SINDIKALNO PRAVO

1. SLOBODA UDRUŽIVANJA

Sloboda udruživanja- je temeljno načelo za Međunarodnu organizaciju rada (MOR) (osnovana

1919. godine na Mirovnoj konferenciji u Parizu, Versajskim ugovorom).
Zaštićena je i promiče se u više Konvencija i Preporuka MOR-a, te je također zaštićena i drugim
međunarodnim instrumentima te Deklaracijom o osnovnim načelima i pravima radnika iz 1998.
godine.
Načelo slobode udruživanja obuhvaća pravo poslodavaca i radnika na uspostavljanje
organizacije po svom izboru, promicanju kolektivnog pregovaranja između radnika i
poslodavaca, pravo na štrajk.
Sloboda udruživanja daje radniku glas kojim može izraziti svoja očekivanja i omogućuje mu
sudjelovanje u ekonomskoj i socijalnoj politici.
Pravo zaposlenika i poslodavaca na slobodno udruživanje je danas zajamčeno mnogim ustavima
i uzdignuto na razinu ustavnog prava. Odredbe čl.2. Ustava BiH omogućuju slobodu mirnog
okupljanja i slobodu udruživanja s drugima. Ustav RH uređuje pravo na osnivanje sindikata:
‘’Radi zaštite svojih gospodarskih i socijalnih interesa, svi zaposleni i poslodavci imaju pravo
osnivati sindikate i slobodno u njih stupati i iz njih istupati. Sindikati mogu osnivati svoje saveze
i udruživati se u međunarodne sindikalne organizacije’’.
U više zemalja ustavi i zakoni propisuju opća načela koja jamče slobodu udruživanja svim
osobama, ili posebno radnicima i poslodavcima.
Samo udruženi i sindikalno organizirani zaposlenici imaju šansu pokrenuti neko svoje pitanje i
metodom pritiska prisiliti poslodavce, te na taj način ostvariti svoja prava.

2. PRAVO NA UDRUŽIVANJE (PRAVO KOALICIJE)

Razvoj prava udruživanja je vezan uz određene povijesne etape razvoja društva. U svijetu su
prve organizacije nastale na strani radnika, tj. sindikata, kao slabije strane u pregovorima.
Prvo pravo sindikalno organiziranje je najprije zaživjelo u Engleskoj u obliku Trades Unionsa, tj.
Sindikata. Poslije 1. svj. rata, pravo koalicije dobiva međunarodnopravnu zaštitu aktima
Međunarodne organizacije rada. Općom deklaracijom o pravima čovjeka iz 1948. godine, pravu
sindikalnog organiziranja daje se karakter jednog od temeljnih ljudskih prava.
Velike su razlike u širini ostvarivanja ovog prava unutar pojedinih zemalja, a na to uglavnom
utječu ideološke razlike.
Masovnim uvođenjem strojeva, njihovim prihvaćanjem i davanjem im značaja u proizvodnji,
počinje ubrzano teći industrijska revolucija koja uvjetuje bitne promjene u klasnoj strukturi
društva. Industrijska revolucija je stvorila klasu krupnih kapitalista- tvorničara, a u isto vrijeme i
mnogo brojniju klasu tvorničkih radnika.
1848. godine u Europi, vladajući kapitalisti su bili prisiljeni na ustupke. Radnička klasa sve više
istupa kao revolucionarni subjekt sa jasnim političko-socijalnim zahtjevima, iako uz velike
razlike među pojedinim zemljama. Tako se po prvi put formalnopravno priznaje radnicima pravo
da se udružuju (pravo na udruživanje, tj. sloboda koalicije).

Pravo na udruživanje sadrži: 1) radnici se dragovoljno udružuju u sindikate; 2) cilj sindikalnog

udruživanja je uživanje radnika u plodovima njihovoga rada; 3) radnici mogu u svako doba
istupiti iz sindikata bez ikakvih posljedica; 4) radnici članstvom u sindikatu ne stječu nikakve
povlastice u radnom odnosu s obzirom na radnike koji nisu članovi sindikata; 5) ne-članovi
sindikata uživaju sve povlastice koje svojim akcijama postignu sindikati; 6) postoji sloboda
sindikalnog pluralizma, tj. osnivanja strukovnih i profesionalnih sindikata; 7) sindikati se mogu
slobodno međusobno udruživati u saveze i iz njih istupati.

U skladu sa svim modernim Ustavima, zajamčeno je pravo na slobodno udruživanje- zakonima

se radnicima jamči pravo na udruživanje u sindikate, a poslodavcima se jamči pravo na
udruživanje u njihove udruge, uz uvjete koji su propisani statutom ili pravilima tog sindikata ili
udruge. Ograničena je mogućnost miješanja tijela izvršne vlasti u utemeljenje i djelovanje
udruga. Djelovanje udruge može se zabraniti samo sudskom odlukom. Sva prava koja se jamče
udrugama, imaju i njihovi savezi ili druga udruženja više razine. Zakon jamči udrugama slobodu
udruživanja i surađivanja sa međ. org. utemeljenim radi promicanja istih prava i interesa.

3. MEĐUNARODNO - PRAVNA STAJALIŠTA ZAŠTITE SLOBODE I PRAVA

UDRUŽIVANJA

Normativno uređivanje prava udruživanja na međunarodnom planu je pitanje borbe za socijalnu

pravdu u jednakost položaja ali se promatra i sa stajališta međunarodnog mira, jer je pokušaj
osiguranja mira u svijetu popraćen i pokušajem da se u međunarodnom okviru poboljšaju životni
i radni uvjeti radnika.
Radno pravo posebnu pozornost posvećuje radnicima i njihovom pravu na udruženje u sindikat,
te zaštiti određenih sindikalnih prava. Kao slabija strana u radnome odnosu, zaposlenici su stalno
izloženi dvostrukoj borbi za svoja prava- prvo, da se njihov radnopravni položaj normativno i što
povoljnije uredi radnim zakonodavstvom, te drugo, da se to što je normativno uređeno kao
pravo, dosljedno zaštiti i realizira. Zaštitu svojih individualnih prava iz radnog odnosa,
zaposlenici danas najuspješnije ostvaruju preko sindikata.
Pravo na sindikalno udruživanje je jedno od demokratskih postignuća suvremenog društva.
Temeljni instrumenti MOR-a koji se odnose na pravo organiziranja su: Konvencija o slobodi
udruživanja i zaštiti prava na organiziranje i Konvencija o pravu na organiziranje i kolektivno
pregovaranje.
Ostali instrumenti MOR-a koji se smatraju relevantima su: 1) Konvencija o organiziranju seoskih
radnika; 2) Konvencija o odnosima rada; 3) Konvencija o predstavnicima radnika.

