qwertyuiopasdfghjklzxcvbnmq

wertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwe
rtyuiopasdfghjklzxcvbnmqwert
yuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyu
ELEKTRANE
iopasdfghjklzxcvbnmqwertyuio
I DIO

pasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopa
SEMIN NURKANOVIĆ EEMS

sdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasd
fghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfg
hjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghj
klzxcvbnmqwertyuiopasdfghjkl
zxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzx
cvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcv
bnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbn
mqwertyuiopasdfghjklzxcvbnm
qwertyuiopasdfghjklzxcvbnmq
wertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwe
rtyuiopasdfghjklzxcvbnmrtyuio
 1.Klasifikacija termodinamičkih pojava

 Klasična termodinamika

Opisuje stanja (posebno ravnotežna stanja) i procese termodinamičkih sistema koristeći

makroskopske karakteristike koje se direktno mogu mjeriti.
Model opisuje razmjenu energije, rada, toplote i materije, a sve bazirano na zakonima
termodinamike.

 Statistička termodinamika

Često se još naziva i statistička mehanika.

Pojavila se sa razvojem atomske i molekularne teorije u drugoj polovici 19.vijeka i ranom 20. vijeku,
objašnjavajući termodinamiku mikroskopskom interakcijom između pojedinih čestica i statističkim
predviđanjem stanja na kvantnom mehaničkom nivou.
Ovaj pristup objašnjavanja termodinamiku kroz povezivanje mikroskopskih karakteristika pojedinih
atoma i molekula sa makroskopskim manifestacijama.
Na taj način objašnjava termodinamiku kao prirodni rezultat statistike, klasične mehanike i kvantne
mehanike.

 Hemijska termodinamika

Studira vezu energije sa hemijskim reakcijama i uspostavlja vezu hemijskog transporta sa fizikalnim
promjenama stanja unutar zakona termodinamike.
Adenosine triphosphate (ATP) je energetski-noseća molekula unutar svih živih ćelija.
Molekularna formula ATP je C10H16N5O13P3 .

 Ekvilibrijska termodinamika

Studira transformacije materije i energije u sistemima koji se približavaju svojim ravnotežnim

stanjima.
Ravnotežno stanje znači balans. U termodinamičkom ravnotežnom stanju ne postoji makroskopski
tok i makroskopska promjena.
Unutar takvog sistema svaki mikroskopski proces se balansira njegovim suprotnim procesom.

 Neekvilibrijska termodinamika

To je grana termodinamike koja radi sa sistemima koji nisu u termodinamičkom ekvilibriju.

Najveći broj sistema u prirodi nije u termodinamičkom ekvilibriju.
Naime, oni se mijenjaju kroz vrijeme i kontinuirano ili nekontinuirano su predmetom djelovanja toka
materije i energije drugih sistema.
Opis unutarnjeg stanja ovakvih stanja traži primjenu teorije polja.
2. Zakoni termodinamike.

Termodinamika je nauka o konverziji energije uključujući toplotu i druge forme energije, najčešće u
mehanički rad.
Ona proučava i povezuje makroskopske varijable, kao što su temperatura, volumen i pritisak, tj.
veličine koje opisuju fizički termodinamički sistem.
Historijski, termodinamika je razvijena iz želje da se poveća učinkovitost parnih strojeva.

 Nulti zakon termodinamike = definicija temperature :

Temperatura je skalarna veličina svojstvena termodinamičkim sistemima u ravnoteži, na takav način

da je jednakost temperatura nužan uvjet za termodinamičku ravnotežu.
Nulti zakon termodinamike kaže da više sistema prepušteni sami sebi teže nakon nekog vremena ka
postizanju ravnoteže: toplotne, hemijske, mehaničke.

 Prvi zakon termodinamike = Zakon o očuvanju energije:

Energija se ne može stvoriti ni iz čega niti se može uništiti, već se može samo prenijeti iz jednog oblika
u drugi, ili s jednog tijela na drugo.
Alternativna formulacija glasi: nemoguće je napraviti stroj (perpetuum mobile) koji bi stvarao
energiju ni iz čega.

 Drugi zakon termodinamike :

Nemoguć je proces u kome bi toplota spontano prelazila s tijela niže temperature na tijelo više
temperature.

 Treći zakon termodinamike:

Na apsolutnoj nuli temperature, materija bi bila u čvrstom kristalnom stanju.

Sve čestice bi imale istu minimalnu energiju.
Ne bi bilo kretanja te bi sve čestice zauzimale fiksne položaje.
Svaka materija bi na apsolutnoj nuli bila u idealno uređenom kristalnom stanju sa entropijom nula.

Entropija je veličina stanja koja se može posmatrati kao mjera za "vezanu" energiju nekog
zatvorenog materijalnog sistema, tj. za energiju koja se, nasuprot "slobodnoj", više ne može
pretvoriti u rad.
Entropija svakog sistema opada snižavanjem temperature i na granici apsolutne nule ima minimalnu i
konačnu vrijednost.
Treći zakon termodinamike zahtijeva da je toplotni kapacitet na apsolutnoj nuli jednak nula.
3. Toplotna mašina.

Termodinamika je nauka o konverziji energije uključujući toplotu i druge forme energije, najčešće u
mehanički rad.
Ona proučava i povezuje makroskopske varijable, kao što su temperatura, volumen i pritisak, tj.
veličine koje opisuju fizički termodinamički sistem.
Historijski, termodinamika je razvijena iz želje da se poveća učinkovitost parnih strojeva.
Na tome je posebno radio francuski fizičar Carnot.
On je prezentirao prvu uspješnu teoretsku postavku toplotnog stroja, danas poznatog kao Carnot
ciklus.
Termodinamika je proces rada toplote koja pokreće dodirne dijelove tijela i povezuje toplotu i
mehanički rad.

Toplotna mašina je sistem koji omogućava konverziju toplote ili termičke energije u mehanički rad.

To se dešava prelazom toplote radne supstance iz oblasti više temperature u oblast niže
temperature.
Radni medij proizvodi rad u radnom tijelu stroja koji transferira radni medij u hladniji odvod, koji je
već na radnom tijelu stroja dio svoje energije transformirao u rad koristeći svoje vlastite
karakteristike (pritisak, temperaturu, gustoća).
Radni medij može biti bilo koji medij sa ne-nultim toplotnim kapacitetom.
To je obično plin ili tečnost.
Prednost toplotnih mašina leži u činjenici da one najveći broj formi energije mogu lako konvertirati u
toplotu procesom nazvanim sagorijevanje, apsorpcijom svjetlosti ili energetskih čestica, frikcijom,
disipacijom ili otpornošću.
Dakle, toplotna mašina može se opremiti sa energetskim resursom bilo koje vrste i ima široku lepezu
aplikacija.

Toplota se prenosi na tri osnovna načina:

1. kondukcijom (prenos toplote fizičkim dodirom čestica tvari),
2. konvekcijom (usmjereno strujanje fluida – plinova i tečnosti) ,
3. zračenjem (elektromagnetno zračenje tijela čija je temperatura iznad apsolutne nule).

4. Objasniti termodinamičke cikluse bazirane na plinu kao radnom mediju – OVO KAO KARNOOV
KRUŽNI CIKLUS URADI
5.Objasniti termodinamičke cikluse bazirane na tečnosti kao radnom mediju.
U ovim ciklusima i strojevima tečni fluid je sastavni dio radnog kruga.Gorivo se ubacuje u
centrifugalnu komoru za sagorijevanje.Termoelementi kontrolišu sagorijevanje i održavaju konstatnu
temperaturu. Voda ulazi u 6 radijalnih cilindara te se ne koriste uljni motori. Para izlazi iz cilindara
kroz iduvne priključke i ulazu u kondenzacionu jedinicu gdje se vraća u vodu. Kompresor vrti svjež
zrak oko kondenzatora .

Toplotni regenerativni ciklon

Proces zagrijavanja :

1. Gorivo se injektira u komoru za sagorijevanje gdje se zapali mješavina gorivo-zrak.

Plamen cirkuliše oko spiralne cijevi sa vodom.
Termoelektrična baterija održava temperaturu u komori konstantom tako što kontroliše dužinu
trajanja zagrijavanja.

2. Voda u spiralnoj cijevi se pretvara u paru.

3. Para dospijeva do turbine gdje se pretvara u mehanički rad koji je potreban za rad
generatora.

4. Rashladni medij dolazi u kompresor za kompresiju pare, a zatim u regenerator da bi ciklus

mogao početi ponovo na isti način.

To su npr.:
 Stirling ciklus (Malone stroj),
 Toplotni regenerativni ciklon.

Stirling ciklus (Malone stroj) :

Kako je riječ o termodinamičkom kružnom ciklusu, to znači da se ciklus vodi između dva toplinska
spremnika različitih temperatura, tj. između ogrjevnog i rashladnog spremnika.
Ukupna izmijenjena toplina između toplinskih spremnika jednaka je ukupnom izvršenom mehaničkom
radu.
Stirlingov ciklus može biti desnokretan ili lijevokretan.
Ako je desnokretan, mehanički rad se dobiva te uređaj radi kao motor, a ako je lijevokretan, mehanički
rad se troši te uređaj radi kao rashladni uređaj ili dizalica topline.
Specifičnost Stirlingovog ciklusa u odnosu na ostale kružne procese je taj što osim što je teoretski izveden
kao zatvoren sustav, tako je izveden i u tehničkoj praksi.
To znači da uređaji koji rade na principu Stirlingovog ciklusa nemaju usis i ispuh i da je unutar sustava
sadržana konstantna masa radne tvari.
Ciklus se u osnovi sastoji od dvije izoterme i dvije izohore.

