Teorije psihologije ličnosti

doc.dr.sc. Ana Globočnik Žunac, agzunac@unin.hr

6. Teorije psihologije ličnosti

Proučavanje ličnosti oduvijek intrigira te je bilo predmet istraživanja brojnih znanstvenika u

povijesti koji su doprinijeli današnjem shvaćanju čovjeka. Psihologija ličnosti uglavnom se bavi
trima temeljnim pitanjima: univerzalnim ljudskim ponašanjima, različitosti među ljudima i
jedinstvenosti pojedinca. Premda su se više ili manje razilazili u polazištima, tijeku promišljanja
pa tako i shvaćanjima, svatko od njih ostavio je misli i konstrukte koji se i danas diskutiraju i
nezaobilazni su kada je riječ o psihologiji ličnosti. Premda se neki bave pitanjem postoje li crte
ličnosti uopće ili ako postoje, jesu li doista važne da bi se njihovim mjerenjima moglo utjecati
na predikciju ponašanja, svaka teorija ličnosti daje važne informacije za razumijevanje
problema ljudske prirode. Dva se termina koriste kao sinonimi iako neki među njima nalaze
razlike. Ličnost govori o crtama ličnosti i na taj način daje sliku o psihološkoj strukturi
pojedinca dok pojam osobnosti neki definiraju kao javnu reputaciju pojedinca. Premda pojam
osobnosti također uključuje promatranje psihološke strukture i unutarnjih dinamičkih procesa,
ona se ostvaruje i prikazuje kroz društvena ponašanja koja su refleksija te strukture i tih procesa
(Furnham, 2008) pa se na neki način može promatrati kao širi pojam od pojma ličnosti. Isti
autor smatra da će ono što stručnjaci nazivaju crtama ličnosti laici pojednostavljeno promatrati
kao tipove osobnosti. Tipovi osobnosti su pojednostavljene kategorije unutar kojih su smještene
odgovarajuće crte ličnosti, a služe za lakše zaključivanje o pojedincima i lakše predviđanje
njihovog ponašanja. Ovo pojednostavljenje može biti korisno no i potencijalno opasno. Zbog
toga je važno predstaviti različite teorije ličnosti, a svaka diskusija o tome koja je od teorija
ispravna je pogrešna odnosno isključivanje neke od njih vodi prema isključivanju važnih
smjernica pa je zbog toga i neprihvatljiva. Temeljem tih teorija razvijeni su instrumenti za
pristupanje i rješavanje problema u pristupanju ljudima. Teorije su različite uglavnom zbog
različitog pristupa u načinu traženju odgovora na pitanje o psihologiji ličnosti odnosno ti
različiti načini se odnose na interpretacije rezultata do kojih se došlo istraživanjem.

Važna spoznaja je mogućnost promjene osobnosti. Prema Hennecke et.al. (2014) uvjet za
promjenu osobnosti je promjena ponašanja pri čemu je važno da su zadovoljena dva preduvjeta:
samo ponašanje moguće promijeniti i osoba želi i smatra važnim promijeniti ga. Koraci u
promjeni osobnosti koje su predstavili Hennecke et.al. (prikaz 13) smatraju se efektivnim ako
primjerice zatvorena i povučena osoba odluči uvesti naviku redovitog izlaska među ljude te kao
ritual započinje mijenjati ponašanje nakon čega se takav obrazac ponašanja utvrdi u njegovoj
osobnosti. Ovo navodi da proučavanje crta ličnosti i osobnosti podrazumijeva svijest o
mogućnosti promjena te u poslovnom kontekstu te moguće promjene treba pratiti i
prilagođavati im instrumente i modele motiviranja, očekivanja, komuniciranja prema
zaposleniku pa i organizaciji i dizajniranju radnih zadataka i radnog mjesta.
Prikaz 13 Koraci u promjeni osobnosti

Izvor: Autor preveo i obradio, Hennecke et.al. (2014) A three-part framework for self-regulated
personality development across adulthood, European Journal of Personality, 28, 289–299, str
290

Ono što sve teorije psihologije ličnosti o kojima će u nastavku biti riječi povezuje je znanstvena
utemeljenost odnosno prihvatljivost. To znači da su sve teorije nastale temeljem znanstvene
opservacije i da su sustavne teorije koje je moguće provjeriti i razumjeti te ne manje značajno,
da imaju svoju upotrebnu vrijednost u praksi. Uglavnom se znanstvenici slažu da razlikujemo
šest znanstvenih pristupa proučavanju psihologije ličnosti (prikaz 14) koji čine konceptualne
okvire unutar kojih su znanstvenici organizirali svoje ideje i predstavili rezultate svojih
istraživanja.

Prikaz 14 Teorije psihologije ličnosti

Teorija Predstavnici teorije

Psihodinamička teorija S. Freud
E. Fromm

Fenomenološka teorija C. Rogers

A. Maslow
Biološke teorije -
Bihevioristička teorija B.F. Skinner
Teorija osobina G.W. Allport, R.B. Cattell, H.J. Eysenck
Kognitivna teorija G. A. Kelly

Izvor: autor
Svaki od ovih šest pristupa predstavljaju imena koja su dala najveći doprinos razvoju teorije te
će u sljedećim poglavljima o svakoj teoriji biti riječi, a one koje u najvećoj mjeri pomažu u
shvaćanju poimanja pojedinca i njegovog ponašanja s aspekta upravljanja ljudskim
potencijalima, ali i drugim procesima važnim za upravljanje poslovnom organizacijom, bit će
detaljno obrađene.

