SUBJEKTIVNO PRAVO Subjektivno pravo je
ovlaštenje koje pripada pravnim subjektima na
temelju pravnih normi prema tome subjektivno
pravo je odražaj postojećih pravnih normi na status
pravnih subjekata. Pravo se odavno dijeli na:1.
pravo u objektivnom smislu - skup svih postoječih
pravnih pravila u nekoj državnoj zajednici, a
sadržan je u sistemu pozitivnog prava2. pravo u
subjektivnom smislu - skup svih onih ovlaštenja
koja za pravne subjekte proizlaze iz tzv.
objektivnog prava.Međusobno ova dva prava
nalaze se u stanju korelativnosti, tj. činjenice da
jedno bez drugog nemogu.Treba razlikovati
subjektivno pravo od zahtjeva za ostvarenje, jer je
moguća situacija da subjektivno pravo ostaje, a
zahtjev za ostvarenjem prestaje. No subjektivno
pravo je u tim situacijama lišteno aktivnosti, tj.
osuđeno je na pasivnost i najčešće je neostvarivo.
U istoj situaciji bi se našao i zahtjev za ostvarenje
kad nebi bilo subjektivnog prava, to je tzv. tužbeno
pravo, mehanizam ostvarivanja.1. prigovor, koji
može biti:a) prigovor protupravnosti b) prigovor
zastare ili dosjelosti c) prigovor nemogućnosti
Vrste subjektivnog prava su: a) subjektivno pravo
na stvar - ovlaštenje dano pravnom subjektu na
temelju norme objektivnog prava da određenu
stvar može posjedovati ili iskorištavati b)
subjektivno pravo prema osobi - ovlaštenje po
kojemu možemo od drugog pravnog subjekta
zahtjevati da nešto učini (facere), da nešto ne učini
(non facere) ili se staviti u pasivan stav u odnosu
na neku našu radnju (pati).Ovakva podjela je
prihvatljiva samo uvjetno, jer se redovito pravo na
stvar ..... ujedno kao i pravo rpema osobi, i
obratno, znanstveno je opravdana dalje podjela: c)
prenosiva, tj. ona subjektivna prava koja se mogu
prenijeti od jednog pravnog subjekta na drugog;
pretežno imovinska prava d) neprenosiva tj. ona
subjektivna prava koja se ne mogu prenijeti od
jednog pravnog subjekta na drugog, npr. pravo
glasa ...Često se u pravnoj teoriji pravi dioba
subjektivnih prava i na: e) subjektivna prava
privatnog karaktera - ona ovlaštenja koja ima
jedan građanin prema drugom građaninu, npr
odnos vjerovnika prema dužniku f) subjektivna
prava javnog karaktera - ona ovlaštenja koja ima
građanin prema državi, sloboda okupljanja.
PRESTANAK PRAVNIH ODNOSA
Na prestanak pravnih odnosa djeluju pravne
činjenice 1. prestankom pravnog pravila -pravna
vlast može odlučiti da neće više svojim pravilom
regulirati dotični društveni odnos, nego da
prepušta drugim društvenim pravilima na
reguliranje 2. prestankom subjekata -pravni odnos
prestaje smrću jednog ili više subjekata ukoliko je
taj odnos bio osnovan na osobnim obvezama ili
osobnim pravima 3. prestankom objekta -samo ako
se radi o individualnim stvarima, onima koje se ne
mogu zamijeniti 4. vlastitim ukinućem
subjektivnog prava (oprost duga) 5. ispunjenjem
obveze 6.konfuzijom -ako se subjektivno pravo i
dotična pravna osoba sjedine u istoj osobi 7.
Kompenzacijom -nastaje kad između pravnih
subjekata postoje uzajamna potraživanja koja su
istivrsna i dospjela su za ostvarivanje, te su i
utuživa
PRAVNA OBVEZA Pravna obveza je naličje
subjektivnog prava i obratno: jedno subjektivno pravo
naličje je jedne pravne obveze. Pravne obveze obično
se dijele: - jednostrane pravne obveze su one kad
postoji pravni odnos s dva ili više subjekta, od koji je
subjekt B pravno obvezan subjektu A , - dvostrane
pravne obveze nastaju u pravnom odnosu s dvaili više
subjekta, u kojem je odnosu subjekt A pravno obvezan
subjektu B, ali je i subjekt B pravno obvezan subjektu
A, - prenosive pravne obveze - jedna pravna obveza je
prenosiva ako se nastajanjem jedno subjekta njezino
ispunjenje može zahtijevati od drugog., - neprenosive
pravne obveze - pravna obveza je neprenosiva ako je
ona specifično vezana uz određenu osobu i njezine
jelatne mogućnosti.
