O metodi nastavnikova usmenog izlaganja i metodi

razgovora, te spoznajnim postupcima učenja

- tema za stručno usavršavanje -

Tema za stručno usavršavanje____________________________________ januar 2014.

NEKE SPECIFIČNOSTI METODE NASTAVNIKOVA USMENOG IZLAGANJA I

METODE RAZGOVORA

DEFINICIJA NASTAVNE METODE

Metoda – grč.  methodos – postupak, put, način postupanja u nekom radu, praktičnoj djelatnosti,
prema unaprijed utvrđenom redu, a za postizanje određenog cilja.

- gotove, unaprijed određene metodskim sustavom i verificirane sheme, modeli, procedura, način
rada, po kojima se odvija nastavna djelatnost, pomoću kojih pod rukovodstvom nastavnika
učenici stječu znanja, vještine i navike, razvijaju svoje umne sposobnosti i izgrađuju svoju osobu.

U svojoj biti su različiti elementi, manifestacije objektivne stvarnosti koje se iskorištavaju na

specifičan način da bi se postigao predviđeni cilj. Nastavna metoda može biti svaka djelatnost
koja se susreće u svakodnevnom životu, ako se primjenjuje u nastavne svrhe i ispunjava određene
pedagoške uvjete.

Metoda nastavnikova usmenog izlaganja je jedna od najstarijih i najefikasnijih nastavnih metoda.

Nastavnikova riječ  može bolje i potpunije od bilo koje druge metode upoznati učenike s novim
sadržajima jer se odvija u živom i neposrednom kontaktu nastavnika s učenicima. Nastavnik
svoje izlaganje uvijek prilagođuje konkretnoj situaciji, mijenja ga, dopunjuje, kombinira s drugim
metodama da bi učenici što bolje i dublje shvatili novu informaciju.

U izlaganju razlikujemo:

 A. pripovijedanje - jasno, živo, izražajno, slikovito i emocionalno izlaganje raznih događaja koji
se izlažu redom kako su se dogodili, označuju se mjesto i osobe, sudionici u događaju, navode se
uzroci i posljedice

B. opisivanje – predstavljanje nekog predmeta, pejzaža, pojava, situacija, vanjština čovjeka,

ponašanja ili radnje jezičnim sredstvima. Učenici stječu nove životne spoznaje sredstvima stranog
jezika i bitno je da novostečene spoznaje umiju i iskazati stranim jezikom, pa je svaka
demonstracija nekog predmeta vezana za učenje jezičnog izraza, uz sposobnosti da se predmet
opiše sredstvima stranog jezika.

C. objašnjavanje – izlaganje u kojem se nekoga upoznaje s novim, nepoznatim pojmovima,

predmetima, objašnjava se svrha i funkcioniranje razmih predmeta, značenje nepoznatih riječi,
leksičkih jedinica, gramatičkih kategorija, stilističkih izražajnih sredstava...

A., B. i C. su najčešći na početnom i srednjem stupnju učenja jezika. U nastavi ostalih predmeta
frontalno izlaganje ima nedostatke – pasivnost učenika, nemogućnost da se učenici aktivno
uključe u nastavni proces, slaba kontrola njihove pažnje i slaba povratna informacija. U nastavi
stranog jezika  nastavi stranog jezika nastavnik obično izlaže nove spoznaje u kratkim
odlomcima. Izlaganje traje minutu-dvije, sastoji se od kraće zaokružene cjeline koju učenici
mogu zadržati u pamćenju. Poslije izlaganja postavlja pitanja da provjeri razumijevanje i da
razvije kroz odgovore vještine i navike izgovora (artikulacije). Najbitnije je da se još jednom
ponavlja, nove leksičke jedinice se zapisuju na ploču, a zatim se izlaganje nastavlja.

2
Tema za stručno usavršavanje____________________________________ januar 2014.

U nižim razredima osnovne škole izlagane cjeline se ograničuju na 2-3 rečenice. Dopunjuje se
demonstracijom predmeta i radnji, slikama predmeta i situacija. Neophodna je grafička zornost:
ono što su čuli, učenici trebaju vidjeti i napisano, i sami to umjeti napisati u svoje bilježnice.

D. izvještavanje -  i dokazivanje – običniji su na srednjem i naprednom stupnju. Činjenice,

događaji, zaključci se iznose znanstvenom objektivnošću, dopunjuju se različitim slikama,
tablicama, grafikonima, dijapozitivima, koji trebaju potkrijepiti iznesene činjenice i dokaze.

Cilj izlaganja nije samo davanje nove informacije, stjecanje novih spoznaja, već i da učenici
istovremeno nauče na stranom jeziku te spoznaje jasno i tečno izlagati.