 1-2: izotermna kompresija -

rashladni spremnik odvodi toplinu
radnom mediju zbog čega se radnom
mediju smanjuje volumen
 2-3: izohorno dovođenje topline -
stlačeni radni medij prolazi kroz
regenerator koji ga grije dovodeći mu
toplinu pri konstantnom volumenu
 3-4: izotermna ekspanzija -
ogrjevni spremnik dovodi toplinu
radnom mediju povećavajući mu
volumen
 4-1: izohorno odvođenje topline -
radni medij se vraća kroz regenerator
predajući mu toplinu pri konstantnom
volumenu.
Teorijski Stirlingov ciklus s idealnim regeneratorom prema termičkom stupnju djelovanja potpuno je
ekvivalentan termičkom stupnju djelovanja Carnotovog, a veći od termičkog stupnja
djelovanja  Dieselova i Ottova ciklusa.
Kako su danas moguće temperature zagrijača ograničene na maksimalno 970 K(~ 700 °C), moguće je
dostići stupanj iskorištenja od ηe ≈ 0,36
Prednosti Stirlingovog motora su u neosjetljivosti na upotrebljeno gorivo, niska emisija štetnih
sastojaka, što je potpomognuto kontinuiranim vanjskim izgaranjem, miran rad, dobar stupanj
djelovanja, povoljan tok pogonskog momenta, mogućnost korištenja drugih izvora topline itd.
Nedostaci su u visokim troškovima izrade i otežanim problemima regulacije motora
6.Objasniti termo-električne i magnetne cikluse.

To su npr. :
• Johnson-ov termoelektrični energetski konvertor :

Pretvara toplotu u energiju tako što izvršava kompresiju i ekspanziju vodika.

Radi kao zatvoren sistem bez potrebe dodavanja goriva i bez ispuštanja vazduha.
Sastoji se od dvije faze : faza niskog pritiska i faza visokog pritiska.
Svaka od faza se dešava u komori sa rashladnim medijem koja je podijeljena bakarnom rešetkom na
dva dijela . U svakom dijelu se nalazi po jedna elektroda.

U fazi visoke temperature tj,visokog pritiska kompresovani vodik ekspandira i tako konvertuje toplotu
u električnu energiju zahvaljujući bakarnoj membrani.
Na visikoj temperaturi vodik jonizira i na taj način proizvodi protone I elektrone.
Protoni prolaze kroz rešetku dok elektroni putuju prema elektrodama.
Prolazeći kroz rešetku protoni se ponovo rekombinuju sa elektronima proizvodeći na taj način gas
niskog pritiska koji dalje ide na kompresiju.
Kako se vodik kreće kroz faze naizmjenično, prolazi kroz izmjenjivač toplote koji pomaže toploj fazi
da održi visoku temperature ,a hladnoj nisku.
Za razliku od drugih toplotnih pumpi ovaj konvertor treba priključenje na napon da bi počeo ciklus.
Mašina može raditi i u inverznom procesu, pretvarajući električnu energiju u razliku temperature.

• Termoelektrični (Peltier-Seebeck efekt)

Direktno pretvara razliku dvije temperature u električni napon, a važi i obratno.

Stvara napon kada su temperature na njegovim krajevima različite, budući da se pod dejstvom
uređaja čestice kreću od toplije strane ka hladnijoj.
I suprotno, kada se na termoelektrični uređaj priključi napon, na njegovim krajevima se pojavljuju
različite temperature.
Ovaj efekat se može koristit za generisanje električne struje, mjerenje temperature ili promjenu
temperature nekog objekta.
Budući da smjer kretanja čestica određuje polaritet priključenog napona, ovaj uređaj se može koristiti
kao kontroler toplote.

Termoelektrični efekat se koristi u termoelektričnim generatorima koji rade na principu sličnom

toplotnim mašinama , ali su manje gabaritni, nemaju pokretnih dijelova i općenito su skuplji i manje
efikasni.
Ipak, nalaze primjenu u elektranama za pretvaranje ostataka pare u dodatnu električnu energiju i u
automobilima za povećanje stepena efikasnosti goriva.

Magnetni ciklusi

Bazira se na demagnetizaciji i magnetizaciji nekog tijela uz pomoć dovođenje i odvođenja toplote.

Kontra-sila (protu-moment) je u vidu opruge ili nekog drugog tipa protu-tega.
Magnetni hladnjak bazira se na magneto-kaloričnom efektu.
Magneto-kalorični efekt postiže se naizmjeničnim apliciranjem jačeg i slabijeg magnetnog polja, pri
čemu dolazi do orijentacije i dezorijentacije čestica (dipola) materije, praćenih zagrijavanjem,
odnosno hlađenjem te materije.
Magnetno hlađenje je tehnika hlađenja kojom se mogu postići ekstremno niske temperature.
Prvi hladnjak na bazi magnetnog hlađenja napravljan je 1933. godine. Magnetno hlađenje je bilo prvo
hlađenje s kojim se postigla temperature od -270 0C, sa helijem za odvođenje toplote radne tvari u
drugoj fazi procesa hlađenja.
7. Objasniti termodinamičke cikluse za hlađenje.

Rashladni ciklusi obuhvataju:

1. Kompresija pare
2. Strirling-ov hladnjak
3. Plinsko-apsorpcijski hladnjak
4. Zračni ciklus
5. Vuilleumier-ov hladnjak
6. Magnetni hladnjak

Rashladna tehnika je ona grana tehnike koja se bavi pojavama i postupcima hlađenja tijela.
U tom smislu,hladiti znači nekom tijelu smanjivati unutrašnju energiju odvođenjem energije.
To se manifestira smanjenjem njegove temperature.

Svaki kompresijski sistem se sastoji od sljedećih elemenata :

• Kompresor
Komprimira radnu tvar od tlaka isparavanja do tlaka kondenzacije s ciljem da joj se temperatura
podigne iznad temperature okoline.
Time se povećava temperatura i tlak radne tvari.
Kada temperatura naraste na potreban iznos omogućena je izmjena topline s okolinom.
Kompresori se dijele na hermetičke, poluhermetičke i otvorene.
• Kondenzator
Vruće pare radne tvari iz kompresora se prvo hlade, kondenziraju, te pothlađuju prije napuštanja
kondenzatora.
Prema načinu hlađenja kondenzatori se djele na vodom hlađene, zrakom hlađene, i kombinirano
(vodom i zrakom) hlađene kondenzatore.
• Prigušni ventil
Dozira i prigušuje radnu tvar s tlaka kondenzacije na tlak isparavanja.
Kapljevita radna tvar prolazi kroz prigušni ventil iz područja visokog tlaka u područje nižeg tlaka.
Zbog toga radna tvar ekspandira i istodobno isparava. Najčešće je to termoekspanzijski ventil (TEV) ili
ventil s plovkom na niskotlačnoj strani (VPNT).
• Isparivač
Dok radna tvar isparava, ona apsorbira toplinu i hladi tvari i/ili prostor kojeg želimo rashladiti.
U isparivaču se radna tvar nalazi u međusobno gusto postavljenim cjevčicama, da bi se dobila što
veća površina za izmjenu topline.
Prema načinu rada isparivači se djele na potopljene i suhe.

Radna tvar koja cirkulira unutar uređaja ima funkciju prijenosnika energije, preuzimajući toplinsku
energiju u jednom dijelu rashladnog uređaja i prenoseći je na drugi dio na kojem se toplina predaje
okolišu.
Svojstva radnih tvari moraju biti takva da se toplina s niže na višu temperaturu može prenositi pod
uvjetima koji vladaju unutar rashladnog uređaja. Radne tvari moraju zadovoljavati
posebne termodinamičke, sigurnosne i fizikalno-kemijske zahtjev
8.Magnetni ciklusi hlađenja

Magnetni ciklusi se baziraju na demagnetizaciji i magnetizaciji nekog tijela uz pomoć dovođenje i

odvođenja toplote.
Kontra-sila (protu-moment) je u vidu opruge ili nekog drugog tipa protu-tega.

Princip magnetskog hlađenja:

1. Magnetizacija utječe na zagrijavanje materijala
2. Odvesti/iskoristiti toplinu
3. Demagnetizacija utječe na hlađenje materijala
4. Odvesti/iskoristiti hladnoću

Magnetni hladnjak bazira se na magneto-kaloričnom efektu.

Magneto-kalorični efekt postiže se naizmjeničnim apliciranjem jačeg i slabijeg magnetnog polja, pri
čemu dolazi do orijentacije i dezorijentacije čestica (dipola) materije, praćenih zagrijavanjem,
odnosno hlađenjem te materije.
Magnetno hlađenje je tehnika hlađenja kojom se mogu postići ekstremno niske temperature.
Prvi hladnjak na bazi magnetnog hlađenja napravljan je 1933. godine. Magnetno hlađenje je bilo prvo
hlađenje s kojim se postigla temperature od -270 0C, sa helijem za odvođenje toplote radne tvari u
drugoj fazi procesa hlađenja.
Najvažnije prednosti ‘magnetskog hladnjaka’ i magnetskog hlađenja su ekološka prihvatljivost,
sigurnost i energetska učinkovitost.
Kao radni materijali mogu se koristiti zrak i voda.
Otpada i upotreba kompresora. To znači da skoro uopće nema vibracija ili šumova.
Termodinamička učinkovitost sistema s magnetskim hlađenjem znatno je viša nego kod
konvencionalnih ciklusa stlačivanja.
To ide u prilog manje energetske potrošnje, a time i nižih pogonskih troškova

9. Kinetička i potencijalna energija.

Energija je sposobnost nekoga tijela ili sistema da obavi neki rad;

Energija se u prirodi, tehnici i industriji pojavljuje u različitim oblicima, koji se pretvaraju jedan u drugi
po zakonu očuvanja energije: ona se ne može potrošiti ni stvoriti, već samo promijeniti svoj oblik.