VRSTE SUBJEKTIVNIH PRAVA: 1. subjektivno
pravo na stvar: -ovlaštenje dodijeljeno pravnom
subjektu na osnovi norme objektivnog prava da
određenu stvar može posjedovati ili iskorištavati ili je
imati u svojem vlasništvu, zalogu...2. subjektivno
pravo na osobu: -ovlaštenje da možemo od drugog
pravnog subjekta zahtijevati da nešto učini (facere), da
nešto ne učini (non facere), ili se stavi u pasivan odnos
spram neke naše radnje (pati). Znanstveno je opravdana
i daljnje podjela subjektivnih prava na: 3. Prenosiva
-ona koja se mogu prenijeti s jednog pravnog subjekta
na drugi (pretežno imovinska prava) 4. Neprenosiva
-subjektivna prava koja se ne mogu prenijeti od jednog
pravnog subjekta na drugi (npr. pravo glasa) Često se u
pravnoj teoriji još radi podjela subjektivnih prava na: 5.
subjektivna prava privatnog karaktera -ovlaštenja koja
ima jedan građanin prema drugom građaninu, u takvoj
relaciji u kojoj obojica nastupaju kao privatnopravne
osobe s načelom koordinacije, ravnopravni pravni
subjekti 6. subjektivna prava javnog karaktera -u
odnosu države prema pojedincima-građanima mnoštvo
političkih teorija ističe princip subordinacije građana,
jer u tom odnosu država nastupa kao nositelj
suverenosti, kao najviša vlast
PRESTANAK PRAVNIH ODNOSA
Na prestanak pravnih odnosa djeluju tzv. pravne
činjenice (odgovor 14.) Pravni odnosi mogu prestati:1.
prestankom pravnog pravila - pravni odnosi mogu se
formirati jedino ako su osnovani na nekim pravilima
koje donose državna ili pravna vlast, a ona ih može i
ukinuti 2. prestankom subjekata - smrću jednog ili više
subjekata ukoliko je taj odnos bio utemeljen na
osobnim obvezama ili osobnim pravima 3. prestankom
objekta - u slučaju da se radi o tzv. individualnim
stvarima tj. onim koje se ne mogu amijeniti 4. vlastitim
ukinućem subjektivnog prava (tzv. oprost duga) -
vjerovnik može oprostiti dužniku dug i time pravni
odnos između njih prestaje 5. ispunjenjem obveza - u
skladu s odredbama dotičnog pravnog posla 6.
konfuzijom - ako se subjektivno pravo i dotična pravna
obveza sjedine kod iste osobe, tj. ako obveza pređe na
nosioca subjektivnog prava 7. kompenzacijom - kada
između pravnih subjekata postoje uzajamna
potraživanja koja su istovrsna i dospjela su za
ostvarivanje, te utuživa.
ZLOUPOTREBA SUBJEKTIVNIH PRAVA
Ostvarenje subjektivnih prava služi normalnom
postojanju i učvršćenju pravnog poretka. To osobito
ističe R. Ihering u svom djelu 'Borba za pravo'.
Ostvarenju subjektivnih prava često se postavljaju
granice koje mogu biti šire ili uže. Takvo shvaćanje o
potrebi i prikladnosti ekstremnog ostvarivanja
subjektivnih prava moralo je doći u sukob s realnim
prilikama društvenog života. Pokazalo se da netko,
služeći se svojim subjektivnim pravom, može nanijeti
očiglednu štetu drugom pravnom subjektu ili čak
čitavoj zajednici. Sukon subjektivnih prava raznih
nositelja: katkad se jedno pravo može realizirati jedino
na račun drugoga, da se jedno subjektivno pravo može
ostvariti, ali da se time drugo subjektivno pravo
onemogući u svom ostvarenju. To se u redovima
naprednih pravnika počelo nazivati 'pravni egoizam',
'pravna isključivost', 'pravni parazitizam'...Društvene
prilike upozorile su zakonodavce da neograničeno
'pravo privatnog vlasništva' može biti upotrijebljeno i
na štetu zajednice, stoga vlasništvo mora mora za svoje
nositelje donositi ne samo ovlaštenja, već i obveze
prema drugim pojedincima i prama zajednici.
