Budizam nije prava religija, već više etika, filozofija ponašanja.

Danas postoji
oko 700.000.000 budista, koji su smješteni po cijeloj Aziji, a ima ih, u znatno
manjoj mjeri, i na drugim kontinentima. Osnivač budizma je Siddharta Gautama
(Zidarta Gotama) – Buddha (Buda), rođen u današnjoj državi Nepal oko 560. pr.
Kr., a umro 480. pr. Kr. Po njemu je budizam i dobio ime. 

Život Siddharte Gautame – Buddhe

Buda je rođen i odrastao u hinduističkoj religiji, i to u drugoj kasti, odnosno kasti

ratnika. Njegov je otac, kao pripadnik ugledne kaste, bio veoma bogat čovjek, pa je i
Budu odgojio u velikoj raskoši. Budinom su ocu prorokovali da će mu sin biti ili veliki
lutalica ili veliki vladar.
Otac ga je htio zaštiti da ne postane beskućnik, pa ga je držao zatvorenog u svojim
dvorcima (imao je tri dvorca: jedan za ljeto, drugi za zimu i treći za kišno razdoblje),
gdje je mogao vidjeti samo sreću, raskoš, zdravlje, ljepotu…, a sve ružno su od njega
skrivali. U 19. se godini svoga života oženio ljepoticom koja se zvala Yašodara ili
Gopa, koja mu je darovala sina Rahula. Živjeli su sretno, iako izolirano od drugih, 10
godina.
No, sva ta izvanjska sreća nije zadovoljavala Budu. Zato je odlučio, unatoč očevoj
zapovijedi, pobjeći od kuće i vidjeti kako žive drugi ljudi. Četiri se puta iskrao iz
kuće, a nakon toga i zauvijek napustio očevu kuću. Na prvom je izlasku
susreo starca, na drugom bolesnika, na trećem sprovod, a na četvrtom
siromašnog, ali radosnog hinduističkog monaha. Uvidio je kako nisu svi ljudi ni
mladi, ni zdravi i kako se ne živi vječno.
Zato je jedne noći, nadahnut monahom kojega je susreo, pobjegao iz dvorca i
odlučio živjeti kao prosjak lutalica. Tada mu je bilo 29 godina. Narednih je 6
godina pokušavao na sve moguće načine pronaći odgovor na pitanje smisla života.
Najprije je počeo s trapljenjem (mučenjem tijela na razne načine). Tako je npr. s još
petoricom prijatelja, koji su također htjeli pronaći što i Buda, postio do iznemoglosti.
Mislio je kako će postom naći smisao. Legenda kaže da je toliko puno postio da je
postao “kost i koža”, da su mu čak i dlake otpale s ruku i nogu. Ipak, smisao
života nije pronašao. Zato je odlučio ponovno jesti. Zbog toga su ga prijatelji
napustili.
Potpuno razočaran, sjeo je pod jedno drvo Bodhi (Bodi) i odlučio da se neće
maknuti odatle dok mu ne dođe prosvjetljenje. 49 dana je sjedio i razmišljao, a kroz
to ga je vrijeme iskušavao zloduh, ali je nakon tog vreman napokon otkrio smisao,
odnosno, kako se to kaže u budizmu, doživio prosvjetljenje. Bilo mu je tada 35
godina. Otada se on i naziva Buda. Riječ Buda, naime, znači prosvijetljeni. I
kasnije, svaki budist koji dođe do onog stupnja do kojeg je došao i Buda, naziva
se prosvijetljeni, odnosno buda.
Narednih je 45 godina svog života Buda proveo u propovijedanju, te umro u 80.
godini. Posebno su poznate njegove dvije propovijedi održane u Benaresu. Riječ je
o Četiri plemenite istine i o Osmerostrukom plemenitom putu. One otkrivaju što
je uzrok ljudskoj patnji, te kako postići oslobođenje te patnje.
Tako npr. Četiri plemenite istine tumače da je 1. u životu sve patnja, 2. uzrok
ljudskih patnji su njihove želje, 3. patnja se može ukloniti samo ako se
čovjek oslobodi želja, a 4. želje se uklanjaju tzv. srednjim putem. To otprilike znači
ovo: čovjek život osjeća kao patnju, i to zbog toga što uvijek nešto hoće. Naime, kada
postigne ono što želi, želi još više, pa još više, još više…, i to je u stvari patnja. Ta
patnja može prestati samo ako čovjek prestane željeti, postane zadovoljnim s onim
što ima, i za to ne mora postati prosjak ili isposnik, nego je pravi smisao u sredini – ni
previše, ni premalo.
Samo osoba koja uspije ovladati svojim željama i pronađe srednji put može
doživjeti nirvanu. Nirvana je, prema tome, stanje kada čovjek više nema nikakvih
želja, kada ostvaruje potpuni mir. No, za vrijeme ovoga života to stanje nije moguće
potpuno postići. Prava se nirvana, potpuni mir, može postići samo u smrti, kada se
čovjek sjedinjuje sa svemirom. Takva se nirvana u smrti naziva par nirvana.