Kinetička energija je energija koju tijelo ili čestica ima zbog svog gibanja.
Za tijelo mase m koje se giba brzinom v kinetička energija je:

Mjerna jedinica za kinetičku energiju u međunarodnom sistemu (SI) je, kao i za sve ostale oblike
energije, džul (J).
Temperatura je mjera prosječne kinetičke energije čestica i unutarnje energije tijela.
Počne li na neko tijelo koje miruje djelovati sila F, ono će nakon vremena t imati brzinu v i preći put s :

te uvrstimo u prethodnu jednakost Kako je umnožak sile i puta jednak vrijednosti

mehaničkog rada, to jest F ∙ s = W, kinetička
energija je:
Potencijalna energija je oblik energije koji postoji u nekom sistemu zbog odnosa između njegovih
dijelova, a ima takvo svojstvo (potencijal) da može djelovati na taj isti odnos.
U mehanici razlikuje se gravitacijska potencijalna i elastična potencijalna energija.
Gravitacijska potencijalna energija je energija koju tijelo ima zbog položaja koji zauzima u prostoru.
Ako se tijelo mase m nalazi na visini h iznad tla onda ono ima gravitacijsku potencijalnu energiju
iznosa :

Elastična potencijalna energija je energija koju ima elastično tijelo kada ga se elastično deformira.
Ako se elastično tijelo stegne ili rastegne i pri tome mu se promijeni duljina za x onda ono ima
elastičnu potencijalnu energiju iznosa :

gdje je k koeficijent elastičnosti tijela.

10. Blokovska šema termoelektrane.

boiler feed pump = pumpa za dovod vode

feedwater heater =grijač dovodne vode
feedwater pump = pumpa za navodnjavanje
11. Specifična toplota

Za porast temperature neke tvari za dt ( 0C), mase m, potrebno je dovesti toplotu:

Specifična toplota c neke tvari je ona količina toplote koja je potrebna da se 1 kg tvari zagrije za 1 K
(za vodu c=4,186 kJ/kgK).

12. Jednačine stanja plinova.

Za idealne plinove :
Između čestica ne postoje međumolekularne (Van der Waalsove) sile, pa se idealni plin ne može
prevesti u tekuće ili čvrsto stanje.
Idealni plin je teoretski koncept, a stvarni plinovi mu se približavaju tek pri niskim pritiscima i visokim
temperaturama.
Idealni plin se ponaša prema jednačini stanja idealnih plinova i statističkoj mehanici.
Stanje neke količine plina se može odrediti s tlakom, obujmom i temperaturom. Noviji oblik tog
zakona je:

gdje je: p – apsolutni tlak plina (Pa), V – obujam plina (m3), N – broj čestica u plinu, k –Boltzmannova
konstanta (1,38•10−23 J•K−1) i T - apsolutna temperatura u (Kelvinima).

Ponekad se može pisati kao:

gdje je: n – broj molova plina, R – univerzalna plinska konstanta(8,314472 J•mol−1• K−1), jednaka

umnošku Boltzmannove konstante i Avogadrovog broja.

Ustvari, postoji dosta razlika u odnosu na realne plinove. Budući da zanemaruje veličinu molekula i
međumolekularno djelovanje, jednačina stanja idealnog plina je najtačnija za jednoatomske plinove,
kod visokih temperatura i kod manjih gustoća plinova.
Realni plin, za razliku od idealnog plina, ima svojstva koja se ne mogu objasniti s jednadžbom stanja
idealnog plina.
Da bi se razumjelo ponašanje realnog plina, treba uzeti u obzir i sljedeće osobine:

 stišljivost plina ili kompresibilnost

 promjenjivi toplinski kapacitet
 Van der Waalsove sile
 problematika s razdvajanjem molekula i kemijskim reakcijama gdje se mijenja sastav plina

Van der Waalsova jednadžba stanja za realne plinove se često uzima u obzir molarna težina i molarni
volumen:

gdje je: p – tlak, T – temperatura, R– univerzalna plinska konstanta, Vm molarni volumen, a i b su

parametri koji se određuju empirijski za svaki plin.

13. Unutrašnja energija

Unutrašnja energija predstavlja zbir potencijalne i kinetičke energije molekula nekog tijela;
Potencijalna energija je fija međusobnog položaja i međusobnih privlačnih sila molekula i atoma
tijela.
Kinetička energija zavisi od njihove mase i brzine gibanja
Unutrašnja (U) energija zavisi od stanja tijela.
Unuturašnja energija karakterizira stanje tijela.
Unutarnja energija se ne mjeri neposredno, već se mjeri ΔU - promjena unutarnje energije koja zavisi
od početne i krajnje temperature.
Zagrijavanjem se mijenja unutarnja energija tijela.
Unutrašnja energija nekog tijela može se promijeniti obavljenim radom na tom tijelu.
Nemoguće je napisati izraz za unutrašnju energiju nekoga tijela, osim u slučaju idealnoga plina.
Međutim, promjenu unutrašnje energije nekoga tijela moguće je saznati mjerenjem makroskopskih
veličina, poput temperature.

Unutrašnja energija idealnoga plina jednaka je:

14. Kalorijska i hemijska energija

Kalorija je merna jedinica za energiju.

Kao standardna SI-jedinica za energiju uglavnom se koristi džul (J). Ipak, kalorija se češće koristi kao
merilo količine toplote.

Kalorija ili gram-kalorija predstavlja količinu energije potrebnu za

povećanje temperature 1 grama vode za 1 stepen celzijusa. Ona iznosi približno 4,1868 J i njen
simbol je cal.

Hemijska energija je potencijal hemijske supstance da se transformira u hemijskoj reakcii za

pretvorbu u druguge hemijske supstance. Primjeri uključuju baterije, hranu, benzin i još mnogo toga.
Razlaganje ili stvaranje hemijskih veza uključuje energiju, koja se apsorbuje ili evoluira iz hemijskog
sistema.
Energija koja se može osloboditi (ili apsorbirati) u reakcijama između skupa hemijskih supstanci je
jednaka razlici između sadržaja energije proizvoda i reaktanata, ako su jednake početna i završna
temperatura.

15. Volumenski rad

16. Entalpija.
Entalpija je mjera ukupne energije termodinamičkog sistema.
Ona uključuje unutrašnju energiju potrebnu za kreiranje nekog sistema, obuhvatajući i energiju
potrebnu za smještaj tog sistema, unutar kojeg će se održavati određeni pritisak i volumen.
Entalpija je termodinamički potencijal.
To je funkcija stanja i veličine prostora.
Jedinica je Joule, a povijesne jedinice su bile (i negdje ostale) british thermal unit i calorie.
I=U+pV. Gdje je I = entalpija

Kada se vrši rad, gubi se na unutrašnjoj energiji U, ali se dobiva na radu pV.
Entalpija ostaje uvijek ista. Ukupna entalpija nekog sistema ne može se mjeriti direktno.
Mjeri se samo promjena entalpije.

17. Rad

18. Entropija.
Termodinamička veličina koja opisuje stepen nereda zove se entropija i označava se slovom S.
Entropija je, kao i entalpija, funkcija stanja, što znači da ovisi samo o konačnom i početnom stanju
sistema, a može imati pozitivnu i negativnu vrijednost.

Prema drugom zakonu termodinamike, entropija sistema,toplinski izoliranih od okoline, veća je ili

jednaka nuli: ΔS ≥ 0, pri čemu se znak jednakosti veže za povratne (reverzibilne) procese, a znak
nejednakosti za nepovratne (ireverzibilne) procese u sustavu.
Entropija zatvorenih sistema povećava se, jer takvi sistemi teže stanju najveće vjerovatnosti, odnosno
stanju s najvećom entropijom. 

Stvarni procesi u prirodi su uvijek nepovratni (ireverzibilni), to jest kod njih entropija uvijek raste.
Entropija je specifična u odnosu na ostale fizikalne veličine po tome što možemo reći da entropija
određuje smjer (ili strijelu) vremena u makroskopskom svijetu.

Stvarni smjer vremena (uobičajeni smjer, vrijeme ide prema "naprijed") je onaj u kojem se entropija
makroskopskih sistema povećava ili ostaje ista. 

Entropija za sve povratne procese je: dS= dQ / T

Spec. entropija: s = S / m (kJ/kgK)

Najveća uređenost sistema je kod temperature jednake apsolutnoj nuli.

Kako ona ne može da se postigne, prema Trećem zakonu termodinamike uzima se da entropija
asimptotski teži nuli kada temperatura sistema prilazi apsolutnoj nuli.

19. T-s dijagram.

20. Objasniti izohoru i izotermu

Izohorska preobrazba je preobrazba pri stalnom volumenu.
Kriva pri izohorskim procesima se naziva izohora.

Izotermna preobrazba je preobrazba pri stalnoj temperaturi.

Kriva pri izotermnim procesima se naziva izoterma.

21. Objasniti izobaru i adijabatu

Izobarna preobrazba je preobrazba pri stalnom pritisku.
Kriva pri izobarskim procesima se naziva izobara.
Ova preobrazba je idealna kod svih toplotnih strojeva. Kada je adijabatska kriva konstantne entropije
tada se ona naziva izentropom.

22. Objasniti politropsku preobrazbu

Izotermne i adiabatske preobrazbe su idealne promjene, koje se dobivaju kada su ispunjeni određeni
uvjeti.
Kod izotermne preobrazbe mora se dovoditi prava količina toplote, koliko je potrebno za rad. Ako se
dovodi manje ili više nego što je potrebno za W, krivulja ekspanzije bi odstupala od izoterme.
Slično je i kod izotermne kompresije, gdje se toplota mora odvoditi.
Adijabatske promjene se vrše onda kada nema izmjene toplote.
Praktički se ovi uvjeti ne mogu dostići.
Generalno, sve krivulje ekspanzije i kompresije za vrijeme koje se toplota jednakomjerno dovodi ili
odvodi, može se označiti sa jedn. politrope: pv n=konst.

