1.

Definišite parnične radnje, navedite vrste parničnih radnji te obrazložite parnične radnje
stranaka detaljno a uporedite ih sa parničnim radnjama suda?

Parnične radnje stranaka i suda čine sadržinu parnice. Parnične radnje ragulisane su pravilima procesnog
prava i zbog toga predstavljaju najznačajnije pravne činjenice u postupku. Procesno – pravne činjenice su
one za koje pravila procesnog prava vezuju određene promjene u procesnim odnosima.

Parnični postupak sastoji se od parničnih radnji kojima se postupak pokreče, razvija i okončava parnica.
Sve parnične radnje koje se poduzimaju u postupku međusobno su povezane i to vremenski, logički,
kauzalno i ciljno.

Podjela parničnih radnji

Parnične radnje možemo posmatrati u širem i u užem smislu. U širem smislu to su radnje svih učesnika u
postupku (suda, stranaka i trečih osoba – ako su to treća lica to nisu parnične radnje već procesne radnje
koje su regulisane procesnim pravilima i iste ne dovode do zasnivanja, razvijanja i okončanja parnice).

U užem smislu to su samo parnične radnje suda i stranaka. Ovim radnjama se zasniva, razvija i okončava
parnica.

Parnične radnje dijele se na:

 stranačke (ove radnje preduzimaju same stranke i/ili njihovi zastupnici u ime i za račun stranaka)
 sudske parnične radnje - ove radnje preduzima parnični sud koji treba riješiti konkretnu parnicu a
izuzetno ove radnje može poduzeti i zamoljeni sud. Ove radnje preduzima nadležni sud preko
sudije pojedinca ili vijeća sudija. Najvažnije parnične radnje suda su odluke u obliku presude i
rješenja.

Razlike između parničnih radnji stranaka i suda

Parnične radnje stranaka i suda međusobno se razlikuju jer stranačke parnične radnje poduzimaju stranke
sa ciljem da se konkretni spor povoljno riješi za svaku od stranaka dok se sudske parnične radnje
preduzimaju sa ciljem da se donese odgovarajuća odluka kojom će se riješiti nastali spor.

Sljedeča razlika između radnji ogleda se u tome što stranke preduzimaju parnične radnje u svom
sopstvenom interesu kako bi uspjele u sporu dok su parnične radnje suda akti državnog organa koje su
regulisane procesnim pravilima.

Procesne radnje stranaka

Samo one radnje za koje norme procesnog prava vežu pravne učinke su parnične radnje stranaka. Stranka,
po pravilu, nije dužna da preduzima parnične radnje, a iste su rezultat njene volje (npr. stranka može
propustiti svojom voljom da dostavi odgovor na tužbu pa će sud riješiti spor donošenjem presude zbog
propuštanja ili stranka može svojom voljom propustiti da izjavi žalbu protiv presude ili da odustane od već
izjavljene žalbe pa će se tako okončati nastali spor). Stranka može poduzimati parnične radnje:

 Aktivnim djelovanjem,
 Propuštanjem, ili
  Konkludentnim radnjama.

Parnićne radnje stranaka dijele se na:

1. Posredne – ove radnje same po sebi ne proizvode pravne posljedice nego tek posredstvom djelatnosti
suda. To su:

 prijedlozi,
- stvarni - odnosi se na odluku suda o predmetu spora: npr. tužba; prijedlog tuženog da sud odbije
tužbeni zahtjev; odgovor na žalbu
- procesni - stranke utiču na vremenski razvoj parnice: npr. prijedlog za odlaganje ročišta; prijedlog
za produženje sudskog roka za preduzimanje neke radnje.
 tvrdnje – njima tužilac želi dokazati osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva dok tuženi
prigovorima želi osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva
- činjenične
- pravne
 prijedlozi za izvođenje dokaza

2. Neposredne - su one koje same po sebi proizvode pravne posljedice u parnici bez djelatnosti i
posredovanja suda (npr. povlačenje tužbe od strane tužitelja; odricanje od tužbenog zahtjeva od strane
tužitelja; priznanje tužbenog zahtjeva od strane tuženog itd.)

Stranačke parnične radnje dijele se na:

 Usmene parnične radnje stranaka se poduzimaju izgovaranjem riječi na ročištima

 Pismene parnične radnje stranaka se poduzimaju pisanim podneskom ili izjavom na zapisnik pred
sudom ili drugim nadležnim organom.

Prema svom cilju parnične radnje stranaka se mogu podjeliti na napadačke ( tužba i protivtužba) i na
odbrambene (odgovor na tužbu i prigovori tuženog). Ova podjela je prvensteno teoretska te ne nalazi svoj
značaj u procesnim normama samo po sebi.

Parnične radnje stranaka se mogu podjeliti na one koje jesu vezane za rok (npr. odgovor na tužbu u roku
od 30 dana od dana prijema tužbe) i one koje nisu vezane za rok.

Opće karakteristike procesnih radnji stranaka

1. Subjektivne pretpostavke za važnost procesnih radnji su stranačka, parnična i postulaciona sposobnost;

2. Procesna radnja je po pravilu jednostrana izjava pravno relevantne volje stranke.

3. Adresat procesnih radnji je uvijek sud ( stranke komuniciraju isključivo preko suda pa su zbog toga sve
njihove parnične radnje usmjerene prema sudu)

4. Procesnu radnju predstavlja svako postupanje stranaka u parnici koje proizvodi posljedice na tu parnicu
i/ili materijalnopravni odnos sukladno normama procesnog prava ( npr. tuženi se ponaša pasivno kada ne
dostavi odgovor na tužbu a aktivno kada ga dostavi u ostavljenom roku). Pritom nije bitno da li je stranka
određenim postupanjem željela nastupanje date posljedice ili ne. Dakle, norme materijalnog prava koje se
tiču nedostataka u izjavi volje ovdje nisu primjenjive (relevantne su procesne norme);

5. . Dejstvo procesnih radnji ne može zavisiti od uslova. Međutim, dopušteno je isticanje više prijedloga
ili zahtjeva supsidijarno. Npr. tužilac u tužbi postavlja alternativno dva tužbena zahtjeva, s tim što
predlaže da sud usvoji drugi zahtjev ako se prvi pokaže neosnovanim.

6. Procesne radnje su u načelu opozive.

Ovo pravilo važi samo za posredne procesne radnje, tj. one radnje koje same po sebi ne stvaraju novu
procesno-pravnu situaciju u postupku.

Neposredne procesne radnje, tj. one koje neposredno stvaraju novo procesno stanje su po pravilu
neopozive. To su npr. povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, odricanje od pravnog lijeka itd.

7. Većinu radnji stranke preduzimaju u slobodnoj formi. Samo se najvažnije procesne radnje preduzimaju
u unaprijed utvrđenoj procesnoj formi ( tako je odredbama ZPP-a propisano šta mora da sadrži tužba,
odgovor na tužbu, žalba i sl.)

2. Objasnite pojam zapisnika, ročišta i rokova u procesnom pravu, navedite i objasnite vrste rokova
i njihovu karakteristiku, računanje, održavanje te pojam propuštanja?

Zapisnik

Zapisnik je javna isprava i ima istu dokaznu snagu kao i svaka druga javna isprava. Sud sačinjava zapisnik
o svim preduzetim parničnim radnjama koji predstavlja pisani trag i dokaz o preduzetim parničnim
radnjama i njihovom sadržaju. Zapisnik se sastavlja o svim preduzetim parničnim radnjama i stranaka i
suda i u širem smislu, na ročištu i van ročišta. Zapisnik je oblik pismenosti u parničnom postupku koji
predstavlja trag i evidenciju o svim preduzetim prvenstveno usmenim parničnim radnjama u postupku.

Samo na osnovu zapisnika se može utvrditi da li se prvostepeni sud pri vođenju postupka pridržavao
normi procesnog prava. Ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između sudskog zapisnika i
odluke, to za posljedicu ima apsolutno bitnu povredu postupka. O manje bitnim izjavama se ne sastavlja
zapisnik već se pravi službena zabilješka u spisu.

Može se osporavati sadržaj zapisnika.

Sastavni dijelovi zapisnika ( sadržaj) su:

 zaglavlje ( naziv suda, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja radnja, naznaka
predmeta spora i imena prisutnih stranaka odnosno trečih osoba, zakonskih zastupnika stranaka
odnosno njihovih punomočnika)
 opis izvršene radnje, i
 potpis određenih lica ( sudija, stranaka odnosno njihovih zakonskih zastupnika ili punomočnika,
tumača, svjedoka, vještaka ...)

Značaj sadržja zapisnika ogleda se u tome što drugostepeni sud ima mogučnost da na osnovu sadržaja
ispita da li je prvostepeni sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovao na osnovu
 prihvačenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi odnosno da li je prvostepeni sud pravilno
primjenio norme porcesnog prava u odnosu na prijedloge i procesne prigovore stranaka.

Prema sadržaju preduzete parnične radnje, zapisnici se dijele na:

 raspravne zapisnike - raspravni zapisnik se sastavlja o svim preduzetim parničnim radnjama na

pripremnom ročištu i ročištu za glavnu rapravu pred prvostepenim te pred drugostepenim sudom.
 zapisnike koji su sastavljeni van rasprave i
 ostale zapisnike

Rokovi

Rok je vremenski interval za preduzimanje procesnih radnji predviđen normama procesnog prava. Rokom
su vezane stranke ali i sud. Rok je u službi načela ekonomičnosti.

Rokovi se dijele na zakonske i sudske rokove.

1.Zakonski rokovi su određeni zakonom i njihovo trajanje ne mogu mijenjati ni sud ni stranke. Takvi su
npr. odgovora na tužbu, rokovi za ulaganje pravnih lijekova.

Po svojoj prirodi ovo su prekluzivni rokovi. Propuštanje stranke da preduzmu određenu radnju u ovim
rokovima dovodi do gubitka prava na njihovo naknadno produživanje.

2. Sudski rokovi su takvi rokovi čije trajanje određuje sud s obzirom na okolnosti slučaja (npr. rok za
uplatu sredstava na ime vještačenja). Kod sudskih rokova, zakon predviđa maksimalne granice trajanja, a
trajanje u konkretnom slučaju određuje sud. Sudski rokovi se mogu produžavati na prijedlog stranaka.
Prijedlog za produženje roka se mora podnjeti prije isteka roka čije produženje se traži.

Druge vrste rokova:

1. Dilatorni rok je rok kojim se određuje vremenski period prije čijeg isteka nije dozvoljeno
preduzimanje neke procesne radnje.
2. Rokovi su propisani i za neke procesne radnje suda. To su tzv. instruktivni rokovi, za čije
propuštanje procesno pravo ne veže nikakve posljedice (npr. sud je dužan izraditi pismeni
otpravak presude najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave).

Sljedeća podjela je na objektivne i subjektivne rokove s obzirom na momenat od kojeg se računaju.

1. Subjektivni su oni rokovi koji počinju teći od dana saznanja za događaj koji je relevantan za njihovo
računanje ( rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje posjeda)

2. Objektivni rokovi su oni koji se računaju od dana nastupanja relevantne činjenice, neovisno od saznanja
ovlaštenog lica za tu činjenicu. ( rok od 1 godinu dana od učinjenog smetanja posjeda)

Računanje rokova

Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine. Rok ima svoj početak i završetak. Ako je rok određen na
dane, u rok se ne uračunava dan kada je dostava pismena ili saopštena obavljena već se za početak roka
uzima se prvi naredni dan. Rok ističe protekom posljednjeg dana.
Rokovi određeni na mjesece, odnosno godine, završavaju se protekom onog dana zadnjeg mjeseca
odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok počeo. Ako tog dana nema, rok se završava
zadnjeg dana tog mjeseca.

Ako zadnji dan roka "pada" u nedjelju ili na državni praznik, rok ističe istekom prvog narednog radnog
dana.

Održanje rokova

Rok je održan ako je radnja čije je preduzimanje vezano za određeni rok, preduzeta prije isteka roka.
Radnja je preduzeta u roku ako je podnesak kojim se radnja preduzima predat sudu prije isteka roka.
Podnesak se smatra predatim sudu danom njegove predaje preporučenom pošiljkom, telegramom ili
elektronskom poštom. Kao dan predaje podneska sudu smatra se dan kada je stranka podnesak predala
pošti preporučenom pošiljkom. Međutim, ako je stranka podnesak predala pošti običnom pošiljkom tada
će se kao dan predaje smatrati dan kada pošiljka prispije u sud.

Za lice koje se nalazi na odsluženju vojnog roka ili na izdržavanju zatvorske kazne, podnesak se smatra
predatim danom njegove predaje komandi vojne jedinice, odnosno upravi zatvorske ustanove.

Ako stranka iz neznanja preda ili uputi podnesak nenadležnom sudu, a prije isteka roka, smatrat će se da je
podnesak podnesen na vrijeme.

Ročišta

Ročište je vremenski moment, određen od strane suda, radi „raspravljanja“ te zajedničnog preduzimanja
parničnih radnji stranaka te drugh učesnika u postupku i suda na određenom mjestu.

Stranke preduzimaju parnične radnje na ročištu ili izvan ročišta ( npr. stranka uputi pismeni podnesak
sudu – prijedlog za izvođenje dokaza).

Na ročištu se ostvaruju osnovna načela parničnog postupka: kontradiktornosti, usmenosti, javnosti,

neposrednosti.

Ročišta dijelimo na obligatorna (ona koja se moraju održati) i fakultativna (sud može odlučiti da ih održi
ali ne mora).

Obligatorna ročišta su:

1. Ročište za glavnu raspravu,

2. Pripremno ročište
3. Ročište povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje (npr. stranka koja je uredno pozvana a
ne dođe na pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu a ima opravdan razlog za izostanak
podnosi prijedlog za povrat u pređašnje stanje)

Sud poziva stranke i ostale osobe čije prisustvo cijeni potrebnim na ročište. Pozivanje je obavezno, a mora
se ostaviti dovoljno vremena za pripreme za raspravljanje i preduzimanje parničnih radnji. Sud mora
upozoriti stranke na posljedice propuštanja ročišta. Ročište se u pravilu održava u sudskoj zgradi radnim
danom u toku redovnog radnog vremena, ali sud može odrediti da se održi izvan sudske zgrade, ako je to
nužno i ako će se tako uštedjeti na vremenu i troškovima postupka (uviđaj, saslušanje svjedoka koji je na
liječenju u bolnici).

Propuštanje

Procesna radnja je propuštena ako nije preduzeta u predviđenom roku ili do određenog momenta u razvoju
postupka, i to bez obzira na odgovornost stranke.

Najvažnija pravna posljedica propuštanja je u nastupu prekluzije – prestanak prava i mogućnosti da se

poduzme konkretna parnična radnja. Propuštanje zakonskih rokova po pravilu vodi prekluziji ( npr. ako
tuženi u zakonskom roku od 30 dana od prijema tužbe ne dostavi odgovor na tužbu sud će donijeti
presudu zbog propuštanja).

Posljedice propuštanja ročišta zavise od toga koje ročište je propušteno. Ako na pripremno ročište ne dođe
uredno pozvani tužilac važi zakonska pretpostavka da je on povukao tužbu pod uslovom da tuženi ne
zahtjeva da se ročište održi. Ako tuženi zahtjeva da se održi pripremno ročište tada za tužitelja nastupa
prekluzija u pogledu iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza koji nisu navedeni u tužbi.

Ako uredno pozvani tužitelj ne dođe na ročište za glavnu raspravu važi pretpostavka da je povukao tužbu
osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje te će sud voditi raspravu u odsustvu urednog
pozvanog tužitelja i donijeti presudu a ne rješenje o povlačenju tužbe.

Ako pred drugostepenim sudom sa rasprave izostane tužitelj koji je izjavio žalbu protiv prvostepene
presude rasprava se neće održati i za tužitelja nastupa prekluzija jer neće moći ponovo izvesti one dokaze
koje je odredio drugostepeni sud a niti će biti prihvačeni njegovi relevantni dokazi koji su prvi put
predloženi u žalbi.

Ako na pripremon ročište ne dođe uredno pozvati tuženi ročište će se održati bez njegovog prisustva a to
znači da je nastupila za njega prekluzija u pogledu iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza
koje nije naveo u odgovoru na tužbu odnosno neće moći podnijeti protivtužbu ukoliko ona nije podnesena
u odgovoru na tužbu.

Ako na ročište za glavnu raspravu ne pristupi uredno pozvani tuženi rasprava će se održati bez njegovog
prisustva i za njega nastupa prekluzija jer će prvostepeni sud opozvati svoje rješenje kojim je odredio
izvođenje dolaza koje je predložio tuženi i isti se neće izvesti.

Ako na zakazanu raspravu pred drugostepenim sudom ne dođe uredno pozvani tuženi koji je izjavo žalbu
protiv prvostepene presude rasprava se neće održati pa će za tuženog nastupiti prekluzijai neće se izvesti
oni dokazi koje je prvi put predložio tuženi u svojoj žalbi.

