Alija H.

Dubočanin

LAĐARSKI PUT

ZELENI LED

Možda je Savi pod ledom toplije. Ribe, sigurno, teže dišu, i ne mogu u igri
iskočiti iz vode i na trenutak svojim ribljim okom otkriti novi svijet. Već cio
mjesec rijeka je okovana. Februarsko inje ne opada sa vrbovih grana. Bijeli se
brdoviti kraj, na studenom suncu sjaje se ritovi, samo se sredinom rijeke proteže
modrikasta traka najtanjeg leda. Ljeti tom prozirnom trakom plove brodovi jer je
tada rijeka najdublja.
Nedjelja je. Mirna i besposlena. Neko je viknuo:
– Da odigramo jednu!
– Gdje?
– Na ledu.
– U šta igramo?
– U sanduk piva. Gornja protiv Donje mahale.
I već je tu bila lopta. Nova. Od kože. Momci su skupili novac. Kupili su
sanduk piva. Ožujskog. Odnijeli ga na obalu uz ledeno igralište. S pištaljkom u
malorjekim ustima na njega je sjeo Ćamil. Ribar. Sada naš sudija. Njegovim
odlukama niko ne smije protivriječiti. Uz igralište pocupkuju djeca. I svi koji u
ovo studeno prijepodne nemaju toplijeg posla. Ali, od naše zagrijanosti, može i
led početi pucati.
Navijači se grupišu. Grudvama će kažnjavati slabe poteze. U ekipi Gornje
mahale, jer nema boljih, igramo Dženis i ja. Šerif, vođa Gornjaka, komanduje: –
Hune, na lijevo krilo! Ti si najlakši...
Biti na lijevom krilu znači biti najbliži onoj modrikastoj liniji i najtanjem
ledu. Pristajem, jer će me, inače, izbaciti iz igre.
– Ko loptu napuca tamo, sam ide po nju! – Šerif pokazuje maticu
rijeke. Počinjemo.
Da ne bi cvokotali od studeni, navijači skaču i galame. Pod našim gumenim
čizmama led biva sve zeleniji. Lopta klizi. Bježi. Mi padamo. Ustajemo. Pri
najmanjem sudaru letimo na led. Leđima sam okrenut matici rijeke. Sve više se
povlačimo nazad. Dženis to primjećuje i daje mi znak da više idem u sredinu.
Šerif vrišti. Nemamo krila. Niko ne drži lijevu stranu. Izglednu priliku za gol
izgubismo zbog moje kolebljivosti. Razmahnuh se. Ne smiju primijetiti da se
plašim. Moramo pobijediti. Ako izgubimo, s nama će čak i babe iz Donje
mahale tjerati šalu. Ko će čekati drugu priliku. I to još ovakvu. Na ledu.
Otopliće. I, zbogom naše igralište. Istopiće se. I naše stope postaće voda. A ako
izgubimo mojom krivicom, nikada me više neće uzeti u tim. Moramo se sada
dokazati. I ja, i Dženis. Nabacih mu jednu loptu. Nisku. Dženis leti. Podbacuje
svoju kudravu glavu. Ništa. Promašaj. Ipak, zahvaljuje mi. Navijači mu vikom
nagrađuju trud. Evo Šerifa. Prelazi jednog, drugog, neprimjetno udara visokog
Resu i on pada... Pratim igru. Trčim koliko god mogu. Šerif nabacuje na lijevo
krilo. Lopta je moja. Hvatam je lijevom nogom. O, majko mila! Obrukah se. Svi
zvižduci, kao snop ledene svjetlosti, sastaju se u mom strahu. Lopta odletje do
same modrikaste trake. Sad ću morati po nju. Kako ću? Tražim pogledom
Dženisa. Ali, ovo je moj problem, moja borba. On mi sada ne može pomoći.
Tresem li se? Strah je, ili studen!
Okrenuh se lopti. Daleko je. Ispod nje valja se ledena Sava.
– Ne dajte mu da ide! – čujem glas starog Čamila.
– Čekaj, Hune! – viče Dženis. – Donijeću konopac, pa ćemo te vezati oko
trbuha.
Dženis otrča kući po konopac. Samo da što prije stigne. Gledaju me.
Osuđivački. Kao da sam, nezasluženo, dobio pomoć. Gledam njihova lica.
Podrugljiva su. Vidim loptu. Daleko je. Daleko... Zakoračih prema lopti. Polako.
Nesigurno. I, jedna ruka, ščepa me za vrat, povuče nazad, a pijan glas zahropta:
– Ti, Hune... hoćeš da se junačiš. Niko od njih to ne bi smio. Gledaj ih...
Dobro ih pogledaj!... Ko smije, nek krene za mnom... A ti, kući i knjigu u šake! I
tu se pokaži...
Bio je to stari Bardan. Otkud se on stvori? Pijan. S flašom u jako
čvornovatoj ruci. Oči su mu bile ledenije od leda. U bujnoj kosi, sijedoj i
raščupanoj, zapetljale su se slamke i jedno kokošije pero. Uz njega je stajao,
takođe star i raščupan, pas neobičnog imena. Riba. Uz tog Ribu vezane su
mnoge neobične priče. A Bradan je sam bio jedna živa nedopričana bajka.
Nedostajala je samo njegova debela Žiža. Ali, i ona je tu. Eno je na obali. U
buketu govorljivih žena.
Bardan krenu prema lopti.
Mlatarao je rukama. Sunce se katkad lomilo na njegovoj boci. Pijanim
korakom po ledu odmicao se od mene i ostalih igrača. Za njim je, sasvim mirno,
koračao Riba. On je, kao i njegov Bardan, cio život proveo na vodi. I sad su bili
veoma blizu vode. Tu, ispod njih, Sava je mnogo duboka. Sa obale povremeno
bi dolijetao Zizin raspukli glas. Osim tog glasa, za Bardanom i Ribom niko ne
krenu. Ni ja.
– Evo konopca! – ču se Dženis.
Trčao je prema našem igralištu, i kad vidje izmijenjenu sliku na ledu, na
časak zastade, onda se sjuri niz obalu. Brzo se nađe pored mene. U očima sam
mu vidio tihu radost što ja sada nisam tamo gdje je Bardan i njegov pas. A
Bardan je već bio blizu lopte. Saginje se. Pruža ruku da je dohvati. Lopta bježi.
Bardan tetura za njom. Jednom rukom ne može je podignuti, a druga mu je
zaposlena bocom. Uspjeće. Pas je uz njega. Neće. Pas je uznemiren. Lopta leti
prema nama, ali ona više nikog ne zanima. I Bardan svu težinu prenosi na jednu
nogu, i led puca. Svi dobro znamo taj zvuk cijepanja. Bardan pada. Boca mu
ostade u ruci. Raširenih ruku i nogu leži na ivici raspukline.
– Bardane, drži konopac! – povikne Dženis i baci mu vješto ribarski
konopac sa željeznom trokukom na kraju. Zazveča metal na ledu, ali ne dođe do
Bardana. Konopac je kratak. Dženis i ja krenusmo malo naprijed. Ali, konopac
se više nije mogao baciti.
Riba je zaklonio Bardana. U poderani rukav Bardanovog kaputa Riba je
zario svoje zube, i krećući se natraške vukao je Bardana od ledene ivice. Svi
smo ušutali i gledali šta radi pas. Nisu se čule ni žene na obali. Bardan je jednu
ruku pružao psu, a iz druge nije puštao flašu. Nikad ovo nismo vidjeli. Riba se
okliznu, ali brzo raširi sve četiri noge i ponovo povuče Bardana. Pas je znao šta
radi, a Bardan se nije trudio da ustane jer bi se led opet provalio. Riba vuče. A
mi, kao da i mi svojim zubima držimo za Bardanov rukav i vučemo ga prema
sebi. Vilice nam se stežu. Čuje se škrgutanje. Ako se mišlju može vući i pomoći,
onda smo svi grizli taj prljavi i poderani rukav. Tek kad se na sigurnom Bardan
uspravi, raskreči noge i sve nas opsova, iz svih grla proli se urlanje. Pas ne reče
ništa.
Utakmica više nije imala smisla.
Skriveni iza velike klade na obali, Dženis i ja čekamo da se ljudi raziđu.
Otišla je i Žiža, lomeći svoje otekle debele prste. Odvukli su se igrači i njihovi
navijači. Svi ohlađeni. Na leđima su nosili Bardanov plavi pogled. Niko se ne
sjeti da se posvađa oko dijeljenja sanduka piva na kom je sjedio ribar Ćamil.
Pored Čamila sjede i Bardan, a kraj njegovih nogu nađe se Riba. Starci se
kucnuše. Ubrzo, počeše letjeti čepovi pivskih boca.
Pred njima se nađosmo Dženis i ja. Htio sam nešto reći Bardanu. Ne znam
šta. Ni kako bi se to trebalo reći. Stajalo mi je u grlu. Naviralo iz srca. Moram to
učiniti. Ali, kako?!
Bardan me gleda u oči, koje me bole, pa će reći:
– Čovječe, potegni! – i pruži mi onu svoju bocu koja je s njim bila na
sredini Save. Potegli smo.
I ja.
I Dženis.
Onda smo skakali trudeći se da iz stomaka izbacimo nešto kao vrelo
ugljevlje. Gledajući nas kako poskakujemo, Bardan se grohotom smijao, i kroz
smijeh govorio:
– E, još vas neću ženiti!