Jednačina politrope razlikuje se od jednačine adiabate samo po eksponentu n, umjesto ‫א‬.Eksponent

n zavisi od osobina plina i uvjeta kod kojih se vrši preobrazba.
Dakle, jednačine koje se pišu za izentropu također važe i za politropu, s tim da se samo zamjenjuje
eksponent: p1/p2 = (v2/v1)n.

Pa za rad slijedi:

Kod politrope se izmjenjuje toplota.

Količina toplote može se odrediti iz jedn. za povratne procese :

dq = du + pdv.
Pri tome je potrebno odrediti član pdv.

Kada se diferencira jednačina politrope pv n=konst. slijedi: npdv + vdp = 0

Poštujući: pdv + vdp = Rdt, slijedi: (n-1)pdv = - RdT

Može se odrediti pdv, te se uvrsti u cvdT + pdv = 0, pa je: dq=cvdT-(R/n-1)dT

Proces politropske kompresije dešava se kod

prolaska plina kroz centrifugalni kompresor
gdje se gubi toplota iz kompresora u okoliš i
taj gubitak je veći od toplote koja se daje
plinu kroz proces kompresije.
23. Nacrtati i objasniti dijagram promjene agregatnog stanja

Postoje dva ekstremna, dobro definirana agregatna stanja:

•U stanju idealno čvrstog tijela, njegovi sastavni dijelovi nalaze se u potpunom redu, i u tom stanju je
količina unutrašnje kalorične energije minimalna,
• U stanju idealnog plina ne postoji određeni red sastavnih dijelova, nego se statistički gibaju unutar
volumena plina.
Kalorična unutrašnja energija idealnih plinova je vrlo velika.
Između ova dva stanja (kod izmjene toplote) postoji cijeli niz međustanja, a same promjene zavise od
niza faktora.
U ravnotežnom stanju svake faze homogene čiste tvari, vrijedi termička jedn. stanja:
f(p,v,T)=0
Ova se jedn. može prikazati u dijagramu stanja:

Postoje tri faze: plinasta, tekuća i tvrda, te tri područja istovremenog postojanja dvije faze:
• područje mokre pare (ravnoteža plin – tečnost),
• područje taljenja (ravnoteža tvrdo tijelo – tečnost)
• područje sublimacije (ravnoteža tvrdo – plin)

Tvrdo stanje tvari u A se zagrijava pri p=const.

Od A ka B raste T, uvećava se V.
U tački B doseže se krivulja taljenja. Pri tome kod p=const. i T=const. pojavljuje se tekućina,

U području taljenja od B ka C, tvar nije više homogena, već sastavljena od dvije faze:
tekućine i tvrdog dijela.
U tački C završava se taljenje, te postoji čista tekućina.
Kriva koja prolazi kroz C naziva se krivulja očvršćavanja, jer na toj krivoj počinje očvršćavanje.
Ako od tačke C, zagrijavamo tečnost pri p=konst., tvar se širi, i njezina T se povećava.

U tački D počinje tečnost vriti, i doseže se područje mokre pare.

Kriva c (krivulja vrenja) odvaja područje tečnosti od područja mokre pare.
Ako se dalje dovodi toplota pri p=const., dobiva se više pare, temperatura se ne mijenja, ali se
mijenja volumen pare.
U području mokre pare od D do E tvar nije homogena, a sastavljena je od dvije faze, koje su
međusobno u ravnoteži: tečnost i plin.
U tački E nestaje poslednja kapljica, i doseže se plinasto stanje.
Kriva koja prolazi kroz tačku E i koja razdvaja područje mokre pare od plinaste faze naziva se krivulja
rosišta (d).
Na toj krivoj počinje se iz plina dobivati kapljice, stijenke se orose, ako plinastoj fazi odvodimo
toplotu.
Ukoliko plinastoj fazi dovodimo toplotu (od tačke E), pri p=const., povećava se T i V. Tako se doseže
stanje F,

• Plinasta stanja koja su u blizini krivulje rosišta nazivaju se pregrijanom parom.

• Plinasto stanje koje leži na krivulji rosišta naziva se suhom parom, a mješavinu vruće tečnosti i njoj
ravnotežne suhe pare naziva se mokrom parom.
• Krivulja vrenja naziva se donja granična kriva, a krivulja rosišta gornja granična kriva.
• Krivulja vrenja i rosišta se združuju u tački k r, koja se naziva kritična tačka.
• Veličine stanja koje dosežu kr nazivaju se kritične veličine stanja, i za svaku tvar su različite.
.
Ako tvrdom tijelu u stanju G se dovodi Q, njegov se V povečava, raste i T, sve do stanja H, u kojem se
tijelo počne isparavati, ne taliti.
Ova agregatna promjena naziva se sublimacija, a kriva koja veže tvrdo i plinsko stanje, naziva se
krivom sublimacije (e).
Stanje suhe pare (tačka I) u tom području povezuje desublimacijska krivu (f); stanje J leži u području
pregrijane pare.
24. Objasniti toplotu isparavanja i proces isparavanja vode.

Voda i vodena para imaju u termodinamičkoj praksi ulogu radnog medija,

Vodena para dobiva se isparavanjem vode pri pritisku većem od atmosferskog u posebno
konstruiranim posudama – kotlovima
Voda mora biti čista, sa max. količinom čestica od 1-10 mg na kg kondenzata.
Što su veći pritisci, mora biti i manja količina nečistoća.

Isparavanjem se naziva pretvaranje vode kod temperature vrenja u paru jednake temperature.
Da bi se voda zagrijana do temperature vrenja t r , pri tlaku kotla pk , pretvorila u vodenu paru,
potrebno je svakom kg vode dovesti toplotu:

r = ρ+ψ
r – toplota isparavanja;
ρ – unutrašnja toplota isparavanja jednaka u’’-u’ ;
Ψ – vanjska toplota isparavanja jednaka pk (v’’-v’);

Unutrašnja toplota isparavanja koristi se za promejnu agregatnog stanja, tj. za pretvaranje vode u
paru.
Vanjska toplota isparavanja koristi se za povećanje volumena vrele vode v’ na volumen zasićene pare
v’’ pri pk.

Dakle, r = u’’ – u’ + pk (v’’-v’)

Entalpija pri isparavanju sastoji se od povećanja unutrašnje energije (u’’-u’) i dijela povećanja
volumena pk (v’’-v’).
Drugi dio je samo manji dio prvog člana, uprkos znatnom povećanju volumena.

Kada se voda pretvara u suhu zasićenu paru pri p=konst., toplota isparavanja r koristi se za povećanje
entalpije. Tako je ukupna entalpija zasićene pare:

Tako da je toplota isparavanja r jednaka razlici entalpija zasićene pare i vrele vode.
25. Nacrtati i objasniti T-s dijagram za vodenu paru

26. Objasniti Carnotov kružni process

Kad sistem prođe kroz niz različitih stanja, te se vrati u početno, kaže se da je obavio kružni proces.
Tokom kružnog procesa sistem može predati rad okolini, te tako djelovati kao toplinski motor.
Toplinski motor prenosi energiju iz toplijeg spremnika u hladniji spremnik, te pritom dio te energije
pretvara u mehanički rad.
Ciklus se također može obrnuti.
Sistemu se može dovoditi rad izvana, te se on onda ponaša kao toplinska pumpa (dizalica topline).
Carnotov ciklus je kružni proces s najvišim stepenom korisnosti, odnosno najveći dio primljene
topline pretvara u rad, te najveći dio rada iskorištava za dizanje topline.

Carnotov kružni process sastavljen je od 4 povratna parcijalna procesa:

• dvije izoterme i
• dvije adijabate.
27. Objasniti Rankine-Clausius kružni proces.

Rankineov ciklus (ili Clausisus-Rankineov proces) je termodinamički kružni proces koji

ulaznu toplinu pretvara u mehanički rad.
Proces se odvija između dvaju toplinskih spremnika, a radni medij, koji je uglavnom voda (vodena
para), vraća se u svoje početno stanje nakon niza termodinamičkih procesa s čime je
jedan ciklus završen.
Ovaj proces je od izuzetne važnosti jer se njime proizvodi oko 85% električne energije na cijelom
svijetu. Stupanj djelovanja Rankineovog ciklusa je oko 40%, dok je teoretski stupanj djelovanja
Carnotovog ciklusa oko 60%.
Ulazne temperature u parnu turbinu iznose oko 565°C i to je maksimum, dok ulazne temperature
za plinske turbine iznose oko 1500°C, ali unatoč tome imaju približno jednake stupnjeve djelovanja.
Radni medij, odnosno voda, prolazi tijekom ciklusa kroz niz promjena te se ponovno koristi u procesu.
Vodena para koja se često može vidjeti kako se izdiže iz termoenergetskih postrojenja nije iz
Rankineovog ciklusa, već je to rashladni medij koji isparava nakon što je primio otpadnu toplinu iz
procesa.

Kod CKP mora se iz kondenzatora pomoću kompresora isisati tačno određena količina smjese vode i
pare, u tačno određenom volumenskom razmjeru kako bismo dobili vrelu vodu.

Pri kompresiji zagrijava se samo dio pare (mokra para), a dio vode ostane hladan zbog nepovoljnih
uvjeta kod izmjene toplote.Zbog toga se dobiva smjesa vode i pregrijane pare

Rankine-Clausius ciklus razlikuje se od CKP po tome što para u kondenzatoru potpuno kondenzira, a
zatim se kondenzat običnom pumpom tiska u kotao.