6.1 Psihodinamička teorija Sigmunda Freuda

Možda je nepravilno nazvati ovu teoriju Freudeovm budući su se njome bavili i drugi psiholozi
i znanstvenici, no Sigmund Freud, neurolog i psihijatar postavio je temelje psihoanalize koja je
kasnije kritizirana kao radikalna i kontraverzna. Freud naglašava važnost nesvjesnog aspekta
ličnosti kojeg uspoređuje sa santom leda kojoj se vidi samo mali vrh. To što se vidi je područje
svjesnog djelovanja, a ogromna masa koja uvjetuje santu leda, nalazi se ispod površine vode i
Freud ju uspoređuje s nesvjesnim procesima. Nesvjesni procesi odnose se na želje, ideje i
potrebe koje upravljaju ponašanjem pojedinca. Freud je predstavio trodijelnu strukturu ličnosti
prema kojoj je čini: Id (ono), Ego (ja), i Superego (moral, savjest). Normalno funkcioniranja
čovjeka prema Freudu podrazumijeva ravnotežu između ove tri razine ličnosti, a kad ona
nestane dolazi do negativnih osjećaja nelagode koji se naziva anksioznost. Id čini najveći,
nesvjesni dio psihičkih procesa pojedinca koji uključuje instinkte i usmjeren je na
zadovoljavanje zadovoljstva. Ego je svjesni dio kojim se upoznaje vanjski svijet i uključuje
upotrebu opaženih racionalnih podataka. Ego se odnosi i na procese pamćenja i mišljenja,
prihvaćanja općih normi, prilagođavanja ponašanja i odgađanja zadovoljstva. Superego se
odnosi na moralne norme ponašanja koje omogućavaju prilagođavanje nekoj socijalnoj grupi.
Freud smatra da su ove tri razine hijerarhijski posložene pa je Superego nadređena razina koja
kontrolira i usmjerava ponašanje ega dok on usmjerava aktivnosti ida.
Premda je Freudova teorija ličnosti kritizirana uglavnom zbog prevelikog naglašavanja
seksualnog instinkta kao temeljne motivacije i zbog zanemarivanja društvenog utjecaja
odnosno isticanja genetskih predispozicija, prvi je znanstvenik koji je postavio tezu o
dinamičkom karakteru ličnosti i naglasio važnost nesvjesnog dijela na ponašanje pojedinca.
Postoje suvremeni psiholozi koji provode istraživanja uz nove teorijske i empirijske strategije,
a temeljena na Freudovim polazištima i na taj način ponovno oživljavaju njegove ideje. Tako
Shaver i Mikulincer (2005) proučavaju pojam vezanosti osobe (i povezanosti), značajnog
pojma u fokusu organizacijskog interesa budući je budući je važan za efikasno postizanje
poslovnih rezultata zaposlenika, uz Freudovu psihodinamičku teoriju ličnosti. Borden (2009)
smatra da je velik dio Freudeovog djela promašen i zastario i od onog a što je on ugradio u
temelje teorije, malo je toga ostalo netaknuto, no niz empirijskih pokazatelja podržava osnovne
ideje posebno o prirodi nesvjesnih motivacijskih procesa kao i obrambenih strategija koje je
potrebno poznavati i razumjeti budući se radi o važnim preduvjetima za uspješno organizacijsko
upravljanje.

Doprinos Ericha Fromma u promatranju ličnosti

Erich Fromm smatra se važnim psihoanalistom 20. stoljeća i premda se oslanja i na neki način
nastavlja na Freudovim temeljima, postaje i jedan od njegovih najznačajnijih kritičara. S drugim
znanstvenicima čini smjer takozvanih neo-Freudovaca. Friedman (2014) smatra da je
najvažnija Frommova ideja koncept društvenog karaktera pojedinca. Prema Frommu društvene
institucije i društvena djelovanja grade unutarnju psihu pojedinca prema čemu je koncept
ljubavi vještina koja se stječe. Fromm promatra čovjeka kao pojedinca koji je uključen u
društveno okruženje i kaže da u svim društvenim uređenjima čovjek osjeća usamljenost, a
najvišu razinu postigao je u suvremenom kapitalizmu. Prema Frommu osamljenost je rezultat
nesigurnosti do koje dolazi sve većim osjećajem slobode koji ujedno znači udaljavanje čovjeka
od prirode što predstavlja i svojevrsnu kontradikciju, čovjek kao dio prirode, ali odvojen od nje
(Fromm, 2006). On razlikuje individualni i socijalni karakter ličnosti. Radi se o skupu
individualnih osobina koje pojedinca razlikuju od njegove društvene grupe i socijalnih koji se
odnose na osobine jedinstvene za članove te određene društvene grupe. Fromm kritizira sustave
koji prema čovjeku postavljaju neprirodne zahtjeve. On smatra da društvo postavlja idealizirane
zahtjeve koji su nerealni obzirom na društvene i ekonomske uvjete. Ideje Ericha Fromma važne
su zbog promatranja utjecaja društvenog konteksta na ponašanje čovjeka. Čovjek se trudi
uključiti u društvo, biti prihvaćen u njemu, doprinositi društvu, uključiti se u društvene
aktivnosti, biti kreativan, imati jedinstven identitet. Fromm naglašava društveni utjecaj na
formiranje ličnosti i smatra da je čovjek savršen dok ga društvo ne otuđi i ne učini
destruktivnim. Također, Fromm smatra (2006) da se pojedinac usmjeravajući na sebe prestaje
odupirati pritiscima koje donosi kultura konzumerizma.

6.2 Fenomenološka teorija ličnosti Carla Rogersa

Uz Fromma i Maslowa, Carl Rogers je predstavnik takozvane humanističke psihologije ličnosti.

