PEDAGOŠKI FAKULTET

STUDIJSKI PROGRAM: RAZREDNA NASTAVA

SOCIJALNA I EMOCIONALNA ZRELOST ZA POLAZAK U

ŠKOLU

Seminarski rad iz predmeta Priprema djeteta za polazak u školu

MENTOR: STUDENT:
Doc. Dr Asim Praskić Bojana Latinović
RN-1508/18

Banja Luka, april 2021. godine

 SADRŽAJ

UVOD............................................................................................................................................................. 1
1. Zrelost ili gotovost za školu .................................................................................................................. 2
2. Tok razvoja emocija kod djece ............................................................................................................ 4
3. Tok razvoja socijalizacije kod djece .................................................................................................... 5
4. Socijalna i emocionalna gotovost za polazak u školu ......................................................................... 6
5. Procjena socijalno- emocionalne zrelosti djeteta ............................................................................. 11
ZAKLUČAK ............................................................................................................................................... 14
LITERATURA ............................................................................................................................................ 15

1
 UVOD

U radu razmatramo: pojam zrelosti ili gotovosti za polazak u školu; tok razvoja emocija kod djece;
tok razvoja socijalizacije kod djece; pojmovne socijalna i emocionalna gotovost za polazak u školu;
„krize sedme godine“ kao uslov za prelaz na osnovnoškolski uzrast; socijalnu odgovornost; sticanje
socijalnog iskustva kroz društvene aktivnosti; kultivisanje emocija; pozitivnu i realnu sliku o sebi;
razvoj dječije samostalnosti; doprinos porodice i vaspitača socioemocionalnoj gotovosti za polazak
u školu.

1
1. Zrelost ili gotovost za školu

Sva djeca ne napreduju istim tempom, ni u fizičkom, emotivnom, socijalnom a ni u

intelektualnom razvoju. Djeca istog kalendarskog uzrasta se zato nalaze na različitim stepenima
razvoja. Zato sam kalendarski uzrast djeteta ne može i nije jedino mjerilo zrelosti djeteta za polazak
u školu. Polazak u školu bi trebalo da podrazumijeva i djetetovu zrelost za učenje i sticanje novih
znanja.

Svakom roditelju se desilo da je želio da njegovo dijete nauči nešto više a da u tome nije
uspjevalo, iako je znao da je njegovo dijete vješto u riješavanju mnogih problemskih situacija i da
ne zaostaje od vršnjačke grupe ipak je doživelo neuspjehe. Roditelj tada nije bio svjestan da za
učenje svakog novog znanja i vještine postoji optimalno vrijeme u razvoju djeteta. To je ono vrijeme
kada je dijete zrelo, kada posjeduje iskustva koja čine osnovu za sticanje nekog znanja ili vještine.

Zahtijevi koji se postavljaju djeci treba da budu objašnjeni i racionalnim razlozima ali ni oni nisu
dovoljni da bi ih dijete prihvatilo i izvršavalo. Potrebno je da svaki razlog, koji mu se iznese ima za
njega unutrašnji smisao, da bude lično za njega zainteresovano, što znači da pokreće njegove
emocije isto koliko i mišljenje.

Djeca sve češće razmišljaju o sebi, svojim emocijama, iskustvima, reakcijama, upoređuju se sa
drugima, bolje razumiju svoja raspoloženja, postaju svesna svojih osjećanja, u mogućnosti su da
otkrivaju uzroke i načine njihovog ispoljavanja, u velikoj su mjeri sposobna da pričaju o svojim
osjećanjima – da ih verbalizuju ili ih izražavaju putem likovnog predstavljanja dijeleći ih sa drugima
i prerađujući ih. Nazire se i javljanje novog osećaja – empatije (nježnosti, saosjećanja, saučešća)
sve boljeg razuijmevanja onoga što osjećaju drugi ljudi ili vršnjaci. Na emocije se naročito utiče
izgrađivanjem pozitivne slike o sebi odgovarajućom sociokulturnom sredinom. Emocije nose
snažan pečat odnosa sa drugim, što im određuje i način ispoljavanja i vrednuje ih kao pozitivne ili
negativne.

2
 Sposobnost regulisanja sopstvenih emocija ne sastoji se samo u regulisanju načina njihovog
ispoljavanja već i u njihovom razumijevanju. U vezi s’ tim, burne emocionalne reakcije postaju
postepeno rijeđe i usmjerenije a ponašanje djece više određeno sopstvenom voljom i stabilnije.

