Jedna od ključnih značajki obrazovnog sistema danas je neprestana potreba za

promjenom uzrokovana društvenim promjenama i ekonomskim pritiskom. Ova učestala

promjena može se prepoznati u brojnim reformama obrazovanja.

Obrazovanje, kao i svaka društvena djelatnost prolazi kroz razne promjene (educational
change). Potreba za promjenom javlja se u trenucima kad postojeće stanje obrazovnog sistema
ne odgovara potrebama društva. Pod pojmom promjena susrećemo različita shvaćanja, te
nema jedinstvene i potpune definicije promjene. Često se taj pojam objašnjava sinonimima ili
bliskim pojmovima kao npr. inovacija, novina, pa čak i reforma, što naravno ovisi o
intenzitetu i opsegu promjene o kojoj je riječ.
 2.RAZRADA TEME

2.1.Reforma obrazovanja

Najjednostavnije određenje pojma je: promjena je proces, a ne događaj. Što se događa

na jednom stepenu promjene, odražava se na slijedećim stepenima, a mogu se pojaviti i sasvim
nove odrednice u tom procesu (Jindra, 1996). S obzirom na opseg i učinak reforme, Marsh
(1994) prepoznaje 4 vrste reforme: aditivne, vanjske, regulatorne i strukturne.
Obrazovne promjene mogu biti progresivne i regresivne, kao i spontane i planske.
Spontane promjene rezultat su neočekivanih promjena u okolini obrazovanja ili nestašice
određenog resursa. Na osnovu provjere početnih rezultata donosi se odluka o nastavku ili
korekcijama (Pastuović, 2012). Planskoj i sistemskoj reformi po pravilu prethode
istraživanja, diskusije, materijalne i kadrovske pripreme. Sama reforma je vremenski, a
ponekad i po širini zahvata, ograničena, planski praćena, usmjeravana u eksperimentalnom i u
provedbenom periodu, te se provodi etapno. Promjene u odgojnom procesu uočljive su u
nivoima: korištenja novih nastavnih sadržaja i tehnologija, korištenja novih nastavnih
postupaka, te promjene u vrijednostima i teorijskom razumijevanju odgojnog procesa (Fullan,
1991).
Suštinske promjene obuhvaćaju sve tri nivoa, a posebno je značajna treća, koja
podrazumijeva prihvaćanje i razradu nove, za istinsku promjenu nužne, odgojne filozofije.
Pojam reforma obrazovanja različito se tumači u pojedinim zemljama no, ipak ima
brojna zajednička obilježja. Posmatra ga se kao društveni i pedagoški proces temeljitijeg
mijenjanja: politike i obrazovanja; društvene funkcije i pozicije obrazovanja; položaja
učenika, studenata, nastavnika, javnosti; usmjerenosti ciljeva i zadataka; organizacije sistema
obrazovanja i njegovih dijelova; planiranja; organizacije škole; sadržaja programa; oblika
sred- stava i metoda rada; izgradnja škola i opreme; obrazovanja nastavnika; finansiranja i
upravljanja i to najviše u funkciji demokratizacije, prilagođavanja potrebama rada;
racionalizacije, modernizacije, podizanja efikasnosti i poboljšanja kvalitete rada.
Pastuović (1999) reformu odgojno-obrazovnog sustava definira kao strukturnu
promjenu državnog sistema odgoja i obrazovanja s ciljem povećanja vanjske učinkovitosti i
djelotvornosti obrazovanja. Pokazalo se da je vremenski faktor jedan od onih o kojima ovisi
uspjeh reforme. Nerealistična su očekivanja da reforma daje brze rezultate i da ju je moguće

