TERMOTERAPIJA

Termoterapija je primjena toplote u terapijske svrhe. Toplota lokalno povišava temperaturu

kože, dovodi do hipermije, vazodilatacije, povišenja metabolizma, a refleksno i do relaksacije

mišića, popuštanja spazma i ublažavanja boli.

Indikacije za primjenu termoterapije su bolesti i oštećenja lokomotornog sistema, perifernog i

centralnog nervnog sistema, ženske bolesti i dr. Kontraindikacije su sva febrilna stanja,
kardiovaskularne bolesti, maligne neoplazme i sve akutne upale.

Termoterapija se provodi:

 zračenjem primjenom IC-zraka (infracrvenih) , sunčanjem (helioterapija)

 prenošenjem (kondukcijom) vodom, parom, zrakom, parafinom, peloidom,
balneoterapijom
 dijatermijom (toplotno dejstvo visokofrekventnom strujom, kratkovalna dijatermija).

Za direktnu primjenu termoterapije stoji nam na raspolaganju širok izbor sredstava, koja se
mogu primijeniti i u kući bolesnika (termofor, topli crijep, boca s toplom vodom...).

Zadaci sestre pri primjeni termofora

Termofor je sprava za neposredno grijanje površinskih dijelova tijela. Najčešće se

upotrebljava gumeni termofor, koji je najjednostavniji, praktičan i lako se prilagođava tijelu.
Na termoforu se nalazi ljevkasto proširenje s otvorom za ulijevanje vode, s nepropusnim
čepom na zavrtanj i nastavak koji služi za držanje termofora za vrijeme ulijevanja vode

Zadaci sestre pri primjeni termofora su:

Prije upotrebe mora se provjeriti ispravnost termofora:

 otvoriti termofor da u njega uđe zrak

 zatvoriti ga
 postaviti ga na ravnu tvrdu podlogu i pritiskom s obje šake slušati izlazi li zrak
 poslije provjere može se puniti toplom vodom
Priprema pribora:

 ispravan termofor
 posuda sa toplom vodom (oko 70 stepeni celzijusa)
 navlaka od debljeg platna ili veći peškir
 nekoliko smotuljaka vate
 bubrežasta zdjela.

Postupak:

- staviti termofor na ravnu podlogu (leži horizontalno)

- uhvatiti rukom gumeni nastavak na ljevkastom proširenju, podići ga vertikalno
(ljevskasto proširenje i dio termofora za vodu zatvaraju pravi ugao)
- ulijevati drugom rukom vodu sve dok se ne pojavi u proširenju
- zadržati termofor u horizontalnom položaju
- zatvoriti termofor
- pokupiti vodu oko zatvarača smotuljcima vate
- okrenuti termofor iznad bubrežaste zdjele pravjeravajući ispravnost termofora
- staviti termofor u navlaku i uviti u peškir na slijedeći način:
 raširiti peškir na ravnoj površini
 položiti termofor uzdužno na peškir
 saviti rubove peškira preko ljevkastog dijela termofora, zatim bočne slobodne
dijelove, ostali duži dio prebaci se preko termofora (peškir se oko termofora uvija kao
smotuljak gaze).

Ako se termofor primjenjuje lokalno, stavljamo ga na određeni dio tijela preko bolesnikove
spavaćice. Termofor treba često kontrolisati, pogotovo kod male djece i nesvjesnih bolesnika.
Ako se termofor primjenjuje radi zagrijavanja, tada ga ne prislanjamo uz tijelo. Stavljamo ga
ispod pokrivača kako bi zagrijao sloj zraka oko bolesnika i na taj način spriječio odavanje
topline tijela.

Električni jastuk je naprava za grijanje tijela i kada treba održavati toplinu bolesničke postelje.

Ima oblik jastuka, pokrivača ili čarapa. U vatrostalnom omotaču nalazi se grijač. Na
priključnom kablu nalazi se regulator jačine grijanja. Kod primjene termofora i električnog
jastuka treba paziti da ne nastanu opekotine, a kod električnog jastuka postoji opasnosti od
strujnog udara (ako je naispravan) i od požara.
Ostale oblike terrnoterapije provode fizioterapeuti na odjelima fizikalne medicine i
rehabilitacije:

 tople kupke (opšte i lokalne)

 peloidna oblaganja i apliciranja ljekovitog blata ili ulja
 parañnsko oblaganje (i zagrijani parafin primijenjen lokalno)
 zagrijana glina
 topli pijesak
 topli zrak
 sauna

KRIOTERAPIJA

Krioterapija je lokalno liječenje hladnoćom. Lokalna primjena hladnoće snižava temperaturu

kože, potkožnog tkiva i mišića. Periferna cirkulacija reagira u početku vazokonstrikcijom,

poslije čega dolazi do hiperemije. Djeluje li duže vrijeme, usporava se krvotok praćen
cijanozom kože.

Indikacije za krioterapije su lokalizovane akutne upale, svježe traume i bolesti lokomotomog

sistema. Djeluje analgetički i vazokonstriktivno na krvne i limfne sudove, čime smanjuje
edem i eventualne hemoragije, smiruje upalne procese.