3. Navedite sve obavezne elemente tužbe i detaljno obrazložite svaki?

Obavezni elementi tužbe su:

1. određenje suda kojem se tužilac obraća sudu za pravnu zaštitu – tužbom se neka osoba obraća sudu
tražeći pravnu zaštitu u situaciji kada smatra da je neko njegovo subjektivno pravo povrijeđeno, ugroženo
ili osporeno od strane označenog tuženog. Tužba je usmjerena prema sudu koji je ovlašten da odluči o
zahtjevu za pružanje pravne zaštite. Zakonom o redovnim sudovima određena je stvarna nadležnost
sudova da postupaju u određenim pravnim stvarima dok je odredbama ZPP-a određena mjesna nadležnost
suda opšte nadležnosti da postupa u određenoj pravnoj stvari. Sud je u toku cijelog postupka dužan po
službenoj dužnosti da pazi na svoju nadležnost pa ako utvrdi da nije nadležan donosi rješenje kojim će se
oglasiti nenadležnim, ukinuti sve već provedene radnje i odbaciti tužbu.

2. određenje obje stranke (tužioca i tuženog) kao i zastupnika ako iste imaju – u parničnom postupku
učestvuju 3 subjekta a to su tužilač – lice koje pokreće parnicu podnošenjem tužbe; tuženi – lice protiv
kojeg se pokreće parnica i sud – državni organ koji treba da riješi nastali spor među strankama.

3. osnov za nadležnost - Pod osnovnom za nadležnost suda podrazumjeva se mjesna i apsolutna

nadležnost suda ( da predmet rješavanja ne spada u nadležnost nekog drugog državnog organa). Ovaj
element tužbe je BIO novina u Zakonu o parničnom postupku, i odnosi se na određivanje samo mjesne
nadležnosti, budući da na stvarnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.
Ranijim odredbama Zakona o parničnom postupku ovaj element je mogao ali nije morao da se navede u
tužbi. Isti je obavezan element tužbe samo ako se iz drugih elemenata ne može zaključiti osnov za
nadležnost.

4. tužbeni zahtjev - Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom zahtjevu tužilac postavlja određenu
pravnu tvrdnju i istovremeno od suda traži da izrekne određenu pravnu posljedicu u formi odluke. Može
se definisati kao procesno-pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, koji je zasnovan
na tužiočevoj tvrdnji da mu pripada ovlaštenje da traži ostvarenje određenih pravnih posljedica iz
određenih činjenica. Tužbeni zahtjev je procesnopravni pojam. Mora se razlikovati od materijalnopravnog
zahtjeva (osoba ima materijalnopravni zahtjev kada joj pripada subjektivno pravo npr. pravo da traži
činidbu od neke druge osobe). Tužbeni zahtjev je prijedlog presude koji bi sud trebao da donese ako
ocjeni da je zahtjev osnovan. Iz tužbenog zahtjeva treba da se tačno vidi sadržaj i obim pravne posljedice
koju tužilac traži iz presude.

5. činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev (činjenični osnov tužbe) - Razlikuju se činjenični i pravni
osnov tužbe. Činjenice na kojima tužilac zasniva svoj tužbeni zahtjev predstavljaju činjenični osnov tužbe.
To je jedan životni događaj iz prošlosti ili sadašnjosti. (Npr. lice A i B su zaključili ugovor o kupoprodaji
vozila. Naknadno se javlja treće lice koje tvrdi da je vozilo njegovo i zahtjeva sudsku zaštitu da sud utvrdi
da je ništav kopoprodajni ugovor).Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan element tužbe jer sud
nije vezan za pravni osnov tužbe koji je naveo tužilac. Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne
činjenice (to su one činjenice za koje se veže nastanak, promjena ili prestanaka pravnog odnosa – npr.
rođenje djeteta, smrt lica, razvod braka, zaključenje ugovora ...) iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu
izvodi tužbeni zahtjev. Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne
norme vežu određene pravne posljedice. Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji
omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o
osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stranke mogu dopunjavati činjenični osnov tužbe do zaključenja
pripremnog ročišta, a nakon toga samo ako nisu znale ili nisu mogle znati o činjenicama u pitanju. Sud
svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a
ne na osnovu činjenica iznesenih u tužbi. U interesu tužitelja i tuženog je da iznesu sve pravnorelevantne
činjenice do zaključenja pripremnog ročišta ( procesni teret u vlastititom interesu) jer ako ih do tada ne
iznesu, a bile su im poznate, na ročištu za glavnu raspravu neće ih moči uspješno iznijeti odnosno sud ih
neče prihvatiti.
6. dokazi kojima se utvrđuju te činjenice – tužilac je već uz tužbu dužan priložiti sve razpoložive dokaze
kako bi sud došao do uvjerenja da tužilac ima pravni interes za podnošenje tužbe i zahtjev za sudsku
zaštitu. Dokazima se potvrđuju činjenice koje tužilac navodi u činjeničnom osnovu (supstratu) tužbe.
Tužilac ima mogučnost da svoje dokaze predloži najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta a samo
izuzetno do zaključenja glavne rasprave ako iz opravdanih razloga ( pravni standard) nije mogao
predložiti dokaze do zaključenja pripremnog ročišta.

7. vrijednost predmeta spora - Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora osim u
slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može izraziti u novcu ( npr. tužba za utvrđenje da je ništava
javna isprava). Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.
Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora
ako ne čine glavni zahtjev. Tužba u kojoj nije navedena vrijednost spora smatra se neurednom pa će je sud
vratiti tužiocu na ispravku, a ako tužilac u ostavljenom sudskom roku ne otkloni taj nedostatak sud će
tužbu odbaciti svojim rješenjem. Jednom označena vrijednost spora ne može se naknadno mijenjati.

Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po
njihovom zbiru, ali najviše do iznosa koji odgovara zbiru davanja za vrijeme od pet godina.

Kod NENOVČANIH POTRAŽIVANJA sud će najkasnije na pripremnom ročištu odnosno na glavnom

raspravi ako pripremno ročište nije održano na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti
spora.

8. potpis – odredbom čl. 334 st.2 ZPP-a propisano je šta trebaju sadržavati podnesci kojima se stranke ili
treća lica obračaju sudu, pa je tako propisano da podnesci moraju biti potpisani od strane podnositelja
ukoliko on nije zastupan po zakonskom zastupniku ili punomočniku. Ukoliko se podnesci dostavljaju
elektronskom poštom moraju biti ovjereni kvalifikovanim elektronskim potpisom.

Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov sud nije vezan za njega ( iura novit curiae).

4. Definišite tužbu, objasnite karakteristike tužbi, navedite vrste tužbi i detaljno ih obrazložite?

Tužba je dispozitivna posredna parnična radnja stranaka kojom se pokreće parnični postupak. Tužba je
procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano pravo na pravnu
zaštitu. Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog subjektivnog prava odnosno ovlaštenja. Kao
procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i prema drugoj stranci - kome se dostavlja
primjerak tužbe. Tužbom se identifikuju procesni položaji u procesnopravnom odnosu. Dostavljanje tužbe
sudu za posljedicu ima pokretanje konkretnog parničnog postupka, ali procesnopravni odnos će nastupiti
(parnica počinje teći) tek kad sud dostavi tužbu na odgovor tuženom.

Karakteristike tužbe su sljedeče:

1. tužbu podiže subjekt povrijeđenog ili ugroženog materijalnog prava i tada se on pretvara u stranku
– subjekta procesnog prava
2. bez tužioca nema ni suđenja tj. bez tužbe nema ni postupka (nemo iudex sine actore)
3. kao procesna radnja tužba je upravljenja prema sudu
4. dostavljanje tužbe sudu ima za posljedicu pokretanje parničnog postupka
 5. posredstvom suda tužba je upravljena i prema drugoj stranci – tuženom kome se dostavljanjem
tužbe od strane suda saopštava da je tužilac protiv njega ustao sa tužbom i saopštava mu se kakav
je zahtjev tužilac istakao prema njemu
6. dostavljanjem tužbe tuženom počinje teči parnica (litispedencija) a ujedno se ostvaruje načelo
kontradiktornosti

Vrste tužbi

Prema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži, razlikuju se tri vrste tužbi:

1. osuđujuće ili kondemnatorne,

2. utvrđujuće ili deklaratorne i
3. preobražajne ili konstitutivne

Kondemnatorna tužba (tužba za osudu na činidbu)

Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju, trpljenje ili propuštanje tuženog.
Tužilac ovom tužbom traži da sud naredi tuženom sa prisilom državnog aparata npr. da plati određenu
svotu novca, da preda određenu stvar u posjed, da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl.
Kondemnatornom presudom, koju sud donosi na osnovu kondemnatorne tužbe, se utvrđuje postojanje
prava tužioca prema tuženom i istovremeno se naređuje, pod prijetnjom izvršenja, tuženom da ispuni
obavezu na koju je bio upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuženi ne ispuni dobrovoljno obavezu iz odluke,
tužilac ima mogućnost da u izvršnom postupku ostvari izvršenje prinudno.

Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo
postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi
povrijedio neko njegovo pravo i stoga proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u cilju otklanjanja
povrede.

Preuranjena kondemnatorna tužba - Poseban problem predstavljaju kondemnatorne tužbe u kojima je

tužbeni zahtjev upravljen na činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da je potraživanje dospjelo, a
u toku postupka se utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ako je tužilac naveo da će
dospjelost nastupiti u određenom vremenskom periodu u budućnosti, tužba se odbacuje kao nedopuštena,
zbog nepostojanja pravnog interesa. Kondemnatorna tužba samo izuzetno može biti dopuštena u slučaju
nedospjelih potraživanja, kao što je npr. kod zakonskog izdržavanja.

Vrste kondemnatornih tužbi:

1. tužba za osudu na dospjelu činidbu – prije nego je činidba dospjela ne postoji materijalnopravni
zahtjev tužioca pa ako bi on podnio tužbu sudu tada će sud tužbeni zahtjev presudom odbiti kao
neosnovan. Tek kada dospije činidba tužbeni zahtjev tužitelja bio bi osnovan (npr. lice A dalo je
pozajmicu licu B s tim da je rok vračanja 29.11. 2019. god. Lice A podnosi tužbu protiv lica B u
septembru 2019. godine kojom traži da mu vrati pozajmicu. Dakle, nije dospio rok za vračanje
pozajmice pa time činidba nije dospjela). Tužitelju ipak ostaje mogučnost da podnese novu tužbu
kada činidba dospije i tada se neće raditi o presuđenoj stvari jer pravosnažna presuda o odbijanju
tužbenog zahtjeva zbog preuranjenosti nije smetnja da se podnese nova tužba između istih lica i sa
istim zahtjevom kada činidba bude dospjela.
 2. tužba za osudu na buduču činidbu – ova tužba predstavlja izuzetak s bzirom na činjenicu da
činidba nije dospjela a iz razloga što tužilac ima pravni interes da se tuženi osudi na ispunjenje
neke buduće činidbe i prije njene dospjelosti ( npr. ako sud usvoji zahtjev mldb. tužitelja za
izdržavanje može obavezati tuženog da izvrši i činidbe koje nisu dospjele ili pak ako sud donese
presudu kojom se tuženi obavezuje da preda stvar koju drži u zakupu može se obavezati na
činidbu i prije prestanka takvog odnosa). Inaće je pravilo da činidba MORA DOSPJETI DO
ZAKLJUČENJA GLAVNE RASPRAVE A VIDIMO DA POSTOJE ODSTUPANJA OD TOG
PRAVILA.
3. tužba sa osudu na propuštanje – može se podići samo ako je dužnik izvršio neku radnju koja je
protivna njegovoj obavezi pa se smatra da je od tog momenta dospio zahtjev povjerioca za
činidbu. (npr. lice A i B zaključili su ugovor o zakupu poslovne prostorije. Protivno ugovoru o
zakupu lice B kao zakupac je izvršio građevinske radove u zakupljenom prostoru čime je lice A i
prije isteka ugovora o zakupu steklo mogučnost raskida takvog ugovora i iseljenja lica B)

Deklaratorna tužba

Deklaratorne tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje postojanja
ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili nepostojanje
prava ili pravnog odnosa) tužba može biti za pozitivno ( da sud utvrdi postojanje pravnoh odnosa, prava ili
istinitost isprave) ili negativno utvrđenje ( da sud utvrdi da ne postoji pravni odnos ili da je neka isprava
neistinita).

Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz
njega proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje određenog elementa u datom pravnom odnosu. Tako npr.
ne bi bila dopuštena tužba za utvrđenje da je rok za izvršenje ugovora istekao (ako je rok bitan element
ugovora), nego samo pravna posljedica isteka roka, a to je utvrđenje prestanka ugovora.

Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao ni apstraktna pravna pitanja.
Npr. predmet tužbe za utvrđenje ne može biti postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da
činjenice ne mogu biti predmet utvrđivanja postoji jedan izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti
neke isprave (querela di falso), što je u praksi vrlo rijedak slučaj. U principu, predmet utvrđenja mogu biti
samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos između tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac
zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa između tuženog i trećeg lica, ako za to postoji pravni interes. Pravni
interes kod tužbe za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje pravnog interesa, osim u onim
predmetima gdje zakon izričito predviđa tužbu za utvrđenje. Povreda pravila o pravnom interesu ne
predstavlja zakonski razlog ni za apsolutnu ni za relativnu ništavost, pa se smatra da se zbog povrede
pravila o pravnom interesu ne mogu uspješno ulagati pravni lijekovi.

Sadržaj deklaratorne zaštite nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama materijalnog
prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik ostvarenja pravne zaštite u službi pravozaštitne
potrebe a to je prevencija. Pravni interes za podizanje ove tužbe postoji u situacijama kad se u jednom
pravnom odnosu, prije dospjelosti činidbe, pojave okolnosti koje unose neizvjesnost i nesigurnost u
pogledu prirode i sadržaja tog pravnog odnosa (npr. lice A prodalo je licu B mobitel s tim da je lice B
trebalo isplatiti kupoprodajnu cijenu 15.12.2019. godine. Prije dospjeća te činidbe lice B osporava licu A
da su uopšte zaključili takav ugovor. Lice A preventivno ustaje sa utvrđujučom tužbom kako bi pred

sudom dokazao postojanje pravnog odnosa tj. postojanje ugovora o kupoprodaji da bi mogao naplatiti
kupoprodajnu cijenu). Neizvjesnost i nesigurnost su obično posljedica držanja tuženog koji svojim
radnjama ili izjavama izaziva spor o postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa.

Odnos deklaratorne i kondemnatorne tužbe - Ako je određeni spor prerastao u povredu konkretnog
subjektivnog prava, pravni interes za utvrđenje prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje
kondemnatornom tužbom i čini deklaratornu tužbu suvišnom. Deklaratornom tužbom tužilac ostvaruje
pravozaštitni cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice.

Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za utvrđenje koju tužilac podiže u
toku parnice pokrenute kondemnatornom tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da
bi mogao presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Ako ima mogućnost da iz istog odnosa u
nekoj drugoj parnici ostvari još neko pravo, tužilac će imati pravni interes da isticanjem prejudicijelnog
zahtjeva traži da se o prethodnom pitanju odluči kao o glavnom pitanju. Na taj način bi izbjegao
mogućnost da mu tuženi u nekoj drugoj parnici ospori postojanje takvog pravnog odnosa. Tužilac može
istaći incidentni zahtjev samo ako je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o zahtjevu koji
se postavlja tim incidentnim zahtjevom. Incidentni zahtjev je nov tužbeni zahtjev uz postojeći, ali njegovo
isticanje nema za posljedicu preinačenje tužbe. ( npr. tužilac je podnio tužbu protiv tuženog radi isplate
duga po osnovu zakupa prostorije. Tuženi u odgovoru na tužbu ističe da među parničnim strankama
uopšte ne postoji takav materijalnopravni odnos odnosno osporava postojanje zakupnog odnosa. Tužilac
tada ima pravni interes za utvrđenje da sud utvrdi postojanje zakupnog odnosa jer se to pitanje javlja kao
prethodno u parnici za osudu tuženog za isplatu duga)

Konstitutivna tužba (preobražajna )

Konstitutivne (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje određene
pravne promjene. Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu kojom se stvara nova pravna
situacija, preinakom ili ukidanjem postojećeg pravnog odnosa. Dakle, do promjene ne može doći
jednostranom izjavom volje koja se saopštava drugoj strani nego isključivo odlukom suda. (npr. ioko su
bračni odnosi teško i trajno poremečeni do razvoda braka će doći tek sudskom presudom)

Konstitutivna tužba se podiže u onim slučajevima u kojima se pravo na pravnu promjenu može ostvariti
samo na osnovu sudske odluke.

Karakter konstitutivne tužbe npr. ima tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje bračnog
očinstva, raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, gubitak prava na izdržavanje.