2
brzo pripremiti i provesti. Postoji usuglašenost da prednost treba dati dugoročnoj formuli pred
kratkoročnom.
Pojam unutrašnja reforma škole može se tumačiti kao idealna organizacija nastavnog
rada i školskog života, koja u sebi organski sjedinjuje pozitivne elemente reformnih pravaca
nove škole (samoobrazovanje, aktiviranje učenika, individualiziranje nastave i organizacija
socijalnih oblika školskog života). Za ostvarenje unutrašnje reforme škole potrebno je,
preoblikovati, prevrednovati i proširiti obrazovne sadržaje, ukloniti znanstvenu sistematičnost
i logič-ku klasifikaciju i zamijeniti nastavne predmete tzv. odgojno-obrazovnim područjima,
kao što su npr.: društveni i moralni odgoj, muzičko-gimnastički odgoj, radni i tehnički odgoj i
upoznavanje prirode i društva.
Poljak (1988) unutarnju reformu poistovjećuje s pedagoškom reformom, tzv.
revolucijom u obrazovanju. Ona se odnosi na promjene u bilo kojoj sastavnici obrazovne
organizacije, te podrazumijeva promjene strukture procesa i tehnologije odgojno-obrazovne
organizacije . Poljak (1984) razlikuje unutarnju (pedagošku) reformu od didaktičkih inovacija,
te ju smatra nadređenim pojmom inovacijama. Najveće promjene u unutarnjoj organizaciji
nastave i škole, u odnosu na tradicionalni razredno-predmetni sistem, izvršili su predstavnici
pokreta reformne pedagogije početkom dvadesetog stoljeća. Pedagoškom reformom se u
unutrašnju organizaciju školskog života unijelo više fleksibilnosti, ručnog rada, samostalnih
aktivnosti učenika, učenja izvan učionice, umjetničkog odgoja i kreativnosti učenika i
učitelja.

2.2.Uticaj tranzicije na reforme u obrazovanju

Kao posljedica društvenih promjena i brze tranzicije društva u „društvo znanja“,

demografskih promjena, te izražene potrebe za stalnim osavremenjivanjem postojećih i
sticanjem novih znanja i vještina, razvijen je koncept cjeloživotnog učenja. Cjeloživotno
učenje podrazumijeva neprekinuto stjecanje znanja tokom života pojedinca. Ostvaruje se u
oblicima formalnog, neformalnog i informalnog učenja/obrazovanja. To znači da na umu
treba stalno imati činjenicu da škola nije jedino mjesto gdje se uči i da je neophodno podržati i
ostala mjesta odnosno načine učenja. Glavni cilj u tom pravcu je uspostaviti efikasan i
fleksibilan sistem akreditacije davalaca/organizatora obrazovnih usluga i certificiranja
stečenih znanja i vještina. S jedne strane, globalizacija ekonomije znači podjelu rada na
globalnom nivou, promjene u strukturi zanimanja, nova zanimanja i potrebe znanja, kao i

3
porast kompetencija. Internacionalizacija je jedan od načina da se odgovori na izazove
globalizacije. U tome značajnu ulogu imaju dijeljenje iskustava i međunarodna saradnja u
obrazovanju. S druge strane, sve šira informatizacija omogućava brži i lakši pristup
informacijama, a time i različitim znanjima. Povećan pristup informacijama i medijima
zahtijeva više bazičnog znanja i kritičkog uvida da bi se informacije prometnule u znanje.
Javni interes za obrazovanje i interes medija zahtijevaju transparentnost obrazovanja. U
svijetu obrazovanja primjetan je korak ka decentralizaciji, i to ne samo prema teritorijalnoj
nego još više, prema funkcionalnoj decentralizaciji i jačanju školske autonomije. U
decentraliziranom obrazovnom sistemu upravljanje se provodi pomoću ciljeva i rezultata kako
bi se promovirala jednakost i reproducirala zajednička vrijednosna osnova. Ovakav pristup
zahtijeva nove oblike upravljanja i rukovoñenja školom, kao i programiranja
odgojnoobrazovnog rada. Polazeći od toga, Evropska unija je pored tradicionalno osnovnih
umijeća odredila i pet „novih osnovnih umijeća“ koje treba razvijati kod svake mlade osobe i
odraslih. To su:
• Prirodno-naučna pismenost;
• Strani jezici;
• Informatičko-komunikacione sposobnosti;
• Tehnička kultura;
• Poduzetništvo i društvene vještine.
U kontekstu toga pojedinac nužno mora naučiti kako učiti, misliti, biti i djelovati. Sve
ovo treba doprinijeti i socijalnoj integraciji pojedinca, njegovoj aktivnoj ulozi u društvu,
povećanju prilagodljivosti na poslu, cjelovitijem osobnom ispunjenju i potpunijoj
samoaktuelizaciji. Ovi izazovi zahtijevaju nove načine planiranja i provoñenja obrazovanja,
njegove evaluacije i osiguranja kvaliteta.

