Slobodno vrijeme i igra se međusobno uslovljavaju, odnosno

ostvaruju. Igramo se zato što imamo slobodno vrijeme ili

imamo slobodno vrijeme zato što se igramo (E. Fink). Igra bilo
to dječja ili umjetnička igra ili igra umjetnosti, pa i spontana
sportska igra (ali ne profesionalna) najpotpunije ispunjava
ljudsku egzistenciju i time ostvaruje slobodno vrijeme, kao
vrijeme u slobodi i slobodu vremena. Prema tome, slobodno
vrijeme odigrava se i u igri dolazi do punog izraza. Štaviše,
jedna igra od svog stvaralačkog naboja i napora oslobađa se
kroz drugu igru, pogotovu onu zabavnog karaktera.
Slobodno vrijeme je osnovni preduvjet za brojne aktivnosti koje jačaju
tijelo i duh te poboljšavaju društveni život.

Slobodno vrijeme je dio čovjekova života koje koristi za odmor,

zabavu, za stjecanje novih iskustava i kulturno bogaćenje; različito s
obzirom na dob, spol, zanimanje, stupanj interesa, ciljeve i njegove
mogućnosti. Glavna odrednica slobodnog vremena je sloboda,
dobrovoljnost i neobvezatnost. To je vrijeme odmora, razonode,
pozitivnog razvoja, socijalizacije i humanizacije. Slobodno vrijeme je
jedna od najznačajnijih sastavnica svakodnevnog života pojedinca i
grupa u suvremenom društvu te važan indikator načina i kvalitete
svakidašnjeg života.
 To je vrijeme u kojem je pojedinac oslobođen poslova, obveza
i dužnosti prema obitelji, školi, poduzeću ili široj zajednici;
vrijeme koje on može oblikovati i ispuniti aktivnostima prema
osobnim željama i zanimanjima radi zadovoljavanja vlastitih
sklonosti i razvijanja sposobnosti (Vukasović, 1995).
 Slobodno vrijeme može se odrediti kao ukupnost vremena,
stanja i aktivnosti koje nisu uvjetovane biološkom, socijalnom
ili profesionalnom nužnošću, unatoč neospornom čovjekovom
sudjelovanju u određenoj aktivnosti (Previšić, 2000).
 Polazeći od osnova funkcije: odmor, rekreacija, razvoj ličnosti, koje su međusobno
povezane i jednako važne, klasifikaciju slobodnih aktivnosti čine i tri odgovarajuće skupine
aktivnosti.
 Prvo su aktivnosti koje služe običnom odmoru, bez neke posebne i naporne fizičke ili
psihičke angažiranosti. Ova se skupina aktivnosti više pojavljuje kod odraslih, više je
individualnoga karaktera.
 U drugu skupinu ulaze aktivnosti rekreacije u najširem smislu te riječi, sa zadatkom aktivnog
odmora, zdrave razonode i zabave. To su raznovrsne društvene i pokretne igre, plesanje,
posjećivanje sportskih priredbi, praćenje događaja preko televizije i radija, šetnje u prirodi,
izleti, posjećivanje kina itd.
 U treću skupinu ubrajaju se aktivnosti koje su više namijenjene razvoju ličnosti preko
različitih područja: fizičke, obrazovne, odgojne, umjetničke, tehničke, društvene i sl.
Igra svojom dinamikom, emocionalnom obojenošću, mogućnostima
za samoorganizaciju i samopotvrđivanje zadovoljava osnovnu
potrebu djeteta da se bavi nečim što ima smisla. Odgoj putem igre je
najprirodniji način odgoja i razvoja djeteta. Igra je osnova učenja.
Igra je životna potreba djeteta. Ona je poluga razvoja dječije ličnosti.
U igri dijete vježba i razvija svoje fizičke i psihičke snage i
sposobnosti, stiče najraznovrsnije spoznaje, širi svoj emocionalni
život, razvija i formira svoju volju, bogati rječnik, izgrađuje svoj
govor, razvija kreativne snage. Igra djetetu pomaže da lakše i brže
uspostavlja socijalni kontak i razrješava različite konflikte.
 Igra je najefektnija forma razonode. Ona ima
kompenzatorsku funkciju, jer animira individualna
osjetila koja su bila zapostavljena u školskom
učenju. Igranje je izuzetno važan dio dječijeg
životnog ponašanja.
 Igrom dijete upoznaje i svoju fizičku okolinu i
zakonitosti koje u njoj vladaju. Igrom se dijete
vježba uspostavljanju socijalnog kontakta,
prilagodbi drugim ljudima, uči se razrješavanju
različitih konflikata i sukoba. Igra pomaže da dijete
lakše upozna vrijednost raznih moralnih normi.
 Andrijašević (2000) navodi kako je igra kao sadržaj
slobodnoga vremena svakog čovjeka iznimno važna i sve
potrebnija, jer na kraju upravo ona u svojoj potpunosti
oslobađa čovjeka, vraća mu njegova kulturološka i socijalna
obilježja. Definira igru kao druženje, smijeh, radost,
zadovoljstvo, neizvjesnost i slobodu koja oplemenjuje biće i
stvara ga potpunim. Nadalje, Andrijašević (2000) ističe
činjenicu kako se ljudi danas, bez obzira na spol, dob i
društveni status ipak žele igrati. Smijeh, koji je jedinstveno
obilježje svakog čovjeka i kojeg je moguće izazvati zabavom,
a ona je upravo igra.
Za djecu su to više neke zabavne igre, sa i bez
rekvizita kao na primjer: trčanje, igra lovice,