Pri tom procesu za iste parametre dobije se veći rad nego kod CKP, jer usisni kompresor (potreban
kod Carnot-ovog procesa) koristi znatno više rada nego pumpa.

Međutim, termički stupanj korisnosti je pak niži od onoga kod CKP, jer se zagrijavanje vode u kotlu
od T4’ na T4=T1 pri p1=const., koristi veća količina toplote (dio 4-4’ je nepovratan)

Radno je sredstvo vodena para, nastala

izobarnim isparavanjem u generator pare,
koja izentropno ekpandira u turbine
otvarujući mehanički rad, zatim izobarno
kondenzira u kondenzatoru, te se
izentropskom kompresijom vraća u
generator pare.
U grafičkom je prikazu omeđen dvjema
izentropama i dvjema izobarama.
28. Objasniti idealni termodinamički proces u plinskoj turbini

Proces u plinskoj turbini bez gubitaka prikazan je u p-v dijagramu :

Duž 2-3 govori o povećanom volumenu zraka u komori za sagorijevanje s dovođenjem

toplote q1=cp(T3-T2), gdje je cp specifična toplota zraka pri p=const.
Kriva 3-4 predstavlja adiabatnu ekspanziju plina u turbini.
Duž 4-1 predstavlja izdvajanje toplote pri pritisku okoline.
Količina odvedene toplote je: q2=cp(T4-T1).

Kompresor K uzima zrak iz atmosfere i tlači ga u komoru za sagorijevanje IK, kamo se dovodi i gorivo
u tekućem ili plinovitom stanju.
Sagorijevanje je kontinuirano, pri p=const..
Plinovi iz komore dovode se do plinske turbine T u kojoj ekspandiraju do atmosferskog tlaka.
 T4
T 1(
−1)
W k q 1−q 2 q2 C p (T 4 −T 1 ) T1
nth = = =1− =1− =1−
q1 q1 q1 C p (T 3−T 2) T
T 2 ( 3 −1)
T2

Za adijabatu važi:
T2 p2 N−1
=( ) N ;
T1 p1
T3
=¿
T4
p1= p 4 i p 2= p3 slijedi :
T2 T3 T4 T3
= odnosno = pa je konačno:
T1 T4 T1 T2

T T4
4∗(
T1
−1 ) T4
nth =1− =1−
T T4 T3
3∗( −1)
T1

29. Objasniti idealni termodinamički proces kod Otto i Diesel motora.

Motori sa unutrašnjim sagorijevanjem su klipni motori, gdje se dovodi odgovarajuće gorivo zajedno
sa zrakom, gdje sagorijeva direktno u unutrašnjosti valjka,
Unutar valjka gorivo sagorijeva.
Toplota koja se pri tome razvija povećava pritisak, koji djeluje na klip koji vrši mehanički rad.

Po načinu priprave gorive smjese i s obzirom na proces rada, razlikuju se

• Otto i
• Diesel motor.

Otto motor

Kod Ottovog motora smjesa zraka i goriva stvara se izvan valjka.

Tu smjesu usisava klip, a smjesa se u odgovarajućem trenutku pali sa električnom iskrom.
Kao gorivo koristi se lako isparljiva tekućina i plinovita goriva, koje je moguće lako miješati sa zrakom.
Osnovni dijelovi motora su: cilindar, klip, ventili, ojnica, koljenasto vratilo, blok motora.

Cilindar je prostor u bloku motora u kojem se odvija čitav proces dvotaktnih odnosno četverotaktnih
motora. Cilindar je obložen cilindarskom košuljicom te provrtima za usis i ispuh.
Klip je dio motora koji oslobođenu energiju ekspanzije prenosi na ojnicu i koljenasto vratilo kod
manjih motora, dok kod brodskih motora klip energiju prenosi na struk klipa koji je križnom glavom
spojen na ovojnicu, a ona je spojena na koljenasto vratilo.
Ventili se obično nalaze na gornjem dijelu bloka motora. Najčešća je izvedba od po dva ventila po
cilindru, dakle jedan usisni i jedan ispušni. U novijih vozila benzinskog motora pojavljuje se izvedba od
četiri ventila po cilindru: dva usisna i dva ispušna. Rijetko se pojavljuje i izvedba s tri ventila po
cilindru. Kod takve izvedbe jedan je usisni ventil, a dva su ispušna.
Ojnica je njihajuća motka preko koje se sila prenosi na koljenasto vratilo.
Koljenasto vratilo ili radilica služi da pravocrtno gibanje klipa pretvori u rotirajuće gibanj
Četverotaktni Otto-ov motor : 4 hoda štapa (klipa) – 2 puna okreta osovine.
1.takt: Usisavanje smjese zraka i goriva pri hodu klipa od gornje mrtve tačke do donje mrtve tačke.
U T - s dijagramu donja isprekidana linija.

2. takt: Kompresija gorive smjese – oba ventila zatvorena, klip dolazi u gornju mrtvu tačku. U p-v i T-
s dijagramu – politropa kompresije od tačke 1 do 2. Slijedi izgaranje (2-3).

3. takt: Ekspanzija plinova (od gornje do donje mrtve tačke) kada svjećica baca iskru u gornjoj mrtvoj
tački hoda klipa (od tačke 3 do 4).

4. takt: Ispuh izgorjelih plinova (od tačke 4 do 1) – zbog otpora zraka u cilindru tlak nešto veći od
atmosferskog pri istiskivanju. Proces ispuha završava u gornjoj mrtvoj tački klipa.

Stepen korisnosti

Odnosno;

Termički stupanj korisnosti zavisi od kompresijskog omjera i raste s kompresijskim omjerom.

Kompresijski omjer je omjer volumena na početku i kraju kompresije:
Kod diesel motora goriva smjesa se stvara unutar samog valjka. U vrući zrak koji se zagrijao kroz
proces komprimiranja, ubrizgava se gorivo, koje se pomiješano sa zrakom, te usljed visoke
temperature, pali. Ovi motori koriste teško isparljiva tekuća goriva.

Na slici je prikazan teoretski dijagram za Dieselski motor.

Proces u Dieselu se razlikuje od Otta po tome što klip usisava čisti zrak i pri tome se kompresija
odvija do višega pritiska. U “mrtvom” položaju (2) počne ubrizgavanje goriva u valjak.
Gorivo u obliku maglice ulazi u valjak i miješa se sa zrakom.
Gorivo se pali zbog visoke temperature zraka, i sagorijeva kako ulazi u valjak.
Sagorijevanje (dovođenje q) odvija se pri p=const. Ostale faze su iste kao i kod Ottovog motora.

Termička korisnost Dieselovih motora izražava se:

Termička korisnost zavisi od opterećenja stroja (koeficijent φ). Bolju korisnost ima Diesel motor, ako
je veći kompresijski omjer ε i ako je opterećenje motora manje. Kod Diesel motora ε je od 14 do 16,
tako da eta doseže 55%, a kod Otto motora jedva prelazi 50%.
30. Objasniti proces sagorijevanja

Proces sagorijevanja predstavlja hemijsku reakciju goriva sa kisikom.

Pri hemijskoj reakciji oslobađa se energija, za čije održavanje je potrebno dovoditi energiju u vidu
goriva.
Oslobođena energija pri hemijskoj reakciji se prenosi na molekule kao njihova kinetička energija, pri
čemu se povećava unutarnja energija radnog medija, a s time i njihova temperatura.
Goriva se dijele po agregatnom stanju na tvrda, tečna i plinovita, a po nastanku na prirodna i
umjetna.
Prirodna goriva su: drvo, ugalj, uljni škriljci, prirodni plin, nafta.
Umjetna goriva su: katran, diezel, benzin.
Gorivo sadrži: vodu, gorive supstance i pepeo.
Pri sagorijevanju voda ispari, goriva supstanca izgori, a pepeo ostaje uglavnom u tvrdom stanju, a
ponekad se topi.
Gorive supstance definiraju se kao skup svih tvari u gorivu: ugljik, vodik, sumpor, kisik i azot.
Posebno je važna visoka temperatura – temperatura paljenja. Temperatura paljenja je ona
temperatura pri kojoj toplota koja se oslobađa usljed slijeda reakcija veća od toplote koja se odaje
okolišu. Sagorijevanje će biti potpuno ako ima dovoljno kisika; pri nepotpunom sagorijevanju
razvijaju se teški ugljovodonici.

Razlikuju se dvije toplotne moći goriva: donja i gornja toplotna moć goriva.

Donja toplotna moć goriva Hi odnosi se na sagorijevanje gdje između ostalih produkata sagorijevanja,
toplota vodene pare ne vraća se nazad u proces (odlazi sa vodenom parom u okoliš).
Gornja toplotna moć goriva Hs je ona moć koja se dobije kod sagorijevanja gdje proizvedena vodena
para kao produkt sagorijavanja goriva u potpunosti se kondenzira, te se toplota sadržana u vodenoj
pari vraća nazad u process.
Hs = Hi + Wxr gdje je: Wx voda u produktima sagorijevanja nastalih iz 1 kg goriva, r entalpija
isparavanja, koja iznosi pri 0 ͦ C, r=2,5 MJ/kg.

Kalorijska vrijednost goriva je količina toplote koja se dobije sagorijevanjem goriva, kod konstantnog
tlaka od 1,013 bar i 0 ͦ C.