Utvrđivanje zloupotrebe prava često je složen i
delikatan zadatak, a teoretičari se nisu mogli složiti u
pitanju koji su uvjeti potrebni za postojanje i nadležno
utvrđivanje zloupotrebe prava. Podijelili su se na: 1.
subjektiviste - teorija koja kao uvjet traži za utvrđivanje
zloupotrebe prava postojanje zle volje ili nakane, težnje
da se aktom ostvarivanja svog subjektivnog prava
nanese šteta drugome (animus nocendi) 2. objektiviste -
teorija koja kao uvjet traži za utvrđivanje zloupotrebe
prava objektivni učin (štetu), a ne subjektivnu (zlu)
nakanu.
Zloupotreba prava,
Prema teoriji obektivne zloupotrebe prava,
zloupotreba prava je svaka zloupotreba bez obzira
da li je vršilac radi namjerno ili ne. Ova teorija
zabranjuje svaki vid zloupotrebe.Teorija
subjektivne zloupotrebe prava ističe da
zloupotreba prava nekog lica koje je ovlašteno za
određenu aktivnost nastaje samo u slučaju ako je to
lice namjerno željelo realizaciju svoga prava na
način da je povrijeđeno pravo drugog
lica.Mješovita teorija objedinjuje učenja ove dvije
teorije, na način da značajno proširuje mogućnost
zloupotrebe u odnosu na teoriju subjektivne
Protupravne radnje – pojam i vrste,
To su protupravne aktivnosti nekog od subjekata,
suprotnih s objektivnim pravom i realnom pravnom
normom u unutarnjem pravu određene države.
Klasifikaciju delikta vršimo prema granama i
oblastima prava i to: delikti krivilnog prava
(krivični delikti, prekršaji u užem smislu, privredni
prijestupi, politička krivična djela, disciplinski
prijestupi;delikti građanskog prava, delikti
procesnog prava
PRAVNI ODNOS
Pravni odnos je društveni odnos koji je pravnom
normom (pravom), razlikujemo:1. apstraktni
pravni odnos - odnos koji je uređen općom
pravnom normom između apstraktno određenih
pravnih subjekata, npr. kupoprodaja (bilo koji
prodavaoc i bilo koji kupac). Taj je odnos
unaprijed određen pravom2. konkretni pravni
odnos - odnos koji nastaje između konkretno
određenih pravnih subjekata npr. Josipa Lisac i
Giuseppe Verdi sklapaju brak.Činjenice koje
izazivaju postanak, promjene ili prestanak pravnih
odnosa nazivamo pravne činjenice, mogu biti
dvovrsne: prirodni događaji (pravne činjenice koje
nastaju bez sudjelovanja i nezavisno o ljudskoj
volji) i ljudske radnje (pravne činjenice koje
nastaju aktima ljudske volje tj. zbog aktivnosti
volje); razlikujemo: ljudske radnje u skladu s
pravom - pravni poslovi (npr. kupovanje knjige) i
protupravne ljudske radnje - delikti (npr. krađa
automobila).Jedan konkretan pravni odnos
sastavljen je od više elemenata (pravni subjekt,
pravni objekt, subjektivno pravo, pravna obveza, te
u širem smislu pravno pravilo).
PRAVNE OSOBE KAO PRAVNI SUBJEKT
Pravne osobe su udruženja pojedinaca, različite
društvene organizacije koje čine posebnu
individualnost, društvena organizacija postat će
pravnom osobom jedino ako ju nadležni organ
prizna kao takvu. Pravna osoba nije zbroj ili suma
svojih članova, nego je poseban subjekt; što zanči
da članovi ne gube svovjstvo pravnog subjekta
(fizičke osobe). Glavni elementi pravnih osoba
jesu: cilj, djelatnost, članstvo, organi, sredstva,
samouporavni sporazumi i statuti, jedinstvenost i
identitet. Pravnu i djelatnu sposobnost pravna
osoba stječe istovremeno aktom priznanja od
državnih organa, a prestati mogu pravne osobe
zabranom, zaključkom svojih članova, promjenom
postojećih uvjeta, brisanjem iz registra,
ispunjenjem svrhe, propašću imovine,....Ovisno o
cilju i suštini pravnih pravila koje određuju
djelovanje pravnih osoba, razlikujemo: a)
društvene pravne osobe, npr. država b) društveno -
političke organizacije, npr. savez sindikata c)
udruženja građana npr. različita kulturna ili
sportska udruženja d) građanske pravne osobe, npr.
