Igor Krnetic Kad Kazem Ne Osjecam Krivicu

Igor Krnetić, psiholog
Psihološko savjetovanje Krnetić

+387 65 560 512
krnetic@blic.net
www.krnetic.com
Igor Krnetić: KAD KAŽEM NE, OSJEĆAM KRIVICU
Sadržaj
Predgovor .............................................................................................3
Zašto asertivnost? ................................................................................5
Šta je asertivno ponašanje? .................................................................. 9
Neasertivnost je naučena.................................................................... 10
Naše osnovno asertivno ljudsko pravo ............................................... 11
Asertivna prava .................................................................................13
Asertivni trening................................................................................29
Sistematsko vježbanje asertivnosti tokom savjetodavnog rada .......... 32
Teorijski dio ........................................................................................ 33
Sukobi.............................................................................................. 33
Aktivno slušanje .............................................................................. 36
Praktični dio........................................................................................ 38
Pokvarena ploča ............................................................................. 40
Kompromis i konstruktivno rješenje................................................ 42
Zamagljivanje ................................................................................. 45
Prihvatanje odgovornosti................................................................ 52
Vraćanje loptice .............................................................................. 54
Otvaranje ........................................................................................ 60
Asertivna kritika.............................................................................. 65
Sistematsko upražnjavanje asertivnosti u realnim situacijama......... 68
Asertivno nošenje sa manipulacijama u poslovnim odnosima ........ 69
Asertivno nošenje sa manipulacijama u autoritativnim odnosima.. 76
Asertivna komunikacija u ravnopravnim odnosima ........................ 82
Kako biti asertivan sa asertivnim (nemanipulativnim) ljudima..100
Šest osnovnih tipova asertivnih poruka......................................... 101
Efikasno slušanje .......................................................................... 105
Davanje komplimenata i izražavanje pozitivnih osjećanja ........... 108
Negativne reakcije na dobronamjerne komplimente..................... 111
Odbijanje zahtjeva ........................................................................ 115
Izražavanje nezadovoljstva i ljutnje .............................................. 118
Razvijanje afirmirajućih uvjerenja o asertivnim pravima ............. 121
Korištena literatura.........................................................................124
Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 2

Predgovor
Bez obzira šta mi činili, drugi ljudi nam mogu prouzrokovati

problem za problemom. Mnogi od nas imaju uvjerenje da je život sa
međuljudskim problemima dan za danom nezdrav i neprirodan način
života. Nije tako! Drugi ljudi i život pred nas neprekidno postavljaju
probleme. To je potpuno prirodno. Pa ipak, veoma često možete
osjećati da vaši međuljudski odnosi i ovaj život sa tolikim problemima
u tim odnosima nije vrijedan življenja. Većina ljudi razvije ovakvo
samoodmažuće uvjerenje. Ali to nije rezultat toga što imamo probleme
u našim odnosima sa drugim ljudima, već je rezultat naše
neadekvatnosti u izlaženju na kraj sa našim problemima i sa ljudima
koji ih predstavljaju. Medjutim, ne samo da je prirodno da očekujemo
da ćemo imati probleme u odnosima sa ljudima, već je prirodno i
očekivati da mi svi imamo sposobnost da se sa njima adekvatno
nosimo. Naši preci su se razvili i preživjeli, ne uprkos problemima, već
zahvaljujući njima!
Ovaj priručnik predstavlja kompilaciju radova različitih autora

koji su se bavili teorijom i tehnikama asertivnog treninga i mojih ličnih
iskustava iz privatne psihološke prakse u primjeni ove kognitivno-
bihejvioralne metode. Asertivnost podrazumijeva izražavanje
sopstvenih misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan
način koji uvažava prava drugih ljudi. Priručnik je namjenjen za
internu upotrebu klijenata „Psihološkog savjetovanja Krnetić,” radi
lakšeg razumjevanja asertivnih prava i efikasnijeg ovladavanja
asertivnim vještinama.
Prvi dio odnosi se na opis i kratko objašnjenje ljudske

asertivnosti i neasertivnosti, a drugi na objašnjenje asertivnih prava.
Treći dio pruža detaljan opis asertivnog treninga, od vježbanja
asertivnih vještina tokom individualnih savjetodavnih razgovora ili
grupnih treninga, do njihove upotrebe u svakodnevnim životnim
situacijama. Priručnik je u prvom redu namjenjen praktikovanju (a ne
teorijskom razmatranju) asertivnog razmišljanja i ponašanja. Zbog toga
je naglasak upravo na trećem djelu koji je najobimniji i potkrepljen
velikim brojem primjera.

Na kraju priručnika nalazi se dodatak „Kako biti asertivan sa

asertivnim (nemanipulativnim) ljudima.”
Zahvaljujem se Desku iz „CGM design”

(www.cgmdesign.com) na sjajnom dizajnu korica priručnika.
Ogromnu zahvalnost za uspjeh u primjeni kognitivno-

bihejvioralnih principa i tehnika u privatnoj psihološkoj praksi osjećam
prema mojim učiteljima Zorici Marić i Jezdimiru Zdravkoviću.
Želim vam uspješan rad!

Zašto asertivnost?
Mnogi ljudi dožive nejasnu anksioznost, tenziju i fizičke

neprijatnosti zbog nedostatka asertivnosti. Oni dozvoljavaju drugima
da ih iskorištavaju. Oni ne mogu da kažu “Ne.”
Neasertivni ljudi izbjegavaju raspravljanje po svaku cjenu jer
postanu uznemireni kada se konfrontiraju sa drugima. Na poslu
osjećaju kao da imaju “knedlu u grlu” svaki put kada ih šef pozove da
porazgovaraju par minuta. Kod kuće dozvoljavaju članovima porodice
da “gaze” preko njih. Oni konstantno rade ono što njihovi prijatelji žele
da oni rade. Rjetko kada se usprotive. Uglavnom rade veoma naporno,
ali se ne usudjuju da traže priznanje, nagradu ili povećanje plate za
uradjeni posao. Često izbjegavaju očni kontakt. Prelaze ulicu da bi
izbjegli susret sa nekim koga poznaju samo zato što se previše stide da
kažu “Zdravo.”
Kada se javljaju da zakažu termin za psihološko savjetovanje,
kažu da to čine zato što im se čini da nikada nisu rekli ili uradili ništa
kako treba. Oni su zbunjeni oko toga šta je ispravno socijalno
ponašanje. Partner od njih stalno traži usluge, a nikada ništa ne radi za
uzvrat. Šef ih iskorištava, a kolege ih ismijavaju. Oni puštaju stvari da
idu svojim tokom mimo njih. Nemaju hrabrosti da odgovore, a ako je i
skupe ne znaju šta da kažu. Rijetko započinju razgovore sa
nepoznatima. Njima se jezik “zaveže.” Drugi ljudi znaju “kako treba”
sa suprotnim polom. Oni ne. Samo upute po koji pogled, a onda ga
skrivaju uplašeni da neće biti otkriveni. Ili im se dešava da nakon
raskidanja prethodne veze ili braka nisu sposobni da nastave dalje.
Neasertivni ljudi su rijetko u kontaktu sa svojim potrebama.
Oni samo znaju da se osjećaju loše. Većina ih za svoje neasertivno
ponašanje ima izgovore tipa treba biti pažljiv prema drugima ili treba
pustiti druge ispred sebe. Malo altruizma sigurno čini ovu planetu
ljepšim mjestom za život, ali je ponekad “sebičnost” neophodna za
vlastitu dobrobit. Neasertivni klijenti često brkaju asertivno sa
agresivnim ponašanjem.
Medjutim, neasertivnost nije odlika samo anksioznih i
inhibiranih (blokiranih) osoba. Svako od nas je iskusio ono osjećanje
krivice koji se javlja bez ikakvoga razmišljanja kada se naš partner
osjeća nesrećnim. Ako roditelji žele nešto, oni imaju moć da učine
svojim odraslim sinovima i kćerima da se osjećaju kao mala anksiozna
djeca, čak iako već imaju svoju vlastitu djecu. To nam čini njihov
odredjen pogled, ili vrata malo snažnije zatvorena najavljujući sate

ćutanja, ili hladni zahtjev da promjenimo televizijski kanal. Klijenti to
izražavaju riječima: “Nemam pojma kako mi to radi, niti zašto ja tako
reagujem, ali nekako uvijek završim sa osjećanjem krivice iako nema
ničega zbog čega bih se osjećao krivim!”
I kao da nam nije dosta da se nosimo sa ovim “udaracima u
stomak” od starne naših najbližih pa da se zapitamo šta nije u redu sa
nama, tu su još i problemi sa ljudima izvan naše porodice. Ako nam
prijatelj predloži da negdje izadjemo to veče, a nama to ne odgovara,
gotovo automatska reakcija je da izmislimo izgovor, da lažemo da se
naš prijatelj ne bi našao uvrijedjenim, u isto vrijeme osjećajući krivicu
zato što se ponašamo na taj način!
Neasertivni ljudi se trude da defanzivnim ili agresivnim
ponašanjem, iskrivljivanjem dijelova istine ili totalnim lažima,
izbjegnu što više neprijatnosti koje donose neizbježni odnosi sa drugim
ljudima. Ali pogledajmo karakteristike i emocionalne posljedice
odredjenih ponašanja na nas same i na druge ljude s kojima stupamo u
socijalne intrakcije:
Tabela 1: Poredjenje defanzivnog, asertivnog i agresivnog ponašanja
Defanzivno Asertivno Agresivno

ponašanje: ponašanje: ponašanje:
Karakteristike Emocionalno (Odgovarajuće) (Neodgovarajuće)

ponašanja: neiskreno, emocionalno emocionalno
nedirektno, iskreno, direktno, iskreno, direktno,
samoponištavajuće, samopotvrdjujuće samopotvrdjujuće
inhibirano uz poštovanje na štetu drugog,
(blokirano) drugog, ekspresivno
ekspresivno
Vaša osjećanja Povrijedjenost, Samopouzdanje, Superiornost,

kada se anksioznost u tom doživljaj ličnog ispravnost u tom
ponašate na momentu i moguća intergiteta u tom momentu i
ovaj način: ljutnja kasnije momentu i kasnije moguća krivica
kasnije

Defanzivno Asertivno Agresivno

ponašanje: ponašanje: ponašanje:
Osjećanja Krivica ili Uvaženo, Povrijedjeno,

drugih o njima superiornost poštovano poniženo
samima kada
se ponašate na
ovaj način:
Osjećanja Sažaljenje, Generalno Ljutnja,

drugih o vama iritiranost, gadjenje poštovanje osvetoljubivost
kada se
ponašate na
ovaj način:
Bez obzira šta mi činili, drugi ljudi nam mogu prouzrokovati

problem za problemom. Mnogi od nas imaju uvjerenje da je život sa
problemima dan za danom nezdrav i neprirodan način života. Nije
tako! Život pred nas neprekidno postavlja probleme. To je potpuno
prirodno. Pa ipak, veoma često možete osjećati da ovaj život u koji
smo svi uhvaćeni nije vrijedan življenja. Većina ljudi razvije ovakvo
samoodmažuće uvjerenje. Ali to nije rezultat toga što imamo
probleme, već je rezultat naše neadekvatnosti u izlaženju na kraj sa
našim problemima i sa ljudima koji ih predstavljaju. Medjutim, ne
samo da je prirodno da očekujemo da ćemo imati probleme u životu,
već je prirodno i očekivati da mi svi imamo sposobnost da se sa njima
adekvatno nosimo.
Da mi svi nemamo unutrašnju sposobnost da se nosimo sa
svim vrstama problema, ljudska vrsta bi davno nestala sa lica zemlje.
Umjesto toga mi smo najmoćnija vrsta na ovoj planeti. Mi ljudi smo
najsposobniji, najadaptivniji, najpametniji i najčvršći biološki
organizmi koje je evolucija ikada stvorila. Naši preci su se razvili i
preživjeli ne uprkos problemima, već zahvaljujući njima!
Šta je to što mi ljudi imamo zajedničko sa ostalim
životinjskim vrstama i šta je to što nas izdvaja kao posebna bića kada
je u pitanju prevazilaženje problema? Ako posmatramo ponašanja
životinjskih vrsta vidjećemo da, gdje god postoji konflikt izmedju dvije
životinje, javljaju se dvije reakcije: bijeg ili borba. Obe ove reakcije su
veoma efikasni načini za životinje da se nose jedne sa drugima. Ove
reakcije za prevazilaženje problema su urodjene, programirane reakcije
sa ogromnom značajem za preživljavanje. I mi ljudi takodje bježimo ili
se borimo jedni sa drugima, nekada ne po sopstvenom izboru, nekada

slobodni, po našoj volji, nekada otvoreno, češće prerušeno. Ti
mehanizmi su rezultat evolucije i ostali su nam u nasljedstvu od naših
predaka koji su ih uspješno koristili u prevazilaženju problema.
Ono po čemu se razlikujemo od ostalih vrsta je naš “veliki
novi verbalni mozak”, koji je dodan tokom evolucije preko našeg
primitivnog životinjskog mozga. Naš novi mozak za rješavanje
problema omogućava nam da komuniciramo i radimo zajedno kada se
pojavi konflikt ili problem. Ova sposobnost komuniciranja i rješavanja
problema je ključna razlika izmedju ljudske i ostalih vrsta.
Dok životinjske vrste imaju samo dvije opcije u
prevazilaženju problema, mi ljudi imamo tri: bijeg, borba i verbalno
rješavanje problema. Ukratko, iako imate sposobnost da pobjegnete ili
da se borite, vi kao ljudska vrsta niste instinktivno primorani da činite
ništa od toga. Umjesto toga možete da iskoristite “ljudsku opciju” da
razgovarate sa drugima i da na taj način prevazidjete ono što vas muči.
Dakle, iako naši neuropsihološki mehanizmi prevazilaženja
problema (bijeg i borba) nisu sami po sebi znak bolesti ili
maladaptivnosti, oni nam jednostavno nisu od velike koristi! Većina
naših, ljudskih problema dolazi od drugih ljudi i iz odnosa sa drugim
ljudima. Naši primitivni odgovori za prevazilaženje tih problema su tu
beznačajni u poredjenju sa “ljudskom opcijom” – asertivnošću!
Doduše, naši primitivni mehanizmi bijega i borbe interferiraju
sa našim verbalnim sposobnostima nošenja sa problemima. Kada
postanemo uplašeni ili bjesni naši niži primitivni centri u mozgu
isključuju većinu operacija našeg novog ljudskog mozga. Snabdjevanje
krvlju je automatski preusmjereno sa mozga na tjelesne mišiće da bi ih
pripremilo za fizičku akciju. Tada je naš novi mozak blokiran u
procesiranju informacija. Ponekad ova blokada ne predstavlja problem.
Ako ne možemo učiniti ništa drugo do fizičkog bijega ili borbe da bi
preživjeli, tada nema šta da brinemo o tome što nam verbalni mozak ne
funkcioniše kako treba. Tada treba da trčimo što brže možemo ili da se
borimo što snažnije možemo. Ali naši uobičajeni, svakodnevni
problemi ne zahtjevaju ni bježanje ni borbu!

Šta je asertivno ponašanje?
U prevodu sa engleskog jezika, asetivnost znači

(samo)potvrdjivanje, izjavljivanje, odbrana. Sam termin, naravno, ne
razjašnjava svoje značenje. Asertivnost znači izražavanje sopstvenih
misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način koji
uvažava prava drugih ljudi. Asertivni ljudi imaju aktivan odnos prema
životu. Iako asertivnost može nekada uključiti verbalnu agresiju, kao
na primjer u slučajevima raspravljanja neophodnog za samo-odbranu,
ona podrazumijeva i radovanje i smijanje sa drugim ljudima, isto kao i
angažovanje u “malim” razgovorima o vremenu. U svakom slučaju,
asertivna osoba govori (1) jasno, (2) glasno i (3) bez dvoumljenja.
Asertivnost podrazumijeva hodanje podignute glave, a ne gledanje u
zemlju.
Najlakše za razumjeti je ako kažemo da je to ponašanje
suprotno anksioznom ili inhibiranom ponašanju. Dok inhibirana osoba
izbjegava očni kontakt zbog niskog samopouzdanja, asertivna osoba
upravo traži odgovarajući očni kontakt. Ona ne izbjegava dug pogled
drugih zbog želje da sakrije svoj osjećaj neadekvatnosti. Dok
inhibirana ili neasertivna osoba izbjegava komentarisanje konobaru da
je pogrešno napisao račun pod izgovorom da nema razloga da se “pravi
scena”, asertivna osoba napominje konobaru da je napravio grešku
jasno i bez ljutnje. Asertivna osoba može insistirati u govorenju i
činjenju onoga što ona misli ili osjeća da je ispravno, ali ako joj se
ukaže da je pogriješila, ona će prihvatiti (ne priznati, jer se tu nema šta
priznati) da je napravila grešku isto kao što će prihvatiti (ne priznati,
jer se tu nema šta priznati) da je u nečemu uspjela. Ona lako
uspostavlja kontakt sa drugim osobama. Ne povlači se u ćošak niti
izigrava klovna. Kada asertivna osoba osjeća da je neko iskorištava
ona kaže ono što treba da bi promjenila situaciju. Ne učestvuje u
fizičkom nasilju i ne raspravlja se radi raspravljanja. Ona ne traži
priliku da “izbaci sve iz sebe”, da ispolji ljutnju i agresiju koja je u njoj
akumulirana. Asertivna osoba ne poseže za opijatima i tabletama.
Osoba koja se ponaša asertivno može da kaže “Ne” kada želi
da odbije nečiji zahtjev. Ona može da bude preokupirana i zauzeta. Ali
stvarno asertivna osoba nema šta da dokazuje u takvim slučajevima i
ona može sebi da dozvoli da izadje u susret osobi koja od nje traži
uslugu ako joj to nije preveliko opterećenje. Asertivna osoba može da
kaže “Ne.” Ona ne osjeća da mora da kaže “Ne.”
Neasertivnost je naučena
Većina teorija u psihologiji se u osnovnom slaže oko toga koja

iskustva u ranom djetinjstvu vode neasertivnosti. Neasertivnost, dakle,
nije karakteristika koja se spontano pojavljuje u adolescenciji ili u
odraslom dobu. Neasertivnost je velikim djelom naučen obrazac
reagovanja u socijalninm situacijama. Ona se razvija tokom godina kao
rezultat različitih tipova interakcija djeteta sa svojim roditeljima i
drugim značajnim “velikim” ljudima. Ako je djete kažnjavano svaki
put kada podigne glas, kada kaže “Ne” ili učini bilo šta što se kosi sa
ubjedjenjima njegovih roditelja ono može taj strah koji je doživjelo
usljed kazne da veže za svoje spontano, potpuno prirodno ponašanje i
da u budućnosti bude inhibirano tim strahom. Kao djeca mi smo
prirodno asertivni. Naš prvi akt nakon rodjenja jeste protest na tretman
koji smo dobili. Ako bi se dogodilo nešto što nam se ne svidja mi
bismo to drugima istog momenta davali do znanja verbalnom
asertaciom – cviljenjem, plakanjem ili vrištanjem u bilo koje doba
dana ili noći. Takodje smo bili veoma uporni. Rijetko bismo prestali
svima stavljati do znanja da smo nezadovoljni dok god ne bi uradili
nešto po tom pitanju. Čim smo počeli da pužemo uporno i asertivno
smo radili šta god smo htjeli da radimo i kada god smo to htjeli.
Uskoro, kada smo izrasli u malu djecu mogli smo da hodamo,
govorimo i da razumijemo naše roditelje šta nam govore. U ovoj tački
više nije bilo adekvatno da fizički sprečavaju naše ponašanje. Kontrola
koju su naši roditelji počeli da sprovode se mjenjala od fizičke ka
psihičkoj. Prva riječ koja je izašla iz naših usta čim smo naučili da
govorimo bila je “Ne.” To je bila samo ekstenzija naše urodjene
asertivnosti na verbalnu sferu. Da bi psihološki kontrolisali naše
ponašanje tokom učenja i istraživanja ove fascinantne verbalne
sposobnosti, naši roditelji su nas trenirali da osjećamo anksioznost i
krivicu. Ova osjećanja su jednostavno uslovljene varijacije naše
bazične emocije straha. Jednom naučeni da osjećamo ove emocije mi
smo počeli da činimo mnoge stvari da bi izbjegli ova osjećanja.
Naši roditelji su nas naučili da osjećamo ove neprijatne
emocije iz dva važna razloga. Prvo, igranje na ove negativne emocije
je vrlo efikasan način da se kontroliše naše spontano, “gnjavatorsko” i
ponekad eksplozivno djetinje ponašanje. Upotrebljavjući naše emocije
za kontrolisanje ponašanja, naši roditelji nisu bili neizbježno nemarni
ili nepažljivi prema našim željama. Umjesto toga, oni su našu
asertivnost u tom ranom dobu doživljavali kao inaćenje i agresivno

ponašanje koje djeca pokazuju kada su frustrirana. Drugo, naši roditelji
su upotrebljavali ove metode psihološke kontrole zato što su ih njihovi
roditelji naučili da se osjećaju anksiozno i krivim. Na taj način je
većina ljudske populacije trenirano da bude otvoreno za manipulativnu
emocionalnu kontrolu čim je naučilo da govori i da razumije šta im
drugi ljudi govore. Ovi psihološki konci koje su nam naši roditelji
prikačili su kontrolisali našu dječiju asertivnost. Na taj način su nas
efikasno čuvali od realnih i imaginarnih opasnosti i učinili život sebi
pored nas, djece mnogo lakšim.
Na žalost, ovi emocionalni konci imaju neželjene efekte. Kako
smo odrastali u osobe sposobne da se brinu za sebe i odgovorne za
vlastite živote ovi konci nisu magično nestajali. Mi i dalje imamo
osjećanja anksioznosti i krivice koja mogu biti i vrlo često jesu
upotrebljena od strane drugih ljudi da bi nas natjerali da radimo ono što
oni žele, nepoštujući ono što mi želimo za sebe.
Naše osnovno asertivno ljudsko pravo
Kao prvi korak u postajanju asertivnim trebamo shvatiti da

niko ne može manipulisati našim emocijama i ponašanjem ako mu mi
to ne dozvolimo. Problem je u tome što mi vrlo često nismo ni svjesni
da to dozvoljavamo, a nekad čak svojim emocionalnim stavovima i
ponašanjem provociramo druge da manipulišu nama. Da bismo učinili
sebe što efikasnijim u zaustavljanju manipulacija mi trebamo da
preispitamo naša dječija uvjerenja i stavove koje su mnogi od nas
izgradili i koja nas čine otvorenim za manipulisanje od strane drugih
ljudi. Iako su načini koje ljudi upotrebljavaju za manipulaciju
beskrajni, postoje neka najčešća manipulativna očekivanja koja mnogi
ljudi imaju prema sebi i prema drugima. Ova dječija očekivanja
olakšavaju manipulaciju drugih ljudi i negiraju naš doživljaj ličnog
integriteta. Ako se poklopi da mi imamo ista očekivanja prema sebi
koja prema nama ima manipulator, mi mu predajemo naš lični
integritet i dostojanstvo, našu odgovornost za upravljanje našom
sopstvenom egzistencijom i kontrolu nad našim sopstvenim
ponašanjem.
Naša asertivna prava su osnova za zdravo učešće svakog
pojedinca u bilo kojem ljudskom odnosu. Mnogi ljudi se boje da
pokažu svoja prava osjećanja ljubavi i bliskosti zato što misle da će biti
odbačeni i da neće moći prevazići to odbacivanje. Kada bi bili svjesni

da zaista postoji vjerovatnoća da će biti odbačeni, ali da će, ako do
toga dodje, oni moći da se nose sa tim teskoćama, pa čak i sa
odbačenošću, bilo bi manje straha u pokazivanju nježnosti, bliskosti i
ljubavi. Biti asertivan znači vjerovati u sebe i u svoje sposobnosti.
“Bez obzira šta mi se desi ja mogu izaći na kraj sa tim.”

Asertivna prava
Ispitajmo sada naša asertivna prava. Počnimo sa osnovnim,

temeljnim asertivnim pravom iz kojeg su sva ostala asertivna prava
izvedena: našim pravom da budemo isključivi procjenjivači svega što
jesmo i svega što činimo.
Asertivno pravo 1
Isključivo je vaše pravo da samostalno procjenjujete sopstveno
ponašanje i da, eventualno, snosite posljedice takvog ponašanja.
Socijalni odnosi su klasifikovani u tri kategorije: poslovni,

autoritativni i ravnopravni. Prvi, poslovni odnosi imaju jasnu,
unaprijed odredjenu strukturu. Ta struktura je odredjena spoljašnjim
standardima koji mogu biti i u formi legalnog ugovora. Na primjer, obe
strane u kupovini i prodaji odredjenog proizvoda znaju tačno kakva
ponašanja će se dešavati tokom trgovine. Obično jedan bira i plaća
proizvod, a drugi prima novac i garantuje za proizvod koji je prodao.
Problem nastaje kada jedna strana unosi spoljašnju manipulativnu
strukturu koja nije bila prethodno dogovorena i koja ne dozvoljava
ovom drugom da bude samostalan procjenjivač onoga što će uraditi.
Na primjer, ako odnsete neki električni uredjaj na reklamaciju
manipulativni prodavač vam može reći: “Mi nemamo ništa sa tim.
Otidjite u fabriku gdje je to napravljeno, pa vidite sa njima.” Ono što
nam time poručuje je da unosi spoljašnje pravilo koje bi se moglo
izraziti riječima: “Ti glupane! Zar ne znaš kako se posluje u Kvarnić
kompaniji?”
Drugi, autoritativni odnosi su odnosi u kojima unaprijed
postoji parcijalna struktura. Parcijalna struktura zato što nije svako
ponašanje u odnosima sa autoritetima unaprijed odredjeno pravilima.
U ovoj vrsti odnosa problemi nastaju kada se struktura prenosi u
oblasti gdje ne bi trebala da postoji i time nam onemogućava da
budemo isključivi procjenjivači sopstvenog ponašanja. Na primjer, šef
sa posla nije vaš šef kada zajedno idete na roštiljanje, pa kako to da
uvijek sve poslove oko organizacije obavljate vi?! Kada je struktura
nametnutra s jedne strane, namjera je da se kontroliše vaše ponašanje,
a to narušava vaše pravo da budete samostalan procjenjivač svog
ponašanja.

U kategoriji ravnopravnih odnosa ne postoji nikakva unaprijed

odredjena struktura nametnuta od strane bilo koje osobe. Sva struktura
u ovoj vrsti odnosa evoluira sa razvojem odnosa kroz kompromise i
konstruktivna rješenja. Cjelokupna struktura pravila koja nastaje kroz
dogovaranje je praktična; ona dozvoljava da se stvari u odnosu
rješavaju kroz svakodnevne pregovore oko toga ko radi šta i kada. Ova
vrsta odnosa omogućava najveću slobodu da se radi po vlastitim
željama, ali zato nosi i najveću mogućnost da budemo povrijedjeni.
Često klijenti smatraju da ova rješenja treba da budu fer. Medjutim,
kompromisi i konstruktivna rješenja ne moraju da budu fer. Sve što
treba jeste da “rade!” Gdje je to zapisano da je život fer? Problem u
ovoj vrsti odnosa nastaje kada jedan ili oba partnera, zbog svoje lične
nesigurnosti ili neznanja, u odnos unose ideje o tome kako bliske osobe
“moraju” da se ponašaju.
U bilo kojoj vrsti interakcije sa drugim ljudima manipulacija
našeg ponašanja se javlja kada su spoljašnja pravila, o kojima se nismo
prethodno dogovorili, upletena u naš odnos i time narušavaju naše
asertivno pravo da samostalno procjenjujemo sopstveno ponašanje.
Ako bi verbalizovali to naše dječije uvjerenje koje stoji u osnovi naše
otvorenosti prema manipulaciji ove vrste, možda bi svako od nas
koristio različite izraze i fraze, ali bi značenje bilo ovo: Ti ne bi trebao
da donosiš samostalne procjene o sebi i o svojim akcijama. Ti moraš
biti procjenjen preko spoljašnjih standarda i autoriteta važnijih i
značajnijih nego što si ti. U osnovi, svako ponašanje podstaknuto
ovakvim našim dječijim uvjerenjem je manipulacija. Vi ste
manipulisani svaki put kada neko smanjuje vašu sposobnost da
samostalno procjenjujete sopstvene postupke. Pravo da vi budete
isključivi procjenjivači sebe je temeljno asertivno pravo koje nam
omogućuje da ne budemo manipulisani. Iz tog prava su izvedena sva
ostala asertivna prava koja su samo specifičnija, svakodnevna primjena
ovog temeljnog asertivnog prava. Ostala prava su važna jer upućuju na
detalje za prevazilaženje najčešćih načina na koje nas drugi ljudi
psihološki manipulišu, narušavajući naš doživljaj ličnog integriteta i
dostojanstva.
Kada postanemo isključivi procjenjivači sebe mi ćemo naučiti
načine kako da samostalno procjenjujemo svoje ponašanje. Procjene
koje donosimo kroz vlastito iskustvo pokušaja i pogrešaka su manje
sistem “ispravog i pogrešnog”, a više sistem “ovo mi odgovara, a ovo
ne.” Samostalne procjene su većinom sistem “Ja želim - ja ne želim”, a
ne “Ja moram – ja ne moram.” Razlog zbog kojeg ljudi uglavnom ne

donose samostalne odluke je u tome što su, kada su bili djeca,
procjenjivači njihovog ponašanja bili drugi – roditelji i ostali “veliki”
ljudi. Oni su odredjivali šta smijemo i šta ne smijemo; i to je prirodno.
Problem je, medjutim, u načinu na koji su to radili. Umjesto da nam
odredjuju šta smijemo, a šta ne smijemo koristeći se svojim legalnim
roditeljskim autoritetom, oni su to radili uvodeći spoljašnje standarde
o tome šta je ispravno, a šta ne. Na primjer, uobičajena roditeljska
rečenica glasi: “Kakvo si ti to djete? Samo nevaljala djeca ne spremaju
svoje igračke za sobom!” Mi kao djeca brzo naučimo da se “nevaljao”,
šta god da to znači, odnosi na nas. Kad god je ta riječ upotrebljena,
roditeljski glas i raspoloženje govore da bi nešto strašno i neprijatno
moglo da nam se desiti. Roditelji, takodje, upotrebljavaju riječi kao što
su loš, grozan, prljav, nepodnošljiv ili zao, ali sve one opisuju istu
stvar: nas! Šta smo mi: mali, bespomoćni i ne znamo mnogo. I šta bi
“morali” da osjećamo: strah i krivicu!
Trenirajući nas da vežemo emocionalno nabijene ideje kao što
su dobro i loše za naše akcije, roditelji su negirali svaku odgovornost
za to što su nas tjerali da činimo ono što oni žele. Efekat koji je na nas
ostavljala upotreba ovakvih emocionalno nabijenih ideja kao što su
dobro, loše, ispravno i pogrešno da bi se kontrolisalo naše ponašanje je
isti kao kad bi nam roditelji rekli: “Ne gledaj me tako tužno. Nismo mi
ti koji žele da ti spremaš svoje igračke. Bog želi da spremiš svoje
igračke!” Upotrebljavajući izjave tipa dobro-loše da bi kontrolisali
naše ponašanje roditeli su skidali odgovornost sa sebe. Sa takvim
spoljašnjim standardima kao što su dobro-loše, ispravno-pogrešno, koji
nemaju nikakve veze sa našim odnosom sa roditeljima, oni su
premještali krivicu za naše neugodnosti zbog toga što činimo ono što
oni žele na neke spoljašnje autoritete koji su izmislili pravila koja mi
“moramo” poštovati.
To je neasertivnost na djelu. Ovaj način kontrolisanja
ponašanja “To je dobar-loš dječak,” je veoma efikasna, ali
manipulativna kontrola, a uz to i neiskrena interakcija. Roditelji imaju
asertivno pravo, na bazi svog vlastitog autoriteta, da djetetu kažu šta
oni žele da djete čini, i da se drže toga. Umjesto da asertivno
ispoljavaju šta žele od svoje asertivne male djece dok ono ne odgovori
(a hoće!) na njihove želje, roditelji pronalaze da je za njih lakše da se
njihovo djete bori kroz dobro i loše sa bogom, vladom, policijom,
baba-rogom, ili sa bilo kim drugim koga djete opaža kao nekoga ko
donosi odluke o tome šta je dobro, a šta loše. Roditelji rijetko kada
kažu djetetu: “Hvala ti. Ja baš volim kada ti spremiš svoje igračke.” ili
“Vjerujem da te gnjavim kada te tjeram da pospremiš svoje igračke, ali
to je upravo ono što ja želim da uradiš.” Takvim izjavama roditelji uče
djecu da je ono što roditelji žele, šta god to bilo, važno jednostavno
zato što oni to žele. I to je istina! Roditelji time uče djecu da ih niko
drugi ne provjerava osim njih. I to je, takodje, istina! Djeca tada nisu
naučena da je ono što roditelji vole ispravno, a ono što roditelji ne vole
neispravno. Ako roditelji upotrebljavaju jednostavne asertivne izjave:
“Ja želim…”, tu nema implikacija ili neizgovorenih pretnji da su
“dobra” djeca voljena, a “loša” nisu. Djeca tada neće osjećati
anksioznost i krivicu zato što su nevoljena jer ne rade ono što im
roditelji kažu da rade. Djete čak ne mora ni da voli ono što roditelji
žele da uradi; treba samo to da uradi!
Na žalost, većina roditelja je neasertivna. Oni više vole da
koriste spoljašnje standarde da bi nas natjerali da činimo ono što oni
žele da činimo. Na taj način, mi smo i kao odrasle osobe uslovljeni da
odredjena ponašanja automatski smatramo pogrešnim, što dalje
proizvodi nejasno osjećanje anksioznosti i krivice. Kroz takvo
ponašanje roditelja nismo dobili informaciju da su ti standardi ono što
oni žele, već smo naučili da su to imperativi i da nas sljeduje kazna za
to što se ne ponašamo u skladu sa njima. Time ne samo da je prirodna
dječija asertivnost ugušena, već nam nije data ni šansa da zadržimo
kontakt sa svojim željama. Mi nismo naučeni da trebamo da se
ponašamo na način koji naši roditelji žele zato što oni tako žele, već
zato što je to jedino “ispravno” i “dobro” ponašanje uopšte.
Upravo zbog toga je za mnoge od nas mogućnost da budemo
samostalni procjenjivači zastrašujuća. Biti isključivi procjenjivač
sopstvenog ponašanja, bez mnogih arbitrarnih pravila, je kao putovanje
u nepoznatoj zemlji bez turističkog vodiča koji će nam pokazati šta
“moramo” da vidimo. Donositi samostalne odluke i pravila za život
dok njime putujemo nije lak zadatak, ali suočeni sa alternativom
frustracije, agresije, anksioznosti i krivice koji dolaze od dopuštanja
manipulacije našim emocijama, šta drugo nam preostaje? Mi trebamo
da se pouzdamo u naše vlastite procjene jer – htjeli mi to priznati ili ne
– samo smo mi sami odgovorni za sebe. Odgovornost koju imamo za
sebe i za posljedice svega što činimo ne može biti izbjegnuta
poricanjem ili ignorisanjem njenog postojanja. Mnogi ljudi negiraju da
su oni procjenjivači sopstvenog ponašanja. Klasičan primjer takvog
opravdanja je odbrana jednog Nirmberškog osudjenika: “Ja sam samo

izvršavao svoja naredjenja.” Jedna od nekoliko alternativnih asertivnih
izjava ovoj mogla bi biti: “Ja sam izabrao da činim ono za šta mi se
danas sudi, umjesto da budem ukoren, da mi bude skinut čin, da budem
odveden na vojni sud ili da budem poslan na ruski front.”
Asertivno pravo 2
Vaše je pravo da ne dajete objašnjenje i izvinjenje za svoje ponašanje.
Pravo da ne dajete objašnjenje za ono šta činite je izvedeno iz

