CAPOEIRA AMAZONAS – PRIRUČNIK ZA TRENERE

Instructor Cavalo

RAZVOJ CAPOEIRE
Capoeira je borilačka vještina nastala za vrijeme kolonijalnog perioda u Brazilu. Razvili su je afrički
robovi. Nastala je mješanjem raznih afričkih plesova, običaja, sustava vjerovanja i borbenih tehnika, te
primjesa borilačkih umjeća starog kontinenta i u nekoj mjeri kulture indiosa.
Prema nekim zapisima o afričkim borbenim umjećima (Ndongo, 16. st., Angola), cijeli sistem
približavanja neprijatelju zasnivao se na brzim promjenama pravca, skokovima i izmicanju strijelama i
kopljima. Bitke su se najčešće vodile na kratkoj razdaljini. Plemena su imala razvijen sustav
komunikacije na bojnom polju pomoću bubnjara koji je različitim ritmovima mijenjao tijek akcije.
U Angoli i Kongu, ratnici su koristili svojevrsni ples kao način vojnog treninga i prikazivanja vještine –
usavršavajući reflekse i uvježbavajući pariranje. Kako Kongo ratnici i ratnici susjednih regija nisu nosili
oklope i štitove, razvijali su druge ratničke vještine, poput mačevanja, izmicanja te izbjegavanja uboda
kopljem i strijela. Povlačenje, pregrupiranje i povremeni iznenadni napadi su također bile odlike
borbenog umjeća u centralnoj africi.
Waitaca, nomadsko pleme brazilskih indiosa uvježbavalo je mušku djecu kroz igru – gađajući
ih strelicama sa tupim vrhom, sve dok nisu bila spremna izmicati se pravim strelicama.
Razlika između capoeire i ostalih borilačkih vještina je u konstantnom kretanju, bez blokiranja
suparnikovog udarca, te u razvijanju evazivnih tehnika. Sam trening i prenošenje znanja bazirani su
više kroz igru i suradnju suparnika/suigrača. Kako Capoeira koristi tradicionalne afričke i brazilske
instrumente koji određuju način igre, i pokreti korišteni unutar igre nisu samo borilačke tehnike, te
često podsjećaju na ples.
Sama riječ capoeira dolazi iz jezika starosjedioca (indiosa) i označava čistinu u šumi. Pretpostavlja se
da su robovi gradili quilombose („slobodna sela“) daleko u unutrašnjosti, čišćenjem određenog dijela
šume. Čuvari quilombosa razvijali su različite borilačke tehnike, i usavršavali gerilski način ratovanja,
kako bi se obranili od lovaca na robove. Jedna od legendarnih ličnosti i heroja capoeire je Zumbi dos
Palmares. On je vladao quilombom koji nikad nije pao u ruke lovaca na robove.
Abolicijom ropstva početkom 19 stoljeća, oslobođeni robovi imaju mogućnost izbora – ili ostaju raditi
na plantažama, u gotovo istim uvjetima kao za vrijeme ropstva, ili pokušavaju naći neki izvor zarade u
većim gradovima. Bivši robovi vješti u capoeiri rade kao izbacivači, ili plaćeni utjerivači. Neki se
udružuju u ulične bande (maltas) i bave kriminalom. U to doba, capoeira je zabranjivana i vrlo strogo
kažnjavana.
Brazil je od 1930 – 1945.g. bio pod vojnom diktaturom predsjednika Getulia Vargasa. Spletom
okolnosti, te uz pomoć svojih učenika, nakon uspješne demonstracije vještine pred guvernerom Bahije
Juracy Magalhaesom, mestre Bimba (Manuel dos Reis Machado) je donekle promijenio mišljenje
javnosti o capoeiri. Kroz akademski pristup podučavanju, te uvođenje novih elemenata iz drugih
borilačkih vještina, 1932. godine stvorio je sistem koji je nazvao „Luta Regional Baiana“ (Regionalna
borilačka vještina iz Bahie). Na taj način, legalizirao je capoeiru, i ukinuo zabranu prakticiranja koja je
bila na snazi od 1890. godine. S druge strane, ogolio je capoeiru uklanjajući ritualne elemente (poput
shamade) koji se nisu uklapali u „efikasnu borilačku vještinu“. Sam je dokazivao efikasnost svoje
kreacije kroz mečeve, izazivajući poznate majstore drugih borilačkih umijeća.
Razvio je sustav od 8 sekvenci, odredio 8 ritmova na berimbau koji se sviraju u njegovoj akademiji, i
postavio pravila ponašanja za učenike. Takav pristup osigurao mu je podršku države, čiji čelnici su
uvidjeli kako putem Bimbine capoeire mogu dobiti mlad i izvorno brazilski sport.
Mestre Pastinha (Vicente Ferreira Pastinha) je želio zadržati capoeiru u izvornom obliku, i uvidjevši
rezultate Bimbine akademije, otvorio je svoj „Centro esportivo de Capoeira Angola“ 1942. godine.
Kako bi povećao razliku između Bimbine capoeire i Capoeire Angole (kako je nazvao svoj stil, iz
uvjerenja da capoeira potječe iz Afrike) pojačao je ritualne elemente i prilagodio neke pokrete.
Capoeira se razvijala različito u pojedinim regijama Brazila; najmarkantnija područja su Salvador,
Recife i Rio de Janeiro.
Mestre Pontape je iz Rio de Janeira, a korijeni stila se mogu pratiti kroz učenja mestre Pantere (ACDP
– učitelj našeg mestrea), mestre Poeire (Grupo de Capoeira Pantera – učitelj mestre Pantere) te oca
mestre Poeire – njegovog učitelja.
Vizija mestre Pontapea je upoznavanje učenika sa različitim stilovima capoeire, i prenošenje
specifičnosti svih stilova, te razvijanje učenika u kompletnog capoeiristu. Mestre razvija sekvence
vezane uz svaki stil, te specifične sekvence vezane za naš stil igre. Osim toga, koristi i sekvence
mestre Bimbe, te sekvence vrlo posebnih stilova igre (barravento, miudinho, capo-jitsu isl.).
U drugim borilačkim vještinama također postoje forme (kate) koje bi se, kao i ovdje, trebale shvaćati
kao udžbenici u pokretu – kroz sekvence usko vezane za određeni stil, učenici dobijaju osnovno znanje
za shvaćanje smisla tog stila (igre) te specifičan način kretanja vezan uz taj stil.
Važno je da svi treneri Capoeire Amazonas dobro poznaju sekvence, razlog zašto se koja sekvenca
radi, te čemu tehnike unutar sekvence služe. Krajnji cilj nam je kroz prenošenje znanja i treniranje
različitih stilova razviti razumjevanje i poštivanje prema capoeiri kao vještini i kulturološkom
fenomenu, te pobuditi interes i prema drugim aspektima afro-brazilske kulture. Također, kroz
individualni pristup dopustiti polaznicima da se razvijaju u smjeru i stilu koji im se najviše sviđa, uz
poznavanje i poštivanje ostalih stilova igre i capoeire u cjelosti.
Kod početnika, trebali bi koncipirati treninge tako da najviše pažnje usmjeravamo savladavanju
osnovnih pokreta capoeire te razvijamo snagu, izdržljivost i fleksibilnost. Bitno je i podučavati
početnike o osnovnim pravilima u rodi, te im davati kratke crtice o povijesti capoeire.
Treninzi srednje grupe trebali bi uključivati prepoznavanje različitih stilova igara, te razvijanje
ravnoteže i dobrog osjećaja za prostor. Također trebaju uključivati učenje sviranja različitih ritmova na
instrumentima koje koristimo u batariji, te temeljitiji pristup povijesti capoeire.
U naprednoj grupi trebali bi poticati polaznike da razvijaju svoj vlastiti stil, te ih učiti varijacijama
ritmova.
Od graduadosa voditelja očekuje se da redovito prisustvuju treningu za trenere, da prenose
naučeno u stilu Capoeira Amazonas Akademije, te da razvijaju vlastiti stil.

METODIKA
Treninzi bi trebali biti organizirani proces učenja capoeire, te utjecati na tjelesni i duševni status
polaznika. Trebali bi se odvijati tako da sudionici usvoje određenu tehniku ne samo brže i lakše, nego i
u uvjetima koji će osigurati najveći mogući utjecaj na njihov organizam.

Pet etapa procesa:

1. upoznavanje (najavljivanje, opisivanje, demonstracija i objašnjavanje) novog motoričkog zadatka;
2. izvođenje pokreta;
3. ispravljanje grešaka;
4. ponavljanje, uvježbavanje i individualno vježbanje;
5. praćenje i realizacija efekata.