2.3. Komparativni prikaz reformi obrazovanja u svijetu

Globalna dimenzija obrazovnih promjena očitovala se i tokom prijašnjih pokušaja

reforme obrazovnog sistema. Istovremeno globalizacija je ubrzala međunarodnu saradnju,
razmjenu ideja i transfer obrazovnih politika u različite obrazovne sisteme (Carrnoy, 1999;
Levin, 2001). Liessmann (2009) navodi kritiku globalnih trendova u obrazovanju i tvrdi
kako je reforma izgubila svoje značenje i postala u većini slučajeva sama sebi svrha.

4
 Kao reakcija na društvenu krizu nastalu naglom industrijalizacijom u drugoj polovini
19. stoljeća uslijedio je pokret reformskih pedagogija koji je svojim djelovanjem obuhvatio
zemlje europe, a nakon toga i Amerike. Radni i umjetnički pokret ujedinili su se u jak
reformski pokret koji je imao za cilj osnažiti pojedinca i osigurati razvoj uspješnog građanina.
Reformske pedagogije s početka 20. stoljeća obilježava usmjerenost na dijete, razvoj osobnosti
i potencijala, te holistički pristup obrazovanju. Progresivna pedagogija s početka 20. stoljeća u
Sjedinjenim Američkim Državama s vremenom je poprimila birokratsku dimenziju i počela se
svoditi na standardizaciju i testove. Istovremeno se pojavio pokret nužnosti pripremanja
učenika za svakodnevni život. No, uslijedio je veliki prevrat u obrazovanju u Sjedinjenim
Američkim Državama. Nakon što je SSSR lansirao Sputnik (1957) i time pobijedio u utrci za
osvajanje svemira, SAD se okrenuo traganju za razlozima neuspjeha u manjkavostima u
obrazovnog sistema. Proveden je niz reformi koje su bile u skladu s globalnim trendovima
obrazovnih reformi koje su se odvijale u svijetu i europi.
U Europi se promišljalo o obrazovanju i pokušavala provesti njegova reforma, no
uslijed dva Svjetska rata obrazovanje je izgubilo na važnosti. Nakon toga se obrazovanje u
Europi razvijalo u različitim smjerovima, ovisno o političkom i kulturnom krugu kojima su
zemlje pripadale. Reformom su se rješavala pitanja ranijeg početka obrazovanja, promjene
trajanja obrazovnog ciklusa, produžavanja obaveze, modernizacije sadržaja, uvođenja novih
disciplina, postupne likvidacije dualizma, brige o migrantima i manjinama, tehnološke
modernizacije. Tokom druge polovice 20. stoljeća u većini zemalja Europe, osim
kvantitativnih promjena obrazovnih sistema (produljivanje trajanja obveznog obrazovanja)
reforme su se počele baviti i kvalitetom obrazovanja (osiguravanje kvalitete promjenom
kriterija odabira učitelja, inkluzijom svih učenika, usvajanje stranih jezik).

Principi obrazovnih politika i reformi

Pokret globalnih obrazovnih reformi tzv. GERM Pokret alternativnih reformi tzv. ARM

Strogi standardi: postavljaju jasne, visoke,
una- prijed određene standarde izvedbe svih
škola, učitelja i učenika kako bi se poboljšala
kvaliteta i ujednačenost obrazovnih izlaza.
Naglasak na jezični u matematičku
pismenost: osnovna znanja i vještine u
čitanju, pisanju, ma- tematici i prirodnim
znanostima služe kao glavni ciljevi obrazovne
reforme.
Fleksibilni standardi: postavljaju jasne ali
fleksi- bilne nacionalne okvire za planiranje
školskih ku- rikuluma. Podupiru lokalna
rješenja nacionalnih ciljeva kako bi se na
najbolji način stvarale opti- malne prilike
učenja za sve.
Fokus na široko i duboko učenje: poučavanje
i učenje fokusira se na duboko i široko
učenje, pri- dajući jednaku vrijednost svim
aspektima rasta osobnosti, moralnih
karakteristika, kreativnosti, znanja i vještina.