Šta se podrazumijeva pod pojmom zrelost ili gotovost za školu?

Postoji mnogo definicija i pristupa koji definišu pojmove zrelost ili gotovost za školu. Naučnici su
se bavili definisanjem ovih pojmova i dolazili do različitih zaključaka. Termini zrelost ili gotovost
za školu se najčešće javljaju jedan pored drugog (kao različiti a ipak srodni pojmovi), jedan umjesto
drugog (kao sinonimi) ili se koristi neutralan termin, kao što je pripremljenost za školu.

Kada se govori o zrelosti i gotovosti za školu ne misli se samo na fizičku, intelektualnu,

emocionalnu, socijalnu i drugu spremnost, već i na spremnost za ispunjenje zahtjeva koje škola
postavlja pred djecu. Zrelost je razvoj određenih sposobnosti, odnosno biološki rast i razvoj,
presudan za uspjeh u školi, za polazak u školu.

Sazrijevanje, učenje i aktivnosti su međusobno uslovljeni i nije ih moguće odvojiti, te stoga

psihofizička spremnost djeteta za sistematsko učenje zavisi, kako od bioloških, tako i od socijalnih
faktora. Na taj način je moguće opravdati postojanje oba termina, koji su u velikoj mjeri sinonimi,
s tim što zrelost u prvi plan stavlja dijete, a gotovost školu, a sadržaj im čini međusobni odnos škola
i dijete. Nepripremljenost za zahtijeve koje postavlja škola, se može odraziti na uspjeh u školovanju
i donijeti mnogo negativnih posljedica za dijete i školu. Neuspjeh u školi povlači negativan odnos
prema učenju, izaziva disciplinske probleme, remeti odnos u porodici i između učitelja i djeteta
stvara nepovoljnu emocionalnu klimu. Ali sa druge strane, dijete koje se nezrelo uključi u školski
život, može postići zadovoljavajući uspjeh, ali ima dokaza da se to može negativno odraziti na
njegov psihofizički razvoj.

Komponente shvatanja gotovosti, odnosno zrelosti djeteta za polazak u školu:

• Fizičko zdravlje i fizička zrelost,
• Emocionalna stabilnost,
• Intelektualna zrelost,
• Socijalna zrelost,

3
 • Ranija iskustva u učenju,
• Zainteresovanost za učenje.

Nedovoljna zrelost djeteta za školu ogleda se u tome da dijete teži da sve pretvori u igri,
nesamostalno je, pažnja mu kratko traje, ne snalazi se u odnosima sa drugom djecom i u odnosima
sa odraslima. Nezrela djeca su često plašljiva, ne shvataju postavljene zahtjeve i inhibirana su.
Uzroci koji dovode do ovih simtpoma su raznovrsni, a prije svega to je nepovoljna sredina u kojoj
dijete odrasta, odnosno kulturna, obrazovna, ekonomska ili neka druga vrsta uskraćenosti.

2. Tok razvoja emocija kod djece

Kod beba se odmah poslije rođenja zapaža samo jedna emocija – nediferencirano uzbuđenje,
zatim nastaje uznemirenost, a kasnije zadovoljstvo. Iz ove dvije emocije postepeno se razvijaju
gnijev i strah kao i oduševljenje i naklonost. Oko petnaestog mjeseca javlja se ljubomora i radost.
Od druge do pete godine stid, strijepnja, zavist, razočarenje, nada.

Emocije imaju veliku ulogu u životu odrasle osobe, a njihov značaj za razvoj djeteta je još veći.
One su propratni doživljaj drugih stanja, ali ujedno i motiv – pokretač ponašanja. Suviše česte
negativne i intenzivne emocije mogu da dovedu do ozbiljnih smetnji u psihofizičkom zdravlju i
razvoju a mogu da budu i uzrok ozbiljnih psihosomatskih oboljenja.

Adekvatan emocinalan tretman djece predškolskog uzrasta i omogućavanje da dožive što više
pozitivnih emocija, doprinosi njihovom sveukpnom razvoju. I negativne emocije, ako nisu suviše
česte i intenzivne, takođe su korisne za razvoj pojedinca, jer ga usmjeravaju na adekvatno
ponašanje, tj. na konstruktivan adaptirani opšti odnos prema socijalnoj sredini sebi i svijetu uopšte.
Osnovni činioci razvoja kod djece su sazrijevanje i učenje.