Deklaracija MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu, predviđa da sve članice imaju
obvezu, bez obzira jesu li ratificirale ove konvencije, promicati i ostvarivati načela slobode
udruživanja i priznavanja prava na kolektivno pregovaranje.
Sloboda udruživanja je također zaštićena instrumentima UN-a i regionalnim instrumentima za
zaštitu ljudskih prava (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međ. povelja o građ. i pol. pravima,
Međ. povelja o ekon,, soc. i kult. pravima, EU konv. o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda).

4. ULOGA MOR-a NA DRŽAVE U OSIGURANJU SLOBODE UDRUŽIVANJA

Osnovne konvencije kojima se regulira sloboda udruživanja prema MOR-u su konvencije br. 87.
i br. 98. koje govore što je potrebno da bi se ostvarila temeljna načela slobode udruživanja.
Treba: 1) Predvidjeti zakonsko pravo radnika i poslodavaca na uspostavljanje ili pristupanje
organizacijama po svome izboru, bez prethodnog odobrenja; 2) Suzdržati se od miješanja u
ostvarenje slobode udruživanja; 3) Osigurati da zakon zemlje ne ometa vršenje prava na
slobodno udruživanje; 4) Poduzeti sve potrebne i odgovarajuće mjere kojima će se osigurati da
radnici i poslodavci slobodno koriste svoje pravo na organiziranje; 5) Osigurati da radnici
uživaju prikladnu zaštitu od anti-sindikalne diskriminacije; 6) Osigurati da organizacije radnika i
poslodavaca uživaju prikladnu zaštitu protiv uzajamnog miješanja u uspostavljanje,
funkcioniranje i upravu.

Sloboda na koju se misli je sloboda od nedopustivog miješanja u ostvarivanje prava na

udruživanje. To pravo nije apsolutno pravo- određena ograničenja moraju biti strogo definirana i
ograničena.

Konvencija br. 87.- o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava iz 1948. godine, odnosi
se na sve zaposlenike u radnom odnosu, uključujući javne službenike i samostalne djelatnike,
izuzev pripadnika vojske i policije. Utemeljena je na načelu slobode sindikalnog organiziranja i
sindikalnog djelovanja. Zalaže se za pravo sindikalnog i drugog udruživanja radnika, te
demokratičnost izbora radničkih predstavnika. Ona predviđa da radnici i poslodavci imaju pravo
bez prethodnog odobrenja obrazovati organizacije po svom izboru, te pristupiti tim
organizacijama pod uvjetom da se pridržavaju njihovih statuta.

Odnos javne vlasti prema radničkim i poslodavačkim udrugama mora biti tolerantan i odvijati se
u duhu međ. prava, a to važi za sve države koje su ratificirale ovu konvenciju. One moraju
osigurati neometano djelovanje i slobodan rad ovih udruga.

5. ORGANIZIRANJE I ČLANSTVO U ORGANIZACIJAMA RADNIKA I

POSLODAVACA

Organiziranje i članstvo u organizacijama radnika i poslodavaca je regulirano ustavom, a neka

zakonodavstva ovo pitanje uređuju i zakonima. Zakonske norme imaju za cilj zaštitu prava na
organiziranje te sadrže odredbe o više pitanja. Tu spadaju prava radnika i poslodavaca na: 1)
uspostavljanje organizacije po svome izboru; 2) pridruživanje organizacijama, suglasnost i
podložnost samo uvjetima organizacija; 3) ostvarivanje ovih prava bez prethodnog odobrenja.
Pravo na uspostavljanje i pridruživanje organizacijama:
Svi radnici i poslodavci imaju pravo uspostaviti, tj. pristupiti organizacijama po svome izboru.
To pravo se odnosi na sve radnike, uključujući i javne službenike. Iznimka su pripadnici vojske i
policije te viši rukovodni službenici.
Pod temeljnim pravima radnika smatra se da svaki radnik ima pravo: 1) sudjelovati u
uspostavljanju sindikata; 2) biti član sindikata, sukladno njegovim pravilima; 3) sudjelovati,
nakon radnog vremena ili, uz pristanak poslodavca, tijekom radnog vremena, u zakonitim
aktivnostima sindikata čiji je član; 4) tražiti i nositi funkciju u bilo kojem sindikatu čiji je član;
5) sudjelovati u izboru predstavnika radnog mjesta; 6) biti izabran, tj. imenovan i služiti kao
predstavnik radnog mjesta tamo gdje je to predviđeno; 7) koristiti sva druga prava koja su mu
dana ovim aktom.

Pod temeljnim pravima poslodavaca smatra se da svaki poslodavac ima pravo: 1) sudjelovati u
uspostavljanju organizacije poslodavaca; 2) biti član takve organizacije, sukladno njezinim
pravilima; 3) sudjelovati u zakonitim aktivnostima takve organizacije čiji je član; 4) biti nositelj
funkcije u takvoj organizaciji čiji je član; 5) koristiti sva druga prava koja su mu dana ovim
aktom.

6. JAVNI SLUŽBENICI

U određenim zemljama, prava javnih službenika ili javnih radnika na organiziranje je priznato u
zakonodavstvu koje se odnosi općenito na sindikate. Primjerice, u Južnoj Africi, svaki službenik
ima pravo sudjelovati u uspostavljanju sindikata, tj. saveza sindikata, pridužiti se sindikatu,
sukladno njegovom statutu. U Venezueli, javni službenici koji obavljaju profesionalne
djelatnosti,imaju pravo na zajedničko nastupanje, na mirno rješavanje sukoba i na štrajk,
sukladno zakonu. U drugim zemljama, pravo javnih službenika na organiziranje se priznaje
posebnim zakonom koji se odnosi na javnu službu (SAD, Kanada).

