Knjige.

Club Books
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika: The Roses of May

SVIBANJSKE
RUŽE
DOT HUTCHISON

S engleskoga prevela: Ira Martinović

STILUS

2
 Knjige.Club Books

Za opasne cure oštrih osmjeha

3
 Knjige.Club Books

Zove se Darla Jean i prva ti je.

Ali to još ne znaš.
Znaš samo da je dan predivan, da je proljeće i da se Bog posebno potrudio oko
nje, jer prelijepa je. Zraci nevinom ljepotom bez tračka umišljenosti ili
neprirodnosti.; zato je toliko i voliš. Blistava plava kosa slijeva joj se niz leđa u putim
valovima, a opet na sebi ima onu starinsku bijelu platnenu proljetnu haljinu. Nosi
čak i rukavice i uštirkan šešir. Je li itko ikad vidio išta toliko čedno? Toliko čisto?
Danas je i priroda na tvojoj strani. Prašnjava stazica koja vodi do crkve
uokvirena je travom koja se jedva vidi od žutih i bijelih narcisa. I najljepše cvijeće
bilo bi ponosno da ljepotom može dostići Darlu Jean. Čak su i ivančice žute i bijele,
koje su inače tek pokoja točka blijede ljubičaste na nepreglednim poljima.
Ove godine nijedan cvijet nije ljepši od Darle Jean. Postoji samo Darla Jean.
Ali Darla Jean nije sama.
Drži pod ruku nekog mladića, prsti su joj sakriveni u prijevoju njegova lakta kao
da onamo pripadaju. A ne pripadaju. Njezina ruka ne pripada onamo, jer on nije ti.
Darla Jean je tvoja.
Oduvijek je tvoja.
Nikada prije nisi joj to trebao reći - znala je da je tvoja jer je i trebala znati, jer
ste vas dvoje stvoreni jedno za drugo, što god bilo tko drugi rekao.
Bijesan i slomljena srca pratiš ih prema ciglenoj crkvici iza koje su krošnje
drveća toliko bujne da izgledaju poput gustog veza. Iako ti krv tutnji u ušima poput
drugog puka, primjećuješ još sitnica. Mladić u slobodnoj ruci nosi košaru kolača
koje je njegova majka ispekla za crkvu. Svaki je kolač posebno zamotan, spreman za
dobrotvornu prodaju, jer crkva mora prikupiti sredstva za popravak krova prije nego
što počne sezona oluja.
Svaki put kad se Darla Jean nasmije, on se nagne prema njoj.
Darla Jean se često smije.
Ali taj zvuk pripada tebi, baš kao što cijela Darla Jean pripada tebi. Zašto ga
sada dijeli s nekim drugim? Taj te smijeh uvijek smiri, uvijek te odvuče od vrtloga
bijesa koji buja tik ispod površine. Opet se nasmije, ali kad sada čuješ taj zvuk -

4
 Knjige.Club Books

visok, nježan zvuk smijeha nalik na zvonca nošena povjetarcem na trijemu iza kuće
- upadima te bolno probode, u glavi ti tutnji.
Uđu u crkvu ruku pod ruku, a ti nekoliko minuta tražiš najbolje mjesto, prozor s
kojeg ti vidiš njih, ali oni tebe ne vide. Darla Jean morala bi znati što ti duguje,
morala bi znati kako se treba ponašati i bez tvog pogleda. Unutrašnjost crkve je u
polumraku, puna je sjene koja se tek s vremena na vrijeme osvijetli kao munjom, kad
prodre snažnija zraka sunca, zato ne vidiš odmah što se događa.
A tad vidiš.
I vidiš samo krv.
On ljubi nju, ona ljubi njega, lica su im nagnuta jedno prema drugome, a tijela
udaljena nekoliko pedalja. Njemu je ovo možda prvi poljubac.
Njoj je sigurno. Znaš da jest.
Jer je njezin prvi poljubac trebao biti tvoj - jer si ga čekao svih ovih godina.
Promatrao si je iz daljine, znajući da je čedna, da je nevina, da ne smije biti okaljana
dodirom.
Bila je čedna. Bila je nevina.
Klizneš leđima niz zid crkve i grube cigle grebu te po leđima, paraju ti odjeću.
Treseš se - možda i jecaš. Kako je mogla? Zašto si to radi; zašto to radi tebi?
Zašto se tako okaljala?
Sad je bezvrijedna, jednaka kao sve ostale bezvrijedne kurvice kojih je svijet pun,
kurvice koje zavode tijelima, osmijesima i pogledima koji ti vide u dušu. A želio si je
obožavati do kraja života.
Svejedno je voliš. Kako da je ne voliš? Voliš je dovoljno da je spasiš, čak i od nje
same.
Čuješ da mladić odlazi, čuješ kako muca ispriku - mora ići pomoći braći da se
spreme. Čuješ da pastor veselo pozdravlja Darlu Jean. Govori joj da mora skoknuti
do grada po plastične čaše - pita može li malo ostati sama? Naravno da može. Pa
odrasla je u ovoj crkvi. Ako je igdje sigurna, tu je. Ne može ni zamisliti svijet u kojem
to nije činjenica. Dok pratiš pogledom pastora koji odmiče stazom - dalje, sve dalje
- čuješ da Darla Jean pjeva.
I njezina pjesma pripada tebi, iako je nitko drugi ne čuje.
Kad uđeš, pozdravi te sa smiješkom, glasno se nasmije. Oči joj blistaju. Više nisu
čedne. Više nisu nevine. Sve je izgubila. Prilaziš, a njezin osmijeh blijedi.
Drzne se upitati te što se događa.
Znaš da nemaš vremena - do grada nema ni tri kilometra, a pastor dobro poznaje
put - ali ima sasvim dovoljno vremena da joj sve pokažeš. Sve.

5
 Knjige.Club Books

Obećao si joj zajednički život, obećao si joj da ćeš uvijek biti uz nju. Obećao si
joj cijeli svijet.
I sve je odbacila.
Sama je kriva za sve.
Bježiš trkom, nutrine usijane od boli i izdaje.
Darla Jean ostaje u crkvi, na kamenu. Njezina proljetna haljina razderana je,
tek krpe što upijaju crveno jezerce. Narcise koje si joj ubrao - donio si joj dar, a ona
ga je odbacila - leže oko nje, raštrkane. Oči su joj raširene, prazne, u njima odjekuje
neshvaćanje. Podario si joj novi osmijeh, širok i oštar, koji slobodno može podijeliti
sa svijetom kad to već želi.
Više se neće nasmijati, neće zapjevati, neće okaljati ono što pripada tebi.
Jer ne može. Možda nisi htio baš to. Možda je lovački nož skliznuo mah
preduboko. Možda si zaboravio koliko krvi struji tako blizu pod kožom. Možda si
napravio točno ono što si želio.
Možda je Darla Jean još samo jedna kurvica.
I sad je Darla Jean mrtva.
Nisi znao da će ti biti prva.
Ne znaš ni da ti neće biti posljednja.

6
Knjige.Club Books

VELJAČA

7
 Knjige.Club Books

Ako ih dovoljno dugo gurate u stranu, papiri se namnože eksponencijalno, kao

zečevi ili vješalice u ormaru. Mjerkajući najnoviju hrpu papira na svome stolu,
specijalni agent Brandon Eddison zapita se kako bi bilo da ih jednostavno spali. Ne
bi bilo teško. Bilo bi dovoljno jednom kresnuti šibicom, škljocnuti upaljačem,
dodirnuti plamenom rub jedne ili dviju stranica iz sredine hrpe i vatrica bi se lijepo,
ravnomjerno proširila. Njegova papirnata muka nestala bi u tren oka.
- Ako ih spališ, samo će ti ih opet isprintati i morat ćeš riješiti i njih i izvještaj o
požaru u uredu - dobaci mu kroz smijeh netko zdesna.
- Daj šuti, Ramirez - uzdahne agent Eddison.
Mercedes Ramirez - njegova suradnica i prijateljica - samo se opet nasmije i
zavali u svom stolcu, protežući se u dugačku, zaobljenu crtu. Stolac se odmah pobuni
škripom. Njezin stol također je prekriven papirima. Za razliku od Eddisonovih,
nisu naslagani u hrpe. Razbacani su i prekrivaju ga poput pokrova. Ali kad god je
upita o nečemu s nekog od tih papira, agentica Ramirez pronađe ga za manje od
minute. Eddison jednostavno ne razumije kako.
Stol u kutu, koji s njihovima tvori trokut, pripada njihovu šefu, višem
specijalnom agentu Victoru Hanoverianu. Eddison ne zna bi li se zgrozio ili začudio
redu koji vlada na njegovu stolu: svi su dokumenti obrađeni, razvrstani u fascikle,
svaki u svojoj boji. Kao vođa njihove neustrašive trojke, agent Hanoverian mora
obraditi više dokumenata od njih dvoje, ali uvijek je prvi gotov. Valjda je tu praksu
stekao u svojih trideset godina u FBI-u, zaključi Eddison. Zastrašujuće li misli.
Zagleda se u vlastiti stol, u najnoviju hrpu dokumenata, i nezadovoljno
uzdahnuvši uzme prva dva s vrha. Ima on svoj sustav, koji agentica Ramirez nikako
ne može prokužiti - kao ni on njezin - i zapravo mu i ne treba previše da ih jedan po
jedan razvrsta u manje hrpe, prema temi i važnosti. Uredno ih poslaže, poravnavajući
rubove s rubovima stola, okrećući papire unutar hrpica neke vodoravno, neke
okomito.
- Je li ti kad palo na pamet da lijepo porazgovaraš o tome s liječnikom? - upita
ga agentica Ramirez.
- Je li tebe itko ikad pozvao da svoj talent pokažeš na televiziji?

8
 Knjige.Club Books

Mercedes se kratko nasmije i vrati u sjedeći položaj. Eddisonu bi bilo drago da

je barem povremeno može pecnuti kao ona njega, ali ona se uvijek samo nasmije.
Nije neosjetljiva na kritiku, ali ne da se poraziti sitnim peckanjem.
- Gdje nam je Vic?
- Vraća se sa suda. Bliss ga je zamolila da bude uz nju.
Pita se bi li trebao otvoriti temu imena - prošla su tri i pol mjeseca otkako su
spasili sve one djevojke, Leptiriće, iz gorućeg Vrta, a Ramirezova ih još uvijek zove
nadimcima koje im je dao njihov uznik.
Ne kaže ništa. Zna da je i agentica Ramirez vjerojatno svjesna svog izbora riječi.
Njihov je posao najčešće lakše raditi kad sve slučajeve mogu smatrati samo time,
slučajevima. Teže bi bilo kad bi morali razmišljati o žrtvama i nakon što riješe slučaj.
Morao bi se primiti posla. Danas je dan za papirologiju i Eddison zna da bi do
kraja dana barem jedna od tih hrpa papira trebala biti riješena. Pogled mu padne na
raznobojne fascikle u gornjem desnom kutu stola, na hrpu koja s godinama raste,
ali ne dobiva odgovore. Ta hrpa nikad neće biti riješena.
Zavali se u stolcu i zagleda u dva mala okvira za slike na ormariću za uredski
pribor i prazne formulare. Na jednoj su on i sestra prije mnogo godina, na Noć
vještica. Nedugo nakon toga oteta je s ulice na putu iz škole i više je nikad nije vidio.
Imala je samo osam godina. Logika mu govori da je mrtva. Odonda je prošlo više od
dvadeset godina, ali Eddison i dalje pomno prouči svaku djevojku tih godina koju
susretne. Čudan je to osjećaj: nada. Prevrtljiv. Mušičav.
Takva je bila i Faith, prevrtljiva i mušičava, dok je još bila samo njegova sestra.
Prije nego što je postala samo dio statistike o otetoj djeci.
Druga je fotografija novija, stara tek nekoliko godina. Uspomena na
neočekivano, neugodno putovanje, jedno od najneugodnijih putovanja na kojima je
ikad bio, a nekim čudom, nevezano za posao. Priya i njezina majka su ga u tih šest
mjeseci koliko su živjele u Washingtonu odvukle na mnogo izleta, ali nijedan nije
bio bizarniji i neugodniji. Prava noćna mora. Ni sad nije znao kako su se našli na
smetlištu punom neuspjelih bista predsjednika, visokih i do šest metara. U jednom
trenu i Eddison i Priya popeli su se na bistu predsjednika Lincolna, oboje su
se iznenadili ugledavši golemu rupu u zatiljku. Odgovarala je stvarnim događajima,
to svakako. Doduše, nisu znali je li to bila prava umjetnikova namjera. Sudeći po
ostalim bistama, uništenim i u raznim stadijima raspadanja, vjerojatno nije. Ima još
fotografija s tog izleta, čuva ih u kutiji za cipele duboko u ormaru, ali ova mu je
najdraža. Ne zbog uništene biste predsjednika Lincolna, očito, nego zato što se Priya
na njoj smije. Tim je osmijehom iznenadila i samu sebe.
Eddison nije poznavao bezbrižnu Priyu koja se smije instinktivno. Ta je Priya
nestala svega nekoliko dana prije nego što je on upoznao novu Priyu, sastavljenu od

9
 Knjige.Club Books

slomljenih dijelova. Oštru, čak i grubu, drsku, s osmijehom koji uvijek izgleda
kao da poziva na svađu. Sve nježnije, sve ljubaznije, na njoj je tek slučajnost. Njezina
majka možda još na trenutke vidi tu nježnost, ali samo ona. Za druge je nestala onog
dana kad je Priyina sestra svedena na nekoliko fotografija i papira u jednom od
fascikala na nerješivoj hrpi u gornjem desnom kutu.
Eddison je prilično siguran da se s nekadašnjom Priyom ne bi sprijateljio. Još ga
uvijek čudi da se sprijateljio i s ovom. Mogla je biti samo sestra jedne žrtve,
djevojčica koja je došla dati izjavu, djevojčica nad kojom se Eddison sažalio i
gotovo. Ali tih nekoliko dana nakon ubojstva njezine sestre, Priya je bila tako ljuta.
Na ubojicu, na sestru, na policiju, na cijeli jebeni svijet. A Eddison je dobro znao
kako je to.
Sad kad je se već sjetio, kad mu se ionako ne da baviti papirologijom, kad mu je
dosta svega, a ponajprije hrvanja s novinarima koji žele iskopati detalje o slučaju
Leptirića - detalje koje im još ne smiju dati - Eddison izvuče osobni mobitel, snimi
uokvirenu fotografiju i pošalje je Priyi. Ne očekuje odgovor. Zna da je kod nje tek
devet jutro, da ne mora u školu i da se vjerojatno još uvijek izležava, ušuškana u
dekicu.
Trenutak poslije, mobitel mu zavibrira. Priya mu je poslala fotografiju: dugačka
zgrada od crvene cigle koja bi trebala izgledati grandiozno, a izgleda pompozno. Uz
jedan zid je rešetka od zahrđala željeza po kojoj se u toplijem dijelu godine
vjerojatno penje bršljan. Prozori su visoki, uski, srednjovjekovni, nanizani po cigli.
Koji je to vrag?
Mobitel opet zavibrira. Ovo je škola u kojoj sam gotovo završila. Da im tek vidiš
uniforme.

Znao sam ja da si htjela online školu samo zato da se možeš cijele dane vući po
kući u pidžami.

Ne SAMO zato. Znaš da je direktor očitao mami bukvicu kad je rekla da me ipak
neće upisati? Rekao joj je da mi ne čini uslugu popuštanjem i da je to najkraći put u
neobrazovanost.

Eddison se lecne. Kladim se da je to dobro prošlo.

Valjda je navikao na mahanje kurcem kao da je pendrek. Ali mamin je veći.

10
 Knjige.Club Books

Nečije ruke spuste mu se na ramena i Eddison se prene, ali to je samo agentica

Ramirez. Njihovo poimanje osobnog prostora silno se razlikuje, počevši od toga da
jedino Eddison zna što je to. Ni ne pokuša joj prigovoriti, jer to nikad ne prođe
dobro. Samo nagne mobitel da i ona pročita.
- Navikao na... Eddisone! - pljesne ga po uhu i poprilično ga zapeče. - To si je ti
naučio?
- Mala ima skoro sedamnaest. Zna jako dobro prostački i bez moje pomoći.
- Svejedno loše utječeš na nju.
- Što ako ona loše utječe na mene?
- Tko je tu odrastao?
- Nijedno od vas! - ubaci se novi glas.
Oboje se skruše.
Ali Vic ne kaže da osobni mobitel mora biti isključen tijekom radnog vremena
ni da se prime papirologije. Samo prođe pokraj njih, ostavivši za sobom miris svježe
kuhane kave. - Pozdravi mi Priyu - dobaci mu preko ramena.
Eddison poslušno napiše pozdrav, a Ramirezova se vrati za svoj stol.
Je li te stavio u kaznu? odgovori Priya i Eddison se nasmije.

Zašto si uopće budna?

Izasla sam u šetnju. Vrijeme se konačno popravilo.

Nije hladno?

Jest, ali barem više ne padaju ni snijeg, ni susnježica, ni bilo koje drugo bijelo
sranje. Idem vidjeti čega ovdje ima.

Nazovi me poslije, da kažeš i meni čega ima.

Čeka da mu potvrdi, potom spremi mobitel u ladicu, pokraj pištolja, značke i

drugih sitnica s kojima se smije igrati dok radi. Priya je iskra svjetlosti u njegovom
beskonačno mračnom poslu.
Tu je praksu stekao u svojih nekoliko godina u FBI-u - zahvalnost za povremenu
svjetlost.

11
 Knjige.Club Books

Huntington u Coloradu u veljači je ledena pustoš. Čak i s tri sloja odjeće na sebi
osjećam hladnoću, koja kao da se uvlači kroz tkanje. Ovdje smo tjedan dana, a tek
danas se vrijeme koliko-toliko popravilo i mogu izaći iz kuće.
Zasad se Huntington ni po čemu ne razlikuje od drugih gradova u kojima smo
živjele u protekle četiri godine. Mamina tvrtka šalje nas po cijeloj zemlji, jer je mama
stručnjak za brzo rješavanje problema. Za tri mjeseca se opet selimo, možda čak i na
dulje vrijeme. Mama će voditi ljudske resurse tvrtke u Parizu. Možda tamo ostane do
mirovine, možda ne. Nadam se da hoće. Priya iz Pariza zvuči bas zgodno. U
međuvremenu, Huntington je dovoljno blizu Denvera da mama ne putuje predugo
do ureda, ali i dovoljno daleko od Denvera da nije samo predgrađe, nego ugodna
obiteljska zajednica. Barem je tako rekao tip iz agencije za nekretnine koji nam je
donio ključeve kuće.
Nakon pet dana susnježice, tijekom vikenda je sniježilo. Travnjaci su sad bijeli i
paperjasti, a uz rubove pločnika skuplja se siva bljuzgavica. Ne znam ima li išta
ružnije od ugaženog snijega. Ali prošla je ralica i ceste su čiste, a pločnici posuti
plavkastom soli. Osjećam se kao da hodam po poprištu masakra Štrumpfova.
Hodam ruku zabijenih duboko u džepove, što zbog hladnoće, što zbog toga što
mi nedostaje nešto bolja kamera od one kakvu ima mobitel. Ostavila sam fotić doma.
Nisam očekivala da će Huntington biti ovako zanimljiv.
U prolazu pokraj osnovne škole primijetim hranilicu za vjeverice uz rub školskog
igrališta. Izgleda kao mali kokošinjac podignut na stup. Obojena je crveno i u dnu
ima tupu da se vjeverice mogu uvući unutra. Iz hranilice namiguje crveno okašce
kamere. Učenici očito žele držati male glodavce na oku tijekom zime. Nekoliko
vjeverica trenutačno spava na podlozi, koja mi izgleda kao hrpa piljevine i krpica.
Školarci moji dragi, ovo vam odavno nije samo hranilica. Ovo je pravi mali dom.
Kilometar i pol od škole prostire se omanja čistina. Premalena je za park, ali
nasred nje izdiže se lijepa sjenica od lijevanog željeza. Nije baš sjenica - nema podij,
nego samo golemu krletku koja kao da raste iz smrznuta da - ali je prelijepa. Snažne
metalne šipke isprepletene su poput niti i sastaju se u vršak nalik na vrh luka. Sjenica
izgleda poput kapelice na otvorenom, idealne za vjenčanja, ali okružene restoranima
brze prehrane i preko puta optike.
Na putu doma moram prijeći križanje sa sedam krajeva, od kojih su pola
jednosmjerne ceste sa znakovima koji pokazuju krivi smjer. Ni na jednoj od sedam
cesta ne vidim auto. Dobro, tek je pola dvanaest i većina ljudi je u uredima i školama,

12
 Knjige.Club Books

ali imam osjećaj da se na prolaz ovim križanjem odluče tek vozači pomireni s
neizbježnošću smrti i spremni na katastrofu.
Svejedno fotografiram sve oko sebe, čak i bezveznom kamerom mobitela.
Fotografiranje je moj odgovor na sve. Svijet se nekako čini manje strašnim ako
između njega i mene stoji leća. Ponajprije fotografiram sve za Chavi.
Chavi je mrtva već pet godina.
Još uvijek sve fotografiram za nju.
Tako sam i upoznala svoje agente, svoje FBI-evce koji su mi sad jako važni.
Eddisona, Mercedes i Vica. Chavi je njima mogla biti tek još jedan slučaj, moja
starija sestra mogla je biti samo još jedna ubijena cura, ali nastavili su mi se javljati,
provjeravati kako sam. Slali su mi rođendanske čestitke, mailove, zvali me, i
nakon nekog vremena prestala sam na to gledati kao na podsjetnik da mi je sestra
ubijena. Mama i ja smo se često selile i postalo mi je drago da me moji prijatelji iz
FBI-a uvijek nađu.
Prođem pokraj knjižnice koja više nalikuje na katedralu, zbog raznobojnog stakla
i visokog tornja nalik na zvonik, pa pored trgovine alkoholnim pićima uokvirene
malim uredima pravnika specijaliziranih za rješavanje slučajeva vožnje pod
utjecajem alkohola. Malo niže ulica završava trgovačkim centrom, na čijoj se jednoj
strani kočoperi teretana otvorena dvadeset četiri sata, a na drugoj obrazovna
igraonica za osnovnoškolce. Između toga dvoga vidim poslovnice sedam raznih
restorana brze prehrane. Na neki bizaran način, sviđaju mi se ta kontradikcija i kaos,
ta svijest o tome koliko lako naše dobre namjere pokleknu pred uvijek prisutnim
porocima.
U mnogo većem trgovačkom centru - sa dva kata i definitivno previše dekoracija
- vidim po svoj prilici najotmjeniji supermarket u cijeloj zemlji. Na zgradi se zeleni
i logo Starbucksa, koji sam vidjela i na manjem trgovačkom centru, koji vidim i na
zgradi preko puta ceste. Možda su mislili da će tri poslovnice na sto metara biti dobar
vic, ali ništa tu nije smiješno.
Vjerojatno bih trebala otići nešto pojesti, ali ako ikako mogu, ne jedem vani. Nije
da pazim na zdravu prehranu; mama i ja često naručimo dostavu. Samo ne volim jesti
sama. Nakon toliko godina borbe između tijela i osjećaja, hrana je za mene još
uvijek priličan izazov. Ponekad, kad mi dan stvarno loše krene, hrana je i dalje
sredstvo kojim ušutkam misli o tome da Chavi više nije sa mnom, da me to boli toliko
da na trenutke ne postoji ništa osim boli, što uopće nema smisla jer bi takva bol
trebala imati neko rješenje, trebala bi biti rješiva, ali nije, i zato se trpam keksima dok
me ne zaboli izmučeni želudac, dok ne povratim i tom boli potisnem onu drugu.
Već nekoliko mjeseci odolijevam takvim rješenjima, već nekoliko mjeseci nisam
se našla na koljenima pred toaletom - pogotovo zato što keksi kad izlaze nisu uopće

13
 Knjige.Club Books

fini kao kad ulaze, ako me razumijete - ali još sam uvijek... svjesna da ne držim
stvari pod kontrolom uspješno kao prije. Mama se nikad nije toliko brinula zbog
moje težine, koliko zbog činjenice da se prežderavam do boli, a onda povraćam.
Zajedničkim snagama - a obje smo snažne kao bik kad se zainatimo - uspjele smo
stabilizirati moj poremećaj i težina mi više ne varira od kosti i kože do bucmaste
okruglice.
Zbog trenutačne težine više nego ikad sličim na Chavi, pa ono... Kad je sve kako
treba, samo izbjegavam ogledala veća od onih koja dolaze sa šminkom. Kad ništa
nije kako treba, prsti me svrbe, a keksi mame poput sirena. Mama kaže da je
moje zdravlje projekt u izgradnji.
Uđem u veletrgovinu. Čini mi se da mi se vrh nosa smrznuo, pa bi mi dobro
došlo toplo piće. Ako ništa ne pojedem dok se ne vratim doma, možda se spasim
nevolje.
Baristica je sitna ženica tijela vrapčića. Najmanje joj je osamdeset, sijeda kosa
obojena joj je u blijedu ljubičastu i skupljena u visoku punđu kao iz devetnaestoga
stoljeća, ukrašenu blistavim ljubičastim ukosnicama. Leđa i ramena su joj pogrbljeni,
ruke zgrčene od artritisa, ali pogled bistar, a osmijeh topao i prijateljski. Pitam se
treba li joj doista posao ili je od onih koji nakon umirovljenja odmah nađu honorarni
posao jer ne vole biti doma ili im nakon nekog vremena supružnik počne ići na živce.
- Što da napišem na čašu, dušo? - pita me, prinoseći flomaster čaši.
- Jane - kažem. Ne da mi se objašnjavati kako se piše Priya.
Nekoliko minuta poslije, moje je piće spremno. Pokraj šanka, u kutu trgovine,
stoji nekoliko stolova oko kojih su zbijeni stolci, a na stropu su zvučnici iz kojih curi
jedna od onih jazz-kompilacija kakve sad sviraju po svim trgovinama, ali jedva se
čuje zbog ostalih zvukova: kreštava razglasa, sudaranja kolica, kutija i limenki,
dječje vriske, pop-glazbe koja svira u trgovini - totalni kaos, zbog kojeg se mirni
kutak za kavicu pokraj supermarketa čini kao jako čudna ideja.
Zato odmah izlazim i krenem preko parkirališta, praćena hladnoćom i vjetrićem,
koji sad više nije tako nježan. U super-market sam ušla s leđa, ali ulica na koju sam
izašla odvest će me ravno do doma. Vjerojatno bih se i trebala vratiti.
Samo što se smrznem usred koraka, jer zastanem pri pogledu na još jedan
neobičan mali paviljon. Stoji na malom travnjaku kakvih na parkiralištu ima još
nekoliko, a željezna konstrukcija s triju je strana zaštićena nečime što mi odavde
izgleda kao debelo bijelo platno. Postojano viseći s debelih metalnih kuka
usijanih opruga što sjaje crveno, grijalice za vanjske prostore nadvijaju se nad glave
skupine starijih muškaraca, redom sa sličnim kapama u plavoj ili crnoj boji i sa žutim
logom. Svi su natiskani jedni na druge, štiteći se blizinom tijela od hladnoće koja
prodire u paviljon s četvrte strane, na kojoj je platno smotano i podignuto. Sjede za

14
 Knjige.Club Books

kamenim stolovima za piknik, a među njima leže šahovske ploče. Prizor je toliko
običan da mi ne bi trebao ništa značiti, ali baš mi zbog toga nešto znači.
Ništa nije toliko uobičajeno kao starčići okupljeni oko šahovskih ploča.
Tata i ja igrali smo šah.
On je bio grozno loš, a ja sam se pravila da sam i ja loša, što je njemu smetalo
više nego meni, ali svejedno smo igrali svake subote ujutro u parku blizu kuće ili u
praznoj crkvi pokraj parka, kad bi se zima u Bostonu otegnula. Ponekad bismo igrali i
preko tjedna, ali tradicionalne subotnje partije šaha meni su bile posebne.
Čak i sad u svakom novom gradu potražim kvartovske šahiste. Izgubim svaki
put, a barem pola od toga namjerno, ali i dalje želim igrati. Sve drugo vezano za tatu
odavno je zatvoren slučaj, ali tradicija uvjeravanja protivnika da nemam pojma
o šahu živi i dalje.
Negdje blizu mene zacvile vrata automobila i odvuku mi pozornost od staraca i
ploča. Nekoliko metara od mene na vozačkom mjestu tog auta sjedi mlada žena,
možda u srednjim dvadesetima, s pletivom na krilu. Pogleda me sa smiješkom. -
Slobodno ih pitaj smiješ li igrati s njima - kaže mi. - Neće te ugristi. Barem ne
vlastitim zubima.
Osmijeh za mene više nije nešto prirodno - sad uvijek ispadne nekako jeziv - ali
ipak dam sve od sebe da joj uzvratim jednako prijateljski. - Nisam im željela smetati.
Puštaju neznance da igraju s njima?
- Ponekad. Jako su izbirljivi, ali ipak ih pitaj. Moj djed je s njima.
To objašnjava zašto ona sjedi u autu i plete. Već sam se pitala iz kojeg je filma
strave izašla.
- Samo ih pitaj - ohrabri me opet, i ne gledajući crvenu nit vune koju omata oko
maloga prsta, pripremajući se za novu očicu. - Najgore što se može dogoditi jest da
te odbiju.
- To govorite svima koji se zabulje u njih?
- Samo onima koji izgledaju usamljeno - kaže i zatvori vrata, pa na sreću ne
moram smisliti odgovor na to.
Još nekoliko sekunda stojim na parkingu kao strašilo, ali čežnja u meni raste,
barem u onim dijelovima koji nisu smrznuti. Potom odem do malog travnjaka i uđem
u paviljon koji je prilično topao. Sve partije odmah stanu i sve se glave okrenu prema
meni.
Gotovo svi igrači su penzioneri i veterani, a oznake na kapama simboli su
jedinica i ratova. Oko šahovskih ploča u parkovima uvijek se nađe veterana, pa iako
ne znam sve o oznakama postrojbe, znam prepoznati ratove u kojima su se borili.
Većina su veterani Vijetnamskoga rata, neki Korejskoga, neki Iračkoga, a jedan jako

15
 Knjige.Club Books

star gospodin, koji sjedi najbliže grijalicama i još je omotan dekom i šalom, ima
oznaku Operacije Neptun. Zlatni konac na kapi toliko je star da izgleda poput
razvodnjenog senfa.
Opa!
Ovaj penzić jurišao je na Normandiju prije nego što su se moji bake i djedovi
rodili.
Jedan od veterana Vijetnamskoga rata, debeo čovjek obješena lica i gomoljasta
nosa koji sugerira da se šahom zabavlja kako ne bi po cijele dane pio, namršteno me
pogleda. - Ne primamo donacije, mala.
- Nisam došla donirati. Došla sam vas pitati primate li igrače izvana?
- A to bi bila ti? - zvuči kap da mi ne vjeruje.
- Nisam dobra, ali igram. Kad god se nekamo doselim, potražim kvartovsku
partiju.
- Hm. Mislio sam da se klinci danas zabavljaju na internetu.
- Nije to isto.
Najstariji među njima nakašlje se i sve se glave okrenu prema njemu. Svaka
skupina ima hijerarhiju, pa tako skupine veterana - a čak i kad se ne pazi na
hijerarhiju, jasno je da je svaki veteran Drugoga svjetskog glavni i točka. Ovaj je
starac proživio pakao i živi sa svojim ožiljcima znatno dulje nego ostali.
Njegovo iskustvo važnije je od svakog čina ili statusa. - Dođi bliže meni, molim te.
Zaobiđem stol i sjednem na malu srebrnu klupicu pokraj njega. Zagleda se u
mene - ne znam što traži - i do mene dopre slatkast vonj daha, zbog čega se zapitam
je li možda dijabetičar, smije li uopće biti vani po ovakvoj hladnoći, jesu li grijalice
i deke dovoljni. Koža mu je tanka poput pergamenta, presavijena u mekane naslage
bora, pjegava od godina i plavkasta na kapcima i sljepoočnicama, jer se kroz nju
naziru vene. Na jednoj sljepoočnici ima debeo bijeli ožiljak koji se penje i nestaje iza
uha. Šrapnel iz Normandije? Ili nešto potpuno nevezano?
- Ti si isto u ratu, čini mi se?
Ne odgovorim odmah, razmišljajući što me zapravo pita i što mu želim otkriti.
Moj odgovor poprimi oblik Chavi, svog bijesa i boli koju nosim otkako je ubijena. -
Da - kažem nakon nekog vremena. - Samo ne znam protiv koga se borim -
dometnem.
- Za rat treba neprijatelj, a ja nisam sigurna je li mi itko gori neprijatelj od mene
same.
- Svi se mi to ponekad pitamo - složi se, gledajući na tren ostale. Nas gledaju svi
osim jednoga, koji je zagledan u figure pred sobom, blago namršten i već svjestan da
je njegov kralj na korak od mata. - Kako se zoveš?

16
 Knjige.Club Books

- Priya Sravasti. A vi?

- Harold Randolph.
- Gunny! - odmah poviču ostali, i opet svi osim jednoga. Taj ne kaže ni riječi.
Ne izgleda kao veteran; mlađi je, mekši, a u pogledu mu ima nečega - ili možda nema
nečega - što mi govori da nije dio skupine na isti način kao ostali.
Gunny zakoluta očima. Polako skine rukavicu, ispod koje vidim još jednu, bez
prstiju, žutu kao i blijeda žuta slova na njegovoj kapi. Podigne ruku, koja lagano drhti
- od starosti više nego od hladnoće, rekla bih - i dodirne mi vrh nosa jednim prstom.
- Osjećaš li ovo?
Umalo se nasmiješim, ali ne želim ga preplašiti, da se ne predomisli i povuče
dobrodošlicu. - Ne osjećam.
- Onda danas lijepo pođi doma i vrati se kad god želiš. Vikendom baš ne igramo.
Ima previše ljudi.
- Hvala vam - kažem. Ni sama ne znam zašto, ali to popratim pusom u obraz.
Pod usnama osjetim tanak dodir brkova. - Vratit ću se.
Onaj gomoljasta nosa podrugljivo se nasmije. - Ma vidite vi to. Gunny ima novu
buduću bivšu ženu!
Većina me pozdravi kimanjem, više iz pristojnosti nego iz dobrodošlice, ali ne
smeta. Moram zaraditi mjesto u njihovoj skupini, pokazati im da nisam došla samo
jer mi je dosadno i da neću odustati nakon nekoliko puta. Ustanem i provučem
se prema izlazu uz rub paviljona, da upijem još malo topline prije nego što krenem
doma. U prolazu pogledam onog za udaljenim stolom, onoga koji kao da ne pripada
u grupicu. Nema vojnu kapu kao ostali, nego običnu pletenu zimsku kapu
podignutu s čela, ispod koje viri blijeda kosa boje između plave i smeđe.
Jednako blijedo mi se i nasmiješi.
- Odnekud vas znam - kažem bez razmišljanja.
Blijedi smiješak ne posustaje. - Često mi to kažu.
Mogu misliti. Toliko je bezličan da vjerojatno izgleda kao pola svijeta. Na njemu
nema ničega prepoznatljivog, ničega jedinstvenog, ničega po čemu bih ga prepoznala
da ga vidim negdje izvan ovog paviljona. Nije ni privlačan ni neprivlačan. Čak su mu
i oči bezlične, neugledne boje.
A smiješak mu nije dovoljno uvjerljiv da mu promijeni lice. Čudno je to:
smiješak bi trebao promijeniti lice, podići obraze i iskriviti usta, naborati kutove
očiju, Ali ovo lice ne izgleda ništa drugačije nego prije smiješka. Ne kažem da je
smiješak lažan, ali nekako je... neprirodan. Ali budimo realni, šahovski kružok
je najčešće carstvo frikova koji se ne snalaze u društvu. Možda bi me trebalo
impresionirati što me uopće gleda u oči.

17
 Knjige.Club Books

Kimnem, još uvijek malo nemirna zbog tog lica, i izađem. Više mi nije toliko
hladno, što naizgled znači da temperatura raste, ali znam da zapravo znači da mi se
tijelo navikava.
Kad se vratim u kvart, stanem pod dugačak krović koji štiti poštanske sandučiće
za cijelu našu ulicu. Za jedan od sandučića čak je privezan i koš za letke. Iz nekog
razloga sentimentalno se sjetim našega poštanskog sandučića u Bostonu, vesele
žute boje, sa šarenim otiscima ruku. Tata nije htio ostaviti otisak dlana - rekao je da
mu je to ispod časti - pa smo ga nas tri napale kistovima i na kraju je njegov otisak
bio krasan obris brka na vratašcima sandučića.
Pitam se imamo li još uvijek taj sandučić. Nisam ga vidjela već nekoliko selidbi.
Doduše, nisam vidjela mnogo toga već nekoliko selidbi - pola toga što imamo je u
jednom trenu zapakirano, ali nikad nije raspakirano, jer nema smisla.
Iz sandučića izvučem dva rukohvata reklama i predimenzioniranih razglednica
naslovljenih na Nove susjede i Drage nove susjede, pa ih odmah bacim u koš za letke,
skupa s podsjetnikom za zakazani pregled zubara proslijeđen iz Birminghama.
Izvučem omotnicu za čestitke vesele zelene boje na kojoj prepoznam Mercedesin
rukopis. Ne iznenađuje me to: tehnički gledano, danas mi je prvi dan škole, koliko
god to bilo samo upoznavanje s instruktorom u Francuskoj, da malo vježbam jezik
prije nove selidbe. Mercedes nikad ne zaboravi poslati čestitku prvoga dana škole,
koliko god puta ja tijekom jedne godine mijenjala školu.
Ono što me iznenadi jesu druge dvije omotnice, otprilike jednake veličine. Jedna
je naslovljena velikim tiskanim slovima, urednim, čitkim, uvježbanim rukopisom
koji dobro izgleda i kad papir počne žutjeti, a tinta blijedjeti. Omotnica je
žarko ružičasta, a slova crna i jasna. Druga je blijedoplava, a slova na njoj uredna,
ali nečitka do otprilike trećeg pokušaja.
Mercedes je svoju čestitku poslala prvoga dana kao i uvijek, ali Vic i Eddison su
uranili.
Ove čestitke su tek prethodnica, jer ona prava uvijek stigne u svibnju i tu potpišu
sve troje. Svibanjska čestitka ni nije čestitka, tek kartica s njihovim potpisima -
podsjetnik da nisu zaboravili ubojstvo moje sestre. Kladim se da jako pomno
planiraju slanje te kartice, da slučajno ne stigne kad i rođendanske čestitke.
Ništa mi toliko ne bi uljepšalo rođendan kao podsjetnik da FBI još uvijek ne zna
tko je ubio moju sestru i nekoliko drugih djevojaka, zar ne?
Uđem u kuću i skinem jaknu, pa je odmah objesim u ormar, a zatim krenem na
kat, prema sobi, skidajući putem ostale slojeve odjeće. Bacim čestitke na krevet, a
odjeću na stolac koji sam dovukla iz nikad korištene blagovaonice da mi služi kao
privremeni ormar. Nakon vrelog tuša koji me bolno podsjeti koliko su mi nos i prsti

18
 Knjige.Club Books

bili promrzli, siđem u kuhinju i skuham si instantnu zobenu kašu, dodam cimet, med
i mlijeko pa je odnesem u sobu.
Tek kad se zavučem u krevet u pidžami, zagrijana čarobnom toplom zobi,
primim se čestitki.
Mercedesina je točno onakva kakvu sam očekivala: vesela, napisana neonskim
flomasterom, i to napola na španjolskom, jer je zabavlja kad joj odgovorim napola
na francuskom. Vicova je sljedeća na redu: odabrao je čestitku s fotografijom tri
mačke s golemim sunčanim naočalama. Poruka nema veze s prvim danom škole,
nego sa svakodnevicom - njegova najstarija kći šalje prijavnice za faksove, u
sjevernoj Virginiji kiši bez prestanka. Eddisonova čestitka je iznutra prazna, a izvana
ima sliku koja je savršeno uravnotežen spoj gadosti i humora.
Zašto su ih poslali odjednom?
Tad mi pogled ponovno padne na Mercedesinu čestitku, koja je prekrivena s
toliko šljokica da izgleda kao da se jednorog pobljuvao po njoj. Šljokice su nanesene
u debelom sloju, na već gotovu čestitku. Ostatak je u nježnoj pastelnoj boji,
decentan. Ljepilo za šljokice strši kao prst u oko, debelo, pomalo gumenkasto,
osušeno u zavijutke posute blistavim šarenilom. Zavučem nokat pod jedan od tih
zavijutaka i pažljivo ga odlijepim. Papir se prvo podere, ali samo malo. Ostatak
odlijepim bez muke i u tren oka mi se cijeli ljepljivi šljokičavi gumeni zavijutak
sasušenog ljepila nađe u ruci i vidim što je ispod njega.
Mercedes je šljokicama prekrila leptire.

Zove se Zoraida Bourret, a danas je Uskrs.

Više voliš vidjeti uskrsno slavlje u tradicionalnim crkvama, u kojima djevojke i
žene na misu još uvijek dolaze u bijelim haljinama s čipkom, sa šeširima s vrpcama
i cvijećem. Pogled na more svečanih proljetnih šešira tako je lijep iz posljednjeg
reda klupa.
Ove godine među njima je i Zoraida.
Vidio si je već prije, naravno da jesi.; pomagala je majci obuzdati mlađu braću
i sestre. Čuo si tračeve i komentare, koji baš nisu tračevi, ali ipak se šire poput njih.
Zoraidin otac bio je policajac, ubijen je na dužnosti, i iako je Zoraida kao odlikašica
trebala studirati i zablistati, morala je smanjiti broj predavanja i šanse za blistavu
budućnost kako bi pomogla majci, premda to od nje nije nitko tražio.
Kako je to dobra djevojka, kažu žene.
Kako je samo draga.
19
 Knjige.Club Books

Kakva dobra sestra.

Zoraida ni po čemu ne nalikuje Darli Jean, ali nekako te podsjeća na nju. Gotovo
je godina dana prošla otkako te Darla Jean izdala, ali još je voliš, još ti nedostaje,
još je oplakuješ.
Zoraida, ona je doista dobra djevojka. Promatraš je već dovoljno dugo da znaš
Nakon škole ide ravno doma, putem skuplja braću i sestre po školama i vrtićima,
doma im daje užinu, pregledava zadaće i smišlja zabavu, gotovo svake večeri ima
spremnu večeru na stolu kad se majka vrati s posla. Pomaže manjima s kupanjem
i spremanjem u krevet i tek tad sjeda za stol u kuhinji i bavi se svojom zadaćom.
Budna je do dugo u noć, alt ustaje vrlo rano, da bi svima pripremila doručak i
pomogla s oblačenjem i spremanjem za školu.
Kada dođu dečki - naravno da dolaze, jer Zoraida je krasna djevojka; sam Bog
ju je obdario takvim osmijehom - pristojno im kaže da od toga neće biti ništa, jer
obitelj joj je najvažnija.
Jer je doista dobra djevojka.
Kad je misa gotova, lako se dočepaš malih plastičnih torbica koje su njezine
mlađe sestre ostavile u jednom redu klupa. Blizanke su i stalno zaboravljaju stvari u
crkvi, a onda se sjete na pola puta do doma. Nedjelja je, u crkvu se ide pješice da se
prištedi novac za gorivo, pa se po zaboravljene stvari uvijek vrati Zoraida. Svaki
put odmahne glavom kad ih nađe, ali blago se nasmiješi, jer voli svoje male sestre i
sve bi učinila za njih.
Znaš da joj moraš pomoći.
Moraš joj pomoći zbog nje same; zbog toga što Zoraida zauvijek mora ostati
tako dobra i tako čista.
Dočepaš se plastičnih dječjih torbica znajući da blizanke neće odmah shvatiti da
su ostale u crkvi i čekaš da se Zoraida vrati po njih. Crkva se isprazni brže nego
inače, svi žure domovima bojiti jaja, na ručkove i večere s obiteljima. Sjediš u sjeni
i čekaš, dok ne dođe Zoraida. Maše šeširom da se rashladi, uštirkanim
čipkastim bijelim šeširom, krutim i nesavitljivim, ukrašenim vrpcama boje breskve
provučenim kroz obod i dno. Bjelina i breskva tako dobro pristaju uz njezinu tamnu
kožu. Na haljini nosi ljiljan, jedan jedini ljiljan s ljubičastim tučkom, pričvršćen
toliko visoko nagnuli da je gotovo na ramenu.
Priđeš joj sleđa, koraka prigušena debelim tepihom, i prekriješ usta dlanom.
Zoraida zatečeno udahne, pokuša vrisnuti, ali drugom rukom joj stisneš grlo. Otima
se, ali znaš koliko je dugo trebaš držati, koliko je snažno treba stisnuti da izgubi
svijest.
Zoraidina haljina savršeno je bijela, tako čista. Tako nevina. Ne možeš je
ukaljati.

20
 Knjige.Club Books

Kad jedan od njezine braće malo poslije uđe u crkvu, zabrinut jer još nije stigla
doma, Zoraida leži pred oltarom glave okružene krunom ljiljana ljubičastih točaka.
Njezina je odjeća uredno složena na klupi u blizini, sa šeširom na vrhu, a jednostavne
cipele s kopčom ispod klupe. Čak je i rez na njezinu vratu uredan, jer se nije otimala.
U nesvijesti je nisu dodirnuli ni bol ni strah.
Neće je dodirnuti ni grijeh, kao Darlu Jean, ni iskušenje, ni izdaja.
Zoraida Bourret zauvijek će biti dobra djevojka.

Eddison nikad neće dobiti nagradu za uređenje interijera. Njegov stan nije ni
komforan, a kamoli ugodan. Da uopće slijedi ikakav stil, to bi bio bolnički ili uredski.
Uredan je - čak je i suđe u sudoperu isprano i uredno poslagano dok čeka da
Eddison isprazni perilicu i ponovno je napuni - ali u njemu nema gotovo ničega
osobnog. Zidovi su boje ljuske od jajeta, kakvi su bili i kad se uselio. Zavjese su
njegove, ali samo zato što su venecijaneri propuštali previše svjetlosti, a prazni
prozori pozivaju poglede. Sav namještaj - uz iznimku stola u blagovaonici, šarene
grozote koju su Priya i njezina majka pronašle u meksičkom restoranu pred
zatvaranjem i poklonile mu da se našale na njegov račun - taman i funkcionalan. Sve
su Eddisonove knjige i filmovi spremljeni u jednom jedinom ormaru, smještenom
pokraj televizora.
Eddison je pretežno zadovoljan svojim stanom. Svaki put kad se vrati sa slučaja
koji ga je uveo u nečiji dom, u kojem je vidio osobne detalje koji čine tuđe živote,
zahvalan je što je njegov stan neutralno mjesto za odmor i odmak od posla. Na
uređenje možda malo utječe i njegova paranoja. Nitko od njegovih kolega ne živi bez
uvijek prisutna, gotovo uvijek neizrečenog straha da će neki zločinac kad-tad krenuti
u osvetnički pohod na njihove bližnje. Ako ti bližnji nisu izloženi pogledima u stanu,
ako posvuda nema uvida u Eddisonove slabe točke, osjeća se sigurnije. Čak i u
vlastitom stanu.
Nije izgubio sestru jer je agent FBI-a, nego je postao agentom FBI-a jer je
izgubio sestru - ali ne želi ugroziti roditelje, tete i stričeve, bratiće i sestrične s kojima
je još uvijek u kontaktu.
Danas, nakon što je cijeli dan proveo glave zabijene u papire koje vjerojatno neće
srediti do kraja tjedna, ipak misli da mu je stan toliko bezličan da je sterilan.
Presvuče se u kućnu odjeću i sjedne na kauč s kutijama kupovne večere pred
sobom. Vicova supruga i majka, dvije svetice, obje su se ponudile da Eddisona nauče
kuhati, ali njegov najveći domet ostali su instantni ramen i tjestenina sa sirom.
21
 Knjige.Club Books

Koliko god ga Ramirezova zezala, Eddison je znao da njegov nedostatak interesa za

kuhanje nema veze sa spolom, nego s dosadom. Doslovno bi mu dosadilo kuhati na
pola puta. Vlasnik stana sigurno ne bi bio sretan da opet mora bojiti tragove dima na
stropu kuhinje kad Eddison zaboravi na štednjak.
Sve osobne fotografije na kojima je s ljudima koje voli ili na mjestima koje voli
spremljene su u jednu kutiju za cipele u garderobi pokraj spavaće sobe, u sakrivenom
pretincu u podu. Kad ih želi gledati, lako ih izvadi, ali nitko drugi i ne zna da
su ondje. Neke koje ne odaju ništa ipak je uokvirio i sad ih gleda, jer mu se ne da
tražiti kakvu utakmicu po kanalima.
Ne sjeća se da je Priyi rekao zašto ne drži osobne fotografije izložene u stanu.
Ona i majka izvele su ga na roštilj u onih nekoliko mjeseci koliko su živjele u
Washingtonu. Nekako kroz maglu sjeća se da je to objasnio njezinoj majci, iako se
ne sjeća zašto. S druge strane, Deshani Sravasti impresivna je žena koja ljude čita s
(ponekad zastrašujućom) lakoćom. Vjerojatno je i sama primijetila da u stanu nema
fotografija pa zaključila zašto. Možda je ona objasnila Priyi.
Tako su počele avanture specijalnog agenta Kena. Eddison pojma nema odakle
Priyi taj Ken - vjerojatno joj ga je dala jedna od Vicovi kćeri - ali Priya mu je sašila
malu tamnoplavu jaknu i na nju našila velika žuta slova FBI. Kamo god se njih
dvije presele, FBI Ken ide s njima, a Priya Eddisonu šalje fotografije plastičnog
agenta sa zanimljivih lokacija. Nekoliko tih fotografija Eddison je dao uokviriti i
izložio ih na polici iznad televizora.
Najdraža mu je fotografija iz Berlina: Ken je presavijen u struku, leži licem
naslonjen na stol pokraj krigle pune piva više od njega samoga. Ispod jakne se vide
kratke kožnate hlače. Eddison je prilično siguran da bi nekome drugome bilo
neugodno postaviti takvu instalaciju u javnosti, ali Priyi ne. Na fotografije mu nikad
ne napiše datum, samo mjesto, ako nije dovoljno jasno s fotografije. Njihova je
zbirka naizgled profesionalna fotografska šala, ali u sebi nosi mnogo osjećaja.
I nije opasna.
Telefon mu zazvoni i zapleše na stoliću vibrirajući. Eddison ga umorno odmjeri,
ali tad se sjeti da je Priya obećala nazvati. - Onda, je li novi grad pun zanimljivih
stvari? - upita je umjesto pozdrava.
- Zanimljiv je prava riječ - složi se Priya. - Trgovački centri su bizarna mješavina
dobrih namjera i rezigniranosti.
- Konačno sam našao vremena da pročitam intervju s tvojom mamom u The
Economistu - nastavi Eddison. - Impresivno su je predstavili.
- Počelo je malo klimavo, jer je novinar želio razgovarati samo o Chavi i tati, a
mami to nije sjelo.

22
 Knjige.Club Books

Kad je u pitanju Deshani Sravasti, nije sjelo znači da novinar može biti sretan
sto je izvukao živu glavu. Očito je The Economist poslao nekoga malo deblje kože,
jer intervju je ispao odlično.
- Popravio se čim je sjašio s osobnih pitanja - nastavi Priya. - Mama voli
razglabati o tome kako je uspješno spasila koju firmu.
- Drago mi je da konačno dobiva priznanje za to - kaže Eddison. Bilo mu je
stvarno čudno ući u trgovinu i susresti se s Deshaninim pogledom na polici s
novinama. Čak i na fotografiji izgledala je autoritativno i pomalo prijeteće. Razgovor
je popraćen s još fotografija; neke u uredu u Birminghamu, neke s Priyom u njihovoj
dnevnoj sobi.
Eddison se iznenadio kad je vidio da je kao fotograf svih fotografija na kojima
je Deshani sama potpisana Priya.
Priya predugo šuti - zapravo ne uistinu dugo, ali predugo za nju, jer Priya nikad
ne oklijeva. Ta je mala gađala Eddisona plišanim medom i rekla mu da je kukavica
deset minuta nakon što su se upoznali. Odmah su se sprijateljili.
Eddison se više i ne pita zašto se tako dobro slažu.
- Što je bilo, Priya?
- Jeste li vi tamo O. K.?
To ga pitanje neugodno zatekne, iako ne zna zašto. Zabode plastičnu vilicu u
tjesteninu. - Nas troje? Jesmo.
- Sigurno? Danas su mi došle čestitke od sve troje. Odjednom.
Sranje.
Kako je Eddison mogao znati da će joj se i Vic javiti? Doduše, znao je za
Ramirezovu. Možda ne bi primijetila da su stigle samo dvije?
Bi. Ipak je to Priya, prava kći svoje pronicljive majke. Ni jednoj ni drugoj ne
treba previše da sve shvate.
- Ne moraš mi reći što se zbiva. Znam da možda ne želiš, možda ne možeš. Samo
ste me zabrinuli - kaže, pa opet malo predugo šuti. Opet malo oklijeva, kao da
opipava nogom sleđeno jezero da vidi hoće li izdržati. - Mercedes je prekrila
šljokicama leptire na svojoj čestitki.
Sranje.
Prošli utorak, kad su poslali čestitke, doista je bio težak dan za troje agenta. Nije
ni čudo da su ovako zeznuli.
- Dobro, da te pitam malo drugačije: očito sad niste O. K., ali bit ćete? Kad-tad?
Eddison ne odgovori odmah, nego pusti pitanje da potone u njegovu nutrinu, kao
da će odande samo izroniti odgovor. Priya ne pita više ništa, ništa ne doda niti ga
požuruje. Izvještila se u čekanju.
23
 Knjige.Club Books

Leptiriće su također bile strpljive. Barem neke. Većina preživjelih sad više nema
ni trunke strpljenja ni za što.
Eddison nije bio u Vrtu dok su izvlačili tijela djevojaka koje su poginule u
eksploziji ili nedugo prije toga. Vraćao se u sjedište FBI-a, kipeći zbog grozota koje
je vidio.
Kako je istraga odmicala, a oni otkrivali detalje o tome što se dogodilo tim
djevojkama, u Eddisonu je rasla užasna spoznaja da se taj slučaj neće nikada riješiti.
Pravno gledano, sve će biti riješeno. Potrajat će, ali bit će riješeno. No to ne znači da
će ga moći zaboraviti i krenuti na idući. Znao je da taj slučaj nikad neće postati tek
anegdota, čak ni kad bude pred krajem karijere.
Taj slučaj će ih sve mentalno upropastiti, progoniti do kraja života. Nikad se neće
riješiti pitanja kako itko može napraviti takvo što?
Razmišlja bi li joj odgovorio kako želi - ipak je to Priya, a Priya bolje od većine
zna kako je živjeti sa spoznajom da nikada neće biti do kraja u redu - i bi li joj rekao
sve. Zaključi da će novost ionako kad-tad procuriti do novinara, i to ne zato što im je
Priya rekla.
- Jedna od preživjelih Leptirića prošlog tjedna se ubila.
Umjesto odgovora, Priya ispusti tih jecaj.
- Nismo baš iznenađeni - nastavi Eddison. - Ta djevojka... Pomalo smo očekivali
takav kraj. Čudo pravo da to nije odavno napravila.
- Ima li obitelj?
- Ima, ali obitelj je dokrajčila ono malo snage koliko joj je preostalo nakon
Vrtlara. No bez obzira na to, sad...
Priya dovrši, jer zna da Eddison ne može. - Sad su se ubile već tri - kaže kratko
i jasno. - I to u manje od četiri mjeseca. A još dvije su u istoj opasnosti, kažu
psiholozi. Upozorili su nas da su veće šanse da će se ubiti nego da neće.
- A ostale?
- To će samo vrijeme pokazati - Eddison ne voli tu ofucanu rečenicu, pogotovo
zbog toga koliko je točna. - Nekoliko djevojaka nikad neće biti do kraja dobro, ali...
koliko-toliko hoće. Ojačat će i jao svima koji im poslije stanu na put.
- Četiri mjeseca nije dosta za oporavak.
- Manje od četiri.
- Manje od četiri - suglasi se Priya bez prigovora, i to ne jer su oboje pedantni,
nego jer je Eddisonu trenutačno i pola tjedna važno. Ni on se još nije stigao oporaviti.
Zapravo, vjerojatno se drži gore nego što izgleda - jer ipak je on agent FBI-a, neće
valjda svima pokazati koliko je loše?
- Jesi li ti kad pomislila na to? - upita je iznenada.

24
 Knjige.Club Books

- Ne - Priya odgovori odlučno, ali ne prebrzo. Instinktivno, ali ne kao da se brani.

- Chavi mi je bila važna, ali nije mi bila sve. Srce mi je slomljeno, bijesna sam. To
je sasvim dovoljno, zar ne?
- Misliš?
- Čak i ako nije, nije da je to jedino što osjećam. Ostala sam bez sestre. Ali nisam
ostala bez slobode. Bez identiteta. I preda mnom je život.
Preživjele Leptiriće za sebe kažu da su u Vrtu živjele s rokom trajanja. Kao
mlijeko.
Tjestenina sa škampima kiselo mu krčka u želucu.
- Ja sam izgubila sestru. Vaše Leptiriće su izgubile identitet. Barem smo po tome
različite.
- Znali smo da je na korak od samoubojstva. Upozorili smo i njezine roditelje,
preklinjali smo ih da je puste da potraži pomoć.
- Vic je preklinjao?
- I Ramirezova - kaže Eddison bez srama. Nitko od njih nije preponosan za
preklinjanje.
Uvijek se bolje snalazio u razgovoru sa sumnjivcima nego sa žrtvama. I to
vjerojatno govori o njemu više nego što bi trebalo.
- To što ste znali kako će završiti ne znači da vam je sad lakše.
Eddison nije siguran da je Priya u pravu. Doduše, jasno mu je zašto se drži tog
stava: Čovjek koji je ubio njezinu sestru nije uhvaćen. Čak i da ga uhvate, Priyina
sestra neće se vratiti.
- Mogu ih upoznati? - upita ga.
To ga pitanje toliko zatekne da na tren odmakne telefon od uha. - Koga?
- Te cure kojima je bolje ne stati na put. Zvuče kao moj tip.
Zatečeno se nasmije. - Bolje je, da, apsolutno... i ne, ne smiješ ih upoznati.
Apsolutno i nikad - kaže, lecnuvši se, shvaćajući što bi to značilo za sve njih. Priya
bi se nesumnjivo sjajno slagala s Inarom i Bliss. Svijet bi gorio u tren oka. Nema
šanse.
Priya se tiho nasmije i Eddison se malo opusti. Čudno je to; od tog se zvuka
osjeća i bolje i gore.
Za njegovo vlastito dobro i za dobro cijelog svijeta, bolje da se Leptiriće i Priya
nikad ne upoznaju.
U jebenih „pola tko zna koliko“ u srijedu ujutro prenem se iz sna u kojem padam
i tresnem na tlo kao da ispod mene nema kreveta. Odnosno, čini mi se da tresnem.
Zapravo se samo trznem na madracu i odmah protrljam slijepljene oči. Soba je
još uvijek u tami, ali iz hodnika dopire dovoljno svjetlosti da vidim mamu u
25
 Knjige.Club Books

podnožju kreveta. Stoji kao Superman, raširenih nogu i podbočena, a krevet škripi
pod njezinom težinom koncentriranom u jednu točku.
Zastenjem i zavučem se dublje pod pokrivač, prekrivajući lice jastukom. -
Mama, kojeg vraga izvodiš?
Nasmije se i svali pokraj mene. Dah joj miriše po kavi, topao je i poznat na mom
vratu. Obgrli me. - Samo zato što smiješ ići u dopisnu školu u pidžami ne znači da
smiješ ostati u krevetu do podneva,
- Vani je još mrak?
- Jest.
- Onda još nije podne.
Mama se opet nasmije i podigne jastuk s moga lica pa me poljubi u obraz. - Diži
se, draga moja. Pripremit ću ti doručak.
Što jest da jest, radi vafle za koje se možda i isplati ustati po mraku.
Odmah nakon doručka mama ode na posao, a ja provedem ostatak prijepodneva
pokušavajući razmišljati na francuskom dok rješavam zadatke iz matematike, fizike
i povijesti. Previše je to povijesti - nikad se nisam bavila time koliko je taj školski
predmet u Americi usredotočen na nacionalnu povijest dok nisam morala pohvatati
zaostatke koje moji europski budući suučenici odavno znaju.
Kad me glava zaboli od kombinacije stranog jezika i znanosti, spremim knjige i
natrpam na sebe osam do deset slojeva odjeće da se pripremim za izlazak iz kuće.
Vedro je, ali ledeno. Bože mili, kako je ledeno.
Nije mi baš jasno zašto veterani griju paviljon na parkiralištu umjesto da igraju
negdje u zatvorenome. Čim se izađe iz paviljona, opet je ledeno da se čovjek smrzne,
a nekoliko koraka od parkirališta vidim barem tri Starbucksa u kojima bi mogli
igrati. Ništa ne pitam. Danas prvi put igram s njima, pa tek moram zaslužiti mjesto u
skupini. U tome su svi isti.
- Sjedni, Plava, danas igraš protiv mene - kaže onaj crvena nosa prije nego što i
stignem do trave.
Neki se nasmiju na moj novi nadimak, ali jasno mi je zašto ga je odabrao. Bindi
među mojim očima je safirno plav sa srebrnim rubom, kao i kristalni ukras u mojoj
desnoj nosnici i plavo obojeni pramenovi kose koji izvire čim skinem kapu.
Onaj crvena nosa odmah se zagleda u moje plave pramenove, a potom se nasmije
kao da mu je tek sad jasno koliko je dobro pogodio.
- Kako da ja zovem vas? - upitam, prebacujući nogu preko klupe.
- Ta rugoba s kojom igraš odaziva se na Corgi! - dobaci glasno onaj do njega,
gurkajući Corgija laktom u rebra. Imaju identične kape i odmah se zapitam kako je

26
 Knjige.Club Books

to proći s nekim pakao, a onda se naći s njime poslije, oslanjati se na njega kad
zagusti.
Pakao poprima razne oblike, znam. Gubitak je gubitak, a moja mama i ja imamo
jedna drugu, ali nismo zajedno prošle kroz rat kao oni.
Dok Corgi i ja razmještamo figure po ploči, predstave mi se još neki - Steven,
Phillip i Jorge. Onaj pokraj Corgija je Happy i mislim da je malo popio. Drugi i ne
dignu glavu s ploče. Gunny mi se nasmiješi iz svojega kuta - pretpostavljam da je to
uvijek njegov kut - i kratko mahne, a potom se vrati partiji protiv onog bezličnog s
kojim sam prošli put razgovarala.
Kad Corgi i ja počnemo, Happy i Jorge nas prate s više zanimanja nego za
vlastitu partiju. Obojica mi daju savjete, ali potpuno suprotne. Nakon Happyjeva
malog ispada, sad su svi jako pristojni, što znači da su čas ekstremno uljudni, a čas
toliko razuzdano nepristojni da su njihovi narednici iz vojske vjerojatno duhom jako
ponosni na njih. Kad provale nešto prosto, odmah se sjete da sam prisutna i počnu se
ispričavati. Ali smijem se s njima i polako se opuste, a grupu prožme dinamika koja
vjerojatno više slični na njihovu uobičajenu ili barem na onu koju ima svaki put kad
im se u paviljon uvuče ženski uljez.
- Mislio sam da voliš šah - kaže Corgi sumnjičavo nakon druge lake pobjede.
- Nisam rekla da mi dobro ide.
- Dobro da nisi - primijeti Jorge.
Tata je bio tako grozno loš da mi je bilo teže izgubiti od njega nego pobijediti
nekog drugog. Uskoro sam shvatila da šahisti u parku isto više vole pobijediti, da me
puštaju da igram s njima sve dok im to ne ugrozi ponos. Pa ono. Možda i dalje
gubim jer je to tradicija koja me podsjeća na tatu, a možda zato jer je praktično. Kad
igram za poraz, ne osjećam nikakav pritisak, a i dalje mogu uživati u šahu.
Vratimo figure u početne položaju za novu partiju, a Happy nam priđe i sjedne
na moje mjesto. Odmah zaprijeti Corgiju da će pomesti pod njime. Corgi se veselo
naceri.
Muškarci kažu volim te na svakakve bizarne načine.
- Dođite igrati sa mnom, gospodična Priya - pozove me Gunny, vraćajući figure
na početne položaje.
Svi se premještaju, traže nove protivnike, prepiru se oko toga tko će igrati crnim,
a tko bijelim figurama. Ja sjednem na mjesto onog bezličnog, ali on se samo
pomakne na novo mjesto, preko puta relativno mladog veterana Pustinjske oluje, koji
se predstavi kao Yelp.
Suzdržala sam se pitanja zašto je Corgiju nadimak Corgi, a Happyju Happy, ali
Yelp?

27
 Knjige.Club Books

Nasmiješi se pomalo posramljeno, pomalo kao da mu je neugodno. Čak mu se i

obrazi zarumene. - To sam zaradio na temeljnoj obuci - promrmlja. - Narednik bi mi
se prišuljao sleđa i dreknuo mi zapovijed u uho. Svaki put bih ciknuo i odskočio.
Prozvao me Yelp1.
Teško je riješiti se takvih nadimaka.
Onaj bezlični pogleda me sa smiješkom, ali ne predstavi se. Njega i ne pitam
kako se zove - ima u njemu nečega odbojnog i ne želim da pomisli kako me zanima.
Gunny se ne može previše usredotočiti na partiju. Zaboravlja posljednji potez,
zaboravlja tko je na redu. Ponekad se zanese zapetljanom pričom i ne shvati da još
nije povukao figuru. Ne podsjećam ga sve dok ne vidim da me zbunjeno gleda.
Ionako bih radije slušala priče o tome kako su se on i suborci nacugali finog vina u
francuskom dvorcu ili učili krave da skijaju. Teško je zamisliti ovako starog Gunnyja
s toliko energije, ali kad su ga poslali na bojište, bio je tek nešto stariji od mene.
Yelp svako malo pogleda našu ploču i strese glavom pa me pogleda kao da zna
zašto gubim. Samo slegnem ramenima, ali i ne pokušam objasniti. Imam ja svoje
razloge.
Na pola naše druge partije, Gunny zadrijema. Jedan od veterana Korejskog rata,
koji se predstavi kao Pierce, prebaci još jednu deku preko Gunnyjevih ramena,
prekrije mu njome ruke i ušuška ga sve do brade. - Trgovački centar dopušta nam da
igramo u njihovu kafiću - kaže hrapavim glasom, sramežljivo, kao da mu je
neugodno zbog ljubaznosti prema Gunnyju - ali Gunny kaže da je star, a ne mrtav, i
da igramo vani ili ne igramo uopće.
- Malo ponosa nije naodmet - odvratim. - Barem ako imaš braću da taj ponos
svedu na razumnu mjeru.
Iznenađeno me pogleda, a zatim se nasmiješi.
- Mislim da ionako moram doma. Čeka me učenje za sutra - polako ustanem i
protegnem ukočene, bolne mišiće. - Vratit ću se u petak, ako dopuštate.
- Vrati se kad god želiš, Plava - kaže Pierce. Imam osjećaj da će me samo Gunny
zvati Priya. - Uvijek si dobrodošla.
Nutrinom mi se proširi toplina. Tijekom godina igrala sam šah u nekoliko
ovakvih kružoka, ali ovo je prvi put od Bostona da sam doista dobrodošla.
Zakopčam jaknu, navučem kapu i preko parkirališta se uputim u kafić. U
paviljonu je ugodno zbog grijalica, iako nije dovoljno topio, ali do doma me čeka
dugačka šetnja i radije bih je pretrpjela s kakaom u ruci.

1
To yelp (eng.) = ciknuti, zacviljeti. Nap. prev.

28
 Knjige.Club Books

Red u kafiću prilično je dugačak, što je posljedica činjenice da radi samo jedna
osoba, i to nova, koja sama rješava narudžbe skupine starijih žena u identičnoj
ljubičastoj odjeći, s crvenim šeširima.
Mislim da su iz Red Hat Societyja.
Nekoliko koraka od mene, nedaleko od našeg reda, netko sjedne za stol i prebaci
svoj debeli smeđi kaput preko najbližeg stolca. Onaj bezlični sa šaha. Iz džepa kaputa
izvuče knjigu, veliku knjigu u meku uvezu koja je u toliko lošem stanju da se ne vidi
naslov. Stranice su uvijene na rubovima, hrbat slomljen na nekoliko mjesta, a korica
i nema. Jednostavno ih nema. Otvori knjigu, ali vidim da ne čita.
Gleda mene. - Toplo piće najbolji je lijek za hladnoću.
Zašto onda ne stane u red?
Promeškoljim se i usput odmaknem nekoliko centimetara. Ne sjedi toliko blizu,
ali osjećam se kao da je preblizu. Vjerojatno bih trebala obratiti više pozornosti na
njega, koliko god bezličan bio: takvi kao on lako prerastu u nevolju. - Nisam
čula kako se zovete.
- Nisam ni rekao.
Red se pomakne i priđem korak bliže šanku. Jedna od gospođa u crveno-
ljubičastoj kombinaciji viče na baristicu, koja izgleda kao da će se rasplakati.
- Hladno je vani - kaže bezlični nakon maklo preduge tišine.
- Veljača je i u Coloradu smo.
- Bit će ti hladno pješačiti - nastavi on, ne obazirući se na zajedljivost u mom
glasu ili ne primijetivši ga. - Hoćeš da te povezem?
- Ne, hvala.
- Voliš hladnoću?
- Treba mi tjelovježbe.
Ne okrenem se, ali osjećam kako prijeđe pogledom po meni od glave do pete. -
Ma ne treba. Izgledaš jako dobro i ovako.
Koji je vrag ljudima?
Opet se približim šanku za korak i sad sam malo predaleko za razgovor bez
vikanja. Nekoliko minuta poslije, konačno dođem na red. - Veliku toplu čokoladu,
molim.
- Ime?
- Jane - platim, primim ostatak i pomaknem se do mjesta za preuzimanje. Dame
s crvenim šeširima okružile su pult sa sladilima i žličicama, ali nakon nekog vremena
sve se smjeste za nekoliko stolova spojenih u jedan.
- Jean! - poviče baristica. Može i Jean...

29
 Knjige.Club Books

Provučena se kroz posljednji dio skupine u ljubičastom i crvenom, zasladim

čokoladu i krenem prema izlazu.
- Mrak pada rano. Jesi li sigurna da ne želiš da te povezem? - ponudi bezlični
kad prođem pokraj njega.
- Jesam, hvala.
- Zovem se Landon,
Ljigavi Landon.
Samo kimnem i izađem.
Ljigavci su neugodna životna činjenica. Od malih nogu gledala sam kako Chavi
dobacuju, a i sama sam se morala naučiti nositi s time davno prije nego što sam uopće
ušla u pubertet. Nikad nisam vidjela nikoga dovoljnog hrabrog da dobaci
nešto mami, ali sigurna sam da se i njoj to događa. Vjerojatno je samo suptilnije.
U pošti me čeka samo jedno iznenađenje: bijela omotnica s povratnom adresom
koju ne prepoznajem i nekoliko riječi ispisanih Vicovim četvrtastim slovima.
Poštanski žig kaže Quantico. Uđem u kuću i skinem sve te slojeve odjeće sa sebe,
objesim ih u ormar u hodniku pa priđem visokom stoliću u podnožju stubišta, s
pločom ukrašenom mozaikom. Preko četiriju velikih ploča proteže se mozaik leptira
u nježnim tonovima zelene i ljubičaste, ali leptir se jedva vidi od svilenih žutih
krizantema, debele crvene svijeće i okvira sa slikom.
Tu sad živi Chavi, u tom okviru za slike. Prekriven je slojem zlatnih šljokica,
koje su na gornjem lijevom kutu izlizane i vidi se zlatna podloga. Nas troje smo dugo
vijećali o tome koju sliku da uokvirimo. Znali smo koju želimo, jer je Chavi na njoj
izgledala vrlo reprezentativno, ali tu su upotrijebile novine i policija, ta je bila na
internetu i naslovnim stranicama novina i plakatima koji su molili za pomoć ili
informacije. Naposljetku smo ipak uokvirili tu sliku. Na njoj je Chavi izgledala
najviše kao Chavi.
Ta je slika bila iz njezina godišnjaka, a čak i na standardno bezveznoj sivoj
pozadini na kakvoj fotografiraju maturante, čak i u neudobnoj pozi - brade
naslonjene na ruku - sve po čemu je bila posebna jasno je vidljivo. Pogled joj blista,
oči su uokvirene debelim slojem tuša i blistavim zlatnim sjenilom, crvene
usnice odražavaju boju pramenova u njezinoj kosi. Kristali na čelu i u nosu su crveni
i prozirni, uokvireni zlatom, topli i odvažni poput njezine kože. Chavina koža bila je
poput tatine, tamnija od moje, pa su se boje na njoj još ljepše isticale. Ta je fotografija
ipak posebna zbog nečega drugog - Chavi je bila potpuno zaboravila da se taj dan
slikaju za godišnjak. Provela je jutro isprobavajući novu kutiju pastela, spremila se
na brzinu i ipak ispala savršeno na fotografiji - osim što je na bradi ostavila trag
pastela kad je naslonila ruku.