Etape treba prihvatiti uvjetno – iako se proces odvija po etapama, pojedina etapa nije sama sebi cilj,
već sve zajedno čine organsku cjelinu.
Prije prijelaza na učenje novog pokreta, potrebno je stvoriti uvjete za njegovo usvajanje (izvršiti
tjelesnu i fizičku pripremu, kako bismo osigurali povoljne uvjete za odvijanje procesa učenja).
Najavljivanje mora biti kratko i razumljivo. Opisivanjem trebamo upozoriti polaznike na bitne
elemente i karakteristike pokreta, tj. na sve ono što čini osnovnu strukturu novog pokreta.
Demonstracija mora biti izvedena u finalnom obliku (dakle, cijeli pokret). Objašnjavanje mora biti
kratko i jasno, te bi trebalo potaknuti sudionike na razmišljanje, akciju te svjesno i aktivno
sudjelovanje u trenažnom procesu.
Preporučljivo je u objašnjavanju novog motoričkog sadržaja koristiti učenikovo prethodno znanje, tj.
povezivati nove informacije s onima koje su mu poznate. Ako je predodžba o novom pokretu čvršća,
izvedba će biti uspješnija i obrnuto. Možemo očekivati kako će prvo izvođenje novog pokreta svaki
učenik doživjeti na svoj način, kako će među sudionicima biti razlika koje treba registrirati i uvažavati.
Također treba očekivati kako će u fazi prvih pokušaja pažnja učenika biti više usmjerena na način
izvođenja nego na cilj.
Trener bi trebao na vrijeme uočiti pogreške i ispravljati ih. Najprije treba ispravljati tzv. krupne
pogreške, tj. one koje dovode u pitanje osnovnu strukturu pokreta, a tek zatim treba ispravljati tzv.
manje pogreške. Razlog tome je što se ne mogu uočiti sve pogreške odjednom (pogotovo ne na
prvom treningu) a nepravodobno ispravljanje bitnih pogrešaka može dovesti do stvaranja pogrešnog
stereotipa o tom pokretu. Ako se novi pokret izvodi na pogrešan način i uzastopno ponavlja, prijeti
opasnost ne samo za stabilizaciju, već i za kasnije znatno teže ispravljanje te pogreške.
Pogreške treba ispravljati nakon izvršenog pokreta. Za vrijeme izvođenja pokreta, nije uputno
upozoravati na pogrešku, ili je ispravljati. Da bi se učeniku što prije približilo izvođenje novog pokreta
u završnom obliku, ponavljanje se ne smije svesti na tzv. mehaničko ponavljanje (tj. ponavljanje radi
ponavljanja). Svako iduće ponavljanje pokreta mora, u odnosu na prethodno, biti bolje, kvalitetnije,
sa stalnom tendencijom usavršavanja.
Nakon potpunog usvajanja pokreta i stabilizacije, treba vježbati pokret u nestandardnim uvjetima,
odnosno, u situacijama identičnima praktičnoj primjeni (reakcija na drugi pokret, sekvenca i sl.)
Ponekad je potrebno tjekom treninga koristiti mjere motivacije – stimulacije i mobilizacije. U izboru i
primjeni treba biti krajnje senzibilan, s jednostavnim i prepoznatljivim porukama. Samo jedna
ohrabrujuća riječ upućena učeniku može nekad više vrijediti nego gomila drugih poruka. Osobito je
primjerena verbalna stimulacija, jer se može primjeniti u pravom trenutku bez posebnih priprema.
U radu s učenicima treba njegovati i što više primjenjivati jasne pokazatelje o njhovom radu, jer
objektivizirane povratne informacije podjednako pozitivno utječu i na motivaciju, i na stimulaciju, i na
mobilizaciju polaznika tijekom treninga.
Pojedine psihofizičke sposobnosti najbolje je uspješno početi razvijati u određenoj dobi - brzinu od
10. do 11. godine života; snagu u razdoblju puberteta; fleksibilnost od 8. do 10. godine; aerobnu
izdržljivost (energija se održava oksidacijskim procesima – dakle, uz prisustvo kisika, npr.: ginga,
jogging) od ranog djetinjstva, a anaerobnu izdržljivost (korištena energija dobija se anoksidativnim
procesima – bez prisustva kisika; npr.: meia lua, sklekovi...) nakon puberteta.

Mjere osiguranja odgojno-obrazovnog procesa:

1. Zdravstveno-higijenske mjere;
2. preventivne mjere
3. asistencija (čuvanje i pomaganje)

Zdravstveno-higijenske mjere
Stremljenja trenera služe i čuvanju, jačanju i unaprijeđivanju zdravlja onih s kojima rade. Dakle, i
higijensko-tehničku kontrolu prostora, prostorija, opreme, sprava, rekvizita i pomagala, te mjere
osobne higijene, higijene obuće i odjeće.
Preventivne mjere uključuju izbor terena za vježbanje, te ispravnost rekvizita (instrumenti, štapovi
za maculele isl.); nadalje, odgovarajući izbor sadržaja, primjereno doziranje opterećenja, pravodobno
osiguranje asistencije, prekid rada ako su učenici umorni ili iz bilo kojeg razloga indisponirani za
vježbanje. Jedna od glavnih preventivnih mjera nakon službeno završenog treninga jest da se prostor
ostavi u primjerenom stanju te da sudionici treninga napuste prostor, tj. da ga više ne koriste za
vježbanje.
Asistencija (čuvanje i pomaganje)
Sigurnost na treningu ovisi i o tome osjećaju li se i koliko njegovi sudionici za vrijeme vježbanja
sigurno. Pod asistencijom podrazumjevamo poduzimanje određenih mjera kojima se sprečavaju
padovi i ozljeđivanje za vrijeme vježbanja (čuvanje) ili se pomaže pri izvođenju određenog pokreta ili
vježbe (pomaganje).
Pri čuvanju, trener mora biti u stanju pripravnosti na takvom mjestu i u takvom položaju koji mu
omogućava da na vrijeme reagira i spriječi pad vježbača. Čuvanje dolazi u obzir pri prvim pokušajima,
pri izvođenju nedovoljno usvojenih vježbi i za vrijeme izvođenja težih vježbi.
Uloga pomagača je da neposredno sudjeluje – pomaže vježbaču pri izvođenju teže vježbe i na taj mu
način omogući ispravno, ne izlažući se opasnosti, izvođenje zadane vježbe. Pomaganje se najčešće
primjenjuje kada se vježba izvodi prvi put, te kada treba svladati tzv. kritičnu točku u motoričkom
gibanju.
PRIPREMANJE TRENERA ZA RAD
Trening je živi proces, za vrijeme kojega se događaju različite nepredviđene situacije. Solidna,
sveobuhvatna i temeljita priprema trenera za svaki sat treninga najsigurniji je odgovor. Neposredno
pripremanje podrazumjeva:
Teorijsko pripremanje – uključuje informiranje i edukaciju o novim dostignućima, znanstvenim
teorijama te mogućnostima iskorištavanja istih.
Metodičko pripremanje – osim analize prethodnih treninga, obuhvaća definiranje cilja i zadaća,
izbor sadržaja, metodu rada, metodičke postupke, doziranje, raspodjelu i kontrolu opterećenja,
vrijeme i mjesto rada.
Organizacijsko pripremanje – izuzetno je važno da trening počne i završi na vrijeme, da u radu
ne bude praznog hoda („snalaženja“), da potrebna oprema (strunjače, instrumenti, muzika isl) bude
pri ruci, tj. bitno je da se se svakog trenutka zna što tko treba činiti.
Osobno pripremanje – obuhvaća tjelesnu i psihičku pripremu; tjelesno pripremanje odnosi se na
praktična znanja stručnjaka, a vezana su uz moguću i potrebnu demonstraciju. Trener mora znati
može li sam demonstrirati sve vježbe predviđene treningom, ili možda samo dio vježbi, tj. mora
utvrditi tko će to učiniti umjesto njega (asistenti, video isl.). Dakle, trener mora imati optimalna
rješenja prije početka treninga, a jedno od njih proizlazi iz potrebe za održavanjem dobre tjelesne
aktivnosti. Jedan od temeljnih uvjeta za strogu ali ugodnu radnu atmosferu je trenerova motiviranost
za rad, njegovo raspoloženje, spremnost za komunikaciju, za slušanje i odgovaranje na pitanja isl.
Nastup nedovoljno motiviranog i bezvoljnog trenera ne može biti garancija za stvaranje zdrave
atmosfere u radu.