Poučavanje u svrhu postizanja unaprijed Podupiranje preuzimanja rizika i kreativnosti:

5
 određe- nih rezultata: Postizanje viših
standarda kao kri- terij uspjeha i uspješne
izvedbe; umanjuje preu- zimanje rizika u
obrazovanju; sužuje poučavanje na sadržaj uz
pomoć metoda koje osiguravaju ostvarivanje
unaprijed postavljenih rezultata.
Transfer izvanjskih inovacija i obrazovnih
revolu- cija: izvori obrazovne promjene i
izvanjske inova- cije uvode se u škole i
nameću učiteljima zako- nima i nacionalnim
programima. Njima se često zamjenjuju
postojeće strategije poboljšanja
Odgovornost temeljena na rezultatima
testova: školska izvedba i poboljšanje
učeničkih uspje- ha usko su povezani s
procesima promocije, in- spekcije
nagrađivanja škola i učitelja. Pobjednici obično
dobivaju fiskalnu nagradu, a pojedinci i škole
koje imaju probleme se kažnjavaju.
Tabela 1.Trendovi u reformama obrazovanja
školski kurikulumi koje kreiraju učitelji, uvodi
nove pristupe poučavanju i učenju, time
podupi- ru preuzimanje rizika i nesigurnost u
upravljanju, poučavanju i učenju.
Učenje od prošlosti i poštivanje pedagoškog
kon- zervatizma: poučavanje poštuje
tradicionalne pedagoške vrijednosti, kao ulogu
učitelja i odnos učenika i učitelja. Glavni izvor
pokušaja školskog poboljšanja su primjeri
dobre prakse iz prošlosti.
Odgovornost i povjerenje: postupno građenje
kulture odgovornosti i povjerenja u
obrazovnom sustavu koji vrednuje
i profesionalizam učitelja i ravnatelja pri
procjenjivanju onoga što je najbolje za
učenika i u praćenju njihova napretka učenja.
Usmjerava resurse i podršku školama i
studenti- ma koji su pred rizikom neuspjeha i
zaostajanja za drugima

2.4. Reforma nastavnog plana i programa u BiH

Neki od međunarodnih trendova u razvoju NPP-a koji su uzeti u obzir prilikom
reforme NPP-a u BiH uključuju pomak fokusa prema učeniku, kao i: pomak od
fragmentiranog, centralizovanog i strogo definisanog nastavnog plana i programa prema
fleksibilnijem koji se temelji na širokim područjima učenja i pristupu koji dozvoljava
kreativna rješenja u vezi s NPP-om na nivou zajednice i škole; pomak sa NPP-a usmjerenog
na sadržaje prema NPP-u usmjerenog na ishode odnosno na ono što bi učenici trebali znati;
pomak od učenja temeljenog na pamćenju i reproduciranju informacija ka razvoju učeničkih
sposobnosti koje su rezultati procesa učenja (način razmišljanja, primjena znanja, itd.); te
pomak od NPP-a koji je predviđao isto za sve učenike prema diferenciranom NPP-u koji
uzima u obzir pojedinačne stilove učenja, kao i različite interese i probleme učenika, posebne
lokalne uslove, i sl.

Razlozi za reformu nastavnog plana i programa u BiH su interne i eksterne prirode. U

eksterne faktore spadaju: tehnološke inovacije i komunikacijske tehnologije, globalizacija,
kulturološke promjene, promjene u načinu shvatanja samog procesa učenja, itd. Međutim, za
reformu u BiH su važniji interni faktori koji podrazumijevaju dosadašnje neusklađene
nastavne planove i programe, gdje je bilo teško osigurati kvalitet i jednakost obrazovanja, kao
i efikasno upravljanje izuzetno fragmentiranim sistemom obrazovanja. Ističe se da bi novi
nastavni plan i program trebao zadovoljiti potrebe individualnog razvoja učenika, te
adekvatno pripremiti učenike za tržiše rada nakon završenog školovanja. Kao preduslov za
6
upješnu implementaciju NPP-a predstavljeni su nastavnici za koje je potrebno osigurati
kontinuirano usavršavanje i usvajanje novih metoda podučavanja. Također, podržana je veća
uključenost roditelja i lokalne zajednice u proces izrade i implementacije NPP-a . Iako novi
NPP ističe potrebu usmjeravanja ne samo na činjenice već i na koncepte, procese i strukture
učenja, takav pristup u programima predmeta je tek malo razrađen. Osim ovoga, novi NPP
promovira korelaciju unutar predmeta i među predmetima, ali je ona vrlo malo ili nikako
konkretizirana.