30
 Knjige.Club Books

Izvučem kutiju šibica iz male ladice u stoliću, pripalim crvenu svijeći i poljubim
izlizani kut okvira. Tako Chavi živi s nama; tako je i dalje u našim životima a da
nismo ni lude ni opsjednute.
Tatinu sliku nemamo. Chavi nas nije napustila svojom voljom. Tata jest.
Smjestim se na kauč, okrećući omotnicu u rukama kao da će mi tako otkriti
odakle je. Ne volim tajanstvenu poštu: nakon Chavine smrti, previše nam je ljudi
slalo sve i svašta. Pola zemlje pronašlo je našu adresu i poslalo nam pisma i izraze
sućuti i cvijeće. I izraze mržnje. Bizarno je koliko čudaka osjeća potrebu osobama
koje su nekoga izgubile napisati da su one krive za to i da im tako i treba. Vicov
rukopis na ovoj omotnici me smiruje, ali i čudi. On inače ne šalje ništa osim čestitki
a da mi prethodno ne najavi.
Sadržaj omotnice definitivno nije napisao Vic. Ova slova su ista kao ona na
povratnoj adresi: rukopis je elegantan, ali jednostavan i pregledan. Pismo počinje bez
pozdrava.
Victor Hanoverian kaže da ti znaš što znaci sakupljati djeliće sebe nakon kraha.
Znam i ja ili sam barem znala. Možda i dalje znam, ali sad se brinem i za druge.
Ne znam što im reći, kako im pomoći. Prije sam to ili odmah znala ili brzo pogodila.
Moje ime je Inara Morrissey i ja sam jedna od Vicovih Leptirića.
O, Isuse.
Preletim pogledom ostatak pisma, ne toliko da pročitam što piše koliko da vidim
ima li usred svega toga neka poruka od Vica, neko objašnjenje zašto mi ovo šalje.
Ovim sigurno krše neko pravilo. Znam tko je Inara - Leptiriće su već skoro
četiri mjeseca u medijima - ali naše slučajeve povezuje samo naša trojka. Nije
moguće da FBI nema neko pravilo koje brani žrtvama slučajeva da se druže?
Zapravo, Vic je ovo izveo oprezno: nije dao Inari moju adresu, nego mi je osobno
poslao njezino pismo. Ne moram joj odgovoriti, ne mora ni doznati gdje živim. Ali
kako uopće zna tko sam?
Vratim se čitanju.
Vidjela sam tvoju fotografiju na Eddisonovu stolu prije nekoliko tjedana, a kako
je Eddison bezdušni gad, zanimalo me tko si. Nisam mislila da je Eddisonu itko drag.
Vic mi je rekao tko si, ili zapravo, tko si bila kad su te upoznali. Rekao je da si zbog
serijskog ubojice ostala bez sestre. Moja prva pomisao bila je: „I ja.“
Mislim da prije toga cure nisam smatrala sestrama, pa me ta misao iznenađujuće
zapekla. Imala sam osjećaj da sam ih opet izgubila, na novi način, ili da sam ih i
prije smatrala sestrama, a nisam im to rekla.
Neću pitati što se tebi dogodilo. Mogla bih pitati Google, ali neću ni to. Iskreno
rečeno, manje me zanima što ti se dogodilo od toga kako se s time nosiš.

31
 Knjige.Club Books

U Vrtu mi je bilo lako zadržati snagu uma. Druge djevojke su od mene očekivale
potporu, a ja sam trnje mogla pružiti jer sam već znala kako preživjeti; mogla sam
ih podržati dok uče kako preživjeti. Ali sad smo na slobodi, one od mene i dalje
očekuju snagu i potporu kao u Vrtu, a ja ne znam kako da im to ne pružim. Pogotovo
pod budnim okom svih oko nas.
Ne znam kako spasiti nas. Nikad nisam bila potpuna, ali to mi nikad nije smetah.
Znala sam tko sam. Sad svi očekuju da se sredim, ali ja se ne želim srediti. Ne vidim
zašto bih se morala oporaviti do savršenstva, kao da nikad nisam bila slomljena. Ne
moram. Ako želim ostati napukla i nepotpuna, tko kaže da ne smijem?
Kad Vic govori o tebi ili te samo spomene, ima isti izraz lica kao dok govori o
svojim kćerima. Čak te i Eddison voli, a bila sam čvrsto uvjerena da on mrzi sve.
Mercedes se na spomen tvog imena uvijek nasmiješi, ali pomalo tužno. Sad je već
dovoljno dobro poznajem da znam da na smiješku ne oklijeva, ali da je tužna samo
kad nešto zlo snađe ljude koje voli.
Imam osjećaj da su te usvojili, da sad žele i mene, ali nisam sigurna kako da im
to dopustim.
Ne moraš mi otpisati. Pišem ti samo jer s ostalim djevojkama ne znam
razgovarati o ovome. One od mene očekuju snagu i ne želim ih iznevjeriti. Ali Vic se
nasmiješio kad sam upitala smijem li ti napisati pismo, pa se nadam da je ovo bolja
ideja nego što si mislim.
Kako ću se uopće oporaviti kad je ono što je u meni slomljeno ujedno i jedino
zbog čega itko obraća pozornost na mene?
Hm.
Traži od mene savjet o nečemu što još uvijek ni sama nisam shvatila. Mislim da
mi je Vic upravo zato i proslijedio njezino pismo: jer je Inara u pravu. Ako se ne
želimo vratiti na staro, nitko to od nas ne bi trebao očekivati. Nitko od nas ne bi
trebao očekivati ni snagu, ni hrabrost, ni nadu ili slična sranja. Mama mi stalno
ponavlja da je totalno u redu ne biti O. K. Nikome ne dugujemo duševni mir.
Moram promisliti što ću joj odgovoriti.
Kad se mama vrati s posla nekoliko sati poslije, s prijenosnim računalom i
torbom u jednoj ruci, a s vrećicama gotove hrane u drugoj ruci, ja sjedim držeći
dnevnik i pokušavam sama sebi objasniti koliko mi je značila Pierceova dobrodošlica
u paviljonu. - Doneseš nam tanjure? - pita mama, saginjući se poljubiti Chavinu
fotografiju. Umalo si zapali šal. Spusti torbe i vrećice, s tim da vrećice s hranom
spusti pažljivije nego računalo.
Izgleda fantastično u uredskoj odjeći, uskoj sivoj suknji i sakou stroga kroja koje
jedva smekšavaju blijedoljubičasta svilena bluza i šal s uzorkom. Dugu kosu uvinula
je u čvrsto stegnut puž na zatiljku, a potpetice su joj dovoljno visoke da malo

32
 Knjige.Club Books

zastraše protivnika, ali i dovoljno niske da nisu nepraktične za zamah nogom prema
stražnjici. Jedino što iskače iz uredskog stila jesu ukrasi koje nikad ne skida -
smaragdnozeleni i zlatni bindi i ukras u nosu te fini zlatni prsten na sredini gornje
usnice.
Kad smo došli u Ameriku prije dvanaest godina, mama je namjerno ostavila
dobar dio svoje kulture u Londonu, ali zadržala je detalje koje je voljela, ponajprije
one koji su već na prvi pogled davali ljudima do znanja da nismo muslimani. Nije se
ni najmanje zabrinjavala što će misliti njezina zajednica, sve dok njezine kćeri tamne
kože nisu meta. Bindi, nakit, tetovaže kanom - koje samo ponekad iscrtamo - nama
su tek ukras, iako su ostalim hinduistima vrlo važni.
Ustanem i odem po tanjure i pribor. Odnesem vrećice s hranom u dnevnu sobu
pa se vratim u kuhinju po nekoliko čaša mlijeka i čiste plastične kutije za ostatke.
Čekam da nam mama podijeli hranu. Ja nemam dovoljno samokontrole. Bolje da
ona odluči koliko ću pojesti.
Mama se vrati u tajicama i razvučenoj majici dugih rukava na čijoj je prednjici
nekoć bio logo Chavine škole. Toliko je ispran da se jedva vidi, ali i dalje
prepoznatljiv ako znate što gledate. Ostatak je zguljen, ali majica je udobna. Mama
je raspustila kosu iz stroge frizure i uplela je u labavu pletenicu: sad izgleda
kao mama koja voli saditi bilje, zarinuti ruke u zemlju i potaknuti biljke na rast; kao
mama koja uvijek jednako spremno kao i njezine kćeri odgovori na izazov na
tučnjavu jastucima.
Sjednemo na pod da možemo jesti za stolićem za kavu, a mama dohvati kutije i
počne dijeliti hranu. Škampi u umaku od naranče i tjestenina s povrćem za nju,
piletina u slatko-kiselom umaku i riža za mene. Pola hrane završi na tanjurima, a pola
u plastičnim kutijama. Podijeli nam i rolice s jajima, ali juhe ostavi u zdjelicama u
kojima su došle - moja ima wontone, a njezina jaje. Ionako je nećemo podgrijati.
Sutra ćemo samo pojesti ostatke za ručak, a za večeru opet naručiti dostavu.
Kuhinja je gotovo prazna, jer nismo raspakirale gotovo ništa, a mislim da i
nećemo u idućih nekoliko tjedana. Tko zna kad ćemo idući put nešto skuhati.
- Kako je bilo na šahu? - upita mama, grizući škampa.
- Dobro. Jedva čekam novu partiju.
- Svi su ti se svidjeli?
- Gotovo svi. - Mama se ozbiljnije zagleda u mene, ali samo slegnem ramenima
i zagrizem u piletinu s umakom. - Onoga koji mi se nije svidio izbjegavat ću.
- Nosiš sprej za samoobranu za svaki slučaj?
- Visi mi na ključevima. Uvijek je u vanjskom džepu jakne.
- Dobro.

33
 Knjige.Club Books

Neko vrijeme jedemo u tišini, ali ne nelagodnoj ili napetoj. Samo razmišljamo o
tome kako nam je prošao dan, da se možemo opustiti i uživati u večeri. Nakon nekog
vremena mama uključi televizor na vijesti, ali odmah stiša ton. Čita natpise
na tekućoj traci i prati sliku. Kad pojedemo, obje ustanemo raspremiti stolić. Mama
odnese ostatke hrane i smeće, a ja tanjure i pribor. Imamo stroj za pranje suđa, ali
trenutačno je nedostupan jer na njemu stoje dvije hrpice kutija. Zapravo nam i ne
treba; nas dvije nikad nemamo previše prljavog suđa. Na brzinu ga operem u
sudoperu i ostavim da se suši na rešetki.
Nakon toga se mama vrati u dnevnu sobu i sjedne na pod, upali Xbox i baci se
na svoju Legovu igricu, a ja se smotam na kauč s dnevnikom u ruci.
Jako dugo ne napišem ništa osim Draga Chavi.
Chavi je počela pisati dnevnik prije mog rođenja, u bilježnicama sivih tvrdih
korica koje je sama oslikavala. Pisala mi je pisma - da pripremi malu seku za život.
Kad sam naučila pisari dovoljno dobro da vodim vlastiti dnevnik, bilo mi je logično
da i ja počnem pisati pisma njoj. Zapravo nismo čitale pisma koja smo pisale.
Ponekad bismo jedna drugoj dale da pročita jedan dio ili bismo ga pročitale naglas.
Znale smo sjesti na isti krevet i pisati nakon što bi nas tata potjerao spavati - kad bi
se tata umorio, sve bi nas potjerao na spavanje - i ni sama ne znam koliko sam puta
zaspala lica naslonjena na dnevnik i s olovkom u ruci, pa se probudila dok bi me
Chavi ušuškavala u krevet.
- Ostavit ćemo Chavi? - upitam odjednom.
Mama zaustavi igru i pogleda me preko ramena. Nakon nekoliko sekundi spusti
kontroler na stol i nasloni se na kauč.
- Kad odemo u Francusku - pojasnim. - Hoće li urna ostati ovdje?
Chavin pepeo spremljen je u jednostavnu urnu koja više sliči na bocu za vino
nego na bilo što drugo. Tata je ustrajao na tome da je držimo na kaminu, ali mama i
ja smo je spakirale, da čeka Francusku i polja lavande. Nije da nas je Chavi zamolila
da je raspršimo po poljima lavande - koliko sedamnaestogodišnjaka razmišlja o tome
što će biti s njihovim pepelom? - ali nama se ideja svidjela. Chavi je voljela
Francusku, dok smo živjeli u Londonu i odlazili na izlete u dolinu Loire.
Ali Chavi za nas nije u toj urni. Više je na fotografiji, u krizantemama i svijeći,
iako nije ni tamo...
- Ostat ćemo u Francuskoj?
- Aha, sad vidim kamo ovo vodi - mama se okrene i pogleda me, nasloni ruku na
moje mekane čarapice, a glavu na ruku. - Otkako je Chavi umrla, nijedna nam kuća
nije bila dom, zar ne?
- Meni je dom gdje god si ti.

34
 Knjige.Club Books

- To je normalno - kaže mama bez razmišljanja - ali to je drugo. Pitaš me hoće li

nam Francuska biti dom?
- Sebično pitanje?
- Ne, dušo; ne - mama me pomiluje po gležnju. - Gubitak Chavi bio je grozan
šok. Ta rana uvijek će biti s nama. Znam da se dugo nismo maknule s mjesta usprkos
svim selidbama, ili možda baš zbog njih, ali kad se smjestimo u Francuskoj...
Chavi bi bila bijesna na nas da se ni ondje ne udomaćimo. Da nam čak i Francuska
bude samo postaja - mama zabije bradu u moj rist. - Prije pet godina ne bismo mogle
ni zamisliti život bez Chavi.
- A sad nam je točno to život.
- Sad nam je točno to život - potvrdi. - Kad se smjestimo negdje dulje od pet
mjeseci, kad budemo živjele u vlastitoj kući, morat ćemo od nje napraviti dom.
Toliko dugujemo tvojoj sestri. Zastrašujuća pomisao, je li?
Kimnem, suznih očiju.
- Volimo je, a to znači da je nikad nećemo ostaviti.
Opet kimnem.
- Još te nešto muči - kaže mama, ali ne odgovaram, pa se popne prstima uz moju
nogu i poškaklja me po koljenu. - Priya...
- Još će jedna djevojka umrijeti ovog proljeća - šapnem, jer su te riječi previše
strašne da ih izgovorim naglas. - Ponovno će ubiti, jer sve dok ga ne uhvate, nema
razloga prestati. Kako da ga zaustavimo?
- Ako se mene pita, tako da ga uhvatimo, objesimo za jaja i oderemo tupim
nožem. Ali čujem da policija ne odobrava takve metode.
Možda zbog toga još uvijek mozgam o Inarinu pismu. Mediji su se raspisali o
Vrtu i ne namjeravaju tako skoro prestati. Svi imaju mišljenje, svi imaju teoriju. Svi
imaju svoje poimanje pravde. Nekoć sam mislila da mi ništa ne bi bilo draže od
toga da Chavin ubojica završi iza rešetaka, ali što sam starija, to mi se mamina
metoda više sviđa.
Što to govori o meni?

Ujutro na dan sprovoda, Eddison dođe po Ramirezovu u njezinu malu kuću

(koliko god ona tvrdila da je to engleska ladanjska koliba), a potom se zajedno
odvezu k Vicu. Apsurdno je rano, nebo još nije ni sivo, ali do doma obitelji
Kobiyashi u Sjevernoj Karolini trebat će im nekoliko sati vožnje. Eddison se parkira

35
 Knjige.Club Books

na ulici pred kućom, da ne mora stati iza auta Vicove supruge i majke, parkiranih
pred garažom.
Kućna vrata se otvore i prije nego što stignu do trijema. Starija gospođa
Hanoverian, Vicova majka, stane kako bi ih propustila. - Kakva su to lica? - uzdahne.
- Izgledate kao dvije vrane.
- Idemo na sprovod, Marlene - podsjeti je agentica Ramirez, pozdravljajući je
poljupcem u obraz.
- Kad ja konačno odem na drugi svijet, nitko neće smjeti doći na moj sprovod u
crnom. To ću napisati i u oporuci - Marlene Hanoverian zatvori vrata i povuče
Eddisona za ovratnik da ga privuče na poljubac u obraz. Obrijao se prije jednoga
sata, pa za promjenu ne izgleda neuredno. - Dobro jutro, dušo. Dođi u kuhinju, čeka
te doručak.
Eddisonu je na vrh jezika ne - ne voli jesti ovako rano, teško mu sjedne na
želudac - ali Marlene Hanoverian je vodila vlastitu pekarnicu do umirovljenja i zna
da bi bilo glupo odbiti išta što su njezine ruke ispekle.
Eddison uđe u kuhinju i zastane, zatečen onim što vidi uz već zauzet stol. Dvije
djevojke od osamnaest godina pogledaju prema njemu: jedna ga pozdravi trzajem
usnica nalik na pokušaj smijeha, a druga podigne srednji prst i široko se nasmiješi.
Pred objema stoje tanjuri s puževima od cimeta s debelim slojem slatkog preljeva.
Eddison ni sam ne zna zašto je zatečen. Naravno da će na sprovodu biti i drugih
Leptirića. Nekima bi dolazak bio prevelika trauma, ali neke će naći utjehu u prizoru
svoje suputnice kako se spušta na miran počinak pod zemlju, umjesto da samo
osvane zatočena u prozirnoj smoli, izložena poput mrtvog leptira kao ostale ubijene
u Vrtu.
- Jutro - kaže bojažljivo.
- Vic nam je ponudio prijevoz - kaže viša od njih dviju. Inara Morrissey - Eddison
se sjeti da je sad i službeno promijenila ime - na sebi ima tamnocrvenu haljinu koja
joj uopće ne bi trebala pristajati s obzirom na tamne i zlaćane tonove kože i kose.
Definitivno je presvečano odjevena i za sprovod i za jutro, ali izgleda elegantno. -
Stigle smo jučer, vlakom.
Djevojke sad žive u New Yorku. Inara je ondje živjela i prije nego što je oteta.
Bliss je živjela u Atlanti, ali čim ju je FBI ispitao i pustio, uselila se Inari s još
nekoliko djevojaka. Obitelj joj se za njezine odsutnosti preselila u Pariz i Eddison se
ponekad pita kako napreduje njihov odnos, ali ne želi izazvati njezin gnjev tim
pitanjem.
Zna da je ne bi trebao zvati, Bliss - tako ju je nazvao Vrtlar, pa to ime u sebi nosi
bol, osim što joj nije ime - ali ne zna kako da je zove Chelsea. Chelsea je tako
normalno ime, a Bliss je sve prije nego normalna. Sve dok mu ne kaže da je prestane

36
 Knjige.Club Books

tako zvati, zvat će je Bliss. Sitna je i jedva dopire Inari do ramena čak i dok sjede.
Njezine zapetljane crne kovrče skupljene su na zatiljku češljićima, a odjevena je u
tamnoplavu haljinu nešto tamniju od boje njezinih očiju.
Ne iznenađuje ga što nisu obukle crninu. Zna da je ne izbjegavaju, da su se
relativno dobro prilagodile (iako ponekad sumnja da je išta na Bliss relativno dobro)
i obje rade u restoranu u kojem je crnina uniforma. Ali u Vrtu su nosile samo crno:
crne haljine izrezanih leđa, da se vide tetovaže leptira. Ne bi nikad došle na sprovod
jedne od njih u crnini. Eddison se samo nada da obitelj Kobiyashi neće pomisliti da
su nepristojne.
Doduše, Bliss i jest nepristojna. Ovo joj nije prvi put da ga pozdravlja srednjim
prstom.
- Dolazi li još tko? - upita, mudro puštajući agenticu Ramirez da sjedne na prvo
slobodno mjesto do njih. Osjeća strahopoštovanje za njih zbog svega što su prošle i
preživjele manje-više normalne, ali još uvijek nije siguran da mu se i sviđaju. Osjeća
da one o njemu misle isto to. Kad god može između njih i sebe pogurnuti nekoga
trećeg, napravi točno to i nije ga ni najmanje sram.
- Mogle bi Darnelle i Marenka - odgovori Inara, ližući slatki preljev s prstiju. Na
nadlanicama joj se još uvijek vide ožiljci porezotina i opeklina koje je zaradila one
noći kad je Vrt uništila eksplozija. - Čule smo se u srijedu i još nisu bile odlučile.
- Boje se da će ih Kobiyashijevi tretirati kao smeće - kaže Bliss. Kad je
Ramirezova upitno pogleda, Bliss prstima nacrta leptira na licu.
Agenti se stresu.
Svaki novi korak slučaja bio je gori od prethodnog. Neke djevojke, ili već
slomljene ili u zabludi da će im to pomoći pobjeći, zbližile su se s Vrtlarom. Njima
je iscrtao i drugu tetovažu leptira - identičnu onoj na leđima - na licu. Sve djevojke
su nakon oslobađanja iz Vrta mogle sakriti tetovaže odjećom, ali one koje ih nose na
licima sad se pouzdaju u debele slojeve šminke.
Čak i kad prekriju ta druga, manja krila, izložene su preziru ostalih djevojaka,
koje ih smatraju zlima jer su se ulizivale da bi dulje preživjele.
Eddison se nada da njih dvije neće doći. Danelle i Marenka mu se sviđaju; obje
su staložene, razumne djevojke daleko manje naporne od Inare i Bliss, ali bolje da
roditelji Tereze - pravo ime joj je bilo Amiko, podsjeti se Eddison, Amiko - tuguju u
miru, bez mržnje.
Marlene spusti tanjure pred njega i agenticu Ramirez pa im natoči velike šalice
kave. Iako je rano ujutro i iako ona ne ide na sprovod, Marlene je otmjeno odjevena,
a oko vrata joj visi niska bisera koja se lijepo ističe na tamnozelenoj vesti na
kopčanje. - Sirota mala - kaže. - Sad je barem našla mir.

37
 Knjige.Club Books

To ovisi o tome u što vjerujete, zar ne, pomisli Eddison. Ramirezova bez riječi
dodirne križić oko vrata, a Inara i Bliss u isti tren odgrizu goleme zalogaje peciva da
ne moraju ništa reći.
Eddison nije siguran donosi li samoubojstvo mir ni postoji li mir uopće.
Tad u kuhinju uđe Vic, popravljajući čvor na tamnosmeđoj kravati. Eddison i
Ramirezova su odjeveni za sprovod, ali Vic je odjeven za sprovod Leptiriće: u
tamnosmeđe i boju bjelokosti, što je dovoljan izraz poštovanja roditeljima, ali i ne
podsjeća preživjele na crninu. Ta je odluka intuitivna i pažljiva i još štošta što
Eddison nije ni kad se trudi.
- Sjedni pojesti, Victore - kaže mu mama.
Poljubi je u tjeme, pazeći da joj ne poremeti uredno smotane sijede kovrče. -
Moramo krenuti, mama, skoro je...
- Victore, sjedni i pojedi, da ti ovaj grozni dan barem počne kako treba.
Hanoverian sjedne.
Inata prekrije usta dlanom, ali u očima iznad njega vidi se osmijeh. Vrlo je
suzdržana, pazi što otkriva pred ostalima. Preživjele djevojke su iznimka, iako
Eddison ima osjećaj da je Inata nesputana samo pred djevojkama s kojima živi. -
Gospođo Hanoverian, recite nam kakve ste poruke pisali malom Vicu uz školsku
užinu.
- Da vidimo. Ponedjeljkom da pazi što radi, utorkom da mi bude na ponos,
srijedom... - zastane i sa smiješkom se zagleda u njih dvije, koje se tiho smiju, gotovo
padajući jedna preko druge koliko se tresu.
- A ti si milila da izmišljam - kaže Hanoverian majci, usta punih puža s cimetom.
Čudno ih je vidjeti kako se smiju na jutro sprovoda sedamnaestogodišnje
djevojke. Šesnaestogodišnje, zapravo. Sedamnaesti rođendan trebala je proslaviti
idućeg tjedna.
Inara uhvati njegov pogled i slegne ramenima. - Ili smijeh ili suze. Što je tebi
draže?
- Ja najradije vičem - odreže Eddison.
- I ja - odvrati Bliss, keseći se pomalo prijeteći. Među jedinicama joj je zapelo
malo puža s cimetom.
Eddison pusti Inaru da joj to kaže, kad primijeti.
Sedmosatna vožnja do Sjeverne Karoline prolazi bez razgovora, ali ne u tišini.
Ramirezova se ispruži na stražnjem redu sjedala, jer kad se vozi, a nema posla da je
zabavlja, zaspi i prije nego što stignu do autoceste. Inara i Bliss sjede u srednjem
redu, a radio tiho svira, da mogu razgovarati s Vicom na prednjem sjedalu. Eddison
ih sluša, ali ne uključuje se u razgovor. Pretežno je na mobitelu; pretražuje vijesti

38
 Knjige.Club Books

vezane za ubojstva i crkve. Još nije proljeće, pa Chavin ubojica vjerojatno još neće
napasti, ali sigurno je sigurno.
Bliss ide u školu za odrasle, da nadoknadi propušteno i na ljeto izađe na maturu.
Izgleda da ni ona ni Inara još nisu odlučile žele li na fakultet. Eddison ih razumije.
Ako znaju što žele raditi - a misli da još uvijek ne znaju - zašto se uopće upisati na
faks sad, kad se suđenje tek sprema? Često putuju u Washington, odgovarati na
pitanja javnog tužitelja koji se priprema za suđenje. Obje će biti pozvane da svjedoče
tijekom suđenja - ako se suđenje održi prije nego što zađu u osamdesete - a Inara je
već obećala svima da će biti uz njih dok budu u sudnici.
Koliko god puta čuo kako hvale Inarin brižan odnos prema ostalima, Eddison se
i ne može načuditi. Nježna Inara je poput pitbula u baletnoj suknjici.
Poput leptira s boksačkim rukavicama.
Stanu dvaput, jednom zbog jela, drugi put zbog goriva, i naposljetku stignu do
crkve u kojoj će se održati služba. Na parkiralištu nema mnogo automobila.
- Uranili smo? - upita agentica Ramirez, još ne do kraja budna, ali već vadeći
šminku i ogledalo iz torbe.
- Malo - odvrati Vic.
Ramirezova nije dovoljno budna za to, ali Eddison itekako čuje što znači taj
odgovor: uranili su samo malo, jer na sprovod neće doći još mnogo ljudi.
Bliss raskopča sigurnosni pojas i pusti tešku kopču da se s treskom spusti na
vrata. – Rekla sam vam. Kobiyashiji su seronje. Vjerojatno ne bi ni održali službu da
vijest nije stigla do medija.
Eddison se okrene prema Inari, koja je Terezu poznavala bolje od Bliss, ali ona
je zagledana kroz prozor u bijelu drvenu crkvicu.
Izađu iz auta i protegnu se, a Vic uhvati Blissinu ruku i prebaci je preko svoje,
pa je povede prema dvokrilnim vratima. Eddison pretpostavi da je u pitanju
djelomično dobar odgoj - Marlene je odgojila gospodina - ali kladio bi se u
mjesečnu plaću da je usto želi držati blizu, da Bliss ne razgovara previše s ostalima.
Ramirezova provjeri kako se našminkala pa izađe i potrči za njima.
Eddisonu se ne žuri. Nasloni se na auto i odmjeri baptističku crkvu. Osim pred
vratima, crkva je potpuno okružena gredicama obrubljenim gustim grmljem što raste
iz debelog sloja crvenkaste kore drveća. Pred grmljem se vidi još malo malča, pa tek
onda trava. Možda su to gredice za cvijeće? Crkva sigurno izgleda šarmantno kad se
sve to cvijeće rascvate, ali njega sve to podsjeti na Vrt, na golemi staklenik prije
eksplozije. Dovraga, ima li ičega što taj slučaj neće dodirnuti?
Bio je na previše sprovoda, a svaki novi je još uvijek...

39
 Knjige.Club Books

Inara se nasloni na auto pored njega i prekriži ruke na struku. Zakači mali prst
na zlatno-crnu narukvicu. - Nije da moraš ući, znaš?
- Znam, ali - počne Eddison, ali zastane, suzdržavši se britkog odgovora o
pristojnosti. Ovo je Inara, koja misli što govori, ali doduše, ne uvijek onako kako to
na prvi pogled zvuči.
Shvati, da doista ne mora ući, da nigdje u pravilniku FBI-a ne piše da agenti
moraju biti prisutni na sprovodu djevojke koja se ubila jer su šavovi koji su jedva bili
zarasli prvi put popustili već pred drugom navalom jada. Eddison je došao na
sprovod zbog osobnog kodeksa, zbog vlastitih principa koji mu nalažu da se s jadom
i užasima suoči jer je to jedino ispravno.
Ovdje je vlastitom odlukom.
Pogleda Inaru i ne iznenadi se kad vidi da ona već promatra njega, iako joj se na
licu ne očitava ni najmanja misao. Tu vještinu nije naučila ni u Vrtu ni nakon izlaska.
Naučila ju je davno prije. - Hvala.
- Pazi se, Eddisone - našali se Inara, dižući ruke kao da se ograđuje. - Još će netko
pomisliti da sam ti simpa.
- Ne dao Bog - složi se Eddison, zatečen njezinim osmijehom.
Ne ponudi ruku kao Vic Bliss, ali ona je ne bi ni prihvatila. Samo se odgurnu od
auta i krenu prema crkvi, hodajući napetih ramena i svjesni da ovo gotovo sigurno
nije posljednji sprovod na koji idu zajedno, ali možda je najgori.
Inari je možda najgori, ali Eddison zna da stiže proljeće. Ubojica Chavi Sravasti
i mnogih drugih djevojaka sprema se ubiti opet, kao i svaki put u proljeće, iz razloga
znanih samo njemu. Eddison će uskoro stajati na još jednom sprovodu, pokraj Vica i
Ramirezove, osjećajući se grozno zbog zahvalnosti što ne pokapaju Priyu.

40
 Knjige.Club Books

Nova stvarnost i spoznaja o Chavi pet se godina sliježu u meni, ali to ne znači da
sjećanja ponekad ne isplivaju na površinu, da me noćne more ne probude i da se ne
nađem u krevetu okupana znojem, grla bolnog od vrištanja. Ne znam hoće li to ikad
prestati.
Mama me probudi odlučnim drmanjem, zagrli me i prije nego što otvorim oči,
prije nego što doista shvatim da sam na sigurnom, da sam u krevetu naše unajmljene
kuće u Huntingtonu, daleko od kvartovske crkve u Bostonu u kojoj sam
posljednji put vidjela sestru. Moje noćne more ne slijede nikakva pravila - nikad se
ne zna kad slijedi nova - ali dovoljno se često ponavljaju da mama i ja već imamo
rutinu za rješavanje posljedica.
Dok se ja tuširam hladnom vodom, mama skida posteljinu mokru od znoja i nosi
je u perilicu rublja u prizemlju. Vrati se s dvjema šalicama čaja, a ja sam dotad već
u čistoj pidžami i sjedim u njezinu krevetu. Ni ona ni ja ne želimo da se vratim
u krevet sama, ali znamo da neću zaspati, a ona se mora naspavati - zato napravimo
kompromis. Ja sam tek na pola puta BBC-jeva dokumentarca o prirodi, a mama već
spava.
Donijela sam dnevnik sa sobom, ali ne piše mi se. Moje noćne more provlače se
stranicama desetaka dnevnika i prepričavanje još jedne ne bi bilo od koristi.
Možda umjesto pisma Chavi mogu napisati pismo nekome drugome.
Inarino pismo viri iz bilježnice, gdje čeka već tjedan dana. Možda sad konačno
znam što da joj odgovorim.
Draga Inara,
moja sestra Chavi ubijena je jednoga ponedjeljka, dva dana nakon mojega
dvanaestog rođendana. Bilo joj je sedamnaest.
Cijeli taj vikend provele smo slaveći moj rođendan. Subotu smo provele u
obližnjem parku. Tehnički gledano, nije to bio park, nego crkveno dvor ište, ali crkva
odavno nije bila u upotrebi. Neriješeni vlasnički odnosi i neplaćeni porezi zatvorili
su joj vrata, pa ju je naše susjedstvo odlučilo upotrebljavati za društvene događaje.
Sve je bilo u cvatu, a danje bio pun smijeha, igara i hrane. Nije da smo se svi super
slagali, ali većina susjeda međusobno se družila. U nedjelju smo slavili u obiteljskom
krugu, uz najdražu hranu i filmove. Izašle smo jedino kad su me mama i Chavi odvele
na bušenje nosa u trgovački centar.
Tata je ostao doma, u znak protesta. Moji roditelji rođeni su u Indiji, ali odrasli
su u Londonu. Tata je uvijek tvrdio da su odlaskom iz svoje zajednice trebali ostaviti
za sobom i njezinu kulturu.
41
 Knjige.Club Books

U ponedjeljak smo otišle u školu, kao i uvijek. Chavi je inače biciklom dolazila
po mene pred osnovnu školu i pješice bismo se vraćale doma, ali tog je dana imala
sastanak za učenje i rad na godišnjaku. Mislim da je uživala više slobode od vršnjaka
jer se ponašala primjereno. Uvijek bi javila mami gdje je i koliko će ostati, ide li
nekamo neplanirano, druži li se s nekim iznenada. Uvijek.
Kad je Chavi poslala poruku da će se vratiti do devet, nismo ni sumnjali da neće.
Ali devet je došlo i prošlo, a Chavi se nije vratila.
Deset je došlo i prošlo, ali Chavi se nije vratila.
Nije se javljala na pozive, nije odgovarala na poruke. To uopće nije bilo u
njezinu stilu.
Mama je nazvala ostale iz skupine s kojom je učila i svi su rekli isto: Chavi je iz
kafića u kojem su učili otišla oko osam, biciklom, u istom smjeru kao i svaki put.
Jedan od dečki iz skupine ponudio joj je prijevoz, ali odbila je. Tog je dečka odbila
što god joj nudio, jer je on bio zaljubljen u nju, ali ona u njega nije. Mama i ja smo se
zabrinute, a tata nam se smijao. Chavi se ponaša kao prosječna tinejdžerica, rekao
je. Kada dođe doma, kaznit ćemo je i gotovo. Ali to nije bilo u njezinu stilu.
Na ekranu se pokaže izbornik, popraćen tihom glazbom koja se ponavlja svakih
dvadeset sekunda. Ne ustanem promijeniti CD, nego samo pustim dokumentarne još
jednom. Malo protegnem ruku, jer mi se prsti već koče.
Chavin nestanak je lako opisati. Ostatak nije.
Ali za Inarine noćne more doznao je cijeli svijet. Dok iduća djevojka ne umre,
moje su samo na ovom papiru, u ovom pismu njoj. Mogu ja ovo.
Mama je nazvala policiju. Dispečer ju je saslušao i složio se da je nestanak
neobičan. Svašta je pitao: Gdje je Chavi posljednji put viđena? Što je imala na sebi?
Koje je boje njezin bicikl? Možemo li mailom poslati svježu fotografiju? Tad smo
živjeli u predgrađu Bostona. Chavi se na jesen spremala na fakultet, ali još nije
bila navršila osamnaestu i što se policije tiče, bila je dijete. Dispečer je rekao da će
poslati jednog policajca k nama, za slučaj da se Chavi vrati, ali da će druge odaslati
u potragu.
Tata je tad već bio bijesan. Na Chavi, jer se toliko ljudi brine zbog nje. Na mamu,
jet je digla paniku. Na mene, jer sam ustrajala izaći s mamom tražiti Chavi. Većinu
njihove svađe sam propustila, jer me mama poslala u sobu da se toplije obučem, ali
kad sam se vratila, policajcu koji je već bio stigao bilo je vidno neugodno dok je
slušao mamu kako govori tati da slobodno ostane doma ako mu se ne da izaći u
potragu za vlastitom kćeri.
S mamom nema zajebancije.
Bih je toliko kasno da policijski automobili nisu palili sirene. Upalili su rotirke,
ali i svjetlo je izmamilo naše susjede iz kuća. Većina se pridružila potrazi. Taj je
42
 Knjige.Club Books

prizor bio za pamćenje: susjedi u spavaćicama i kaputima, s ručnim svjetiljkama i

zviždaljkama.
Josephine - Chavina najbolja prijateljica i cura, iako je većina znala samo za
prijateljstvo - otišla je tražiti je na putu do škole. Njezina mama morala je nositi
svjetiljku, jer su Josephineine ruke previše drhtale. Znala je isto što i mama i ja:
Chavi ne bi samo tako ostala vani.
Mama i ja otišle smo do crkve. Kad smo se mi onamo doselili, crkva više nije
bila u upotrebi, ali svi su je i dalje tako zvali. Nekoliko pripadnika pastve davalo je
priloge za plaću jedinog kućepazitelja, Franka, veterana Pustinjske oluje koji je živio
u garsonijeri iza crkve i održavao zgradu i dvorište. Uvijek je ostavljao bočna vrata
crkve otključana, za slučaj da nekoga zatekne kiša ili da samo zatreba sklonište.
Možda je Chavi pala s bicikla i nije stigla kući, pomislile smo. Možda se pri tom
padu njezin mobitel razbio i nije mogla pozvati pomoć.
Prvo smo pretražile dvorište i park iza crkve, ali kad je krenula dublje u šumu
iza crkve, mama mi je rekla da ostanem blizu ulaza. Nakon zime ta bi šumica bila
popularna među beskućnicima, pa mama nije htjela da se zavlačim ondje, čak ni u
njezinoj pratnji.
Ponovila mi je da je čekam pred ulazom i rekla da će ona otići po Franka, da ne
ide u šumicu sama.
Nisam je slijedila, ali nisam ni ostala pokraj vrata. Nisam mogla čekati: moja
sestra je možda u crkvi, razmišljala sam. Ni na pamet mi nije palo da bi u crkvi mogla
vrebati opasnost. Crkva je bila sigurna - ne zbog religijskog značenja, nego
jednostavno jer smo u njoj uvijek bile sigurne. Chavi i ja smo se uvijek osjećale
sigurnima u crkvi.
U njoj smo provele mnoge sunčane dane: ona bi sjela na pod s blokom u ruci,
okružena raznobojnim svjetlom što se slijevalo s vitraja. Obje smo se divile
obojenom staklu. Chavi se stalno žalila da nikako ne zna naslikati prozore dovoljno
uvjerljivo i počinjala bi iznova, a ja bih stajala negdje u blizini i kroz oko
fotoaparata promatrala zrnca prašine sto su plesala na svjetlosti boje kamena -
Chavi pod blistavim zrakama sunca i svjetlucavim česticama u zraku.
Kad imam dobar dan, tako vidim Chavi: okruženu svjetlošću, bojama i
svjetlucavim česticama.
Opet pustim dokumentarne ispočetka pa spustim drhtavi dlan na deku da ga
prisilim da se smiri.
Mogu ja ovo.
Ne moram ni poslati pismo, ako ispadne prebolno. Ali mogu ga dovršiti. Koliko
li je puta Inara morala ispričati svoju priču neznancima?

43
 Knjige.Club Books

Ležala je između oltara i kamena drugačije boje od ostatka, jer je donedavno

ležao pod tepihom i klupama. Bila je potpuno gola, ali moj mozak nije zapeo zato -
bila mi je sestra i već sam je vidjela bez odjeće - nego za njezinu odjeću, koja je
ležala u blizini, uredno presavijena i složena na njezin ruksak. Chavina odjeća nikad
nije bila uredno složena, kao da bi joj ruke otpale da je samo i probala napraviti
reda. Pogled na njezinu savršeno čistu bluzu istaknuo je količinu krvi na podu oko
nje i klonula sam na koljena, gurajući je da se probudi, da ustane, molim te, ustani.
Vrištala sam.
Nikad nisam vidjela toliko krvi.
Nisam čula Franka da ulazi; primijetila sam ga tek kad mi je pritrčao, napola
zakopčan i s pištoljem za boju u ruci. Pogledao je Chavi, posivio u licu i mahnito se
osvrnuo oko sebe. Mnogo kasnije shvatila sam da je tražio ubojicu. Zatim me obgrlio
i pokušao odvući.
Mislim da je nešto govorio, ali ne sjećam se točno.
Nisam se dala odvući. Otimala sam se njegovu stisku, a i on je bio u tolikom šoku
da je sva snaga iscurila iz njega. Ja sam i dalje vrištala, gurkajući Chavi među rebra,
gdje je bila škakljiva, znajući da se od toga uvijek probudi. Nije se budila.
S vrata je do nas dopro neki zvuk, zatim i mamin vrisak, moje ime, oštro, visoko
i prestrašeno. Frank je otrčao do nje. Zadržao ju je na vratima doslovno joj
prepriječivši put, preklinjući je kroz jecaje da me dozove k sebi. Da me odvuče od
Chavi.
Nikad neću zaboraviti cvijeće oko Chavi i u njezinoj kosi: krizanteme žute poput
sunca.
Znaš ono kad mediji objave prizor po kojem svi pamte neki važan događaj? Sliku
koju ljudi prepoznaju i desetljećima poslije?
Kad su novine objavile našu priču, nisu priložile sliku Chavina tijela, nego samo
fotografiju iz školskoga godišnjaka i neke slike s Facebooka. I fotografiju mene.
Dvanaestogodišnjakinje prekrivene krvlju, koja još uvijek vrišti i jeca, koja se
otima pružajući ruke prema crkvi - prema sestri - dok je odnosi medicinski tehničar
žalobna izraza lica. Ta je fotografija mjesecima bila posvuda. Nije bilo bijega od
nje. Iskrsne svakog proljeća, kad još jedna djevojka umre prerezana grla i
okružena cvijećem, a netko pozove FBI s teorijom da ju je ubio isti onaj koji je ubio
Chavi.
Nisam bila prisutna kad su rekli tati. Vjerojatno mu je rekao onaj policajac koji
je čekao u kući. Tata je došao u bolnicu, gdje mije liječnik dao blagi sedativ je? -
sam bila u šoku, i kretao se toliko sporo kao da ga cijelo tijelo boli. Kao da je ostario
stoljećima. Svjestan da se smijao našoj zabrinutosti.
Mislim da se više nikad nije nasmijao.
44
 Knjige.Club Books

Ostatak rude obitelji umro je oko ponoći, iako nam je trebah neko vrijeme da to
shvatimo. Mama i ja rodile smo se iznova, poput Feniksa. Tatina svijeća gorjela je i
gorjela dok se nije ugasila.
Javnost žrtvama krade njihove tragedije. Znam da to zvuči čudno, ali mislim da
si ti jedna od rijetkih koji to razumiju. Te su tragedije snašle nas ili naše voljene, ali
kad ih se dočepaju novinari, odjednom svatko s televizorom ili računalom misli da
ima pravo znati kako nam je i kako se oporavljamo.
Nemaju pravo na to. Znam da će ti trebati neko vrijeme da to prihvatiš, ali
nikome ništa ne duguješ.
Naša trojka iz FBI-a možda nas želi prigrliti kao da smo njihove, ali ne moramo
ih prihvatiti. Mogu se truditi, ali mi smo te koje odlučujemo želimo li prihvatiti
pruženu ruku. Ima u tome neke utjehe, u spoznaji da svemu možemo okrenuti leđa
kad god poželimo i da nam nitko ne smije prigovoriti.
Još više utjehe ima u spoznaji da želimo ostati, prihvatiti što nam nude i dopustiti
si takvu bliskost.
Dopustiti si sreću.
Ja još uvijek radim na tome, ali u međuvremenu si smijem dopustiti i da ne budem
u redu. Ne trebamo se sramiti ako nismo dobro.
Ako želiš, otpisi mi. Ne znam imam li još kakve mudrosti za tebe, ali primam
pisma.
Inara je samo godinu i pol starija od mene.
Godine očito ništa ne znače.
Satima poslije, kad mama ode na posao, odvučem se u sobu i zamotam u deku
poput palačinke. Ne zaspim, ali nakratko zadrijemam, dok me mjehur ne probudi.
Ustanem i izvučem se iz kreveta, što je vjerojatno dobro, Želudac mi kruli od gladi.
Pomisao na hranu je... zabrinjavajuća.
Poznajem ovo svoje raspoloženje. Ako sad počnem jesti, neću prestati. Čak ni
kad budem sita do guše, kad me sve bude boljelo, jer tu bol barem razumijem, za
razliku od boli i bijesa koji kuljaju mojim venama tik ispod kože.
Istuširam se i operem kosu (moram podsjetiti mamu da me odvede na
pramenove; već se vidi izrast od centimetra) pa iscrtam oči tušem, a usta namažem
ružem, oboje u debelom sloju. Chavi me je naučila kako se šminkati, kako šminkom
postići izgled naporne cure, zavodljive cure, drske cure. Njezin stil bio je pola drzak,
pola naporan, tek malo ublažen svjetlucavim srebrnim ili zlatnim detaljima. I ja
volim srebrno ili zlatno, ali danas nije dan za sjaj. Danas je dan za crno i crveno, i
točno onakvo raspoloženje kakvo uz tu šminku ide.

45
 Knjige.Club Books

Kad sam obučena, provjerim je li sprej za samoobranu na mjestu, lako dostupan

u vanjskom džepu jakne, pa izađem iz kuće i uputim se prema šahovskom paviljonu.
Zrak je toliko suh da me svaki udah boli i imam osjećaj da će mi dobro
doći maramice iz drugog džepa jakne, kad mi se nos osuši do krvi.
Dok im prilazim preko mrtve zimske trave, Corgi podigne pogled i tiho zazviždi.
- Stvarno jesi jedna od nas, ha, Plava? - zvuči zadivljeno. Odgovorim osmijehom,
iako pomalo oštrim, pomalo grubim. Kimne. - Dobro, dođi onda. Happy
tjednima nije nikoga pobijedio. Možda pobijedi tebe, pa stvarno bude Happy.
Sjednem nasuprot Happyju, koji djeluje trijezno i nelagodno, i igramo sve dok
ne zaključi da je njegov broj pobjeda sada toliko veći od broja njegova zakletog
neprijatelja Corgija da ga ovaj nikad neće sustići.
Corgi je dobar šahist, čak i protiv onih koji doista znaju što rade. Ako je
Happyjev broj pobjeda uopće toliko visok, Corgi će ga sustići bez problema.
Ali Corgi se samo nasmiješi, počeše po nosu i kaže Happyju da se prerano
opustio.
Landon sjedne s Yelpom, za stol najudaljeniji od mog. Pobijedi njega i odmah
prihvati Stevenov izazov, što znači da se nađe pokraj mene. Manje-više sam već
odlučila dati mu priliku da pokaže kakav je doista, bez obzira na to što izgleda kao
ljigavi pervertit. Možda ni ne kuži da ostavlja takav dojam. Ipak, odlučila sam se i
držati dalje od njega.
Samo što bih ga danas najradije zasula sprejem za samoobranu tek tako, iz
principa. Bit će bolje da ga i ne gledam i da se maknem od njega. Poduprem se na
Corgijevo rame, preskočim klupu i malo se protegnem, sva bolna i ukočena od
sjedenja na hladnome. - Dođi, Corgi, pokaži mi što znaš.
Happy i on odmah se nasmiju gotovo identičnim osmijesima, a Corgi sjedne na
moje mjesto. Neko vrijeme pratim partiju preko njegova ramena - oko petog poteza
znam da Happyja čeka poraz - dok se ostali premještaju tražeći nove partnere.
Nakon toga naizgled slučajno sjednem pokraj Piercea, koji je uvijek blizu Gunnyja,
da ga ima na oku.
Odigram nekoliki partija protiv Piercea, a zatim jednu protiv Yelpa, dok Gunny
drijema u kutu. Djevojka u autu - Gunnyjeva najmlađa unuka, Hannah, što sam
saznala već tijekom drugog posjeta - dođe provjeriti kako je Gunny, noseći traku za
testiranje šećera u krvi. Podigne mu rukav i pronađe kanilu uvedenu u Gunnyjevu
ruku. U drugoj ruci drži aparat veličine jajeta, koji odmah analizira krv s trakice.
Djevojka zabilježi broj u notes.
Mislim da mi se Hannah sviđa. Ne poznajem je još - najčešće je u autu, osim
kada dođe izmjeriti Gunnyju šećer - ali vidim da taj zadatak ne smatra ni teškim ni
zamornim. Sjedi u autu zamotana u deku, s knjigom u ruci, i s vremena na vrijeme

46
 Knjige.Club Books

pogleda prema paviljonu da provjeri kako je Gunny, Čini se da su joj dragi i ostali
veterani. Oni su nju pozdravili s Miss Gunny, na što je samo zakolutala očima i rekla
mi da je normalni ljudi zovu Hannah.
Gunny se prene iz drijemanja i odmah zagleda u mene, još sanjiv. - Danas vam
nije lako, gospodična Priya?
- Nije, gospodine. Ima takvih dana.
- Ima - Gunny okrene ploču dijagonalno i pruži ruku prema meni kroz figure.
Moje debele rukavice su u džepu jakne, ali imam tanje, bez prstiju, jer je ledeno. Ipak
mu pružim ruku i primi je. Koža mu je suha i tanka poput papira. - Premladi ste za
teške dane.
To je izjava, a ne pitanje, i znam da me Gunny nikad neće izravno upitati što me
muči, da mu nikad ne moram reći ako ne želim. Znam da mi neće zamjeriti.
Sjetim se Franka. On je imao mnogo teških dana po povratku iz rata, ali uvijek
je bio velikodušno spreman pomoći. Ponekad ne bi podnosio društvo, a nama to nije
smetalo. Puštali bismo ga na miru. Nakon one noći u crkvi, Frank je imao
mnogo teških dana.
- Moja sestra nedavno je ubijena - šapnem, nadajući se da je Gunnyjev sluh još
dovoljno dobar da neću morati ponavljati. Yelp i Jorge nas ne čuju, usredotočeni na
vlastitu partiju. - Ja sam je pronašla. Prošle noći... Vratila sam se u prošlost, recimo to
tako.
Gunny kimne i nježno mi stisne ruku. - A sad kad ste budni?
- Dan je težak.
- Ali ipak ste budni.
- A svi vi znate što su teški dani, inače ne biste bili ovdje.
Nasmiješi se, a cijelo lice pretvori mu se u gužvu bora. – Hvala ti što si došla na
težak dan.
Ostanem do kraja partije s Gunnyjem, a zatim odem u veletrgovinu po toplo piće
za doma. Landon uđe za mnom.
Ma super.
Stane iza mene u red, a moja nervoza pretvori se u ljutnju kad shvatim da sam
nesvjesno spustila palac na sprej za samoobranu, da ostalim prstima stežem kožnatu
futrolu. Ne sviđa mi se taj osjećaj: neodređena prijetnja. Draža mi je otvorena, nešto
u što mogu uperiti prst i pokazati ostalima, reći, evo, ovo. Draže mi je nešto što svi
razumiju, a ne tek nejasna slutnja na koju svi redom - i muško i žensko - samo
odmahnu glavom.
- Danas mi izgledaš tužno - kaže nakon nekog vremena.
- Nisam.

47
 Knjige.Club Books

Tuga i bol nisu isto. Zato se i ne zovu jednako. Razlika između njih možda je
mala, ali riječi su precizne i svaka od njih označava samo jedno, svaka ima svoju
svrhu. Sinonimi nikad nisu savršeno točni.
- Sigurno? - upita me. Sad već stoji gotovo do mene.
- Aha.
- Pada mrak.
- Aha - stvarno i pada mrak. Nebo se boji indigom, a temperatura pada. Ostala
sam vani dulje nego što sam namjeravala, ali pomoglo mi je. Uz veterane se osjećam
bolje. Mislim da sam trebala čuti da im ne smetam, a Gunny to kao da je shvatio.
- Ne bi trebala sama doma po mraku.
Okrenem se prema njemu i nasmiješim, pokazujući zube bez imalo sustezanja. -
Hvala, ne treba.
- Svijet je pun zla.
- To već znam.
Do dvanaeste godine sam to nekako napola znala. Otkako sam tog zla postala
potpuno svjesna, više mi ne izlazi iz glave.
Baristica koja sliči na vrapca ovoga puta ne pita koje ime da napiše na čašu.
Provede plaćanje i odmah se baci na kuhanje tople čokolade. Nalije mi više
čokoladnog sirupa nego što ide po receptu.
- A što ako ti se nešto dogodi? - Landon ne odustaje. Slijedi me do kraja pulta,
iako sam ništa nije naručio.
Eddison se nekad žali da će mi za idući rođendan kupki električni šoker. Možda
bih mu trebala dopustiti, mislim sad.
Ne obazirući se na Landona, uzmem toplu čokoladu od još uvijek bezimene
prodavačice, čija je pločica s imenom i ovoga puta prekrivena pregačom. Ne dodam
ni vanilije ni šećera, danas mi je draža gorka čokolada od razgovora s Landonom.
Ali i dalje me slijedi, provlačeći se među stolovima, a moji ključevi - i sprej za
samoobranu - sad više nisu u džepu, nego u ruci.
A tad čujem tih vrisak i okrenem se. Veći dio lica i vrat iznad okovratnika
poliveni su vrlo, vrlo vrućom kavom. Vlasnik prolivene kave, visok muškarac u
debeloj vesti, ispričava se glasno i obilno, ali pomalo neiskreno, trljajući pritom
Landonovu košulju tankom salvetom koja ništa ne upija.
- Sam ću! - odbrusi mu Landon i odjuri, dok se s njega cijedi kava.
Čovjek se okrene prema meni i shvatim da sam ga već vidjela: to je onaj privlačni
koji nekad sjedi u kutu s knjigom ili poslovnim papirima pred sobom. Vjerojatno je
u kasnim tridesetima, uređen je, ali ne napadno, i ni ne pokušava sakriti nekoliko
sijedih na sljepoočnicama. - Žao mi je, ali čini mi se da te je gnjavio.

48
 Knjige.Club Books

Vratim ruku u džep da sakrijem sprej od pogleda, ali ga i dalje ne ispuštam iz

ruke. - I jest.
Sad iz džepa izvuče nekoliko papirnih maramica i klekne obrisati kavu s poda.
Ono malo što se nije prolilo po Landonu. Nakon toga ostalim maramicama obriše
dlanove pa izvadi novčanik i iz njega izvuče posjetnicu. - Nedavno sam dizajnirao
mrežnu stranicu za jednu malu taksi-službu. Pretežno su na usluzi starcima koji više
ne voze, a moraju u trgovinu ili doktoru. Ako se nađeš u neugodnoj situaciji, nazovi
ih.
Posjetnica je jednostavna; na njoj su samo logo službe i kontaktne informacije.
Vidim brojeve telefona i e-adresu. To se barem da istražiti.
- Reci im da te šalje Joshua - dometne.
- Hvala vam. Imat ću ih na umu - konačno pustim ključeve i prihvatim posjetnicu
pa je gurnem u drugi džep, pokraj maramica. Osvrnem se, ali ne vidim Landona.
Vjerojatno se još suši negdje u toaletima ili gdje već. Kimnem umjesto pozdrava i
izađem.
Dat ću posjetnicu mami, da ona provjeri tvrtku. Možda bi mi stvarno dobro došao
prijevoz ako izađem, a vrijeme se pogorša. U gradu postoji autobusna linija, ali
nijedna stanica nije dovoljno blizu kuće da mi bude od koristi, a pravi taksi malo mi
je preskup.
Kući hodam drugim putem nego inače, opet stežući sprej u džepu. Prije nego što
skrenem u kvart, osvrnem se uokolo. Mama nas je od malih nogu učila oprezu, dobro
pazeći da ne preraste u paranoju. Imam snažne instinkte i mogu nanjušiti pervertita,
ali mama je bolja od mene u jednome: zna kad ipak smije nekome vjerovati.
Da se malo oraspoložim, kad mi se nos odmrzne, izvadim specijalnog agenta
Kena iz kutije u kojoj inače živi i smjestim ga na prozorsku dasku u blagovaonici. U
ruku mu gurnem plastičnu šalicu. Snijeg je već star i vjerojatno će se za nekoliko
dana otopiti, ali lijepo blista pod uličnim svjetiljkama i specijalni agent Ken izgleda
potpuno očaran zimskom idilom. Na sebi ima malu verziju kičaste božićne veste koju
smo mama i ja prošlog Božića poslale Eddisonu, samo što je manja vesta ujedno i
manje ružna. Ne vide se svi gadni detalji.
Fotografiram Kena iz nekoliko kutova pravim aparatom, ali učinim to i
mobitelom, a fotku pošaljem Eddisonu.
Pola sata poslije, kad sam već u pidžami i spremna za nekoliko sati zadaće prije
nego što se mama vrati s posla i donese večeru, stigne mi odgovor.
Da je ikad nogom kročio na to bijelo sranje, ne bi ga tako romantično gledao.
Nasmijem se, shvaćajući da se više ne smijem često kao prije. Eddison me uvijek
utješi na neki svoj način - zapravo me i ne pokušava utješiti - i znam da je shvatio da
mi je dan težak, ali me neće gnjaviti pitanjima.
49
 Knjige.Club Books

Nekoć sam se pitala bi li moje noćne more prestale da moja FBI-eva trojka uhvati
Chavina ubojicu. Sad znam da to i nije važno. Moje noćne more bit će uz mene
zauvijek.

Eddison bi trebao krenuti doma. Već je izašao iz ureda, nakon apsurdno dugog
radnog dana koji je proveo prvo baveći se papirologijom, a potom čitajući i
razvrstavajući nove podatke vezane za istragu zločina obitelji Macintosh, Vrtlara.
Tijelo mu je teško od umora - zapravo nečeg snažnijeg od umora, ali slabijeg
od potpune iscrpljenosti.
Nije ga toliko iscrpila duljina dana, pa čak ni dosadna papirologija, koliko ono
ostalo. Sve što je morao pročitati.
Ponekad je njegov posao samo posao. Ponekad... ponekad shvaća zašto toliko
dobrih agenata na kraju pukne. Većina, zapravo.
Zna da bi morao doma, da bi se morao odmoriti, napuniti glavu nečime da iz nje
izgura slike mrtvih djevojaka zarobljenih u smoli kao da su izlošci u muzeju. Samo
ode po svježu kavu u kafić malo dalje u istoj ulici, pa se odmah vrati u zgradu FBl-a
i dizalom vrati na svoj kat. Ured je tih, većina pregrada je prazna. Samo u jednoj neki
agent spava, hrčući. Eddison bi ga najradije probudio, ali agent pod glavom - na stolu
- ima jastuk, a ramena i leđa pokriveni su mu dekom. Izgleda kao usnuli superjunak.
Nitko se tako dobro ne opremi za spavanje u uredu ako nema razlog zašto ne
može otići doma. Eddison samo prođe pokraj njega, nadajući se da će agent riješiti
problem koji ga drži u uredu.
Dohvati nekoliko fascikala s one šarene hrpe slučajeva koji nikad neće biti
riješeni; toliko punih papira i fotografija da ih spajalice jedva drže na kupu. Stol u
sobi za sastanke bit će dovoljno velik da poreda sadržaj šesnaest fascikala s podacima
o žrtvama, kao i onog u kojem su sakupljene sve bilješke ekipe. Šesnaest je prevelik
broj neriješenih slučajeva - prevelik - ali bliži se proljeće i ako uskoro ne nađu nešto
što će ih dovesti do ubojice, umrijet će još jedna djevojka.
Eddison ne želi doći do sedamnaest.
Dohvati prvi fascikl i otvori ga, pa još jednom pročita sve što već zna i nikad ne
zaboravlja. Možda baš u ovom čitanju primijeti nešto novo, možda baš sad poveže
neke detalje koji su mu dosad izmicali. Možda baš ovog puta pronađe nešto korisno.
- Tražiš nevolju?

50
 Knjige.Club Books

Prene se i udari laktom papirnatu čašu kave. Panično se baci na šalicu u padu,
lamatajući rukama da je spasi, ali ne uspije.
Šalica padne, ali potpuno prazna.
Isuse, koliko je on to ostao u uredu?
Podigne pogled i susretne se s partnerovim pogledom, napola nasmiješenim,
napola namrštenim. - Što ti radiš ovdje, Vic?
- Vratio sam se baciti na papirologiju, pa sam primijetio svjetlo - Vic sjedne na
stolac s kotačićima, odmjeravajući hrpu fascikala. Prostrti su po cijelom stolu i iako
se preklapaju rubovima, uredno su složeni. Samo Chavin dosje nije na mjestu,
nego leži pokraj Eddisonove lijeve ruke.
- Uvijek tako rješavaš papirologiju? - upita Eddison. - Nakon radnog vremena?
- Odem doma na večeru, družim se s kćerima. Kad se one posvete zadaćama,
izađu s dečkima ili legnu na kauč gledati film, ponekad se vratim u ured obaviti još
koju sitnicu. Ne drži se kao da sam ti skrivao neku važnu profesionalnu tajnu.
Stvarno se tako držim, zapita se Eddison. Malo promisli i nevoljko zaključi da
se vjerojatno drži uvrijeđeno. Možda i jest uvrijeđen: rade zajedno godinama, a
iskusnijem Victoru nije palo na pamet dati mu tako koristan savjet.
Vic dohvati najbliži fascikl, skupi sve fotografije iz njega, uredno ih složi i spusti
na stol licem nadolje. - Stvarno misliš da ćeš u dvadesetom čitanju naći nešto što
dosad nisi?
Eddison ne odgovori, nego se samo znakovito zagleda u otvoren fascikl u
Vicovoj ruci.
- Isti smo, dobro - kaže Vic, pa zatvori fascikl i vrati ga na mjesto. - Idemo probati
nešto drugo.
- Kao na primjer?
- Neke stvari više ni vidimo, jer znamo da su svi ovi slučajevi povezani. Idemo
probati vidjeti točno to. Dakle, ti i ja sjedimo u uredu, dođe nam analitičar iz ViCAP-
a2 i kaže nam kako misli da se pojavio novi serijski ubojica - kaže Vic pa se zagleda
u Eddisona s iščekivanjem.
Eddison se namršti.
Vic s uzdahom dohvati fascikl s njihovim bilješkama i premjesti se na stolac
pokraj Eddisona. - Znam da se ne voliš igrati kazališta, ali daj se malo uživi u ulogu.
Bit će nam od koristi.
- Svaki slučaj spada pod drugu jurisdikciju - počne Eddison, a njegov partner
odmah kimne. - Svaki je zločin počinjen u drugoj saveznoj državi. Ubojica nema ni
2
ViCAP (Violent Criminal Apprehension Program), jedinica FBI-a zadužena za analizu nasilnih serijskih zločina. Nap.
prev.

51
 Knjige.Club Books

vlastitu regiju ni najdraže lovište. Sve žrtve živjele su u gradovima ili predgrađima,
nijedna nije iz ruralnog područja, ali lokacije su raštrkane po karti.
- Dobro. Što povezuje žrtve?
- Dob. Svima je bilo između četrnaest i sedamnaest. Sve su bile srednjoškolke.
Sve su bile djevojke.
Vic ustane, nadvije se nad sto! i iz svakog fascikla izvadi fotografiju žrtve.
Rasporedi ih po fasciklima. Većina fotografija je iz školskih godišnjaka, a manji dio
snimljen je drugom zgodom. Na svima djevojke znaju da ih se snima, što je bolje za
identifikaciju, iako neplanirane fotografije govore više o žrtvi. - Što još?
Eddison se pokuša uživjeti u ulogu: vidi ove fotografije prvi put i ne zna ništa o
njima. Zapravo ih vidi i kad zaklopi oči. - Nisu ni po čemu slične - kaže nakon nekog
vremena. - Sve su mlade i objektivno zgodne, ali boja kose, kože, rasa, na svakoj od
njih sve je drugačije. Ubojici su nečim privukle pažnju, ali ne izgledom. Ili ne samo
izgledom.
- Čime onda? Idemo dublje.
- Nisam na akademiji.
- Znam - Vic kucne fascikl boje mladog lišća. - I znam da smo sve ovo prošli
prije sedam godina, s Kiersten Knowles. Dobili smo slučaj jer je netko povezao tri
slučaja, zato smo odmah uzeli nešto zdravo za gotovo. Jer su nam rekli da je to tako.
Što ako nećemo shvatiti ništa novo ako ne pokušamo primijetiti nešto što smo
previdjeli jer smo prihvatili tuđu analizu?
- Trebam još kave.
- Idem ja. Ti razmišljaj.
Kad Vic izađe iz sobe za sastanke, Eddison iz Chavina fascikla izvuče jednu
fotografiju i nasloni je na praznu čašu. Chavi na fotografiji ne pozira. Snimljena je
na proslavi Priyina dvanaestog rođendana. Možda je to i posljednja fotografija žive
Chavi. Na proslavu je bilo pozvano pola kvarta. Sve djevojke i žene - a i neki
poslušniji muškarci - na glavama nose cvjetne vijence. Između svilenkastih latica i
žice padaju šarene vrpce. Priya je tad bila sama kost i koža; narasla je preko noći, ali
težina joj nije bila sustigla visinu. Kroz odjeću joj se vide i rebra i koščati kukovi.
Koščato joj je i lice, ali veselo, obasjano srećom. Sestra stoji iza nje, grleći je objema
rukama preko grudi. Fotograf ih je uhvatio u pokretu: dvije tamnokose glave, jedna
s plavim, jedna s crvenim pramenovima žarkim koliko i vrpce. Priya ima
vijenac bijelih ruža, Chavi žutih križan tema toliko dugačkih latica da joj padaju na
čelo. Obje su u šarenim haljinama i vestama na kopčanje, obje su bose, na travi.
Dva dana poslije, Chavi je ubijena.
Kao i Priya s te fotografije.

52
 Knjige.Club Books

Vic se vrati i pruži Eddisonu šalicu na kojoj pile ti si moj superjunak. Na tren se
zapita je li to šala ili Vic nije gledao što uzima iz ormarića. U kuhinjici ima svakakvih
šalica.
Nije gledao što uzima, zaključi kad vidi koju je šalicu Vic odabrao za sebe.
Najbolja mama na svijetu, piše. Pokraj natpisa je nacrtan ementaler, Bog zna zašto.
- Uzrok smrti je uvijek isti - nastavi Eddison, polako otpivši gutljaj kave. Snažna
je i gorka, očito je samo podgrijana u mikrovalnoj, ali poslužit će. - Prerezan grkljan.
Većina rezova je čista, rana je duboka. Na nekim se ranama vidi više rezova, što je
odraz bješnjeg napada. Nekoliko patologa zaključilo je da je oružje lovački nož
glatke oštrice. Kut reza razlikuje se ovisno o visini žrtve, ali uvijek ukazuje na napad
s leđa. Visina napadača procijenjena je na metar i osamdeset. Rez je izveden slijeva
nadesno, što znači da je ubojica dešnjak.
- Prije nego što prijeđemo na stanje tijela prilikom nalaženja, imaš li što za
dodati? O načinu na koji su napadnute, mislim?
- Žrtve su podijeljene u dvije skupine, po jednom kriteriju - kaže Eddison
tragajući za bilješkama. Kad vidi da Vic još uvijek drži taj fascikl, namršti se.
- Od šesnaest žrtava, njih dvije, četiri, sedam... Ne, osam je silovano i pretučeno.
Odjeća im je poderana, ostavljena na njima i na hrpi pokraj njih. Drugih osam nije
ni silovano ni na bilo koji drugi način seksualno napadnuto. Otisci prstiju oko vrata
ukazuju na davljenje do gubitka svijesti. Njihova odjeća je pažljivo svučena i složena
podalje od njih. Možda da se ne zaprlja? - Eddison preleti pogledom preko izvještaja
patologa. - Na tih osam nema drugih tragova nasilja.
- A nakon smrti? Što radi s tijelima?
- Nešto što je potaknulo teoriju o serijskom ubojici - Eddison izvuče sve
relevantne fotografije iz fascikala. Osjeća se kao klinac koji drži prezentaciju u školi,
pomalo bedasto. Poslaže fotografije pred Vica. - Sve su žrtve pronađene u crkvama,
čak i one koje za života nisu bile vjernice. I crkve se međusobno razlikuju, po
denominacijama. Prema izvještaju patologa, žrtve nisu donesene u crkve nakon
smrti. Tijela su namještena u pozu, ali to je sve. Ubijene su ondje gdje su pronađene.
Eddison se sjeti jednostavne bijele baptističke crkve u kojoj je služena zadušnica
za Terezu, hladne pristojnosti s kojom je njezina obitelj dočekala agente, neskrivene
nepristojnosti s kojom su dočekali Inaru i Bliss.
Bliss im je samo vratila istom mjerom, ali Inara je otvorila lijes i u Terezine
sklopljene ruke spustila nekoliko listova notnog papira.
Eddison provuče prste kroz kosu i počeše se po tjemenu. Morao bi otići na
sisanje; kosa mu je već toliko duga da se javljaju kovrče. - Sve su bile smještene u
isti dio crkve, otprilike između prvog reda sjedala i oltara. Sve su bile okružene
cvijećem, svaka različitim.

53
 Knjige.Club Books

- Odakle je cvijeće?
U svakom fasciklu ima nekoliko stranica prijepisa razgovora koje je mjesna
policija obavila s cvjećarima. Neke su žrtve bile okružene sezonskim cvijećem
specifičnim za kraj u kojem su živjele, pa su zaključili da ga je ubojica ubrao u
blizini. Druge su bile okružene uzgojenim cvijećem, očito kupljenim u
drugom gradu, da ubojica ne privuče pažnju. Nekoliko cvjećara imalo je podatke o
prodaji pravog cvijeća za određeni slučaj, ali ne u dovoljnoj količini. Čak i da je
ubojica kupio jedan dio cvijeća u gradu u kojem je živjela žrtva, ostatak je odnekud
donio.
Uz jednu iznimku. - Meaghan Adams, četrnaesta žrtva, bila je okružena
kamelijama koje je ubojica gotovo sigurno kupio u cvjećarnici njezine majke. Platio
je gotovinom, cvjećarnica nema nadzorne kamere, a prodavačica nije obratila pažnju
na kupca. Jedva ga je opisala, i to kao 'visokog muškarca starog između trideset i
šezdeset godina' - Eddison nastoji ne ljutiti se na prodavačicu. Civile nitko ne
podučava aktivnom promatranju, primjećivanju i pamćenju detalja o ljudima u
prolazu.
- Ima li još što?
- Sva su ubojstva počinjena u razdoblju od dva mjeseca, između sredine ožujka
i sredine svibnja. Ubojica uvijek krene u napad s početkom proljeća.
Vic ustane, protegne se i prigušeno zijevne, a zatim dohvati marker iz Čaše na
stolu. Jedan zid sobe gotovo je prekriven pločom, a ona je trenutačno prekrivena
bilješkama s, čini se, seminara o seksualnom zlostavljanju. Vic u nekoliko brzih
pokreta izbriše sve to pa odbaci spužvu na pod. - Dobro. Idemo napraviti tablicu.
Sigurno je blizu ponoći, ali Eddison kimne i otvori prvi fascikl. Nakašlje se i
pročita naglas. - Prva poznata žrtva, Darla Jean Carmichael, šesnaest godina. Ubijena
u baptističkoj crkvi Slave Božje u Hollywoodu, u blizini San Antonija u saveznoj
državi Teksas, 23. ožujka. Druga žrtva, Zoraida Bourret...
Eddison čita imena i datume, uz pokoji dodatni detalj kojim se žrtva ističe, a Vic
bilježi sve to na ploču raznobojnim markerima. Zeleni je za imena i datume, plavi za
policajce i agente koji rade na slučaju, ljubičasti za izjave obitelji, crveni za detalje
o žrtvama. Sve su ovo već prošli, i na ovim slučajevima i na svima drugima.
Postupak je jednostavan; zapisu sve važno na jednu stranicu, u nadi da će pri
ponovnom čitanju primijetiti nešto što su prije previdjeli.
Svaka nova skupina studenata na FBI-evoj akademiji dobije isto pitanje: zašto je
teže pronaći ubojicu koji rijetko ubija?
Odgovor na to pitanje je višeslojan. Teže je razaznati uzorak kad su slučajevi
raštrkani u prostoru i vremenu. Teže je prepoznati ruku ubojice. Počinitelj koji pobije

54
 Knjige.Club Books

gomilu u mahu je neoprezan i ostavi mnogo tragova. Serijski ubojica ponekad

jako dugo ne ostavi nikakav trag.
Eddison je oduvijek smatrao da je odgovor na to pitanje samokontrola. Što dulje
prođe između dvaju ubojstava, to je ubojica discipliniraniji, to je pažljiviji i to
pomnije planira. Netko tko ubija samo jednom godišnje stigne promisliti o svemu i
male su šanse da nešto previdi u panici. Strpljiv ubojica ne mora se brinuti o tome
hoće li ga uhvatiti.
Eddison nije strpljiv. Već i predugo čeka dan kad će moći Priyi - i obiteljima
ostalih žrtava - reći da su uhvatili gada koji je ubio njihove cure. Ne želi dodati još
jedan fascikl na hrpu pred sobom, još jedno ime na ploču.
Samo što nije siguran je li prekasno.
Proljeće je pred vratima.