7. PRIPADNICI ORUŽANIH SNAGA I POLICIJE

Sukladno konvencijama MOR-a, države članice imaju pravo odlučiti u kojoj će mjeri
pripadnicima policijskih i oružanih snaga dopustiti pravo na organiziranje.
Većina zemalja uskraćuje oružanim snagama pravo na organiziranje, iako u pojedinim
slučajevima mogu imati pravo da se okupljaju, uz ili bez određenih ograničenja, kako bi branili
svoje stručne, profesionalne interese.

8. VIŠI RUKOVODITELJI

Države-članice mogu ograničiti pravo na organiziranje viših rukovoditelja koji upravljaju ili
donose odluke, u privatnom ili javnom sektoru. Ograničenja se mogu opravdati samo u mjeri u
kojoj ovi radnici stvarno obavljaju rukovodne funkcije, i pod uvjetom da im se omogući
uspostavljanje i udruživanje u vlastite posebne organizacije.
Rukovoditelj- je službenik čiji ugovor o zaposlenju zahtjeva, ili njemu ili njoj dopušta
zapošljavati, raspoređivati, unaprjeđivati, suspendirati, otpuštati, davati otkaze, nagrađivati,
pozivati na stegovnu odgovornost ili presuđivati u prizivima drugih službenika, ili davati izravne
preporuke o ovim pitanjima poslodavcu.
Zakonom je predviđeno da će svaki službenik imati slijedeća prava: 1) pravo da bude član ili da
traži funkciju u sindikatima; 2) pravo na angažiranje u zakonitim aktivnostima sindikata, ako je
član sindikata; 3) pravo na sudjelovanje u uspostavljanju i registriranju ili ovjeravanju Sindikata.

9. SINDIKALNA ZAŠTITA I PRAVO NA NE-ČLANSTVO U ORGANIZACIJAMA

Određeni sustavi radnih odnosa uključuju i aranžmane sindikalne zaštite koji mogu:
1) ojačati poziciju sindikata u neprijateljskoj sredini, i; 2) pomoći sindikatima ispuniti svoju
ulogu u sustavu radnih odnosa na temelju izravnih rasprava i pregovora.

Postoje 3 oblika aranžmana za uspostavljanje sindikalne zaštite:

1) Zatvorena radnja- poslodavci moraju zaposliti radnike iz skupine radnika koji su članovi
sindikata; 2) Sindikalna radnja- radnici koji nisu članovi sindikata, kada se zaposle, moraju mu
pristupiti u određenom vremenskom roku; 3) Agencijska radnja- radnici moraju plaćati sindikatu,
ali nije neophodno da postanu i njegovi članovi. U određenim slučajevima, novac koji je uplaćen
može se koristiti prije u dobrotvorne, nego u sindikalne svrhe.

Pojedini od ovih aranžmana daju očevidnu mogućnost da se radnici prisile na uključivanje u

organizacije ako se žele zaposliti u poduzeću gdje takav aranžman postoji.
Tamo gdje su dozvoljeni aranžmani sindikalne zaštite, prihvatljivi su samo ako su zaključeni
slobodnim sporazumom, tj. kolektivnim ugovorom, između organizacija radnika i poslodavaca-
ne smiju se nametnuti zakonom.
U pojedinim zemljama zakon jamči pravo priduživanja sindikalnoj organizaciji i zabranjuje
uporabu bilo kakvog ograničenja kojim bi se osoba obvezala na priključivanje sindikata.

10. ULOGA NE-DISKRIMINACIJE U PRAVU NA UDRUŽIVANJE

Ne-diskriminacija je utemeljena, između ostalog, na: spolu, rasi, boji, nacionalnom podrijetlu,
socijalnom podrijetlu, bračnom statusu i političkom mišljenju. To su značajke mnogih
međunarodnih pravnih instrumenata koji općenito štite ljudska prava, a posebice slobodu
udruživanja. Zabrana diskriminacije je uvedena u Konvenciju br. 87., gdje se koristi izraz ‘’bez
bilo kakve razlike’’.
U mnogim zemljama, zakonske odredbe koje štite radnike od diskriminacije pri zapošljavanju i
pristupu zaposlenju se, u načelu, odnose i na sindikate.
Međutim, u nekim zemljama, odredbe koje se odnose na prava sindikata, sadrže izričitu zaštitu
od diskriminacije.
 11. FORMALNI UVJETI ZA USPOSTAVLJANJE ORGANIZACIJA

Članovi MOR-a mogu unijeti u zakonodavstvo bilo koju formalnost koja se smatra prikladnom u
svrhu osiguranja normalnog funkcioniranja organizacija, pod uvjetom da se njima ne
ograničavaju jamstva koja su sadržana u Konvenciji br. 87.
Zakonodavac mora osigurati da domaći uvjeti: 1) nisu jednaki uvjetima za prethodno odobrenje;
2) mogu se lako ispuniti.

U većini zemalja, oranizacije radnika i poslodavaca mogu djelovati i bez ispunjenja formalnosti,
ali se u tom slučaju ne mogu koristiti određenim pravima koja su zakonom predviđena za one
organizacije koje se registriraju.

Svi formalni zahtjevi za registriranje bi trebali sadržavati: 1) biti jasno propisani zakonom; 2)
ne predviđati diskrecijsko pravo odbijanja registracije; 3) biti razumni; 4) biti jednostavni i
učinkoviti; 5) biti brzo obrađivani.
Ona država čije zakonodavstvo ne poštuje ova načela, može uspostaviti neprihvatljiv oblik
prethodnog odobrenja.

Formalni uvjeti se mogu koristiti da jamče da: 1) su izričiti ciljevi organizacije koja podnosi
zahtjev sukladni profesionalnom statusu takve organizacije; 2) organizacija koja podnosi zahtjev
je ustvari sindikat ili organizacija poslodavaca.

Prilikom registriranja udruge, tj. dostavljanje statuta ili pravilnika je u određenim zemljama
prepušteno slobodnom izboru, dok je u većini država to jedna od najčešćih formalnosti koje se
traže. Time se često organizaciji jamči značajna zakonska i praktična korist, među koje spada:
1) svojstvo pravne osobe; 2) posebni imuniteti; 3) oslobađanje od poreza; 4) mogućnost
korištenja postupaka za rješavanje sporova; 5) pravo na priznavanje kao jedinog agenta u
pregovaranju za skupinu radnika, ili 6) neka kombinacija svega ovoga.