2.5. Preporuke za uspješnu reformu obrazovanja  u BiH

Reformu odgojno-obrazovnog procesa, kao i naučne djelatnosti u BiH, treba
posmatrati i provesti u cjelini, počev od predškolskog odgoja, osnovnog, srednjeg pa do
visokog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Trenutno, u BiH nedostaje vizija ukupnog
razvoja obrazovnog sistema i njegovog uticaja na ostale segmente društva. Uspjeh reforme
obrazovanja zahtijeva analizu i evaluaciju dosadašnjih efekata reformi odgojnog i obrazovnog
procesa u BiH. Pedagoška dimenzija reforme obrazovanja u BiH je do sada konstantno bila
zanemarivana. Upravljanjem i provođenjem reforme obrazovanja moraju se baviti
kompetentni pojedinci koji su upoznati s odgojnim i obrazovnim procesima, kao i
kontinuitetom ovih procesa.
Neophodno je raditi na  utvrđivanju  obrazovnih ciljeva u skladu sa dugoročnom
vizijom razvoja našeg društva. Iskoristiti standarde učeničkih postignuća (koji su u izradi od
strane Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje); standarde ishoda učenja,
NPP-ove zamijeniti kurikulumima, izbjeći propisivanje obaveznog sadržaja, napraviti listu
mogućih sadržaja kojima se potrebni ishodi mogu dostići, a koji bi, istovremeno,
nastavnicima pružali mogućnost da slobodno i odgovorno sami kreiraju sadržaj nastavnih
časova.
Kao jedan od najvažnijih iskoraka u smislu modernizacije i poboljšanja kvaliteta, ali i
približavanja EU standardima u predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju, Agencija
za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje je 2012. godine počela s izradom zajedničkih
jezgri nastavnih planova i programa definiranih na ishodima učenja. Ishodi učenja iskazuju se
kao znanja, vještine i kompetencije i opisuju šta učenik/student, odnosno osoba koja uči zna,
razumije i može uraditi/napraviti na kraju određenog procesa učenja, te služe kao snažno
sredstvo za olakšanje mobilnosti u svrhu daljnjeg obrazovanja i zapošljavanja. Zajednička
jezgra nastavnih planova i programa sastoji se od oblasti, komponenti, definiranih ishoda
učenja i pokazatelja, u skladu sa razvojnim uzrastom djeteta, i kao takva je osnov revizije i

7
unaprjeđenja postojećih nastavnih planova i programa u Bosni i Hercegovini. Zajedničke
jezgre mogu ponuditi odgovore na problem kojeg smo naprijed naveli, a koji se odnosi na
NPP.
Potrebno je, također, kontinuirano ulagati u međunarodna istraživanja. Bosna i
Hercegovina još uvijek nema razvijenu strategiju o pristupanju međunarodnim istraživanjima,
te se svako istraživanje koje se implementira u obrazovanju uradi inicijativom i sredstvima
donatora. Kontinuirano učešće BiH u istraživanjima, pomoglo bi u stvaranju komparativne
slike o poziciji Bosne i Hercegovine u sferi obrazovanja u odnosu na druge zemlje u regionu i
svijetu te stvaranju  mjerljivih pokazatelja o daljnjim pravcima reforme. Kao i u drugim
segmentima društvene reforme u BiH, problem nedostatka konsenzusa u vezi sa ukidanjem
segregacije u obrazovanju poznate pod nazivom „dvije škole pod jednim krovom“, odražava
se i na problem stvaranja zajedničkih jezgara NPP-a. Diplome i svjedodžbe se štampaju po
različitim obrascima. Nažalost, škole se sve više koriste u političke svrhe, školski odbori
postaju politizovani, a to se negativno odražava na učenike  tih škola, koji često postaju
kolateralna šteta sukobljenih političkih stavova.
Tvrdnja da je neophodno povezati obrazovni sistem sa tržištem rada i potrebama
poslodavaca postala je već opće mjesto u diskursu o reformama u Bosni i Hercegovini. No, ne
postoje jasni planovi kako to uraditi, a domaći akteri, čini se, čekaju neki inozemni model koji
će se uz podršku međunarodnih donatora implementirati. Smatramo da se ciljevi koji se žele
postići povezivanjem tržišta rada sa obrazovnim sistemom mogu postići mnogo brže
putem programa prekvalifikacije, odnosno cjeloživotnog učenja. U tom smislu, kao primjer
navodimo model koji je Republika Irska usvojila za rješavanje ovog problema. Također,
neophodno je da tehničke i stručne škole više sarađuju sa lokalnim zajednicama i privrednim
subjektima kako bi se prepoznale potrebe društva za različitim obrazovnim profilima. Pored
toga, potrebno je pratiti nove trendove na tržištu rada te ponuditi školske i studijske programe
za nove, do sada nezastupljene profesije i zanimanja koja su tražena. Ovdje je vrlo bitno
napomenuti nedovoljno razvijenu strategiju za oblast informatičkih nauka. Zbog nedovoljnog
ulaganja u informacijske tehnologije (gdje BiH kaska za evropskim prosjekom gotovo 2% što
prevedeno znači više od 50 miliona maraka), mladi i sposobni informatičari prvi napuštaju
našu zemlju. Unatoč tomu BiH ima kvalificiranu, multilingualnu studentsku (potencijalno
radnu) snagu (te i brojne IT hubove). Nefinancijski aspekti djelovanja vlasti na razvoj IT
tehnologije i rada u njima, može uključivati umreživanje informatičkih fakulteta s privatnim
hub-ovima, čime bi se kao država profilirali u svojevrsni “ekosistem” hubova i definirali kao
regionalno središte.