Zove se Sasha Wolfson i prvi put kad je vidiš, na najboljem je putu uništiti stričev
kabriolet. Vozi spuštena krova i svjež proljetni povjetarac zanosi joj kosu, koja joj
poput valova pleše oko lica. Naglo stane maknuti kosu iz očiju, ali i dalje se smije.
Predivno se smije.
Smije se i njezin stric, iako joj zapovijeda da sveže kosu i pruža joj maramu.
Strpljivo joj objašnjava kako se prestrojiti iz trake u traku, kako se uključiti u promet
glavnom ulicom iz sporedne, kako provjeriti mrtvi kut. Uči je voziti.
Pratiš taj smijeh tjednima, kroz poduku iz vožnje i šetnje doma iz škole i vikende
koje provodi pomažući u obiteljskom rasadniku. Vješta je s cvijećem, a i uvijek ukrasi
kosu njime. Roditelji joj gotovo uvijek povjere najdelikatnije zadatke: privezivanje
nježnih vitica mladih penjačica za stalke ili presađivanje osjetljivih biljaka. Najviše
se voli zadržati u stakleniku s leptirima. Ponekad si napravi vijenac od kozokrvine.
Miris vijenca dopre da tebe kad prođe. Sitni cvjetići ističu se na njezinoj crvenoj
kosi.
Sestra joj je razularena, čini se. Na faksu je i ševi sve što se kreće. Svima je žao
njezinih sirotih roditelja, svako malo ih policija probudi usred noći. Ta mala često
slupa auto, a usto pije i drogira se. Ah, barem je Sasha dobra.
Barem imaju jednu dobru kćer na koju mogu biti ponosni.
Ali ti već znaš kakve su djevojke kad odrastu. Darla Jean je bila dobra djevojka,
a onda više nije. Zoraida je odoljela iskušenju i sad je spašena, ali Leigh... Leigh

55
 Knjige.Club Books

Clark je bila sušto zlo i svijet je bolji bez nje. Kad Sasha dobije vozačku dozvolu, kad
bude mogla autom kamo god želi, kamo U će otići?
Ne, ne. Njezini roditelji očito su zabrljali sa starijom kćeri, ali Sasha je dobro
odgojena i dobro im vraća dobrim. Zaslužili su zauvijek imati dobru kćer.
Uskoro će ljeto i Sashin vijenac od cvijeća danas je prava kruna. Pramenovi
njezine kose isprepleteni su sa stabljikama i zajedno izgledaju napola otmjeno,
napola divlje i slobodno. Izgleda kao djeva iz bajke pred kojom se klanja cijela
priroda. Ali dovoljno si bajki pročitao da znaš kako završavaju. Čim se pojavi
kraljević, djeva izgubi Čistoću. Poljubac je probudi, poljubac je spasi, poljubac je
zavede. Kraljevna postane kraljica, a nijedna kraljica nije vrijedna spasa.
Crveni pramenovi potamnjeli od znoja ispadaju iz cvjetne krune i lijepe joj se za
vrat dok pognuta uređuje cvjetne gredice pred crkvom. Ustane i protegne se, uđe u
mračnu, mirnu crkvu po vodu i malo hlada.
Uđeš za njom, jer dobro znaš kakva sudbina snađe princeze koje nitko ne spasi
ovog svijeta.
Kad je sve gotovo, iz njezine krune izmičeš jedan cvjetići prineseš ga jeziku. Pod
peckavim bakrenim okusom krvi krije se slad cvijeta.

56
Knjige.Club Books

OŽUJAK

57
 Knjige.Club Books

Ne bi se reklo da je sve toplije, nego da je samo sve manje hladno. Nije to

promjena koja se da primijetiti, jer hladnoća je hladnoća, sve između smrznutog i
prohladnog je ionako hladno, pa nema smisla provjeravati stupnjeve na termometru.
Doduše, termometar me uvjerava da je sve toplije.
Mama se kune da termometar laže, napola sakrivena ovratnikom kaputa. Samo
joj se oči vide.
Ja sam se navikla na hladnoću na svojim šetnjama, odlascima na šah i
fotografskim ekspedicijama. Još se uvijek oblačim u slojevitom stilu ruske
matrjoške, ali vrh nosa sad mi se više ne smrzne čim izađem iz kuće. Poduhvatim
mamu pod ruku i privinem se uz nju da joj prenesem malo vlastite topline.
- Zašto smo mi ono izašle? - pita sad mama. Glas joj se jedva razaznaje od slojeva
šala.
- Jer si imala glupu ideju?
- Pitanje je tko je tu glup, kad znaš da imam glupe ideje, a nisi me odgovorila.
- Ne znam ni je li to pitanje, jer sam i ja dovoljno glupa da izađem nekoliko puta
tjedno.
- Dobro kažeš. Izgleda da smo obje priglupe - stanemo na pješačkom prijelazu i
mama pleše na mjestu da se zagrije. Vuče i mene sa sobom. - Nedostaje mi zelenilo,
Priya moja mala.
- Ponudila sam ti sobno bilje...
- Plastično, a to nije bilje - mama pogleda ruke u debelim rukavicama i uzdahne.
- Meni nedostaje zemlja pod noktima.
- Nakupovat ćemo ti sjemenja za Francusku - ili možda nećemo, odmah shvatim.
- Nakon što provjerimo smijemo li unijeti sjeme u zemlju.
- Misliš da je ijedan zakon toliko glup?
- Invazivne vrste stvaran su problem, mama.
- Neveni su problem?
- Neveni su najgori!

58
 Knjige.Club Books

Stanemo na malom travnjaku nasred parkirališta. Paviljon je još ondje, ali s jedne
strane je plastika podignuta i svezana. Vjerojatno se napaljeni tinejdžeri i studenti
uvlače unutra kako bi se sakrili od pogleda.
Više nema grijalica ni malog generatora koji ih hrani. Nedjeljno je popodne, pa
nema nikoga.
- Sjedite ovdje po ovakvoj hladnoći? - upita me mama s nevjericom. - I to ti, koja
bi po cijele dane najradije bila u pidžami?
- Pidžama je sasvim prikladna odjeća.
- Za izlazak iz kuće?
- Dobro, to ne, ali nije mi odjeća problem zbog kojeg ne volim izlaziti.
- Moja mala asocijalna kćerkica.
- Nisam asocijalna, nego ne volim glupe ljude.
- To ti dođe na isto.
- Kako si ti dobila posao u ljudskim resursima?
- Vješto lažem.
Mami ne pričam o šahu, jer koliko god se trudila pokazati zanimanje za taj moj
hobi, o šahu niti što zna niti je išta zanima. Uvijek joj kažem kad i kamo idem i na
tome ostane.
Rekla sam joj i za Landona, koji me i dalje prati svaki put kad uđem u Starbucks.
Barem više ne izlazi za mnom, što je valjda ipak neki uspjeh. Mislim da je mama
rekla Eddisonu za Landona, jer mi je Eddison poslao poruku s pitanjem je li mi plava
doista najdraža boja ili samo imam plave pramenove jer mi dobro stoje. Nakon te je
slijedila poruka s pitanjem kojom rukom pišem, desnom, je f tako? Rekla sam mu da
sam dešnjakinja koja voli žuto, ali ne zato jer doista volim žuto, nego jer me baš
zanima hoće li uspjeti naći žuti električni šoker.
- Smrznuta sam do bradavica.
Nasmijem se maminu pretjerivanju i povučem je dalje, prema ulazu u trgovački
centar. - Idemo onda unutra. Čeka nas hrana.
Nakon ručka odemo do veletrgovine po nekoliko sitnica. Mama promišlja o tome
bi li počastila svoje jadne podanike na poslu domaćim kolačima. Pravim domaćim
kolačima čija priprema ne uključuje ni pećnicu, a kamoli zdjele, mjerenje ili kalup.
Chavi i ja smo uvijek bile bliske s mamom. Granica između mame i prijateljice
uvijek je bila jasna, a kad bismo se našle u situaciji u kojoj se morala odlučiti za
pristup, mama bi uvijek prvo bila mama. Dok ne bismo došle do toga, bila bi
oboje istodobno. Ta se granica malo zamutila nakon Chavi, a još više nakon tate. I
dalje postoji, i dalje je jasna, ali sad obuhvaća mnogo više teritorija. Mama je sad i
mama, prijateljica, sestra i mali vrag na mom ramenu. Eddison mi ne vjeruje kad mu

59
 Knjige.Club Books

kažem da je mama kriva za pola mojih nevolja u školi. Kaže da smo iste, ali ne
priznaje da je ona kriva, jer ne zna što ja znam. Sedam od deset puta kad sam ja u
nevoljama, mama stoji iza toga. Svako malo je na informacijama i svako malo nađe
nešto vrijedno svađe. Pogotovo ako naleti na profesora koji se okomio na mene.
Ali koliko god ja volim maminu borbenost, njezina najdraža osobina bez imalo
sumnje mi je...
- Takve lijepe dame bile bi još ljepše s osmijehom na licu!
- Tako nasrtljiv gospodin bio bi ugodnije društvo da odjebe!
... da ne tolerira sranja. Ni tuđa, a ni svoja. Ne kažem da je namjerno nepristojna,
iako zna nepristojno odbrusiti kad situacija to zahtijeva. Samo je nepokolebljivo
iskrena.
Zbog mame mogu i priznati da sam slomljena i znam da je to skroz u redu.
Kupimo Oreo, šećer, sirni namaz, čokoladu za kuhanje, slatko vrhnje i papir za
pečenje, potom zaključimo da si možemo dopustiti kupnju jedne nove zdjele za
miješanje, jer nam se ne da raspakirati kutije s kuhinjskom opremom. Nakon toga
zaključimo isto o zdjeli za kokice i kupimo golemu plastičnu zdjelu s točkama i
crtama, čiji je dizajner očito bio na tripu dok ju je stvarao. To je najružnija zdjela
koju smo ikada vidjele, uključujući i one koje smo same napravile na tečaju
keramike.
Fantastična je.
Kupimo i mlijeko, iako znamo da ćemo to požaliti čim krenemo doma pješice.
Cijelim putem do doma mama kuka, i to onim svojim komičnim glasićem koji
me uvijek nasmije. Svaki prigovor joj je sve apsurdniji. Mislim da sam taj glasić prvi
put čula kad mi je bilo osam godina. Bili smo u nekom restoranu i za drugim stolom
je nečije malo zlato razmaženo cendralo svakih pet minuta. Tata je primijetio da ljudi
više ne odgajaju djecu kako treba, a mama je odlučila probati i sama dobiti nešto
kukanjem i cendranjem. Tata je naposljetku popustio i naručio joj koktel.
Njihov brak nije uvijek funkcionirao kako treba, a i kad je sve bilo kako treba,
nikome nije bilo jasno zašto.
Poštanski sandučić nam je pun letaka i svega što nismo izvadile jučer - ni mami
ni meni se nije dalo izlaziti iz kuće - ali čekaju nas i velika omotnica s logom škole
koju ću pohađati u Parizu i manja, s pismom od Inare. Gurnem ga u džep, da
ga pročitam poslije. Još nisam rekla mami za Inarina pisma, jer bi ona vjerojatno
rekla Eddisonu, a to bi ga vjerojatno pogurnulo ravno u slom živaca.
Kad je rekao da je nekoliko Leptirića bilo spremno uništiti cijeli svijet prije nego
što dopuste vlastito uništenje, mislio je na I naru, prilično sam sigurna.
- Priya, gledaj...

60
 Knjige.Club Books

Mama i ja stanemo malo prije kuće, zagledane u trijem. Na njemu stoji buket
narcisa, omotan svijetlozelenim ukrasnim papirom. Različite su; neke su potpuno
žute, a neke imaju žute tučke i bijele latice. Stabljike su im pri dnu svezane
nakovrčanom bijelom vrpcom, a oko zelenog papira svezana je i široka mašna od
prozirnog bijelog materijala, čini se da je u buketu šest narcisa, ali s mnogo više
cvjetnih glavica, pa izgleda veće.
Nije ovo prvi buket ostavljen pred našim vratima. Nakon što je Chavi ubijena,
stube su nam bile pune cvijeća. Svi su nam donosili cvijeće ili hranu. Tko može
pojesti svu tu hranu prije nego što se pokvari? Cvijeće smo pretežno bacali, jer je i
ono malo što smo zadržali ispunilo kuću toliko snažnim mirisom da smo jedva disale.
Ionako smo jedva disale. Prvih nekoliko tjedana disanje je bilo mučan zadatak.
Mirisni zrak samo je otežavao stvari.
Od posljednjeg neočekivanog buketa prošla je otprilike godina. Dobile smo ga
dok smo živjele u Omahi. Netko iz mamina ureda doznao je što se dogodilo Chavi.
Ostali su ga brže-bolje uvjerili da je bolje da se ni mamu ni mene ne podsjeća na
to. Jedini kojem sam ja ovdje rekla je Gunny, a on ne zna moju adresu. Mislim da mi
ionako ne bi poslao cvijeće. Prije toga... posljednji buket prije Omahe dobile smo u
San Diegu. Narcise.
- Mama, čekaj.
Mama zastane u pokretu, već sagnuta prema narcisama, pa me upitno pogleda
kad izvadim mobitel iz džepa. - Ozbiljno?
- Moramo.
Odmakne se od trijema i zamahne vrećicom s mlijekom kao da mi daje zeleno
svjetlo.
Pažljivo spustim svoje vrećice na pločnik. Skinem jednu rukavicu i fotografiram
buket iz nekoliko kutova, a potom čučnem do njega. Među peteljke je zataknuta
posjetnica ili čestitka. Malena je i neugledna, pravokutnik od običnog bijelog kartona
s već ofucanim rubovima. Izvučem je drugom rukom, onom u rukavici. Na kartici
piše samo Priya. Tinta je žive plave boje. Rukopis mi ne izgleda poznato, ali slova
su malo utisnuta u karton, a tinta svjetluca onako kao što svjetluca tinta jeftinih
kemijskih olovaka koje se kupuju u svežnjevima od po deset komada, jer se na
njih ne pazi i svako malo se jedna negdje izgubi ili je netko ukrade.
Nema imena ni adrese cvjećarnice. Kad cvjećarnice dostave cvijeće, obično
ostave i vlastitu posjetnicu ili ispis internetske narudžbe. Tako smo saznali tko nam
je poslao cvijeće u Omahi.
Fotografiram buket još nekoliko puta, držeći karticu pred cvijećem, a potom
podignem i vrećice i cvijeće. Mama me i dalje zbunjeno gleda, sve dok joj ne
pokažem karticu.

61
 Knjige.Club Books

Tad joj se lice gotovo skameni i vidim da potiskuje osjećaje dok ne sredi misli. -
Znači, tu je.
- Možda - promrmljam. - I prije su nam slali narcise.
- Jesu, u San Diegu - odvrati, podižući obrvu. - Sigurna sam da se sjećaš što se
još dogodilo u San Diegu.
Namrgođeno je pogledam.
Mama samo slegne ramenima. Sav takt čuva za posao, a i tamo ga upotrebljava
samo kad baš mora. U privatnom ga životu ne koristi nikad.
- Dobile smo ih i u Bostonu - podsjetim je. - Kad su Chavi povezali s ostalim
slučajevima, dobile smo hrpe buketa.
- Znači, misliš da nam ih šalje manijak koji se pali na serijske ubojice?
- Ni to nije isključeno.
Mama se namršti, a ja bacim buket u sudoper, ni ne razmotavši ga. - Da kažemo
trojci za ovo?
- Misliš da im imamo nešto za reći? - trljam palcem rub mobitela, razmišljajući
o mogućnostima. Kao i u šahu, u životu čovjek ne smije razmišljati samo o idućem
koraku. Morate misliti na idućih tri, pet, osam koraka, smjestiti svaki potez u
krupni kadar igre. - Ne znamo što to cvijeće znači.
- Možda je od Londona?
- Možda. Možda je slučajno odabrao narcise?
- To bi ipak bila malo prevelika slučajnost, ne čini ti se?
- Tvoja je kći ubijena na manje od petsto metara od kuće, kad smo kod
slučajnosti.
- To je istina - uzdahne mama. Primi se spremanja namirnica, da razmisli. Mama
gotovo nikad ne ostane bez riječi, ali ako stigne razmisliti o tome što će reći, najčešće
iskoristi tu priliku. - Reci Eddisonu - kaže kad su sve namirnice pospremljene
u ormariće, ili ostavljene pored štednjaka za skoru upotrebu. - Možda je cvijeće od
kakvog pervertita, možda je od Chavina ubojice. Bilo kako bilo, FBI će se umiješati.
Što ih prije uključimo, to bolje.
Naslonim joj glavu na rame kao da je jastuk i čekam.
- Ako je on - nastavi mama - ako te je i ovoga puta pronašao... Prije nam se nije
ni pružila prilika da ovo riješimo same.
- A misliš da nam je ovo prilika?
- Zasad ne kažem da jest. Ali ako je ovo doista on, onda nam ovo jest prilika. A
šanse za uspjeh su nam veće ako uključimo FBI. Do određene granice - dometne
odmah. - Ne moramo im baš sve reći.

62
 Knjige.Club Books

Mamino poimanje rješavanja je pogled na mrtvo tijelo gada koji je ubio Chavi.
U mojoj verziji sretan završetak su riječi: Imate pravo na odvjetnika. Sve što kazete
upotrijebit će se protiv vas na sudu i tako dalje.
Najčešće.
Na neki način nismo mogle izbjeći druge slučajeve, što zbog pitanja koja nam je
FBI postavljao o Chavi, što zbog toga jer su nas mediji silno željeli obavijestiti o
svemu. Neko vrijeme nismo željele znati.
A tad... San Diego.
Možda smo se i nakon toga mogle nastaviti praviti ludima, ali shvatile smo da
ne bi bilo samo glupo, nego i štetno. Tako smo se bacile na istraživanje ostalih
slučajeva, razmatrajući detalj po detalj da razdvojimo činjenice od teorija
internetskih detektiva-amatera.
Svoju istragu nismo baš sakrile od agenata, nego... Ne znam. Kad bi nas
ispitivali, uvijek su nas pokušavali poštedjeti detalja vezanih za druga ubojstva, da
nas ne opterete. Chavi je bila naša bol, ali bilo bi nam jako lako prihvatiti bol zbog
svih drugih žrtava istog ubojice. Bilo bi lako kriviti sebe za sve smrti nakon Chavine
- kad su sve televizijske kuće objavile vijest o njezinu ubojstvu, primile smo izraze
sućuti od obitelji Zoraide Bourret, Mandy Perkins i Kiersten Knowles - i pitati se
zašto se nismo mogle sjetiti neke sitnice koja bi agentima pomogla da ga uhvate. Ta
je pomisao bik iracionalna, ali konstantna. Nije nas toliko mučilo pitanje što smo mi
skrivile da je Chavi ubijena, koliko zašto to nikako nismo mogle spriječiti.
Osjećaj krivnje nije razuman i ne pokušava biti.
Znam imena svih drugih žrtava, iako ne zbog osjećaja krivnje. Pri pomisli na njih
najčešće osjetim tugu i bijes. Naša FBI-eva trojka pokušala nas je poštedjeti boli koju
donosi istraga serijskih ubojstava, ali nisu oni krivi što smo se mi primile
istrage. Slomljene duše ne reagiraju predvidljivo.
- Što ćeš mu reći? - pita me mama.
- Nije važno kakvo smo cvijeće dobile, nego da smo ga dobile na kućnu adresu
u novom gradu. To je problem.
- Znači, reći ćeš mu istinu? Kako svjež pristup.
Samo mama može djelić situacije proglasiti istinom.
Otvorim fotografiju na kojoj se vide i buket i posjetnica pa je pošaljem Eddisonu.
Ispod napišem: Ovo je bilo pred vratima kad smo se vratile iz trgovine.
Kako odgovor ne stigne odmah, mama i ja odemo presvući se pa se vratimo u
kuhinju pozabaviti se kuglicama od Orea i sira. Otprilike sat poslije, dok se
izležavamo na kauču čekajući da se smjesa rashladi, mobitel objavi da je Eddison

63
 Knjige.Club Books

odgovorio. Za njegove poruke odabrala sam „Bad Reputation“ Joan Jett. Savršeno
prikladno.
- Bok.
- To su narcise? - pita me Eddison, zadihan.
Dobacim mami pogled i uključim zvučnik. - Aha. To je važno?
- Možda.
- Zadihan si.
- Jer trčim. Jesu li vam već slali narcise?
Sad već zvuči kao agent FBI-a, kao verzija Eddisona koja od mene očekuje da
prvo odgovorim na njegova pitanja pa tek onda postavim svoja. Nisam luda za tim
Eddisonom, ali jasno mi je da je važan.
- U San Diegu i Bostonu.
- Jeste li u San Diegu dobile još kakvo cvijeće?
Mama i ja razmijenimo pogled. - Jesmo. Ne sjećam se koje.
Mamine obrve se mrvicu podignu, ali ne ispravi me. Nikad nisam lagala
Eddisonu. Mislim da mi se ne sviđa taj osjećaj.
- Jesi li možda pisala o tome u dnevniku?
- jesam, ali moram ih prelistati da vidim što točno.
- Što prije, molim te. Na cvijeću nije bilo imena i adrese cvjećarnice?
- Ne, samo kartica s imenom. Izvukla sam je rukavicom - dometnem.
- Poslat ću nekoga iz ureda u Denveru po cvijeće, za svaki slučaj. Niste ga bacile?
- Nismo, u sudoperu je.
- Mokrom?
Mama se nasmije. - Možeš misliti. Kao da mi peremo suđe.
Eddison na tren šuti i mislim da razmišlja bi li trebao komentirati maminu izjavu.
Mudro zaključi da ne bi. - Koliko će ti trebati da nađeš pravi dnevnik?
- Ne znam. Imam pune kutije bilježnica, a nisu složene po redu.
- Zašto nisu?
- Chavi i ja smo se znale vratiti na stare dnevnike, čitati ih iz zabave. Nikad ne
bismo vratile bilježnicu na mjesto s kojeg smo je uzele. Neki su nam bili draži i češće
smo ih čitale, ti su pri vrhu. To je i moj sistem.
Mislim da je Eddisonu srce stalo od užasa. Toliko dugo šuti da stvarno mislim
da ga je moja neurednost dokrajčila. Vidjela sam kako izgleda njegov stol - i
Mercedesin i Vicov - i mislim da je najveći nered koji svakodnevno gleda baš
Mercedesin, ali mojemu nije ni blizu. - Pronađi ga što prije - kaže naposljetku.

64
 Knjige.Club Books

- Bilo bi mi od koristi i da napišeš kakvo ste sve cvijeće dobile i gdje. Predaj
popis agentu kojeg šaljem, a ako ne stigneš, pošalji mi ga što prije budeš mogla.
- Nećeš mi ni reći zašto?
- Prije pet godina rekle ste da ne želite znati ništa o drugim slučajevima, jeste li
se predomislile?
Mamina ruka pomalo presnažno stegne moj zglob. Ne kažem joj da popusti
stisak.
Nisam sigurna zašto mu ne odgovaram, osim što se bojim da kad počnem
govoriti, neću prestati, a ima toga što Eddison stvarno ne smije doznati. Ima toga što
mama i ja moramo razraditi, ima problema za koje moramo smisliti rješenja. Mislile
smo da ćemo imati više vremena.
Očekivale smo da će se nešto ovakvo dogoditi - možda smo se i nadale - ali ne
ovako brzo nakon preseljenja.
- Dajte da prvo porazgovaram s Vicom - kaže Eddison naposljetku, jer ja predugo
šutim. - Ionako mora čuti za ovu novost. Promislite i recite kad budete spremne. Ako
odlučite da želite čuti naše novosti, doći ćemo k vama. To je razgovor koji
moramo obaviti uživo. Bez pogovora.
- Na zapovijed - kažem, pitajući se zvučim li onoliko preplašeno koliko Eddison
očekuje. Da imam imalo mozga, doista bih se i plašila.
- Čim doznam kojeg vam agenta šaljemo, javit ću vam. Tko god vam došao na
vrata, neka vam pokaže iskaznicu s imenom i prezimenom. I nađi mi onaj dnevnik.
- U San Diegu smo mislile da je dečko iz škole - kažem mu tankim glasićem
kojeg me je sram. - Davala sam mu instrukcije i malo se zatreskao u mene. Mislile
smo da je cvijeće od njega, da je nekako slatko, koliko god jezivo bilo. Rekao je da
nije od njega, ali nitko drugi nije nam pao na pamet. Nakon što smo se preselile,
cvijeće više nije stizalo. Kasnije nismo shvatile da ima veze s...
- Priya, ne krivim te ni za što - kaže Eddison nježno i utješno, onako kako prema
vlastitim riječima niti zna niti želi. - Niste ni imale razloga misliti da su buketi
povezani. Ali drago mi je da si mi sad rekla. Idem nazvati Vica pa ured u Denveru.
Poslat ću ti poruku s imenom agenta, O. K.? I nazvat ću te navečer, može?
- Može. Dobro.
Prekine i nakon toga mama i ja neko vrijeme samo mimo ležimo na kauču, dok
se Leonardo DiCaprio utapa na ekranu. Potom mama odmahne glavom, a kosa joj se
raspe iz pletenice i padne joj uz lice. - Još malo i morat ćemo donijeti neke
odluke, Priya, zlato. U međuvremenu, idemo dovući te kutije u prizemlje i početi ih
sređivati. Ako ništa drugo, FBI će trebati datume dostave cvijeća. Možda zatraže i
dnevnike za te dane.

65
 Knjige.Club Books

- Što da radim?
Mama dugo ne odgovori. Zatim ustane, povuče i mene na noge i zagrli me toliko
snažno da jedva dišem. - Tu odluku neću donijeti umjesto tebe. Kći si mi i uvijek
sam ti na raspolaganju za savjet, ali ne mogu ti zapovjediti što da radiš. Ne mogu
odlučiti umjesto tebe. Samostalna si i morat ćeš sama odlučiti, a potom živjeti s tim
izborom.
- Mislim da prije svega moramo biti sigurne da je cvijeće od njega. Očito bi
moglo biti od bilo koga.
- Onda ćemo još pričekati - poljubi me u obraz, tik do uha. - Skupit ćemo sve
informacije pa onda odluči.
Na svijetu ima svakakvih pervertira, a činjenica da se nadam da je ovaj pervertit
i serijski ubojica uznemiruje me na svakoj mogućoj razini.

Eddison osjeća Vicov pogled na sebi - težak, zabrinut, zamišljen i pomalo

podrugljiv. Koliko god situacija bila teška, Vica uvijek zabavlja pogled na
Eddisonovo nervozno šetkanje.
S druge strane, kad Vic shvati nešto važno za slučaj, ukipi se poput lovačkoga
psa. Vic se ukipi, Eddison se šetka.
Ramirezova kucka olovkom po stolu toliko brzo i toliko nervozno da Eddisona
taj zvuk podsjeća na rad igle za tetoviranje. Jednako tako ima osjećaj da mu se ta igla
zabada u mozak.
Kad stigne do zida, okrene se pomalo nervozno i Ramirezova odmah shvati
zašto. Polako odloži olovku pokraj bloka. Eddison zna da će mu poslije biti žao kad
se sjeti kako ju je ošinuo pogledom. Možda će se i ispričati. Ali zasad joj je samo
zahvalan što je prestala kuckati.
Sve troje u sobi za sastanke čekaju vijesti iz ureda u Denveru. Eddison je još
uvijek u trenirci i majici mokroj od znoja. Gornji dio trenirke prebačen je preko
naslona stolca. Vic je u trapericama, što je neuobičajeno ležerno za njega. Prije
izlaska iz kuće presvukao je bojom zamrljanu kariranu košulju i sad je u
majici kratkih rukava. A Ramirezova...
Eddison definitivno zna da će mu poslije biti žao agentice Ramirez, jer očito je
u ured došla sa spoja, iako ju je Vic pozvao usred popodneva. Očito je nakovrčala
kosu, jer su njezine prirodne kovrče teškom mukom postrojene u uredne spirale, a
usto je u haljini i ima cipele s potpeticama, u kakvima ne dolazi u ured čak ni kad

66
 Knjige.Club Books

zna da je ne čeka izlazak na teren. Nije se nijednom riječju požalila niti je rekla da je
morala izaći usred spoja kad ju je Eddison panično nazvao.
Sad se nada da je samo paničario.
Telefon nasred stola oglasi se prodornom zvonjavom, a Vic se nagne i pritisne
tipku za zvučnik. - Agent Hanoverian.
- Vic, ovdje Finney. Dobro su. Malo su potresene, a možda i malo ljutite, čini mi
se. Ali dobro su.
Trojka glasno odahne. Pa naravno da su njih dvije dobro. Ovo nije ni bila
prijetnja, nego samo potencijalna prijetnja.
Nije ni čudo, shvati Eddison sad kad može misliti, da su majka i kći Sravasti
ljutite.
- Što si doznao? - upita Vic Finneyja tren poslije. On ga je nazvao: Finney je
njegov bivši partner. Eddison je to doznao tek kasnije, ali čim je Vic čuo da se majka
i kći sele u Huntington, nazvao je Takahashija Finnegana i ispričao mu sve o
Chavinu slučaju. Želio je imati barem jednog agenta spremnog pomoći u najkraćem
mogućem roku.
Ali očito je da ni Vic ni Finney nisu očekivali da će do toga doista i doći.
- Na kartici nema otisaka prstiju. I papir u koji je cvijeće umotano je čist - kaže
sad Finney. - Odnijeli smo ga u laboratorij, pa ćemo uskoro znati više. Nažalost,
cvijeće je moglo biti kupljeno, bilo gdje: u cvjećarnici, u supermarketu, u
privatnom rasadniku, u drugom gradu. Tko će ga znati. Poslao sam vam fotografije
Priyinih dnevnika mailom.
Ramirezova se pretegne preko stola i okrene prijenosno računalo prema Vicu, da
se prijavi. Eddison zaobiđe stol i nagne se nad ekran. - Isuse, nije se zezala -
promrmlja kad se slika otvori.
Prilično je siguran da nikad nije vidio toliko bilježnica na jednome mjestu.
- A to su samo njezine - nastavi Finney, na što se čak i Vic zatečeno namršti. -
Sestrine su u drugim kutijama.
- Znači, nemaš popis primljenih buketa s datumima? - pretpostavi Vic.
- Nemam, ali mala sređuje dnevnike. Nemam pojma kako. Sve bilježnice
izgledaju mi različito i nijedna nije označena datumom. Rekla je da u svakoj prvoj u
godini ima datum.
- Nema datume u svakoj bilježnici?
- Ne, samo prvoj u godini.
- Možemo im postaviti kameru pred ulazna vrata? - upita agentica Ramirez.
Spusti ruku na olovku, ali tad pogleda Eddisona i samo premjesti ruku na krilo.

67
 Knjige.Club Books

- Gospođa Sravasti rekla je da će podnijeti molbu. Kuća u kojoj žive je u

vlasništvu njezina poslodavca, a kako tvrtka u nju smješta privremene zaposlenike,
sve trajne promjene prvo se moraju odobriti. U međuvremenu će postaviti kameru
unutra, s pogledom prema van.
- Tek sad? - upita Vic namršteno.
- U tom dijelu države nema zločina. Većina kuća ima samo bravu i gotovo. Imam
agenta koji ondje živi, poslat ću ga da se upozna s njima i reći mu da povremeno
provjeri kako su. Ako dobiju odobrenje za ugradnju kamere, pomoći ćemo im.
Vic se znakovito nakašlje. - Samo pazi kojim ćeš riječima ponuditi pomoć
Deshani.
- Već jesam - nasmije se Finney. - Archer je na foksu radio u trgovini
elektronikom; može ugraditi sigurnosni sustav brže nego što prosječnom kupcu treba
da pročita knjižicu s uputama. Rekao si da su majka i kći Sravasti prošle pakao i
preživjele, pa nisam ni pretpostavio da su nesposobne - Finney na tren zašuti i trojka
čuje kako kucka po tastaturi. S nekog računala u njegovu uredu u Virginiji dopre
zvuk dolazne poruke. - Na idućem sastanku šahovskog kružoka Priya će pokušati
fotografirati tog tipa koji je gnjavi. Čim nam pošalje sliku, provjerit ćemo je li nam
poznat. Nadamo se da ćemo doznati kako se preziva, a možda i još nešto.
- Možda doznate je li nedavno turistički posjetio San Diego? - kaže Vic
zajedljivo, a Finney se kratko nasmije.
- Točno to. Vaše prijateljice prilično su smirene. Impresioniran sam.
Vic se nasmije i strese glavom. - Ne potpiruju svađu, ali i ne bježe od nje.
- Deshani potpiruje svađu - Eddison i Ramirezova ga odmah isprave u isti glas.
Vicovo negodovanje prekrije smijeh njegova bivšeg partnera. - Takav sam dojam
i ja stekao. Ta je ženska zastrašujuća i to dobro zna.
Eddison protrlja lice dlanom pa konačno popusti i sjedne. Koža ga peče od znoja,
koji se osušio i pretvorio u tanak sloj soli.
- Još vam nešto moram reći - nastavi Finney ozbiljnije.
- Nakon takvog uvoda, nikada ne slijedi išta dobro - uzdahne Vic.
- Ni ovog puta ne slijedi, zato vas i upozoravam - iz zvučnika dopre šuštanje
papira.
- Da te čujem, Finney.
- Proveo sam tvoje zapovijedi u djelo jer je nedjelja i nisam tražio odobrenje, ali
sutra me čekaju posljedice i već sad znam da će biti teške.
- Zašto?
- Jesam li ti rekao da nam je prije nekoliko mjeseci došla nova regionalna
direktorica?
68
 Knjige.Club Books

- Kakve to veze?...
- Martha Ward.
- Sranje.
Eddison i Ramirezova se zagledaju u šefe. Vica se rijetko čuje da psuje, čak i na
poslu. Rekao je da se psovanja odrekao kad su mu kćeri dovoljno odrasle da počnu
ponavljati zanimljive nove riječi.
- O. K. - nastavi Vic s uzdahom. - Razgovarat ću s našim direktorom, da vidim
može li on pogurati stvar kod vas.
- Misliš da će moći?
Vic ne dogovori odmah.
- Javit ću ti kad bude novosti - zaključi Finney. - Sretno.
Kad razgovor završi, troje agenata ostanu sjediti u neobičnoj tišini. Nakon nekog
vremena Ramirezova dohvati olovku, zahode je u kosu i okreće dok njome ne
pričvrsti većinu kose u punđu na zatiljku. Vrh olovke ostane viriti kao ukras. -
Martha Ward? - upita oprezno.
Vic kimne.
- Zašto je to problem? Mislim... za nju tvrde da je sposobna i odlučna.
- Naporna! - ispravi je Vic. - Martha Ward je naporna i misli da je profiliranje
počinitelja religija. Svako odstupanje od profila je bogohulno.
Eddison prije Mercedes Ramirez shvati što to znači za njihov slučaj, ali samo
uzdahne i tiho psuje, sve dok Ramirez ne uperi marker u njega. - Ubojica nikad dosad
nije slao cvijeće prije ubojstva. Priyino cvijeće nije u skladu s profilom. Wardovu
neće biti lako uvjeriti da cvijeće ima veze sa slučajem.
Vic opet kimne, smrknut. - Prije četrnaest godina Finney i ja smo bili na slučaju
nestale djece u Minnesori. Djeca su bila različitih godina, i curice i dečki, ali svi su
imali smeđu kosu, smeđe oči i blijed ten. Pronašli smo samo troje.
- Bili su ubijeni?
- I omotani u debelu plastičnu ceradu, pa u deku, i tako djelomično zakopani.
Bili su položeni na bok i sklupčani kao da spavaju. Uza svakoga je ležala plišana
životinja.
- Ubojica se kajao? - upita Ramirezova.
- To smo i mi zaključili. Budući da su sva djeca bila kod ubojice neko vrijeme
prije smrti, isprva smo pomislili da ubojica stvara obitelj. Takav profil najčešće
ukazuje na ženskog počinitelja.
- Wardova je ustrajala na tome da odredite spol?

69
 Knjige.Club Books

- Ne doslovno. Ona je radila na drugom slučaju, ali donekle teritorijalno blizu

našeg: na nestanku nekoliko žena u tridesetima. Smeđa kosa, blijed ten. Nestajale su
jedna za drugom, a jedna je pronađena mrtva u blizini građevinskog terena.
- Ali slučajevi su očito bili povezani. Mislim, jasno je kao dan.
Ramirezova je vidjela toliko zla da Eddison nikako nije jasno odakle joj takav
optimizam. On sam odavno je odustao od toga. - Wardova nije htjela povezati
slučajeve - nagađa, ali prilično je siguran da je u pravu. - I morao si tražiti nadređene
da je natjeraju na suradnju?
- Nismo imali izbora - Vic se zavali u mekom stolcu, prisjećajući se namrštena
lica. - Uporno je odbijala shvatiti da su slučajevi povezani. Tvrdila je da je naš
ubojica žena, da je njezin očito muškarac. Njezine žrtve bile su odrasle žene, naše
djeca. Tijela su pronađena u potpuno različitim okolnostima.
- Jer su djeca umrla slučajno? A ubojica je otimao žene jednu za drugom, u
potrazi za majkom svoje umjetne obitelji? - upita Ramirezova, a Vic kimne s
uzdahom. - Najbolja metoda bila vam je spajanje slučaja, da vidite u čemu su slični.
- Dok smo se mi prepirali s Wardovom, još je jedna žena ubijena i još je jedna
nestala. Oteto je dvoje djece, a treće je pronađeno mrtvo. Finney i ja smo tad sve to
prijavili nadređenima, preuzeli njezin slučaj i riješili ga. Samo što nismo znali da je
šef našeg šefe prijatelj Marthe Ward. Kad je suspendirana s terena dok se ne ustanovi
koliko je pogriješila, taj ju je prijatelj jednostavno promaknuo. Finney je kažnjen
premještanjem u Denver, a tri tjedna poslije namrgođeni je mladi agent
Eddison diplomirao u Quanticu i sletio meni u krilo.
Eddison se nadao da nije porumenio, tek toliko da Vic ne dobije zadovoljštinu. -
Hoćeš reći da sam ja bio tvoja kazna?
- Ma ne. Ti bi ionako završio kod mene. Kazna je bila samo razdvajanje od
Finneyja. Wardova je vješta u uredskoj politici, a i ima prijatelja na sve strane, zato
stalno napreduje. Ako nam može zagorčati život, znam da hoće. Finney baš ima peh
da je nju dobio za šeficu.
- Misliš da će se osvetiti tebi bez obzira na to što bi time mogla ugroziti Priyu?
- Mislim da se njoj fućka za Priyu. Wardova ne zna što je empatija.
Ramirezova nakrivi glavu kao da razmišlja.
- Martha Ward protiv Deshani Savrasti. Tko će pobijediti?
Vic se zamisli pa strese.
A sve na što se agent Vic Hanoverian strese dovoljno je jezivo da to Eddison
nikad ne želi vidjeti.
Hrpa raznobojnih fascikala sad je pokraj prijenosnog računala agentice Ramirez,
spremna za ponovni pregled i vađenje bilješki. Pored nje stoji prazan fascikl. Uskoro

70
 Knjige.Club Books

će i na njemu biti ime, znaju, po svoj prilici ispisano Vicovom rukom, jer
Ramirezova ima previše lijep rukopis za te fascikle, a Eddison previše
nečitak. PRIYA SRAVASTI.
Eddison se zapita je li njezin fascikl plav slučajno.
Nijedan fascikl nije crven. Chavin je žut, zbog čega se Eddison sjeti razgovora o
šokeru i odmah se zapita je li ga Priya zezala za najdražu boju. Prekrije oči dlanovima
i pritisne, kao da će time moći zaustaviti tijek misli. Mora se smiriti barem na tren,
dovoljno barem za jedan miran udah. Ima osjećaj da još trči, a u uredu je već satima.
Kad spusti ruke i pogleda oko sebe, naleti na Vicov pogled. - Moramo ti odobriti
fleksibilno radno vrijeme.
- Kako da joj priopćim da agente koji bi je trebali štititi u uredu drže političke
spletke?
- Točno tim riječima?
- Popizdit će.
- Fino. Ako se ona i Deshani dovoljno razljute, možda te riječi dopru i do šefa
Marthe Ward.
Eddison se još uvijek sjeća prvog susreta s Priyom, svog olakšanja: mala je bila
bijesna, a to je značilo da neće plakati. Nije znao što da radi s curicama koje plaču,
što je shvatio kad se susreo s prvom rasplakanom curicom koja nije bila njegova
sestra Faith. Ali od tog je dana prošlo pet godina, a koliko god ljutita Priya bila
zabavan prizor, Eddison ne želi da Priya nauči što da radi s tim osjećajima. Već zna
koliko joj malo treba od iritacije (što joj je svakodnevno osnovno raspoloženje) do
bijesa (koji je iscrpi). Zna koliko joj treba da se oporavi od takva bijesa, kako na
njega reagira, koliko je izmuči i koliko ne jenjava.
Obećao joj je da joj nikad neće lagati, čak ni zato da njoj bude lakše, a ona je
rekla da ne želi znati za ostale slučajeve poput Chavina - ali u posljednje dvije godine
to obećanje i samo se čini kao laž. Prije dvije godine Eddisonu se šutnja počela
činiti jednakom laži, ali i dalje joj ništa ne otkriva o ostalim slučajevima, jer Priya ne
želi znati, a on je ne želi preplašiti baš sad kad njezin bijes počinje jenjavati.
Vicova iznošena cipela dodirne mu gležanj. - Bit će ona dobro. Uvijek je dobro.
Ali Eddison bolje od Vica zna kako izgledaju Priyini pokušaji da shvati što se
dogodilo njezinoj sestri, da smjesti njezinu smrt u širi okvir. Vic već ionako ima i
previše briga, a Eddison ih nema dovoljno, zato štiti Priyu i Deshani, zato nikome
nije rekao za njezino prejedanje i povraćanje, muke na podu kupaonice zbog toga što
je njezina sestra mrtva - više je nema - i to nikad neće imati smisla.
Nakon što je Faith oteta, Eddison je počeo pušiti, i to ne usprkos upozorenjima
ministarstva zdravstva, nego zbog njih, zbog toga što je znao da cigarete ubijaju i da
čak i to ima više smisla. Nije prestao ni prvih nekoliko godina nakon što ga je
71
 Knjige.Club Books

Vic uzeo pod svoje, nego tek nakon što se Priya zgađeno namrštila i rekla mu da
smrdi gore od muške svlačionice u školi.
Toliko se posvetio izvlačenju iz nje odgovora na pitanje kako zna kako smrdi
muška svlačionica da je zaboravio dovršiti cigaretu. Još uvijek ponekad posegne za
kutijom, još uvijek osjeti potrebu za cigaretom, ali više ne kao prije. Možda su za to
zaslužne Priyine riječi. Možda to što je nagon za takvim rješenjem vidio u Priyi i
njezinu povraćanju, pa je i u tom slučaju zaslužna Priya.
Ovoga puta gume ga Ramirezova - nježno, jer njezine cipele visokih potpetica
imaju toliko šiljate vrhove da bi ga snažniji dodir zabolio. Kimne mu, a olovka u kosi
se pomakne, ali ne padne. - Koliko god se puta slomile, uvijek će naposljetku
biti dobro. Deshani će uvijek izvući Priyu.
Što je ono Vic rekao u studenome? Neki ostanu slomljeni, a neki skupe djeliće i
slijepe ih, ostavljajući nazubljene rubove jasno vidljivima?
Vic je pritom mislio na Inaru, ali poslužit će i za Priyu.
Eddison duboko udahne, izvuče mobitel iz džepa jakne i otvori poruku. Drži se
dalje od keksa, može?
Odgovor mu stigne za manje od minute. Oreo smo kupile za kuglice, nisu za
mene. Je li to bolje ili gore? Potrudit ću se.
Ne začudi ga kad mu telefon minutu poslije javi da je stigla još jedna poruka. Od
Deshani. Pazit ću na nju. U sobi nema brane, pa ako joj dođe želja za prejedanjem,
čut čuje kako silazi u kuhinju.
Eddison zna što Deshani želi reći: vjerojatno će pola noći provesti sjedeći na
podu, naslonjena leđima navrata, osluškujući škripanje stuba ili papuče na tepihu.
Deshani je utjelovljenje majke lavice.
- U Coloradu osobe mlađe od osamnaest godina ne smiju posjedovati električne
šokere - kaže naposljetku, a partneri ga blijedo pogledaju, ne shvaćajući zašto im to
govori. - Već ima sprej za samoobranu. Što joj još možemo poslati?
- Palicu za bejzbol? - predloži Ramirezova.
Vic samo izmučeno uštine korijen nosa i strese glavom.

Zove se Libba Laughran i kad je prvi put vidiš, njezina slojevita maturalna
haljina je dovoljno zadignuta da vidiš i ramena dečka čije je lice zabijeno među
njezina bedra. Libba sjedi na poklopcu motora automobila, jednom rukom držeći

72
 Knjige.Club Books

podignutu haljinu, a njezini grleni jecaji odjekuju tamom slobodno kao da njih
dvoje nisu vani, kao da im nitko ne može prići vidjeti što se događa.
Haljina je toliko žarko ružičasta da gotovo sjaji u mraku, a na zapešću iznad
prstiju zapletenih u njegovu kosu vidiš karanfil bijelih latica obrubljenih crvenim kao
da su uronjene u krv.
Vidio si je kako ga drži za ruku u crkvi; sjedili su na pristojnoj udaljenosti, ali
ruke bi im poletjele jedna prema drugoj svaki put kad bi se malo udaljili. Vidio si ih
u kinu i na povratku iz škole.
Vidio si ih kako se jebu u mreži za spavanje u njezinu dvorištu i smiju svaki put
kad bi umalo ispali iz nje.
Vole se, čini ti se, barem onoliko koliko se mogu voljeti tako mladi ljudi. Šapuću
jedno drugom te riječi na kraju svakog telefonskog razgovora, na svakom rastanku.
Vide samo jedno drugo, Čini se.
Možda u tome ima istine, ali to neće spasiti Libbu. Dobre djevojke ne rade takve
stvari bez obzira na to koliko su zaljubljene. To se jednostavno ne radi. Mlada je,
jasno da nema pojma što je ispravno, ali ti ne smiješ dopustiti da to prođe
nekažnjeno. Ne smiješ dopustiti da njezine prijateljice zaključe da se takve stvari
opraštaju, da su dopustive.
Tek kad ih uhvate - kad se njezina majka vrati doma nekoliko sati prije
predviđenoga, dok su njih dvoje još goli u vrtu, zapleteni - doznaš koliko je zapravo
mlada.
Četrnaest joj je godina, a već je droljica.
Njezina majka u suzama ganja napola odjevena dečka po vrtu, potjera ga iz
dvorišta ne obazirući se na kćerine suze i moljakanje. Nasloniš se na ogradu s druge
strane i slušaš majčinu prodiku, slušaš što su sve ona i suprug poduzeli da im kći
ispadne bolje nego što jest.
Nisi iznenađen kad se Libba iste večeri iskrade iz kuće i ode dečku kojeg voli.
Nisi iznenađen kad se opire, jer očito je odlučna i zna što želi; želi tog malog,
želi živjeti.
Ne smiješ to dopustiti.
Taj je mali trenutačno nježan prema njoj, ali premlada je ona da zna na što su
muškarci sve spremni.
To ćeš je ti naučiti.
Moraš joj pokazati što će postati, u što će se pretvoriti kad prestane biti dobra
djevojka. Na kraju krajeva, ono što time izgubi nikad neće vratiti.

73
 Knjige.Club Books

Spreman si ostaviti je ondje, na podu crkve, ali ipak joj je samo četrnaest.
Pokriješ je krpama koje je imala na sebi, barem najvažnije dijelove, i spustiš
karanfile na tkaninu.
Bijele, s vrhovima latica obrubljenim crvenim kao da su uronjeni u krv što se sad
slijeva u njihovo srce.
Kao one noći.

Mama me potjera u krevet oko jedan. Sjednem na krevet i zagledam se u

rasplesane sjene koje stvara električna svijeća ispred slike Chavi. Ista takva slika je i
u prizemlju, iako je ova u okviru izrađenom od raznobojnog stakla i krhotina metala.
Na objema slikama na glavi ima vijenac od svilenkastih žutih krizantema.
Moj trenutačni dnevnik leži na noćnom ormariću, a za korice je zataknuta olovka.
Ukrašen je kolažom izrezanim od - priznajem - prilično bizarnih fotografija
nedovršenih bista predsjednika snimljenih onoga dana kad smo mama i ja otišle
posjetiti Eddisona u Washingtonu. Jedini ukras osim fotografija je mali plavi gušter
koji krasi sve moje dnevnike, U ustima drži mali sivi pravokutnik s rimskim brojem.
Ako nije na koricama, gušter je negdje u svakoj bilježnici; ponekad među redovima,
ponekad na margini.
Chavine dnevnike bilo bi znatno lakše srediti, jer je ona bila dosljednija.
Označavala je svaki dnevnik crtežom mene: mala Priya koja drži datum, uvijek u
donjem lijevom kutu na unutarnjoj strani korica. Nekad bi me nacrtala sa stranicom
iz kalendara u ruci, nekad samo s papirićem na kojem stoji datum, nekad
u prigodnom blagdanskom izdanju. Svaki novi dnevnik označila bi idućim danom.
Njezine dnevnike mogla bih posložiti odmah, čitajući koji datum u ruci drži mala
nacrtana Priya.
Chavi je stigla gotovo do kolovoza.
Nikad ja neću zaspati.
Čekam da mama zaspi - barem se nadam da spava - u svojoj sobi na drugom
kraju hodnika, a potom se tiho spustim u prizemlje. Jedna stuba na korak od prizemlja
škripi svugdje osim malo lijevo od sredine, a iduća škripi svugdje osim posve
desno. Uhvatim se za rukohvat, odrazim i preskočim obje.
Svijeća ispred Chavine slike ne gori. Koja god od nas dviju ostane dulje budna,
mora je ugasiti, da slučajno ne zapalimo kuću. Želim upaliti svijeću - možda i trebam.
Ali ne palim je. Kroza stakleni dio kućnih vrata dopire dovoljno svjetlosti da vidim
sliku, iako ne jasno. Svjetlost s ulice, blijeda i žućkasta, proteže se po zidovima i

74
 Knjige.Club Books

penje stubama. Prestaje na stropu hodnika, ali nastavlja se na ogradi stubišta na

polukatu, iako pada pod čudnim kutom.
Ulicom prođe auto i svjetlost se promijeni. Prije nego što stignem zaklopiti oči,
na sekundu sjene izgledaju kao da nešto visi s ograde stubišta.
Srce mi bolno zatutnji i prođem hodnikom prema dnevnoj sobi pognute glave.
Nešto me dodirne po ramenu i lecnem se, a tada shvatim da sam glupa jer sam se
prepala pramena vlastite kose. Provjerile smo svaki djelić kuće, a nakon toga
uključile alarm. Same smo, znam. Ali znam i zašto sam ovako nervozna, što bi
navodno trebalo pomoći, ali u kombinaciji s pitanjem tko je ubijen i stoji li netko
vani i promatra našu kuću, ta spoznaja samo me još više uznemiruje.
Kad se tata objesio s ograde stubišta u našoj kući u St. Louisu dva dana prije prve
obljetnice Chavine smrti, njegova stopala nisu me dodirnula po ramenu. Nisam prišla
dovoljno blizu da me dodirnu.
Vratila sam se doma iz škole, otključala vrata i prije nego što sam se stigla
sagnuti i poljubiti Chavinu sliku, ugledala ga. Stala sam i pogledala ga odozdo, ali
bio je mrtav već nekoliko sati. Definitivno je bio mrtav. Nisam ga morala dodirnuti
da provjerim. Uže je kupio nekoliko tjedana prije, da postavi mrežu u vrt, ali nije
stigao.
Nisam vrisnula.
Ni danas ne znam zašto. Sjećam se da sam stajala ondje i gledala svog mrtvog
oca osjećajući samo... umor. Možda obamrlost.
Izašla sam iz kuće, zaključala vrata, nazvala mamu, slušala kako s poslovnog
mobitela zove policiju dok se munjevito vozila prema meni. Stigla je prije policije,
ali nije ušla pogledati. Samo smo zajedno sjedile na stubama i čekale da stigne
policija, a za njima i ambulanta, iako je taj korak protokola očigledno bio nepotreban.
Ja sam još uvijek držala dnevnu poštu, među kojom su bile i tri raznobojne
omotnice čestitki mojih novih prijatelja iz FBI-a. Stigle su baš na vrijeme.
Tu smo noć provele u hotelu, i baš smo se bile smjestile u krevete iako smo znale
da nećemo moći zaspati, kad je netko pokucao na vrata. Vic, s putnom torbom u kojoj
su bile majice dugih rukava s logom FBI-a i pidžame, s vrećicom iz drogerije punom
kozmetičkih potrepština i s pravom kamom sladoleda.
Vica smo tad već poznavale oko godinu dana i već sam ga poštovala, ali od tog
dana sam ga zavoljela: od dana kad mi nije čestitao rođendan. Nijednom riječju nije
spomenuo ni moj rođendan ni čestitke. Iako se moj tata očito sam ubio, Vic je
svejedno doputovao u Missouri uvjeriti se kako smo, ali nijednom nas to nije
doslovno upitao.
Bilo je već oko tri ujutro kad je otišao od nas u svoju sobu, ali prije toga je iz
vrećice izvukao još nešto. Pružio mi je neuglednu smeđu papirnatu vrećicu iz
75
 Knjige.Club Books

samoposluživanja iz koje su, kad sam je otvorila nakon što je otišao, ispale plastične
vrećice. Dvanaest vrećica, u svakoj po tri keksa Oreo. Na svakoj je
Eddisonovim šiljatim rukopisom bio napisan datum.
Znali su kako ću reagirati, ali su mi pokušali pomoći da tu reakciju koliko-toliko
kontroliram.
Tog sam dana zavoljela i Eddisona, kao člana obitelji, kao prijatelja. Poslao mi
je kekse jer je znao da nisam dobro, ali dao mi je kontrolu nad prejedanjem i time
znak da ću biti dobro.
Nigdje u kući nemamo slika tate, za razliku od Chavi.
Djelomično zato što nas Chavi nije napustila vlastitom voljom, ali više od toga...
Da je tata rekao da želi otići, da je mami povjerio da razmišlja o samoubojstvu,
shvatila bi ga. Koliko god njihov brak imao uspona i padova, barem je takvu podršku
mogao očekivati.
Ali ubio se metodom koja je doslovno bila jamstvo da ću ga pronaći ja. U St.
Louisu smo tad živjeli tek nekoliko mjeseci, a ja se namjerno nisam bila uključila ni
u kakve izvannastavne aktivnosti i iz škole sam dolazila rano. Mama je radila
dokasna, pa je morao znati da ću - osim u slučaju totalne katastrofe - kućnim vratima
prva proći ja.
Mama bi mu bila spremna oprostiti gotovo sve drugo, bila bi spremna tugovati
za njime, ali znale smo da mu nikad neće oprostiti što je dopustio da ga ja pronađem.
Ja mislim da on o tome nije mogao ni razmišljati. Mislim da je doslovno bio
nesposoban za racionalnu misao. Vjerojatno je shvatio samo da se ne može objesiti
na drveće u dvorištu iza kuće, jer bi ga susjedi primijetili i spasili prije nego što bi
umro. A nije želio biti spašen, jer je mislio da u njemu više nema ničega vrijednog
spašavanja. Iskreno vjerujem da se toliko brinuo hoće li ga netko pronaći prije nego
što bude gotovo da je zaboravio misliti na to tko će ga pronaći.
Mami to nije ni najmanje važno.
Njegove slike nije spalila ni bacila. Sve ih je uredno složila i spremila u kutije,
za slučaj da ih jednog dana ja poželim gledati. Nju više nikad neće zanimati, znam.
Idućeg dana nazvali smo tatinu obitelj. Kad smo otišli iz Londona, i mama i tata
su prekinuli veze s obiteljima. Nikad nisam doznala zašto i jedino što znam jest to da
nijedno od njih nije željelo razgovarati o tome. Nemam pojma koliko bratića
i sestrična uopće imam. Moji roditelji su napustili svoje obitelji i svoju religiju,
možda čak i vjerovanje da njihova zajednica zna što je dobro za njih. S mojim
bakama i djedovima za mog života smo prvi put razgovarali da im kažemo da je
Chavi ubijena.
Okrivili su moje roditelje za to, za to što su nas odveli, što su nas odvukli u
Ameriku, zemlju oružja i nasilja. Nije im bilo važno što je Chavi ubijena hladnim
76
 Knjige.Club Books

oružjem, u kvartu koji je bio mnogo sigurniji od onoga u kojem smo živjeli u
Londonu. Jednostavno su odlučili da su za to krivi moji roditelji.
Nakon toga nismo se čule s njima godinu dana, dok im mama nije morala javiti
za tatu. I za to su okrivili nju: da ga nije odvukla od obitelji, dobio bi podršku koja
mu je očito trebala. Da je mama bila vjernica, očito bi dobio podršku i od nje.
Mama je prekinula vezu prije nego što je moja baka uopće uspjela dovršiti svoju
tiradu. Tatinim roditeljima je dugovala obavijest o njegovoj smrti, javila im je,
gotovo. Moja obitelj je po svoj prilici jako brojna, ali svodi se na mene, mamu i djelić
Chavi koji je u nama i s nama.
Poput malo više od dvjesto bilježnica ispisanih njezinim krupnim rukopisom
punim zavijutaka, koje stoje uza zid dnevne sobe poput nazubljenih padina planine.
Kad već ne spavam, mogla bih biti produktivna i pregledati dnevnike; pronaći
svoje iz San Diega, ali to ne mogu bez svjetla. Prekasno je (ili prerano) za stropne
svjetiljke, a blizu planine bilježnica nema utičnice da dovučem stolnu.
Kad odem u kuhinju i upalim prigušeno, nježno svjetlo iznad štednjaka, vidim
da su vrećice čokoladnih keksa još uvijek na radnoj plohi. U hladnjaku se hladi
nekoliko pladnjeva (od kartona; same smo ih napravile) punih kuglica od mljevenih
Orea, svježeg sira i šećera. Dohvatim pakiranja slatkog vrhnja, ulijem ga u jedinu
zdjelu koju smo izvukle iz kutija pa stavim na štednjak, na laganu vatru. Vrhnje se
polako zagrijava, što je i dobro, jer ako ga pregrijete, podijeli se na masnoću, vodicu
i ne znam ni ja na što još. Kad se uz rub zdjele počnu stvarati mjehurići, uspem malo
šećera, ubacim čokoladu i poklopim sve to, pa ugasim ploču da se čokolada i šećer
otope polako, u zagrijanom vrhnju.
Pladnjevi su savršenih dimenzija za radnu plohu i pokraj njih ima mjesta samo
još za kutijicu s čačkalicama. Otvorim je da nabodem svaku kuglicu na čačkalicu, ali
ruke mi se već tresu. Zagledam se u njih, pokušavajući shvatiti zašto: od bijesa,
od straha, od umora?
Ili ono, zbog kombinacije toga troga? Zašto ne?
Ali mislim da mi se ruke tresu zbog potrebe. Jer znam što se dogodilo u San
Diegu i što se dogodilo nakon što smo otišle; zato što slučajnosti ne postoje; zato što
je tata odustao, a ja nisam snažna kao mama... zato što je Chavina smrt bol koja nema
smisla, koja nikad neće imati smisla, a preda mnom stoji nekoliko pladnjeva koji će
mi pomoći da shvatim.
Otklopim zdjelu i promiješam čokoladu. Dok uranjam kuglice od keksa i sira u
glazuru, ruke mi još uvijek malo drhte. Želudac mi se grči od potrebe. Nije mu važno
što znam da će mi pozliti ni što znam da mi tjelesna bol neće odvratiti pozornost od
duševne. Nije važno ni što sam tu lekciju već nekoliko puta naučila.
Samo želi i misli da mora.

77
 Knjige.Club Books

Kad su sve kuglice prekrivene glazurom, vratim pladnjeve u hladnjak da se

stvrdne. Da bar mogu tresnuti vratima hladnjaka. Bilo bi super da mogu
pobjedonosno tresnuti jer nisam popustila iskušenju, da barem na tren uživam u toj
spoznaji.
Mama stoji pred kuhinjom naslonjena na dovratak i po tome kako stoji -
zalijepljena na drvo, glave nagnute u stranu i istegnuta vrata - jasno mi je da me
promatra već neko vrijeme. - Koliko nam je još čokolade ostalo? - pita me hrapavim,
pomalo drhtavim glasom.
- Ne previše. Ali ima je još.
- Imamo i banana - kaže i malo se odmakne, migoljeći golim nožnim prstima po
hladnom podu. - Malo su premekane, ali još nisu smeđe.
- O. K. Može.
I tako se nađemo na podu dnevne sobe, umačući banane u otopljenu čokoladu,
okružene s desetak debelih bijelih svijeća. Imamo dvije i pol banane, koje nestanu u
tren oka, a mama odnese zdjelu u kuhinju čim nestanu, da meni ne padne na
pamet razmišljati o tome što bi se još dalo umočiti u čokoladu.
- Mislila sam da ćeš slistiti barem nekoliko kuglica - prizna kad se vrati, sjedajući
pokraj mene na pod vrlo elegantnim pokretom.
- Zaustavila bi me nakon prvih nekoliko.
- Bih. Ali nisam morala.
- Nema koristi od toga.
- To ti prije nije bilo važno, zar ne? Željela si da bude koristi od toga.
Ne znam što joj odgovoriti - i sama sam razmišljala o tome svaki jebeni put - pa
samo dohvatim bilježnicu na dnu najbliže hrpe i privučem ih sve pred sebe.
Pronađem malog guštera koji visi s minijaturnog Eiffelova tornja i pokažem ga
mami. - Otvori sve bilježnice na kojima gušter drži brojeve od sto četrdeset do sto
osamdeset, za svaki slučaj. I dalje ih je puno, ali manje nego sve ovo.
- Taj si sistem smislila s pet godina? - promrmlja mama.
- Devet. Prije toga sam ih označavala omatanjem u ukrasne papire, ali onda sam
zaključila da volim guštere, pa sam se vratila i označila sve tako.
Do jutra, kad mama ode na kat spremiti se za posao, preda mnom leže dnevnici
od pet i pol mjeseci života u San Diegu. Mama kao mama, mislim da već planira
kako će posložiti ostale da ih pri selidbi pospremimo kronološkim redoslijedom. Ne
bi joj smetalo da ih do kraj a života držim naslagane uza zidove - kao što bi, recimo,
smetalo Eddisonu - ali mama nema potrebu za pretresanjem prošlosti.
Ostatak jutra provedem prijavljena u virtualnu školu, pokušavajući se posvetiti
predavanju. Uopće mi nije do učenja, a instruktorica na koju je red i preko Skypea

78
 Knjige.Club Books

vidi kako grozno izgledam i oprosti mi nerad. Kaže mi da će me ostaviti na miru do

srijede i da joj javim ako mi bude trebalo još nekoliko dana predaha. Taj sitni znak
pažnje doslovno mi je čudan nakon posljednja dvadeset četiri sata, a ni sama ne znam
zašto.
Oko jedanaest zaključim da mi je dosta škole i spustim dnevnike u ruksak - koji
leži nedirnut već mjesecima - provjerim je li na mom skupom fotoaparatu sve kako
treba pa spremim i njega u ruksak, u vlastitoj futroli. Izađem na šah osjećajući
utješnu težinu spreja za samoobranu u džepu.
Nije da očekujem da će se danas išta dogoditi. Narcise... narcise su uvijek samo
prvi potez. Na drugi ću se načekati, koliko god to čudno zvučalo. Šah-mat u dva
poteza s razlogom se zove budalin mat - moguć je samo kad je igrač s bijelim
figurama totalna budala.
Moj protivnik nije ni obična budala, a kamoli totalna: prosječna budala mogla bi
neko vrijeme bježati od zakona da ubija svaki put u drugoj saveznoj državi, ali ovoga
FBI traži već sedam godina u svim saveznim državama, što znači da nije samo
pametan, nego i strpljiv igrač.
Najzanimljivije šahovske partije uvijek su one između protivnika koji se dobro
poznaju. Znaju što će onaj drugi napraviti i to pokušavaju spriječiti, ali pritom moraju
misliti i na vlastite poteze. Pri svakom potezu oba igrača sagledaju stanje na ploči
do posljednje figure, poput nekoga tko slaže Rubikovu kocku. Ne znam tko je ubio
moju sestru, ali znam dosta o njemu. Ubojstva mi pričaju priču.
Nikad ne šalje isto cvijeće dvaput niti izaziva žrtve.
Narcise - ako ih je poslao ubojica - samo su prvi potez, samo otvaranje.
Ako ih nije poslao ubojica... Tko god da ih je poslao, već je doznao gdje živimo.
Nema smisla sjediti u kući kao zatvorenica. Nisam ništa sigurnija u kući nego bilo
gdje vani.
Dok hodam prema šahovskom paviljonu, to si ponavljam kao da ću se
naposljetku uvjeriti. Gotovo mi i uspije.
Kad stignem, primijetim Corgija na parkiralištu. Hoda prema paviljonu noseći
dvije kave. Nisu u Starbucksovim čašama, nego u jeftinim čašicama iz
samoposluživanja i znam da je to ona grozna kava koja je za penziće besplatna. Kad
on primijeti mene, toliko se žestoko prene da mu se kava umalo prolije
po rukavicama. - Isuse, Plava, jesi li ti uopće spavala?
- Znači, tako se to zove - kažem. - Koliko loše izgledam?
- Ne bih htio naletjeti na tebe u mračnoj uličici - odmjeri me od glave do pete, pa
kinine i otpije iz jedne čašice. - A možda ni u dobro osvijetljenoj.
- A na parkingu?

79
 Knjige.Club Books

- Navodno smo mi vojnici hrabri. Ili smo barem nekoć bili - široko se osmjehne.
Nos mu izgleda kao da je lik iz Hobbita, ali oči su mu bistre. Vidjela sam ga nakon
lošeg dana i nakoti lošeg tjedna. Danas je dobro, znam.
U paviljonu su prisutni svi, uključujući prilično mamurnog Happyja. Ne
sjednem, nego se nakašljem da im privučem pozornost. - Što kažete na nekoliko
fotografija?
Ogledaju se uokolo, razmjenjujući poglede, pa se svi zagledaju u mene.
- Ja sam fotograf. Mislim, željela bih biti fotograf. Ako nemate ništa protiv,
fotkala bih vas da vas se sjećam kad se odselim. Ne morate pozirati, to bi bilo bez
veze. Samo ono... Budite kakvi ste inače.
Happy se turobno zapilji u kavu kao da u njoj leže odgovori na tajne svemira, ali
preumoran je da krene u potragu za njima. - Baš si divan dan odabrala - uzdahne.
- Ne moramo danas. Bilo kad.
- Fotkaj, Plava - kaže Pierce, namještajući figure. - Danas izgledaš kao da ćeš
zapaliti ploču pogledom ako se predugo zagledaš u nju.
Neko vrijeme gledam ih kako igraju, ne vadeći fotoaparat iz torbe. Puštam ih da
se vrate u normalu, što znači da se netko neće moći usredotočiti na igru, da će se prvo
malo motati oko stolova i gledati druge ili da nekoga neće biti jer je kod doktora, pa
jedan igrač neće imati para. Nakon kraćeg vremena svi se smjeste i počne igra.
Kad izvučem fotić i pogledam kroz njega, svijet se izoštri. Razbistri. Ne kažem
da iz njega u trenu nestanu sve grozote - ne nestanu čak ni samo iz paviljona - ali
između mene i njih nađe se stakleni zid objektiva.
Svaki put kad primim fotoaparat osjećam se kao da dotad nisam disala i netko
me podsjetio da moram, bocnuvši me u rebra.
Slikam i u boji i crno-bijelo, dobro pazeći da Landona snimim iz nekoliko
kutova. Nikome osim Gunnyju ne znam prezime, a neću ni saznati, jer to bi bilo
čudno pitati.
Kroz objektiv je mnogo toga jasnije. Na primjer, vidim da Corgi jednim okom
prati vlastitu partiju, a drugim pazi na Happyja. Vidim da Yelpu drhte ruke, da ima
podočnjake, vidim da na njega pazi Jorge, iako se drži kao da ga ne zanima. Corgi
inače vuče figure brzim pokretima, diže ih i glasno spušta na ploču pa povlači ruku
kao da ga je drvo opeklo, ali danas je pažljiv i spor, vuče figure po ulaštenom drvu
nečujno, pazeći da drvo dodiruje samo pustenom podlogom figure. Bez naglih
pokreta, bez buke. Kad Philip pruži ruku dohvatiti Stevenova lovca, rukav mu
se podigne i otkrije male tračnice od šavova, tragove stare rane, debeli bijeli ožiljak
obrubljen točkicama.
Gunny kroz objektiv izgleda još starije, ako je to uopće moguće. Mekani nabori
njegove kože izgledaju dublje, ožiljci na sljepoočnici grbavije. Fotografiram i
80
 Knjige.Club Books

Hannu, kada dođe provjeriti kako joj je djed i još jednom, nakon što se vrati svojemu
pletivu. Na stražnjem sjedalu auta ima hrpicu dekica za novorođenčad i kaže mi da
ih poklanja neonatologiji u obližnjoj bolnici, da svaka beba ode doma s lijepom
dekicom. Nikad je prije nisam upitala zašto toliko plete, jer mi je bilo čudno pitati
tako nešto, ali sad kad znam odgovor, sviđa mi se. Tek rođena, nevina bebica
ide doma s dekicom ispletenom s ljubavlju.
Nakon nekog vremena odem u samoposluživanje po toplo piće. Prvi put nađem
i slobodan stol, pa sjednem. U ponudi imaju neki novi keks koji mirise božanstveno,
a ja nisam ništa jela od noćnih banana, ali ne kupim keks. Neću jesti bez mame, da
me zaustavi ako odem predaleko. Još si uvijek ne vjerujem dovoljno nakon one noći
(ili ovog jutra?).
Tek sam sjela i izvadila bilježnice, kad vidim da Landon ulazi i ogledava se.
jebemu. Nepodnošljiv je i kad imam kamo zbrisati. Kako da ga se riješim sjedeći
sama za stolom?
- Slobodno ti se pridružim?
Podignem pogled i ugledam Joshuu. Stoji iza mene, pogleda uperena u Landona.
Kad sam ušla, sjedio je za svojim stolom zadubljen u knjigu, ne dižući pogled ni na
tren. S vremena na vrijeme naletim na njega i progovorimo riječ-dvije. Nije
nametljiv, ljubazan je i nikad ne kaže ništa neugodno. Danas mi nije do društva, ali...
stvarno mi nije do Landonova društva. - Naravno.
Sjedne preko puta mene, na naslonjač za četiri osobe, pa spusti kaput na sjedalo
do sebe. Ja spustim svoju jaknu na prazan stolac i gle čuda, pa kod nas više nema
mjesta. Bojažljivo ga pogledam, pitajući se čeka li me čavrljanje, ali odmah
otvori knjigu na označenom mjestu, spusti drugu ruku na šalicu i vrati se čitanju.
Super.
Landon sjedne nekoliko stolova dalje, držeći svoju ofucanu knjigu u mekom
uvezu koju vuče uokolo već mjesec dana. Ili tu ili neku drugu prema kojoj se odnosi
s istim nepoštovanjem. Imam najgore moguće mišljenje o ljudima koji su sposobno
za takvo nasilje nad knjigama. Otvori knjigu i čini se da mi neće prići. Samo me
svako malo pogleda, prečesto za moj ukus. Izvadim ključeve na stol, da mi sprej za
samoobranu bude pri ruci, i otvorim prvu bilježnicu.
Nevolja s mojim dnevnicima je što su nedosljedni. Pišem gotovo svaki dan, ali
ne svaki dan, a dnevne bilješke mi variraju od sve je prošlo O. K, do nekoliko
paragrafa opisa svega i svačega. Prvi put kad je tata zabranio Chavi izlazak (jer je
saznao da se držala za ruke s dečkom iz razreda na školskoj zabavi na
klizalištu) toliko se raspisala da je u četrnaest sati ljutito ispisala gotovo
pola bilježnice. Obje smo u dnevnike pisale sve što bi nam palo na pamet, doslovno
sve, pa unutra ima i crteža, fotografija, karata, brojeva telefona, adresa, čak i popisa

81
 Knjige.Club Books

za dućan, popisa stvari koje moramo napraviti, osvrta na filmove, uz, naravno, naše
misli i osjećaje. Čitam površno, tek toliko da vidim je li to dan koji tražim, ali s
obzirom na to koliko brzo misao skače s teme na temu bez ikakva uvoda ili
upozorenja, nije lako.
Što dulje čitam, to više shvaćam koliko mi je u San Diegu bilo lijepo, bez obzira
na sve i usprkos tome što sam mislila da je grozno. Imala sam prijatelje.
No dobro.
Imala sam jednu prijateljicu i mnogo prijateljski raspoloženih poznanika.
Prvi buket stigao je u ožujku, kao i sad. Narcise, za koje nisam znala od koga su.
Pretpostavila sam da mi ih je poslao dečko kojem sam držala instrukcije, koji bi se
zacrvenio svaki put kad bih ga pogledala i nikad mi ne bi odgovorio na
pitanje glasom hrabrijim od šapata. Cvijeće kao cvijeće, zaključila sam. Pomislila
sam da bi bilo ljepše da mi ga je dao osobno, a ne samo ostavio pred vratima.
Nakon narcisa stigle su kale, pa kruna od sadarke, vijenac od kozokrvine, buket
frezija. Posljednji su bili karanfili, koji su izgledali kao da je netko bijelo cvijeće
umočio u krv. Imam fotografije svega toga tu negdje, među šuštavim stranicama
dnevnika.
Karanfili su stigli dva dana prije kamiona za selidbu, a idućeg tjedna već smo
živjele u Washingtonu.
Tjedan poslije, više nisam imala prijateljicu u San Diegu. Trojka iz FBI-a
ponovno me ispitala i u njihovim očima vidjela sam toliko tame da sam odlučila sama
istražiti ostale smrti. Nisam željela od svojih agenata tražiti išta što bi tu tamu
produbilo. Eddison me upitao želim U znati zašto su mi postavili baš ta pitanja, želim
li čuti kontekst, a ja sam mu rekla da ne želim.
Izgledao je kao da mu je kamen pao sa srca.
Sreća u San Diegu sad me ljuti, jer je bila anomalija. Boli me, ljuti me, a od
Chavine smrti ionako sam toliko bijesna da...
Samo želim...
Samo sam jebeno premorena.
Zatvorim i posljednju bilježnicu pa protrljam lice kao da ću time zguliti s njega
slojeve bijesa i boli. Joshua je otišao, ali otišao je i Landon, hvala nebesima. Na
Joshuinu mjestu čeka me ceduljica: isti onaj broj taksi-službe kao i na posjetnici koju
mi je dao prije nekoliko tjedana.
Bacim je, jer je posjetnica još uvijek u mom novčaniku. Ljubazno od njega, a i
nije gnjavator. Samo mi ne treba taksi.
Na putu do doma se smrzavam, a još i više nakon što sunce nestane i spusti se
polutama. Mama će vjerojatno stići doma nedugo nakon mene. Da si odvratim pažnju

82
 Knjige.Club Books

od hladnoće, u mislima pretresam popis obaveza za večeras: skeniranje fotki

iz dnevnika, kopiranje fotografija iz fotića, slanje agentima.
Trijem je prazan. To je valjda dobro.
Nisam sigurna da još uvijek znam što je dobro.