Učenje, odnosno iskustvo, može da dovede do toga da dijete u početku svog razvoja na neke
situacije ne reaguje emocionalno, ali ako se te situacije povežu sa nezadovoljenjem djetetovih
osnovnih potreba ono će početi da reaguje emocionalno. Ono što dijete plaši na jednom uzrastu,
obično ga neče plašiti na drugom, starijem uzrastu, jer će ono bolje savladavati način odbrane ili

4
 uvidjeti besmislenost svojih strahova. U cijelom predškolskom periodu dijete je izrazito
emocionalno.
Intenzitet kojim se dijete razvija u predškolskom uzrastu, čini ga osjetljivim, ranjivim i
emotivnim bićem koje ne vlada potpuno svojim impulsima.

Zbog ovih karakteristika dječijih emocija ranije se smatralo da su njihove posljedice

zanemarljive, međutim psihoanalitičari su dokazali da „traume doživljenje u djetinjstvu mogu imati
odlučujući uticaj na razvoj dječije ličnosti i ispoljiti se u kasnijim uzrastima u vidu vrlo dubokih
poremećaja.“
Emocije imaju posebno značajnu ulogu u komunikaciji dijete – odrasli, dijete – dijete, kao i u
razvoju socijalizacije.

Takođe su značajne i za moralni razvoj djece, jer samo poznavanje moralnih normi nije dovoljan
uslov da bi ih se dijete pridržavalo. Ono što dijete zna o moralu treba i da doživi, kako bi to postalo
sastavni dio njegove ličnosti. Za dijete predškolskog uzrasta kažu da se više vlada „prema srcu,
nego prema umu“, a da tek nakon predškolskog uzrasta emocije postaju kultivisanije, opljemenjene
sociokulturnim vrijednostima i normama, vezane za moralne i estetske doživljaje, ali manje
neposredne . Imaju i trajniji karakter (Kamenov, 2008.)

3. Tok razvoja socijalizacije kod djece

Proces kojim se dijete prilagođava društvenoj sredini, uspostavlja sa njom harmoničan odnos,
asimilira i integriše se u nju, razvijajući pri tom ljudska svojstva, naziva se socijalizacija. U ovakom
shvatanju socijalizacije ličnost i društvo se ne posmatraju odvojeno niti suprostavljeno, već u
procesu interakcije, gdje i jedna i druga strana nešto daju i primaju.

U prvoj godini života kod djeteta je izražena jaka vezanost za odrasle, pa čak i krajem druge
godine, kada je u mogućnosti da bolje upoznaje svijet oko sebe, samostalnije je i povoljniji mu je
socijalni status, dijete se ne udaljava od mnogo bliske osobe.

5
 Za proces socijalizacije je karakteristično to što se usvaja učenjem (imitacijom, identifikacijom,
sugestijom). Veoma malo dijete je u stanju da imitira gestove odraslih, a ova tendencija da dijete
imitira svoju socijalnu okolinu, tj. odrasle osobe, povoljno je sredstvo za vaspitanje dječije
socijalnosti. Saradnja među malom djecom se pojavljuje kasnije jer za nju je potrebna veća zrelost
djeteta, odnosno, savršenije sposobnosti sporazumijevanja i to tek u sedmoj godini života kada
počne da iščezava dječiji egocentrizam.

U ovom periodu, iako interesovanje za drugu djecu uveliko raste, interakcija sa njima nije ni
dugotrajna ni složena. Umjesto kooperativne igre, još uvijek vlada uporedna igra.

Predškolsko doba je doba srazmjerno brže socijalizacije. Dijete se dosta brzo prilagođava
drugima, sarađuje sa njima u igri i u radu i time se priprema za ozbiljan školski život.

4. Socijalna i emocionalna gotovost za polazak u školu

Postoji mnogo definicija i pristupa koji definišu pojmove zrelost ili gotovost za školu. Naučnici
su se bavili definisanjem ovih pojmova i dolazili do različitih zaključaka. Termini zrelost ili
gotovost za školu se najčešće javljaju jedan pored drugog (kao različiti a ipak srodni pojmovi), jedan
umesto drugog (kao sinonimi) ili se koristi neutralan termin kao što je pripremljenost za školu.