ZLATNA NARUKVICA

Bijele se brežuljci iznad Save. Februarski dan pun snježne bjeline i

kratkotrajnog raskošnog sunca. Cakli se stvrdnuta kora. Čista i lijepa zima.
Bijeli se voćnjak, bijele se vrbaci, pod ledom grgoću stanjeni potoci. Cijeli kraj
liči na fantastičnu sliku koja će trajati još samo časak, zato je upijaj, gledaj,
zapamti tu kristalnu svjetlost, jer će se uskoro sva istopiti.
Dva lovca, Dedo i Nisvet, sa čudnim oružjem u promrzlim rukama, gaze
prema velikoj Nikolinoj njivi. Oni ne pamte da je ta njiva ikada orana. Prvi put
se to dogodilo jesenas. Uzorao Nikola staru ledinu, priprema je za bostanište.
Ispod golemih brazda, sigurno, ima suhe trave. Zato je njihovo oružje kojim će
loviti zečeve zaista čudno. To su obične vile. Zečevi u snijegu ostave trag kad se
sakriju pod brazdu i grickaju suhu travu. Po snijegu će bosti vilama.
Vjerovatnoća da će pogoditi baš zeca sasvim je mala, ali nikad se ne zna. Izazov
je velik. Uspiju li, eto doživljaja o kom će se pričati.
Vile su spremne. Po kori snijega čitaju cijelo pismo ispisano troprstim
nožicama, većim i manjim šapama, a tu su i cijeli nizovi "dvotački" koje su
utisnule srne lakim skokovima. Budi se u njima nešto strašno i staro, neki
kosmati lovac naoružan lukavstvom i svim lovačkim vještinama, sijeva očima
po blještavom snijegu, njegovom čulu mirisa ne može promaći ni vjetrom
zameteni jučerašnji trag psa lutalice.
Njihove vile se zarivaju u snijeg.
Na oštrim šiljcima vila vide tragove zemlje. Sloj snijega spira zemlju sa
metalnih šiljaka, pa iza njih ostaje čudan trag. Četiri tačke boje zemlje na bijeloj
podlozi snijega. Ponekad, vilama izvade i cijelo grumenje stajskog đubreta. Prije
nego što je uzorao, Nikola je staru ledinu dobro pođubrio.
– Ha, eno ga! Drži ga! – Dedin glas potrča za krupnom zečinom. Uzalud.
Iskočio je tu ispred njih, ispod nagnute brazde, i lijepo ga je vidjeti kako gipkim
skokovima grabi preko snijega i nestaje u gustoj šikari. Ostavio im logu, još
toplu od svog tijela. Eto, sad je bio tu, onako krupan i lijep, sav od zategnutih
mišića i divljeg mirisa. Da su boli dva koraka lijevo...
Vile se s novim žarom zariše u snijeg. Nije on sam. Gdje vidiš jednog zeca,
tu je negdje i drugi. Njegova ženka ih odnekud baš sada posmatra uplašenim
očima. Mogla je ostati sama cijele hladne zime.
– Nisvete, gledaj! Vidi ovaj ulov! – Dedin glas je ponovo drhtao od
uzbuđenja. To uzbuđenje je bilo one vrste koju doživljava dječak željan svega,
kada iznenada, na prašnjavoj cesti, nađe krupnu narukvicu.
– Narukvica! – Nisvet se zapanji.
– Zlatna!
Na snijegu, kliznuvši sa šiljaka vila koje su je izvukle ispod snijega,
uprljana đubretom, blještala je masivna zlatna narukvica. Nisu je odmah podigli.
Gledali su je. Uživali u iznenadnom otkriću. Pogledaju se. Jest. Istina je. Pred
njima je žut zlatan krug. Taj sjaj vrijedi mnogo bombona, nožića, kupovnih
skija, olovaka, pištaljki, kožnih lopti, torbi, vrijedi cio čamac koji bi mogao biti
njihov, samo njihov, ničiji više, najljepši čamac na Savi. San je trajao kratko.
Dosjećali su se. I hladili. Želje se istopiše, a umjesto njih pojavi se jedno lice,
neobrijano, ćutljivo, sasvim mirno, puno blage tišine.
Pogledaše se.
– Nešan? – reče Nisvet.
– Nešan – potvrdi Dedo.
U cijeloj priči o Nešanu, koja se začela jesenas, prvo šapatom, stidljivo, a
onda sve življe i glasnije, ništa se ni sa čim ne slaže; tek, jedno je sigurno: Nešan
je nestao. Niko ne zna dokle je stigao, i hoće li se vratiti. Ako ga gdje stigne glas
o ovoj narukvici, možda ćemo ga opet vidjeti.
Nešan je star čovjek, mnogo star. I mnogo sam. U Dubočcu nema nikog
svoga, osim djece. Načulo se da negdje ima ženu, i djecu, i da je bogat tamo gdje
se seli svakog proljeća. Čim zamiriše zemlja i napupaju vrbe, Nešan se izgubi,
otputuje bez pozdrava, i već se zna, neće ga vidjeti do prvog žutog lišća i
hladnih vjetrova koji ga odnekud vrate, tihog i neobično mirnog. Priča malo,
gotovo nikako. Ima nešto između njega i Nikole, jer zime provodi u jednoj
kućici naslonjenoj na veliku Nikolinu staju, punu krava, teladi i konja. Čim
dođe, brigu oko Nikoline stoke preuzima Nešan, a plata mu je hrana i stan.
Kažu, rođen je ovdje, pa se ne može sasvim iščupati i primiti se tamo gdje je
presađen; kažu da od nečeg bježi ovamo nama, a onda opet od nas bježi tamo, ne
zna se gdje. Kažu, bolestan je, od našeg ljeta liječi se tuđim, od tuđe zime liječi
se našom. Kažu, u povjerenju, šapatom, nisu u pitanju ni zime, ni ljeta, od drugih
bolesti boluje ta selica. Ljubav... to je! I još tiše: Nikolina Vera. I to Nikola zna...
Nešan šuti. Morao je načuti šta se sve plete oko njegovih jesenskih
dolazaka i proljećnih odlazaka, ali, niti šta osvjetljava, niti zatamnjuje. Miran je i
nejasan kao Sava kad priznaje svoje obale.
U rijetkim trenucima otvara se djeci. Iznenada, češući svoju sijedu
čekinjastu bradu, progovori tihim, jedva čujnim glasom. Onaj ko čuje taj glas, a
Dedo i Nisvet su ga čuli više puta, i krene za njim, putovaće pustim daljinama,
veraće se na snježne vrhove planina, ploviće rijekama većim i od Save, loviće
velike ribe po beskrajnim morima punim čudnih ljudi i čudnih jezika, spavaće
pod vedrim nebom na toplim kamenim pločama, pokrivaće se zvijezdama i
plavim zavjesama daljina, naučiće da svugdje ima ljudi i vode, i da čamci
mijenjaju svoj oblik, a namjena im je vrlo stara... Djeca su ga voljela.
I Dedo, i Nisvet...
Jesenas, tek što se pojavio, tih kao kućni prag, puče za njim teška optužba.
Lopov. Star, a krade, kako ga nije stid. Ukrao je Nikolinoj Veri zlatnu
narukvicu. Ko je, zapravo, on?! Ništa mi ne znamo o njemu. Pritegnućemo ga.
Progovoriće. Nisu s njim čista posla. Ne šuti on uzalud. Krije nešto... Riječi
osude krenule su od Vere.
I Nešan nestade.
Zlatna narukvica još je ležala u snijegu.
Dedo baci vile, uze je, pa je opra bijelim snijegom. Sjajila se.
– Njome ćemo oprati Nešanov obraz – reče Nisvet.
– Opraćemo – potvrdi Dedo opraštajući se sa svojim djetinjim
željama. – Gdje li je sada on?
– Ko zna...
Dječacima, uznemirenim težinom ulova, učini se da narukvica ne sija
svojini sjajem. Taj bljesak je ukraden s Nešanovog lica. Vraćajući se kući,
razmišljaju kako da taj sjaj, što brže, vrate na njegovo mjesto...
Da vrate Nešana.
I s njime izgubljeni svijet.

ZIMSKA NOĆ
 Zimska noć puna ledenih zvijezda. Modro nebo i studena tišina. Na
strehama rastu goleme ledenice. Čuje se kako od studeni pucaju grančice u
voćnjaku.
– Noćas će zec tražiti svoju majku – reče glasno sasvim gluha Mica i
velikim makazama rasiječe poderanu nogavicu dječijih hlača. – De, potegni –
ponudi je baba Kaja prinoseći joj pod nos skoro ispražnjenu bocu rakije.
– Zzzar ja da iiidem iiiz kuće?! – jedva sastavi mucava Ana.
Iz otvorene rerne mirišu pečeni krompiri. Babe sjede na podu. Pred njima
je gomila krpa, starih i iznošenih komada odjeće. Te izlizane komade platna
babe sijeku u tanke trake, namotavaju golema klupka od kojih će ove zime otkati
nove ponjave.
Sve što je zdravo i mlado davno je pospalo. Budne su još jedino babe i
njihove makaze.
– Mmmladossst joj se ne ssskratila – pokušava početi priču Ana, a u toj
mucavoj priči pripita Kaja zna svaku riječ, što se ne bi moglo reći za gluhu
Micu, koja već godinama razgovara sa svojim pokojnim Andrijom. – Moja
rrrođena snaha mmmene iz kuće.
– Rekla sam mu, sestro moja, kako da nisam. Sto puta sam mu rekla: ne idi,
Andrija, u rat, djeca su nam sitna – odgovara joj Mica.
Kaja šuti. Teče studeno vrijeme. Mirišu krompiri. Ani dršće šiljata brada, i
jedna krupna suza, zapala u duboke bore, razliva se po suhom licu. Troje makaze
ujedaju gomilu krpa.
– Oooženih jesenas mmmoga Vladimira...
– Zameli se putevi mome Andriji.... Ni traga, ni glasa...
– Aaa lijepa je, oooči na njoj da ooodmoriš...
– Sudbina, moja Ana!... Otišao za svojom sudbinom. Sama sam djecu na
put izvela...
– Voda – polako i tvrdo reče Kaja, kao da se sva mudrost i nesreća ovog
svijeta slivaju u tu riječ, i ponovo se zatvori u svoju tišinu. Na dnu boce
zamućka rakija.
One su znale šta za nju znači riječ voda. Lađar joj je muž bio. I sin lađar. A
na rijeku se spustila magla. Gusta, siva, neprozirna savska magla. Lađa teretna,
puna drva koja su natovarili pod Motajicom, u Kobašu. Na lađi samo njih
dvojica, otac i sin. Sve što je Kaja imala. U punom zaletu, drvena lađa je
naletjela na podvodno kamenje. I raspala se. Magla je trajala danima. Savom su
plivale cjepanice, odvaljeno kormilo raspukle lađe, i čamac koji su uhvatili drugi
lađari. Tražili su ih. Lađari i ribari. Mlinari i lovci. Kad se magla podigla,
vidjelo se sve, osim njih. Kasnije, mnogo kasnije, našli su sina, sahranili. Oca
nisu nikada.
– Lijepa, i zzzla. Ssssedam lica zzza sssedam dana pppromijeni. – Nek mi
svi kažu da ga nema, ja neću! Ima! Ima negdje moga Andrije. Nije pravo da ga
nigdje nema.
– Voda...
– A mmmoj Vlado... izzzmeđu dva dooobra... Šššuti... Danju vene. Noću
cccvjeta.
– Tri unuka nose njegovo ime... I ovoj kući je ime Andrija, i bunaru pred
kućom, i vodi u bunaru, i onim šljivama, i zemlji koja nas hrani... Ima Andrije.
Ima! U proljeće izbehara ime Andrijino, pa nam drago što smo živi.
– Gdje ima ljepppote... tttu nema mmmira. Saaad ja to
zzznam. – Vodaaa – razvuče Kaja.
Huknu vatra u peći. Gladne makaze jednako grizu platno. Debljaju se
šarena klupčad. Kad god Mica ispruži tešku nogu, zapucketaju kosti u koljenu.
U prozorima se odslikava modrikasta boja zimskog praskozorja. – Ooomilila
mu... dddušu uzela... pppa ne pppušta.
– Ima neko doba, druge moje, ne čulo zlo, kako ga sanjam. Kao, stoji
Andrija, isti onakav kakav je otišao, na nekom brijegu, iza leđa mu sunce, i maše
mi onom svojom jakom rukom. Zove me da se njemu na brijeg popnem. I ja
krenem, ali svaki put, prije nego što stignem do njega, probudim se, sva u
ledenom znoju. Dok idem uz brdo, prema mome Andriji, djeca se skupe iza
mene, pa me očima drže, ne daju mi da idem. Vuku djeca sebi, vuče Andrija na
brijeg. I žao mi kad se probudim.
– Aaa... ja joj sssmetam...
– Voda – i opet se nad Kajom sklopi tišina. Kukuriknu pijetao. U okviru
prozora jutarnje bljedilo. Sviće. Iz susjedstva odgovoriše pijetli. Budi se svijet. –
Teeeška je ljepppota...
– I svaki put sam mu, u snu, sve bliže...
Mica ustade, škripnuše kosti, ugasi golu sijalicu, i na vruću peć stavi lončić
vode za prvu jutarnju kafu. Troje makaze, koje su svu noć putovale, miruju na
starim krpama.
Šuti noć namotana u šarena klupka.