Kao i ostali predstavnici ovog pravca u psihologiji, Rogers smatra da je ponašanje čovjeka
svjesno i uvjetovano nekim njegovim ciljevima. Ideje ovog njemačkog socijalnog psihologa
već su bile obrađene u dijelu o samopoimanju jer je među prvima koji spominje trodijelno 'Ja'
koje se sastoji od idealnog, stvarnog i onog kako se pojedinac percipira. Carl Rogers smatra da
pojedinac ima jedan osnovni pokretač, a to je težnja za osamostaljenjem i socijalnom zrelošću
te među prvima diskutira o konceptu samoaktualizacije odnosno on govori o prirodnoj težnji
pojedinca da ostvari vlastiti potencijal. Fenomenološka teorija ličnosti koju je razvio Rogers
uglavnom je korištena kao polazište za raspravljanje i daljnje istraživanje obrazovanja prije
svega za pojašnjavanje motivacije za školsko postignuće. Ova teorija omogućava planiranje i
utjecaj na razvoj onih osobina ličnosti koje omogućuju pojedincu realno percipiranje i
doživljavanje stvarnosti odnosno izgradnju stvarnog Ja u željenim dimenzijama i stvaranje
integrirane cjelovite ličnosti. Biti stvarniji Rogers promatra kao sposobnost koja se razvija
interpersonalnom komunikacijom (1980), a kojom pojedinac i obogaćuje i oplemenjuje vlastitu
osobnost. Pojedinac ima potrebu za konzistentnom osobnošću i navodi da nedostatak
kongruentnosti unutar pojedinca dovodi do bolnog osjećaja. Nadalje, Rogers smatra da su ljudi
rođeni kao 'dobri' i kao takvi pozitivno prihvaćaju okolinu no do odstupanja dolazi uslijed
procesa socijalizacije i odgoja kojim se postavljaju uvjeti za prihvaćanje pojedinca ukoliko on
prihvati nametnutu socijalnu normu. Ljudi prema Rogersu (1959) imaju potrebu osjećati da su
cijenjeni, da im se pristupa s prihvaćanjem i pozitivnim emocijama i da su pozitivno nagrađeni.
Rogers razlikuje uvjetno i bezuvjetno prihvaćanje. Uvjetno je ono koje je nagrađivano zbog
ponašanja pojedinca u skladu s očekivanjima okruženja, a dovodi do uvjetnog samopoštovanja
i može se prikazati primjerom: ' Dobit ćeš promaknuće ukoliko se ponašaš u skladu s
očekivanjima uprave'. Pojedinci koji su u djetinjstvu bili uvjetno nagrađivani kasnije u životu
imaju izraženiju potrebu osjećati odobravanje od drugih, a ponekad je ta potreba i značajno
prenaglašena. Pojedinci koji su bezuvjetno prihvaćeni od svoje okoline osjećaju se slobodno
da isprobavaju nove načine i rješenja pa bez obzira i ako će u tome pogriješiti.

Teorija potreba i aktualizacije ličnosti Abrahama Maslowa

Abrahama Maslowa jedan je od osnivača humanističke teorije ličnosti koji promatra

jedinstvenost i specifičnost ljudske prirode i povratak ljudskim potrebama dok Freudove ideje
naziva iracionalnim pomodarstvom (Maslow, 1966). Njegovi teorijski koncepti smatraju se
povezanima s Rogersovim i danas su najznačajniji izvor ideja za razumijevanje motivacijskih
procesa. On zagovara holistički pristup čovjeku kao integriranoj cjelini čiji temelj i odrednicu
predstavlja stvaralaštvo. Maslow (1966) kaže da ljudi žive od vrijednosti i za vrijednosti i zbog
toga on ne prihvaća obezvrjeđivanje nečega ili spuštanje na razinu tehnika, što primjećuje da
se u praksi nekih djelatnosti dešava (obrazovanje i općenito društvene djelatnosti). Maslow
kritizira psihoanalitički pristup i smatra da se takvim pristupom promatraju odstupanja odnosno
pojedinci pod utjecajem negativnih emocija koje dovode do straha, sukoba i agresije i koji koče
pozitivne emocije pa i pozitivna stvaralačka ponašanja. Ciljevi su različiti i individualni od
čovjeka do čovjeka. Cilj je ono što za pojedinca predstavlja vrijednost, daje smisao njegovom
životu, aktivnostima i pokreće ga na ponašanja. Zbog toga Abraham Maslow smatra da je za
razumijevanje čovjeka i njegovog ponašanja potrebno poznavati teoriju motivacijskog procesa
prema kojoj je ispunjavanje svakog od pojedinačnih ciljeva pojedinca svojevrsna nagrada.
Maslow promatra teoriju potreba kao hijerarhijsku organizaciju u kojoj je svaka od viših razina
nadređena nižoj. To znači da bi se krenula zadovoljavati neka od viših razina unutar te
organizacije, potrebno je da je zadovoljena niža razina. Piramida potreba koju je postavio
Abraham Maslow (prikaz 15) i koja čini okosnicu ne samo za razumijevanje ponašanja
pojedinca već i za poučavanje motivacije u sustavu poslovne organizacije, sastoji se od pet
razina potreba. Prve dvije razine, fiziološke potrebe i potreba za sigurnošću nazivaju se još
potrebe nedostatka, dok su sljedeće tri, potreba za pripadanjem i ljubavi, potreba za
samopoštovanjem i potreba za samoostvarenjem, metapotrebe ili potrebe rasta.

1. Fiziološke potrebe

Fiziološke potrebe su one o kojima ovisi život pojedinca, a vezane su uz primarno biološko
funkcioniranje (disanje, prehranu, izlučivanje, spavanje, seksualne potrebe, zaštitu od
eksterminh vanjskih utjecaja i drugo). Ove se potrebe smatraju najjačima i nezadovoljenje tih
potreba dovodi do smrti.

2. Potreba za sigurnošću

Potreba za sigurnošću je primarna psihološka potreba pojedinca koja se odnosi na eliminranje

različitih strahova kao što su strah od bolesti, nesreće, bilo kakve nesigurnosti koja dovodi u
pitanje egzistenciju pojedinca. Starh od nesigurnosti povezan je s potrebom prodvidivosti i
mogućnosti kontrole različitih utjecaja na pojedinca i njegov život.
3. Potreba za pripadanjem i ljubavlju

Čovjek je biće koje ima potrebu uspostaviti odnos s drugim ljudima, a koji će se temeljiti na
ljubavi, privrženosti i odanosti. Ova se prva potreba rasta koja će se javiti tek ukoliko su
prethodne razine potreba ispunjene. Potreba za pripadanjem odnosi se na stvaranje ili
uključivanje pojedinca u neku sociološku grupu. Prvenstveno se to odnosi na obitelj no nakon
toga, važnost ima radno okruženje unutar poslovne organizacije. Svatko ima potrebu osjećati
pripadnost i prihvaćanje na radnom mjestu od kolega i nadređenih, a ukoliko tu potrebu ne
ispuni, učestalo dolazi do različitih neprihvatljivih oblika ponašanjakao rezultat nezadovoljstva
i/ili razočaranja. Otuđen i usamljen pojedinac neće ostvariti visoko kvalitetne međuljudske
odnose, neće razviti povjerenje u svoju okolinu i tada neće doći do razmjene ideja i međusobnog
pomaganja odnosno suradničkog ponašanja kakvo je poželjno za timski rad.