Kada se govori o zrelosti i gotovosti za školu ne misli se samo na fizičku, intelektualnu,

emocionalnu, socijalnu i drugu spremnost već i na spremnost za ispunjenje zahteva koje škola
postavlja pred decu.

Sazrijevanje, učenje i aktivnosti su međusobno uslovljeni i nije ih moguće odvojiti, te stoga

psihofizička spremnost djeteta za sistematsko učenje zavisi kako od bioloških tako i od socijalnih
faktora. Na taj način je moguće opravdati postojanje oba termina koji su u velikoj mjeri sinonimi,

6
s’ tim što zrelost u prvi plan stavlja dijete, a gotovost školu a sadržaj im čini međusobni odnos
djeteta i škole.
Ruski istraživači smatraju da se pod terminom zrelost za polazak u školu podrazumijeva određeni
nivo fizičkog i psihičkog razvoja na kome će dijete moći da ispuni sve zahtjeve koje mu postavlja
škola. Nepripremljenost za te zahtjeve može se odraziti na uspjeh u školovanju i donijeti mnogo
negativnih posljedica i za dijete i za školu. (Tovilović, 2007.)

Neuspjeh u školi povlači negativan odnos prema učenju, izaziva disciplinske probleme, remeti
odnos u porodici i između učitelja i djeteta i stvara nepovoljnu emocionalnu klimu. Ali s’ druge
strane dijete koje se nezrelo uključi u školski život može postići zadovoljavajući uspjeh, ali ima
dokaza da se to može negativno odraziti na njegov psihofizički razvoj.
Dijagnoza nivoa razvoja u pogledu nabrojanih osobina, preko kojih se urvrđuje socijalna zrelost
djece za polazak u školu, vrši se u pogledu:
• umijenja djeteta da komunicira i aktivno učestvuje u zajedničkim aktivnostima – učenju,
igri i radu;
• uključenosti u dječiji kolektiv;
• socijalnog statusa svakog djeteta u grupi (koji svake godine utvrđuje vaspitač
sociometrijskim istraživanjem);
• karaktera međuličnih odnosa;
• prisustva i stepena razvoja socijalnih motiva u ponašanju djeteta;
• moralnih vrijednosti i voljnih kvaliteta – samostalnosti, inicijativnosti, istrajnosti i
organizovanosti;
• odnosa između ocijenjivanja drugih i ocijenjivanja sebe.
Dijete je u velikoj mjeri, sposobno da kontroliše emocije, a ne da emocije kontrolišu njegovo
ponašanje ( dijete je razvilo određene navike u emocionalnom ponašanju i uspostavilo emocionalne
kočnice – prikrivanje nekih emocija ili izražavanje u umanjenom intenzitetu nego što su doživljene
tako da budu prihvatljive okolini (naročito bijes i ljutnja );
• dijete je razvilo određeni stepen tolerancije na frustraciju, što će mu omogućiti da istraje u
učenju i onda kada mu baš nije zanimljivo ili ugodno;
• sposobno je za odlaganje zadovoljstva kako bi postiglo cilj ( riješiti zadatak do kraja );
• sposobno je za saradnju sa drugima ( dogovor, kompromis );

7
• pokušava riješiti konflikte na socijalno prihvatljiv način;
• motivisano je za učestvovanje u društvenim igrama ( igre loptom, čovječe ne ljuti se…);
• poštuje pravila igre;
• razvijenog osjećaja sigurnosti i samopouzdanja;
• prilagođeno drušvenim normama;

Usvojenost primarnog stepena samostalnosti i navika:

• u samozbrinjavanju: zna se samo obući, obuti vezati pertle, samostalno pri jelu i u
korišćenju toaleta;
• u saobraćaju: poznaje pojmove: semafor, pešački prelaz, trotoar, poznaje osnovna
pravila ponašanja u saobraćaju;
• u komunikaciji: poznaje i koristi običaje pozdravljanja, poznaje pravila ponašanja
na ulici, u prodavnici, kada je potrebno zna od kako i od koga da zatraži pomoć;
• radne navike: ima i obavlja sitna kućna zaduženja, u vrtiću učestvuje u spremanju igračaka
i sitnim zaduženjima;
Naučnici su se posljednjih godina u niz zemalja bavili problematikom “zrelost za školu”, ali do
sada nije usvojena jasna definicija, niti su pronađeni pouzdani kriterijumi za njeno utvrđivanje.