Ovi pristupi su u skladu sa Konvencijom br. 87., pod uvjetom da se formalnosti koje se traže pri
registriranju mogu lako zadovoljiti. U većini slučajeva, organizacije radnika i poslodavaca će
dobiti svojstvo pravne osobe kao rezultat registriranja ili dostavljanja statute, tj. pravilnika.
To će im omogućiti djelovanje bez izlaganja svojih pojedinačnih članova osobnoj zakonskoj
odgovornosti za zakonite aktivnosti svojih organizacija, te posjedovanje vlastite imovine i
vršenje pravne radnje u svoje ime.
Zakonodavstvo ne bi trebalo davati diskrecijsko pravo administrativnim organima na određivanje
hoće li: 1) organizacija postići svoje navedene ciljeve i funkcije; 2) prihvatiti zahtjev za
registraciju.

Važno je da odbijeni podnositelji zahtjeva za registriranje imaju pravo priziva neovisnom sudu
protiv svakog odbijanja svog zahtjeva, i da se njihovi prizivi razmatraju u kratkome roku.
Većina zakona koji reguliraju registriranje organizacija radnika i poslodavaca sadrže i odredbe
koje se odnose na: 1) informacije koje se moraju dostaviti uz zahtjev za registriranje (naziv
organizacije, službenici, članovi, ustavi ili statuti sa popisom pitanja koja se moraju njima
regulirati); 2) pravo organa nadležnog za registriranje na traženje dodatnih informacija; 3)
propise kojima se rukovodi organ nadležan za registriranje prilikom donošenja odluke; 4) rokovi
za donošenje te odluke; 5) pravo priziva sudu protiv donesene odluke.

Zakonodavne odredbe koje se odnose na poništenje registracije neke udruge radnika i

poslodavaca, trebaju se temeljiti na prihvatljivim kriterijima, primjerice dokaza da ta udruga više
ne zadovoljava uvjete za registriranje.

12. STRUKTURA I UPRAVLJANJE ORGANIZACIJAMA RADNIKA I

POSLODAVACA

Udruge poslodavaca i radnika moraju biti sposobne slobodno funkcionirati.

Administrativni organi se ne bi smjeli miješati u njihova nastojanja da: 1) izrade vlastite statute i
pravilnike; 2) potpuno slobodno izabiru svoje predstavnike; 3) ustroje svoju upravu i aktivnosti;
4) formuliraju svoje programe.

Sastav i struktura sindikalnih pokreta razlikuje se od zemlje do zemlje, sukladno sindikalnoj

povijesti i tradiciji. Sindikati su se organizirali prema kriterijima obrta, industrije, poduzeća ili
općeg članstva. Njihova struktura obično uključuje udruge na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj
razini. Udruge poslodavaca pokazuju tendenciju organiziranja ili oko ekonomskih, ili oko pitanja
radnih odnosa. Središnje organizacije se često sastoje od organizacija poslodavaca prve razine,
ustojenih prema industrijskim granama. Zakonodavac često određuje uvjete minimalnog članstva
za formalno uspostavljanje tih organizacija, Takvi uvjeti su kompatibilni sa načelom slobode
udruživanja, ako je taj određeni minimum realno ostvarljiv u svim relevantim okolnostima. Ovaj
uvjet ne smije djelovati kao sredstvo odvraćanja od uspostavljanja udruga.

Zakon katkada nameće određena ograničenja na sastav udruge primarne razine. Tako može
određivati da: 1) članstvo organizacija primarne razine bude iz iste ili slične struke ili zanimanja;
2) članstvo organizacija na primarnoj razini bude iz istog poduzeća; ili 3) organizacije primarne
razine javnih službenika se mogu sastojati samo od javnih službenika ili radnika.

Ovakva ograničenja sastava udruga na primarnoj razini sukladna su načelima slobode

udruživanja samo ako: 1) se udruge primarne razine mogu slobodno pridruživati ili stupati u
savez sa udrugama drugih struka na sekundarnoj ili nacionalnoj razini; 2) se udruge primarne
razine javnih službenika mogu slobodno pridružiti ili stupati u savez sa udrugama na
sekundarnoj ili nacionalnoj razini.

Radnici i poslodavci mogu uspostaviti i priključivati se udrugama po vlastitom izboru. Mogu i

uspostaviti nove udruge. Raznolikost sindikata mora biti omogućena, ali ona nije obvezna.
U nekim sustavima radnih odnosa, neka prava se rezerviraju samo za najreprezentativnije
organizacije. Takav pristup je kompatibilan sa načelom slobode udruživanja pod uvjetom da su:
1) kriteriji kojima se određuje reprezentativnost objektivni, točni i unaprijed određeni; 2) prava
predviđena reprezentativnijim organizacijama bi trebala biti samo preferencijalna prava i ne bi
trebala biti takva da sprječavaju druge organizacije da učinkovito brane interese svojih članova.
Među preferencijalna prava spadaju: 1) pravo na zastupanje radnika u kolektivnom
pregovaranju; 2) pravo uključivanja u konzultacije sa vladom; 3) pravo slanja predstavnika u
međunarodne organizacije.

Udruge radnika i poslodavaca se obično udružuju u federacije i konfederacije, na nacionalnoj i

međunarodnoj razini.
Organizacije radnika obično imaju: 1) vertikalnu strukturu- prema zanimanju svojih članova; 2)
horizontalnu strukturu- prema području u kojem rade njihovi članovi.

Federacije i konfederacije moraju biti u mogućnosti ostvarivati ista prava i slobode kao i njihove
konstitutivne organizacije. Vlade moraju poštivati pravo organizacija radnika i poslodavaca da
budu aktivni na međunarodnom planu, posebice: 1) pravo radnika i poslodavaca na udruživanje u
međunarodne organizacije; 2) pravo članova organizacija radnika i poslodavaca na sudjelovanje
na međunarodnoj razini svojih organizacija ako i kada tako odluče; 3) pravo na primanje pomoći
i potpore od organizacija na međunarodnoj razini za uspostavljanje organizacija na nacionalnoj
razini, bez obzira na političke ili ideološke tendencije međunarodnog tijela.