31. Objasniti teoretsku i stvarnu temperaturu ložišta kotla

Teoretska temperatura sagorijevanja je najviša moguća temperatura dimnih plinova koju bi dobili
kada bi se sva oslobođena toplota goriva iskoristila za zagrijavanje dimnih plinova (adijabatsko
zagrijavanje).
Sva oslobođena toplota koristi se za povišenje temperature produkata sagorijevanja od t z do tL.
Toplotna bilansa za količinu goriva B1:

Toplotna bilansa za 1 kg goriva:

Iz toplotne bilanse slijedi teoretska temperatura ložišta kotla ‫ע‬go:

Gdje je: 1‫ע‬z – temperatura zraka za sagorijevanje, η g – korisnost ložišta (0,85 – 0,95), H i – donja
toplotna moć goriva, D – količina dimnih plinova, c D – specifična toplota dimnih plinova (prosječno
1,05 kJ/kgK).
Vrijednost teoretske temperature sagorijevanja je oko 1500 do 2000 0C i zavisi od toplotne moći
goriva, od omjera zraka i temperature zraka za sagorijevanje.
Toplota se prenosi na ogrijevne površine zračenjem i konvekcijom.
Stvarna temperatura je niža jer se dio topline goriva predaje okolini (okolnom mediju) radi postojanja
temperaturne razlike

32. Objasniti način rada i vrste izmjenjivača toplote

U izmjenjivaču toplote, toplota toka jednog medija predaje se toku drugog medija.
Tokovi su međusobno odvojeni s čeličnim zidom, preko koga se toplota prenosi.
Izvode se u obliku koncentričnih cijevi ili ploča.
Primjeri su grijači napojne vode, grijači zraka, generatori pare.
Topli i hladni tok medija mogu se kretati u istom smjeru – istotočnik, suprotno – protutočnik.
Temperatura medija koji odaje toplotu pada, a medija koji prima toplotu raste tj. razlika temperatura
2‫ע‬-1‫ ע‬se mijenja.
33. Opisati i objasniti rad parnog kotla.

Parni kotao predstavlja naprave koje proizvode paru višeg pritiska od atmosferskog čiji je produkt
vodena para.
Kotlu se dovodi toplota iz vlastitog ložišta, a medij zagrijavanja je plin koji nastaje pri sagorijevanju
različitih goriva u ložištu kotla.
Iz drugog ložišta koristi se toplota ispusnih plinova velikih dieselskih motora, plinskih turbina,
otpadnih plinova metalurških procesa.
Proizvedena para se koristi za pogon parnih strojeva koji vrše mehanički rad, ili pak direktno se para
koristi u različitim tehnološkim procesima.

Šema strujanja energije kroz parni kotao

Prema 1. zakonu termodinamike dovedena toplota mora biti jednaka odvedenoj toploti, jer u kotlu
nema transformiranja toplotne energije u mehaničku energiju.

• Prvi član je energija goriva; drugi član je energija koja dolazi u kotao sa zrakom; treći član je
energija napojne vode koju pumpamo u kotao.
• Na desnoj strani prvi član je toplota koju iznose plinovi sagorijevanja iz kotla, drugi član je
toplota u pari na izlazu iz kotla, treći član predstavlja toplotu koja se putem konvekcije i
zračenjem odvodi u okoliš.

Dakle, dio energije goriva troši se na povišenje entalpije vode mase m od i 1 do i2, pri čemu se voda
zagrijava, isparava i konačno pregrijava.
Dio energije goriva koristi se za zagrijavanje plinova sagorijevanja od temperature okolice do
temperature na izlazu iz kotla. Dio toplote se odaje okolini Q v.
Energija koja se dovodi s gorivom je:

Odnosno:
Sa stajališta proizvodnje pare, samo je prvi član korisna toplota, te slijedi stupanj djelovanja kotla:

Ovako definisan stepen korisnosti daje nam podatak koji dio toplote goriva je primila voda ili vodena
para. Stepen korisnosti modernih velikih kotlova je veći od 0,9 do 0,92. Da bi se dobio što veći stepen
korisnosti potrebno je što više sniziti izlaznu temperaturu dimnih plinova.
Naravno, ne smije se sniziti ispod temperature kondenzacije vode, jer bi se onda u kombinaciji sa SO 2
stvorila kiselina, što bi prouzročilo koroziju.
Opis kotla:

A – ložište
d – dodavači;
m – mlin
f – filtri;
t - transportna naprava za evakuaciju pepela i šljake
B – isparivač
C – pregrijač pare (u njemu ispari preostala vlaga, i suho zasičena para pregrijava se na zahtijevanu
temperaturu;
D – grijač vode koji služi zato da se u njemu voda zagrije blizu temperature vrelišta; napojna voda
koja dolazi u kotao je oko 40 do 50 0C.
k – hemijska priprema vode
č – pumpa
v – ventilator
E – grijač zraka – kod većih kotlova zagrijava se zrak kod čvrstih goriva sa rešetkastim ložištem do
150 0C, kod ugljenog praha od 400 do 500 0C. S grijačem zraka postiže se snižavanje temperature
izlaznih dimnih plinova
Sigurnosna oprema osigurava sigurno i neprekidno djelovanje kotlovskog postrojenja.
Svaki parni kotao ima dvije napojne pumpe (č), s električnim i parnim pogonom; vodokaz (g)
sigurnosni ventil (v) otvara se kad tlak u isparivaču prevaziđe dozvoljenu granicu; kontrolni otvor (o);
protupovratni ventil (pv) sprečava vraćanje vode i prodor pare u napojni sistem.
Kalužni ventil (k) brine za trajno i povremeno odstranjivanje kotlovskih naslaga, manometar (m)
govori o stanju pare u kotlu, zaporni ventil za paru (z) otvara ili zatvara put pare iz isparivača,
odzračni ventil (p) otvoren sve dotle dok se isparivač ne ispuni parom.

Minimalna temperatura sagorijevanja oko 700 0C.

Pri ovoj temperaturi sagore svi najteže zapaljivi sastojci.
Ako nije dovoljna relativna brzina zraka u odnosu na djeliće goriva, stvara se oko čestice goriva plast
CO2, koja sprečava dostup kisika.
Treba povećati brzinu upuhivanja zraka kao i raditi sa povećanim pritiskom u gorivom prostoru, te
povećati aktivnu površinu goriva. Od nje zavisi intenzivnost i brzina sagorijevanja.

Parni kotao pali se s lako zapaljivim gorivom (drvo, mazut, loživo ulje).
Kada T u prostoru sagorijevanja dosegne T zapaljenja, uvodi se gorivo.
Teoretska potrebna količina zraka za sagorijevanje određuje se stehiometrijskim računom. Radna
količina zraka koja je potrebna za optimalnmo sagorijevanje je data omjerom λ, koji zavisi od vrste
goriva i vrste kotla.
Pri manjem dotoku zraka dolazi do nepotpunog sagorijevanja – u dimnim plinovima se pojavljuje CO.
Pri prekomjernom dotoku zraka, dobiva se potpuno sagorijevanje, ali gubi se jedna količina toplote za
zagrijavanje prekomjernog dijela zraka.
Pravilno sagorijevanje kontrolira se hemijskom analizom dimnih plinova. Analiza govori o prostornom
udjelu CO2, O2, CO u dimnim plinovima – poredi se sa maksimalnim dozvoljenim udjelima.
Kotlovi mogu biti s prirodnom i prisilnom cirkulacijom radnog medija .
34. Kotao sa prirodnom cirkulacijom

35. Objasniti kotlove s prisilnom cirkulacijom vode

Prisilni protok može se ostvariti i

sa napojnom pumpom koja
potiskuje vodu, odnosno paru u
sistemu koji nema rezervoar
pare, već samo međusobno
povezane cijevi, u kojima se voda
zagrijava, isparava i pregrijava.
36. Objasniti šemu posrednog ubrizgavanja ugljene prašine

37. Objasniti načine čišćenja dimnih plinova

Dimni plin je plin nastao kao proizvod izgaranja u peći, generatoru pare, kotlu ili bilo kojem ložištu.
Dimni plin prestavlja smjesu plinova nastalih oksidacijom gorivih sastojaka u gorivu, te dušika i
viška kisika koji ne sudjeluju u toj hemijskoj reakciji.
Ukupna zapremina dimnog plina sastoji se od suhog dimnog plina i vlage, koja se dovodi samim
gorivom ili nastaje izgaranjem sadržanog vodika.
Pri sagorijevanju se hemijska energija goriva pretvara u toplotnu energiju, pri čemu se oslobađaju
CO2, H2O, CO, NOx, SO2, CmHn, te leteći pepeo

Dimne plinove treba prvo otprašiti.

Ako se plinovi ne bi otprašivali, elektrana snage 100 MW koja koristu ugalj sa količinom pepela od
30%, te sa korištenjem uglja od 52 t/h, na dan bi se proizvela
380 t pepela, od čega bi u atmosferu otišlo oko 300 t sa suhim odvajanjem pepela.
Od sastava letećeg praha zavisi vrsta sistema za otprašivanje.
Uglavnom se koriste mehanički sistemi za otprašivanje, tj.pomoću ciklonskog otprašivača i električni
sistemi, tj. pomoću elektrostatičkog otprašivača.
Pored suhih postupaka, koriste se i mokri postupci.
Ipak,oni se u termoelektranama rijetko koriste.