Ove tužbe upravljene su na prestanak postojećeg pravnog odnosa. Na području imovinskih odnosa,
tužbeni zahtjev konstitutivne tužbe najčešće se upravljen na izmjenu postojećeg pravnog odnosa.
5. Navedite procesne i materijalne posljedice podnošenja tužbe i detaljno objasnite litispendenciju te
res iudicata?

Posljedice podnošenja tužbe sudu dijele se na:

1. Procesno-pravna dejstva su:

 ocjenjivanje nadležnosti se u pravilu vrši prema činjenicama koje su postojale u trenutku

podnošenja tužbe. Nadležni sud zadržava nadležnost, bez obzira na eventualne promjene okolnosti
u toku postupka, a zbog kojih bi bio nadležan drugi redovni sud. Na taj način dolazi do ustaljenja
nadležnosti (perpetuatio fori);
 ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, tuženi se ne
može protiviti takvom preinačenju, u suprotnom može.

2. Materijalno-pravne posljedice podnošenja tužbe određene su normama materijalnog prava.

Među najvažnijima su:

 prekida se zastara. Međutim, ako tužilac povuče tužbu, odnosno ako je sud odbaci kao
nedopuštenu, smatra se da do prekida nije ni došlo;
 dužnik pada u zakašnjenje ( smatra se da je činidba dospjela)
 gubi se savjesnost;
 pravo izbora se iscrpljuje podnošenjem tužbe, ako to pravo kod alternativnih obligacija pripada
tužiocu;
 ako tužilac u bračnom sporu umre nakon podizanja tužbe, nasljednici imaju pravo nastaviti
postupak.

Litispendencija

Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje dostavljanjem tužbe tuženom na odgovor. Od tog trenutka
parnica postoji (litispendencija=postojanje parnice). Litispendencija je negativna opšta procesna
pretpostavka povodom predmeta spora u materijalom pravu. Litispendencija prestaje okončanjem parnice.
Prekid i mirovanje postupka nemaju uticaja na litispendenciju. Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.

Dejstva litispedencije:

1. Procesnopravna dejstva litispendencije su:

 zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome već postoji parnica između istih
stranaka
 ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje parnica, to ne sprečava
dovršavanje parnice među istim strankama među kojima je i započeta;
 za preinačenje treba pristanak tuženog;
 protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek od nastanka parnice;
 umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka u već zasnovanoj parnici
2. Materijalno-pravna dejstva litispendencije određena su normama materijalnog prava. Npr. tuženi koji je
savjesni držalac od trenutka kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac. ( i za
slučajnu propast stvari)

Kada se smatra da postoji dvostruka parnica ( zabrana litispedencije)?

Zabrana dvostruke litispendencije je najvažnije dejstvo litispendencije. Povodom istog predmeta se

između istih stranaka ne može istovremeno voditi više od jedne parnice. Sud će drugu tužbu odbaciti kao
nedopuštenu, ako utvrdi da parnica u istoj stvari već teče. Sud to najčešće sazna iz prigovora tuženog. Da
bi se utvrdilo postojanje dvostruke litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet predmeta spora.
Kad je u pitanju identitet stranaka, stranke u obje parnice moraju biti iste, ali ne moraju imati iste uloge.

Predmet spora mora biti isti u obje parnice. On je isti ako je isti tužbeni zahtjev. Dva tužbena zahtjeva su
identična ako se njima ostvaruje isti pravozaštitni cilj, te ako pravosnažnost odluke iz prve parnice svoje
dejstvo proteže i na predmet odlučivanja u drugoj parnici. Nije u suprotnosti sa zabranom dvostruke
litispendencije da se između istih lica zasnuje litispendencija tužbom za dosuđenje, dok još teče parnica
povodom tužbe za utvrđenje, jer je tužbeni zahtjev u ove dvije parnice različit - usmjeren je na ostvarenje
različitih pravozaštitnih ciljeva.

Novina je u novom ZPP-u da se na litispendenciju pazi kada su u pitanju postupci i odluke sudova na
teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. U starom ZPP-u je bilo određeno da se na litispendenciju pazi samo
po pitanju postupaka i odluka sudova na teritoriji entiteta.

Litispendencija pred stranim sudom

Ako dođe do podnošenja tužbe našem sudu u predmetu povodom kojeg teče parnica pred inostranim
sudom, naš sud će na zahtjev stranke prekinuti postupak ako su ispunjena dva uslova:

 ako u konkretnom slučaju nije predviđena isključiva nadležnost suda u FBiH, i

 ako postoji faktička uzajamnost.

Dakle, vidljivo je da zasnivanje litispedencije pred inostranim sudom u određenom predmetu NEMA
ISTA DEJSTVA kao zasnivanje litispedencije pred domačim sudom i ne predstavlja apsolutnu smetnju za
pokretanje parnice pred domačim sudom u istom predmetu. Sud ne pazi po službenoj dužnosti na
zasnivanje litispedencije pred inostranim sudom nego isključivo po prigovoru stranaka.

Res iudicata

Nakon što presuda postane pravosnažna njeno dejstvo u materijalnopravnom smislu ispoljava se u više
aspekata među kojima su najvažnija:

1. isključena je mogučnost pokretanja nove parnice i donošenja druge presude o istom predmetu
(identitas rei) između istih stranaka (identitas personarum) pred istim ili bilo kojim drugim sudom
2. pravosnažna presuda ima značaj smetnje (negativne procesne pretpostavke) na koju sud pazi po
službenoj dužnosti u toku cijelog postupka
3. dejstvo pravosnažnosti odnosno res iudicata presude ogleda se u vezanosti svakog drugog suda ili
nekog drugog državnog organa za pravosnažnu presudu u onim situacijama kada se pred drugim
 državnim organima vode određeni postupci a u predmetu odlučivanja se kao prethodno pitanje
javlja ono koje je presuđeno pravosnažnom presudom
4. pravosnažnost presude odnosno res iudicata je preduslov za prinudno izvršenje a samo izuzetno
odluka suda može biti izvršna prije nastupanja pravosnažnosti

6. Obrazložite tok parničnog postupka pred prvostepenim sudom u što više detalja?

Prvostepeni parnični postupak obuhvata fazu pripremanja glavne rasprave (pripremni postupak) i glavnu
raspravu (sastoji se od 2 ročišta jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu).

Parnični postupak pred prvostepenim sudom pokreće se tužbom što znači da se nikada ne može pokrenuti
po službenoj dužnosti.

Nakon prijema tužbe sud vrši prethodno ispitivanje tužbe te utvrđuje da li su ispunjene sve procesne
pretpostavke koje se tiču tužbe, parničnih stranaka, suda i predmeta spora. U ovoj fazi postupka sud će
tužbu odbaciti svojim rješenjem kao nedopuštenu ukoliko utvrdi da se radi o predmetu koji ne spada u
apsolutnu nadležnost suda ili pak da je tužba podnesena po isteku prekluzivnog roka.

Ako sud utvrdi da su ispunjene procesne pretpostavke dostavlja tužbu na odgovor tuženom. Tuženi je
obavezan da najkasnije u roku od 30 dana sudu dostavi pismeni odgovor na tužbu. Ukoliko to ne učini, te
ako su zadovoljeni drugi zakonski uvjeti, između ostalog da je tužilac zatraži donošenje presude zbog
propuštanja, sud će donjeti presudu zbog propuštanja. Ako tuženi u odgovoru prizna tužbeni zahtjev, sud
će odmah donijeti presudu na osnovu priznanja. Na osnovu odgovora na tužbu sud cijeni da li je potrebno
zakazati pripremno ročište, ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu.

Ukoliko je tuženi dostavio pismeni odgovor na tužbu sud će svojim rješenjem zakazati pripremno ročište.
Sud će u pravilu održati pripremno ročište uvijek kada ocjeni da je njegovo održavanje svrsishodno radi
što potpunijeg i cjelovitijeg pripremanja glavne rasprave. Sud na pripremnom ročištu raspravlja o
pitanjima koja se odnose na procesne smetnje ako utvrdi da postoje procesne smetnje tj. litispedencija, res
iudicata ili da tužilac nema pravnog interesa za vođenje parnice sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
Ako sud utvrdi da ne postoje procesne smetnje za dalji tok postupka sud pristupa ostvarenju drugog dijela
pripremnog postupka a to je razjašnjavanje pitanja koja se tiču predmeta spora. U okviru ovog pitanja sud
razjašnjava suštinu spora, sređuje procensu građu, razdvaja sporno od nespornog te odlučuje o tome koja
će se dokazna sredstva upotrijebiti za dokazivanje spornih činjenica. Na pripremnom ročištu sud može
donijeti presudu na osnovu priznanja (tuženi prizna tužbeni zahtjev); presudu na osnovu odricanja ( tužilac
se odrekne tužbenog zahtjeva); rješenje o povlačenju tužbe (ako tužilac izjavi da povlači tužbu a tuženi sa
tim saglasi) te ukoliko su stranke saglasne može se zaključiti sudska nagodba.

Nakon okončanja pripremnog ročišta sud će svojim rješenjem zakazati ročište za glavnu raspravu čime se
okončava pripremni stadij postupka. Glavna rasprava predstavlja jezgro parničnog postupka i bez glavne
rasprave nema ni postupka. Na glavnoj raspravi utvrđuju se pravnorelevantne činjenice izvođenjem
dokaza a te činjenice obrazuju osnov presude kao završnog akta. Sud može zasnovati svoju odluku samo
na osnovu procesne građe koja je bila predmet usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Ročište za
glavnu raspravu se zakazuje tako da se strankama ostavi dovoljno vremena za pripremu. ZPP navodi da
tipično to je 30 dana. Sudija može odlučiti da se glavna rasprava održi odmah nakon pripremnog ročišta.
U sporovima koji nisu složeni i u sporovima u kojima tako zaključi sudija, glavna rasprava se zakazuje
odmah nakon ispitivanja tužbe.
Nakon okončanja glavne rasprave sud će donijeti sudsku odluku.

7. Navedite i objasnite faze prvostepenog parničnog postupka i šta se treba postići u svakoj fazi,
detaljno obrazložite zakonom determiniran red odvijanja ročišta za glavnu raspravu?

Prvostepeni parnični postupak obuhvata dvije faze:

1. fazu pripremanja glavne rasprave ( pripremni postupak)

2. glavna rasprava (sastoji se od 2 ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu
raspravu)

1. Faza pripremanja glavne rasprave

1.a.U fazi pripreme glavne rasprave odnosno pripremnog postupka prvostepeni sud će prioritetno
prethodno ispitati tužbu na način da će sud pročitati tužbu i ispitati te utvrditi da li su ispunjene sve
procesne pretpostavke koje se tiču tužbe, parničnih stranaka, suda i predmeta spora.

Tužba mora biti razumljiva i potpuna. Tužba je nerazumljiva ako tužilac nije opredjelio predmet spora –
tužbeni zahtjev ili je njegova izjava nejasna. Tužba je nepotpuna ako ne sadrži sve elemente tužbe. Kad
sud utvrdi da je tužba nerazumljiva i nepotpuna (neuredna tužba) sud će istu vratiti tužitelju radi ispravke
ili dopune te će sud navesti šta treba ispraviti ili dopuniti i ujedno će odrediti rok za ispravku tužbe koji
ne može biti duži od 8 dana. Ukoliko tužilac postupi po nalogu suda smatrat će se da je tužba podnesena
sudu onoga dana kad je prvi put podnesena (na tužbu se stavlja prijemni štambilj suda sa naznakom kad
je zaprimljena u sud). Ako tužilac u ostavljenom roku ne postupi po nalogu suda pa tužbu vrati sudu bez
ispravke ili dopune ili pak uopšte ne dostavi ispravljenu ili uređenu tužbu, smatrat će se da je tužba
povučena pa će se sud svojim rješenjem odbaciti.

Stranka je osoba koja je tužbom označena kao tužilac i tuženi. Označeni tužilac i tuženi moraju imati
stranačku sposobnost a ista se izvodi iz pravne sposobnosti (fizičko lice da je živo u momentu podnošenja
tužbe a pravno lice upisano u sudski registar). Posebnim propisima može se odrediti ko može biti stranka
u postupku osim fizičkih i pravnih lica pa je tako Porodičnim zakonom FBiH priznata stranačka
sposobnost javnom tužiocu u sporovima za poništenje braka. Stranačka sposobnost ima značaj procesne
pretpostavke na koju sud pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka. Nadalje, sud u toku cijelog
postupka po službenoj dužnosti pazi da li stranka koja ima stranačku sposobnost ima ujedno i parničnu
sposobnost te da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik kao i da li zakonski
zastupnik ima posebna ovlaštenja kad su mu ona potrebna.

Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješenje spora spada u sudsku nadležnost
(apsolutna nadležnost) pa kad sud utvrdi da je za rješenje spora nadležan drugi organ vlasti sud će se
oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Sud pazi po službenoj
dužnosti i na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost.

1.b. Dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor (navedeno u prethodnom pitanju)

2. faza glavne rasprave

2.1. Održavanje pripremnog ročišta (navedeno u prethodnom pitanju)

2.2. Održavanje ročišta za glavnu raspravu

Ročište za glavnu raspravu je centralni stadij prvostepenog parničnog postupka, na kome sud na osnovu
usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja odlučuje o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Na
ročištu za glavu raspravu izvode se prihvačeni dokazi (predloženi na pripremnom ročištu a koje je sud
prihvatio i o tome donio rješenje). Na glavnoj raspravi dokazi se izvode neposredno pred sudijom koji
vrši ocjenu izvedenih dokaza (ukoliko su dokazi izvedeni pred zamoljenim sudom postupajući sudija če
ih uzeti u obzir prilikom ocjene svih drugih dokaza na način da će se pročitati zapisnik o izvedenim
dokazima pred drugim sudom – ovo su tzv.posredno izvedeni dokazi). U fazi ročišta za glavnu raspravu
sud nije dužan da postupa po istražnom načelu i načelu traženja materijalne istine nego u postupku
dominira raspravno načelo prema kome su stranke „gospodari parnice“ dok je položaj suda određen
pravilom „daj mi činjenice i dokaze, daču ti pravo“.

Glavna rasprava počinje tako što sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja, a zatim
utvrđuje da li su na ročište došle sve pozvane osobe, da li su odsutni bili uredno pozvani i da li imaju
opravdan razlog za izostanak sa ročišta. Ako sa ročišta izostane uredno pozvani tužilac koji nije opravdao
svoj izostanak donijet će se rješenje o povlačenju tužbe pod uslovom da tuženi nije zahtjevao
raspravljanje o predmetu spora. U tom slučaju će se rasprava održati.

Ako sa ročišta izostane uredno pozvani tuženi koji nije opravdao razlog svog izostanka rasprava će se
održati bez njegovog prisustva.

Ako su na ročište za glavnu raspravu došla pozvana lica sud će utvrditi da li su ispunjeni uslovi za
održavanje glavne rasprave pa ako jesu prvo će omogučiti tužiocu da ukratko izloži sva bitna pitanja iz
tužbe, da izvede dokaze čitanjem isprava. Nakon toga sud će omogučiti tuženom da ukratko izloži
odgovor na tužbu i da se osvrne odnosno odgovori na bitne navode tužioca. Ako je na pripremnom
ročištu dat prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka a sud takav prijedlog prihvatio svojim
rješenjem pristupa se saslušanju parničnih stranaka. Prvo se saslušava tužilac a zatim tuženi. Nakon toga
saslušavaju se predloženi svjedoci i to prvo svjedoci tužitelja a zatim svjedoci tuženog. Poslije toga
izvode se ostali prihvačeni dokazi uključujući i vještačenje. * Napomena: ukoliko se parnične stranke
dogovore moguče je promjeniti ovaj raspored pa tako npr. prvo saslušati vještaka pa tek onda parnične
stranke i svjedoke.

Ukoliko su parnične stranke zastupane po kvalifikovanim punomočnicima (advokatima) parnične stranke

ispituju njihovi advokati. Druga parnična stranka ima mogučnost unakrsnog ispitivanja što znači da ima
pravo postavljati pitanja drugoj parničnoj stranci u vezi sa predmetom spora.

Nakon što su stranke izvede dokaze koje su predložile na pripremnom ročištu a koje je sud prihvatio, obje
stranke imaju pravo da se obrate sudu završnim izlaganjima u kojima daju rezime pravnog i činjeničnog
aspekta spornog predmeta. U završnom izlaganju stranke iznose SVOJU OCJENU IZVEDENIH
DOKAZA na glavnoj raspravi a zatim izlažu svoje zaključke o postojanju ili nepostojanju iznijetih
spornih pravnorelevantnih činjenica te iznose svoja shvatanja o tome koje bi se norme materijalnog prava
imale primjeniti i konačno iznose svoje mišljenje o osnovanosti ili neosnovanosti postavljenog zahtjeva.
Prvo se sudu obrača tužilac sa završnim izlaganjem a nakon njega tuženi. Sud može dopustiti tužiocu da
se ukratko izjasni na završno izlaganje tuženog (replika). Ako je sud to dopustio tužitelju tada i tuženi
ima pravo da se ukratko izjasni na konačne navode tužitelja (duplika).