13. UPRAVLJANJE UDRUGAMA

U većini zemalja zakonodavstvo o sindikatima često sadrži odredbe koje se odnose na unutarnje
upravljanje udrugama radnika i poslodavaca. Te odredbe trebaju biti u skladu sa Konvencijom
br. 87, koja kaže da se udrugama radnika i poslodavaca mora dopustiti izrađivanje svojih
vlastitih pravila prema kojima će se odvijati njihovo upravljanje i izbor na funkcije. Temeljna
uloga vlada bi trebala biti razvijanje uvjeta u kojima radnici i poslodavci na demokratski način
mogu riješiti svoje unutarnje razlike. Zakoni države bi trebali uspostaviti opći okvir koji
organizacijama radnika i poslodavaca pruža autonomiju u stvaranju vlastitih ustava i propisa.
Priređivači zakona bi se trebali rukovoditi ovim načelima:
1) formalni zahtjevi bi trebali biti takvi da ih je lako zadovoljiti, tako da su sukladni načelima
slobode udruživanja; 2) sva diskrecijska prava koja se daju javnome organu da odobri ustav ili
pravila neke organizacije se trebaju ograničiti na poštivanje zakonskih propisa, koji moraju biti
sukladni načelima slobode udruživanja; 3) sve zakonske odredbe koje su kreirane da promiču ne-
diskriminaciju u orgnizacijama radnika i poslodavaca bi trebale biti sukladne načelima slobode
udruživanja.

U određenim zemljama, zakonodavac nije predvidio pravila glede izbora unutar udruga, osim
zahtjeva da se odgovarajuće odredbe u ovome smislu trebaju predvidjeti u ustavima i statutima
udruge. U nekim drugim zemljama, zakonodavac je propisao izričite odredbe kojima se jamči
odvijanje izbora na pravičan način.
Zakonom se ne bi trebalo određivati: 1) da svi službenici moraju biti članovi odnosne udruge; 2)
da službenici budu zaposleni u istoj struci kao i članovi udruge; 3) tj. sprječavati osobe da vrše
funkcije jer imaju određena politička uvjerenja, ili zabranjivati ponovni izbor službenika, ili
predviđati najveću dužinu mandata u sindikatu; 4) da Vlada intervenira u provedbi izbora unutar
udruge, da ima službenu zastupljenost tijekom odvijanja izbora, da smjenjuje izabrane
službenike.

Ali, zakoni kojima se regulira provedba izbora mogu: 1) propisivati da se izbori vrše tajnim i
neposrednim glasovanjem, ili 2) ograničiti mogućnost izbora kandidata sa kaz. djelom, ako kaz.
djelo dovodi u pitanje njihov osobni integritet ili sposobnost upravljanja organizacijom; 3)
ovlastiti sudski organ da smijeni ili suspendira službenika temeljem precizno definiranih kriterija
koji omogućavaju tom organu da utvrdi je li službenik počiio djela koja povlače tu suspenziju.

Jedna od najvažnijih stvari udruga radnika i poslodavaca je tzv. financijska neovisnost. Ona je
bitan element prava udruge poslodavaca i radnika na kontroliranje vlastite uprave i aktivnosti.
Stjecanje, korištenje i raspolaganje imovinom i financijama organizacija radnika i poslodavaca bi
se trebalo prepustiti samostalnoj kontroli njihovih izabranih predstavnika.
Domaće zakonodavstvo često traži da organizacije osiguraju financijsku transparentnost
vođenjem prikladne računovodstvene evidencije, pripremanjem godišnjeg financijskog izvješća,
organiziranjem propisne revizije svojih računa i sl.

14. PRESTANAK I SUSPENZIJA ORGANIZACIJA

Kod prestanka rada organizacija radnika i poslodavaca, odredbom je određeno da te udruge u

svoje ustave i statute, tj. pravila, ugrade i pravila za ukidanje udruge i raspolaganje sredstvima
udruge. Ukoliko se smatra nužnim da javni organ ugasi, tj. suspendira takvu udrugu, te ovlasti se
trebaju dati samo pravosudnim organima (organi uprave ne bi trebali imati ove ovlasti). Također,
Vlade bi se trebale susdržati od poduzimanja zakonodavnih mjera kojima zatvaraju ili
suspendiraju udruge radnika i sindikata u posebnim slučajevima.
Udruge trebaju biti zaštićene od samovoljne suspenzije, tj. poništavanja registracije, suspenzije
ili poništavanja svojstva pravne osobe.
Sva zakonodavstva koja daju ovlasti organima uprave da suspendiraju ili ukinu udrugu trebaju:
1) biti ograničena samo na slučajeve kada sama udruga podnese zahtjev za ukinuće udruge;
2) biti praćena svim potrebnim jamstvima u svim slučajevima, uključujući i pravo priziva
neovisnom pravosudnom organu protiv takve radnje, što treba imati suspendirajući učinak na
administrativnu radnju;
3) tražiti da se sredstva ukinute udruge raspodjele sukladno odredbama statuta udruge ili među
članovima udruge.

Relevantno zakonodavstvo često ne sadrži odredbu za ukinuće ili suspenziju udruga radnika ili
poslodavaca, ali predviđa poništavanje registracije u određenim okolnostima i sukladno
definiranim procedurama.
Ona udruga čija je registracija poništena, mogla bi u određenim slučajevima nastaviti postojati i
raditi prema općem zakonu koji definira građanske udruge.
Kod ukidanja udruge, bitan je MOR-ov nacrt odredaba za članicu gdje se kaže da se udruga
može ukinuti kada se odluka o njezinom raspuštanju donese na glavnoj skupštini udruge,
sukladno pravilima udruge. Ako udruga donese odluku o svom raspuštanju, o toj odluci će
dostaviti pismenu obavijest organu nadležnom za registraciju, najkasnije 14 dana nakon datuma
odobravanja odluke. Po prijemu obavijesti, organ nadležan za registriranje će objaviti obavijest o
ukidanju u Službenim novinama i u dvije dnevne novine. Ukidanje udruge će stupiti na snagu na
datum naveden u odluci o raspuštanju, ali ne i prije objavljivanja.

15. DJELATNOSTI UDRUGE RADNIKA I POSLODAVACA

Udruge radnika i poslodavaca moraju uživati punu slobodu u formuliranju svojih vlastitih
programa aktivnosti kako bi branile profesionalne interese svojih članova.
Djelatnosti udruga radnika i poslodavaca se ne mogu u potpunosti odvojiti od političkih
aktivnosti. Vladine gospodarske i socijalne politike neizbježno imaju utjecaja na radnike i
poslodavce, pa njihove udruge moraju imati slobodu na odgovarajući način izraziti mišljenja
svojih članova o tim politikama. Vlade moraju osigurati da radnici i poslodavci mogu ostvarivati
ta prava.
Ali, Konvencijom br. 87. se štite samo udruge koje nastoje promicati i zaštititi prava radnika i
poslodavaca. Udruge poslodavaca i radnika ne bi trebale izgubiti iz vida važnost koja se treba
dati neovisnosti sindikalnog pokreta. One ne bi trebale stupati u aranžmane sa političkim
strankama koje bi kompromitirale njihovu daljnju neovisnost, ili njihovu socijalnu ili ekonomsku
funkciju. Neka domaća zakonodavstva nastoje očuvati neovisnot sindikata od političkih stranaka
(npr. Rusija).
Strane možda neće moći učinkovito koristiti svoja prava na udruživanje i baviti se zakonitim
sindikalnim djelatnostima ako kao posljedica njihovog članstva u sindikatu ili aktivnosti, bivaju
izloženi radnjama diskriminacije ili miješanja.
Bitan je MOR-ov nacrt odredbi za članicu glede zaštite osnovnih prava radnika glede slobode
udruživanja. Tu se kaže da nijedan poslodavac i nijedna osoba koja djeluje u ime poslodavca
neće, u odnosu na bilo kojeg radnika ili osobe koja traži zaposlenje: 1) tražiti da se ta osoba ne
pridruži ili odrekne članstva u sindikatu, ili da ne sudjeluje u zakonitim sindikalnim
djelatnostima; 2) vršiti diskriminaciju ili prijetiti bilo kojoj djelatnosti koja uključuje predrasude;
3) imati koristi ili prednosti takvog radnika.

Dodatne mjere zaštite od anti-sindikalne diskriminacije mogu uključivati preventivne procedure,

poput zakonskog dobivanja prethodnog odobrenja od neovisnog tijela prije nego što sindikalni
službenici mogu dobiti otkaz i odredbe koje omogućavaju ponovno zapošljavanje i dovoljnu
naknadu da se postigne učinak odvraćanja. Ovakve zakonske mjere moraju biti nepristrane, brze
i sa niskim troškovima.
 16. PRAVO NA UDRUŽIVANJE U BiH

Na razini države BiH, postoji značajan nedostatak za zaštitu ljudskih prava, tj. nedostatak
Zakona o radu. Velik raskorak između pravne regulative i društvenih uvjeta za ostvarivanje
normi međunarodnog i domaćeg radnog prava, predstavlja najveću teškoću na području rada i
radnih odnosa, a posebice glede ostvarivanja prava na udruživanje.
U BiH i entitetima nisu stvoreni potrebni društveni uvjeti za ostvarivanje i realizaciju prava
poslodavaca na udruživanje u svoje poslodavačke udruge niže i više razine, niti zaposlenika u
svoje sindikalne udruge.
Sukladno ZOR-u FBiH, zaposlenici imaju pravo po svom slobodnom izboru organizirati sindikat
i učlaniti se u njega, sukladno statutu ili pravima toga sindikata. Poslodavci imaju pravo po svom
slobodnom izboru utemeljiti udruge poslodavaca i učlaniti se u njih, sukladno statutu ili
pravilima te udruge. Sindikat i udruge poslodavaca mogu se utemeljiti bez ikakvoga prethodnog
odobrenja. Također, zaposlenici, tj. poslodavci slobodno odlučuju o svom stupanju ili istupanju
iz sindikata, tj. udruge poslodavaca.
Zaposlenik, tj. poslodavac ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili ne-
članstva u sindikatu, tj. udruzi poslodavaca.
Ali, poslodavcima ili udrugama poslodavaca koji djeluju u osobno ime ili putem neke druge
osobe, člana ili zastupnika, zabranjuje se: 1) Miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili
upravljanje sindikatom; 2) Zagovaranje ili pružanje pomoći sindikatu s ciljem kontroliranja
takvog sindikata.
Sindikatu koji djeluje u osobno ime ili putem bilo koje osobe, člana ili zastupnika, zabranjeno je
miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje udruženjem poslodavaca.
Zakonita djelatnost sindikata, tj. udruge poslodavaca se ne može trajno ni privremeno zabraniti.
Donošenjem ZOR-u, Zakona o štrajku i Općeg kolektivnog ugovora, Federaciji se jamče prava
radnika, te još preostaje formiranje sindikata na razini županija, te da se ono što je zakonom
predviđeno i zaključeno provede u djelo.

17. PRAVO NA UDRUŽIVANJE U RH

U skladu sa Ustavom zajamčenim pravom na slobodno udruživanje, Zakonom o radu se jamči

zaposlenicima pravo na udruživanje u sindikate, a poslodavcima pravo na udruživanje u njihove
udruge.
Radnici imaju pravo po svom slobodnom izboru, utemeljiti sindikat i učlaniti se u njega,
sukladno statute ili pravilima te udruge. ZOR, uz neke iznimke, izjednačuje pravo na udruživanje
zaposlenika i poslodavaca.
Ograničena je mogućnost miješanja tijela izvršne vlasti u utemeljenje i djelovanje udruga. Stoga
se te udruge mogu osnivati bez prethodnog odobrenja.

Sva prava koja se jamče udrugama, imaju i njihovi savezi ili druga udruženja više razine. Zakon
jamči udrugama slobodu udruživanja i surađivanja sa međunarodnim organizacijama koje su
utemeljene radi promicanja istih prava i interesa.
Kao što je dobrovoljno utemeljenje udruga, dobrovoljno je i članstvo u udruzi. ZOR odlučuje da
radnik, tj. poslodavac slobodno odlučuje o svojem stupanju i istupanju iz udruge. Nitko ne smije
biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili ne-članstva u udruzi, tj. sudjelovanja ili
nesudjelovanja u djelatnosti udruge, a osobito nije dopušteno: 1) ugovor o radu sklopiti s
određenim radnikom pod uvjetom da on ne stupi ili da istupi iz sindikata; 2) raskinuti ugovor o
radu zbog radnikova članstva u sindikatu.
Djelatnost udruge se ne može privremeno zabraniti niti se udruga može raspustiti odlukom
izbršne vlasti. Udruga može biti stranka kolektivnog ugovora samo ako je utemeljena i
registrirana u skladu s odredbama ZOR-a.
Udruga može u radnim sporovima kod poslodavca, pred sudom, arbitražom i državnim tijelima
zastupati svoje članove. Radi ostvarenja svojih ciljeva i zadataka, udruge mogu utemeljiti druge
pravne osobe u skladu sa posebnim propisima.