Na pojam “zrelost”, odnosno na njegovu varijabilnost i mnogoznačnost utiče ne samo određeni

nivo u dječijem fizičkom, psihičkom, intelektualnom i drugom razvoju, već i sposobnost
zadovoljavanja zahtjeva koje škola predstavlja pred djecu.

Bitno je da budu jasno određeni pojmovi “zrelost” i “gotovost” djece za školu. Prvenstveno zbog
toga što nije moguće razraditi pouzdane načine za njihovo utvrđivanje ako se ne zna tačno šta treba
uraditi.
Zatim postavlja se pitanje razvijanja valjane strategije pripremanja djece za krupne promjene koje
ih očekuju na prelazu iz predškolskog u školsko djetinjstvo.

8
 Za termin “zrelost” smatra se da ima biološki prizvuk, odnosno stiče se utisak da je u razvoju
određenih sposobnosti, potrebnih za uspjeh u školi, presudan bilološki rast i razvoj. Međutim,
činjenica je da se psihofizički i životni uzrast ne podudaraju uvijek, odnosno da između godina
života i psihofizičkog razvoja mogu postojati velike razlike.
(Vigotski, 1977.)
Psihofizička spremnost djece za sistematsko učenje zavisi kako od bioloških, tako i od socijalnih
faktora. Zrelost će zavisiti o biološkom razvoju, ali i o tome koliko je okolina omogućila djetetu da
ovlada potrebnim iskustvima i znanjima te kolika mu je motivacija za učenje.

Zrelost će zavisiti od biološkog razvoja koji podrazumijeva zrelost nervnog sistema i organizma
u cjelini, ali i o tome koliko je okolina omogućila djetetu da ovlada potrebnim iskustvima.
Upotrebom termina zrelost stiče se utisak da je osposobljenost za određenu aktivnost rezultat samo
biološkog rasta i razvoja.

Kako on smatra da je za uspješno rješavanje životnih zadataka potrebno i prijašnje učenje

odnosno iskustvo, predlaže još i termin pripremljenost a termin zrelost smatra valjanim samo ako
mu damo šire, a ne samo biološko značenje.

Postoje tri vrste zrelosti: fizička, lična i funkcionalna, koji je naš referentni okvir. Pod fizičkom
zrelosti oni podrazumijevaju zdravlje i fizičko stanje djeteta, koje treba da omogući djetetu napor
odlaska i povratka u školu, zatim sjedenja u školi i rada kod kuće.

Lična zrelost podrazumijeva socijalnu i emocionalnu zrelost djeteta, a to podrazumijeva da je

dijete sposobno da napusti roditeljski dom i da bude neko vrijeme odvojeno od roditelja, da uvažava
autoritet učitelja, kao i uključivanje u rad sa drugom djecom, te da je sposobno da igru zamijeni
učenjem. Funkcionalna zrelost se ogleda u dječijem shvatanju svijeta.

Od djeteta u školi se očekuje realistično shvatanje svijeta, koje se ogleda u saznanju da ne može
proizvoljno da preobražava predmete i materijale, dijete mora da bude sposobno za poštovanje
pravila pri zaključivanju, da shvata kvantitativne promjene, što je važno za računske operacije, a

9
kad se govori o aktivnosti čitanja i pisanja od djeteta se traži sposobnost analize i sinteze, odnosno
raščlanjivanja cijeline na dijelove i njihovo ponovno sastavljanje i razumijevanje.

Dijete koje polazi u osnovnu školu treba da posjeduje razvijene sposobnosti koje će mu u
nastavku daljeg napredovanja pomoći da rješava raznovrsne probleme i zadatke koje se pred njega
postavljaju, te zbog toga neophodno je da dijete bude zrelo za školu.
Zrelost djeteta za osnovnu školu predstavlja bitan segment djetetovog razvoja, jer dovoljna zrelost
djeteta za školu mu omogućava lakše i brže adaptiranje na novu sredinu. To je jedan od zadataka
koje dijete treba ispunjavati. Drugi zadatak djeteta za osnovnu školu je da ono mora biti fizički,
psihički i intelektualno zrelo za polazak u osnovnu školu.

Dijete koje nije imalo povoljne uslove da stekne osjećaj sigurnosti u prvom periodu razvoja
prenosi te probleme i u novu razvojnu etapu, problemi se gomilaju i razvoj zrelosti će biti doveden
u pitanje.
Postoje dokazi koji upućuju da se kod nezrele djece mogu zapaziti umjerene smetnje govora, sluha
i vida.