LICE S PROZORA

Mart je. Bolesno i modro vrijeme. Kašljucaju starci. Proljeće se sporo i

mučno izvlači ispod prljavih krpa snijega. Zimske igre su završene, a proljećne
se ne mogu započeti. Po praznim klupama u parku vuče se dosada. Jedno dijete
pade, i svojom mliječnobijelom bundicom, kao upijačem, posuši tamnu lokvicu
na izlokanom asfaltu. Njegova majka, sa krikom kakav čine ptice kad im se
ptiče nađe u opasnosti, doskoči, podiže ga, sa bundicom krenu i lokvica, onda ga
poče ljubiti u rumene obraščiće. Dječačić zaguguta...
Skitam.
Iziđoh da mi se nešto dogodi. Možda susret, pogled... Po ulici se razvuklo
dugo poslijepodne. Zrak je pun vlage. Koraci spori. Besciljni. Iz izloga zuri u
mene krupnooka plastična lutka. Pozdravih je smiješkom. Ali, njen ukočeni
pogled već je mirovao na tuđem ramenu. Umalo ne udarih u golo stablo lipe.
Osjetih miris kore. Zastadoh. Krenuh pogledom uz potamnjelo drvo. Između
vitkih grana, iz upadljivo čistog stakla velikog trokrilnog prozora i razvučenih
zavjesa, ugledah lice nalik lutki iz izloga. Krupne plave oči, kosa svijetla, obrazi
bijeli... Sve je to bilo živo, naglašeno živo, samo je pretjerana bjelina lica bila
neprirodna.
Odmakoh se od lipe.
Sa velikog prozora na prvom spratu sive starinske zgrade, kao suncokret,
prati me lice djevojčice. Pogledam okolo. Moje zadržavanje pod prozorom nije
izazvalo pažnju prolaznika. Podigoh glavu prema prozoru. Gledamo se. Nešto se
čudno događa. Ona ne sklanja pogled. Što da radim? Te oči me vežu. Poletjeću
gore i nestati u njihovom plavetnilu. Smanjujem se. Ne znam što ću s rukama....
Međutim, ubrzo saznadoh što ću sa nogama, jer se na prozoru, desno od
djevojčice, pojavi lijepa, ali ozbiljna žena, te šmugnuh za prvi ugao zgrade
znajući da ću već sutra biti pod prozorom, gurati se s lipom da bih zauzeo što
pogodnije mjesto.
Da bih ostao sam, zavarao sam drugove iz ulice, i evo me opet pod velikim
čistim prozorom.
Ona čita. Plava kosa joj raščešljana po sredini tjemena. U kosu joj upletena
tamnomodra mašna. Učini mi se, to je krupan leptir, sad će odletjeti. Valjda je
osjetila da je posmatram, podiže glavu. Bljesnu lice u okviru prozora, zatalasa se
nemirna kosa. Primače se prozoru isturajući ramena naprijed, čineći kratke trzaje
kao da vuče stolicu za sobom. Kad je licem skoro dotakla staklo, usne joj se
oblikovaše u ružu, i ona huknu. Nekoliko puta. Staklo se zamagli. Tankim
prstićem na zatamnjenom staklu nacrta veliko N. Pođoh za prstom. Sričem: N a
d a... Sa posljednjim slovom postade mi bliža. Krenula je prema meni. Dala mi
je svoje ime. Šapućem ga. Usne mi imaju oblik njenog imena. I ja počeh,
širokim potezima po zraku pisati: Vinko... Usredsređeno je gledala moju ruku,
na slovo o. Nada se nasmiješi. Osmjelih se, napravih još jedan znak rukom. Ona
se zbuni. Misleći da nije razumjela znak, već sasvim ohrabren, ponovih ga. Moja
ruka ju je zvala da iziđe. Tu pred zgradu. Samo časak. Ali, ona se rastuži, i jasno
vidjeh, dvije krupne suze klize niz lijepe obraze. Objema rukama navuče tešku
zavjesu. Sakri se.
Ne razumijem.
Čime sam je povrijedio? Da nisam prenaglio pozivom da iziđe? Ništa ružno
nisam mislio. Stvarno, ništa ružno... Lutka iz izloga blizu Nadinog prozora smije
mi se ukočenim osmijehom, kao da se ruga.
...Ponovo pod prozorom. Sipi sitna kišica. Podupirem lipu. Ona se ne ljuti.
Kao sestra, iznad moje nemirne glave drži svoju najdeblju granu. Čuva me. A na
prozoru nema nikog. Beskrajno dugih dvadesetak minuta u okviru prozora slika
se ne mijenja. Šute zavjese. Navučene. Ni da se zanjišu... Zvjeram okolo.
Odšetam, kao, prolazim ovuda slučajno. Vraćam se. Gledam. I vidim: ruka mi
daje znak da dođem. Lijepa odnjegovana ruka ukrašena prstenjem i narukvicom.
Kako ću? Pokret ruke prati širok ženski osmijeh. Njena majka.
Krećem. Hrabrim se. Smišljam šta ću reći, a da ne ispadnem nekakav. Reći
ću... već sam na stubištu. Uzvlači me moja želja da čujem Nadin glas. – Dođi,
slobodno. Ti si Nadin drug – zvučnim i punim glasom pozva me njena majka.
Stajala je ispred vrata njihovog stana.
Pozdravljam, ko zna kako.
Ulazim.
Preparirani orao, u predsoblju, raširi nada mnom ogromna krila, a veliko
ogledalo mi reče da skinem s lica izraz djeteta uhvaćenog na kažnjivom djelu.
Žena, još joj ne znam ime, otvori jedna vrata, i cijela soba se ispuni Nadinim
licem. Nešto reče ona, nešto spetljah ja, ostadosmo sami, i ponovo mi se javi
slika suncokreta sa tamnomodrim leptirom. Nada se držala očima za moje oči, i
dok me tako gledala, ni u šta drago nisam mogao pogledati. Kad mi pogled
krene naniže, ona ga vrati na visinu svojih očiju. Ipak, vidjeh, Nada sjedi u
invalidskim kolicima....
Već je lipanj. Prozor je stalno otvoren. Miriše rascvjetala lipa. Sjedim s
Nadom kraj prozora. Sređujemo njenu zbirku lutaka. Donosim joj knjige, i cijele
grane proljeća. Čitamo. U njenoj sobi miriše cijela šuma. Nada ponekad zajeca.
Zadrhtim i ja s njom. Onda se oboje smijemo. Grlato. I lutke se s nama smiju, i
knjige plješću koricama...
Miriše lipa pod prozorom.