8
 Obrazovni sistem u zemljama u tranziciji, deset godina nakon društvenih promjena
dvijehiljadite godine, nalazi se tačno tamo gdje to nije očekivao niti jedan od aktera upravo tih
promjena. Nosioci socijalnih promjena s kraja prošlog milenijuma, iz dominantno srednjeg
sloja, teško da se danas mogu složiti sa tim da su se njihova pozitivna očekivanja ispunila.
Oni koji su onda bili učenici ili studenti danas su ili tehnološki višak, sa kompentencijama
koje nisu funkcionalne ili su svoje obrazovanjem stečene kompentencije stavili u funkciju
neke od razvijenijih zemalja.

Tranzicija u postsocijalističkim zemljama, kakva je i BiH, odvija se kroz proces

usklađivanja prevaziđenih standarda u svim oblastima društvenog života sa standardima
Evropske unije. Jedan od važnih poslova jeste na nivou sistema obrazovanja, koji je trebalo
reformisati i odgovoriti zahtjevima modernizacije.Vizija reforme obrazovanja u predlagala je
obrazovni sistem koji je: decentralizovan, efikasan, efektivan i transparentan; upošljava
visokoprofesionalan, refleksivan, kreativan i motivisan prosvjetni kadar; usmjeren je na
učenje i zasnovan na standardima; nudi kvalitetan program; promoviše kulturu evaluacije,
samoevaluacije i razvoj škole; njeguje pravednost, toleranciju i konstruktivnu komunikaciju –
sposoban je da odgovori na posebne obrazovne potrebe i potrebe etničkih grupa; u koji je
uključena perspektiva doživotnog obrazovanja; dobija stalnu podršku u opremi i učilima.

Nastavni programi se ne mijenjaju u skladu sa zahtjevima novih uslova života i rada.

Obrazovni sistem je i u vremenu potpuno novih tehnologija i nove organizacije rada zasnovan
na tradiciji enciklopedizma, monološkoj metodi, reprodukciji znanja bez jasnih
kompentencija, ili sa kompentencijama iz vremena prošlosti. Uči se iz udžbenika koji su
opterećeni nefunkcionalnim znanjima, ocjenjuje se zapamćivanje često nekorisnog gradiva,
pasivna uloga učenika u obrazovnom procesu, gradivo je isto za sve učenike, pa je tako isti
program predmeta sociologije za učenike gimnazije i srednjih stručnih škola, pri čemu se u
srednjim stručnim školama uči u trećem a u gimnazijama u četvrtom razredu, i to iz istih
udžbenika. Nije moguće da se kroz proklamaciju jednog ministarstva, pa makar to bilo i
ministarstvo prosvjete, promijeni fizionomija jedne profesionalne grupe, kakva je profesorska,
da oni za kratko vrijeme postanu visokoprofesionalni, kreativni i motivisani kadar. U društvu
u kome se inženjeri, ljekari, profesori i drugi visokoobrazovani kadrovi mogu naći na
buvljacima i socijalnim programima, srednji sloj gubi svoja obilježja, svoju fizionomiju.