Eddison zapravo najčešće i ne shvaća koliko mu se sviđa odnos koji s

Ramirezovom ima gotovo od dana kad se pridružio ekipi, to njezino zadirkivanje.
Tek kad je dobra prema njemu, shvati da mu sve ono drugo nedostaje.
Svjestan je da je apsurdno što vuče osobni mobitel za sobom kamo god išao, da
je smiješno što se lecne svaki put kad negdje u blizini zazvoni neki telefon. Zna da
je nervozniji od ulične mačke i zapravo bi mu dobro došlo da ga Ramirezova malo
zeza zbog toga.
Ali naravno, njegova partnerica zna zašto je Eddison nervozan. Razumije ga.
Neće mu se rugati, čak ni mrvicu, čak ni ako mu to zapravo treba (što je apsurdno!),
pogotovo zato što vjerojatno svu unutarnju snagu koristi da spriječi vlastite nervozne
ruke da kucnu jebenom olovkom toliko žestoko da prođe kroz stol.
Ramirezova je trenutačno na ručku, vjerojatno će ga ona i platiti da se iskupi
onoj ženskoj iz Odjela za protuterorizam koju je ostavila u restoranu u nedjelju. Vic
je s Danelle, kao tiha potpora dok ona daje tko zna koju po redu izjavu Uredu javnog
tužitelja. Danelle je prilično stabilna s obzirom na to što je prošla. Praktična kakva
jest, prihvaća svakodnevicu iz noćne more i optimistično čeka da sve to prođe.
Eddisonov službeni mobitel se oglasi i on se lecne, pa odmah baci pogled na
privatni, iako dobro zna koji je od njih zazvonio. Kad vidi tko ga zove, namršti se. -
Bok, Inara.
- Bok, Eddisone. Vic je s Danelle?
- Jest. Zašto?
- Bliss i ja nećemo doći preko vikenda - u pozadini njezina glasa Eddison čuje
vjetar i automobilske trube, zvukove grada. Pretpostavlja da je Inara na vanjskom
stubištu svoje stambene zgrade ili možda na krovu. U svakom slučaju je vani, a i ne
čudi ga da razgovor s njim ne vodi pred cimericama. - Ostavila sam Hanoverianu
poruku, ali dok ga ne nazovem dvaput za istu stvar, neće je ni poslušati.
- Nešto se dogodilo?
- A ono... Bliss luduje.

83
 Knjige.Club Books

Do Eddisona dopre prosiktano jebi se i na tren poželi upitati Inaru po čemu se

današnje ludovanje razlikuje od svakodnevnog, ali suzdrži se. Ipak je on zrela,
odrasla osoba.
Valjda.
- Ima neki razlog?
- Ima. Roditelji je tjeraju da im dođe u posjet. Ne žele čuti da nije spremna.
Bliss je bila zatočena dvije i pol godine. Godinu nakon što je oteta, njezina se
obitelj preselila jer je ocu ponuđen profesorski posao na sveučilištu u Parizu. Drugim
otetim djevojkama najveći je izazov bio vratiti se u obitelj, a njih su željno iščekivali.
Kako li je onda Bliss, kad se njezina obitelj pomirila s time da je mrtva?
- I uporno joj se obraćaju s Chelsea - nastavi Inara nakon nekoliko sekunda. Iza
nje se opet čuje Bliss kako psuje, iako nešto tiše.
- Jer joj je to ime - istakne Eddison kao po dužnosti.
- Nije. Da se meni obratiš onako kako me je zvao Vrtlar, Maya, odazvala bih se.
Da mi se obratiš imenom koji su mi dali roditelji, dobio bi nož u grlo.
Eddison se nasmije, iako zna da nije smiješno. Smije se jer zna da je Inara
ozbiljna. Godinama se trudila ostaviti svoj rođeni identitet - Samira Grantaire - za
sobom, zaboraviti curicu koja nije imala nikoga i prije nego što su je roditelji
doslovno napustili. Inara je ime koje je sama odabrala, a Maya ono koje joj je dao
Vrtlar, koje je prihvatila jer je željela preživjeti, jer je previše praktična da se dade
smesti nečim tako nevažnim kao što je ime. Maya je ožiljak nalik na tetovažu krila
leptira na njezinim leđima, ali Samira je rana koja može zarasti samo ako to ime
više nitko nikad ne spomene.
Nakašlje se da prikrije posljednje sekunde smijeha. - Neće se valjda do kraja
života zvati Bliss?
- Mislim da neće. Zasad joj je još uvijek smiješno. Ali napisala je listu mogućih
imena.
- Ima li što zanimljivo?
- Ja navijam za Victoria - kaže Inara i jasno mu je da ga želi nasmijati. - Misliš
da bi Vicu bilo drago?
Eddison se opet nakašlje, ali tad odustane i nasmije se. Vicu bi stvarno i bilo
drago, ali i dalje je smiješno. - Isuse.
- No dakle, Bliss je napeta kao struna, što znači da ne smije biti blizu ikoga
osjetljivog.
- Znam da ti i cimerice imate vlastite definicije osjetljivosti, ali misliš li da bi
uopće trebala biti doma?

84
 Knjige.Club Books

- Ne mislim, zato idemo u hotel nekoliko dana. Već smo se dogovorile da

nekoliko večeri nećemo raditi. Bliss može ludovati i urlati na mene, ne misleći
pritom hoće li se istresti na nedužnu žrtvu.
- Ne znam baš bih li nas opisao kao nedužne žrtve. Ili osjetljive.
- Ali Vicove kćeri su i jedno i drugo, a Bliss si nikad ne bi oprostila istresti sav
taj bijes na jednu od njih - Inara sad govori toliko tiho da je Bliss vjerojatno ne čuje.
- Znam da su snažne; obje to znamo. Ali žive ugodan, zaštićen život, bez obzira na
to čime im se otac bavi... Bolje da nismo blizu njih.
- Što se još dogodilo? - upita Eddison, a kao odgovor dobije ljutito puhanje.
Eddison nema bogzna kakav dar zapažanja, ali svaki put kad nanjuši nešto vezano za
njih, Inara kao da se naljuti na njega. - Zbog čega Bliss još luduje?
Inara dugo suci, a tišinu ispunjavaju šum veze i Blissino psovanje negdje iza nje.
Eddisonu ne smeta čekanje. Nije najstrpljiviji agent u FBI-u, ali sposoban je čekati
jako dugo kad zna da će na kraju biti nagrađen odgovorom.
Kad Inara konačno odgovori, zvuči kao da je svaka riječ boli. Govori polako i s
oklijevanjem. - Dobila sam još jedno pismo od Desmonda.
- Pismo od - samo malo: još jedno?
- Četvrto. Stigla su na adresu restorana, a poslana su iz ureda njegova odvjetnika.
Valjda je preko njega i doznao gdje radim.
- Što ti piše?
- Ne znam. Nisam otvorila nijedno - uzdahne. - Sačuvala sam ih. Dat ću vam ih.
Htjela sam vam dati i prvo, ali tad se Ravenna onako posvađala s mamom i
zaboravila sam. Onda je stiglo drugo, pa sam isto zaboravila.
- Navikla si na tajne, što je, tu je - kaže Eddison. Prilično je ponosan na sebe:
ovo nije zvučalo kao kritika. Možda to Inara čak i shvati kao podršku.
- Treće je stiglo kad su objavili da se Amiko ubila.
- Nju zoveš rođenim imenom?
- Ona je pod zemljom - Eddison ne vidi razliku, ali ne pada mu na pamet prepirati
se o tome s njom.
- A sad i četvrto?
- Omotnice su debele. Mislim da u njima nema ničega osim papira, ali stranica i
stranica papira.
Da ništa drugo ne komplicira stvari - a kad je točno Eddisonu samo jedna stvar
komplicirala život? - Desmond Macintosh ne bi smio slati pisma Inari jer je on
optuženik, a ona i svjedokinja i žrtva njegova oca.
- Javit ću njujorškom uredu. Možeš im odnijeti pisma prije nego što se prijavite
u hotel?
85
 Knjige.Club Books

Da je ne poznaje kao što je poznaje - da nije proveo cijele dane s njom u sobi za
ispitivanje - ne bi primijetio da nije odmah odgovorila.
- Ako se već niste odlučile za hotel, otiđite prvo na plažu - predloži. - Još nije
dovoljno toplo da bude puna turista. Možda i to pomogne.
- Plaža?
- Prazna, otvorena plaža. Sloboda dokle vam pogled seže.
- Hm - kaže Inara zamišljeno i Eddison zna da je shvatila zašto je to predložio:
jer je Vrt bio zatvor, savršeno uređena i održavana tamnica, umjetna priroda, dok je
ocean divlji, dovoljno velik da se kraj njega svi osjećaju sitno, i potpuno iskren.
Ništa ne krije, ništa ne taji, ne pretvara se.
Samo postoji i Eddison misli da će pred oceanom i Bliss i Inara pronaći utjehu.
Čak i ako to poslije ne budu htjele priznati.
- Javit ću Vicu da ste se predomislile - kaže joj, ne čekajući da mu potvrdi da idu
na plažu.
- Napiši mi ime agenta kojem trebam predati pisma - kaže ona. - Da tražim baš
njega.
Eddison želi još nešto dometnuti, ali oklijeva. Sranje. Ne ide ovo njemu. - Ako
ti još išta treba...
- Isuse, Eddisone, jesi li se ti to raspekmezio? Užasne li pomisli.
Ne bi ga trebala smiriti ta gruba reakcija, ali smiri ga.
Bit će ona dobro. I Bliss će biti dobro.
Kad-tad.

Kad po izlasku iz kuće na šahu u četvrtak na trijemu zateknem buket ljubičastih

kala, shvatim da će mamina i moja misija u Huntingtonu biti kompliciranija nego što
smo mislile.
Fotografiram buket, provjerim što piše na kartici - opet samo Priya - i ostavim
sve to ondje za policiju, FBI ili koga već pošalju Eddison ili agent Finnegan. Nakon
poruka njima, nekoliko minuta borim se s idućim korakom - ponajprije s time hoću
li moći živjeti s odlukom koju pokušavam donijeti - a tad pošaljem Eddisonu i drugu
poruku.
Reci mi ostatak.

86
 Knjige.Club Books

Ako mama i ja namjeravamo provesti svoj plan u djelo, ne mogu više izbjegavati
ostatak. Nimalo ne sumnjam da će me Eddison poštedjeti nekih detalja, a mama i ja
se još neko vrijeme možemo praviti da ništa ne znamo. Još uvijek svi možemo čuvati
svoje tajne.
Život nekoć nije bio ovako kompliciran.
Odgovor mi stigne desetak minuta poslije: vrijeme i broj leta. Odmah ih
proslijedim mami. Znam da će mu ona ponuditi da dođe po njega na aerodrom, da će
on odbiti jer ne voli da ga itko vozi (trpi samo Vica) i da će u Huntington stići
otprilike sat prije nje.
To znači da do predvečerja nemam što raditi, a malo sam previše ljutita za šah.
Nakon još nekoliko minuta, stigne mi mail od agenta Finnegana s imenima dvoje
agenata koje šalje po buket. Kaže da će im iz Denvera trebati otprilike sat.
Stignu za četrdeset minuta, u velikom crnom terencu s upaljenim rotirkama. Ja
sam u kuhinji, u maloj niši za doručak. Sjedim pred prozorom i bezvoljno gurkam
stvrdnute, hladne zobene pahuljice. To je uvijek zabavno. Agenti su mladi,
vjerojatno su tek nedavno diplomirali. Ženska je zgodna plavuša koja će sigurno do
kraja karijere morati dokazivati da vrijedi poštovanja, a muškarac visok crnac širokih
ramena koji kao da je studirao sa sportskom stipendijom.
- Priya Sravasti? - dovikne mi agent nakon što pokuca.
- Ja sam agent Archer, ovo je agentica Sterling. Šalje nas agent Finnegan.
Vireći kroz prozor, vidim da agentica već čuči pokraj buketa. Na rukama ima
plave gumene rukavice.
Otvorim mail da provjerim jesu li to prezimena koja je obećao Finnegan pa
krenem prema vratima. - Bogme ste brzi.
Agent Archer se nasmiješi, ugodno i prijateljski, ali profesionalno. - Finney...
agent Finnegan nam je rekao da će se smatrati našim dužnikom ako vam oduzmemo
što manje vremena.
Čini se da Vic ima nekoliko stvarno dobrih prijatelja.
Archer mi postavi nekoliko pitanja - jesam li dirala cvijeće, jesam li ikoga vidjela
ili čula, smeta li mi što ću kad oni odu ostati sama. Odgovore na sva ta pitanja već
sam napisala njihovu šefu, ali čini se da FBI voli biti siguran, a to ja možda
razumijem bolje nego većina. Zato strpljivo odgovaram, čak i kad agent
namjerno ponovi neko pitanje da provjeri hoću li odgovoriti drugačije ili se sjetiti
nečega novog.
Dok mi razgovaramo, agentica Sterling pažljivo pregledava buket, pazeći pritom
da ne pomakne papir kojim je cvijeće omotano. Papir je iste one vesele zelene boje
mladoga lišća kao i prošli put; boja je jasna, a pregibi na papiru još oštri, jer je

87
 Knjige.Club Books

očito nedavno izvađen iz kutije. Kad agentica izvede sve zaključke koje može bez
razmatanja buketa, oprezno ga spremi u veliku plastičnu vreću koju zalijepi vrpcom.
Slova su joj malo neravna, jer plastika i vrpca nisu najzahvalnija podloga. Bilo bi joj
lakše da je prvo napisala podatke na etiketu, pa je onda zalijepila na vreću.
Doduše, podaci koje je zapisala moraju savršeno odgovarati sadržaju vreće, pa
valjda taj dio protokola mora odraditi svaki put na isti način.
Agentica odnese vreću s buketom u njihov auto i spremi je u prtldjažnik. Vrati
se s ljestvama i dvjema kutijama punim alata.
Pogledam Archera.
Opet se nasmiješi i spremi blok u džep kaputa. - Finney nam je rekao da je tvoja
majka odobrila postavljanje nadzornih kamera. Kad smo već tu, postavit ćemo ih mi.
- Unutra su, u kutijama - pokažem im ormar za kapute u hodniku. - Kupile smo
one koje je predložio vas šef.
- Za prednja i stražnja vrata? Imate još koja?
- Nemamo.
Provedem agenticu Sterling cijelom kućom, do stražnjih vrata. Mama i ja smo
zapravo posve zaboravile da kuća ima i stražnja vrata. Agent Finnegan je pitao je li
nam posjetitelj možda ostavio cvijeće i iza kuće. Nije, a i zbog ograde oko stražnjeg
vrta ne bi lako prišao stražnjim vratima, ali bolje je i ondje postaviti nadzornu
kameru.
Za svaki slučaj.
Agentica Sterling iz jedne kutije izvuče vreću s raznim alatima, smotanu poput
papirusa. Objesi je na vrata. Po vreći su našiveni džepovi, lako dostupni kad se popne
na ljestve. Meni je sve to skupa genijalno.
Agent Archer nema svoju vreću, pa navučem jaknu i odem mu dodavati alat. On
pokaže što mu treba, a ja dodam. Naš kuhinjski stolčić dovoljno je snažan za mamu
i mene, ali svaki put kad se agent Archer pomakne, stolčić zaškripi.
- Na akademiji sam učio o slučaju tvoje sestre - kaže nakon nekog vremena, ne
skidajući pogled sa žica nadzorne kamere koje su mu opletene oko prstiju.
Vjerojatno bih trebala nekako odgovoriti ili mu barem kimnuti.
Ne kimnem.
Ne da se smesti. - Dali su nam nekoliko neriješenih slučajeva kao zadaću, da kad
izađemo s akademije na teren već imamo svijest o tome kako nije svaki slučaj rješiv.
Dodaj mi ona kliješta, molim te... Ona tankih krakova.
Dodam mu kliješta.
- Sestra ti sigurno jako nedostaje.
- Ne volim razgovarati o tome.
88
 Knjige.Club Books

Na tren prestane raditi. - Mogu misliti - promrmlja. Vrati se poslu, neko vrijeme
šutke. Susjeda preko puta mi mahne, gurajući svoje blizance u kolicima. Odmahnem
i ja njoj, iako ne znam gleda li me više, jer vidim da me gleda jedan od
klinaca. Archer se tad nakašlje. - Oprosti.
- Na čemu?
- Nisam trebao zapitkivati. Samo pokušavam naći neku temu za razgovor.
- Vrijeme je dobra tema za razgovor, agente Archere. Ili promet. Proljetni
treninzi sportskih klubova. Znate što nije? Razgovor o tome da ste vidjeli slike moje
gole, ubijene sestre - kombi mame blizanaca izlazi na ulicu. Drugi blizanac zalijepi
usta na staklo kao da želi napraviti zvuk nalik na prdac usnama, ali ne uspije.
Mahnem i njemu. - Znam da su vama na akademiji slučajevi poučni. Agent
Hanoverian upozorio nas je na to prije nekoliko godina.
- Ali dopustili ste to. Tvoja je majka dopustila.
- Nije. Nisu nas ni pitali. FBI ne mora nikoga pitati smije li koristiti vlastite
slučajeve za obuku mladih agenata. Ne moraju dobiti dozvolu od obitelji žrtava. Da
pogađam: slučaj vam je fascinantan i zahvalni ste što ste imali prilike učiti na njemu?
- Tako nekako.
- Ne budite zahvalni. To znači da vam je drago što se takve grozote događaju.
- Agent Hanoverian ponekad predaje na akademiji. Zahvalnost mu je jedna od
stalnih tema...
- Ali niste slušali dok je govorio na čemu trebate biti zahvalni?
- Finney nije rekao da si tako borbena.
Odmjerim stolčić pa zaključim da ga ne mogu šutnuti dovoljno snažno da zbacim
njega, ali dovoljno nježno da ne ozlijedim sebe. Vic bi bio razočaran da mu ozlijedim
agenta, a Eddison ljut na mene da ozlijedim sebe. - Idem vidjeti kako je agentica
Sterling.
Kad oprezno otvorim stražnja vrata, agentica me samo kratko pogleda i odmah
odmahne glavom. - Lijepo sam mu rekla da te ništa ne pita.
- I vi ste učili o tome?
- Dok sam bila u srednjoj školi, moja prijateljica i ja smo jednoga dana došle k
njoj doma baš kad su njezina oca privodili zbog nekoliko ubojstava. Neću ti ni reći
što je napravio svojim žrtvama... Onog dana kad smo na akademiji učili o
njegovu slučaju, navečer sam se vratila doma i povraćala ostatak noći. Godinama
sam provodila dane i noći kod nje; najmanje jednom-dvaput tjedno. Nisam joj nikad
rekla da sam učila o tome.
- Zašto ne? - Bi li bilo manje grozno da takvo što čujem od prijateljice?

89
 Knjige.Club Books

- Jer joj je to dovoljno obilježilo život i bez mene - agentica Sterling otrese
prašinu s dlanova, skine vreću alata i siđe s ljestava. - Pretpostavljam da ti živiš sa
slučajem svoje sestre svakoga dana. Hoćeš da se izvičem na njega?
- Danas ne trebate. Vidjet ćemo hoće li ponoviti pogrešku.
Lijepo od nje što je ponudila. Izgleda mi jako mlado, vjerojatno je tek nedavno
diplomirala. Sigurno joj ne bi bilo lako pozvati na red barem nešto iskusnijeg
partnera.
- Još ćemo samo provjeriti jesu li vaša računala povezana s kamerama, a onda
vam se mičemo s puta - nasmiješi se iskosa i pruži mi posjetnicu. - Tu su vam moj
broj mobitela i e-adresa, ako vam treba nešto, a Finney je zauzet.
- Mislim da ćemo se nas dvije dobro slagati, agentice Sterling.
Archer je na kraju taj koji poveže nadzorne kamere s našim računalima, ali
agentica Sterling mi pokaže kako da pretražujem snimke, kako da pretvorim jedan
kadar snimke u fotografiju i pošaljem je e-poštom bez spremanja u računalo. Kad se
uvjere da sam sve shvatila, spreme stvari, spremni za odlazak.
- Znaš - kaže mi Archer neočekivano kad su već na odlasku, a agentica Sterling
sprema alate i ljestve u prtljažnik njihova terenca - ako već vas dvije ne želite znati
ništa o drugim slučajevima vezanim za vaš, onda bi vam trebalo biti drago da se mi
u FBI-u zanimamo za njih. Nismo bez veze digli frku jer vam netko šalje cvijeće.
Ovo je poruka.
- Nitko mi ne šalje cvijeće - odvratim, primjećujući da nas Sterlingova pomno
promatra. - Nego nam ga osobno donosi na prag. A da mislimo da je to bez veze, ne
bismo ni mi vas zvale.
Terenac odlazi malo poslije podneva. Eddison neće stići najmanje do šest, ovisno
o gustoći prometa iz Denvera, pa mi ostaje mnogo slobodnog vremena. Čak ni zadaće
nemam dovoljno da sve to popunim.
Što znače kala ljiljani s ljubičastim tučkom? Evo što znače: druga poznata žrtva,
Zoraida Bourret, nađena je s krunom ljiljana s ljubičastim tučkom. Ležali su oko
njezine glave kao na slici Alphonsea Muche. I u rukama je imala ljiljan: jedan
ljiljan, ruke sklopljene na grudima.
Svaka žrtva dobila je svoje cvijeće i svako nešto znači, barem ubojici. Svaku
djevojku povezuje s određenim cvijećem. Dva dana prije nego što je ubijen, a Chavi
je nosila vijenac svilenih krizantema. Pronađena je s vijencem pravih. Na uskrsno
jutro Zoraida je okupila mlađu braću i sestre za obiteljsku fotografiju: na bijeloj je
proljetnoj haljini ima kala ljiljan s ljubičastim tučkom.
Ne znam što tom gadu znači cvijeće, ali znam da se Eddison ne bi toliko bojao
da su i druge obitelji dobile buket. Ne znam ni je li ga na trijemu ostavio ubojica ili
netko drugi poremećen, ali znam da je cvijeće namijenjeno meni.
90
 Knjige.Club Books

A to je nešto što Archer, učeni stručnjak za slučajeve o kojima je samo čitao na

akademiji, ne razumije.
Eddison vjerojatno razumije. Baš me zanima hoće li ikad otvoriti tu temu.
Za ručak si zagrijem malo juhe iz konzerve i pretočim je u termosicu. Prošloga
tjedna neka je ženska u Starbucksu na sav glas hvalila lijepe nove vitraje na crkvi.
Tad mi je išla na živce, kao i svi koji glasno razgovaraju u javnosti, ali sad joj
opraštam nepristojnost. Možda mi posjet šarenim vitrajima popuni ovih nekoliko sati
dok Eddison ne dođe.
Prvo narcise pa kale. Teško je reći što je niz kad ima samo dvije točke, ali prva
dva buketa identični su kao cvijeće u prva dva ubojstva i kao cvijeće u San Diegu.
Nitko ne počne niz s namjerom da ga prekine na pola puta, pa mi je jasno da
ako netko planira napad na mene, neće ga provesti u djelo sve dok ne dovede niz do
kraja. Zasad sam sigurna. Čak i u crkvi.
Prebacim fotoaparat preko ramena, potražim adresu crkve na mobitelu i krenem
prema njoj, putem pijući juhu. Dovršim svoj ručak prije dolaska u crkvu, koja je,
pokaže se, golema žuta zgradurina. Toliko je ružna da isprva pomislim da sam na
pogrešnoj adresi. Golema je i u njoj nema ni trunke duhovnosti; žrtvovala je karakter
zbog dimenzija i izgleda prijeteće. Pomalo bezdušno. Nisam kršćanka - nemam
vjeroispovijest, zapravo - ali crkva u našem kvartu u Bostonu, crkvica od sivog
kamena u čijoj sam blizini odrasla, naučila me je kako treba izgledati vjerska
građevina.
Ova zgrada ima visoke, uske prozore bez ijedne trunke boje. O čemu je mljela
ona ženska u Starbucksu?
Neko vrijeme stojim na parkiralištu, jer temperatura se podigla do ugodnih minus
tri i nije mi hladno. Zašto mi, dovraga, nije hladno na ugodnih minus tri?
- Dušo, izgubila si se? - dovikne mi neka žena naslonjena na vrata auta, držeći u
ruci cigaretu iz koje se uzdiže zavijutak bijelog dima.
- Možda - doviknem joj odgovor. - Čula sam da su novi šareni prozori lijepi, ali...
- A ne, to ti je na kapelici - žena mahne rukom i dim dopre do mog lica. - Dođi,
odvest ću te. Jedan od osnivača ove crkve je pošizio kad je vidio novu zgradu, pa je
oporučno ostavio novac samo kapelici. Nije mu se svidjela moderna zgrada.
Žena me povede labirintom bezličnih zgrada od istoga onog gadnog žutog
kamena, dok na drugom kraju parkirališta, na kraju malog travnjaka i ispred
šumarka, ne ugledam ciglenu crkvicu. Vitraji su toliko brojni i veliki da stakla ima
koliko i cigle.
Žena se nasmiješi - ili nasmije mojem zabezeknutom izrazu lica - i zamahne
prema crkvici. - Vrata su otključana, dušo. Slobodno se zavući unutra koliko god
dugo želiš.
91
 Knjige.Club Books

Odložim praznu termosicu na stube, izvučem fotoaparat iz futrole i obiđem

kapelicu. Većina prozora viša je od mene, ali lijepi su, delikatne izrade i bez imalo
kiča. Navikla sam na crkvene prozore s prizorima iz Biblije ili apstraktnim šarama,
ali ovi vitraji ukrašeni su slikama iz prirode. Na jednom su naslikane planine i oblaci,
razvučeni dokle pogled seže na obzoru. Na drugom su valovi; bijela pjena provučena
kroz plave i zelene zavijutke; na onome do njega visoka stabla, a na posljednjem
je naslikano cvijeće.
Među vitrajima su izvedene male rozete, otprilike dvostruko veće od moje glave
i naslagane jedna iznad druge po tri. Malo su tradicionalnije bojama i šarama, i vrlo
lijepo i precizno izrađene. Čak i kad prebacim na snimanje crno-bijelo, boje su
dovoljno žive da se razlikuju.
Ne znam ni sama koliko puta obiđem crkvicu prije nego što konačno uzmem
termosicu i uđem. Unutrašnjost crkve još je življa, svjetlost se razlijeva po podu u
svim bojama, a boje s prozora na sjevernoj i zapadnoj strani križaju se, miješaju i
na nekim mjestima poništavaju u bijeloj svjetlosti. U crkvici nema ni klupa ni
stolaca, tek nekoliko klecala od tamnog drva i s baršunastim jastučićima.
Chavi bi se ova kapelica i svidjela i ne bi, tako mala, šarena i kaotična.
Fotografiram iz čudnih kutova, onih u kojima svjetlost hvata prašinu usred
blistava plesa i izgleda kao da bih je mogla dodirnuti, onih na kojima se boje miješaju
na kamenu i tvore nove oblike koji mojemu mozgu nešto znače samo jer ljudi
traže oblike u svemu, jer je njihov mozak čudan koliko i oni sami.
Nakon dosta vremena sjednem na jedno klecalo i naslonim glavu na drveni okvir,
okružena bojama koje me podsjećaju na Chavi i njezinu misiju da na papiru zarobi
sve boje i svjetlost vidljive oku. Koliko god joj je ta misija zadavala glavobolje,
toliko je u njoj i uživala. Nije odustajala, ponavljajući da je važno putovanje, a ne
samo rezultati.
Kad se nagnem naprijed vratiti aparat u futrole, nešto zašušti u mom džepu.
Inarino pismo. Već je tjedan kod mene. Zbog sve te zbrke potpuno sam
zaboravila na njega.
Vjerojatno bih joj se morala ispričati za to.
Draga Priya,
hvala što si mi otpisala. Priznajem da se zbog toga osjećam malo manje glupo,
I malo manje kao smetnja.
Još uvijek mislim da sam nametljiva, doduše.
Koliko god je javnost doznala o Vrtu, mnogo toga nije. Imam osjećaj da će
tijekom suđenja saznati većinu, a već znam koji će dijelovi biti problematični.
Vrtlarovi odvjetnici ustraju da se i mene optuži, da me diskreditiraju: nije zločin
pobjeći od kuće, ali jest krivotvoriti osobnu iskaznicu i s njome tražiti posao. Da
92
 Knjige.Club Books

mogu dokazati da sam ukrala novac iz bakine kuće nakon što je umrla, sigurna sam
da bi me i za to doveli pred sud.
Iskreno sam iznenađena da nisu pokidali uvjeriti sud da sam ja ubila baku. Kao
da stara žena koja po cijele dane pije i puši pred televizorom nema dobrih uzroka za
prirodnu smrt.
Jasno mi je zašto su takvi. Potpuno mi je jasno: ja sam moćan svjedok. Dobro se
izražavam i nisam podložna emocijama, Dobro bih izložila slučaj ostalih djevojaka,
koje nisu žive da svjedoče. Branitelji bi bili presretni kad bi me uspjeli diskreditirati,
jer bi time bacili sjenu sumnje na sve nas.
Imaš li i ti nekad osjećaj da nam je televizija lagala dok smo odrastale?
Sve što sam pročitala o suđenju ili vidjela na televiziji navelo me je na zaključak
da je Inara mirna osoba koja uvijek drži osjećaje pod kontrolom. Ne skače s teme na
temu, ne daje novinarima ni odvjetnicima priliku da pogrešno protumače njezine
riječi.
Možda je u pismima prava Inara, možda joj nije potrebno toliko kontrole. Ili se
možda uopće ne kontrolira, čuvajući snagu za javnost.
Znam kako je to.
Gledale smo toliko serija i filmova koji prikazuju pravosudni sustav. Dobile smo
dojam da se sve događa odmah, da se suđenje i istraga odvijaju istodobno, da
policajci bez predaha traže nove dokaze i ponekad ih u posljednji tren dostave
tužiteljima, bal na vrijeme za završnu riječ i dramatičan nastup pred porotom.
Na ekranu izgleda kao da je presuda nešto što je žrtvama jamčeno, nešto što dobiju
kao znak da mogu odahnuti i početi oplakivati vlastitu sudbinu.
Sve je to sranje, znam sad. Znala sam i prije, ali tek sad znam do koje nam mjere
televizija laže.
Vrtlar je ubijao djevojke trideset godina, što znači da istraga napreduje sporo,
pogotovo zato što je bogat i ima dobre odvjetnike. Uništenje Vrta - ne znam kako
nisam shvatila koliko će to otežati istragu. Morale smo ga uništiti da izađemo. Ali
uništile smo i vrata s elektroničkom bravom koja su mogli otključati samo oni, pa
njegovi odvjetnici sad tvrde da nismo ni bile zatočene, da smo mogle otići. Tužitelji
pokušavaju staviti na popis imena svih žrtava, ali neka su tijela uništena u eksploziji,
a neka nisu ni bila u Vrtu, nego zakopana na posjedu. Ne mogu vjerovati da ubijene
djevojke izložene u vitrinama nisu dovoljan dokaz.
Vic se svim silama trudi održati nas u optimističnom raspoloženju, ali nedavno
nam je rekao da se moramo pripremiti za mogućnost prve obljetnice našeg bijega
bez početka suđenja.

93
 Knjige.Club Books

Čak i da tužitelji traže pravdu samo za nas preživjele, koje smo svjedokinje i za
čije slučajeve ima toliko dokaza, možda ne bi uspjeli. Eddison kaže da je obrana
dovukla vojsku doktora i psihijatara da rastegnu svjedočenje unedogled.
Znaš da se naljutio na mene kad sam rekla da mi je žao što Vrtlar nije poginuo
u eksploziji? Kaže da je suđenje jedino što može zadovoljiti pravdu.
Pravda? To nas čeka? Cure se boje izaći iz kuće jer ih novinari i javnost
proganjaju, jer trpe i u školi i na poslu i u bolnici? Vrtlarov sin kune se da je
zaljubljen, pa je to dovoljno da mu se oproste svi grijesi? Vrtlar bi se zbog ozljeda
mogao izvući od zatvora i provesti ostatak života u skupoj ustanovi za medicinsku
skrb?
Svi mi govore da se strpim, da vjerujem pravdi.
Čak i da ga osude, čak i da dobije doživotni zatvor bez prava na pomilovanje, to
bi bila pravda? Mi moramo do kraja života živjeti otvorenih rana, odgovarati na
svačija pitanja i proživljavati sve to svakoga dana. Kako će se išta promijeniti čak i
ako on završi na doživotnoj?
Kakve veze ima s pravdom što dvanaestogodišnja djevojčica mora izaći pred
porotu i kamere i svjedočiti o tome kako ju je silovao?
Misliš da bi tebi bilo bolje da pronađu onoga koji je ubio Chavi? Možda sam ja
samo previše cinična?
Stvarno se trudim vjerovati u pravdu, ali ne mogu se oteti misli da bi svima bilo
bolje da su otac i sinovi Macintosh poginuli one noći u Vrtu.
Ako je od Chavi ostalo premalo da mi bude stalo do pravde, kakvog smisla ima
pravda? Što pravda uopće znači mami i meni? Svima nama?
Nemam odgovor ni za Inaru ni za sebe.
Ali ponekad se pitam što bi bilo da sam one noći ubijena ja; da je Chavi sad živa
i tuguje za mnom: bi li Chavi, koja je toliko voljela ideju milosti, bila dovoljno
snažna da vjeruje u pravdu?

Eddison skrene na parkiralište i stane, potom se zagleda u kamenu kapelicu i

strese se. Nikad neće shvatiti zašto Priya ne mrzi crkve, s obzirom na to gdje je
nađena njezina sestra. Zna da ona mala crkva u Bostonu - koja to sad više nije -
mnogo znači i njoj i njemu. Zna i da se Priya pri pogledu na prozore
prisjeća sunčanih poslijepodneva s Chavi, ali i dalje ne razumije kako podnosi
pogled na male crkve velikih šarenih prozora.

94
 Knjige.Club Books

Priya izađe u svojemu dugačkom kaputu, koji je kupila samo zato što se vuče za
njom dok silazi stubama i u njemu izgleda kao negativka iz Disneyjeva crtica, što
nasmijava njezinu mamu. Njih dvije su neobjašnjivo bliske - barem njemu
neobjašnjivo. Priya sjedne na suvozačko mjesto, prebacivši prije toga preko naslona
remen termosice i futrole za fotoaparat. - Dobro došao u smrznuti Colorado.
- Hladniji je od Washingtona?
- Jest, zbog blizine planina.
Gleda je dok sjeda. Priya se nasloni u sjedalu i zabaci glavu na naslon,
zaklapajući oči. - Jesi li dobro?
- Umorna sam. Noćne more me bude - okrene glavu i vrat joj krčka. Potom se
nasloni na prozor i iskosa zagleda u Eddisona. - Svega mi je dosta.
Eddison kinine. - Držiš se dalje od Orea?
- Zapravo da - odvrati mršteći se, migoljeći prstima u rukavicama opuštenim na
krilu. - U iskušenju jesam, ali zasad se dobro držim.
- Strah te je?
- Jest.
Drago mu je da joj nije neugodno priznati.
Unajmljena kuća majke i kćeri Sravasti je lijepa, ali bezlična, i nalazi se u ulici
punoj lijepih, ali bezličnih kuća. Sve su donekle slične jedna drugoj, a iako su neki
susjedi ukrasili trijemove i dvorišta malim znacima individualnosti - kipićima i
zastavama - njih dvije nisu. Njihova je kuća i dalje gotovo sumorno obična. Ne čudi
ga to.
Prije nego što uđe za njom, Eddison stane na trijemu i zagleda se u krović. Vidi
kameru, vidi da je leća okrenuta prema dijelu dvorišta na kojem ima najviše brisanog
prostora. Ne vidi svjetlo koje pokazuje radi li kamera ili ne, što mu se svidi. Bolje da
je diskretna.
- Izgleda normalno - kaže Priya, skidajući teški kaput i vješajući ga u ormar.
- Što to?
- Ne što, nego tko. Osoba koja ostavlja cvijeće. Oba buketa ostavljena su na
trijemu danju, što znači da onaj tko ih je ostavio izgleda kao i svi ostali u ovom
kvartu. Neki su ovdje doma danju jer rade od kuće, neki i ne moraju raditi, pa su
uvijek doma. A on izgleda kao jedan od njih.
- Jesi li to rekla Finneyju?
- Nisam, ali jesam Sterlingici i Archeru - pruži ruke da uzme njegov kaput.
Eddison skine rukavice i šal, gurne ih u džepove i preda joj kaput. - Hoćeš kavu?

95
 Knjige.Club Books

- Skuhat ću si je - kaže Eddison, jer je probao Priyinu kavu i zna da ima okus
kakav može imati samo kava koju kuha netko tko nikad, u životu nije probao kavu.
Jedna šalica bila mu je dovoljna za cio život.
- Onda te čekam u dnevnoj sobi - Priya se sagne do najniže ladice niskog stolića
i iz nje izvuče kutiju šibica. Pripali jednu ni ne gledajući pa je prinese niskoj crvenoj
svijeći, a potom poljubi prste i prisloni ih na već izlizan kut zlatnog okvira u kojem
stoji Chavina slika.
Nakon što ona ode na kat, Eddison promotri sliku. Chavi je imala mnogo tamniju
kožu od Priye i njihove majke. Bila je tamna na oca, ali, Isuse, ista je Priya. Ili je
možda Priya ista Chavi. Eddison je već vidio Priyu kako se šminka s malim
ogledalom u ruci, odlučno nanoseći crni tuš ili nježna svjetlucava sjenila.
Pita se šminka li se Priya tako izraženo da je iz ogledala ne bi gledala sestra.
Odmahne glavom, ode u dnevnu sobu i spusti torbu s računalom na kauč, a zatim
ode u kuhinju. Priya ne pije kavu, ali njezina majka kao da je prima infuzijom. Aparat
za kavu je vjerojatno jedino što upotrebljavaju u kuhinji. Treba mu neko vrijeme da
shvati što mora pritisnuti, jer Deshani ne pije običnu kavu kao obični ljudi, ali za
nekoliko minuta kava počne teći u vrč. Čuje kako Priya silazi i smješta se u dnevnu
sobu.
Kad uđe u sobu, gotovo mu ispadne šalica. Priya leži na podu, kose rasute po
tepihu i nogu podignutih na kauč, prekriženih u gležnjevima. Ruke drži preklopljene
na trbuhu. Eddison zaklopi oči i duboko udahne, pokušavajući u tom prizoru ne
vidjeti onaj drugi, iz fascikla s Chavinim imenom, koji mu se urezao u pamćenje.
- Plavi - kaže Priya.
- Molim?
- Chavini pramenovi bili su crveni, moji su plavi.
Eddison otvori oči i potraži plave detalje na Priyi: plave pramenove u kosi, plave
dragulje u nosu i između očiju. Njezin crveni ruž nekoliko je nijansa tamniji od onog
koji je nosila Chavi. Priya je plava i srebrna, a Chavi je bila zlatna i žarkocrvena.
Nije to neka razlika, ali pomaže.
Sjedne na kauč i sagne se prema torbi s računalom, ali Priya odmahne glavom. -
Čekaj mamu, inače ćeš sve morati dvaput.
Idući sat provedu razgovarajući o Ramirezovoj i njezinoj „još ne curi“ iz odjela
za protuterorizam, o Vicu i njegovoj rastućoj panici zbog odlaska najstarije kćeri na
faks ove jeseni, o proljetnim treninzima bejzbolske momčadi, o tome tko ima
najviše izgleda za naslov. Eddisonu je od prvog dana drago što ima tu temu za
razgovor s Priyom: oboje vole bejzbol, oboje su ludi za statistikama i analizom
utakmica.

96
 Knjige.Club Books

Deshani se vrati oko pola sedam, spusti nekoliko vrećica na stolić za kavu,
dobaci im gunđav pozdrav i odmah krene na kat.
Eddison pogleda Priyu.
- Kad se istušira i presvuče, bit će kao nova - kaže Priya, pokazujući mu svoj
donji dio pidžame od flanela. - Doma se nosi samo prava odjeća.
- Samo vas dvije mislite da su pidžame prava odjeća.
- A ti si kao radije u košulji i kravati nego u majici Nationalsa?
Eddison nema odgovor na to. Zapravo, ima ga, ali ide u prilog Priyi.
Priya se okrene na laktove i koljena pa ustane i ode u kuhinju po tanjure i pribor.
Vrati se s time, ali i sa zdjelicom za doručak. Eddison je upitno pogleda, a Priya samo
slegne ramenima. - Raspakirale smo samo dva tanjura.
- Koje ste vi poganke...
- čak i doslovno!
Nasmije se, ali prihvati tanjur. Kad se Deshani vrati, u tajicama i majici
Sveučilišta Cambridge, hrana je već na tanjurima. Večeraju u ugodnoj atmosferi, kao
pravi stari prijatelji. Dobro su se upoznali u sedam mjeseci koliko su njih dvije
živjele u
Washingtonu. Deshani im priča o svojemu groznom tajniku koji se jedva pomirio
s time da mu je šefica žena, o tome kako mu je ponudila da prijeđe k muškom šefu,
ali na niže radno mjesto. Zabavna je, ali oštra, i Eddison shvati da taj mizogini idiot
ima posao samo zato što je Deshani dovoljno smiješan da ga zadrži.
Okrutno, pomisli. Tek nakon što odnesu tanjure i pribor, a Priya otvori keksić za
sreću iako ga ne namjerava pojesti, Deshani uzdahne i kimne prema njegovoj staroj
torbi za računalo. - Dobro, da čujemo. Što se zbiva?
Isuse.
Eddison se zavali u kauču, protrlja lice i promisli kako da počne a da se odmah
sve ne pretvori u katastrofu. - Kad je Aimée Browder ubijena u San Diegu, isprva
smo zaključili da je to bila grozna slučajnost.
Priya zaklopi oči, a Eddison shvati da je to napravila samo da se ne lecne. Možda
je trebao početi razgovor nečim drugim, ali ne zna čime.
- Vi niste primijetile ništa neobično u Bostonu, nitko se novi i nepoznat nije
pojavio u vašoj blizini, a mi nismo našli nikakve sličnosti. Koliko god je bilo
neobično da ste povezane s drugom žrtvom, ostalo je na tome. Nismo pronašli baš
nikakve dokaze da je riječ i o čemu osim o bizarnoj slučajnosti.
- I nije vam bilo sumnjivo? - upita Deshani strogo.
- Jest, ali nismo mogli naći išta konkretno.
- Jesu li buketi na trijemu dovoljno konkretni?
97
 Knjige.Club Books

Eddison kimne, preko volje. Ne želi preplašiti Priyu - dodatno je preplašiti, bolje
rečeno - ali njezina majka pita samo ono što je svima već jasno. - Cvijeće vam nije
ništa značilo, jer nije ni trebalo. Ni moglo. Jer ne znate ništa o ostalim slučajevima.
- A da znamo, zašto bi nam bilo važno? - tiho upita Priya. Nasloni glavu na
Deshanina podignuta koljena, zaklopljenih očiju. Majka joj provuče prste kroz crnu
kosu prošaranu plavim pramenovima.
- Kao što je Chavi pronađena okružena krizantemama, ostale žrtve pronađene su
okružene svaka svojim cvijećem. Prva narcisama. Druga ljiljanima.
- A Aimée?
- Amarantima.
Priya tiho uzdahne. - Njezina mama imala je amarante u vrtu na krovu trijema.
Upotrebljavala ih je u kuhinji. Aimée bi svaki dan ukrasila kosu cvijetom. Mama bi
je korila zbog branja njezinih začina, ali sa smiješkom. Na kraju bi se uvijek
zajedno smijale tome. Znaš kako se amarant još zove?
Eddison odmahne glavom.
- Krvavo srce.
Dovraga.
- Znači, osoba koja nam ostavlja cvijeće na trijemu prati redoslijed ubojstava -
kaže Deshani. Zagleda se u Priyinu kosu i namršti, mjereći palcem i kažiprstom
duljinu izrasta. - Moramo ti obojiti pramenove.
- Zaboravila sam te podsjetiti, da.
Eddison se nakašlje.
Deshani ga samo pogleda, podižući obrvu.
- Još uvijek ne znamo ostavlja li vam cvijeće ubojica ili neki luđak odavde koji
je saznao tko ste i misli da je ovo zabavno. S obzirom na sve što ste nam rekle o San
Diegu i slične kartice u cvijeću, vjerojatnije je da je ipak riječ o ubojici, ali još
nemamo dokaza.
- A što bi bio dokaz?
Eddison se ukipi, a njih dvije pomaknu se da ga bolje vide.
- Aha - šapne Priya.
- Aha? - ponovi Deshani i nježno povuče kćer za pramen kose. - Što to točno
znači?
Eddison kimne. - Dok ne napadne, ako uopće napadne... ili ga ne uhvatimo dok
ostavlja cvijeće na vašem trijemu, ne znamo. Samo cvijeće ništa ne znači.
- Ništa ne znači?

98
 Knjige.Club Books

- Nije prijetnja samo po sebi - kaže Priya. - Dok nema dokaza da je prijetnja,
predstavlja samo dar i upozorenje.
- Schrddingerovo cvijeće - Deshani se kratko nasmije. - Baš lijepo.
- Što to znači FBI-u?
Zašto nije rekao Vicu da dođe s njim? Njemu bi ovo puno bolje išlo.
- Eddisone? - Deshanine obrve sad su već toliko podignute da tek što nisu nestale
pod kosom. - Zašto se držiš kao da ideš na giljotinu?
- Tko god da ostavlja cvijeće, pod našom je jurisdikcijom - počne Eddison. -
Prešao je granice nekoliko saveznih država, što znači da se sad njime bavimo mi.
- Ali?
S uzdahom im detaljno prepriča sve što mu je Vic rekao o sebi, Finneyju,
njegovoj novoj šefici Marthi Ward i njezinu ležernom poimanju odgovornosti.
Slušaju ga napeto, toliko usredotočeno da bi ga uhvatila panika da ih ne poznaje. Ali
poznaje ih, pa ga taj intenzitet samo malo plaši. Kad dovrši, majka i kći razmijene
dugačak pogled pun značenja koje Eddison ne uspije dešifrirati.
- Idemo od najmanjeg detalja - kaže Deshani naposljetku. - Hoće li Martha Ward
doslovno zabraniti agentima da nam priskoče u pomoć?
- Ako vam ne budu trebali prečesto, vjerojatno neće - prizna Eddison. - Finney
ne voli politiku i ne želi biti šef, zato je još na terenu. Ali u FBI-u je skoro koliko i
Vic. Ima dovoljno utjecaja da pošteno uzvrati udarac Marthi Ward. Sve dok vam
agenti ne trebaju prečesto, Wardova ih vjerojatno neće zabraniti.
- A ako cvijeće počne stizati u kraćim razmacima? - Priya strese glavom. U
pogledu joj ima nečega mračnog i Eddison nije siguran kako pitati što joj se mota po
glavi. - Ako se laboratorij prečesto bude morao baviti analizom buketa? Ako bude
morala odobriti previše sredstava?
- Priya...
- Stvarno ne možemo ništa poduzeti?
- Možda - ne obazirući se na Deshanino tiho psovanje, Eddison pogleda Priyju u
oči, nadajući se da djeluje mimo. - Vic i Finney neće je pustiti da radi što hoće. Borit
će se za vas. Jednostavno ćemo ga morati uhvatiti prije nego što dođemo do zida.
- A u međuvremenu je moja kći na milosti i nemilosti nekoga tko zna gdje živimo
i možda je ubio njezinu sestru.
Eddison se strese na te riječi.
- Što ste dosad poduzeli?
- Finney se raspituje o Landonu - kaže Eddison. - Ne znamo mu prezime, pa mu
sporo ide.
- Misliš da je možda on?
99
 Knjige.Club Books

- U svakom slučaju je pod istragom. Vidjet ćemo što će biti.

- Sve se svodi na čekanje? - tiho upita Priya.
- Svodi, ali dok ne postane ozbiljno - nasmiješi se Eddison. - No, to već znate.
- Dakle, čekanje.
- Zašto si prešao toliki put samo kako bi nam to kazao? - pita sad Deshani,
gledajući ga nakrivljene glave, kuckajući prstima po nožnim palčevima tiho, ali
čujno. - Sve si nam to mogao reći i telefonom.
- Jer sam želio da mi vidite izraz lica dok vam obećavam da vas taj gad neće ni
taknuti.
Obje ga toliko dugo promatraju da Eddison osjeti graške znoja uz kosu. I pogled
jedne od njih dovoljno je uvjerljiv, a ovako zajedno su nesmiljene.
Tad Priya frke nosom ili se nasmije, Eddison nije siguran. - Želio nas je vidjeti,
mama. Mi smo obitelj. Eddison se htio uvjeriti da smo dobro.
Eddison bi se zacrvenio i bez Deshanine pomoći, ali njezin pomalo podrugljiv
smijeh je točka na i.
Zna da su u pravu.

Idućeg jutra Eddison donese svježe krafne i sjedne na kauč s hrpom dokumenata,
a ja sjednem pred računalo i uključim Skype. Vrijeme je za školu na francuskom.
Bez obzira na sve, spremna sam za sat i instruktorica je sigurna da ću se snaći
kada doista i krenem u školu u Parizu.
Mama i ja smo razgovarale o tome da preskočim razred i maturiram godinu
ranije, dok smo još ovdje, pa da najesen krenem na faks. Koliko god to zvučalo
uzbudljivo, činilo se i opasnim. Poput skoka s litice - možda je avantura, ali ne i
mudar potez. U školi koju ću pohađati ima mnogo stranih učenika, pa su spremni
pomoći svima koji se ne snalaze najbolje s učenjem na francuskom.
Kad je meni dosta učenja i kad sam dokazala da sam spremna za Pariz, a Eddison
je ispio dovoljno kave da nadoknadi traume hotelske kave koja ga čeka, zabundamo
se i izađemo na šah.
- Ovoliko hodaš svakoga dana? - upita me.
Odmahnem glavom, čekajući zeleno na semaforu. - Prosječno triput tjedno. Kad
se zaželim šaha.
- Svaki put u iste dane?

100
 Knjige.Club Books

- Najčešće ne idem utorkom, jer većina veterana bira utorak za posjete

liječnicima.
Eddison kimne, tiho ponavljajući moje riječi kao da ih zapisuje u mentalnu
bilježnicu. Znam da mu je bilježnica i sad u stražnjem džepu i da bi je najradije
izvukao, ali nikad je ne vadi dok samo razgovaramo, čak ni ako razgovaramo o
slučaju.
Danas je dovoljno toplo da mi ne treba kaput, ali dovoljno hladno da mi majica
dugih rukava i majica s kapuljačom nisu dovoljni, pa imam i žal - omotan oko vrata
i zataknut u majicu na kopčanje - kao i rukavice, kapu i čizme. Već je sredina
ožujka, a čak i u Coloradu to znači da je proljeće pred vratima.
Eddison ima fotografije koje sam snimila u paviljonu za šah, ali želi vidjeti
veterane izbliza. Pogotovo Landona, iako to nije rekao.
Happy me pozdravi već na pola parkirališta. - Plava! Dođi da igramo! Dosta mi
je poraza!
Eddison se tiho nasmije.
Priđem travnjaku odmahujući glavom pa ih sve pozdravim. Gunny spava, a
obrazi su mu pokriveni kapom koju je, čini mi se, Hannah dovršila prošloga tjedna.
Landon sjedi na drugom kraju paviljona. Mislim da se Gunnyju baš ne sviđa, ali
mu dosad nije zabranio da dolazi. - Ovo je moj prijatelj Eddison - predstavim ga. -
U posjetu je nekoliko dana.
Eddison kimne, pomalo prijeteće. Na sebi ima kaput boje devine dlake i zeleni
šal, koji mu, za divno čudo, ne narušava eleganciju.
Pierce se počeše po nosu, odmjeravajući Eddisona od glave do pete. - Policajac?
- upita naposljetku.
- Tako nekako.
Nekoliko veterana kimne i to je to što se tiče upoznavanja. Uz fotke koje sam
poslala Eddisonu napisala sam i imena koja znam, pa iako Yelp i Corgi i Happy nisu
prava imena, možda su i ona od neke koristi.
Sjednem preko puta Happyja, da mogu prisluškivati sve razgovore u paviljonu.
Eddison se mota oko stolova, promatra partije u tijeku. Mislim da je dovoljno to što
je policajac (ili tako nekako) da mu veterani vjeruju. Nitko ne obraća pozornost
na njega.
Osim Landona.
Landon je još nervozniji nego inače. Pogled mu bježi po paviljonu kao da
provjerava smeta li uljez ikome osim njemu. Gotovo svaki put kad uzme figuru na
ploči, ispadne mu iz ruke. Jedan lovac mu padne s tolike visine da ostavi trag na
ploči, bez obzira na zaštitu od filca.

101
 Knjige.Club Books

Eddison sjedne na sam rub klupe pokraj Landonove i čavrlja s ostalima, ležerno
i zapravo ugodno. Zanimljivo mi je vidjeti ga kako radi: agent Eddison u svom
prirodnom okruženju, dok ne mora paziti što govori jer je osoba koju ispituje dijete.
Razgovaraju o gradu, četvrtima, sigurnosti, i mislim da ni ne kuže koliko mu
usput otkrivaju o tome gdje žive i što se zbiva u njihovu okruženju. Predstavljaju mu
se sami, jedan po jedan, i uskoro Eddison svima zna prezimena, a da ih nije ni
pitao. Nasmijava ih pričama s FBI-eve akademije, s treninga, a oni mu zauzvrat
pričaju zgode s vojne obuke.
Jedini koji se ne uključi u razgovor jest Landon. Ne kaže kako se zove - čak ni
Landon, što svi već znaju - a dok razgovaraju o gradskim četvrtima, ni ne diže glavu
s ploče. Eddison primijeti svaki put kad se Landon lecne i sigurna sam da u glavi već
ima kartu Huntingtona s potencijalnim lokacijama Landonove kuće.
Samo sjedi i čavrlja, a Landon ga se već boji.
Brine me to malo, da vam iskreno kažem, jer je Landon ljigavac i pervertit, ali
ne bi se ovoliko brinuo da doista nešto i ne skriva. Ali sve mi je i smiješno, jer sam
shvatila da su moja mama i Eddison u tome slični: zastrašuju ljude i ne trudeći se.
Da mu kažem, vjerojatno bi se uvrijedio.
Sačuvat ću tu informaciju za prikladan trenutak.
Inače - pod time mislim na svaki posjet paviljonu - Landon ne odlazi dok ne
odem i ja, i uvijek uđe za mnom u trgovački centar. Danas izdrži jedva sat pa
promrmlja pozdrav i brzo ode.
Steven, jedan od veterana sa šiltericom operacije Pustinjska oluja, isprati ga
pogledom pa pogleda Eddisonov zamišljen pobjednički smiješak, a zatim se okrene
prema meni. - Ako te je gnjavio, trebala si nam reći.
- Nisam htjela narušiti dinamiku skupine.
- Sigurnost je važnija.
Ali svi su veterani u godinama, pa se njihove definicije prikladna ponašanja
prema ženama donekle razlikuju od moje. Sviđaju mi se i oni i njihovo staromodno
uglađeno ponašanje, ali to ne znači da pretpostavljam da imamo isti svjetonazor.
- Eddison je u gradu poslom - kažem umjesto odgovora. - Samo imam sreće da
je našao vremena za malu provjeru jesam li paranoična.
Steven se okrene prema Eddisonu, koji se udobno zavalio u kamperski stolac. -
I, je li?
- Paranoična? - Steven kimne, a Eddison slegne ramenima. - Nije. Nitko se ne
drži kao on ako se ne bavi prljavim mislima.
- Poduzet ćeš nešto?

102
 Knjige.Club Books

- Ne mogu ga uhititi zbog misli, ali možda sam mu utjerao dovoljno straha u
kosti da se predomisli.
Svi kimnu i vidi se da su zadovoljni Eddisonovom metodom i učinkovitošću. Da
mi sve skupa nije zabavno, vjerojatno bih bila uvrijeđena.
Ista temperatura pri obali i pod planinama ne znači istu razinu hladnoće i
Eddison, nenavikao na ovakvu klimu, cvokoće za manje od sata čak i u zagrijanom
paviljonu. Brzo poljubim Gunnyja u obraz, na što se ostali cerekaju i zvižde nam, pa
izvedeni Eddisona i odvedem ga u trgovački centar.
Čim vidi logo Starbucksa, namršti se. Ima nešto protiv brendirane kave i svaki
kafić koji mu naplati više od dolara za običnu crnu kavu smatra doživotnim
neprijateljem. Dok smo živjele u
Washingtonu, Mercedes se sjajno zabavljala gledajući mamu i Eddisona kako
pokušavaju odlučiti kamo će na kavu.
Dok on pokušava pogledom spaliti veliki znak kafića, vidim Joshuu kako ustaje,
kaputa prebačena preko ruke. Opet je u debeloj pletenoj vesti; izgleda da ima
beskrajnu zalihu sličnih vesta. Ova je sivoljubičasta i dobro pristaje uz njegovu
crvenkastosmeđu kosu s pokojom sijedom. Kad me primijeti, nasmiješi mi se i
podigne čašu s čajem u znak pozdrava, ali ne stane da pročavrljamo.
Eddison i ja se s vlastitim pićima u rukama vratimo doma, hodajući u ugodnoj
tišini. Kad stignemo do praznog trijema, oboje samo stanemo.
- Ne znam jesam li se nadao da će nas dočekati cvijeće ili nisam - kaže on nakon
malo šutnje.
- Znam kako ti je.
Kad uđem i zaključam vrata za sobom, Eddison sjedne u auto da se vrati u
Denver na razgovor s Finneyjem. Odande će se avionom vratiti u Washington.
Dovoljno sam bistra da znam do koje je granice rastegnuo pravila FBI-a da se uvjeri
kako smo nas dvije dobro, ali mislim da su jednako prošle i njegove osobne granice.
Trebala sam biti samo dio slučaja, a već pet godina smo mu mama i ja dio života,
bliskije od obitelji. Drago mi je zbog toga.
Mislim da je drago i njemu, iako ga naša bliskost povremeno dovede pred teške
odluke.
Nekoliko sati bavim se zadaćom, jer je to očigledno odgovorna odluka, zatim se
malo porukama prepirem s mamom oko večere (ona pobijedi; jest ćemo curry, ali
samo zato što ga nismo jele još od Birminghama), a potom izvadim Inarino pismo.
Nisam sigurna zašto ga nisam pokazala Eddisonu. Poznaje ju, iako ne zna što da
misli o njoj (doduše, ponašanjem odaje više nego što misli). Nekako mi je draže
zadržati pismo za sebe.

103
 Knjige.Club Books

U svakom pogledu.
Spustim ga na trenutačni dnevnik, pa dohvatim prvi iz Washingtona s hrpe na
podu. Svi su ostali dnevnici još u prizemlju, ali oni iz Washingtona govore o tome
što se promijenilo, a oni iz San Diega o tome kad sam shvatila što se sve promijenilo.
Čitam i jedne i druge, u potrazi za informacijama.
Prije dvije godine, u San Diegu sam imala prijateljicu. Zvala se Aimée Browder
i obožavala je sve što je imalo veze s Francuskom. Iako se nisam namjeravala
sprijateljiti ni s kim, Aimée mi se prikrpala, nenametljivo i nenapadno, ali ipak.
Pustila sam je da me nagovori na izborni francuski, na odlaske u kino i druženje, na
popodneva pred njezinim baletnim studijom. Sjedila bih pred vratima i pisala zadaću
uz klasičnu glazbu, promrmljane upute plesačima, bubnjanje stopala na parketu
nakon skokova.
Nisam se željela sprijateljiti, ali Aimée je jednostavno postala moja prijateljica.
Kad smo se mama i ja preselile u Washington, Aimée i ja smo se nastavile dopisivati.
Barem tjedan i pol. Prvih nekoliko dana nejavljanja nisam se zabrinula; obje smo
imale pune ruke posla. Zaključila sam da će se javiti kad stigne.
A tad me nazvala njezina majka, koja je toliko jecala da nije mogla govoriti.
Pružila je telefon suprugu, koji mi je rekao da je Aimée mrtva. Njihova je kći, moja
prijateljica, ubijena. Čim je njezin otac spomenuo crkvu i cvijeće, znala sam da
njezina smrt ima veze s Chavi. Bila bi to prevelika slučajnost.
Te noći sam se prejedala dok mi nije pozlilo. Nije mi to bio prvi put, daleko od
toga. Moja builmija trajala je već tri godine, ali ta je noć bila najgora. Toliko sam
pojela da nisam mogla ni plakati od boli. Jedva sam disala, a želudac me bolio kao
da će se raspuknuti. Mama me umalo odvezla u bolnicu na ispiranje želuca, ali taj
me prijedlog iz plakanja pogurnuo u potpunu maniju.
Nisam htjela da Eddison zna koliko sam loše. Nisam htjela da Vic i Mercedes
znaju da se prejedam.
Iz San Diega su nas nazvali s pitanjima o Aimée, iako je bilo očito da ne žele.
Čula sam koliko su zabrinuti i čak i zbog toga sam se opet poželjela prejesti, iako me
je sve još boljelo od one noći.
Danima nisam mogla podnijeti ni pomisao na hranu, a čak i tad me je mama
morala natjerati da jedem. Nisam mogla ni pogledati hranu a da mi se pritom želudac
bolno ne zgrči.
Da si odvratim pozornost, počela sam čitati o drugim ubojstvima. Nisam se
mogla otresti sumnje da je Aimée ubijena zbog moje nepažnje.
Mama se pretvarala da mi ne viri na ekran preko ramena. Ona je primijetila da
su buketi koje nam je netko ostavljao pred vratima u San Diegu isti kao cvijeće
pronađeno oko žrtava.

104
 Knjige.Club Books

Bijele i žute narcise za Darlu Jean Carmichael, koja je ubijena iste godine kad
sam se ja rodila.
Kale ljubičastih tučaka za Zoraidu Bourret, ubijenu na Uskrs u metodističkoj
crkvi koju je pohodila njezina obitelj.
Sadarka za Leigh Clark, kćer pastora iz Eugenea u Oregonu.
Kruna od kozokrvine za Sashu Wolfson, čija je sestrična rekla kako je Sasha
voljela izvaditi takav cvijet iz kose da iz njega posiše med.
Raznobojne frezije za Mandy Perkins, koja je vrtove staračkim domova u
Jacksonvilleu na Floridi osim cvijećem ukrašavala i figuricama vila.
Bijeli karanfili za Libbu Laughran; bijeli s crvenim mrljama kao da su umočeni
u krv. Libbi je bilo tek četrnaest kad je silovana i ubijena u predgrađu Phoenixa.
U Washingtonu nam nije ostavio cvijeće, kao ni u Atlanti, kamo smo se preselile
u studenome. Cvijeće nije stiglo ni u Omahu ni u Birmingham, osim onog koje je
poslao mamin kolega idiot u Nebraski. Ali znale smo tko je poslao taj buket, pa ga
nismo prijavile FBI-u.
Da nismo otišle iz San Diega, pred vratima bi nam se našao buket pakujca, za
sedamnaestogodišnju Emily Adams iz Saint Paula u Minnesoti. Nije bila u rodu s
kasnijom žrtvom Meaghan Adams. Emily je bila glazbenica, kako su nas obavijestile
osmrtnice. Pjevala je poput anđela, najdraži joj je bio country, a svirala je sve
instrumente koje bi primila u ruku. Nekoliko dana prije nego što je ubijena, u školi
je organizirala protest protiv nasilja povodom pucnjave u jednoj školi u
Connecticutu. Na gitaru je pričvrstila nekoliko plavih cvjetića pakujca.
Kad je taj gad ubio Emily, prekrio je krvavi rez na njezinu grlu plavim
cvjetovima pakujca. Nekoliko članaka spomenulo je taj detalj, ali bilo je i fotografija,
na internetskim stranicama za detektive-amatere. Takve se stranice uvijek nekako
uspiju dokopati službenih policijskih fotografija.
Impresivno, pogotovo zato što je FBI pozvan tek kad je ubijena deseta djevojka.
Kiersten Knowles.
Mama i ja smo doznale mnogo, ali i dalje ne znamo ni približno koliko zna FBI
- kako smo onda svi jednako daleko od odgovora? Sve te činjenice, svi ti detalji, a
odgovora nigdje. Da jednoga dana doznam ime čovjeka koji je ubio Chavi i ostale,
bi li mi to išta značilo? Bi li pravda bila zadovoljena da ga izvedu pred sud, da završi
u zatvoru?
Neko vrijeme promatram preklopljene stranice Inarina pisma, a potom dohvatim
papir i olovku.
Draga Inara,

105
 Knjige.Club Books

moja mama povremeno kaže da je prava šteta što neki ljudi mogu umrijeti samo
jednom. Jedna od najvećih želja joj je da nade našu noćnu moru i ubije ga; pa još
jednom, opet i opet, po jednom za svaku žrtvu koju je ubio, a na kraju i za nas.
Ne znam je li to pravednije od zatvora ili službenog pogubljenja.
Nekoć sam mislila da bi mi to nešto značilo. Sanjala sam da sam u sudnici, da
predstavnik porote čita presudu, da nepoznati ubojica mutna lica koji stoji za
optuženičkom klupom plače. Kuka glasno i slinavo, onako da se svi stresu koliko slini
i tuli. Da je slomljen, a mama i ja se smijemo, vesele i sretne, grlimo se.
Bile bismo sretne.
On nikoga više ne bi mogao ozlijediti.
Ali s vremenom sam shvatila da to ne bi vratilo Chavi. Ništa je neće vratiti.
I shvatila sam da neću biti zadovoljna nijednim rješenjem koje njega ostavi na
životu, u suzama ili ne.
Nemam odgovore.
Nemam nikakvu mudrost za tebe.
Imam samo zdrav smisao za osvetu i odlučnost da jednoga dana svladam umijeće
života. Možda je to jedina pravda kojoj se mogu nadati.