KUĆA U ČAMCU

Miriše proljeće nad razlivenom Savom. U vodu su zagazile i razbeharale

šljive. Čudna slika pod plodnim aprilskim suncem. U vodi je i dio glavne ceste.
Ritovi, njive sa pšenicom, voćnjaci, naši skriveni putevi kroz neprohodne
vrbake. Sve je pod vodom. Naš čamčić upravo plovi preko igrališta. Dženis ga
potiskuje zamasima lakog vesla. U poplavljenim njivama voda je mirna.
Tamnozelena na travnatim poljanama, a na oranicama ima boju zemlje. Dženis u
čamac ubacuje sve što misli da će mu trebati. Ili ono što će nekog obradovati.
Plastične lutke. Letvice. Kutije različitih oblika i veličina. Lijepe daščice. Nađe
se tu i poneka cjepanica. I cijela stolica. Sava diže i nosi sve što može plivati, i
ne pita šta je i čije je.
– Gdje ćeš staviti baba-Neru ako natrpaš pun čamac drangulija? – upitah ga
radosno. Jer, bili smo dio nestvarne slike sačinjene od vode, zemlje i sunca. –
Baba nije teška – odgovori Dženis loveći veslom neobičnu limenu kutiju.
Sinoć je Sava naglo nadošla. Dženisov otac je dežurao sa ostalim ljudima.
Nije mogao nagovoriti svoju majku, Dženisovu babu Neru, da napusti svoju
staru kuću okruženu vodom. Njena okućnica postala je malo ostrvo. Voćke oko
kuće već su do koljena u mutnoj Savi. Iz nakrivljenog odžaka, s kapom koju čini
rodino gnijezdo, izvija se i odmah ka vodi pada plavičast vrbov dim. Otvoren je i
prozor, okrenut suncu, i u okviru se vide bijeli jastuci. Baba prozračuje svoju
posteljinu. Ugledasmo je. Povijena, ali oštra u pokretima, svojim dvjema
ovcama nudi nešto u velikoj kanti.
Prije Dženisovog oca, krenusmo da babu prevezemo do njihove
kuće. Približavamo se.
U dvorište uplovismo čamcem. Dženis bira mjesto na kom će se najviše
približiti kući. Baba se pretvara kao da nas nije primijetila. Kao da se ne raduje
našem dolasku? A veliki pas, sav rundav i star, laje ozbiljno, domaćinski.
Dženis iskoči iz čamca, navuče ga na iznenađenu travu, okrenu se baki, pa
će s primjetnim ponosom:
 – Kako si, bako? Mi došli!
Iz blata se izvukoše muške gumene čizme na bakinim nogama, kanta pade
pred ovce, a suha usta zašuštaše:
– Gdje ti je otac?
– Radi.
– Hm... Radi!
Baka pogleda u ruševnu kuću. Podiže oči prema odžaku. Na njemu je
stajala roda sa grančicom u dugom kljunu.
– Pa, hoćemo li? – oprezno će Dženis.
– A kuća! – Nera će oštrije.
– Neće kući ništa biti. Vratićemo te čim se voda povuče.
Baka šuti. Okreće se ovcama. Nešto traži.
– Prvo ovce! – zapovjedi nam.
– Bako, mi ćemo dolaziti hraniti ovce! – buni se Dženis.
– Rekla sam: prvo ovce! Ni rat mene od njih nije odvojio, neće ni voda. Ne
znaš ti, sinko, šta je ovca.
Nema druge. Moramo voziti i ovce.
– Da im vežemo noge? – umiješah se i ja.
– Tebi ću ja jezik zavezati! – odbrusi Nera.
Valjda su i ovce shvatile da se ne vrijedi opirati, pa su sasvim poslušno ušle
u čamac. Mi smo im samo malo pomogli jednim štapom, kad baka nije gledala.
Kad ovce legoše među Dženisove naplavine u čamcu, on zadovoljno viknu: –
Hajdemo sada, bako! Žurio je, da iznenadi oca.
– Sad uvedi Kasana – baka će mirno.
– Ne može pas sa ovcama. Neka on čuva kuću. Donosićemo mu hranu –
buni se Dženis, ali uzalud.
Uvedosmo psa u čamac. Ovce ga se nisu nimalo plašile. I pas ih je gledao
sasvim prijateljski.
– Hoćemo li sada krenuti? – ponada se Dženis.
– Nećemo. Nađi mačka.
– Mačka? Misliš li da Kasan nema ništa reći mačku – zavapi
Dženis. – Nema.
Rastrčasmo se po ostrvcetu. Nema ga u kući, nema u šupi, u staji, na
tavanu, pod krevetom... Baka se nasmija kad ga nađosmo u čamcu. Ležao je
pored Kasana. Grijao se njegovom olinjalom bundom.
Dženis gleda Neru i ne smije ništa reći. Čuje se duboko nadiranje vode. Iz
potopljenog vrbaka oglase se vrbe.
– Kokoši – reče baka tiho, a lice joj se rascvate na suncu – povežite im
noge.
Na jednoj šljivi nađosmo komad kanapa i povezasmo noge kokošima.
Čamac je već bio pun. Dženis izbaci nekoliko daščica i kutija. Nikada se u ovom
čamcu nije našao čudniji teret. I začudo, ne bune se ni ovce, ni kokoši, ni pas, ni
mačak, iako im je već tijesno. Šta će biti kada u čamac uđemo još nas troje?
– Pričekajte – baka će odlučno, i ode u kuću. Dženis nemoćno širi
ruke: – Šta li će joj sad pasti na pamet?
Nismo dugo čekali. Jedva da smo pogledali oko sebe. Voda. Oko nas
moćna tamna voda. Učini mi se da je i Nerino ostrvce krenulo niz Savu. Plovi
cijela kuća, i mi s njom.
– Ovamo! – viknu baba.
Utrčasmo u kuću. Šta li to baba želi ponijeti?
Pored neravnog zida stajala je golema škrinja od drveta. Lijep predmet.
Oblik škrinje umanjivao je njenu veličinu. Izrezbarena je. Ubrzo saznadosmo da
je i teška. Krupne ruže i loze obavijale su bakinu škrinju. Mirisala je na dunje.
Baka je pazila da škrinju ne oštetimo. Kad je nježno naslonismo na vrh čamca,
Dženis jeknu:
– Bako, neće moći! Potopićemo se!
– Hoće, hoće – Nera će mirno.
Nekako namjestismo škrinju na sredini čamčića. Pod nju podbacismo stare
vreće. Na lijepi poklopac odmah se popeše pas i mačka. Ovce su se mirno
pribijale jedna uz drugu. Voda je utišala i kokoši. Ali, čamčić je već svom
težinom ležao na zemlji i teško će se moći pokrenuti. Dok smo pokušavali da ga
pomjerimo, baka je ponovo otišla u kuću. Neće, valjda, još nešto nositi?
Upinjemo se. Uzalud. Čamac se ne miče. Moramo nešto izbaciti da ga
olakšamo.
– Djeco! – zove nas.
Dženis poblijedi. Znao je dobro svoju baku. Kad ona što zakači, to se i
otkida. Ako je naumila da ponese cijelu kuću, ona će je i ponijeti. – Ja ne
smijem. Idi vidi šta je – Dženis će obeshrabren.
Sanduk. Ogroman sanduk. Pun posteljine i posuđa i stvari koje samo Neri
nešto znače. Pored sanduka stoji Nera i suhim ručicama stišće neobičnu kutiju
okovanu srebrom. U vratima se ukaza iznenađena Dženisova glava. Pogled mu
skače sa sanduka na kutiju.
– Nismo uspjeli. On je tu – Dženis će glasom u kom se moglo razabrati i
olakšanje.
– Ko je tu?
– Otac.
Istrčasmo u dvorište koje se očito smanjivalo. Sa svih strana, kao okrugli
kolač, nagrizala ga Sava. Sa istočne strane kući se približavao Dženisov otac.
Snažnim zamasima vesla vozio je njihov veliki čamac. Kad ugleda Dženisov
pretovareni čamčić, poče se smijati.
Pored nas se nađe i Nera.
Oči su joj pjevale.
Blago, ali pobjednički, naredi nam:
– Iznesite sanduk.
Izbeharale šljive su sve dublje gazile u vodu.
Kuća i baka dugo su se opraštale.

VESLO
 Na talasićima se prelamaju svjetlosne trake majskog sunca. Sava se vratila
u svoje pjeskovito korito. Vrbak je buknuo. Svijetli se vedrozelena boja lišća.
Šûme sokovi u mladim stablima. Raskriljuje se, raspjevava, cio vidik. Brodovi
sijeku maticu rijeke, bruje snažne mašine, pjene se vrhovi teretnih šlepova.
Mogli bismo naš čamac vezati za posljednji šlep, odvesti se uz vodu koliko
želimo, pa se odozgo spustiti, polako, mirno, mijenjajući vidik pred očima, do
naše obale. Kažem, mogli bismo, ali nemamo vesla. Ostavio sam ga sinoć u
čamcu, i sad ga nema. Bilo je to lijepo veslo. Lako. Jasenovo. Izradio ga stolar
Emin. Obojio plavom bojom.
Ribari su izvukli čamce na šljunkoviti sprud. Čiste ih. Krpe. Limenim
trakama zatvaraju raspukline. Miriše vreo katran. Čamci se njime premazuju.
Ribari galame. Pričaju svoje ribarske priče pune velikih neulovljenih riba. Oko
njih se vrzma Vedan zvani Tica. Taj dječak zaista ima na licu nešto ptičije. I to
ne pitominu i raskoš ptice pjevačice, već nešto grabljivo.
– Tica! – zovnu ga Dženis u naš čamac bez vesla.
– Šta hoćeš? – Tica će nepovjerljivo.
– Da te nešto pitam.
Tica ide prema nama. Ne žuri. Takav korak imaju lisice dok se približavaju
plijenu. U svakom trenutku spremne su odskočiti nazad, ili ustranu. Izbjeći
iznenadni napad. A baš takav prepad spremao je Dženis.
– Šta je? – upita Tica oprezno.
– Da nam posudiš jedno veslo. Može i dva. Hune je svoje veslo sinoć
ostavio u čamcu, i sad ga nema. Dženis govori sporo, gledajući Ticu pravo u oči.
– Nemam vesla. Dao sam ga Luki. Otišao u Brod.
– Onda ništa – Dženis će kao nezainteresovano.
– Poigraj se s nama. Hune misli da ti ne bi izdržao...
– Šta ja ne bih izdržao?! – junači se Tica.
Ništa ne razumijem.
Dženis otpočinje neku svoju igru.
– Hune i ja smo se kladili da ti ne bi mogao šutjeti ni pet minuta – Dženis
će lukavo.
– Zašto da šutim pet minuta?
– U tome i jest stvar. Jednostavno, da šutiš! Dženis oko njega plete svoju
mrežu. Nije mi jasno šta hoće. Ne miješam se, da šta ne pokvarim. – Dobijaš ovu
novu čakiju.
Dženis mu ispred nosa maše novom ribarskom čakijom. Izaziva ga. Na
nešto navodi.
– U šta se vi kladite?
– To za tebe nije važno.
– Samo da šutim? – Tica će glasnije.
– Da šutiš – Dženis odgovara mimo.
– A vi ćete pričati?
– Hoćemo.
– Nećete me zasmijavati?
– Ne.
– Nek Hune donese sat.
 Donesoh sat od jednog ribara.
– Stavi škljocu ovdje da je gledam!
Na dasci, pored sata, nađe se Dženisova ribarska škljoca sa drškom
okovanom sedefom.
– Spreman?
– Jesam.
– Sad!
I nastade tišina.
Talasići ližu stranice čamca. Tica izbečio oči. Stišće usne. Gleda sat, i
čakiju. I ja sam tih. Ne znam šta se događa. Dženis, pretvarajući se da mu je
dosadno, gleda tamo preko rijeke u ušorene slavonske kuće. Na Ticinom licu sve
je više čuđenja. Ni on ne zna u šta je upao, kakvu igru igra, ali, lice mu se opušta
dok gleda u novu čakiju. Još malo, pa će biti njegova.
Onda Dženis progovori obraćajući se meni:
– Hune, otiđi do Ticine kuće. U ovo doba njegov otac obično spava na
sećiji u kuhinji. Probudi ga. Polako. Nemoj čovjeka da prepadneš... Ticine oči
sve više krupnjaju. Grize svoju donju usnu. Samo što ne progovori. Počeo sam
razumijevati Dženisovu igru. Pošto je napravio pauzu da Ticu smori, on nastavi:
– Sinoć se njegov otac napio. Možda je zle volje. Budi pažljiv. Zamoli ga
da ti da plavo veslo od jasenovine. Sinoć ga je Tica donio. Možda je u šupi... –
Ne!.... Prebiće me! – prasnu Tica. Dženis se nasmija. Čakiju stavi u džep, a sat
prinese Tici pod nos.
– Šteta. Ostalo ti je manje od minute. Mislio sam da si tvrđi.... Hoćeš li sam
donijeti veslo, ili više voliš da nas dvojica pođemo s tobom?
– Sam ću – procijedi Tica.
– Požuri.
Tica ode uz obalu. Okreće se i gleda nas. Kao da ne može vjerovati šta se s
njim dogodilo. Ode čakija. Ode veslo. Izbruka se.
– Kako si znao? – pitam Dženisa sa zbunjenošću i
oduševljenjem. I sam se čudeći neobičnoj igri, on odgovori:
– Nisam znao.
Talasi snažnije zapljusnuše naš čamac.
Opet će s njima igrati plavo veslo.