našeg temeljnog asertivnog prava da smo mi sami isključivi
procjenjivači onoga što jesmo i šta činimo. Ako ste vi isključivi
procjenjivač sebe, vi nemate potrebu da objašnjavate svoje ponašanje
drugima da bi oni odlučili da li je ono ispravno, pogrešno, dobro, loše,
ili bilo šta drugo. Naravno, drugi ljudi uvijek imaju asertivnu
mogućnost da vam kažu da se njima ne svidja šta vi činite. Vi tada
imate mogućnost da zanemarite njihove preferencije, da zajednički
pronadjete kompromis, ili da uvažite njihove preferencije i promjenite
vlastito ponašanje. Ali ako ste vi isključivi procjenjivači vlastitog
ponašanja, drugi ljudi nemaju pravo da manipulišu vašim osjećanjima i
ponašanjem postavljanjem zahtjeva sa ciljem da vas ubijede da je vaše
ponašanje pogrešno. Dječije uvjerenje koje leži u osnovi ovakvih
manipulacija glasilo bi ovako: Ti moraš drugima objasniti razloge za
svoje ponašanje pošto si pred njima odgovoran za svoje postupke. Ti
moraš opravdati svoje postupke pred njima. Primjer iz svakodnevnog
života je kada supruga želi da ide u posjetu prijateljima, a suprug je
pita: “Zašto želiš da ideš u posjetu prijateljima?” Ovim pitanjem
suprug donosi procjenu za svoju suprugu da bi ona morala imati razlog
zbog kojeg joj se ide u posjetu prijateljima. Ako ona dozvoli da njen
suprug zahtjeva da mu ona da razlog zbog kojeg joj se ide u posjetu
prijateljima, ona će osjećati da to mora objasni suprugu. Ako ona
suprugu da razlog zbog kojeg joj se ide u posjetu prijateljima, ona mu
dozvoljava da joj on da jednako važan razlog zbog kojeg ne bi trebalo
da joj se ide u posjetu prijateljima. I tako to počinje… Na kraju,
ukoliko suprug smisli bolji razlog, ona vjerovatno neće otići u posjetu
prijateljima!
Ukoliko supruga sama odlučuje o tome da li će odgovoriti ili
ne na postavljeno pitanje, postoji veća vjerovatnoća da će dati asertivni

odgovor držeći se činjenica: “Nema razloga, jednostavno mi se ide u

posjetu prijateljima.”
Klijenti koji uče da postanu asertivni ponekad pitaju: “Kako
mogu da odbijem da dam razlog prijatelju ako me on pita za njega?
Njemu se to neće svidjeti.” Najbolji odgovor na to pitanje je
provokativno pitanje: “Kako to da vaš prijatelj uopšte zahtjeva da mu
obješnjavate svoje ponašanje? Da li je to uslov vašeg prijateljstva - da
mu vi dozvoljavate da donosi odluke o tome koliko je vaše ponašanje
ispravno? Da li ne davanje razloga zbog kojeg mu nećete pozajmiti
svoj automobil sve što je potrebno da se vaše prijteljstvo prekine?
Koliko je vrijedno takvo krhko prijateljstvo?” Ako neki od naših
prijatelja odbijaju da priznaju naša asertivna prava, možda su oni
nesposobni da imaju odnose sa nama na bilo kojoj drugoj osnovi osim
manipulacije. Naš izbor prijatelja, kao i bilo čega drugog, je potpuno
na nama.
Asertivno pravo 3
Samo vi treba da procjenite da li ste dužni da rješavate probleme ljudi
koji vam se obrate za pomoć.
Svako od nas je u potpunosti odgovoran za vlastitu dobrobit,

sreću i uspjeh u životu. Koliko god mi željeli dobro jedni drugima, mi
zaista nemamo sposobnost da stvorimo mentalnu stabilnost, dobrobit
ili sreću za nekog drugog. Mi imamo sposobnost da zadovoljimo
nekoga privremeno čineći ono što on ili ona žele, ali ta osoba treba da
prodje kroz sav rad, znoj, bol i strah zbog neuspjeha da uredi svoj
vlastiti život na način koji ga čini srećnim. Uprkos našem saosjećanju
sa nevoljama drugih, realnost ljudske egzistencije je takva da svako od
nas treba da se nosi sa problemima življenja učeći kako da ih
samostalno prevazilazi. Ova relnost je jedan od prvih principa
modernog kognitivno-bihejvioralnog savjetovanja. Oni koji praktikuju
ovu umjetnost psihološkog savjetovanja vrlo dobro znaju da proces
psihološkog savjetovanja ne rješava probleme za klijente, već im
pomaže da razviju sposobnost da oni sami rješavaju svoje probleme.
Mi možemo privremeno pomoći drugom dajući mu savjet, ali svako od
nas je odgovoran za rješavanje svog problema. Naše akcije mogu, čak,
direktno ili indirektno prouzrokovati nečije probleme. Ali drugi ljudi
imaju isključivu odgovornost da rješavaju sopstvene probleme, bez
obzira ko ili šta ih je prouzrokovao. Ako ne prihvatimo svoje asertivno
pravo da izaberemo da u potpunosti budemo odgovorni samo za sebe,

drugi ljudi mogu i hoće to iskoristiti da nas natjeraju da činimo ono što
oni žele prezentujući nam svoje probleme kao da su to naši problemi.
Dječije uvjerenje koje je u osnovi ove vrste manipulacije glasilo bi: Ti
imaš obavezu prema stvarima i institucijama koje su drugi ljudi
postavili da bi nas vodile kroz život i koje su važnije od tebe. Ti moraš
da žrtvuješ sopstvene vrijednosti da bi održao taj sistem da se ne
raspadne. Ako taj sistem ne djeluje uvijek efikasno, ti moraš da se
mjenjaš, a ne sistem. A ako se desi neki problem u tvom odnosu sa
sistemom, to je tvoj problem i sistem nije odgovoran za to.
Primjeri manipulativnih ponašanja proizvedenih ovakvim
dječijim uvjerenjem su uobičajeni u našim odnosima sa ljudima.
Možete vidjeti supružnike kako u braku manipulišu jedni drugima
govoreći: “Ako ne prestaneš tako da se ponašaš moraćemo se
razvesti.” Ovakve izjave proizvode osjećaj krivice na bazi toga da je
bračni ugovor važniji od pojedinačnih želja i sreće samih bračnih
partnera. Ako drugi bračni partner ima ovakvo dječije uvjerenje, on
ima mogućnost ili da radi ono što želi i osjeća krivicu zato što svoje
želje stavlja ispred braka, ili da radi ono šta njegov partner želi i bude
frustriran, ljut i agresivan ili depresivan i povučen. U poslovnim
odnosima možete vidjeti svakodnevne primjere kako ljudi
manipulativno pokušavaju da nas natjeraju da za dobrobit neefikasnog
sistema radimo stvari koje ugrožavaju našu vlastitu dobrobit. Prodavač
može pokušavati da se riješi kupca (vas) koji se žali na neispravan
prizvod govoreći: “Zadržavate čitav red. Svi ovi ljudi čekaju da budu
usluženi.” Izjava poput ove u vama izaziva osjećanje krivice
implicirajući da je vaša odgovornost da omogućite da svi kupci u
prodavnici budu usluženi bez čekanja. Time je prodavač za vas
napravio procjenu da ako sistem prodavnice za procesiranje
reklamacija ne funkcioniše u procesiranju vaše reklamcije to je vaš
problem, a ne problem prodavnice. Ali ako vi nemate navedeno dječije
uvjerenje vi ćete moći jednostavno reći iznoseći činjenice: “Tačno
tako, zadržavam čitav red. Predlažem vam da rješite moju reklamaciju
što prije ili će oni morati da čekaju još duže,” smještajući time problem
tamo gdje mu je mjesto – u neefikasnom sistemu prodavnice. Tada
vam prodavač može reći: “Ali proizvodjač neće nama da vratiti novac
za neispravan proizvod, tako da ni mi ne možemo vama vratiti novac,”
pokušavajući manipulativno da vas natjera da razumijete njihov
problem i da se žrtvujete za njihovu dobrobit. Ali pošto vi prihvatate
svoje asertivno pravo da ne rješavate probleme drugih ako to ne želite,

vi ćete reći: “Mene ne interesuje vas problem sa proizvodjačem. Mene
samo interesuje da mi vratite novac za neispravan proizvod.”
Asertivno pravo 4
Imate puno pravo da promjenite sopstveno mišljenje.
Kao ljudsko biće, niko od nas nije konstantan i rigidan. Mi

mjenjamo svoje mišljenje; mi pronalazimo bolje načine da se nosimo
sa problemima; čak se i naše želje mjenjaju; naši interesi se mjenjaju sa
uslovima i vremenom. Jedan izbor je dobar u jednoj situaciji, a loš u
drugoj. Da bi bili u kontaktu sa realnošću, da bi održali našu sreću, mi
treba da prihvatimo mogućnost da promjenimo sopstveno mišljenje.
Ali ako promjenite mišljenje drugi ljudi mogu da se bore protiv vašeg
novog mišljenja manipulacijom koja je zasnovana na dječijem
uvjerenju koje glasi: Ti ne smiješ da se predomisliš nakon što si se
obavezao. Ako promjeniš svoje mišljenje nešto nije u redu. Ti moraš
opravdati svoju promjenu mišljenja ili priznati da si pogriješio. A ako
si pogirješio pokazao si da si neodgovoran, da ćeš vjerovatno
pogriješiti ponovo i prouzrokovati probleme. Dakle, ti nisi sposoban
da samostalno donosiš odluke. Tako vam, na primjer, vaša supruga,
nakon što ste odlučili da ne ofarbate ogradu tokom vikenda iako ste
rekli da ćete to učiniti, može reći: “Ne možeš tako bez razloga da
prekršiš obećanje.” Ako imate dječije uvjerenje ne ostaje vam nista
drugo već da provedete vikend farbajući ogradu da se ne bi doveli u
situaciju da priznajete svoju grešku, a time i neodgovornost, ili da
lažete izmišljajući neki razlog da bi izbjegli navedeno osjećanje
anksioznosti i krivice. Ali ako prihvatite realnu egzistencijalnu
mogućnost da se predomislite kao svoje asertivno pravo, tada ćete reći:
“Vjerujem da ti tako misliš, ali ja sam se predomislio. Ne želim da
farbam ogradu ovaj vikend.”
Asertivno pravo 5
Vaše je pravo da pogriješite, ali i da snosite posljedice greške.
Griješiti je ljudski. Naše asertivno pravo da griješimo i da

snosimo posljedice svojih grešaka jednostavno samo opisuje dio
realnosti ljudskog postojanja. Ako vjerujemo da su greške nekako
“loše” i da se “ne smiju” praviti, mi dozvoljavamo manipulaciju našim
ponašanjem i emocijama. Mnogi smatraju da, pošto su greške “loše”,

mi se za njih “moramo” iskupiti i neko “ispravno” ponašanje mora biti
uključeno u to iskupljivanje. Ovaj zahtjev za iskupljivanje grešaka je
osnova na kojoj drugi manipulišu našim budućim ponašanjem kroz
naše prošlo ponašanje. Dječije uvjerenje koje leži u osnovi ovakvih
manipulacija je otprilike: Ti ne smiješ praviti greške. Greške proizvode
probleme za druge. Ako ti praviš greške moraš se osjećati krivim.
Pošto ćeš vjerovatno opet praviti greške i probleme ti ne bi trebao
donositi odluke. Drugi ljudi moraju kontrolisati tvoje ponašanje i
odluke tako da ti ne bi stvarao probleme; na ovaj način se možeš
iskupiti za ono što si učinio. Kao rezultat ovakvog uvjerenja bračni
partneri često pokušavaju da kontrolišu medjusobno ponašanje koje je
totalno nepovezano sa njihovim greškama. Na primjer, suprug može,
uz odredjene emocije, reći svojon supruzi: “Ponovo si zaboravila da mi
kupiš novine kada si išla u prodavnicu iako smo se dogovorili da to
učiniš.” Umjesto da jasno i glasno kaže: “Ne svidja mi se što si to
zaboravila. Volio bih kada bi bila malo pažljivija.”, on svojim tonom u
supruzi budi osjećanje da mu nešto duguje zbog toga. Ako je supruga
neasertivna i dozvoljava suprugu da umjesto nje procjenjuje njeno
ponašanje ona će vjerovatno (1) poricati grešku, (2) davati razloge
zbog kojih nije kupila novine, (3) umanjivati značaj greške,
prisiljavajući supruga da potisne svoje emocije vezane za njenu grešku
ili (4) izvinjavati se zbog počinjene greške osjećajući se dužnom da se
zbog toga iskupi. Ako je, s druge strane, supruga asertivna i sama
procjenjuje svoje ponašanje, ona će mu vjerovatno odgovoriti: “U
pravu si. Glupo je s moje strane što sam ponovo zaboravila da ti kupim
novine iako smo se dogovorili da to učinim.” To je jasan komentar koji
ne stvara buduće probleme, a govori mnogo: pogriješila sam, to te je
naljutilo, ne bojim se da to priznam. Kao i svako drugi, ja takodje
griješim.
Pokušavajući da mijenjaju automatsko osjećanje krivice koje
klijenati osjećaju prilikom pravljenja grešaka, psiholozi im preporučuju
se da se ne izvinjavaju (bar ne za vrijeme asertivnog treninga; kasnije,
kada pokidaju ove veze, oni mogu sami odlučivati da li da ubacuju ili
ne “lijepe manire” u svoje izjave). Umjesto toga, bolje je da
jednostavno iznesu činjenice iz odredjene situacije. Na primjer: “U
pravu si, kasnim.”

Asertivno pravo 6
Imate pravo da kažete: “Ne znam.”
Sledeće asertivno pravo pruža mogućnost da želite ili učinite

nešto bez potrebe da o tome znate sve unaprijed. Ako sebi postavite
pitanje koje su sve moguće posljedice vaših akcija prije nego što se one
pojave, male su šanse da pretpostavite većinu ishoda (a to je upravo
ono što manipulator veoma želi). Ako se neko ponaša prema vama kao
da vi “morate” znati tačno ono što će se desiti kada vi nešto želite ili
činite, on pretpostavlja da vi imate sledeće dječije uvjerenje: Ti moraš
znati odgovore na sva pitanja o mogućim posljedicama svojih akcija,
jer ako to ne znaš ti nisi svjestan problema koje ćeš prouzrokovati
drugim ljudima i zbog toga si neodgovoran i moraš biti kontrolisan.
Tako je neasertivni suprug, sa željom da je vrati na bivše submisivno
ponašanje koje je bilo lako dostupno njegovoj kontroli, svoju suprugu
koja je prošla asertivni trening upitao: “Šta ti misliš da bi se dogodilo
sa ovom zemljom ako bi svi odlučili da se ponašaju kao ti.”
Postavljajući joj ovo pitanje on je pokušavao da svoju asertivnu
suprugu natjera da se osjeća kao neznalica, što bi značilo da ne može
da donosi samostalne odluke. Njegova supruga je sama procjenila
koliko je znati odgovor na ovo pitanje za nju važno i odgovorila: “Ne
znam. Šta bi se desilo?”
Manipulacija zasnovana na ovom dječijem uvjerenju da
morate znati odgovor na svako postavljeno pitanje, kao i bilo koja
druga manipulacija, može biti otvorena ili suptilna. Bilo koja da je
forma ove manipulacije vi je možete prepoznati po frazama tipa “Šta bi
se desilo ako…?”; “Šta ti misliš…?”; “Kako bi se ti osjećao ako…?”;
“Kakav bi to prijatelj, suprug, supruga, osoba, roditelj itd., uradio…?”
Da bi izašli na kraj sa ovakvim manipulacijama ne trebate da znate šta
bi se desilo kada… Niko ne može da zna sve, a u nekim momentima ni
jednu posljedicu neke akcije. Ako manipulator ima potrebu da
spekuliše, pustite ga!
Asertivno pravo 7
Imate pravo da kažete: “Ne razumijem.”
Još je Sokrat primjetio da prava mudrost dolazi tek kada

shvatimo koliko malo razumijemo sami sebe i svijet oko nas. Niko od
nas nije sposoban da razumije čak ni većinu, a ne sve ono što se oko
nas dešava. Pa ipak, mi smo uspjeli da preživimo uprkos tom

ograničenju! Iskustva sa drugim ljudima nas uče da mi ne možemo
uvijek znati šta drugi ljudi misle ili žele. Pa ipak, mnogi ljudi nas žele
natjerati da radimo ono što oni žele raznim nagovještajima,
sugestijama ili suptilno se ponašajući kao da očekuju da mi nešto
učinimo za njih. Dječije uvjerenje koje omogućava ovakvu vrstu
manipulacije glasi: Ti moraš biti osjetljiv i pretpostaviti potrebe drugih
ljudi ako želimo da svi živimo u slozi. Od tebe se očekuje da razumiješ
koje su to potrebe bez stvaranja problema drugim ljudima time što će
oni morati to da izgovore. Ako ti ne razumiješ šta drugi ljudi žele bez
toga da ti oni to konstantno govore, ti nisi sposoban da živiš u
harmoniji sa drugima i ti si neodgovoran ili neznalica. Primjeri
manipulacija zasnovanih na ovom dječijem uvjerenju su svakodnevna
pojava u odnosima sa bračnim partnerom, članovima porodice, radnim
kolegama itd. Oni koji manipulišu vama računajući na ovo vaše dječije
uvjerenje čine to “povrijedjenim” ili “ljutitim” pogledima i ćutnjom.
Umjesto da verbalno izraze šta žele i pokušaju da kroz konstruktivna
rješenja i kompromise ostvare bar dio toga, oni procjenjuju za vas (1)
da ste vi “loši”, (2) da “morate” intuitivno razumjeti da su oni
nezadovoljni vašim ponašanjem, (3) da “morate” automatski razumjeti
koja ponašanja ih zadovoljavaju i (4) da vi “morate” promjeniti vaše
ponašanje tako da se oni više ne osjećaju “povrijedjenim” ili “ljutim.”
Ako dozvolite drugim ljudima da umjesto vas donose procjene
da biste vi “morali” razumjeti šta im smeta, vi ćete vjerovatno mjenjati
svoje ponašanje prema njihovim ubjedjenjima, kao i činiti mnoge
stvari da bi ublažili njihovu “povrijedjenost” i “ljutnju” u odnosu na
vas. Ako dozvolite manipulacije ove vrste završićete ne samo blokirani
u radjenju onoga što vi želite, nego ćete raditi nešto potpuno drugo da
bi se iskupili za to što ste uopšte željeli da radite nešto za sebe. Ako i
vi, kao i većina ljudi, jedva uspjevate da čitate svoje vlastite misli,
kako onda očekujete da vršite te usluge drugim ljudima?
Asertivno pravo 8
Vaše je pravo da čuvate sopstvenu nezavisnost.
Nama ne treba naklonost drugih ljudi da bi sa njima efikasno i

asertivno izlazili na kraj. Mi ljudi ne možemo živjeti baš najbolje ako
smo izolovani od svih ostalih, ali možemo živjeti itekako dobro ako
smo realistično osjetljivi za potrebe onih nekoliko ljudi u našem životu
sa kojima smo veoma bliski. Ljudi sa kojima imamo poslovne i

autoritativne odnose mogu da nam trajno budu neneklonjeni, ali mi
ćemo i dalje biti sposobni da poslujemo sa njima bez toga da im se
svidjamo.
Klijenti obično kažu da ne žele da se konobar ili prodavač
zbog njih osjeća neugodno ako nešto nije u redu. Veoma efikasne
intervencije koje psiholog koristi u takvim situacijama su: “O, ne
razumijem. Meni iz vaše priče zvuči kao da vas je konobar pozvao na
besplatan ručak i služi vam jadnu porciju, ali, eto, to je sve što ima,” ili
“To mi zvuči kao da je prodavač svu svoju platu dao u dobrotvorne
svrhe kada vam je prodao bicikl sa deset brzina od kojih jedva četiri
rade. Da li sam u pravu?” ili “Ispravite me ako griješim, ali čini se da u
ovoj situaciji neko mora da se osjeća neugodno – konobar ili vi. Koji bi
vi više željeli da to bude – on ili vi?”
Nedostatak naklonosti ni u kojem slučaju ne utiče na naše
realistične sposobnosti rješavanja konflikata. Bračni partneri, na
primjer, nisu naklonjeni jedno drugom kada su u konfliktu. Ovaj
trenutni nedostatak naklonosti ne znači da oni neće uspješno rješiti
problem i da će se brak raspasti. To čak ne znači ni da je pokvaren
vikend, niti da još uvijek neče moći uživati u ostatku večeri.
Ljudi uglavnom prekidaju naklonost prema nama onda kada
im se to na neki način isplati. Ako nečije prekidanje naklonosti utiče na
bilo koji način na naše ponašanje, to prekidanje naklonosti postaje
potencijalno manipulativno sredstvo koje će drugi ljudi iskoristiti da bi
upravljali našim ponašanjem i emocijama. Ako mi ne reagujemo na to
povlačenje naklonosti onako kako oni žele, onda im se to ne isplati i
uglavnom prestaju sa takvim ponašanjem. Naše dječije uvjerenje koje
ljudi koriste za ovaj vid manipulacije glasilo bi ovako: Ti moraš imati
naklonost drugih ljudi inače ćete oni spriječiti da radiš bilo šta. Tebi je
potrebna saradnja drugih ljudi da bi preživio. Veoma je važno da se
svidjaš ljudima. Manipulacije ove vrste su svakodnevne stvari,
posebno u ravnopravnim, ali i u autoritativnim odnosima na poslu ili u
školi. Na primjer, primjetili ste da postanete anksiozni kada vam neko
kaže: “Zapamtiću ti to,” “Biće ti žao što si to učinio,” ili još suptilniji
nagovještaji kao što su “povrijedjen” ili “hladan” pogled. Izjave kao
ove su slične po smislu i namjeri onima koje su upotrebljavane kada
smo kao djeca bili uslovljavani da postanemo automatski anksiozni.
Ako vi sami procjenjujete da li vam je bitna ili ne naklonost svih ljudi
da bi bili sretni, vi ćete vjerovatno takvim manipulatorima reći: “Ne
razumijem, zašto ćeš mi to zapamtiti?”, ili “Ne razumijem, zašto će mi

biti žao?”, ili “To mi zvuči kao da me više ne voliš?” Vaše ponašanje
ne mora da se svidi onima sa kojima ste u kontaktu, niti treba da
budete anksiozni zato što se nekome ne svidjate.
Mnogi od nas izgleda imaju teškoće da kažu “Ne” željama
koje nam drugi izražavaju ili čak pozivima koje nam upućuju. Nekako,
mi pretpostavljamo – bili mi toga svjesni ili ne – da su drugi ljudi
previše slabi da se nose sa odbijanjem od strane drugih, ili da odnos ne
može opstati bez stopostotnog slaganja želja i potreba. Na primjer, ako
naš prijatelj pozove da mu se pridružimo u nekoj posebnoj prilici,
umjesto da kažemo: “Ne, jednostavno se ne osjećam raspoložen ovaj
vikend. Hajde da to učinimo neki drugi put,” mi izmišljamo “dobre”
razloge koji ga neće naljutiti ili razočarati jer bi možda mogao da nas
prestane voljeti. Mnogi od nas se ponašaju po ovom dječijem obrascu
prema kojem nećemo moći živjeti dobro ako radimo stvari koje bi
mogle dovesti do toga da izgubimo naklonost drugih ljudi.
Asertivno pravo 9
Imate pravo da kada donosite neke odluke ne budete u potpunosti
logični.
Logika je proces rezonovanja koji svako od nas može ponekad

da upotrebljava u procjenjivanju mnogih stvari, uključujući i nas same.
Nisu, medjutim, sve logične izjave istinite, kao što ni naše logičko
rezonovanje ne predvidja uvijek šta će se desiti u sledećoj situaciji. U
stvari, logika nije od velike koristi u izlaženju na kraj sa tudjim i našim
vlastitim željama, motivima i emocijama. Logika, i razum uopšte,
imaju posla sa “da” ili “ne”, crno ili bijelo i sve ili ništa.
Ali naše želje, motivi i emocije se ne pojavljuju u obliku sve
ili ništa. Mi uglavnom imamo pomješane emocije o ljudima i stvarima.
Mi osjećamo različite emocije u različitim stepenima na različitim
mjestima i u različito vrijeme. Mi čak možemo željeti različite stvari u
isto vrijeme. Logika i razum ne rade baš najbolje u ovim “nelogičnim”
sivim oblastima ljudskog postojanja. Logika i razum nam ne moraju
biti od velike pomoći u razumjevenju zašto mi želimo ono što želimo
ili u rješavanju problema stvorenih konfliktnim motivima.
S druge strane, logika je od velike pomoći drugim ljudima u
manipulisanju našim ponašanjem i emocijama. Ako bi djetetu
objašnjavali šta je logika ne bi bili daleko od istine ako bi mu rekli:
“Logika je ono što drugi ljudi upotrebljavaju da bi ti dokazali da si

pogriješio,” i ono bi to sigurno razumijelo. Logika je jedan od
spoljašnjih standarda koji mnogi ljudi koriste da bi procjenjivali
sopstveno, kao i ponašanje drugih ljudi. Uprkos pogrešnosti upotrebe
logike u ljudskim odnosima, mnogi od nas imaju naučeno dječije
uvjerenje da, da bi ostvarili svoje želje, ciljeve i akcije, mi “moramo”
imati “dobar” razlog. Zbog toga mnogi ljudi koriste logiku da bi nas
natjerali da radimo ono što oni žele da radimo. Osnova ove
manipulacije je naše dječije uvjerenje koje kaže: Ti moraš slijediti
logiku pošto ona naše procjene čini boljim nego što mi sami to možemo
učiniti. Primjere manipulacije logikom možete vidjeti na sve strane.
Uglavnom jedni drugima govorimo da ne smijemo raditi ovo ili ono
zbog toga što ćemo se umoriti, što ćemo se razboliti, što moramo ustati
rano ujutro ili zbog milion drugih logički mogućih negativnih
posljedica koje bi mogle proizaći iz našeg ponašanja. Ova vrsta
manipulacija se radi na altruistički, pomagajući, logički način bez toga
da manipulator bude otvoren i kaže šta on ili ona u stvari žele umjesto
onoga šta smo mi predložili. Ova logička manipulacija presjeca
mogućnost pregovaranja o konfliktnim željama koje su se pojavile
izmedju ljudi koji su u odnosu, a onoga ko je manipulisan čine
neznalicom i krivcem zato što je uopšte predložio takvo nelogično
ponašanje!
Biti logičan ne znači nužno da ćete rješiti svoj problem. Biti
logičan znači da ćete ograničiti vaše ponašanje samo na one stvari
koje potpuno shvatate, dok će rješenje vaših problema, u stvari, u
većini slučajeva biti izvan tih ograničenja. Ponekad je korisnije
jednostavno pretpostavljati bez obzira na to koliko neelegantan, ili čak
nezreo takav intelektualan postupak može da izgleda.
Asertivno pravo 10
Slobodno izjavite kada treba: “To nije moja stvar, briga, problem.”
Jedna nit koja se provlači kroz sva neasertivna uvjerenja i

devize koje drugi ljudi koriste da bi manipulisali našim ponašanjem je
pretpostavka da ljudi “moraju” da teže savršensvu, a ako ne uspiju da
poprave sebe “moraju” to bar da žele. Ako i vi na ovaj način gledate na
sebe vi ste otvoreni i spremni za hiljade načina na koje vaše ponašanje
može biti manipulisano. Ako bi verbalizovali ovo dječije uvjerenje ono
bi glasilo ovako: Zbog toga što si ljudsko biće ti si mali i imaš mnogo
mana. Ti moraš da pokušaš da se iskupiš za svoju ljudskost težeći da se

popraviš dok ne postaneš savršen u svim stvarima. Budući da si
ljudsko biće ti vjerovatno nećeš uspjeti da ostvariš ovu svoju obavezu,
ali i dalje moraš da želiš da je ispuniš. Ako ti neko drugi ukaže kako da
se popraviš ti si obavezan da se ponašaš u skladu sa tim. Ako to ne
učiniš ti si lijen, izrod i bezvrijedan, i zbog toga ne zaslužuješ ničije
poštovanje, uključujući i svoje vlastito. Ovakvo uvjerenje će vas
sigurno učiniti “gubitnikom.” Ako sebi postavite cilj da budete
savršeni u bilo čemu (čak i u asertivnosti!), bićete razočarani i
frustrirani. Vi imate asertivno pravo da kažete da vas nije briga da li
ćete po bilo čijoj definiciji, uključujući i svoju, biti savršeni, budući da
je ono što je savršenstvo za jednog čovjeka vrlo vjerovatno perverzija
za drugog.
Ako je vaš brak kao brak većine ljudi, vaš partner može da
pokušava da kontroliše vaše nemarno ponašanje govoreći, na primjer:
“Uvijek ostavljaš svoju odjeću razbacanu po kući! Zar nikad ne poželiš
da se popraviš (ili da budeš bolji, da budeš civilizovan, da budeš
pristojno ljudsko biće, itd., itd.)?” Ako padnete u ovu manipulativnu
zamku da “morate” željeti da popravite svoje ponašanje (prema
nečijem tudjem arbitrarnom sudu o tome šta čini taj popravak), vi ćete
tada biti prisiljeni da dajete razloge zašto ste ostavili svoju odjeću
razbacanu po kući – sinoć ste došli kući kasno, ili ste bili previše
umorni, ili ste zaboravili, ili zaista to ne činite često, ili milion drugih
dječijih odgovora. Ako, s druge strane, vi sami procjenjujete šta želite,
a šta ne želite da popravite kod sebe, vi ćete vjerovatno dati realističniji
odgovor, tipa: “Razumijem da bih trebao držati stvari uredne, ali mi
ponekad uopšte nije stalo do toga.” Nema okolišanja! Samo direktna
komunikacija!
Jedini siguran način da izbjegnete manipulacije ove vrste je da
upitate sebe da li ste zadovoljni vašom izvedbom ili sobom i da na
osnovu toga sami procjenite da li želite ili ne želite da se mjenjate.
Mnogi klijenti, nakon što su započeli proces postajanja asertivnijim,
izjavljuju da su zbunjeni po pitanju razlikovanja vlastitih želja i
manipulacija od strane drugih. Da bi to razlikovali postoji jednostavno
rješenje. Kada razmišljate o svom unutrašnjem konfliktu koji imate,
poslušajte da li fraze koje koristite počinju sa: “Želim,” “Trebam,” ili
“Moram.”
Kategorija “Želim” je jasna. Na primjer, želim meso za večeru
tri puta sedmično, želim da idem u bioskop umjesto da sjedim pred
televizorom, želim da ostatak života provedem na Havaima. Iza ovih

želja slijede odredjene mogućnosti.
“Trebam” su kompromisi unutar nas i/ili sa drugim ljudima.
Ako želim da večeram meso tri puta sedmično trebaju mi pare da bih si
to priuštio. Ako želim te pare (a ne želim da idem u zatvor) treba i više
da radim. Ako želim da idem u bioskop treba da se odreknem moje
omiljene TV emisije koja je na programu u to vrijeme. Ako želim da
provedem ostatak života na Havaima treba da se odreknem i hrane i
vode do kraja života. Svi ovi uslovi koje morate zadovoljiti da bi dobili
ono što želite su krajnje jednostavni. Samo treba da odlučite da li su
ovi “Želim” vrijedni ovih “Trebam."
Mnogi ljudi, medjutim, brkaju “Trebam” sa “Moram.”
“Moram” znači da nemate nikakvog drugog izbora nego da činite tako.
“Trebam” znači da ako želite da postignete ovo morate da uradite ono,
ali isto tako možete i da odustanete od ovoga ili da probate da to
postigenete na neki drugi način. “Moram” možemo svrstati (1) u
kategoriju manipulativnih struktura koje se upotrebljavaju da bismo
činili ono što drugi žele ili (2) u kategoriju arbitrarnih struktura koje
smo sami sebi nametnuli da bi se nosili sa sopstvenom nesigurnošću.
Kad god čujete sebe ili druge da govore “Moraš,” izvucite
svoje antimanipulativne antene što više možete i slušajte pažljivo. Vrlo
vjerovatno slijedi neka poruka koja kaže: “Ti nisi samostalan
procjenjivač sopstvenog ponašanja”.

Asertivni trening
Asertivni trening je grupa različitih kognitivno-bihejvioralnih

tehnika zasnovanih na principu recipročne inhibicije i kognitivne
restrukturacije. Andrew Salter je bio prvi koji je, u svojoj knjizi
“Conditioned Reflex Therapy”, postavio asertivnost kao terapijski cilj,
odnosno pozitivni cilj za klijenta. Nakon njega, najveći doprinos
razvoju asertivnog treninga dali su Wolpe i Lazarus, te Smith, Lange i
Jakubowski.
Prema principu recipročne inhibicije asertivni odgovor ima
sposobnost da recipročno inhibira strah koji se javlja u socijalnim
situacijama. Asertivnim odgovorom se smatra svaki odgovor koji
uključuje izražavnje misli, osjećanja i uvjerenja na direktan, iskren i
adekvatan način koji uvažava prava drugih ljudi. Ako osoba u
socijalnoj situaciji koja kod nje izaziva strah da asertivan odgovor kod
nje će doći do recipročne inhibicije straha: što je osoba više asertivna
manji je strah u socijalnim situacijama. I obratno: što je osoba manje
asertivna strah u socijalnim situacijama je veći.
Dakle, ono čemu se klijent uči asertivnim treningom jeste
davanje asertivnih odgovora u situacijama koje kod njega izazivaju
strah. To se u prvom periodu radi u sigurnoj atmosferi psihologove
kancelarije, a zatim i u realnim životnim situacijama. Svaki asertivni
odgovor kida vezu izmedju (1) draži koje izazivaju strah, odnosno
socijalne situacije, i (2) samog straha.
Asertivni odgovor, prema principu recipročne inhibicije, vodi
redukciji straha jer kida vezu izmedju socijalnijalnih draži i straha.
Kognitivna restrukturacija je pojam koji se odnosi na
mjenjanje automatskih misli i iracionalnih (samoodmažućih) uvjerenja
kojima mi ljudi sami sebi odmažemo u ostvarivanju naših ciljeva,
stvarajući disfunkcionalne emocije koje blokiraju naše adaptabilno
ponašanje (npr. asertivnost).
Životna iskustva navode ljude da stvaraju pretpostavke o sebi,
drugima i uslovima života. Potreba da se predviđa je vitalna za
normalno funkcionisanje, ali neke pretpostavke su rigidne, ekstremne,
otporne na promjenu i zbog toga kontraproduktivne.
Važno je napomenuti da ove pretpostavke same po sebi ne
utiču na razvoj anksioznosti. U središtu poremećaja anksioznosti leži
sklonost ljudi da apsolutistički vrjednuju zapažene događaje u svom
životu u obliku dogmatskih zahtjeva "mora" i "treba." Takva uvjerenja
se smatraju iracionalnim ili samoodmažućim zbog toga što obično (ali

ne uvijek) osujećuju i sprečavaju ljude u postizanju njihovih ciljeva.
Međutim, apsolutistički zahtjevi ne vode neizostavno do anksioznosti
(niti bilo kog drugog emocionalnog poremećaja) jer je moguće da
osoba duboko vjeruje: "Moram uspjeti u svim važnim planovima," da
ima pouzdanje da će uspjeti u tom pogledu i stvarno uspije, te neće
doživjeti anksioznost. Međutim, osoba ostaje ranjiva jer uvijek postoji
mogućnost da neće uspjeti u budućnosti.
Problemi, dakle, nastaju u kritičnim životnim okolnostima
(aktivirajući događaj) koje su povezane sa aspektima ličnog sistema
uvjerenja osobe. Mišljenje, emocije i ponašanje nisu nepovezani
procesi, već se u znatnoj mjeri preklapaju i u nekim pogledima su
suštinski ista stvar. Misli, dakle, same po sebi ne uzrokuju anksioznost
– one su dio nje. Ukratko, anksioznost je prema kognitivnom modelu
konačni ishod brojnih bioloških, razvojnih, socijalnih i psiholoških
varijabli. Poslednje tri imaju zajednički nazivnik – učenje.
Biološka sklonost ljudi da misle iracionalno ili samoodmažuće
ima značajan uticaj na razvoj anksioznosti. Ovakvo stajalište da je
iracionalno i disfunkcionalno mišljenje u velikoj mjeri određeno
biološkim faktorima (uvijek u interakciji sa sredinskim uslovima)
zasniva se na lakoći kojom ljudi pogrešno misle i u raširenosti takvog
mišljenja čak i među ljudima "racionalno" odgojenim.
Biološko naslijeđe utiče na rano učenje, a to dvoje doprinosi
razvoju sržnih uvjerenja - npr. "U životu ne smijem biti odbačen od
strane ljudi oko mene jer je to užasno i nepodnošljivo." Aktivirajući
događaj u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti (npr. konfliktna situacija ili
želja da se izrazi sopstveno mišljenje ili stav) okida navedeno sržno
samoodmažuće uvjerenje, generišući trenutno razmišljanje – npr. "Ne
smijem reći NE jer će me odbaciti" - koje stvara emocionalne i
ponašajne posljedice.
Socijalnu anksioznost karakteriše: (1) presituaciono
katastrofiziranje oko socijalne situacije, (2) povećana aktivnost
autonomnog nervnog sistema (ANS) prije socijalne situacije i (3)
izbjegavanje socijalnih situacija. Ukoliko se takva osoba ipak izloži
socijalnoj situaciji, karakteristični su: (1) povećana aktivnost ANS
tokom socijalne situacije, (2) doživljaj straha visokog intenziteta i (3)
preokupiranost utiskom koji se ostavlja, što može rezultirati paničnim
strahom i napuštanjem situacije.

Osobe koje ispoljavaju socijalnu anksioznost sklone su da

razvijaju iskrivljene zaključke i pretpostavke u vezi socijalnih situacija.
Neke od njih su: (1) sklonost da se nejasni, neodređeni ili neutralni
socijalni stimulusi tumače kao negativni (najčešće kao kritika,
neprihvatanje i odbacivanje), (2) sklonost da se negativni socijalni
stimulusi tumače kao mnogo opasniji, šetniji ili više ugrožavajući nego
što se kasnije ispostavi da su bili i (3) sklonost da se precjeni
vjerovatnoća javljanja negativnog socijalnog događaja.
Zbog toga je kognitivna restrukturacija sastavni dio svake
kognitivno-bihejvioralne terapije i predstavlja aktivan, direktivan,
strukturisan i psihoedukativan pristup zasnovan na postavci: “Ljudi
nisu uznemireni stvarima po sebi, već svojim viđenjem stvar,” koju je
postavio filozof Epiktetus. Tri bazične pretpostavke u osnovi
kognitivno-bihejvioralne terapije su: (1) emocije i ponašanja su
određena mišljenjem, (2) emocionalni poremećaji su rezultat
negativnog i nerealističnog mišljenja i (3) mjenjajući negativno i
nerealistično mišljenje moguće je smanjiti emocionalne poremećaje.
Proces kognitivno-bihejvioralne terapije podrazumijeva učenje klijenta
da: (1) nadgleda emocionalne poremećaje i aktivirajuće događaje, (2)
identifikuje maladaptivne misli i uvjerenja, (3) uvidi vezu između
mišljenja, emocija i ponašanja, (4) testira maladaptivne misli i
uvjerenja ispitujući dokaze za i protiv njih i (5) zamijeni negativno sa
realističnim mišljenjem.
Model koji je ključan za sve intervencije u okviru kognitivno-
bihejvioralne terapije proizašao je iz racionalno-emotivno-
bihejvioralne terapije (REBT), a sastoji se iz tri osnovna elementa: A -
aktivirajući događaj, B - sistem uvjerenja osobe i C - emotivne i/ili
bihejvioralne posljedice za osobu. Važan implicitni element ovog
modela predstavljaju ciljevi osobe, jer je vrjednovanje aktivirajućih
događaja, kao i reagovanje u skladu sa tim procjenama, uslovljeno
ciljevima osobe. Osnovne pretpostavke modela su:
1. U trenutku aktivirajućeg događaja (A), koji je u nekoj vezi sa
ciljevima osobe, ona doživljava emocije i ponaša se na
određeni način (C), u zavisnosti od svog sistema uvjerenja (B),
a ne kao direktnu posljedicu aktivirajućeg događaja, kako se
uobičajeno misli.
2. Kada osoba zaključuje da aktivirajući događaj (A) sprečava ili
na neki način onemogućava njene ciljeve, ona ima izbor da na
aktivirajući događaj reaguje samounapređujućim ili
samoosujećujućim emocijama i ponašanjem (C), u zavisnosti

od toga da li se rukovodi racionalnim ili iracionalnim
evaluativnim uvjerenjima (B).
Prema tome, iako polazi od stajališta da ljudi imaju izrazitu
biološku sklonost da misle iracionalno ili samoodmažuće, REBT
takođe smatra da oni imaju konstruktivnu sposobnost odabira da rade
na promjeni iracionalnog mišljenja i njegovih autodestruktivnih
posljedica. S obzirom na urođene biološke tendencije pojedinaca,
kapaciteti za promjenu iracionalnih uvjerenja u racionalna
(samopomažuća) su individualni.
Najtrajnije su promjene koje uključuju samoodmažućih
uvjerenja, odnosno opštu filozofsku promjenu iracionalnih uvjerenja.
Takve promjene podrazumijevaju usvajanje jednog neapsolutističkog
stava o poželjnosti ili nepoželjnosti u odnosu na sebe, druge i događaje
u životu uopšte, te prihvatanje života takvog kakav je. To, naravno, ne
podrazumijeva pasivan stav i apatiju, već prihvatanje života i aktivnost
u skladu sa svojim preferencijama o poželjnosti određenih aspekata
života i ciljeva.
Asertivni trening odvija se u dvije faze:
1. sistematsko vježbanje asertivnosti tokom savjetodavnog rada
2. sistematsko upražnjavanje asertivnosti u realnim životnim
situacijama
Sistematsko vježbanje asertivnosti

tokom savjetodavnog rada
Sistematsko vježbanje asertivnosti tokom savjetodavnog rada

uključje teorijski i praktično dio. Teorijski dio podrazumijeva
upoznavanje klijenta sa njegovim asertivnim pravima. Asertivna prava
smo već detaljno prodiskutovali. I sami klijenti koji su početnici u
asertivnom treningu često izjavljuju da osjećaju kao da znaju da imaju
ta prava koja im iznosimo. Ali gotovo uvijek kada bi ih izrazili u
interpersonalim odnosima rečeno im je da je takav način mišljenja
pogrešan.
Da bi neko bio asertivan on treba ne samo da zna asertivna
prava već i kako da ih ostvari. Jedno je asertivna filozofija, a drugo
asertivna ponašanja. To što vaša asertivna prava postoje, što ste ih vi
naučili i usvojili kao dio sebe, ne znači da će ih drugi ljudi poštovati i
razumijeti, a pogotovo ne da će promjeniti svoja manipulativna
ponašanja, čak i ako im vi objasnite koja su vaša prava. Zamislite sebe

da dodjete u prodavnicu auto djelova i da manipulativnom prodavaču
kažete: “Prestanite manipulisati! Ja sam isključivi procjenjivač
sopstvenog ponašanja!” On bi vjerovatno pomislio: “Kakav je ovo
ludak?” Ili zamislite da svojoj majci koja želi da vas manipulativno
ubjedi da joj češće dolazite u posjetu objasnite svoja asertivna prava.
Ona bi najvjerovatnije pomislila ne samo da ste jednako tvrdoglavi i
pokvareni kao kad ste bili djete, već da sada imate i neke lude ideje.
Kao i prodavač auto djelova, ni ona ne bi bila mnogo zainteresovana za
vaša asertivna prava ili bi rekla nešto u stilu: “To je baš lijepo. Drago
mi je što sam toliko insistirala da završiš taj fakultet i da svašta naučiš.
Kada ćeš ponovo doći da me obidješ?”
Teorijski dio
Teorijski dio vježbanja asertivnosti tokom savjetodavnog rada

sastoji se iz učenja klijenta onome što je iznešeno u glavi o asertivnim
pravima i učenje ABC modela ljudskog funkcionisanja. Pored
verbalnog podučavanja asertivnim pravima i učenja ABC
samoanalizama tokom individualnog savjetodavnog rada ili grupnog
treninga, korisno je klijentu preporučiti literaturu iz koje će on sam
moći da nauči svoja asertivna prava. Dešava se da klijenti sa
oduševljenjem i olakšanjem usvajaju asertivna prava, ali i da usvajanje
nekih od asertivnih prava predstavlja za klijenta problem. Kada se
tokom savjetodavnog rada ili asertivnog treninga pojave takvi problemi
to se može i treba iskoristiti kao putokaz za ispitivanje klijentovih
iracionalnih uvjerenja, te rad na mjenjanju tih uvjerenja koja leže u
osnovi problema prihvatanja nekog od asertivnih prava.
Dalje, klijenta je potrebno podučiti o strukturi i dinamici
sukoba, pošto je asertivno ponašanje usko vezno za konfliktne
situacije. Takodje je važno uputiti klijenta o osnovama aktivnog
slušanja, jer bez toga nema uspješne komunikacije bilo koje vrste, pa
ni asertivne. Evo šta je ukratko bitno znati o sukobima.
Sukobi
Svaki sukob ima svoju strukturu. Ponašaje ljudi pred sukobom

je pod uticajem dvije važne sile, odnosno procjene važnosti dva
značajna faktora. S jedne strane, radi se o procjenjenoj važnosti
predmeta sukoba, odnosno onoga oko čega i zbog čega smo se

sukobili, dok se s druge strane radi o procjeni osobe s kojom smo se
sukobili, odnosno o tome koliko nam je stalo do trajnih dobrih odnosa
s njom.
Nije ista stvar ako smo uvjereni da je predmet sukoba nama
lično veoma važan i ako je malo vazan. To znači da ćemo se različito
ponašati (1) ako smo uložili puno napora i vremena za postizanje
nekog cilja, ako smo zanemarili sve ostalo, to doživljavamo kao svoju
jedinu šansu, ako smo to obećali sebi ili drugom, ili ako bi naš
egzistencijalno ugrozilo ukoliko ne bismo postigli željeni ishod i (2)
ako imamo druge izbore i mogućnosti ili naš ne ugrožava neki manje
povoljan ishod.
Isto tako nećemo se isto ponašati (1) ukoliko vjerujemo da
nam je druga osoba značajna, bilo da je ona za naš nezaobilazan
autoritet, potencijalno veoma opasan protivnik ili draga osoba i (2)
ukoliko procjenjujemo da je ta osoba nevažna i prolazna u našem
životu, te nemamo razloga da se ulažemo u odnose sa njom.
Obe ove procjene se odigravaju istovremeno. Da stvar bude
komplikovanija, srukturu konflikta odredjuje i procjena važnosti ova
dva faktora od strane druge osobe. Ukoliko obe strane smatraju da je
ona druga manje značajna od predmeta sukoba, onda se obe odlučuju
da igraju na pobjedu i teže da nadvladaju protivnika.
Svaki sukob, takodje, ima i svoju dinamiku. Ako obe strane
igraju na pobjedu tada dolazi do eskalacije sukoba. Da se nalazimo u
konfliktu možemo prepoznati po odredjenim znacima kao što su
nelagodnost, podozrenje, tenzija i želja da se izbjegne susret sa drugom
osobom. Ako do susreta ipak dodje nastaju nesporazumi, optužbe i,
ako je prepušten svom prirodnom toku, takav konflikt teži da se
razbukta. Takvom razvoju dogadjaja doprinose i same sukobljene
strane svojim optužbama i uvredama koje provociraju dalje optužbe i
uvrede, bijes i ogorčenje, te se obe strane sve više ulazu u sukob
cijelom svojom ličnošću. Obe strane postaju sve uvjerenije da su u
pravu, te je odustajanje sve teže. Vrtlog sukoba dopire do srži
integriteta i sve odbrambene snage se angažuju, dok pažnja postaje sve
suženija i usmjerenija na registrovanje samo onih signala koji
potvrdjuju naše pretpostavke.
Ono što sukob čini jos neprijatnijim, pored neizvjesnosti oko
ishoda, jeste osjećanje da nam je stvar izmakla kontroli, da mi sami
više nismo isti, kao i da druga strana nije onakva kakvom je
poznajemo. Pri tome dolazi do izražaja gubitak povjerenja u drugu

stranu, koja se doživljava kao sve više neprijateljska. Sve informacije i
svi signali koje šalje sve isključivije se tumače iz tog okvira i iza
svakog poteza se traži skriveni neprijateljski smisao. Čak i ako druga
strana postane popustljivija i spremna na kompromis, takav potez će
najvjerovatnije biti interpretiran kao nova zamka.
Paralelno sa procesom gubljenja povjerenja u drugu stranu
odvija se proces preobražavanja početnog poriva za sukob. Naime,
prva faza eskalacije je obično takmičarsko odmjeravanje snaga. Zatim
slijedi pojačavanje početnog motiva, a ako sukob i dalje traje taj motiv
biva postepeno zamjenjen motivom da se druga strana pobijedi u bilo
kojem vidu. Na kraju, u ozbiljnim konfliktima taj motiv prerasta u
želju da se nanese što veća povreda drugog, makar i sami izgubili i ne
bili u stanju da zadovoljimo motiv oko kojeg je konflikt započet.
Razlog univerzalnosti ovakve eskalatorne dinamike konflikta
nalazi se u biološki odredjenim odbrambenim mehanizama. Zbog toga
je toliko teško oduprijeti joj se. Na taj biološki potencijal naslanjaju se
kulturna posredovanja, načini na koji sebi predstavljamo i
objašnjavamo postupke i zahtjeve druge strane i predmet sukoba.
Efekat kulturnih obrazaca ponašanja može imati različitu modulirajuću
ulogu. S jedne strane, možemo sebe stalno podsjecati na predjašnje
krivice druge strane, prikazujući svaki sopstveni neprijateljski akt kao
odbranu, a s druge strane u našim objašnjenjima može biti prostora i za
zaustavljanje eskalacije. Jedna od važnih asertivnih vještina jeste
periodično procjenjivanje postignutosti početnog interesa zbog kojeg
je konflikt započet. Time spriječavamo sebe da zaboravimo osnovni
motiv i da ga preinačimo u motiv za pobjedom ili nanošenjem štete
drugoj strani. Isto tako, i svijest o ovdje opisanoj dinamici sukoba i
pojavi eskalacije može biti dragocjena za razumijevanje postupaka i
osjećanja druge strane, što predstavlja važan uslov za “smirivanje
loptice” upotrebom asetivnih vještina.
Eskalacija koja se odvija prirodnim tokom, bez posredovanja
modulirajućih kulurnih posredovanja, ima svoj prirodni kraj. Kada obe
strane trpe više nego što je potencijalna dobit od pobjede one su
iscrpljene i nalaze se u pat poziciji. U tom momentu bi se rado povukli,
popustili ili čak odustali, da imaju povjerenja u suprotnu stranu i da ne
strahuju od gubitka dostojanstva i integriteta. Iako žestina sukoba
obično utihne, ostaje pojačana osjetljivost na signale druge osobe koji
mogu biti pogrešno protumačeni, što najčešće vodi ka ponovnom
razbuktavanju sukoba. Ipak, u ovoj fazi sukoba obe strane mogu tragati
za novim rješenjima, reformulacijama, obratiti se posredniku ili ispitati
neku novu opciju. To je često momenat u kojem nam se naši klijenti
obraćaju za psihološku pomoć. Učenje o strukturi i dinamici sukoba,
kao i asertivnim vještinama je gotovo obavezan repertoar svakog
psihologa kada se osobe u ovoj fazi medjusobnog konflikta obraćaju za
psihološku pomoć.
Aktivno slušanje
Podučiti klijenta koji se vježba asertivnosti o aktivnom

slušanju je veoma važno jer ponekad iz same situacije razgovora može
da proistekne problem. Razlog može biti taj što se osobe medjusobno
ne slušaju, ne čuju, pa samim tim, i ne razumiju. Posljedice takve
situacije su neprijatna osjećanja osobe koja nije slušana, kao što su
bijes, ljutnja i povrijedjenost. Takodje se može javiti želja da se
prekine komunikacija, etiketiranje sagovornika kao neosjetljivog i
samoživog ili procjenjivanje sebe i sadržaja sopstvenih iskaza
nezanimljivim, dosadnim ili glupim.
Da bi se takve situacije izbjegle potrebno je ili aktivno slušati
svog sagovornika ili, ako trenutno nismo u stanju da aktivno slušamo,
o tome ga na asertivan način obavjestiti. Ako se osjećamo spremnim da
zaista saslušamo osobu koja ima potrebu da razgovara sa nama
potrebno je znati neke osnovne stvari o tome šta je aktivno slušanje.
Aktivno slušati nekog znači staviti u zagradu sve spoljašnje i
unutrašnje ometajuće sadržaje (pretpostavke, lična iskustva, osjećanja,
životne filozofije i sl.) i otvoriti se prema njemu da bi saznali i
razumeli šta je to što on u stvari hoće. Faktori koji utiču na
nespremnost da se sagovornik sasluša su:
1. Priroda odnosa sa sagovornikom (da li je sagovornik bliska ili

važna osoba, autoritet ili samo poznanik)
2. Okupiranost sopstvenim sadržajem (problemom koji naš
trenutno muči, zaokupljenost sopstvenim mislima i sl.)
3. Neslaganje sa temom (naš lični stav koji može biti potpuno
različit od sagovornikovog)
4. Fizička neugodnost (glad, pospanost i sl.)
5. Jake emocije vezane za temu
6. Nedostatak vremena
Ovi faktori mogu da se jave istovremeno, te da kao splet

razloga negativno utiču na sposobnost da se sagovornik pažljvo
sasluša.
Mi sami, takodje, možemo nekada imati utisak da naš
sagovornik ne sluša. U tom slučaju, umjesto da odustanemo od
komunikacije ili ljutito i napadački odreagujemo, bolje bi bilo da se
decentriramo, odnosno da prepoznamo da li naš sagovornik možda ima
razlog zbog kojeg nije u stanju da naš prati. U tom slučaju možemo
asertivno reagovati ili mu ponuditi da mi njega prvo saslušamo. Veoma
je važno slušaocu za kojeg imamo utisak da naš pažljivo ne sluša
omogućiti da saopšti svoj razlog “neslušanja”. Ukoliko to uzmemo u
obzir, naše osjećanje neprijatnosti što nismo saslušani će se
najvjerovatnije smanjiti ili nestati. Ako procjenimo da razlog zbog
kojeg naš sagovornik ne sluša prevazilazi značaj onoga što smo sami
željeli da mu saopštimo, moguće je da ćemo odustati od onoga što smo
željeli da kažemo i preći na aktivno slušanje sagovornika. Naravno, ta
procjena je u potpunosti na nama. Samo ako mi procjenimo da takav
postupak ne narušava naš doživljaj ličnog integriteta, ponudićemo da
mi prvi saslušamo drugu osobu kojoj smo prethodno izrazili želju da
budemo saslušani.
Navedena lista razloga koji utiču na nespremnost da se
sagovornik sasluša odnosi se na situacije u kojima postoji svijest o
razlozima. Medjutim, postoji niz situacija koje naizgled predstavljaju
situacije slušanja, a suštinski to nisu. Mogući načini (ne)slušanja su:
1. Lažno slušanje. Takvu situaciju imamo kada osoba neverbalno

pokazuje da ne sluša. Na primjer, osoba govori: “Da, da, samo
ti nastavi…” a pri tome pretura po papirima, gleda kroz
prozor, telefonira ili “gleda kroz osobu”.
2. Jednostrano slušanje. Slušalac ne obraća pažnju na neverbalne
poruke koje šalje njen sagovornik, već samo na verbalne i zato
gubi značajan dio informacija.
3. Selektivno slušanje. Slušalac prima samo ono što je prema
njegovim mjerilim važno.
4. Otimanje riječi. Slušalac praktično vreba trenutak da preuzme
riječ.
5. djeljenje savjeta. Slušalac ne sluša osjećanja i potrebe
sagovornika već objašanjava šta je najbolje da se uradi u
takvoj situaciji.
6. Zapitkivanje. Slušalac postavlja gomilu pitanja tako da se

sagovornik osjeća kao da je u sudnici.
U pozadini ovih načina (ne)slušanja može da stoji stvarni

nedostatak namjere našeg sagovornika da naš čuje. Medjutim, isto tako
može da se desi da naš sagovornik ima namjeru da naš čuje, ali uspjeva
da slijedi parcijalno samo jedan od nivoa komunikacije ili, pak, u svom
obraćanju nije svjestan da koristi navedene forme (ne)slušanja koje mi
možemo interpretirati kao pokazatelje stvarnog neslušanja.
Bilo koji razlog neslušanja da je u pitanju, a mi procjenjujemo
da ono što imamo da kažemo zaslužuje da bude saslušano, na
raspolaganju nam stoje slijedeći tipovi asertivnih rečenica:
1. Prosta asertivna rečenica koja predstavlja samo kratku poruku

kojom izražavamo naš stav, činjenicu ili opažanje u vezi s
pravom koje nam je uskraćeno. Primjer takve rečenice je:
“Smetaju mi česte upadice dok govorim.”
2. Empatička asertivnost sadrži prepoznavanje i iskazivanje
stanja i osjećanja druge osobe uz iskazivanje sopstvenih
potreba. Na primjer: “Vidim da te ovo što govorim čini
napetim, ali meni je važno da ti to ispričam.”
3. Asertivnost koja traži odgovor je poruka koja sadrži našu
potrebu i traži od sagovornika da precizira svoje mišljenje,
stav ili osjećanje. Takva rečenica je: “Vidim da te ovo što
govorim jako uzbudjuje, ali porebno mi je još par minuta da
dovršim svoje misli. Da li si u stanju da me saslušaš do kraja?”
4. Asertivnost osjećanja je poruka koja je slična onome što ćemo
mi kasnije opisati u poglavlju o asertivnoj kritici. Takva
poruka sadrži (1) neutralan opis tudjeg ponašanja, (2)
sopstveno osjećanje u povodom takvog ponašanja i (3) zahtjev
upućen drugoj osobi. Na primjer: “Kada me prekineš dok
govorim dekoncentrišem se i bojim se da ću izgubiti nit, a vrlo
mi je važno da jasno iskažem ovo što želim.”
Praktični dio
Praktični dio od psihologa zahtjeva da klijentu objasni koje su

to asertivne vještine i da mu tokom individualnog savjetodavnog rada
ili grupnog treninga omogući da ih uvježba tako što će ga voditi kroz
konverzaciju sa hipotetičkim manipulatorom. Neasertivne osobe po

pravilu imaju neke od poteškoća u komunikaciji sa drugim ljudima u
socijalnim situacijama. Ovi odrasli ljudi, kao i mnogi tinejdžeri, često
zateknu sebe u situaciji da im se “zavezao jezik”, da su anksiozni i da
su im nestale riječi čak i u opuštenoj, neprijetećoj socijalnoj atmosferi.
Komunikacija je ljepak koji drži ljude zajedno dok se njihov odnos
razvija i izrasta u specifičnu vrstu medjusobne podrške, savjetovanja,
produktivnosti, uzbudjenja i zadovoljstva. Da bi se bilo koji socijalni
odnos razvio oba partnera treba da imaju bar minimalan nivo
asertivnosti. Ukoliko neki novi socijalni odnos ne uspije, naročito onaj
heteroseksulne prirode izmedju muškarca i žene, najvjerovatnije jedna
ili obe osobe nisu asertivno komunicirale svom socijalnom partneru
kakva je on ili ona osoba; šta želi, voli, ne voli, šta je interesuje, šta
radi ili želi da radi u svom životu, način na koji to radi ili želi da radi,
itd. Sposobnost da pričamo o sebi, o onome šta jesmo, kako živimo,
kao i sposobnost da učinimo da je ljudima oko naš ugodno pričati o
sebi na isti način, su asertivne socijalne vještine.
Asertivno ponašanje je, u stvari, mnogo više od zahtjeva za
poštovanjem naših prava od strane drugih ljudi ili, kao što smo do sada
naglašavali, od sprečavanja drugih ljudi da manipulišu našim
ponašanjem. U ovom svjetlu, biti asertivan znači komunicirati drugim
ljudima šta mi jesmo, šta radimo, šta želimo, šta očekujemo od života.
Asertivnost dveju osoba je osnova za potkrepljujući odnos.
Jednako je važno da nam asertivnost dozvoljava da otkrijemo
imamo li zajedničkih interesovanja sa našim potencijalnim partnerom i
da izbjegnemo veze koje nemaju potencijal ni za jednog od partnera.
Ako klijent ima nedostatak ovih socijalnih vještina,
komunikacioni blok može da se desi zbog postojanja samoodmažućih
uvjerenja i istorije frustracija proizašlih iz neuspješnih izlaženja na kraj
sa drugim ljudima. Samoodmažuća uvjerenja mogu da okinu
anksioznu reakciju unutar klijenta u bilo kojoj budućoj socijalnoj
situaciji. Klijentova uslovljena (naučena) anksioznost zbog neuspjeha u
prošlosti inhibira (blokira) njegovu spontanost u pričanju o sebi, kao i
njegovu efikasnost u slušanju onoga što mu druga osoba otkriva o sebi.
Zbog toga se od klijenta zahtjeva da tokom individualnog
savjetodavnog rada ili grupnog treninga aktivno i u saradnji sa
psihologom vrši ABC analize i prodje kroz neprijatne emocije igrajem
uloga iz hipotetičkih ili realnih socijalnih situacija koje za klijenta
predstavljaju problem. Postupak se sastoji u sledećem: nakon što je
urađena ABC analiza i klijentu objašnjena odredjena asertivna vještina,

psiholog daje instrukciju da se klijent tokom igranja uloga, koristeći
asertivne vještine, zalaže za svoja prava. Ta situacija kod neasertivnog
klijenta izaziva anksioznost i on nije u stanju da zahtjeva ono što želi,
odnosno da brani svoja asertivna prava. Medjutim, psiholog mu
pomaže da promjeni samoodmažuća uvjerenja, daje emocionalnu
podršku i povratne informacije o napredovanju u učenju. U tom
procesu klijent praktikujući asertivne vještine u situacijama koje kod
njega izazivaju strah kida vezu izmedju emocije straha i socijalne
situacije kao takve. I ne samo to. Klijent ima dodatno potkrepljenje: (1)
pored toga što više ne osjeća strah u socijalnoj situaciji, (2) on uspijeva
da povrati samopouzdanje i (3) da zadovolji svoje želje. Dakle, strah
koji je prije bio vezan za socijalnu situaciju ustupa mjesto osjećanju
zadovoljstva. Stvara se nova veza izmedju socijalne situacije i
osjećanja zadovoljstva i samopouzdanja. U nastavku priručnika slijedi
pregled asertivnih vještina.
Pokvarena ploča
Prva i osnovna stvar u učenju asertivnom ponašanju jeste

učenje upornosti! Najvažniji aspekt verbalne asertivnosti jeste biti
uporan i ponavljati opet i opet ono što želite, a da pri tome ne
mijenjate ton glasa i ne postanete ljuti ili anksiozni. Da bi efikasno
komunicirali u konfliktnim situacijama najčešće treba da budete uporni
i da se držite onoga što želite da postignete. Neasertivni ljudi uglavnom
budu zbunjeni i zapleteni u konfliknoj raspravi, te zbog tih prethodnih
neuspjeha često odustaju kada im neko kaže jedno jednostavno
“zašto?” ili im da “logičan” razlog da ne rade ili ne žele ono što žele.
Da bi neasertivna osoba naučila da bude uporna ona treba da ne daje
razloge, izgovore ili objašnjenja zato što želi ono što želi. Ona treba da
nauči da ignoriše izjave koje indukuju osjećanje krivice.
Verbalna vještina koja omogućava neasertivnim ljudima da
postignu sve ovo odjednom jeste vještina pokvarene ploče. Učeći u
praktičnim situacijama da govori kao da je pokvarena ploča, klijent uči
da bude uporan i da se drži onoga što želi da postigne diskusiom, da
ponavlja ono što želi da kaže i da ignoriše sve nevažne teme koje
iznosi osoba sa kojom se klijent nalazi u konfliktnoj situaciji.
Pokvarena ploča ne dozvoljava bježanje od problema, kao ni
produbljivanje problema, koje manipulatoru odgovara da bi, odvodeći
naš na stranputice rasprave, izbjegao da odgovori. Koristeći ovu

vještinu klijent nije preusmjeren ničim što druga osoba govori, već
ponavalja mirnim glasom ono što želi da kaže sve dok druga osoba
jasno ne odgovori - pozitivno ili negativno - na njen zahtjev ili ne
pristane na kompromis. Pri tome, manipulator ulaže mnogo napora dok
onaj koji koristi pokvarenu ploču ponavlja samo jednu rečenicu!
Da bi klijent izvukao najveću dobit iz vježbanja pokvarene
ploče, preporučuje se i vježbanje pokvarene ploče tako što će klijent -
bez obzira šta psiholog (ili kolega u grupnom treningu) u ulozi
manipulatora govorio - doslovno i mirnim glasom ponavljati:
“Razumijem (kako se osjećate), ali nisam zainteresovan (za kupovanje
enciklopedije).” Ova procedura ima svrhu da pomogne klijentu da
razbije naviku i uvjerenje da ono što on kaže mora da zavisi od onoga
šta neko drugi kaže. Evo primjera koji to ilustruje:
T: Vi želite da vaše djete uči brže, zar ne?

K: Razumijem, ali nisam zainteresovan za kupovanje
enciklopedije.
T: Vaša žena bi voljela da je vaše djete ima.
K: Razumijem, ali nisam zainteresovan.
T: Veoma je vruće ovdje vani. Da li će vam smetati da udjem
unutra da popijem čašu vode?
T: Hoćete da kažete da mi ne date vode?
K: Razumijem kako se osjećate, ali nisam zainteresovan.
T: Ne, vi ne razumijete, inače biste željeli da kupite ovu
enciklopediju svom djetetu.
T: Stalno ponavljate samo “razumijem”. Zar ne možete reći nešto
drugo?
K: Razumijem, ali jednostavno nisam zainteresovan.
T: Da vas pitam nešto. Koliko godina imaju vaša djeca?
K: Razumijem, ali nisam zainteresovan za kupovanje.
T: Zar mi nećete reči čak ni koliko godina imaju vaša djeca?
T: Da vas pitam to na drugi način. Koliko djece živi u ovom
bloku?


T: Hoćete da kažete da nećete odgovoriti ni na jedno pitanje koje
vas pitam?
T: Ako ne želite da razgovarate sa mnom, ja ću otići.
T: Šta mislite da li će vaš komšija biti zainteresovan?
K: Razumijem kako se osjećate, ali nisam zainteresovan
Treningom pokvarene ploče kroz ovakav stereotipan dijalog

klijenti uče kako da promjene kompulzivnu naviku da odgovaraju na
bilo koje pitanje ili izjavu koja im je upućena. Ova navika ima svoju
osnovu u uvjerenju da kada nam neko nešto govori mi “moramo” imati
odgovor na sve što druga osoba govori. Kada prvi put vježbaju dijalog
kao što je ovaj, klijenti su uglavnom iznenadjeni snagom ove navike i
koliko se neugodno osjećaju kada pokušavaju da ne odgovore
automatski na nečije pitanje. Veliki broj klijenata ima teškoće sa prvim
vježbama ignorisanja pitanja koja im drugi ljudi postavljaju dok uče da
asertivno kažu ono što žele da kažu, umjesto onoga što drugi ljudi žele
da oni kažu. Ovakvim klijentima je potrebno ponavljati instrukciju da
ne odgovaraju ni na jedno pitanje, već da zamisle da su “pokvarena
ploča” s ciljem da bi ih ohrabrili u lomljenju ovih obrazaca verbalnog
ponašanja koji ih čine otvorenim za manipulaciju.
Ideja uporne verbalne asertacije, kojoj naš tehnika pokvarene
ploče uči, ide ruku pod ruku sa svim ostalim verbalnim vještinama koje
ćemo opisati. Kao što smo vidjeli u prethodnom dijalogu, ono što
govorimo tokom asertacije ponavljamo sve dok željeni rezultat –
prekidanje nečije manipulacije, materijalni cilj, kompromis ili vraćanje
doživljaja ličnog integriteta – nije postignut.
Kompromis i konstruktivno rješenje
Mnogi klijenti u početku pitaju: “Šta da radim kada neko ne

odustaje od manipulacije ili je takodje asertivan,” čime pokazuju da ne
razumiju zašto se upotrebljavaju asertivne vještine. Odgovor na ovo
njihovo pitanje je da je naše osjećanje sampoštovanja prioritet u
odnosu na sve ostalo. Posljedica čuvanja svog doživljaja ličnog
integriteta upotrebom asertivnih vještina je da se osjećate dobro čak i
ako ne postignete svoj cilj odmah. Najvažniji cilj asertivnog treninga

jeste da se vi osjećate dobro. Kada jednom postignete da se osjećate
dobro, vaša sposobnost da se nosite sa konfliktima eksponencijalno
raste. Naravno, to što asertivnim vještinama postižete da se osjećate
dobro, ne znači da to isključuje mogućnost postizanja onoga što želite.
Ovim samo podvlačimo šta je prioritet asertivnog treninga i koncepta
asertivnosti uopšte.
Dakle, prioritet asertivnog treninga jeste da dobijete i da
pokažete poštovanje, da tražite fer odnos i da nadjete kompromis kada
su vaše potrebe i prava u konfliktu sa tudjim.
Što se tiče mogućnosti da je i druga osoba asertivna, to ne vodi
ničemu drugom osim tome da konflikt bude riješen preko realnih
osnova, a ne preko toga čija je ličnost jača ili preko toga ko je bolji
manipulator. Veoma je praktično, ukoliko vaš doživljaj ličnog
integriteta nije u pitanju, da drugoj osobi ponudite kompromis.
Možete, na primjer, čekati odredjeno vrijeme dok vam ne vrate novac
za proizvod koji ste reklamirali, dogovoriti se da uradite nešto za
drugog sledeći put ili čak baciti novčić da vidite ko će raditi šta i kada.
Možete se uvijek dogovarati sa drugim ljudima oko nekog
materijalnog cilja, osim ukoliko kompromis ne narušava vaš doživljaj
ličnog integriteta. Ako krajnji cilj uključuje pitanje vašeg integriteta,
tada ne može biti nikakvih kompromisa.
U suštini, kompromis može imati dve forme: 1) da se zajedno
odmah pobrinete za potrebe jedne strane, a da se za potrebe druge
strane pobrinete nešto kasnije (npr. jedan vikend provedete u prirodi, a
drugi u gradu) ili 2) da se obe strane odreknu jednim dijelom svojih
potreba (npr. provedete dio večeri na zabavi, a zatim odete u kratku
šetnju).
Konstruktivna rješenja, u stvari, podrazumijevaju kreativne
prijedloge. Suština tih prijedloga je u pronalaženju novih načina da se
izadje iz konflikta a da obe strane budu potpuno zadovoljne. Kao i
kompromis, i konstruktivna rješenja se iznose kao prijedlozi koje druga
strana treba da prihvati. Oni ne uključuju nikakva nametanja i
insistiranja. Jednostavno se iznose u nekoj od sledećih formi:
“Šta misliš o tome da…”

“Kako se tebi čini da probamo ovako…”
“Mogli bi smo probati da rješimo ovaj problem na sledeći način…”
“Predlažem…”
Nakon toga je potrebno da dobijete dobrovoljnu saglasnost

druge strane da pokušate na predloženi način.
Osnovna razlika izmedju kompromisa i konstruktivnog
rješenja je u tome što su kod kompromisa obe strane djelimično
zadovoljne ishodom (bilo da nisu istovremeno zadovoljene, bilo da su
zadovoljene samo djelom), dok konstruktivno rješenje istovremeno i
potpuno zadovoljava obe strane. Osobama sa apsolutističkim
zahtjevima za savršenstvom treba naglaiti je da su, na žalost, uspješna
razrješavanja konflikata u realnosti mnogo rjedja putem konstruktivnih
rješenja nego putem kompromisa. Razlog leži u prostoj činjenici da su
želje strana u konfliktu konfliktne.
Osim u nekim izuzecima, mi se nosimo sa problemima na
bolji i zdraviji način ako upotrebljavamo asertivne vještine,
konstruktivna rješenja i kompromise. U nekim situacijama, ipak, nije
realistično ponašati se asertivno. Takve situacije su one u kojima imate
malu kontrolu nad onim što se desava, a to su situacije koje uključuju
pravne i fizičke faktore. Na primjer, nisu svi članovi sudova ili
advokatskih kancelarija asertivni. Neki od ovih profesionalaca, na
žalost, maskiraju svoja vlastita uvjerenja o tome kako bi nešto
“moralo” biti kao da su to legalne osnove i pri tome imaju realan, iako
ne legalan autoritet da se ponašaju prema vlastitim osjećanjima. Malo
koristi ćete imati od toga da budete asertivni u maniru pokvarene ploče
sa jednim takvim ljutitim sudijom. Jedina nagrada koju bi mogli dobiti
za vašu asertivnost je deset dana u zatvoru. Ako vas policajac mlati
pendrekom nećete ništa promjeniti ako pokušate da se asertivno nosite
sa njim. Ali to što postavljamo granice asertivnom ponašanju u takvim
situacijama ne znači da treba samo da ćutite i trpite. Ako ste, na
primjer, fizički zlostavljani od strane policajca glupo je da protestujete
na licu mjesta; zapamtite njegovo ime i prezime i prijavite to njegovim
nadredjenim. Ukoliko on to često čini, a nekoliko ljudi se na to žali, on
će promjeniti svoje hostilno ponašnje.
I u drugim situacijama kada ste u fizičkoj milosti drugih ljudi
očigledno je da vam asertivnost nije od velike koristi. Ako vas, na
primjer, u mračnoj ulici presretne neko sa nožem i zahtjevom da mu
“pozajmite” deset eura, naravno da ćete mu “pozajmiti” i dvadeset,
samo da izvučete živu glavu. Kada nemate drugih mogućnosti, u
vašem je interesu da potpuno saradjujete sa nekim ko vam fizički
prijeti. Ne treba miješati blesavu hrabrost (glupost) sa asertivnošću.
Ako neko drži nož ili pištolj usmjeren prema vama, neće vam puno
pomoći da mu u maniru pokvarene ploče uporno ponavljate: “Vi ne

možete dobiti moj novac,” s nadom da će pljačkas razumijeti vaše
asertivno pravo i otići.
Zamagljivanje
Prilikom vježbanja da se nosi sa manipulativnom kritikom

tokom savjetodavnog rada bitno je da klijent (1) ne negira ni jednu
kritiku, (2) ne postane defanzivan i (3) ne daje kontrakritiku. Vještina
zamagljivanja je dobila naziv po tome što se asertivna osoba koja je
koristi ponaša kao da je magla. Po nekim svojim osobinama magla je
fascinantna. Ona ne pruža nikakav otpor kada pokušavamo da
prodremo u nju. Mi ne možemo jasno da vidimo kroz nju. Magla je
takodje veoma uporna. Pri tome, ona ne uzvraća udarac. Ona nema
čvrste površine od kojih bi se odbio kamen kojim je neko gadja. To
znači da taj neko ne može da podigne isti kamen bezbroj puta kad god
mu to zatreba i gadja je ponovo. Mi možemo da bacimo nešto direktno
u maglu i ona pri tome ostaje potpuno neoštećena. Na kraju, mi
odustajemo od savladavanja uporne, nezavisne, nemanipulativne magle
i ostavljamo je na miru. Slično tome, osoba koja koristi vještinu
zamagljivanja u situaciji kada je manipulativno kritikovana ne pruža
nikakav otpor, kao ni čvrstu psihološku površinu na koju bi
manipulator bacao svoje kritike.
Naučena anksioznost koju okida kritika je ono što drugima
omogućava da manipulisu na taj način što naš tjeraju da se branimo
kada nešto želimo da uradimo, umjesto da to uradimo. Vježbanje
asertivnih tehnika može minimizirati naše tipične emocionalne
odgovore anksioznošću na kritiku bilo da je ona stvarna ili imaginarna,
usmjerena od strane drugih ljudi ili nas samih. Ova unutrašnja
promjena u našim emocionalnim reakcijama i stavovima nastaje tokom
ponavljanja asertivnih vještina u praktičnim situacijama. To je klinički
dokazana činjenica, a ne teorijska pretpostavka. Praktikovanje
asertivnih vještina kida naše naučene emocionalne veze koje čine da
automatski, gotovo panično regujemo na kritiku od strane drugih ljudi.
Ono što svako od nas može da uoči jeste da osoba koja prima
kritiku postaje defanzivna i negira tu kritiku. To se javlja u prvom redu
zato što je većina naš trenirano da mora imati razlog da želi stvari koje
želi. Naučeni smo da naše želje moraju biti vjerodostojne, razumne i
opravdane. Ko god je prošao kroz takav psihološki trening u svom
životu ima velikih problema zato što “mora” davati logične razloge -
kako drugima, tako i sebi - da bi opravdao ono što želi u svom životu.
Ako, na primjer, takva žena ima muža koji je sprečava da radi ono što
ona želi ona nema asertivnu mogućnost da se nosi sa njegovim
ponašanjem, već može samo nametati svoju vlastitu neasertivnu,
arbitrarnu i manipulativnu strukturu njemu tako što će ga kritikovati
zato što se ne ponaša u skladu sa tim. Ako on želi da radi na svom
automobilu on mora da ima razlog koji to opravdava. U suprotnom, on
nije u redu i to ga čini otvorenim za kritiku.
Manipulativna kritika je veoma česta zato što svako od naš
može da nadje nešto što nije u redu kod onoga drugog, samo ako to
želi. To činimo jednostavno tako što nametnemo svoju arbitrarnu
strukturu iz koje proizilaze pravila o tome šta je ispravno, a šta
pogrešno; kako stvari, u stvari, “moraju” da budu. Svako od nas može
da nameće, i zaista i nameće, svoju manipulativnu strukturu drugom, a
isto tako većina naš je trenirana i da automatski prihvata i vjeruje u
tudju nametnutu strukturu. Neasertivna žena tako može da kaže svom
mužu: “Cijeli vikend se samo budalešeš oko onih svojih kola!”
Arbitrarna struktura koju ona želi da nametne svome mužu jeste da je
nekako pogrešno opustiti se i ne raditi ništa obavezno cijeli vikend.
Ova arbitrarna ispravno-pogrešno struktura u stvari nema ništa sa tim
da li ona želi da se njen muž opusti cijeli vikend umjesto da radi nešto
drugo sa njom. To što ona želi da radi nešto drugo nije manipulativno.
Izlaženje na kraj sa vlastitim željama kritikujući svog muža jeste.
Pošto je većina naš naučena da se osjeća krivim ili anksiozno
kada smo učinili grešku (greške nisu “ispravne”), osoba koja je
kritikovana, u našem slučaju neasertivni opušteni muž, najvjerovatnije
će pokušati da kroz logiku, argumente ili čak kontrakritiku negira
(totalno nevažnu) istinu iz manipulativne kritike. Na primjer: “Nisam
radio na kolima cijeli vikend! Nisam čak ni mislio o tome dok smo
ručali juče! A i odspavao sam danas poslije podne najmanje sat
vremena. Osim toga, ti mi govoriš. Sve što ti radiš kada ja nisam tu je
gledanje sapunica na TV-u!” Ova vrsta odgovora na neasertivnu
kritiku izaziva novu kritiku i tako se zatvara krug: kritika - negiranje
greške - kritika. Kako krug eskalira jedan od partnera počinje da se
ljuti ili da se povlači, ili oboje.
Asertivni trening omogućava da se osjećate ugodno ukoliko
vam neko uputi kritiku ne govoreći otvoreno da je to “pogrešno ili
ispravno” (“Cijeli vikend se samo budalešeš oko onih svojih kola!”).
Ne osjećajući se toliko anksioznim kada vam neko upućuje kritiku vi

ne morate da odgovarate na implikacije ili sugestije da ste pogrešni i
treba da imate posla samo sa istinom o vašem ponašanju koju vam
ljudi saopštavaju (“To je tačno. Ja dosta radim na kolima.”). Takodje,
ukoliko je istina o vašem ponašanju otvoreno interpretirana kao nešto
što je pogrešno (“Nije u redu da cijeli dan budalešeš oko tih kola.”), a
vi se ne osjećate anksiozni zbog toga, vi ne morate automatski
prihvatiti nečiju arbitrarnu strukturu, već možete umjesto toga da
ispitate šta je to što vaše ponašanje čini pogrešnim (“Ne razumijem, šta
je pogrešno u tome što ja često radim na kolima?”). To sprečava
upotrebu manipulativne strukture, te ubrzava i pomaže drugoj osobi da
kaže šta je to što ona u stvari želi: “Pa, ja želim da odemo u posjetu
prijateljima umjesto da ostanemo kod kuće čitav vikend.”
Vještina zamagljivanja koristi se na sledeće načine:
(1) Možemo se složiti sa istinom u kritici koja nam je upućena.

Takva upotreba tehnike zamagljivanja se naziva slaganje sa istinom.
Na primjer, ako prezaštićujuća majka stalno provjerava svoju kćerku
iako ona više ne živi sa njom, kćerka može odgovoriti na majčin
kriticizam koji implicira da je njeno ponašanje pogrešno na sledeći
način:
Majka: Sinoć sam pokušavala da te nazovem do pola jedan.

Ponovo si ostala do kasno vani.
Kćerka: To je istina, mama, ponovo sam ostala do kasno vani.
(2) Možemo se složiti sa mogućom istinom u kritici koja nam

je upućena. To se naziva slaganje sa mogućnošću. U slučaju kritike
prezaštićujuće majke ne mora postojati ništa što bi direktno govorilo da
majka kćerkino ponašanje smatra pogrešnim, ali kćerka i dalje može da
koristi zamagljivanje:
Majka: Ako često ostaješ tako kasno vani mogla bi se opet

razboljeti.
Kćerka: Možda si u pravu, mama. (Vjerovatno si u pravu. Slažem
se sa tobom, mama.)
(3) Možemo se složiti sa opštom istinom u logičnim izjavama

koje ljudi koriste da bi manipulisali sa nama, a takva upotreba
zamagljivanja se naziva slaganje u principu. Ukoliko bi prezaštićujuća

majka uporno nastavljala da kćerci nametne svoja pravila življenja,
kćerka bi mogala da nastavi da koristi vještinu zamagljivanja na
sledeći način:
Majka: Ti znaš koliko je važno da mlada djevojka kao što si ti,

koja želi da nadje pristojnog muškaraca i da se uda,
lijepo izgleda. Ako nastaviš da ostaješ do kasno vani i ne
budeš dovoljno spavala nećeš izgledati lijepo. Ti ne želiš
da ti se to desi, zar ne?
Kćerka: U pravu si, mama. To što govoriš ima smisla. Kada
budem osjećala potrebu otići ću ranije na spavanje.
Vježbanje ove tehnike se odvija tako što psiholog ili kolega u

grupnom treningu igra ulogu kritičara koji počinje koristeći se
negativnim komentarima klijentove odjeće i stava, povremeno
koristeći kritike njegovih moralnih osobina, mogućih seksualnih
navika, i sve ostale fantazije koje mu padnu na pamet. Klijentu se da
instrukcija da bez sarkazma odgovara na sve kritike slaganjem sa
istinom, sa mogućnošću ili u principu. Evo kako to izgleda praktično:
T: Vidim da ste danas obučeni na svoj uobičajeni odrpani način.

K: U pravu ste. Obučena sam na uobičajeni način.
T: Te pantalone! Izgledaju kao da nisu opeglane godinama.
K: Jesu malo izgužvane, zar ne?
T: A tek majica! Mora da nemate nimalo ukusa.
K: U pravu ste. Ukus u odjevanju mi nije jača strana.
T: Svako ko se tako oblači sigurno ne drži do sebe u bilo kojem
smislu.
K: Vjerovatno ste u pravu. Ja imam dosta mana.
T: Mana! Vi to tako zovete? To su prije provalije. Vaša ličnost je
jedna praznina.
K: Možda ste u pravu. Postoji mnogo stvari koje bih kod sebe
mogla popraviti.
T: Sumnjam da ste sposobni da obavljate svoj posao kako treba
kada niste u stanju da se pristojno obučete.
K: U pravu ste. Mogla bih bolje obavljati svoj posao.
T: Vjerovatno podižete svoju platu koju niste zaradili bez imalo
osjećanja krivice.
K: U pravu ste. Ja ne osjećam nimalo krivice zbog toga.

T: A trebalo bi!
K: Vjerovatno ste u pravu. Mogla bih osjećati više grižnje savjesti.
T: Da ste malo pametniji i moralniji pitali bi ste nekoga za savjet
prilikom kupovine odjeće, pa ne bi ste izgledali kao skitnica.
K: To je istina. Mogala bih nekoga pitati za savjet, i sigurno bih
mogla biti pametnija nego što jesam.
T: Izgledate nervozno kada vam govorim stvari koje vam se ne
svidjaju.
K: Sigurna sam da izgledam nervozno.
T: Ne bi trebalo da ste nervozni. Ja sam vam prijatelj.
K: U pravu ste. Ne bi trebalo da sam ovoliko nervozna.
T: Ja sam vjerovatno jedina osoba koja će vam ovo otvoreno reći.
K: (Sarkastično) Sigurna sam da ste u pravu!
T: Malo ste sarkastični?
K: U pravu ste, jesam.
T: Niste ovdje da učite da budete sarkastični. To već znate!
K: U pravu ste, ja znam kako da budem sarkastična i vjerovatno se
borim sa tim da naučim nešto novo.
T: To rade samo glupi ljudi.
K: Vjerovatno ste u pravu, možda je to glupo.
T: Vi to nikada nećete naučiti.
K: Vjerovatno ste u pravu. Možda nikada ne budem dobra u
ovome.
T Ponovo se češkate po uhu.
K: To je istina.
T: I brzo ste povukli ruku kada sam vam ukazao na to.
K: Da, jesam.
T: I moje ukazivanje na to vas je ponovo učinilo nervoznom.
K: Vjerovatno ste u pravu.
T: A kakva vam je to frizura? Izgleda kao frizura onih prljavih
hipika.
K: Da, vjerovatno.
T: I izgledate jednako prljavo kao oni.
K: Vjerovatno ste u pravu. Mogla bih biti čistija.
T: Vjerovatno biste voljeli da živite kao oni: da se nikada ne
kupate i ne prestajete sa seksom.

T: I vjerovatno biste uživali u svim onim njihovim seksualnim

perverzijama.
K: Tako je.
T: Kad malo bolje razmislim, vi ne morate ni da se pridružujete
hipicima da bi ste upražnjavali seksualne perverzije. Vi ih
vjerovatno već upražnjavate.
T: Stalno se slažete sa svim što vam kažem.
K: U pravu ste.
T: Zvučite kao neko ko uopšte nema svoj stav i ličnost.
K: Da, zvučim upravo tako, zar ne?
T: Ne da zvučite tako, vi i jeste takvi.
K: Možda ste u pravu.
T: Mislim da ne možete reći ništa drugo osim “Da.”
K: Izgleda da je baš tako.
Kao što vidite iz ovog primjera, vježbanje zamagljivanja radi

nekoliko stvari. Prvo, prisiljava klijenta da sluša tačno ono što kritičar
govori. Ako kritičar kaže, na primjer, “Zvučite kao…” klijent ponavlja
“U pravu ste. Zvučim kao…” Klijent na taj način odgovara samo na
ono što kritičar zaista govori, a ne na ono što kritičatr sugeriše ili na
ono šta klijent misli da se kritikom implicira. To uči klijenta da bude
dobar slušaoc, da sluša šta je kritičar zaista rekao umjesto da
interpretira šta je rečeno s ciljem da bi potvrdio svoje lične sumnje u
sebe i nesigurnosti koje mi svi tajno osjećamo. Kada se nadju u
odredjenoj situaciji ljudi razmišljaju na jedan od dva načina:
racionalno ili iracionalno. Da bi ste provjerili kako razmišljate,
zamislite da ste na kraju polugodišta, u vrijeme kada se zaključuju
ocjene, na hodniku sreli nastavnicu. Vi zastanete, nasmijete se i kažete:
“Dobar dan,” ali ona namrštena prodje pored vas. Šta bi ste pomislili u
takvoj situaciji?
1. Dobili ste nezadovoljavajuću zaključnu ocjenu i nastavnica ne

želi da vam to saopšti.
2. Nastavnica vas više ne voli.
3. Nastavnica je nesretna.
4. Nastavnica zna nešto loše o vama.
5. Nastavnica je namrštena prošla pored vas.

Ako je vaš izbor 5 vi razmišljate racionalno. Iako izbor pod 5

može izgledati kao ništa više osim jednostavne deskripcije dogadjaja,
to je ipak najracionalnija opservacija. Nastavnica zaista jeste
namrštena prošla pored vas. To je ono što činjenično proizilazi iz
opservacije i ne dodaje ništa navedenoj situaciji. I drugi koji su bili tu
u tom trenutku vidjeli su to isto. Ne morate ulaziti nastavnici u glavu.
Pored toga, nemate nikakve dokaze kojima bi ste podržali bilo koji od
ostalih navedenih izbora. Čak i ako poznajete nastavnicu vrlo dobro vi
ne možete znati šta ona misli. Ljudi koji misle da mogu na osnovu
neverbalnih signala pouzdano znati unutrašnje stanje druge osobe bave
se čitanjem misli. Sama ideja čitanja misli je iracionalna. Na osnovu
neverbalnih signala ne može se znati šta druga osoba misli ili osjeća,
iako se neko značenje može pretpostaviti. Ali, razlika izmedju
pretpostavke i istine je veoma velika. To je razlika koja nekada odvaja
mentalno zdravlje od mentalne bolesti. Ono što ovdje nazivam
čitanjem misli, u psihotičnom procesu postaje sumanuta ideja odnosa.
Autor ovog priručnika, kao i druge kolege koje se godinama bave
psihološkim savjetovanjem, ne mogu da čitaju misli. Čitanje misli nije
uključeno ni u jednu standardnu psihološku kategoriju. Dodavanje
naših pretpostavki i fantazija na opservacije prije onemogućava jasno
razmišljanje nego što mu pomaže.
Dalje, vježbanje zamagljivanja uči klijenta da misli u
terminima vjerovatnoće, a ne u apsolutnim terminima crno-bijelo.
Klijent može, zaista, biti lijen na poslu, ali on ipak uspijeva da završi
svoj posao. Njegovo seksualno ponašanje, kakvo god da je, može s
nečije tačke gledišta biti opisano kao perverzno. Koliki god da vam je
IQ može se desiti da shvatite veoma komplikovane stvari, ali i da ne
shvatite one najjednostavnije. Ukratko, svaka kritika sadrži bar mrvicu
istine u zavisnosti od toga sa koje tačke gledišta je nečije ponašanje ili
ličnost posmatrana.
Terapijski cilj koji se postiže vještinom zamagljivanja je
omogućavanje klijentu da gleda na svoje lične kvalitete u koje je prije
sumnjao bez osjećanja nesigurnosti tako da može da kaže: “Pa, šta? I
dalje mogu dovoljno dobro da se snalazim sa ovim što imam i da
budem efikasan i zadovoljan.”
Naravno, (ponavljamo zato što je veoma bitno) samo
razumjeti ovaj koncept nije dovoljno. Sistematsko vježbanje
zamagljivanja omogućava ono što kognitivno razumjevanje ne
omogućava – redukciju uslovljene anksioznosti kao reakcije na kritiku.
Prihvatanje odgovornosti
Ljudi griješe. Da bi klijent postao asertivan on treba da nauči

da se nosi sa svojim greškama bez toga da osjeća kao da će se raspasti
pri samoj pomisli da će ga neko zbog toga kritikovati. Većina naš ima
iste teškoće u izlaženju na kraj sa svojim greškama iz svakodnevnog
života. Kao što je jedan klijent rekao: “Kako da se ponašam drugačije
i održim svoje dostojanstvo kada me neko kritikuje što sam napravio
ne vjerovatnu nego stopostotnu grešku i kriv sam zbog toga?” Ako ste i
vi kao on (i kao većina ljudi), da biste se realističnije nosili sa svojim
greškama treba da promjenite svoje verbalno ponašanje kada vas
konfrontiraju sa vašim greškama i modifikujete svoje uvjerenje da je
krivica automatski povezana sa greškom.
Ako ste neasertivni u izlaženju na kraj sa svojim greškama
drugi mogu da manipulišu sa vama preko vašeg osjećanja krivice i
anksioznosti u pravcu (1) da tražite oproštaj za pravljenje greške i da se
nekako iskupite za to ili (2) da negirate grešku defanzivnim
ponašanjem i kontrakritikom što dalje omogućava vašem hostilnom
kritičaru da na vama istrese svoja osjećanja frustracije. U svakom
slučaju ćete se osjećati jos gore.
Kao što je slučaj i sa svim ostalim uvjerenjima koja smo
naučili u djetinjstvu, samo neki od naš mogu da promjene uvjerenje da
su greške pogrešne (krivi smo) jednostavnim razmišljanjem o tome.
Većina naš treba prvo da promjeni naše verbalno izlaženje na kraj sa
konfrontacijama sa našim greškama da bi se mogli emocionalno
desenzitirali na moguću kritiku upućenu od strane drugih ljudi (ili nas
samih). Kada je jednom ova emocionalna promjena postignuta kroz
promjenu u našem ponašanju, dječije uvjerenje će se automatski
promjeniti. Teško je održavati neko negativno uvjerenje o sebi kada
ono više nije podržano osjećanjem da smo prljavi i loši.
Dakle, da bi asertivno izlazili na kraj sa našim greškama treba
da se prema njima odnosimo kao da su upravo to; ni manje ni više –
greške su greške. Asertivno prihvatite one stvari koje su kod vas
negativne. Asertivna vještina koja pomaže ljudima da brže nauče da se
na ovaj način nose sa svojim greškama ili negatvivnim stranama je
vještina prihvatanja odgovornosti (negative assertion).
Prihvatanje odgovornosti može da se upotrebljava kada
primate validnu kritiku vašeg napredovanja u učenju neke nove teorije,
vještine, jezika, načina obavljanja nekog posla, ponašanja u socijalnoj
situaciji. U svakoj od ovih situacija kada ste konfrontirani sa nekim

neuspjehom možete se asertivno nositi sa tim na sledeći način:
“Nisi se baš pokazao u… (shvatanju toga; savladavanju te

vještine; prevodjenju te rečenice; korištenju tog alata; impresioniranju
Tanje)
“U pravu si. Nisam se baš najbolje snašao u tome.”
U zavisnosti od toga kako kritičar prihvati ovu informaciju, vi

ćete je ponavljati dok on ili ona ne shvate da ima malo ili nimalo svrhe
kritikovati vašu grešku budući da takvo njihovo ponašanje neće vratiti
vrijeme. Prilikom upotrebe ove vještine upornost i manipulativnost
vašeg kritičara odredjuje da li će vam biti potrebne i druge asertivne
vještine da bi izašli na kraj sa njim.
Prihvatanje odgovornosti možemo koristiti čak i ako je naša
lična kompetencija, navika ili pojava kritikovana:
“Za mladu djevojku sa tako dobrim izgledom, ti hodaš kao

vodja napada.”
“I ja sam to primjetila. Zaista hodam smješno, zar ne?”
Ili:
“Nisi trebala ošišati kosu. Uopšte ti ne pristaje.”

“To je bilo baš glupo od mene. Ni meni se ne svidja ova
frizura.”
Važno je naglasiti da su ove verbalne asertivne vještine

razvijene da bi nam pomogle da se nosimo sa socijalnim konfliktima,
ali ne i sa fizičkim ili pravnim. Ako vam neko kritikujući vas kaže:
“Upravo ste mi pregazili stopalo dok ste okretali svoj auto,” adekvatan
odgovor nije: “Bas glupo od mene!” već umjesto toga: “Evo vam broj
mog osiguranja (ili advokata).”
Može izgledati paradoksalno, ali oni koji ne mogu da se nose
sa kritikom takodje ne mogu da se asertivno nose ni sa
komplimentima. Ako smo prisiljeni da se nosimo sa kritikama
očekivali bi smo da ćemo komplimente primiti kao olakšanje.
Medjutim, kada smo nagradjeni komplimentom mi se ukočimo,

mumljamo nešto, stidimo se, izgledamo i ponašamo se kao da nam je

neugodno i mjenjamo temu što brže možemo.
Ova neadekvatnost ne proizilazi iz skromnosti. Ona ima
korijene u našem dječijem uvjerenju da su drugi ljudi pravi
procjenjivači našeg ponašanja i naš samih. Ako smo mi nezavisni u
našim razmišljanjima, osjećanjima i ponašanjima mi zadržavamo
konačnu procjenu našeg ponašanja i naš samih. Takav asertivan stav
naš ne čini neradim da primimo kompliment ili nagradu, već nas samo
čini isključivim procjenjivačem ispravnosti takvog komplimenta ili
nagrade. Ako ste, na primjer, primili iskren kompliment za vaš izbor
odjeće i smatrate da vam zaista pristaje, vi ćete odgovoriti: “Hvala. I ja
mislim da mi dobro stoji,” što predstavlja slaganje sa istinom - način
upotrabe vještine zamagljivanja. Ako, s druge strane, sumnjate na
manipulativno laskanje, reći ćete: “Zaista? Ne razumijem. Šta je to u
vezi moje odjeće što izgleda tako dobro?”
Vraćanje loptice
Zamagljivanje je veoma korisna vještina kada vas kritikuju

ljudi sa kojima ste u formalnom ili komercijalnom odnosu, sa ljudima
sa kojima niste bliski. To je veoma efikasna tehnika za desentizaciju od
kritike i za redukciju frekvencije kritikovanja od strane drugih. Ona
brzo uspostavlja psihološku distancu, granicu izmedju vas i osobe koju
ste “zamaglili.” Ipak, to je pasivna tehnika koja ne pomaže osobi sa
kojom ste u odnosu da i sama postane asertivna. A to je cilj koji želite
da ostvarite ako ste često u kontaktu sa tom osobom; već smo rekli da
biti asertivan znači mnogo više od sprečavanja drugih ljudi da
manipulišu našim ponašanjem. Biti asertivan znači komunicirati
drugim ljudima šta mi jesmo, šta radimo, šta želimo, šta očekujemo od
života. Da bi smo imali ravnopravan i potkrepljujući odnos sa bliskim
osobama kao što su muž, žena, roditelj, član porodice ili blizak
prijatelj, pored toga što oni treba da poznaju naš i mi treba da
poznajemo njih. Zbog toga je njihova asertivnost za naš željeni uslov
kvalitetnog odnosa. Da se podsjetimo - asertivno ponašanje je
ponašanje koje uključuje izražavnje misli, osjećanja i uvjerenja na
direktan, iskren i adekvatan način koji uvazava prava drugih ljudi. Bez
tog uslova mi ne možemo upoznati osobu sa kojom želimo biti bliski.
Vjerovatnoća da ćemo podstaknuti asertivnost kod druge
osobe je mnogo veća ako koristimo tehniku vraćanje loptice (negative
inquiry). Kao i kod zamagljivanja, upotrebom ove asertivne vještine vi

ne odgovarate na kritiku negiranjem, defanzivnošcu ili kontrakritikom.
Umjesto toga, vi razbijate manipulativni krug tako što aktivno
potpomažete dalju kritiku vašeg ponašanja ili tražite više konkretnih i
jasnih informacija od osobe koja vas kritikuje. Kao što sam naziv
vještine govori, vi ne zaključujete na osnovu nedovoljno informacija
šta je to što vaš kritičar hoće da vam saopšti, već mu vraćate lopticu da
bi vam on jasnije rekao šta je to konkretno što mu u stvari smeta u
vašem ponašanju. Da bi smo razumjeli koncept vraćanja loptice,
pogledajmo prvo razliku izmedju slijedeće dvije slične rečenice kao
odgovor na kritiku. Pretpostavimo da su one odgovor na kritiku vašeg
bračnog partnera:
(1) “Ne razumijem. Šta je loše u tome što ja idem na pecanje?”

(2) “Zašto ti misliš da je loše ići na pecanje?”
Prva rečenica je asertivan odgovor koji nije kritika vašeg

partnera i pomaže mu da sam otkrije i ispita svoju strukturu ispravnog i
pogrešnog, dobrog i lošeg koju je upotrebio da bi na manipulativan
način izašao na kraj sa ovom konfliktnom situacijom. Druga, veoma
slična, ali sustinški različita rečenica je defanzivna i odvraća pažnju od
vas, te je prebacuje na vašeg partnera. Druga rečenica može lako biti
interpretirana, što je u većini slučajeva tačno, kao sarkastična i
ponižavajuća za vašeg partnera. Razlika izmedju ovih rečenica koje su
naizgled iste je ogromna. Prvom rečenicom vi upirete prstom u sebe
govoreći: “Hajde da vidimo šta je to što ja radim loše ili se tebi ne
svidja.” Vi se pri tome, takodje, ponašate kao da kritika nije nešto zbog
čega se treba uznemiravati. Drugom rečenicom vi upirete prstom u
vašeg partnera (ili u bilo koga drugog ko vas kritikuje) govoreći, u
stvari: “Ko si ti da mi govoriš?” Vraćanje loptice nije, dakle, vraćanje
kritike - kao što to klijenti često interpretiraju - već aktivno
postavljanje pitanja s ciljem da utvrdite na šta se tačno odnosi upućena
kritika i šta je to što kritičar zaista želi.
Na vašu rečenicu: “Šta je loše u tome što ja idem na pecanje?”
vaš bračni partner će vam odgovoriti iznošenjem nekog “logičnog” ili
“dobrog” razloga, kao što je: “Zbog toga imaš glavabolje,” ili “Zbog
toga si stalno umoran,” a vi ćete moći i dalje vraćati lopticu: “Ne
razumijem. šta je loše u tome što imam glavobolje (ili što sam
umoran)?” Upornom upotrebom vraćanja loptice da bi dobili više
konkretnih i jasnih informacija prekinućete upotrebu manipulativnih

struktura i vaš partner će najvjerovatnije da postane asertivan u vezi
toga šta je to što mu smeta kod vašeg odlaženja na pecanje: npr. “Kada
te boli glava (ili kada si umoran) ne izlazimo naveče (ili ne vodimo
ljubav, ne zabavljamo se ili bilo šta drugo).” Kritični predmet konflikta
je na taj način iznešen i sa njim onda možete zajedno sa partnerom
asertivno izaći na kraj tako što ćete pronaći neki kompromis sa kojim
ćete postići da vi idete na pecanje i da vaš partner ipak dobije ono što
želi (osim ako se vi tada ne uplašite i vratite negiranju, defanzivnosti i
kontrakritikovanju s ciljem izbjegavanja asertivnog izlaženja na kraj sa
partnerovim željama).
Krajnji rezultat ovakve interakcije će, u najboljem slučaju, biti
partnerovo preispitivanje njegove arbitrarne strukture dobro-loše,
strukture koju je pokušao da vam nametne da bi manipulisao vama,
umjesto da jasno i glasno izrazi svoju želju da naveče radi nešto drugo
osim sjedenja u kući. Optimalan krajnji rezultat bi bio da vaš partner
napusi svoj način izlaženja na kraj sa konfliktima preko nametanja
strukture dobro-loše u odnos i da počne sa asertacijom svojih vlastitih
želja. Ako bračni partner ne odgovori asertivno izražavajući šta želi,
krajnji rezultat će, u najgorem slučaju, biti njegovo udaljavanje sa
privremenim prekidanjem manipulativnog kritikovanja. Ako se
optimalni rezultat ne dogodi i vaš partner nastavi sa daljim kritikama,
vi možete pokušati to da prekinete podstičući vraćanjem loptice svog
partnera da bude asertivan, rečenicom kao što je: “Zaista ne
razumijem. Možda ima još neki razlog zašto ja ne bih trebao ići na
pecanje, osim što će me boliti glava i što ću biti umoran. Šta je još loše
ili ti se ne svidja u tome što ja idem na pecanje?” Sa takvom
nekritikujućom rečenicom veća je vjerovatnoća da će vaš partner
asertivno reći šta želi da radi večeras i da ćete naći neki kompromis
koji će odgovarati oboma. Vraćanje loptice posreduje u pravim
pregovorima u vezi onoga što neko voli i ne voli, i vodi ka
kompromisnim ili konstruktivnim rješenjima konflikata.
Kao prva vježba koristi se sledeći opšti trening dijalog: kritika
se upućuje klijentu od strane psihologa ili kolege u grupnom treningu,
a klijent odgovara vraćanjem loptice. Kao i kod vježbanja
zamagljivanja, prve kritike se upucuju na račun klijentove odjeće, teme
koju većina naš može da toleriše sa minimumom nelagodnosti. Nakon
što klijent nauči putem vraćanja loptice da na kritike odgovara bez
negiranja, defanzivnosti i kontrakritike, kritičar prelazi na oblasti koje
se više odnose na ličnost klijenta. Ovakav standardni trening traje deset

do petnaest minuta i ponavlja se svake sedmice tokom savjetodavnog
rada ili grupnog treninga, kao i u obliku kućnih vježbi sa prijateljima,
sve dok klijent ne nauči da automatski odgovara na kritiku bez
negiranja, defanzivnosti i kontrakritike.
Kao i kod svih ostalih vježbi, klijentu se daje instrukcija da
koristini asertivne tehnike bez sarkazma, jer početnici to obično čine.
Sarkazam – sitna, prikrivena verbalna agresija – tokom vraćanja
loptice će isprovocirati alternativne agresivne odgovore kod vašeg
sagovornika, umjesto željene jasne i konkretne kritike, te će
najvjerovatnije uništiti interakciju, a moguće i odnos.
Pogledajmo kako započinje vježbanje upotrebe vraćanja
loptice za izlaženje na kraj sa kritikom:
T: Danas ne izgledate baš najbolje.

K: Kako to mislite?
T: Pa, primjetio sam to dok ste ulazili.
K: Da li mislite na to kako ja izgledam ili na to kako sam
obučena?
T: Pa, ta košulja vam ne stoji najbolje.
K: šta je to u vezi moje košulje što čini da izgledam loše?
T: Pa, jednostavno vam ne pristaje.
K: Da li mislite da je preširoka?
T: Pa, možda je to.
K: Da li je možda u pitanju boja? Da li ona čini da izgledam
smiješno?
T: Boja nije baš najbolja.
K: Ima li još nešto pored boje što izgleda loše?
T: Ne, to je to.
K: A pantalone? Kako one izgledaju?
T: Ne tako dobro.
K: Šta u vezi mojh pantalona čini da izgledam loše?
T: Jednostavno ne izgledaju kako treba.
K: Kakva je boja?
T: Ne, nije boja u pitanju.
K: Da nije kroj?
T: Izgledaju nekako kao da više na vama.

K: Ima li još nešto kod mene što nije kako treba?
T: Pa, pričate mnogo.
K: Ne razumijem. Ja pričam mnogo?
T: Da. Često razvlačite priču i ne prestajete da govorite.
K: Mislite, jednostavno ne odustajem?
T: Da, to je to. Stalno pričate i nećete da prihvatite ono što vam
govorim.
K: Hoćete da kažete da vas ja ne slušam?
T: Pa, izgleda da vam je svejedno da li ja nešto kažem ili ne.
K: Zvuči kao da mi hoćete reći da sam neosjetljiva, je li tako?
T: Tako je. Vi ste neosjetljivi.
K: Ima li još nešto što ja radim osim što sam neosjetljiva?
T: Da, izgledate nekako drugačije.
K: šta ja to radim što čini da izgledam drugačije?
T: To što radite sada. Jednostavno radite nešto potpuno drugačije.
K: Hoćete li mi reći nešto više o tome?
T: Ne vjerujem.
K: U redu. Možda ćete željeti da mi kažete nešto više o tome kada
se nadjemo sledeći put?
T: Možda.
Iako je vraćanje loptice povremeno korisno u formalnim i

parcijalno strukturisanim odnosima (posebno uz upotrebu ostalih
asertivnih vještina), ono je najkorisnije u ravnopravnim,
nestrukturisanim odnosima sa bliskim osobama. Upotreba vraćanja
loptice je korisna zato što (1) vas desenzitizira na kritiku od strane ljudi
do kojih vam je stalo tako da možete da slušate šta vam govore, (2)
prakida njihovu ponavljajuću manipulativnu kritiku tako da vas ne
mogu sa njom sabiti uz zid i (3) redukuje njihovu upotrebu strukture
dobro-loše što ih podstiče da asertivno kažu šta žele tako da znate o
čemu se u stvari radi (što nije slučaj sa bliskim odnosima u kojima
jedan ili oba partnera nisu asertivni) i možete da pronadjete kompromis
ili konstruktivno rješenje koje će manje ili više (ne savršeno!)
zadovoljiti oba partnera.

Pored upotrebe vještine vraćanje loptice za izlaženje na kraj sa

kritičarima koji žele da manipulišu sa vama, ova vještina ima i druge
namjene. Osnovni efekat koji se sistematskim korištenjem ove vještine
postiže je savladavanje vaše navike da se ponašate defanzivno i
anksiozno kada vam neko govori nešto što vam se ne svidja. Do sada
smo govorili samo o upotrebi ove vještine za nošenje sa
manipulativnim kritičarima. Medjutim, istina je da svi ljudi sa kojima
dolazimo u kontakt nisu manipulativni, kao što ni sve kritike nisu
manipulativne, niti izraz nečije lične nesigurnosti. Postoje neki od naš
u ovom mahnitom svijetu koji drugima daju povratnu informaciju o
nečijem ponašanju bez ikakve druge motivacije nego one
najplemenitije - da pomgnu. Nadredjeni, na primjer, često odbijaju da
vam daju unapredjenje iz jednostavnog razloga što vaš uspjeh u poslu
jos uvijek nije zadovoljavajući. Noseći se asertivno sa ovom
situacijom, vi možete podsticati dalju kritiku od strane nadredjenog
koristeći vještinu vraćanja loptice s ciljem da poboljšate komunikaciju
izmedju vas. Koristeći ovu vještinu vi mu šaljete nepogrešive poruke:
(1) zainteresovani ste da poboljšate vašu efikasnost do
zadovoljavajućeg nivoa, (2) ne bunite se niti povijte kada ste
kritikovani već tražite kritiku i koristite je, i (3) dajući vam redovne
kritikujuće povratne informacije u budućnosti nadredjeni vam pomaže
da postignete više nego zadovoljavajući uspjeh na poslu. Dodatna dobit
iz nošenja sa teškim situacijama na ovaj nedefanzivan, asertivan i
samopouzdan način je poboljšanje radne i lične komunikacije izmedju
vašeg kritičara i vas. Ne treba zaboraviti da, tako što pokazujete
interesovanje za njegovo vidjenje stvari, pomažete vašem kritičaru da
obavi svoj ponekad veoma težak zadatak davanja negativne povratne
informacije na mnogo lakši način. U slučaju da osoba koja vas
kritikuje nije manipulativna, podsticanje kritike može da rezultira
mnogim pozitivnim stvarima i velikim životnim prijeteljstvima.
Uostalom, kako kaže stara izreka: “Ko pita glup je pet minuta, a ko ne
pita čitav život.”
Ideja podsticanja kritika koje se odnose na vas može, takodje,
da poboljša komunikaciju u ravnopravnim, jednako kao i u
autoritativnim odnosima. Neko ko vam je blizak – ili bi željeli da vam
bude blizak – ne mora biti primarno manipulativan. Umjesto toga, on
ili ona mogu jednostavno da budu pasivni što predstavlja veliku
prepreku za njih da asertivno kažu šta je to što oni žele od vas. A bez

volje da se rješe razlike koje postoje, ravnopravan odnos je osudjen na

neuspjeh.
Praktična upotreba asertivnih vještina zamagljivanje,
prihvatanje odgovornosti i vraćanje loptice može da koristi u otvaranju
vrata bliskoj komunikaciji dajući asertivnoj osobi mogućnost da
podstakne svog partnera u sopstvenom izražavanju.
Otvaranje
Jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija asertivna vještina u

ravnopravnim, bliskim odnosima je otvaranje. U suštini, radi se o
tehnički najjednostavnijoj vještini – jednostavno kažete ono šta mislite,
osjećate, želite, volite, šta vam je bitno ili važno, s ciljem da vas bliska
osoba, ili osoba s kojom želite da postanete bliski, bolje upozna i
zadovolji. Pored toga, otvaranje, upućivanje komplimenata,
izražavanje nježnosti i poštovanja prija. Veoma je prijatno izražavati
pozitivna osjećanja i ljudi vole da to čuju kada se ponašaju odgovorno i
iskreno prema vama. Izražavanje pozitivnih i negativnih osjećanja,
posebno u bliskim odnosima, doprinosi zbližavanju. Naročito davanje
pozitivnih povratnih informacija – bilo da se radi o obavljanju nekog
posla ili ličnom ponašanju - čini da drugi nastave da se ponašaju na
način koji vi preferirate. Izražavanje pozitivnih osjećanja čini da drugi
ne pokušavaju pomoću obmana da dobiju ono što žele; na primjer, da
se razbole ne bi li dobili malo nježnosti ili da prave greške s ciljem da
privuku vašu pažnju, makar to bila i negativna pažnja.
Problem je u tome što se otvarajući se izlazete mogućoj
povredi. Većina ljudi prije nego što se otvori implicitno zahtjeva neku
vrstu garancije da neće biti povrijedjena. Kada to verbalizuju, imamo
običaj da našim klijentima kažemo da je jedina garancija koju zaista
mogu dobiti, garancija da će u bliskim odnosima biti povrijedjeni.
Otvaranje je jedini način da s nekim postanemo bliski, a bliskost pored
zadovoljstava podražumijeva i povrijedjivanje. To ne mora biti - i u
većini slučajeva i nije - namjerno.
Jedan od glavni razloga zbog kojeg i pored najboljih namjera
dolazi do povrijedjivanja u odnosima sa bliskim osobama jeste taj što
svako od naš ima svoju predstavu o tome šta bliskost podražumijeva.
Te predstave upravljaju našom percepcijom, mislima, osjećanjima i
postupcima. Neki ljudi imaju hronične probleme u bliskim odnosima
zato što ne znaju za razliku izmedju bliskosti i predstave o bliskosti, i
rigidno se držeći svoje predstave kao univerzalnog kriterijuma bliskosti

pokušavaju da dokažu drugima kako je njihova predstava ispravna i
ostvariva. Prvi korak u očuvanju sopstvenih bliskih odnosa za takve
ljude jeste svijest o postojanju različitih predstava o bliskosti kod
različitih ljudi.
Ukoliko se predstave o bliskosti ne poklope (što je prije
pravilo nego slučajnost) dolazi do neželjenog i nenamjernog
povrijedjivanja. Tipičan primjer takve situacije koja je u našoj kulturi
dosta raširena jeste da muž dolazi kući poslije napornog radnog dana, a
žena ga s vrata dočekuje sa željom da razgovara o važnim i nevažnim
dešavanjima tokom dana. On joj na to odgovara da ga gnjavi, a ona
poslije oštre i kratke svadje odlazi u sobu odakle dopiru zvuči jecanja i
plača. Gdje je tu problem?
Njena predstava o bliskosti podražumijeva prvenstveno
pažnju, razumjevanje i iskrenost. Pošto je muž gotovo cijeli dan
odsutan, ona je usamljena iako se bavi djecom i kućnim poslovima.
Naravno, ona jedva čeka da se muž vrati s posla kako bi joj posvetio
pažnju. Medjutim, njegova predstava bliskosti i ljubavi prema ženi i
porodici očituje se u tome da on naporno radi cijeli dan zaradjujući
potreban novac. On očekuje da će njegova žena, s kojom se on prema
svojoj predstavi trudi da ostvari blizak odnos, da se uklopi u tu
predstavu. On očekuje skuvanu kafu i pripremljene novine kako bi
mogao da se odmori nekih pola sata i prikupi snagu da se posveti ženi i
djeci. Nakon što ga ona dočeka sa pričama i zahtjevima da joj posveti
pažnju i razumijevanje, on zaključuje da ga ne voli i da misli samo na
sebe. Zbog toga on reaguje grubo, ali kada se ona povuče u sobu on se
osjeća krivim i nudi izvinjenje. Medjutim, ona izvinjenje ne prihvata.
Zašto? Zato što on nju - sada prema njenoj predstavi o bliskosti - ne
voli, iako je on ubijedjen da je učinio sve kako bi joj dokazao da je
voli. Njegovo grubo odbijanje ona tumači kao odbacivanje i nedostatak
bliskosti. Na kraju, imamo dvoje ljudi koji su se zaista trudili da
ostvare odnos bliskosti, ali sada ne komuniciraju i, u stvari, su veoma
udaljeni.
Jedini način da se to promijeni jeste da otvoreno kažete drugoj
osobi kako je na vas djelovalo neko njeno ponašanje, kao i šta vi od nje
želite u budućnosti, šta vam je bitno, šta volite a šta ne volite, sve s
ciljem kako bi ta osoba mogla da vas upozna i zadovolji, i kako bi se vi
pored nje – i ona pored vas - osjećali dobro. Ponašanje prema
sopstvenoj predstavi nije dovoljno da druga osoba, i pored najveće
želje, razumije šta vi od nje očekujete. Ukoliko to zahtjevate, vi u

stvari zahtjevate da ona čita vaše misli, a već smo rekli da je takvo
očekivanje potpuno iracionalno. Ono što vama stoji na raspolaganju
jeste asertivna vještina otvaranja.
Tokom individualnog savjetodavnog rada ili grupnog treninga
uglavnom počinjemo sa igranjem uloga iz navedenog primjera, pošto
je takav primjer, na žalost, veoma poznat klijentima iz naše kulture. To
obično izgleda ovako:
T: Zdravo.
K: Zdravo! Kako je bilo na poslu?
T: Dobro… Naporno… Kao i uvijek.
K: Slušaj, danas sam čitala interesantan članak.
T: Znam, čitala si i juče, i prekjuče, a ja sam mrtav umoran.
K: Vjerujem da si umoran, ali ja želim da razgovaram sa tobom.
(zamagljivanje i otvaranje)
T: Ti uvijek želiš da razgovaraš sa mnom kada mrtav dolazim sa
posla.
K: Istina je da želim da razgovaram s tobom kada dolaziš s posla i
znam da si umoran, ali ja sam po cijeli dan sama i radujem se
tvom dolasku. (prihvatanje odgovornosti i otvaranje)
T: Kako sama? Zar ti djeca ne predstavljaju ništa.
K: Predstavljaju. O djeci se brinem, često me zabavljaju i raduju,
ali sa tobom želim da podijelim svoje misli i osjećanja.
(otvaranje)
T: Ja po cijeli dan radim i nije mi do nikakvih misli, a kamoli do
osjećanja.
K: Vjerujem da po cijeli dan radiš i da si umoran. Da li možda ima
nešto do čega ti je stalo kada dodješ kući? (zamagljivanje i
vraćanje loptice)
T: Nije mi ni do čega. Samo želim da se malo odmorim.
K: Kako želiš da se odmoris? (vraćanje loptice)
T: Da malo prilegnem.
K: Ima li još nešto što bi volio da radiš kada dodješ kući?
(vraćanje loptice)
T: Ima. Da popijem kafu i da me svi ostave na miru.
T: Zdravo.
K: Mogu li ja nešto uraditi da bi se ti osjećao lijepo kada dodješ
kući? (vraćanje loptice)
T: Možeš me ostaviti na miru.
K: Dobro. Ostaviću te na miru. Mogu li još nešto uraditi za tebe?
(vraćanje loptice)
T: Pa, ne znam… Možeš mi napraviti kafu…
K: Rado ću to učiniti za tebe.
T: Stvarno?
K: Da. Mogu li ti još nekako omogućiti da se osjećaš ugodno kada
dodješ s posla. (vraćanje loptice)
T: Pa, ne znam. Bojim se da ću to morati skupo platiti. Vjerovano
ćeš mi poslije zbog te kafe piti krv na slamku.
K: Vjerujem da ti tako misliš. Mogu li ti još nekako, osim da ti
skuvam kafu, omogućiti da se osjećaš ugodno kada dodješ sa
posla. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
T: Pa, možda da mi pripremiš novine. Hoće li ti to biti teško?
K: Rado ću ti skuvati kafu i pripremiti novine ukoliko će te to
učiniti srećnim. A evo šta bih ja voljela da ti uradiš za mene
nakon što se odmoris uz kafu i novine. (kompromis)
T: Znao sam da ću to malo zadovoljstva morati skupo da platim.
K: Vjerujem da ti misliš da će te to skupo koštati, ali meni bi puno
značilo da me prvo saslušaš, pa da onda procjeniš da li će ti
cjena odgovarati. (zamagljivanje i otvaranje)
T: Slušam te…
K: Rekla sam ti da se osjećam usamljeno u kući dok ti ne dodješ s
posla. Voljela bih kada bi mi posvetio malo pažnje i
razumjevanja za ono što se meni dešava u kući dok tebe nema.
(otvaranje)
T: Šta ti se to može dešavati ovdje u kući?
K: Vjerujem da ti misliš da se meni ništa ne dešava u kući, ali ako
pristaneš na moj prijedlog i posvetiš mi malo pažnje i saslušaš
me nakon što se odmoriš uz kafu i novine, vjerovatno ćeš
saznati. Šta misliš o tome? (Umjesto: Nisam ni ja mislila da se
tebi nešto bitno dešava na poslu dok nisam sjela i saslušala te.)
(zamagljivanje i kompromis)
T: Zdravo.
T: Hajde, dobro. Da probamo.
K: Da probamo. Kakvu kaficu želiš da popiješ.
Najvažnija stvar kod otvaranja jeste da je ono što govorimo

iskreno odražava našu ličnost. Kada dajemo pozitivnu informaciju
bitno je da to ne bude uopšteno, jer ljudi – svjesno ili nesvjesno –
uočavaju da generalizacije o njihovim osobinama ili ponašanju nisu
istinite. Na taj način, umjesto da postignemo pozitivan efekat, lako
možemo proizvesti osjećanje krivice ili sumnju. Da bi uočli razliku,
uporedite ove dvije rečenice:
“Kako si ti odrastao dječak. Baš si andjeo.”

“Srdjo, baš mi dobro pomažeš. Servirao si lijepo sve čaše na stolu i
ništa nisi prosuo. Hvala ti.”
Kada Srdjo dobije uopštenu povratnu informaciju, on je

pomalo u grču, malo je i zabrinut oko toga šta znači biti odrastao, i zna
da nije andjeo. On je zadovoljniji kada dobije konkretnu pohvalu jer i
sam može uočiti da je uradio dobar posao oko serviranja stola i da je to
ono što njegova mama voli i čime je on može zadovoljiti. Na taj način
je to za Srdju stvarna i korisna povratna informacija. Dakle, da bi
smanjili šansu da druga osoba ne prihvati vašu pohvalu, jednostavno
opišite konkretno ponašanje kojim ste zadovoljni.
Kada upućujete komplimente i izražavate nježnost važno je,
takodje, znati da je veliko izražavanje osjećanja jednom godišnje
manje značajno za osobu koja to prima nego češće davaje malih
komplimenata i povratnih informacija.
Kao što vidite, otvaranje je u tehničkom smislu veoma
jednostavno. Treba samo da znate šta želite, mislite i osjećate, i da to
kažete. Ono što nije toliko jednostavno za sprovesti u djelo - a veoma
je bitno - jeste da to isprobate u realnim životnim situacijama. Dok to
budete činili pokušajte da osjetite šta se dešava unutar vas.
Najvjerovatnije ćete se u svojim mislima dugo i detaljno pripremati za
“taj neugodni momenat” otvaranja bliskoj osobi, ali će vas u zadnjem
momentu nešto spriječiti. To “nešto” što vas je spriječilo nije ništa
drugo do strah od odbacivanja, kritike, nekompetentnosti,
odgovornosti, ispoljavanja osjećanja ili vezivanja. Svi ovi strahovi
mogu da se jave pojedinačno ili udruženo. Isto tako, mogu i nastati na

različite načine: uslovljavanjem, traumatski ili kognitivno. Ali to sve
nije bitno. Ono što jeste bitno, to je da su svi ti strahovi nastali na
polju medjuljudskih odnosa i da samo na tom istom polju mogu biti
ugašeni – upornom upotrebom asertivnih vještina.
Asertivna kritika
Do sada smo govorili o tome kako da se asertivno ponašate

kada neko pokušava da utiče na vaše ponašanje. Ali šta da radite kada
vama smeta način na koji se drugi ljudi oko vas ponašaju? Asertivnost
podrazumijeva uvažavanje prava drugih ljudi, prije svega prava da oni
sami budu procjenjivači svog ponašanja. Kako onda vi možete da
utičete na nečije ponašanje, a da pri tome budete asertivni?
Osnovna vještina vezana za upućivanje asertivne kritike je ja-
govor. Ja-govor podrazumijeva da govorite o sebi kada želite da
saopštite drugoj osobi nešto što vam u njenom ponašanju ili kod nje
smeta: o tome šta vi osjećate, mislite, kako je vama, šta vi želite, kakve
su posljedice ponašanja druge osobe na vas. Na primjer, ako vaš bračni
partner većinu dana provodi spremajući kuću, umjesto da koristite ti-
govor i da ga optužujete: “Ti neprestano spremaš kuću,” implicirajući
da je tu nešto pogrešno, vi možete ja-govorom da mu asertivno
saopštite: “Ne svidja mi se to što većinu vremena provodiš baveći se
kućnim poslovima. Volio bih kada bi više vremena posvetila meni.”
Koristeći ja-govor postižete da druga osoba vašu kritiku ne doživi kao
ugrožavajuću i na taj način ne izazivate u njoj potrebu da se brani, bilo
defanzivno, bilo agresivno. Asertivna kritika ne sadrži emocionalno
nabijene rečenice koje počinju sa: “Nesretan sam…” “Nezadovoljan
sam…”, niti konačne riječi tipa: uvijek, nikad, apsolutno, definitivno i
sl. Riječnik asertivne kritike se sastoji iz izjava kao što su: “Smeta
mi…” “Ne svidja mi se…” “Ne dopada mi se…”
Velika je vjerovatnoća da ćete postići željeni efekat –
promjenu nečijeg ponašanja ili kompromis – ako asertivnu kritiku
upućujete po slijedećoj šemi:
1. asertivni uvod (“Ja mislim, želim, osjećam…”)

2. plus na ličnost (“Mislim da si ti pažljiv, pametan, vrijedan…”)
3. minus na ponašanje (“Meni se ne dopada, ne svidja, smeta
mi…”)
4. prijedlog (kompromis ili konstruktivno rješenje)

5. provjera (“Šta ti misliš o tome?”)
Naravno, davanje “plusa na ličnost” samo u situaciji kada

kritikujete predstavlja vid manipulacije i stvara odbojnost i
sumnjičavost. Bolje je svakodnevno (i nevezano za kritiku!) upućivati
male komplimente i konkretne povratne informacije za sve one sitne i
krupne stvari koje drugi svakodnevno čine za vas.
Kao i sve ostale asertivne vještine, asertivna kritika se tokom
individualnog savjetodavnog rada ili grupnog treninga vježba igranjem
uloga. Evo kako izgleda vježbanje asertivne kritike, uz upotrebu
ostalih vještina:
K: Osjećam da smo se u zadnje vrijeme udaljili. Znam da se trudiš

da dobiješ unapredjenje i da si vrijedan, ali meni smeta što
malo vremena provodiš sa mnom. Mogli bismo ovaj vikend
uzeti kola i odvesti se negdje samo ti i ja. Šta misliš o tome?
(asertivna kritika)
T: Znaš da imam puno obaveza na poslu i da nikako ne mogu
stići.
K: Znam da se trudiš da dobiješ unapredjenje i da si vrijedan, ali
meni smeta što malo vremena provodiš sa mnom. (pokvarena
ploča)
T: Pa, ti si ta koja želi da idemo na ljetovanje ove godine.
K: Da, u pravu si. (prihvatanje odgovornosti)
T: Ne znam kako misliš da platimo sve troškove i da idemo na
ljetovanje ako ja ne dobijem povećanje plate do ljeta.
K: Ja sam zaista željela da idemo na ljetovanje, ali meni smeta što
malo vremena provodiš sa mnom. (prihvatanje odgovornosti i
pokvarena ploča)
T: Pa, ti hoćeš i jare i pare!
K: Ne razumijem. Šta je loše u tome što ja hoću i jare i pare?
(vraćanje loptice)
T: Ne možemo si sve priuštiti: i da idemo na ljetovanje i da
budemo više zajedno.
K: U pravu si, ne možemo si sve priuštiti. Ali meni smeta što više
vremena ne provodimo zajedno. (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
T: Ti si stvarno nemoguća!
K: Znam da sam ponekad nemoguća, ali mi smeta što više

vremena ne provodimo zajedno. (prihvatanje odgovornosti i
pokvarena ploča)
T: Ni ti ne provodiš vrijeme sa mnom.
K: Kako to misliš? (vraćanje loptice)
T: Kad god dodjem naveče s posla ti se spremaš za izlazak sa
prijateljicama.
K: Vjerovatno si u pravu. Ja dosta izlazim sa prijateljicama. Ali ne
razumijem šta je loše u tome što ja izlazim sa prijateljicama.
(prihvatanje odgovornosti i vraćanje loptice)
T: Kad god dodjem kući tebe nema!
K: Šta u vezi toga što mene nema u kući tebi smeta? (vraćanje
loptice)
T: Pa, to što ne mogu da budem sa tobom.
K: Da li to znači da ti želiš da provodiš više vremena sa mnom?
(vraćanje loptice)
T: Da.
K: Raduje me što i ti želiš isto što i ja. To mi govori da ti je i dalje
stalo do mene. Ali smeta mi što si svaki put kada se kasno
vratiš sa posla mrtav-umoran. Ako bi češće dolazio ranije sa
posla i bio odmorniji naveče, ja bih se rado odrekla izlazaka sa
prijateljicama. Šta ti misliš o tome? (asertivna kritika)
T: Pa, vidjeću šta mogu da uradim po tom pitanju.
K: Kada?
T: Ne znam. Slijedeće sedmice.
K: U redu. Radujem se tome!
Asertivna kritika uvažava pravo drugog da sam bude konačni

procjenjivač vlastitog ponašanja. Ako ne uputimo asertivnu kritiku
nečijeg ponašanja mi mu uskraćujemo mogućnost da nešto promjeni u
njemu. Asertivna krtika podrazumijeva otvorenost prema osobi koju
kritikujemo i ne sadrži nikakav oblik manipulacije i prisile da neko
promjeni svoje ponašanje ako on ne procjeni da je to ono što on želi.
Mi ne koristimo nikakve “logične” ili “ispravne” razloge da bi nekome
nametnuli našu strukturu dobro-loše s ciljem da ga natjeramo da se
ponaša onako kako mi želimo. Jedini argument koji mi imamo - i
mirnim glasom ga iznosimo - jeste naša želja da se neko ponaša na
način koji se nama dopada. Krajnju procjenu i odluku o tome da li će
promjeniti svoje ponašanje zadržava onaj drugi. Granica naše slobode
je sloboda drugih ljudi. Isto tako, drugi ljudi imaju pravo da

procjenjuju svoje ponašanje, ali ne i naše. Mi smo isključivi
procjenjivači sopstvenog ponašanja.
Sistematsko upražnjavanje asertivnosti

u realnim životnim situacijama
U prethodnom poglavlju govorili smo o sistematskoj upotrebi

svake pojedinačne asertivne vještine kroz igranje uloga tokom
individualnog savjetodavnog rada ili grupnog treninga. Svaki dijalog je
prikazivao upotrebu odredjene asertivne vještine. U realnom životu,
medjutim, većina situacija zahtjeva da se upotrebi više od jedne
asertivne vještine da bi se izašlo na kraj sa manipulatorom. Materijal za
vježbanje takve mješovite upotrebe asertivnih vještina tokom
individualnog savjetodavnog rada ili grupnog treninga uglavnom
dolazi iz klijentovih iskustava sa praktikovanjem naučenog u realnim
životnim situacijama. Klijenti dolaze sa primjedbama kako nisu imali
uspjeha sa upotrebom asertivnih vještina u realnim situacijama ili sa
željom da se pripreme za realne životne situacije koje im predstoje, a
kod njih izazivaju strah da neće uspijeti da izadju na kraj sa njima (kao
što su: reklamacija pokvarenog proizvoda, intervju za posao, prijemni
ispit, izlazak sa osobom suprotnog pola, konflikt sa bliskom osobom).
U prvom slučaju, kada su klijenti doživjeli neuspjeh sa
upotrebom asertivnih vještina, rijetko pronalazimo proceduralne greške
u upotrebi samih vještina. Ono što obično leži u osnovi takvih
neuspjeha, koji su očekivani kod početnika, je to što još uvijek nisu
pokidne veze izmedju uslovljenog straha, anksioznosti i osjećanja
krivice, s jedne, i socijalnih situacija, s druge strane. Postojanje te veze,
koja ne može da se pokida bez dosljedne upotrebe asertivnih vještina u
realnim životnim situacijama, dovodi do toga da se klijenti u realnim
životnim situacijama počnu ponašati po starom obrascu – negiranje,
defanzivnost i kontrakritika. Drugi čest uzrok neuspjeha upotrebe
asertivnih vještina jeste nedostatak onoga što čini osnovu asertivnosti –
upornosti. U slučaju da su klijenti doživjeli neuspjeh sa upotrebom
asertivnih vještina u realnim situacijama, te realne situacije se igraju
tokom individualnog savjetodavnog rada ili grupnog treninga, a
klijentu se obraća pažnja na ono u čemu se nalaze korjeni neuspjeha
koji je doživio. U drugom slučaju, kada su klijenti anksiozni prije

nekog predstojećeg dogadjaja, sa njima se igraju te situacije i klijentu

se daje emocionalna podrška.
Bilo koji razlog da je u pitanju za donošenje materijala iz
realnog života na individualni savjetodavni rad ili grupni trening, od
klijenta se zahtjeva da prilikom proigravanja tih situacija slobodno
upotrebljava sve vještine za koje misli da bi mogle da mu koriste u toj
specifičnoj situaciji. Takav postupak ga priprema za realne životne
situacije koje svojim varijabilitetom nekada (ne uvijek) zahtjevaju
upotrebu različitih asertivnih vještina.
Veoma je važno klijentu podvući važnost dosljedne upotrebe
asertivnih vještina u svim interakcijama u kojima neko pokušava da
manipuliše njegovim ponašanjem i emocijama. Navika da odustanemo
od asertacije, kao i sve druge navike, su veoma učvršćeni obrasci
ponašanja i zbog toga zahtjevaju upornu borbu - putem upotrebe
asertivnih vještina u svim situacijama u kojima su naša prava ugrožena
- da bi bile uništene. Primjeri koji slijede su izvještaji klijenata koji su
odlučili da se uhvate u koštac sa svojom neasertivnošću. Neki od njih
su veoma kratki i predstavljaju primjere kako manipulacije nekada
mogu biti brzo uništene. Drugi su prilično dugački i ostavljeni su u toj
stvarnoj dužini da bi pokazali koliko je u nekim situacijama potrebno
da budemo uporni da bi izašli na kraj sa manipulatorom. Ovi izvještaji
predstavljaju primjere upotrebe svih asertivnih vještina u različitim
situacijama.
Asertivno nošenje sa manipulacijama u poslovnim odnosima
Manipulisanje putem indukovanja osjećanja krivice i

anksioznosti je česta pojava u poslovnim interakcijama kao što su
odnos sa poznanicima, prodavačima, advokatima ili doktorima. Možda
će vas začuditi da je odnos sa doktorom poslovan odnos. Ali to je
činjenica. Doktor nije isključivi procjenjivač toga šta biste vi “morali”
učiniti za sebe u medicinskom ili bilo kojem drugom smislu. Da biste
primili medicinski tretman koji želite, vi treba da se suočite sa
činjenicom da je doktor samo tehnički konsultant koji preporučuje
specifičnu medicinsku proceduru koja će, nadamo se, dovesti do
izlječenja. Ali vi ste i dalje procjenjivač toga da li ćete ili ne prihvatiti
savjet i isključivo vi snosite odgovornost za to što jeste ili niste slijedili
doktorova uputstva. Mnogi ljudi biraju da ne budu asertivni prema
doktoru strahujući da bi on mogao da prestane da brine o njihovom
zdravlju ili da im kaže da nadju drugog doktora. Iako su to mogući

ishodi, oni nisu vjerovatni. Realno gledano, sve ovo su poslovni
odnosi, a ne odnosi u kojima vam neko govori šta da radite i vi pri
tome nemate nikakvu mogućnost izbora.
Bojan i Žare
Pogledajmo kako je tekao Bojanov telefonski razgovor sa

manipulativnim poznanikom. Njegov manipulativni poznanik je već
mnogo puta prije toga zahtjevao da mu Bojan pozajmi automobil, a on
prije asertivnog treninga nije mogao da mu se usprotivi:
Žare: Zdravo Bojane.

Bojan: Zdravo.
Žare: Slušaj, zovem te zato što mi trebaju tvoja kola
poslijepodane.
Bojan: Razumijem da ti trebaju moja kola, ali ja ne želim da ih
pozajmljujem. (zamagljivanje i otvaranje)
Žare: Bojane, u frci sam. Stvarno mi trebaju kola.
Bojan: Razumijem da ti trebaju moja kola, ali ja ne želim da ih
pozajmljujem. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Žare: Ne razumijem. Do sada si mi uvijek pozajmljivao kola. Šta
je sad bilo?
Bojan: U pravu si, do sada sam ti pozajmljivao kola, ali ovaj put
ne želim da ti ih pozajmim. (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
Žare: Šta je bilo? Da se nisi nešto naljutio na mene?
Bojan: Nisam se naljutio. Jednostavno ne želim da ti pozajmim
kola. (pokvarena ploča)
Žare: Pa, zbog čega?
Bojan: Nema razloga. Jednostavno ne želim da ti pozajmim kola.
(pokvarena ploča)
Žare: Kako nema razloga. Uvijek postoji neki razlog.
Bojan: Vjerujem da ti tako misliš, ali ja jednostavno ne želim da ti
pozajmim kola. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Žare: Uvijek sam ti ih vraćao u urednom stanju.
Bojan: Istina, uvijek si mi vraćao kola u urednom stanju, ali ovaj
put ne želim da ti ih pozajmim. (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
Žare: Večeras mi dolazi sestra iz Njemačke. Kako da je dovezem

sa stanice?
Bojan: Razumijem kako se osjećaš, ali ja ne želim da ti pozajmim
kola. (Umjesto: Pozovi taksi, ili: Imas gradski prevoz, ili
bilo koji drugi prijedlog) (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
Žare: Ali stvarno nemam vremena. Od koga da pozajmim kola
do večeras?
kola. (Umjesto: Probaj da pitaš Peru ili djoku, zašto od njih
nikada nisi tražio kola?) (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Žare: Znaš da te ne bi gnjavio da mi nije frka.
Bojan: Znam da ne bi, ali ja ne želim da ti pozajmim kola.
(pokvarena ploča)
Žare: Pa šta sad da radim?
kola. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Žare: Dobro, ako je tako.
Bojan: Nazovi me neki drugi put ako ti zatrebaju kola, ali ovaj put
ne želim da ih pozajmljujem. U redu? (kompromis i
pokvarena ploča)
Žare: U redu, ali meni sad trebaju kola.
Bojan: Razumijem kako se osjećaš, ali ja sad ne želim da ih
pozajmim. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Žare: Da razumiješ pozajmio bi mi ih.
Bojan: Vjerujem da ti tako misliš, ali ja ne želim da ti pozajmim
kola. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Žare: Dobro, čujemo se.
Bojan: Čujemo se.
Marijana i gost
Nakon što jednom uvježbate asertivno ponašanje u

svakodnevnim situacijama i steknete zadovoljavajući nivo
samopouzdanja u socijalnim situacijama, može se desiti da se pojavi
neko ko će vam naizgled srušiti sav uloženi trud svojom upornom
arogancijom. Takvi gubici vjere u stečene asertivne vještine su pojave
koje se dešavaju u realnom životu i zbog toga je preporučljivo
klijentima koji uče asertivne vještine da se pripreme na njih i da zbog
toga ne odustanu od asertacije, već da ulože dodatan napor da izadju na

kraj sa manipulatorom koji je uglavnom samo malo tvrdji orah, ali je i
dalje orah!
Marijana je radila kao konobar u jednom uglednom restoranu i
redovni gosti su joj bile veoma poznate i “moćne” ličnosti. Osobi sa
manjkom asertivnih vještina takve mušterije po pravilu predstavljaju
neizbježan izvor svakodnevnih frustracija i nezadovoljstava. Na jedan
grupni trening ona je došla sa sledećim problemom: jedan od uglednih
gostiju redovno je dovodio svog četvorogodisnjeg sina koji je više od
svega volio da trči i stvara buku po restoranu. To je, naravno, smetalo
većini gostiju koji su Marijani obraćali sa zahtjevom da smiri
“nemogućeg” gosta. Medjutm, svaki put kada bi zamolila oca da
interveniše, on bi joj arogantno odgovarao jasno joj stavljajući do
znanja da nema namjeru da preduzme ništa da smiri svog sina. Nakon
što je na treningu vježbala da asertivno izadje na kraj sa ovim gostom,
Marijana se, zahvaljujući svojoj upornosti i odlučnosti da postane
asertivna, osjetila spremnom da se ponovo suoči sa njim.
Nakon što su naručili ručak, mali gost je počeo da pravi buku i
Marijana je bila zamoljena od strane jednog, takodje uglednog gosta da
interveniše. Udahnuvši duboko, prišla je ocu i po ko zna koji put mu se
asertivno obratila:
Marijana: Gospodine, molim vas da smirite vašeg sina.

Gost: Da ga smirim? Čime?
Marijana: Ne znam, gospodine, ali vas molim da ga smirite.
(pokvarena ploča)
Gost: Smirite ga vi ako možete…
Marijana: Žao mi je, gospodine, ali to nije moj posao. Molim vas
da ga vi smirite. (otvaranje i pokvarena ploča)
Gost: On je djete. šta očekujete od djece? Da sjede mirno
kao bubice? On treba da trči, da živi… Pogledajte ga
samo kako je veseo.
Marijana: Da zaista je veseo. Pravila restorana, medjutim, nalažu
da gosti ne uznemiravaju ostale goste, te vas molim da
se ponašate u skladu sa njima i smirite vašeg sina.
(zamagljivanje i pokvarena ploča)
Gost: Ko se žalio da ga uznemiravamo? Već mjesecima me
uporno gnjavite sa istim stvarima. Žaliću se vlasniku
restorana na vaše ponašanje. Ako se niko nije žalio, ne
vidim razlog da me maltretirate svaki put kada dodjem

na ručak sa porodicom.
Marijana: Da zaista, ja nemam razlog da vas maltretiram.
Gospodin za stolom u ćošku se žalio na ponašanje
vašeg sina, te vas molim da poštujete pravila restorana
i smirite vašeg sina. (otvaranje i pokvarena ploča)
Gost: Koji gospodin? Onaj u ćošku? On je od juče na
funkciji u politici i sutra ga neće biti, a ja sam stari
gost i moje djete valjda ima pravo na igru.
Marijana: Gospodin je gost restorana. Molim vas da smirite
vašeg sina. (pokvarena ploča)
Gost: Hoćete da zabranite da se moje djete igra i živi?
Marijana: Pravila restorana nalažu da gosti ne uznemiravaju
ostale goste, te vas molim da se ponašate u skladu sa
njima i smirite vašeg sina. (pokvarena ploča)
Gost: Zovite mi šefa sale.
Marijana: Šef sale nije tu. Ako želite možete mu ostaviti poruku
ili svoj broj telefona i ja ću mu prenijeti da vam se
javi. Do tada, molim vas da smirite vašeg sina.
(kompromis)
Gost: On će se slobodno igrati dok od šefa sale ne čujem da
mi je to zabranio.
Marijana: Šef sale je donio ova pravila i molim vas da se
ponašate u skladu sa njima i smirite vašeg sina.
(pokvarena ploča)
Gost: Ta pravila se odnose na odrasle ljude koji znaju šta je
red. Zar očekujete da moj četvorogodišnji sin zna šta je
red?
Marijana: Pravila restorana se odnose na sve goste, te vas molim
da se ponašate u skladu sa njima i smirite vašeg sina.
(pokvarena ploča)
Gost: Ja vas upravo pitam da li očekujete od mog
četvorogodišnjeg sina da shvati vaša pravila i ponaša u
skladu sa njima?
Marijana: Molim vas da smirite vašeg sina. (pokvarena ploča)
Gost: Da li ste čuli šta vas pitam?
Marijana: Čula sam šta me pitate. Molim vas da smirite vašeg
sina. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Gost: Da li se vi pravite gluvi, gospodjo?
Marijana: Vjerujem da vi tako mislite. Molim vas da smirite

vašeg sina. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Gost: Da li je to sve što vi znate da kažete?
Marijana: Vjerujem da vi tako mislite. Molim vas da smirite
Gost: Ovo je nečuveno!
Marijana: Razumijem kako se osjećate, ali vas molim da smirite
Gost: Dobro, zar ne vidite da se smirio? I njemu je dosadilo
to vaše maltretiranje i drskost!
Marijana: Da, lijepo što se smirio. Molim vas da se pobrinete da
se vaš sin i ubuduće ponaša u skladu sa pravilima
restorana. (otvaranje)
Gost: Nečuveno…
Marijana: Hvala vam.
Ovaj razgovor jasno pokazuje kako upornost u kombinaciji sa

asertivnim vještinama može da učini da se osjećate zadovoljni svojim
ponašanjem, čak i pored arogantnih i moćnih manipulatora kakav je
ovaj gost, i da uspješno obavljate svoje svakodnevne dužnosti uprkos
ovakvim neprijatnostima.
Medjutim, nakon toga ugledni gost se zaista žalio šefu sale i
ovaj je Marijanu pozvao na razgovor. Iako nije imala vremena da se
pripremi na grupnom treningu za taj susret koji se desio odmah
sutradan, Marijana je ohrabrena prethodnim uspješnim nošenjem sa
arogantnim gostom samopouzdano ušla u situaciju u kojoj se našla.
Šef sale: Marijana, gopodin Arogantić se žalio na vas.
Marijana: Ne razumijem. Zbog čega se gospodin Arogantić žalio
na mene? (vraćanje loptice)
Šef sale: Mislite da nije imao razlog da se žali?
Marijana: Ne znam da li gospodin imao razlog da se žali.
(otvaranje)
Šef sale: Ne znate?
Marijana: Ne znam. (pokvarena ploča)
Šef sale: Vi niste uradili ništa zbog čega bi se on žalio?
Marijana: Moguće je da gospodin nečim nije bio zadovoljan, ali
ja ne znam o čemu se radi. (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
Šef sale: Hoćete da vam ja kažem?
Marijana: Voljela bih, ako znate. (otvaranje)

Šef sale: Zašto biste voljeli da vam to kažem?
Marijana: Da bih mogla da popravim svoje ponašanje ukoliko
sam u nečemu pogrešila. (otvaranje)
Šef sale: M-hm… Dobro. Gospodin Arogantić je naš stari gost i
ne biste trebali da ga uznemiravate.
Marijana: Ne razumijem. Čime ja uznemiravam gospodina
Arogantića. (vraćanje loptice)
Šef sale: On se žalio na to da ga vi prekidate i uznemiravate
svaki put kada dodje sa porodicom u restoran. To nije
u redu – da se tako ponašate prema našim starim i
stalnim uglednim gostima.
Marijana: Razumijem da nije u redu da uznemiravam naše goste,
ali i dalje ne razumijem čime sam uznemirila
gospodina Arogantića. (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
Šef sale: Pa, on mi je rekao da zahtjevate od njegovog
četvorogodišnjeg sina da sjedi mirno na stolici i da ne
diše.
Marijana: Vjerujem da vam se gospodin žalio na to, ali ja nisam
zahtjevala da njegov sin sjedi mirno na stolici i ne
diše, već da ne trči i ne galami po restoranu. To su
pravila restorana koja ste vi donijeli i ja sam ga
zamolila da se ponaša u skladu sa njima. Da li vi želite
da se ja ponašam drugačije u odnosu na gospodina
Arogantića? (zamagljivanje i vraćanje loptice)
Šef sale: Pa, gospodin Arogantić je naš stari gost. Mogli biste
biti malo ljubazniji sa njim.
Marijana: Razumijem da je gospodin Arogantić stari gost. Kako
želite da se postavim prema njemu i njegovom sinu na
čije ponašanje se žale ostali gosti restorana?
(zamagljivanje i vraćanje loptice)
Šef sale: Ko se žalio na njegovo ponašanje?
Marijana: Gospodin Novopečenić.
Šef sale: Gospodin Arogantić je ipak naš stari gost.
Marijana: Razumijem da je gospodin Arogantić stari gost. Kako
želite da se postavim prema njemu i njegovom sinu na
čije ponašanje se žale ostali gosti restorana?
Šef sale: Pa, ne znam, Marijana. Da budete malo ljubazniji.

Marijana: šta to tačno znači u ovoj situaciji kada se ostali gosti
žale na ponašanje njegovog sina? (vraćanje loptice)
Šef sale: Možda da ga malo zabavite.
Marijana: Ne razumijem. Koga da zabavim? Sina gospodina
Arogantića? (vraćanje loptice)
Šef sale: Pa, da.
Marijana: Vjerujem da bi to bilo dobro rješenje, ali u opisu mog
posla nije zabavljanje gostiju, te se ja neću time baviti.
Šef sale: Da… Nista, budite ljubazniji kada tražite od gospodina
Arogantića da smiri svog sina.
Marijana: Ne razumijem. Kako da budem ljubaznija? (vraćanje
loptice)
Šef sale: Pa, šta mu kažete inače?
Marijana: Kažem mu: “Molim vas da smirite vašeg sina.”
Šef sale: I ništa više?
Marijana: Objasnim mu da su takva pravila restorana i da se gosti
žale na ponašanje njegovog sina, te ga zamolim da se
ponaša u skladu sa njima.
Šef sale: Dobro, i da li on onda smiri sina.
Marijana: Da, nakon što mu to ponovim više puta.
Šef sale: Pa, u čemu je onda problem.
Marijana: Ne znam. U čemu je problem?
Šef sale: Da… Dobro. Ja ću pokušati objasniti gospodinu
Arogantiću naša pravila i zamoliti ga da naš razumije.
Marijana: U redu. Da li ima još nešto na što želite da mi skrenete
pažnju (vraćanje loptice)?
Šef sale: Ne, Marijana. Možete se vratiti na posao.
Marijana: U redu. Hvala vam.
Asertivno nošenje sa manipulacijama u autoritativnim odnosima
Autoritativni socijalni odnosi su slični poslovnim po tome što

imaju svoju strukturu i “pravila igre”. Medjutim, ono što ih razlikuje
od poslovnih i približava ravnopravnim odnosima jeste to što su
“pravila igre” mnogo manje unaprijed odredjena. U ovoj vrsti
socijalnih odnosa uvijek postoji dovoljan stepen slobode koji autoritet,
ali i potčinjeni mogu da koriste da bi manipulisali.
U prethodnom primjeru, a i u onim koji slijede, prikazano je

na koji način se ovi odnosi razlikuju od poslovnih i ravnopravnih.
Naglasak je na vještinama koje su adekvatne za ovu vrstu odnosa, a to
su (pored zamagljivanja i pokvarene ploče koje su najadekvatnije za
poslovne odnose, te kompromisa koji je adekvatan u svim situacijama
– osim, naravno, onim koje ugrožavaju vaš doživljaj ličnog integriteta)
vraćanje loptice i prihvatanje odgovornosti. Uz te vještine se
povremeno koristi i otvaranje, koje je najprikladnije za ravnopravne
odnose i čini njihovu osnovu. Iz navedenih razloga se autoritativni
odnosi svrstavaju u prelazne izmedju poslovnih i ravnopravnih.
Dragana i profesor
Kada se Dragana javila na asertivni trening, bila je

nezadovoljna zato što zbog svog agresivnog ponašanja nije mogla da
uspostavi trajne bliske odnose sa drugim osobama, naročito sa
muškarcima, iako je zbog svoje prodornosti uglavnom dobijala ono što
je htjela. Medjutim, iako je zbog takvog ponašanja već duži vremenski
period imala teškoće u odnosima sa bliskim osobama, neposredan
problem koji je naveo na pomisao da nešto promjeni u svom ponašanju
jeste to što u odnosima s autoritetima nije uspjevala da kontroliše svoje
agresivno ponašanje, a to joj je stvaralo mnogo nevolja jer su je
profesori često “uzimali na zub.”
Pošto je Dragana studirala u gradu u kojem nije stanovala
imala je dosta problema sa profesorom koji je imao običaj da zakazuje
ispitne rokove mimo zvaničnih rokova. Pokušala je da učini nešto u
pravcu mjenjanja profesorovog nezakonitog ponašanja koje su mnogi
tolerisali iz straha od suprostavljanja autoritetu. Medjutim, zbog njenog
agresivnog ponašanja, profesor je odlučio da joj pokaže “ko je ko” tako
što joj je (tokom svojih vanrednih rokova) pronalazio rupe u znanju.
Dragana je na kraju “shvatila ko je ko”, odustala od svojih
profesionalnih ambicija, izgubila samopouzdanje, povukla se i godinu
dana nije izlazila na ispite. Agresivno ponašanje ju je, dakle, koštalo
godinu dana studiranja, ali ona danas kaže da ne žali zbog toga jer ju je
to navelo da se javi na asertivni trening. Nakon što je kroz igranje
uloga uvježbala da asertivno zahtjeva da profesor zakaže rok u periodu
zvaničnih ispitnih rokova, odlučila je da pokuša in vivo.

Dragana: Dobar dan, profesore.

Profesor: O, otkud vi koleginice? Nije vas dugo bilo.
Dragana: Da, zaista me nije dugo bilo.
Profesor: Dosli ste na konsultacije?
Dragana: Ne. Hoću da izadjem na ispit. (otvaranje)
Profesor: O, pa, lijepo! Znate da je ispit za tri dana.
Dragana: Da, znam, ali ja hoću da pomjerim ispit za dve sedmice
kada počinje zvanični ispitni period. (otvaranje)
Profesor: Žao mi je, koleginice, ali zar mislite da ću zakazivati jos
jedan rok samo zbog vas?
Dragana: Ne mislim da ćete ga zakazivati samo zbog mene, već
zato što je to zvanični ispitni period i vi imate obavezu
da zakažete termin u tom periodu. (otvaranje)
Profesor: Pa, ne mislite valjda da ću se ja prilagodjavati vama? Ja
sam, koleginice, zakazao ispitni rok koji će se održati za
tri dana. Bili ste obavješteni o tome prije mjesec dana.
Dragana: Da, bila sam obavještena, ali vi imate obavezu da
zakažete termin u zvaničnom ispitnom periodu.
(pokvarena ploča)
Profesor: Ja sam pomjerio rok zbog toga što imam obaveze. Imam
ja i druge obaveze osim da vama zakazujem ispite.
Dragana: Vjerujem da imate još obaveza, ali imate i zakonsku
obavezu da zakažete termin u zvaničnom ispitnom
periodu. (Umjesto: Vi uvijek imate druge obaveze!
Nikada niste dali ispitni rok u zvaničnom periodu. Sve
vam je preče od studenata!) (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
Profesor: U tom periodu imam važan seminar u Beču i neću stići.
Dragana: Razumijem da vam je seminar u Beču važan, ali vi imate
zakonsku obavezu da zakažete termin u zvaničnom
ispitnom periodu. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Profesor: Da, koleginice, u pravu ste, ali ovaj put to neću moći
ispuniti.
Dragana: Ja želim da izadjem na ispit u zvaničnom ispitnom
periodu. (otvaranje)
Profesor: Možete vi da želite šta god hoćete, ali ja neću specijalno
zbog vas zakazivati poseban rok!

Dragana: Vi imate puno pravo da ne ispoštujete zakonske obaveze,

ali ja ću u tom slučaju iskoristiti svoje pravo da se žalim
dekanatu. (otvaranje)
Profesor: Vi to meni prijetite?
Dragana: Vjerujem da vi to doživljavate kao prijetnju, ali ja ću
iskoristiti svoje pravo da se žalim dekanatu ukoliko ne
ispoštujete zakonsku obavezu. (zamagljivanje i
pokvarena ploča)
Profesor: A znate li da će to imati i odredjene posljedice?
Dragana: Moguće je da će biti posljedica, ali ja ću iskoristiti svoje
pravo da se žalim zato što niste ispoštovali zakonsku
obavezu. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Profesor: Samo naprijed!
Dragana: Ne razumjem. Vi nećete zakazati ispit u zvaničnom
periodu iako vas zakon obavezuje na to? (vraćanje
loptice)
Profesor: Dobro ste razumjeli!
Dragana: U redu. To je vaše pravo.
Profesor: Do vidjenja, koleginice.
Dragana: Do vidjenja.
Nakon ovog razgovora, Dragana je iskoristila svoje pravo na

žalbu i pred komisijom, u redovnom ispitnom roku, položila ispit
desetkom.
Danas, nakon što je postala asertivna, završila je fakultet,
zaposlila se, uživa u potkrepljujućoj vezi sa vrlo šarmantnim
muškarcem i u bliskim odnosima sa novim i starim prijateljima s kojim
je obnovila kontakte na vlastitu inicijativu i uz pomoć asertivnih
vještina.
Mladen i Vojin
Sledeći primjer govori o Mladenu, šefu čiji je najbolji radnik,

Vojin, iznenada počeo veoma traljavo da obavlja posao. Kada je
Mladen ispričao hronologiju dešavanja postalo je očigledno da je Vojin
cijelo vrijeme radio pedantno, često i prekovremeno, jer je očekivao da
će ga Mladen nagraditi unapredjenjem ili bar povišicom. Kada je
zaključio da “od toga neće biti ništa” prestao je da se trudi i iz “osvete”
počeo da zabušava.
To je interpretirano kao defanzivnost Vojina koji je odlučio da

radi više i duže nego ostali radnici očekujući da će to njegov šef
primjetiti, umjesto da asertivno kaže Mladenu: “Želim unapredjenje
(i/ili povišicu). Šta treba da uradim da bih to postigao?” Na taj način on
se upustio u čitanje misli, umjesto da je asertivno provjerio da li postoji
potreba za novim šefovima na odjelu (ili budžet za povišice), kao i
volja šefa da mu pomogne da to postigne. Kada je uvidio da njegov šef
ne interpretira njegove postupke na način koji je on želio, počeo je da
mu se sveti tako što će mu “pokazati kako je kada on ne radi više i
duže nego ostali radnici”, rizikujući na taj način da dobije otkaz.
Mladen, koji je prije nego što je počeo vježbati asertivnost i
sam bio defanzivan, saosjećao je sa Vojinom kojeg je veoma cjenio
kao radnika. Iako zbog loše situacije u firmi nije mogao da ga
unaprijedi ili da mu da povišicu, želio je da mu pomogne da asertivno
izrazi ono šta želi.
Mladen: Vojine, želim da razgovaram sa vama. Možete li doći u

moju kancelariju? (otvaranje)
Vojin: Mogu, šefe… (ulazi i zatvara vrata za sobom).
Mladen: Izvolite sjesti.
Vojin: Hvala…
Mladen: Vojine, u zadnje vrijeme ne obavljate posao kao prije.
Šta više, počeli ste da ga obavljate manje kvalitetno od
većine ostalih radnika. Volio bih da znam šta se dešava?
(otvaranje)
Vojin: Ne znam… (nervozno se vrti na stolici) Ja nisam
primjetio…
Mladen: Moguće je da vi niste primjetili, ali jeste počeli da radite
manje kvalitetno od većine ostalih. (zamagljivanje i
pokvarena ploča)
Vojin: …Da, možda sam počeo slabije da radim… (na licu mu
se vidi ljutnja) …Neću ni ja do vijeka biti magarac za
vuču…
Mladen: Ne razumijem. šta znači da nećete do vijeka da budete
magarac za vuču? (vraćanje loptice)
Vojin: Pa… (nervozan je) …To što sam rekao...
Mladen: (mirno) Da, čuo sam šta ste rekli, ali i dalje ne
razumijem šta znači da nećete do vijeka da budete
magarac za vuču? (pokvarena ploča)
Vojin: (vrpolji se na stolici) …Pa, šefe, ja mislim da sam se

dosta trudio na ovom poslu…
Mladen: Da, zaista ste se trudili više nego ostali, ali i dalje ne
razumijem šta hoćete da mi kažete? (zamagljivanje i
vraćanje loptice)
Vojin: (ljutito)…Dosta sam se trudio i dosta mi je više…
Mladen: Ja sam imao doživljaj da vi radite više od ostalih zato što
volite ovaj posao i zato što ste vrijedni. Veoma vas
cjenim zbog te vaše osobine. Medjutim, nije mi jasno
zašto vam je odjednom dosta ovog posla. Volio bih da
mi pomognete da shvatim o čemu se radi. (otvaranje)
Vojin: Pa, šefe, radi se o tome da sam ja očekivao da će neko
znati da cjeni moj trud… Razmijete me?
Mladen: Ja zaista cijenim vaš trud. Ne znam, medjutim, šta bi za
vas bio pokazatelj da cijenim vaš rad? (otvaranje)
Vojin: Pa… Ne znam kako da vam kažem, ali ja sam očekivao
da ću biti unaprijedjen… Ili da ću bar dobiti povišicu za
ovoliki trud…
Mladen: Razumijem da ste očekivali unaprijedjenje ili povišicu,
ali ja jednostavno nisam u mogućnosti da vam to pružim
zbog stanja u firmi, iako ste vi to zaslužili. Ako bi neko
trebao da bude unaprijedjen onada ste to vi, ali radom
koji ste pokazali u zadnje vrijeme gubite mogućnost da
to ostvarite kada se stvore uslovi da firma ponudi
radnicima unaprijedjenje ili povišicu. Pored toga, ja
mislim da bi bilo bolje da ste mi izrazili želju da
napredujete, jer bih tada mogao da vam kažem šta tačno
treba da radite da bih vas ja unaprijedio, kao i kakve su
šanse da se to desi u skorije vrijeme. Na ovaj način, bez
otvorenog razgovora sa mnom, mogli ste samo da
naškodite sebi rizikujući da dobijete otkaz zbog slabijeg
kvaliteta vašeg rada. (otvaranje)
Vojin: Da, u pravu ste… Ja sam mislio da ćete vi sami shvatiti
zašto se ja ovoliko trudim. Mislim, ne trudim se samo
zbog unapredjenja… Ja zaista volim ovaj posao, ali bih
želio i da napredujem.
Mladen: Razumijem vas, Vojine. Sada mi je jasnije šta želite i
volio bih kada ubuduće ne bi zahtjevali da vam čitam
misli, jer ja to ne umijem.
Vojin: Žao mi je zbog toga. Potrudiću se da popravim kvaliet

svog rada.
Asertivna komunikacija u ravnopravnim odnosima
Kada klijenti više nisu početnici u asertivnim vještinama,

nakon što su stekli dovoljno prakse tokom individualnog
savjetodavnog rada ili grupnog treninga, kao i u realnim životnim
situacijama, oni su spremni da se upuste u upotrebu asertivnih vještina
u najkomplikovanijim interpersonalnim odnosima – bliskim i
ravnopravnim. Najbolje je početi vježbanjem situacija iz odnosa sa
ljudima do kojih nam je najviše stalo, za koje smo najviše vezani i čije
nam je mišljenje veoma važno – naših intimnih seksualnih partnera.
Različiti autori koji su se bavili asertivnim treningom preporučuju da
na početku to bude baš ova oblast ljudskog ponašanja i interakcije (bar
tokom individualnog savjetodavnog rada ili grupnog treninga) zato što
ona garantuje fiziološko-psihološku aktivaciju i pažnju kada počnemo
sa ovom temom. Kada se prvi put povede razgovor na temu kako
asertivnost može uticati na rješavanje problema seksualnosti, obično se
primjeti da je pogled svih klijenata usmjeren prema psihologu i da se
bukvalno može čuti njihovo disanje.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg se učenje upotrebe
asertivnih vještina započinje ovom temom: nemoguće je da u isto
vrijeme budemo anksiozni i duboko zainteresovani u vezi iste teme. A
seksualnost je tema koja, zbog naše psihologije i fiziologije,
neminovno budi duboku zainteresovanost.
Na kraju, treći razlog zbog kojeg je ovo dobra tema za početak
je taj što klijenti nauče da ukoliko mogu da se asertivno (bez napetosti
i stida) nose sa ovim potencijalno sramotnim ličnim željama, onda sve
ostale lične želje neće biti tako teško izraziti (i “ostati živ” pri tome). I
zaista, slijedeći ovu liniju, nakon što klijenti nauče da budu asertivni u
vezi svojih seksualnih želja, psiholog mjenja temu i uči klijente kako
da budu asertivni sa svojim partnerima i drugim bliskom osobama u
vezi bilo koje druge želje: zapošljavanje, briga o djeci, korištenje
porodičnog novca, kupovina nove kuće ili stana, itd. Lista je beskrajna.
Za mnoge seksualne parove i danas su neka vrsta zapovjesti
riječi koje je čuvena engleska spisateljica Džejn Ostin izgovorila u
prošlom vijeku: da je seks veoma važna stvar u životu ljudi, ali o kojoj
ne treba otvoreno razgovarati. Ovakva i slična samoodmažuća i
potpuno disfunkcionalna uvjerenja dovode do toga da mnogi parovi

rijetko, čak i u najintimnijim trenucima, nerado razgovaraju o seksu.
Samoodmažuća uvjerenja ove vrste koja proizvode seksualnu mutavost
imaju svoj uzrok nastanka i održavanja u socijalnim i seksualnim
strahovima, opštem i seksualnom konzervatizmu, ortodoksnom
religioznom vaspitanju, oponašanju roditeljskog ponašanja i mnogm
drugim faktorima.
Bez otvorenog razgovora o seksualnosti, partnerski par i pored
postojanja ljubavi nije u stanju da ostvari skladan i zadovoljavajući
seksualni život, a zbog toga ni bliskost, povjerenje, vezanost i
intimnost. Jedan od najbliskijih i najveličanstvenijih načina
komunikacije sa nekim do koga nam je stalo jeste dijeljenje seksualnih
želja i doživljaja. Mnoga druga intimna iskustva koja djelite sa
najbližim osobama su, takodje, veoma važna za vašu dobrobit i
zadovoljstvo, ali seksualna komunikacija kao akt ljubavi je posebna.
Iako je seks samo jedna (i to veoma primitivana i u svojoj osnovi
velikim dijelom mehanička) karika u lancu komunikacije sa vašim
partnerom, ona je u isto vrijeme i veoma različita i važna karika u
odnosu na sve ostale. Poremećaj u ovoj komunikaciji nije samo
gubitak sam po sebi, već može zakomplikovati izlaženje na kraj sa
mnogim drugim problemima koji nemaju nikakve veze sa seksom.
Ukoliko je seksualna aktivnost često nezadovoljavajuća ili poremećena
zbog pritisaka sa strane ili zbog teškoća u samom seksualnom činu,
često je ugrožen i jedinstveni, privatni i nježni način komunikacije sa
vašim partnerom. Seksualna komunikacija je veoma značajna i mi –
kao posebni članovi kortikalne vrste, koji se ponose postignućima svog
intelekta – bi bili veoma iznenadjeni kada bi znali koliki je stvarni
doprinos opstanku ljudske vrste broj konflikata riješenih u postelji
nakon zadovoljavajućeg seksualnog doživljaja.
Na žalost, mnogi parovi u ravnopravnim odnosima imaju
teškoća sa ovom prirodnom mogućnošću redukovanja anksioznosti,
mogućnošću koja stvara vrhunac bliskosti koji najznačajnije doprinosi
rješavanju problema u intimnim odnosima.
Jedna od najznačajnijih karika u seksualnosti (ako ne i
najvažnija, jer su sve ostale najvećim dijelom biološki date i
mehaničke) kojoj trebamo posvetiti pažnju ako želimo da živimo
zadovoljavajući i potkrepljujući život sa svojim partnerom jeste
komunikacija. Sintagma “First assertion, then insertion” skovana u
anglosaksonskoj literaturi (a mogli bi je prevesti kao: “Prvo asertacija,
a onda penetracija”), ukazuje na logiku terapijskog djelovanja u

partnerskim odnosima zasnovanim na strahovima, ali i na moguće
životno pravilo za potkrepljujući seksualni život sa vašim partnerom.
Vedrana i Aleksandar
Vedrana i njen muž Aleksandar su nakon dvije godina braka i

godinu dana zabavljanja prije braka bili pred raskidom veze. Problema
je bilo mnogo, a čvor u koji su bili zamršeni im je izgledao nerješiv.
Vedrana je na psihološko savjetovanje došla sama. Rekla je da je to
poslednji pokušaj da uradi nešto da spasi njihov brak. Pokušaj da
Aleksandar dodje na zajedničko savjetovanje nije urodio plodom.
Pošto Vedrana nije htjela da odustane, psihološko savjetovanje je
nastavljen individualno.
Otpetljavajući čvor i tražeći početak problema došlo se do
zaključka da jedna stvar nije “štimala” od početka: Vedrana nije bila
zadovoljna svojim seksualnim životom. Iako je Aleksandar bio veoma
pažljiv prema njoj, nije uspjevao da je seksualno zadovolji. “Ja nikada
nisam doživjela orgazam,” objašnjavala je ona. “Iako nemam mnogo
iskustva, čitala sam dosta o tome i znam da nešto propuštam.
Aleksandar je divan muž, ali uvijek žuri. Ne samo u seksu, već i u
svakodnevnom životu. Ja još nisam ni počela u krevetu, a on je već
zavšio. Ja nekako mislim da bih mogla doživjeti orgazam, samo kada
bi on malo usporio. Ali ja jednostavno ne mogu da ga pitam za bilo
kakvu promjenu. Bojim se da bi me odbacio.” Nakon asertivnog
treninga, Vedrana je odlučila da “progovori” i da traži dodatnu
seksualnu stimulaciju.
Vedrana: Želim da razgovaram sa tobom. Da li si raspoložen?

(otvaranje)
Aleksandar: (uzdiše) Ne znam više… Umoran sam od svega.
Vedrana: Razumijem da si umoran, ali meni je veoma važno da
razgovaramo. Ja i dalje mislim da još uvijek možemo
uspjeti. (zamagljivanje i otvaranje)
Aleksandar: Kako? Samo se mučimo već godinu dana.
Vedrana: Mislim da smo tokom savjetovanja otkrili u čemu je
ključni problem. (otvaranje)
Aleksandar: U čemu je ključni problem?

Vedrana: Mislim da ja imam problema sa izražavanjam svojih

želja. (otvaranje)
Aleksandar: Dobro, znamo da si malo stidljivija. I…?
Vedrana: Pa, mislim da ti previše brzo dostižeš vrhunac za
mene. (otvaranje)
Aleksandar: Šta? Kakav vrhunac?
Vedrana: Seksualni… Seksualni vrhunac.
Aleksandar: Orgazam?
Vedrana: Da, orgazam.
Aleksandar: I ti misliš da je to ključni problem u našoj vezi? Ne
mogu da vjerujem. Čime ti sad to pune glavu ti
psiholozi?
Vedrana: Vjerujem da ti se to čini beznačajnim, ali ja mislim da
to jeste ključni problem. (zamagljivanje i otvaranje)
Aleksandar: Ja ne mislim da je to problem.
Vedrana: Vjerujem da ti ne misliš, ali meni je bitno da
razgovaramo o tome. (zamagljivanje i otvaranje)
Aleksandar: Ma, ne želim da razgovaram o tome.
Vedrana: Razumijem kako se osjećaš, ali meni je zaista bitno
da razgovaramo o tome. (zamagljivanje i pokvarena
ploča)
Aleksandar: Ma, neću. To je apsurdno. Sad si našla da razgovaraš
o tome da ja… prebrzo doživljavam vrhunac…
orgazam.
Vedrana: Razumijam kako se osjećaš, ali ne shvatam šta je
apsurdno u tome da razgovaramo o seksu?
Aleksandar: Veza nam se raspada, a ti bi da razgovaraš o seksu.
Vedrana: Da veza nam se zaista raspada, ali ne razumijem šta
je apsurdno u tome da razgovaramo o seksu?
Aleksandar: Šta je apsurdno? To što to nema nikakve veze ni sa
čim.
Vedrana: Vjerujem da ti tako misliš. Ali ja mislim da to ima
mnogo veze sa svim što nam se dešava otkako nam je
krenulo nizbrdo. (zamagljivanje i otvaranje)
Aleksandar: Kakve to ima veze?
Vedrana: O tome želim da razgovaramo. Hoćeš li da me
saslušaš? (otvaranje)
Aleksandar: (sarkastično) Hoću! Hajde, baš da čujem…

Vedrana: Hvala ti što hoćeš da me saslušaš. To mi mnogo
znači. (otvaranje)
Aleksandar: (nježnijim tonom) Dobro. Hajde da čujem…
Vedrana: Jako mi je neprijatno da ovo pričam i molim te da
budeš strpljiv. Važi? (otvaranje i kompromis)
Aleksandar: Važi.
Vedrana: Ja mislim da nikada nisam doživjela orgazam, a znam
- tačnije vjerujem - da bih ga mogla doživjeti kada bi
ti bio malo sporiji. (otvaranje)
Aleksandar: Kako sporiji?
Vedrana: Pa, mislim na dužu predigru i da mi se posvetiš ako ti
prije mene doživiš orgazam. (otvaranje)
Aleksandar: Pa, da. Sada sam ja kriv! Ti znaš da sam ja imao
djevojke i prije tebe i ni jedna se nije žalila da sam loš
ljubavnik. A tebi je to sada ključni razlog za sve naše
probleme?!
Vedrana: Vjerujem da si ti ovo doživio kao da ja govorim da si
ti kriv i da si loš ljubavnik. Ali ja nisam htjela da
kažem da si ti kriv ili da si loš ljubavnik. Ti si uvijek
bio veoma pažljiv prema meni, ali ja se i pored toga
nikada nisam usudjivala da tražim dodatnu
stimulaciju. Kako bi bilo da sada probamo ovako
kako ja predlažem? (zamagljivanje, otvaranje i
konstruktivno rješenje)
Aleksandar: Ma, ja ne razumijem šta ti u stvari hoćeš? Hoćeš da
sada vodimo ljubav?
Vedrana: Da. Hoću da sada vodimo ljubav. (otvaranje)
Aleksandar: Ali meni sada nije do toga. Pobogu, u zadnje vrijeme
nisam raspoložen ni za šta, a ti bi sad odjednom da
vodimo ljubav.
Vedrana: U redu, možda sam prenaglila. Ali u svakom slučaju
želim da probamo kada sledeći put budemo vodili
ljubav da ti budeš malo strpljiviji, a ja da ti govorim
šta mi prija, a šta ne. (prihvatanje odgovornosti,
otvaranje i kompromis)
Aleksandar: Nešto ti ne prija u tome kako ja vodim ljubav?

Vedrana: Razumijem kako se osjećaš, ali kako bi bilo da probaš

sledeći put da budeš malo strpljiviji. (zamagljivanje i
pokvarena ploča)
Aleksandar: Šta je to što ti ne prija?
Vedrana: Pa, uglavnom mi prije sve što radiš, samo što to sve
radiš prebrzo za mene. (otvaranje)
Aleksandar: Prebrzo doživljavam orgazam?
Vedrana: Mislim da doživljavaš oragazam prije nego što sam ja
blizu. Ti si veoma pažljiv i ja volim kako me
dodiruješ, ali mislim da si samo malo brz za mene.
Šta misliš o tome da sledeći put budeš malo sporiji i
da obratiš pažnju na ono što ti ja sugerišem?
(asertivna kritika)
Aleksandar: Pa, ne znam. Ti hoćeš da razgovaramo dok budemo
vodili ljubav? Da me ti navodiš šta da radim?
Vedrana: Da. Vjerujem da ti to izgleda čudno, ali to je upravo
ono što ja želim. (zamagljivanje i otvaranje)
Aleksandar: Moram ti priznati da mi to zvuči čudno…
Vedrana: Da, vjerujem ti, ali to bi mi mnogo značilo.
Aleksandar: I misliš da će to doprinijeti poboljšanju naše veze?!
Vedrana: Razumijem da ti možda ne misliš tako, ali ja bih
htjela da to probamo. Ništa ne možemo izgubiti.
(smješka se zavodljivo) Može nam samo biti lijepo.
Zar ne? (zamagljivanje, pokvarena ploča i
kompromis)
Aleksandar: (uz osmjeh) Da… Ništa ne možemo izgubiti, a može
nam samo biti lijepo.
Vedrana: Mnogo me raduje da tako misliš. Pa, dobro kada
ćemo to probati? (otvaranje)
Aleksandar: Pa, ne znam… Zašto da čekamo…?
Vedrana: Ne znam… Zašto da čekamo…
Vedrana i Aleksandar su nakon ovog razgovora počeli

otvorenije da komuniciraju i o ostalim temama, da asertivno izražavaju
svoje želje i da otovreno pričaju o onome što doživljavaju kako u
krevetu, tako i van njega.

Ana i Maja
Nakon što postanete asertivni u ovako osjetljivim oblastima

života, činiće vam se nevjerovatno lakim da izlazite na kraj sa mnogim
drugim bliskim i u vašem intimnom svijetu značajnim osobama.
Sledeći primjer je dobra ilustracija za ovu tezu.
Ana je tinejdžerka koja je, nakon što je uspješno uskladila
adolescencijom uzdrmane odnose sa roditeljima, vratila
samopouzdanje i odlučno se posvetila sredjivanju i drugih
ravnopravnih odnosa. Veoma uzburkan odnos sa njenim momkom
Milanom je postepeno izlazio iz krize, a polako je nalazila sve više
vremena da se asertivno posveti i drugim odnosima koji su postajali
sve napetiji kako je njena adolescentska kriza kulminirala. Nakon
asertivnog treninga, ova mlada i odlučna djevojka je prije mnogih
svojih vršnjaka veoma uspješno izašla na kraj sa problemima uklapanja
u svijet odraslih, zadržavši pri tome zdrav i asertivan kontakt sa svojim
“dječijim” željama, te za njene godine odličnu ravnotežu izmedju
vlastitih želja i spoljašnjih zahtjeva. Ovdje je prikaz kako je uspjela da
zadrži potkrepljujući odnos sa svojom najdražom prijateljicom.
Ana: Želim da ti kažem nešto što mi smeta već neko vrijeme. Ti si

veoma pažljiva prema meni, ali mi se ne dopada što se
mješaš u moju vezu sa Milanom. Voljela bih da ne
razgovaramo toliko o mojoj vezi. Šta ti misliš o tome?
(asertivna kritika)
Maja: Kako da ne razgovaramo kada vidim da si nesrećna zbog
njega?
Ana: Da, vjerovatno sam ponekad nesretna zbog toga kako se
Milan ponaša prema meni, ali mi se ne dopada to što se ti
mješaš u moju vezu. (prihvatanje odgovornosti i pokvarena
ploča)
Maja: Pa, ja se samo brinem za tebe.
Ana: Vjerujem da se ti brineš za mene, ali mi se ne dopada da se
mješaš u moju vezu. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Maja: To što ti radiš će te uništiti.
Ana: Kako to misliš? (vraćanje loptice)
Maja: Pa, stalno se svadjate.
Ana: Šta je loše u tome što se s vremena na vrijeme svadjamo?
(vraćanje loptice)
Maja: Loše je to što si stalno neraspoložena.

Ana: Šta je loše u tome što sam neraspoložena? (vraćanje loptice)
Maja: Pa, to nije dobro za tebe. Stalno si uplakana.
Ana: Da, vjerovatno si u pravu. Ali sigurno ima još nešto osim što
sam uplakana i što to nije dobro za mene zbog čega se ti
mješaš u moju vezu. (zamagljivanje i vraćanje loptice)
Maja: Pa, ne znam… Možda je to što se više ne družimo kao što
smo se prije družili.
Ana: Da, i ja mislim da se više ne družimo kao prije. Ali ti si mi i
dalje jednako bitna kao prije, samo mi se ne dopada da me
toliko pritišćeš da raščistim stvari sa Milanom. Hajde da
danas ne pričamo o Milanu i meni, već o tome šta se dešava
kod tebe. Šta kažeš na to? (otvaranje i kompromis)
Maja: Šta imam od toga da ti pričam o sebi kad ti kao da nisi
prisutna dok ti ja pričam?
Ana: U pravu si, u zadnje vrijeme sam zaista rasijana. (prihvatanje
odgovornosti)
Maja: Naravno da si rasijana kad te Milan muči.
Ana: To što govoriš ima smisla. Ja imam problema sa Milanom.
(zamagljivanje i prihvatanje odgovornsti)
Maja: Pa, zašto to sebi dozvoljavaš?
Ana: Vjerujem da te to brine, ali mi se ne dopada što se mješaš u
moju vezu. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Maja: Eto kako se ponašaš!
Ana: Šta je loše u tome kako se ponašam? (vraćanje loptice)
Maja: Mučiš se bez razloga, eto šta je u tome loše.
Ana: Ne razumijem. Ti misliš da se ja mučim bez razloga?
(vraćanje loptice)
Maja: Pa, da.
Ana: Kako to misliš? (vraćanje loptice)
Maja: Toliko se trudiš oko veze za koju znaš da neće uspjeti.
Ana: Vjerujem da ti tako misliš, ali mi se ne dopada to što se
mješaš u moju vezu. (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Maja: Ne mislim samo ja tako.
Ana: Vjerujem da ti nisi jedina koja tako misli (Umjesto: Ko još to
misli?!), ali mi se ne dopada to što se mješaš u moju vezu.
Maja: U redu, neću se više mješati.

Ana: Drago mi je što me razumiješ. Znala sam da se mogu osloniti

na tebe. Ni meni se ne svidja što se više ne družimo kao prije
i želim da to promjenim. Šta kažeš na to da se vidimo opet
prekosutra i da izdjemo u ludi provod? (otvaranje i
Maja: Ako ti Milan to dozvoli.
Ana: Vjerujem da ti misliš da mi neće dozvoliti, ali mi se ne
dopada da se mješaš u našu vezu. (Umjesto: Jesmo li se nešto
dogovorili?!) (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Maja: Izvini…
Ana: Slušaj. Ja želim da se vidim sa tobom. Veoma mi je lijepo sa
tobom. Ali mi se ne svidja tvoj sarkazam. Izlaziću s tobom
češće ako ti prestaneš da budeš sarkastična u vezi moje veze.
Šta misliš o tome? (asertivna kritika)
Maja: U redu. Izvini zbog toga.
Ana: OK. Slušam te. Šta ima novo kod tebe?
Bojan i Jovica
Bojan, kojeg smo već upoznali u primjeru iz poslovnih

odnosa, je imao mnogo problema sa izlaženjem na kraj s poznanicima i
prijateljima koji su od njega zahtjevali da im pozajmi kola. Bojan,
jedan od rijetkih iz njegove mlade generacije koji je imao svoja kola,
nije mogao da odbije bliske prijatelje, pa su čak i poznanici počeli da
traže da im pozajmi kola. Bojan jednostavno nije mogao da kaže “Ne.”
Svima je pozajmljivao kola (i mnoge druge stvari) i svaki put se
osjećao sve lošije i lošije. Njegovo neasertivno ponašanje je primjer
koji dokazuje da žrtvujući svoja prava potkrepljujemo druge ljude da
ni oni ne vode računa o njima. Nakon što je asertivno izašao na kraj sa
poznanikom, Bojana je pripremljen za nošenje sa bliskim, ali veoma
manipulativnim prijateljem koji je želio da pozajmi kola – postupak
koji zahtjeva više osjetljivosti prema nečijim potrebama i osjećanjima.
Jovica: Slušaj, Bojane, pozajmi mi kola sutra. Znaš da ću ih paziti.

Bojan: Vjerujem da ćeš ih paziti, ali ja se brinem svaki put kada
nekome pozajmim kola. (zamagljivanje i otvaranje)
Jovica: Ma, znaš da im ništa neće biti!
Bojan: Znam da neće i glupo je što se osjećam ovako, ali se tako
osjećam. (zamagljivanje i prihvatanje odgovornosti)
Jovica: Pa, zašto mi onda ne pozajmiš kola kada znaš da je to

glupo?
Bojan: Zato što ne želim da se binem zbog toga. (otvaranje)
Jovica: Ali znaš da neću učiniti ništa loše.
Bojan: U pravu si, Jovice. Nisi ti u pitanju. Ja imam problem.
Jednostavno se brinem kada nekome pozajmim kola. Zato
ih neću pozajmiti. Nadam se da me razumiješ.
Jovica: Pa, pravo da ti kažem, uopšte te ne razumijem.
Bojan: Žao mi je što me ne razumiješ, ali ti neću pozajmiti kola.
(otvaranje i pokvarena ploča)
Jovica: Ma, da. Znam. Shvatio sam da mi nećeš pozajmiti kola. Ali
mislim da bi trebao nešto uraditi po tom pitanju.
Bojan: Ne razumijem. Po kojem pitanju? (vraćanje loptice)
Jovica: Po pitanju te svoje sebičnosti.
Bojan: Vjerujem da misliš da sam sebičan. (zamagljivanje)
Jovica: I šta ćeš uraditi po tom pitanju?
Bojan: Ne znam. (otvaranje)
Jovica: Kako to misliš “Ne znam?” šta misliš da bi se desilo kada
bi svi mi bili tako sebični kao ti?
Bojan: Ne znam. Šta bi bilo? (otvaranje i vraćanje loptice)
Jovica: Pa, razmisli malo.
Bojan: Možda bi zaista trebalo da razmislim o tome, ali ja mislim
da to nije moja briga. (zamagljivanje i otvaranje)
Jovica: Takvi sebičnjaci kao što si ti vjerovano i nemaju mnogo
briga. Ipak mislim da bi trebao nešto uraditi po tom
pitanju. To ti je prijateljski savjet.
Bojan: Na primjer?
Jovica: Otići na psihijatriju ili nešto slično. Ne znam!
Bojan: Hvala ti na savjetu.
Nakon ovog razgovora Bojan je ispravno zaključio: “Šta će mi

ovakvi prijatelji kao što je Jovica? Godinama mu se već pokoravam i
on me samo iskorištava. Od njega nikada nisam dobio ništa za uzvrat
osim poniženja kao iz ovog razgovora. Ako je to moj prijatelj, onda
sam ja u gadnom sosu.”
Da, zaista. Kada bi dopustili da sa vama manipulišu ljudi kao
što je Jovica i kada bi i dalje smatrali da su oni vrijedni vaše ljubavi,
zaista biste bili u gadnom sosu.
Goran i Nina
Goran je sredovječan poslovan čovjek koji je vrijedno radio u

svom privatnim preduzeću trudeći se da svojoj porodici omogući
maksimalno lagodan život. Na psihološko savjetovanje javio se nakon
ponovljenih paničnih napada da bi na asertivni trening došao po
savjetu svog psihologa. Evo u kakvoj se situaciji našao nakon što je
jednog ponedeljka došao kući sa posla (i odlično se asertivno ponašao):
Nina: Danas sam spremala kuću i našla sam pornografske časopise

u tvojoj ladici?
Goran: Dobro, našla si pornografske časopise u mojoj ladici…
Nina: Kako te nije sramota?!
Goran: Ne razumijem, zašto bi me trebalo biti sramota? (vraćanje
loptice)
Nina: Kako zašto? Čovjek u tvojim godinama, pa čita
pornografiju…
Goran: Ne razumijem. Šta je loše u tome da čovjek u mojim
godinama čita pornografiju? (vraćanje loptice)
Nina: Pa, ti si muž i roditelj dvoje djece!
Goran: Da, jesam. Ali i dalje ne razumijem šta je loše u tome da
čitam pornografske časopise? (zamagljivanje i vraćanje
loptice)
Nina: Pa, trebalo bi da te je sramota bar sada kada te je rodjena
žena otkrila!
Goran: Moguće je da bi me trebalo biti sramota, ali ja se ne osjećam
tako. (zamagljivanje i otvaranje)
Nina: U tome i jeste problem – što te nije sramota.
Goran: Ne razumijem. Zašto je problem u tome što me nije sramota?
(vraćanje loptice)
Nina: Pa, trebalo bi da se stidiš!
Goran: Moguće je da bi trebalo da se stidim. Da li ima još nešto
osim što bi trebalo da se stidim i da me je sramota. Kako se ti
osjećaš zato što ja čitam pornografiju? (vraćanje loptice)
Nina: Ja se osjećam povrijedjeno!
Goran: Vjerujem da se osjećaš povrijedjeno. Ali ne razumijem zašto
se ti osjećaš povrijedjenom zato što ja čitam pornografiju?
(zamagljivanje i vraćanja loptice)

Nina: Kako zašto sam ja povrijedjena zato što ti čitaš pornografiju?

Ja sam na taj način iznevjerena!
Goran: Razumijem da se osjećaš iznevjereno, ali meni se svidja da
čitam pornografske časopise. (zamagljivanje i otvaranje)
Nina: Strašno!
Goran: Da li si ti to nekada probala.
Nina: Bože sačuvaj!
Goran: Ne razumijem. Kažeš da nikada nisi čitala pornografske
časopise, a misliš da je to strašno.
Nina: Nisam nikada ni ubila nekoga, pa mislim da je to strašno.
Goran: Da slažem se sa tobom. Ali ja mislim da u čitanju
pornografije nema ničega lošeg i sramotnog. Meni, na
primjer, to veoma godi i djeluje stimulativno na mene.
Nina: Kako misliš stimulativno?!
Goran: Pa, uzbudjuje me. (otvaranje)
Nina: Uzbudiš se sa slikama nekih tamo golih žena, pa onda vodiš
ljubav sa mnom, jel to?
Goran: Pa, ponekad…(otvaranje)
Nina: Ponekad?! A šta još radaš ponekad?
Goran: Ponekad se samozadovoljavam. (otvaranje)
Nina: Samozadovoljavaš se?! U braku?!
Goran: Da. Ne razumijem šta je loše u tome da se
samozadovoljavam u braku ako to ne utiče na naš seksualni
život. Ja čak mislim da to utiče pozitivno na naš seksualni
život. (vraćanje loptice i otvaranje)
Nina: Možda utiče pozitivno na tvoj život, ali ne i na moj. Za mene
je prevara da maštaš o drugim ženama dok sa mnom vodiš
ljubav.
Goran: Razumijem da je za tebe prevara da maštam o drugim
ženama dok sa tobom vodim ljubav, ali ja ne maštam o
drugim ženama dok sa tobom vodim ljubav. (zamagljivanje i
otvaranje)
Nina: Da, zaboravila sam, maštaš samo prije nego što vodiš ljubav
sa mnom! Šta je bilo? Više ti nisam dovoljno uzbudljiva?

Goran: Moguće je da mi nisi više seksualno uzbudljiva kao prije. Ali

ja ne mislim da je to kraj svijeta. Ja te volim i uzbudljva si mi
u mnogim stvarima. Upravo zato se i dalje trudim da te
zadovoljim. Mislim da je pornografja veoma korisna kao
pomoćno sredstvo za naš seksualni život. (zamagljivanje i
otvaranje)
Nina: Kako je to pornografija korisna?
Goran: Mislim da je korisna tako što omogućava kreativnost i
podstiče maštu. (otvaranje)
Nina: (sarkastično) Omogućava kreativnost i podstiče maštu?
Goran: Vjerujem da ti to u ovom momentu zvuči čudno, ali
predlažem da pokušaš sa mnom. (zamagljivanje i
Nina: Molim?! Šta da pokušam s tobom?
Goran: Volio bih da zajedno pogledamo jedan časopis. Da li bi to
uradila za mene? (otvaranje i kompromis)
Nina: Da gledam sa tobom pornografiju?
Goran: Da. To bi mi mnogo značilo. (otvaranje)
Nina: Ne znam… Potpuno sam iznenadjena ovim tvojim
razmišljanjima koja si krio od mene.
Goran: Razumijem kako se osjećaš. Žao mi ako sam te povrijedio
time što sam to krio nešto od tebe. Ali i meni je bilo
nezgodno u prvo vrijeme, a onda sam raščistio sam sa sobom
da nemam zašto da se osjećam neprijatno ili da se stidim zato
što uživam u pornografskim časopisima. A nakon toga sam
uvidio da mi se povećala i seksualna želja. Nema zašto da se
stidim što su mi potrebna pomagala ili dodatna stimulacija da
bih vratio seksualnu želju. Mislim da je normalno da se
parovima smanjuje želja nakon odredjenog vremena. Šta ti
misliš o tome? (prihvatanje odgovornosti i otvaranje)
Nina: Pa, ne znam… I ja sam razmišljala o tome u zadnje vrijeme.
Čini mi se da si u pravu da se želja smanjuje vremenom.
Goran: Ja mislim da je to normalno. A pošto nije u skladu sa mojim
sistemom vrijednosti da varam ženu sa drugom, pokušavam
da nadjem način da uradim ono što je u mojoj moći da
popravim naš seksualni život. Mnogo bi mi pomoglo da
zajedno radimo na tome, da zajedno razmišljamo i
eksperimentišemo. (otvaranje i konstruktivno rješenje)
Nina: Kako da eksperimentišemo?
Goran: Pa, da probamo nove stvari. (konstruktivno rješenje)

Nina: Koje nove svari?
Goran: E, o tome se radi. Da bi smo znali šta da probamo moramo
da potražimo pomoć iz časopisa, filmova ili knjiga
samopomoći. A sada su veoma aktuelni i kompjuterski CD-
ovi na temu seksa. (konstruktivno rješenje)
Nina: Potpuno sam iznenadjena tobom… Mislim, otkud ti sad sve
te ideje?
Goran: Pa, znaš da sam išao na psihološko savjetovanje zbog onih
mojih napada vrtoglavice i gušenja. (otvaranje)
Nina: Da…
Goran: Kada smo to riješili, radili smo i na mom nezadovoljstvu
životom. To je sve na neki čudan način povezano. Medjutim,
kada mi je sve to postalo jasno želio sam da razgovaram o
tome sa tobom, ali nisam mogao jer sam se bojao kako ćeš
reagovati. Poslije toga me je moj psiholog savjetovao da
odem na asertivni trening i evo sada sam mogao slobodno da
razgovaram sa tobom. Vjerujem da si šokirana sada kada ti
sve ovo pričam odjednom. (otvaranje)
Nina: Mogu ti reći da jesam.
Goran: Da li se slažeš sa ovim što sam ti ispričao?
Nina: Pa, sa nečim da, a sa nečim baš i ne.
Goran: A da li želiš da se potrudiš da zajedno poboljšamo naš odnos
- uključujući i seksualni? (konstruktivno rješenje)
Nina: Želim… Samo ne mogu da čitam pornografske časopise sa
tobom.
Goran: Razumijem kako se osjećaš. Ali tu zaista nema ničega
opasnog. Ako ti je nezgodno da to odmah radimo zajedno,
šta misliš o tome da jedan časopis prelistaš nekom prilikom
kada budeš sama u kući. (zamagljivanje i kompromis)
Nina: Pa, ne znam… Mogla bih pokušati da prelistam jedan.
Goran: Mnogo se radujem tome! Ostaviću ti jedan časopis u donju
ladicu tvog noćnog ormarića. Važi? (otvaranje i
Nina: Važi.

David i njegova majka
David je veoma inteligentan dvadesetsedmogodišnji klijent

koji je dolazio na individualno psihološko savjetovanje zbog depresije.
Glavni problem bio je odnos sa njegovom majkom koja je bila veoma
religiozna. Prema Davidovim riječima sa jednog od prvih
savjetodavnih razgovora: “Religija je za nju kao bogom dana da
manipuliše sa svakim s kim dodje u kontakt.” Otac mu je poginuo u
ratu i majka je gotovo svake subote išla na groblje prisiljavajući sve
rodjake da prisustvuju. David se žalio da se osjećao krivim svaki put
kada bi samo pomislio da subotom ne ode na očev grob.
Prikazaćemo kako je tekao jedan od mnogobrojnih razgovora
u kojima je David na kraju pomoću asertivnih vještina postigao da ne
mora da ide na groblje ukoliko on sam to nije želio. Na žalost,
Davidova majka do kraja savjetodavnog rada nije prihvatila njegovo
pravo da on ne radi ono što ne želi. Ono što David jeste postigao je da
se ne osjeća krivim zato što ne želi da radi ono što njegova majka ili
bilo ko drugi od njega zahtjeva. U radu sa Davidom, asertivni trening
je bilo ključna intervencija u cjelokupnom savjetodavnom procesu i
slamanju depresije.
Majka: Danas je bilo jako hladno na groblju.

David: Kada si jutros otišla?
Majka: Kada si ti još bezbrižno spavao.
David: Da, zaista sam noćas dobro spavao. (prihvatanje
odgovornosti)
Majka: Dok sam se ja smrzavala u crkvi moleći se za dušu tvog
oca.
David: Vjerujem da ti je bilo hladno. (zamagljivanje)
Majka: Nije mi bilo hladno već sam se smrzla!
David: Vjerujem da ti je bilo teško. (zamagljivanje)
Majka: A ti si mirno spavao. Boli tebe briga.
David: Šta je loše u tome što sam ja spavao. (vraćanje loptice)
Majka: Pa, kako ti samo nije žao da ja sama tamo stojim satima na
onoj hladnoći?
David: Žao mi je. (otvaranje)
Majka: Pa, pokaži da ti je žao.
David: Kako da ti pokažem da mi je žao? (vraćanje loptice)
Majka: Tako što ćeš biti uz mene kada budem molila u crkvi.
David: Ali ja ne želim da stojim u crkvi svake subote. (otvaranje)

Majka: Zato mene sada boli glava.
David: Ne razumijem. Zašto te sada boli glava? (vraćanje loptice)
Majka: Zato što sam se tamo morala sama smrzavati.
David: Ne razumijem. Zašto si se morala smrzavati u crkvi?
(vraćanje loptice)
Majka: (ljutito) Kako zašto? Morala sam se moliti za dušu tvog
oca!
David: Ne razumijem. Zašto si se morala moliti za dušu mog oca?
(vraćanje loptice)
Majka: (uzbudjeno dižući glas) Ti se praviš lud, je li?! Kako zašto
sam se morala moliti za dušu mog oca? Bože, čime sam
ovo zaslužila?! Pa, ko će se moliti za dušu tvog oca ako ja
to ne uradim? Sigurno ćeš i mene tako zaboraviti čim
umrem, kao što si oca zaboravio!
David: Vjerujem da misliš da ću te zaboraviti čim umreš, ali mi
nije jasno zašto moraš moliti za dušu mog oca svake
subote? (zamagljivanje i pokvarena ploča)
Majka: Pa to se mora!
David: Ne razumijem, zašto se mora? (pokvarena ploča)
Majka: Ko će se za mene moliti kada ja umrem?
David: Ne znam.
Majka: Nema tu ne znam! Za dušu pokojnika se mora moliti!
David: Ne razumijem. Zašto se za dušu pokojnika mora moliti?
(pokvarena ploča)
Majka: Samo se ti pravi lud. Vidjećes ti…
David: Ne razumijem. Šta ću vidjeti? (vraćanje loptice)
Majka: Vidjećeš… Samo čekaj. Biće i tebi kao meni.
David: Ne razumjem. Kako će mi biti? (vraćanje loptice)
Majka: Vidjećeš kada i ti ostaneš sam.
David: Da li hoćeš da kažeš da se ti osjećaš usamljeno? (vraćanje
loptice)
Majka: Ja se ne osjećam usamljeno.
David: Sad sam zbunjen. Rekla si da će mi biti kao tebi i da ću
ostati sam. Iz toga mogu da razumijem da je tebi teško zato
što si usamljena. (otvaranje)
Majka: Sad ti radi mozak, a?
David: Da, sad mi radi mozak. Da li je tebi teško zato što si
usamljena? (zamagljivanje i vraćanje loptice)
Majka: Ja nisam usamljena, ali ti ćeš biti zato što si mimo svijeta.
Ja imam svoje prijatelje i rodjake koje možeš da vidiš
svake subote na groblju. A gdje su tvoji prijatelji?
David: Da, ja zaista nemam puno prijatelja… Osjećam se loše zato
što mi to sada govoriš, a znaš da se ja osjećam loše zbog
toga. Znam da se ti brineš za moju budućnost, ali mi se ne
svidja da kada se dotaknemo tvojih osjećanja ti počneš da
me vrijedjaš. Šta misliš da, sada kada smo počeli da
razgovaramo o tvojim osjećanjima, nastavimo? Možda ćeš
se osjećati bolje ako ih podijeliš sa mnom. Šta misliš o
tome? (prihvatanje odgovornosti i asertivna kritika)
Majka: Nemam ja šta da dijelim osjećanja sa tobom. Ja sam tvoja
majka.
David: Ne razumijem. Šta znači: “Ja sam tvoja majka.” (vraćanje
loptice)
Majka: To znači da ja nemam šta da dijelim osjećanja sa tobom.
Moje je da se brinem o tebi.
David: Meni bi puno značilo da podijeliš sa mnom ono što
osjećaš. (otvaranje)
Majka: Nisam sada raspoložena za te tvoje priče.
David: Ne razumijem, koje moje priče? (vraćanje loptice)
Majka: Te tvoje priče o osjećanjima. Ja sam odrasla bez toga da
me bilo ko pita kako se osjećam.
David: Vjerujem da te nisu pitali kako se osjećaš, ali meni bi puno
značilo da podijeliš sa mnom ono što osjećaš.
Majka: Nisam raspoložena.
David: Volio bih, onda, da neki drugi put, kada to budeš željela,
podijeliš svoja osjećanja sa mnom? (otvaranje)
Majka: Ne vjerujem da ću ikada htjeti...
David: Meni bi to puno značilo. (otvaranje)
Ovaj primjer je odabran za kraj da bi pokazao da asertivnost

ne mora uvijek da dovede do promjena ponašanja druge osobe i da bi
istakao šta je osnovni cilj asertivnosti. Naime, Davidova majka se ni
kasnije nije otvorila i on nije uspio da uspostavi bolju komunikaciju sa
njom. Medjutim, ipak je uspio da postigne primarni cilj asertivnog
treninga – da se on osjeća dobro. Asertivni trening je bio ključna
katrika u savjetodavnom procesu Davidovog izlaženja na kraj sa
depresijom. Pored toga što je naučio da se asertivno nosi sa zahtjevima

drugih, David je naučio da se nosi asertivno i sa zahtjevima koje je
imao prema samom sebi.
Naime, mi neprestano vodimo unutrasnji dijalog. Ukoliko
naučimo da se zaista asertivno nosimo sa zahtjevima bilo koje vrste,
odnosno ako se pokida veza izmedju straha i disfunkcionalnih zahtjeva
uopšte, tada ćemo moći uspješno da se nosimo i sa samim sobom,
odnosno sa imperativima i uvjerenjima koje smo usvojili još kao djeca,
ali i kasnije tokom cjelokupnog procesa socijalizacije.
Asertivnost nije svemoguća; ne treba da gajimo takve iluzije.

Ali u svim slučajevima u kojima su klijenti bili motivisani da rade,
asertivni trening je doveo do toga da se oni osjećaju dobro. Davidov
primjer pokazuje da uporna asertacija vodi tome da se osjećamo dobro
čak i ako pomoću asertivnih vještina ne postignemo promjenu tudjeg
ponašanja. David se riješio svoje depresije i naučio da živi sa svojom
majkom i prihvati njeno emocionalno poremećeno ponašanje.

Kako biti asertivan sa asertivnim (nemanipulativnim) ljudima
Kada kroz razumijevanje i primjenu asertivnosti kroz prva tri

dijela ovog priručnika naučite da se uspješno nosite sa (namjernim i
nenamjernim) manipulativnim ponašanjima ljudi koje srećete u
poslovnim, autoritativnim i bliskim odnosima, i naučite identifikovati i
podsticati asertivna ponašanja kod ljudi koji vas okružuju, dodatak koji
slijedi će vam biti od velike koristi kao kratak podsjetnik asertivnosti.
Asertivnost znači izražavanje sopstvenih misli, osjećanja i

uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način koji uvažava prava
drugih ljudi.
Kako razmišljanje utiče na ponašanje?
Aktivirajući događaj Razmišljanje Emocije i ponašanje

A B C
B - Razmišljanje se odnosi na tri najvažnije stvari:

1. Šta mislimo o sebi
2. Šta mislimo o drugima
3. Šta mislimo o situaciji
Samopomažuće razmišljanje Samoodmažuće razmišljanje

- Razumno - Katastrofizirajuće
- Samo – pomažuće - Apsolutistično
- Logično - Nelogično
- Tačno - Netačno
- Realistično - Samo – otežavajuće
- Nerealistično
Uobičajene komponente samoodmažućeg razmišljanja:
1. Pretvara želje i preferencije (uključujući i najsnažnije) u

apsolutne životne potrebe i "moranja"
2. Ubjeđuje nas da, ako "potreba" nije zadovoljena, to će biti
užasno, strašno, katastrofalno, neizdrživo i kraj svijeta
3. Vodi netačnim zaključcima
4. Ne uzima u obzir činjenice
5. Automatski pripisuje negativnu motivaciju drugim ljudima

6. Fokusira se na samo–omalovažavajuće misli
Netačno i samoodmažuće razmišljanje negativno utiče na asertivno

ponašanje jer:
1. Pogrešno opažamo realnost
2. Stvaramo nepotrebnu distancu i konflikte između sebe i drugih
3. Sprečavamo sebe u postizanju vlastitih ciljeva
4. Doživljavamo više straha, tuge i bijesa nego što smo u stanju
da kontrolišemo
5. Izbjegavamo izražavanje mišljenja, osjećanja i preferencija
6. Izbjegavamo ponašanje u skladu sa većinom naših prava
7. Narušavamo prava drugih
Šest osnovnih tipova asertivnih poruka
"Ja želim" rečenice
"Ja želim" rečenice pomažu da pojasnite i sebi i drugima šta

želite. Upotrbljavate je ako kažete: "Želim da uradim to," ili "Želim da
uradiš ovo," jasno navodeći konkretno ponašanje. Ova kategorija
takođe podrazumijeva rečenice tipa: "Volio bih da uradim ovo," "Da li
bi uradio to?" "Šta misliš da uradimo ovo?" "Mnogo bi mi značilo ako
bi uradio to."
Na ovaj način omogućavate drugima da saznaju na koji način
mogu da ispune vašu želju, a ako izaberu da to ne učine bar ste se
oslobodili konflikta želja, straha da pitate ili brige da li druga osoba
hoće da uradi ono što želite.
"Ja osjećam" rečenice
Ukoliko kažete "Kada ti učiniš to, ja se osjećam ovako,"

"Svidjelo mi se kada si uradio ono," "Nije mi se dopalo kad si uradio
ovo."
Ova vrsta rečenica pomaže da izrazite svoja osjećanja bez
napadanja druge osobe. One razjašnjavaju – vama i drugima – kako ste
se tačno osjećali, što je važno za komunikaciju jer se može desiti da
druga osoba pomisli da ste ljuti kada se vi osjećate razočarano.

Opisujući drugoj osobi određeno ponašanje koje vam se sviđa

ili ne sviđa, dajete drugoj osobi jasnu informaciju koju mogu uzeti u
obzir kada budu odlučivali kako će se ponašati prema vama.
Napomene:
Pri korištenju "Ja želim" rečenica bitno je obratiti pažnju da ne
koristite uvijek jednu riječ da biste opisali kako se osjećate. Takva
upotreba ovih rečenica nije ubjedljiva drugim ljudima i ne dozvoljava
vam da otkrijete svoja stvarna osjećanja. Jedna žena je konstantno
govorila da je anksiozna svaki put kada je doživljavala uznemirujuće
emocije, kao što su ljutnja (što je suprotno od anksioznosti), tugu ili
usamljenost.
Umjesto da koristite uopštene rečenice o tome kako se
osjećate, specifikujte stepen emocije koju osjećate. Drugi ljudi mogu
pomisliti da ste ekstremno bijesni kada im kažete "Ja sam ljut," iako ste
vi u stvari malo nezadovoljni.
Uopšte je bolje prvo opisati specifično ponašanje druge osobe,
a zatim vaša osjećanja – posebno kada izražavate ljutnju – jer mnogi
ljudi postanu defanzivni onog momenta kada čuju "Ljut sam na tebe."
Rečenice koje izražavaju pomiješana osjećanja
To su rečenice kojima navodite više od jednog osjećanja i

objašnjavate koje ponašanje druge osobe izaziva koje osjećanje:
"Imam pomješanja osjećanja u vezi toga što si upravo rekao. Drago mi
je što želiš da se viđaš sa mnom, a ne sviđa mi se način na koji si to
rekao i komentar da te opterećujem svojim zahtjevima. To me je
razočaralo."
Rečenice koje izražavaju pomiješana osjećanja su značajne jer
kada ljudi imaju pomiješana osjećanja, ponekad ne kažu ništa. Na
primjer, djevojka može biti uvjerena da ne smije izraziti svoje
razočaranje u vezi komentara svog partnera jer joj je drago što on i
dalje želi da se viđa sa njom.
Napomene:
Iako je u primjeru pokazano da se pomješana osjećanja
izražavaju u jednoj rečenici, ponekad je adekvatnije i efikasnije
dozvoliti drugome da odgovori na prve emocije, a zatim mu iznijeti
druge.
Empatička asertacija
U odnosima sa ljudima koji su vam značajni često želite da

učinite više od jednostavnog izražavanja svojih želja ili osjećanja.
Možete poželjeti da takođe pokažete da vam je stalo do druge osobe,
naročito kad vam je važno da se druga osoba ne osjeti povrijeđena
vašom asertacijom.
Empatička asertacija se sastoji iz dva dijela. Prvi dio izražava
vaše razumijevanje druge osobe – njene situacije, osjećanja, želja,
uvjerenja. Drugi dio opisuje vašu situaciju, osjećanja, želje, uvjerenja.
Rečenice: "Razumijem da ne želiš da me opteretiš svojim problemima,
pa ipak se osjećam opterećenim," i "Znam da bi mnogi od vas željeli
da nastavite diskusiju o ovoj temi, ali moramo da nastavimo dalje s
gradivom," predstavljaju primjere empatičke asertacije.
Mnogi ljudi nalaze da im je lakše da budu asertivni kada prvo
izraze da razumiju drugu osobu. Pored toga, ova vrsta asertivnosti
samanjuje mogućnost da izgubite iz vida drugu osobu i da reagujete
agresivno. Posebno je značajno koristiti ovu vrstu rečenica kada se radi
o odnosu sa osobom do koje vam je stalo. Što je posebno važno, veća
je vjerovatnoća da će drugi ljudi čuti vašu asertivnu poruku kada znaju
da su njihove želje, osjećanja, uvjerenja i situacija bili prepoznati s
vaše strane prije toga.
Napomene:
Dobro je da je prvi dio rečenice koji sadrži empatičko
razumijevanje razumno kratak. Ukoliko je previše dug može vam se
desiti da izgubite iz vida ono što ste htjeli asertivno da izrazite u prvom
redu. Takođe je dobro, naročito u bliskim odnosima, izbjegavati
jednostavne fraze tipa: "Razumijem kako se osjećaš," kakve su bile
korisne tokom vježbanja asertivne vještine zamagljivanje u poslovnim
odnosima. Umjesto toga, opišite šta razumijete, na primjer:
"Razumijem da si povrijeđen mojom kritikom. Ja ne želim da te
povrijedim, ali mislim da je važno da ti stavim do znanja šta bi trebao
popraviti u svom radu."
Konfrontativna asertacija
Adekvatna je kada postoje protivrječnosti, razlike i

nedosljednosti kao što su situacije kada su riječi druge osobe u
neskladu sa onim što čini, kada postoji razlika između onoga što je vaš
prijatelj rekao da će učiniti i onoga što je učinio, kada su zahtjevi vašeg
šefa u neskladu sa onim što je u opisu vašeg radnog mjesta. Sastoji se
iz tri dijela: (1) objektivnog opisivanja onoga što je druga osoba rekla
da će biti učinjeno, (2) opisa onoga što je u stvari učinjeno i (3)
izražavanja šta vi želite.
"Dogovorili smo se da se konsultujete sa mnom prije nego što
odštampate konačni izvještaj, ali vidim da ga sekretarica štampa sada.
Želim da pregledam izvještaj i napravim prepravke ako budem smatrao
da su potrebne. U buduće, želim da pročitam izvještaj prije nego ga
pošaljete sekretarici.," je primjer konfrontativne asertacije. U ovoj vrsti
konfrontacije nema agresivnosti koja uključuje osudu drugih ljudi i
pokušavanje da se oni osjećaju krivim. Konfrontativna asertivnost
sadrži samo opisivanje ponašanja zato što je to način da se mnogo
efikasnije riješi konflikt. Takođe se smanjuje vjerovatnoća da će osoba
postati defanzivna pošto nije napadnuta njena ličnost. Naročito je od
pomoći ova vrsta asertivnosti kada ste vi prethodno izrazili šta želite i
druga osoba se složila da će postupiti u skladu sa tim, ali nije
ispoštovala dogovor.
Napomene:
Kada koristite konfrontativnu asertivnost ističete
nedosljednost, a ne konfrontirate ličnost. Uočite razliku između ove
dvije misli: "Konfrontiraću Vesnu sa njenim ponašanjem," i
"Konfrontiraću činjenicu da smo Vesna i ja imali dogovor i da ga ona
nije ispoštovala." Izbjegavjte skakanje na zaključke i pretpostavljanje
najgorih mogućih motiva koje je druga osoba imala. Radije otkrijte šta
se desilo. Jednostavno opišite šta vi vidite u terminima određenog
ponašanja. Često problem leži u pogrešnom razumijevanju dogovora
koji je bio drugačije interpretiran od strane dvije osobe.
Asertacija ja-govorom
Posebno je korisna prilikom izražavanja teških negativnih

osjećanja. Podrazumijeva rečenice od četiri dijela:
1. Objektivno opišite ponašanje druge osobe ili situaciju koja

utiče na vas

2. Opišite kako ponašanje druge osobe ili situacija utiče na vaš

život, npr. u terminima vremena, novca ili energije
3. Opišite vaša osjećanja
4. Opišite šta želite da druga osoba učini, npr. da vam dâ
obješnjenje, promijeni ponašanje, izvini se, ponudi sugestije
za rješavanje problema, dâ reakciju na ono što ste rekli.
Primjer takve asertacije je: "Kada si otkazala izlazak sa mnom

sat vremena prije dogovorenog sastanka, nisam imala vremena da se
dogovorim sa nekim drugim i propalo mi je slobodno veče. To me je
naljutilo i želim da napravimo dogovor za mjenjanje planova u
buduće." Veoma je važno da jasno navedete konkretne efekte koje je
na vas imalo ponašanje druge osobe ili situacija – kao što su utrošeno
vrijeme, novac ili energija – pošto većina ljudi ne želi da svjesno
proizvodi negativne posljedice svojim ponašanjem.
Sve ove asertivne poruke predstavljaju samo polovinu

komunikacijskog procesa: slanje poruke drugima. Drugu polovinu
predstavlja primanje poruke od drugih.
Efikasno slušanje
Ukoliko vam nedostaju vještine slušanja, povećava se

vjerovatnoća da ćete pogrešno interpretirati šta vam je druga osoba
rekla, da ćete skakati na zaključke i neadekvatno prekidati druge u
iznošenju onoga što žele da kažu. Umjesto da čujete druge, vjerovatno
ćete biti više orijentisani na slušanje samih sebe što praktično znači da
ćete čuti samo mali dio onoga što drugi kaže i misliti o tome šta ćete vi
reći, te samo pretpostavljati šta će druga osoba reći umjesto da je zaista
saslušate. Ako nemate vremena i preokupirani ste sopstvenim mislima
ili problemima, obično je bolje biti iskren i reći drugoj osobi da je ne
možete saslušati u ovom trenutku.
Aktivno slušanje
Tiho slušanje bez verbalne komunikacije, osim možda "A-

ha...", "I..." ili "I onda..." daje drugoj osobi do znanja da je slušana, ali
ne i to da li ste pravilno shvatili njenu poruku, kao što ni vama ne
omogućava da provjerite do kojeg ste je stepena zaista čuli. S druge
strane, aktivno slušanje to omogućava jer tokom aktivnog slušanja vi

parafrazirate ili dajete povratnu informaciju (eng. feedback) o sadržaju
koji ste čuli, emocijama koje stoje iza komunikacije ili o oba ova
sadržaja s ciljem da budete sigurni da ste ispravno čuli drugu osobu.
Aktivno slušanje je posebno važno tokom usijane rasprave zato što
daje priliku obema stranama da uspore i razmišljaju umjesto da
odgovaraju impulsivno i nepromišljeno.
Parafraziranje
Prilikom parafraziranja, vi koristite svoje riječi da opišete

osnovnu poruku koju vam drugi želi prenijeti. Često je korisno
započeti frazom tipa: "Hoćeš da kažeš da...", "Iz tvoje perspektive...",
"Ti misliš da...", "Kako ti to vidiš...", "Ako sam te dobro razumio...",
"Ono što želiš da mi kažeš je...", "S tvoje tačke gledišta..."
Primjeri su: "Kako ti to vidiš, i dalje bi trebalo da dobiješ višu
ocjenu iako znaš da si imao 3 na svim testovima?" " Ono što želiš da
mi kažeš je da bih trebao biti manje dogmatičan kada iznosim svoje
mišljenje?" "S tvoje tačke gledišta, dakle, definitivno nije u redu da
pozivam prijetelje poslije večere?"
Otvorena vrata
Ako se desi da - kada asertivno odbijete zahtjev, kritikujete ili

izrazite sopstveno mišljenje ili osjećanja - druga osoba ne pokaže
direktno svoju reakciju, već se ponaša povrijeđeno, neprijateljski ćuti
ili se jednostavno zatvori, korisno je poznavati tehniku otvorenih vrata.
Ova tehnika je posebno značajna ako vi imate moć nad drugom
osobom, ako ona ima teškoća sa izlaženjem na kraj sa emocijama u
vezi situacije, ako misli da ne bi trebao da ima emocije koje u datom
trenutku osjeća ili ako se boji da će biti ismijana zbog tih emocija.
Kada se osoba zatvori, nesporazumi i konflikti ne mogu biti
otvoreno rješeni. To ima poseban značaj za bliske, ali i za poslovne i
autoritativne odnose. Pošto ljudi nekada trebaju vrijeme i emocionalni
prostor da sortiraju svoje misli i osjećanja prije nego ih podijele, dobro
je pitati za reakciju na nezahtjevajući i neosuđujući način. Postoji
nekoliko načina da to učinite:

1. Pitati za reakciju je najdirektniji način: "Kako reaguješ na ovo

što sam upravo rekao?" "Kako se osjećaš povodom toga što
sam reako ne?" "Šta misliš o tome što sam rekao?" "Pomoglo
bi mi da znam kako se osjećaš/šta misliš?" Ako pitate za
reakciju druge osobe, to vas oslobađa pritiska vezanog za
pretpostavljanje ili brigu o tome šta se dešava u drugoj osobi.
To, takođe, pokazuje da vi uvažavate njene reakcije i govori o
vašoj spremnosti da čujete njenu stranu i uvažite to što ima da
kaže, te pokazuje da vi zaista vjerujete da je efikasna
komunikacija "ulica s dva pravca."
2. Pitati kako je razumjela poruku je efikasan način za

razjašnjavanje nesporazuma, jer ljudi često imaju negativne
reakcije zato što su pogrešno shvatili poruku. Postoje mnogi
razlozi za to: poruka je iskrivljena kroz mentalnu ili
emocionalnu prizmu druge osobe, sugestija je primljena kao
kritika ličnosti, želja je shvaćena kao zahtjev ili je neslaganje
doživljeno kao lično omalovažavanje. "Šta ti misliš šta ja
želim da ti kažem ovim?" "Šta misliš da sam htio da ti
kažem?" "Ovim sam ti poslao poruku; kako si je ti razumio?"
"Koju poruku si izvukao iz ovoga što sam rekla?" su neka od
pitanja o tome kako je druga osoba razumijela poruku. Kada je
poruka primljena drugačije nego što smo mi očekivali, važno
je razjasniti šta ste željeli poručiti: "Dakle, mislio si da te
kritikujem zato što to ne radiš onako kako sam ja tražila. Ja
nisam namjeravala da te kritikujem, već sam mislila da želiš
da pokušaš da to uradiš na drugačiji način."
3. Pitati za reakciju na osnovu tjelesnog jezika je važno jer nas

često upravo tjelesne reakcije druge osobe dovode do
nesporazuma. "Ton tvog glasa me navodi da pomislim da si
ljuta na mene. Volio bih da čujem šta ti prolazi kroz glavu. Da
li bi podijelila to sa mnom?" ili "Brine me to što se meškoljiš.
Nisam siguran da li me ne razumiješ ili se ne slažeš sa mnom.
Pomoglo bi mi da mi kažeš šta misliš," su neki od načina da
provjerite svoje pretpostavke o tjelesnim porukama druge
osobe. Pitati za reakciju na osnovu tjelesnog jezika pruža veću
mogućnost da će druga osoba odgovoriti na vaše pitanje nego
ako dajete globalne primjedbe tipa: "Izgleda da si ljut." Ljudi
su manje defanzivni ukoliko primjetite neke specifične tjelesne

reakcije nego ako im pripisujete globalna emocionalna stanja.
Davanje komplimenata i izražavanje pozitivnih osjećanja
Razlozi (zašto davati komplimente i izražavati pozitivna osjećanja):
1. da bi se osjećali dobro (i mi i drugi)

2. da bismo bili bliskiji sa drugima
3. zbog ljudske potrebe za povratnom informacijom (feedback)
4. povećeva se vjerovatnoća da će se drugi nastaviti ponašati na način
koji želimo
5. smanjuje se vjerovatnoća da će drugi pribjegavati trikovima i
prevarama da bi dobili ono šta žele (npr. razboliti se da bi dobili
malo nježnosti, praviti greške da bi skrenuli pažnju na sebe ili
započeti svađu da bi osjetili bliskost kada se “pomire”)
6. ako ispoljavate pozitivna osjećanja, manja je vjerovatnoća da ćete
se osjećati kao zanovjetalo kada budete izražavali kritiku ili
negativna osjećanja
Tokom dana vjerovatno imate mnogo pozitivnih misli i

osjećanja vezanih za druge (možda ste primjetili njihovu odjeću ili
posebne sposobnosti; možda cijenite uslugu koju su učinili za vas –
pomogli vam da završite hitan posao, saslušali vaš problem, postavili
vam pitanje koje vam je pomoglo da riješite problem; ili ste možda
osjetili pozitivna osjećanja prema nekome koga volite).
Ipak, mnogo puta niste izrazili svoje pozitivne reakcije.
Slijede neke od najčešćih iracionalnih (samoodmažućih) misli koje vas
zaustavljaju u izražavanju pozitivnih osjećanja prema drugima:
Samoodmažuće misli Samopomažuće alternative
On i onako već zna moje On to možda zna a možda i ne;

pozitivne misli o njemu, pa što možda zna a možda ne zna da ja
bih mu govorila bilo šta? cijenim te njegove osobine. Čak
iako zna, lijepa riječ će učiniti da se
osjeća dobro.