Sukladno ZOR-u RH, sindikat mogu utemeljiti najmanje 10 punoljetnih i poslovno sposobnih
fizičkih osoba. Udrugu poslodavaca mogu utemeljiti najmanje 3 pravne ili punoljetne i poslovno
sposobne fizičke osobe. Udrugu više razine mogu utemeljiti najmanje dvije udruge.
Naziv udruge se mora jasno razlikovati od naziva već registriranih udruga.

Udruga, tj. udruga više razine, mora imati statut utemeljen i donesen na načelima demokratskog
zastupanja i demokratskog očitovanja volje članova. Zakonom je propisan obvezni sadržaj
statuta udruge: statutom se određuje svrha udruge, naziv, sjedište, područje djelovanja, znak,
tijela udruge, način izbora i opoziv tih tijela, ovlaštenja tijela udruge, postupak učlanjivanja i
prestanak članstva, način donošenja i izmjene statuta te prestanak djelovanja udruge.
Statut mora sadržavati odredbe o tijelima ovlaštenima za sklapanje kolektivnog ugovora.
Statutom određena svrha udruge mora biti sklapanje kolektivnih ugovora. Udruga i udruga više
razine, stječe pravnu osobnost danom upisa u registar udruga. Statutom udruge se određuje ima li
udruga podružnice ili druge oblike unutarnjeg organiziranja. Podružnica ili drugi oblik
unutarnjeg organiziranja stječe ovlaštenja u pravnom prometu danom kada je utvrđena odluka o
njenom osnivanju, u skladu sa statutom udruge.

Pri registraciji udruge, statut se prilaže kao dokument. Registracija se neće obaviti sve dok se
statut ne uskladi sa zakonom i dok podnositelj zahtjeva ne dostavi sudu odgovarajuće dokaze.
Odbit će se zahtjev za upis u sudski registar samo one udruge koja nije utemeljena na zakonu.
U registar se upisuje: naziv i sjedište udruge, dan utemeljenja, područje djelovanja, naziv
izvršnog tijela, imena osoba ovlaštenih za zastupanje te prestanak djelovanja udruge, tj. udruge
više razine.
Minister nadležan za rad pravilnikom će urediti sadržaj i način vođenja registra udruga.
Na zahtjev utemeljitelja, udruga se upisuje u registar. Utemeljitelji su dužni zahtjev za upis u
registar udruga podnijeti u roku od 30 dana od dana održavanja skupštine. Tijelo nadležno za
registraciju, dužno je izdati potvrdu o zaprimanju zahtjeva za upis u registar udruga. O zahtjevu
za upis udruge u registar, donosi se rješenje najkasnije u roku 30 dana od dana predaje zahtjeva.
Ukoliko ovlašteno tijelo ne donese rješenje o roku, smatrat će se d aje udruga registrirana idućeg
dana nakon što je taj rok prošao.
Tijelo ovlašteno za registraciju donijeti će rješenje o odbijanju zahtjeva za upis u registar udruga,
ukoliko udruga nije utemeljena u skladu sa odredbama ZOR-a RH. Rješenje kojuim se odbija
zahtjev za upis, mora biti obrazloženo. O žalbi protiv rješenja odlučuje ministarstvo nadležno za
rad. Ako ministarstvo nadležno za rad donosi rješenje u prvom stupnju, ono je konačno i protiv
njega se ne može pokrenuti upravni spor.
U registar udruga se mora prijaviti svaka promjena naziva udruge, područja djelovanja, naziva
tijela te prestanak djelovanja.
Udruge mogu stjecati imovinu prikupljanjem upisnina i članarina, te kupnjom, darovanjem ili
na drugi zakoniti način stjecati imovinu bez prethodnog odobrenja.
Prisilno izvršenje se ne može provesti na pokretnoj i nepokretnoj imovini udruga koja je nužna
za održavanje sastanaka te provođenja obrazovnih djelatnosti.
Ako se udruga razdijeli ili se veći dio članova izdvoji u novu udrugu, imovina udruge se dijeli
među udrugama, razmjerno broju članova. Ako udruga prestane djelovati, imovinom udruge se
postupa na način koji je propisan statutom udruge. Ona se ne može podijeliti članovima udruge.

Zakonom se jamči da član udruge može tražiti sudsku zaštitu u slučaju povrede njegovih prava
utvrđenim statutom ili drugim pravilima udruge. Udruga ili udruga više razine, može zahtijevati
od suda da zabrani djelatnost koja je protivna pravu na slobodno udruživanje radnika, tj.
poslodavaca.

ZOR-om RH se jamči sindikatima samostalno odlučivanje o načinu njihova zastupanja kod

poslodavaca. Sindikati koji imaju članove zaposlene kod određenog poslodavca, mogu imenovati
ili izabrati jednog ili više sindikalnih predstavnika, tj. sindikalnih povjerenika koji će ih zastupati
kod toga poslodavca. Sindikalni povjerenik je radnik koji je u random odnosu kod poslodavca.
On ima pravo kod poslodavca štititi i promicati prava i interese članova sindikata. Poslodavac
mu je dužan omogućiti pravodobno i djelotvorno ostvarenje prava te pristup podacima važnim za
ostvarenje toga prava. Sindikalni predstavnik, tj. sindikalni povjerenik mora to pravo ostvarivati i
na način koji ne šteti djelotvornosti poslovanja poslodavca. Sindikalnom povjereniku za vrijeme
obavljanja te dužnosti i 6 mjeseci nakon prestanka te dužnosti, a bez suglasnosti sindikata nije
moguće: 1) otkazati ugovore o radu; 2) rasporediti na drugo radno mjesto; ili 3) na drugi način
staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike.