TRI PUTA

Svi su već nešto uradili. Nešto veliko. Juče je Grdan preplivao Savu, bez
pratnje. Sam. Mihajlo je šlepom, sa svojim stricem, plovio čak do Dunava.
Stalno im priča o selima i gradovima koje je vidio na dalekom putu. Irfan je
skočio sa najviše skakaonice. Pravo na glavu. I ništa mu nije bilo. Isplivao je.
Rifo se, neki dan, popeo na vrh džamijske munare. I nije pao. Kaže da se sa one
visine, tamo preko rijeke, vide plavi vrhovi planina, a iza njih, u sivim maglama,
širi se daleki svijet. Opet će se popeti. I gledati.
 A on, Eso Kos, devetogodišnji dječak, ništa nije uradio čime bi se mogao
pohvaliti kad se predveče sastanu pod velikim topolama na obali Save. Četvrtak.
Pijačni dan u Derventi. Jutro čisto kao malo dijete dok spava. Prema gradu kreću
se cijele kolone seljanki u bijelim narodnim nošnjama. Zveckaju zvončići na
konjskim grivama. Skiče prasići u zapregama. Na glavama žena iz Slavonije
njišu se pune pletene korpe.
Pomiješan sa nepoznatim ljudima, konjima, zapregama i kamionima,
ovcama i mekim jutrom, ide i Eso Kos. Preko leđa prebacio đačku torbu. U njoj
ima hljeba, mesa, sira, i dvije rumene jabuke. Jutros su prema gradu otišle
njegova majka i tetka. Rekle su mu da čuva kuću, da nahrani psa i kokoši.
Krenuo je i on s namjerom da što dalje stigne, da vidi svijeta. Na stolu u
njihovoj kući leži presavijen papir, list istrgnut iz njegove sveske, i na njemu
piše: "Ne brinite se. Ja ću se vratiti."
Ide Eso Kos. Već je na vrhu uzvišice s koje puca širok vidik. Vrh fabričkog
dimnjaka izranja iz doline. U strani, po blagim padinama brežuljaka, svijetle se
kuće. Sunce se lomi na staklima. Primiče se gradu. Rijeka, mnogo manja od
njihove Save, teče ravnicom i dijeli grad na dva nejednaka dijela. Njena voda
jednom će biti Sava. Susreće sve više nepoznatih ljudi. Stranac dugih svijetlih
brkova pogleda ga pitomo i začuđeno. Kud je krenuo ovaj dječak s đačkom
torbom na leđima, i dokle će stići? A čarobne slike daljina smjenjuju se pred
Esinim očima, san ga vuče naprijed, u nove vidike, pred lica nepoznatih ljudi i
krajeva.
Miriše grad. Huči. Vika i žurba. Niko ne ide polako. Osim staraca, i Ese.
Na sajmištu, prije mosta, uz lijevu obalu rijeke, neobično šarenilo. Konji, volovi,
krave, telad, sve vezano za željezne stupove i grede. Na uzdignutim drvenim
postoljima prodaje se odjeća, obuća, drangulije i užad, alat i pletene čarape. Ima
svačega. I svakakvih ljudi. Jedan čiča, velik kao brijeg, ogromnog stomaka,
sitnom i mršavom seljaku daje novčanice, ovaj ih prebrojava, zagleda kao da im
ne vjeruje, trpa u njedra, pod prljavu košulju, a onda daje uzicu u šake
ogromnom čovjeku. Eso ide pogledom uz uzicu i dolazi do lijepe konjske glave.
Konj rže kao da zna šta se događa. Neće da se rastane sa ovim mršavim
čovjekom.
Krenu dalje. Da nađe izlaz iz grada. Prelazi most. Rijeka teče. Plitka je i
brza. I nijednog čamca na njoj nema. Esogleda po licima koja mu dolaze u
susret. Traži ono koje smije upitati gdje se izlazi iz grada. Mora dalje. Ni noge
ga još ne bole, a oči se nisu zasitile.
– Bako, gdje se odavde izlazi! – obrati se jednoj starici.
– A gdje ti ideš, sinko?
– Idem daleko!
– Daleko se može na sve četiri strane.
– Četiri puta?! – začudi se Eso.
– Četiri – potvrdi starica.
– A kojim se putem može stići najdalje?
– Eh, kojim.... Pravim. Pravim se putem može stići najdalje.
Jedan je put znao. Onaj kojim je došao. Pođe da pogleda tri nepoznata puta.
Probaće jedan, onaj pravi, i njime će krenuti dalje. Prije toga, odluči iznenada,
da pored mosta siđe na rijeku, pojede nešto od onoga što ima u torbi, da se
napije vode sa česme iz koje je neprestano tekla voda. Bistra. Hladna. Zvala ga.
Prvi put koji je vodio iz grada bio je sasvim blizu onog kojim je došao. I
zato nije njime krenuo. A bio je i previše ravan. Sasvim ravan, prav, i vruć.
Asfalt se razmekšavao i sijao na suncu. Mnogo je kamiona tutnjalo njime. Desno
od toga puta nizale su se zgrade kasarne. Eso se vrati na most.
Drugi put je krivudao kroz grad. I na njemu je izgubio najviše vremena.
Mamile su ga slastičarne. Mirisali kolači. A on novca nema. Ni paricu. Stajao je
pred izlozima. Gledao neobične i skupe predmete. Naročito su ga privlačili izlozi
sa ribarskim priborom. Maštao je o velikim somovima i štukama posmatrajući
lijepe štapove sa namotanim "silkom" na metalnom koturu. Tu su i varalice,
neobični mamci. Plastične ribice izgledaju kao žive. Teško se otkidao od tih
izloga. Lopte, kopačke, dresovi, mreže, hlače sa mnogo džepova, knjige pune
čuda, sjajnih korica, kožne đačke torbe... Prema ovim u izlogu njegova torba liči
na zgužvanu krpu. Izvuče se iz ulice, teško i sporo, i nađe se na otvorenom putu
S lijeve strane tog puta je velika bolnica. Od nje dopiru bolesni mirisi. A s desne
strane je groblje. Vrati se. Da pogleda i treći put.
Treći put stere se pored velike fabrike. Stabla topola u pravilnom rastojanju
čine hlad duž cijelog puta. Ovo je najlakši put. A on hoće onaj kojim se stiže
najdalje.
Vrati se na sajmište.
Već je opustjelo.
Smanjile su se i gomile lubenica.
Kako brzo prođe dan. A on još nije izabrao put. Privuče ga zelen zaravanak
uz rijeku. Tu će se odmoriti, razmisliti, a onda će krenuti dalje. Da se nagleda
svijeta.
Isprazni torbu. Slatko pojede preostalu hranu. Mogao bi se malo i okupati.
Oznojen je, umoran. I noge ga bole. Spusti se do vode. Svuče odjeću. Zagazi u
vodu. Plitka i topla. Nije kao Sava, ali odmara. Niže njega kupaju se neki
dječaci. Rado bi se s njima upoznao, ali ne zna kako.
Vrati se do torbe.
Obuče se. Opruži po travi.
Svijet mu se magli pred očima.
Zaspaće.
Ispod teških očnih kapaka vidio je tri puta. Jedan od njih mora izabrati.
Onim četvrtim, jednom će se vratiti. To je put za vraćanje.
Kroz san čuo je glasove. Dolazili su iz daljine. Njega su zvali ti poznati
glasovi, puni brige, i iznenađenja. Bio je to glas njegove majke, i tetke. A on je
putovao preko rijeka i planina. Gledao čudne ljude i predjele. Plovio je bijelim
brodom po najplavljem moru iz kog izrastaju kamena stabla. Čudno. I ribe imaju
krila, i lete iznad vode.
Probudio se u svom krevetu.
Sunce je već odskočilo.
U sobi je puno svjetla.
Prozor je otvoren. Njiše se bijela zavjesa.
Glava mu je bistra, ali kako? Nešto se tu ne slaže. Svašta je sanjao. Potraži
svoju torbu. Tu je. Sjeti se poruke na stolu. Jurnu u drugu sobu. Tu je i papir. Ni
pomjerio se nije. Brzo ga strpa u džep. Iz dvorišta dođe majčin glas: – Jesi li se
probudio, Eso?
– Jesam, mama!
– Sanjao si nešto lijepo? – mati je već govorila s vrata.
– Da. Mnogo lijepo.
I to bi sve. Mati ne reče ništa više.
Eso uze torbu. Otvori je. Na dnu su mrve.
Ponovo vidje tri puta.
I nasmiješi se.
Jednom, tačno će znati koji je pravi.
I njime će krenuti.
Daleko.

RIBNJAK

Bilo je to prošlog ljeta.