Treneri
Trener mora biti tjelesno i mentalno potpuno zdrav. To, uz ostalo znači da mora imati dobar govorni
organ, dobar vid i sluh, odgovarajuće psihičke osobine te primjerene sposobnosti. Povrh toga, jedan je
od temeljnih uvjeta za uspješno obavljanje te djelatnosti da trener voli svoje zvanje, a osobito rad sa
ljudima.
Postoje uglavnom tri „vrste“ razloga zbog kojih se određene kategorije ljudi opredjeljuju za trenerski
poziv; jedan dio opredjeljuje se iz želje za vođenjem trenažnog procesa, čime zadovoljava i svoj
interes za sudjelovanjem u stvaralačkom radu. Drugi dio uključuje se zbog potrebe za afirmacijom, a
treći zbog materijalnih razloga. Međutim, treba imati na umu da trener zadrži i četverodimenzionalnu
ulogu komunikatora, stručnjaka, odgajatelja i javnog djelatnika. Izuzetno je važno da učenike ne
odgajamo slučajno, već da nas čuju oni kojima se obraćamo kako bismo mogli dobiti povratne
informacije o tome razumiju li nas, prihvaćaju li to što im se nudi, odgovara li im to isl.
Osim toga, važni su i drugi oblici suradnje i sporazumjevanja, a osobito međuljudski odnos na relaciji
trener – učenik – roditelj (kod mlađe populacije) – javnost.
Svaki trener trebao bi sam biti ono što želi da postanu njegovi učenici; dakle, ako želi da ga učenici
pozorno slušaju i razumiju, treba biti odmjeren u obraćanju, slikovit u govoru te voditi brigu o
intonaciji i dikciji. Poruke bi trebale biti kratke, pune, asocijativne, po mogućnosti originalne,
raznovrsne, sugestivne, prema potrebi agresivne, u svrhu boljeg pamćenja istih. Trener treba dobro
poznavati svoj posao, tehniku i taktiku vještine, poznavati učenike (osobito aktualno stanje njihovog
antroploškog statusa); treba i sam poštivati i voljeti rad te se primjereno ponašati. Ukratko, od trenera
se traži prirodno ponašanje (pažljivost, srdačnost, strpljivost, susretljivost) te vjerovanje u zajednički
rad i uspjeh, prisutnost u svim, pa i kriznim situacijama (da pomogne učeniku uspostaviti
duševnu ravnotežu). Želi li se trener iščupati iz svagdašnjice kluba, mora biti i javni djelatnik, a to je
nemoguće bez nazočnosti u javnom životu mjesta u kojem živi i radi.
Suradnja između trenera i učenika predstavlja temelj za uspješni rad. Ne smije biti jednosmjerna, već
dvosmjerna, kako bi se osiguralo da procesi koji prate tu suradnju imaju obostran učinak. To znači
kako na temelju trenerova savjeta ili sugestije, treba očekivati da učenik nešto mijenja u svom radu.
Također, i trener na osnovi učenikove reakcije, ako je potrebno, mijenja svoje ponašanje ili
odnos prema radu. Za dobro funkcioniranje na relaciji trener-učenik centralno pitanje je njihova
interakcija.
Trener mora stalno pratiti i proučavati ne samo što se događa u capoeiri, već i sve dugo što je s njom
povezano ili je može još uspješnije izgrađivati (npr. ostale borilačke vještine, gimnastika, akrobatika,
break-dance, plesna scena isl.).
Uz ostalo, trener mora vladati svim tehnikama kojima se služi na treningu, što podrazumjeva vladanje
tehnikom izvođenja onih elemenata tehnike i taktike koje koristi tijekom trenažnog procesa. Bitno je
da se trener usavršava (kroz seminare, radionice isl.) ne samo na području capoeire, već i na području
humanističkih znanosti (sociologija, pedagogija isl.).
Od trenera se očekuje da poznaje povijest capoeire, značenje i poznavanje ritmova i vrsta igara kako
se prenose u našoj školi, te da se informira i prihvati različitost u capoeira grupama u svijetu, te
poštuje njihov način rada i ne miješa se u politiku ostalih grupa.

PSIHOLOGIJA
Psihologija sistematski proučava psihičke procese, njihovo nastajanje i ponašanje u različitim
situacijama, kako bi se utvrdili osnovni regulativni mehanizmi, odgovorni za različite vrste reakcija.
U razvojnoj psihologiji se kao osnovni faktori poticanja cjelokupnog razvoja ističu:
Prehrana (ključna za psihički razvoj u cjelini, a posebno za razvoj inteligencije u najmlađoj dobi)
Senzorno bogata i stimulativna sredina (ključna za intelektualni i motorički razvoj, također u najmlađoj
dobi)
Emocionalno topla okolina (ključna za razvoj ličnosti od prvih dana do odrasle dobi)
Određeni stupanj frustracije i izazova (ključan za razvoj samopouzdanja)
Uzori za imitaciju i identifikaciju, tzv. značajne druge osobe (ključne za prihvaćanje odrasle uloge)
Prema istraživanjima, važnu ulogu u sportskoj socijalizaciji djeteta igraju: roditelji, njihovo
sudjelovanje u sportu i stavovi prema sportu, ostali članovi obitelji (braća i sestre), te na posljednjem
mjestu vršnjaci. Od posebnih karakteristika objektivnoga sportskog okruženja navode se naročito
blizina terena te bogatstvo sportske ponude.
Dok, s jedne strane roditelji pružaju ohrabrenje i podršku dječjim sportskim nastojanjima, djeca-
sportaši mogu pobuditi i roditeljski interes za sport i potaknuti upoznavanje sporta, a ponekad i
aktivno uključenje u proces vježbanja.
Pokazalo se kako su tzv. pozitivni trenerovi postupci (ohrabrenje, tehnička instrukcija i sl.) puno
efikasniji i za napredovanje u sportskoj aktivnosti i za razvoj mladih sportaša od tzv. negativnih
postupaka (kažnjavanje u različitim oblicima).
Ličnost trenera važna je zbog toga što on služi kao jedna od značajnih drugih osoba koju mladi
polaznici imitiraju ili se s njom identificiraju (father figure). S trenerovom ličnosti povezana je i njegova
educiranost. Niska razina educiranosti može negativno djelovati na razvoj dvojako. Mladi polaznici
neće razviti poštovanje prema treneru za kojeg ustanove da ne poznaje dobro svoj posao. S druge
strane, slabije poznavanje trenerskog posla vrlo lako može dovesti do brojnih pogrešnih postupaka,
što može štetiti razvoju mladih polaznika.

Kognitivne sposobnosti
„Inteligencija - globalni kapacitet pojedinca da djeluje s namjerom, misli racionalno i efikasno se bavi
svojom okolinom“
Što su strukture pokreta složenije, pokreti finiji, precizniji, neuobičajeniji, to će se polaznik u početnim
fazama učenja i vježbanja tih kretnih struktura više oslanjati na kognitivne sposobnosti; drugim
riječima, pri jednakim ostalim kvalitetama, intelektualno razvijeniji pojedinci usvajat će te strukture
brže od manje intelektualno razvijenih.
Osnovne karakteristike motoričkog zadatka koje povećavaju povezanost s intelektualnim
sposobnostima su: informacijska kompleksnost zadatka, ritmička cjelina zadatka i neuobičajeni pokreti
u zadatku kao i ravnopravno korištenje dominantne i nedominantne strane tijela.

Konativni faktori (osobine ličnosti)

Konativni regulatori osiguravaju prilagodbu tako da reagiraju na određeni tip problema, odnosno na
određene situacije u okolini, proizvodeći specifičan tip reakcija, specifično ponašanje.
Svaki od konativnih regulatora osjetljiv je samo na neke promjene u okolini i specijaliziran samo za
određeni tip reakcija, što se onda očituje u različitim modalitetima ponašanja.
Konativni regulatori:
- Regulator obrane – osjetljiv je na sve situacije kojima je zajednički nazivnik fizičko ili
psihičko potencijalno ugrožavanje pojedinca. U takvim slučajevima, regulator može reagirati
bilo stvarnim bilo simboličkim bijegom (strahom), odnosno povlačenjem od ugrožavajućih
okolnosti. Povlačenje se može javiti u obliku paničnog bijega, ili u obliku kočenja. Oba
reakcijska tipa praćena su fiziološkim promjenama u radu unutarnjih organa. Kada intenzitet
funkcioniranja tog regulatora pređe određenu vrijednost, javlja se poremećaj asteničnog tipa
(anksioznost, definirana kao stanje neodređenog straha, tjeskobe, nesigurnosti i zabrinutosti)
 - Regulator napada – ometanje u dostizanju nekog cilja, situacije u kojima se ne odvija sve
prema unaprijed smišljenom planu, psihičke ili fizičke prepreke postizanju nekog rezultata isl.
Aktiviraju regulator napada koji proizvodi bilo fizičku bilo verbalnu reakciju napada. Njima se
pridružuju osjećaj bijesa i fiziološke promjene u radu unutarnjih organa. Ako se intenzitet rada
ovog regulatora pojača, javljaju se stenični oblici poremećaja (agresivnost – definira se kao
sklonost reakcijama bijesa te antisocijalnim, asocijalnim i destruktivnim reakcijama).
- Regulator organskih funkcija – s jedne strane, zadužen je za skladno dvijanje osnovnih
životnih procesa, a s druge strane, osjetljiv je na sve slučajeve mogućeg oštećenja ili
ozljeđivanja organizma (bolest, ranjavanje, poremećaj isl.). Smatra se kako su osnovna
obilježja ličnosti konverzivnog pojedinca dramatičnost, neodređenost izjava, bespomoćnost,
površna emocionalnost i intenzivna potreba za privlačenjem pažnje okoline.
- Regulator aktiviteta – brine se o stanju budnosti i mijenja ga od najdubljeg sna do
maksimalne uključenosti pojedinih dijelova ili cijelog živčanog sustava. Ljudi se zbog ovog
regulatora prilično razlikuju u tri osnovne karakteristike: stupnju živahnosti, sklonosti brzoj
mobilizaciji energije i otpornosti na manjak vanjske stimulacije. S povećanjem aktiviteta,
povećavaju se prve dvije karakteristike, dok se treća smanjuje. Poremećaji ovog regulatora
vrlo su teški, a javljaju se zbog preniskog (depresija) ili previsokog aktiviteta (manija)
- Regulator cjeline ličnosti – ima zadatak osigurati cjelovitost ličnosti; u ponašanju se očituje
kao sabranost. Sabrani pojedinac ponaša se adekvatno vremenu, prostoru, svojim obvezama i
drugim ljudima. Ako ovaj regulator izgubi kontrolu, javljaju se disocijativni poremećaji
(shizoidnost i paranoidnost). Osnovne karakterisitike shizoidne osobe su emocionalna
hladnoća, neadekvatno emocionalno reagiranje, poremećen misaoni tijek, perceptivni
poremećaji, slaba orijentacija u vremenu i prostoru, zbunjenost. Paranoidna osoba na
specifičan način vrednuje i shvaća okolinu i nije otvorena argumentima. U blažem obliku
paranoidnost se očituje kao rigidnost, tvrdoglavost, pretjerana upornost i sistematičnost. Ipak,
blagi oblici paranoidnosti (upornost, sistematičnost, točnost) mogu povoljno djelovati na
uspjeh.
- Regulator socijalnih odnosa ličnosti – usklađuje cjelokupno psihičko funkcioniranje
čovjeka sa zahtjevima, normama i običajima socijalne sredine, ali i s vlastitim usvojenim
normama i idealima. Ukoliko je kvalitetan, za osobu možemo reći da je pouzdana i u nju se
može imati povjerenja. Ukoliko slabije funkcionira, javlja se nepouzdanost, ćudljivost, dječji
stil ponašanja. Dvije osnovne osobine što omogućavaju čovjekovu prilagodbu socijalnoj okolini
jesu ego-struktura i samokontrola. Razvijena ego-struktura obilježena je emocionalnom
zrelošću, stabilnošću, realističnim stavovima prema životu i staloženošću. Razvijena osobina
samokontrole omogućava kontrolu vlastitog ponašanja, emocionalnih reakcija, otpornost na
frustraciju i ustrajnost.

Bitno je da trener nauči prepoznati utjecaj pojedinog regulatora, te da zna kako se ponašati u
datoj situaciji.

Motivi za bavljenje capoeirom različiti su; ulaganje napora i upornost donosi zadovoljstvo i
ugodu. Razlozi ugode ne moraju u svim okolnostima i u svakom slučaju biti isti – motiv može biti
potreba za kretanjem, ulaganje napora u proces treninga može biti pokrenuto motivom postignuća, a
ustrajanje u aktivnosti željom za druženjem s prijateljima.
Motive možemo podijeliti na biotičke (one koji ovise o stanju organizma i nekim elementarnim
promjenama u okolini), te na socijalne ili izvedene motive, koji se javljaju zbog promjene odnosa
između pojedinca i socijalne okoline i naučenih potreba pojedinca.
- Biotički motivi: organske potrebe (hrana, tekućina, kisik, san isl.); situacijske potrebe (potreba
za bijegom i za borbom); te nespecifične organske potrebe (potreba za igrom, lijepim,
kretanjem, istraživanjem, humorom)
- Socijalni motivi: potreba za postignućem, dominacijom, potreba za grupom i grupnom
identifikacijom, potreba za stjecanjem
Svi zajedno u svakom trenutku određuju namjere, želje i težnje te ponašanje pojedinca, pa tako i
ponašanje na treningu. Svaka osoba može navesti više razloga zbog kojih se bavi capoeirom. Motivi
djece različiti su od motiva adolescenata, kao i od motiva odraslih osoba. Idealno bi bilo kad bi
uključivanje u trening počelo zbog iskrenog interesa za aktivnost, zbog igre, uživanja i zadovoljstva.
Razlozi za ulaganje napora u proces treninga isti su kao i oni koji su pojedinca i uveli u capoeiru – no
sada funkcioniraju nešto drugačije nego kao na početku. Capoeiru samu po sebi i sve njezine
elemente (trening, sviranje, pjevanje, druženje, roda, napredak, stagnacija, nagrada isl) sam polaznik
svakodnevno provjerava – ispunjavaju li njegove želje i potrebe, razočaravaju li ga povremeno
više ili manje, jesu li dovoljno atraktivni da bi smanjili privlačnu moć drugih aktivnosti itd. O vrijednosti
svih tih elemenata ovisit će i osjećaj zadovoljstva, a s time i daljnja motiviranost. Najvažniji faktori koji
podržavaju i povećavaju motiviranost polaznika su omjer između unutarnje i vanjske motivacije, te
planiranje ciljeva.
Unutarnja motivacija je unutarnji razlog za sudjelovanjem zbog capoeire same, i uživanja koje proizlazi
iz toga, bez namjere za nagradom. Vanjska motivacija uključuje sudjelovanje zbog vanjskih razloga
(novac, priznanje, corda isl.) tj. kada bi izostanak vanjskih razloga izazvao prestanak bavljenja
capoeirom ili smanjio intenzitet sudjelovanja. Generalno, učenika istodobno pokreću i vanjski i
unutrašnji motivi, samo što omjeri variraju od slučaja do slučaja.
Uspjeh povećava, a neuspjeh umanjuje unutarnju motivaciju. Kako bismo održali i povećali unutarnju
motivaciju, dobro je:
- Osigurati dovoljnu količinu uspješnih iskustava, tj što češće omogućiti doživljaj uspjeha
- Razviti kod polaznika osobnu odgovornost za odluke i pridržavanje pravila (npr. prihvaćanjem
sugestija koje daju sami učenici)
- Verbalna i neverbalna pohvala naročito je važna za polaznike koji se dovoljno ne ističu, pa s
toga sami po sebi ne dobivaju dovoljno potvrde vlastite vrijednosti; najbolje bi bilo istaknuti
važnost svakog polaznika i njegov jedinstveni doprinos, i tako svakom osigurati
osjećaj vlastite vrijednosti;
- Postaviti realistične ciljeve, tj. one koji se mogu dosegnuti uz odgovarajući napor.
- Varirati i sadržaj i redosljed vježbi, kako bi se zadovoljile potrebe za istraživanjem i
stimulacijom
- Osigurati potpunu uronjenost u aktivnost – to se postiže ukoliko je aktivnost stalni izazov
sposobnostima i drugim mogućnostima pojedinca (ako je aktivnost prelagana, javlja se
dosada; ako je preteška – anksioznost)
Postavljanje ciljeva treninga uključuje poznavanje prethodnog i vrednovanje trenutnog postignuća,
planiranje sljedećeg dostupnog cilja, planiranje napora i ostalih elemenata za ostvarivanje cilja. Kako
su smisleni sadržaji privlačniji od monotonih ili nejasnih, postavljanje ciljeva korisno je zato
što učeniku predstavlja svojevrsni putokaz u što, kako i koliko napora uložiti.
Bitno je da ciljevi budu specifični, točno precizirani, a ne neodređeni i općeniti. Trebaju predstavljati
izazov; dakle, bolji su nešto teži nego lakši ciljevi. Posebno je važno da se dugoročni ciljevi, koji imaju
slabo motivacijsko djelovanje, rastave na niz međuciljeva. Bitno je osigurati povratnu
informaciju o stupnju napredovanja prema cilju – bez toga, postavljanje ciljeva nema smisla.
Kako bi bolje shvatili odnose između postavljanja ciljeva, jedan primjer bi mogao biti:
1. dugoročni cilj – dovođenje početnika do razine na kojoj može prijeći u srednju grupu
2. kratkoročni ciljevi (i međucijevi)– naučiti početnika gingu; naučiti role; naučiti au; primjeniti
naučeno u sekvenci pokreta; primjeniti naučeno kao odgovor na nečiji pokret.