Kod mehaničkih otprašivača pepeo se izlučuje pomoću gravitacijskih ili centrifugalnih sila.
Gravitacijska metoda nije našla veću upotrebu, jer traži da je brzina dimnih plinova vrlo mala, traži
velike dimenzije otprašivača i koristi se samo za otprašivanje dimnih plinova sa česticama većih
dimenzija, te za kotlove s ugljem i rešetkastim ložištem.
CIKLONSKI OTPRAŠIVAČ

Ciklonsko odvajanje ili ciklonska separacija je najrašireniji suhi postupak za otprašivanje (uklanjanje)

krutih čestica
Za razliku od gravitacijskog odvajanja suspendiranih čestica, ciklonski odvajači (separatori)
ili cikloni koriste centrifugalnu silu, pa se mogu zvati i centrifugalni odvajači.
U ciklonskim odvajačima je moguće postići od 5 puta pa sve do 2 000 puta veće sile nego kod
gravitacijskih odvajača.
Uglavnom ne mogu ispuniti stroge zahtjeve za traženom kvalitetom zraka, pa se koriste za
predobradu, a u sljedećim stupnjevima obrade otpadnih plinova se najčešće primjenjuju
vrećasti filtri ili elektrostatski taložnici.

Ciklonski otprašivač:

Dimni plinovi dovode se tangencijalno na gornji cilindrični dio ciklona, kako bi se dobilo kružno
kretanje, s relativnom brzinom od 20 do 25 m/s.
Pri strujanju iz cilindričnog u konusni dio ciklona, brzina plinova se povećava, pa tako i čestica.
Čestice prašine i pepela, koje imaju kružno kretanje se zbog povećane centrifugalne sile (manji radijus
kruženja) lijepe po stijenkama otprašivača.
Zbog sile teže padaju u lijevak.

ELEKTRIČNI OTPRAŠIVAČ

Električni otprašivač je kondenzator velikih dimenzija među čijim elektrodama vlada jednosmjerni
napon od 30 do 70 kV.
Negativni pol je priključen na elektrodu izvedenu od tankih žica kvadratnog ili trouglastog presjeka,
kako bi na ivicama tih žica dostigli što veću jakost polja (od 80 do 500 kV/cm), koje pospješuje
kretanje elektrona.
Takvi elektroni udaraju u električki neutralne čestice, proizvode nove elektrone i jone.
Pozitivni joni idu prema (-) elektrodi, negativni elektroni prema (+) elektrodi.
Na tom putu kupe čestice dimnog plina, koje se lijepe na elektrode, sa kojih se skidaju udaranjem po
elektrodama.
Elektrofilteri imaju veću iskoristljivost od ciklonskih; potrošnja energije od 0,05 do 0,15 kWh/nm3).
Osnovna izvedba električnog filtra za izdvajanje letećeg pepela :

1– dovod izmjenične struje, 2- transformator – ispravljač, 3 – kV-metar, 4 – miliampermetar, 5 –

aktivna elektroda, žica, 6 - Pasivna elektroda, cijev, 7- dovod plina, 8 – odvod očišćenog plina, 9 –
kladivo za otresanje čestica s aktivne elektrode, 10 – kladivo za otresanje čestica s pasivne elektrode,
11 – lijevak, sabirač pepela

MOKRO OTPRAŠIVANJE

Najpoznatiji način ispiranja plinova je mokro otprašivanje.

To je tehnološka operacija koja se zasniva na stvaranju vodene zavjese kroz koju prolazi onečišćeni
plin ili stvaranje tankog sloja tekućine preko koje prolazi onečišćeni plin (obično voda).
U oba slučaja čvrste čestice se vežu ("lijepe") za tekućinu, postaju veće i lakše ih je ukloniti, a plin
odlazi prema odvodnom kanalu, odnosno izlazu.

Mokro otprašivanje obično radi s prethodnim pothlađivanjem (raspršivanje) da bi se ohladio ulazni

plin i istovremeno zasitila plinska struja, izbjegavajući na taj način smanjenu brzinu apsorpcije i
isparavanje otapala. Potreba za tekućinom u postupku mokrog otprašivanja je reda veličine od 1 do
3 l/m3 plina. Mali su kapitalni troškovi u usporedbi s elektrofiltrima.

VREĆASTI FILTER

Vrećasti filter pripada klasi odvajača koji se danas najviše upotrebljava za izdvajanje prašine u svim
vrstama tehnoloških procesa
Posebna pažnja se poklanja izboru materijala od kojih se izrađuju vreće za filtere, jer samo pravilan
izbor materijala obezbeđuje pouzdan i siguran rad filtera.
U ponudi su materijali od svih vrsta sintetičkih vlakana, koji su podvrgnuti posebnim tretmanima zbog
poboljšanja karakteristika.
38. Objasniti pripremu napojne vode

Voda za napajanje kotla treba biti takva, da osigura što je moguće manje taloženja ogrijevnih
površina.

Agresivni plinovi (CO2 I O2) u organskom sastavu, karbonatne tvrdoće, nekarbonatne tvrdoće
ne smiju biti u vodi za napajanje kotlova visokih pritisaka.

Karbonatni spojevi stvaraju kamenac koji otežava prijelaz toplote, te isto tako uzrokuje
termička preopterećenja kotlovskog materijala.

Karbonatni spojevi stvaraju topljive bikarbonate u vodi – Ca(HCO 3) i Mg(HCO3)2 (kalcijev i

magnezijev karbonat), dok nekarbonatni spojevi uzrokuju sulfate – CaSO4, MgSO4, zatim
kloride- CaCl2, MgCl2, nitrate – Ca(NO3)2, Mg(NO3)2 i silikate- CaSiO2.

Mjerna jedinica za tvrdoću je mval/l, odnosno mg-ekvivalent na litar, pa tako tvrdoća od

jednog mvala/l odgovara masi od 20 mg Ca (dvovalentan) u litru vode.

Priprema vode za napajanje vrši se u posebnim napravama gdje se, taloženjem, filtriranjem,
termičkim i hemijskim odstranjivanjem tvrdoće i odplinavanjem, postiže potrebna čistoća
vode. Pri hemijskom mekšanju vode koriste se kreč, soda, natrijev lug, fosfat, permulit
(natrijev permulit je smjesa sulfata i natijevih soli, koje preuzimaju Ca i soli i zamjenjuju ga
sa Na). Odstranjivanje CO2 I O2 , koji stvaraju koroziju, vrši se zagrijavanjem vode pomoću
pare do 102- 110 °C (temperatura vrenja).

Kod kotlova pritiska 100 – 160 bara, prema EU propisima tvrdoća napojne vode ne smije
preći 0.018 mval/l, dok količina kisika mora biti ispod 0.02 mg/l.
39. Objasniti kotlove sa sagorijevanjem uglja u fluidnoj pasti.

Fluidna plast je mješavina uglja i posebnog pijeska, kroz koju se upuhava zrak, koji se istovremeno
koristi i za fluidiziranje lebdeće plasti i sagorijevanje.

Rezerve uglja danas su procijenjene na 660 milijardi tona, pa je dobijanje toplote iz uglja racionalan
postupak.

Temepratura u ložištu iznosi do 850 °C i niža je od temperature klasičnih kotlova.

U kotao se ubacuje kalcijev karbonat koji učinkovito odstranjuje SOx, kojeg pri temperaturi od 850 °C
apsorbira magnezijev ili kalcijev oksid, što omogučuje korištenje uglja sa visokim sadržajem sumpora.

Što je veća granulacija uglja (max do 20 mm), potrebno je manje energije za mljevenje, međutim,
onda se troši više energije za upuhavanje zraka i za posljedicu ima slabiji prijenos toplote zračenjem,
zbog nižih temperatura.

Najvažniji parametri koji osiguravaju učinkovit rad ovakvih ložišta su:

 Granulacija uglja ( 200-600 µm)

 Radna temperatura (750-900 °C)
 Debljina fluidne plasti (  oko 1.07)

Potrebno vrijeme upuštanja u rad za kotlove snage 5-20 MW je nekoliko sati. Pri upuštanju u rad, plast
treba doseći temperaturu od 500 °C i za to se koristi loživo ulje ili plinski gorionici, koji su smješteni
ispod ili iznad fluidnog plasta.

Ukoliko dođe do isključenja bloka sa mreže, poželjno je održati temperaturu kotla na 500 °C, sa
namjerom ponovnog upuštanja u pogon.

Za snage 30 MW, koriste se posebni kotlovi (prikaz jednog takvog na sljedećoj slici). Cijevi isparivača
kod ovakvih kotlova, namješaju se iznad plasti pri pokretanju kotla, dok se u normalnom radu nalaze
unutar fluidne plasti. Također, kod ovih kotlova postoje i toplotni prijenosnici i van fludine plasti, koji
služe za grijanje vode.
40. Objasniti proces strujanja pare

Da bi se dobila odgovarajuća brzina strujanja pare, ona mora prolaziti kroz odgovarajuće presjeke
kanala, prilikom čega mijenja pritisak, pa tako dolazi do pretvaranja energije u mehanički rad.
Za stacionarno strujanje pare:
S 1∗c 1 S 2∗c 2 S∗c
= = =const .
v1 v2 v
gdje je S- presjek cijevi (m2), c – brzina strujanja pare (m/s), v – specifični volumen (m 3/kg)

Između presjeka 1-1 i 2-2 je visinska razlika h 1-h2 (m), q12 predstavlja toplotu (odvedenu, dovedenu),
qtr je toplota koja se dobije pri trenju.
Suma svih energija u presjeku 2-2 je jednaka sumi energija u presjeku 1-1, uvećana za toplotu i rad,
koji se razviju na putu od 1 do 2.