Metode kriterapije su:

 primjena vrećica s ledom

 hladnih obloga
 uranjanje u hladnu vodu
 i masaža ledom.

Vrećica za led

Vrećica za led izrađuje se od gume ili plastike. Prazna oblik kruga na čijoj se jednoj strani
nalazi širok,okrugao otvor osiguran zatvaračem koji se zatvara načelu zavrtnja. Zatvarač mora
imati okruglu koja omogućava hermetičko zatvaranje vrećice za led. Led koji stavljmo u
vrećicu ne smije biti jako usitnjen, jer će se brzo otopiti. Oštre rubove zaoblimo polijevanjem
vodom, jer mogu oštetiti gumu i žuljati bolesnika.
Za punjenje vrećice treba pripremiti:

 usitnjen led
 ispravnu vrećicu
 navlaku ili kompresu
 nekoliko smotuljaka vate
 bubrežnjak

Postupak:

 staviti led u vrećicu

 zatvoriti vrećicu zatvaračem
 osušiti okolinu zatvarača smotuljkom vate
 staviti vrećicu u navlaku ili umotati u kompresu

Vrećicu s ledom stavimo na određeno mjesto tijela. Ne smije se dugo ostaviti na tijelu zbog
vazokonstrikcije krvnih sudova i smanjene cirkulacije krvi, a time i slabije prehrane tkiva.
Vrećicu s ledom povremeno skidamo i ponovo stavljamo.

Danas se u bolnicama upotrebljavaju specijalne vrećice (tzv. pingvini), koji su već tvornički
punjenje amonijevim jedinjenjima u tekućem stanju. Vrećice se zamrznu u hladnjaku, a prije
upotrebe stave se u navlaku ili kompresu. Vrlo su dobre jer ne zahtijevaju nikakvu pripremu i
dugo zadržavaju nisku temperaturu. Nedostatak im je što su tvrde, pa se ne mogu prilagoditi
ljudskom tijela, kao gumene vrećice za led.

OKUPACIONA - RADNA TERAPIJA

Terapija radom je dio rehabilitacijskog programa i obuhvata sve manuelne, kreativne,

socijalne , rekreativne, edukativne i ostale aktivnosti. Cilj terapije radom je poboljšanje
funkcionalnih, psihičkih, socijalnih sposobnosti bolesnika. Kod bolesnika želimo postići
određenu fizičku funkciju, ili željeni mentalni stav, ili i jedno i drugo.

Da rad uveliko utiče na liječenje, opazio je već i Hipokrat - "Rad je najprirodniji lijek za
čovjeka“. Grci su liječili psihijatrijske bolesnike (melanholija) takmičenjima, muzikom,
igrama. Ozbiljniji pokušaji uvođenja rada u liječenju psihijatrijskih bolesnika javljaju se u 18.
vijeku.
Početkom 20. vijeka počinje se s radnom terapijom kod ortopedskih i plućnih bolesnika.
Poslije II Svjetskog rata radna i/ili okupaciona terapija ulazi u mnoge bolničke ustanove.

Okupaciona terapija odvija se u obliku zanimanja. Pritom je poželjno da bolesnik radi

stimulacije ima i novčanu korist, ali to nije bitno.

Radna terapija primjenjuje se u rehabilitaciji lokomotornog aparata, a kod psihijatrijskih

bolesnika i radna i okupaciona terapija – međusobno se prožimaju. Posebnu važnost ima i
terapija radom kod bolesne djece.

Oblici terapije radom

Postoje razne terapije radom, no naajprihvatljivija je podjela na nespecifičnu i specifičnu.

Nespecifična terapija radom nema za cilj osposobljavanje određenog funkcionalnog ispada

nego je primarni cilj psihički učinak: odvratiti pažnju bolesnika od bolesti. Terapija djeluje na
ličnost i uspostavlja pozitivan stav prema sebi, okolini, društvu i radu i rješava ga negativne
motivacije.

Specifična (funkcionalna) terapija radom ima direktni cilj – uspostavljanje određene

funkcije bolesnog organa, poboljšanje snage, opsega i izdržljivosti pokreta, vraćanje finih
pokreta i kordinacije, liječenje određene bolesti. Specifičnoj radnoj terapiji obično prethodi
fizikalna terapija.

U terapiji radom primjenjuje se aktivnosti dnevnog života, profesionalne, kreativne i

intelektualne akitvnosti te pedagoški rad (posebno s djecom): održavanje higijene okoline,
tkanje, vezanje, pletenje, rad u drvetu, metalu , crtanje.. Također se primjenjuju rekreativne
aktivnosti: igra, ples, sportovi, radio, TV, kino..

Ljekar i radni terapeut uvjek odabiru oblik i vrstu aktivnosti prema: vrsti bolesti, oboljelom
organu, dobi bolesnika, znanju i interesu. Radnu terapiju propisuje ljekar koji vodi bolesnika.
On određuje što treba postići, a što treba izbjegavati. Radni terapeut odabire tehniku, metodu
te provodi i kontroliše izvođenje radne terapije.

Radna terapija je i test rehabilitacijskog postupka i profesionalni trening. Provodi se u

bolesničkoj sobi ili u posebnim prostorijama, individualno ili skupno, ali bez pritiska
vremena.