zakladePravna osoba može u društvu djelovati
samo onako kako joj je pravno dozvoljeno.
Autonomija volje i pravna norma,
Uglavnom pravo se ostvaruje na dobrovoljnjoj osnovi.
Dobrovoljno izvršenje a autonomijom volje je slučaj
kada subjekat izvršava dispoziciju pravne norme zbog
ubjeđenja da je pravna norma dobra da njenim
izvršenjem čini dobar i koristan potez. Autonomija
volje postoji kid pravnog lica kada on vrši traženo
ponašanja iz ubjeđenja da je takvo ponašanje dobro za
njega i njegovu okolinu.
Vacatio legis,
Vremenski period od objave pravne norme do njenog
stupanja na pravnu snagu nazicva se vacatio legis. Ob
ično je to 8 dana od dana objavljivanja pravne norme.
U samom aktu je uobičajeno da se naglašava ovaj
period.
Formalna zakonitost
Formalna zakonitost pravnih akata postoji u slučaju
kada su pravni akti niže – manje pravne snage
formalno saglasni sa atima više pravne snage i sa
zakonom. Da bi postojala formalna zakonitost, niži
pravni akt mora biti donesen po postupku koji je
odredio viši pravni akt, a njegova materijalizacija
mora biti onakva kakva je zakonom predviđena.
PRAVNI SUBJEKT
Pravni odnosi postoje jedino između fizičkih osoba i
njihovih udruženja ili između samih udruženja. Da bi
pojedinci i njihova udruženja mogli sudjelovati u
pravnim odnosima potrebno je da im pravni poredak
prizna neka svojstva tj. da budu nosioci prava i
dužnosti (obveza), priznatih od pravnog poretka, što
znači da su prvani subjekti osobe koje su nosioci prava
i dužnosti u pravnom poretku. Pravni subjekti mogu
biti: fizičke osobe (pojedinci) i pravne osobe
(udruženja pojedinaca), oni mogu imati:- pravnu
sposobnost - svojstvo društvenih jedinki da budu
nosioci prava i dužnosti priznatih od pravnog poretka
– pasivnost, - djelatna sposobnost - skup ovlaštenja
pravno sposobnim društvenim jedinkama da pravno
djeluju, tj. da vlasitim ponašanjem izazivaju pravne
posljedice - aktivnost ona se dijeli na poslovnu
sposobnost (sposobnost sklapanja pravnih poslova u
skladu sa pravom) i deliktnu sposobnost (sposobnost
poduzimanja, obavljanja i odgovornosti za
protupravne radnje).
ZASTUPSTVO
Zastupnik je ona osoba koja ima pravo zastupanja
neke druge osobe u pravnimodnosima, razlikujemo:1.
zakonsko zastupstvo (ex lege) - kao nadomjestak
poslovne sposobnosti.Vrste zakonskog zastupstva: a)
po zakonu b) po nalogu državnog organa c) po
ovlaštenju (tzv. punomoćstvo) Postoji i specijalna
vrsta zastupstva - zastupanje tuđih ili društvenih
interesa iz solidarnosti. 2. ugovorno zastupstvo -
nastaje kada zastupani (ima doduše i pravnu i djelatnu
sposobnost), ali zbog različitih razloga ima potrebu i
hoće da ga u njegovim pravnim poslovima zastupa
netko drugi.Pretpostavke za ugovorno zastupstvo: a)
volja zastupanog da zastupnika ovlasti da obavlja
pravni posao u njegovo ime b) volja zastupnika da
prihvaća obaviti pravni posao za zastupanog c)
potrebno je da postoji pravo i obveza zastupnika da će
za zastupanog obaviti neki pravni posao d) mora
postojati ovlaštenje kojim će se zastupnik legitimirati
trećim osobama, takva ovlaštenja zovu se punomoć:
postoji nekoliko oblika punomoći: - specijalna - za
samo jedan konkretan pravni posao - generična - u
svrhu izvršenja određene vrste pravnih poslova -
generalna - za sve vrste pravnih poslova koje pravo
dozvoljava Punomoć može biti: neograničeno
(punomoćnik djeluje sam bez specijalnih smjernica
opunomoćitelja) ili ograničena (kada punomoćnik
treba postupati po smjernicama opunomoćitelja); ona
može prestati srmću ili punomoćnika ili
opunomoćitelja opozivom punomoćnika...