Najkraće o budističkom nauku

Budizam je proistekao iz hinduizma, pa je preuzeo neke elemente hinduističkog

nauka. Buda je u stvari, reformirao hinduizam, odnosno nešto prihvatio, ali nešto i
izbacio ili promijenio. Tako npr. i budisti vjeruju u reinkarnaciju i
zakon karme (svatko će se u narednom životu roditi u onom obliku koji je zaslužio
svojim sadašnjim načinom života), ali odbacuju podjelu društva na kaste i strogi
hinduistički način isposništva.

Budističko monaštvo

Nasuprot hinduističkog strogog isposništva, budisti su razvili svoj način monaškog

(redovničkog), “Bogu” posvećenog života. Budistički monah napušta život u obitelji,
prijatelje i poznanike, te se posvećuje meditaciji. U većini budističkih sljedbi on mora
biti neoženjen.
Monasi žive u samostanima, i to od milostinje vjernika. Naime, oni ne smiju
gotovo ništa imati svoje, a hranu moraju isprositi. Zapravo, posjeduju samo haljinu,
sandale, brojanicu (nešto slično kao krunica) od 108 zrna, britvu za brijanje brade i
glave, jednu iglu i cjediljku za vodu (kako ne bi progutali mušicu – živo biće).
Hranu koju isprose moraju pojesti do podne. Redovito su vegetarijanci, ali su dužni
pojesti ono što isprose, pa makar to bilo i meso. Vjernici ih rado obdaruju hranom, jer
tako stječu sebi zasluge.
Često se događa da obični muškarci budisti provedu po nekoliko tjedana, pa čak i
godina u tim samostanima, kako bi se i sami više približili prosvjetljenju, a potom se
vraćaju nazad u svoj svjetovni život.

Podjela budizma i zen budizam

Budizam nije jedinstven, nego se već nakon Budine smrti podijelio

na: therevadu, odnosno na onaj oblik budizma koji se čvrsto drži Budine
nauke, i mahayanu, tj. mnoge različite sljedbe koje nemaju u svemu isti nauk
(najpoznatije su zen budizam i lamaizam ili tibetanski budizam).
Mnogi su ljudi na Zapadu inspirirani naukom zen budizma. Taj je nauk nastao na
temelju jednog Budinog čina. Naime, postoji legenda koja kaže kako je jednom Budi
došao učenik, dao mu zlatni cvijet  i zamolio ga da mu otkrije tajnu svog nauka.
Buda je cvijet podigao visoko u zrak i samo ga promatrao bez ijedne riječi. Time je
htio pokazati kako prava mudrost nije u mudrim riječima, nego u
usredotočenom, sabranom promatranju najobičnijih, svakodnevnih stvari koje nas
okružuju.
Zato zen budisti smatraju da prosvjetljenje ne može doći od umovanja i proučavanja
knjiga, nego da čovjeku nakon dugog vježbanja sabranosti odjednom
samo bljesne prosvjetljenje. Vjeruju kako se takvo prosvjetljenje može dogoditi tek
nakon barem deset godina promatranja stvari i provođenja strogog načina života.

Katolička Crkva i budizam

Katolička Crkva naučava da treba cijeniti u svakoj religiji ono što u njoj ima
plemenitoga i svetoga, a takvoga zasigurno ima puno i u budizmu. No, s druge
strane valja uočiti i elemente koji su oprečni kršćanstvu. Tako se npr. u budizmu
govori o potrebi postizanja prosvjetljenja, a ne o postizanju duhovnosti, Božje
blizine. To znači da budiste ne zanima puno Bog, nego ih zanima čovjek, odnosno
čovjek sam svojim snagama dolazi do otkrivanja istine o sebi, a ne o Bogu. Iz toga se
vidi kako budizam nije prava religija, nego filozofija. Sve vježbe i sve drugo što
budisti čine nemaju dimenziju otkrivanja Boga, a pogotovo nemaju dimenziju
shvaćanja Boga kao Spasitelja i Otkupitelja, nego je sve usmjereno isključivo na
osobno duhovno prosvjetljenje. U tom smislu, ni drugi nemaju toliku vrijednost kao
npr. u kršćanstvu gdje je ljubav prema bližnjemu jedan od glavnih vidova
svakodnevnog življenja. Također, nauk o reinkarnaciji i cjelokupna istočnjačka misao
jednostavno ne računa s Kristovom žrtvom, spasenjem i vječnim životom, a koji su
nam omogućeni po Kristovom vazmenom otajstvu. Ipak, budističko monaštvo i način
promatranja stvarnosti kod zen budista, a i kod drugih sljedbi, može biti snažan
poticaj kršćanima da i sami, u tom smislu jednostavnosti, pronalaze pravu vrijednost
života.

mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić