Pandemija COVID-19 imala je, između ostalih, značajne psihološke i socijalne učinke na

stanovništvo.

Brojna istraživanja naglasila su utjecaj na psihološku dobrobit najizloženijih skupina, uključujući

djecu, studente i zdravstvene radnike, za koje je vjerovatnije da će razviti posttraumatski stresni
poremećaj (PTSP), anksioznost, depresiju i stres. Zašto?

Zaboravljanje rutine
Zanimljiv je članak objavljen u The Atlanticu koji se bavi fenomenom “zaboravnosti” tokom
pandemije COVID-19.

Autorica navodi kako joj je jedan prijatelj nedavno priznao da jutarnju rutinu koju je održavao
deceniju - probudite se prije 7, istuširajte se, obucite se, uđite u podzemnu željeznicu - sada
osjeća nezamislivom. Drugi njen prijatelj je zaboravio kako se veže kravata. Kolegica s posla
nije sigurna da se njen mališan sjeća kako je nekada bilo ići u kupovinu.

Jen George, učiteljica u gradu Cape Elizabeth kazala je da sve češće gubi tok misli usred
rečenice. U međuvremenu, njeno dijete koje je učenik trećeg razreda, i koji je jedno vrijeme
pohađalo školu uživo, svoje knjige, papire i ručak danas zaboravlja kod kuće. Inny Ekeolu, 19-
godišnja studentica iz Irske, kaže da je zaboravila kako raditi stvari koje je redovno radila,
naprimjer provući kartu u autobusu. Nedavno je naišla na fotografiju bliske prijateljice koju nije
vidjela od „zaključavanja” i nije ju mogla prepoznati.

“Ljudi zaboravljaju mnogo toga što nam se događa, a mi to radimo prilično brzo - nakon prvih
24 sata. Naš mozak vrlo dobro uči različite stvari i zaboravlja na stvari koje nisu prioritet", rekla
je Tina Franklin, neuroznanstvenica iz Georgia Techa. Kako nas je pandemija naučila novim
navikama, a stare učinila zastarjelima, naš mozak je u stvari spremio akcije poput vožnje
autobusom i odlaska u restorane u duboko skladište, a socijalno distanciranje i kašljanje
postavilo je fokus. Kad se naše navike vrate, vjerojatno će se i naše prisjećanje promijeniti.

Istraživačica pamćenja, Catherine Loveday, koja je profesorica kognitivne neuroznanosti na

Univerzitetu Westminster, otkrila je dijelove svog istraživanja za britanski BBC.

Prema tom istraživanju tek nekolicina ispitanika kazala da osjeća da im se pamćenje poboljšalo,
dok je 80 posto ljudi koji su sudjelovali reklo da se barem jedan aspekt njihove memorije
pogoršao, što je znatno veći postotak od očekivanog.

Najčešća promjena bila je zaboravljanje kada se dogodio neki događaj ili incident, za što je 55
posto ljudi reklo da im se događa. To sugerira da je pandemija utjecala na našu percepciju
vremena, što nije nimalo iznenađujuće. Naš je spektar aktivnosti toko zatvaranja vrlo ograničen -
internetski sastanci, šetnja, televizija, još jedan obrok kod kuće. Dani, sedmice, mjeseci stopili su
se u jedno. Prošla srijeda izgleda vrlo slično prethodnom ponedjeljku i vrlo je teško znati čak i u
kojem ste mjesecu možda šetali određenim parkom, a kamoli tačan dan.
Pročitajte i ovo:

Zašto je 2020. poremetila osjećaj za vrijeme?

Sljedeća najčešća kategorija u kojoj su ljudi govorili da im se sjećanja pogoršala su korištenje

prave riječi u rečenici. Zašto je zaboravljanje riječi poraslo tokom ograničenja zbog COVID-19
nije jasno, ali to bi se jednostavno moglo objasniti činjenicom da mnogi rade sami od kuće ili
distancirani na radnom mjestu, pa su zato imali manje mogućnosti osobnog razgovora s drugim
ljudima u proteklih godinu dana ili više.

Druge uobičajene poteškoće s pamćenjem koje su otkrili novi podaci bili su zaboravljanje da
vam je nešto rečeno ili zaboravljanje na ono što ste rekli da ćete učiniti.

Jedan veliki faktor - na prvi pogled iznenađujući - bio je spol. Žene su češće rekle da im se
pamćenje pogoršalo. Što bi moglo objasniti ovo? Čini se da su doživjele više negativnih
promjena u svojoj radnoj situaciji, svojim vezama i ukupno preživjele više stresa. To se uklapa u
druge studije koje su pokazale da su žene teže pogođene „zaključavanjem”.

Pročitajte i ovo:

Šta čini da ljudi prihvataju ili odbacuju restrikcije zbog korona virusa?

Djeca posebno ugrožena

Fizička i društvena distanca i sigurnosne mjere utjecale su na odnos među ljudima i njihovu
percepciju empatije prema drugima, navodi se u istraživanju koje su proveli talijanski doktori
Valeria Saladino, Davide Algeri i Vincenzo Auriemma.

Dosadašnje studije epidemija, poput SARS-a, ebole, fripe H1N1, konjske gripe i trenutne
pandemije COVID-19, pokazuju da psihološki učinci zaraze i karantene nisu ograničeni na strah
od zaraze virusom.

Postoje neki elementi povezani s pandemijom koji utječu na veći broj stanovništva, poput
odvojenosti od voljenih, gubitka slobode, neizvjesnosti u pogledu napredovanja bolesti i osjećaja
bespomoćnosti. Ti bi aspekti mogli dovesti do dramatičnih posljedica, poput porasta
samoubistava.