Jednačina za energiju u oba presjeka:

c 21 c 22
g h1 + +u1 + p1 v 1+ q12=g h2 + +u2 + p2 v 2
2 2
kako je u + pv = i , slijedi
c 22−c 21
g ( h2−h1 ) + +i 2−i 1=q 12 (*)
2
Jednačina u odnosu na unutrašnje strujanje pare dq= di – vdp :

Ako toplotu trenja qtr označimo sa wtr, onda se jednačina (*) može pisati kao:

Odnosno:

(**)
Kod horizontalnih cijevi vrijedi da je h1-h2 = 0, kod dobro izoliranih q12 = 0, a za strujanje pare bez
gubitaka qtr = wtr = 0, tako da se jednačine (*) i (**) možemo pisati kao:
 gdje wot predstavlja
tehnički rad

Iz jednačine (1) vidimo da je porast kinetičke energije izražen u toplotnim jedinicama, jednak
smanjenju entalpije ili jednak toplotnom padu.
Ako su poznati parametri c1 i i2 – i1, moguće je izračunati c2 kao:

Pri strujanju plinova i pare, često je početna brzina u odnosu na konačnu mala, i može se zanemariti,
pa je:

Međutim, potrebno je u obzir uzeti i trenje, tj.

,
gdje je φ koeficijent brzine, koji tretira smanjenje brzine zbog trenja i iznosi od 0.9 do 0.98.
Strujanje je preobrazba sa dovođenjem toplote, a ne adijabatska preobrazba, jer se rad trenja u
obliku toplote predaje plinu ili pari.
Na dijagramu je prikazano strujanje bez trenja ( od p 1 do p2 ) s adijabatom 1-20, dok je strujanje sa
trenjem pri istom pritisku predstavljeno sa krivom preobrazbe 1-2.
41. Jednakotlačne parne turbine.

Parne turbine su pogonski turbostrojevi, koji pretvaraju tlačnu i toplotnu energiju vodene pare u
mehanički rad.
Para ekspandira u vodnim kanalima, a kod nekih turbina i u pogonskim kanalima.
U pogonskim kanalima para mijenja smjer i odaje energiju rotoru.
Ekspanzijski rad koristi se za povećanje kinetičke energije pare.
-Prednosti parnih turbina su:

 velika blokovska snaga (1800 MW pri pari od 240 bara i 600 0C),
 visoka pouzdanost,
 neprekidni pogon s maksimalnom snagom nekoliko hiljada sati,

-Slabe strane dugo stavljanje u pogon i dugo zaustavljanje, te potrebna velika količina rashladne
vode.

Jednakotlačne parne turbine su takve turbine kod kojih se koristi sav entalpijski pad za ubrzanje pare
u vodnim kanalima.
U PT se koristi kinetička energija, ali se prvo mora osloboditi potencijalna energija u kinetičku.

Na slici je prikazan rad jednakotlačne parne turbine. Tlak ispred i iza pogonskih lopatica je isti.

Sa ekspanzijom raspoloživog pada u mlaznici turbine dobijamo apsolutnu brzinu c 1 , a u odnosu na

radne lopatice koje se vrte obodnom brzinom, para ima relativnu brzinu w 1, kod ulaznog ugla β1 u
rotor turbine. Smjer mlaza pare promijene radne lopatice, od β 1 do β2, gdje imamo relativnu brzinu w2
koja je manja od w1.
Pomoću trokuta brzina, dobijamo apsolutnu brzinu c 2, pod uglom α2, koja se ne koristi na lopaticama,
ali mora postojati zbog odvoda pare.

Promjena smjera mlaza pare, djeluje na radne lopatice, i dobija se rezultujuća sila koja pritiska
lopatice u smjeru obodne brzine i ona predstavlja obodnu silu koja vrti lopatice.

Masa pare m, ulazi u lopatice sa komponentom relativne brzine w 1u = w1 cos β1 sa usmjerenosti na

lijevo, a napušta lopatice sa relativnom komponentom brzine w 2u = w2 cos β2 i usmjerena je u desnu
stranu.

Brzina se mijenja od +w1u do –w2u, pa je w1u – ( –w2u) = w1u +w2u

Snaga na obodu kotača je (preko impulsa sile) :

F = m x (∆v/∆t)

Ako sila djeluje u trajanju od 1s, slijedi da je:

F x 1 = m x (w1u + w2u)

P = F x u = m x u x (w1u + w2u). (W)

Za 1 kg pare : P1 = u x (w1u + w2u). (W/kg), odnosno P1= u (w1 cos β1 + w2 cos β2 )

Snaga turbine ovisi o obodnoj brzini!

Maximalna snaga jednakotlačne parne turbine je P 0max= c02 / 2

Na grafikonu je predstavljena ovisnost stepena korisnosti od odobne brzine turbine i apsolutne

brzine pare.

Maximalni stepen korisnosti dostiže se pri što manjem α 1 i pri obodnoj brzini koja je približno jednaka
polovini brzine istjecanja pare iz c1.
42. Nadtlačne parne turbine

Nadtlačne PT su one turbine kod kojih se dio entalpijskog pada pretvara u kinetičku energiju
pogonskim kanalima. Kao posljedica toga, javlja se tlačna razlika između ulaza i izlaza iz pogonskih
lopatica.

Prolazeći kroz kanale statora, odnosno rotora, para ekspandira, prilikom čega brzina pare raste. Na
ulazu lopatica statora, brzina pare je tako mala, da se zanemaruje.
Na sljedećoj slici prikazan je pad topline u statorskim i rotorskim lopaticama nadtlačne PT:

h0= i1 - i2
Stupanj reaktivnosti predstavlja omjer pada topline u rotorskim lopaticama naspram ukupnog pada
topline: ρ = h2 / h0
Trougao brzina na ulazu i izlazu parne turbine :

Pritisak na početu i na kraju rotorskih turbina je različit, i vrijedi da je α 1 = β1 i α2 = β2.

Stepen korisnosti na obodu je:
A rad na obodu za 1 kg/s pare je :

Sa slike vidimo da su oba trougla brzina jednaka, pa je:

Pad h1 se koristi za proizvodnju brzine c0: h1= c02/2, a

pad h2 se koristi za povećanje brzine od w1 do w2: h2 = ½ (w22 – w12).
Ukupni pad toplote je h0 = h1 + h2 = ½ (c0 + w22 – w12). (*)
Iz trokuta brzina slijedi:

Ako ovu relaciju uvrstimo u (*) uz w2=c0 slijedi:

Pa je:

tj.

Na grafiku je prikazan stepen korisnosti u funkciji omjera obodne brzine rotora turbine i apsolutne
brzine pare, sa uglom pod kojim para izlazi iz mlaznica turbine kao parametrom.
Maximalna korisnost turbin je pri malim α 1 i pri obodnoj brzini koja je približno jednaka izlaznoj brzini
pare iz mlaznica.
43. Gubici u parnoj turbini.

1. U mlaznicama i vodnim lopaticama,

2. Radnim lopaticama,
3. Izlazni gubici,
4. Nezaptivenosti,
5. Pobjeg toplote.

44. Iskoristljivost parne turbine.

Da bi se odredila iskoristljivost parne turbine, potrebno je posmatrati radni ciklus kondenzacijske

elektrane bez regenerativnog zagrijavanja napojne vode i bez među-pregrijavanja pare.

U pranom kotlu (PK) proizvodi se para pritiska p 1 i entalpije i1. Parni kotao se napaja vodom
temperature Tv i entalpije iv=i4.
Svakom kilogramu pare u parnom kotlu predaje se toplota q k= iv-i4.
Pregrijana para pritiska p1 prelazi u turbinu, gdje adijabatski ekspandira od pritiska p 1 na p2.
Para pritiska p2 i entalpije i2 ide u kondenzator (K) gdje se hladi i kondenzira.
Voda se skuplja na dnu kondenzatora i pumpom se potiskuje u rezervoar napojne vode (R), a odatle
napojnom pumpom, voda se potiskuje nazad u kotao.
Dijagram predstavlja kružni put pare i vode.
Pari se u kondenzatoru oduzima toplota :
Zagrijavanje vode, isparavanje i pregrijavanje pare pri konstantnom p 1 prikazano je krivom 4-4' – p1 –
1-1'. Adijabatnu ekspanziju pare u turbini predstavlja duž 1-2 0. Odvajanje toplote u kondenzatoru pri
stalnom p2 prikazano je krivom 20 -p3-3. Napojna pumpa potiskuje vodu nazad u kotao povećavajući
pritisak od p2, duž 3-4.
Rad napojne pumpe je:

Stanje vode na početku i na kraju procesa u tački 4 je jednako, pa se rad može izraziti razlikom
dovedene i odvedene toplote, W0= qk – q0, odnosno:

Stepen korisnosti idealnog procesa:

A kako je i4=i3=iv slijedi:

Na sljedećem dijagramu prikazan je teoretski toplinski pad (adijabatski) od stanja pregrijane pare p i
temperature T do pritiska, koji u kondenzatoru iznosi H 0.

U cjevovodu, od pranog kotla do turbine para se ohladi od T do T 1, za 5-10 K, tako da pritisak zbog
trenja pada od p do p1.
Smanjnje pritiska zavisi od dužine cjevovoda, broja koljena, ventila i pri najvećim pritiscima ti gubici
mogu biti od 10 do 15 bara.
Kako u turbini postoje gubici, ekspanzija se ne odvija po adijabati.
Postoje gubici u mlaznici turbine hs, gubici u radnim lopaticama h1, trenje rotora i ventilacije htr, gubici
na izlazu iz trubine hiz i svi zajedno predstavljaju toplota koja prelazi na paru, te tako povisuje
entalpiju pare na kraju ekspanzije.
Unutrašnji stepen korisnosti turbine predstavlja odnos iskorištenog pada toplote u radnom procesu h i
i raspoloživog toplotnog pada h0:

Kako unutrašnji gubici povećavaju entalpiju pare na izlazu iz trubine, mora se u kondenzatoru za svaki
kg pare, odvesti veća količina toplote.
Teoretska snaga turbine je:

Pi < Pu za unutarnje gubite trenja i ventilacije.

Mehaničko iskorištenje turbine predstavlja odnos efektivne snage turbine i unutrašnje snage
turbine :

Gdje je :