Konflikti i frustracije
Konfliktne situacije predstavljaju prilično dugačak niz motivacijskih problema, odnosno, to su životni
problemi u kojima se pojedinci često nalaze. Osobe u konfliktnoj situaciji obično smatraju kako je
njihov problem jedinstven i samo njima svojstven. Moguće ih je svrstati u četiri osnovna tipa:
- Konflikt približavanje – približavanje javlja se kad polaznika privlače dva jednako
željena, ali međusobno isključiva cilja – ako se približi jednom cilju, njegova će se privlačna
snaga povećati, dok će istovremeno privlačna snaga drugog cilja opasti (npr. polaznika privlači
capoeira i neka druga aktivnost)
- Konflikt izbjegavanje – izbjegavanje nastaje iz položaja pojedinca između dva jednako
odbojna cilja, uz istovremeno jaki pritisak da se izabere jedan od njih. Pojedinac se zapravo
nalazi u neugodnoj situaciji izbora „manjega od dva zla“. Djeluje odbojna snaga cilja koja je to
jača što je pojedinac bliže cilju, pa će, barem u početku, ovaj tip konflikta izazvati oklijevanje
(npr. od polaznika se očekuje da u rodi na treningu vodi pjesmu pred drugima, ili da uđe u
rodu)
- Konflikt približavanje – izbjegavanje – radi se o jednom cilju koji ima i pozitivnih i
negativnih karakteristika, pa stoga istodobno i privlači i odbija pojedinca. Kada je udaljen,
takav cilj djeluje više privlačno nego odbojno; kada je blizu, djeluje više odbojno nego
privlačno (npr. učenje sviranja ritmova na berimbau)
 - Konflikt dvostruko približavanje – izbjegavanje javlja se kad je pojedinac suočen sa
dva dvoznačajna cilja

Probleme u dostizanju ciljeva i zadovoljavanju potreba mogu stvoriti prepreke, tj razne smetnje (u
vidu druge osobe, nepovoljnih događaja, atmosferskih prilika, bolesti) koje sprečavaju pojedinca da
postigne cilj. Najčešće prepreku zamišljamo kao fizičku kategoriju, no nisu rijetke ni psihičke prepreke
– pojedinčeva emocionalna, kognitivna ili motorička ograničenja. Čest primjer koji se javlja kod
voditelja koji nema dovoljno iskustva, je tjeranje polaznika da učini određenu stvar (poput pjevanja u
rodi, sviranja instrumenata ili samog ulaska u rodu). Takav pristup najčešće izaziva dijametralno
suprotnu reakciju i otpor. Vrlo je vjerojatno da će otpor koji polaznik osjeća postepeno dovesti do toga
da napusti grupu.
Prepreka je i posebna situacija odgode postizanja cilja; ako se određena zamisao, dogovor, završetak
posla ili sl ne dogodi u očekivanom trenutku, kasnije dostizanje tog cilja ne dovodi do intenzivnog
osjećaja zadovoljstva. U takvim situacijama, pojedinac je zbunjen, nesiguran, bijesan, nezadovoljan;
javlja se frustracija. Neke osobe takve situacije podnose lakše, no bez obzira na način izražavanja
frustracije, ona najčešće djeluje negativno na sve aktivnosti.
Frustrirajuće situacije različito djeluju na pojedince, a doživljavanje istih ovisi o nizu faktora:
- Polaznikovim očekivanjima i ciljevima;
- Trenerovim očekivanjima i ciljevima;
- Očekivanjima i ciljevima drugih osoba (kod djece – roditelja)
- Međuljudskim odnosima u grupi;
- Ostalim faktorima (dob, spol isl.)
Konfliktne situacije osobito loše djeluju na djecu, škodeći ne samo motiviranosti na treningu, već i
razvoju ličnosti. Kritika i omalovažavanje učenika samo potiču i održavaju visoku emocionalnu
napetost (odn. stanje frustracije), što se najčešće loše odražava na polaznikove aktivnosti (trening,
roda isl.). Predugo zadržavanje visoke emocionalne napetosti može ostaviti posljedice na emotivno
zdravlje pojedinca.
Loše vođen trening može poprimiti sva obilježja konfliktne situacije. Takav trening polaznik može
doživjeti kao prepreku nečem zanimljivijem, kao prepreku za postizanje uspjeha ili zadovoljenja
potrebe za izazovom, igrom i istraživanjem. Osim toga, frustrirajuće može djelovati i volumen treninga
koji je ili prevelik ili premali u odnosu na očekivani ili polazniku primjeren.
Čak i pojedini dijelovi treninga mogu izazvati konflikt (dijelovi koji učeniku „ne leže“, kod kojih se
ranije ozlijedio isl.). Treba uzeti u obzir sveukupnost negativnih utjecaja na polaznika, a ne isticati
samo neke i proglašavati ih odgovornima za frustraciju.

Emocionalni procesi
Za djecu u dobi od 7-14 godina najvažniji izvori zadovoljstva su: uspoređivanje vještine sa ostalima,
uzbuđenje igre, poboljšanje vještine i sam proces vježbanja. Nagrade, pobjeda i druženje su na
posljednjim mjestima po važnosti kao izvor ugodnih emocija.
U procesu treninga, do izražaja dolaze različiti trenerovi postupci prema polaznicima. Ako su
primjereni polazniku i cjelokupnoj situaciji, doprinijet će kvalitetnijem ukupnom emocionalnom stanju
polaznika, bez obzira na eventualni trenutni neugodni emocionalni doživljaj. Ako su postupci
neprimjereni, smanjit će kvalitetu ukupnog emocionalnog stanja polaznika, bez obzira na trenutni
ugodni emocionalni doživljaj.

Zakonitosti procesa učenja i vježbanja

Vještina se gradi korak po korak – od prvih netočnih, nespretnih i sporih pokušaja, preko usvajanja
osnovne strukture pokreta, do superiornog izvođenja u različitim uvjetima.
Smjernice za prepoznavanje već formirane motoričke vještine ili pokreta su:
- Vještina predstavlja ujedinjenu cjelinu niza pokreta
- Vještina se izvodi bez razmišljanja (automatizirana je), bez posebnog obraćanja pažnje; svako
sljedeće izvođenje formalno istog pokreta gotovo je identično predhodnome
- Vještina je fleksibilna, tj. zadatak je moguće izvesti uz varijacije koje nameće okolina ili
zahtjevi veće cjeline unutar koje se izvodi
Sve navedene značajke razvijaju se vježbanjem, tj. upornim ponavljanjem. Vježbač u početku
napreduje brže, a kasnije sve sporije (zapažamo zastoj). Za vrijeme zastoja, dolazi do kvalitativnih
promjena vještine, tj. njezini se elementi reorganiziraju na nov način. Vježbanjem se razvija tzv.
motorički program – zapis u motoričkoj memoriji, koji određuje redosljed izvođenja pokreta unutar
motoričkog zadatka. Vježbač najčešće nije svjestan vlastitog motoričkog programa, ni svih pokreta
koje čini tijekom izvođenja ni svih signala na koje reagira, no to ne smeta skladnom obavljanju
zadatka.
Postoje dva načina učenja i vježbanja – izvođenje cjelokupnog materijala (kompleksnog pokreta ili
skupa pokreta – sintetička metoda) ili izvođenje u dijelovima (analitička metoda). Opredjeljujemo se
ovisno o karakteristikama zadatka (duljina i kompleksnost) i polaznika. Napredovanje ne teče jednako
kod obiju metoda – metodom dijelova obično se brže napreduje u početku, a kasnije sve sporije. Kod
metode cjeline situacija je obrnuta. Važna je i motivacijska komponenta: vježbanje dijelova često
može biti dosadno, dok vježbanje cjelina osigurava polaznikov interes, jer prati smislenost motoričke
strukture koju vježba.
Preporučljivo je primjeniti kombinaciju obiju metoda, ali obratiti pozornost o pravilima kombiniranja,
kako se efikasnost ne bi smanjila. Osnovno pravilo je poštivanje redosljeda cjelina-dijelovi-cjelina.
Ne vježbaju se posebno svi djelovi, već samo oni koji su najslabije karike uz dijelove strukture
pokreta prije i poslije tog dijela, kako bi pokret bio što više uklopljen u cjelinu. Izolirani dio ne smije se
uvježbati do savršenstva, jer će se u tom slučaju teško uklopiti u cijeli zadatak.
Dvije najvažnije karakteristike vježbača koje određuju izbor metode vježbanja, su njegove kognitivne i
motoričke sposobnosti – što su slabije, to ćemo češće upotrebljavati metodu dijelova. Čak i osobine
vježbačeve ličnosti mogu odrediti koja će metoda biti pogodnija; poznato je da s porastom
anksioznosti raste i vježbačeva procjena motoričkog zadatka kao teškog, pa će anksioznim vežbačima
više odgovarati metoda dijelova.