Heteronomija volje i pravna norma,
Izvršenje dispozicije pravne norme od strane subjekta
zbog bojazni, straha od sankcije. U ovom slučaju
heteronomija volje je kada subjekat se pokorava
dispoziciji pravne norme jer se boji da će njenom
povredom biti kažnjen pa zato prihvata izvršenje te
norme. Subjekat može biti nezadovoljan normom al je
opet provoditi.
Pravna praznina,
Svaki pravni poredak želi donijeti pravne norme
kojima če se u potpunosti regulisati društveni odnosi.
No, jasno je da je to nemoguće ostvariti. Postoje
određene pravne praznine. Nije svako nereguliranje
društvenih odnosa pravna praznina.Pravnu prazninu
naći ćemo u onim pravnim porecima u kojima postoje
društveni odnosi koji nisu regulirani općom pravnom
normom, a postoji realna potreba da budu regulirani.
Određeni društveni odnosi zahtijevaju rješavanje
konkretnih slučajeva. Najvažnija podjela pravnih
praznina jeste: u zavosnosti od trenutka nastanka
pravne praznine i u zavosnosti od obima društevnog
odnosa koji nije reguliran pravnom nornom.Rješenje
za pravne praznine nastaju nakon njhove detekcije
nikad prije, a rješavaju je pojedinačnom normom.
FIZIČKE OSOBE KAO PRAVNI SUBJEKT
Fizička osoba je pojedinac, koji svoju pravnu
sposobnost stječe rođenjem (čak i zametak u
majčinoj utrobi ima pravni subjektivitet pod uvjetom
da se rodi živo-funkcija), ne može se umanjiti niti
ograničiti. Danas redovito svi ljudi imaju pravnu
sposobnost, prije to nije bio slučaj, primjerice robovi u
starom Rimu.Potpunu poslovnu (djelatnu) sposobnost
fizička osoba stječe s navršenih 18 godina , u
pojedinim slučajevima pravnom subjektu mlađem od
18 godina može se priznati poslovna sposobnost,
npr.osobi koja stupa u brak prije 18 godine!Općenito
razlikujemo tri stupnja stjecanja poslovne sposobnosti
fizičke osobe :a) razdoblje bez poslovne sposobnosti
b) razdoblje prvih elemenata i ograničene poslovne
sposobnosti (10, 14, 16 god.) c) razdoblje potpune
poslovne sposobnosti (nakon 18 god.). Deliktna
sposobnost utemeljena je na ubrojivosti ili
uračunljivosti (biti svjestan svoje odluke, svoga čina i
redovitih posljedica toga čina), životna dob određuje
stupanj pravne ubrojivosti, stupanj pravne ubrojivosti
određuje stupanj deliktne odgovornosti, stupanj te
odgovornosti redovito određuje i vrstu i visinu
kazne.Kategorije uračunjljivosti i kaznene
odgovornosti:- dijete do 14 godina ,- maloljetnik:
mlađi od 14 do 16 godina, stariji od 16 do 18 godina, -
punoljetnik: mlađi od 18 do 21 godine , stariji od 21
godine...Djelatna sposobnost fizičkim osobama može
biti ograničena ne samo po kriteriju dobi života, već i
spola (npr. pravo glasa), zdravlja (npr.psihički
problem), negativnog društveno ponašanja (npr.
alkoholizam) i raznih oblika diskriminacije (npr.
imovinska, rasna).Pravna i djelatna sposobnost
redovito prestaje smrću; na temelju činjenica neka se
nestala osoba može proglasiti mrtvom, ali se smatra da
ona ne gubi pravnu ni djelatnu sposobnost, pa ako se
dokaže da je živa svi pravni poslovi ostaju na snazi.