9
 Kada su narušene vrijednosti i kada je obrazovni sistem pri dnu ljestvice vrijednosti, a
srednji sloj dezorganizovan, onda se širom otvara prostor eskalacije svih mogućih društvenih
devijacija i dezorijentacija. To potvrđuje tezu da obrazovanje, u nestabilnim socijalnim
uslovima, nije najznačajniji faktor sekundarne socijalizacije.

Kada društvo u dužem periodu nema jasne društvene ciljeve, škola gubi vaspitnu i
socijalizatorsku ulogu sa jasnim ciljevima i vrednostima.

Obrazovanje kao najorganizovaniji nosilac sistema znanja, vrijednosti i kulture jednog

društva, kao najmasovniji kanal socijalne pokretljivosti i socijalne promocije, prati i dijeli
sudbinu društva, u ovom slučaju postsocijalističkog društva. Bosna i Hercegovina je
posljednjih dvadeset godina prolazila kroz proces vertikalnih i horizontalnih društvenih
promjena, koje se prepoznaju kao proces tranzicije. Proces prelaska iz autoritarno u
demokratsko društvo, iz zatvorene u otvorenu zajednicu održivog sistema, za društvo nije
jednosmjeran, a prate ga faze strukturalnog lutanja, stranputice i preispitivanja. Svakako da je
obrazovanje, kao važan društveni podsistem onaj socijalni filter, koji, nakon svih turbulencija,
može usmjeriti društvo ka stabilnom sistemu vrijednosti.

Obrazovanje u tranziciji predstavlja sferu rada. Intelektualizacijom rada ishodi

obrazovanja postaju od velike važnosti naročito za profesionalne kompentencije. Tržišni
karakter svjetske privrede i njeno naučno-tehnološko utemeljenje ima kao posljedicu sve
izraženiju potrebu društva, kako za stručnim tako i za opštim znanjima. Moć obrazovanja i
znanja u modernom društvu raste sa novom organizacijom, specijalizacijom i podjelom rada i
sa primjenom naučno-tehnoloških dostignuća informatičke ere. Obrazovanje postaje ključ za
pojavu velikog broja novih profesija. Nove profesije vrše slojnu diferencijaciju društva.

Obrazovanje ima značajnu ulogu u formiranju i razvoju ličnosti. Preko sistema

obrazovanja društvo utiče na budućnost generacije mladih.

10
 3.ZAKLJUČAK

Obrazovanje se prije svega nameće kao uzajamna obaveza na relaciji pojedinac –

društvo – sistem. Sistem obrazuje pojedinca koji doprinosi ukupnom nivou obrazovanog
društva. Posmatrajući obrazovanje zemalja u tranziciji u odnosu na zapadne zemlje, razlika će
se uočiti upravo u pristupu i obrazovnom sistemu.

Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini još uvijek se oslanja na tradicionalan način

učenja, više teorijski nego praktični. Ovakav sistem generira niz problema, a jedan od njih je i
nedostatak usklađenosti sa tržištem rada, zbog čega veliki broj osoba koje završe proces
obrazovanja završava na zavodima za zapošljavanje. Kao posljedica toga dešava se nizak
procenat obrazovanih ljudi u Bosni i Hercegovini, a činjenica leži u tome da se posljednjih
godina mnogo mladih i obrazovanih osoba iseljava iz naše zemlje.

Diskriminacija u školama i na fakultetima je samo još jedna karika koja nastavlja lanac
problema zvan „bh.obrazovanje.“ Žrtve najčešće bivaju pripadnici manjina koji prolaze težak
period na svom putu obrazovanja. Iako postojeći zakoni zabranjuju svaku vrstu
diskriminacije, realnost govori sasvim drugačijim jezikom. Ova pojava javlja se u različitim
oblicima i ukazuje na činjenicu da kao društvo nismo položili najvažniji ispit demokratije, a to
je pravednost odnosa većine nad manjinom.

Ukoliko se situacija uskoro ne promijeni, vlast ne počne ulagati u obrazovni sistem i

motivisati mlade da preuzimaju inicijativu, Bosni i Hercegovini kao državi i društvu prijeti
kolaps.

11