Dva dječaka, Edo i Mašo, bili su susjedi, i u igri prijatelji. Edo je povisok,
jake građe, nikad do kraja otvoren. Od oca trgovca naslijedio je strast za
trgovinu. Prodavao je sve što se u našim prilikama moglo prodati. Sličice,
igračke, jeftine romane, kutijice, nožiće, olovke... Ni iz jednog posla, ni iz igre,
nije izlazio oštećen. U svakoj razmjeni, i prodaji, neobično je uživao.
Najobičniju stvarčicu, bez namjene i bez ljepote, znao je tako nahvaliti i
precijeniti da su se lakovjerni otimali za nju. U takvim prilikama držao se kao da
ti čini golemu uslugu dok za bezvrijednu stvar prima pretjeranu cijenu. A Mašo?
Mršav i bolešljiv. Bez oca. Uvijek se osjećao zbog nečega krivim. Mogli smo ga
bez velikog truda ubijediti da je on kriv što danas pada kiša, što je Sava
poplavila ritove prije vremena... Rastuživalo je to lice vječnog krivca.
Nagovori Edo krhkog Mašu da zajednički naprave dobar
posao. Okretan i preduzimljiv, lukavo škiljeći, gledao je Mašu:
– Moći ćeš sebi kupiti knjige. I na vašaru ćeš se provesti kao niko
tvoj. – Šta ćemo raditi?
– Skoro ništa. Treba se samo sjetiti – reče Edo kuckajući se prstom po čelu.
– Kako? – pita Mašo već preplašen od iznenadne sreće. Edo šuti. Gleda ga. Pravi
se važan.
– Otvorićemo ribnjak – reče polako, uživajući u svom glasu.
– Ribnjak?
– Da. Ribnjak.
– Kako? Gdje?
– Pođi sa mnom. Pokazaću ti.
Brzo skrenuše sa glavne ceste. Udariše utrtim kolskim puteni prema potoku
koji se uliva u Savu. Potok je zarastao u stare vrbe, trnje i ostruge. Kad dođoše
do prvog izvora, prođoše kroz stari voćnjak, pa se uputiše prema napuštenoj
kući. Naprijed ide Edo dugačkim sigurnim koracima, za njim poskakuje Mašo,
zadihan i uzbuđen.
– Ovdje, – pokaza Edo staro, napušteno pojilište.
Jedva se probiše do velike jaruge. To je živa voda, sa izvorom koji ne
presušuje ni za vrijeme najvećih vrućina, ali zapuštena. I kuća je takva, nagnuta
jednospratnica od cigle, i velika drvena šupa, i voćke oko kuće. Sve nagnuto, bez
ljudske ruke. Stakla na prozorima su polupana, a krov provaljen.
– Ni ove godine ovdje se niko neće pojaviti. Njih više nema, a sin živi u
Kanadi – reče Edo zadovoljno.
– Moramo očistiti pojilište. Plitko je – reče Maso kao da se izvinjava što je
pojilište plitko.
– To ćeš ti učiniti, a ja ću nabaviti mlade šarane.
– Ako me neko vidi?
– Reci da tražiš rovce. Snađi se.
– Ko će ti dati mlade šarane?
– To je moja briga. Ti samo očisti jarugu. Iskopaj što dublju, i šira.
Donijeću mnogo šarana. Priznaj, ideja je dobra. Tu će rasti, debljati se,
krupnjati, onda ćemo ih zajedno povaditi i prodati gostioničaru Fiki. Ne mogu
nam pobjeći, ne treba ih čuvati, a niko se neće sjetiti da tu ima riba, i to mnogo.
Ti ćeš im ponekad donijetu šaku pšenice i kukuruza. Dogovoreno?
– Dogovoreno – potvrdi Mašo.
– Onda, sutra počni kopati, a ja ću, kad ti završiš, donijeti
ribice. Vratiše se.
Mašo je danima uređivao budući ribnjak. Lopatu je skrivao u visokoj
travuljini. Bježao je u napuštenu kuću kad se pojavi slučajni prolaznik, ili nijemi
Matan, vječna skitnica. Edo je donio mlade šarane, i nikad se više nije pojavio.
Bavio se drugim poslovima, i igrama. Znao je da se Mašo ne odvaja od njihovog
ribnjaka.
Sjedi Masšo kraj vode, sam, širok vidik puca od napuštene kuće. Sanja.
Množe se želje. Kako će se mati obradovati kad joj pokaže knjige za novi
razred. A tek sestra! Ako dobiju dovoljno novca (pri toj misli dječak ustaje,
prilazi vodi, da mu je vidjeti kolike su ribe, jesu li porasle?), kupiće sestri bijeli
šal. Lanjske zime je željela bijeli šal. Ali, tek je kraj maja. Ima još mnogo dana
do vađenja ribe. Kako sporo teče vrijeme. Sporije od Save, po kojoj, eno, plove
lađe i čamci, i djeca se već kupaju, od jutra do mraka. I niko se ne pita gdje je
on.
Kad god je mogao, iskradao se iz kuće, donosio ribama komade kruha.
Bacao je u vodu grumenčić za grumenčićem, i lica puna nade gledao kako već
porasli šarani izranjaju na površinu i otimaju se za hljeb. U vodi je vidio plavi
odraz neba. Jedan bijeli oblačić je ličio na mlado slonče. Takvih će biti na
vašaru. A preko svega, kao tanka zastava, lepršao je sestrin šal, bijel, lak i topao.
Jednom, dok je sam obilazio ribnjak, znatiželja ga povuče prema
napuštenoj kući. Bi li? Smije li? Priđe raspuklim vratima. Otvorena su. Vjetar ih
godinama otvara i zatvara. Sa niskih tavanica visi paučina. Po podu tragovi
ptičijih pera. Sove. I sad su tu. Skrivaju se. Možda u tami odžaka. Iz
razobličenog predsoblja drvene stepenice vode na sprat. Miriše na samoću i
tugu. Pamti Kovačeve, naročito sijedu ženu s preslicom u rukama. Kao da je
živjela samo u toj slici. Ruke srasle s preslicom. Krenu uz stepenice. Škripe.
Jedna daska je trula. Na tom mjestu prokišnjava. Pogleda gore. Kroz strop i krov
vidi se komadić neba u obliku lista topole. Rêže daske pod bosim nogama kao
da grde uljeza. Vrata na gornjim sobama nema. Neko poskidao i odnio. Komadi
starog kreča pali su po drvenom krevetu bez posteljine. Pomjeri se krilo jednog
prozora. Ne, sve miruje, samo se nevidljivo stropoštava prema zemlji. Priđe
prozoru. Uplašen od onoga što je vidio kod ribnjaka povuče se dublje u sobu.
Srce lupa. Trese se stara kuća. Vrati se prozoru. Virnu. On je. Edo. Voda mu
iznad koljena. U rukama naročita mreža za hvatanje riba. Možda neće. Hoće.
Mreža je u vodi. Traži ih. Podiže mrežu. U pripremljenoj vreći nađe se nekoliko
šarana. Još dva puta Edo zahvati mrežom. Onda, sakri mrežu, vrati se po vreću,
baci je na leđa i krenu u pravcu Save. Mašo vidje kako njegovi snovi pucaju i
ruše se kao ova napuštena kuća.
Istrča napolje.
Nešto se u njemu pokrenulo. Prvi put ne osjeća se krivim. Sve je vidio.
Pratiće ga.
Iste večeri i Mašo je, poslije silne borbe sa svojim stidom, otišao
gostioničaru Fiki. Fiko je nekad drugovao s njegovim ocem. Neće ga odbiti.
– Čika Fiko – drhtao je i blijedio Maso – da li vam je danas Edo prodao
šarane?
– Jest, sine, jest! A što pitaš?
– To su i moji šarani...
– I tvoji. Ne razumijem... Sve ti meni polako ispričaj.
Uz grcanje, crvenjenje, ali s nadom da će spasiti svoj san, Mašo ispriča
debeljuškastom Fiki sve od početka do kraja, i ovako završi:
– Nemojte mu davati pare, nego mu kažite da će sav novac dobiti pred
vašar. Onda pozovite i mene, i njega, i moj dio mi dajte pred njim. Hoću da mu
tada vidim lice.
– Vidi ti njega – nasmija se gostioničar – isti otac. E, da znaš, spremićemo
mu pravo iznenađenje. Ne brini, i pazi na majku.
Mašo se umiri. Odlazio je na rijeku, kupao se s vršnjacima, radovao se
svakom danu, popravljao očev stari čamac, i samo majka na njemu primijeti
promjenu. Kratak smiješak u uglu njenih usana, i ništa više. Šutjela je.
Događalo se da Mašo, iz daljine, primijeti Edu sa vrećom na leđima.
Sklanjao mu se s puta. Da se ne sretnu. U igri, Edo je znao iznenada se približiti
Maši, i smiješeći se upitati:
– Kako naš ribnjak? Još malo, pa ćemo vaditi ribu. Samo, nikom ni
riječi. I jednog jutra majka mu reče:
– Mašo, nešto te zove gostioničar Fiko. Kaže da dođeš večeras. Mašo se
okrenu na drugu stranu da mu mati ne vidi lice. Ako ga vidi, sve će pročitati.
Dječak otrča na rijeku. Sjede na čamac i zagleda se u vodu. Vidio je svoje, i
Edine šarane. I opet se bijeli šal razvi po nebu, i razlista se nova, čudesna knjiga.
Sporo prolaze sati. Vuče se dugi dan. Ne zna kud bi, i šta bi sa sobom.
Glavnom cestom začu se jeka. Trube kola hitne pomoći. Na bijelim kolima sjaji
se crveni krst. Kola se zaustaviše pred Edinom kućom. Eno, vode Edu prema
kolima. Kupe se ljudi. Raspituju. Šta se dogodilo?!
– Mašo, Edu je strašno izujedao bijesan pas! – reče mu
sestra. – Kako? Šta?
– Nosio je punu vreću riba. Pas je išao za njim. Bio je gladan. Kola
hitne pomoći opet jeknuše. Izgubiše se na prvom zavoju. Ljudi se
počeše razilaziti, a s njima i priča o dječaku, psu, i ribama. Mašo
ode na Savu da razgovara sa vodom.

SAN OBUĆARA RAMIZA

Na klupi pod lipom opet je živnulo. Bardan je bučan. Sa svojim susjedom,

obućarom Ramizom, odigrao je partiju domina. I pobijedio. Dva starca, ribar i
obućar, gledaju se kao pobjednik i poraženi. Iz kafane "Štuka" dječak im donese
kafe. Po kazni plaća Ramiz. Razmakoše se da naprave mjesta starom bakarnom
pladnju.
– Kako tvoja radnja? – upita Bardan.
– Dobro, radi se...
– A cipele? Pet pari cipela?
– Pa...
– Nisi prijavio krađu?
– Nisam.
– Oštećen si.
– Može biti.
– Čudan si. Zar nećeš kazati ni starom Bardanu? Ima tu
nešto. – Ima – potvrdi Ramiz.
Bardan čeka da Ramiz progovori, a Ramiz čeka da mu se domine slože.
Progovori li, opet će biti naveden na gubitak. Bardan zna da njegov susjed
govori kao da ekserčiće zakiva u tvrd đon. Tu ni riječi ne smiju propuštati vodu,
i ne smiju se raspasti pri prvom prelaženju kroz posavsko blato.
Ramizu se čini da će izgubiti i ovu partiju, ali ne može
uzmaknuti. – Možda i nisam pokraden.
– Pa gdje su cipele?
– Otišle niz cestu sa drugim cipelama.
– Ne razumijem.
– Ni ja.
Ramiz malo pošutje, pa se otvori:
– Bila je noć. Mjesečina. Da igle bereš. Sjedim kraj prozora. Sam. Gluho
doba. Ne čuje se ni pas, ni čovjek. Nebo došlo duboko. Miriše tišina. Raskrilim
prozor, onaj iznad radnje. Sobu ispuni svježina. Ne spava mi se. Nesanica. A
možda i sanjam.
Onda sam ih čuo. Dolazile su od čaršije, preko mostića. U njima su morali
biti vojnici, cijela kolona vojnika. Huk ravnomjernih koraka se približavao.
Škripao je šljunak. Zatutnjale su ispod mojih prozora. Bez vojnika. Prazne. U
koloni po jedan. Desna. Lijeva. Prolaze prazne vojničke cokule kraj moje
obućarske radnje. Otišle su dolje, niz Savu. Na pravilnim razmacima, izvan
stroja, išle su oficirske čizme, visoke, oštrog pokreta. Sve prazno. Zanijemio, iza
pritvorenog prozora, ja gledam. Pune mjesečine jedne su hramale, zaostajale,
kidale stroj. Primakoše im se one lake, komandirske, nešto im rekoše, pa i one
uhvatiše korak. Na kraju kolone bilo je i rasparenih. Išla je lijeva bez desne,
desna bez lijeve, napornim zamasima, kao da se vojnici, koje ja ne vidim,
naslanjaju na štake. Iza njih su, zatvarajući kolonu, prošle još jedne visoke
čizme, nisu im dale da se odmore.
I, opet se sve utiša, osim u meni.
Dolje, u prizemlju, u mojoj radnji, čujem korake. Uznemirile se. Sišle sa
polica. Hoće napolje. Pogledam prema tvojoj kući, komšija si mi, tvoj se prozor
ne otvara. Nad cijelim krajem tišina. Ni pas da zalaje, ni pijetao da kukurikne. A
gore se smiju zvijezde. Ne znam jesam li budan, ili sanjam.
Polako, da ne povrijedim tišinu, opet raskrilim prozor. Mir na krovovima. I
Sava šuti. Samo se ja sa sobom razgovaram, i dozivam se šapatom. Da se ne
izgubim.
Opet čuh, i vidjeh.
Od Pjevalovca prema čaršiji idu dva para gumenih opanaka. Idu, pa
zastanu, a onaj desni par, kad korača, zanosi se i naginje. Smio bih se zakleti da
sam ih poznao. Onaj što se u hodu zanosi, i ti znaš ko je, a ovaj od mene, bliže
mome prozoru, sigurno je njegov drug Martin. Odoše prema čaršiji, a mene
ostaviše da se čudim, i sam računam šta se to događa.
Ne potraja dugo, na glavnu cestu, sa Save, pomoli se grupa ribarskih
čizama. Do kukova visoke, mokre. Jedne skrenuše u tvoju avliju. To si bio ti.
Pomislih, šta će biti ako ja više ne mognem vidjeti ljude, nego samo njihovu
obuću. A i to može biti. Priznaj da može. Napregnem se, gledam, ne varam se, u
tvoju avliju ulaze prazne čizme, a tebe u njima nema. Htjedoh doći do tvojih
vrata, probuditi tebe i Žižu, vidjeti šta je s tobom, ali se ne pomakoh. Noge me
ne drže.
Samo da svane, mislim. Biće opet ljudi u obući, samo da svane. Od čaršije
se opet nešto pomoli. Idu u grupi, ne žure, jedne dobre muške cipele, od prave
kože, one teško koračaju kao da čovjek nosi kofer. Uz njega su ženske cipele,
oštrih peta i lakšeg koraka. Između njih, između dvojih dječijih cipelica,
staračkim korakom idu meke platnene cipele. U njima je morala biti neka starija
žena. Cijela porodica. Pokušavam razabrati ko se to kući vraća, jer mi se činilo
tako, da se vraćaju. Ti to, može biti, nisi primijetio, drukčije ide obuća koja se
vraća, a na svoj način ona koja odlazi. Ispred njih iz jedne avlije iziđoše stare
nanule, stadoše časak s njima, pa presjekoše cestu, odoše u drugo dvorište.
Nešto kasnije, pod mojim prozorom, zaustaviše se ženske sandale, i nove
cipele kakve danas nose mladići. Stoje, pa se pokrenu, nagnu se, ženske sandale
oslone se na prste, pa im se težina opet spusti na pete. Jedne uz druge, kao da su
ljudi u njima, zagrljeni, odoše prema Savi.
Buka u mojoj radnji opet se pojača. Sišao bih da ih smirim, ali ne mogu.
Vidim, nikog nema, a vrata se otvaraju, izlaze napolje cipele koje sam
popravljao, i odlaze prema kućama svojih vlasnika. I kako da ih pitam jesu li im
se cipele vratile. Šta će ljudi misliti o meni. Sutradan, baš one cipele koje sam
vidio da odlaze, nisam našao u radnji.
Obradovah se kad u obući ugledah ljude. Ne mogu se te ljepote
nagledati. Bardan šuti. Gleda u svoje poderane cipele.
– Da odigramo još jednu? – upita Ramiza.
Na izlizanoj dasci klupe pod lipom domine opet počeše tražiti svoj par.