Pretpostavlja se da su one uzrok što su ta djeca plašljiva i što često ne usvajaju nastavni program,
kao i to da ponavljaju razrede. Dijete koje je dovoljno zrelo za osnovnu školu će ujedno biti spremno
da prihvati novu sredinu, lakše će se istoj prilagoditi, te će ostvarivati bolju komunikaciju sa drugom
djecom.

Takođe će pokazati i bolje rezultate tokom procesa procjene, kao i mogućnosti daljeg razvoja i
napretka.
Fenomen zrelosti djeteta za polazak u osnovnu školu je važan dio vaspitno-obrazovnog procesa
te istom se treba posvećivati više pažnje i ići u smjeru njegovog poboljšanja i napredovanja.

Zatim prilikom procjenjivanja zrelosti djeteta treba imati na umu da je dijete individua te da ne
napreduju istim tokom. Dijete posjeduje određeni stepen zrelosti koji se razlikuje od stepena zrelosti
drugog djeteta, ali djeca se pored toga razlikuju i po razvojnim karakteristikama koje su specifične

10
 za svako dijete, te zbog toga veoma je značajno da se pažnja usmjeri na sam razvoj djeteta i na
aspekte zrelosti koje postoje.

Aspekti zrelosti su područja na kojima se ispituju segmenti djetetova rasta, razvoja i napredovanja
važnih za polazak u školu. Svaki od tih aspekata omogućava da se dijete brže snalazi u novim
situacijama i na način lakše prihvata i ispunjava obaveze koje mu se nameću.

Postoje dva aspekta “zrelosti”, a to su: spremnost djeteta za školu i spremnost škole da prihvati
dijete i olakša mu prelazak u novu sredinu. Jako je bitno da se dijete što prije prilagodi okolini u
kojoj će boraviti više svog vremena, ali i da je prihvati na što adekvatniji način.

Dijete koje je spremno za školu lakše će se adaptirati na novu sredinu, prihvatiće svoje vršnjake,
obaveze koje treba ispunjavati. Svjesno je da je škola mjesto gdje će usvajati i razvijati svoja znanja,
usavršavati se. Škola također može doprinijeti da se dijete osjeća prijatno, da nema otpor prema
školi, ako osigura dobre uslove za rad i učenje.

U njoj će dijete provoditi veći dio svog vremena. Treba da osjeća da je to mjesto gdje je sigurno,
zaštićeno, da se na neki način osjeća kao u drugom domu.

5. Procjena socijalno- emocionalne zrelosti djeteta

Da bi dijete moglo krenuti u osnovnu školu prethodno je potrebno utvrditi njegovu zrelost,
odnosno pripremljenost za školu. Pod zrelošću se podrazumjeva djetetova spremnost na svim
područijima koja su bitna za početak školovanja.

To podrazumjeva da je dijete fizički, emocionalno, socijalno, intelektualno zrelo. Utvrđivanjem

zrelosti djeteta za polazak u osnovnu školu može znatno da utiče na djetetov dalji razvoj.

Prije upisa u prvi razred osnovne škole važno je da se ispune svi kriteriji koji su pokazatelji da li
je dijete spremno, odnosno zrelo za polazak u školu ili nije. Prvi kriterij koji dijete mora ispuniti

11
jeste njegova dob, odnosno dijete se upisuje u redovnu školu tek onda kada navrši određenu starosnu
dob zakonski predviđenu za polazak u školu.

Kada se ispuni taj kriterij, bitno je pripremiti dijete za ono što se očekuje od njega, objasniti mu
postupak procjene zrelosti, upoznati ga sa tim procesom kako dijete ne bi pokazivalo neki otpor
prema tome. Termine dolaska je potrebno dogovoriti a obavijest o rasporedu utvrđivanja djetetove
spremnosti često se može naći na oglasnim pločama vaspitno - obrazovnih i zdravstvenih ustanova
te mrežnih stranica.

Obavijesti o terminima procjene zrelosti djeteta su dostupne i svako kome su potrebne te

informacije može da se na vrijeme informiše o tome. Bitno je da se ti termini poštuju i da se dolazi
u dogovoreno vrijeme kako bi cjelokupan postupak procjene zrelosti išao svojim tokom. U periodu
koji je planiran za postupak procjenjivanja zrelosti djeteta započinje se sa utvrđivanjem sposobnosti
djeteta koje su značajne za njegov dalji razvoj. Utvrđuju se psihofizičke sposobnosti koje su bitne
za njegovo napredovanje.