OSNOVNE SMJERNICE ZA TRENING

Osnovni princip je podjela pojedinačnog treninga na četiri dijela;

1. Zagrijavanje
2. Glavni dio A
3. Glavni dio B
4. Hlađenje/istezanje

Funkcija zagrijavanja je dovođenje tijela na optimalnu radnu temperaturu, te pripremanje

muskulature za izvođenje pokreta koje ćemo raditi na treningu. Idealno bi bilo koristiti jednostavnije
capoeira pokrete (npr. ginga je odlična aerobna aktivnost). Dobrom prokrvljenošću smanjujemo
mogućnost nastajanja kontuzija, podljeva i drugih ozljeda. Zglobovi funkcioniraju tako da
povećavanjem opsega pokreta izlučuju sinovijalnu tekućinu koja podmazuje zglob. Sinovijalna tekućina
se nakon prestanka aktivnosti povlači iz zgloba, a na mjestima koja se u normalnom radijusu kretanja
zgloba ne koriste, moguće je da tanki film sinovijalne tekućine ne napusti zglob, te se tu sinovijalna
tekućina stvrdne. Zato je nekad pri zagrijavanju zglobova moguće čuti „pucketanje“ zgloba. To nije
nešto čemu treba pridavati preveliku pažnju – samo je pokazatelj kako taj zglob još nismo dovoljno
zagrijali.
Zagrijavanje možemo iskoristiti i kao vrijeme za podizanje svijesti o raspoređivanju težine, razvijanje
balansa i popravljanje osnovne tehnike. Pokreti iz capoeire koje možemo koristiti su svi oni pokreti koji
ne iziskuju preveliki radijus kretanja ili brzu reakciju.
Generalno gledajući, ne bih preporučio istezanje kao formu zagrijavanja iz sljedećih razloga:
1. istezanjem ne dovodimo tijelo na radnu temperaturu
2. mišići se izdužuju i opuštaju, što povećava rizik od ozljede
3. tek polaznici sa bogatim iskustvom u fizičkoj aktivnosti imaju dovoljnu svijest o svom tijelu da i iz
istezanja na početku treninga mogu pripremiti svoje tijelo
Glavni dio A može uključivati pokrete vezane uz neki stil koji trenutno radimo, i osnovne principe
kretanja unutar tog stila.
Glavni dio B možemo nadovezati na dio A, te raditi sekvencu pokreta u parovima
Hlađenje/Istezanje može uključivati vježbe snage za određeni dio tijela, te razvijanje balansa (npr.
queda de rim, bananeira, varijacije...), te ovisno o tipu pokreta koje smo radili – istezanje.
SPORTSKA MEDICINA
Ozljede kože i potkožnog tkiva – nastaju najčršće zbog djelovanja mehaničke sile, i najčešće su
ozljede u sportu općenito.
Prva pomoć:
- Pregled rane, ali bez zahvata u dubinu rane
- Stavljanje sterilnog zavoja na ranu, koji će spriječiti daljnji prodor klica; prema potrebi stavlja
se i kompresivni zavoj za zaustavljanje venoznog ili manjeg arterijskog krvarenja
Iz rane se ne smiju vaditi strana tijela koja su u nju prodrla, niti se na ranu stavljaju puderi, masti ili
raspršivači, osim ako se ogrebotina ili eritem definitivno ne zbrinjava. Rana kod koje je prekinut
kontinuitet svih slojeva, a duža je od 0,5 cm mora se obraditi i sašiti što hitnije u kirurškoj ambulanti,
najkasnije unutar 6 sati.

Ozljede mišića i oštećenja mišićnih pripoja – mogu biti površna ili duboka kontuzija
(nagnječenje), istegnuće (pretegnuće) mišića ili distenzija, djelomično rastrgnuće (prekinuće manjeg
broja mišićnih vlakana) ili laceracija, razdor mišića (djelimično prekinuće mišića) parcijalna ruptura te
potpuni razdor (potpuno prekinuće mišića) ili ruptura completa.
Pri kontuziji, stupanj oštećenja tkiva ovisi o snazi udarca. Pri tome se uvijek stvori zatvoreni izljev krvi
(hematom), obično vidljiv, pa su ozljedom zahvaćeni površinski dijelovi mišića. Javljaju se bol i
oteklina.
Kod ostalih mišićnih ozljeda javljaju se razni simptomi:
- Jaka iznenadna bol u trenutku ozljede, često praćena osjećajem da je „nešto puklo“ ili „naglo
popustilo“. Ozlijeđeni ponekad čuje i zvuk u trenutku rastrgnuća mišića „kao da je pukao
konopac“. Bol nastaje zbog grča u području ozljede, koji prati krvarenje. Jaka bol je i
posljedica ozljede vrlo razvijene živčane mreže u mišićima, a može prouzročiti i prolazni
gubitak svijesti. Popušta ako ozlijeđeni miruje. Pregled i opipavanje također uzrokuje bol, koji
ovisi o individualnoj osjetljivosti
- Ozlijeđeni zauzima prisilan stav ekstremiteta u relaksiranom položaju, koji nastaje zbog
kontrakcije antagonista, a položaj uda ovisi o ozlijeđenom mišiću.
- Rastrgnuće mišića prate djelomičan ili potpuni gubitak funkcije i smanjena snaga pri nekim
kretanjima, a nastaje odmah nakon ozljede, i većinom je uzrokovan anatomskim oštećenjem,
a manje jakim bolom koji se pojačava kretnjama.
- Inspekcijom i opipavanjem možemo ponekad na mjestu razdora utvrditi promjenu
konfiguracije. Nastaje široko uleknuće površine, a zatim zbog povlačenja dio mišića poprima
oblik kuglaste tvrde izbočine. Pri pokušaju kontrakcije udubina se širi, a mišićna izbočina
povećava ili nastaju dvije.
- Potkožni hematom, koji nastaje u području rastrgnuća, nakon ozljede uzrokuje promjenu boje
kože i potkožnog tkiva. Katkada hematom može nastati i na drugim mjestima, jer se
djelovanjem sile teže krv slijeva duž tetivnih i mišićnih ovojnica.
Istegnuće (distensio) je najblaža ozljeda mišića kod koje nema promjena u anatomskoj strukturi.
Pretpostavlja se kako dolazi samo do izrazitijeg međusobnog pomicanja paralelno položenih mišićnih
vlakana. Sila ne prelazi granicu elastičnosti mišićnih niti, a ozljeda uzrokuje smanjeni tonus i prolazno
oslabljenu funkciju.
Djelimično rastrgnuće mišića (laceratio) ozljeda je kod koje dolazi do promjene anatomske
strukture u jednom dijelu mišićnih niti. Obilježava je rastrgnuće manjih ili većih krvnih žila popraćeno
krvarenjem i stvaranjem manjeg hematoma. Bol se javlja pri svim pokretima rastezanja određene
skupine mišića, a liječenje traje 10 – 14 dana.
Razdor mišića – moguć je djelomičan ili potpun; kod djelomičnog razdora bol je izražena, može se
napipati mjesto ozljede i javlja se hematom. Potpuni razdor događa se rijetko i ima dramatičan tok.
Javlja se jaka bol, osoba obično padne ako je zahvaćen neki od velikih mišića nogu; bol je jaka i u
mirovanju, a mjesto ozljede se jasno vidi, obilježeno uleknućem na mjestu raskida i hematomom.
Pri rastrgnuću (laceraciji) jasno se zamjećuje bol, ali osoba ne prekida aktivnost odmah. Pri
djelomičnom ili potpunom razdoru mišića, ozlijeđeni odmah prekida aktivnost i ne može se kretati bez
pomoći.
Liječenje ozljeda mišića
Ozljeda mišića prolazi kroz tri faze restitucijskih promjena; akutnu fazu, fazu resorpcije i fazu stvaranja
ožiljka.
Nakon ozljede zaustavlja se krvarenje, ograničava veličina hematoma, a pokreti trebaju biti svedeni na
minimum kako bi smanjili bol i krvarenje.
Kod površinskih ozljeda krvarenje se može zaustaviti hlađenjem – oblozima, ledenom vrećicom ili
kloretil-raspršivačem. Ledena vrećica stavlja se na kožu preko suhog ručnika, a raspršivač preko gaze.
Za ozljede nastale u dubljim dijelovima mišića, kompresija je osnovni oblik početnog liječenja
(elastičnim zavojem). Najbolje je kompresijom zahvatiti čitavu dužinu ozlijeđenog mišića, od zgloba do
zgloba.
Mirovanje ovisi o stupnju ozljede, a obično traje od 12 – 36 sati. Nakon toga slijede vježbe
opterećenja koje imaju ljekoviti učinak, a obuhvaćaju lagane pokrete koji ne smiju izazivati bol. Vježbe
se moraju provoditi iz sata u sat, jer relaksacija i kontrakcija mišića, suprotno kompresivnom povoju,
predstavljaju oblik anatomske samozaštitekoja pomaže uklanjanju hematoma.
Primjena topline najdjelotvorniji je postupak za uklanjanje hematoma. Toplinu treba početi
primjenjivati nakon perioda hlađenja i mirovanja. Vrlo dobar način zagrijavanja, a koje i ozlijeđeni sam
može primjenjivati je: na ozlijeđeno mjesto stavljaju se oblozi od ustajale vode sobne temperature,
preko toga sloj najlona, a sve to se omota debelim ručnikom i ostavi više sati. Toplina tijela grije
oblog, najlon spriječava isparavanje, a dugotrajno djelovanje topline i vlage djeluje podražajno i
izaziva zagrijavanje.