8. Detaljno obrazložite pojam i ulogu te pravila tereta dokazivanja u GPPP-u, povežite teret
dokazivanja sa predmetom dokazivanja kao i sa osnovnim principima sudske funkcije?

Dokazivanje je djelatnost u kojoj učestvuju stranke i sud. Stranke predlažu izvođenje dokaza (najkasnije
na pripremnom ročištu) a sud na tom ročištu svojim rješenjem određuje koji će se predloženi dokazi
izvesti na ročištu za glavnu raspravu. Sud je organ koji po načelu SLOBODNE OCJENE DOKAZA
utvrđuje da li postoje ili ne postoje pravnorelevantne činjenice koje su sporne među parničnim strankama
(npr. sud ocjenjuje da li je ugovor ništav).

Predmet dokazivanja su pravnorelevantne činjenice koje su sadržane u normama materijalnog prava a

koje proizvode određene pravne posljedice (npr. postavljeno je pitanje punovažnosti testamenta. To je
pravno pitanje. Ako se utvrdi da je testament pravno valjan tada će isti proivesti posljedicu da je
testamentalni nasljednik stekao pravo vlasništva na stvarima ostavitelja).Sud mora poznavati materijalno
pravo (načelo iura novit curiae) da bi mogao ocjeniti koje su činjenice pravno relevantne za rješavanje
određenog spora.

Činjenice su događaji iz prošlosti ili sadašnjosti a predmet dokazivanja (thema probandi) su činjenice iz
spoljnog svijeta kao i one koje se tiču ljudske svijesti (npr. da li je kupac prilikom višestrukog ugovaranja
otuđenja jedne nekretnine bio savjestan tj. da li je znao ili mogao znati da je već ranije zaključen ugovor o
prodaji te iste nekretnine).

Predmet dokazivanja mogu biti POZITIVNE činjenice (koje su postojale ili postoje) i NEGATIVNE
činjenice (koje ne postoje). Ako sud na pripremnom ročištu pogrešno ocjeni da je neka pravna činjenica
irelevantna u tom postupku tada će sud utvrđivati postojanje pravnoirelevantne činjenice za rješenje
konkretnog spora a što će za posljedicu imati poglrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Dakle,
uloga suda je ta da razdvoji odlučivanje pravno relevantnih činjenica od irelevantnih činjenica kako bi se
konkretan spor riješio na pravilan i zakonit način.

Dokazi - su izvori saznanja suda o tome da li postoje ili ne postoje sporne pravno relevantne činjenice.
Stranke PREDLAŽU i IZVODE dokaze kojima žele uvjeriti sud da je njihov zahtjev osnovan pa da sud
ili usvoji ili odbije tužbeni zahtjev. Sud vrši ocjenu izvedenih dokaza i time UTVRĐUJE činjenično
stanje a potom tako utvrđeno činjenično stanje PODVODI pod odgovarajuču normu materijalnog prava
(sudski silogizam).

Dokazi se dijele na:

1. neposredne – to su oni dokazi na kojima sud zauzima konačnu pravnu kvalifikaciju spora i za
koje sud smatra da su odlučni za presuđenje stvari (npr. ako je saslušani svjedok bio očevidac
kada je dužnik isplatio dug povjeriocu)
2. posredne – to su oni dokazi kojima sud na posredan način izvodi zaključak o nekoj činjenici
(indicije).Npr. ako je povjerilac dao dužniku pismenu potvrdu o isplati duga tada će sud na
osnovu te činjenice izvesti zaključak da je dug plačen. Ocjenom posrednih dokaza sud vrši
dopunu činjeničnog osnova presude.
Činjenice koje se ne dokazuju su:

 priznate činjenice – su one koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice pa ih sud a priori
uzima kao tačne
 nesporne činjenice – su one koje ne osporava ni jedna parnična stranka.
 opštepoznate (notorne) činjenice – su one činjenice koje su poznate širem krugu ljudi na
određenom području pa time i sudu. Sud ih uzima u obzir prilikom ocjene i odlučivanja po
službenoj dužnosti zbog čega se stranke i ne moraju pozivati na ove činjenice.
 privatno znanje suda – ne dokazuju se činjenice koje je sudija saznao vršeći sudijsku funkciju ili
van vršenja te funkcije.(npr. sudija je bio očevidac saobračajne nezgode u kojoj je došlo do štete.
U ovoj situaciji sudija bi se morao izuzeti od suđenja ali bi se mogao saslušati kao svjedok)
 pretpostavljene činjenice (presumptio iuris et de iure) – to su činjenice čije se postojanje
pretpostavlja na osnovu zakona (npr. lice sa navršenih 18 god. stiče potpunu poslovnu sposobnost
ali postoji mogučnost osporavanja istih pa kažemo da se radi o tzv. oborivim činjenicama)
 činjenice utvrđene krivičnom presudom – nisu predmet dokazivanja ako predstavljaju obilježje
bića krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim (npr. lice A osuđeno je za KD ubistva u
prekoračenju granica nužne odbrane. U parničnom postupku može isticati prigovor podjeljene
odgovornosti da je njegov doprinos štetnog događaja 50% čime članovi porodice ubijenog imaju
pravo na smanjenu naknadu nematerijalne štete)

Pravila o teretu dokazivanja

Svaka parnična stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (pravilo o teretu
dokazivanja čl.123 ZPP-a u vezi sa čl. 7 ZPP-a). Međutim, sud će naložiti strankama da izvedu i one
dokaze koje stranke nisu predložile a koji su bitni za donošenje odluke ako sud utvrdi da stranke idu za
tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (u bračnim i paternitetskom sporovima). Ako
stranka ne postupi po nalogu suda sud je ovlašten da po službenoj dužnosti pribavi i izvede te dokaze
(ostatak istražnog načela).

Naprijed navedeno opšte pravilo o teretu dokazivanja o određenim pravnim situacijama, zbog složenosti
sporova, ne daje uvijek siguran odgovor na pitanje na kojoj od parničnih stranaka leži teret dokazivanja
određenih iznesenih pravno relevantnih činjenica koje su sporne među strankama. Da bi sud mogao
pravilno odrediti koja od parničnih stranaka treba da dokazuje postojanje određene sporne pravno
relevantne činjenice, u pravnoj teoriji postoje DODATNA PRAVILA na osnovu kojih je izvršena podjela
činjenica u 4 grupe i to na:

1. teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara – ove činjenice dužna je dokazati ona parnična
stranka koja na takvoj činjenici zasniva neko svoje pravo. Npr. da bi tužitelj uspio sa postavljenim
vlasničkim tužbenim zahtjevom mora dokazati da stvar, čiji povrat traži, je njegovo vlasništvo i da se ta
stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. (reivindikaciona tužba)

2. teret dokazivanja činjenica kojima se pravo mijenja – ove činjenice dužan je dokazati tuženi npr.
isticanjem materijalnog prigovora podjeljene odgovornosti da je i tužilac doprinio nastanku štete i da
shodno tome ima samo pravo na srazmjernu naknadu štete.
3. teret dokazivanja činjenica kojima se pravo gasi – ove činjenice dužan je dokazati tuženi npr. kad
tuženi istakne materijalni prigovor zastare potraživanja onda mora dokazati činjenice na kojima zasniva
svoj prigovor.

4. teret dokazivanja činjenica kojima se spriječava nastanak prava – ove činjenice u pravilu dokazuje
tuženi npr. tuženi je istakao prigovor da je ugovor ništav zbog nedostatka poslovne sposobnosti
ugovarača pa je stoga dužan dokazati tu činjenicu.

Djelatnost stranaka i suda u postupku dokazivanja činjenica

Stranke u parnici nastupaju sa suprotnim interesima te navode činjenice i predlažu dokaze kojima žele da
sud usvoji ili odbije tužbeni zahtjev. Predmet dokazivanja su sporne pravnorelevantne činjenice pa je
svaka stranka u parnici dužna dokazati postojanje pravnorelevantnih činjenica koje im idu u prilog. U
interes stranaka je da predlože dovoljno relevantnih dokaza kojima potvrđuju svoje navode i predlože
izvođenje istih.

Sud nije ovlašten da pomaže parničnim strankama u smislu da ih pouči o tome koje relevantne dokaze da
predlože u parnici jer bi takvim postupanjem bila dovedena u pitanje nepristranost suda. Osnovni zadatak
suda je da na pripremnom ročištu utvrdi koje činjenice u konkretnom sporu imaju karakter
pravnorelevantnih činjenica i da se sud odredi o tome na kojoj od parničnih stranaka leži teret
dokazivanja određenih činjenica.

Sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka iznesenim na pripremnom ročištu ali je slobodan u izboru
predloženih dokaza tako da će sud prihvatiti kao relevantne dokaze one kojima se dokazuju sporne
pravnorelevantne činjenice dok će irelevantne dokaze sud odbiti. Načelo slobodne ocjene dokaza sadrži
ovlaščenje suda kako na izbor dokaznih sredstava tako i na slobodnu ocjenu izvedenih dokaza.

Sud vrši ocjenu dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi da bi utvrdio da li iznijete sporne
pravnorelevantne činjenice postoje ili ne postoje pa ako je sud pogrešno ocjenio izvedene dokaze onda će
izvesti pogrešan zaključak o tome da li je iznesena sporna pravnorelevantna činjenica nedokazana.
Međutim, samo u situaciji kada je sud pravilno ocjenio izvedene dokaze pa i pored toga nije sa
sigurnošću mogao utvrditi sporne pravnorelenatne činjenice sud će odbiti tužbeni zahtjev primjenom
pravila o teretu dokazivanja ( da tužilac nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva).

9. Navedite i detaljno objasnite sve vrste dokaznih sredstava?

Prema vrsti izvora dokazna dijele se na:

1. Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje stranaka.

2. Stvarna sredstva su isprave i predmeti uviđaja.

Svjedoci

Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o određenim činjenicama.
Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći opažanjem. Bitno je naglasiti
da svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao vrijednosni sud. Svjedok obično
saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi neposrednim čulnim opažanjem. Iskaz
svjedoka je relevantan i onda kad sudu saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek
posredstvom drugih lica (po čuvenju – posredni dokazi). Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po
čuvenju" je napušteno u većini procesno-pravnih sistema, osim u angloameričkom.

U načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji svjedoka (čak i mldb. osobe). Uzrast,
zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se
bude svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog iskaza. Mogućnost pojavljivanja u
svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude svjedok. Naime, u
svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne može se pojaviti osoba koja je u istoj parnici sudija, stranka ili
zakonski zastupnik stranke.

Dužnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih sudova. U tu dužnost spada obaveza
odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno svjedočenje je
propisana krivična odgovornost. Ukoliko se uredno pozvani svjedok ne odazove na poziv suda ili se bez
odobrenja suda udalji sa mjesta gdje treba biti saslušan sud će narediti da se prisilno dovede i da podmiri
troškove dovođenja te ga može kazniti novčanom kaznom od iznosi od 100 do 1000 KM. Ukoliko
svjedok dođe na sud pa uskrati svjedočenje a sud ocjeni da je razlog uskračivanja odgovora neopravdan
sud ga može kazniti novčanom kaznom od 100 do 1000KM pa ako i nakon toga odbije svjedočiti sud ga
može zatvoriti a zatvor traje najduže 15 dana. ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom.

Saslušanje svjedoka je procesna radnja koja se izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi. Ta forma
određena je prvenstveno zahtjevima načela neposrednosti, usmenosti i javnosti. Prilikom ispitivanja
svjedok ima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i naknadu za
izmaklu zaradu. Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza.

Vještak

Vještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u situacijama kad je za utvrđenje
određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom
konkretnom slučaju utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja.

U tom smislu moguće je da:

1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje tjelesne povrede oštećenog u
sporu za naknadu štete;
2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili struke, a koja su relevantna za
pravilno saznanje određenih činjenica;
3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr. vještak daje mišljenje da li
isporučena roba odgovara ugovorenom kvalitetu;
4. Najčešće sadržaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih činjenica i istovremeno izvođenje
zaključaka iz tih činjenica (nalaz i mišljenje vještaka)

Položaj vještaka u postupku određen je činjenicom da se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom
smislu se ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva. Obzirom da sadržaj vještačenja po svom
krajnjem dometu zadire u određene prerogative suda, on može biti izuzet iz istih razloga kao i sudija. Za
razliku od svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja
obuhvata dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja nalaza i mišljenja. Zbog neispunjenja ove
dužnosti, vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije od 100 do 1000km ako ne dostavi nalaz i
mišljenje u ostavljenom roku ili ne dođe na ročište na koje je uredno pozvan.

Vještačenje je ograničeno na samo jednog vještaka. Vještak uvijek dostavlja svoj pismeni nalaz i
mišljenje sudu prije rasprave. Određen je rok od najmanje osam dana prije održavanja ročišta za glavnu
raspravu u kom roku sud dostavlja strankama taj nalaz i mišljenje. Vještak se uvijek poziva na glavnu
raspravu. Stranke na ovaj način mogu da traže razjašnjenja u vezi nalaza i mišljenja. Stranke same
predlažu identitet vještaka sa liste stalnih sudskih vještaka.

Saslušanje parničnih stranaka kao dokazno sredstvo

Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta stranačkih zakletvi, funkciju
posebnog dokaznog sredstva dobilo je saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo
neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U funkciji informativnog saslušanja,
stranke se pojavljuju kao subjekti parničnog postupka. Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog
sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje u funkciji dokaznog sredstva nemaju
karakter procesnih radnji. Kad je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov zastupnik.

Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz saslušanjem stranaka samo ako
nema drugih dokaza ili kada i pored izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih
činjenica. Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja, stranke se smatraju
najnepouzdanijim izvorom saznanja.

Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi
saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo jednu stranku:

 ako se druga stranka ne odazove pozivu ili uskrati davanje iskaza;

 ako saslušanje druge stranke nije moguće.

Prema stranci koja se nije odazvala pozivu se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se
stranka može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu
dokaznu vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i
svjedok.

Isprave

Isprave spadaju u stvarna dokazna sredstva (materijalni dokazi). Pod ispravama se podrazumijeva svaki
fizički predmet na kome je određenim znacima zapisana ili iskazana neka misao. Dokazni osnov kod
isprava je uvijek njihov sadržaj, za razliku od predmeta uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja
dokazni osnov.

Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje. Među najvažnijim
kriterijima su sadržaj isprave, forma isprave i izdavalac isprave.

Obzirom na sadržaj, isprave se dijele na dispozitivne ili konstitutivne i dokazne ili dokumentarne. Prve su
usmjerene na zasnivanje, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa, a druge na dokazivanje određenih
činjenica.
Obzirom na formu, isprave mogu biti konstitutivne i deklarativne. Konstitutivni karakter imaju one
isprave čije je postojanje uslov punovažnosti izjave volje koja je u ispravi opredmećena (npr. formalni
ugovori – forma ad solemnitatem). S druge strane, deklarativna izjava nije sama po sebi uslov
punovažnosti izjave volje koja je u njoj sadržana. (forma ad probationem)

Obzirom na izdavaoca, isprave se dijele na javne i nejavne (privatne). Javna isprava je isprava koju je
izdao nadležni organ u granicama svoje nadležnosti i koja je u propisanoj formi. U privatne isprave
spadaju one isprave koje ne zadovoljavaju navedene kriterije. Sadržaj javne isprave smatra se istinitim dok
se ne dokaže suprotno. Inostrane javne isprave imaju istu dokaznu snagu kao i domaće, pod uslovom da su
propisno ovjerene i pod uslovom reciprociteta.

Uviđaj

Uviđaj je procesno-pravna forma koja omogućava da sud neposrednim opažanjem dođe do pravno
relevantnih činjenica. Dokazno sredstvo kod uviđaja je predmet uviđaja. Uviđaj se obično vrši uz učešće
vještaka.

Obezbjeđenje dokaza

Obezbjeđenje dokaza je procesnopravna ustanova koja omogućava izvođenje određenih dokaza u

slučajevima kad bi izvođenje tih dokaza kasnije postalo otežano ili čak i onemogućeno.

Pretpostavke obezbjeđenja dokaza su:

 da postoji opasnost da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje kasnije biti otežano;
 da postoji prijedlog za obezbjeđenje dokaza.

Predlagač je u prijedlogu dužan da navedene činjenice koje se trebaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i
naročito razloge zbog kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti
otežano.