Bez ikakva razloga, Eddison mijenja odredište iz Washingtona u New York,

zamišljeno prelazeći prstom preko crnog ekrana mobitel u kojem stoji Vicova
poruka. Trenutačno je još uvijek pod dojmom, još je uvijek malo previše zabrinut i
frustriran da se upusti u analizu vlastitih motiva. Nema dovoljno energije za to i za
razmišljanje o tome zašto su majka i kći Sravasti onako dobro podnijele njegove
vijesti. Njihova ga reakcija kopka, a da ni sam ne zna zašto.
Odluči se za New York, zaključivši da se otamo u Washington može vratiti
vlakom i usput srediti dio papirologije. Možda čak i proda cijelo skretanje kao
odgovoran administrativni potez. Povrh svega, vlak je puno udobniji od aviona.
Podzemnu mrzi i u Washingtonu i u New Yorku, ali i to je bolje od bacanja
pedeset dolara za taksi do grada. Stane uz jedan stup, na sigurnu udaljenost od hrpa
vrećica iz kupnje, putnih torba i ispruženih ruku i nogu. Broji postaje i sluša
poznatu mu mješavinu telefonskih poziva, razgovora na desetak jezika i mutne
glazbe koja, nejasna koliko i glasna, dopire iz slušalica.
Curica koja sjedi djedu u krilu uhvati Eddisonov pogled i nasmije se. Ruke su joj
zapletene u šal gotovo identične neonski zelene boje kao njegov. Eddison se
106
 Knjige.Club Books

nasmiješi, a malena opet nasmije, pa sakrije lice djedu u rame. I dalje se smije: kosa
skupljena u dva repica na vrhu tjemena pleše.
Eddison zna, iako samo iz razgovora, da Inara živi u katastrofalnom kvartu. To
je bez imalo sustezanja rekla već prvi dan ispitivanja. Kad je otpuštena iz bolnice,
odmah se vratila u stari stan. Agenti u njujorškom uredu na razgovore s njom ili
Bliss radije idu u restoran u kojem djevojke rade.
Tek kad vidi njezin kvart, Eddison shvati da ništa ne zna.
Izađe iz podzemne i duboko udahne pa gotovo povrati od zadaha smeća i urina
koji dopire iz najbliže uličice. Nakon minutu ili dvije donekle se navikne - na terenu
je njegov nos podnio i gori smrad - pa pažljivo zakopča sako i kaput da sakrije
izbočinu futrole za pištolj. Bilo bi mu draže da pištolj ostane lako dostupan, ali ne
želi privući pozornost, pogotovo jer zapravo nije na zadatku.
Uskoro pronađe zgradu, čudovište od izblijedjele cigle pred čijim ulazom stoje
ostaci ograde od kaljenog željeza. Lijevo od vrata na zidu stoji interkom da stanari
mogu pustiti u zgradu samo goste koje žele, ali njegova je funkcionalnost stvar
prošlosti. Eddison nije siguran je li ga netko razbio maljem ili su ga pogodili zalutali
meci, ali rezultat je isti. Interkom ne radi. U malom predvorju pola poštanskih
sandučića otvoreno je nasilu, a na podu leže letci i omotnice. Na nekim zgaženim
omotnicama vidi službena zaglavlja.
Sandučić stana u kojem djevojke žive je nedirnut, svježe obojen u tmurnu sivu
boju koja se jedva razlikuje od metala pod njom, i ukrašen naljepnicama cvjetića.
Iznad sandučića na zidu stoji pričvršćena žarkoružičasta ceduljica. Prepozna Blissin
rukopis; krupan, zaobljen, slova gotovo nalik na balončiće. Na korak je od toga da
ima srčeka umjesto točaka na i. Ako mi ostanemo bez pošte, vi ćete ostati bez jaja,
bez obzira na spol.
Isuse.
Umjesto potpisa nacrtala je smješka.
I papir i tinta su izblijedjeli, a sandučić je nedirnut, što znači da je poruka dala
željene rezultate. Eddison zamahne torbom na ramenu da je podigne malo više i vrati
se u ravnotežu pa krene stubama. Zgrada ima otvor za dizalo, ali ne i dizalo. Otvor
nema ni vrata.
Po njegovu mišljenju, oboje su nužno potrebni za funkcioniranje.
Do njihova kata, predzadnjeg, stiže malo zadihan i razmišljajući bi li trebao
jutarnjem trčanju dodati trčanje stubama. Po ravnoj površini može trčati miljama, ali
stube su ga iznenadile.
Na sreću - ili na nesreću - ne smeta što je zaboravio broj stana. Prepoznaje ga po
pijancu koji spava pred vratima na hodniku. Zna da godinama spava pred njihovim
stanom, a njima ga je žao potjerati ili prijaviti policiji, pa povremeno ne uđu u stan
107
 Knjige.Club Books

onuda, nego preko krova. Požarne stube vode s krova ravno pred prozor njihova
stana.
Eddisonu se ne provlači kroz prozor.
Gurne pijancu cipele, tek toliko da ga probudi, ali ne i razljuti. - Seli se, prijatelju.
- Ovo je slobodna zemlja - mumlja pijanac, grleći bocu malo čvršće.
Eddison se sagne, uhvati ga za gležanj i krene unatrag, vukući pijanca koji psuje
i viče. Dovuče ga pred zid između dvojih vrata.
Vrata Inarina stana se otvore i nečija kosa nalik na zapaljen grm proviri na
hodnik. - Ti to zlostavljaš našeg pijanca?
- Samo sam ga premjestio - odvrati Eddison. Pusti mu nogu i pijanac se odmah
opusti na podu pa gurne bocu u usta. - Ti si Whitney?
- A ti si?...
Eddisonu je toplo oko srca kad shvati koliko je djevojka nepovjerljiva. -
Specijalni agent Brandon Eddison. Trebao bih Inaru ako je doma.
Kad se predstavi, djevojka se odmah razvedri. Eddison procijeni da je u srednjim
ili kasnim dvadesetima. Jedno joj je oko drugačije boje zbog ozljede. Čini se da je
oštećenje trajno. - Pričekaj, idem po nju.
Nakon malo čekanja, Eddison vidi Inaru. Napola u snu izađe pred stan, još uvijek
navlačeći majicu s kapuljačom. Kosa joj je raščupana, a noge neuredno ugurane u
cipele sa sličicama Sivka, prijatelja medvjeda Winnieja. - Eddisone?
- Hoće li ti biti hladno ako odemo na krov?
Inara samo kimne i zakopča majicu do grla, iako na pola puta mora stati da izvuče
kosu iz zatvarača. Povede ga na krov, putem trljajući oči šakama koje ne vadi iz
rukava. Krov se jedva vidi od namještaja, od običnih plastičnih stolaca i ležaljki
do kauča omotanog plastičnom ceradom koji stoji pod priručnom tendom, inače
dvjema velikim visećim ležaljkama.
Inara ode do samog kraja krova i sjedne na jedan od nekoliko stolaca za
kampiranje naslonjenih na ogradu. Eddison se samo malo nagne i odmah vidi
požarne stube ispod njih, na kojima dvije Inarine cimerice puše i smiju se.
- Znaš da je tri popodne? - kaže joj nakon nekog vremena.
Inara se pospano namršti i na tren mu je simpatična – što inače nije - tako
namrgođena i ljuta poput neprijateljski raspoloženog mačića. - Imali smo zabavu u
restoranu nakon zatvaranja - promrmlja, zijevajući. - Nismo se vratile do osam
ujutro. A nakon toga smo pomagale Noemie da uvježba prezentaciju za predavanje
u jedanaest.
- A na posao moraš...
- Oko pola pet - Inara podigne stopala na stolac pod sebe. - Što ima?
108
 Knjige.Club Books

- Sudac Merrill naložio je zabranu pristupa - kaže Eddison bez uvoda. - Ako ti
se još pokuša javiti, Desmonda čeka još jedna točka optužnice.
Te riječi odmah razbude Inaru. Neko ga vrijeme samo šutke promatra, netremice,
a njezine svijetle smeđe oči zatečeno su raširene. Tad trepne, promisli i kimne. - To
je bilo brzo.
- Jer obrana stvarno nije imala što za reći o tome. Nije da ti Desmond zakonski
ne smije pisati, ali nije prikladno. Povrh svega, sucu se nije svidio sadržaj pisama.
- Sadržaj... sranje. Dao si mu da ih pročita.
Eddison se nakašlje. - Vic ih je pročitao. I sudac i odvjetnici, ali i Vic. Vic ih je
sve pročitao.
Inara nasloni bradu na koljena i Eddisona uhvati neugodan osjećaj da ona ispod
toga što je rekao traži ono što je htio reći, a zatim i ono što nije htio da sazna. Shvati
da mu ništa ne bi toliko narušilo duševni i mentalni mir koliko susret Inare s majkom
i kćeri Sravasti. Priya i Deshani ionako su ga i prebrzo pročitale. Ne treba im još i
Inarina pomoć. Smije valjda zadržati barem malo dostojanstva. - Tebi valjda pisma
zaljubljenog idiota nisu bila zanimljiva - kaže ona.
Eddison frkne nosom i zavali se u stolcu. - Koliko sam shvatio, problem nije bio
u ljubavnim izjavama.
- Problem?
- Sudeći prema onome što mi je rekao Vic, negdje usred svega toga Desmond je
ubacio nekoliko očajničkih molbi da ne svjedočiš protiv njega ili njegova oca. I da,
kako ono, imaš razumijevanja.
Inara ga samo gleda bez riječi.
- Jedna je stvar tražiti oprost, koliko god Desmond još uvijek ne razumije da je i
on kriv za dio toga. Ali molba da ne svjedočiš, toliki pritisak na tebe, pogotovo s
obzirom na tvoju prošlost... To je već pokušaj utjecanja na svjedoka, i u to se sud
mora umiješati.
- I dalje tvrdi da me voli?
- Da. Vjeruješ mu?
- Ne?
Eddison se ogleda uokolo i primijeti trag od požara. Prethodni vlasnik stana na
krovu je uzgajao marihuanu, ispričala im je Inara. Vidi nekoliko kutija s igračkama
i nedovršene ljuljačke koje je netko pokušao napraviti od plastičnih cijevi.
Eddison ni u ludilu ne bi dopustio djetetu da sjedne na njih, ali može zamisliti da
dobro dođu na zabavama.
Inara uzdahne, a on se prisili da je ne pogleda. Neke istine lakše je izreći bez
pogleda. - Znam da on vjeruje da me voli - počne Inara polako. - Vjerujem li ja... Ne

109
 Knjige.Club Books

znam. Možda je isti kao otac. Možda je to jedina ljubav kakvu poznaje, ali... Ne znam
želim li vjerovati da ljubav može biti toliko udaljena od stvarnosti.
- Možda Desmond mora vjerovati da je to ljubav - proba Eddison i krajičkom
oka vidi da Inara kimne.
- To mi je jasno. Ako je ljubav prava, misli, možda na neki način i nije kriv.
Svijet je ionako uvijek fasciniran svime što se radi za ljubav.
- Ali ipak misliš da tu ima još nečega...
- Ako nije ljubav, a što je?
- Silovanje - odreže Eddison.
- Točno to. A dečko kao Desmond sebe ne želi vidjeti kao silovatelja.
- Zašto ti nisi pročitala pisma?
Inara toliko dugo ne odgovori da je Eddison ovog puta ipak pogleda. Sjedi
zagledana u svoje papuče, milujući dugačke crne uši magarca iz dječje priče. Toliko
su bizarne da ne bi nikad rekao da će se svidjeti Inari, pa čak ni da će ih nositi ako ih
dobije na poklon. Očito ih je baš zato i dobila na poklon.
- Da bih preživjela u Vrtu - počne konačno, toliko tiho da je Eddison jedva čuje
- da bih mogla živjeti u Vrtu, morala sam razumjeti Vrtlara. I njegove sinove. Sad
više nisam u Vrtu i više ih ne želim razumjeti. Ne želim više tako živjeti. Jasno mi je
da je Desmondu ovo potrebno, ali meni nije. Ne želim nositi taj teret. Trebam... -
proguta knedlu. Oči su joj pune suza, ali Eddisonu se čini da ih je izmamio bijes. -
Trebam čuti da me ne voli.
U tim riječima ima nečega što bi Vic vjerojatno i shvatio i prokomentirao.
- Nisi ti kriva za njegove osjećaje, znaš.
Eddison nije stručnjak za delikatne komentare,
Inara frkne nosom, trepne da rastjera suze i bijes, pa se vrati na poznati teren
zezanja i sarkazma. - Odavno sam naučila da nisam ja odgovorna za to što muškarci
osjećaju prema meni.
- Onda već znaš da što god on osjećao ili što god mislio da oda osjeća, nisi ti
kriva ni za bol koju mu navodno nanosiš ignoriranjem.
- Pa ti si mudriji od Yode.
Škripa metalnih vrata da im pola sekunde prednosti prije nego što preko ljestava
što vode na požarne stube proviri nečija glava. - Inara! Dođi nas upoznati sa svojim
agentom!
Eddison pogleda Inaru. Svojim agentom? pita bez glasa.
Inara samo slegne ramenima. - Svi ste vi moji agenti.
Hvala nebesima, pomisli Eddison.

110
 Knjige.Club Books

- Dođi - kaže mu, ustajući. - Prvo upoznaj cure koje su doma, a onda nas otprati
do restorana. Sad kad si vidio gdje živimo, nećeš spavati dok ne provjeriš kojim
putem idemo na posao.
- Uvijek idete istim putem?
Inara samo zakoluta očima i krene ljestvama prema cimericama.
Većinu djevojaka prepozna prema Inarinim pričama. Nakon što se upoznaju,
četiri se obuku i krenu na posao. Uniforme ih čekaju u restoranu, a šminku nanesu u
podzemnoj, smijući se i čavrljajući. Drmusanje vlaka, kretanje i stajanje nimalo
im ne smetaju, kao ni to što nemaju ogledala. Usput pozdravljaju poznanike koje
očito često viđaju na istoj ruti.
Eddison je dovoljno puta dijelio hotelsku sobu s agenticom Ramirez da zna
koliko je kompliciran proces nanošenja šminke - potrebna vještina ga je zadivila i
pred nekoliko velikih ogledala, za kozmetičkim stolom. Pri pogledu na četiri
djevojke koje se šminkaju u vlaku osjeti silno zadovoljstvo što je rođen kao muško i
spreman je za posao nakon što se obrije i umije.
Restoran Večernja zvijezda je mnogo otmjeniji od očekivanog, s obzirom na to
gdje žive konobarice. Osjeća se pomalo neuredno čak i u poslovnom odijelu.
- Dođi upoznati Giuliana - kaže mu Inara, gurajući ga u restoran. - Uostalom,
Bliss će se naduriti ako čuje da si bio tu, a nisi je došao pozdraviti.
- Naduriti? Mislio sam da bi bila sretna da me ne vidi.
- Prvo jedno pa drugo.
Giulian je visok i krupan muškarac rijetke crvene kose koja bježi s čela, ali se
kovrča na zaliscima i spaja s impresivnim brkovima što mu prekrivaju pola lica.
Jednom rukom čvrsto stisne Eddisonovu, a drugu mu spusti na rame. - Hvala što ste
pomogli Inari da se vrati doma - kaže mu ozbiljno.
Ako Eddison izgleda upola nelagodno koliko se osjeća, posve mu je jasno zašto
se Inara tiho smije.
Bliss je visoka metar i pedeset, a jezičina je barem pedeset posto od toga.
Eddisona pozdravi osmijehom koji pokazuje previše zuba, ali je najtopliji od svih
dosad. - I mislila sam da se atmosfera u restoranu nekako promijenila, kao da su
pustili divljaka unutra - kaže. Kosa joj je skupljena u kompliciran puž na zatiljku,
daleko od hrane. Tek kad stane do drugih konobarica,
Eddison primijeti da je njezina uniforma malo drugačija.
Svi su konobari u odijelima, sve konobarice u crnim večernjim haljinama bez
ramena i leđa, ali s bijelim ovratnicima i manšetama te crnim leptir-mašnama, Ali
Bliss - i Inara, Eddison je spreman okladiti se u to - ima haljinu visoka
ovratnika zakopčana tik pod grlom. Da prekrije leptirova krila na leđima.

111
 Knjige.Club Books

Pogleda Giuliana, koji stoji naslonjen na dovratak kuhinje, Vlasnik restorana

samo kimne.
Nije ni čudo da se Inara vratila na stari posao.
Bliss ga gurne nogom u gležanj, što mu više zasmeta nego što ga zaboli. Podsjeti
ga na iritantnog psića kovrčave crne dlake koji laje i laje ne bi li privukao pozornost.
- Daj mi reci da ste mu zabranili da joj piše - prošapće.
- Dosad ga čekaju posljedice za svako pismo.
- Misliš da on uopće shvaća što su posljedice?
- Možda i ne.
- Kako je tvoja druga mala briga? - upita ga široka osmijeha, koji se još malo
razvuče kad Eddison tegobno uzdahne. Gotovo je prijateljski. Gotovo. - Vic je rekao
da si otišao u Colorado. Malo mi je čudno da on i Mercedes nisu išli s tobom.
- Možemo mi i sami obaviti posao, znaš?
- Kako je mala?
- Zasad je dobro - uzdahne Eddison. Već se pita što li je skrivio u prošlom životu
da je u ovome okružen s toliko opasnih žena.
Kako god, sve bi ponovio.
- Ako ti Giulian ponudi da skuha nešto samo za tebe, prihvati - savjetuje mu
Bliss. - To ne nudi često.
- Misliš, u kuhinji, s osobljem?
- Aha.
- Okružen svima vama? Tamo ste dok ne radite, zar ne?
Bliss se samo zločesto nasmije.
Ali Giulian već drži vrata kuhinje otvorena i Eddison shvati da kima. Kvragu
sve, zaključi; kad ću opet dobiti priliku jesti u ovako otmjenom restoranu?

Sadarka ovog puta izgleda drugačije. Papir kojim je omotana je nebeski plav, a
ne zelen. Među hrpicama krutih cvjetića vijugaju ranke plave vrpce. Kartica je ista
kao i na prijašnjim buketima. Poslušno šaljem slike Finneyju i Eddisonu, a potom se
vratim u kuću oprati šalice za kavu.
Kad stignu moji novi agenti, Archer uzme kavu iznenađeno se smiješeći, a
Sterlingova me sramežljivo upita imam li čaja.
Naravno da imam.
112
 Knjige.Club Books

Dok pregledavaju buket i ispituju me, Archer me pogledava kao da provjerava

ljutim li se još na njega zbog onog od prošlog četvrtka. Najčešće nemam energije za
dugo durenje, ali ako se malo preznojava zbog gluposti koje je izgovorio, neka se
preznojava još malo. S druge strane, agentica Sterling pogledava njega, ali vrlo
suptilno i jedva primjetno. Archer vjerojatno i ne primjećuje kako ga gleda. Ne znam
bih li i ja primijetila kako ga gleda da namjerno nije uhvatila moj pogled prije nego
što se usredotočila na njega.
Čudno, ali to me baš veseli.
Otvorim snimku s nadzornih kamera na svom prijenosnom računalu i pustim je
otprilike pola sata prije nego što je mama izašla na posao. Premračno je da se dobro
vidi tko je donio cvijeće, ali nisam sigurna je li dotični planirao rani posjet baš
zato. Isprva nam se učini da barem vidimo koliko je visok (prosječno), ali kad se
Archer pozabavi snimkom da je malo posvijetli, shvatimo da je osoba koja je donijela
buket toliko zabundana da joj se ne razaznaju ni obrisi tijela. Na tren vidimo oči i dio
nosa.
- Poznaješ ga možda? - upita me Archer, a agentica Sterling vrati snimku i
ponovno pusti posljednjih nekoliko sekunda.
- Kako uopće znate da je muško?
- Po držanju, po hodu - odgovori mi Sterlingova zamišljeno. Pogled joj je
prikovan za ekran. Traži bilo kakvu neobičnu sitnicu koja upada u oči prije dolaska
našega negativca.
Archer se odmakne od ekrana i nasloni na kauč. - Znači, ništa od identifikacije.
- Na trenutke mi je superjasno zašto su vam dali tu krasnu blistavu značku.
Agentica Sterling se nasmije pa to prikrije kašljanjem. - Raspitat ćemo se kod
susjeda, vidjeti je li itko vidio odakle je dotični došao i kamo je otišao. Možda ga
netko prepozna.
- Je li vam šefica dala dozvolu za to?
- Nećemo čekati da počnemo s poslom. Ako ni iz kojeg drugog razloga, onda
zato jer bi se moglo dogoditi da i ne dobijemo odobrenje.
- A što kad vas susjedi upitaju o čemu je riječ?
- Stvarno misliš da već ne znaju tko ste? - Archer strese glavom, iako ga
partnerica strijelja pogledom. - Svakog proljeća u svakom gradu u kojem je neka od
djevojaka ubijena novine se raspišu o slučajevima, objave fotografije žrtava i molbe
za pomoć građana. O tvojoj majci je pisao The Economist, napisali su čak i da se
selite u Huntington. Priya, svi već znaju tko ste. Od toga nema bijega.

113
 Knjige.Club Books

- Vi ste možda opsesivno proučavali Chavi na akademiji, ali to ne znači da su svi

upoznati s njim - odbrusim. - Većina ljudi ne obraća previše pozornosti na stvari koje
ih se osobno ne tiču.
- Kad u susjedstvo dođe netko tko vuče za sobom serijskog ubojicu, ljudi itekako
obrate pozornost. To se i njih tiče.
U svakom slučaju se ticalo Aimée, ali to nismo shvatili dok nije bilo prekasno.
Ipak, Archer je baš bezobrazan što to tako otvoreno kaže.
- Ni ne znate ostavlja li nam cvijeće ubojica - kažem, a agentica Sterling kimne.
- Nego tko?
- Trebate vidjeti kakva smo sva pisma i darove dobile od detektiva-amatera, od
navodnih stručnjaka za tugovanje. Nemate pojma koliko je ljudi mislilo da su
krizanteme prikladan cvijet za izraz sućuti.
Njihovu zapanjenu tišinu prekine sitan zvuk klavira i agentica Sterling
namršteno pogleda mobitel. - Finney. Odmah se vraćam. - Javi se s: Da, šefe, i ode
u kuhinju razgovarati.
- Kad se selite u Pariz? - upita me Archer.
- U svibnju.
- Hm - Archer petlja s rukavom kaputa, prelazi prstima preko gotovo nevidljivih
šavova. - Znaš da nas Finney...
- Ne znam, ali doznat ću, čini mi se.
- ... nije upozorio na tvoj jezik.
- Jer me ne poznaje - nasmiješim se slatko i nevino pa popijem posljednji gutljaj
svog čaja.
Archer me neko vrijeme samo netremice gleda, a potom se još više uozbilji. -
Ako je ovo cvijeće od ubojice, možda nam je jedina šansa da ga ulovimo, razumiješ?
Možda nikad više nećemo znati u kojem je gradu prije nego što ondje nekoga ubije.
- Gradite karijeru, agente Archere?
- Pokušavam privesti pravdi čovjeka koji je ubio šesnaest djevojaka - odbrusi mi.
- A kako je jedna od njih tvoja sestra, mogla bi biti bar malo ljubaznija.
- Mogla bih.
Čujem kako doslovno škrguće zubima.
- Finney mi je rekao da živite ovdje, u Huntingtonu - kažem nakon nekog
vremena. Prsti omotani oko prazne šalice zagrijani su od čaja. - Ako sam dobro
shvatila, prije i poslije posla navodno se provezete našom ulicom?
- Da, provezem se.

114
 Knjige.Club Books

- U tom slučaju nitko nije u boljem položaju doznati išta o njemu od vas. Na
kraju krajeva, da želi da o njemu išta znamo mama i ja, odavno bi nam pozvonio na
vrata - kažem, ne obazirući se na oštar pogled koji mi uputi. - Problem u vašem
planu... pretpostavljam da ste mi sad željeli predložiti da poslužim kao mamac?... jest
da ubojica ne zna da odlazimo. Ne zna da mu ne preostaje previše vremena za
djelovanje.
- Ako odete prije nego što cvijeće dođe do kraja...
- Je li ijedna žrtva dobila cvijeće prije smrti?
- Koliko mi znamo, nije - odgovori mi agentica Sterling s vrata, zamišljeno nas
promatrajući. Poigrava se mobitelom, prevrćući ga u ruci. - Zašto te to zanima?
- Jer mislim da ne znamo dovoljno o onome tko nam ostavlja cvijeće da baš išta
pretpostavimo - kažem otvoreno. - Ako je doista riječ o ubojici, cvijeće je iskorak iz
dosadašnjeg uzorka ponašanja. Ako nije riječ o ubojici, i ne znamo koji je
njegov uzorak. Nemamo pojma hoće li nam ostaviti sve vrste cvijeća koje je
upotrijebio ubojica - kažem i vjerujem u to, ali jasno mi je da se oni kao federalni
agenti ne smiju zadovoljiti instinktom. - Postavljanje zamke s mamcem korisno je
jedino ako znate što lovite.
- Nitko nije ni predložio da budeš mamac - kaže Sterlingova odlučno.
Obje pogledamo Archera, koji je barem dovoljno pristojan da pocrveni.
- Finney nas treba u Denveru - nastavi agentica Sterling nakon nekoliko sekunda.
- Ali večeras ćemo se vratiti razgovarati sa susjedima. Nadam se da ćemo ih uhvatiti
baš kad se vrate doma s posla. Kad budemo gotovi i krenemo prema tebi, nazvat ću
te.
- Ponesite si termosice. Skuhat ću vam čaja za put doma.
Sterlingova se nasmiješi, kratkim, ali blistavim osmijehom koji joj obasja cijelo
lice.
Agenti potom izađu u sivi ponedjeljak. Kišica neugodno rominja. Nema šanse
da po takvom vremenu onoliko pješačim samo zbog šaha. Iako ne namjeravam
izlaziti, uključim kameru koja nadzire trijem. To mi je već prešlo u naviku.
Pošaljem poruke svojoj trojki u Quanticu, a potom se nekoliko sati bavim
školom. Nakon ručka - pizza od jučer - premjestim se u dnevnu sobu s praznim
kutijama za dnevnike. Protekloga tjedna dnevnici su stajali naslagani uza zidove.
Uredno naslagani, naravno, za što je zaslužna mama, ali ipak samo naslagani.
Vrijeme je da ih spremim i zapakiram. Odem čak i po one u sobi.
Kad stignem do dnevnika iz San Diega, ne spremim ih u kutiju, nego legnem na
krevet. Dosad ih nisam čitala, nego samo preletjela stranice u potrazi za datumima

115
 Knjige.Club Books

dolaska buketa. Mama ih je odnijela na skeniranje da pošalje stranice FBI-u. Sad

ih želim pročitati.
Imam osjećaj da se ponovno družim s Aimée, a barem joj toliko dugujem. Nisam
toliko naivna da mislim kako sam ja kriva za njezinu smrt, ali ipak je nosim kao teret.
Dugujem joj da je pamtim kao prijateljicu, a ne samo žrtvu.
Aimée je bila jedna od onih cura koje ne znaju da su lijepe niti se trude to biti.
Ne kažem da je mislila da je ružna, nego samo da nije stajala pred ogledalom i
razmišljala o izgledu dulje od toga koliko joj je trebalo da ukrasi kosu amarantom.
Kad god bi amarant cvao, Aimée bi svoju baletnu punđu omotala žarkim ružičastim
cvjetovima, a mama bi joj se smijala, govoreći joj da joj je opet ukrala začin. Plesala
je balet i bila glavna na izbornom francuskom. Voljela je Francusku i sve vezano za
nju, što je vjerojatno naučila od majke - iz Meksika se preselila u Francusku, ali ondje
upoznala Amerikanca i zaljubila se.
Jedino smo nas dvije na francuskom doista namjeravale naučiti francuski i
koristiti se njime poslije, za razliku od ostalih, kojima su samo trebali bodovi za
maturu ili upis na faks. Još mi uvijek nije jasno kako me je uspjela nagovoriti na
francuski, osim što se sjećam da mi je obećala da me neće vući ni na kakve aktivnosti
vezane za jezik. Osim toga, tad sam već bila usamljena. Uvijek sam bila društvena.
Još se sjećam kako je to bilo - samo se ne sjećam što je u meni tražilo društvo.
Aimée je bila draga, ljubazna, nikad me nije pitala kakvu bol nosim, a ja joj to
nikad nisam povjerila. Bilo je pravo olakšanje imati barem nekoga u životu tko ne
zna kakva je sudbina snašla Chavi. Barem jednu osobu koja nije poznavala staru
Priyu, koja me nije uspoređivala s njom i znala koliko sam izgubila. Aimée je
primijetila sve moje oštre bridove, ali nikad mi nije rekla da ih otupim.
Ne znam jesam li ikad napravila išta hrabrije od pokušaja da ostanem s njom u
vezi nakon preseljenja. Nisam ni znala što želim čuti: jednako su me plašile
mogućnost da zadržim prijateljicu koliko i da je ostavim za sobom.
Aimée je bila sa mnom onoga dana kad me je na kućnom pragu dočekao buket
sadarke. Nasmijala se, rekla da je netko zaboravio poslati i pravo cvijeće uz taj
uobičajeni dodatak buketima, a zatim ih izvukla iz buketa i njima ukrasila svoju
punđu. Omotala ih je uokolo poput male krune. Izgledala je poput vile.
Kad sam pisala pismo Chavi u svoj dnevnik - tintom sa šljokicama, jer sam bila
dobre volje - napisala sam joj da me Aimée podsjetila na rođendan, na onu posljednju
zabavu na kojoj smo nosile vijence od svilenog cvijeća. Svoje bijele ruže još sam
uvijek imala u ladici.
Još ih uvijek imam.
Pakiram dnevnike razmišljajući o Aimée, pazeći da bilježnice složim
kronološkim redoslijedom. Chavi i ja smo se koristile dnevnicima za rješavanje

116
 Knjige.Club Books

raznih prepirki i nedoumica ili bismo ih samo čitale za zabavu - i nikad, ih ne bismo
spremile odakle smo ih uzele, nego samo gurnule gdje bi bilo mjesta,
ispremiješane. Ovoga puta u kutiju slažem samo svoje i na kraju zalijepim
kutije trakom. Vani ostanu samo tri najsvježija dnevnika.
Za večerom mama pokaže Chavine dnevnike, mašući štapićima s kojih sushi
nekim čudom ne pada. - Jesi li smislila što ćeš sa svime time?
- Što ću sa svime time?
- Nosimo ih sa sobom?
Cijela je kuća u neredu, jer konačno pregledavamo kutije i odlučujemo što
nosimo u Francusku, o čemu još malo trebamo razmisliti, a što definitivno ide u
smeće ili u Caritas. Nije mi ni palo na pamet da su i dnevnici dio toga.
- Nisam mislila reći da ih baciš - nastavi mama nakon malo šutnje. Oprezno me
promatra, kao da se boji da ću eksplodirati. - Možda bi ih samo trebala pročitati,
vidjeti želiš li ih zadržati.
- Hoće li ti smetati ako ih zadržim?
Mama okrene štapiće i kvrcne me čistim dijelom po nosu. - Znaš da ne želim
živjeti u prošlosti, ali ovo nije moja odluka. Te su bilježnice u jednakoj mjeri Chavini
dnevnici koliko i pisma tebi. Ako ih želiš zadržati, zadrži ih. Što god odlučila... -
glasno i oštro izdahne, pa prijeđe jezikom preko usnice, nad kojom se na zlatnom
kolutu u nosu zalijepilo zrnce riže. - Francuska može biti novi početak, ali nikad ti
neću reći da Chavi ostaje za nama. Samo želim da dnevnike zadržiš jer doista želiš,
a ne jer misliš da moraš.
O. K. To mi je jasno.
Dok mama ronda po kuhinji, psujući kutije sa zdjelama i tanjurima, sjednem na
kauč s prvom rundom pisama moje sestre. Dosad sam vidjela samo djeliće koje mi
je Chavi sama odlučila pokazati.
Najstarija su napisana bojicama; slova su prevelika, a neka i izobličena. Pravopis
je užasan, ali to je još uvijek slatko, jer je mala Chavi tad još imala jednoznamenkaste
godine. Bila je silno uzbuđena što će dobiti mlađu sestru. Pisala mi je da će
biti najbolja sestra na svijetu, da će me zauvijek voljeti, da će mi dati da se igram sa
svim njezinim igračkama, čak i najdražim. Pismo koje je napisala dva dana nakon
mog rođenja je preslatko: kao da je u riječi ulila ljutito razočaranje. Petogodišnja
Chavi, izgleda, nije shvatila da će njezina mala sestra prvo biti beba. Da se
neće odmah moći igrati s njom.
Čitanje dnevnika pretvori mi se u ugodnu dnevnu naviku. Jutrom ustajem,
provjeravam ima li što na trijemu, pišem zadaće i učim, ponekad idem na šah ili u
dućan, popodne se vraćam i spremam sobu ili kuhinju, zatim još malo učim,

117
 Knjige.Club Books

večeram, pomažem mami s kutijama u prizemlju, a na kraju pola noći

provedem čitajući Chavine dnevnike.
U petak na trijemu stoji vijenac kozokrvine u mekom plavom papiru. Ostavljen
je u kutiji nalik na one u kojima dostavljaju torte.
U ponedjeljak je na trijemu buket frezija, divlja eksplozija ružičaste, žute, bijele,
ljubičaste i hrđavo narančaste. Cvijeće je toliko svježe da se kroz otvorene cvjetiće
probijaju stabljike s krupnim pupovima što se spremaju procvasti.
U srijedu dolaze karanfili bijelih latica čiji crveni rub kao da curi prema srcu
cvijeta. Prošli put su karanfili bili posljednji. Umjesto agentice Sterling i agenta
Archera - kojeg sam nekoliko puta primijetila da se vozi našom ulicom, patrolirajući
- dolazi agent Finney.
- Kako se držiš? - pita me, ne skidajući pogled s pravokutne kartice koju drži
rukama u rukavicama.
- O. K. - naslonim se na dovratak, dižući šalicu s kakaom do lica da topla para
neutralizira hladni povjetarac. Vrijeme je sve toplije - proteklih nekoliko dana drži
se na oko deset stupnjeva - i meteorolozi nam veselo predviđaju dvadeset jedan za
vikend, ali ja sam u pidžami (i to ne jednoj od onih u kojima se može iz kuće). Na
korak od mene je vješalica s jaknom, a ja se čak i ne želim obući. - Samo bih radije
znala što slijedi.
- Pakujac - odgovori Finney odsutno, spremajući karticu u posebnu plastičnu
vrećicu. - Znaš kako to izgleda?
- Ono plavo? Mislim da je netko o njima napisao pjesmu - nisam na to mislila,
ali na neki me način tješi što je Finney tako otvoren i ne pokušava me poštedjeti.
I dalje čučeći laktova naslonjenih na koljena, pogleda me odozdo. - Tvoj
susjedski ljigavac je i dalje misterij.
- Landon?
- Eddison je suzio potragu na nekoliko najvjerojatnijih četvrti, ali nitko ga ni u
jednoj od njih ne prepoznaje, a nismo našli ništa službeno o njemu. Nema kredite,
nema nekretnine. Ni prometna policija, pa čak ni pošta, nemaju nikakvog Landona
u bazama podataka. Proširit ćemo potragu, ali sporo napredujemo.
- Nije Landon na snimkama nadzorne kamere - podsjetim ga. - On ima drugačije
oči.
Namršti se i opet me pogleda. - Archer ti je trebao reći. Znamo tko je na
snimkama.
- Molim?
- Student s mjesnoga faksa, zarađuje dostavom. Jedan susjed prepoznao ga je na
snimci s frezijama. Kad smo razgovarali s njim, rekao je da su mu cvijeće ostavili u

118
 Knjige.Club Books

autu, uz omotnicu s adresom na koju ga treba dostaviti, honorarom i

vremenom dostave.
- Ostavlja auto otključan da mu anonimni naručitelji ostave stvari za dostavu na
sjedalu? - pitam u nevjerici. - To zvuči tako...
- Idiotski? - složi se. - A i kao izvrsna metoda za završiti u zatvoru zbog
posredovanja u kupoprodaji ilegalne robe. Rekao je da će nam javiti ako ista osoba
ostavi još nešto.
- Znači, ili se dosad nije javio jer ne želi ili su drugi buketi dostavljeni drugačije?
- Tako je. A nešto ovakvo baš bi odgovaralo tvom anonimnom prijatelju
Landonu. Jutros ga nije bilo na šahu - provjerio sam na putu ovamo - a ostatak tjedna
moramo svjedočiti na sudu. Archer ili ja ćemo te idućeg tjedna pratiti na šah.
Nadam se da ćemo ga uhvatiti za razgovor ili slijediti do doma.
- Nisam ga nijednom vidjela otkako je Eddison svratio do paviljona.
- Nijednom?
- Aha.
- A tvoji veterani?
- Nisam ih pitala - vidim da se mršti, zamišljeno trlja ruke. - Zabrinuti ste.
Protegne ruku prema stolcu i uhvati ga u posljednji tren prije pada. Agent Finney
izgleda kao da je miješan od svega i svačega. Nježno lice, tijelo boksača, irski blijeda
koža s jedva vidljivim pjegicama, ali svilenkasta crna kosa. - Victor Hanoverian
me naučio svemu što znam. Bili smo partneri dok nije dobio vlastitu jedinicu,
Eddisona i Ramirezovu. Gledao sam ga kako potpuno mimo ulazi u zgrade u kojima
su držali taoce ili iz kojih netko puca. A sad mi svaki dan šalje mail i pita me ima li
što novo. O, da, zabrinut sam. Kad je Vic nemiran, ja paničarim.
Takvu iskrenost nisam očekivala od nekoga koga gotovo i ne poznajem, ali
zahvalna sam na njoj. - Obojicu vas plaši pitanje što slijedi nakon što buketi stignu
do cvijeća koje je dobila posljednja žrtva?
- Ili što slijedi ako vas dvije odete, a on ne stigne do kraja ciklusa - prizna Finney.
- Ako se odselite, a on ode za vama. U Francuskoj FBI nema jurisdikciju.
- Ne možete poslati slučaj Interpolu?
- Možemo i hoćemo, ako do toga dođe. Ali pitanje je koliko će mu pozornosti
posvetiti.
- Hvala vam.
- Na čemu?
- Na tome što me ne štedite detalja - slegnem ramenima.

119
 Knjige.Club Books

- Da nisam zabila glavu u pijesak kad je Chavi ubijena, možda bih shvatila da
moram prijaviti bukete u San Diegu. Ne bismo se ovime bavili, a vi se ne biste morali
skrivati od šefice. Možda bi Aimée bila živa, a možda i djevojka nakon nje.
- A ne, ne - sad ustane, a koljeno mu bolno kvrcne. Lecne se, ali to je sve. Nešto
je niži od mene, ali vrlo se uspravno drži, a i ima stav koji nadilazi visinu. - Ne smiješ
se baviti takvim mislima.
- Ali to je istina, zar ne?
- Nemamo pojma. Priya, dobro me slušaj.
Oči su mu toliko tamne da se zjenica i šarenica ne razlikuju, a usto ima apsurdno
dugačke trepavice, najdulje trepavice koje sam ikad vidjela na muškim očima.
- Ne smiješ se baviti takvim mislima - ponovi mi odlučno.
- Ni za što od ovoga nisi ti kriva. Nemamo pojma što bi se dogodilo da su se
stvari drugačije odvijale u San Diegu. Radimo na slučaju sad i to je dovoljno.
Pomažeš nam.
- O. K.
Izgleda frustrirano i zapitam se hoću li me uskoro nazvati Eddison ili Vic. Agent
Finnegan je ljubazan, ali ne poznaje me dovoljno da me uvjeri i u što. - Idemo vidjeti
što je kamera zabilježila.
Na novoj snimci je žena. Na sebi ima debelu vestu na kopčanje, a ispod nje polo-
majicu s crnim, crvenim i žutim prugama kakve nose zaposlenici benzinske postaje
nedaleko od kuće. Ne prepoznajem je, ali to me i ne čudi: na benzinskoj sam bila
samo nekoliko puta kad sam na putu doma sa šaha morala piškiti. Svaki put sam
kupila čokoladicu ili sok, da ne budem jedna od onih . koji samo dođu na WC, a ništa
ne kupe. Ipak, nisam dovoljno provela unutra ni da primijetim tko je na blagajni.
- Idem vidjeti možemo li je identificirati - kaže agent Finney i krene prema
vratima. - Priya... Ne zaboravi da već radiš najviše što možeš. Ne trebaš nositi tuđi
teret.
Pakujac je dvobojan cvijet koji izgleda kao da je netko slijepio dvije različite
vrste cvijeća. Svaki cvjetić ima bijelo srce s krupnim, širokim laticama i tamno grlo
u drugoj boji koje nestaje u jednako tamnoj, tankoj peteljci. Buket koji stigne u petak
- donese ga zbunjeni poštar koji ga je nešto ranije zatekao na suvozačkom sjedalu
službenog kombija - ima bijele, plave i ljubičaste cvjetove.
Emily Adams pjevala je o plavom pakujcu nekoliko dana prije nego što je
ubijena.
Što je vjerojatno i razlog zašto prvi put jedan buket nije svezan nakovrčanom
plastičnom vrpcom. Svezan je bijelom satenskom vrpcom s otisnutim crnim notama.

120
 Knjige.Club Books

Nisam dobila samo cvijeće koje ju je otpratilo u smrt, već i note, koje su je pratile za
života.

Agentica Ramirez je u Delawareu, vezano za slučaj koji su zatvorili u veljači.

Njezinoj „još ne curi“ to očito nitko nije tekao, jer joj je poslala cvijeće: na stolu stoji
golem buket suncokreta. Dostavljač ih je morao pridržati dok Eddison raščisti
dovoljno stola da ih imaju kamo spustiti. Ramirezova voli suncokrete. To čak i on
zna.
Ali buketi u posljednje vrijeme njemu znače nešto posve drugačije, pa ga je
dostava uznemirila. Trenutačno ne vidi ništa privlačnog u cvijeću.
Ali je dobar partner i odmah fotografira cvijeće pa pošalje fotografiju da
Ramirezova može nazvati svoju „još ne curu“ iz odjela za protuterorizam i gugutavo
joj zahvaliti.
Vic priđe njihovu dijelu ureda sa sendvičem s pohanom piletinom u ruci i
napetim izrazom na licu. - Obuci se - kaže kratko. - Idemo u Sharpsburg.
- U Sharpsburg... Keely?
- Napali su je. Inara je s njom i roditeljima u bolnici.
- Inara je u Marylandu? - upita Eddison, ali već u ruci ima svoj i Vicov kaput,
pištolje i značke. Obući će se i spremiti nakon što Vic proguta posljednje zalogaje
ručka. Eddison na brzinu dohvati i mali ruksak koji spremno čeka pod stolom.
Možda neće morati prenoćiti, ali ako budu morali, spreman je.
- Keely ima praznike. Pozvala je Inaru k sebi na nekoliko dana.
Inara i sve ostale imaju sreće da ona radi u skupom restoranu i dobra je s
vlasnikom, inače Eddison ne vidi kako bi mogla toliko često samo uzeti slobodan
dan.
Vic dovrši sendvič u dizalu, potom uzme od Eddisona pištolj i značku pa ih
pričvrsti za pojas. - Putem će nam javiti ima li što novo.
Nema puno novoga - jave im samo u kojoj je Keely bolnici i da je napadačka
uhvaćena. Skoro dva sata do Sharpsburga voze se bez riječi. Teško je ne zamisliti
najgore.
Keely se oporavlja... očekivanim tempom. Oteta je na dvanaesti rođendan,
brutalno je pretučena i silovana, a zatim se iz nesvijesti probudila u Vrtu. Ondje je
provela svega nekoliko dana, a Inara i ostale djevojke štitile su je poput lavica, ali
prema onome što su Eddison i Vic čuli od Inare i Bliss, tih posljednjih nekoliko dana

121
 Knjige.Club Books

bilo je strasnije od svega prije. Slijedile su eksplozija, spašavanje, mediji... Keely

nosi teži teret nego što bi trebalo ijedno dijete njezinih godina.
Mjesna policija obavijestila je bolnicu o njihovu dolasku i dovoljno je da u hodu
mahnu značkama da ih osoblje brže-bolje odvede do privatne sobe u blizini hitne
službe.
Ondje zateknu Keelyna oca kako nemirno korača tamo-amo po hodniku, trljajući
lice dlanovima. Inara stoji pred vratima, ruku prekriženih na trbuhu, i prati ga
pogledom. Eddison nije siguran stoji li tako jer se boji ili jer joj je hladno:
klimatizacija malo prejako radi za njezinu majicu bez rukava. Na ramenu joj se vidi
djelić tetoviranog krila leptira.
- S njom su majka i jedna policajka - kaže im Inara umjesto pozdrava.
- Jedva su nam išta rekli - odvrati Vic. - Što se dogodilo?
- Bile smo u trgovačkom centru i napravile smo stanku za ručak. Roditelji su joj
bili u blizini, ali ne pokraj nas. Keely nam je odabrala stol, a ja sam otišla po hranu.
Čula sam gužvu i okrenula se, ženska je trčala prema njoj s nožem u ruci. Vikala joj
je da je kurva i da je silovanje bilo kazna Božja.
- A zatim?
- Nitko se nije ni pomaknuo od šoka. Svi su stajali skamenjeni. Progurala sam se
kroz gužvu i bacila se na tu kučketinu. Moguće je da sam joj slomila nos. Bacila je
nož, a dotad je do nas već bio dotrčao i jedan zaštitar. On je svladao nju, a ja
sam otišla do Keely.
- Je li loše?
Eddison skine kaput i pruži ga Vicu pa skine i svoju debelu crnu vestu. Jutros se
odlučio za majicu kratkih rukava i vestu umjesto za košulju i sako, jer su trebali
provesti cijeli dan za stolom. Sad mu je drago zbog toga. Pruži vestu Inari, koja
se nasmiješi.
- Hvala. Dala sam majicu Keely, da je malo sakrijem. Ljudi su buljili u nju -
Eddisonova vesta joj je prevelika i vide joj se čak i ključne kosti. Gurne ruke u
džepove, umjesto da ih ponovno prekriži. - Porezotine su plitke i pretežno na rukama,
jer ih je Keely podigla da se obrani. Porezala ju je i po obrazu, pa su pozvali
plastičnog kirurga da je pregleda.
- To je isti trgovački centar iz kojeg je oteta?
- Da. Ali odonda je već bila ondje. Psihijatri su je potaknuli na to.
- Znači, napadačka je znala tko je Keely.
- Kako ne bi? - suho kaže Inara. - Lica su nam na svim novinama i ekranima. A
Keely živi ovdje.

122
 Knjige.Club Books

Keelyn otac se približi, pogleda ih i kimne, ali se odmah okrene i nastavi šetkati
u drugom smjeru.
- Stvarno se trude ne biti naporni - kaže Inara agentima. - Uz nas su, ali
nenametljivi. Njihova je ideja i bila da nas dvije ručamo same.
- Hoćemo li opet morati razgovarati o tome tko je za što kriv? - nježno je upita
Vic.
Inara se kratko nasmije. - Nećemo. Tih mi je razgovora dosta za dulje vrijeme.
Mislim da se samo pokušava izmoriti da se smiri prije nego što uđe u sobu.
Vic pogleda Eddisona pa pokuca na vrata bolničke sobe. - Keely? Ovdje agent
Hanoverian. Slobodno uđem? - Pričeka da Keely tiho potvrdi pa pažljivo otvori vrata
i jednako pažljivo ih zatvori za sobom.
Eddison se nasloni na zid pokraj Inare. Sad oboje prate Keelyna oca pogledom.
- Samo si je jednom udarila?
- Da.
- Svaka ti čast na suzdržanosti.
- Da zaštitar nije pritrčao, možda bih je udarila još koji put. Možda i ne bih.
Valjda bi to ovisilo o tome bi li ona ponovno napala Keely.
Keelyn otac dođe do kraja još jednog kruga, okrene se poput plivača i opet krene
u drugom smjeru.
- Bave se idejom da se presele u Baltimore. On može dobiti posao u istoj firmi u
drugom gradu, a Keelyna mama ondje ima obitelji. Misle da bi možda bilo bolje da
se odsele iz Sharpsburga.
- Što ti misliš?
- Ja mislim da Baltimore gleda iste vijesti - uzdahne Inara. - Ne znam. Možda ne
treba pitati mene: ja sam se vratila u isti stan i na isti posao.
- Tebi je bilo osamnaest, a njoj dvanaest.
- Ma da? Nisam znala.
Eddison se nasmije, a kako stoje jedno do drugoga, može se pretvarati da Inara
nije vidjela da se nasmijao. - Je li i tebe ozlijedila?
Inara podigne ruku. Dlan je omotan zavojem. Ozljeda ne izgleda kao one koje je
imala kad su se upoznali, ali Eddison se ipak lecne. - Glupa sam. Primila sam nož za
oštricu, a trebala sam je zgrabiti za ruku. Ali barem sam joj odvukla pažnju dovoljno
da je udarim. Dobila sam nekoliko šavova. Neće mi ni ostati ne znam kakav ožiljak.
Opekline koje je zadobila u eksploziji Vrta ostavile su ožiljke. Svaki put kad se
sjeti, kao sad, nekoliko puta protegne ruku. Rekli su joj da će tako zadržati
fleksibilnost.
- Čudi me da nisi unutra s njom.
123
 Knjige.Club Books

- Bila sam, ali svaki put kad bi je policajka nešto upitala, Keely bi pogledala
mene. Ponudila sam da izađem, kako bismo bili sigurni da je izjava samo njezina.
- A onda se nisi vratila?
Inara promrmlja i izvuče mobitel iz džepa, pomalo nespretno. Džep je na lijevoj
strani, a njezina ruka nije dovoljno ojačala da ga čvrsto drži. Otvori poruke i dok traži
onu koju mu želi pokazati, Eddison primijeti imena ostalih Leptirića. Kad
nađe poruku, vidi da je od Bliss. Grlo mu se stegne.
Poruka je slika članka s interneta, otprije manje od sata. Ispod naslova koji je
toliko drsko glup da će svi kliknuti iz znatiželje, Eddison vidi Inarinu sliku. Keely se
ne vidi, jer se skriva iza Inare. Omotana je Inarinom majicom, koju je zamotala oko
sebe poput deke, i obgrlila se oko nadlaktica. Inarina majica bez rukava malo se
popela uz leđa i otkrila repove krila leptira koji joj je tetoviran na leđima. Callophrys
eryphon, smeđi leptir koji živi u borovim šumama. Inarina glava je okrenuta, ali i
tako joj se na licu vide odlučnost i zaštitnički nagon.
- Napisali su kako se zovem. I gdje radim. Bliss će upozoriti Giuliana da
zapovjedi osoblju da ne odgovara ni na kakva pitanja osim na ona o jelovniku.
- Jesu li napisali i kako se Keely zove?
- Imenom i prezimenom: Keely Rudolph iz Sharpsburga u Marylandu. Napisali
su čak i u koju školu ide. Osnovnu, Isuse.
- Možda bi bilo bolje da se presele u Baltimore. Mogli bi upisati Keely u školu
pod majčinim prezimenom.
- Preživjele smo. Ne bismo se morale skrivati.
- Ne biste, ne.
- U školi su je također gnjavili. Lijepe joj naljepnice leptira na ormarić.
Ostavljaju papirnate leptire na stolu. Jedna profesorica čak ju je upitala je li Vrtlar i
njoj odabrao leptira.
- Inara...
- Ja sam navikla na to da je život sranje. To znači da sam svake minute svjesna
koliko moram biti sretna što imam dobre prijatelje, ali i da znam koliko me smeća
okružuje. Keely to još ne zna, a ne bi ni morala saznati. Dobra je. Ima roditelje koji
bi sve napravili za nju. To nije...
Eddison se s nelagodom nakašlje. - Nije fer?
- A što jest? Ništa nije kako treba - Inara spremi mobitel, nasloni glavu na zid i
zaklopi oči. - Ožiljci mogu izblijedjeti - kaže tiho - ali ne i nestati. To nije pošteno.
Živimo s tim sjećanjima. Zašto moramo živjeti i s ožiljcima?
Eddison nema odgovor na to pitanje.
Inara ga ne bi prihvatila i da ga ima.

124
 Knjige.Club Books

Samo šutke gledaju Keelyna oca kako korača gore-dolje hodnikom, slušaju
nejasan razgovor iz Keelyne bolničke sobe i čekaju.

Zove se Laini Testerman i svileni hibiskus koji svakoga dana nosi zataknut za
uho vjerojatno je jedino što doista voli nositi. I jedino što išta pokriva.
Nikad u životu nisi vidio takvo što. Proljeće u Mississippiju inače nije ovako
vruće, ali ta djevojka ipak se previše skida. Hvata svaku priliku. Nosi kratke hlače
koje ni nisu hlače; toliko su izrezane da joj se vidi pola stražnjice. Ako nije u školi,
uz njih nosi samo gornji dio bikinija. Svaki novi je još manji od onoga prije njega.
Dok čuva djecu za novac, provodi vrijeme u vrtovima i dvorištima, pod mlazom
vode iz vrtnog crijeva ili u bazenima. Nitko se ne presvlači u kupaće kostime. Kaže
dječici da se samo skinu u rublje i skoče u vodu, vani, gdje ih svatko može vidjeti.
Često su djevojčice i dječaci u istom dvorištu, u istom bazenu. Od ulice ih dijeli samo
ograda.
Želio si je ubiti već i za kaznu za njezinu sramotnu golotinju, ali ovo je kap koja
je prelila čašu. Ne smiješ dopustiti da tako kvari najmlađe, da tako kvari druge
djevojčice.
Ne želiš da te dječica vide, a Laini većinu vremena izvan škole provodi čuvajući
djecu. Skuplja novce za polovni auto, čuo si dok je nabrajala prijateljici sve
prednosti slobode u kojoj će uživati kao vlasnica auta. Toliko je zaposlena da gotovo
nikad nije sama.
Ali jedne večeri izađe iz kuće i biciklom se odveze do gradskog bazena pa popne
preko ogade iako su vrata zaključam. Baci torbu i ručnik na stolac, ali potom baci i
kupaći kostim pa skladnim skokom zaroni u vodu gola kao od majke rođena.
Jedino što nije skinula je kopča s cvijetom hibiskusa, blistavih i žarkih boja čak
i pri slabom svjetlu uličnih svjetiljki.
Tad čuješ zvečanje ograde i preko nje preskoči neki dečko. Baci ručnik i kupaće
do njezinih stvari, ali ne skoči u bazen. Sjedne na rub i spusti noge u vodu. Gleda
Laini kako pliva.
Što bi školska plivačka momčad rekla da znaju za ovo?
Kad primijeti dečka, Laini se nasmiješi, dopliva do njega i nasloni laktove na
njegova raširena koljena.
U iskušenju si ubiti je iste noći, ali nemaš cvijeća. Znaš gdje ćeš ga naći - ipak
je već neko vrijeme promatraš, ipak si već odlučio da je ona sljedeća - ali za to će ti

125
 Knjige.Club Books

trebati još cijeli jedan dan, jer moraš po njih autom. To je malo više truda nego
inače, ali u susjednom gradu je festival hibiskusa. Kako prikladno.
Prikladno je i prekriti hibiskusom njezine bradavice, koje su trebale biti
prekrivene majicama, prekriti hibiskusom njezino međunožje koje je prečesto
otkrivala. Posljednji cvijet, najljepših boja, ide ravno u usta te male kurve.

Nakon što ispratim agenticu Sterling i agenta Archera s cvijećem koje je stiglo u
utorak - nevenima - odem na šah. Moram se malo maknuti i iz kuće i od kutija i
dnevnika. Mama voli nevene. Tata je bio alergičan na njih ili je barem tako tvrdio.
Mislim da ih samo nije volio, pa je govorio da je alergičan da ih mama ne donosi u
kuću ili sadi u vrtu. Mama je zasadila cijelu gredicu nevena uza zid one stare crkve,
a tata je zbog toga uvijek morao ući na druga vrata, da se ne razotkrije kao muljator.
Bliži se obljetnica Chavine smrti, a to znači i obljetnica tatine. Neveni mi danas
smetaju malo više nego inače. Rane kao da su se ponovno otvorile.
Dovoljno je toplo za traperice i jaknu od flisa, ali za svaki slučaj oko vrata
omotam i šal. Jakna je crvena i bila je Chavina, pa je drečavija od svega što ja imam
u ormaru. Nosim je jer me tješi, na neki čudan način. Iste je crvene boje kao moj ruž,
a moj je šal zelen poput smaragda - mamina najdraža boja - pa imam osjećaj da nosim
djelić obiju od njih; uspomene na obitelj.
Mislim, ne onako kako serijski ubojice čuvaju uspomene na žrtve.
Primijetim sve poglede veterana, koji lutaju od jednoga do drugoga prije nego
što se netko odluči skupiti hrabrosti za pitanje. Pierce se nakašlje, ne dižući pogled
sa šahovske ploče između nas. - Plava, jesi dobro?
- Bliži se nekoliko bolnih obljetnica - kažem, jer je to i istina i jedino što sam im
trenutačno spremna reći. Gunny zna da mi je sestra ubijena. Svi su čuli da spominjem
mamu, ali ne i taru. Svi mi nosimo ožiljke, a ponekad je bol i činjenica i sjećanje.
- Landon se nije vratio.
Spustim ruke na krilo. - Za to bih se trebala ispričati?
- Ne! - drekne Pierce, a Jorge i Steven stresu glavom, gledajući ga prijekorno. -
Ne - ponovi Pierce mirnije. - Samo nas je zanimalo gnjavi li te možda negdje drugdje.
- Nisam ga ni vidjela - kažem, sjetivši se odmah Finneyjevih sumnji. - A vi?
Svi odmahnu glavom.
Pomaknem kraljicu na polje s kojeg će brzo biti maknuta i vratim ruke u krilo.
Pierce me samo pogleda, ali ipak prihvati žrtvu. Dobra je to metoda promjene teme.

126
 Knjige.Club Books

- Koliko si još dugo s nama, Plava? - pita me Corgi.

- Malo manje od šest tjedana. Već smo do grla u sortiranju. Bacamo sve i svašta
što odavno vučemo za sobom, a zapravo nam ne treba.
- Žene su uvijek sentimentalne - uzdahne Happy.
Yelp ga gume laktom.
- Više smo lijene nego sentimentalne - kažem s malim smiješkom. - Toliko se
često selimo da nema smisla svaki put raspakirani sve stvari, a ako se ne raspakiramo,
čemu uopće otvarati kutije?
- Ali zašto uopće čuvate ono što ne upotrebljavate?
- Jer su važne stvari unutra pomiješane s nevažnima. Ne možemo tek tako baciti
cijele kutije.
- Ne prepiri se sa ženama, Happy - savjetuje mu Corgi. - Čak ni s ovako mladom.
Njihova logika nije kao naša.
Gunny se probudi kad paviljonom odjekne glasan smijeh i čak i tako bunovan,
nasmiješi mi se. - Dobro utječeš na naše umorne duše, Priya.
- I vi na mene - promrsim, i to doista mislim. Osim Landona, svi su ovdje dragi.
Ovo je sigurno mjesto puno ljudi koji me nisu samo pustili da se motam oko njih,
nego me i prihvatili sa svim mojim ožiljcima i zubatim osmijesima.
Nakon spektakularnog poraza od Piercea - na što se on ne buni - odigram
nezanimljivu partiju protiv Gunnyja, a potom se ushodam uokolo s fotoaparatom u
ruci. FBI već ima fotografije: ove su za mene. Da ih se sjećam nakon odlaska.
S aparatom oko vrata odem po kavu. Vidim Joshuu kako izlazi; opet je u debeloj
vesti, bez kaputa. Fotografiram i njega. Ljubazan je, ali nenametljiv. Primijeti me i
nasmiješi se, ali ne stane porazgovarati. Landonu nema ni traga, pa kupim piće
i krenem doma. Još uvijek hodam primjećujući sve oko sebe, ali više me ne prati
osjećaj da me svi gledaju.
Napišem Finneyju i agentici Sterling da ni veterani nisu nigdje vidjeli Landona
pa potražim Eddisonov broj i pritisnem zovi. Čitala sam o napadu na Keely i vidjela
Inarinu sliku. Još nisam sigurna hoću li njoj pisati o tome ili je pustiti da sama načne
ili ne načne tu temu. S obzirom na to da mi je Eddison pola vikenda slao poruke o
tome koliko je loše sastavljena momčad koju su Nationalsi predstavili na prvom
sezonskom treningu, možda je još previše ljutit za razgovor.
- Nisam siguran je li to dobro ili loše - prokomentira kad mu kažem da nitko nije
vidio Landona. - Drago mi je da te ne gnjavi, ali sad će nam biti jako teško ući mu u
trag.
- Stvarno si siguran da je on kriv?
- Ti stvarno nisi? - Eddison pitanjem odgovori na pitanje.

127
 Knjige.Club Books

- Ostavio je dojam inteligencije na tebe?

- To što se ne snalazi u društvu ne znači da nije inteligentan.
- Ali znači da bi ga netko primijetio. Da si tinejdžerica, bi li ga primijetio kad
padne mrak?
- Da sam tinejdžerica - Eddison ponovi prvi dio - imao bih noćne more koje točno
tako počinju.
- Imam za tebe još jednu - promrmljam, približavajući se trijemu. - Netko mi je
ostavio cvijeće na trijemu u proteklih nekoliko sati.
Eddison tiho opsuje, ali razaznam samo niz konsonanata, pištavih i prejako
naglašenih. - Koje cvijeće?
- Ne znam. - Znam da se zove na h, ali ne mogu se sjetiti imena. Na popisu su tri
vrste kojima naziv počinje na h. - Nešto tropsko. Izgleda kao onaj cvijet s bočice loši
ona za sunčanje - cvjetovi su krupni i imaju krupne latice koje se
mjestimično preklapaju na rubovima. Tučak je dugačak i strši poput erekcije posute
peludi. Latice su tamnoljubičaste pri dnu, u sredini su žarko crvene i narančaste
poput zalaska sunca, a na vrhu žute. Izgledaju kao da su nacrtane za Modnu.
Prebacim mobitel na zvučnik da mogu odmah fotografirati buket i poslati
mu fotografiju.
- Hibiskus - kaže Eddison ogorčeno minutu poslije. - Priya, osjećaš li se dovoljno
sigurnom?
- Dosad nije pokušao ući u kuću.
- Priya...
- Sad već zvučiš kao Vic.
- Osjećaš li se dovoljno sigurnom? - ponovi.
- Dovoljno - odvratim. - Kunem se. Zaključat ću vrata. Držat ću se dalje od
prozora. Sjest ću negdje s nožem u ruci.
- Znaš li uopće gdje su vam noževi?
- Kako ne... mama ih je pronašla jučer. Sad su na šanku. Spakirat ćemo ih tek
kad im nađemo društvo za kutiju.
Iz zvučnika dopre neki zvuk nalik na blag šamar i pretpostavim da se Eddison
očajno uhvatio za čelo. - Dobro. Finney će ostati s tobom dok ti mama ne dođe s
posla. Ili agentica Sterling ili Archer, vidjet ću tko je slobodan. Ne želim te ni čuti!
Nećeš biti sama.
- Nisam se ni mislila buniti. - Kako sve troje agenata voze, iz Denvera će im
trebati manje od sata. Mama neće doći doma do tri. Možda bi bilo vrijeme da prebace
dio odgovornosti na gradsku policiju, da njima šaljemo i bukete na analizu, ali
ne znam kako to ide.

128
 Knjige.Club Books

- Nazvat ću Finneyja. Ako me trebaš, nazovi me, O. K.? I javljaj mi jesi li dobro.
- Provjerit ću što je snimila nadzorna kamera, naći dostavljača da pogledaju čim
stignu.
- Dobro.
Smjestim se na kauč, jedan nož spustim pokraj sebe na naslon za ruke, a drugi
pred sebe na stolić. Na krilu otvorim prijenosno računalo. Izašla sam samo na dva
sata, možda dva i pol, pa ne bi trebalo biti teško pronaći trenutak dostave na snimci.
Ne bi trebalo.
Ali jedina osoba koju je kamera snimila nakon odlaska agenata sam ja. Snimila
me kako izlazim i kako se vraćam. Dostavljaču ni traga. Odvrtim snimku još jednom,
ovoga puta sporije, i pronađem deset minuta na kojem se ništa na ekranu ne mijenja.
Kamera je bila prestala s radom. Deset minuta snimka nije snimka, nego samo mirna
slika. Spojena je s kućnim Wi-Fijem, koji je navodno siguran i otporan na hakiranje.
Pogledam vrijeme kad je kamera prestala snimati i smrznem se. O, Bože. Cvijeće
je stiglo na trijem malo prije mene.
Ni ne shvatim da sam posegnula za nožem, nego samo primijetim da ga stežem
toliko čvrsto da me prsti bole. Hodajući ulicom prema kući nisam se mimoišla ni s
pješacima ni s biciklistima, što znači da je osoba koja je ostavila cvijeće prošla pokraj
mene autom.
Ne pitajte me zašto me to više plaši od prethodnih dostava - kad sam bila u kući
dok je dotični ostavljao cvijeće na trijemu. Možda zato što sam vani nezaštićena. U
kući imam oružja - noževe, vaze, Chavinu bejzbolsku palicu - a vani samo sprej
za samoobranu.
Barem se ništa neće dogoditi dok cvijeće ne dođe do kraja ciklusa.
Ako si dovoljno puta ponovim da sam još na sigurnom, možda u to i povjerujem.

129
Knjige.Club Books

TRAVANJ

130
 Knjige.Club Books

Geoffrey Macintosh živi u zatvorskoj bolnici. Zbog zdravstvenog stanja još

uvijek nije premješten u ćeliju. Prikopčan je na aparat koji njegove organe
opskrbljuje kisikom, jer su mu pluća nepovratno oštećena u eksploziji u stakleniku.
Cijev koja ga spaja s tim aparatom pričvršćena mu je na zatiljku, da je ne može
odvojiti u pokušaju samoozljeđivanja. Eddison, doduše, vjeruje da su je tako dobro
pričvrstili da ga netko drugi ne pokuša ubiti. O napadu na Keely govori se u medijima
u cijeloj zemlji.
Vrtlar je nekoć bio privlačan muškarac. Eddison je vidio njegove fotografije u
dosjeu, a ima ih i po internetu. Šarmantan, karizmatičan, u pedesetim godinama
života, zelenih očiju i tamnoplave kose, uvijek besprijekorno odjeven. Apsurdno
bogat, djelomično jer je mnogo naslijedio, djelomično jer je mnogo zaradio, bio je
poznat po impresivnim donacijama dobrotvornim ustanovama i drugim
dobročinstvima.
Jednako mnogo novca i pažnje ulagao je u svoj staklenik. U svoj Vrt.
Čovjek u bolničkom krevetu prekriven je mjehurima od opeklina. Cijela desna
strana tijela mu je izobličena, koža spaljena. Prsti su mu natečeni, nepomični zbog
ozljeda. Vrat mu je kao staljen, zategnut, a ožiljci se s njega uspinju prema licu.
Usta su mu na desnoj strani obješena, gotovo spojena s bradom i otkrivaju kost i
zube, a više nema ni desno oko. Liječnici ga nisu uspjeli spasiti. Opekline na glavi
sad su već zarasle, ali ožiljci se protežu preko gole lubanje. Lijeva strana tijela prošla
je nešto bolje, ali nije nedirnuta. Bol mu je oko oka i usta urezala duboke bore. Neke
opekline i dalje ne zarastaju, a uz rubove presađene kože vidi se gnoj.
Nimalo ne sliči na čovjeka koji je trideset godina otimao i ubijao djevojke, čuvao
ih u formaldehidu poput izložaka. Poput ljudskih Leptirića.
Eddison bi ga najradije slikao i pokazao preživjelim djevojkama, koliko god to
bilo perverzno. Najradije bi ih smirio pogledom na Vrtlara.
Doduše, Bliss kao Bliss se vjerojatno ne bi umirila pri pogledu na to, nego
prasnula u zlurad osvetnički smijeh.
MacIntoshev odvjetnik - jedan od njih, jer Vrtlar je angažirao djelu vojsku
odvjetnika - sjedi slijeva klijentu, da ga ovaj vidi preostalim okom. Odvjetnik je
visok i mršav, u skupom odijelu koje mu svejedno ne pristaje savršeno, kao da je kod

131
 Knjige.Club Books

krojača bio previše nestrpljiv za posljednje detalje. Izgleda kao da nosi tuđu odjeću.
Vidno mu je nelagodno u bolničkoj sobi, zbog čega samo ostavlja još lošiji dojam.
- Imate li dobar razlog za posjet mom klijentu, agenti? -upita ih odvjetnik.
Redling? Reed? Eddison se ne može sjetiti kako se zove.
Vic se nasloni na donji dio kreveta, čvrsto držeći plastični okvir. Izraz lica mu je
nedokučiv, čak i Eddisonu. Drži se kao da ne želi odati ni mrvicu onoga o čemu
razmišlja.
To Eddison itekako razumije.
- Samilost, rekao bih - kaže Vic i pretjerano samilosno. - Gospodine Macintosh,
prije sat i pol vaš sin Desmond pronađen je mrtav u svojoj zatvorskoj ćeliji. Razderao
je hlače i od njih izradio petlju. Pokušao se objesiti s kreveta. Nije si uspio slomiti
vrat, ali je prekinuo dovod kisika. Proglašen je mrtvim u pet i četrdeset dva.
Usprkos glasnom pištanju monitora koji prati rad srca, Macintosh izgleda mirno,
skamenjeno. Pogled mu leti po prostoriji; s agenata na odvjetnika, s odvjetnika na
podnožje kreveta na kojem je Desmond sjedio pri posjetima, kako su rekle sestre.
- Samoubojstvo? - kaže odvjetnik, kuckajući već po mobitelu. - Sigurni su?
- Vrata ćelije bilježe svaki ulazak. Nakon zatvaranja vrata sinoć, nitko nije ušao
u ćeliju. Jutros su ga pronašli. Ostavio je poruku.
- Smijemo li je vidjeti?
Poruka je već u plastičnoj vrećici za čuvanje dokaza, na čijoj su etiketi Vicovi
inicijali treći u nizu. Podigne je da vide poruku, koliko god ona bik štura - tek jedna
kratka rečenica napisana crnom tintom. Slova su nakošena, poruka nažvrljana u
sekundi. Recite Mayi da mi je žao.
Odvjetnik dobaci pogled svom klijentu, koji ničim ne pokaže da je pročitao što
piše.
Jedna sestra priđe i stiša monitor, spuštajući ruku pacijentu na zdravo rame. -
Gospodine, morate disati.
- Sin mu je upravo umro - promrsi odvjetnik.
- Ako ne želi i on za njim, mora disati - praktično kaže sestra.
Vic ga neko vrijeme samo promatra bez riječi, a zatim se okrene prema
odvjetniku. - Ne trebamo ništa od njega. Nemamo pitanja.
- Došli ste iz samilosti, kažete?
- Barem je čuo vijest u četiri oka i od nekoga tko nije likovao. Od nekoga tko je
također otac. Rekao bih da je to samilost, da.
Eddison još jednom pogleda MacIntosha pa krene van za Vicom. On u sobi nije
rekao ni riječi. Nije ni namjeravao. Došao je zbog Vica. I možda zbog djevojaka.

132
 Knjige.Club Books

Zbog Inare, koja je razumjela krhak odnos između oca i mlađeg sina možda bolje
nego njih dvojica. Koja će shvatiti i da se Desmond ubio jer je odustao, baš kao što
je i pozvao policiju jer je odustao. Ne zato što je to bilo ispravno, nego zato što
je digao ruke od svega.
Vic šuti sve vrijeme dok izlaze iz zatvora, prolaze proces vraćanja oružja koje su
morali ostaviti na ulazu, hodaju prema autu. Pušta Eddisona da razgovara s osobljem
zatvora, što Eddisonu ne smeta. To mu dobro ide. Nije nelagodno, kao razgovor
sa žrtvama. I kad krenu natrag prema Quanticu, Vic vozi u tišini.
Eddison izvuče mobitel, provjeri nekoliko sitnica, pošalje nekoliko poruka. Već
gotovo stignu do garaže kada dobije odgovore. Bira broj, pa uključi Bluetooth
zvučnik u autu. Vic ga samo iskosa pogleda.
- Baš si morao nazvati prije podneva? Bezobrazluk - iz zvučnika do njih dopre
Inarin pospan glas.
U drugoj prilici Eddison bi se upustio u zezanje. Danas neće. - Nisam htio da
čuješ vijest od nekog drugog - pogleda Vica, koji kimne. - Ostale još spavaju?
- Tek je prošlo osam, naravno da spavaju.
- Pred vratima te čeka kutija. Uzmi je i odnesi na krov. Ponesi i mobitel.
- Ništa mi nije jasno.
- Inara, molim te - kaže Vic i u glasu mu se čuje neka težina, neka tuga zbog koje
se Eddison promeškolji u sjedalu. Po šuštanju tkanine posteljine zna da je djelovala
i na Inaru.
- Bliss, makni se - mrmlja Inara. - Moram ustati.
- Rano je - proštenje Bliss. - Zašto?
- Ti spavaj.
- Zašto... sranje. Znači da je važno. Kamo idemo?
- Na krov.
Agenti čuju još šuštanja posteljine, a zatim korake dok djevojke ustaju. Eddison
se pita koja je od njih dviju imala noćne more zbog kojih se uvukla drugoj u krevet.
Tako su ponekad spavale u Vrtu, sklupčane u istom krevetu poput štenaca
kojima treba utjeha drugog toplog tijela. Do njih dopre i hrkanje; jedno tek tiho
puhanje, drugo glasno kao motorna pila, jedno visoko i grgljavo. Čuju zatvaranje
vrata, a zatim Bliss kako glasno stenje.
- Isuse, Eddisone, jebena kutija ima sto kila. Koji je kurac unutra?
- Dama od trena kad otvori oči - kaže Eddison suho.
- Ma jebi se.
Eddison se nasmije, a Vic samo strese glavom.

133
 Knjige.Club Books

- Ti nosi telefon, ja ću kutiju - kaže Inara. Agenti čuju glasan tresak i linija se
prekine.
Eddison ih još jednom nazove.
- Ni riječi - javi se Bliss. - Nitko nije koordiniran čim se probudi.
Blissino prostačenje djeluje gotovo smirujuće na sve njih. Pouzdano je poput
plime i oseke.
- Dobro, na krovu smo i jebeno je ledeno - kaže. Sad više ne viče. - Što se zbiva?
- Na zvučniku smo?
- Aha.
- Inara?
- Tu sam, da - javi se Inara, prigušivši zijevanje.
- Imamo vijesti za tebe.
- Dobre ili loše?
- Samo vijesti, što se mene tiče. Ti odluči kakve - Eddison duboko udahne,
pitajući se zašto im ovo govori on, a ne Vic. - Desmonda su jutros našli mrtvog u
ćeliji.
Do agenata dugo ne dopre nikakav zvuk. Čuju zvižduk vjetra, netko zatrubi u
daljini.
- Ubio se - kaže Inara nakon dosta vremena.
Bliss frkne preblizu zvučnika. - Možda ga je netko izbo nožem.
- Nije, ubio se. Jesam li u pravu?
- Jesi - potvrdi Eddison, a Bliss tiho opsuje. - Kurija je terapija. Ako poželiš nešto
razbiti. Sredio sam da ti je dostave.
- Razbiti? Eddisone... - počne Inara i u glasu joj se čuje osmijeh. Eddison zna da
je otvorila kutiju.
Zna i da je kutija puna najružnijih šalica koje je ljudska ruka izradila, jer to je
specijalnost njegove sestrične. Toliko su ružne da Eddisonu nije jasno zašto bi itko
dao i centa za njih. Njegova sestrična vodi terapijski centar za žene žrtve nasilja i
kupuje šalice na veliko: ponekad je razbijanje najbolja terapija.
- Ako ti ih zatreba još, javi. Sredit ću ti još jednu dostavu.
Do njih dopre zvuk loma keramike i Vic se lecne.
- To je bila Bliss - kaže Inara mimo. - Kako se ubio?
Agenti već znaju da je to Inarina specijalnost: ako zapne za neku temu, ne
odustaje. Spremna je vratiti se na nju čak i kad su oni uvjereni da su je odvukli
dovoljno daleko. Nisu sigurni radi li to namjerno da izbaci ljude iz ravnoteže, ali vrlo
je vješta u postavljanju verbalne zasjede. Nikad ne posustaje.
134
 Knjige.Club Books

- Pokušao se objesiti - odgovori joj Vic. - Ali na kraju se samo zadavio.

- Seronja se ne zna ni ubiti - dobaci Bliss.
- Inara...
- Vic, dobro sam - kaže Inara tiho. Čudno, ali Eddison joj odmah povjeruje. -
Vrtlar može stati pred sud i praviti se nedužan, čekati da tužiteljstvo pogriješi ili da
njegovi odvjetnici nađu neku rupu u zakonu. Desmond nikad nije imao
toliko samopouzdanja.
Jedna Vicova ruka pusti upravljač i krene prema džepu s Desmondovom
porukom. Eddison odmahne glavom.
- Što je s Vrtlarom? Zna li?
- Upravo se vraćamo iz zatvorske bolnice.
- Osobno ste mu rekli?
- I Vic je otac,
Nato ga partner osine pogledom, ali iz zvučnika dopre tih uzdah razumijevanja.
- Tužitelji su me nazvali zbog pisama. Pročitali su ih - kaže Inara. - Nakon što se
Amiko ubila, Desmond je postao nestabilniji.
- Rekla si da ih je glazba zbližila.
- Saznao je da sam vratila pisma nepročitana, zapovjedili su mu da mi prestane
pisati.,, samoubojstvo i nije neko iznenađenje, čini mi se.
- Nije zbog toga manji šok za sve - kaže Vic.
- Istina. Ali... nije ni izbliza loše koliko sam mislila da će biti.
- Vijest te nije pogodila?
- Mislila sam da mi javljate da se još jedna od nas ubila.
Sranje. Eddison se nije ni sjetio da bi to mogla pomisliti.
Lagano mučan izraz Vicova lica govori mu da ni on nije mislio na to.
Jutro im je bilo grozno. Što je, tu je.
Još se jedna šalica razbije.
- Izgleda da će nam trebati još jedna dostava keramike...
- Inara? Ako želiš tugovati zbog Desmonda, nema u tome ničega lošeg,
- Ne znam što želim, Vic - odvrati Inara pa se ogorčeno nasmije. - Mislim da mu
samo više ne želim dati ni pažnje ni vremena. Ali ni to nije fer, zar ne?
- Zašto nije? - upita Eddison prije nego što shvati.
Inara se tiho nasmije, isto kao onaj dan u bolnici s traumatiziranom malom Keely
i njezinim nemirnim ocem koji nije mogao prestati šetkati. - Zamolit ćemo da nas
večeras zamijene na poslu. Možda opet odemo na onu plažu.

135
 Knjige.Club Books

- Je li vam pomoglo?
- Toliko je dugačka da smo trčale koliko smo htjele. I nema zidove, čak ni
staklene.
Znači, pomoglo je.
- Nemoj još javiti ostalima, ako može. Tužitelj želi kontrolirati objavu za medije.
- Hvala što si nam javio. I hvala na ovim odurnim šalicama.
Čuju kako se još jedna razbija.
Eddison se konačno prestane suzdržavati i nasmije se, ipak prekrivajući usta
rukom. - Javit ću ti od koga sam ih nabavio, da vam ona kaže odakle njoj.
- Ne, Bliss! Ne s krova! - čuju i tad se veza prekine.
Vic se sad već blago smiješi. Više nije onako smrknut. - Bit će one dobro; što ti
misliš?
- Mislim da Inaru čeka nekoliko loših dana, ali da. Bit će dobro. Mislim da joj je
sad dio tereta spao s ramena.
Mobitel zazvoni i prene obojicu. Eddison osjeća vibracije na remenu. Izvuče ga
i kad na ekranu ugleda Priyino ime, želudac mu se stegne. - Priya? Jesi li dobro?
- Na trijemu su nam petunije - kaže Priya napetim, drhtavim glasom. - Mama je
zaboravila nešto doma i vratila se malo nakon odlaska na posao. Već su bile ondje.
A kamera nije ništa zabilježila.