Pročitajte i ovo:

Alarmantno visoka stopa samoubistava u Kazahstanu raste usred pandemije

Suicidalno ponašanje često je povezano s osjećajem bijesa povezanim sa stresnim stanjem široko
rasprostranjenim među ljudima koji su živjeli ili žive u najugroženijim područjima.

Nedavno istraživanje provedeno tokom pandemije COVID-19 pokazalo je da su djeca i mladi

posebno su izloženi riziku od razvoja simptoma tjeskobe.

Istraživanje je provedeno na uzorku od 1.143 talijanske i španske djece (raspon 3–18 godina).
Općenito, roditelji su tokom karantene primijetili emocionalne promjene u ponašanju svoje
djece: simptomi povezani s poteškoćama u koncentraciji (76,6 posto), dosadom (52 posto),
razdražljivošću (39 posto), nemirom (38,8 posto), nervozom (38 posto), osjećaj usamljenosti
(31,3 posto), nemira (30,4 posto) i brige (30,1 posto).

Ekonomski problemi i usporavanje ekonomskih aktivnosti povezani su sa simptomima tjeskobe.

Internetsko istraživanje provedeno na općoj populaciji u Kini pokazalo je da studenti imaju
veću vjerojatnost da će doživjeti stres, tjeskobu i depresiju od ostalih tokom pandemije.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija António Guterres je, u video obraćanju na nedavnom
događaju organiziranom u okviru tekućeg Političkog foruma na visokoj razini (HLPF) o
mentalnom zdravlju i dobrobiti, rekao je da službe za mentalno zdravlje već dugo pate od
zanemarivanja i nedovoljnih ulaganja, a "premalo djece" ima pristup uslugama koje trebaju.
“Pandemija COVID-19 povećala je problem. Milioni djece ne pohađaju školu, što povećava
njihovu ranjivost na nasilje i mentalni stres, dok su usluge ukinute ili premještene na internet.
Budući da razmatramo ulaganje u snažan oporavak, podrška mentalnoj dobrobiti djece mora biti
prioritet", rekao je Guterres.

Najat Maalla M'jid, specijalna predstavnica Ujedinjenih nacija za pitanja nasilja nad djecom
naglasila je razarajući utjecaj nasilja na mentalno zdravlje djece.

"Izloženost nasilju i druga nepovoljna iskustva mogu izazvati toksične odgovore na stres koji
uzrokuju i trenutnu i dugoročnu fiziološku i psihološku štetu kod djece. Uz ljudske troškove,
značajni su i ekonomski troškovi koji dolaze s mentalnim bolestima", naglasila je. Dodala je da
faza oporavka od pandemije pruža mogućnost zemljama da ulažu u ovo polje "ne možemo vratiti
u normalu budući da ono što je bilo 'normalno' prije pandemije nije bilo dovoljno dobro, jer su
države u prosjeku trošile samo dva posto svojih zdravstvenih proračuna na mentalno zdravlje”.

Pročitajte i ovo:

Zašto su u krizi korona virusa generacijske razlike postale očiglednije?

Podrška okruženja
Zdravstveni radnici su segment stanovništva koji je posebno pogođen stresom.

Oni riskiraju da razviju simptome česte u katastrofalnim situacijama, poput posttraumatskog

stresnog poremećaja, sindroma ''izgaranja'', fizičke i emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije
i disocijacije. Tokom epidemije SARS-a, do 50 posto zdravstvenih radnika patilo je od akutnog
psihološkog stresa, iscrpljenosti i posttraumatskog stresa, uzrokovanog strahom od zaraze
članova njihovih porodica i produljenom socijalnom izolacijom.

 BiH dobila call centar za psihološku pomoć u pandemiji

 Može li osjećaj ‘sreće u nesreći’ ostati nakon pandemije?

Podaci iz istraživanja na 1.257 zdravstvenih radnika koji su pomagali pacijentima na odjelima

COVID-19 te na odjelima druge i treće linije pokazali su visok postotak depresije (50 posto),
anksioznosti (44,6 posto), nesanice (34 posto) i stresa (71,5 posto)
Također, stalni strah od zaraze dovodi do opsesivnih misli povećavajući progresivno zatvaranje
osobe i smanjujući socijalne odnose.

Pročitajte i ovo:

Zašto švedska vlada preporučuje starijoj populaciji da prestanu sa izolacijom?

Kao dio odgovora, Svjetska zdravstvena organiacija (WHO) je sarađivala s partnerima na

razvoju niza uputa i materijala o aspektima mentalnog zdravlja i psihosocijalne potpore tokom
pandemije COVID-19.

U jednoj od prvih smjernica WHO je naglasio da ljudi koji su pogođeni COVID-19 nisu učinili
ništa loše i zaslužuju našu podršku, suosjećanje i dobrotu.

“Ne nazivajte ih 'slučajevi COVID-19', 'žrtve', 'obitelji COVID-19' ili 'oboljeli'. Oni su 'ljudi koji
imaju COVID-19', 'ljudi koji se liječe od COVID-19' ili 'ljudi koji se oporavljaju od COVID-19',
a nakon oporavka od COVID-19 život će im ići dalje i oni će raditi svoje poslove, živjeti sa
svojim porodicama i voljenim osobama. Važno je odvojiti osobu od identiteta definiranog
COVID-19, kako bi se smanjila stigma. Iznenadno ili gotovo stalno gledanje i slušanje vijesti o
pandemiji može kod bilo koga izazvati zabrinutost. Doznajte činjenice; ne glasine i
dezinformacije”, naglasio je, između ostalog WHO u smjernicama.