4. Potreba za samopoštovanjem

O procesu samopoimanja je bilo dosta govora ranije pa tako i o važnosti samopoštovanja i

poštivanja pojedinca od strane drugih ljudi. Radi se o četvrtoj razini ljudskih potreba čiji
izostanak narušava koncept ličnosti i dovodi do izostanka samopouzdanja. Pojedinac s
neispunjenom četvrtom razinom potreba postaje nesamostalan i ovisan o drugima.

5. Potreba za samoostvarenjem ili samoaktualizacijom

Peta razina potreba, koja se dugo smatrala zadnjom, odnosi se na ostvarivanje maksimalnog
potencijala i kapaciteta pojedinca i predstavlja njegov ideal.

Nezadovoljena potreba pojedinca može se promatrati kao svojevrsna neugoda. Pojedinac s

neispunjenom potrebom ima želju da se riješi nelagode i ponaša se vođen tom željom. Onog
trena kada se jedna želja ostvari, odnosno potreba ispuni, javlja se nova potreba na istoj ili višoj
razini. Takvo umnažanje potreba dovodi do toga da pojedinac uvijek nešto želi, nečemu teži i
pokreće nove akcije s ciljem zadovoljavanja novih potreba.

Prikaz 15 Piramida potreba Abrahama Maslowa

Izvor: Interpretacija autora

Abraham Maslow je i jedan od začetnika transpersonalne psihologije za koju je važna šesta

razina potreba koju je dodao pred kraj svog djelovanja. Šesta razina je nazvana razinom
transcendencije ili samonadilaženja.

Teorija potreba govori o važnosti ravnoteže između potreba, principom homeostaze koji je
okosnica motivacijskog ciklusa. Motivacijski ciklus promatra se kao narušavanje i vraćanje
ravnoteže između tih potreba.

Samoostvarenje ili samoaktualizacija

Premda je ovaj pojam već spomenut i objašnjen i u procesu samopoimanja i kroz vrhovnu
ljudsku potrebu koja se smatra idealom ostvarenja pojedinca, radi se o značajnom aspektu
ljudske ličnosti i vrijedno je odvojiti još nekoliko riječi o samoostvarenju pojedinca. Maslow
(1971) kaže da svi ljudi imaju impuls da sebe poboljšaju odnosno impuls za aktualizaciju
vlastitog potencijala i potpuno ispunjenje istog. On smatra da svaki pojedinac može biti još
'veći' nego što jest odnosno da uvijek postoji neki potencijal koji nije iskorišten ili nije u
potpunosti razvijen tako da svaka osoba može postizati uvijek više razine vlastitih aspiracija.
Do toga prema Maslowu (ibid) dolazi zbog Jonasovog kompleksa. Tako je nazvao kompleks
koji objašnjava pojavom straha od potencijalne vlastite 'veličine', izbjegavanjem sudbine
odnosno bježanje od vlastitih najboljih talenata. Zbog svega navedenog, Maslow smatra da je
proces samoaktualizacije trajan proces koji nikada ne završava jer uvijek ima prostora za
postizanje više razine.

Maslow je pokušao odrediti samoostvarenu osobu kao onu koja je slobodna u postizanju
samoaktualizacije. Pri tome navodi sljedeće karakteristike samostvarene osobe:

1. sposobnost za upravljati životom u trenutku i prostoru, a ne biti pod utjecajem događajima iz

prošlosti ili strahovima od budućnosti,

2. sposobnost prihvaćanja odgovornost za vlastite izbore i postupke u realnim uvjetima,

3. sposobnost učinkovitog opažanja i dovođenja u vezu s drugim objektima, pojavama i

događajima,

4. sposobnost upravljanja vlastitim ponašanjem u skladu sa stvarnim Ja,

5. otvorenost prema novim iskustvima,

6. usmjernost na probleme i sposobnost kreativnog pristupa uz razlikovanje sredstva i cilja,

7. nezavisnost od kulture i sposobnost odolijevanja kulturološkim normama,

8. težnja prema stvaralaštvu,

9. altruizam (pomaganje drugima) i promoviranje demokratskih vrijednosti,

10. osobne karakteristike kao što su spontanost, jednostavnost, skromnost i smisao za humor.

Ukoliko se samoostvarenje uzme kao univerzalna vrhovna potreba svakog pojedinca, može se
zaključiti da su rast pojedinca i samoaktualizacija koja se odnosi na postizanje svih ranije
navedenih obilježja, temeljne potrebe i zadaci koje društveno okruženje treba omogućiti. Jedan
od preduvjeta za postizanje samoaktualizacije je poznavanje vlastitih dispozicija, ali uz to
svakako i stvorena društvena sredina u kojoj će osoba rasti i razvijati se, sredina bez predrasuda
i stereotipa. Obaveza svake poslovne organizacije prema svemu navedenom je stvaranje sustava
za efikasno ostvarenje potencijala zaposlenika.

6.3 Teorije o biološkim pretpostavkama osobnosti

Neki su znanstvenici u svojim proučavanjima osobnosti pošli od činjenice da se novorođenčad