Snimka nadzorne kamere od petka pokazuje pola sata smetnji umjesto dostave
petunija. Nije prestala snimati kao prije - u kutu ekrana vidi se protok vremena - nego
jednostavno ne prikazuje ništa. Ekran je siv. Nakon pola sata, sve se vrati u normalu.
Tih pola sata svi satovi u prednjem dijelu kuće su stali, po čemu agent Archer
zaključi da je rad kamere ometen elektromagnetskim pulsom kraćeg dometa. Kaže
da emitere nije teško naći u trgovinama, a jednako ih je lako izraditi u kućnoj
radinosti.
Nije li tehnologija predivna?
Dok Archer petlja oko kamere, agentica Sterling žustro uvjerava šeficu da odobri
potragu za Landonom. Eddison je suzio mogućnost na nekoliko gradskih četvrti i
Sterling želi da agenti prođu onuda s njegovom slikom, raspitaju se je li ga itko
vidio. Razgovor s Marthom Ward prođe toliko loše da agentica Sterling odmah
nakon toga nazove Finneyja. Ni time ne postigne više, jer Finney ne može poništiti

136
 Knjige.Club Books

zapovijed njihove šefice. Jedva ga čujem, ali zvuči jednako frustrirano koliko i
Sterlingova.
Archer ne djeluje optimistično. - Nadajmo se da će ovo biti dovoljno da omete
još jedan puls - kaže, pričvršćujući mali štit oko kamere.
- Nadajmo se? - upita ga mama opasnim tonom. Još se nije ni presvukla iz
uredske odjeće.
- Ovo je obična kamera za kućnu upotrebu. Nije vrhunac tehnologije kojem nitko
ne može ništa.
Mama osine kameru pogledom i sebi u brk opsuje na hindiju.
U nedjelju se odvezemo u Denver, navodno u kupnju. Zapravo se samo neko
vrijeme želimo maknuti iz Huntingtona. Mama nas proveze pokraj zgrade u kojoj
radi, u središtu Denvera, ali ni ne predloži da uđemo. Čak i da sam ja raspoložena za
upoznavanje njezinih kolega koji rade vikendom, mama nije raspoložena za
pokazivanje bezveznog ureda. Posljednji ured čijem je uređenju posvetila imalo
pažnje bio je u Bostonu.
Prve dvije godine selili smo se jer ju je tvrtka slala da sredi stanje u odjelima za
ljudske resurse u poslovnicama kojima nije dobro išlo. Mamin zadatak bio je vratiti
ih na pravi put. Odmah po dolasku u San Diego ponudili su joj mjesto direktorice
ljudskih resursa u ogranku u Parizu. Njihov tadašnji direktor pripremao se za
mirovinu, a kolegica koju su pripremali kao njegovu zamjenu prešla je u jednu
njemačku tvrtku koja joj je ponudila fantastične uvjete. Tvrtka je zamolila mamu da
nastaviti gasiti vatre po podružnicama u Sjedinjenim Državama, ali i da počne čitati
o poslovanju tvrtke u Europi, učiti francuski i upoznavati se sa zakonima Europske
unije.
Mislim da sam se zato i sprijateljila s Aimée, iako sam izbjegavala vršnjake u
svakom novom gradu. Bila je ludo uzbuđena kad je čula da ću živjeti u Parizu. To je
bio njezin san. Dok je cijeli razred učio tek toliko da prođe i dobije bodove na
maturi, Aimée i ja smo dosadile čak i profesorici dodatnim pitanjima.
U Denveru odemo na ručak u fini restoran - zašto ne - ali mene sve vrijeme ljutnja
gotovo priječi da jedem: grči mi želudac i penje se prema grlu poput kiseline.
Trenutačno me više od hrane zanima nešto drugo.
Svi koji su poznavali Kiersten Knowles pamte njezin smijeh. Uvijek se smijala i
imala je onakav smijeh kakav ispuni cijelu sobu, uvuče i druge, nasmije sve i prije
nego što doznaju čemu se Kiersten smije. Taj je smijeh zamro nakon što je umrla
njezina teta - i najbolja prijateljica. Usmrtio ju je pijani vozač.
Kiersten se prestala smijati.
Ubijena je nakon tetina sprovoda. Ostala je u crkvi nakon što su svi ostali otišli
na karmine. Rekla je ocu da joj treba još malo vremena da se oprosti. Kad se otac
137
 Knjige.Club Books

zabrinuo i vratio u crkvu, zatekao je Kiersten na tlu, položenu uz tetin lijes. Tijelo
joj je bilo prekriveno kiticama petunija.
Prizor je bio dramatičan. Vidjela sam ga na internetu, kao i onaj koji nije trebao
biti ni dio dosjea, a kamoli naći se pred očima cijeloga svijeta: Kierstenin otac pokraj
njih dviju, napola na koljenu, drži se jednom rukom za sestrin lijes, a drugu spušta na
kosu kćeri prekrivene petunijama.
Vidjela sam i sliku Aiméene majke kako u suzama čupa amarant iz svojega vrta
na krovu. Te su fotografije moćne, pune osjećaja, izražajne; one koje fotografi uhvate
samo ako ih posluži luda sreća. Kao i fotografija na kojoj ja pružam ruke prema sestri
dok me medicinski tehničari unose u vozilo hitne.
Te fotografije uvijek objave svi, jer je naša civilizacija opsjednuta zločinom, jer
mislimo da je osobna bol obitelji hrana za javnu znatiželju.
Kierstenin slučaj bio je prvi koji je privukao FBI. jedan policajac koji je radio na
slučaju poznavao je brata Mandy Perkins. Prijavio je svom kapetanu slučajnosti
između Kierstenina i Mandyna slučaja. Mandy Perkins bila je peta žrtva - pet godina
i pet žrtava prije Kiersten - ona koja je u vrtove staračkih domova stavljala male vile.
Kad je Kiersten ubijena, Mercedes Ramirez bila je na posljednjoj godini faksa, još
nije ni bila na FBI-evoj akademiji, ali Eddison i Vic su na jednoj fotografiji ispred
crkve. Stoje s mjesnom policajkom. Vic izgleda smireno i sposobno, vidi se da drži
pod kontrolom i svoje agente i policiju.
Eddison izgleda bijesno.
Kad se vratimo doma, na kvaki nas dočeka vjenčić cvjetova djeteline. Stabljike
su omotane oko krute žice, da vijenac zadrži oblik. Sa stalka na kojem je bila kamera
vise potrgane žice.
Mama i ja nekoliko minuta samo stojimo i gledamo čas jedno, čas drugo.
Djetelina je ukrasila mrtvo tijelo Rachel Ortiz, koja je ubijena na renesansom
sajmu gdje je radila. Lik koji je glumila zvao se Clover, djetelina: praznoglava
pastirica koja je plesala uokolo po sajmu s košarom punom buketića ružičaste i bijele
djeteline i dijelila ih djeci. Na korzetu je nosila oznaku da je maloljetna, da joj se
posjetitelji ni ne pokušavaju udvarati.
Bila je silovana, a korzet i značka s oznakom godina odbačeni pokraj nje u maloj
drvenoj kapeli na sajmišnom terenu, u kojoj su se odvijala vjenčanja.
Mama ponudi da ona nazove Finneyja i Eddisona, pa ja odjurim na kat presvući
se u pidžamu. Dovikne mi da će Archer stići prvi, za nekoliko minuta, jer živi u
blizini. Agentica Sterling i Finney već su krenuli iz Denvera i nose nam novu kameru.
Jutros smo vidjele Archera, prije nego što smo krenule u Denver; prošao je pred
našom kućom kao i inače. Njegovo patroliranje možda nešto znači Finneyju i Vicu,
ali mene nije nimalo smirilo.

138
 Knjige.Club Books

I ne silazim na razgovor. Ništa im ne mogu reći. Finney me pozove odozdo čim

stigne, ali ni ne javim se. Tren poslije čujem da mu mama objašnjava zašto ne
silazim. Znam da se nadao da će me vidjeti, da će trojci iz FBI-a moći reći kako se
osobno uvjerio da sam dobro.
Odem do ormara i potražim kutiju od cipela u kojoj sam nekoć čuvala nagrade s
natjecanja u fotografiji. Nagrade su sad u drugoj kutiji; preseljene su prije nekoliko
mjeseci, navodno jer im je trebalo stalno mjesto. Zapravo sam ih toliko dugo držala
u istoj kutiji da je to postala kutija za nagrade i mama nikad i ne provjeri jesam li u
nju sakrila Oreo.
Ruke mi se tresu i celofan šušti. Prvi Oreo mi dvaput ispadne prije nego što ga
konačno čvrsto primim, a tad ga toliko stisnem da tamne mrvice čokoladnog keksa
padnu na pod, odlomljene stiskom mog palca i kažiprsta.
Oreo ima okus kao pepeo.
Ali progutam ga, pa gurnem u usta sljedeći. Jedva ga prožvačem i već trpam u
usta sljedeći.
Nisam smjela gurati nos u druge slučajeve. Govorila sam sama sebi da moram,
da bar toliko dugujem Aimée, da moram zapamtiti imena ostalih žrtava, ali nisam
trebala. Toliko ih jasno vidim. Znam što su o njima rekli prijatelji i obitelj i imam
osjećaj da ih poznajem.
Kada sad zaklopim oči, više ne vidim samo Chavi okruženu krizantemama boje
maslaca čije su latice natopljene krvlju. Vidim Aimée, ruku prekriženih na ravnim
grudima balerine: drži kiticu amaranta, a cijelo joj je tijelo okruženo
jednakim cvjetovima. Vidim Darlu Jean Carmichael, prvu žrtvu, kako leži prerezana
grla među bijelim i žutim narcisama. Vidim Leigh Clark, silovanu s toliko žestine da
je patolog rekao kako sumnja da bi preživjela i da joj grlo nije bilo prerezano. Vidim
Natalie Root, glave podignute na jastuk od ružičastih, ljubičastih i bijelih zumbula.
Oreo mi teško sjedne na ionako preobilnu večeru, ali ne mogu prestati jesti:
vidim tup izraz na tatinu licu pri dolasku u bolnicu, šok koji nakon tog dana nije
nestao iz njegova pogleda. Još uvijek čujem Frankovo jecanje dok me odvlačio od
Chavi. Osjećam hladnu i ljepljivu krv na rukama, obrazima, grudima, odjeći - iako
na Chavinoj odjeći nije bilo krvi, jer je moja sestra ležala na podu crkve gola.
Vidim sliku Inare, odlučne i strastvene zaštitnice koja bijesno štiti dijete od
besmislenog napada.
Želudac mi se okreće u znak protesta, ali kad pojedem prvu kutiju keksa, otvorim
drugu. Guram ih u usta usprkos mučnini i grčevima. Ta bol ima smisla, znam da će
prestati čim ja prestanem, ali ja ne mogu prestati jer ništa od svega ovoga nema
smisla.

139
 Knjige.Club Books

Ništa od svega ovoga nema jebenog smisla i nije mi jasno zašto bi se itko želio
time baviti; zašto se moja trojka time bavi, ili Finney, Sterlingova i Archer; nije mi
jasno kako mogu svakog dana stati pred nešto ovakvo. Nije važno što ne poznaju
žrtve.
Nisam ni ja poznavala Kiersten Knowles, Julie McCarthy ili Mandy Perklns.
Ali ipak ih vidim, okružene petunijama, dalijama i frezijama, krv na koži i
crkvenim podovima i ništa od toga...
- Priya! Ne, dušo, ne.
Čvrsto stisnem kutiju Orea prije nego što je mama stigne uhvatiti. Ona dohvati
kutiju u kojoj su nekoć bile nagrade, u njoj vidi još dvije kutije keksa i brzo sve to
baci niza stube. Klekne pred mene, spusti dlanove preko mojih i prekrije
palcima otvorenu kutiju da ne mogu izvaditi još keksa.
- Priya, ne.
Plače.
Mama plače.
Ali mama je snažna, mama je uvijek dobro, čak i kad nije (ili možda baš kad
nije?). Zašto mama plače? Toliko me šokiraju njezine suze da na tren prestanem
gurati kekse u usta. Mama baci tu kutiju iza leđa, ne pazeći da se mrvice ne raspu po
sivom tepihu. Zagrli me snagom metalne preše.
Dno grla me peče i sad kad više ne gutam čokoladne kekse, osjećam kiselinu
koja mi se diže iz želuca.
- Dođi, dušo. Ustani.
Ustane i povuče i mene sa sobom - po običaju snažnija nego što izgleda - i obje
oteturamo do njezine kupaonice, jer ja svoju još uvijek ne mogu pogledati, a da ne
vidim Chavine stvari po svim površinama. Mamina kupaonica je uredna, pregledna,
sve je složeno u male ukrasne kutije ili šalice ili u ormarić pored ogledala. Dok ona
pretražuje taj ormarić, ja samo klonem na meki debeli kupaonički tepih između
zahodske školjke i kade. Boja me podsjeća na svjetlost svijeće, zlatnožutu i nježnu.
S ček mi curi znoj, kapi klize niz obraze, a drhtanje se s ruku širi na ostatak tijela.
- Dvije čaše - kaže mama, saginjući se prema meni. Pruži mi prvu čašu slane
vode. Odurna je i nije iako popiti je; nekoliko puta pomislim da ću povratiti prije
nego što je popijem. Čim dovršim prvu čašu, mama mi pruži drugu. Povraćanje je
uvijek odurno i bolno, a još je gore kad ga namjerno izazovem, ali ako povratim
odmah, bit će manje odurno i bolno nego kasnije.
Svejedno je odurno.
Mama povuče moju kosu s lica i skupi je u neuredan čvor na zatiljku, pa mi oko
čela ljepljivog od znoja sveže jednu svoju kozmetičku traku od mekog frotira. Do

140
 Knjige.Club Books

nogu spusti posudu za manikuru punu hladne vode, a u nju još jednu krpicu od frotira
za pranje lica.
Mjesecima se nisam prežderala - kunem se, bilo mi je bolje - ali mama i ja imamo
svoju rutinu za ovakve slučajeve.
Želudac mi se zgrči sa spektakularno bolnim trzajem i povratim u zahod. Dok ja
povraćam, mama pušta vodu i iscijeđenom krpicom mi briše čelo. Čak i nakon što
završim (nadajmo se da je gotovo), mučnina ne prođe, a želudac mi se i dalje steže i
nisam sigurna bih li izišla iz kupaonice.
Povraćanje boli: želučana kiselina žari mi grlo i rasplačem se, zbog čega je sve
samo još gore. Grudi me bole od naprezanja pri povraćanju, pa mi je svaki udah
muka.
Mama me zagrli cijelim tijelom, milujući me po kosi. Prsti su joj ugodno hladni
od mokre krpice. - Nakupilo ti se svega - šapne mi u uho. - Pobijedit ćemo mi ovo.
- Hoću da prestane - cvilim hrapavim glasićem. - Ali... - Ali?
- Ali mi smo mu rekle gdje da nas nađe. Mi smo mu rekle kamo idem, izazvale
smo ga da nas slijedi.
- Izazvale? Nismo ga izazvale. Nadale smo se da će doći za nama - kaže mama
odlučno. - Ako ti je dosta, prestat ćemo.
Kad je mama predložila taj plan u Birminghamu, djelovao je jednostavno. Ako
nas ubojica doista drži na oku, ako nije slučajno bio u San Diegu, ako Aimée nije
nasumično odabrana žrtva, sigurno će primijetiti intervju koji je mama dala
Newsweeku. Sigurno će pročitati kamo se selimo i doći za nama. Nećemo dobiti
bolju priliku da ga uhvatimo u zamku.
Sve bi to bilo krasno da smo ga doista i jebeno uhvatile.
Nismo mogle predvidjeti koliko će naporna biti ta gadura koja vodi FBI u
Denveru. Trebale smo predvidjeti da ga kamere neće zabilježiti - nije toliko dugo na
slobodi jer je blesav i neoprezan. Ali mamin plan mi se u tom trenu učinio
savršenim, koliko god smo ona i ja različito vidjele kraj naše male akcije.
Mama ga želi uhvatiti i ubiti.
Ja sam ga željela uhvatiti i predati našim agentima.
Davno je to bilo.
Sad ga želim... Ni sama ne znam. Ne mogu ni razmišljati o tome sad, dok me
želudac boli i osjećam se kao da sam doplivala do obale nakon brodoloma. Znam da
je nerazuman taj moj osjećaj da sam sama, ali ako FBI ne daje svojim agentima
odriješene ruke, ja sam ta koja će to platiti.
- Ne odustajemo - promrmljam.
- Dušo...

141
 Knjige.Club Books

- Ubijat će dok ga netko ne zaustavi. To uvijek i kažu serijski ubojice, zar ne?
Da me nisu uhvatili, još bih ubijao.
- Priya...
- Još će majki izgubiti kćeri.
- I još će sestara biti ubijeno - uzdahne mama. - Znaš da sam na korak do toga da
te pošaljem na godišnji na mjesec dana. Možda bih te trebala poslati u Pariz, da nam
urediš kuću.
- Nastavit će s ubojstvima.
- Nećemo upropastiti tebe da bismo zaustavile njega.
Gledam za mamom dok izlazi, znajući da neće otići daleko.
Možda samo do moje sobe, pomesti rasute kekse prije nego što privuku mrave.
Uskoro čujem zvuk mini usisivača, a zatim se mama vrati s mojom četkicom za zube.
Okus u ustima trenutačno mi je toliko gadan da nisam sigurna želim li sirotu
četkicu gurnuti u takvo što, ali poslušno operem zube i isperem usta. Kad se uvjerimo
da je opasnost od nove runde prežderavanja prošla, mama mi pomogne da se umijem
i malo sredim. Prerano je za krevet, pogotovo za nas, uvučemo se u njezin krevet
jedna do druge. Od tatine smrti, prevelik joj je. Mama upali TV i prebacuje s kanala
na kanal dok ne pronađe dokumentarne o prirodi. Narator ima dubok, ugodan glas i
engleski naglasak.
Mama kaže da joj iz Londona nedostaje samo BBC.
Nisam sigurna zaspi li ijedna od nas ili samo utonemo u ništavilo izmučene
događajima i osjećajima. Kad se oglasi budilica, mama je baci na drugi kraj sobe.
Budilica i dalje pisti.
Zarinem lice u mamino rame. - Nije se ugasila.
- Znam.
- Ni neće sama.
- Tiho.
Još otprilike pet minuta nijedna od nas dviju se ne pomakne, a zatim ušutkamo
budilicu, zaogrnemo se dekama i siđemo u dnevnu sobu pa samo legnemo na kauč.
Mama drži mobitel i čujem da kucka po ekranu; palci joj lete i mislim da piše
poruku šefu.
Ili Eddisonu.
Vjerojatno bih mu trebala javiti za izgred s keksima, ali doista ne želim. Ne zato
što bih ga time razočarala - znam da bi me razumio - nego jer bi se zabrinuo.
Još više nego dosad.
Sranje.

142
 Knjige.Club Books

Nakon nekog vremena mamin želudac se oglasi i prisiljena je ustati iz našeg

toplog gnijezda. I ja sam gladna, ali i pri samoj pomisli na hranu odmah mi je muka.
Mama se vrati sa zdjelicom zobene kaše i bananom za sebe, a meni pruži frape.
Zadovoljavajući kompromis: i dalje je hrana, koju moje tijelo trenutačno treba, ali
nije težak. A i piće je. Nisam sigurna zašto je to važno i možda je razlika između pića
i hrane samo u mojoj glavi, ali piti mogu čak i kad ne mogu žvakati.
- Bi li ti bilo bolje da odeš na šah?
Veterani se ne okupljaju samo da bi razmjenjivali priče iz bitke, nego i zato što
je pred drugima koji se bore s istim demonima kao i ti lakše podnijeti rane. Pred
njima je lakše priznati da nisi dobro. Braća po oružju (i sestre) paze na tebe kad očito
ne možeš paziti sam na sebe i nikad ne očekuju da budeš nešto što nisi, pa čak ni kad
si sramotna isprika za ljudsko biće.
- Možda - kažem nakon nekog vremena.
- Onda se istuširaj i obuci se. Idem s tobom.
- Da se istuširam i obučem?
Mama me samo gurne s kauča.
Kad se vratim u prizemlje, mažući u hodu crveno sjajilo preko crvenog ruža,
mama već stoji u podnožju stuba, spremna za izlazak. Ja zaključam vrata, a ona
provjerava je li nova kamera uključena i okrenuta u pravom smjeru.
Staru kameru toliko je lako iščupao sa stalka da sumnjam da će od nove biti
koristi.
Ali provjeravanje kamere je ritual nalik na zaključavanje vrata: daje osjećaj
sigurnosti, iako možda ne i stvarnu sigurnost, pa strpljivo čekam da završi prije nego
što krenem prema ulici. Kad stignemo do kraja ulice, mama stane, okrene se i
pogleda kuću pa samo odmahne glavom.
Dok hodamo travnjakom - koji je sve zeleniji kako proljeće odmiče - prema
paviljonu, pola veterana ustane kao da želi pozdraviti mamu što pristojnije mogu.
Happy i Corgi zazvižde.
Mama im se nasmiješi svojim šarmantnim osmijehom, pokazujući malo previše
zuba.
Odmah se uozbilje, ali Pierce prasne u smijeh. - Sad znamo od koga je Plava to
naučila! - cereka se, držeći se za grudi.
Mama se udobno smjesti preko puta uspavanog Gunnyja pa me pogleda. - Plava?
- Kad smo kod plave, stvarno moramo otići po boju za pramenove. Više imam
izrasta nego boje.
Jako je čudno vidjeti mamu u šahovskom paviljonu: ne samo da je radni dan, ne
samo da je sredina dana nego jer mama prezire šah. Mrzi ga iz dna duše - ne voli ga

143
 Knjige.Club Books

ni igrati, ni gledati, ni slušati o njemu. Jednom je otkazala kabelsku na mjesec dana

jer je tata nije prestajao gnjaviti serijom dokumentaraca o najslavnijim svjetskim
šahistima. Zato znam da sad sjedi na rubu stola i prati sve partije s jedva prikrivenom
zbunjenošću samo radi mene.
Mama nije naporna, ne prati me poput žandara, ali ponekad i njoj treba potvrda
da sam dobro - kao i svi, ponekad se mora vlastitim očima uvjeriti da je voljena osoba
dobro, da je tu blizu, nadomak ruke.
Nedugo nakon što se Gunny probudi i upozna s mamom, pred paviljonom se
zaustavi plavo-bijeli policijski automobil. Svi veterani odmah se usprave i zagledaju
van, a oni koji sjede leđima okrenuti vratima okrenu se i zagledaju u auto preko
ramena. Iz auta izađu dva policajca u debelim crnim jaknama i
tamnoplavim uniformama sa žutom prugom na nogavicama.
Nekoliko veterana odmah se opusti, prepoznavši policajce.
- Pierce, Jorge - kaže stariji policajac. Kosa mu je gotovo u potpunosti sijeda. -
Kako ide?
- Danas je baš lijepo i toplo, Lou - odvrati Jorge. - Što vas vodi k nama?
Lou izvuče iz stražnjeg džepa malu bilježnicu. - Od nekih njegovih susjeda čuli
smo da je Landon Burnside igrao s vama.
Burnside?
Mama me oštro ubode u bedro.
Corgi se počeše po svom kvrgavom nosu. - S nama igra jedan Landon, to da. Ali
ne znamo mu prezime. Izgleda prosječno apsolutno po svemu.
Izgleda kao nitko i ništa, najobičniji bijednik.
Louov partner podigne fotografiju i svi prepoznamo Landona. Nismo ni mislili
da nas čeka iznenađenje.
Corgi i još nekoliko veterana kimnu. - To je on. Što je skrivio? - on me ne pogleda
izgovarajući to pitanje, ali Yelpu i Stevenu pogled pobjegne prema meni.
- Sinoć su ga pronašli mrtvog u stanu.
Pred očima mi bljesne i trepnem da se razbistrim, ali nema koristi. Dođem k sebi
tek kad me mama opet bočne prstom, ovoga puta među rebra. Točkice svjetlosti što
su mi zaplesale pred očima raziđu se.
- Kako je umro? - mirno pita mama. - Smijete li nam reći?
Policajci razmijene pogled i slegnu ramenima. - Teško je reći... već je neko
vrijeme mrtav. Patolog pokušava pogoditi što su mu napravili.
- Napravili - ponovi mama. - Sumnjate na zločin?
- Da, gospođo.

144
 Knjige.Club Books

Mama mi dodirne nadlanicu da mi privuče pozornost pa kimne prema

parkiralištu. - Ja ću im reći. Ti pođi nazvati.
- Gospođo? Znate li nešto o gospodinu Burnsideu?
- Znam da je jedan od sumnjivaca u slučaju kojim se bavi FBI - kaže mama
mirnim glasom punim samopouzdanja. To je njezin poslovni glas, znam.
Odmaknem se od stola i krenem van, dobro pazeći da me policajci sve vrijeme
vide. Ruke mi drhte i mobitel mi dvaput ispadne prije nego što ga čvrsto stisnem.
- Bok, Priya - čujem Eddisonov glas minutu poslije. - Sve u redu?
- Laridon se preziva Burnside.
- Doznala si kako se preziva? Super, to će nam... Priya, kako si, dovraga, doznala
kako se preziva?
Jedva se suzdržim da se ne nasmijem, i sama zapanjena razvojem situacije. -
Ubijen je prije nekoliko dana. Pronašli su ga jučer.
- Gradska policija?
- A nego tko drugi?
- Daj im mobitel, molim te.
Oba policajca pomno me promatraju, iako Lou jednako pomno sluša mamu.
Vratim se u paviljon i pružim im telefon. - Specijalni agent Brandon Eddison želi
razgovarati s vama.
Louov partner zagleda se u mene, potom mi pažljivo uzme mobitel iz ruke, kao
da ću se razbiti na krhotine ako me dodirne, pa izađe na travnjak i tek tad odgovori
Eddisonu. Sigurno mu se prvo predstavi, ali ne čujem ga. Prije nego što sjednem,
mama mi pruži svoj telefon.
- Sad i Finnegana, za svaki slučaj.
Kimnem, opet izađem i potražim broj koji je agent Finnegan upisao u mamin
mobitel. Inače mu šaljem e-poštu, ali u posljednje vrijeme bih mu nakon svakog
buketa ostavljenog na trijemu napisala poruku. Zvoni nekoliko puta i brojim.
- Agent Finnegan - javi se odlučnim tonom, na korak od ljuti tog.
- Dobar dan, ovdje Priya Sravasti. Onaj ljigavac Landon jučer je pronađen mrtav.
Agent Finnegan promrmlja nekoliko psovki i to na japanskom. - Moram pitati,
iako sam svjestan da je drsko...
- Ne znaju kad je ubijen, pa vam ne mogu reći gdje smo nas dvije tad bile.
- jeste li javile Hanoverianu?
- Eddison je upravo na telefonu s gradskim policajcima.
- Dobro. Zatražit ću da mi pošalje njihov broj, da se možemo najaviti za posjet
mjestu zločina i patologu. Jeste li vas dvije na sigurnome?

145
 Knjige.Club Books

- Mama i ja smo na šahu - kažem, iako to i nije neki dogovor. Bolji od toga
nemam.
- Čim vam policajci dopuste, idite doma i ostanite u kući. Ako se ondje ne
osjećate ugodno, dođite k nama u Denver i smjestite se u hotel, samo nam javite koji.
- U redu.
- Priya?
- Da, agente Finnegane?
- Prebrodit ćemo mi ovo. - Glas mu je sad topao, ton odlučan i u drugim
okolnostima vjerojatno bi me uvjerio, možda čak i smirio.
Ali znam da su mu ruke vezane.
Vratim se u paviljon i sjednem pa pružim mami mobitel. Onaj frape sad me tišti
u želucu i stalno gutam slinu koja mi se nakuplja u ustima kao da ću povratiti.
- Znači, taj Burnside te uhodio? - upita me stariji policajac.
- Možda - promrmljam. - U svakom slučaju, malo se previše motao oko mene. -
Pogledam mamu, koja mi kinine. To bi ionako kad-tad saznali. - Netko mi šalje
cvijeće koje ima veze sa serijom neriješenih ubojstava. S obzirom na to koliko se
Landon zanimao za mene, agenti FBI-a, mislili su da to ima neke veze s njim. Željeli
su ga ispitati, ali prestao je dolaziti na šah, a nisu ga uspjeli pronaći ni u kakvim
bazama podataka.
- Ni mi nismo našli dokumente. Vlasnik stana rekao nam je kako se zvao.
Mlađi policajac priđe nam i vrati mi mobitel. - Gospođice, vas stvarno prati peh.
- Molim?
- Ne sjećate me se, ali bio sam u bostonskoj policiji kad je vaša sestra ubijena -
kaže, i čujem izražen teksaški naglasak. Nije ni čudo da me je onako pomno
promatrao. Sjeća me se. - Supruga i ja smo se preselili ovamo kad se njezin otac
razbolio. Vaš slučaj teško se zaboravlja. Kakva tragedija. Odrasli ste u ljepoticu kao
i sestra.
Ostavi me bez riječi, iako sam mislila da to više nije moguće.
Mama skoči na noge i stane između nas dvoje, gotovo me sakrivši tijelom. - Ako
mislite da je ovo prikladan način razgovora s mojom kćeri, nećete uopće razgovarati
s njom - kaže mu ledeno. - Vaš partner nas smije ispitati, a vi se izvolite
odmaknuti što dalje možete.
Dok se policajac ispričava mucajući, Corgi me kucne po koljenu. - Uči od mame,
Plava - šapne. - Vas dvije mogle biste natjerati cijeli svijet na pristojno ponašanje.
Samo mu stisnem ruku, jer ne mogu ni pomisliti na osmijeh.
- Idi nazovi kapetana - kaže Lou partneru, pa ga isprati pogledom. - Primite moje
isprike, moje dame. Oštro ću porazgovarati s njim.
146
 Knjige.Club Books

- Kako se ono zove? - upita mama tonom koji više sliči na zapovijed nego na
pitanje.
- Michael Clare - odgovori policajac. - A ja sam Lou Hamilton. Žao mi je što je
ovako ispalo, znam da ste trenutačno pod pritiskom, ali s obzirom na razvoj situacije,
morat ću vam postaviti nekoliko pitanja. Nećete razgovarati ni s kim osim sa mnom,
obećavam - pokaže kafić iza leđa. - Možda nam svima skupa bude ugodnije unutra.
Gospodo - obrati se zabrinutim veteranima - policajac Clare ispitat će vas o
gospodinu Burnsideu, ako nemate ništa protiv.
Gunny ozbiljno kimne. - Pričekat ćemo ga. Gospodična Priya, pazite na sebe.
Kad uđemo u kafić, Lou nam pronađe stol i ode po kave. Nekoliko stolova od
nas sjedi Joshua, zadubljen u knjigu, a za šankom je ona konobarica koja sliči na
vrapca. Veselo pozdravi policajca i vidi se da se poznaju.
Ja se policajca Clarea ne sjećam. Iskreno rečeno, ne sjećam se nijednog policajca
koji je bio na mjestu zločina one večeri kad je ubijena Chavi ni onih s kojima smo
bili u kontaktu idućih nekoliko dana. Prvi neznanci kojih se sjećam a da imaju veze
s time, moji su agenti. Ali punih pet godina nakon toga, policajac Clare sjeća se
mene.
Iako nisam zapravo ni mislila da mi cvijeće šalje Landon, sad kad sa sigurnošću
znam da ga ne šalje, hvata me strah. Ako nije kriv Landon, a tko je?

- O. K., Finney, na slučaju si već tjedan dana. Zadivi nas svojim zaključcima.
Bespomoćan smijeh koji se razlije sobom za sastanke sa zvučnika nasred stola
već nam daje do znanja da nećemo biti zadivljeni. - Da barem mogu, Vic, ali izgubili
smo jedinog sumnjivca kojeg smo imali.
- Sad kad znamo više o njemu, čini li ti se da je imao veze s ostalim ubojstvima?
- upita Vic, zavaljen u stolac visoka naslonjača. Nalaktio se na naslon za ruku i trlja
sljepoočnice kao da će time odagnati glavobolju, ali ne izgleda da masaža
djeluje. Mercedes Ramirez kucka olovkom po stolu sto na sat, što sigurno ne pomaže
Vicu.
Eddison se mudro šetka iza Vicovih leđa.
- Landon Burnside se skrivao. Nije imao ni osobnu ni vozačku, ni auto, kreditne
kartice, bankovni račun, bilo kakvu nekretninu. Radio je sitne poslove za gotovinu i
jednako tako gotovinom plaćao stančić iznad prijateljeve garaže.
- Ali?

147
 Knjige.Club Books

- Ali taj navodni prijatelj usto je i njegov bratić, koji nam je rekao da se Landon
preživao Cooper. Odležao je dvije i pol godine od sedam godina kazne zbog
seksualnog odnosa s maloljetnicom i nekoliko vezanih optužbi. Morao se javiti
policiji u svakom gradu u kojem živi, ali zbrisao je iz svoje države i doselio se u
Colorado. Jutros nam je laboratoriji potvrdio da DNK odgovara onome u bazi
podataka.
- Je li ikako moguće da je prije dvije godine živio u San Diegu?
- Nije. Tad je još bio u zatvoru. Izašao je prije četrnaest mjeseci. Samo je jednom
završio u zatvoru, ali pred sudom je bio nekoliko puta, a usto su protiv njega nekoliko
puta podnesene kaznene prijave koje nisu dovele do suđenja. Bio je pervertit kakvih
ima na sve strane - kaže agent Finnegan i trojka se strese - kojem su tinejdžerice puno
zanimljivije nego on njima. Kad je ubijena Aimée Browder, bio je u zatvoru u
Michiganu.
- Što ako je ubijen jer je predstavljao opasnost za Priyu?
Ramirezova i Vic okrenu se u stolcima i zagledaju u Eddisona.
Čak i Finney zašuti.
Eddison slegne ramenima. - Ozbiljno vas pitam. Što ako je Landon ubijen jer je
uhodio Priyu?
Agentica Ramirez ga i dalje satno gleda - izgleda kao da će povratiti - ali Vic se
očito već i sam toga sjetio, jer samo kimne.
- Da čujem tvoju teoriju - kaže.
- Mogao bih povjerovati da ubojica šalje bukete jer se ruga obiteljima žrtava, jer
ih izaziva, da ih šalje još bilo kome drugome. Ali cvijeće dobiva samo Priya. Ti
buketi imaju veze s njom, a ne s ubojstvima. Što bi značilo da ubojica Priyi šalje
poklone...
- Jer joj se udvara? Nakon što se odselila, ubio je Aimée jer je bila najbliža Priyi?
- kaže Ramirezova.
- Ne znam koji su mu motivi, ali seks nije. Samo je pola žrtava silovao, a i to je
više bila kazna, čini mi se, nego seksualni užitak. Priya mu nešto znači na neki način
koji nema veze s drugima. Dovoljno mu je važna da ju je pronašao nakon preseljenja,
i to dvaput.
- I odmah joj nastavio slati poklone - nastavi Ramirezova. Ovakvo razmišljanje
naglas odavno su uvježbali, na tisućama drugih razgovora: prestanu zadirkivati jedni
druge i bave se samo slučajem, dovoljno bliski da tri glave razmišljaju kao jedna. -
Cvijeće, čestitke. Ali tad se pojavio Landon. Ako ubojica slijedi Priyu, i on ga je
primijetio. Zna da je Landon gnjavi.
- Kako zna?

148
 Knjige.Club Books

- Ne skida oka s nje, eto kako. Zna kad su majka i kći vani, zna kad može
neprimijećeno ostaviti cvijeće. Deshani manje-više izbiva u isto vrijeme, ali Priyin
raspored je fleksibilan: izlazi kad poželi. A svi znamo što ubojice žele postići slanjem
poklona: žele vidjeti reakciju.
- Dakle, primijetio je Landona jer je prije njega uhodio Priyju.
- A tad je Landon prešao granicu koju je ubojica postavio. Ubojica Priyu smatra
svojom, a Landon se ubacuje na njegov teren.
- Rezultate autopsije nećemo dobiti još nekoliko dana - dometne Finney, čiji glas
pucketa kroz zvučnik - ali patolog je manje-više donio zaključke. Landon je ubijen
otprilike tri tjedna prije nego što je pronađen. Vjerojatno samo dan-dva
nakon Eddisonova posjeta. Nije imao grijanje, pa je hladnoća usporila raspadanje
tijela, ali nakon nekog vremena je smrad ipak počeo prodirati u kuću. Bratić je ušao
u stan vidjeti što se događa. Patolog kaže da je Landon prvo udaren nekoliko puta, a
zatim svezan. Vjerojatno uzetom. Nakon toga je kastriran.
Eddison to zna jer mu je rekao gradski policajac, ali ipak se lecne.
- I to nimalo uredno - nastavi Finney. - Ubojica je želio nanijeti Landonu boi.
Nakon toga ga je još i premlatio, da se uvjeri da je naučio lekciju, a na kraju mu
prerezao grkljan. Rez je neuredan, žestok i pun bijesa. Ubojica je bio razjaren.
- Je li upotrijebio isti nož kao i dosad?
- To ne možemo saznati. Napravit će odljev rane, ali tijelo je previše raspadnuto
za točne rezultate. Znat ćemo samo je li donekle sličan.
- Nije ostavio ništa za sobom?
- Samo Landona. Čak je i uže odnio.
- Zašto nikad nije pokušao ući u Priyinu kuću? - upita agentica Ramirez. - Očito
zna kako onesposobiti kamere, ali nikad nije probao ući, čak ni dok Priye nije bilo
doma. Zašto?
Eddison protrlja lice i zastenje od jada. Bradom pokaže hrpu raznobojnih
fascikala. - Odgovor na to pitanje negdje je unutra. Nismo ga pronašli jer ne vidimo
nešto što on vidi.
- Finney? - kaže Vic. - Ti si na ovom slučaju najkraće od nas. Vidiš li ti nešto što
smo mi odavno trebali vidjeti?
Čuju kuckanje tastature i šuštanje papira: Finney pregledava vlastite bilješke. -
Možda.
Agenti u Quanticu čekaju, ali Finney ne nastavlja. Kad tišina toliko dugo traje
da postane nelagodna, Ramirezova baci olovku na zvučnik. - Dakle?
- Kako odluči koju će silovati?
- To nismo shvatili - odmah odgovori Eddison.

149
 Knjige.Club Books

- Uzmimo Leigh Clark kao primjer - kaže Vic. Nijedno od mlađih agenata ne
dohvati fascikl s njezinim slučajem. Ne žele opet vidjeti te fotografije, - Najžešće je
napadnuta od svih. Da je nekim čudom preživjela, gotovo sigurno bi do kraja
života trpjela posljedice silovanja. Zbog čega je s Leigh Clark ubojica tako
podivljao?
- Njezini roditelji bili su vrlo suzdržani pri davanju izjava. Nisu željeli reći ništa
ružno o vlastitoj kćeri, ali većina drugih s kojima smo razgovarali o njoj opisala je
Leigh kao partijanericu. Seks, cigarete, droga... Možda je nju tako divlje napao za
kaznu?
- Prema Zoraidi Bourret bio je pažljiv; prerezao joj je grkljan dok je bila bez
svijesti, i to ne zbog udarca. Onesvijestio ju je gušenjem. - Vic kucka prstima po
stolu. - O Zoraidi su svi svjedoci rekli da je bila dobra djevojka kojoj je obitelj bila
važnija od svega. Nije imala dečka jer je imala pune ruke posla kod kuće.
- Ali Natalie Root nije bila djevica - istakne Eddison. - Nekoliko mjeseci prije
smrti kupila je test za trudnoću jer se prepala da bi mogla biti trudna. A nju nije
silovao.
- A Rachel Ortiz - dometne Ramirezova - bila je silovana, a patolog je rekao da
je prije toga bila djevica.
- Mi se držimo činjenica, ali on odluke donosi na temelju vlastitog viđenja žrtava.
- Polako mi postaje jasno zašto vas nijedan novi šef nikad ne razdvoji - primijeti
Finney kao da ih zadirkuje. - Dobro, ubacit ću se i ja: ako je sve žrtve prvo promatrao
da vidi kakve su, to znači da je prije pet godina promatrajući Chavi primijetio i Priyu.
Bile su toliko bliske da ako je želio dobiti bilo kakav dojam o Chavi, nije mogao
izbjeći Priyu.
- I zaljubio se.
- Nije li to ipak malo pretjerano? Pogotovo ako ubojstva nemaju veze sa seksom,
kako smo maloprije rekli?
Ramirezova odmahne glavom. - Doslovno sam mislila na ljubav, a ne na seks.
Izdaleka, kao u romantizmu: čedno i čisto. Priya nema dečka, ne ide na spojeve.
Nema čak ni muških prijatelja. Bavi se školom, igra šah s grupicom veterana u
godinama, večeri provodi doma s mamom. Ako je ubojica opsjednut nevinošću,
Priyaje ideal.
- Ne bi li je u tom slučaju napao nakon što je vidio da im ulazim u kuću? - istakne
Eddison, grudi stegnutih od bojazni.
- Nisi prenoćio.
- Nisam, ali nekoliko sati bili smo sami u kući, prije nego što se Deshani vratila
s posla. A idućeg jutra otpratio sam je na šah.

150
 Knjige.Club Books

Neko vrijeme svi mozgaju, a potom se Finney nakašlje. - Ti si je štitio.

Raspitivao si se o Landonu da bi zaštitio Priyu. Moguće je da te smatra saveznikom.
Ramirezova dobaci pogled Eddisonu, gotovo se smiješeći. - Svima koji vas ne
poznaju izgledate kao obitelj - zadirkuje ga.
Eddison joj odgovori srednjim prstom, iako zna da je u pravu.
- što će napraviti kad stigne do kraja niza? Kad joj pošalje cvijeće posljednje
žrtve? - upita Finney. - Kakve su šanse da joj priđe? Da je napadne?
- Za mjesec dana se sele.
- Chavina cura Josephine - ubaci se agentica Ramirez, listajući papire u žutom
fasciklu - izjavila je da je nekoliko tjedana prije festivala u četvrti primijetila
nepoznatog muškarca. Rekla je da nije izgledao opasno, ali da je pokazao zanimanje
za Chavi i Priyu.
- Za obje?
- Rekla je i da im je spomenuo vlastitu sestru. Navodno mu je bilo slatko što su
njih dvije tako bliske - Ramirezova zaklopi fascikl i kucne prstima po njemu, bez
pravog ritma. - Za vezu Chavi i Josephine nije znao nitko osim njihovih majki i
Priye. Deshani je rekla da bi njezin suprug pobjesnio da je doznao, ali da su cure bile
najbolje prijateljice otkako su se Sravastijevi doselili u Boston i nitko nije posumnjao
da su njih dvije zajedno.
- Znači, ubojica je Chavi vidio samo kao dobru sestru i dobru kćer.
- Josephine je... - Finney malo kucka po tastaturi, a zatim tiho zadovoljno klikne.
- U New Yorku. Studira pravo na Columbiji.
- Mogao bih vlakom do nje - ponudi Eddison. - Ponijet ću fotke koje nam je
poslala Priya, vidjeti prepoznaje li Josephine koga. Prošlo je pet godina, ali možda
se nekoga sjeti.
- Ponesi još šalica od svojega prijatelja - kaže mu Vic. - Inara kaže da im je ostalo
samo još nekoliko.
- Nakon tjedan i pol? U kutiji ih je bilo trideset šest!
Agentica Ramirez spusti glavu na stol i prasne u tih, ali žestok smijeh.
- Danas popodne nazvala me Priya - kaže Finney nakon što se malo smire. - Kad
se vratila doma nakon izleta, na trijemu su je dočekale žute krizanteme. Jedan od
veterana i njegova unuka poveli su je u svoju crkvu da vidi vitraje. To je prvo cvijeće
u dulje od tjedan dana.
Chavi je oko glave imala aureolu žutih križan tema, a nekoliko ih je bilo
umetnuto i u njezinu tamnu kosu.
- Je li Priya... - počne Eddison, ali ne zna kako dovršiti. Ne zna kako to pitati
Finneyja, pogotovo pred Vicom i Ramirezovom.

151
 Knjige.Club Books

- Zamolila me da joj dam broj telefona Marthe Ward, da ga da majci - odvrati

Finney. - A kad smo kod toga...
- Ne želim ni čuti - uzdahne Vic.
- Wardova je odbila moju molbu da pošaljem nekoga da trajno pazi na majku i
kćer. I još se izvikala na mene što tratim resurse FBI-a na ubojstvo u malom gradu
koje nema veze ni s jednim našim slučajem.
- Nema veze? - Eddison prezirno frkne nosom.
Ali Vic samo ogorčeno uzdahne. - Da pogađam: misli da Landona nije ubio naš
ubojica jer on ne ubija muškarce, kao ni onaj koji uhodi Priyu, jer taj ne ubija nikoga.
Sve je to samo slučajnost.
- Manje-više si u pravu. Povrh svega, njezin je šef podupire. Policija u
Huntingtonu jako je pristojna prema nama s obzirom na to da im nismo rekli da je
njihov građanin pod istragom. Mislim da su pristojni zbog Deshani, koja je zbog
ponašanja policajca Clarea odgrizla glavu njihovu šefu policije. Ljubazno su mi rekli
da će me obavijestiti kako napreduje njihova istraga.
- Je li Wardova već zapovjedila Sterlingovoj i Archeru da se maknu sa slučaja?
- Zasad se bavi samo mnome, a nastojat ću i da ostane tako. Ali, Vic, moram ti
iskreno reći da me je već gotovo stjerala u kut i još malo i neću imati kamo. Trudim
se koliko mogu, ali...
- Sve mi je jasno. Sutra me čeka sastanak s jednim od naših šefova. Ne voli
Marthu Ward, ali ne voli ni zadiranje u tuđu jurisdikciju. Nisam siguran kako će se
stvar razvijati.
- Majka i kći Sravasti rekle su nam kako su provele dan kad je ubijen Landon -
kaže Finney nakon kraće stanke. - Ni jedna ni druga nemaju dovoljno praznog hoda
da im policija može išta prišiti. I to je nešto.
- A da? - kaže Vic samo, ali izraz njegova lica govori mnogo više od tih dviju
riječi. - Mislio sam da ćemo se unedogled pretvarati da Deshani nije sto posto
sposobna ubiti čovjeka koji ugrozi njezinu kćer.
- Ona ne bi ostavila nered za sobom - kažu Eddison i Ramirezova manje-više u
isti glas.
Finney uzdahne. - Zastrašujuća žena. Javite mi kako je prošao razgovor s
Josephine.
Ramirezova pruži ruku preko stola i isključi zvučnik. - Priya i Deshani su
oprezne - šapne. - Pametne su, dobro zapažaju i misli im ne lutaju. Kad im instinkt
kaže da nešto nije kako treba, slušaju ga. Kako ćemo ikada naći nekoga koga one
nisu primijetile?
Ni jedan od njih dvojice joj ne odgovori.

152
 Knjige.Club Books

Ni jedno od njih troje ne usudi se reći da su preostale još samo četiri vrste cvijeća.

Četvrti tresak tog jutra natjera mamu na psovanje s engleskim naglaskom, koji
je, mislila sam, ostavila u Londonu. Ubacuje i psovke na hindskom, uvijek sočne.
Pogledam kroz prozor i vidim da su radnici tvrtke za selidbe opet spustili kutije
nasred prilaza i mama neće moći izaći autom iz garaže. Gotovo mi ih je žao - mama
je bijesna jer je morala ostari doma dulje nego inače da potpiše dostavu, jer sam ja
maloljetna i moj potpis ne vrijedi - ali ipak im pada već četvrta kutija. Stvarno, dečki?
Budući da je mama loše volje, budući da nas je ujutro na trijemu dočekao buket
zumbula, zbrišem u sobu s jednim Chavinim dnevnikom, da se maknem mami s puta.
Nisam nijedan pročitala od korica do korica - jer ih je previše da ih pročitam na
brzinu - nego preskačući stranice i nasumice birajući dane. Moji dnevnici puni su
fotografija, a njezini ilustracija. Neke zauzimaju punu stranicu, neke su nacrtane
odmah nakon teksta, kao da je izgubila misao i počela crtati, ili se nije znala izraziti
riječima. Ni nakon što je umrla, nisam čitala Chavine dnevnike sve dosad. Privatnost
je privatnost.
Prije pet proljeća Chavi je bila u jednakoj mjeri uzbuđena i prestrašena. Bila je
presretna s Josephine, ushićena time što su ona i njezina najbolja prijateljica sad i
par, ali bojala se tatine reakcije, jer znala je da će kad-tad morati doznati. Plašila
se kako zbog sebe i Josephine, tako i zbog mene - što ako nam tata zabrani da se
viđamo nakon što Chavi ode na faks? Drugo što ju je brinulo bio je sam faks.
Primljena je na Sarah Lawrence, a Josephine na NYU, ali iako su oba sveučilišta u
istoj saveznoj državi, nije znala koliko će se stići viđati. Jedva je čekala faks, ali je
bila i puna zebnje.
Dok čitam bilješke od dana kad sam od nje i mame dobila bindi, stresem se,
ponajviše zato što su zbog toga iskoristile priliku da me pouče o tamponima,
ulošcima i mjesečnici, a kako mi je bio tek drugi dan prve mjesečnice, bilo mi je
grozno razgovarati o tome. Naravno da sam znala nešto o tome u teoriji, jer sam
godinama živjela s Chavi i mamom, ali ipak mi nije bilo ni punih dvanaest. U tim
godinama nema načina da ta lekcija ne bude nelagodna.
Pri samom kraju dnevnika pronađem crteže i zapise o proslavi u našoj staroj
četvrti. Crkva je organizirala svakakve festivale i zabave, ponekad za raznorazne
popravke ili tajnu povišicu za Franka, a ponekad u dobrotvorne svrhe. Ponekad i
samo za zabavu. Chavi je dva dana provela oslikavajući lica posjetiteljima i crtajući

153
 Knjige.Club Books

njihove karikature, a ja sam učila mlađu djecu kako se rade cvjetni vijenci i trčala s
njima kroz labirint izrađen od obješenih plahta.
Zbog prizora djece kako trče uokolo s cvijećem u rukama i kosi, dok za njima
vijore šarene vrpce, shvatila sam i kako želim provesti rođendan.
Ostavim dnevnik otvoren na krevetu, ustanem i otvorim najvišu ladicu u komodi.
Mislim da je predviđena za čarape, ali ja sam zamolila mamu da je podstavimo
baršunom, da u nju spremim cvjetne vijence koje smo nosile na zabavi. Chavin je od
svilenih krizantema i izgleda poput žutih šiški, a mamin krut, izrađen od lavande, S
njim je izgledala poput božice Demetre, samo tamnije kože. Moj vijenac izrađen je
od ruža, krupnih i teških bijelih cvjetova kroz koje se provlače vrpce u pet
tonova plave, toliko dugačke da su mi padale niz leđa.
Još je uvijek težak, ali sad mi je premalen.
Tijekom jednog predaha na festivalu, Chavi i ja smo se natjeravale kroz labirint
smijući se punim plućima. Kad sam istrčala, naletjela sam na Josephine, koja me je
podigla i zavrtjela oko sebe u velikim krugovima, sve dok se u nas nije zaletjela i
Chavi. Pale smo na tlo smijući se toliko snažno da dugo nismo mogle ustati -
zadihane i pune života.
Nisam se željela udaljiti od Josephine, ali znala sam da će tako završiti. Volim
je kao da mi je i ona sestra, ali praznina između nas koju je ostavila Chavina smrt
prevelika je, a njezini su bridovi još uvijek preoštri.
Stavim premaleni vijenac ruža na glavu - samo što ne padne - vratim se na krevet
i ponovno uzmem dnevnik u tuke.
Chavi piše o drugom danu festivala, kad je tata toliko srao mami zbog toga što
je pojela hamburger, da je kupila još i dva hot-doga s goveđim hrenovkama, tek
toliko da mu prkosi. Ton dnevnika sad je drugačiji. Sjećam se da smo tog drugog
dana sjedile same s Josephine, malo dalje od drugih, na deki. Nismo se ni približile
šatorima. Chavi i ja smo hamburgere uvijek jele potajno, da nas tata ne vidi.
Nije bio ništa religiozniji od mame, ali njega je više mučila savjest.
Zapravo, samo je njega mučila savjest. Mama je uvijek jasno i glasno isticala da
je se religija više ne tiče i da zbog toga osjeća samo olakšanje.
Čitajući Chavin opis, prisjetim se čovjeka koji nam je prišao i upitao nas jesmo
li sestre. Sjedila sam joj na krilu, i čak je i tad - dok sam bila mršava
(skoro)dvanaestogodišnjakinja koja je toliko brzo izrasla da je zbog toga izgledala
još žgoljavije - to pitanje bilo glupo. Chavi je bila malo tamnija od mene, ali i
dalje smo obje bile mnogo, mnogo tamnije od bilo koga drugoga u susjedstvu.
Čovjek je djelovao tužno. Ne sjećam se zašto sam to pomislila, a nisam znala
objasniti ni Chavi, kad me je kasnije pitala. Samo se sjećam da se doimao tužno, iako
nam se smiješio.
154
 Knjige.Club Books

Chavi ga spominje i tjedan poslije, nakon našega zajedničkog doručka u

restoranu. Jednom mjesečno Chavi i ja slavile smo Dan sestre, vlastiti praznik.
Nakon doručka otišle smo u kino - na subotnju matineju, neki crno-bijeli klasik, kao
i uvijek - i Chavi je otišla po grickalice, a ja na toalet. Vratila se uznemirena, a kad
sam je upitala zašto, rekla je da je naletjela na nekog kretena iz škole koji ju je
gnjavio da mu da broj telefona.
Dnevnik kaže drugačije. Chavi je primijetila nešto što ja nisam: netko nas je
slijedio iz restorana. Dok sam ja bila na toaletu, Chavi se izvikala na njega, rekla mu
da je pervertit i da će ga prijaviti osoblju kina i policajcima ako nas ne ostavi na miru.
A on joj je zahvalio.
Napisala je da ju je to totalno zbunilo. Tip joj je zahvalio na tome što je tako
dobra sestra i otišao.
Nakon toga više nije pisala o njemu.
Tjedan nakon kina ubijena je.
Dovraga. Ja se ne sjećam ničega o njemu; samo da je bio tužan i da je imao
sestru. Znam da nisam ništa napisala o njemu, jer sam nekoliko tjedan nakon Chavine
smrti opsesivno čitala svoje dnevnike da se prisjetim naših zajedničkih trenutaka.
Taj dnevnik još uvijek čitam češće nego ostale.
- Priya! - dovikne mi mama odozdo. - Stigao je Archer!
Vjerojatno je tek bio stigao u Denver kad smo mi poslale poruku Finneyju,
okrenuo se i vratio k nama.
Kad siđem, dočeka me na trijemu, pokraj zumbula. Peteljke su omotane papirom.
Pogleda me neizravno, s nelagodom. - Agentica Sterling poručuje ti da joj javiš ako
kažem išta neugodno i da će me za to bolno kazniti idući put u teretani.
- Sviđa mi se.
- Oprosti što je došlo do ovoga. Ja sam kriv.
- Što ti je bilo?
Ne odgovori odmah. I dalje čuči i fotografira buket nedirnutog cvijeća. - FBI se
koristi neriješenim slučajevima za obuku mladih agenata. Pouka tih lekcija je da neki
slučajevi i ostanu neriješeni - kaže nakon nekog vremena. - To bi nas trebalo naučiti
praktičnom razmišljanju.
- A što je naučilo tebe?
- Da budem iskren, ranije sam mislio da su neki slučajevi ostali neriješeni jer su
agenti koji su na njima radili bili lijeni. - Spremi cvijeće u plastičnu vrećicu za
čuvanje dokaza i zalijepi je. Kad ustane, nasloni se na kuću kao da se sprema na
dulji razgovor. - Ali bio sam idiot, i to arogantan. Moji kolege s akademije i ja smo
svima govorili da mi nećemo ostavljati neriješene slučajeve za sobom.

155
 Knjige.Club Books

- A tad ste naučili da je život malo kompliciraniji od akademije?

- Odrastao sam u maloj zabiti u Južnoj Karolini u kojoj još uvijek dižu spomenike
generalima Konfederacije. Mislio sam da znam koliko je kompliciran stvarni život.
I dandanas, kad imam značku FBI-a, neki misle da onamo ne pripadam.
- A ti im želiš dokazati suprotno.
- Želim. Ali... ne smijem za to iskorištavati druge. A s obzirom na to pod kolikim
si pritiskom... Bilo je apsurdno glupo i predložiti da poslužiš kao mamac. To je bilo
drsko od mene, bio sam idiot i iskreno mi je žao. Ispričavam se.
- Isprika prihvaćena.
Nesigurno me pogleda.
- Ako baš želiš da se netko izviče na tebe, ispričaj se mami. Ona je bolja u tome.
Archer se kratko nasmije, skine gumene rukavice i gurne ih u džep. - Vas dvije
ste prave mustre.
Nakon što ode, pošaljem poruku agentici Sterling. Ne trebaš ga bolno kazniti.
Ispričao se, i to uvjerljivo.
Fino, otpise mi ona. Ali mislim da će ipak dobiti kaznu, da pošteno nauči lekciju.
Kad radnici konačno smjeste kutije na pravo mjesto, mama krene u Denver na
barem nekoliko sati u uredu. Selimo se za manje od tri tjedna, pa ima pune ruke
posla, da sve bude kako treba kad ode. Moj zadatak je pobrinuti se da ja budem
spremna za selidbu, pa sjednem za stol sa zadaćama. Cijelo je jutro bilo previše
bučno za učenje.
Oko četiri popodne netko pokuca na vrata.
Sledim se i zagledam prema hodniku kao da ću vidjeti tko je pred vratima ako se
dovoljno usredotočim. Dođe mi da viknem tko je, ali suzdržim se.
Polako ustanem s kauča i odem po Chavinu bejzbolsku palicu, koju u posljednje
vrijeme vučem za sobom iz sobe u sobu. Noževi su već spakirani u kutije. Palica je
teška, od punog drva, a drška ugodno gruba na dodir.
- Gospodična Priya? - do mene dopre muški glas. - Gospodična Priya, jeste li
doma?
Je li to... policajac Clare?
Pogledam snimku nadzorne kamere: pred vratima je doista policajac Clare. Stoji
na trijemu sa službenom kapom u ruci. I držanje i glas su mu jako teksaški. Nemam
ni najmanje namjere otvoriti mu vrata, ali ga nastavim promatrati. Vjerojatno je
u četrdesetima, ima izborano, ali nezanimljivo lice. Probam ga se prisjetiti iz gomile
policajaca koja se motala oko nas u vrijeme Chavina ubojstva.
Izgleda mi donekle poznato, ali ne sjećam ga se. Nije onako bezličan kao Landon
- kao što je Landon bio - ali i dalje nije ni po čemu zanimljiv.
156
 Knjige.Club Books

- Ako ste doma, gospodična Priya - dovikne mi kroz vrata - samo sam došao
ispričati se za ono neki dan. Doći ću drugi put.
Izgleda da je danas dan za isprike.
Mama ima broj telefona policajca Hamiltona. Pošaljem joj poruku i javim da je
Clare bio pred vratima, kažem joj da javi njegovu partneru.
Zašto bi Clare došao sam, bez partnera, pred vrata kuće u kojoj je maloljetnica
sama doma? Kad Eddison svrati do mene, to je drugačije - Eddison je obitelj i dugo
se poznajemo, a tek sada dođe kad sam sama. Možda je ovo samo paranoja, ali
s obzirom na sve ostalo što se događa, nimalo mi se ne sviđa što je Clare tek tako
svratio.
Mama mi odgovori samo s tri emotikona: tri mala plamena.

Zove se Chavi Sravasti i veličanstvena je.

Kad je prvi put vidiš, oslikava lica na proljetnom festivalu i odmah te uhvati
bijes. Iako su prošle godine, još uvijek pamtiš prijetvornost i zlo Leigh Clark. Kako
se samo pretvarala ta pastorova ka bojeći lica djece na sličnim događajima, da bi
se kasnije pokazalo da je to bila tek maska koja je skrivala njezinu pravu narav.
Chavi je nekako drugačija. Smije se i šali s djecom, nagovara i odrasle da si
daju oslikati lica. Nadarena je, to je jasno, pretvara jednostavne festivalske crteže u
složena, detaljna djela. Kao i većina djevojaka - i mnogo dečki - u kosi nosi vijenac
od svilenih cvjetova.
Nisi siguran što da misliš. Ponaša se prijateljski, ali bez flerta, čak i kad se
najstariji dečki i mlađi muškarci trse privući njezinu pozornost. Njezino ponašanje
govori da je dobra djevojka, ali njezin izgled... Kosa joj je prošarana žarkim crvenim
pramenovima, lice našminkano napadnim bijelim i zlatnim prahom, crnim
tušem, usne drsko crvene. Na nosu i među očima blistaju zlato i kristali.
Priđe joj sestra, krakato, premršavo dijete blistava osmijeha i prštava smijeha,
i vidiš da i ona ima pramenove u kosi, plave. Njezina je šminka nježnija, usnice
ružičaste. Izgleda kao što bi trebao netko njezinih godina. Osvrneš se uokolo, jer sad
te zanima kako im izgledaju roditelji. Nije ih teško pronaći: jedini par tamne kože
ističe se u ovoj četvrti. Kosa njihove majke slobodno pada, bez ukrasa, ali i iz daljine
vidiš njezine crvene usnice, zlatni ukras provučen kroz donju usnicu i svjetlucanje
kristala na nosu i između očiju.
Ukrasi su obiteljska tradicija, shvatiš.

157
 Knjige.Club Books

Neki dečko zamijeni Chavi na zadatku oslikavanja lica i sestre otrče, držeći se
za ruke, smijući se i plešući, sudarajući se, ali ne spotičući. Slijediš ih iz daljine,
očaran tim prizorom. Čak i kad je stanka gotova i moraju se vratiti svojim zadacima,
njihova veza ne prestaje: svako malo potraže jedna drugu pogledom i nasmiješe se.
Chavi je tako dobra sestra. Promatraš ih tjednima; znaš da Priya - konačno si
saznao kako se mlađa djevojka zove - fotografira sve oko sebe, a Chavi crta. Svaka
ima vlastiti krug prijatelja, ali nikad nisi vidio sestre koje se toliko vole družiti jedna
s drugom.
Prija te ne primjećuje, ali Chavi...
Chavi te primijetila i ne znaš što da misliš. Navikao si proći neprimijećeno, ali
Chavi te osine pogledom svaki put kad te uhvati kako promatraš nju ili sestru. Ta te
sposobnost fascinira. Chavi doista ima umjetničku dušu, vidi ono što drugima
promakne.
Prijeđe ti u naviku da se daš uhvatiti u maloj kamenoj zgradi koja je nekoć bila
crkva ili će to možda opet biti. Crkva u limbu; nije li to zabavno?
Pojaviš se i na rođendanskoj zabavi, na koju je pozvana većina susjedstva.
Zabava je manje formalna od proljetnog festivala dva tjedna ranije, ali po svemu
ostalome jako slična. Sve je ukrašeno cvijećem, pravo cvijeće cvate oko male sive
crkve i u gredicama o kojima očito netko vodi jako puno brige, a svileno i plastično
cvijeće krasi glave većine uzvanika. Primijetiš majku i kćeri Sravasti, sve tri u
laganim haljinama i vestama na kopčanje bosonoge trče po proljetnoj travi.
Draga Priya s bijelim ružama u tamnoj kosi.
Strastvena Chavi sa žutim krizantemama gotovo jednako blistavim koliko i njezin
osmijeh.
Rođendanska zabava bila je u subotu, ali motriš ih i u nedjelju, dok slave u krugu
obitelji. Izađu, a kad se vrate, Priya na nosu ima novi ukras. Inače ne odobravaš
takvo kićenje, ali očito je riječ o obiteljskoj tradiciji kad su svi otišli s njom; ukras
očito ima neko značenje, a to nekako mijenja stvari.
U ponedjeljak ih pratiš dok idu u školu i čuješ Chavi kako podsjeća sestru da
neće doći po nju nakon nastave, jer ide na skupno učenje. Zato je ti sačekaš nakon
nastave i pratiš s diskretne udaljenosti, da se uvjeriš da je Priya sigurno došla doma.
Žive u imućnoj četvrti u kojoj se susjedi dovoljno dobro poznaju da paze jedni na
druge, ali ipak ti bolje od njih znaš da se zlo nekad uvuče i u takve zajednice, živi
prikriveno, a svima pred očima. Priya nakon sastanka školskog kluba ide ravno
doma, s vremena na vrijeme zastane porazgovarati sa susjedima, ali ne skreće s puta.
Ponosan si na nju. Dobra je kći.
Dobra je mlađa sestra.

158
 Knjige.Club Books

Chavi te večeri dođe u crkvu puna vatre, bijesa i ljubavi, toliko puna ljubavi
prema mlađoj sestri. Gotovo je ne želiš ubiti, ne želiš je uzeti Priyi, ali Chavi najesen
kreće na fakultet, a ti dobro znaš što takva sloboda napravi od ljudi. Znaš kako
proždere dobre djevojke i ostavi tek prazne ljuske.
Ali vjeruješ u anđele čuvare i znaš da je tako najbolje. Chavi će ostati dobra i
uvijek će bdjeti nad sestrom.
A Prija će shvatiti poruku, jer Prija je dobra djevojka.
Kad joj ukrasiš kosu krizantemama, izgledaju poput sunca u tami svemira. Tako
je i trebalo biti: Chavi je bila vatrena poput sunca.

- Jedi.
Eddison se prene na taj neočekivan zvuk i u posljednji trenutak zgrabi rub stola
da ne padne od naglog trzaja. - Isuse, Mercedes, tebi treba objesiti zvono oko vrata.
- Ili bi ti mogao početi gledati oko sebe - gurne mu pod nos veliku bijelu
papirnatu vrećicu, a zatim sjedne nekoliko mjesta dalje, da ga i dalje vidi, ali da ne
sjede kao u školi. - A sad jedi.
Eddison s uzdahom otvori vrećicu i izvuče kutijicu tople kineske hrane. - Koliko
je sati?
- Skoro tri.
- Isuse. Zašto si uopće ovdje?
- Jer sam ti donijela hranu, i to iz jedinog kineskog restorana u Quanticu koji je
otvoren nakon ponoći.
Eddison nikako ne može zapamtiti da je Ramirezova, kad nije na dužnosti,
oštrija, ali i ljubaznija nego u uredu. Već i zbog odjeće djeluje pristupačnije, čim
strogo krojene kostime i šminku koju Eddison smatra ratničkim bojama zamijeni
trapericama, prevelikom vestom i konjskim repom. Ali i dalje je jednako oštra, ili
možda samo jasnije pokazuje tko je: kad skine šminku, vidi se ožiljak koji joj se
proteže obrazom od lijevog oka do vrata, podsjetnik da je i ona preživjela tragediju.
Podsjetnik na to da sad ima pištolj, značku i u svakom je trenu spremna
napraviti kaos da bi spasila neko dijete.
Eddison ne bi mogao ni zamisliti bolju partnericu.
- Nećeš se ni praviti da si iznenađena što sam ovdje?

159
 Knjige.Club Books

Agentica Ramirez samo odmahne rukom. - Priya je jučer dobila kamelije, a danas
amarante. Do kraja ciklusa je ostao još samo jedan buket. Ovdje ne možeš baš ništa
poduzeti, pa naravno da si u uredu. Gdje bi drugdje bio?
- Ponekad te mrzim.
- Samo ti to sebi ponavljaj, pa možda jednom i povjeruješ. A sad da čujem što to
čitaš?
- Dnevni promet mjesne pošte - odgovori Eddison usta punih povrća. - Ako
ubojica nadzire žrtve, sumnjam da samo prođe kroz njihov grad. Vjerojatno neko
vrijeme ondje živi, a to znači da mu s prethodne adrese prosljeđuju poštu.
Ramirezova prvo kimne, ali odmah potom se namršti. - Tvoj plan ima barem
dvije mane.
- Što ako mu je svejedno za poštu i ne ostavi adresu za prosljeđivanje?
- U redu, onda tri mane.
Eddison se nasmije i slegne ramenima. - Dobro, da čujem ostale dvije.
- Što ako ne živi u istom gradu? Što ako živi negdje izvan grada i svakodnevno
dolazi autom...
- U predgrađima se svaki pridošlica odmah primijeti. Stanovnici se međusobno
poznaju i stranci upadaju u oči, a to bi za njega bio prevelik rizik. Uostalom, pratim
promet pošte na državnoj razini, a ne na gradskoj.
- Puno je to prometa.
- Yvonne me naučila kako da nagovorim računalo da obavi većinu posla umjesto
mene.
- Naučila te?
Eddison pokaže ploču, koja je gotovo cijela prekrivena uputama za pretraživanje
baze podataka FBI-a prema preciznim parametrima. Yvonne već dugo surađuje s
ekipom i dobro zna koliko se dobro svatko od njih troje snalazi s računalima.
Prvi korak: upali računalo je možda malo drska uputa, ali Eddison joj oprašta.
Uhvatio ju je tik prije odlaska doma.
- Koja je druga mana mog plana? - upita.
- Što ako se ne seli iz grada u grad kao one, nego putuje uokolo i povremeno
svrati. Priya i Deshani su u Birminghamu provele samo četiri mjeseca, a prije toga
samo tri u Chicagu. Mnogo ljudi često se seli zbog posla.
Eddison spusti kutiju s ostacima hrane na stol. - Kako da ga onda nađemo? Kako
da ga nađemo kad je jebena utvara?
- Da znamo, bismo li sjedili u uredu?

160
 Knjige.Club Books

Iz Eddisona bijes buja poput struje, steže mu mišiće. Bijes, ali i strah. Deshani je
popodne nazvala Vica i upitala što Priya treba raditi ako joj taj gad priđe. Vic nije
znao što bi joj rekao, osim da proba ostati mirna, da ga navede na razgovor, da pokuša
dozvati pomoć. Znaju da se želi dokopati Priye, ali ne znaju zašto.
Ubio je Landona jer je predstavljao prijetnju, a najveća prijetnja je on sam.
- Dođi - kaže Ramirezova iznenada, ustajući.
- Moram...
- Računalo ne radi brže ako buljiš u njega. Pustit ću te da se vratiš, obećavam,
ali sad se diži - Eddison ustane previše neodlučno za njezin ukus, pa Ramirezova
uhvati naslon njegova stolca i odgura ga do vrata. Eddison ustane u posljednji tren
prije sudara s dovratkom.
- Ustajem, idem, O. K.? Prestani! - kaže Eddison.
Ramirezova ga samo zgrabi za lakat i povuče prema dizalima.
Spuste se do teretane, u kojoj se usred poda prekrivenog debelim strunjačama
uzdiže nekoliko boksačkih ringova. Uz jedan zid vise vreće raznih dimenzija.
Ramirezova pokaže najteže. - Izvoli.
- Ramirez...
- Eddisone - konačno mu pusti lakat i Eddison odmah prekriži ruke na grudima.
- Premoren si. Toliko si ljut, toliko te je strah, toliko panično mozgaš, da ti mozak
više jednostavno ne radi. Ne vidiš ni što ti je pred nosom, a sjedenje pred
ekranom neće ti biti ni od kakve koristi. Očito si previše nabrijan da te pošaljem
doma na spavanje, pa zato izvoli lijepo izbaci sve to iz sebe na vrećama.
- Ramirez...
- Opali po vrećama!
Eddison tiho opsuje i promrmlja nešto o napornoj ženskadiji, ali Ramirezova se
nato samo nasmije. Popusti i odvuče se do vreća, podvrne rukave košulje, zauzme
položaj... i samo se zagleda u vreću.
- Isuse, Eddisone, udari više jebenu vreću!
Eddison zamahne i već prvi udarac oslobodi čvor koji mu je stezao želudac. Na
vreću se stušti kiša udaraca, neurednih, nepravilnih, nimalo korisnih u pravoj
tučnjavi, punih bijesa koji ne jenjava. Mišići mu se pobune protiv nenadane
aktivnosti, ali Eddison se ne obazire na bol: jedno što primjećuje su pokreti vreće
koja pleše i pokreti njegovih šaka koji je udaraju.
Nakon nekog vremena udarci oslabe, a zatim i prestanu. Eddison se nasloni na
vreću, zadihan. Ruke mu bride i malo se boji pogledati kako su prošle nezaštićene
šake. Ali vježba je pomogla: misli su mu bistrije.