Oštećenja na mjestima pripoja

Kako je elastičnost tetiva manja od mišićne elastičnosti, a krhkost veća, povećana je mogućnost
ozljede na mjestima pripoja mišića – tetive uz kost. Kad se na mjestu pripoja smanji prokrvljenost i
prenadraže živčani završeci, nastaje upala, koja kasnije djeluje i na mišićno, hrskavično i koštano
tkivo. Proces je kroničan, može trajati mjesecima, često se može ponavljati i prijeći u trajno stanje. U
početku se javlja osjećaj zatezanja, zatim bol pri pasivnom i aktivnom istezanju i kontrakciji mišića;
zatim se bol javlja i pri opipavanju, a potom i otok. Sindrom prenaprezanja liječi se konzervativno,
a u krajnjim slučajevima i kirurški. Bitno je liječenje početi što ranije, kineziterapijom, koja postupno
i bezbolno isteže mišiće.

Ozljede zglobova
Ozljede zglobova događaju se kad čitava težina tijela djeluje na zglob u smjeru u kojem se on ne
može pokretati ili se može pokretati samo do određene granice. Pogrešno mehaničko opterećenje
(nesigurni, nezategnuti ligamenti, strukturne promjene zglobnih ploha, strana tijela) uzrokuju kronična
oštećenja zglobova.

Kontuzija – nagnječenje; nastaje izvanjskim dijelom tupe sile (udarcem). Težina ozljede ovisi o snazi
udarca i otpornosti zgloba. Ozljeda se očituje potkožnim modrilom, bolnošću na dodir te katkad
lokalnom oteklinom. U koljenskom zglobu može nastati i izljev krvi u zglob, koji se prepoznaje prema
sljedećim simptomima: patela (iver) kao da pliva, pa se zato može potisnuti u dubinu. Prva pomoć pri
kontuziji zgloba obuhvaća mirovanje i hladne obloge (led). Led se ne stavlja direktno na kožu, već
preko gaze, ručnika isl., te u razmacima, kako bi spriječili nastajanje smrzotina. U većini kontuzija,
kada nisu oštećene sveze, očuvana je funkcija zgloba, pa sudionik nastavlja aktivnost, a tek kad se
zglob ohladi, javlja se bol i ograničenost pokreta. Kao trener, trebali bi sudionika isključiti iz aktivnosti,
kako ne bi došlo do težih povreda.

Distorzija – uganuće; nastaje kad kretnja u zglobu premaši prirodne fiziološke granice. Sveze se pri
uganuću istegnu, a mogu djelimično ili potpuno prsnuti (uz moguće oštećenje zglobne čahure,
sinovijalne opne, pa i površinskih koštanih dijelova). Pri tome se izbočeno zglobno tijelo može na
trenutak odvojiti od udubljenog i vratiti natrag. Pri trajnom napuštanju ležišta, ozljeda je iščašenje
(luksacija). Distorzije dijelimo na tri supnja:
- Ne nalaze se vidljivi znaci oštećenja ligamenata (više živčana nego zglobna ozljeda)
- Djelomično rastrgnuće nastalo samo na jednoj svezi ili zahvaća skupinu sveza, naznačen
razdor zglobne čahure, poremećaj u kretanju zgloba
- Potpuno rastrgnute sveze uz prsnuće zglobne čahure, i oštećenje hrskavice
Prva pomoć – ista kao i kod nagnječenja; hlađenje i kompresivni zavoj, uz anestetik protiv bolova.
Kod uganuća drugog i trećeg stupnja treba primjeniti imobilizaciju sadrenom čizmom (gips) i to 2 – 3
tjedna. Konzervativno liječenje distorzije trećeg stupnja ne daje uvijek zadovoljavajući učinak, pa je
operacija nužna.

Ozljeda meniska - pri kretanju koljena u osnovnom pravcu (savijanje ili ispružanje) ne može doći do
ozljede meniska. Ozljede se mogu javiti pri kombiniranom kretanju (npr. savijanje i rotacija – menisk
se ne uspjeva povući, pa ga kosti uklješte i zgnječe). O jačini prignječenja ovisti vrsta ozljede meniska
– prignječen, napuknut s brazdom ili puknuće s pukotinom. Menisk obično puca uzdužno; pri zavrtanju
prema unutra puca unutarnji, a prema van vanjski menisk. Kod ozljede meniska koljeno oteče,
nastane izljev krvi, a ozlijeđeni ne može pružiti nogu ni hodati.
Ozljeda se utvrđuje pregledom. Javlja li se bol kod naglašenog savijanja koljena, sumnjamo na ozljedu
u stražnjem rogu meniska, a ako je bol prisutna pri položaju koljena pod pravim kutom, sumnjamo na
ozljedu u srednjoj zoni meniska. Ako je do uklještenja došlo između zglobnih tijela, onemogućeni su
pokreti u koljenu i ono ostaje fiksirano u polusavinutom položaju (blokada koljena). Nakon nekog
vremena koljeno se može spontano deblokirati.
Kod svježih ozljeda meniska poduzima se prvo konzervativno liječenje; mirovanje s koljenom u
blago savijenom položaju. Nakon 48 sati primjenjuje se toplina; ako tegobe postoje i nakon 8
dana, ograničava se kretanje još dva tjedna, iako je kod oštećenja zglobne hrskavice imobilizacija
kontraproduktivna.
Tkivo meniska osim uskog rubnog dijela, nije sposobno za regeneraciju, stoga bi ozlijeđeni menisk
načelno trebalo operativno izvaditi, jer postupno oštećuje zglobnu hrskavicu i uzrokuje kronične
nepopravljive promjene – artrozu.

Luksacija – iščašenje; najteža je ozljeda zgloba. Ako se snažnom silom nasilno i naglo rastave
zglobne plohe tako da potpuno izostane doticaj između izbočenog i udubljenog zglobnog tijela, te ako
pomak ostane trajan, zglob je iščašen. Redovito pri iščašenju dolazi do prsnuća veza, a u većini
slučajeva i rastrgnuće zglobne čahure – zato iščašenje redovito zahtjeva bolničko liječenje. Iščašeno
zglobno tijelo može pritisnuti živce, što uzrokuje lakšu bol, ili pak arteriju, što uzrokuje poremećaj
krvnog optoka. Iščašenje je obično lako prepoznati zbog izrazite deformacije zgloba koju prate velika
oteklina, krvni podljev i bol. Ozljeđenika treba što hitnije prevesti u bolnicu, rendgenski snimiti i
pod anestezijom namjestiti zglob. Ovisno o vrsti zgloba i ozljedi, potrebno je imobilizirati zglob na
određeno vrijeme. Ako se nakon namještanja zglob ne imobilizira ili se imobilizacija prerano prekine,
izostaje zacjeljivanje veza i može se javiti novo iščašenje. Postupna rehabilitacija uključuje
razgibavanje u toploj vodi i jačanje atrofiranih mišića.

Koštani prijelomi – mogu biti otvoreni i zatvoreni. Kod zatvorenih prijeloma kost može biti
napuknuta. Na rendgenu se vidi tip prijeloma (koso, poprijeko, spiralno). Kod potpunog prijeloma bez
pomaka, kost zadržava svoj položaj, i prije stavljanja u gips ne treba je namještati. Kod prijeloma s
pomakom, kost postaje kraća i deformirana. Otvoreni prijelom najteža je vrsta prijeloma, jer pored
velikog pomaka ulomka postoji i rana, koja je u pravilu, uvijek inficirana. Simptomi – bolesnik ne može
pomaknuti slomljeni dio tijela; mjesto prijeloma je jako bolno i na njemu se javlja patološka gibljivost.
Prisutna je opća slabost, koja može dovesti i do nesvjesti. Pri pomicanju slomljenih dijelova može se
čuti krckanje. Kod većih kosti opći simptomi su jače izraženi, a bolesnik zapada u stanje šoka (blijedilo,
površno disanje, slab i ubrzan puls). Prijelom je potrebno imobilizirati pričvršćivanjem uz kakav
čvrst predmet (štap, daska, kišobran isl.)