Procjenu zrelosti djece za polazak u školu, prema Zakonu o osnovnom obrazovanju Bosne i
Hercegovine (2004), obavlja stručni tim sačinjen od pedagoga, pedagoga-psihologa, psihologa,
nastavnika/nastavnice razredne nastave i ljekara. Ovaj sastav nije jednak u svakoj školi, te većinu
posla obavlja pedagog. Navedeni stručni tim sačinjava komisiju koja treba procijeniti djetetove
sposobnosti, mogućnosti, stepen zrelosti, nivo predznanja neophodnog za polazak djeteta u školi.

Nakon toga ljekar će izdati potvrdu i sve ostale neophodne dokumente (rodni list ili potvrda iz
državne matice rođenih), te će dijete s tim doći u školu kojoj pripada prema adresi prebivališta.
Nakon što ljekar da svoje mišljenje i procijeni djetetovu fizičku zrelost, dalji zadatak preuzima
stručni školski tim.

Kroz razgovor s djecom i njihovim roditeljima, školski stručni tim će dobiti sve značajne
informacije o djetetu. Od izuzetnog značaja je uloga pedagoga koji obavlja većinu posla, te zbog
toga se u nastavku rada o tome govori.

12
 U procesu procjene zrelosti djeteta za polazak u školu učestvuju roditelji. Potrebno je da se
roditeljima daje Upitnik za roditelje, te anketni upitnici koji će školi omogućiti bolju organizaciju
predstojeće školske godine. To su naprimjer izvannastavne aktivnosti, osnovne informacije o školi.
Roditelji i škola predstavljaju važne faktore pripreme djeteta. U nastavku se govori o tim ključnim
i neizostavnim faktorima.

13
 ZAKLUČAK

Zaključili smo da se pod terminom za polazak u školu podrazumijeva određeni nivo fizičkog i
psihofizičkog razvoja na kome će dijete moći da ispuni sve zahtijeve koje mu postavlja škola.

Polazak u školu treba da bude najsrećniji i najradosniji događaj u životu djeteta. I biće takav,
zapravo dijete će ga tako doživjeti samo ako je u potpunosti spremno za školu, odnosno ako je u
odgovarajućoj mjeri – zavisno uzrastu, uspjelo da razvije svoje fizičke, intelektualne i
sociemocionalne sposobnosti.

Emocije imaju značajnu ulogu u komunikaciji dijete – odrasli, dijete – dijete, kao i u razvoju
socijalizacije. Takođe su značajne i za moralni razvoj djece, jer samo poznavanje moralnih normi
nije dovoljan uslov da bi ih se dijete pridržavalo. Ono što dijete zna o moralu treba i da doživi, kako
bi to postalo sastavni dio njegove ličnosti. Za dijete predškolskog uzrasta kažu da se više vlada
„prema srcu nego prema umu“, a da tek na kraju predškolskog uzrasta, emocije prestanu da budu
glavni pokretač dječijeg ponašanja.

Potrebno je shvatiti da porodica uvijek ostaje najvažnija vaspitna sredina, jer i kada pođe u vrtić
ili školu, dijete će primjenjivati ono što je u porodici steklo.

Važno je razumjeti da vaspitači imaju ulogu da odmjene roditelje i da ih dopune, a da nešto ne

zamijene. U svakom slučaju, temelji su najvažniji, a vaspitači nisu pozvani da ih grade, već da
zidaju dalje ali zajedno sa roditeljima.

14
 LITERATURA

• Ivić, I., Milinković, M., Pešikan, A., Bukvić, A. (2004) Test za ispitivanje prvaka (TIP-1) -
priručnik. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju

• Carltton, M., Winsler, A. (1999) School readiness: The need for a paradigm shift. School
Psychology Review, 28, 338-352

• Luković, S., Baucal, A., Tišma, B. (2013) Dinamičko procenjivanje zone narednog razvoja
testom za ispitivanje prvaka-1 (TIP-1). Primenjena psihologija

• Tovilović, S., Baucal, A. (2007) Procena zrelosti za školu - kako pristupiti problemima
procene i adaptacije marginalizovane dece na školu. Beograd: Centar za primenjenu
psihologiju

• Vigotski, L. (1977) Mišljenje i govor. Beograd: Nolit

15