i djeca u vrlo mladoj dobi značajno razlikuju u svojim ponašanjima, a nisu pod utjecajem
socijalnog iskustva pa razvijaju teorije o biološkoj uvjetovanosti osobnosti. Cervone i Pervin
(2016) opisuju događaj iz 1848. godine kada se Phineas Gage, predvodnik građevinskih radova
na željeznici u Americi, ozlijedio. Dok je postavljao eksploziv došlo je do preuranjene
eksplozije što je uzrokovalo da mu željezna šipka prođe kroz obraz, bazu lubanje i prednji dio
mozga i uništi veliki dio prednjeg korteksa. Gage je preživio i nakon oporavka rehabilitirao i
funkcije hodanja i govora, ali je u potpunosti promijenio svoje crte ličnosti. Ono što je nekada
volio, više nije i obrnuto. Bio je poznat kao ozbiljna, odgovorna i marljiva osoba no nakon
nesreće postaje sušta suprotnost i više ne mari ni za koga i ni za što pa tako ne brine niti o
rezultatima svojih postupanja. Ova istinita priča ide u prilog pretpostavci o povezanosti tijela i
osobnosti. Možda se može reći da su ideje o biološkoj uvjetovanosti najstarije ideje budući je
još i Hipokrat u staroj Grčkoj tvrdio da postoji utjecaj tjelesnih tekućina na psihološki karakter
osobe pri čemu misli na krv, sluz, jetru (crnu žuč) i žuč. Temeljem tih ideja Galen, grčki liječnik
iz drugog stoljeća prema dominaciji tih tekućina u organizmu razlikuje temperamente koje
naziva: sangvinicima (krv), flegmaticima (sluz), melankolicima (jetra) i kolericima (žuč).
Temperament je (Encyclopaedia Britannica) aspekt ličnosti koji se bavi emocionalnim
raspoloženjima i reakcijama i njihovom brzinom i intenzitetom. Prema Galenu je sangvinik
topla i ugodna osoba, flegmatika karakterizira apatičnost i sporost, melankolika depresivnost i
tužnost dok kolerika brzo reagiranje. Prema Littauer i Littauer (2003) sangvinik predstavlja
osobu koja je popularna u društvu, voli se zabavljati, a karakteriziraju ga glasan govor i
upadljivo gestikuliranje. Sangvinici su dobar izbor za prodajna zanimanja. Kolerici su prema
istim autorima neustrašivi vođe, dominantne osobe koje karakterizira snažno gestikuliranje,
odlučnost, neustrašivost i samosvjesnost. Temperament kolerika je dobra za poduzetnike i
osobe koje nose odgovornost i u opisu posla im je da moraju donositi velike odluke.
Littauer i Littauer (ibid) govore o melankolicima kao osobama koje teže savršenstvu. Radi se o
organiziranim i analitičnim pojedincima koje osim toga karakterizira razumnost i opreznost.
Flegmatici su pak pojedinci koji se vole opuštati i ne podnose stres. To su ljubazne, mirne i
spore osobe koje imaju nisku razinu motivacije i sklone su odgađanju zadataka i obveza. Isti
autori promatraju ove temperamente u situacijama krize odnosno naglašeno stresnim
situacijama pa kažu da će tada kolerici zgrabiti vlast i za rješavanje problema spremni su činiti
nažao drugima, sangvinici se značajno uzbude, ali ih to uzbuđenje pokrene na priču o problemu
što najčešće znači da nisu efikasni nego samo 'glasni'. Ponašanje koje je tipično za melankolika
u situaciji stresa je da će on prvo pokušati uspostaviti red, a kad to ne uspije, past će u depresiju
dok će flegmatik željan vlastitog mira povući i vrlo brzo odustati od svog angažmana u
rješavanju situacije.

Ranije predstavljeni pogledi na biološku uvjetovanost ličnosti daju neznanstveni okvir koji kao
takav ne znači da nužno u potpunosti mora biti odbačen, ali svakako se ozbiljna prosudba ne
smije temeljiti isključivo na temperamentu prema Galenu. Znanstvene pretpostavke biološke
uvjetovanosti ličnosti govore o građi tijela, posebno mozga i biokemijskim procesima koji se
dešavaju u pojedincu. Zbog toga se ove teorije između ostalog temelje na važnosti
neurotransmitera i hormona koji utječu na ljudsko ponašanje i uvjetuju reakcije.
Neurotransmiteri (Enciclopaedia Britannica) su skupine kemijskih agensa koje oslobađaju
živčane stanice (neuroni) s ciljem stimuliranja stanica mišića, žlijezdi ili susjednih neurona i na
taj način omogućuju da impulsi prolaze živčanim sustavom iz jedne stanice u drugu.
Neurotransmiteri se još nazivaju kemijski odašiljači ili glasnici. Funder (2019) u vezu s
ljudskim ponašanjem dovodi dva važna neurotransmitera: serotonin i dopamin. Serotonin
inhibira ponašajne impulse i primjerice sprječava pojedinca da preuzima atraktivne, ali ne i
mudre i opasne akcije. Serotonin smiruje i sprječava ljutnju, pretjeranu brigu ili pretjeranu
osjetljivost. Funder (2019) dovodi serotonin u vezu s stabilnošću i grupi crta ličnosti koje se
odnose na ugodnost i savjesnost pojedinca. Dopamin pokreće na motivaciju i djelovanje i
povezan je s ekstroverzijom i otvorenošću pojedinca, olakšava istraživanje i učenje. Hormoni
(Enciclopaedia Britannica) su pak organske tvari koje ljudi izlučuju zbog regulacije fizioloških
aktivnosti odnosno stimuliraju aktivnost neurona. Funder (2019) smatra da su najznačajniji za
ponašanje čovjeka adrenalin, noradrenalin, oksitocin, testosteron i estrogen i kortizol.
Adrenalin djeluje u tijelu, a noradrenalin u mozgu. Povećanje razine oba hormona dešava se
kao reakcija organizma na stres. 'Nalet adrenalina' dovodi do ubrzavanja rada srca, zaustavljanja
procesa probave, napetosti mišića, a mozak postaje oprezan i koncentriran na dolazeće signale.
Hormon oksitocin promovira društvena ponašanja i značajno je povezan sa smanjenjem straha,
a naziva se i hormon ljubavi. Testosteron je poznat kao muški, a estrogen kao ženski hormon
premda ga u različitim količinama u tijelu imaju svi ljudi bez obzira na rod. Mnoga istraživanja
povezala su visoku razinu testosterona s pojavom agresivnih ponašanja no te se ne smije uzeti
kao pravilo jer su i mnoga druga potvrdila da visoka razina istog hormona nije prouzročila
očekivanu agresivnost. S druge strane istraživanja su pokazala da su žene koje su počinile
različite kriminalne radnje uzrokovane agresivnim ponašanjem imale visoku razinu
testosterona. Visoka razina testosterona (ibid) povezana je s povećanom društvenošću i
impulzivnošću i smanjenom razinom konformizma. Kortizol se ispušta kao odgovor na fizički
ili psihički stres i priprema je organizma/tijela na akciju. Obzirom da je zadužen za metabolizam
glukoze, može uzrokovati debljanje. Ljudi koji su pod teškim oblicima stresa, anksioznosti ili
depresije imaju visoku razinu ovog hormona.
6.4 Bihevioristički pristup proučavanju ličnosti