Fizička osoba kao pravni subjekt može raditi sve ono
što joj pravno nije zabranjeno.
PRAVNI OBJEKT
Objekt prava je spona, sredstvo, razlog koji povezuje
pravne subjekte u pravni odnos. Objekti pravnog
odnosa dijele se na pravne objekte I reda i na pravne
objekte II reda.Pravni objekti I reda uvijek je neka
ljudska radnja u širem smislu (ili ponašanje): što znači
ne samo aktivnu ljudsku radnju (činidbu) već i pasivnu
ljudsku radnju (propust).Pravnoi objekti II reda je ona
vrijednost koja je objektom I reda pretpostavljenja ili
obrnuto: objekti I reda je ona ljudska radnja koja se
objektom II reda dopunjuje;objekti II reda mogu biti: -
stvari (knjiga, nova)- specijalna ljudska radnja ili
propust (prolaz, bojenje)- nematerijalna dobra (čast,
ponos, mir, red) - subjektivna prava ili interesi
(prijenos subjektovih prava na treću osobu)
Pravila o ponašanju ljudi.
Svaka društvena sredina formirana kao poredak
ima mnogo razlićitih sistematziziranih normi po
kojima ljudi treba da se ponašaju.Norme
iskazujemo na razne načine. Najčešći oblik
izražavanja je jezički, izskazan kroz razne
forme.Najvažnije kategorije tih normi su; običajne,
moralne, religijske, pravne norme i sl.Pravna norna
nije jedina vrsta pravila o ponašanju ljudi. Pravo je
jedan od sistema pravila ponašanja ljudi u društvu
u kome postoji država.Pravilo je zahtjev nekoga
upućen drugom u kojem on zahtjeva izvršenje ili
ustezanje od određenog izvršenja.običajna pravila
prva pravila nastala među ljudima.Određeno
ponašanje se ponavlja veliki broj puta i postaje
rutinska stvar i u svijsti ljudi se se smatra da se
tako mora ponašati i sve drugo je pogrešno. Za
kršenje običajnih normi, javljaju se sankcije u vidu
: podsmijeha, bojkota, prezir, podsmijeh.Pravila
morala nastaju u čovjekovoj svijesti kao stav o
nečemu da li je nešto dobro ili zlo. Kod moralnih
pravila, vrijednosni aspekt određenog ponašanja
izraženiji je nego kod običaja. Za kršenje moranih
pravila javljaju se sankcije; gubitak ugleda,
prijekor, prezir, izbjegavanje održavanje veza.
Čovjek sam sebi može primjenjiti sankcije a to su :
grižnja savjesti, samoubitsvo.Religijska pravila
utvrđena su u svakoj religijskoj zajednici. Svaka
zajednica izgrađuje svoj sistem pravila. Pripadnik
određene religijske grupe mora poštovati pravila te
grupe, u suprotnom slijede mu onozemaljska
nakon smrti i ovozemaljska kazne.Pravila
općepravnih normi ustaljenih konvencija vezana su
za poštivanje pravila staleža i zanimanja. Ova
ponašanja su uglavnom pismeno utvrđena i
norminirana s predviđenim postupkom
sankcionisanja njihovih prekršilaca.
Dispozicija,
Predstavlja onaj dio pravne norme kojim se nalaže
ili zapovijeda nekom pravnom subjektu da ispuni
svoju obavezu prema ovlaštenom subjektu. On je
centralni dio pravne norme. Dispozicijom se od
subjekta zahtjeva aktivnost ili pasivnost koja može
da bude u vidu dužnosti ili zabrane.