161
 Knjige.Club Books

Ramirezova nježno podigne njegovu lijevu ruku i provjeri mu zglavke. - Nisi

ništa slomio - kaže mu tiho. - Imat ćeš krasnih masnica i oteklina, a i zgulio si dosta
kože.
- Pa kad mi nisi rekla da omotam šake trakom.
Agentica Ramirez samo podigne njegovu desnu ruku na pregled i pogleda ga
kroz napola spuštene trepavice. Eddison zna taj njezin pogled: nije sigurna odaje li
izraz na njezinu licu dovoljno osjećaja ili ih mora pojasniti riječima. - Izgledao si
kao da uživaš u boli.
Nato Eddison nema odgovor.
- Dođi, idemo ti očistiti i previti ruke. Imaš doma zavoja za sutra?
- Možda, ali svejedno ću stati putem doma i kupiti... - zastane, gotovo preumoran
za nastavak misli. Ramirezova samo čeka, gledajući ga zamišljeno. - Što misliš na
koliko se mjesta odavde do Huntingtona mogu kupiti dalije?
- Ne kužim.
- Dalije su rijedak cvijet. Kad je prošle godine ubijena Julie McCarthy, trebalo
nam je tjedan dana da doznamo gdje su kupljene dalije, ali na kraju smo pronašli baš
tu cvjećarnicu u kojoj ih je kupio. Inače nam to ne pođe za rukom. Ali dalije drži
malo koja cvjećarnica...
- U redu...
- Sve vrijeme slijedimo njegov t3ag i ništa. Što ako mu postavimo zamku? Ako
ga preduhitrimo? Ako doista namjerava doći do kraja ciklusa, mora kupiti dalije. Ako
napravimo popis cvjećarnica koje ih prodaju i obavijestimo prodavače...
- U cijelom Coloradu? Dugačak je...
- Dugačak popis, znam, ali ne moramo sve sami. Popišemo cvjećarnice, a onda
gurnemo telefone u ruke svim tehničarima, mladim agentima, svima na akademiji
ako treba, i neka zovu jednu po jednu. Buketi su svaki put dosad bili svježi, pa čak i
da ga je već kupio, prošlo je najviše dan ili dva. Cvjećarnice sigurno pamte kad
nekome prodaju rijedak cvijet. Možda nam ga netko opiše dovoljno dobro za crtež.
- Ta ti ideja i nije loša - prizna Ramirezova. - Ali trebat će nam Yvonne.
- Za što?
- Za pretraživanje. Čak ni uz one upute na ploči, nas dvoje nismo sposobni za
ovako opsežnu pretragu.
- Dobro, idemo je...
- Nećemo je nazvati u četiri ujutro - odlučno ga prekine Ramirezova. - Prvo ćemo
srediti tvoje lake. Zatim ćemo otići u ured i zapisati sve ovo pa u pristojno doba
nazvati Vica i zamoliti ga da odobri akciju i dade upute Yvonne. Na kraju ćemo

162
 Knjige.Club Books

nazvati Yvonne. A što ćemo raditi dok čekamo pristojno doba dana da nazovemo
Vica?
- Što god mi zapovjediš ili jao meni?
- Vidiš da znaš - agentica Ramirez ga uhvati pod ruku i povede prema vratima. -
Vježba ti je razbistrila um.

Zove se Aimée Browder i pravi je dar Božji.

Brinuo si se za Priju. Napustio si Boston - nikad ne živiš u istom gradu dulje od
šest mjeseci - a kad si se vratio, Prije nije bilo. Dugo ti je trebalo da je pronađeš, ali
naposljetku si vidio njezino ime i novi grad na prijavama za fotografski natječaj u
novinama. Odmah si se preselio u San Diego. Morao si se vlastitim očima uvjeriti
da je Prija dobro.
Shvatio si da nije. Još je uvijek bila dobra djevojka koju si pamtio, ali njezina
toplina i vedrina su nestale. Bila je krhka, oštećena i jako usamljena.
A tad je upoznala Aimée.
Kao začaran gledaš kako Aimée izvlači Priju iz boli, čavrljajući na francuskom
i plešući oko nje dok se vraćaju iz škole. Ponekad doslovno pleše - ima jako skladne
pokrete, a usto provodi sate na treningu. Čak i kad kasno navečer izađe iz plesnog
studija toliko umorna da jedva stoji, iz nje toliko zrači ljubav prema plesu da je se
ne možeš nagledati. Vidiš da se Prija oporavlja, otvara, smiješi se - ponekad čak i
smije, čak i razgovara o francuskim filmovima i operi i baletu.
Aimée upozna Priju s dečkom kojem je potrebna pomoć u učenju i odmah vidiš
da mu se Prija sviđa. Razumiješ ga, ali ipak ih motriš, za slučaj da ih treba zaustaviti.
Ne treba. Prija zna koliko vrijedi, zna koliko znači biti dobra djevojka i ni na tren ne
ohrabruje maloga, ni na tren ne sjedne malo bliže, ne prihvati nijedan poziv za
izlazak.
Aiméena majka u kuhinji upotrebljava amarant koji raste u vrtu na trijemu.
Nikad ti nije ni palo na pamet da je cvijeće više od ukrasa ili hrane za pčele, da ima
neku svrhu osim ljepote, ali čuješ da obitelj zadirkuje Aimée da se kiti začinom.
Aimée i majka razgovaraju na mješavini francuskog i španjolskog, njezin otac
povremeno se ubaci s gromoglasnim njemačkim koji one ne razumiju, ali ipak se
smiju.
Aiméena obitelj zavoli Priju gotovo koliko i sama Aimée, na čemu si im zahvalan:
zahvalan si što je našla ljude koji joj vraćaju osmijeh na lice.

163
 Knjige.Club Books

Pošalješ joj cvijeće, znak vlastite zahvalnosti na toj njezinoj dobroti, znak
ljubavi, i srce ti zaigra kad vidiš kako se smije držeći sadarku, kako prije nastupa
ukrašava Aiméenu frizuru vjenčićem nalik na vilinsku krunu.
A tad jednoga dana Prija nestane. Nekoliko dana proveo si izvan grada, potraga
za cvijećem odvela te do manjih okolnih gradova, da nitko ne poveže bukete nijedne
s drugima ni s tobom. Godinama te nisu otkrili upravo zato jer si tako oprezan. Iz
grada odlaziš na samo nekoliko dana, ali propustio si i kamion za selidbu i zagrljaje i
oproštaje. Tako ti je dugo trebalo da je pronađeš, a sad...
Aimée također nedostaje Prija: vidiš to i prije nego što se požali majci. Vidiš
čežnju u tužnom smiješku s kojim promatra amarant u ruci, u pokretu kojim ga
pričvrsti u kosu.
Nabereš amaranta - dovoljno, ali ne previše, da ne nagrdiš vrt njezine majke - i
čekaš, jer znaš da Aimée ponekad ne može zaspati, pa izađe da ne budi majku i oca,
brata i sestru. Iskrade se iz kuće i ode do crkve u istoj četvrti, čija su vrata uvijek
otvorena, i pleše. Nekoć bi prvo krenula u drugom smjeru, dvije ulice dalje,
provjeriti želi li Priya s njom, i mnoge su noćne sate provele u mračnoj crkvi - Aimie
plešući, Priya fotografirajući vitraje i skladne pokrete svoje prijateljice pri svjetlosti
mjesečine.
Aimée umre bezbolno, ili barem najbezbolnije što može. To je tvoj dar njoj, ali i
Priyi. Aimée je tako dobra djevojka i bila je dobra prijateljica Priyi kad ju je trebala.
Okružiš je tamnoružičastim kiticama amaranta i neko vrijeme ostaneš uz nju,
razmišljajući o Priyi zagledan u vitraje.
Uvijek je bila tako dobra mala sestra i zavrjeđuje tvoju zaštitu. Nije kao Darla
Jean: Priya će ostati dobra. Kada dozna koliko je voliš, bit će ti zahvalna.
Pronaći ćeš je opet, ali ovoga puta nećeš prestati dok ne shvati što osjećaš. Jedva
čekaš da ti kaže da te voli.

Dalije stignu u utorak; tri cvijeta krupna poput moje šake, toliko tamnoljubičasta
da su gotovo crni. Prije malo manje od godine, četrnaestogodišnja Julie McCarthy
pronađena je silovana i ubijena u crkvi u Charlotteu u Sjevernoj Karolini, s tri
dalije položene na njezina usta, grudi i međunožje poput kakve jezive luđačke karte
čakra.
Mogla bih prvo nazvati Eddisona, mamu ili Finneyja, ali nazovem Hannu
Randolph, Gunnyjevu unuku. Otkako smo saznali da je Landon ubijen - ili točnije,
otkako su veterani saznali kako je i zašto ubijen - odlučno ustraju da na šah i sa šaha

164
 Knjige.Club Books

idem s pratnjom. Hannah je ponudila da me ona vozi, jer ionako čeka djeda u autu.
Veterani paze na Gunnyja, pa joj nije teško svratiti po mene, svega dva kilometra od
paviljona za šah.
Bilo mi je jasno da ne mogu odbiti - bili su spremni i na svađu - pa sam pristala,
čim sam se malo oporavila od šoka. U pravu su i zahvalna sam im. Nazovem Hannu
svaki dan u isto vrijeme, da joj javim da krećemo.
Ili kao danas, da ne krećemo.
- Slobodno dođem k tebi? Da nisi sama - pita odmah. - Barem dok ne dođe FBI.
Ne sviđa mi se što si sama doma.
- Ali Gunny...
- ... je pod Pierceovim budnim okom. Ako se nešto dogodi, stići ću do njega za
manje od pet minuta.
- U tom slučaju, dođi k meni. Bilo bi mi lakše - priznam.
- Krećem. Nazovi svoje agente.
Pošaljem poruku Eddisonu, a potom odem skuhati tople čokolade i nazvati
Finneyja. Kad Hannah stigne, oprezno zaobiđe cvijeće da ga i ne dodirne pa primi
ponuđenu šalicu sa smiješkom. Kimne prema telefonu na mom uhu, i dok ja
tražim snimke nadzorne kamere, sjedne u fotelju i izvadi pletivo.
Trebala bih i ja naučiti plesti. Čini se da ugodno smiruje.
- Što se vidi na snimci? - pita me Finney umorno.
- Ništa nakon devet i trideset osam - odgovorim. - Samo se zacrni.
- Kao smetnje?
- Kao ništa. Kao da nema signala, ali internet nam sve vrijeme radi.
- A stražnja?
- Snimila je skakutanje najbrže vjeverice koju sam u životu vidjela.
- Možeš li ostati sama dok ne dođemo? Da ti pošaljem gradsku policiju?
Sjetim se policajca Clarea i odmahnem glavom. - Hannah je sa mnom.
- Dobro. Stižemo što brže možemo.
Desetak minuta Hannah i ja sjedimo u ugodnoj tišini, ili barem onoliko ugodnoj
koliko to okolnosti dopuštaju. Njezine pletače igle smirujuće kuckaju. Pletenje je
opuštajuće gotovo poput meditacije, shvatim.
A tad netko pokuca na vrata.
Znam da nisu moji agenti. Premalo je vremena prošlo. Čak ni oni ne voze toliko
brzo.
O, Bože, vjerojatno je...
- Gospodična Priya? Dečki kažu da ste u nevolji?
165
 Knjige.Club Books

Policajac Clare. Već neko vrijeme redovito svraća do paviljona i raspituje se o

meni. Da vidi kako sam, kaže. I njegov partner Lou i njihov šef su mu rekli da
prestane s tim, ali nije prestao. Svaki put samo kaže da je baš bio na putu za ručak,
da je trebao obližnju trgovinu ili tako nešto. Da smo slučajno naletjeli jedno na
drugo.
- Gospodična Priya, znam da ste doma. Vidim auto gospodične Randolph. Samo
se želim uvjeriti da je sve kako treba, dok vam ne dođe FBI.
Hannah pažljivo odloži pletivo. - Da gaja otpravim?
- Molim te - šapnem.
Hannah ode do vrata i otvori ih tek toliko da je policajac vidi, ali da on ne vidi
unutra. - Ne treba nam ništa, hvala - kaže pristojno. - Možete li se maknuti s trijema?
Zbog dokaza.
- Mogu ostati s vama...
- Hvala na ponudi, ali ne treba nam pomoć.
- Bio sam na poprištu kad je ostala bez sestre, znate. Jadna mala. Odmah se sjetim
vlastite sestre... Na male seke treba dobro paziti.
- Policajce Clare, ne treba nam pomoć. Molim vas da se udaljite.
Clare je sad glasniji. - Gospodična Priya...
Izvučem mobitel i potražim posljednje nazvane brojeve, pa samo stisnem zovi
kod broja njegova šefa. Javi se samo s prezimenom, bez pozdrava. - Kapetane, ovdje
Priya Sravasci...
- Nemojte mi reći da vas Clare opet gnjavi, molim vas - uzdahne kapetan.
- Stoji mi pred vratima i odbija otići.
- Ispričavam se, gospođice Sravasti. Sredit ću ja to - kaže i prekine. Čujem da
mrmlja nešto o otkazu i zapitam se hoće li doista otpustiti Clarea.
Na kraju Hannah samo zalupi vrata Clareu u lice pa zaključa obje brave. Nakon
nekoliko sekunda navuče i lanac, za svaki slučaj. - S tim tipom nešto nije u redu -
kaže, vraćajući se pletivu. - Koga se vraga navukao na tebe?
- Navodno to ima nekakve veze sa serijskim ubojstvima općenito - uzdahnem.
Mercedes mi je objasnila kako to obično biva: policajci ili medicinski tehničari koji
prvi na poprištu pomognu žrtvama ponekad razviju opsesiju slučajem, pogotovo ako
ih u tom trenutku nešto drugo muči. Neki tu opsesiju pretoče u pokušaje rješavanja
slučaja, a neki nastave gnjaviti obitelji žrtava.
- Takav je bio i u Bostonu?
- Ne sjećam se, ali ako je uopće bio u Bostonu, vjerojatno je bio suptilniji.
- Ako? - ponovi Hannah.

166
 Knjige.Club Books

- Ne bi bio prvi put da se netko izvana tako umiješa u istragu, kaže Mercedes.
Rekla je da će provjeriti tko je policajac Clare i kakav je.
Hannah odmahne glavom. - Znam da su ljudska bića komplicirana, ali ovo je
ipak malo previše.
Finney i Sterlingova dođu nekoliko minuta poslije. Finney ustane iz auta pomalo
zelen u licu, a agentica Sterling, koja je vozila, izgleda istodobno pokunjeno i
ponosno.
- Malo si se zaigrala s rotirkama i sirenama? - našalim se.
Agentica se prvo nasmiješi, a zatim profesionalno uozbilji.
- Zapeli smo na cesti zbog neke nesreće, pa kad smo je prošli, ubrzala sam da
nas ne čekaš predugo.
Finney zakoluta očima i pruži ruku Hanni. - Hvala što ste pazili na Priyu,
gospođice Randolph.
Hannah primi ponuđenu ruku i protrese je. - Hoćete da još ostanem? Nakon što
vi odete, mislim.
- Ne... - počne Finney pa pogleda mene - jer je tvoja mama zamolila da te
odvezemo u Denver, ako nemaš ništa protiv. Rekla je da te želi držati na oku.
- Može. Hannah, puno ti hvala.
- Nema na čemu - kaže i kratko me zagrli. - Pazi na sebe, Priya - pozdravi me
istim riječima kao i njezin djed. Doduše, on me zove gospodična Priya, što mi je
policajac Clare sad upropastio.
A kad smo kod toga... Kažem Finneyju da je Clare bio ovdje, pa odem na kat i
ubacim u torbu nekoliko sitnica. Ne znam kako mamin ured stoji s besplatnim
internetom, pa se možda neću moći prijaviti na instrukcije.
- Kamera je onesposobljena uređajem za ometanje signala, a onda su žice
prerezane. Isto kao prvi put - kaže Sterlingova kad siđem.
- Što sad?
- Sad ideš k mami - kaže Finney. - Detaljno ćemo razraditi plan zaštite.
Plan zaštite za danas znači da će agent Archer biti kod nas tijekom dana, agentica
Sterling noću i svi ćemo se skupa moliti da Martha Ward ne sazna za to. Tehnički
gledano, štitit će me bez odobrenja i naloga - ovo je osobna usluga, a to nikad
nije jednostavno. Ako se išta dogodi, agenti će osobno biti krivi. Selimo se za malo
manje od tjedan dana, ali tih tjedan dana bit će dugačko kao godina, pogotovo sa
stalnim odlascima i dolascima agenata. Mama se dogovori s agenticom Sterling
kad će doći navečer - pod pretpostavkom da ćemo u njezinu uredu biti sigurne do
večeri - i agenti odu.

167
 Knjige.Club Books

Smjestim se u kut mamina prilično sterilna ureda s prijenosnim računalom.

Trebala bih se prijaviti na instrukcije - dala mi je šifru za internet - ali gledam
fotografije snimljene onog dana u crkvi s Gunnyjem i Hannom. Proveli smo lijepo
poslijepodne u njihovoj crkvi, a zanimljivi vitraji bili su bonus. Bili su oslikani na
glatkoj površini, a ne mozaik od manjih komada obojenog stakla, a iako boja nije
bila neprozirna, promijenila je način na koji je svjetlost ulazila u crkvu.
Pod portretom žene i praznim grobom, Gunny je prešao prstima preko metalne
pločice s imenom svoje supruge.
Tajnica crkve bila je starija čak i od Gunnyja i znala je sve o prozorima,
uključujući tko je platio njihovo oslikavanje. Kad sam joj rekla da volim šarene
crkvene vitraje, dala mi je brošuru male crkve u blizini. - Neki kažu da nam je Bog
podario sposobnost stvaranja umjetnosti da ga slavimo - rekla je sa smiješkom. - A
vitraji kapelice Shiloh tome su dokaz.
Sumnjam da ću ih stići vidjeti.
Frustrirano preklopim laptop. Nadala sam se da će me fotografije razvedriti, ali
samo su me deprimirale. Zavučem ruku u torbu i iz nje izvučem omotnicu koja me
dočekala u poštanskom sandučiću. Naslovljena je na mene Inarinim urednim
rukopisom.

Draga Priya!
Desmond Macintosh je mrtav. Mrtav je već skoro mjesec dana, a ja još uvijek ne
znam što mislim o tome, Svi očekuju da budem tužna, jer su zabrljali da smo bili
nekakvi tragični ljubavnici ili što već. Nemaju oni pojma ni što smo bili ni što je
tragedija. Neki misle da bih trebala biti sretna, jer ono, jedan od mojih mučitelja se
ubio. Ubilo se i nekoliko djevojaka, ali ne znam bi li mi zbog njih trebalo biti drago
da se ubio i on.
Mislim da mi je zapravo samo pao kamen sa srca. Kakva je to reakcija, molim
te lijepo?
Pao mi je kamen sa srca da se neću morati suočiti s njim u sudnici, da neću
morati osjetiti njegov pogled na sebi dok budem svjedočila protiv njega i njegova
oca. Pao mi je kamen sa srca da neću morati satima gledati njegove tužno obješene
oči. Pao mi je kamen sa srca da je njegov slučaj riješen i više se ne moram brinuti
što da radim.
Uvijek sam i znala da sam grozna osoba, ali ovo je točka na i, i to neočekivana.
Pogotovo s obzirom na ovo: bilo bi mi još draže da Vrtlar umre od ozljeda ili
tako nekako. Ne osjećam potrebu da ga osobno ubijem, pa čak ni ne želim da se sam
ubije. Samo želim da umre.

168
 Knjige.Club Books

Suđenje vjerojatno neće početi do jeseni, a iako nisam baš toliko pesimistična
da mislim kako će se izvući, znam da suđenje može završiti nezadovoljavajuće na
nekoliko načina. Ne želim da ga lijepo smjeste u umobolnicu ili starački dom. Želim
da završi iza rešetaka, da ostane bez svega - kao što je on nama uzeo sve - i da završi
život kao zastrašujuće krhka sjena sebe samoga.
Ali više od toga želim da umre. Zatvor zvuči primamljivo, ali znam da još uvijek
ima dovoljno novca da udobno živi i iza rešetaka, ili barem onoliko udobno koliko
može zbog ozljeda. Ne želim da živi udobno.
Želim da umre, ali svi oko mene gledaju me kao da od mene očekuju plemenitost,
kao da bih mu trebala velikodušno oprostiti. Ne želim biti velikodušna. Ne zaslužuje
velikodušnost.
Ako ti se pruži prilika, Priya, ubij ga. Reci da je bilo u samoobrani i gotovo.

No, dakle...
Ovo me razvedrilo. Inara, hvala ti.
Kad sam već loše volje, idemo do kraja. Opet rasklopim računalo i uključim ga.
Sve žrtve Chavina ubojice imaju memorijalne stranice na Facebooku, čak i one koje
se za života nisu koristile Facebookom. Memorijali su najaktivniji u proljeće, kad se
bliže godišnjice smrti i ljudi ostavljaju poruke, sjećanja ili molitve. Ponekad ima i
rođendanskih poruka. Moderatori uvijek brzo i učinkovito izbrišu poruke raznih
seronja.
Počnem s Julie McCarthy i krenem unatrag. Čitam nove objave o žrtvama žrtvi.
Ima i novih fotografija, koje su postavili prijatelji, obitelj i suučenici. Preskočim sve
objave vezane za Chavi.
Nisam nijednom otišla na njezinu stranicu, ne zamjeram ljudima koji stavljaju
objave, jer je mnogo njih iskreno. Mnogi od njih su bili njezini prijatelji. Josephine
je moderatorica Chavine stranice, pa znam da je sadržaj primjeren. Ako to svima
njima pomaže, super, blago njima. Samo ne želim da se njihovo sjećanje na Chavi
miješa s mojim.
Kad stignem do Darle Jean - prve žrtve - vidim da je njezina majka, Eudora
Carmichael, napisala objavu na godišnjicu kćerine smrti. Piše o tome koliko joj
nedostaju vedra narav i prštav smijeh Darle Jean, koja je bila srce obitelji. Piše o
tome koliko joj nedostaje sin, koji nikad nije prebolio sestrinu smrt. Napisala je i
molitvu za pravdu, a objavu završila obiteljskom fotografijom s posljednjeg
zajedničkog Uskrsa.
Darla Jean je prelijepa plavokosa djevojka u bijeloj čipkastoj haljini. Eudora stoji
pokraj kćeri, bucmasta i vedra, nježnih očiju koje je naslijedila i Darla Jean. Iza njih
dviju stoji Eudorin sin i na slici staroj sedamnaest godina prepoznam njegovo lice.
169
 Knjige.Club Books

Znam tko je ovo.

- Mama - procijedim.
Mama odmah podigne pogled s ekrana. - Priya? Sve u redu?
- Dođi vidjeti.
- Priya?
- Mama, molim te, dođi vidjeti.
Mama polako ustane i priđe mi, pa sjedne do mene na tvrdi uredski kauč. Pogleda
mene pa sliku na ekranu. - Vidim da ti je ovo važno, ali ne vidim zašto.
Otvorim jednu mapu s fotografijama od ove godine, ovog proljeća, i prelazim s
fotografije na fotografiju dok ne nađem onu koju tražim. Smanjim je i približim
fotografiji obitelji Carmichael.
Mama se zagleda u fotografije i mišići vilice joj zaplešu. Vidim da ga je
prepoznala, da je shvatila, da i ona zna tko je ubio Chavi, tko mi šalje bukete.
Mama glasno proguta knedlu, zatrepće da rastjera suze kojima ne želi dopustiti
da se preliju na obraze pa me pogleda. - Gdje ti je mobitel? U šoku si ili se premišljaš?
Mama me i predobro poznaje. - Premišljam se.
- Zbog? - pita me znatiželjno, bez prijekora. Ni ona ne odlazi po mobitel, ni ona
ne zove agente.
Pružim joj Inarino pismo i gledam je dok čita. Oči joj lete lijevo-desno sve do
kraja papira.
- Mislim da mi se sviđa ta Inara - kaže naposljetku.
- A ja mislim da Eddison ništa ne želi manje od susreta vas dviju.
- Dobro, Inara je svoje rekla. Što ti misliš?
Duboko udahnem i promislim bez žurbe. Ima trenutaka kad shvatim koliko je
doista nekonvencionalan naš odnos. Trenutaka kad shvatim da je moja mama možda
pomalo sociopat, samo što svjesno odlučuje ne upotrebljavati svoje vještine u zle
svrhe.
A ja sam prava mamina kći.
- Što misliš, koliko dokaza imaju? - upitam nakon dugog vremena. - Nisu ga
uhvatili sedamnaest godina, pa očigledno nije glup. Ako kažemo FBI-u koga da
traže, misliš da će pronaći ikakve konkretne dokaze? Da je htio priznati, odavno se
mogao predati.
- Misliš da neće biti dovoljno dokaza ni za suđenje, a kamoli za presudu.
- Ako ga izvedu pred sud i bude oslobođen, izvući će se zauvijek. Bez vrlo čvrstih
novih dokaza neće mu moći dvaput suditi za isti zločin. Žrtve od Darle Jean do Julie
McCarthy neće dobiti pravdu. A među njima je i Chavi.

170
 Knjige.Club Books

- Ni Landon - promrsi mama zamišljeno.

- Landon je bio pedofil, briga me hoće li on dobiti pravdu.
Mama se nehotice ponosno nasmiješi.
- Što ga priječi da ne dođe za nama u Francusku? - pitam.
- A što bi ti? Da ga snimimo kako priznaje stare grijehe? Damo agentima
neoboriv dokaz?
- Ne.
Mama ne shvati odmah što to znači. Od nas triju, ja sam uvijek bila najpitomija.
- Ti to ozbiljno? - kaže tad.
- Moram - kažem tiho, tek malo glasnije od šapata. - Ne želim se do kraja života
osvrtati u strahu i pitati koga je još ubio. Ne želim se preseliti s ovim nad glavom.
Samo želim da sve bude gotovo.
Mama duboko udahne i sklopi ruke na krilu. Vidim da ih toliko steže da joj u
prstima staje cirkulacija. - Koji je plan?
Kad zagrlim mamu, računalo sklizne na pod s prigušenim treskom. - Volim te.
- Ali?
- Ali plan je moj, a ne naš.
Mama podigne obrvu. - Ipak ćeš mi morati objasniti.
- Ako ga ja ubijem, reći ćemo da je samoobrana. Ako ga ubiješ ti, reći će da si
uzela pravdu u svoje ruke. Porota te možda neće osuditi iz samilosti, ali ostat ćeš bez
posla, i to ne samo ovog nego i svih potencijalnih. Nitko te neće htjeti zaposliti. Ako
budeš i blizu mjesta., ni naša trojka iz FBI-a neće vjerovati da je bilo slučajno.
- Misliš da će tebi vjerovati?
- Ako budem sama s njim? Ne, to bi bila očita zamka - izvučem brošuru kapelice
u Shilohu iz torbe. - Ali ako agent Archer bude sa mnom i samo na tren nekamo ode?
- Znači, ipak ćeš mu dopustiti da te iskoristi kao mamac.
- Da.
- I misliš da neće reći ostalima?
- Naravno da hoće, zato ja njemu ništa neću reći - ozbiljna sam, ali mamin smijeh
iz mene ipak izmami smiješak. - Iskreno se ispričao, a to znači da ga još uvijek muči
osjećaj krivnje.
- A kad muškarca muči krivnja, želi se i iskupiti, a ne samo ispričati.
- Zamolit ću Archera da me odveze u kapelicu. Ti ćeš ostati doma, jer moraš
nadoknaditi sve što si zapustila u posljednje vrijeme. U subotu mi je rođendan. Taj
gad potrošio je sve dosadašnje cvijeće, što znači da sam ja sljedeća. Kakav god plan

171
 Knjige.Club Books

imao za mene, spreman je provesti ga u djelo, samo čeka priliku. A mi ćemo mu je

dati.
- Bože moj, svašta si ti od mene naučila, ha?
- Ti ćeš biti ovdje u uredu, daleko od bilo kakve sumnje. Ako me slijedi, a znamo
da me slijedi, doći će za mnom.
- Naš poletni mladi agent Archer dobit će priliku uhvatiti serijskog ubojicu u
pokušaju ubojstva, riješiti slučaj i dokazati koliko je dobar. Pristat će malo se
maknuti od tebe, ali ne predaleko.
- Ako se predomislim ili prepadnem, dobro će mi doći zaštita. Archer će biti u
blizini za slučaj da nešto pođe po krivu.
Sjedimo u tišini, razmišljajući što bi sve moglo poći po krivu.
- Ako ti se išta dogodi, Brandon će biti shrvan.
Iznenađeno je pogledam. - Nikad ga ne zoveš Brandon. Nitko ga ne zove
Brandon.
- To bi ga ubilo, Priya. Nemoj mi reći da ti to nije jasno.
- Jasno mi je. Zato i mislim da sa mnom mora Archer.
Mamu ne bi ubilo, ali nijedna od nas dviju to ne izgovori.
Možda bi je shrvalo, možda bi je slomilo, ali sastavila bi ona djeliće kad-tad, i to
u jaču, još opakiju cjelinu, od čistog čelika. Deshani Sravasti nikad ništa neće
poraziti. Što god je snašlo, njezin svijet neće se raspasti.
Ali Brandon Eddison ima nešto što mama nema: živu ranu po imenu Faith.
Možda traži sestru u svim plavokosim djevojkama u kasnim dvadesetima koje
susretne, ali znam da i dalje vidi Faith kao djevojčicu s kečkama i razmaknutim
jedinicama. Kao klinku koja je voljela superjunake i princeze jednako strastveno.
Dok ne pronađe Faith - ako je ikad pronađe - ta rana neće zarasti.
Mislim da sam ja flaster na toj rani, sitni flaster koji nekako drži na okupu rubove
rane što mu prekriva cijelo srce i ne dopušta joj da se proširi na cijelo tijelo. Zbog
mene se ta rana ponekad i otvori, ponekad je dovoljno da ga podsjećam na Faith, ali
ponekad previše. Ako se meni išta dogodi, ono malo što mu je ostalo od Faith
zauvijek će nestati.
Ne želim povrijediti Eddisona, ali ne mogu živjeti kao Inara, ne nakon onog
pisma. Želim pravdu, a ne samo nadu u pravdu. A više od pravde želim i da sve ovo
završi.
- Znači, ujutro ćeš razgovarati s Archerom?
Kimnem.
- Priya, dušo, dobro promisli o svemu - kaže mama ozbiljno. - Ako se u bilo
kojem trenutku predomisliš, odustani. Možemo pustiti FBI da ga ulovi.
172
 Knjige.Club Books

- Znam.
Kasnije istog jutra, kad siđem u prizemlje nakon nastave na internetu, agent
Archer sjedi na kauču. Pred njim su na stoliću dijelovi jedne nadzorne kamere. -
Dobro jutro, pospanko.
- Bila sam na instrukcijama, nisam spavala - kažem, odlazeći u kuhinju po frape
umjesto doručka.
Uđe za mnom. - Imaš kakvih planova za danas?
Pretvaram se da razmišljam. - Slobodno odem na šah?
- Samo nemoj bez mene.
Natočim frape u dvije putne šalice i pružim mu jednu, a drugom nazdravim. -
Idem po torbicu.
Dok hodamo, Archerove oči snimaju sve oko nas. Došao je autom, ali rekla sam
da želim prošetati, pa je pristao. Dobro će mi doći još malo vremena za razmišljanje.
Archer primjećuje sve oko nas, shvatim, i sve pamti.
- Koliko slobode kretanja imam prema našem dogovoru o osobnoj zaštiti? -
pitam ga kad prođemo pokraj benzinske. - Mislim, smijem li i izvan grada, sve dok
ste ti ili Sterlingica sa mnom?
Pogleda me iskosa, ali, na sreću, vidim da je samo znatiželjan.
- Imaš neke planove?
Izvučem brošuru kapelice Shiloh iz torbice i pružim mu je.
- Volim vitraje. Zapravo Chavi je voljela vitraje, a ja sam voljela fotkati Chavi
dok slika vitraje.
- Kako produhovljen hobi.
- Zar nije? No dobro, u subotu mi je rođendan i mama me mislila odvesti na izlet.
- Ali?
- Ali mora na posao. Još malo i selimo se, pa je šef ljudskih resursa u Parizu već
na iglama. Želim fotografirati kapelicu prije odlaska. Da je sve normalno, mama i ja
bismo sjele u auto i odvezle se onamo.
- Od toga ništa, odmah ti kažem.
- Zato sam i rekla da je sve normalno. Slušaš li ti mene?
Glasno se nasmije, a ramena mu se malo opuste. - Dakle, želiš da te odvezem u
kapelicu na sat vremena odavde kako bi fotografirala šarene prozore?
Zavučem ruku u torbicu i izvučem svoje tajno oružje: moje najdraže fotografije
iz kutije koja stoji pod krevetom, označene samo s: Chavi, crkva. Prva fotografija mi
je najdraža. Snimljena je u jednoj od najvećih katoličkih crkava u Bostonu, toliko
visoka stropa da je cijeli prostor izgledao kao smrznut u bestežinskom stanju. Chavi

173
 Knjige.Club Books

je nekoliko sati sjedila na podu i crtala, a ja sam snimila desetke fotografija i nje i
prozora, iz gotovo svakog kuta. A tad sam se popela na kor, nagnula preko ograde
pred kojom stoji vođa zbora i snimila Chavin obris pred prozorom koji je sunce
pretvorio u vatru. Prašina u zraku lebdjela je oko nje poput zlata. Chavina fotografija
u godišnjaku dobro je uhvatila njezin karakter, ali moja fotografija kao da je snimila
njezinu dušu.
- Chavi je na crtežima pokušavala prikazati prozore kao više od obojenog stakla
- kažem tiho. Pomalo me boli što se uspomenom na nju koristim tako manipulativno.
- Zasićenost boje, svjetlost koja se mijenja kad prođe kroza staklo... Ponekad mi
se čini da ih i dalje fotografiram za Chavi. Da ih i ona vidi.
Agent Archer pregledava fotografije jednu po jednu, zamišljen. Napredujem,
dakle. Ako je zamišljen, to znači da se moj plan kreće u pravom smjeru. Tek kad smo
već nekoliko koraka od paviljona za šah, Archer mi odgovori: - Može, odvest ću
te. Mislim, ipak ti je rođendan.
- Ozbiljno?
- Prvo pitaš pa se čudiš - kaže kao da mu je nelagodno. Pljesnem ga po ruci i
nasmije se. - Za Chavi - kaže.
- Puno ti hvala - spremim fotografije u vanjski džep torbice. - Ako želiš sjesti na
kavu, obećavam da ću ostati za šahovskom pločom - kažem, ali Archer oklijeva.
Podignem obrvu. - Tko god bio, neće me zaskočiti dok sam okružena veteranima.
- Dobro, ali kad ti bude dosta, jedan od njih te mora dopratiti do mene.
- Dogovoreno.
Kad me ostavi samu u kapelici, čeka ga pakao. Nadam se da će naučiti nešto iz
te lekcije, da će postati bolji u svom poslu. Možda me prođe grižnja savjesti ako mu
to bude i od kakve koristi.
Uđem u paviljon i vidim da je Gunny budan i igra protiv Jorgea. Odmah mi se
nasmiješi. Uzvratim mu osmijehom, shvaćajući da se samo njemu smiješim toplo i
nježno, bez oštrine.
Ako sam išta naučila na poslovnim zabavama na koje me mama ponekad povede,
to je kako neprimjetno navesti razgovor na temu o kojoj želim razgovarati. Mama je
upravo gnjusno vješta u tome. Tako, dok igram protiv Yelpa, koji je vidno
loše, puštam ga da o svakom potezu promisli koliko god želi. Očito je da demoni koji
mu ne daju mira ne pomaži ni u šahu. Dok on razmišlja, ja slušam razgovore oko
sebe: tko se naručio kod liječnika, tko je gledao koji film, tko je opet naletio na
idiota kojem nisu trebali dati upravljač u ruke. A tad Pierce kaže da ga je sestra
pozvala na obiteljsku proslavu početkom svibnja.

174
 Knjige.Club Books

- Jedan od njezinih unuka obožava petarde; one male koje samo praskaju. Znate
koje? One male glasne, koje ne stvaraju bljesak. Čak i kad znam da će prasnuti, ne
mogu... - tu zašuti i smrknuto se zagleda u ploču pred sobom.
- Povedi njega - predloži Happy, gurkajući laktom Corgija, protiv kojeg Pierce
igra. Iz papirnate čaše mu se prolije piće, u kojem ima više viskija nego kave. Svi to
znamo, ali se svi pristojno pravimo da ne znamo. - Od njegove gadne njuške ćeš
imati gore noćne more nego od petarda!
- Ti jadan i ne znaš koliko si gadan, jer svako ogledalo pukne kad staneš pred
njega - sažalno odvrati Corgi.
Muška prijateljstva su jako čudna.
- Ima još netko planove za vikend? - pitam i maknem svog lovca iz opasne
situacije.
Yelp ide u posjet kćerima. Dopušten mu je jedan posjet mjesečno, jer je s bivšom
ženom pregovarao dok je bio jako loše, ali još uvijek se ne osjeća dovoljno dobro da
zatraži promjenu uvjeta. Dok priča o njima, lice mu se raznježi, a ruke malo
manje drhte. Da češće vidi kćeri, bilo bi mu bolje, mislim, ali ne želi ih opterećivati.
Steven ide na spoj, kaže, i odmah ga većina veterana počne zezati. - Udovica je.
Muž joj je bio u marinama - pojasni. - Već zna kako je s nama.
Gunny ide u Denver, na baletni recital svojeg praunuka. Hannah ga vozi, kao i
inače. - Samo se nadam da ću ostati budan - uzdahne. - U posljednje vrijeme to i nije
Iako.
- Neka te Hannah probudi kad mali izađe na pozornicu - kaže Phillip. - Ionako
nije važno jesi li vidio ostale. Njega si došao gledati.
Gunny kimne, pojede Jorgeovu kraljicu jednim pješakom i pogleda mene. - A ti,
gospodična Priya? Imaš ti kakvih planova?
- Mama u subotu mora nešto dovršiti u uredu. - Yelp mi pojede lovca. Još
nekoliko poteza i glatko će me pobijediti. - Agent Archer vozi me u Rosemont.
- Čega tamo ima? - upita Jorge.
- Jako lijepa kapelica s fantastičnim vitrajima. Tajnica Gunnyjeve crkve rekla mi
je da se isplati otići pogledati. Volim fotografirati vitraje.
- Do tamo ima skoro sat autom - istakne Steven. - Isplati li se to za prozore?
- Vitraje je zapravo voljela moja sestra - kažem tiho. Svi se promeškolje i stišaju,
umire poput ptica na žici. - Odlazimo, pa je ovo način da se oprostim od nje.
- Koliko ja znam, pariške crkve su pune krasnih vitraja - Corgi se počeše po nosu,
koji odmah pocrveni još više. Od pritiska mu je odmah pukla kapilara. - Nije li ondje
Notre-Dame?

175
 Knjige.Club Books

Suspregnem smijeh: izgovorio je to kao notredam. - Jest - potvrdim. - Ne znam

kako da vam objasnim. Mislim da je stvar u tome da... ne znam. Chavi je već vidjela
pariške vitraje. Nekoliko smo puta bili u Parizu dok smo bile male, dok smo živjeli u
Londonu.
- Živjeli ste u Londonu?
- Do moje pete godine. Tamo sam i rođena - svi se ogledavaju, a ja slegnem
ramenima. - Onda su mami ponudili super posao u Bostonu - usto, mama se stvarno
željela maknuti jako, jako daleko od svoje i tatine obitelji, ali to ne mogu reći njima,
kojima obitelji nedostaju, a ipak se drže dalje od njih jer znaju da nisu dobro društvo.
Možda nije svima tako, ali većini jest.
- Ne zvučiš engleski.
- Trebate me čuti nakon malo gledanja BBC-ja - ode i moja kula. - Imala sam
naglasak, ali izgubila sam ga u osnovnoj školi, jer su me djeca zezala. Mama mi je
poslije pomogla izgladiti izgovor. Kad sam umorna, i dalje zvučim pomalo engleski.
- Moja snaha iz Minnesote isto ima naglasak kad je umorna - nasmije se Jorge. -
I svaki put se zacrveni!
Happy skrene razgovor na beskrajno čekanje da mu se javi netko iz službe za
korisnike, pa odustanem. Dan je prekrasan, vedar i vjetrovit, gotovo topao. Najradije
bih ostala vani cijelo poslijepodne, ali Archer me čeka, a i doista se osjećam
sigurnije doma. Pred dućanom na drugom kraju parkirališta spazim policajca Clarea.
Gleda prema nama i nimalo ne sumnjam da će, kad odem, ući u paviljon i raspitati
se za mene.
Hannah me otprati do kafića pa pričeka da me Archer, zadubljen u iPad,
primijeti. Zatim me poljubi u obraz i vrati se na parkiralište.
- Što ćeš popiti? - pitam Archera. - Ja častim.
- Trostruki espreso. Hvala.
- Želiš biti budan do kraja tjedna, ha? - okrenem se stati u red i sudarim se s
nekim. Torbica mi padne na pod, a iz nje se prospu brošura, fotografije i novčanik -
Joj, ne - čučnem pokupiti sve to, ali nečije ruke već mi pomažu.
Podignem pogled. Preda mnom kleči Joshua, pružajući mi fotografije i brošuru.
Na podu stoje odloženi čaj i knjiga. S ovratnika tanke veste vise mu naočale. Debele
ribarske veste očito su spremljene do jeseni.
- Hvala. Oprostite na sudaru.
- Ništa strašno. Drago mi je da ti nisam slučajno stao na fotografije - kaže i kimne
Archeru umjesto pozdrava.

176
 Knjige.Club Books

Spustim fotografije i brošuru na stol. - Bolje da ih ne nosim u torbici - kažem. -

Znaš što, agente Archere? Častim i u subotu, dok se budemo vozili u Rosemont. Za
ispriku što krećemo prije izlaska sunca.
Archerovo tiho psovanje čujem i iz reda za kavu.
Kad se vratim za stol sa svojom toplom čokoladom i njegovom zajamčenom
nesanicom, Joshua je već otišao. - Prije izlaska sunca? - pita me Archer žalosno.
- Najkasnije u zoru. Jesi li ikad vidio izlazak sunca kroz vitraj?
- Nisam - smrknuto odgovori. - I ne želim.
- Ali rođendan mi je...
Samo uzdahne i otpije kavu.

- Agente Hanoveriane? Dostava za vas.

Eddison podigne pogled s papira pred sobom i zagleda se u vrata sobe za
sastanke. Vic i Ramirezova jednako su iznenađeni, sudeći po tome koliko Vicu treba
da ustane.
Kad vidi što je dobio, nasmije se. - Mama nam šalje večeru.
- Bog je blagoslovio - uzdahne agentica Ramirez.
Eddison gurne papire na drugi kraj stola i uzme plastičnu posudu još uvijek topla
goveđeg gulaša i domaća peciva s maslacem, zamotana u aluminijsku foliju. - Ta je
dama anđeo - potvrdi.
Neko vrijeme ne misle ni na što osim na hranu. Od ručka su prošli sati. Tek kad
Vic podijeli kriške pite od oraha, vrate se na slučaj.
- Žrtve su mu važne - kaže Vic. - Neke ubija da sačuva njihovu čednost i čistoću,
a neke da ih kazni, ali sve su odabrane iz osobnih razloga.
- Zašto je odabrao prvu, Darlu Jean? - Ramirezova se poigrava folijom. Smota je
u lepezu, - Nije mu bila samo prva žrtva. Zbog nje je shvatio da želi ubijati.
- Svi su o njoj rekli da je bila dobra djevojka. Njezin dečko rekao je da su se tik
prije ubojstva prvi put poljubili. Cijeli grad ju je poznavao i svi su je voljeli.
- Ali silovana je - odvrati agentica Ramirez. - Poremećeni um ubojice u njezinu
je ponašanju primijetio grijeh. Možda je i taj poljubac bio dovoljan motiv.
Vic dohvati fascikl sa slučajem Darle Jean i preleti preko izjava svjedoka. -
Dečko kaže da nije primijetio nikoga dok pastor nije izašao iz svog ureda. Nakon što
je on otišao doma, pastor je ostao sam s Darlom Jean. I on kaže da je crkva bila
prazna. Kad je otišao do grada, Darla Jean ostala je sama,
177
 Knjige.Club Books

- Nije ni pokušala pobjeći - istakne Eddison. - Nije se ni otimala, dok nije bilo
prekasno. Nije samo poznavala ubojicu, nego mu je i vjerovala.
- Usprkos silovanju, prvo smo pomislili da ju je ubio član obitelji - kaže agentica
Ramirez. - Otac, brat, bratić, netko ih je zatekao kako se ljube i odlučio da je to
grešno, da je Darla Jean okaljala obiteljsku čast.
- Otac je umro dvije godine prije Darle Jean, od srčanog udara. Svi su joj bratići
ili premladi ili tog dana nisu bili u gradu. Ali imala je starijeg brata - Vic okrene
nekoliko stranica slučaja. - Jameson Carmichael. Tada su mu bile dvadeset dvije. S
dvadeset je diplomirao web dizajn na teksaškom sveučilištu. Zaposlio se u maloj
agenciji za oglašavanje u San Antoniju. Iz njihova Holyrooda putovao je autom na
posao.
- Je li na našem popisu sumnjivaca?
Eddison odmahne glavom, ali ipak provjeri još jednom. Unese ime u tražilicu i
krene redom prema rezultatima. - Izgleda da nije ni na čijem popisu ni za što, i to već
dulje vrijeme. Nekoliko mjeseci nakon što mu je sestra umrla, dao je otkaz i odselio
se iz San Antonija. Spominju ga u nekoliko članaka, ali nigdje drugdje.
- Vama to ne zvuči sumnjivo?
Eddison dohvati telefon i bira broj pa ga vrati na stol i uključi zvučnik.
- Što ti treba? - upita Yvonne odmah, preskočivši pozdrave i čavrljanje.
- Tvoja mudra glava - odvrati Eddison. - Ili barem tvoji vješti prsti na tastaturi.
Ima li ikakve šanse da nam se pridružiš u uredu?
- Sama sam doma s malom, ali ponijela sam poslovni laptop i imam pristup
svemu. Tko je najbolji?
- Ti - nasmije se Ramirezova. - Tražimo Jamesona Carmichaela, brata Darle
Jean.
- Pošalješ nam i najnovije rezultate zivkanja cvjećarnica?
- Imaš li ti uopće pojma koliko te mlađih agenata mrzi iz dna duše? - kaže
Yvonne. Već čuju kuckanje tastature, kao i zadovoljno gugutanje malog djeteta.
- Znam da je naporno, ali je li zvanje cvjećarnica stvarno najgori zadatak?
- Zbog tebe znam broj cvjećarnica u cijelom Coloradu. Misliš da mi je trebao taj
podatak?
- Siguran sam da bi mnogo muževa platilo da im daš svoj popis.
- Hvala lijepa, ali neka odu na Google. Taj vaš Carmichael... je li možda mrtav
a da ne znamo? Nakon odlaska iz Holyrooda gubi mu se svaki trag. Zatvorio je račun
u banci u Teksasu, ali nije nigdje otvorio novi. Vozačka mu je istekla, nije ju
obnovio, a ni zatražio vozačku u nekoj drugoj saveznoj državi. Nema kazni za
vožnju, ne plaća nikakve račune, ne posjeduje ili unajmljuje nekretnine, nema

178
 Knjige.Club Books

putovnicu, nije primljen u bolnicu pod vlastitim imenom. Nije ni u zatvoru, osim ako
je izgubio pamćenje i ne zna kako se zove, ili si je izgradio jako uvjerljiv novi
identitet. Što se mene tiče, pokojni je, ima amneziju ili živi pod drugim imenom.
- Imao je auto, bio je registriran na njega. Možeš li ga pronaći po broju šasije? Je
li prodan ili registriran negdje drugdje?
- Mogu, šefe, ali nije. Auto je šest tjedana nakon smrti Darle Jean završio na
smetlištu. Policijski izvještaj kaže, a osiguranje je potvrdilo da je Carmichael udario
jelena.
- Do totalke?
- Nije to rijedak slučaj - odgovori Yvonne. - Bambi može potpuno uništiti prednji
dio šasije. Carmichael je oko dva tjedna prije zatvaranja računa podigao novce od
osiguranja.
Eddison odmahne glavom. - Sve si to našla u sekundi, a treba vam sto godina da
saznate tko prodaje dalije.
- Eddisone, zlato, sad sam tražila jedno ime, a ti si me poslao u potragu stotina
cvjećara, od kojih se mnogi i ne jave na telefon niti nazovu kasnije.
- Priznajem, kriv sam - snuždi se Eddison.
- Kriv si, da.
- Oprosti, Yvonne.
- Znam da ti je ovaj slučaj važan - odvrati Yvonne nježnije. - Da vam ikako mogu
pomoći da ubrzate potragu, naravno da bih to učinila.
- Znam.
- Carmichael je za istragu ubojstva Darle Jean morao dati otiske prstiju. Možeš
možda potražiti njih? Možda su negdje iskrsnuli?
Ramirezova okrene glavu prema Vicu i pramen kose joj ispadne iz frizure
pričvršćene olovkom. - Ubojica nije ostavio otiske prstiju ni najednom poprištu
zločina.
- Nije, ali možda su njemu uzeli otiske nekom zgodom. Ime se može promijeniti,
ali otisci prstiju ne.
- Ništa nisam našla, šefe.
- Vrijedilo je pokušati - uzdahne Vic. - Hvala ti, Yvonne. Javljaj nam kako ide s
cvjećarima.
- Hoću. A vas troje se naspavajte, preklinjem vas - Yvonne prekine i Eddison
isključi zvučnik.
- U pravu je. Idite doma.
- Vic...

179
 Knjige.Club Books

- Svi smo premoreni - podsjeti ih agent Hanoverian, i sam ustajući. Idite kući.
Naspavajte se. Ujutro svratite k meni. Mama jedva čeka da vas nahrani. Nakon
doručka ćemo zajedno k Finneyju.
Eddison ne ustane odmah, nego se samo oklijevajući zagleda u hrpu fascikala i
papira na stolu. Čuje da Vic i Ramirezova nešto šapću, a tad agentica Ramirez izađe
i zatvori vrata za sobom.
- Brandone?
Eddison podigne pogled. Vic mu se obraća imenom samo kad želi biti siguran
da ga Eddison pomno sluša.
- Sutra je Priyin rođendan - kaže mu Vic tiho. - Znaš da joj je to težak dan. Trebat
ćeš joj u svom najboljem izdanju.
- A što ako ni to ne bude dovoljno?
Vic mu samo stisne rame i izađe.

180
Knjige.Club Books

SVIBANJ

181
 Knjige.Club Books

Mama se odveze u ured, u Denver, malo prije pet. Previše je napeta da miruje.
Prije odlaska zagrli me toliko snažno da već znam da će mi ostati masnice. - Budi sto
posto sigurna - kaže mi. - Budi pametna i oprezna. - Sve u svemu, prikladan
blagoslov za slanje kćeri u ubilačku misiju.
Dugo ostanem u krevetu; nisam se do kraja razbudila, ali definitivno ni ne
spavam. Nisam uopće spavala: mozak mi se nije želio ugasiti dovoljno dugo da
usnem.
Mislila sam na Chavi u onom labirintu od plahta, na Chavi kako me diže i vrti
oko sebe, kako se smije, kako umire na hladnim sivom kamenu, okružena krvlju.
Mislila sam na tatu, slomljenog, obamrlog i posramljenog u bolnici, obješenog s
ograde stubišta kad sam se vratila iz škole.
Na sve one djevojke čija sam imena sad znala zauvijek poput svojega.
Darla Jean, Zoraida, Leigh, Sasha,
Mandy, Libba, Emily, Carrie.
Laini, Kiersten, Rachel, Chavi,
Natalie, Meaghan, Aimée, Julie.
Mogla bih živjeti do sto desete i ne bih ih zaboravila. Prije bih zaboravila vlastito
ime nego njihova.
Da zaklopim oči, mogla bih osjetiti Chavi negdje otraga, kao za onih noći koje
smo provele škrabajući u dnevnike i zaspale sklupčane jedna uz drugu. Za lijenih
jutara kad bismo se izležavale pod dekom sve dok se mama ne bi bacila na nas.
Doslovce bacila, pa škakljala dok od smijeha ne bismo ostale bez daha. Sjećam se
dodira sestrine ruke u kosi, dok ju je dijelila na pramenove koje je mama bojila
žarkom crvenom bojom. Sjećam se njezina topla daha na uhu, prstiju kojima bi mi
šarala po nozi čak i u polusnu, činjenice da koliko god blizu spavale, moja kosa joj
nikad ne bi ušla u usta, ali njezina svako malo.
Nakon nekog vremena ustanem i odem pod tuš, pa osušim kosu s nedavno
obnovljenim pramenovima u urednu frizuru, znatno pažljivije nego inače. Za uho
zataknem golemu bijelu ružu, najveću koju sam našla u maloj cvjećarnici u
trgovačkom centru. Da baš na rođendan stavim vijenac od bijelih ruža, bilo bi
preočito. Inače se ne spremam pred velikim ogledalom, nego s malom pudrijerom u
182
 Knjige.Club Books

ruci, da vidim samo dio lica koji šminkam. Danas se spremam pred velikim
ogledalom, da vidim sve: izgledam kao Chavi, samo nježnije. Nisam tako odvažna u
izboru boja, ali struktura tijela i lica su nam jednake. Izgledam poput sestre, samo
kroz filtar u boji. Obučem bijelu proljetnu haljinu s volanima i plavu vestu na
kopčanje, pa za svaki slučaj i tajice. Jučer se nad grad nadvila bizarna ciklona koju
se ne tiče što je prvi svibnja i najavljen je snijeg. Obući ću i kaput; to bi trebalo biti
dosta.
U prizemlju agenti Sterling i Archer čavrljaju. Archer je došao smijeniti
partnericu i kad siđem, prebacujući torbu s fotoaparatom preko ramena, već je otišla.
Archer me pogleda pomalo nemirno i na tren pomislim da se predomislio. Ali samo
se nesigurno nasmiješi i otvori vrata, pa očito nije. Da Sterlingova zna što nas dvoje
planiramo izvesti, ne bi otišla.
Još se uvijek i ja stignem predomisliti. Mogu mu reći da je Darlu Jean i ostale
ubio njezin brat, prepustiti njemu da ga pronađe i uhiti.
Ali ne mogu provesti tko zna koliko vremena čekajući da ga izvedu pred sud i
da sud odluči o pravednoj kazni. Pravda mi ne bi vratila Chavi. Budi sto posto
sigurna, rekla je mama.
Sigurna sam.
Stanemo u Starbucksu po pića za put, a potom krenemo.
Do Rosemonta se vozimo dugo, u tišini, pijuckajući pića. S radija dopire tiha,
polagana glazba koja se jedva Čuje od zujanja sustava za grijanje. Na pola puta do
kapelice počne snijeg. Krupne, vlažne pahuljice šuštavo se spuštaju na zagrijano
prednje staklo i rastope čim ga dodirnu. S vremena na vrijeme Archerov GPS nam
kaže kamo da skrenemo.
Ruke mi ne prestaju drhtati. Navučem rukavice, iako mi je toliko vruće da mi se
dlanovi znoje. Bilo bi lijepo da sam vjernica, pomislim. Bilo bi lijepo da se želim
pomoliti nekome ili nečemu i biti uvjerena da je moju molitvu taj netko čuo. S druge
strane, da sam vjernica, vjerojatno se ne bih spremala na ubojstvo, pa ono... Jasno
vam je.
Što smo bliže kapelici, snijeg je gušći. Dok prolazimo kroz maleni Rosemont,
vidimo muškarce i žene u narančastim kombinezonima kako ga čiste lopatama i
posipaju ceste solju. Pokraj vatrogasne postaje spremne čekaju tri ralice, za slučaj da
snijega padne toliko da se ne može iz kuće. Gradić nema puno stanovnika, a prema
onome što sam pročitala, pretežno služi kao mjesto u koje stanovnici okolnih
rezidencijalnih naselja dolaze na poštu, u kupovinu ili kamo šalju djecu u školu.
Archer se namršti, primijetivši otvoreno znatiželjne poglede prolaznika na
glavnoj ulici. - Nikad im ne dolaze stranci? - upita.
- Mali je to grad.

183
 Knjige.Club Books

Kapelica Shiloh nalazi se nekoliko kilometara izvan grada. Rosemont je gradić,

ali ima čak četiri prave crkve. Kapelicu je davno dala izgraditi imućna obitelj koja se
obogatila na rudama, nekadašnji vlasnici gotovo cijelog ovog područja. Popularan je
izbor za vjenčanja, bez obzira na vjeroispovijest mladenaca. Archer parkira
automobil daleko od kapelice i na tren me pogled na okolinu toliko očara da
zaboravim zašto sam ondje.
Imam osjećaj da stojim u snježnoj kugli. Kosi krov kapelice prekriven je
snježnim pokrovom, ni tankim ni toliko debelim da sakrije crvenkastu ciglu. Zidovi
su također bijeli, a fasada ukrašena štukaturama ili kako god se zvao onaj ukras koji
izgleda kao vitičast potez kista. Staklo malih rozeta što uokviruju tamnocrvena vrata
oslikano je u tonovima plave; savršen izbor za tako sitan detalj.
Nema dovoljno svjetlosti da uhvatim boje ostalih prozora, ali i bez sunca su
dovoljno čarobni.
Provjerim je li fotoaparat podešen za snimanje, prebacim praznu torbu preko
ramena i izađem iz auta, noseći aparat u ruci. Vrata zatvorim bokom. Na tren se
naslonim na prednji dio auta, dovoljno zagrijan da osjetim toplinu i kroz kaput,
usprkos snijegu što se topi s poklopca motora. Neko vrijeme samo upijam prizor.
Ne odlučujem još što ću snimati. To je moguće tek poslije; zasad samo
promatram kontekst, koji je kroz leću nevidljiv.
Kad podignem fotić i počnem snimati, Archer je još uvijek u auru.
Kapelica gotovo nestaje u bjelini, vidljiva tek zbog bljeskova boje na pročelju.
Obiđem je u širokom krugu, tražeći zanimljive kutove. Istočni i zapadni zid su
gotovo prekriveni staklom. Zida ima samo toliko da drži krov, kao i na metodističkoj
crkvi u Huntingtonu. Čak i bez tračka sunca, bez pruga boje koje prozori mogu
ostaviti na snijegu, staklo je veličanstveno. Na zapadnom zidu prikazan je Isus kako
hoda po vodi, kroz oluju, dok su učenici šćućureni na jednom brodiću u kutu slike.
Josephine je bila pripadnica Episkopalne crkve. Ponekad smo išle s njom u
crkvu, iz znatiželje, a Chavi i ja bismo biblijske prizore koje bismo vidjele na
prozorima njezine crkve nacrtale u svoje dnevnike. Te ilustracije nisam ni pogledala
već godinama.
Na sjevernom zidu nema prozora, samo tri male rozete u toplim tonovima žute,
narančaste i smeđe. Ako ste vjernik, te vam tri boje mnogo govore: poput Trojstva,
preklapaju se i svaka od njih sadržava djelić drugih dviju. Zgodno rješenje i ako
niste vjernik.
Obiđem kapelicu još jednom, ovoga puta iz veće blizine. Zeleni krug mojih
koraka pokazuje kojim sam putem prošla. Nazire se boja trave, iako već nestaje s
novim slojem pahulja.

184
 Knjige.Club Books

Istočni zid izgleda poput zalaska sunca i poželim ga vidjeti obasjanoga, toploga,
kao da gori pod dodirom svjetlosti. Na prozorima ima boja koje ja nikad ne bih
primijetila u zalasku sunca: jasne plave, nježne zelene, tamnoljubičaste i boje
lavande, ali Chavi bi taj izbor vjerojatno bio jasan.
Kad se vratim pred kapelicu, Archer je još uvijek u autu. - Ideš sa mnom unutra?
- pitam ga kroza zatvoren prozor.
Odmahne glavom. - Prehladno je. Ostani koliko želiš.
No da.
U kapelici nema klupa ni klecala, prazna je i tiha. Ne čuje se čak ni zujanje bilo
kakvog električnog uređaja. Fotografiram kao u transu, daleko više očarana
jednostavnim rozetama na sjevernom zidu, čije su boje meke i utješne poput
svjetlosti svijeće. U zraku se osjeća neki mir, kao da je svijet na tren zaustavio
dah. Kapelica nije samo tiha, nego prigušena.
Tako izgleda prirodna, nenametnuta osama, pretpostavljam.
Spremim fotoaparat i odložim torbu u kut, na sigurno, pa skinem rukavice, šal i
kaput. Nije ni približno dovoljno toplo za to, ali znam kako izgledam u ovoj haljini,
jer znam kako je u njoj izgledala Chavi. Bila joj je jedna od najdražih i iako je
bila nekoliko centimetara viša nego ja sad i imala malo manje grudi, haljina mi dobro
pristaje. Ljupka je i nevina, pomalo koketna zbog volana.
Ne mogu se prerušiti u dvanaestogodišnju žgoljavicu kakva sam tada bila, ali
mogu izgledati kao blijeda kopija Chavi.
Ruža zataknuta za uho je teška, na mjestu je drži nekoliko ukosnica. Imam
osjećaj da je teža nego što bi trebala biti i ne znam je li to posljedica važnosti koju
joj pridajem.
Izvučem mobitel iz džepa i spustim kaput na pod pa sjednem na njega. Čak i kroz
debelu vunenu tkaninu i zimske tajice podstavljene flisom osjećam hladnoću. Chavi
je često sjedila ovako, ali ne bi primijetila ništa osim crteža kojim bi se u
tom trenutku bavila.
Čujem paljenje motora, udaljavanje automobila. Nitko neće prići kapelici dok
Archer sjedi vani u autu. Sakrit će se i čekati ubojicu. Oboje ćemo čekati. Otvorim
imenik i pritisnem zovi pa uključim zvučnik. Kapelicu ispuni bezlična zvonjava.
- Subota je, rođendan ti je, a ti si već na nogama?
Eddisonov glas malo smiri zebnju koja mi steže nutrinu. Oko njega čujem žamor,
pa i glasan prijekor: Vic i mama, pretpostavim. - Pada snijeg - kažem i Eddison se
nasmije.
- To ti je Colorado. Kako to da ti zoveš mene? Inače čekaš da se ja tebi javim na
rođendan. Sve u redu?

185
 Knjige.Club Books

Eddison je moj prijatelj, ali je i agent FBI-a - ponekad je više agent nego išta
drugo - i jasno mi je da u svemu traži uzorak, a zatim i iznimku od tog uzorka. Lijepo
je to znati. Smiruje. - Chavi i ja smo sad istih godina.
- Sranje.
Iduće godine bit će mi osamnaest. Naravno da sam znala da ću jednog dana biti
starija od svoje starije sestre, ali nisam bila spremna na to.
Nisam ja spremna za mnogo toga, ali što je, tu je.
- Je li te mama već prekorila za mračno raspoloženje na rođendan?
Nasmijem se i iznenadim sama sebe. - Mama je na poslu do tko zna kad.
Uostalom, uvijek mi dopusti pola sata mrzovolje. To je pravilo.
Jer se tata ubio na moj rođendan, jer mama odbija oplakivati ga, ali meni ne
zamjera što se povremeno prepustim tugovanju. Mama mnogo ne iskazuje, ali meni
nikad ne govori kako da živim i što da osjećam.
- Jesam li ti rekao da je moja mama bila dežurna na maturalnoj večeri Faithina
razreda? - upita. Znam da je ovaj bolni osobni detalj svojevrsna žrtva. Eddison rijetko
kad spominje sestru.
- Sigurno joj je bilo teško.
- Tjednima se nije oporavila. Ali nakon toga je bila malo bolje. Shvatila je da čak
i da nam se Faith vrati, nećemo nadoknaditi propuštene godine i događaje.
- Znači, misliš da bih se trebala suočiti s osamnaestim rođendanom tako da se
naroljam toliko da ne znam za sebe?
- Da ti nije palo na pamet! - uzdahne. Čujem Mercedesin glas, vrlo blizu telefona.
- Sretan rođendan, Priya! - zacvrkuće.
- Hvala, Mercedes.
- Gdje si? - pita me. - Glas ti odjekuje.
- U kapelici Shiloh - odgovorim. - U Rosemontu, što je daleko, ali isplatilo se.
Prozori su fantastični.
- Ako ti je mama u uredu, nisi valjda sama? - upita Eddison napeto.
- Ne, Archer me dovezao.
- Daj mu telefon, molim te - Eddison odjednom zvuči jako pristojno i ljubazno,
što znači da se Archeru ne piše dobro.
- Vani je. Rekao je da je prehladno za izlazak iz auta.
- Ramirez...
- Zovem - kaže Mercedes. - Priya, čujemo se poslije.
- O. K.
- Što misli, dovraga? - prasne Eddison.
186
 Knjige.Club Books

- Lijepo sam ga zamolila da me odveze. To mi je bila rođendanska želja,

- U crkvu, Priya? Baš u crkvu?
- Mislila sam da je O. K. sve dok nisam sama.
- Ako on sjedi vani, onda jesi sama. Pogriješio je. Ramirezova ga već zove.
- S kime razgovaraš, Priya?
To definitivno nije Archerov glas.
Pogledam prema vratima. Znam koga ću ugledati, ali srce mi ipak panično tutnji.
Preplavi me strah, neočekivan, sjedne mi na želudac poput grude. - Joshua? Što ti
radiš ovdje?
- Priya! - Eddison zvuči kao da je ljut ili u panici. Ili oboje. - S kime to
razgovaraš?
- S Joshuom - kažem obamrlim glasom. - Iz kafića. S onim koji je žalio Landona
kavom.
- Nije te smio gnjaviti - kaže Joshua jednakim prijateljskim, toplim glasom kao
inače. Odjeven je u ribarsku vestu lijepe maslinastozelene boje koja mu dobro
pristaje uz oči, te tužne oči kojih se kroz maglu sjećam iz Bostona. Do nogu mu
stoji...
Možda sam napravila najveću pogrešku u životu, shvatim.
Do nogu mu stoji golema košara od pruća prepuna bijelih ruža.
- Ti si ubio Landona?
- Nije te smio gnjaviti - ponovi Joshua tiho.
- Gdje je agent Archer? Što si mu napravio?
Nasmije se, a prsti straha mi se uspnu kralješnicom do zatiljka. - Ništa, jer nisam
morao. Prošao sam pokraj njega na putu ovamo. Išao je prema gradu. Ostavio te
ovdje.
Prema gradu? Znala sam da će se udaljiti od kapelice, da neće odoljeti - predobar
sam mamac - ali mislila sam da će se samo sakriti negdje u blizini, uz cestu. Za koga
vraga je motao otići sve do grada?
Velik dio moga plana ovisi o tome da Archer dođe spasiti me.
Najebala sam.
- Što će ti ruže? - upitam. Glas mi drhti, i to ne samo od hladnoće. Iz telefona do
mene dopre Eddisonovo prigušeno psovanje, kao da dlanom prekriva zvučnik.
Jedino što jasno čujem je da zove Vica.
- O, Priya - Joshua klekne nekoliko koraka od mene, smiješeći se. - Za tebe je,
naravno. Otac me je naučio da se dami uvijek mora donijeti cvijeće. Pristojno je. A
ti si drugačija od ostalih. Zaslužuješ više.

187
 Knjige.Club Books

Ustanem, polako i pažljivo, da ga ne izazovem, da se ne baci na mene. Čvrsto

stežem mobitel. - Što radiš ovdje, Joshua?
- Došao sam te zaštititi - zvuči tako iskreno. Koliko čovjek mora biti sjeban da
vjeruje u to? - Ti si jako dobra djevojka, Priya. Znao sam to već u Bostonu. A Chavi
je bila divna starija sestra. Vidjelo se koliko te voli. Vidjelo se koliko to zaslužuješ.
- Zašto si je onda ubio? - suze mi zapeku oči, stegnu grlo. - Zašto si mi je uzeo?
- Ne znaš ti što ovaj svijet radi dobrim djevojkama - ustane, a moji prsti grčevito
stisnu telefon. Ali telefon nije oružje. Joshua ispruži ruku i prijeđe prstom po zraku
nekoliko centimetara ispred mog bindija, ukrasa u nosu. - I Chavi je bila dobra
djevojka, ali ne bi ostala takva zauvijek. Spremala se na fakultet, svijet bi je iskvario,
a ona bi iskvarila tebe. Morao sam vas zaštititi, obje. I uspio sam. Ostala si dobra.
Nakon Chavine smrti, bojao sam se da ćeš podivljati, ali nisi. Trebao ti je netko poput
Aimée, a nju si i našla.
- Trebala mi je prijateljica - odbrusim - a i nju si ubio!
- Bila je tako tužna nakon što si otišla. Nisam želio da bude tužna.
Prijeđe mi prstima po obrazu i naglo se odmaknem. - Ne diraj me!
- Neće boljeti, obećavam - kaže kao da me želi smiriti. - Nećeš ništa ni osjetiti.
A tad...
Odmaknem se, sad već panično, i naletim leđima na zid. O, Bože, ova kapelica
je stvarno jako mala, manja nego što sam mislila prije nego što je ušao serijski
ubojica. Serijski ubojica koji je od mene mnogo viši i mnogo snažniji.
Sranje.
Još uvijek sa smiješkom na licu, Joshua mi iščupa mobitel iz ruke. U drugoj ruci
bljesne mu oštrica lovačkog noža. - Zauvijek ćeš ostati dobra, Priya. Zaštitit ću te
zauvijek - prekine moj razgovor s Eddisonom i zavitla telefon u zid.
- Nemoj, molim te - šapnem.
Njegov osmijeh samo se širi. - Moram, to je za tvoje dobro. A sad budi mirna,
inače će boljeti - spretnije stisne drsku noža u još uvijek opuštenoj ruci.
Udahnem što dublje mogu i bacim se na njega, gurajući jednu ruku preko
njegovog zglavka, a drugom ga grabeći za kosu. Koljeno mu zarijem u međunožje.
Pokuša se odmaknuti, ali udaram ga i grebem, gurajući nož dalje od svoga vrata.
Vrištim još glasnije nego svojedobno za Chavi.
Vrištim, nadajući se da je Archer u blizini.
Vrištim i tko zna hoću li ikad prestati.

188
 Knjige.Club Books

Kad se veza prekine, Eddisonu stane srce. Usprkos obuci, usprkos adrenalinu
koji mu jurca žilama, samo se skameni i zagleda u mobitel.
- Archer je nedaleko od kapelice - kaže Ramirezova, držeći službeni mobitel
između uha i ramena. - Otišao je do grada po pojačanje. Prokleti seronja ostavio ju
je kao mamac - nastavi agentica Ramirez, ne obazirući se na Archerovo
negodovanje na drugom kraju. - Nazvala sam agenticu Sterling, a Finney zove šerifa.
Rosemont nema vlastitu policiju, pa šalju nekoliko patrolnih auta iz glavnoga grada
okruga. Archer je u Rosemontu pronašao i nekoliko bivših vojnika. Prestani mljeti i
vozi, seronjo! - dometne u mobitel.
Vic također rabi oba mobitela; jednim dogovara let za Colorado, a drugim šalje
poruku Yvonne. Kad je Priya nazvala, razgovarali su o rezultatima pretraživanja
cvjećarnica. Marlene se naljutila na Vica zbog rada za doručkom. - Tu sam, da.
Tri karte za Denver, što brže može.
Eddison se pribere, dohvati privatni mobitel, a onda izvuče i službeni iz futrole
na remenu. Uvijek je mislio da je glupo nositi dva mobitela, ali sad je zahvalan što
njih troje ima čak šest linija na raspolaganju. Odmah nazove Priyu, ali uključi se
govorna pošta. Drugim mobitelom šalje poruku Finneyju.
Ramirezova odmakne telefon od uha i pogleda ga kao da je ljuta na njega. - Stigli
su do kapelice, čuli Priyu kako vrišti, a onda je seronja prekinuo!
- Radije bi da drži mobitel ili pištolj? - promrmlja Eddison.
- Trebao je ostati na vezi i spustiti mobitel u džep, da ga čujemo. Seronja.
Eddison nije siguran je li ovo posljednje bilo namijenjeno Archeru ili njemu, ali
nema ni najmanje namjere pitati.
- Moramo na aerodrom - kaže Vic. - Imate torbe u uredu?
- Imamo u autu - odgovori Mercedes Ramirez.
- Krećemo.
Marlene ih isprati pogledom, usnica stisnutih od brige.
Vic ih ili čarolijom ili vještinom stečenom u previše sličnih situacija smjesti u
avion za manje od jednoga sata. Tik prije ukrcavanja Finney im pošalje izvještaj:
Priya i Joshua - Jameson - su na putu u bolnicu, odakle će biti avionom prebačeni u
Denver dok to vrijeme još dopušta. Ondje će ih čekati Finney.
Sterlingova pošalje još jednu poruku Ramirezovoj: Snijeg je prerastao u oluju.
Moguće je da će biti prevezeni u drugu bolnicu.