Biheviorističke teorije dominiraju sredinom 20. stoljeća nakon čega se pojavom

kognitivističkog pristupa gube iz fokusa. Smatra se da je tome razlog što bihevioristički pristup
nije pružio uvjerljiva znanstvena pojašnjenja. Temeljna ideja ove teorije je da ljudi postupno
preuzimaju stilove osobnosti kao rezultat iskustva s okruženjem odnosno iskustvo je ono što
oblikuje pojedinca. Zbog toga se ovaj pristup izjednačuje s teorijom učenja kao temeljem
promjene ponašanja pojedinca. Bihevioristi proučavaju dvije teorije učenja: klasično
uvjetovanje koje je kao teoriju razvio Watson na temelju istraživanja biologa Pavlova koji je
proučavao reakcije životinja i instrumentalno uvjetovanje koje je razvio Skinner. O klasičnom
(Pavlovljevom) i instrumentalnom (operantnom) uvjetovanju bilo je riječi u ranijim
poglavljima kada je opisan nastanak stavova. Jednako tako znanstvenici objašnjavaju ponašanje
pojedinca. Pavlov je bio uključen u istraživanje o uvjetovanju gastro sekrecije kod pasa te je
utvrdio da nakon nekog vremena psi počinju značajnije sliniti samim time što su ugledali
zdjelicu iz koje uobičajeno dobivaju hranu. Ovi su rezultati bili temelj na kojem je razvijena
teorija o klasičnom uvjetovanju ponašanja. Klasično je ono kod kojeg bezuvjetno dolazi do
reakcije budući se radi o automatskom procesu odnosno reakciji organizma na podražaj. U
sljedećem koraku Pavlov je uveo zvono koje bi zazvonilo svaki puta netom prije nego bi pas
dobio svoj obrok. Zvono je predstavljalo neutralan element no primijećeno je da ubrzo pas
počinje povezivati zvono s dobivanjem hrane pa tako ono postaje uvjetni podražaj. Na temelju
Pavlovovih istraživanja na životinjama Watson je rezultate dokazivao na ljudima. Istraživanje
Watsona i Rayner (1920) osim što potvrđuje važnost ljubavi (što ide u prilog Freudovim
idejama) za razvoj osobnosti, utvrđuje i značaj straha kao iskonskog faktora koji je zaslužan za
ponašanje i postignuće pojedinca. Radovi Pavlova, Watsona i kasnije Watsona i Rayner,
predstavljaju temelj biheviorističkog pristupa proučavanju ličnosti. Između ostaloga ova
objašnjena povezana su s procesom generaliziranja kao preduvjeta nastanka diskriminatornih
ponašanja. Cervone i Pervin (2016) definiraju generalizaciju procesom u kojem se reakcija
povezuje s reakcijom na sličan podražaj koji je izvorno uvjetovan ili prema određenju Carvera
i Scheiera (2012) procesom slične reakcije na slične, ali ne identične podražaje.

Instrumentalno uvjetovano ponašanje i Skinnerova funkcionalna analiza ponašanja

B. F. Skinner prema nekima je najznačajniji psiholog prošlog stoljeća koji, premda se nije
slagao s Pavlovljevom idejom povezivanja rezultata istraživanja na životinjama (slinjenjem) s
svakodnevnim situacijama kod ljudi, ipak ga je upravo to potaknulo na polazište njegove teorije
prema kojoj ako kontroliraš uvjete u okolišu dobivaš red. Skinner je tako postao zainteresiran
za manipulaciju i kontrolu individualnih ponašanja nagradama i kaznama. On tako umanjuje
značenje strukture ličnosti jer je po njegovom mišljenju, ponašanje rezultat adaptacije na
vanjske utjecaje (Cervone i Pervin, 2016) i predlaže potpuno novi koncept promišljanja o
ponašanju čovjeka. Ključna jedinica koja se promatra je odgovor pojedinca koji može varirati
od refleksnog do kompleksnih ponašanja kao što su različita rješavanja problema. Proces učenja
povezuje te različite odgovore s događajima iz okruženja pa Skinner smatra da su ljudi
kontrolirani od strane okruženja zbog specifičnog iskustva koje s njime imaju. Pri tome
odgovori mogu biti reakcija na poznati poticaj i reakcija koja se ne može povezati s poticajem.
Njih naziva instrumentalnim. Carver i Scheier (2012) navode da nakon instrumentalnog
uvjetovanja ponašanja slijedi ishod koji je ili vrednovan pozitivno ili negativno. Pozitivno
vrednovanje jača sklonost ponašanju pa se naziva pojačivačem, a negativan ishod dovodi do
averzivnog ponašanja te se ono smanjuje. Inicijalni uzrok ponašanja Skinner ipak vidi unutar
pojedinca. Najvažniji element teorije B. F. Skinnera je pojačivač koji prati odgovor pojedinca
budući je to instrument kojim se povećava mogućnost da se isti odgovor pojavi u budućnosti.
Novac je primjer generaliziranog pojačivača. Ljudi komad papira kojem je pridodana specifična
društvena vrijednost percipiraju na način da ga povezuju s drugim pojačivačima podražaja.
Skinner u svojim istraživanjima uvodi rasporede pojačivača pa se oni mogu pojavljivati fiksno
ili varijabilno. Kod fiksnih pojačivača ponašanju ostaju konstantna dok se kod varijabilnih
promjene dešavaju nepredvidivo. Uklanjanje ili izbjegavanje neugodnih poticaja iz okruženja
također se smatra pojačivačem. Premda smatra da je manipuliranja ponašanjem nagrađivanjem,
za razliku od kažnjavanja, utopija, Skinner je protiv kažnjavanja (Cervone i Pervin, 2016).
Kazna je prema njemu podražaj koji izaziva averziju i na taj način smanjuje mogućnost
ponavljanja odgovora, ali on smatra da su učinci privremeni i mogu dovesti do drugih
neželjenih ponašanja kao što je pobuna. Pessiglione et.al. (2008) su proveli složeno neurološko
istraživanje kojim su prvenstveno dokazali da se instrumentalno uvjetovanje može desiti
nesvjesnim procesuiranjem konteksta, no osim toga ispitanici su razvijali veću sklonost odabiru
mogućnosti povezanih s novčanim nagradama u odnosu na kazne. Time su pokazali da
korištenjem instrumentalnog uvjetovanja uparivanje nagrada i kazna može usmjeriti ponašajne
reakcije.