Metoda razgovora rjeđe se primjenjuje pri upoznavanju s novim sadržajima, ali je česta u svim
ostalim etapama nastavnog procesa. Razlikuje se prema tome tko postavlja pitanja i tko odgovara.
Najobičniji je oblik razgovora frontalni razgovor nastavnika i učenika: nastavnik postavlja
pitanja, a učenici odgovaraju. Vodi se radi ponavljanja obrađenoga gradiva. Nastavnik izlaže
novo gradivo u malim dijelovima, a zatim pomoću pitanja i odgovora razvija primarne govorne
vještine i navike. – kombinacija metode razgovora i metode izlaganja. Obraća se jednaka pažnja
svim učenicima, potiče aktivnost čitavog razreda, a istovremeno se vodi briga o jezičnom izrazu
svakog pojedinog učenika.

1. Pitanja nastavnik postavlja cijelom razredu: moraju ih razumjeti svi učenici, a zatim se
prozivlje onaj koji će odgovarati.

2. Učenici se nikad ne pitaju po abecednom redu.

3. Odgovor mora biti glasan i razumljiv čitavom razredu.

Slabiji učenici trebaju odgovarati češće, na kraća i lakša pitanja, ali ponavljati i teža nakon što su
na njih već odgovorili bolji učenici.

5. Pitanja ne smiju biti nejasna ni predugačka.

6. Učenici ne smiju odgovarati na pitanja samo sa „da“ i „ne“.

7. Ako učenik ne zna odgovor, nastavnik će preformulirati pitanje ili postaviti sugestivno pitanje
(učenik odgovara sa „da“ i „ne“ i ponavljaju pitanje).

8. Nepravilan odgovor nastavnik nikad ne prihvaća, pogotovo ne jezično pogrešan odgovor, on ga

ispravlja i traži od učenika da ponovi pravilan odgovor.

9. Dobro je navoditi primjere koji ilustriraju pravila, navode i tvrdnje.

10. Za dobar odgovor učenika valja uvijek pohvaliti.

Postoji frontalni razgovor između učenika: jedan učenik postavlja pitanja cijelom razredu,a
odgovara onaj tko zna ili onaj kome je pitanje upućeno. Razlikujemo razgovor u grupama koji se
vodi pri ponavljanju ili pri izvršavanju nekog zadatka, i razgovor u parovima koji se vodi nakon
frontalnog razgovora, a cilj mu je učvršćivanje istom stečenih govornih vještina i navika.  

3
Tema za stručno usavršavanje____________________________________ januar 2014.

SPOZNAJNI POSTUPCI

Psihičke aktivnosti se zahtijevaju od učenika u svakoj konkretnoj primjeni nastavne metode.

Prilagođene su dobi i interesima učenika. Prodanović ističe da sprilikom primjene svake metode
postoji mogućnost da se primjenjuje spoznavanje putem indikcije-dedukcije, analize- sinteze,
sinteze-analize, konkretnog-apstraktnoog, apstraktnog-konkretnog, općeg-pojedinačnog. Služimo
se induktivno-deduktivnim, analitičko-sintetičkim, logičkim nastavnim postupcima.

Postupci:

1. Imitacija ili radnja po obrascu – na početnom stupnju učenja jedan je od osnovnih načina
učenja jezičnog izraza. Usmjerena je usmjerena psihička aktivnost i primjenjuje se zato da bi
učenici što bolje spoznali pojedine jezične elemente i različite vrste govorne aktivnosti.

2. Asocijacija (udruživanje, spajanje) – povezanost među pojedinim opažanjima, predodžbama,

pojmovima, mislima, riječima, uslijed koje jedan opažaj, predodžba, pojam, misao ili riječ izaziva
drugi. Leksička jedinica može izazvati niz različitih asocijacija s obzirom na situaciju, s obzirom
na osobu koja ju je izgovorila, s obzirom na niz popratnih okolnosti – opasnosti, velike hladnoće.
uz glazbu...

3. Analogija (sličnost, podudaranje) – sličnost u nečemu među predmetima, pojavama, mislima,

riječima, koji se u cjelini razlikuju. Suđenje po analogiji je misaoni postupak u kojem se na
temelju sličnosti jedne ili više oznaka među različitim predmetima zaključuje da među njima
postoji sličnost i u drugim oznakama. Tendencija izjednačavanja – jezična silka koja različite
oblike riječi, riječi različitog postanka izjednačuje s drugim, sličnim, frekventnim riječima i
oblicima. (val-žal)

4. Kontrast (suprostnost, opozicija, očita razlika) – dva su predmeta, pojave, misli, u kontrastu
ako se oštro razlikuju, odudaraju jedna od druge.