Ona zna da je volim, pa zašto Ona će se osjećati dobro da to čuje

bih to govorio? opet i ako zna - radije nego da
pretpostavlja - da moja ljubav
prema njoj traje.
Možda ću ga postidjeti. Vjerovatno je da će se on osjećati

dobro kada čuje pozitivna
osjećanja, čak i ako se postidi.
Ona mi se mnogo sviđa, ali Ako ona ne osjeća isto prema meni,
možda ona ne osjeća isto za oboje možemo izaći na kraj sa tim.
mene. Ja mogu preživjeti činjenicu da ona
ima drugačija osjećanja prema
meni. Ono što bi zaista
prouzrokovalo problem je ako bi
moje izražavanje pozitivnih
emocija značilo da ona mora da
osjeća isto prema meni i u istom
stepenu kao ja prema njoj.
Ono što ja zaista želim reći neće Ne moram to reći na neki savrešen
ispasti kako treba; osramotiću način. Najvažnije je da sam iskren.
se. Moja iskrenost će doprijeti do
druge osobe čak i ako budem
zbunjen dok izražavam svoja
osjećanja.
On bi me mogao ismijati. Ako to uradi, ja bih mumogla reći

Ja-govorom o efektima koje
njegovo ponašanje ima na mene.
Pokazaću da sam slabić i Vjerovatnije je da ću pokazati da

sentimentalna budala. sam osjećajna i nježna osoba koja
ima dovoljno hrabrosti da pokaže
svoju nježnu stranu.

Napomene:
Najvažnije je da prilikom davanja komplimenata i izražavanja
pozitivnih osjećanja to kažete na iskren način koji odražava vašu
ličnost.
Rečenice koje se odnose na cijelu ličnost (globalna procjena)

često ne uspijevaju jer ljudi shvataju da generalizacije o njihovom
cjelokupnom karakteru ili ponašanju nisu adekvatne. Uporedite ove
dvije rečenice:
“Kako si ti odrastao dječak. Baš si andjeo.”

“Srdjo, baš mi dobro pomažeš. Servirao si lijepo sve čaše na
stolu i ništa nisi prosuo. Hvala ti.”
Kada Srdjo dobije uopštenu povratnu informaciju, on je

pomalo u grču, malo je i zabrinut oko toga šta znači biti odrastao, i zna
da nije andjeo. On je zadovoljniji kada dobije konkretnu pohvalu jer i
sam može uočiti da je uradio dobar posao oko serviranja stola i da je to
ono što njegova mama voli i čime je on može zadovoljiti. Na taj način
je to za Srdju stvarna i korisna povratna informacija. Dakle, da bi
smanjili šansu da druga osoba ne prihvati vašu pohvalu, jednostavno
opišite konkretno ponašanje kojim ste zadovoljni.
Kada upućujete komplimente i izražavate nježnost važno je,
takodje, znati da je veliko izražavanje osjećanja jednom godišnje
manje značajno za osobu koja to prima nego češće davaje malih
komplimenata i izražavaje pozitivnih osjećanja. Dalje, bitno je da ne
ograničite izražavanje pozitivnih osjećanja samo na situacije kada
dajete asertivnu kritiku i na uparivanje komplimenata sa zahtjevima
(npr. “Napisao si jako dobar izvještaj prošle godine, bilo bi dobro da ga
ti napišeš i ove godine.”), jer bi to moglo biti doživljeno kao
manipulacija. Na kraju, nije dobro nastavljati davanje komplimenata i
izražavanje pozitivnih osjećanja sa stidljivim ljudima pošto se oni
mogu osjećati toliko neugodno da bi mogli početi izbjegavati stvari za
koje ste im dali kompliment.

Negativne reakcije na dobronamjerne komplimente

i napomene za primanje komplimenata
Kada se desi da kompliment slučajno pogodi osjetljivo mjesto

ili aktivira automatske misli i iracionalna uvjerenja, to dovodi do
prilično negativnih, čak i ljutitih reakcija na dobronamjerne
komplimente.
Komliment Primaočeve misli
Imaš mnogo potencijala. To slušam čitav život! Uvijek

potencijali, nikada mi niko ne kaže da
nešto radim dobro sada. Dosta mi je
slušanja o mojim potencijalima!
Tvoja postignuća su zaista Pa šta! Uvijek me procjenjuju samo

impresivna. preko mojih postignuća. To je sve do
čega je svima stalo. Zar me niko ne voli
zbog mene?
Tako si lijepa. To uvijek čujem, moj izgled. Ja imam i

mozak!
Ti si osjećajna osoba. Šta ona misli, da sam ja neka tetkica?

Osjećajan malo sutra! Pokazaću ti
koliko sam ja snažan!
Iako vi ne možete biti odgovorni za nečije netačno

razmišljanje, možete biti osjetljivi za uticaj koji imate na druge i
možete pokušati da riješite nesporazum naknadno. Dvije mogućnosti
su svakako vrijedne pokušaja:
1. Iznesite svoju namjeru i pokušajte otkriti kako je osoba

doživjela kompliment: "Nisi to shvatila onako ako sam mislio;
gdje sam pogriješio?" ili "Nisam mislila da te uvrijedim; čime
sam to uradila?"
2. Pokušajte saznati šta je osobna htjela čuti umjesto toga:
"Vidim da sam te zaista povrijedila sa ovim što sam rekla; šta
bi ti više volio da sam rekla?" ili "Čini mi se da bi više voljela

da sam rekao nešto o tvojim sposobnostima nego o izgledu.
Da li sam u pravu?"
Svaki od ovih pristupa vodi diskusiji koja povećava
razumijevanje među osobama.
Iako većina ljudi želi da drugi primjete njihove napore i da se

svide drugim ljudima, kada dobiju kompliment često se postide i
ponašaju na način koji odbija druge ljude.
1. Negiranje. "Ma hajde, nije to ništa." Možda želite da budete

skromni. Ipak, vaša reakcija vodi ka tome da drugi ljudi zažale
što su vam rekli nešto lijepo. Poslije toga može se desiti da vas
pokušaju zaštititi tako što više neće ispoljavati pozitivna
osjećanja prema vama.
2. Odbacivanje. "Sviđa ti se ova vreća od džempera? Imam je
već godinama i izašla je iz mode. Danas sam se baš grozno
obukla." Iako se može desiti da iskreno mislite da ne
zaslužujete kompliment, odbacivanje govori drugima da
mislite da su glupi zato što su vam rekli nešo lijepo.
3. Automatsko uzvraćanje. "O, i meni se sviđa tvoja košulja!
Tako je moderna!" Ponovo ste možda pokušali biti skromni ili
ljubazni, ali kada automatski uzvratite kompliment, ono što je
započeto iskrenim komplimentom završava praznom
ljubaznošću.
4. Sarkastično šaljenje. "E, ti baš imaš neki čudan ukus! Gdje si
to pokupio?" Iako ste možda samo pokušali da budete zabavni,
sarkastična primjedba ponižava druge i kažnjava ih za njihovu
"nepromišljenost."
Razlozi za teškoće prilikom primanja komplimenata:
1. Strah da će izgledati uobraženo. Razlika između

uobraženosti i zdrave samo-afirmacije je velika. Uobraženost
govori drugima da su budale zbog toga što su vam rekli bilo
šta lijepo jer vi znate da ste superiorni i da vas ne treba na to
podsjećati (npr. "Naravno da sam održao dobar govor. Ja
uvijek sve radim kako treba!!!"). Prihvatanje komplimenata sa
zdravom samo-afirmaciojom šalje poruku da ste zadovoljni
time šta je druga osoba primjetila i da želite da podijelite svoja

pozitivna osjećanja sa njom (npr. "Hvala, zaista se osjećam
lijepo jer si mi to rekla.")
2. Strah da će ispasti slabić. Otvoreno pokazivanje zadovoljstva
nema ništa sa snagom, seksualnošću ili muževnošću. U stvari,
potrebna je hrabrost da biste otvoreno pokazali da vam je stalo
do reakcija drugih ljudi i da vas njihove reakcije mogu dirnuti.
Takvo ponašanje pokazuje vašu ljudskost i spremnost da
cijenite mišljenje drugih ljudi.
Primanje komplimenata ima dva nivoa:
1. Spoljašnji. Ovaj nivo je lakši i može se izvesti jedostavno

tako što ćete reći: "Hvala," i/ili nasmijati se. Takođe možete
podjeliti svoja pozitivna osjećanja tako što ćete ih opisati:
"Osjećam se zaista dobro kada mi kažeš da sam ovo dobro
uradio," ili "I ja sam zadovoljna kako sam napravila ovaj
cvijetni aranžman. Hvala ti što si primjetila!" Posebno
značajan način pokazivanja da cijenite kompliment jeste da
kažete zašto vam je važan: "Mnogo mi je važno to što si rekla
jer mi ti mnogo značiš," ili "Zaista mi je drago da ti se sviđa,
jer sam mnogo rizikovao što sam sâm farbao ogradu pošto mi
je to prvi put." Kada vam je teško da primite iskren
kompliment, može djelovati oslobađajuće da to izrazite:
"Imam problema sa prihvatanjem komplimenata, ali cijenim to
što ste rekli."
U stvari, ključno je da ne brinete mnogo o tome da kažete
prave riječi sa pravim stepenom oduševljenja. Na taj način
možete samo postati uštogljeni i neprirodni. Umjesto toga,
dozvolite sebi da se osjećate onako kako se osjećate.
2. Unutrašnji. Ovaj dio je teži za postići i ljudi često prihvate
kompliment spolja, ali ga unutra blokiraju tako da on nikada
ne dopre do njih. Iako postoje mnogi razlozi, ovo su najčešći:

Ne zaslužujem ovaj kompliment Iako to ne radim sve vrijeme ovako

jer ja to ne radim ovako dobro dobro, zaslužujem kompliment za ono
sve vrijeme. Ja nisam uvjek vrijeme kada to radim ovako dobro.
ovakav.
Ako prihvatim ovaj kompliment, Niko se ne ponaša uvijek na isti način.
onda ću se uvijek morati Ne moram biti savršen. Ljudi će me
ponašati na ovaj način, inače ću prihvatiti iako sam nesavršen.
razočarati ljude. Ja to ne mogu i Prihvatajući tuđe komplimente i
zato neću da prihvatim to što je pozitivna osjećanja, ja ne potpisujem
rakao. ugovor koji me obavezuje da se
ponašam na određen način zauvijek.
Da me stvarno poznaju, ne bi Možda, a možda ne. Sve su šanse da

govorili tako lijepo o meni. sam ja strožiji prema sebi nego što su
drugi ljudi. U redu je da prihvatim
sebe čak i ako ponekad uradim neku
nepromišljenu stvar.
Šta on u stvari želi od mene? Samo zato što su me ljudi iskorištavali

u prošlosti ne znači da ova osoba ima
namjeru da to uradi. U redu je da
prihvatim kompliment čak i ako ova
osoba pokušava da manipuliše s
mojim osjećanjima. Ja mogu da
dozvolim sebi da se osjećam dobro u
vezi komplimenta i da ne upadnem u
klopku manipulacije.
Negirajući komplimente i pozitivna osjećanja drugih na

unutrašnjem nivou, negirate svoje pravo da se osjećate dobro u vezi
sebe. Da biste pomogli sebi da prihvatite komplimente na unutrašnjem
nivou
1. postanite svjesni misli koje vas sprečavaju u prihvatanju tuđih

iskrenih pozitivnih reakcija u vezi vas
2. procjenite netačne dijelove razmišljanja
3. razvijte tačnije, samo-pomažuće poruke koje ćete si uputiti

kada dobijate kompliment
Ukoliko vam neko uputi iskren kompliment s kojim se ne

slažete, a ne možete ili ne želite da se jednostavno zahvalite, možete
izraziti svoje neslaganje i ipak se zahvaliti osobi: "Ne osjećam se tako,
ali hvala ti." ili "Ne slažem se sa tim, ali cijenim tvoje mišljenje."
Odbijanje zahtjeva
Odbijanje je afirmativni akt izbora prioriteta i identifikovanja

sebe kao individue koja ima grance. Ono vam omogućuje da imate
vrijeme i energiju koje ćete utrošiti na aktivnosti i ljude po vašem
izboru.
Kada sebi dozvolite da neke zahtjeve prihvatite a neke
odbijete, tada ćete moći bolje prihvatiti i odbijanje drugih.
Ako je odbijanje asertivno mnoge negativne posljedice mogu
biti izbjegnute s obzirom da mnogi ljudi nemaju primjedbe na
odbijanje samo po sebi, već na način na koji je to učinjeno.
Dobiti od afirmisanja svog prava da kažete "Ne" i da odbijete zahtjev:
1. Direktna, lična dobit. Odbijajući zahtjev smanjujete

vjerovatnoću da ćete se biti bijesni na druge i da ćete prezirati
sebe.
2. Indirektna, dobit za druge. Odbijajući zahtjev, indirektno

štitite druge od toga da vas nenamjerno iskorištavaju i da ih vi
kasnije odbacujete – što inače naknadno dolazi na indirektan i
defanzivan način (pasivna agresija) kada ne kažete "Ne" iako
ste to željeli.
Bez sposobnosti da asertivno odbijete zahtjev, vama

upravljaju prioriteti drugih ljudi. Zavisite od njih i njihovih odluka –
zaista nesretan i nezadovoljavajući način života. Neodbijanje vas može
odvesti od onoga šta želite postići u životu.

Neka samoodmažuća uvjerenja
1. Ako odbijem, odbacujem prijetelja. Odbijanje zahtjeva ne

znači odbacivanje osobe. To jednostavno znači da ne možete
ili birate da ne učinite ono što vas je neko pitao da uradite.
Vaše odbijanje ne znači da ste sebični, to znači da u ovom
određenom trenutku vi ne možete ili nećete da uradite ono što
druga osoba želi. Odbijanje znači da se ponašate u skladu sa
svojim pravom da odredite lične granice.
2. Ako odbijem, on me nikada više neće pitati. Koji su dokazi

da je to istina? Šta možete uraditi da smanjite vjerovatnoću da
se to desi? Postoji nekoliko mogućih rješenja:
• Možete reći šta vi želite (npr. da vas pita ponovo)

• Možete pitati da li ga vaše odbijanje navelo da odluči da
ne pita ubuduće
• Možete izraziti svoj strah da vas više nikada neće pitati
• Možete dati kratko obješnjenje zašto ste odbili ovaj put i
jasno objasniti pod kojim uslovima biste vjerovatno
pristali u budućnosti
3. Ako mi je zaista stalo do osobe, morao bih se složiti sa

njenim zahtjevom. Istina je da se podrazumijeva, ako vam je
stalo do nekoga, da neke stvari koje ta osoba želi uradite. Ipak,
postoji mnogo različitih načina da pokažete da vam je stalo i
svaki prijetelj ima pravo da pokaže svoje prijateljstvo na način
koji mu kao pojedincu pristaje. Vaš način da pokažete
prijeteljstvo može biti da pomognete oko uzgoja biljaka ili
dresure psa, umjesto krečenja stana ili košenja trave. Može
vam biti ugodno da provedete sate ugošćavajući prijatelja, ali
ne i da mu pozajmite novac. Možete, dakle, biti prijetelj i uz to
postaviti granice u vezi toga šta ste voljni da uradite.
Prijeteljstvo ne znači bezgranično davanje.
4. Manje je bolno reći "Da" nego se suočiti s tim kako će se

osoba osjećati kada joj kažem "Ne." Vjerovatno jeste lakše -
ali kratkoročno! Pitanje koje možete sebi postaviti jeste koliko
dugo ćete se osjećati neugodno ako odbijete. Uporedite to s
tim koliko vremena i energije donosi prihvatanje zahtjeva i

koliko dugo ćete se osjećati odbacujuće prema prijatelju ako
kažete "Da." Ponekad mjenjate pet minuta neugodnosti za
dvije sedmice obaveza i još duži period negativnih osjećanja
prema prijatelju.
Napomene:
1. Budite direktni umjesto da dajete izgovore. Ako ne kažete
"Ne" već pokušavate da odgovorite osobu od zahtjeva, mnogo
negativnih stvari može da se desi. Možete se zapetljati u
izgovorima i sami sebe nagovoriti da kažete "Da." Može se
desiti da druga osoba ima odgovor ili bolji argument na svaki
vaš izgovor. Kada konačno odbijete zahtjev dajući izgovore,
druga osoba će se osjećati još više iritirano.
Postoji razlika između objašnjenja i izgovora. Kada

asertivno dajete objašnjenje, tada dajete ličnu informaciju o
sebi na način koji govori da se osjećate OK u vezi sebe i da
druga osoba ne mora da prihvati vaše objašnjenje. Kada dajete
izgovor, tada pokušavate da navedete drugu osobu da odobri,
prihvati ili "izvini" vaše ponašanje.
2. Postoje različiti načini da odbijete zahtjev:

• Jednostavno recite "Ne"
• Upotrebite "Ja želim" rečenicu ("Ne želim da
pozajmljujem novac.")
• Upotrebite "Ja osjećam" rečenicu ("Ne, brinem se da neću
dobiti novac na vrijeme.")
• Upotrebite empatičku asertaciju ("Vidim da si u škripcu,
ali ti ne mogu pozajmiti novac.")
• Upotrebite rečenicu koja izražava pomiješana osjećanja
("Dio mene bi ti pozajmio novac, ali drugi dio kaže da
moram da popravim auto. Sve u svemu, mislim da treba
da poslušam ovaj drugi dio iako bih ti volio pomoći.")
Odbijanje ne mora da bude totalno i potpuno "Ne."

Nekada ćete biti voljni da uradite dio onoga što neko traži od vas ili da
to uradite pod određenim uslovima. Možete postaviti granice na ono
što ste voljni da uradite tako što ćete reći: "Ne mogu uraditi _____ , ali
mogu uraditi _____ ." ovaj pristup je posebno koristan kada odbijate
zahtjev od nekoga ko ima moć nad vama.
3. Restrukturišite situaciju tako da druga osoba ima manju

potrebu da stalno zahtjeva, ukoliko se osjećate neugodno jer
ste u situaciji da stalno odbijate zahtjev.
Prijeteljica je zvala Dijanu da izađu više puta sedmično.

Dijana je često odbijala, ali se osjećala krivom zbog toga što je to
uradila veliki broj puta. Kada je rekla "Ne" zbog osjećanja krivice,
ponašala se odbijajuće tokom izlaska. Razmišljajući sa mnom o
situaciji, shvatila je da vjeruje da prijateljice treba da izlaze i da bi i
ona uživala u izlasku sa prijateljicom kada to ne bi bilo tako često i u
vrijeme koje njoj odgovara. Jedini način na koji ju je prijeteljica
mogla vidjeti bilo je da je zove da izađu; Dijana nije zvala nju. Zbog
toga je ona sledeći put pozvala nju "uzimajući stvar u svoje ruke." To
joj je omogućilo da bira vrijeme. Njena prijateljica se osjećala manje
uplašeno da se nikada neće vidjeti sa prijeteljicom osim ako je bude
zvala da izađu, tako da je rijeđe zvala. Nakon toga, i kada je ponekad
odbijala, Dijana se nije osjećala krivom.
Izražavanje nezadovoljstva i ljutnje
Nezadovoljstvo i ljutnja nisu loše emocije, niti su destruktivne

same po sebi. Potencijalna destruktivnost leži u načinu na koji su
izražene.
• Agresivno izražene - oni napadaju tuđe samopoštovanje i
mogu biti destruktivne
• Asertivno izražene - daje drugima do znanja šta osjećamo i
želimo i šta nas frustrira, i na taj način im dajemo mogućnost
da promjene svoje ponašanje
Nezadovoljstvo je najbolje izraziti prije nego što pređe u

bijes.
Kada asertivno izražavate nezadovoljstvo i ljutnju, vi (1)

aktivno pristupate problemu i (2) dolazite do razumijevanja.

Razmijevanje može podrazumijevati otkrivanje:

1. da druga osoba nije mislila da vam naudi ili
2. da ste "skočili na zaključak" ili
3. da imate neke osjetljive tačke.
Dvije zadnje tačke zaslužuju pažnju:

• to što ste ljuti ne znači da ste u pravu
• drugi ljudi ne moraju da mjenjaju svoje ponašanje samo zato
što vas ono nervira ili ljuti; posao drugih ljudi nije da čine da
se vi osjećate bolje
• izvor vaše ljutnje je u vama; vi ste odgovorni da se nosite sa
svojim osjećanjima; drugi mogu izabrati da promjene svoje
ponašanje, ali ne moraju da to učine samo zato što vi imate
osjećanja
Kako izraziti nezadovoljstvo i ljutnju?
1. "Ja želim" rečenica kojom jednostavno izražavate šta želite.

Ne morate izraziti nezadovoljstvo ili ljutnju da biste rješili
nezadovoljavajuću situaciju. Ako vam je dosta gledanja TV-a
svaki dan možete reći: "Mnogo bih voljela da izađemo negdje
za vikend." Na taj način direktno izlazite na kraj sa izvorom
vašeg nezadoljstva ili ljutnje sa manjom vjerovatnoćom da
izazovete defanzivnu ili kontra-agresivnu reakciju.
2. "Ja osjećam" rečenica: "Već treći mjesec za redom vas

zovem jer mi naplaćujete telefonske pozive koje nisam
napravio i to me veoma nervira." Na ovaj način direktno
izražavate svoje emocije i uči druge da imate svoje granice.
3. Rečenica koja izražava pomješana osjećanja. "Ovo je drugi

put da otkazuješ naš izlazak. Stvarno sam razočaran jer sam se
radovao što ću te vidjeti i pomalo uznemiren jer se počinjem
pitati šta se dešava s našim prijateljstvom." Izražavanje oba
seta emocija ima veći uticaj na druge nego izražavanje samo
dijela koji se odnosi na nezadovoljstvo ili ljutnju.
4. Empatička asertacija. "Razumijem da imaš svoj stav o

razvodu i da imaš pravo na svoje mišljenje, ali me ljuti način
na koji stavljaš razvedene ljude u jedan stereotip. Ja ne mislim

da su razvedeni ljudi nestabilni." Emapatička asertacija
omogućava drugim ljudima da čuju šta imamo da kažemo.
5. Asertacija ja-govorom. "Ovo je treći put da dovozim kola da

mi popravite brisače. Dodatno vozanje mi oduzima mnogo
vremena i donosi mi mnogo neprijatnosti i to me počinje
nervitati. Želim da mi ovaj put popravite brisače kako treba
tako da ne moram da se vraćam ponovo." Kada specifikujete i
konkretizujete efekte koje njihovo ponašanje ima, ljudi su više
zainteresovani da promjene ponašanje jer shvataju da niste
samo "namćor."
6. Opišite osjećanja i misli ili interpretacije koje vam prolaze

kroz glavu. "Nervira me kada me prekidaš jer to doživljavam
kao da ti je važnije šta ti imaš da kažeš nego ja." Ova vrsta
asertivnosti je posebno značajna bliskim odnosima, jer
pokazuje da ste vi vlasnik svojih osjaćanja i da ste sami
odgovorni za njih, kao i što pomaže drugim ljudima da
razumiju vaša osjetljiva područja.
Kod izražavanja nezadovoljstva ili ljutnje treba uzeti u obzir

stepen i vrijeme (tajming) izražavanja tih osjećanja.
Takođe je dobro znati da je u redu izraziti osjećanja

nezadoljstva ili ljutnje čak i kada znamo da ne možemo promijeniti
situaciju.
Profesor je bio nezadovoljan jer je postdiplomac tražio da

pomjeri zakazani ispitni rok. Njegovo nezadovoljstvo nije moglo ni na
koji način promjeniti činjenicu da se student nije pripremio za ispit na
vrijeme. Međutim, on je znao da će ukoliko ne izrazi svoja osjećanja to
vjerovatno uticati na budući odnos prema studentu. Zato je rekao:
"Želim samo da Vam kažem da sam nezadovoljan jer niste
spremili ispit na vrijeme jer će mi to oduzeti dodatno vrijeme u
sledećem semestru. Pomjeriću Vam ispitni rok i neću Vaše kašnjenje
iskoristiti protiv Vas, ali sam želio da Vam kažem da sam
nezadovoljan jer niste spremili ispit na vrijeme i da to skinem sa sebe.
Sada kada sam to rekao, saslušaću Vas dalje."
Razvijanje afirmirajućih uvjerenja o asertivnim pravima
Opišite specifičnu situaciju u kojoj imate teškoća sa prihvatanjem

asertivnog prava:
Šta bi bilo idealno šta biste voljeli da uradite u toj situaciji?
Koja su prava drugih u toj situaciji?
Koje je pravo koje vi smatrate da realno imate i želite da se osjećate

bolje u vezi njegovog prihvatanja?
1. Šta govorite sebi da će se desiti ako prihvatite ovo asertivno

pravo?
- Koji su dokazi da će se to desiti? Koliko je to realistično?
- Ako ne znate šta bi se moglo desiti, razmislite o načinima na

koje biste to mogli saznati.
2. Šta govorite sebi da biste "morali" učiniti umjesto da prihvatite

asertivno pravo i postupite u skladu sa njim?

- Uvijek? Bez izuzetaka? Gdje piše da "morate"? Ko kaže da

"morate"?
- Koje još mogućnosti ima druga osoba?
- Koja će biti posljedica ako vi i druga osoba ne prihvatite ovo

pravo?
- Šta je za vas razumno da učinite?
3. Koje negativne zaključke o sebi biste mogli izvući ako ne

postupite asertivno i ne slijedite "moranja" koja namećete sebi? Na
primjer: "Ako kažem svom prijatelju da ne želim da se useli kod
mene, to znači da sam ja sebična osoba kojoj nije stalo do drugih
ljudi."
- Da li to što ste učinili_____________________________

automatski znači da ste______________________? Koje
dokaze imate u prilog tome da niste to što govorite sebi da
jeste ako postupite asertivno?
- Šta postupanje na taj način, u stvari, govori o vama kada

razmislite realističnije? Na primjer: "Ako mu kažem da ne
želim da se useli kod mene, kada realističnije razmislim, to u
stvari znači da ja imam granice i osjećanja kao ljudsko biće,
iako mi je stalo do njega."

4. Pročitajte ponovo odgovore na postavljena pitanja i načinite

realističnije, afirmirajuće uvjerenje o svom asertivnom pravu.
5. Napišite moguću asertivnu izjavu koju biste mogli upotrebiti u

navedenoj situaciji. Eksperimentišite sa vašom izjavom, tako što
ćete je načiniti pozitivnom (reći šta želite) umjesto negativnom
(reći šta ne želite). Na primjer: "U vezi tvog useljavanja kod mene,
razmišljao sam o tome i shvatio da je za mene važno da živim
sam."

Korištena literatura
AVP Education Committee (1982) Handbook of Basic Conflict

Resolution skills: Facilitation, Mediation and Consensus
Building, Cambridge, MA.
Beck, A.T., & Emery, G. (1985) Anxiety Disorders and Phobias: A

Cognitive Perspective. New York: Basic Books
Ellis, A. (1994). Reason and Emotion in Psychotherapy. USA: Birch

Lane Press.
Ellis, A. (1996). Vodič u razuman život. RET Centar, Beograd.
Ellis, A. & Dryden, W. (2002). Primjena racionalno-emocionalne

bihevioralne terapije. Naklada Slap
Jakubowski, P. (1975) A disrimination measure of assertion concepts,

Unpublished manuscript, University of Missouri-St. Louis
Jakubowski, P. & Lange, A.J. (1978) The Assertive Option, Research

Press, Champaign, Illinois
Lange, A.J. & Jakubowski, P. (1976) Responsible Assertive Behavior,

Research Press, Champaign, Illinois
Leary, M.R. & Kowalski, R.M. (1995). Social Anxiey. The Guilford
Press.
Marić Z. (2000). Racionalno emotivno bihejvioralna terapija. U:

Stojnov, D. (Ur.). Psihoterapije. Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd
Pruit & Rubin (1986) Social Conflict: Escalation, stalemate, and

settlement, New York: Random House
Robin, M.W. & Balter, R. (1995) Performance Anxiety, Adams

Publishing, Holbrook, Massachusetts

Salter, A. (1949) Conditioned Reflex Therapy, Farrar, Straus & Giroux,

New York
Simons, J.A., Kalichman, S. & Santrock, J.W. (1994) Human

Adjustment, Wm. C. Brown Communications, Inc., Dubuque, IA
Smith, M.J. (1975) When I Say No, I Feel Guilty, Bantam Books, New
York
Kijevčanin, S. (1998) Aktivno slušanje. U: Popadić i sar. Pametniji ne

popušta Most, CAA, Beograd
Warren, R. & Zgourides, G.D. (1991). Anxiety Disorders: A Rational-

Emotive Perspective. Pergamon Press.
Wolpe, J. (1958) Psychotherapy by Reciprocal Inhibition, Stanford

University Press, Stanford
Wolpe, J. & Lazarus, A. A. (1966) Behavior Therapy Techniques,

Pergamon Press, New York
Zdravković, J. (2000) Tumačenje neuroza, Prosveta, Niš
Zdravković, J. (2004) Veštine vladanja sobom, Zograf, Niš
Zdravković, J. & Petrović D. (2000) Hladna žena, nemoćan muškarac,

Grafopromet, Paraćin

Igor Krnetic Kad Kazem Ne Osjecam Krivicu

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Igor Krnetic Kad Kazem Ne Osjecam Krivicu

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Igor Krnetić, psiholog

Psihološko savjetovanje Krnetić

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 2

Bez obzira šta mi činili, drugi ljudi nam mogu prouzrokovati

Ovaj priručnik predstavlja kompilaciju radova različitih autora

Prvi dio odnosi se na opis i kratko objašnjenje ljudske

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 3

Na kraju priručnika nalazi se dodatak „Kako biti asertivan sa

Zahvaljujem se Desku iz „CGM design”

Ogromnu zahvalnost za uspjeh u primjeni kognitivno-

Želim vam uspješan rad!

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 4

Mnogi ljudi dožive nejasnu anksioznost, tenziju i fizičke

odredjen pogled, ili vrata malo snažnije zatvorena najavljujući sate

Tabela 1: Poredjenje defanzivnog, asertivnog i agresivnog ponašanja

Defanzivno Asertivno Agresivno

Karakteristike Emocionalno (Odgovarajuće) (Neodgovarajuće)

Vaša osjećanja Povrijedjenost, Samopouzdanje, Superiornost,

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 6

Defanzivno Asertivno Agresivno

Osjećanja Krivica ili Uvaženo, Povrijedjeno,

Osjećanja Sažaljenje, Generalno Ljutnja,

Bez obzira šta mi činili, drugi ljudi nam mogu prouzrokovati

se borimo jedni sa drugima, nekada ne po sopstvenom izboru, nekada

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 8

Šta je asertivno ponašanje?

U prevodu sa engleskog jezika, asetivnost znači

Većina teorija u psihologiji se u osnovnom slaže oko toga koja

asertivnost u tom ranom dobu doživljavali kao inaćenje i agresivno

Naše osnovno asertivno ljudsko pravo

Kao prvi korak u postajanju asertivnim trebamo shvatiti da

odbačeni i da neće moći prevazići to odbacivanje. Kada bi bili svjesni

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 12

Ispitajmo sada naša asertivna prava. Počnimo sa osnovnim,

Socijalni odnosi su klasifikovani u tri kategorije: poslovni,

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 13

U kategoriji ravnopravnih odnosa ne postoji nikakva unaprijed

ne “Ja moram – ja ne moram.” Razlog zbog kojeg ljudi uglavnom ne

opravdanja je odbrana jednog Nirmberškog osudjenika: “Ja sam samo

Pravo da ne dajete objašnjenje za ono šta činite je izvedeno iz

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 17

odgovor držeći se činjenica: “Nema razloga, jednostavno mi se ide u

Svako od nas je u potpunosti odgovoran za vlastitu dobrobit,

pravo da izaberemo da u potpunosti budemo odgovorni samo za sebe,

svoje asertivno pravo da ne rješavate probleme drugih ako to ne želite,

Kao ljudsko biće, niko od nas nije konstantan i rigidan. Mi

Griješiti je ljudski. Naše asertivno pravo da griješimo i da

ponašanjem i emocijama. Mnogi smatraju da, pošto su greške “loše”,

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 21

Sledeće asertivno pravo pruža mogućnost da želite ili učinite

Još je Sokrat primjetio da prava mudrost dolazi tek kada

nas dešava. Pa ipak, mi smo uspjeli da preživimo uprkos tom

Nama ne treba naklonost drugih ljudi da bi sa njima efikasno i

sa kojima smo veoma bliski. Ljudi sa kojima imamo poslovne i

razumijem, zašto ćeš mi to zapamtiti?”, ili “Ne razumijem, zašto će mi

Logika je proces rezonovanja koji svako od nas može ponekad

“Logika je ono što drugi ljudi upotrebljavaju da bi ti dokazali da si

Jedna nit koja se provlači kroz sva neasertivna uvjerenja i

mana. Ti moraš da pokušaš da se iskupiš za svoju ljudskost težeći da se

televizorom, želim da ostatak života provedem na Havaima. Iza ovih

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 28

Asertivni trening je grupa različitih kognitivno-bihejvioralnih

se smatraju iracionalnim ili samoodmažućim zbog toga što obično (ali

Psihološko savjetovanje Krnetić, 065/560-512, krnetic@blic.net, www.krnetic.com 30