Vrste pravnih normi
a) u zavisnosti od vrste stvaraoca prave norme
razlikujemo: pravne norme koje donosi država,
pravne norme koje donosi druga pravna lica i
pravne norme koje donosi fizičko lice. b) po
osnovu načina nastanka: običajne i postavljene c) u
odnosu na oblik pojavljivanja: pisane i nepisane d)
u odnosu na način određivanja subjekata na koje se
zapovjed odnosi: opće i pojedinačne pravne
norme, a u odnosu na sadržaj pravne norme:
apstraktne i konkretne pravne norme e) u odnosu
na određenost dispozicije : kategorične i norme sa
nedovoljno određenom dispozicijom f) u odnosu
na pravnu snagu mogu biti: više i niže pravne
norme g) u zavisnosti da li se u njima
ustanovljavaju prava ili obaveze za subjekte
pravnih normi, odnosno da li se u njima stvaraju
pravne norme ili provode već donesene, dijelimo
ih: ustavno-pravne, krivične, građanske, nasljedne,
porodične, upravne, radne, procesne, međunarodne
i druge pravne norme.
Definiranje prava,
Definirati pravo znači razgraničiti ga od drugih normi
koje podsjećaju na njega. Razgraničenje prava od
neprava pomaže ljudima da usklade svoje ponašanje sa
zahtjevima koji proizilaze iz važećih aktuelnih pravnih
normi.Pravo latinski ius, lex grčki namos engleski law
je kompleksan pojam i nepostoji jedinstvean definicija.
Definiranje prava je otežano zbog njegove složenosti.
Potrebu za definiranjem prava imali su mnogi
teoretičari . Platon je razlikovao istinsko i takozvano
pravo, zatim su poznata definiranja prava od strane
Sveti Augustin, dr. Fuad Muhić, potom Radomir Lukić.
Da bi smo mogli utvrditi približno definiciju prava,
potrebno je utvrditi njegov pojam.
Pravni poredak - pojam i elementi,
Prirodne i društvene zakonitosti i norme, međusobno
obrazuju određene poretke. Etimološki pod terminom
poredak podrazumijeva se sistem (sustav) ili neka
cjelina koja je uređena od raznovrsnih stvari, odnosa i
saznanja , s utvrđenim načinom rada i načinom
postupanja. To znači da sistematizirajući norme
„prirodnih zakona“ ili norme koje je donio čovjek,
obrazovat će se takvi poreci. Želeći postići raznovrsne i
mnogostruke ciljeve, čovjek stvara mnoštvo različitih
normi. One su različite po mnogo osnova: svome
sadržaju, te po formi i obliku kojim su prezentirani
čovjeku. Dijelimo ih na tehničke i društvene, uzimajuću
kao kriterij podjele da li se normira odnos čovjeka
prema prirodi ili odnos čovjeka prema čovjeku.
Elementi pravne norme,
Postoje mišljenja da pravna norma ima 3, 4 6 pa i 8
elemenata. Najčešće se posmatra sa 4
elementa:predpostavka dispozicije hipoteza,dispozicija,
pretpostavka sankcije sekundarna hipoteza, sankcija
Pretpostavka (hipoteza) sankcije,
Predstavlja onaj dio pravne norme koje opisuju
činjenice i okolnosti koje su uvjet za primjenu
sankcija.Dispozicijom pravne norme normira se
ponašanje nekog subjekta koje je nužno za određenu
sredinu. Deliktno ponašanje određenog subjekta može
se manifestirati kroz radnje činjenja i
nečinjenja.Klasifikaciju delikata vršimo prema granama
i oblastima prava i to;delikti krivičnog prava, krivični
delikti, prekršaji u užem smislu, privredni prijestupi,
politička krivična djela, disciplinski prijestupi, delikti
građanskog prava, delikti procesnog prava.
Hijerarhija pravnih normi
Predstavlja podjeljenost pravnih normi određene
društvene sredine na način, da se norme veće pravne
snage nalaze na višoj poziciji od norme pravne snage, a
pravne norme manje pravne snage podređene su
normama više pravne snage.Osim hijerarhije pravnih
normi, postoji i hijerarhija izvora prava, odnosno
pravnih akata.Stvaranje hijerarhije pravnih normi
predstavlja stvaranje određenog niza subjekata koji se
jedni drugima potćinjavaju ili su jedni drugima
nadređeni.Hijerarhija pravnih normi stvara piramidu
pravnih normi na čijem vrhu se nalaze ustavne norme.
To su norme najviše pravne snage.