189
 Knjige.Club Books

Eddison se nada da će se oluja zadržati zapadno od Denvera. Moli se Bogu s

kojim se posvađao kad je Faith nestala da oluja ne omete letove.
Sjednu u avion, isključe mobitele i Eddisonu se učini da vrijeme protječe sporije
nego ikad. Po tko zna koji put - sigurno ni prvi ni posljednji - poželi da FBI doista
ima onolika sredstva na raspolaganju kolika prikazuju serije i filmovi. Da ima, sad
bi bili u privatnom avionu i mogli bi biti u kontaktu s agentima na tlu, umjesto da
sjede nagurani u ekonomskoj klasi aviona koji čak ne nudi ni Wi-Fi.
A on ne bi sjedio ispred djeteta koje već četiri sata udara nogama po njegovu
sjedalu.
Rulanje po pisti do aerodromske zgrade također je beskrajno. Eddison se prene
kad mu nečija ruka smiri koljeno koje pleše gore-dolje. Ruka je Vicova, ali uz nju ne
dolazi ni lekcija koju je očekivao ni prijekorna opaska, nego fotografija. Vic je
izvuče iz torbe i pruži Eddisonu. - Čim se bacimo na posao, smirit ćeš se. Zbog
ovoga.
Fotografija je Eddisonu potpuno nepoznata. Snimljena je iz daljine, na njoj su
Eddison i Priya zagledani u spomenik predsjedniku Lincolnu. Stoje jedno do
drugoga, a Eddison grli Priyu jednom ruku. Zapravo, ne grli je baš: laktom se
naslonio na njezino rame, dlan mu počiva na njezinom zatiljku, a glave su im
spojene. Priya naslanja obraz na Eddisonov dlan, grli ga oko struka i drži prst
provučen kroz omče na njegovom remenu, tik pokraj futrole za pištolj.
Eddison duboko udahne i smiri koljeno.
Vic je u pravu. Najčešće i jest u pravu kad je riječ o ljudima.
Čim Eddison dobije zadatak, živci će mu se smiriti.
Ali, dovraga više, može li ova vožnja trajati još malo dulje?
Kad im konačno dopuste izići iz aviona, Eddison zgrabi torbu i izađe i prije nego
što je većina putnika ustala. Ramirezova i Vic jednako su brzi. Pokraj trake za
preuzimanje prtljage stoji mlada žena s natpisom QUANTICO napisanim neurednim
crnim slovima. Kad vidi da joj prilaze, uspravi se.
- Specijalni agent Hanoverian? - upita.
Vic kimne.
- Agentica Sterling - predstavi se ona. - Priya je živa i bit će dobro. Ozlijeđena
je i ne znam koliko ozbiljno, ali u bolnici je u Denveru i odmah vas vodim k njoj.
Njezin napadač je prevezen avionom u istu bolnicu. Trenutačno je u kirurškoj sali.
Liječnici su nam dali uzorak krvi, izvadili su više nego što im je trebalo. U
laboratoriju je i prioritet je, ali otisci prstiju su već potvrdili. Joshua je Jameson
Carmichael. Agent Finnegan je u bolnici s Priyom,

190
 Knjige.Club Books

Vic još jednom kimne, ovoga puta sporije, s odobravanjem. - Idemo i mi u

bolnicu. Vidjet ćemo kako su majka i kći i razgovarati s Finneyjem.
- Razumijem - agentica Sterling krene žurnim korakom: ili i inače tako hoda ili
je njihova nervoza prešla na nju. Pred zgradom aerodroma čeka ih tamnoplavi
službeni automobil, prkosno parkiran u traci na kojoj piše zabranjeno parkiranje,
Aerodromski čuvar ošine ih ljutitim pogledom.
Eddison mu uzvrati istom mjerom, samo uvjerljivije.
Vic strese glavom i promrmlja nešto o zabranama parkiranjima.
Priya je živa i sve troje preplavljeni su olakšanjem.
Agentica Sterling ne uključi sirene, ali ni ne vozi po prometnim propisima.
Eddisonu se odmah svidi. Zaustavi auto pred bolnicom pa pričeka da njih troje izađu.
- Gradska policija čuva odjel u kojem je Carmichael. Ja idem u garažu i čekam vas.
Kad budete spremni za pokret, javite mi.
- Hvala - kaže Vic odsutno. Pozornost mu već privlače kola hitne pomoći koja
upaljenih sirena prilaze bolnici. Agentica Sterling makne se s mjesta vozilu, a njih
troje zbrišu pred kotačima na pločnik.
Ramirezova se strese. - Maloprije je gotovo udarila mrtvačka kola.
Eddison zakoluta očima. - Bila su prazna.
- Kako znaš?
- Nije bilo nikoga za volanom.
Vic ih ne sluša. Najčešće ih ne sluša kad se ponašaju kao djeca, što im često i
kaže. Recepcionarka iscrpljena izgleda uputi ih na drugi kat. Na sreću, ne moraju ni
pitati za broj sobe. Pred sobom tik pokraj pulta za kojim sjede medicinske sestre
vide jednog policajca u savršeno čistoj i urednoj uniformi denverske policije i jednog
agenta u zgužvanom odijelu, nakošene kravate.
Čim ih primijeti, agent u odijelu se uspravi. - Bok, vas troje.
Kime Ramirezovoj i Eddison u. - Malo je izudarana. Ima nekoliko masnica,
možda koje slomljeno rebro i lijevo zapešće. Imala je i porezotinu na vratu, ali ne
preduboku. Dobila je samo nekoliko šavova. Sama je rekla, a pregled je potvrdio, da
nije silovana.
Vic polako izdahne. - To je tijelo. A kako joj je duh?
- Teško je reći - Finney se namršti i pokuša izravnati kravatu, ali samo je još više
nakrivi. Usto, sad je stražnji dio dulji od prednjega. - Osim što je drhtala od straha,
prilično je dobro. Još je malo izbezumljena. Kad joj je stigla majka, malo se smirila.
- Deshani je s njom?
Policajac iz Denvera kihne i Vic nije siguran pokušava li prikriti smijeh. - Jest,
agente. Već je rasplakala dva stažista i jednog odjelnog liječnika izjavom da želi da
191
 Knjige.Club Books

njezinu kćer liječi netko tko zna što radi i da odu po medicinsku sestru. Sve troje su
izgledali poput pokislih mačića. Nisam ni znao da je to izvedivo.
-- To je baš u Deshaninu stilu - Ramirezova i Vic potvrde u isti mah, paše oboje
nasmiješe kad ih policajac zatečeno pogleda.
- Slobodno uđemo? - upita Eddison. Meškolji se s noge na nogu, bori se s
porivom da zabije ruke u džepove. Nikad mu nije bilo jasno kako Vic ostane miran
u ovakvim situacijama.
- Da, uđite. Poslije ćemo smisliti plan. Prvo se umirite.
Ne kaže im da ne bi smjeli raditi na slučaju, da su prebliski sa žrtvom, da ne
mogu biti objektivni. Zna da je to i njima jasno, pa iz odanosti Vicu ili jednostavno
jer i on sam razumije kako se slučajevi znaju zapetljati, ne kaže ništa.
Eddison pokuca na vrata. - Je li netko za Oreo? - najavi se.
- Upadaj, dovraga - odvrati Priya glasno. - Umirem od gladi!
Vic i Ramirezova se nasmiju. Eddison samo nasloni čelo na vrata i duboko
udahne. Ruka mu još uvijek drhti. Vic mu spusti ruku na rame i na tren se Eddison
želi ljutito izmaknuti. Zna da bi mu Vic oprostio, da bi razumio koliko je trenutačno
uzrujan, da bi znao da se samo mora na nekome istresti, pa baš zato i ostane miran.
Kad ga bijes i olakšanje malo prođu, otvori vrata i sve troje uđu.
Deshani Sravasti sjedi pri dnu kreveta, u uredskoj odjeći: tamnosivoj suknji i
sakou otmjena, ali stroga kroja, prljavoružičastoj svilenoj bluzici i sa šalom na ruže
u živoj ružičastoj boji. Cipele s visokom potpeticom stoje uz torbu, uza zid, a ona
na nogama ima bolničke papučice. Izgleda toliko smiješno da Eddison dođe u napast
kazati joj to, ali nije dovoljno hrabar. Prema Deshani osjeća isti tip strahopoštovanja
kao prema svom pištolju, ali još uvijek ne zna tko je od njih dvoje opasniji.
Priya sjedi na krevetu prekriženih nogu, držeći jastuk na krilu. Grlo joj je
omotano zavojem, a odjeća bačena pokraj nje toliko natopljena krvlju da se Eddisonu
stegne grlo. Zna da dugo neće moći zaboraviti taj prizor: Priya u ispranoj bolničkoj
odjeći. Priya se blijedo nasmiješi, gotovo prekrivajući usta dlanom, jer prstima kucka
po plavom kristalnom ukrasu u nosu. Na obrazima i očima ima tragova šminke,
razmazane suzama i znojem, krvlju i brisanjem, nagađa Eddison.
Izgleda jednako kao sestra. Eddisonu se želudac opet stegne kad shvati koliko bi
slično izgledale slike s poprišta zločina, da ih je bilo. Koliko su slično mogle
izgledah, da Priya nije imala sreće.
- Plava - kaže Priya, a smiješak joj nestane s lica. Spusti ruku na jastuk. Dlan i
prsti su joj omotani zavojem, kao i Inarini kad ju je prvi put vidio - dosta s time.
Eddison duboko udahne. - Što je plavo?

192
 Knjige.Club Books

- Ja sam plava. Pramenovi, ukrasi. Sve je moje plavo. Ja sam plava. Chavi je bila
crvena.
Eddison se tiho nasmije i protrlja bradu, osjećajući pod prstima bradicu. Jutros
jednostavno nije imao energije za brijanje. - Hvala - kaže. Podsjetila ga je na važnu
razliku, ali koliko god to bilo od koristi, nije dovoljno. Priya se zagleda u svoje
ruke, a zatim nesigurno podigne pogled prema njemu i Eddison joj priđe u dva
koraka, prije nego što i shvati da se kreće. Stane uz krevet, dovoljno blizu da ga Priya
može zagrliti. Obaviju ruke jedno oko drugoga i ostanu tako.
Priya se nasloni na njega, zgrabi njegovu nadlakticu prstima i zaplače, teško,
drhtavo uzdišući. Eddison osjeća kako joj se ramena i leđa konačno opuštaju. Čuje
da ih je netko fotografirao - vjerojatno Ramirezova - ali baš ga briga. Priya je živa.
Tu je, živa je i prvi put u skoro dvadeset godina Eddison je siguran da Bog ipak
postoji.
- Jesi li mi stvarno donio Oreo ili si to samo rekao da te pustim ući?
Eddison posegne u lijevi džep kaputa i izvuče malo pakiranje keksa pa ga baci
preko njezine glave. Keksi padnu na jastuk. Kupio ih je na aerodromu, za svaki
slučaj, dok je Vic nagovarao osoblje da ih pusti ući preko reda na prvi idući let za
Denver.
Priya zgrabi kekse jednom rukom, ali drugom još uvijek drži njega, ne odmičući
se. - Brzo ste stigli.
- Uhvatili smo prvi let. Vic je nagovorio stjuardesu da nam da tri mjesta, iako je
zbog toga troje putnika moralo ostati na tlu.
- To se smije?
- Ne znam, ali, na sreću, ne zna ni itko drugi.
- Bravo, Vic.
Stariji agent se nasmiješi i priđe Deshani, pružajući joj ruku. Deshani je nakratko
primi, ali brzo pusti. Nikad si ne dopušta previše utjehe. - Drago mi je da si dobro,
Priya - kaže Vic toplo.
- Nisam li ja uvijek dobro?
- Nisi. Ali to je O. K.
Priya se nasmiješi, nesigurno i slabašno, ali osmijeh je osmijeh. Eddison je pusti,
iako preko volje, i Priya sjedne. Eddison se ipak ne odmakne od kreveta. - Kako su
tvoje cure? - upita Priya Vica.
- Holly je odlučna u namjeri da pretvori studentsku sobu u ogledni prostor tvrtke
za uređenje interijera, pa ona i mama po cijele dane smišljaju što će i kako će. Znaš
da sam naučio što je baldahin? - nasmiješi se nekako iznenađujuće mlado za

193
 Knjige.Club Books

svoje izborano lice. - Odnosno, prilično sam siguran da ima nekakve veze s
krevetima.
Ramirezova se nasmije, popravljajući remen torbice. - Sada kad vidim da si
dobro, ili da ćeš biti dobro, idem doznati što se događa. Vidimo se poslije.
- Ne ide li inače Eddison na poprište?
- U autu nas čeka agentica koja je tek izašla iz srednje škole. Ako pustim
Eddisona da se vozi s njom na poprište, mala će zbrisati iz FBI-a.
- Agentica Sterling je snažnija nego što se čini. Mogla bi ga i pozvati van.
Da je dovoljno blizu, Eddison bi izgurao Ramirezovu iz sobe, ali ovako ona izađe
sama i pritom mu zločesto mahne.
U sobi su samo dvije stolice: jedna plastična, odurno ružna, s izlizanim
jastucima, i druga također plastična, ali s lažnim izgledom drva i toliko neudobna da
je tu očito samo zato da natjera posjetitelje na brz odlazak. Vic gume odurnu stolicu
prema Eddisonu, a drugu približi donjem dijelu kreveta. Nijedan od njih dvojice ne
ponudi Deshani da sjedne, koja je vidno napeta poput strune. Stoji uz Priyine noge i
ne prilazi bliže, vjerojatno da ostavi kćeri barem malo prostora.
Eddison je proveo četiri sata u avionu razmišljajući što će biti ako po izlasku iz
aviona čuju da je Priya umrla. Njega je baš briga za to koliko će joj prostora dati.
- Ne žele mi reći kako je - tiho kaže Priya,
- Na operaciji je - odgovori Vic. - To je jedino što trenutačno znamo.
Priya kimne.
Eddison ne može prestati brojiti njezine ozljede. Lijevo zapešće omotano joj je
elastičnim zavojem, već malo ofucanim na mjestima u koje su zabodeni metalni
zubići kopče. Na rukama, oko vrata, na licu - pogotovo na vilici i bradi - već joj se
vide naznake masnica. Između očiju ima ružičastu ogrebotinu i podljev i Eddison se
zapita je li bindi negdje na podu crkve ili je pao tek u kolima hitne pomoći. Finney
je spomenuo i potencijalno slomljena rebra, ali Eddison se ne usudi pitati bole li je.
Još ne.
Priya otvori paketić keksa i izvuče jedan, razdvoji ga na dva dijela spretnim
potezom, pa polovicu s kremom pruži mami. Sa zavoja koji joj omata prste padne
nekoliko mrvica. Nakon sekunde premišljanja, Priya palcem zguli ostatak kreme s
keksa.
- Ozbiljno?
Prijekorno pogleda Eddisona. - Pa nemam mlijeka.
- Ako dozovem sestru da ti donese mlijeka, hoćeš li prestati jesti kao barbar?
Priya oblikuje kremu u savršenu kuglicu i pruži Eddisonu goli keksić. - Nemamo
li pametnijih pitanja?

194
 Knjige.Club Books

Eddison promisli pa gurne keks u usta. - Nemamo.

- Mir, djeco - promrmlja Vic umorno.
Priya kimne Eddisonu - blago, ali ne i neprimjetno - pa on konačno sjedne. Da
joj Oreo treba, a ne samo da ga želi, ne bi ga ovako pažljivo grickala. Sad ubaci
kremu u usta, obriše palac o tanku tkaninu bolničke spavaćice i istom rukom
odmakne kosu s lica. Tren poslije kosa joj opet padne na lice, gusta i teška, prošarana
plavim pramenovima. - Mama?
- Ne možeš zbog zavoja, ha? - kaže Deshani, prilazeći konačno kćerinu krevetu,
preko puta Eddisona. Nježno skupi kćerinu kosu u ruke, ali koliko god bila pažljiva,
Priya se jednom ili dvaput lecne. - Malo je slijepljena od krvi - kaže Deshani,
a bezlična praktičnost tih riječi na tren ustukne pred njihovim značenjem. - Oprat
ćemo je kad dođemo doma.
Netko pokuca na vrata, a tren poslije proviri Finney. - Još ga operiraju, ali poslali
su jednog stažista van iz sale da nas obavijesti.
Eddison zna da bi trebao izaći, ali Vic prvi ustane iz odurne plastične stolice. -
Deshani, jesi li možda ponijela odjeće za Priyu?
Deshani odmahne glavom. - Došla sam ravno iz ureda.
- Kad već izlazim, vidjet ću što se može kupiti u poklon-galeriji, a Priyinu odjeću
ćemo poslati u laboratorij. - Priđe krevetu po plastičnu vrećicu s odjećom, a usput
spusti ruku Eddisonu na rame. Ne stisne ga, samo ostavi ruku ondje nekoliko
sekunda i brzo je makne. Što se Vica tiče, to je dar.
Eddison ponekad jako zorno shvati koliko je sretan što mu je Vic partner.
Možda mu je to baš sad postalo jasnije nego ikad prije.
- Idem nam po kavu - kaže Deshani. - Eddisone? Obećavam da ću im zapovjediti
da strpaju kave za tri espresa u jednu.
- Neki od nas dovoljno su snažni da piju kavu kako je dragi Bog naumio - kaže
Eddison, a Deshani se nasmije.
- Ja i dalje tvrdim da je to zato što si ogorčen, pa ti ne smeta još malo gorčine -
kaže, a Vic joj otvori vrata.
Kad ostanu sami, Eddison se zagleda u Priyu, koja skida kremu s jednog po
jednog keksa, a prazne vraća u vrećicu. - Što se dogodilo, Priya? - upita naposljetku.
- Mislila sam da neću stići posjetiti kapelicu prije nego što odemo - kaže ona
nakon malo šutnje. - Tek sam saznala da postoji, ali opis je bio... opis je zvučao kao
da bi se Chavi svidjela. Znam da je glupo, ali imam osjećaj da odlaskom iz
zemlje napuštamo Chavi. Nosimo urnu sa sobom, ali ipak...
- Selidba je velik korak - kaže Eddison neutralno. I čeka.

195
 Knjige.Club Books

- Zamolila sam Archera da me odveze i pristao je. Kad sam ušla u kapelicu, ostao
je vani. Joshua je rekao da ga je vidio u gradu - Priya duboko i drhtavo udahne, očiju
staklastih od šoka.
- Zašto je otišao od kapelice?
- Nismo ga još detaljno ispitali, ali kaže da je otišao po pomoć. Mislio je da će
ubojica doći za tobom, pa te je ostavio nasamo kao mamac. Otišao je po pojačanje,
da se svi skupa vrate i zaštite te.
- Kako me je mislio zaštititi iz grada?
Eddison odmahne glavom. Archer će možda ostati bez posla - možda i neće, jer
ipak je na kraju uhvatio ubojicu - ali definitivno ga čekaju problemi. Eddison će se
osobno pobrinuti za to. - Ostala si sama u kapelici, nazvala si me, došao je Joshua.
- Nisam mogla vjerovati. Joshua, pristojni, ljubazni Joshua. Uvijek je bio
šarmantan, ali nenametljiv. Mislila sam da je dobar. Mislila sam da - Priya šmrcne i
protrlja krvavu ogrebotinu između očiju, trepćući da odagna suze. - Mislila sam da
će ubojica moje sestre, ako ga ikad vidim, izgledati kao ubojica, kužiš? Da će se
vidjeti da s njim nešto nije u redu. Nisam mislila da će izgledati kao Joshua. Kao
netko totalno jebeno normalan.
- Ne zove se Joshua, nego Jameson. Jameson Carmichael. Prva žrtva bila je
njegova sestra, Darla Jean Carmichael.
- Rekao je da je Chavi bila dobra sestra.
- Znam.
- Rekao je da je Aimée bila dobra prijateljica.
Oči su joj i dalje staklaste kao da će se rasplakati, što se Eddisonu ni najmanje
ne sviđa.
- Što se dogodilo nakon što nam se veza prekinula?
Priya zagrize usnicu i pritom progrize krastu, a Eddison se u sebi strese, ali ničim
ne pokaže koliko ga je pogodila ta kapljica krvi koja se stvorila na usnici. Oči su joj
sad razrogačene, blistaju od suza, i kad se Eddison pomakne na rub stolice i pruži
joj ruku, Priya je stisne toliko snažno da ga zapeku tjedan dana stare masnice i
ogrebotine. - Rekao je da će me zaštititi od svijeta. Da moram ostati dobra, a on će
se pobrinuti za to.
- I napao te.
- Imao je nož. Mislim, očito. Sve ih je izbo nožem: boe, boe.
- Više ih je razrezao: sjec, sjec.
- Ja tebe obožavam - Priya se slabašno nasmije.
Eddison pažljivo stisne njezinu ruku.

196
 Knjige.Club Books

- Mislim da nije očekivao otpor od mene. Možda se dobre djevojke ne opiru, u

njegovoj glavi? Ali snažnija sam ja nego što izgledam, razumiješ me?
- Uvijek si i bila - Priya ga upitno pogleda, a Eddison samo odmahne glavom. -
S dvanaest godina, dan nakon najgoreg što ti se dotad dogodilo, ljutita, tužna i
ranjena, bacila si na mene plišanog medu i rekla mi da ne budem jebena kukavica.
- Jer mi nisi ništa htio reći.
- Točno tako. Ali ipak si se izderala na mene.
Priya sad drži njegovu ruku objema svojima i cupka noktima tanke zanoktice na
njegovim prstima, ali Eddison je ne zaustavi. - Borili smo se oko noža, ali mnogo je
krupniji od mene. Na kraju sam se ipak ja dočepala noža i... i ubola sam ga. -
Posljednje riječi izgovori tek nešto glasnije od šapata, glasom naperim i hrapavim od
boli. - Nisam sigurna koliko puta. Bojala sam se da će ustati i opet me napasti. On
nije imao mobitel, a moj je bio razbijen. Mislim da se raspao kad ga je bacio u zid,
iako nije smio, kućište je bilo jako skupo...
- Priya...
- Ubila sam ga - ponovi ona. - A nož... jedna strana je ravna, ali druga je bila
nazubljena i... kad je izašao, čuo se neki zvuk, neko paranje koje više nikad ne želim
čuti. Ne znam ni zašto sam ga čula, jer smo se borili, oboje zadihani, a možda sam i
vrištala, ne znam, ali taj zvuk je jedino što sam čula.
- Što se zatim dogodilo?
- Baš kad je Joshua pao, utrčao je Archer. Doveo je dvojicu sa sobom. Jedan me
izveo iz kapelice i povezao mi vrat svojim šalom da zaustavi krvarenje. Rekao je da
je bio bolničar u vojsci. Eddisone, oprosti mi, žao mi je.
- Zbog čega?
- Bila sam glupa - koliko god brzo treptala, suze pobjegnu i skliznu niz obraze,
padnu joj s brade i Eddison osjeti njihovu toplinu na nadlanici. - Nema veze što nisam
sumnjala na Joshuu, jer sam znala da me netko uhodi. Nisam smjela otići samo s
Archerom, bez pojačanja. Trebala sam ostati doma, a ne ići gledati glupe crkvene
prozore.
Kvragu i profesionalna udaljenost.
Eddison sjedne na krevet, obgrli Priyu i malo je zanjiše, a opna konačno popusti.
Plače gotovo bez zvuka, hvatajući dah i drhteći cijelim tijelom. Ni ne pokuša je
smiriti, ni ne pokuša joj reći da će sve biti kako treba. Ni ne pokuša joj reći da je
na sigurnom.
Sigurnost je krhka, zna Eddison.
Oluja polako jenja i Eddison dohvati kutiju papirnatih maramica uz uzglavlje, pa
joj obriše suze. Ono malo šminke što se dosad koliko-toliko držalo sad izgleda

197
 Knjige.Club Books

grozno, pa Eddison obriše što više može. Tapkanjem obriše i sukrvicu na rani između
Priyinih očiju, a potom se nagne i spusti poljubac na čelo iznad nje.
- Hvala ti što si preživjela - promrmlja.
- Hvala tebi što se ne buniš što slinim po tebi.
Tako treba, mala moja, pomisli Eddison.
Vic i Deshani vrate se zajedno; Deshani s tri papirnate čaše pune kave koje se
drže na kupu samo čudom, a Vic s vlastitom kavom i plavo-bijelom prugastom
vrećicom na kojoj se ponavlja uzorak s natpisom Dečko je! Izgleda tako pokunjeno
što je mora držati da se i Priya i Eddison odmah nasmiju, veselo, prpošno i gotovo
histerično.
Vic s uzdahom pruži vrećicu Priyi. - Ponestalo im je vrećica s natpisom Čestitam,
imate tumor! - kaže, i on napola nasmiješen.
Eddison ustane s kreveta i priđe Vicu, dok Deshani navlači zastore oko kreveta
da se Priya presvuče. - Je li Ramirezova išta javila?
- Poslala je poruku. Archer je još uvijek u Rosemontu. Finney je poslao po njega
nekoliko iskusnijih agenata da ga zamijene i pošalju k njemu na ispitivanje.
Sterlingova i Ramirezova su u Carmichaelovu stanu. Pun je fotografija.
- Priye? - upita Eddison i želudac mu se stegne.
- Svih njih. Neke od njih' će spremiti kao dokaze, kao i pisaće potrepštine,
kartice, olovke, takve stvari. Ako preživi, prilično je sigurno da će ga optužiti za sva
ubojstva.
- Ako preživi?
- Još ga operiraju, ali nisu sigurni da išta mogu učiniti. Pluća su mu razderana,
rebra slomljena, srce je također dobilo ubod, kao i neke važnije žile - Vic govori tiho,
ne baš šapatom, ali dovoljno tiho da ga ne čuje nitko osim Eddisona. - Archer
je pokupio nož iz kapelice. Napravit ćemo odljev i provjeriti odgovara li ta oštrica
drugim ubojstvima.
- Ali i bez toga si prilično siguran da je na operacijskom stolu ubojica kojeg
tražimo. Mislim, neslužbeno, mimo suda ili zapisnika.
- Bilo bi dobro da poživi, da može dati izjavu.
- Mora li Priya još ostati u bolnici?
Vic odmahne glavom, prekriživši ruke na prsima. - Čim joj prepišu lijekove i
dobije upute za kućnu njegu, vas troje možete otići. Ako putem moraju stati po hranu
ili kakav lijek, slobodno stanite, ali ne zadržavajte se dugo. Kad stignete doma,
ostanite ondje.
Još jedan dar. Trebao bi ih otpratiti Vic, zna Eddison. On bi trebao obaviti
razgovor s njima, ostati s njima i vidjeti tko im dolazi u posjet i što govori. Eddison

198
 Knjige.Club Books

s akademije umro bi od smijeha da Čuje za ovakvu povredu pravilnika, ali

sadašnji Eddison - i kao čovjek i kao agent - jednostavno je zahvalan Vicu na
prijateljstvu.
- Finney je postavio agente pred operacijsku salu i okolne prostorije, za svaki
slučaj - nastavi Vic prije nego što Eddison uopće stigne odlučiti bi li mu trebao
zahvaliti. - Ostat ću s njim da čujem što liječnici misle i ostat ću u kontaktu s
Ramirezovom i agentima u Rosemontu.
Zastor se pomakne, metalne kuke zazveče i Deshani odgurne plastificiranu
tkaninu sve do zida. Priya se vrati na krevet, u donjem dijelu pidžame od flisa vesele
žute boje i majici dugačkih rukava s natpisom FBI.
- Svašta se nađe u bolničkim poklon-galerijama - kaže zajedljivo, pažljivo
primajući šalicu tople čokolade.
- Zar nije tako?
Čuju kucanje na vratima, a ni sekundu poslije vrata se i otvore. Uđe žena u
ružičastoj sestrinskoj uniformi i suučesnički namigne Priyi. - Stigla je roba, mala -
kaže poput parodije televizijskog dilera. Zamahne s tri prugaste vrećice
presavijenih vrhova, na koje su spajalicama pričvršćene dugačke upute.
Deshani samo stisne korijen nosa.
Sestra primijeti negodovanje i nasmije se. - Dajte mi da se barem malo
zabavljam. Radim dvostruku smjenu s doktorom koji jedva drži stažiste pod
nadzorom. Treba mi malo smijeha.
- Tu vas razumijem - kaže Deshani. Zabaci glavu i protegne se toliko temeljito
da se čuje pucketanje.
- Dobro, moje dame, evo što ćete - nastavi sestra, pa se baci na detaljan opis
svakog lijeka i primjene, obrade rana i pregleda. Očito joj nije prvi put. Kad završi,
podboči se i zagleda u majku i kćer. - Najvažnije od svega, a ovo govorim i kao
medicinska sestra i kao izvor mudrosti, jest da moraš paziti na sebe. To, i da neko
vrijeme nećeš biti u punoj snazi, pa ne smiješ previše očekivati od sebe. Ima li
pitanja?
Majka i kći pročitaju upute, a zatim odmahnu glavama u duetu.
Agenti se nasmiješe.
- U tom slučaju, ako vas agenti više ne trebaju, slobodne ste. Hoćete da vam
donesem dokumente za otpust?
Deshani pogleda Vica, koji potvrdno kimne. - Molim vas, da.
Oluja koja je istresla onoliko snijega na Rosemont polako se premješta nad
Huntington dok nas mama vozi doma. Koliko god se mrzi voziti otraga, Eddison mi
ponudi suvozačko mjesto, a sam se ispruži na stražnje. Sve se vrijeme meškolji. Kad

199
 Knjige.Club Books

stanemo pred ljekarnom kupiti zavoje, on i ja ostanemo u auru. Pred veletrgovinom

- ne onim na čijem parkiralištu igram šah - ipak otkopčam sigurnosni pojas.
- Jesi li sigurna? - upita mama.
- Jede mi se nešto slatko. Ali ne Oreo.
- Idemo onda.
Eddison također uđe i vuče se za nama po trgovini, s košaricom prebačenom
preko ruke. Ne mogu ni zamisliti što ljudi misle, iako donekle nagađam što misle iz
pogleda koje nam upućuju. Eddison je u kaputu, majici s kapuljačom u
bojama Nationalsa i majici kratkih rukava na čijoj prednjici piše FBI, ja sam u
pidžami i zavojima, a mama u uredskoj odjeći. Mama i ja i dalje imamo bolničke
papučice na nogama. Ali mama povrh svega toga ima izraz lica koji svima jasno daje
do znanja što će im se dogoditi ako postave i jedno jedino pitanjce.
Mama je jako dobra u tome.
Njezin bitch face nije samo prigodan, nego kronično stanje.
Odemo po nareske, jer su šanse za kuhani obrok još slabije nego inače, potom
po sitnice za doručak i grickalice, a na kraju prođemo i kroz rashladne vitrine u
potrazi za sorbetom od naranče. Mama i Eddison predlažu sladoled - svatko svoj, i
posvađaju se oko toga čiji ćemo kupiti - ali sorbet se brže topi, pa ću ga lakše gutati.
Njih dvoje na kraju kupe svatko svoj sladoled.
Blagajnik skenira kupljeno ne skidajući pogled s mene. - Što ti se dogodilo?
Eddison se naroguši, ali ja se klincu samo blijedo nasmiješim. - Napao me pištolj
za čavle u koji je ušao demon - kažem mirno. - Nacrtali smo pentagram u garaži;
mislim, koristimo je kao sobu, kužiš?... i izveli ritual, ali nismo skužili da je
kabel pištolja pao preko crteža.
Mali zausti reći mi da lažem, ali mama mi spusti ruku na rame. - Sad si naučila
lekciju: prvo provjeri je li pentagram prazan pa tek onda počni s prizivanjem. Ali
barem si ga vratila u pakao...
Eddison se okrene pakirati, da mali ne vidi kako se smije.
Mala šala na blagajnikov račun zastrašujuća je krhotina normale u danu koji je
sve prije nego normalan.
Kauč se jedva vidi od posteljina, plahti i ručnika, jer smo ih sutra trebale
razvrstati u hrpe za pakiranje, doniranje ili bacanje. Poznajući mamu, možda nas to
još uvijek i čeka. Ionako možemo pričati dok razvrstavamo posteljinu. Ali za danas
posteljina ostaje na kauču, što znači da sjedamo na pod s hranom. Čak se i Eddison
spusti k nama, gotovo bez gunđanja. Kad smo već gotovi s jelom, ispriča se i ode u
kuhinju javiti se Vicu.

200
 Knjige.Club Books

Mama odluči da je to savršen trenutak za pranje kose, pa odemo u kupaonicu na

katu. Nije da ostatak mene ne treba oprati, ali ono, kosa je najgore prošla. Nakon
tuširanja se vratim u žutu pidžamu i FBI-evu majicu, dijelom jer su udobne, dijelom
jer su utješne.
Sve me boli. Nekoliko rebara mi je napuklo - nekoliko, rekao je liječnik, ali nije
mi rekao koliko - a mišići su mi zgrčeni i bolni. Nije baš da dašćem ili se davim, ali
svjesna sam svakog udaha. Kad nemate problema s disanjem, i ne obraćate
pozornost na udahe. Osim što me bole rebra i prsište, boli me i natečeno, izudarano
grlo.
Planirajući zamku, nisam ni pomislila koliku će ulogu u provedbi plana odigrati
adrenalin. Njegov, naravno, ali i moj: uspaničila sam se i oglupavila. Samo si time
mogu objasniti zašto sam zgrabila nož za oštricu i čvrsto je stisnula. Ne dršku -
oštricu. Prsti omotani zavojem još su mi uvijek ukočeni i bolno otkucavaju sa svakim
otkucajem srca. Neko će vrijeme biti beskorisni.
Ako ne budem radila gluposti - još gluposti - potpuno ću se oporaviti. Možda će
mi ostati nekoliko ožiljaka, ali ako se ne budem naprezala, trebala bih zadržati
funkciju svih dijelova tijela. Dobila sam antibiotike, lijekove protiv bolova i
lijekove za spavanje, kao i prijedlog - ili možda očajničku molbu - da konačno odem
psihijatru i po lijekove za anksioznost.
Vjerojatno sam ih trebala piti već pet godina, ali sad prvi put od one užasne noći
koju smo proveli čekajući Chavi da se vrati mislim da će mi biti dobro i bez njih.
Pretežno dobro.
Bit ću ja dobro.
Što je možda neugodnija spoznaja od svih drugih.
Eddison se vratio u dnevnu sobu i slaže posteljine i ručnike koje smo mi
namjerno ostavile na kauču. Mama mu kaže da ih ostavi na miru, ali Eddison se ne
da smesti. - Prestar sam za sjedenje na podu - kaže.
- Starija sam od tebe.
- Ali hraniš se dušama da zadržiš mladost.
- Istina - mama mu uzme složenu posteljinu iz ruku, rastrese je i baci u kutiju, pa
na nju natrpa i sve ostalo s kauča. - Što kaže Victor?
- Operacija još traje. Laboratorij radi na uzorcima krvi i na svemu ostalome što
su Ramirezova i Sterlingova donijele iz stana.
- Ako umre na operaciji, hoćete li reći obiteljima djevojaka? - mama me nježno
pogurne da sjednem na kauč pa sjedne na pod i nasloni se na moje noge, već
rastreseno hvatajući kontroler Xboxa. Vidim da joj treba nešto da zabavi ruke, jer
mama miruje tek kad stvari pođu po krivu. Što se mame tiče, dok se kreće, ništa nije
nerješivo.
201
 Knjige.Club Books

Ili tako nekako. Mama je takva otkad znam za sebe, a i Eddison je dovoljno dobro
poznaje da joj ne prigovara zbog nervoznog meškoljenja.
- To ovisi isključivo o tome koliko će ga dokazi čvrsto povezati s ostalim
ubojstvima. Ono što je rekao i sve što smo našli prilično je dobar dokaz, ali možda
ne i dovoljno dobar da naši šefovi i službeno potvrde da je kriv za sva ubojstva.
Vidjet ćemo - Eddison dohvati moje plavo-bijele bolničke vrećice s
lijekovima, pročita upute i otvori dvije bočice. Istrese jednu veliku tabletu i dvije
male, sve bijele. Uhvati me za ruku i pažljivo mi ih spusti na dlan, a zatim ustane i
ode u kuhinju. Vrati se tren poslije, s čašom mlijeka. - Znam da si jela, ali ponekad
je tablete bolje popiti s mlijekom.
- Dobro si upoznat s lijekovima, Eddisone? - upita mama.
Sad se on malo promeškolji i vidi se da mu je neugodno, koliko god se hrabro
drži. - Kad dovoljno puta dobiješ metak, naučiš poneku sitnicu.
Mama zaustavi igricu i pogleda ga preko ramena. Ne znam što iščita iz izraza
njegova lica, ali ništa ne kaže. Samo se okrene i vrati igrici.
Popijem tablete. Dovršim mlijeko.
Negdje u daljini čuje se grmljavina, tiha i prigušena. Vani sniježi; čiste bijele
pahulje plešu i vrte se na vjetru. Noć je savršena za topao dom, meku dekicu i
druženje s voljenima. Uhvatim Eddisona za ruku i povučem ga na kauč.
Da se mogu nasloniti na njega.
Obgrli me oko ramena i nasloni se i on na mene pa tako sjedimo bez riječi, prateći
maminu igricu. Znam da me čekaju određena pitanja.
Znam da Eddison još uvijek smišlja kako ih postaviti. Znam da me poznaje.
I zna da nisam baš toliko glupa.
Zato mislim - prilično sam sigurna - da čeka da doznamo hoće li Joshua
preživjeti. Tek će tada postaviti ta svoja pitanja, jer ishod operacije mijenja stvari,
zar ne?
Vjerojatno ne.
Barem ne s pravne strane.
- Što je tebi s rukama? - upitam, mrmljajući mu u rukav.
- Duga priča. Lijepo molim da ne pitaš Ramirezovu, jer njezina verzija...
Koliko god bila umorna, nasmijem se.
Nakon nekog vremena, sve nas savlada umor. Tehnički gledano, Eddison je na
straži, kao što je bila agentica Sterling. Ali Eddison je obitelj, a obitelj ne spava na
kauču, pa ga smjestimo u maminu sobu. Malo je manje čudno nego da je dobio moj
krevet - imam osjećaj da i on tako misli. Mama mi pomogne da se spremim u krevet,

202
 Knjige.Club Books

i na tren u kupaonici zaklopim oči i zamislim Chavi pokraj sebe, njezin bok što me
gurka dok u uskoj kupaonici zajedno peremo zube.
Mama i ja legnemo u moj krevet, dok svjetlo električne svijeće pleše na okviru
Chavine slike i zidu iza nje. Plišani medo kojeg mi je Mercedes dala onog dana kad
smo se upoznale i koji inače sjedi na komodi sad je ispod moje bolne brade.
Mercedes ima neiscrpnu zalihu plišanih igračaka za mlade žrtve i njihovu braću i
sestre, i nikad ih ne zaboravi ponijeti na očevid u nečijem domu. Taj me medo sad
tješi jednako koliko me je utješio prije pet godina.
Tog medvjeda bacila sam na Eddisona kad sam upoznala njega, tek toliko da
znate.
- Nije prošlo prema planu - kaže mama nakon dugog vremena, glasom tek nešto
glasnijim od šapata. Suučesnički ton me nasmije, isprva malo, pa sve snažnije i na
kraju se tresemo od smijeha, jer ono... Nije prošlo prema planu je jebeno
blago rečeno. Kad se konačno smirim i dođem do daha, rebra me bole još više nego
prije.
- Znala sam da će Archer otići - kažem joj ozbiljnije. - Nije mi ni na pamet palo
da će otići tako daleko. Mislila sam da će se samo sakriti negdje u blizini. Mislila
sam da me neće vidjeti, ali da će me čuti. Bilo me je... - izdahnem, zadržim dah, pa
opet izdahnem. - Bilo me je strah.
- Stvarno bih se zabrinula za tebe da mi kažeš da nije - mama se okrene, naslon
obraz na moj i zabije mi bradu u rame. - U uredu je bilo užasno. Morala sam si sve
vrijeme ponavljati da ostanem ondje, da ne sjednem u auto i odem ti pomoći. Ne
smijemo ovo ponoviti.
- Samo smo jedno čudovište morale ubiti - promrmljam.
- Znači, gotove smo?
- Hvala Bogu.
- Kako bi bilo da... - počne mama, ali zašuti. To nije njezin stil, pa se želim
okrenuti prema njoj da je bolje vidim, ali rebra me previše bole. Samo je uhvatim za
ruku, provučem prste kroz njezine i privučem njezinu ruku na svoj trbuh. - Dugo smo
bile same protiv svih - nastavi mama nakon nekog vremena - ali imamo svoju trojku,
imaš Inaru i šahiste... Možda se možemo pokušati malo više družiti.
- Dat ću sve od sebe da u Parizu nađem prijatelje. Ne mislim samo pustiti ljude
da mi priđu kao Aimée, nego ću se potruditi.
- Super. A kako bi bilo da?...
Što god joj se motalo po glavi, izgleda da to ne može ni izgovoriti.
- Nekoliko tvojih bratića i sestrična studiraju ili rade u Europi. Neki od njih u
Parizu. Možda bismo se prvo mogli javiti njima, a s vremenom i starijima.

203
 Knjige.Club Books

- Misliš, dodvoriti se starijima?

- Mislim točno to što sam rekla. - Cmokne me u uho pa legne. Dišemo istim
ritmom. - Danas si mogla umrijeti, dušo, i nešto sam shvatila: ne želim biti sama.
Mogla bih živjeti sama, ali ne želim. Shvatila sam i da se nešto dogodi meni... Znam
da bi ti bila dobro. Vic bi te odmah usvojio, znam to. Samo sam mislila... Daj me
spasi, Priya, zlato, znaš da mi ne ide ovo.
Tiho se nasmijem i stisnem maminu ruku. - Možemo početi s bratićima i
sestričnama.
Mama dugo šuti, crtajući prstom kružiće po mojoj majici. - Je li njega bilo strah?
- upita nakon nekog vremena.
- Jest.
- Fino.
Adrenalin je popustio, lijekovi su počeli djelovati, dekica je topla, a mamin
zagrljaj utješan, ali ipak me iznenadi koliko lako zaspim, ne duboko, ali dovoljno da
se odmorim.
Dok mi se ne oglasi mobitel.
Mama se podigne na lakat i dohvati moj mobitel s noćnog ormarića. Broj je
Inarin, a poruka poslana i meni i Eddisonu: samo fotografija, bez ičega ispod.
Premalena je da vidim što je na njoj bez otvaranja, pa mi mama pruži telefon da ga
otključam i otvorim poruku.
Inara stoji s nekom drugom djevojkom, naših godina, ali znatno nižom, na Times
Squareu, okružena neonskim reklamama. Obje u rukama drže plakate, obje se
zločesto smiju. Niža djevojka drži polovicu natpisa na kojem zlatnim šljokicama
piše ODJEBITE, a Inara polovicu na kojoj srebrnima piše GADOVI.
Iz mamine sobe u dnu hodnika do nas dopre prigušen tresak, pa psovka, pa riječi.
- Isuse, Inara!
Mama i ja još malo promatramo fotografiju. Mama se na kraju tiho nasmije. -
Impresionirana sam - prizna. - Tek tako hodaju Times Squareom s tim natpisom.
Fantastično.
- Odjebite, gadovi - kažem, i koliko god se trudim biti zgrožena prostačenjem,
ipak mi je smiješno.
- E pa, ti si našeg odjebala ravno u pakao. Vidjet ćemo hoće li ondje i ostati.
Isključim zvuk mobitela i vratim ga na noćni ormarić, ali čim opet utonem u
polusan, čujem vibracije. Eddison i Inara očito se dopisuju u našoj maloj grupi.
Neobično, ali taj me zvuk smiri i uljuljka u san.

204
 Knjige.Club Books

Jameson Carmichael - poznat i pod imenom Joshua Gabriel - umre u četvrtak,

petog svibnja, u osam i četrdeset sedam po lokalnom vremenu.
Nije se ni probudio nakon operacije.
Eddison ne zna je li to dobro ili nije. Priznanje, ili barem prilika za ispitivanje,
bili bi od silne koristi, ali jednim djelićem ipak mu je drago što neće morati slušati
Carmichaelove pokušaje da opravda svoja nedjela. Još uvijek čekaju laboratorijske
nalaze, pa obiteljima ostalih žrtava nisu javili da je slučaj riješen, ali Eddison se
doista osjeća kao da jest.
Vic i Finney odu u Teksas, razgovarati s gospođom Carmichael. Vic se odande
vrati sa sjenom u očima, od koje se Eddison naježi. Vicovim kćerima dovoljan je
jedan pogled da oca prikuju za kauč, okruže kokicama i natjeraju da s njima gleda
crtice. Tako je on njih pokušavao razveseliti za loših dana, a cure su dovoljno bistre
da znaju da će to djelovati i na njega.
Kad mu kćeri zaspu, Vic se iskobelja s kauča, pokrije ih dekicom, poravna im
ruke i noge da ne padnu s kauča i pokaže partnerima da izađu. Slijede ga, ali Eddison
prije izlaska pošalje fotografiju cura Priyi.
Na kraju krajeva, ponekad i ona završi na istoj hrpi.
Izađu iz kuće i odu stazicom do malog dječjeg igrališta. Na tim su klupicama
održali bezbroj sastanaka prije početka rada na nekom slučaju, ili kao sad, na kraju
slučaja. Vic se svali na klupu i na tren izgleda stariji nego što jest, a Ramirezova
sjedne na naslon i protegne noge preko cijele klupice. Ne ostavljaju prostota za
Eddisona, koji uvijek radije stoji ili šetka tijekom ozbiljnih razgovora.
Vic zavuče ruku u džep i izvuče kutiju cigareta i upaljač. - Ni riječi mojoj ženi
ili mami - kaže, pružajući im kutiju.
Eddison odmah prihvati cigaretu. Ramirezova odmahne glavom.
- Tvoja cura iz Protuterorizma ne voli kad pušiš? - upita je Eddison.
- Znaš da ima ime?
- Ovako opakije zvuči.
Ramirezova ipak uzme cigaretu prije nego što Vic spremi kutiju u džep.
- Gospođa Carmichael doživjela je šok - kaže im Vic, otpuhujući dugačak, tanak
dim. - Posljednji je put vidjela sina kad se odvezao iz grada, nekoliko mjeseci nakon
kćerine smrti. Isprva je bila histerična, ali kad se malo smirila...
- Shvatila je da su joj neke stvari uvijek bile sumnjive? - dovrši agentica Ramirez.

205
 Knjige.Club Books

Vic kimne. - Uvijek je previše bdio nad Darlom Jean, rekla je. Bio je jako brižan
stariji brat. Nije volio da se dečki motaju oko nje ili da se ona mota oko dečki.
Prigovarao joj je zbog izbora odjeće, zbog onoga za što se zanimala. Gospođa
Carmichael rekla je da joj se sad čini i da ju je prečesto grlio, ali da joj je bilo toliko
drago što se ne svađaju poput druge djece da nije previše razmišljala o tome.
- Dakle, Darla Jean poljubila je svog dečka u crkvi - kaže Ramirezova - u
proljetnoj haljinici ukrašenoj cvijećem, njezin brat je to vidio i zaključio da ga je
izdala?
- Silovao ju je, ubio, vratio se doma prije nego što su je našli. Ipak je to ruralni
Teksas, većina muškaraca ide u lov. Većina posjeduje točno takav lovački nož - kaže
Eddison.
- Carmichael nije pobjegao odmah; čekao je da istraga zapne. Nije otišao sve dok
su postojale šanse da to nekome upadne u oči. Kad se nije vratio, nikome nije bilo
sumnjivo: sestra mu je ubijena, tuguje, a grad je ionako malen i ljudi stalno odlaze
u veće sredine.
- Svima je bilo žao gospođe Carmichael, koja je izgubila oboje djece u tako
kratkom roku - Eddison otrese pepeo na golo tlo, pa još i stane na njega da bude
siguran. - Svi su zaboravili Jamesona, pa je postao Joshua.
- Preselio se nekamo, ali nedostajala mu je Darla Jean. A tad je primijetio
Zoraidu. Uzornu sestru.
- Sjetio se da je i Darla Jean bila uzorna sestra, dobra djevojka, dok nije upoznala
onog dečka, i odlučio da mora zaštititi Zoraidu od takve sudbine. Ubio ju je da sačuva
njezinu nevinost, ali bez grubosti.
- Ali svakog proljeća sjetio se Darle Jean, i kad bi spazio naizgled dobru djevojku
u crkvi ili okruženu cvijećem, osjetio bi isti poriv. I počeo ih uhoditi da provjeri jesu
li dosta dobre.
- Nadam se da vam je jasno kako nikad nećete dobiti promaknuće sve dok jedno
drugome završavate rečenice - opomene ih Vic. Ugasi opušak na potplatu, potom
razmrvi filtar i vrati ga u kutiju.
Ramirezova mu pruži svoju cigaretu. - Zbog prijave za fotografski natječaj
saznao je da je Priya u San Diegu. Nije znao kako će je pronaći, ali ipak je otišao za
njom.
- I pronašao je tik prije odlaska, pa ju je opet morao tražiti. Trebalo mu je malo
dulje, ali tad je The Economist objavio intervju s Deshani, koja je spomenula da će
joj idući posao biti u Huntingtonu. Pa se onamo preselio i prije njih.
- Ostatak znamo.
Jedno pitanje nitko ne postavlja - o nečemu ne razgovaraju, iako sve troje misle
isto. Eddison se sjeti onog osjećaja koji ga je obuzeo pri posjetu majci i kćeri Sravasti
206
 Knjige.Club Books

u Denveru: onog pitanja zašto su tako blago reagirale na vijesti. - Nećemo o tome,
dakle? - kratko se nasmije.
- Nećemo - kaže Vic odmah, vrlo odlučno.
- Možda bismo trebali? - upita agentica Ramirez.
Na to pitanje nema jednostavnog odgovora, to sve troje znaju. S jedne su strane
zakon i zakletva koju su položili pri stupanju u FBI, s druge mnogo mutnije vode
pravde i nepravde.
S treće strane su Priya, nasmijano dijete koje je nekad bila, i Deshani, koja ne
posustaje ni pred najdubljim ranama. I sve one djevojke.
Eddison nikad nije bio načisto sa zagrobnim životom, ne zna čekaju li duše
odgovore prije nego što se zauvijek oproste od našeg svijeta i krenu u raj, prema
svjetlosti, ili kamo već. Previše izgubljenih duša čeka odgovore i za života. Iako ne
zna što da misli, nakon što riješe neki slučaj, uvijek u sebi kaže mrtvima da počivaju
u miru, kao da je on dobio odgovore za njih i sad mogu nastaviti put.
Hoće li Darla Jean, Julie McCarthy i sve ubijene između njih sad naći mir?
Sjeti se Faith. Svaki put se sjeti Faith. Ako ikad pronađe gada koji je nju oteo...
- Priya je doista prava mamina kći - kaže naposljetku.
- Kada dobijemo nove izvještaje iz laboratorija, Finney i ja ćemo preporučiti
zatvaranje istrage - kaže im Vic. - Priya Sravasti je žrtva nesposobnosti FBI-a.
Preambiciozni mladi agent čija je dužnost bila njezina zaštita iskoristio ju je kao
mamac jer je njegovu šeficu više brinula uredska politika od rješavanja slučaja.
Marthu Ward čeka istraga unutarnje kontrole. Morat će odgovarati za svoje
postupke.
- I to je kraj? - upita agentica Ramirez.
- Jesi li zadovoljna?
Ramirezova se zagleda u šumarak iza dječjeg igrališta, koji razdvaja dva niza
kuća. Ne voli šume. Trebale su joj gotovo dvije godine i jedna noć s definitivno
previše tekile da partnerima konačno povjeri zašto ih ne voli. Vic je možda znao i
prije, jer ima pristup njezinu dosjeu, ali nije ničim pokazao da zna. Većina noćnih
mora koje je progone rođena je u jednoj šumi. Možda je nikad neće ostaviti na miru.
Ali nikad je neće ni spriječiti da se zaleti ravno u šumu ako je ondje možda neko
nestalo dijete za kojim tragaju.
- Da - kaže naposljetku, oklijevajući još malo. - Mislim da jesam.
Jer zna da postoji zakon, da postoji pravda i da to se dvoje ponekad ne preklapaju.

207
 Knjige.Club Books

Večer prije našeg leta u Europu, dnevna soba obitelji Hanoverian puna je
smijeha, prepirki i žamora. Buke ima i previše, ali nevjerojatno je ugodna i živa. Vic
je gotovo sam među ženama - majka, supruga, tri kćeri, Inara i Bliss. Eddison se
skriva na drugom kraju sobe i ne pokušava priskočiti partneru u pomoć, a Mercedes
je stala na stranu žena, naravno.
Svi su kao kod kuće, svi su obitelj, svima je lijepo.
Nakon dugog vremena, konačno se raziđu i odu na počinak, a Marlene i Vicova
supruga Jenny svaku djevojku poljube u čelo. Dohvate čak i Eddisona, u oba obraza,
a on se odmah nelagodno promeškolji.
Na fotografiji svi ispadnemo toliko dobro da me Inara i Bliss odmah zamole da
im je pošaljem. Zamole me i Vic i Mercedes, čim Eddison okrene leđa.
Mislim da će Mercedes svoj primjerak uokviriti i staviti na radni stol, tek toliko
da ga malo podjebava.
Mama me potjera na spavanje - dijelim sobu s Brittany - a ona ostane dolje s
odraslima. Znam da oni još dugo neće na spavanje, pa samo odem u Hollynu sobu s
Inarom i Bliss.
Njih dvije svratile su iz New Yorka na nekoliko dana, a prije nas su posjetile i
najmlađu preživjelu iz Vrta u Sharpsburgu. Najbolji dio posjeta je njihova interakcija
s Eddisonom, koji se suzdržava da ne iskoči iz kože. Mota se oko vrata svake sobe
u koju sjednemo, nadgledajući nas da ne napravimo kakvo svjetsko sranje, ali
istodobno želi zbrisati što dalje od njih.
Prilično sam sigurna da svako sranje koje mi napravimo uopće ne bi bilo
slučajno.
Bliss je jednako drska kao mama i ja, ali još malo agresivnija. Kad ja frknem
nosom, u tome je samo podsmijeh, ali kad ona to napravi... To je izazov. Njezina
tragedija bila je znatno javnija od moje, koliko god su se novine raspisale o Chavi,
rednom broju u nizu neriješenih ubojstava.
Inara je mirnija od Bliss, ali ne sramežljiva ili povučena. Samo je strpljivija, čini
mi se. Bliss se u svaku situaciju baci poput zapaljene šibice koja izazove eksploziju.
Inara prvo promatra, razmišlja. Promisli o svemu što želi reći, a već i prije nego što
to kaže, zna kako će ostali reagirati. Jasno mi je zašto ih je agent Hanoverian
prihvatio kao da su mu obitelj.
- Čula sam da su tvoji roditelji i braća u Parizu - kažem Bliss, prstiju zapletenih
u Inarinu kosu. Pletem joj pletenicu za spavanje.

208
 Knjige.Club Books

Bliss samo teatralno uzdahne, ali Inara me pogleda preko ramena. - Većina ljudi
to bi opisala kao obitelj.
- Obitelj joj je tu i u New Yorku. Ne poznajem vas dovoljno dobro, ali to je i
meni jasno.
Blijeda Bliss pocrveni do korijena kose, što Inaru nasmije.
- Da - odvrati konačno Bliss, pročistivši grlo. - U Parizu su. Moj otac predaje na
sveučilištu.
- Ne zovu te u posjet?
- Zovu.
- Ako se odlučiš na posjet... mama i ja ćemo imati nekoliko praznih soba. Možda
se poželiš družiti, možda poželiš zbrisati od njih na jednu noć. Možda ti sve dopizdi.
U svakom slučaju, bit ćemo blizu. A i mi ti ne bismo prigovarale da povedeš Inaru.
- Da, nije im se svidio taj prijedlog - složi se Bliss. Ustane, bez ikakva upozorenja
skine sa sebe sve osim rublja i počne prekapati po putnoj torbi u potrazi za
pidžamom.
- Naš stan u New Yorku je zapravo jedna golema soba - objasni Inara. - Čak ni
nakon Vrta nismo sramežljive.
- Ništa strašno. Imala sam i ja sestru - svežem Inarinu pletenicu, pružim joj četku
i namjestim se da ona uplete moju kosu. Češlja me uvježbanim, glatkim potezima
bez čupanja, ali odlučno.
- Mislite da tome ima kraja? - upita Bliss odjednom.
- Čemu?
- Hoćemo li zauvijek biti žrtve?
Obje se zagledaju u mene, što me malo zatekne. Obje su starije od mene, iako ne
mnogo, ali moj je svijet nestao u eksploziji prije pet godina. Na neki bolestan način,
ja sam tu najstarija. - Nisam sigurna za kraj - kažem nakon nekog vremena. -
Ali stvari se promijene. Ponekad se same od sebe vrate na staro, bez razloga. Ali što
smo odlučnije, što više živimo... Mislim da to pomaže.
- Od Eddisona smo čule da si ga ubila. To smeće koje te je uhodilo.
- Jesam - moje ruke sklopljene na krilu konačno više nisu u zavojima, ali još se
uvijek vidi više flastera nego kože. Inarine ruke išarane su grbavim blijedim
ožiljcima od opeklina i porezotina. - Napao me je, borili smo se oko noža, probola
sam ga. Nekoliko puta. Adrenalin, što da vam kažem?
- Ja sam pucala u Averyja. Vrtlarovog starijeg sina, onoga koji je tukao cure. Ne
znam ni koliko sam puta pucala.
- Četiri - kaže Inara tiho.

209
 Knjige.Club Books

- Ponekad pucam u njega, ali pištolj je prazan. Ponekad pucam i pucam i pucam
i još uvijek imam metaka, ali Avery ne staje. I dalje juriša na mene.
- Ponekad se probudim i moram se skinuti do gola i leći u kadu, jer me dodir
odjeće i posteljine podsjeća na dodir latica cvijeća - odvratim. - U noćnoj sam mori
živa, ali krvarim, ne mogu se pomaknuti, a on oko mene slaže bijele ruže. Izgledam
kao Lady of Shalott3 na pogrebnoj barci koja klizi rijekom.
Obje se nasmiju, iako Bliss odmah uzdahne. - Voliš klasike?
- upita me Inara.
- Neke.
- Samo je ne pitaj za Poea - kaže mi Bliss. - Počet će ti ga citirati. Mislim
doslovno, stih po stih. Svaku jebenu riječ svakog djela.
Inara sveže moju pletenicu i pusti je da mi padne niz leđa. - Morala sam si nekako
zabaviti mozak.
- Mislim da je to lijek, da - ispružim se na krevetu. Inara i Bliss nisu nimalo nalik
na Chavi i Josephine, ali osjećaj je isti. S njima se osjećam ugodno, iako sam ih tek
upoznala. Nisam to očekivala. - Ništa se neće popraviti samo od sebe. Moramo same
uzeti stvar u ruke i bit će bolje.
- Polako - dometne Inara.
- Jebeno polako - uzdahne Bliss.
- Ja fotografiram specijalnog agenta Kena i šaljem fotke Eddisonu. Čim stignemo
u Pariz, obući ću ga u kostim pantomimičara i posjesti u kafić. Već znam što će mi
Eddison otpisati: Koji užas - opet se nasmijemo. Bliss legne do mene, pazeći da mi
ne dodirne natučena i napukla rebra. Njezina kosa toliko je kovrčava i zapetljana da
je nema smisla upletati dok nije mokra. Kad legne, raspe se oko nje. Vidim njezina
krila, vrhove koje ne pokrivaju tanke naramenice majice.
Lijepa su i užasna, i imam osjećaj da ih i one tako vide. Ili barem Inara. Mislim
da je ona uspješnija od Bliss u sagledavanju stvari iz novoga kuta.
Inara se ispruži pokraj mene, prebaci nogu preko mojih i nasloni obraz na
Blissino rame. - Koliko si ga puta ubola, Priya?
- upita me tiho.
- Sedamnaest. Jednom za svaku djevojku koju je ubio i jednom za sebe.
Polako razvuče usnice u zastrašujući, prelijep osmijeh.
Ne sjećam se da smo zaspale, ali ujutro mi mama pokaže sliku nas triju nabacanih
jedna preko druge poput štenaca. Dok jedemo Marleneine fantastične puževe s
cimetom, Eddison zeza Bliss koja se, nije znao, voli maziti. Malo previše uživa u

3
Lady of Shalott, balada Alfreda Tennysona. Nap. prev.

210
 Knjige.Club Books

tome, barem dok mi Inara ne pruži maloga plavog zmaja izrađenog od gline. Kaže
da joj ga pošaljem poštom kad mu dosadi druženje s agentom Kenom.
Eddisonove muke uvijek su zabavne, a pogotovo dok pokušava ne zacrvenjeti
se.
Oprostimo se od žena obitelji Hanoverian ruku punih vrećica s domaćim
pecivom i kolačima. Marlene se zaklinje da će nas sa svime time ipak pustiti preko
carine, na što Vic zakoluta očima, misleći da ga ne vidi.
- Victore...
Skameni se, uzdahne i strese glavom.
Majka ga pogleda sa smiješkom. - Nisi valjda mislio da te neću uhvatiti?
- Možda?
- Ni kao malome ti kolutanje očima nije pomagalo.
Eddison gurne Vica. - To si i kao mali pokušavao?
- Apsolutno.
Inara i Bliss voze se s nama na aerodrom. Sjednu na stražnja sjedala, a Mercedes
i mama sjednu u sredinu. Prtljažnik je pun naših stvari. Ostatak je poletio iz Colorada
prošlog tjedna, nakon što su momci iz agencije za selidbe sve uredno složili u
omanji putni kontejner. Mnogo su bolje obavili svoj posao od onih koji su ga donijeli
i bacili pred kućna vrata. Sve to do naše nove kuće neće stići još dva ili tri tjedna, a
dotad ćemo živjeti s onim što imamo u torbama.
Cijelu jednu torbu zauzima samo mamin aparat za kavu, omotan s nekoliko
slojeva ručnika.
Eddison i Vic ponesu većinu torba, osim malih koje ćemo mama i ja unijeti u
avion. Ne ponesu ni golemu narančasto-žutu deku koju mi je Hannah dala kad sam
otišla oprostiti se od veterana. Dala mi je i svoju adresu, da joj pišem, a dobila sam
osjećaj da će i njih povremeno natjerati da mi napišu riječ-dvije. Deka je mekana i
topla, bojom me podsjeća na živo sunce, a Hannah ju je u posljednji tren istrgla iz
ruku Happyju, koji je izgledao kao da će obrisati nos njome.
Policajac Clare došao je ispričati se, pod budnim okom svoga partnera. Pod
suspenzijom je i neće se vratiti na dužnost dok to ne odobri policijski psiholog. Neki
slučajevi teško padnu na psihu, pogotovo ako vas supruga napusti netom prije toga.
Ne kažem da ga to opravdava, ali što je, tu je. On više nije moj problem.
Gunny me je dugo promatrao, a potom me nježno zagrlio. - Potpisali ste primirje,
gospodična Priya? - šapnuo je.
Tako nekako.
Tada me je Corgi nježno lupnuo po leđima i rekao da mu više nije toliko zlo od
mojega cereka da se želi napiti. O. K. Može i tako.

211
 Knjige.Club Books

Nedostajat će mi, što je utješno - koliko god to čudno zvučalo. Jako dugo mi
nitko nije nedostajao. Mislim, nedostajali su mi moji agenti, ali kako smo stalno bili
u kontaktu, nisu mi toliko nedostajali, koliko sam željela da su mi bliže. Nedostajala
mi je Aimée, ali taj se osjećaj utopio u sve ostale vezane za ubojstva, zapetljane i
komplicirane. To nije bilo pošteno prema njoj.
Carina nas doista i pusti da sve ono unesemo u avion, a mama plati pozamašan
iznos za dodatnu prtljagu poslovnom karticom, na sreću. Prema mjestu ukrcaja
hodamo okružene gomilom, što nije ni iznenađenje, s obzirom na to da je kasno jutro
na glavnom aerodromu za domaće letove.
- Dobro, vas tri - kaže Eddison, vadeći mobitel i mašući meni, Inari i Bliss. -
Stanite zajedno i napravite face koje će me godinama progoniti u noćnim morama.
Inara i Bliss stanu pokraj mene, svaka s jedne strane, smijući se. Obgrlimo jedna
drugu i nasmiješimo se u objektiv. Eddison se doslovno strese.
- Tri najopasnija primjerka ljudskog roda - promrmlja.
- A što sam onda ja? - upita mama.
- Njihov demonski vođa - kaže, ali udijeli joj poljubac u obraz.
- Pisat ćemo ti - kaže mi Inara. - I definitivno ćemo ti se javiti kad nam se njezini
starci popnu na glavu.
- Naša vrata su vam otvorena.
- I naša vama - kaže Bliss. - Kad se zaželite odmora, čekat će vas kreveti. Osvojit
ćemo New York zajedno.
- Bolje rečeno, poharati - nasmije se Mercedes, grleći me straga.
Oproštaj mi nije ovako češko pao još od Bostona, ali zahvalna sam na tome. Bože
moj, kako sam samo zahvalna da imam toliko ljudi koji mi nešto znače. Mercedes
me pusti, ali odmah gume prema Inari i Bliss, koje me predaju Vicu. Vic me dugo
grli.
- Drago mi je da si na sigurnom - šapne - i da ponovno možeš biti sretna. Volim
te kao svoje kćeri, Priya, nadam se da to znaš.
- Znam - šapnem i malo snažnije ga stisnem. - Nećeš nas se tako lako riješiti.
Dok se mama oprašta od svih redom, Eddison me povuče na stranu. Mislim da
su Inara i Bliss zadivljene mamom. Samo čekam da joj kažu kako, kad odrastu, žele
biti kao ona. Kad se dovoljno odmaknemo da nas nitko ne čuje, Eddison me zagrli. -
Ne mogu više izbjegavati ovo pitanje - kaže tiho. - Možeš li živjeti s time?
Tjednima sam se pitala isto, čak i prije rođendana. - Mislim da mogu -
odgovorim. - Možda ne lako, ali dobro da je tako. Rekli ste obiteljima ostalih
djevojaka. Više se ne moraju pitati tko je kriv. S time pogotovo mogu živjeti -
naslonim mu glavu na rame i zapahne me miris kolonjske vodice kojom se

212
 Knjige.Club Books

obično zalije kad mu se ne da stavljati losion poslije brijanja. Ili brijati. - Mama i ja
smo se dogovorile da ćemo ponijeti Chavin pepeo sa sobom i raspršiti ga po polju
lavande, negdje blizu nekog dvorca. To bi joj se svidjelo. Ovoga puta selim se
spremna na pravi novi život.
- O. K.
Pogledam ga, a njegova neobrijana brada ogrebe mi čelo kad mi spusti poljubac
na čelo, iznad bindija. Novi sam stavila prošloga tjedna, kad mi je rana konačno
zarasla, - Nedostajat ćeš mi, znaš?
- Čisto sumnjam - uzdahne teatralno. - Očekujem redovite izvještaje od
specijalnog agenta Kena. A i... ne znam, nagomilao sam godišnjeg. Možda konačno
iskoristim barem dio.
- Kod nas ćeš uvijek biti dobrodošao.
Opet me poljubi u čelo pa me pusti i okrene prema grupici. Još se jednom svi
izgrlimo i izljubimo, a tad mama i ja stanemo u red za sigurnosnu provjeru. Privučem
presavijenu deku na grudi i nakon trenutka oklijevanja još se jednom osvrnem. Inara
i Bliss stoje naslonjene na Vica, opušteno i ležerno. Mercedes bocka rumenog
Eddisona u rame, u čemu je cure potiču. Vic se svemu tome smije, iako se pokušava
barem pretvarati da je odrastao.
Red se pomakne, a s njim i mi. Mama me obgrli oko. ramena i poljubi u obraz. -
Spremna za novi život, dušo?
- Aha - okrenem se naprijed i duboko udahnem. - Spremna.

Zoveš se Jameson Carmichael i Darla Jean ti je bila sve na svijetu.

Samo si čekao da odraste, zar ne? Da bude dovoljno stara da je odvedeš iz
vašega malog grada u Teksasu Bogzna kamo, da počnete zajednički život negdje gdje
nitko ne zna da ste u rodu. To njoj nisi rekao, naravno. Mislio si da ne moraš.
Darla Jean te je voljela kao brata, ali tebi to nije bilo dovoljno.
Godinama si nas sve kažnjavao za njezine navodne grijehe. Uništio si toliko
života, toliko majki i očeva, sestara i braće, sestrična i prijateljica, i gurnuo nas sve
u vrtlog boli.
Moja majka vrtlari, znaš? Naravno da znaš. Uhodio si nas i u Bostonu i u San
Diegu. Pomno planira što će sve posijati i posaditi, i uvijek sve lijepo uskladi. Ovamo
jednogodišnje biljke, svježe sjeme svake godine. Ovamo trajnice, koje cvatu i sakriju

213
 Knjige.Club Books

se, cvatu i nestanu. Ali samo se odmaraju i uz pravilnu njegu, požive godinama, čak
i dok sve oko njih umire.
Proteklih pet godina, i ja sam se odmarala, skrivala, nestajala, nazovimo to kako
god. Tugovala sam. Mislim da sam sad konačno spremna ponovno procvasti.
Samo me je trebalo zaliti tvojom krvlju, toplom, gestom i ljepljivom.
Svaki put kad sam izvukla nož, povukao je kožu i meso za sobom, i mislim da mi
je jasno zašto si rezao, a ne ubadao. Zvuk ubadanja je užasan, kao i otpor koji meso
pruža. Nadam se da si osjetio svaki ubod. Svoje drage, dobre djevojke slao si u smrt
bezbolno, ali ja nisam proučavala ljudsko tijelo. Anatomija me nikad nije zanimala.
Da jest, možda bih znala koliko je lako slomiti rebra, koliko je teško zarinuti nož u
kost. Možda bih znala koliko su mišići tvrdi, ali koliko lako pluća popuste pred
oštricom, odajući svoju slabost tihim, vlažnim hropcem. Možda bih znala da je krv iz
srca tamnija od ostale, ili možda samo tako izgleda.
Čudno - ili možda nije - ali često mislim na ruže. Donio si toliko ruža da su
ispunile cijeli auto. Vidjela sam ih tek poslije, tek sam poslije doznala da si ih donio
dovoljno da u kapelici od njih ispleteš pokrov za mene.
Ali nisam usnula na ružama. Prolio si moju krv, ali ne dovoljno da se slije na
pod, ne dovoljno da me okruži. U krvi si se utopio ti. Tvoj je život obojio njihove
bijele latice, sebe si pokopao u svom bizarnom malom vrtu. Nisi ni sanjao da se
pravila mogu promijeniti. Da mogu napisati nova.
Svašta sam te željela pitati, ali čak ni pred kraj nisam mogla. Na koncu, da si se
probudio, shvatio bi da znam tko si. Ako već nisi bio shvatio.
Nije važno što nisam dobila odgovore, jer sam shvatila nešto drugo. Znaš li što
sam shvatila, Joshua, okružena hladnoćom, snijegom i toplom, teškom, ljepljivom
krvlju koja mi je natopila odjeću kao i Chavina pet godina prije?
Shvatila sam da tvoji odgovori nisu važni. Nije važno zašto si ubijao. Nije važno
zašto si odabrao baš njih, baš nas, baš mene. Nije važno kako bi opravdao svoja
nedjela, jer tvoji odgovori nikome drugome ionako ne bi imali smisla. Tvoje su misli
bile samo tvoje. I pogrešne.
Sve do posljednje, tvoje su misli bile pogrešne.
Bio si suho zlo i bolest, Joshua, ali više te nema.
Moje ime je Priya Sravasti i nisam ničija žrtva.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

214
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Svima koji su izdržali sa mnom i podržavali me veći dio godine dok sam
paničarila da će me ova knjiga natjerati na slom živaca i dokrajčiti, od srca hvala. Ne
bih je dovršila bez svojih navijača i navijačica, bez svih koji su me hrabrili, koji su
slušali moje paničarenje i kukanje i općenit rasap zdrava razuma.
Hvala JoVon, koja je kupila ovu knjigu dok je bila tek sažetak, i to prilično
drugačiji od konačnog djela, Jessici, koja je vjerovala u nju od prvog dana, i Caitlin,
koja je zaslužila medalju za uređivanje. Caitlin, imaš talent za uvođenje reda u
nemogući nered i tvoja su me smirenost i povjerenje izvukli iz najvećih
nevolja. Hvala agentici Sandy, koja je mojim Leptiricama pronašla dom i tako
otvorila vrata novim pričama.
Hvala Isabel, Maire, Kelie, Roni, Pam i Allyson, koje su čule sve o svakom
djeliću moga stvaralačkog procesa i nekim čudom još su mi uvijek prijateljice.
Golema hvala mojoj obitelji, koja je uvijek uzbuđena zbog svakog mog sitnog ili
krupnog uspjeha i koja ima razumijevanja kada Dan zahvalnosti provedem
unoseći promjene u knjigu. Hvala svima u Crossroadsu, koji su prihvatili Vrt leptira
i slavili sa mnom svaku novu narudžbu (plemenito mi ne govoreći da začepim dok
sam kukala koliko je sve to stresno).
Svima sam zahvalna zbog istog, čini mi se.
Hvala svima koji su pročitali Vrt leptira, i kojima se svidio, koji su o njemu
razgovarali na internetu ili uživo, koji su ga odabrali za književni klub ili uvalili
prijateljima na dar. Hvala vam na entuzijazmu, podršci i što ste još uvijek uz mene.

215
 Knjige.Club Books

O AUTORICI

Dot Hutchison autorica je romana za mlade A Wounded Name, utemeljena na

Shakespeareovu Hamletu, i trilera Vrt leptira. S obzirom na razna iskustva koja
uključuju sudjelovanje u mladim izviđačima, rad u obrtničkom dućanu, knjižari i
ulogu žive šahovske figure na renesansnom festivalu, Dot je ponosna na svoj mladi
duh. Dot Hutchison obožava oluje, povijest, mitologiju i filmove. Više o njezinim
trenutačnim projektima moguće je doznati putem društvenih mreža Facebooka,
Twittera i Tumblra.

216