Zakonom je propisan način kada udruga prestaje djelovati: 1) ako tako odluči tijelo udruge koje
je statutom ovlašteno da odlučuje o prestanku djelovanja udruge; 2) ako je od održavanja
sjednice najvišeg tijela udruge proteklo dvostruko duže vrijeme od vremena za koje je statutom
određeno da se takva sjednica mora održati; 3) ako se broj članova udruge smanjiispod broja
određenog zakonom; 4) ako sud zabrani djelovanje udruge.
Samo je sud, osim u slučaju dobrovoljnog prestanka, ovlašten donijeti odluku o prestanku
udruge. tijela izvršne vlasti samo provode sudsku odluku upisom brisanja udruge u
registru.također, djelovanje udruge se može zabraniti samo presudom žup. suda.protiv presude
kojom se zabranjuje djelovanje udruge, dopuštena je žalba i drugi pravni lijekovi.
 18. PRAVO NA KOLEKTIVNO PREGOVARANJE

Pravo na kolektivno pregovaranje i promicanje kolektivnog pregovaranja je jedno od središnjih i

najvažnijih pitanja kojima se bavi MOR. Važnost kolektivnog pregovaranja je potvrđena i
‘’Deklaracijom MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu iz 1998.’’, prema kojoj se sve
države članice, bez obzira na to jesu li ratificirale relevantne konvencije, smatraju obveznim
promicati i ostvarivati načela koji se odnose na učinkovito priznavanje prava na kolektivno
pregovaranje. Kolektivno pregovaranje je dodatno priznato i zaštićeno preko nekoliko
konvencija i preporuka MOR-a, posebice: Konvencijom o pravu na organiziranje i kolektivno
pregovaranje i Konvencijom o kolektivnom pregovaranju.

Radnici, preko svoga kolektivnog prava da se organiziraju u zaštiti svojih interesa, trebaju imati
mogućnost korištenja svoje kolektivne moći da bi pregovorima sa poslodavcima postigli bolje
uvjete i pravila rada za svoje članove nego što bi svaki radnik mogao postići pojedinačnim
pregovorima. Stoga je način na koji se nastoji eliminirati nejednaka moć pregovaranja
pojedinaca u odnosu na njihove poslodavce to što se udrugama radnika daje pravo sklapanja
kolektivnih sporazuma, tj. ugovora koji imaju veću snagu od pojedinačnih ugovora. Zauzvrat,
poslodavci mogu očekivati povećanu produktivnost radne snage kojoj su omogućeni bolji uvjeti
rada.

Primarni cilj nacionalne politike bi trebao biti promicanje i poticanje slobodnog i dragovoljnog
kolektivnog pregovaranja, omogućujući stranama najveću moguću autonomiju u cilju
omogućavanja sklapanja kolektivnog sporazuma.
Konvencija br. 98 od zemalja koje su je ratificirale traži da se poduzmu mjere koje odgovaraju
domaćim uvjetima i okolnostima kako bi potakli i promicali razvitak dobrovoljnog pregovaranja,
sa ciljem reguliranja pravila i uvjeta zaposlenja preko kolektivnih ugovora.
Jedan od temeljnih načina na koji države članice nastoje prihvatiti ove obveze je preko usvajanja
vlastitih zakona o radu.
Prikladnost uporabe zakonodavstva u promicanju i razvijanju kolektivnog pregovaranja i detalji
koje takvi zakoni trebaju sadržavati, ovisiti će o uvjetima u pojedinim zemljama.

19. STRANE U KOLEKTIVNOM PREGOVARANJU

Pravo na sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju se odnosi na sve udruge radnika, tj. sindikata
sa jedne strane i sa druge strane svi poslodavci i njihove udruge, osim u mjeri u kojoj se
dopuštaju određeni izuzeci.
Konvencije br. 98. i 154. propisuju da mjera u kojoj se odnosi na oružane snage i policiju može
biti određena nacionalnim zakonima i propisima. Osim toga, Konvencija br. 98 izričito predviđa
da se ne bavi položajem javnih službenika koji su zaposleni u državnoj administraciji (iako te
osobe moraju imati pravo organizirati se sukladno Konvenciji br. 87.). U slučaju javnih radnika,
Komitet stručnjaka je napravio razliku između javnih radnika koji su po svojoj funkciji izravno
zaposleni u državnoj administraciji koji se mogu isključiti iz Konvencije br. 98, i svih drugih
osoba koje zapošljava vlada ili javna poduzeća, koje se ne bi trebale isključiti.

20. RAZINA NA KOJOJ SE ODVIJA KOLEKTIVNO PREGOVARANJE

Glede razina na kojoj se odvija kolektivno pregovaranje (poduzeće, institucija itd.) ne postoji
općeprihvaćena najbolja razina na kojoj bi trebalo doći do bipartitnog (‘’pregovaranje između
dvije strane’’) kolektivnog pregovaranja. Koje su razine pregovaranja odgovarajuće, ovisiti će o
moći, interesu, ciljevima i prioritetima zainteresiranih stranaka, te od strukture sindikalnog
pokreta i udruga poslodavaca.
Preporukom MOR-a, predviđeno je da treba usvojiti mjere tako da kolektivno pregovaranje bude
moguće na bilo kojoj razini, uključujući i razinu poduzeća, institucije, ili nacionalnoj razini.

Zakoni kojima se ograničava izbor strana u ovom smislu mogu biti u suprotnosti sa Konvencijom
br. 98 i načelom da udruge radnika i poslodavaca trebaju imati punu slobodu i pravo na
organiziranje vlastite aktivnosti i donošenja vlastitih programa. S druge strane, zakon može
predvidjeti okvir za kolektivno pregovaranje na koji se strane mogu pozvati, ako tako žele.

MOR-a je uradila nacrt odredbi za članicu glede prava na kolektivno pregovaranje u kojem svaki
sindikat čija mu pravila daju ovlasti da vodi pregovore u ime svojih članova ili skupine sindikata
koji djeluju zajednički u svrhe kolektivnog pregovaranja, imat će pravo na vođenje kolektivnih
pregovora sa poslodavcem glede naknada, pravila i uvjeta zaposlenja, odnosa između strana i
drugih pitanja od zajedničkog interesa.

21. PROCEDURE PRIZNAVANJA I REPREZENTATIVNOST