Obezbjeđenje dokaza se može tražiti prije parnice (u vanpraničnom postupku), u toku parnice, pa i nakon
pravosnažnosti presude ako je obezbjeđenje dokaza potrebno povodom postupka o vanrednom pravnom
lijeku. Ako se obezbjeđenje dokaza traži prije pokretanja postupka, nadležan je prvostepeni sud na čijem
području se nalazi stvar koju treba razgledati, odnosno boravište lica koje treba saslušati. Ako je prijedlog
stavljen u toku parničnog postupka, nadležan je sud pred kojim se vodi postupak. Prijedlog se dostavlja na
izjašnjenje suprotnoj strani, ako je ona poznata. Ako postoji opasnost od odlaganja, sud može donijeti
rješenje o obezbjeđenju dokaza i prije izjašnjenja suprotne strane. Protiv rješenja kojim se prihvata
prijedlog za obezbjeđenje dokaza nije dozvoljena žalba. Isto važi i za rješenje kojim se odlučuje da
izvođenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku.

10. Navedite sve elemente sadržaja presude i obrazložite svaki u što više detalja?

Parnični postupak pred prvostepenim sudom može se okončati:

1. dispozitivnim radnjama parničnih stranaka (povlačenjem tužbe, odricanjem od tužbenog zahtjeva,

medijacijom i sudskom nagodbom)
2. sudskim odlukama ( presuda i rješenje)
Presudom se odlučuje o tužbenom zahtjevu bilo da se isti usvaja ili odbija.

Rješenjem se odlučuje o svim pitanjima koja se ne tiču glavne stvari (upravlja se postupkom) izuzev u
parnicama zbog smetanja posjeda.

Sudska odluka je najvažnija sudska parnična radnja koja se preduzima u određenoj formi. Presuda je
meritorna sudska odluka kojom se odlučuje o predmetu spora- o materijalnopravnoj osnovanosti
tužbenog zahtjeva.

Pismeno izrađena presuda mora imati sljedeče elemente:

1. uvod – sadrži naziv suda; ime i prezime sudije; ime i prezime i prebivalište odnosno boravište
stranaka; njihovih zastupnika i punomočnika; kratku oznaku predmeta spora i vrijednost spora;
dan zaključenja glavne rasprave; naznaku stranaka, njhivoh zastupnika i punomočnika koji su
bili prisutni na raspravi kada je presuda donesena; dan donošenja presude.
2. izreka presude – sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne
stvari i sporednih traženja (kamata i troškova) te odluku o postojanju ili nepostojanju
potraživanja istaknutog radi prebijanja.
3. obrazloženje – sadrži zahtjeve stranaka; činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su
izvele; činjenice koje je sud utvrđivao; razloge zašto i kako je utvrdio činjenice a ako ih je
utvrdio dokazivanjem navodi koji su dokazi izvedeni te kako ih je sud ocijenio. Sud će posebno
navesti koje je odredbe materijalnog prava primjenio odlučujući o zahtjevima stranaka a ako je
to potrebno sud će se izjasniti i na stavove stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovm
prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama (rješenjima kojima
upravlja postupkom) koje je već donio tokom postupka.
4. pouka o pravnom lijeku – sadrži uputu o tome da nezadovoljna stranka ima pravo žalbe protiv
provestepene presude uz navođenje drugostepenog suda koji će odlučivati o izjavljenoj žalbi kao
i rok za podnošenje žalbe.
5. potpis sudije

11. Objasnite proces donošenja i sastavljanja presude te detaljno objasnite obrazloženje presude u
što više detalja?

Sud će po okončanju glavne rasprave donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak iste najkasnije u roku od
30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Sud presudom odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari
i sporednih potraživanja. Ako postoji više zahtjeva (objektivna kumulacija) sud će o svim tim zahtjevima
u pravilu odlučiti jednom presudom. Ukoliko sudija prekorači navedeni rok dužan je u pismenoj formi
izvjestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja roka za donošenje i izradu pismenog otpravka
presude.

Nakon zaključenja glavne rasprave sud će prisutne stranke obavjestiti o datumu donošenja presude, a ako
jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi sud će je pismeno obavjestiti o datumu donošenja
presude.

Opšte je pravilo da parnične stranke odnosno njihovi zastupnici ili punomočnici su dužni preuzeti
presudu i pisarnici zgrade suda te im sud neće dostavljati presudu u skladu sa odredbama ZPP-a o dostavi
pismena. Rok za žalbu protiv presude počinje teči prvog narednog dana nakon donošenja presude pod
uslovom da su stranke bile uredno obavještene o datumu donošenja presude.

Izuzetak od opšteg pravila predstavlja situacija odnosno izuzetne okolnosti kada sud može na zahtjev
stranke odlučiti da joj se dostava presude izvrši na način predviđen odredbama ZPP-a o dostavi (npr.
kurirom ili poštom).

Stranci koja nije bila uredno obavještena o datumu donošenja presude sud će dostaviti presudu u skladu
sa odredbama ZPP-a o načinu dostave pismena.

Strankama se presuda saopštava dostavljanjem pismenog otpravka presude i momenat njegog otposlanja
strankama zamjenjuje momenat objavljivanja presude. Dakle, momentom otposlanja (a ne momentom
prijema) presuda stiče svojstvo sudskog akta. (ovo iz razloga da sud ne bi mogao mijenjati donesenu
presudu)

Najvažnije dejstvo koje presuda proizvodi momentom njenog donošenja sastoji se u tome što ona veže
sud koji ju je donio. Vezanost suda vlastitom presudom ogleda se u tome što nakon njenog otposlanja sud
je više ne može izmjeniti niti ukinuti. Takvu presudu može ukinuti ili izmjeniti usljed nedostataka samo
viši sud u žalbenom postupku odnosno postupku po vanrednim pravnim lijekovima. Ukoliko prvostepeni
sud primjeti nedosatke u donesenoj presudi on ih ne može sam otklanjati ukidanjem ili preinačenjem
donesene presude, nego jedino može sugerisati strankama da protiv takve presude ulože žalbu.

Prema strankama momenat objavljivanja presude je procesno – pravno relevantan iz razloga što se od tog
momenta mogu odreči prava na žalbu. Rok za žalbu počinje teči od dana kada je stranka primila pismeni
otpravak presude.

Obrazloženje presude

U prvom dijelu obrazloženja daje se na jezgrovit način opis predmeta spora tako što se iznesu zahtjev
tužioca i činjenice na kojima je on zasnovan, zatim iznosi se odbrana tuženog a posebno njegovi
prigovori upravljeni na odbacivanje tužbe ili odbijanje tužbenog zahtjeva. Nadalje, izlaže se koje su
činjenice među strankama sporne a koje to nisu.

U drugom dijelu obrazloženja sud obrazlaže svoj stav u pogledu činjenica koje je utvrdio i pravnih
pravila koje je primjenio. Obrazlaže se prvo kako je izveo činjenični zaključak o tačnosti pravno –
relevantih činjenica koje predstavljaju činjeničnu podlogu donesene presude a zatim kako je izveo
pravni zaključak tj. pravno kvalifikovao predmet spora. U obrazloženju činjeničnog zaključka sud je
naročito dužan da iznese koje je dokaze izveo kao i rezultate izvedenih dokaza. To je jedini način kojim
se obezbjeđuje da se uvjerenje do koga sud dolazi slobodnom ocjenom dokaza objektivizira i onemoguči
proizvoljnost u izvođenju činjeničnog zaključka o tačnosti pravno – relevantih činjenica.

Ukoliko se iz obrazloženja ne može vidjeti kako i na osnovu kojih dokaza je sud došao do uvjerenja o
tačnosti spornih činjenica, to će predstavljati razlog za pobijanje donesene presude. ( pogrešno i
nepotpuno utvrđeno činjenično stanje)
12. Navedite i objasnite vrste presuda prema postupku koji prethodi donošenju presude i prema
vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje?

Primjenom različitih kriterijuma presude se mogu razvrstavati u više grupa a uobičajna je podjela
presuda, i to:

A) prema postupku koji je prethodio donošenju presude, presude mogu biti:

1. kontradiktorne – su one presude koje se donose kao završni akti u prvostepenom postupku uz
aktivno učešće obje stranke. U donošenju ovih presuda najširu primjenu nalaze ustanove
procesnog prava kojima se oblikuje parnični postupak kao cjelovita procesna institucija.
2. presude po priznanju – ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev sud će
bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev ( u ovoj situaciji
neće se do kraja provesti parnični postupak kako je to propisano odredbama ZPP-a kao u slučaju
kontradiktornih presuda).
3. presude na osnovu odricanja – ako se tužilac do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog
zahtjeva sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev ( u ovoj
situaciji neće se do kraja provesti parnični postupak kako je to propisano odredbama ZPP-a kao
u slučaju kontradiktornih presuda).
4. presude zbog propuštanja (kontumaciona presuda) – donosi se u slučaju kada tuženi, kome je
uredno dostavljena tužba na odgovor u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog
propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku pa će sud donijeti presudu
kojom se usvaja tužbeni zahtjev, osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan. Tužbeni
zahtjev je očigledno neosnovan ako je očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi i ako
su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj suprotnosti sa dokazima koje je
sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opčepoznate.

B) prema vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje, presude mogu biti:

1. kondemnatorne ( osuđujuća) presuda – ovu vrstu presude sud donosi ukoliko utvrdi da je
osnovan postavljeni zahtjev iz kondemnatorne tužbe pa ako usvoji postavljeni zahtjev onda sud
nalaže tuženom da nešto učini, trpi ili propusti. Materijalna pretpostavka za donošenje osuđujuće
presude je dospjelost činidbe do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda. Ako u tom
momentu činidba nije dospjela sud će presudom odbiti tužbeni zahtjev kao preuranjen. Od ovog
pravila postoji izuzetak a odnosi se na osudu na buduče činidbe (buduća šteta). Ove presude
podobne su za prinudno izvršenje.
2. deklaratorne (utvrđujuće) presude – ove presude donose se uvijek povodom deklaratornih tužbi i
njima sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje određenog pravnog odnosa; istinitost ili
neistinitost neke isprave ili neosnovanost kondemnatornog (utvrđuje se da je tužbeni zahtjev
osnovan ili neosnovan) ili konstitutivnog zahtjeva (utvrđuje se da tužitelju pripada ili ne pripada
pravo na pravnu zaštitu odnosno promjenu prava ili pravnog odnosa). Razlikujemo pozitivne
deklaratorne presude ( kojima se utvrđuje postojanje određenog prava ili pravnog odnosa ili
istinitiost neke isprave) i negativne deklaratorne presude (kojima se utvrđuje nepostojanje nekog
prava ili pravnog odnosa ili nepostojanje neke isprave). Podnošenje ove vrste tužbi nije
ograničeno zastarnim rokom a one nisu podobe za izvršenje.
 3. konstitutivne ( preobražajne) presude – ovom presudom se mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi
koji su predmet spora. Promjena nastaje u momentu pravosnažnosti presude zbog čega nema
potrebe za njeno prinudno izvršenje. Npr. presuda o razvodu braka; prestanak obaveze
ozdržavanja; raskid ugovora o zakupu ...

13. Navedite i obrazložite odbrambene radnje tuženog te dispozitivne radnje stranaka kojim se
okončava parnični postupak?

Tuženi slobodno odlučuje na koji način će se ponašati u parnici. On se može ponašati

1. aktivno – tako što će preduzimati odbrambene parnične radnje ili

2. pasivno – tako što će propustiti da preduzima odbrambene parnične radnje

Nakon što zaprimi tužbu tuženi ima pravo ali i obavezu, u svom vlastitom interesu, da sudu dostavi
odgovor na tužbu u pisanoj formi u kome će iznijeti odgovarajuće prigovore ili će djelovati ofanzivno
podnoseći protivtužbu.

Prigovori

Sredstva odbrane tuženog su sljedeća:

1. procesno – pravni progovori – njima tuženi ukazuje sudu da nepostoje procesne pretpostavke u pogledu
stranaka, suda ili predmeta spora. Tako npr. tuženi može istaći prigovor apsolutne nenadležnosti suda;
nedostatak stranačke i parnične sposobnosti; nedostatak procesne legitimacije; prigovor litispedencije;
prigovor presuđene stvari.

2. materijalno – pravni prigovori – njima tuženi želi izdejstvovati odluku suda kojom će odbaciti tužbu
kao nedopuštenu. Ovi prigovori dijele se na 3 vrste:

a) prigovori u kojima tuženi iznosi činjenice koje sprečavaju nastanak tužiočevog prava (npr.
tuženi iznosi tvrdnju da je zaključeni ugovor sa tužiocem ništav zbog nepostojanja jednog od
opštih uslova za punovažnost ugovora jer ugovor o prometu nekretnina nije zaključen u pismenoj
formi)
b) prigovori u kojima tuženi iznosi činjenice da je tužiočevo pravo prestalo da postoji (npr. tuženi
ističe da je svoju ugovorenu obavezu ispunio ili da je ugovor sporazumno raskinut)
c) prigovori u kojima tuženi iznosi činjenice koje uskračuju privremeno ili trajno ostvarivanje
postoječeg prava tužioca (npr. tuženi navodi da je zastarjelo potraživanje ili iznosi prigovor
neispunjenja ugovora)

3. prigovor protiv potraživanja radi kompenzacije – tužbenom zahtjevu tužitelja tuženi se može
suprostaviti isticanjem prigovora protiv potraživanja radi kompenzacije ili prebijanja međusobnih
potraživanja. Kompenzacija je način prestanka obligacionog odnosa, a može biti zakonska i sudska.
Zakonska kompenzacija sazniva se na osnovu jednostrane izjave volje jedne strane u obligacionom
odnosu ukoliko su ispunjeni određeni uslovi. Sudska kompenzacija nastupa odlukom suda po zahtjevu
tuženog podnošenjem bilo prigovora radi kompenzacije bilo protiv tužbe. Uslovi koje treba da ispune
potraživanja i kod zakonske i kod sudska kompenzacije su sljedeći:
  da oba potraživanja glase na novčane obaveze ili druge zamjenjive stvari istog roda ili iste
kvaliteta
 da su oba potraživanja dospjela
 da su potraživanja uzajamna
 da su potraživanja civilna (pravno zaštićena) a ne prirodna (naturalna obligacija – zastarjelo
potraživanje ili kockarski dug)

Protivtužba

Ovo je ofanzivna radnja tuženog. Tuženi protivtužbu može podnijeti u odgovoru na tužbu ili kao posebnu
pravnu radnju najkasnije na pripremnom ročištu. Izuzetno, tuženi može podnijeti protivtužbu do
zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda. Za protivtužbu je bitno da je tuženi može podnijeti u
već zasnovanoj parnici po tužbi tužioca ili tuženi može samostalno podnijeti tužbu i time zasnovati drugu
samostalnu parnicu. Međutim, za tuženog je praktičnije rješenje da u već zasnovanoj parnici podnese
protivtužbu protiv istog tužioca. Podnošenjem protivtužbe dolazi do atrakcije nadležnosti jer sud koji već
vodi zasnovanu parnicu nadležan je i za postupanje po protivtužbi iako možda nije mjesno nadležan za
istu.

Bitna obilježja i procesna funkcija protivtužbe

Protivtužba je samostalna tužba koju u već zasnovanoj parnici podnosi tuženi protiv tužioca. Podnošenjem
protivtužbe dolazi do izmjene stranačke uloge pa tako tuženi iz već zasnovane parnice postaje
protivtužilac i tužilac iz već zasnovane parnice postaje protivtuženi. Protivtužbom se ističe odgovarajući
samostalnu zahtjev protivtužioca iz već zasnovane parnice. Za podnošenje protivtužbe nije uslov da je sud
pred kojim je več zasnovana parnica mjesno nadležan i za protivtužbu.

Smisao protivtužbe je u tome da se zajedničkim raspravljanjem i odlučivanjem o oba samostalna tužbena

zahtjeva ostvari koncentracija procesne građe (činjenica i dokaza) i jednaka primjena materijalnog prava
što doprinosi ostvarenju načela ekonomičnosti i pravne sigurnosti.

Protivtužba kao odbrambeno sredstvo tuženog može imati defanzivan i ofanzivan karakter.

Protivtužba će imati defanzivan (odbrambeni) karakter onda kada njome tuženi ističe protivtužbeni
zahtjev koji je upravljen na odbijanje tužiočevog tužbenog zahtjeva iz već zasnovane parnice (npr.
kompenzaciona i prejudicijelna protivtužba – tuženi podnosi protivtužbu kojom postavlja tužbeni zahtjev
da je npr. ništav ugovor o zajmu po osnovu koga tužilac iz već zasnovane tužbe potražuje iznos duga.)

Kao ofanzivna radnja protivtužba ima za cilj da omogući tuženom da u već zasnovanoj parnici ostvari
neko svoje pravo protiv tužioca (npr. tužilac je podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđivanja ništavosti
ugovora o kupoprodaji nekretnine. Tuženi ustaje sa protivtužbom kojom zahtjeva da sud donese
osuđujuču presudu kojom će obavezati tužitelja – protivtuženog da tuženom – protivtužiocu isplati novac
na ime kupoprodajne cijene).