Povezivanje pravnih normi u pravni poredak
Povezivanje pravnih normi stvara pravni poredak. On
može postojati ako minimalno postoji jedna viša i jedna
niža pravna norma. Najčešće se radi o velikom broju
pravnih normi koje bi bez uvezivanja svorile haotičnu
situaciju i bile neprimjenjive.To je dinamičan i logičan
sistem koji se nalazi u stalnom mijenjanju i
dopunjavanju. On je logički ispravan i realno
fukcionalan što se dokazuje postojanjem velikog broja
pravnih normi koje se primjenjuju.
Pojam prava
Pravo ima sve funkcije kao i država. Njegov sadržaj
čini volja pojedinaca, društvenih grupa ili društvene
zajednice, a njegovu formu zakonski oblik u kome se
volja ispoljava.Pravo je organiziran i kodificiran
sistem normi (pravila) kojima se uređuju međusobni
odnosi između ljudi, pojedinaca društvenih grupa i
društvene zajednice kao cjeline, najčešće propisanih i
prinudom sankcioniranih od strane suverene državne
vlasti.
Pravna norma – pojam i vrste
Izraz norma potiče od latinske rijeći norma, što
označava pravilo ili propis, neko mjerilo neku osnovu
ili načelo rada. Pod ovim pojmom podrazumjeva se;
obrazac, pravilo, mjerilo standard kao i zahtjev kojim
se određuje oblik nekog proizvoda koji se masovno
proizvodi a koji određuje neke njegove osobine koje se
traže (težinu, veličinu, neku
toleranciju).Klasifikacijan normi zavisi od njihovog
nastanka. Mogu biti prirodne norme (norme prirodnog
prava) i društvene norme.Pravna norma kao obavezna
norma, zahjtev ili pravilo kojim se zahtjeva određeno
ponašanje ljudi (činjenje ili nečinjenje) u društvu, a
koje je garantirano državnom prinudom. Pravna norma
nastaje aktivnošću njenog donosioca. Donosilac
pravne norme je adresant, a subjekat kojem se pravna
norma upućuje na postupanjr zove se adresat.
Pretpostavka (hipoteza) dispozicije,
Ili hipoteza je onaj dio pravne norme koji određuje
činjenice i okolnosti koje moraju postojati da bi se
mogla primjeniti dispozicija. Pretpostavka dispozicije
je određen događaj koji se treba ispuniti ili se već
ispunio, da bi za subjekta pravne norme nastupila
obaveza da postupi po dispoziciji.
Sankcija,
To je sekundarno pravilo ponašanja. Sankcije mogu
biti pozitivne i negativne. Sankcijom se propisuje
obaveza prekršioca dispozicije da nadoknadi štetu za
prekršenu dispoziciju, a ako obavezu neizvrši lice koje
je prouzrokovalo štetu, tada će to uz primjenu sile,
uraditi država.U društvenoj zajednici za svaku vrstu
društvenih normi izriču se različite sankcije.U odnosu
na vrstu delikta, razlikujemo sankcije koje se izriču za
krivične, prekršajne, privredne, disciplinske delikte i
delikte iz oblasti građanskog prava.U oblasti krivičnog
prava sankcije mogu biti kazne, uvjetna osuda, mjere
sigurnosti i odgojne mjere.Najvažnija je kazna od
kojih imamo kazna lišenja slobode i novčana kazna. U
odnosu na objekat na koji se sankcija primjenjuje,
imamo sankcije prema licima i sakncije prema aktima,
a kod lica imamo sankcije prema fizičkom licu i
sankcije prema pravnom licu.U odnosu na svrhu koju
želimo postići primjenom sankcije razlikujemo
restitutivne i retributivne sankcije.Za činjenje
prekršaja izriču se administrativne sankcije. Prekršaji
su posebna i specifična vrsta delikta.
Struktura prava (pojam i načela),
Strukturu prava možemo posmatrati u širem i užem
smislu. U širem smislu strukturu prava čini veliki broj
formi i mehanizama, nastalih sa ciljem prilagođavanja
prava razvoju konkretnog društva. U užem smislu,
strukturu prava čine svojstva dijelova pravnog sistema,
njegovih elemenata , da povezani načelima
svrsihodnosti i međusobne uvjetovanosti čine pravni
sistem jedinstvenim.Jedinstvo pravnog sistema postiže
se provođenjem načela i to:hijerahičnosti pravnih
normi,neproturječnost,cjelovitosti,određenosti.Sankcij
a, jedan od elemenata pravne norme,