Ozljede glave i lica – razlikujemo ozljede mekih dijelova, kosti i mozga. Ozljede mekih dijelova su
kontuzije, ogrebotine i rane; zahvaljujući dobroj prokrvljenosti glave i lica, obično brzo zarastaju.
Ozljede kosti mogu zahvatiti samo pokosnicu, pa tada obično na mjestu ozljede nalazimo veliku kvrgu
kao posljedicu izljeva krvi. Ozljede i prijelomi kostiju lica mogu biti praćene i potresom mozga. Kod
prijeloma korijena nosa, nos je deformiran, uz jako krvarenje iz nosa. Kod prijeloma čeljusti otežano je
otvaranje i zatvaranje usta. Kod udarca u bradu ili pada može doći do zagriza jezika i jakog krvarenja.
Potres mozga je najlakša moždana ozljeda – ne dolazi do anatomskih promjena, već samo do
funkcionalnog poremećaja izazvanog udarcem, padom isl. javlja se prolazna nesvjestica, bljedilo u licu,
mučnina, površno disanje i usporen puls. Kada ozlijeđeni dođe k svijesti, ne sjeća se događaja koji su
se zbili neposredno prije ozljede. Kriterij za ocjenu težine potresa mozga jest vrijeme trajanja gubitka
svijesti. Kontuzija mozga je teža ozljeda, jer je narušena anatomska struktura moždanog tkiva.
Simptomi su isti kao i kod potresa mozga, samo jače izraženi, a stanje ozlijeđenog je znatno teže
(dugotrajna nesvjestica), a može doći i do neuroloških ispada.
Kod svih ozljeda glave ozljeđenu osobu treba polegnuti na ležaj (ne na zemlju) u vodoravan
položaj s malo uzdignutom glavom te pustiti da miruje. Ako postoji rana, treba je pažljivo povezati
prvim zavojem, bez velikog okretanja glave. Ako je ozlijeđeni u nesvjesti, treba ga položiti na bok i
ostaviti da mirno leži, opustiti odjeću i omogućiti cirkulaciju zraka. Na ozlijeđeno mjesto možemo
staviti led ili hladan oblog, a pod nos podražajna sredstva.
Onesvještenoj osobi stalno treba pratiti disanje i puls. Ako je disanje pravilno i duboko, a puls
regularan (makar i usporen ili ubrzan) možemo pričekati daljnji razvoj situacije; ako je disanje
nepravilno, površno ili kratko, a puls ubrzan i nepravilan, postoji direktna opasnost za život, te
ozlijeđenog treba odmah i vrlo pažljivo prebaciti u bolnicu. Onesvještenoj osobi ne smijemo davati
ništa na usta. Kod ozljede s krvarenjem nastupa opća slabost organizma i šok. Prati ga nagli pad
krvnog tlaka i vrlo ubrzan, nepravilan i slab puls. Ozlijeđeni je blijed, pri svijesti, slab, reagira na
okolinu, nerado odgovara, i ne tuži se na bol, jer je ni ne osjeća. Kod krvarenja iz nosa, ozlijeđenu
osobu treba postaviti u sjedeći položaj („mislilac“). Krvarenje iz uha treba zaustaviti tako da se na ulaz
u ušni kanal stavi gaza, koja ne smije ići duboko u kanal.

Rehabilitacija nakon težih ozljeda, a nakon bolničke rehabilitacije i završenog liječenja, nastavlja se
na treningu. Ozlijeđeni je rehabilitiran i sposoban za puno opterećenje treningom kada su na
ozlijeđenom dijelu svi zglobovi razgibani, a mišići više nisu atrofični. Ako se ozlijeđeni još uvijek boji
opterećenja, potrebna mu je psihoterapijska pomoć kako bi razbio strah i omogućio povratak
aktivosti.

Poremećaji
- Ortostatski kolaps – gubitak svijesti koji nastaje ako vježbač nakon kratkotrajnog velikog
napora ostane stajati uspravno. Napor izaziva dovođenje znatne količine krvi u mišiće donjih
udova. Izostaje ritmičko stezanje mišića, pa je smanjen venski povrat što izaziva smanjeni
dotok krvi srcu. Dovod krvi u mozak i opskrba nedovoljni su, pa se javlja nesvjestica. Može
se spriječiti postepenim smanjivanjem intenziteta vježbanja.
- Sunčanica i poremećaji uzrokovani toplinom (toplotni udar) – nastaju obično zbog topline
sredine, atmosferskih uvjeta, neprikladnog odijevanja, nedovoljne mogućnosti prilagodbe,
slabe kondicije isl. Simptomi su vrućica, glavobolja, omaglica, uzbuđenje, pa i krvarenje iz
nosa (sunčanica); gubitak svijesti, visoka rektalna temperatura (toplotni udar). Ozlijeđenog
treba smjestiti u hladan prostor, raskopčati ga ili mu skinuti dijelove odjeće, staviti
hladne obloge na glavu i tijelo, dati puno tekućine ili eventualno infuziju, a prema
potrebi, primjeniti i umjetno disanje.

Premor ili upala mišića – očituje se bolima u mišićima nekoliko sati nakon prestanka aktivnosti ili
idućeg dana. Nakon početnog zagrijavanja i razgibavanja, bolovi popuštaju. Liječenje je jednostavno –
nakon noćnog odmora, polaznik može nastaviti trenirati unatoč početnim bolovima. Grčevi
će popustiti i to će najviše pridonijeti odvođenju otpadnih tvari. Pri odmoru povoljno djeluje i toplina,
jer se znojenjem izdvaja znatna količina mliječne kiseline. U takvim je slučajevima najbolja sauna
ili primjena aspirina. Veliki fizički napori mogu kod djevojaka prouzročiti poremećaje menstrualnog
ciklusa, a najčešće se događa početnicama.
 UNIAO CAPOEIRA PONTAPE
sequencias

movimentos basicos:
1. Base lateral – negativa – role
2. esquiva lateral – negativa – meio role
3. entra armada – volta – paralela – negaça – meio role – base lateral
4. troca de negativa - role
5. esquiva lateral – esquiva lateral – giro para trais – cocorinho – negativa - ginga
6. A: negativa – apanhado – tesoura de frente
B: 'passape' – izvlačenje iz tesoure
7. A: negativa – apanhado
B: preskok 'kozlić'
8. A: negativa
B: zatvaranje, preskok na leđa

20 sequencias do mestre Pontapé:

1. Queixada – base lateral – troca de base
2. Meia lua de compasso – paralela – troca de base
3. Guarda baixa – martelo
4. Cocorinha – role – meia lua de compasso
5. Queda de quarto – role
6. Armada – paralela – esquiva de frente
7. Passa pé – armada – meia lua de compasso
8. Passa pé – negativa – role
9. Vingativa – voltando no role
10. Meia lua de compasso – negassa – role
11. Meia lua de compasso – martelo cruzado – meia lua de compasso – base lateral –
paralela –
esquiva de frente
12. Passa pé – armada – cocorinha – meio role – meia lua presa – negassa – meia lua
presa
13. Martelo – base lateral – paralela – meia lua de compasso – chapeu de coro
14. Passa pé – armada – meia lua de compasso – martelo cruzado – meia lua chibata
(Compasso)
15. Queixada – martelo - base lateral – paralela – macaco russo
16. Passa pé – armada – cocorinha – meio role – meia lua queda de rins
17. Meia lua presa – base lateral – apoio de trez – base lateral – cabeçada
18. Queixada – meia lua de compasso – russo
19. Meia lua presa – vingativa – meia lua de compasso – esquiva lateral – troca de base
– base
lateral – escala
20. Passa pé – armada – meia lua de compasso – rasteira de costa – chapeu de coro –
vingativa – role – base lateral – galopante

verde/amarelo sequencias:
1. A: meia lua invertida – meia lua – banda – cintura
B: meia lua – guarda baixa – martelo – positiva - vingativa
miudinho sequencias:
1. A: meia lua – au
B: esquiva - tesoura
2. A: meia lua – meia lua – meia lua – tesoura (fechada) – escorpiao – cocorinho –
tesoura
B: meia lua – meia lua – tesoura – passape – au de costas
3. A: role – role – role – au – au – au – au (cabeça, fechado) – au (cabeça, fechado) –
au (cabeça) - au (cabeça) – meia lua – volta bananeira – meia lua – step – bençao – au
de costas
B: role – troca lado role – role – au – au – au – au (cabeça, fechado) – au (cabeça,
fechado) – au (cabeça) - au (cabeça) – meia lua – volta bananeira – meia lua – step -
positiva

benguela sequencias:
1. A: meia lua – base – giro, meia lua
B: entra meia lua, volta, armada no chao – apanhado – macaquinho
2. A: au do benguela – esquiva – giro, apanhado
B: quebra – meia lua invertida – au de costas
3. A: finta meia lua, giro – esquiva – chapeu de couro - base
B: quebra – queda de rins, ponte, queda de rins – negativa – meia lua

regional sequencias:
1. A: meia lua (guarda baixa)– meia lua (guarda baixa) – meia lua (guarda baixa) – step
(guarda baixa) – martelo (guarda baixa, swing) - gancho
B: meia lua (guarda baixa)– meia lua (guarda baixa) – meia lua (guarda baixa) –
(guarda baixa) gancho (guarda baixa, swing)

8 sequencias do mestre Bimba:

1. A: meia lua de frente - meia lua de frente – armada – aú – rolê
B: cocorinha - cocrinha - positiva - base
2. A: queixada – queixada – cocorinha – benção – aú - rolê
B: cocorinha - cocorinha - armada - negativa - cabeçada
3. A: martelo – martelo – cocorinha – benção – aú - rolê
B: banda - banda - armada - negativa - cabeçada
4. A: godeme - godeme - galopante - positiva - cabeçada
B: banda –banda - boca de calça-aú - rolê
5. A: giro – joelhada – aú - rolê
B: arpão de cabeça - negativa - cabeçada
6. A: meia lua de compasso – coorinha - meia lua de compasso
B: cocorinha - meia lua de compasso
7. A: armada – cocorinha – benção – aú - rolê
B: cocorinha - armada - negativa - cabeçada
8. A: benção – aú - rolê
B: negativa - rolê - cabeçada