Procesne pretpostavke za dopuštenost protivtužbe

Sud mora ispitati da li su ispunjene procesne pretpostavke za dopuštenost protivtužbe pa je protivtužba

dopuštena:
  ako su parnične stranke u postupku po protivtužbi iste one kao i u već zasnovanoj parnici
 postojeća parnica mora biti zasnovana (litispedencija – da je tuženi primio tužbu na odgovor)
 protivtužba se može podnijeti pod uslovom da glavna rasprava nije zaključena i to samo ako
protivtuženi na to pristane i ako sud ocjeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na
odugovlačenje postupka
 sud kome je podnesena protivtužba mora biti stvarno nadležan za odlučivanje i o tužbi i o
protivtužbenom zahtjevu

Vrste protivtužbi

Tuženi ima mogučnost za podnošenje sljedečih protivtužbi:

1. koneksna protivtužba – za podnošenje ove protivtužbe uslov je da je protivtužbeni zahtjev u vezi

sa tužbenim zahtjevom iz već zasnovane parnice (npr. prodavač traži isplatu kupoprodajne cijene
od kupca za prodanu robu a kupac – protivtužilac traži raskid ugovora o kupoprodaji zbog toga što
roba nije ugovorenog kvaliteta)
2. kompenzaciona protivtužba – protivtužbeni zahtjev usmjeren je na prebijanje sa tužbenim
zahtjevom iz već zasnovane parnice pod uslovima propisanim normama materijalnog prava
3. prejudicijelna protivtužba – ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa
od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu (npr.
tužilac je podnio tužbu za razvod braka i utvrđenje bračne stečevine. Tužena podnosi protivtužbu
čiji protivtužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđenje da se radi o nepostoječem braku.

Dispozitivne radnje stranaka kojima je okončava parnični postupak

Polazeći od činjenice da parnica nastaje voljom stranaka logično je da se parnica može okončati
dispozitivnim radnjama parničnih stranaka.

Parnica se okončava dispozitivnom radnjama tužioca bilo da

 tužilac povuče tužbu ( sud donosi rješenje o povlačenju tužbe) – tužilac može povući tužbu BEZ
PRISTANKA TUŽENOG sve dok tužba ne bude dostavljena tuženom na odgovor. Tužilac može
povući tužbu UZ PRISTANAK TUŽENOG sve do zaključenja glavne rasprave. Pristanak tuženog
se traži radi spriječavanja šikaniranja.
 tužilac odrekne tužbenog zahtjeva (sud donosi presudu zbog odricanja kojom odbija kao
neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja).

Tuženi svojim dispozitivnim parničnim radnjama može okončati parnicu bilo da

 propusti dostaviti odgovor na tužbu pa sud donosi presudu zbog propuštanja

 tuženi prizna tužbeni zahtjev pa sud donosi presudu po priznanju.

Ukoliko se o tome dogovore obje parnične stranke parnica se okončava sudskom nagodbom ili
medijacijom.
14. Obrazložite redovne i vanredne pravne lijekove u parničnom postupku u što više detalja?

Pravni lijekovi su parnične radnje nezadovoljnih stranaka i drugih učesnika u postupku (umješač) kojima
traže da neposredno viši sud preispita pravilnost i/ili zakonitost pobijane odluke, sa prijedlogom da viši
sud ukine ili preinači odluku za koju smatraju da je donesena na njihovu štetu. Pravo na podnošenje
pravnog lijeka je u dispoziciji stranaka što znači da od njihove volje zavisi da li će iskoristiti svoje pravo
na pravni lijek.

Osnovna podjela pravnih lijekova je na

1. redovne ( žalba)
2. vanredne ( revizija i zahtjev za ponavljanje postupka)

Redovnim pravnim lijekovima ( žalba protiv presude i rješenja) pobijaju se nepravosnažne sudske odluke.

Vanrednim pravnim lijekovima pobijaju se pravosnažne sudske odluke ( revizija protiv presude i rješenja
kantonalnog suda i prijedlog za ponavljanje postupka).

Pravni lijekovi se dijele na:

1. devolutivne – o njima odlučuje neposredno viši sud od suda čija se presuda pobija
2. remonstrativni – su oni o kojima odlučuje isti sud koji je donio pobijanu odluku ( npr. prigovor
protiv rješenja o izvršenju)

Pravni lijekovi se dijele na:

1. suspenzivne – to su oni koji odlažu ili sprečavaju da sudska odluka postane pravosnažna u
pobijanom dijelu
2. nesuspenzivni – to su oni kojima se ne spriječava nastupanje pravosnažnosti sudske odluke

Redovni pravni lijekovi (žalba)

Žalba protiv presude

Žalba je redovan pravni lijek koji se podnosi protiv svih prvostepenih odluka. Osnovna obilježja žalbe su
samostalnost, dvostranost (žalba se dostavlja na odgovor protivnoj strani radi izjašnjenja na navode iz
žalbe), prekluzivnost (podnosi se u tačno propisanom roku i u slučaju propuštanja tog roka stranka gubi
pravo na izjavljivanje žalbe), suspenzivnost (odlaže nastupanje pravosnažnosti odluke) i devolutivnost
( uspostavlja se nadležnost neposredno višeg suda za odlučivanje po žalbi).

Rok za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude je 30 dana od dana donošenja presude a ako se
presuda dostavlja strankama putem pošte ili kurirom onda je rok za žalbu 30 dana od dana prijema prepisa
presude. U mjeničnim i čekovnim sporovima kao i radnim sporovima rok za žalbu je 15 dana.

Rok za žalbu počinje teči prvog narednog dana nakon donošenja presude odnosno prijema prepisa
presude. Kad posljednji dan roka za podnošenje žalbe pada u dan kad sud ne radi ( subota i nedjelja
odnosno praznik) onda rok za podnošenje žalbe ističe prvog narednog radnog dana.
Neblagovremeno podnesenu žalbu ili žalbu izjavljenu od neovlaštenog lica prvostepeni sud će odbaciti
svojim rješenjem kao neblagovremenu odnosno nedopuštenu.

Ukoliko je žalba izjavljena blagovremeno ona ima suspenzivno dejstvo jer sprečava da prvostepena
presuda postane formalno pravosnažna u onom dijelu koji se pobija žalbom.( u dijelu koji se žalbom ne
pobija presuda stiče svojstvo pravosnažnosti)

Pravo da prvostepenu presudu pobija žalbom pripada samo parničnim strankama pa stoga obični umješač
u parnici nema svojstvo stranke i ne može samostalno izjaviti žalbu ukoliko to nije učinila stranka kojoj se
pridružio. Ako je stranka kojoj se pridružio umješać izjavila žalbu onda to pravo pripada i običnom
umješaču. Ako stranka odustane od već izjavljene žalbe onda će drugostepeni sud odbaciti žalbu običnog
umješača.

Ako bi i pored toga umješač samostalno podnio žalbu sud bi je svojim rješenjem odbacio kao
nedopuštenu.

Pravni interes za dopuštenost žalbe

Pravni interes za dopuštenost žalbe je procesna pretpostavka. Naime, ako je stranka u prvostepenom
postupku u cjelosti uspjela sa postavljenim tužbenim zahtjevom onda ta stranka nema pravni interes za
izjavljivanje žalbe. Ukoliko bi ta stranka ipak podnijela žalbu (npr. iz razloga što nije zadovoljna
obrazloženjem presude) sud bi takvu žalbu odbacio kao nedopuštenu.

Stranka na čiju štetu je donesena prvostepena presuda ima pravni interes za izjavljivanje žalbe. Žalbu
može izjaviti bilo tužilac ( ako je odbijen njegov tužbeni zahtjev) ili tuženi (ukoliko je usvojen tužbeni
zahtjev tužitelja na štetu tuženog).

Nadalje, ukoliko je tužilac u tužbi postavio više tužbenih zahtjeva pa je sud usvojio samo neki od njih tada
tužilac ima pravni interes za izjavljivanje žalbe.

Dakle, pravni interes za dopuštenost žalbe cijeni se posebno za svaku od parničnih stranaka.

Nedopuštenost novih zahtjeva u žalbi

Kao što je več rečeno stranke svoje zahtjeve mogu postavljati u tužbi (tužilac) i u odgovoru na tužbu ili
podnošenjem protivtužbe (tuženi). U žalbi se ne mogu iztaći neki novi glavni ili sporedni zahtjevi izuzev
zahtjeva za naknadu troškova za sastav žalbe.

Odricanje i odustajanje od žalbe

Stranka ima dispozitivno pravo da izjavi žalbu ili da je ne izjavi, a ako je izjavila žalbu tada se stranka
može odreči prava na žalbu od trenutka kada primi prepis presude. Tog momenta stranka se upoznala sa
sadržajem prvostepene presude te ukoliko je zadovoljna presudom prvostepenog suda stranka ima pravo
da se odrekne prava na žalbu. Odricanje od prava na žalbu može se izvršiti samo izričito i proizvodi
pravno dejstvo od momenta kada se saopštenje o odricanju prava na žalbu saopšti sudu.

Ako je stranka izjavila žalbu onda ona može odustati od već izjavljene žalbe i to sve dok drugostepeni sud
ne odluči po izjavljenoj žalbi.
Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati.

Oblik i sadržaj žalbe

Žalba je pravna radnja koju poduzima parnična stranka. Žalba se izjavljuje putem podneska koji je upučen
sudu navedenom u pouci o pravnom lijeku. (npr. kantonalnom sudu u Tuzli putem opštinskog suda u
Tuzli)

Žalba sadrži obavezne elemente:

 označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba – ovo je nužno jer se na ovaj način izbjegava
sumnja u pogledu identiteta presude protiv koje se izjavljuje žalba a vrši se na način da se navodi
naziv suda koji je donio prvostepenu presudu, broj te presude i datum njenog donošenja
 izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu – ovakvo navođenje je bitno iz razloga
što drugostepeni sud u žalbenom postupku ispituje prvostepenu presudu samo u onom dijelu koji
se pobija žalbom dok u dijelu presude koji se ne pobija žalbom stiče se svojstvo formalne
pravosnažnosti
 razlog za izjavljivanje žalbe – navedeni su u ZPP-u a svrstani su u 3 grupe i to povrede odredaba
parničnog postupka; pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena
materijalnog prava
 potpis podnosioca žalbe – da bi sud mogao cijeniti da li je žalba izjavljena od ovlaštene osobe
potrebno je da ima potpis žalitelja – parnične stranke ili njenog zakonskog zastupnika ili
punomočnika

Ukoliko žalba ne sadrži sve navedene elemente tada je ona nepotpuna, pa će prvostepeni sud donijeti
rješenje kojim poziva žalitelja da u zakonskom prekluzivnom roku od 8 dana dopuni ili ispravi žalbu, pa
ukoliko to žalitelj ne učini sud će svojim rješenjem odbaciti žalbu.

Dopuna žalbe

Ranije smo rekli da rok za žalbu iznosi 30 dana a u mjeničnim i čekovnim sporovima kao i radnim
sporovima rok za žalbu je 15 dana. Ukoliko je stranka neposredno po prijemu presude izjavila žalbu
stranka ima pravo sve dok ne istekne rok za žalbu svojim podneskom izvršiti dopunu žalbe a tom
dopunom već izjavljenu žalbu može mijenjati, ispravljati, dopunjavati i proširivati.

Razlozi za izjavljivanje žalbe

Već smo naveli da se prvostepena presuda može pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka;
pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

1. Povreda odredaba parničnog postupka – u ZPP-u taksativno je propisano 13 apsolutno bitnih povreda
odredaba parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Dakle, iako u žalbi
žalitelji nije kao žalbeni razlog naveo ovu vrstu povrede postupka drugostepeni sud će po službenoj
dužnosti provjeriti da li postoje povrede parničnog postupka. Ove povrede postoje onda ako sud u toku
postupka nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ZPP-a a što je bilo od uticaja na
donošenje zakonite i pravilne presude. Ako sud utvrdi da je izvršena povreda odredaba parničnog
postupka od strane prvostepenog suda to znači da je prvostepena presuda nezakonita zbog čega će
drugostepeni sud svojim RJEŠENJEM ukinuti prvostepeni presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu
na ponovni postupak.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka postoje u sljedećim slučajevima:

1) ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet
(član 357. ZPP);
2) ako je odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti (član 16. ZPP);
3) ako je sud odlučio o tužbenom zahtjevu za koji je stvarno nadležan viši sud;
4) ako je protivno odredbama ovog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim
raspolaganjima stranaka (član 3. stav 3. ZPP);
5) ako je sud donio presudu bez glavne rasprave;
6) ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja, presudu na
osnovu odricanja i presudu zbog propuštanja;
7) ako je protivno odredbama ovog zakona sud odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim
jezikom i pismom i da prati tok postupka na svom jeziku;
8) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku, ili
ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašteno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku
nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije
imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice,
odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;
9) ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica ili kojeg se tužilac odrekao ili o kojem je
već prije pravomoćno presuđeno ili o kojem je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja
po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe;
10) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi;
11) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev;
12) ako je odlučeno o nepravovremeno podnesenoj tužbi, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti (član
67. stav 1. tačka 2.);
13) ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog ili drugačijeg
ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti

2. Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje – za presuđenje određene pravne stvari prije svega
sud mora da poznaje norme materijalnog prava. Ovo iz razloga što sud ocjenjuje koje su iznijete činjenice
bilo od strane tužioca ili tuženog pravno relevantne a koje su pravno irelevantne. Za donošenje pravnilne
odluke sud mora razlučiti ove činjenice i postupak usmjeriti samo u pravcu utvrđivanja pravno relevantnih
činjenica. Pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje bitan je uslov za pravilnu primjenu materijalnog
prava. Da li postoje ili ne postoje pravno relevantne činjenice sud utvrđuje ocjenom izvedenih dokaza koje
su stranke izvele na glavnoj raspravi.

Pogrešno utvrđeno činjenićno stanje postoji onda kada je sud neku iznesenu spornu pravno relevantnu
činjenicu pogrešno utvrdio. Sud je zaključio da neka činjenica postoji iako je trebao izvesti suprotan
zaključak.

Uzroci pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja mogu biti:

 pogrešna ocjena neposredno izvedenih dokaza

  pogrešna ocjena posredno izvedenih dokaza pred zamoljenim sudom
 pogrešna ocjena isprava
 pogrešna primjena pravila o teretu dokazivanja

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada sud nije utvrdio neku iznijetu spornu pravno
relevantnu činjenicu ali ne i onu koja je sadržana u normi materijalnog prava a koju stranka nije iznijela u
prvostepenom postupku jer joj ta činjenica ne ide u prilog. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i
onda kada na to ukazuju nove činjenice i novi dokazi izneseni u žalbi.

Uzroci nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja mogu biti:

 pogrešna pravna kvalifikacija suda o tome koje su iznesene činjenice pravno relevantne
 kada sud nije cijenio sve relevantne dokaze koje je stranka izvela na glavnoj raspravi
 pogrešna preraspodjela pravila o teretu dokazivanja pri čemu je prvostepeni sud pogrešno odredio
stranku na kojoj leži teret dokazivanja

Na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud ne pazi po službenoj dužnosti nego po
prigovoru žalitelja. Stoga žalba mora konkretno ukazati koju je to iznesenu spornu pravno relevantnu
činjenicu prvostepeni sud pogrešno utvrdio odnosno koju sud nije utvrdio a što se može pripisati grešci i
propustu suda.

3. Pogrešna primjena materijalnog prava – Zakon obavezuje sud da mora poznavati materijalne propise a
ovo je značajno iz razloga što je u normama materijalnog prava sadržan odgovor na pitanje koje su sve
činjenice pravno relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Sud u postupku primjenjuje
materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kako u slučaju kada prvostepeni sud nije primjenio ili je
pogrešno primjenio neku normu ili pravno pravilo domačeg prava a tako i u slučaju kada je pogrešno
primjenio neku pravnu normu inostranog prava ako je na to obavezan posebnim zakonom ili pak ako nije
primjenio odredbe međunarodnog ugovora koji je ratifikovala BiH.

Pogrešna primjena materijalnog prava u nauci i sudskoj praksi naziva se još i „pogrešno pravno shvatanje“
ili „pogrešna pravna ocjena“.

Drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava pa ako drugostepeni
sud smatra da je u prvostepenoj presudi činjenično stanje pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud
pogrešno primjenio materijalno pravo, onda će drugostepeni sud svojom presudom preinačiti prvostepenu
presudu i primjeniti onu normu materijalnog prava koju je prvostepeni sud propustio primjeniti ili ju je
pogrešno primjenio.

Ograničenje prava ne iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u žalbi

Kada nezadovoljna parnična stranka blagovremeno izjavi žalbu protiv prvostepene presude o osnovanosti
te žalbe odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Funkcija
drugostepenog suda je da ispita zakonitost i pravilnost prvostepene presude u onom dijelu u kojem se ona
pobija žalbom a u granicama razloga navedenih u žalbi. Drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na
primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku
sposobnost i zastupanje.
Ako žalitelj pobija prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a u žalbi ne iznosi
nove činjenice i ne predlaže nove dokaze onda će drugostepeni sud vršiti ispitivanje prvostepene presude u
pobijanom dijelu samo na osnovu činjenica i dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku.