Funkcionalna analiza ponašanja koju razvijaju bihevioristi temelji se na tri procesa:

1. identificiranju specifičnog ciljnog ponašanja (odgovora) pojedinca;

2. identificiranju okolišnih čimbenika koji potiču ili pojačavaju ciljno ponašanje i

3. utvrđivanje čimbenika iz okoline kojima se može manipulirati da bi se dovelo do ponašajne

promjene.

Na temelju teorije funkcionalne analize razvijena je i primjenjiva tehnika promjene ponašanja

pojačivačima koja se naziva Token ekonomija. Ovom tehnikom nagrađuju se uočeni znakovi
poželjnog ponašanja različitim nagradama. Boniecki i Moore (2003) proveli su zanimljivo
istraživanje o upotrebi token ekonomije kao tehnike za uključivanje studenata u nastavu.
Rezultati su pokazali značajno povećanje direktne i indirektne participacije, a pogotovo je
važno što prilikom provođenja nije umanjena unutarnja motivacija pojedinca.

Razvijanje takve tehnologije manipuliranja ponašanja pojedinca dovodi do uznemiravajućih

posljedica koje mnogi kritičari ove teorije povezuju s redukcijom slobodne volje. Kritičari
smatraju da ako se ponašanjem ljudi upravlja utjecajima iz okoline tada čovjek više nema
slobodu odlučivanja o vlastitim akcijama.

Specifična razlika biheviorističke teorije od ostalih je stavljanje u fokus okoliš i okolišne

utjecaje na reakcije pojedinca, a ne samog pojedinca. Bihevioristi smatraju da je čovjek usprkos
svojoj spontanosti, emocijama, sposobnostima zamišljanja, intuicije i slično ipak poput stroja
koji djeluje kada svi sustavi unutar njega neometano obavljaju svoje dužnosti. Skinner je
smatrao (prema Cervone i Pervin, 2016) da su ljudi kreirali strojeve prema vlastitoj slici i
sastavili ih od cijele kolekcije zasebnih mehanizama. S tom idejom Skinner kao najznačajniji
predstavnik ove teorije i ostali sljedbenici biheviorizma proučavaju kako ti mehanizmi učeći u
interakciji s različitim utjecajima iz okoline mijenjaju svoje reakcije. Promatranje ljudi kroz
prizmu stroja rezultiralo je filozofskom uvjerenju koje se naziva determinizam. Radi se o
uvjerenju prema kojem postoje zakonitosti koje utječu na ponašanje ljudi čime se ono kontrolira
vođenim događajima i pri čemu nestaje slobodna volja pojedinca. Bihevioristi dakle smatraju
da je događaj uvjetovan nekim prethodnim događajem i da ljudi nemaju slobodnu volju pri
izabiru svojih reakcija. Oni smatraju da su ljudi dio prirode i kao takvima da je njihovo
ponašanja prirodno kauzalno određeno (ibid). Zagovornici ove teorije psihologije ličnosti ne
bježe od činjenice da ljudi imaju misli i osjećaje, ali smatraju da su i oni ništa drugo nego
rezultat utjecaja okoline. Okolišni determinizam naglašava situacijski određeno ponašanje što
znači da će ponašanja ljudi biti značajno različiti od jednog do drugog okruženja. Prema
bihevioristima je dakle potrebno pratiti i mijenjati okolišne čimbenike ukoliko se želi utjecati
na promjenu ponašanja ljudi jer neprikladna ponašanja se dešavaju u neprikladnim sredinama,
a manipuliranjem okolišnih varijabli moguće je ostvariti kontrolu ponašanja.

Bez obzira što je važnost biheviorista smanjena pojavom novog kognitivističkog pravca i što
su kritizirani uglavnom zbog pojednostavljenja i zapostavljanja uloge osobina ličnosti, ipak
postoje brojni razlozi zbog kojih je ova teorija kao i zašto su rezultati rada biheviorista važni i
zbog čega ih i danas uzimaju u obzir suvremeni znanstvenici. Prije svega dali su značajna
saznanja o načinu i utjecaju okolnih poticaja na ponašanje pojedinca što je od velike važnosti
upravo za proučavanje organizacijskog ponašanja. No možda je najveći značaj biheviorističkih
ideja u razvoju terapeutskih metoda koje su pokazale neupitnu praktičnu vrijednost.

6.5 Kognitivna teorija ličnosti

Kognitivna teorija pri proučavanju psihologije ličnosti uzima u obzir pristup, organizaciju,
obradu i pohranjivanje informacija. Temelji se na svim prethodno spomenutim procesima
socijalnog razmišljanja i upotrebe mentalnih shema koje predstavljaju pojmove u semantičkom
pamćenju i događaje u epizodnom pamćenju. Pamćenje se promatra kao skup čvorova koji
sadrže informacije i međusobno se povezuju. Aktivacijom jednog čvora dešava se djelomična
aktivacija povezanih čime se otvara pristup informacijama iz tih drugih skupova. Predstavnici
koji zastupaju kognitivnu teoriju smatraju da se zbog problema u obradi podataka bilo zbog
teškog kodiranja ili zbog neučinkovite raspodijele pozornosti ili pak zbog razvijenih negativnih
samokoncepata, mogu pojaviti određeni problemi u ponašanju. Cervone i Pervin (2016) kažu
da se osim navedenih kognitivnih objašnjenja, ova teorija naziva baš tako jer ljudi za stjecanje
novih znanja (i informacija) o svijetu koriste koncepta znanja koje već imaju i na temelju njih
tumače i vrednuju događaje.
Konstruktivni alternatizam G.A. Kellya