sanjkanje, preskakanje vijače, brojalice, štafetne
igre i druge. Postoje i igre za odrasle, to su češće
neke ozbiljnije društvene igre, različiti kvizovi
znanja, različiti plesovi i drugo. Odrasli također
uživaju i u aerobiku, različitim sportskim igrama
koje im služe kao zabava, opuštanje, ali i rekreacija
nakon napornog rada na poslu. Cilj ovakvih igara je
u zabavi, u okupljanju u što većem broju te
druženje.
 Pećar – Mraković i Mraković (2000) pisale su o
pomanjkanju slobodnog vremena kao ograničavajućem
čimbeniku igre djece i mladih. Navode kako trenutno ne
postoji sredstvo niti način koji bi mogli biti eventualna
zamjena mišićnoj, odnosno motoričkoj igri. Zadovoljenje
potrebe za igrom, naročito u djetinjstvu i mladosti ima
pozitivnog udjela u razvoju svih ljudskih obilježja. Dok
nedostatak igre utječe na pad antropoloških obilježja, a
samim time narušava i biološki, psihološki i socijalni razvoj.
Stoga zaključuju da se s razlogom tvrde da je igra „duševna
hrana“ koja je neophodna potreba koju treba svakodnevno
podmirivati.
 Ukoliko je igra više istinska, utoliko više i
potpunije ispunjava vrijeme ljudske egzistencije,
vrijeme svakodnevice, pa time i čovjekovo
slobodno vrijeme. Dakle, u pravom slobodnom
vremenu mora biti više igre, bilo sportske bilo igre
umjetničkog stvaranja ili uopšte igre stvaralaštva,
stvaralačkog čina igre. Jednostavno rečeno, ako
je slobodno vrijeme u pravom smislu slobodno,
onda je naprosto nerazumljivo da ono nije
ispunjeno igrom.
 S obzirom na to da se u „oslobođenom vremenu“ ne mora
raditi odnosno zarađivati, da takođe ima dovoljno vremena
za odmaranje, jednostavno za okrepljenje, ostaje dovoljno
vremena da se prema nahođenju ispuni bilo kojim
sadržajem. Ali, već tu sada postoji, po Finku, bitna razlika
koja se ogleda u tome da li je ili nije to vrijeme ispunjeno
igrom. Ako je, dakle, slobodno vrijeme ispunjeno igrom,
onda ono nije „prazno vrijeme“ nego, naprotiv, predstavlja
„stvaralačko ostvarivanje života, naime stvaralačko
izvršavanje jedne imaginarne proizvodnje, koje nas kao
smisleno predočavanje postojanja u izvjesnoj mjeri, ponovo
oslobađa iz odlučnih situacija naše životne istorije“
 Veliki grčki filozofi Platon i Aristotel, za razliku od Heraklita, davali su igri
manji značaj u odnosu na filozofsko mišljenje. Platon je posebno davao
manji značaj igri i poeziji nego ideji, a Aristotel nego svrsishodnom
(korisnom) radu. Ali ipak oni nisu igru ni najmanje omalovažavali niti je
smatrali nekorisnom radnjom. Johan Huizinga je dobro zapazio Platonov i
Aristotelov doprinos razumijevanju značenja i značaja igre za društvo, za
državu. Platon ističe, iako donekle funkcionalistički, da mladi igranjem i
muzičkim vaspitanjem postaju pravi građani države koji podižu ono što su
prethodne generacije srušile. U staroj (antičkoj) Grčkoj igra je vezana za
dokolicu, za slobodu mladih koji uživaju u igri i muzici. Veza između kulta,
plesa, muzike i igre možda nigdje nije tako jasno izražena kao u
Platonovom djelu Zakoni. Tako će Platon istaći postojanje potrebe kod
mladih da se igraju, skakuću, kao i posebnost njihovih osjećanja da kroz
igranje uvode određene pravilnosti u pokrete koji se zovu ritmom i
harmonijom, tj. one sposobnosti za koje nisu sposobna ostala živa bića.
 Aristotel je nastojao da poveže igru i rad, kao i da ukaže na
potrebu shvatanja suprotnosti između rada i dokolice, gdje je
dokolica za slobodne građane temelj svega, potrebna za razvoj
plemenitih odgojnih djelatnosti. Igra je, pored ostalog, potrebna i
zbog rada jer „igra“ ulogu odmaranja od napora u radu, te je oblik
relaksacije i ujedno pripreme za rad. Aristotel neke „nekorisne“
aktivnosti smatra značajnim za ukupnu ljudsku egzistenciju. On će
precizirati značenja rada, dokolice i igre i njihovih međusobnih
odnosa: „Ako je, međutim, i jedno i drugo potrebno, ali ako prije
treba izabrati dokolicu nego rad i ako je dokolica cilj rada, ostaje da
se ispita čime čovjek treba da se bavi u dokolici. Svakako ne
igrom, jer bi, u tom slučaju, igra morala da bude cilj našeg života, a
to je nemoguće. Igru pre treba primenjivati kao prekid rada, jer
čoveku koji radi potreban je odmor, a igra i postoji radi odmora.
 Igra kao sadržaj slobodnog vremena sve je
potrebniji oblik zabave koji vraća čovjeka u
prirodno stanje, dajući mu daljnje mogućnosti
razvoja. Igra u svojoj potpunosti oslobađa
čovjeka, vraća mu njegova kulturološka i
socijalna obilježja. Igra znači druženje, smijeh,
radost, zadovoljstvo, neizvjesnost i slobodu
koja oplemenjuje biće i čini ga potpunim.
HVALA NA PAŽNJI!