Međutim, stranka – žalitelj ima pravo da u žalbi iznosi nove činjenice i predlaže nove dokaze ( beneficium
novorum) koje joj nisu bile poznate u vrijeme vođenja prvostepenog postupka. Dakle, žalitelj iznosi novu
procesnu građu koja nije bila na raspolaganju prvostepenom sudu.

Prema odredbama ZPP-a prihvačena je procesna ustanova beneficium novorum ali je znatno ograničeno
pravo na iznošenje novih činjenica i dokaza u žalbi na način da zakon razlikuje savjesnog i nesavjesnog
žalitelja.

Žalitelj je savjestan ako je u žalbi iznio nove činjenice i predložio nove dokaze ukoliko žalitelj pruži
dokaz sudu da bez svoje krivice u prvostepenom postupku do zaključenja glavne rasprave nije mogao
iznijeti te činjenice i dokaze čije izvođenje sada u žalbi traži. Dakle, savjesta žalitelj je onaj koji je za
postojanje činjenica i novih dokaza saznao tek nakon donošenja prvostepene presude. (npr. u parnici koja
se vodi među nasljednicima nakon donošenja prvostepene presude neka od stranaka sazna za postojanje
punovažnog testamenta ostavitelja)

Žalitelj je nesavjestan u situaciji kada je do zaključenja glavne rasprave znao za postojanje činjenica i
dokaza a koje nije predložio u prvostepenom postupku odnosno to je osoba koja činjenice i dokaze nije
htjela ranije iznijeti odnosno predložiti zlonamjerno ih zadržavajući za drugostepeni postupak radi
odugovlačenja postupka i šikaniranja svog protivnika.

ZPP je ograničio pravo na iznošenje novih činjenica i dokaza u žalbi samo u korist savjesnog žalitelja a
koje činjenice i dokaze će uzeti kao mjerodavne o tome da li je žalitelj savjestan ili nesavjestan zavisi od
slobodne ocjene drugostepenog suda u svakom konkretnom slučaju.

Činjenice i dokazi izneseni u žalbi su NOVI samo ako nisu izneseni u prvostepenom postupku dakle, samo
onda kada se po prvi put iznose tek u žalbi. U teoriji GPP-a pravi se razlika između subjektivnih,
objektivnih i lažnih novota (činjenica) zavisno od toga kada su nastale.

Subjektivne novote su one koje su nastale prije zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda.

Objektivne novote su one koje su nastale poslije zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda i one
se ne mogu iznositi u žalbi. Stranka može podnijeti novu tužbu sa istim tužbenim zahtjevom i tada se neće
raditi o presuđenoj stvari.

Lažne novote su one koje su nastale prije zaključenja glavne rasprave dakle, iznosi ih nesavjestan žalitelj.

Drugostepeni sud po svom slobodnom uvjerenju cijeni da li je žalitelj u žalbi iznio nove činjenice i
predožio nove dokaze bez svoje krivnje tj. da ih nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave pred
prvostepenim sudom.

Iznošenje novih prigovora u žalbi

Prema ZPP-u nije dozvoljeno iznositi prigovore u žalbi a misli se na prigovor zastare i prigovor radi
prebijanja. Međutim, ukoliko tuženi u žalbi istakne prigovor podjeljene odgovornosti ili progovor
nedostatka aktivne i pasivne legitimacije drugostepeni sud će o ovim prigovorima odlučiti po svom
slobodnom uvjerenju na isti način kao i sa novim činjenicama i dokazima.

U žalbi se mogu istači i određeni PROCESNI PRIGOVORI kojima tuženi želi izdejstvovati odbacivanje
tužbe (npr. da je tužba podnesena neblagovremeno po proteku prekluzivnog roka o čemu je prvostepeni
sud morao paziti po službenoj dužnosti a to je prvostepeni sud propustio – smetanje posjeda).

Odlučivanje drugostepenog suda

1. Odlučivanje drugostepenog suda u sjednici vijeća – drugostepeni sud će pojedinačno ili kumulativno
ocjeniti da li su iznesene činjenice i dokazi predloženi u žalbi novi, da li se radi o objektivnim ili lažnim
novotama i da li je žalitelj nesavjestan pa će u ovisnosti od utvrđenog činjeničnog stanja odlučiti da li će
nove činjenice i dokaze uzeti u razmatranje.

Međutim, drugostepeni sud će odbiti da uvaži nove činjenice i dokaze ako ocjeni da se i pored njihovog
postojanja ne bi izmjenilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku pa će ih stoga odbiti kao
pravno irelevantne.

Ukoliko drugostepeni sud uvaži prijedlog za izvođenje novih činjenica i dokaza kao pravno relevantne i
ocjeni da je pred prvostepenim sudom nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tada će u sjednici vijeća
donijeti odluku da se zakaže rasprava pred drugostepenim sudom a što je potrebno radi utvrđivanja novih
činjenica i izvođenja novih dokaza.

2. Zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom – drugostepeni sud će zakazati raspravu samo onda
kada je na sjednici vijeća prihvatio novote iznesene u žalbi i ocjenio ih kao pravno relevantne radi
upotpunjavanja činjeničnog osnova.

Na osnovu održane rasprave u kojoj učestvuju parnične stranke drugostepeni sud može utvrditi isto
činjenično stanje kao što je to utvrdio prvostepeni sud u svojoj presudi u kom slučaju drugostepeni sud
donosi svoju presudu kojom će odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.

Ako je drugostepeni sud nakon održane rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono iz
prvostepene presude onda će drugostepeni sud svojom presudom uvažiti žalbu kao osnovanu i preinačiti
prvostepenu presudu.

Tok postupka po žalbi pred prvostepenim sudom

Žalba se podnosi prvostepenom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Ako je na
jednoj parničnoj strani postojalo više osoba (suparničar) tada se po primjerak žalbe dostavlja svakoj od
njih ukoliko nemaju zajedničkog punomočnika. Ako je na strani jedne parnične stranke učestvovao
umješač tada se i njemu dostavlja primjerak žalbe.

Kada prvostepeni sud zaprimi žalbu on će cijeniti da li je žalba blagovremena, dopuštena i potpuna. Ako
je žalba neblagovremena i nedopuštena prvostepeni sud će je odbaciti svojim rješenjem a ako je nepotpuna
vratit će je žalitelju na dopunu u roku od 8 dana pa ako je ovaj nedopuni odbacit će je svojim rješenjem
kao nepotpunu.
Ako je žalba blagovremena, dopuštena i potpuna sud će primjerak žalbe dostaviti protivnoj strani radi
davanja odgovora na žalbu koji je može dati najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe. Odgovor
na žalbu nije obavezan pa strana koja nije dala odgovor na žalbu zbog toga ne može trpiti posljedice. Po
proteku roka u kome je druga strana mogla dati odgovor na žalbu ( pa ga je dala il nije dala) prvostepeni
sud će kompletan spis proslijediti drugostepenom sudu.

Žalba protiv rješenja

Pravo na podnošenje žalbe protiv prvostepenog rješenja je dopušteno ako zakonom nije određeno da je
žalba protiv rješenja nedopuštena. Nije dopuštena žalba protiv rješenja prvostepenog suda kojim se
određuje vještak, predmet i obim vještačenja ako stranke nisu o tome postigle sporazum; žalba nije
dopuštena ni protiv rješenja prvostepenog suda kojim je vještak pozvan da dostavi ili ispravi svoj nalaz i
mišljenje; žalba nije dopuštena ni protiv rješenja prvostepenog suda kojim se usvaja prijedlog za
osiguranje dokaza ili protiv rješenja kojim se odlučuje da se izvedu dokazi prije nego se rješenje dostavi
protivniku.

Kada je protiv rješenja dopuštena žalba (npr. rješenje o smetanju posjeda) tada se u pravilu žalba podnosi
kao samostalna žalba. Samostalna žalba je dopuštena protiv rješenja prvostepenog suda kojim se:

1. odbacuje žalba protiv presude kao neblagovremena, nedopuštena ili nepotpuna

2. protiv rješenja prvostepenog suda kojim se odbacuje revizija kao neblagovremena ili nepotpuna
3. protiv rješenja prvostepenog suda kojim se odbacuje prijedlog za ponavljanje postupka kao
neblagovremen, nedopušten ili nepotpun

Nesamostalna žalba protiv rješenja – protiv određenih rješenja prvostepenog suda žalba nije isključena
ali se ne može podnositi kao samostalna ili posebna žalba. Takva rješenja prvostepenog suda mogu se
pobijati samo žalbom protiv prvostepene presude. Npr. nije dopuštena posebna žalba protiv rješenja
prvostepenog suda kojim se

 usvaja ili odbija preinačenje tužbe

 kojim prvostepeni sud nije usvojio prigovor o postojanju smetnji za vođenje postupka
 kojim se odbijaju procesni prigovori stranaka da postoje procesne smetnje za dalje postupanje

Odluke drugostepenog suda o žalbi protiv rješenja prvostepenog suda

Rješavajući o samostalnoj žalbi protiv rješenja prvostepenog suda drugostepeni sud može donijeti sljedeće
rješenje:

1. kojim će odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nedopuštenu ili nepotpunu

2. odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda
3. uvažiti žalbu i rješenje prvostepenog suda preinačiti ili ukinuti te prema potrebi vratiti na ponovni
postupak

Vanredni pravni lijekovi

Vanredni pravni lijekovi su pravna sredstva koja nezadovoljna stranka ulaže protiv PRAVOSNAŽNIH
SUDSKIH ODLUKA. Izjavljivanjem vanrednih pravnih lijekova pokreće se postupak preispitivanja
ZAKONITOSTI pravosnažnih sudskih odluka. Ovi pravni lijekovi nemaju suspenzivno dejstvo pa
pobijana pravosnažna presuda ostaje na snazi sve dok nadležni sud ne odluči o osnovanosti vanrednog
pravnog lijeka, pa se stoga može pristupiti izvršenju pravosnažne presude.

Revizija protiv presude

Revizija protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu ( presuda kantonalnog suda) može se
izjaviti u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa drugostepene presude pod uslovom: da vrijednost
pobijanog dijela pravosnažne presude prelazi iznos od 30.000 KM a u privrednim sporovima iznos od
50.000KM (imovinski cenzus).

Izuzetno, Vrhovni sud FBiH može dopustiti reviziju u svim predmetima (bez obzira na imovinski cenzus)
ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Revizija je samostalan, devolutivan, nesuspenzivan, ograničen i dvostran pravni lijek.

O reviziji odlučuje Vrhovni sud FBiH u trečoj sudskoj instanci.

Ukoliko su na strani tužitelja ili tuženih učestvovale stranke sa statusom jedinstvenih suparničara (npr.
nasljednici) tada izjavljena revizija djeluje u korist i onih jedinstvenih suparničara koji je nisu podnijeli
(beneficium cohaesionis). Suparničar koji nema svojstvo jedinstvenog suparničara (prosto suparničarstvo)
može izjaviti reviziju samo protiv onog dijela presude koji se na njega odnosi. Umješač može izjaviti
reviziju ako to nije u suprotnosti sa radnjama stranke kojoj su se pridružili.

Nije dopuštena revizija protiv pravosnažne presude donesene u prvom stepenu protiv koje nije izjavljivana
žalba (nije dozvoljeno preskakanje pravnih lijekova).

Revizija nije dopuštena protiv rješenja drugostepenog suda kojim je ukinuta prvostepena presuda i
predmet vračen prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili protiv rješenja kojim je ukinuta prvostepena
presuda a tužba odbačena.

Revizija nije dopuštena u bračnim sporovima i sporovima u odnosu roditelja i djece a niti je dopuštena
protiv rješenja donesenog u postupku zbog smetanja posjeda, upisa u sudski registar i rješenja donesenog
u postupku izvršenja.

Razlozi za reviziju

Revizija se može izjaviti zbog:

1. povrede odredaba parničnog postupka koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom
2. pogrešne prijmene materijalnog prava
3. prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga što je
drugostepeni sud konačna činjenična instanca, pa je revizijski sud vezan utvrđenim činjeničnim stanjem u
pravosnažno okončanom postupku i nije ovlašten da ga ispituje i mijenja.

U reviziji se mogu iznositi nove činjenice i dokazi samo ako se odnose na povrede odredaba parničnog
postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.
O izjavljenoj reviziji odlučuje Vrhovni sud FBiH u viječu od 3 sudija, a pobijanu presudu ispituje samo u
onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom. Nepobijani dio drugostepene presude ne može biti predmet
ispitivanja. Revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba
parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Na ostale povrede odredaba
parničnog postupka koje su učinjene pred drugostepenim sudom treba da ukaže revident.

Postupanje prvostepenog suda po reviziji

Revizija se podnosi onom sudu koji je izrekao PRVOSTEPENU PRESUDU i to u dovoljnom broju
primjeraka za sud i protivnu stranku. Prvostepeni sud ispituje da li je revizija blagovremena i potpuna pa
ako nije blagovremena prvostepeni sud će je odbaciti svojim rješenjem. Ako prvostepeni sud utvrdi da
revizija nije potpuna onda će svojim rješenjem pozvati revidenta da je dopuni u roku od 8 dana uz
upozorenje da će je odbaciti ako se nedostatak ne otkloni.

Ako prvostepeni sud utvrdi da je revizija blagovremena i potpuna tada će primjerak revizije dostaviti
protivnoj strani na odgovor (načelo kontradiktornosti) i pozvati je da u roku od 8 dana podnese odgovor na
reviziju. Ako druga strana dostavi odgovor ili ga ne dostavi, po proteku roka za odgovor, prvostepeni sud
će reviziju i odgovor na reviziju sa svim spisima dostaviti revizijskom sudu a ujedno će primjerak revizije
i odgovora na reviziju dostaviti drugotepenom sudu.

Postupak pred revizijskim sudom

Revizijski sud po prijemu spisa će prvo provjeriti da li je revizija blagovremena, potpuna i dopuštena pa
ako jeste onda će u sjednici vijeća odlučivati o njenoj osnovanosti. Kada predmet spisa stigne u revizijski
sud određuje se sudija izvjestilac čiji je zadatak da prouči spis, da po potrebi od drugostepenog suda
zatraži izvještaj o povredama odredaba parničnog postupka navedenih u reviziji i da zatraži provjere o
istima; nakon toga na sjednici vijeća sudija izvjestilac podnosi izvještaj o predmetu i priprema nacrt
odluke revizijskog suda.

Odluke revizijskog suda

Odlučujući o reviziji revizijski sud može donijeti sljedeče odluke:

1. svojim rješenjem će odbaciti reviziju kao neblagovremenu, nepotpunu odnosni nedopuštenu

2. presudom odbiti reviziju kao neosnovanu i potvrditi drugostepenu presudu
3. presudom preinačiti presudu drugostepenog suda
4. rješenjem ukinuti djelimično ili u cjelosti presudu drugostepenog i prvostepenog suda
5. rješenjem ukinuti presudu drugostepenog i prvostepenog suda i predmet vratiti na ponovno
suđenje istom ili drugom sudiji prvostepenog suda odnosno istom ili drugom viječu
drugostepenog suda ili drugom nadležnom sudu

Odluka revizijskog suda dostavlja se prvostepenom sudu putem drugostepenog suda sa dovoljnim brojem
ovjerenih prijepisa sudske odluke za sud, stranke i druge zainteresirane osobe s tim da je prvostepeni sud
dužan revizijsku odluku dostaviti strankama u roku od 8 dana od dana prijema.
Zabrana reformatio in peius

Revizijski sud nije ovlašten da preinači pobijanu pravosnažnu presudu na štetu stranke koja se žalila ako
je samo ona izjavila reviziju. Međutim, ako su obje stranke izjavile reviziju protiv drugostepene presude u
dijelu u kome nisu uspjele onda ne važi ova zabrana.