G. A. Kelly mijenja poziciju promatranja problema. Njegove ideje i pristup promatranju istih
je pragmatičan i kao takav vrednuje praktična rješenja praktičnih problema. Svoju teoriju Kelly
vidi kao instrument za postizanje ciljeva i ne kreće od kritike ostalih pojedinačnih teorija
smatrajući da ne postoji ispravna ili pogrešna teorija već od potrebe promatranja problema s
aspekta različitih teorija (Cervone i Pervin, 2016). Ovaj pristup naziva se konstruktivni
alternatizam. Za Kellya ne postoji apsolutna istina. Kao što jedna uzrečica kaže: 'nije važno što
ti kaže nego tko ti kaže', tako i on smatra da problem treba promatrati obrnuto. Primjerice,
postoji li problem sa zaposlenikom koji ne ispunjava organizacijska očekivanja, ne smije se
samo fokusirati na promatranje zaposlenika već treba dobiti širu sliku i vidjeti koja su to
organizacijska očekivanja i kako ih kao i kako samog zaposlenika percipira menadžer. Jednako
tako ako menadžer dobije preporuku za angažiranje nekog kandidata za posao, osim stavljanja
u fokus karakteristika za koje su dobivene preporuke, potrebno je proučiti i tko je, na temelju
čega i zašto zaključio o njima na način kako je preporuka formulirana. Kelly je razvio REP test
– konstrukt za određivanje repertoara uloga. Na temelju ovog testa određuje se koje konstrukte
osoba koristi, koji su odnosi među tim konstruktima i na koji se način konstrukti primjenjuju
za određivanje ljudi (ibid). Fransella i Neimeyer (2005) dodaju i vrijednost doprinosa G.A.
Kellya kvalitativnoj procjeni sustava osobnih konstrukcija. On je razvio metodu
samokarakterizacije koja je naišla na široku primjenu u području upravljanja ljudskim
potencijalima. Metoda pretpostavlja da se zaposlenik opiše u slobodnoj formi iz perspektive
treće osobe čime su naglašene i nove narativne metode proučavanja u psihologiji.

Još uvijek nedostaju istraživanja koja će proširiti temelje kognitivističke teorije jer sama nije
doprinijela rastu i razvoju razumijevanja osobnosti. S druge strane daje širu sliku i pragmatičnu
vrijednost proučavanja problema.

Literatura za samostalni rad studenata

Cervone, D., Pervin, L. A., (2016) Personality: Theory and Research, 13th, Hoboken, J. Wiley
and Sons, NY
Fulgosi, A., (1985) Psihologija ličnosti: Teorije i istraživanja, Školska knjiga, Zagreb

Korištena literatura za ovaj materijal

Boniecki, K.A., Moore, S. (2003) Breaking the Silence: Using a Token Economy to Reinforce
Classroom Participation, Teaching of Psychology, str 224-227,
http://top.sagepub.com/content/30/3/224, preuzeto: 05. svibnja 2020.

Borden, W. (2009) Contemporary Psychodynamic Theory and Practice, Lyceum Books

Brown, S.D., Lent, R.W. (2005) Career Development and Counceling: Putting Theory and
Research to Work, J. Wiley and Sons Inc., New Jeresey
Carver, C.S., Scheier, M.F. (2012) Perspectives on Personality, 7th Edition, Pearson
Eudcation, New Yersey

Cervone, D., Pervin, L. A., (2016) Personality: Theory and Research, 13th, Hoboken, J.
Wiley and Sons, NY

Encyclopaedia Britannica, Hormone, www.britannica.com/science/hormone, preuzeto:

29.04.2020.

Encyclopaedia Britannica, Neurotrasmitter, www.britannica.com/science/neurotransmitter,

preuzeto: 29.04.2020.

Encyclopaedia Britannica, Temperament, www.britannica.com/topic/temperament, preuzeto:

29.04.2020.

Fransella, F., Neimeyer, R.A. (2005) George Alexander Kelly: The Man and his Theory,
Chapter in: Ed. Fransella, F., The Essential Practitioner’s Handbook of Personal Construct
Psychology, John Wiley & Sons, Ltd., p 3-13

Friedman, L. (2014) The Lives of Erich Fromm: Love's Prophet, Reprint edition, Columbia
University Press

Fromm, E. (2006) The Art of Being, Audio book, Library Edition, Blackstone Audio Inc.

Funder, D.C. (2019) The Personality Puzzle, 8th Edition, W.W. Norton and Company Inc.,
New York

Furnham, A. (2008) Persoanlity and Intelligance at Work: Exploring and Explaining

Individual Differences at Work, Psychology Press, Routledge, New York

Goldberg, L. R. (1990) An alternative "description of personality": The Big-Five factor

structure. Journal of Personality and Social Psychology, Vol 59(6), str 1216–1229

Hennecke, M., Bleidorn, W., Denissen, J. J. A., Wood, D. (2014) A three-part framework for
self-regulated personality development across adulthood, European Journal of Personality, 28,
289–299

Holland, J. L., Fritzsche, B. A., Powell, A. B. (1994) Self-directed search: Technical manual,
Psychological Assessment Resources, Odessa

Littauer, F., Littauer, M. (2003) Osobnost: slagalica, 2. izdanje, Katarina Zrinska, Varaždin

Maslow, A.H. (1966) The psychology of science: a reconnaissance, Harper and Row, New
York

Maslow, A. H. (1971) The farther reaches of human nature, Viking, New York
Mcdermott, A., Dell, T.F. (2013) Test Review: Vocational Performance Inventory,
Rehabilitation Counceling Bulletin, 57 (3), 182-184

Pessiglione, M., Petrovic, P., Daunizeau, J., Palminteri, S., Dolan, R.J., Frith, C.D. (2008)
Subliminal Instrumental Conditioning Demonstrated in the Human Brain, Neuron, Vol 59,
Issue 4, p 561-567

Pettigrew, T. F., Hammann, K. (2014) Gordon Willard Allport: The nature of prejudice, English
translation of: S. Salzborn (Ed.), Klassike der Sozialwissenshaften, Pp. 174-178, Wiesbaden,
Germany: Springer

Rogers, C. (1959) A theory of therapy, personality and interpersonal relationships as developed

in the client-centered framework, In (ed.) S. Koch, Psychology: A study of a science. Vol. 3:
Formulations of the person and the social context, McGraw Hill, New York

Rogers, C. (1980) A way of being, Houghton Mifflin Co., New York

Shaver, P.R., Mikulincer, M. (2005) Attachment theory and research: Ressurection of

psychodynamic approach to personality, Jornal of Reasearch in Personality, 39 (01), p 22-45

Watson, J. B., Rayner, R. (1920) Conditioned emotional reactions, Journal of Experimental

Psychology, 3(1), pp. 1–14.

Weiss, H. M., & Adler, S. (1984) Personality and organizational behavior. Research in
Organizational Behavior, 6, 1–50