5. Analiza –  rastavljanje cjeline na sastavne dijelove, izučavanje pojedinih dijelova kao dijela
cjeline, otkrivanje zavisnosti među dijelovima, tako da se rečenice rastavljaju na funkcionalne
jedinice, na leksičke jedinice, na riječi i morfeme od kojih su sastavljene.

6. Sinteza –  spajanje dijelova u cjelinu (jednostavnih pojmova u složene), tako se funkcionalne

jedinice prema različitim funkcijama slažu u funkcionalna polja,leksičke jedinice u semantička...

7.  Apstrakcija – odbacivanje od niza predmeta njihovih specifičnih elemenata i izdvajanje onoga
što im je svima zajedničko (najbitinije za pojedine gramatičke funkcije – oblikovanje nove
pojmovne cjeline).

8. Klasifikacija –  raspoređeivanje predmeta po njihovim osobinama u pojedine skupine i grupe.

9. Specijalizacija – podjela neke aktivnosti u pojedine operacije da se ilustrira postupak tvorbe,

način funkcioniranja, mogućnost spajanja i uključivanje jedinica niže jezične razine u višu.

10. Generalizacija (uopćavanje) – stvaranje općih zaključaka, dizanje na viši stupanj gramatičkih
apstrakcija... 

Logički postupci:

4
Tema za stručno usavršavanje____________________________________ januar 2014.

1. Prepoznavanje; negacija (-A) negiranje i tvrdnja (A) potvrđivanje elementarnog suda.

2. Binegacija: ni A ni B

3. Konjukcija: spajanje (veznikom ili bez veznika) A i B

4. Implikacija: složeni implikativni <8hipotetički) sud izražava odnos: ako A onda B

5. Disjunkcija: razdvajanje, rastavljanje dvaju ili više izraza neke cjeline.

6. Ekvivalencija: jednaka vrijednost: A je jednako B

7. Alternacija: zamjena jednih elemenata drugima: ili A ili B

Postupci se upotrebljavaju za razvijanje jezičnog izraza.

EMOCIONALNI DOŽIVLJAJI

Svaka čovjekova životna manifestacija prožeta je različitim osjećajima. Rijetki su trenuci apatije
kada čovjek isključi sve emocije  i ništa ne osjeća, jer i osjećaji indiferentnosti,
nezainteresiranosti, ravnodušnosti su oblici iskazivanja emocija.

Emocionalna spoznaja vezana je uz interese, svjesna i nesvjesna htijenja učenika, za one vrste
psihičkih aktivnosti koje su najprirodnije u određenoj dobi, za sklonost učenika određenom
načinu razmišljanja i zaključivanja, ljubavi prema sadržajima, predodžbama, asocijacijama i često
se razlikuju od razreda do razreda, u gradu i na selu, kod dječaka i djevojčica, zavise o
klimatskim uvjetima, klase, standarda.

Emocionalnim doživljajima se regulira odnos učenika prema nastavi i njihov stupanj aktivnosti.
Nastavnik će pobuđivati emocije učenika, motivirati ih i pridobivati za rad, razvijati njihovu
sklonost za izvršavanje zadataka, usmjeravati njihovu aktivnost, radost, gnjev... pri obradi
raznovrsnih tema, jezičnih i izvanjezičnih sadržaja.

NEPOSREDAN I POSREDAN SPOZNAJNI PUT – INDUKCIJA I DEDUKCIJA

Indukcija –  neposredni put spoznavanja u nastavi organiziran tako da učenici neposredno

promatraju predmete, procese, pojave koje se proučavaju, da se oslanjaju na svoje stečeno
iskustvo i predznanje i na osnovi toga formiraju pravilne predodžbe, pojmove i zakone. Služi
dobivanju općih zakona iz pojedinačnih. Koristi se kad su konkretne predodžbe nužni preduvjet
za formiranje pravilnih pojmova, pravila i zakona, dulji je put, ali za učenike najlakši i
najjednostavniji.

Dedukcija –  posredni put kad se kao osnovni elementi spoznaje daju učenicima „apstraktna,
gotova znanja“ koja se zatim ilustriraju različitim elementima objektivne stvarnosti. Sastoji se u
zaključivanju iz općeg na pojedinačno. Veže se za učenje gramtike (jezična pravila pa primjeri).

Između njih postoji uzajamna povezanost. Pri oba pristupa potrebno se koristiti odgovarajućim
spoznajnim postupcima: analizom i sintezom, apstrakcijom i klasifikacijom, konjukcijom i
alternacijom...