Revizija protiv rješenja

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostepenog suda kojima je postupak pravosnažno završen
a pravosnažno je završen postupak u kojem je doneseno:

 rješenje drugostepenog suda kojim je odbačena žalba protiv prvostepene presude kao
neblagovremena, nepotpuna ili nedozvoljena
 rješenja drugostepenog suda kojim je ukinuta prvostepena presuda i odbačena tužba
 rješenja kojim se tužba odbacuje zbog apsolutne nenadležnosti
 rješenja kojim se tužba odbacuje kao neuredna ako nedostatak u tužbi nije otklonjen u
ostavljenom roku
 rješenja kojim je odbačena tužba zbog nedostatka stranačke sposobnosti (stranka umrla ili pravo
lice prestalo postojati prije podnošenja tužbe) i zastupanja ako ovaj nedostatak nije otklonjen
 rješenja kojim nastupa fikcija o povlačenju tužbe

Zahtjev za ponavljanje postupka ( član 255. ZPP-a)

Postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može se na prijedlog stranke ponoviti:

1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen;
2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom;
3) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku,
ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu
stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik
stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, ili za pojedine radnje u postupku, ako
vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;
4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je
krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;
5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika
stranke, protivne stranke ili koje treće osobe;
6) ako stranka stekne mogućnost da upotrijebi pravosnažnu odluku suda koja je ranije između istih
stranaka donijeta o istom zahtjevu;
7) ako se odluka suda zasniva na drugoj odluci suda ili na odluci nekog drugog organa, a ta odluka
bude pravomoćno preinačena, ukinuta, odnosno poništena;
8) ako je naknadno pred nadležnim organom na drugačiji način, pravosnažno, odnosno konačno
riješeno prethodno pitanje na kojem je sudska odluka zasnovana;
9) ako stranka sazna za nove činjenice ili nade ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na
osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili
upotrijebljeni u prijašnjem postupku
Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u roku od 30 dana, i to:

1) u slučaju iz člana 255. tačka 1. ovog zakona od dana kad je stranka saznala za ta razlog;
2) u slučaju iz člana 255. tacka 2. ovog zakona od dana kad je odluka dostavljena stranci;
3) u slučaju iz člana 255. tačka 3. ovog zakona, ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala
osoba koja ne može biti stranka u postupku - od dana kad je odluka dostavljena toj osobi; ako
stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku
nije zastupao zakonski zastupnik - od dana kad je odluka dostavljena stranci odnosno njenom
zakonskom zastupniku, ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno
ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - od dana kad je stranka saznala
za taj razlog;
4) u slučajevima iz člana 255. tač. 4. i 5. ovog zakona - od dana kad je stranka saznala za
pravomoćnu presudu u krivičnom postupku, a ako se krivični postupak ne može provesti, onda
od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može
pokrenuti;
5) u slučajevima iz člana 255. tač. 6., 7., 8. i 9. ovog zakona od dana kada je stranka mogla iznijeti
sudu nove činjenice, odnosno nova dokazna sredstva.

O prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje drugostepeni sud, i to sudija pojedinac koji nije sudjelovao
u donošenju drugostepene odluke u prijašnjem postupku.

Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u prvom stepenu. U
prijedlogu se posebno moraju navesti zakonska osnova po kojoj se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih
proizlazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i dokazi kojima se potkrepljuju navodi predlagača, te
učiniti vjerovatnim da bi u ponovljenom postupku mogla za predlagača biti donesena povoljnija odluka.

Neblagovremene, nepotpune ili nedopuštene prijedloge za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem

prvostepeni sud bez održavanja ročišta. Ako prvostepeni sud ne odbaci prijedlog, dostavit će primjerak
prijedloga protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 15 dana odgovori na prijedlog

Nakon prijema odgovora na prijedlog ili nakon proteka roka za davanje odgovora, prvostepeni sud će
prijedlog i odgovor na prijedlog, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu
najkasnije u roku od osam dana.

Nepravovremen, nepotpun ili nedozvoljen prijedlog za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem sudija
pojedinac drugostepenog suda, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio prvostepeni sud.

Drugostepeni sud odlučuje o prijedlogu za ponavljanje postupka u pravilu bez održavanja rasprave. Ako
sud ocijeni da je održavanje rasprave neophodno, zakazat će raspravu i pozvati stranke na ročište.

Nakon što drugostepeni sud donese odluku o prijedlogu, sudu prvog stepena vraća sve spise s dovoljnim
brojem ovjerenih prepisa svoje odluke. U rješenju kojim se dopušta ponavljanje postupka izreći će se da se
ukida odluka donesena u prijašnjem postupku. Protiv rješenja drugostepenog suda kojim se usvaja
prijedlog za ponavljanje postupka žalba nije dopuštena. Žalba protiv rješenja drugostepenog suda kojim se
odbija prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se istom sudu, koji o žalbi odlucuje u vijeću trojice
sudija, koji nisu učestvovali u donošenju odluke u ranijem postupku.
U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom ne može postupati sudija koji je odlučivao u prijašnjem
postupku. Prvostepeni sud će odrediti pripremno ročište odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, a
najkasnije u roku od osam dana.

Odnos izmedu prijedloga za ponavljanje postupka i revizije

Ako u roku za izjavljivanje revizije stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka samo iz
razloga iz kojih se može izjaviti i revizija, smatrat će se da je stranka izjavila reviziju.

Ako stranka izjavi reviziju iz razloga što je u prvostepenom ili drugostepenom postupku odlučeno o
zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili koga se tužilac već odrekao ili o kojem je
sklopljena sudska nagodba, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka iz bilo
kojeg razloga iz člana 255. ovog zakona, sud će prekinuti postupak u povodu prijedloga za ponavljanje
postupka do završetka postupka po reviziji. Ako stranka izjavi reviziju iz bilo kojeg razloga, osim iz
razloga navedenih u stavu 2. ovog člana, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje
postupka iz razloga iz člana 255. stav 1. tač. 4. i 5. ovog zakona, koji su potkrijepljeni pravomoćnom
presudom donesenom u krivičnom postupku, sud će prekinuti postupak po reviziji do završetka postupka u
povodu prijedloga za ponavljanje postupka. U svim ostalim slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i
istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka, sud će odluciti koji će postupak
nastaviti, a koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobit o razloge zbog kojih su oba pravna
lijeka podnesena i dokaze, koje su stranke predložile.

Odredbe člana 265. st. 1. i 3. ovog zakona, primijenit će se i kad je stranka najprije podnijela prijedlog za
ponavljanje postupka, a nakon toga izjavila reviziju. U svim ostalim slučajevima u kojima stranka podnese
prijedlog za ponavljanje postupka i nakon toga izjavi reviziju, sud će, u pravilu, prekinuti postupak po
reviziji do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, osim ako ustanovi da postoje
ozbiljni razlozi da postupi drugačije.

Rješenje iz člana 265. ovog zakona donosi prvostepeni sud ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne
prvostepenom sudu prije nego što je predmet u povodu revizije upučen revizijskom sudu. Ako prijedlog za
ponavljanje postupka stigne pošto je predmet u povodu revizije upučen revizijskom sudu, rješenje iz člana
265. ovog zakona, donosi revizijski sud.

Rješenje iz člana 266. ovog zakona donosi prvostepeni sud, osim ako je predmet, u vrijeme kad revizija
stigne prvostepenim sudu, u povodu prijedloga za ponavljanje postupka upučen višem sudu radi donošenja
odluke, u kojem slučaju rješenje donosi viši sud. Protiv rješenja suda iz st. 1. i 2. ovog člana nije
dopuštena žalba.

15. Objasnite postupak pred drugostepenim sudom kao i djelokrug drugostepenog suda u što više
detalja?

Tok postupka pred drugostepenim sudom

Nakon što zaprimi predmet, ukoliko iz sadržaja žalbe proističe da su povrijeđene odredbe parničnog
postupka, sudija izvjestilac drugostepenog suda može od prvostepenog suda pribaviti izvještaj o
povredama odredaba parničnog postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu određene
provjere.
Sudija izvjestilac je član vijeća drugostepenog suda. Njegova dužnost je da prouči predmet i da o
predmetu podnese izvještaj predsjedniku vijeća i članu vijeća u sjednici vijeća. Njegova dužnost je da
provjeri blagovremenost, dopuštenost i potpunost žalbe.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u viječu trojice sudija i to bilo u sjednici vijeća bilo na osnovu održane
rasprave.

Odlučivanje u sjednici vijeća

Ukoliko se žalbom pobija presuda zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja onda
drugostepeni sud preispituje PRAVILNOST pobijane odluke a ukoliko se žalbom pobija prvostepena
presuda zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava onda
drugostepeni sud ispituje ZAKONITOST pobijane odluke.

U oba ova slučaja drugostepeni sud ima JURISDIKCIONA OVLAŠTENJA što znači da neposredno može
presuditi o predmetu spora dok je ranije imao KASATORNA OVLAŠTENJA što znači da je samo mogao
ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U sjednici vijeća povodom razmatranja žalbe protiv prvostepene presude, drugostepeni sud može donijeti
sljedeće odluke:

1. presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu

2. presudom preinačiti prvostepenu presudu ( usvojio je izjavljenu žalbu)
3. rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje
4. rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu

Odlučivanje na raspravi

Drugostepeni sud će zakazati raspravu u sljedeća 3 slučaja:

 ukoliko je prihvatilo novote kao pravno relevantne (novote upučuju da je pred prvostepenim
sudom nepotpuno odnosno nepravilno utvrđeno činjenično stanje zbog čega je potrebno radi
pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja pred viječem drugostepenog suda utvrditi nove činjenice
ili izvesti nove dokaze)
 ako drugostepeni sud ocjeni da se žalbenim navodima dovodi u osnovanu sumnju pravilnost
utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku (drugostepeni sud cijeni da je radi
pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno PONOVO IZVESTI VEĆ IZVEDENE
DOKAZE)
 ako drugostepeni sud utvrdi da je prvostepeni sud počinio otklonjivu povredu odredaba parničnog
postupka a da je radi otklanjanja te povrede potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom

Drugostepeni sud će održati raspravu o roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spis po
žalbi. Na raspravu poziva stranke, njihove zakonske zastupnike ili punomočnike i one svjedoke i vještake
za koje drugostepeni sud odluči da se ponovo saslušaju.

Ako sa rasprave izostane uredno pozvani žalitelj rasprava se neće održati a drugostepena odluka će se
donijeti na osnovu navoda istaknutih u žalbi i odovoru na žalbu (ukoliko je dat).
Ako sa rasprave izostane druga stranka koja se nije žalila, sud će raspravljati o žalbi i donijeti odluku.

Ako sa rasprave izostanu obje stranke sud neće održati raspravu nego će u tom slučaju o žalbi odlučiti u
sjednici vijeća.

Pred drugostepenim sudom rasprava počinje tako što sudija izvjestilac kratko izlaže stanje predmeta bez
iznošenja svog mišljenja o osnovanosti žalbe. Nakon toga čita se presuda ili dio presude na koji se žalba
odnosi a po potrebi i zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom. Zatim se riječ daje
žalitelju koji obrazlaže svoju žalbu a onda protivnoj strani koja obrazlaže odgovor na žalbu nakon čega se
rasprava zaključuje a viječe donosi odluku.

Zabrana reformatio in peius

Kada drugostepeni sud odlučuje o žalbi onda on ne može preinačiti prvostepenu presudu na štetu stranke
koja se žalila ako je samo ona izjavila žalbu. Ako se jedna od stranaka nije žalila na prvostepenu presudu
tada je presuda u odnosu na tu stranku stekla svojstvo formalne pravosnažnosti u prvom stepenu. Zbog
toga drugostepeni sud nema pravo da ispituje ili mijenja prvostepenu presudu u dijelu koji nije napadnut
izjavljenom žalbom.

Međutim, ako su protiv prvostepene presude obje stranke podnijele žalbu kojom pobijaju prvostepenu
presudu u cjelini onda ne postoji ova zabrana.

16. Definišite arbitražu, objasnite compromissum, obrazložite prirodu, karakteristike i posljedice

presude arbitražnog suda te kako se može poništiti presuda arbitražnog suda?

Arbitraža (lat. arbitrium) je pravosudno nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i
povjerile mu presuđivanje u njihovom određenom imovinskopravnom konfliktu u kome stranke mogu da
slobodno disponiraju svojim pravima.

Osim naziva arbitraže u teoriji o arbitražnom sudovanju kao sinonimi upotrebljavaju se termini arbitražni
sud i izabrani sud a radi se o pojmovima koji imaju identičan sadržaj kao arbitraža.

Bitni elementi arbitraže:

 arbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama razrješava presudom

 osnov za derogiranje redovne sudske nadležnosti i povjeravanje spora na suđenje arbitražnom
sudu leži u autonomiji volje stranaka u predmetima u kojima one mogu da slobodno raspolažu
svojim pravima
 pravni osnov za arbitražno rješavanje sporova je sporazum stranaka koji su one dobrovoljno i
saglasno prihvatile ( per fektuirale)
 postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje in concreto tek nakon što mu stranke
sporazumno daju investituru za suđenje i traje do okončanja povjerenog zadatka

Pojam i modaliteti arbitražnog sporazuma – compromissum

Arbitražni sporazum je akt stranaka kojim one ugovaraju da presuđivanje njihovog postojećeg ili budučeg
spora povjere arbitražnom sudu pri tome derogirajući nadležnost redovnog suda da postupa u istom
predmetu. Arbitražni sporazum može imati samostalan kompromisorni karakter u pogledu rješavanja
postoječeg spora među strankama ili se može ugovoriti u vidu kompromisorne klauzule u sklopu glavnog
(osnovnog) ugovora kao jedna od odredaba tog ugovora – za rješavanje budučih eventualnih sporova
proizašlih iz osnovnog pravnog posla.

Arbitražni sporazum zaključuje se u pismenoj formi ali je punovažan ako se zaključi i razmjenom pisama i
telegrama odnosno putem faxa.

Postoji i tzv. prečutno saglašavanje tuženog da se spor riješi pred arbitražom u slučaju da se tuženi po
dobijanju tužbe upusti u raspravljanje o meritumu spora pred srbitražnim sudom neosporavajuči njegovu
nadležnost.

Presuda arbitražnog suda

Presuda arbitražnog suda samo prema strankama ima snagu pravosnažne sudske presude (res iudicata)
ukoliko ugovorom o arbitraži nije predviđena mogučnost pobijanja te presude pred arbitražom višeg
stepena.

Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov što znači da se može izvršiti prinudnim putem.

Institucionalne arbitraže (stalne) same stavljaju klauzulu o pravosnažnosti i izvršnosti svojih presuda dok
na presude ad hoc arbitraža ovu klauzulu stavlja onaj redovni sud koji bi bio nadležan za rješavanje spora
da nije zaključen arbitražni sporazum.

Stranke mogu zaključiti poravnanje pred arbitražnim sudom a ono ima svojstvo izvrše isprave.

Pobijanje arbitražne presude

Moguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu odlučuje sud koji bi bio nadležan da
postupa u predmetnom sporu u slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen.  

S tim u vezi važe neka općeprihvaćena pravila:

1. arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog

stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje;
2. procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće su određene izričito, ili
pozivanjem na razloge za ponavljanje parničnog postupka;
3. nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitražnim sudom
samo ako to nije u suprotnosti sa razlogom zbog kojeg je odluka poništena.

Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni sporazum može konvalidirati, ali samo ako se
razlog poništenja ne odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.

17. Navedite sve vrste posebnih parničnih postupaka u ZPP-u i ukratko ih objasnite a objasnite
jedan podrobno po vlastitom nahođenju (osim arbitraže)?

1. postupak u parnicama iz radnih odnosa – odredbe posebnog postupka u parnicama iz radnih odnosa
primjenjuju se na sporove u kojima radnik traži zaštitu svog prava dok se u sporovima po tužbi poslodavca
protiv radnika primjenjuju odredbe opšteg parničnog postupka. ZPP propisuje hitnost rješavanja radnih
sporova pa sud određuje paricioni rok za dobrovoljno izvršenje činidbe u trajanju od 15 dana kao i rok za
podnošenje žalbe na presudu u roku od 15 dana

2. postupak u parnicama zbog smetanja posjeda – iako posjed nije pravo on uživa pravnu zaštitu.
Pravna zaštita posjeda ostvaruje se u posebnom parničnom postupku. Cilj pravne zaštite posjeda kao
faktičkog stanja je u tome da se onemoguči samopomoć ili samovlasno pribavljanje prava. Pod sporom
smetanja posjeda podrazumjeva se

 uznemiravanje posjeda
 oduzimanje posjeda

Pravnom zaštitom posjeda želi se omogučiti vračanje u ono stanje kakvo je bilo prije izvršenog čina
smetanja posjeda bez obzira na to da li onaj koji traži posjedovnu zaštitu ima određeni pravni osnov
posjedovanja.

Tužba za smetanje posjeda je kondemnatorna jer se njome može tražiti uspostava ranijeg posjedovnog
stanja i zabrana budučeg smetanja posjeda.

Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud ce uvijek obraćati osobitu pažnju
na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i
rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica
posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj
osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

Rok za udovoljenje dužnostima koje su naložene strankama sud će odrediti prema okolnostima pojedinog
slučaja. Rok za podnošenje žalbe je 15 dana. U izuzetnim okolnostima sud može odlučiti da žalba ne
zadržava izvršenje rješenja. Protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda revizija nije
dopuštena.

Tužilac gubi pravo da u izvršnom postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi zbog
smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao izvršenje u roku od 60 dana nakon
proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.

U postupcima za smetanje posjeda sud odlučuje RJEŠENJEM.

3. postupak u sporovima male vrijednosti - Sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni
zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 5.000 KM. Ne smatraju se sporovima
male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa i
sporovi zbog smetanja posjeda. Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se

pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
(ne može zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja)

4. postupak po arbitraži