BANICE

Milanu Brujiću
Toplo veče kod moga druga iz zavičaja, arheologa Adema Šančića, završilo
se neobičnim darom, koji ću, evo, s vama podijeliti. Otprilike u ono doba kad je
vrijeme djeci da spavaju, u neveliku sobu, pretvorenu u kućni muzej i biblio teku,
utrčala je Ademova kćerka Denisa, desetogodišnja djevojčica, sva razigrana kao
majski leptir, a leptiri su najnježniji smijeh prirode, uskočila u očevo krilo,
čupnula ga za krupan, već posijedio brk, i rekla:
– Došla sam po svoju priču...
U tom trenutku otkrio sam da je Adem naučio svoju djevojčicu da svako
veče, ili bar kad god može, uzme svoju priču. A to uzimanje i predavanje priče,
između oca i kćerke, vršeno je tako prirodno, kao kad pada topla ljetna kiša na
cijelu njivu rascvjetalog lana, kiša od koje se dobija nova snaga i svježina.
– Počeli smo pričati priče o zanimanjima – reče Adem
kćerki. – Sinoć su kovali kovači – zacvrkuta Denisa.
– A večeras?
– Večeras... će biti priča o tvom zanimanju – i tanki prstići zamrsiše drugi
brk.
– Ja sam po zanimanju tvoj tata – našali se Adem.
– I šta još?
– Arheolog.
– Ti radiš u muzeju, a tamo je sve staro.
– I lijepo – dodade Adem.
– Kad si ti to počeo raditi?
– E, to je duga priča.
– Neka je – reče djevojčica odlučno, i udobnije se namjesti u očevom krilu.
I sam se, oponašajući djevojčicu, promeškoljih u naslonjači, probudi se i moja
znatiželja, pogledom ohrabrih Adema, mada njemu moja pomoć nije bila
potrebna.
Priča je mogla početi.
– Kad se niz brežuljke Bukvice, širokom makadamskom cestom, spušta u
Dubočac, na onom mjestu s kog se otvara širok vidik sa dubočkim kućama
grupisanim u dolini, sa vijugavom Savom koja izranja iz ravnice, očeše bosanska
brda, i tiho nastavi put prema Brodu, sa širokim pojasom slavonskih žitnica,
ispresijecanih kanalima, s tog mjesta koje nam oči napuni ljepotom, može se
primijetiti nevelika visoravan iznad Save, sada pošumljena borovima i jelama.
Središnji dio te nevelike visoravni zauzima nogometno igralište. U cijelom kraju
nema igrališta na tako neobičnom mjestu. To brdo koje se talasasto veže s
drugim bregovima zove se Banice. Nekada su Banice bile ničija zemlja, mada je
i u vrijeme mog djetinjstva postojalo igralište, sa živim, često tragičnim
utakmicama. Istočna strana tog brda, prije nego što je oplemeniše jele i borovi,
bila je obrasla grmovima divljih malina i cijelim šumarcima glogova i trnja. U
samom podnožju te strane Banica ima lijep izvor pitke vode, a oko tog izvora
ispletene su posebne priče. Banice, a naročito njihova istočna strana, bile su,
pored ostalih, mjesto naših igara. Privlačila nas je ta zadivljenost ničije zemlje,
nedirnutost cijele strane brda koju smo mogli do mile volje istraživati i razviti
svaku igru u koju bismo se upustili. Banice su imale samo jednu manu:
na brežuljku prislonjenom uz naše "igralište" bilo je veoma staro groblje. To
groblje nas je plašilo, i privlačilo, i opominjalo, skupa sa Savom koja ga skoro
dodiruje, na mnoge stvari koje tada nismo razumjeli. Ali Banice su za sve nas
bile mnogo više od običnog brda, ravno odsječenog u najvišem dijelu, jer su nas
privlačile svojom velikom tajnom. A gdje su tajne i nedirnuta mjesta, gdje
plamti mašta mnogih generacija ribara i lađara, gdje se u svakom času može
dogoditi čudo, tu su i djeca. I mi smo bili tu na Banicama, raspaljivali smo priču
koja stoljećima tinja, niti se gasi, niti bukti pregolemim plamenom, očekivali
smo da mi budemo ti sretnici koji će jednom zauvijek otkriti punu priču o
Banicama, i dati joj konačan oblik.
A priča, onim svojim najtanjim plamičkom, tek tolikim da se može održati
u životu, kaže: to neobično brdo iznad rijeke zove se Banice, dakle sasvim
neobično za naš kraj koji nikada, bar koliko pamte naše glave, nije imalo ni
banova ni banica, ni careva, ni carica, a kraljevi su ovdje prolazili samo u
pričama i legendama, ali priča kaže da su baš ovdje, u ovoj zemlji, brdu, ispod
ostruga i trnja, sahranjeni ban i banica. Prije nego što su njih sahranili, ban i
banica su zakopali, tu negdje, sasvim blizu, svoju zlatnu kočiju. Ta zlatna kočija
zakopana pod gustom travom Banica predmet je starih maštanja i želja, i nema
čovjeka u cijelom kraju koji bar jednom nije poželio da uzme lopatu u ruke i da
preturi cijelo brdo. I još više: priče o zlatnoj kočiji su se raširile i namnožile, i
stoljećima su održavale vedar duh i nadu i onom najsiromašnijem dubočkom
ribaru, u trenucima kad mu je kuća bila prazna, a Sava zaleđena. Sve se moglo
zalediti, svega je moglo biti i nestati, samo je priča o zlatnoj kočiji uvijek bila
raskošna i mlada, i neprolazna.
I mi uzesmo lopate i krampove, da prekopavamo Banice, da tražimo zlatnu
kočiju.
– Udarićemo ovdje – reče Milkan sa žarom u očima, i pokaza tvrdo mjesto
ispod grma glogova.
– Potkopaćemo grm. Ko zna na čemu su ovi glogovi izrasli – prihvatam i
podupirem Milkanove riječi.
– Ademe, moja baka kaže da su tu gore nekada bile kuće, nekoliko velikih
kuća opasanih visokom drvenom ogradom. Sve su nastradale u požaru, i onoga
koji je podmetnuo vatru, a bio je to sluga kod Kazanferovih, narod je prokleo u
jednoj pjesmi koju moja baba zna...
U to avgustovsko predvečerje, a bili su prvi dani avgusta i odlučili smo
kopati cio mjesec, da bismo se iskrali neopaženi sa Save, rekli smo drugim
dječacima da ćemo otići na pecanje s onu stranu rijeke, na kanale gdje u ovo
doba ima malih somića.
Milkanu sam vjerovao. Bez ostatka. I čudio sam se tom našem tihom
sporazumu, jer mi Milkan u svakodnevnim igrama nije bio najbliži, ali je to
postajao u svakoj važnijoj situaciji. Nismo još znali kako ćemo našu tajnu
sačuvati od dječaka iz Donje mahale, jer su Banice uvijek bile njihov teren, i kad
je dolazilo do razmirica i obračuna, niko od nas Gornjaka po Banicama nije
skitao bez straha.
Milkan pljunu u šake, zamahnu teškom krampom, i odvali se prvi grumen
tvrde baničke zemlje. Iznenadi se stara gusta trava jer ne pamti kad je posljednji
put, na ovaj način, neko remetio njen zeleni mir. S lopatom u još nezaposlenim
rukama stojim iza Milkana. On uzmahuje s nesmanjenom žestinom, sijevaju
iskre pri dodiru željeznog lista krampa i kamena. Kad god udari u nešto tvrdo, a
to su najčešće neveliki kameno vi, oba se obrađujemo, jer tu, u toj tvrdoj zemlji
koju načinje naša dječačka snaga, tu je skrivena golema tajna, i svaki udar
krampa može je dokučiti. Mi ne znamo koji će to udar biti, i da bi se dogodio
onaj pravi, moramo učiniti hiljade praznih zamaha.
Zadihan, obliven prvim znojem, Milkan se sklanja da ja lopatom izbacim
zemlju. Još se nismo kako valja ukopali u brdo, još miruje glogov grm, i
grebemo sasvim plitko, po površini naših želja, a već saznajemo da je mnogo
lakše maštati i sanjati nego stvarno potkopavati Banice. Zemlja je tvrda, danima
nije vidjela kišu, i ona će stalno ispitivati tvrdoću naše namjere. Hrabrimo se
pogledima iz kojih polako nestaje prvotni žar, curi znoj niz kičmu, prsa se nadi
maju, kramp i lopata govore sve tiše. Zurimo u načeto brdo, u njegovu tamnu
dubinu. Jednom, vjerujemo, dogodiće se bljesak.
– Vruće – reče Milkan i majicom obrisa svoje vruće čelo.
Za drage igre predvečerje je sasvim prijatno, i onome ko ne radi naš posao,
vruće nije bilo.
– Još ćemo malo – dašće hrabreći nas – pa ćemo se odmoriti. Sutra ćemo
nastaviti. Moramo zaći ispod ovog grma.
Milkanov kramp opet sijevnu, ali ga sada nije nosio silan polet, nego
umirena i jasna volja. Snaga se poče sama raspoređivati. I kao da je sreća htjela
da nas malo ohrabri, da nas nagradi za naš trud, kramp udari u nešto tvrdo,
odskoči iz Milkanovih raku, zapali se ramena iskra, i brzo nestade. Prvo trnci
radosti prostrujaše kičmama. Uplašismo se naših misli. Nije moguće. Lopata i
kramp otkopaše neveliku željeznu kuglu.
– Topovsko đule – zadrhta Milkan. Uzeh ga u rake, pa ga dadoh Milkanu
da ga i on malo drži.
– Niko nam neće vjerovati.
– Nikom nećemo ni govoriti.
– Gdje ćemo ga sakriti?
– U našoj šupi – rekoh. – Sutra ću očistiti našu šupu. Mati mi već dugo
govori da to uradim. Tamo ćemo ga sakriti.
– Ovdje se nekad pucalo. Zamisli, Ademe, da naiđemo na cijeli
top! – Ko zna šta zemlja čuva.
– Kako ćemo ga donijeti do kuće? Vidjeće nas.
 – Zamotaćemo u moju košulju. Smrkava se.
Još se rumeni zapad, mada se sunce više ne vidi. Umorni, ali vedri, noseći
kramp i lopatu, i svoju ojačalu nadu, silazimo s Banica.
Milkan se trudi da ide pravo dok nosi, u košulju zamotano, teško topovsko
đule. U uznemirenoj mašti gruhaju stari topovi. Ovog časa neko pobjeđuje a
neko gubi presudnu bitku.
Prošavši kroz nemirnu noć punu fantastičnih slika ispunjenih
nevjerovatnim oblicima kakve može izgraditi samo zatalasana djetinja misao,
ustao sam ranije nego obično, i našao se u staroj šupi. Šupa je izgrađena od cigle
i drveta. Zbog starosti, kao da ih više nije vezivala zajednička svrha, cigle su
bježale od direka i drvenih makaza u zidovima, a drvo se izmicalo od cigle, pa
se sva šupa šarenila od rupa i duguljastih praznina kroz koje je sjeklo jutarnje
sunce. Mlazevi svijetlih traka presijecali su šupu. Začepio sam ono što sam
mogao, ispravio što je bilo nagnuto, izvezao troja kolica smeća, oprao veliku
drvenu stalažu na kojoj su zveckale staklenke. Dođe i Milkan noseći na licu
tragove nemirne noći.
– Gdje je? – upita s vrata.
– Ko?
– Đule!
– A, evo ga.
– Ovdje će mu biti dobro – reče Milkan, i namjesti đule na najnižem
pregratku stalaže.
– Danas nastavljamo.
– U isto vrijeme.
Kopali smo.
Pao je glogov grm. Zemlja se odronila, i malo je nedostajalo da me zatrpa.
Iskopali smo dva duboka poprečna kanala, načinili mali lavirint. Tri dana nismo
ništa našli. Smjenjivale su se crnica i crvenkasta ilovača, pa mekša pjeskulja, u
ispitivanju naše snage. Četvrti dan, sjedimo kraj izvora u podnožju Banica, još je
vruće, alat miruje u travi, nismo ni počeli raditi, a Milkan me gleda, i vidim, bez
riječi me pita: vjeruješ li još uvijek? Šutim i ja, a moje mu lice odgovara da
vjerujem. Gledam u brdo presvučeno travom i grmovima, i vidim, ali ne očima,
nego ubjeđenjem koje je satkano od priča i snova, vidim zlatnu kočiju izgrađenu
od najfinijeg zlata očvršćenog mojom nadom i desetinama priča koje je opisuju.
Te priče vide svaki njen detalj. U zimskim noćima okreću se četiri velika zlatna
točka, svijetle se rumenkasti paoci, i glava točkova glatko klizi oko snažne
osovine. Okreću se četiri zlatna točka, prolaze kroz mutno vrijeme, izranjaju iz
guste savske magle, neukaljani i neoštećeni sijeku debelo martovske blato.
Njihov bljesak osvjetljava cijele vjekove mraka.
– Ademe, vidi! – gurnu me Milkan. Niz brijeg, prema izvoru, išla je Dina,
naša vršnjakinja. Nosila je limenu kanticu. Dina je imala novu haljinicu posutu
crvenim cvjetićima. Ona je uvijek više činila nego što je govorila, pa se ne
iznenadismo kad nam reče:
– Ja ću vam donositi vodu.
– Šta će nam voda? – odgovori Milkan čineći se kao da ne zna o čemu je
riječ.
 – Znam šta radite. Donosiću vam vodu.
Nije vrijedilo skrivati se. Dina je znala. Nismo se mnogo protivili.
Naprotiv, bilo nam je drago, mada to nismo rekli. Ona je naše trenutke slabosti
prekinula na najljepši način. Ulila nam je novu snagu. Tako je Dina ušla u igru
ulažući u nju svoj dio.
– Možda ćeš nam ti donijeti sreću – rekoh Dini. – Odredi mjesto na kom
ćemo kopati.
– Tamo – Dina pokaza rukom grm divljih ruža.
Krenusmo prema grmu, a ona nam odmah donese hladne
vode. Horni i osvježeni udarismo ispod ružinog grma.
Frcaju kamenčići, odvaljuju se komadi ilovače, uranjamo u zemlju, u njena
nedirnuta mjesta. Svako ulijetanje krampa u sve vlažniju glinu doživljavam kao
skidanje slojeva neke stvrdnute tišine. Nailazimo na tanku vodenu žilu, ne deblju
od prsta. Miriše vlažna zemlja. Dina, sa svojom haljinom od bjeline i cvjeća, kao
leptir kruži oko grma, napaja nas i vodom i onom uznemirenošću koju osjeti
dječak u blizini ženskih pokreta i mirisa, još nedokučenih i tajnovitih, pa i oni
mame i zovu, traže da se osvoje i dožive.
Vrh krampa zakači za nešto što nije zemlja. Metalni dodir. Po zvuku udara
i Dina osjeti da se nešto događa.
Uzbuđeni odgrćemo. I alatom, i golim rukama. Ukaza se alka boje zemlje.
Sve što je u zemlji prima njenu boju, osim zlatne kočije. Opkopavamo. Izrasta
polulopta velika kao najveća bundeva. Već se javljaju znaci straha. Bomba. Šta
ćemo ako ovo bude bomba? Otkopavamo samo rukama i drvenim klipovima.
Šta god bilo, širi se zvonasto. Sve pažljivije, i nježnije, odgrćemo zemlju.
– Zvono! – kliknu Dina.
– Jest, zvono! – Milkan će sa olakšanjem.
– Šta je pod njim?
– Izvalićemo ga krampom.
Pažljivo, zabih list krampa pod ivicu zvona.
Prihvati i Milkan. Povukosmo. Izvalismo ga. Znoj kapa niz lica. Zvono je
puno zemlje.
– Pazite na klatno. Nemojte ga oštetiti. Odoh po vodu da ga operemo. Dina
odleprša prema izvoru, a nas dvojica počesmo drvenim klipovima odvaljivati
komadiće zemlje iz kruškastog zvona. Kad smo ga olakšali, iznesemo ga na
travu. O uzbuđenja! Na baničkoj travi stoji iskopano zvono. Čistimo ga, ribamo,
kupamo. Ukazuje se bronzani sjaj. U ušima odjekuje mjedeni zvuk. Milkan ga
podiže za alku, zaljulja ga, klatno poče da udara, i naša se tajna istog časa
rasprsnu. S tragovima zemlje, razliježe se glas probuđenog zvona. I nismo dugo
čekali. Sa Save, i sa igrališta, dotrčaše dječaci. Čuđenje. Objašnjavanje.
Raspričala se i Dina. Zarumenjela se. A i oni cvjetići na njenoj haljini oživjeli i
zamirisali.
Milkan i ja kroz alku provukosmo dršku lopate, pa između sebe ponesosmo
zvono niz Banice, u našu šupu. Klatno je povremeno udaralo u metalnu krušku,
pa su ljudi izlazili iz dovorišta da vide šta se događa, a djeca su pristajala za
nama.
Cijelim Dubočcem razliježe se glasna priča o iskopanom zvonu. Iste večeri
jedna priča reče da je to zvono s kule Kazanferovih.
Sutradan, nismo kopali sami.
Oko nas su se vrzmali znatiželjnici, upućivali nas gdje ćemo kopati, a bilo
je i onih koji se prihvatiše lopata. Primijetili smo, nedaleko od nas, kopaju dvije
grupe dječaka. Nadali su se zakopanom blagu starog Kazanfera, jer, gdje je
zvono, tu bi se moglo još štogod naći. Međutim, poslije prvih znojeva, odustajali
su, i odlazili na rijeku da se kupaju.
Dina nas nije napuštala.
Sljedećih nekoliko dana u našoj šupi, našem prvom muzeju, nađe se zarđala
sablja, kovane verige koje smo morali dovući na kolcima, dvije starinske sjekire,
cijev duge puške, golema čaura od topovske granate iz ovog posljednjeg rata...
Onda se naglo okiša.
Danima lije. Ne misli prestati. Raskvasiše se Banice. U kanale i hodnike
koje iskopasmo uđe voda. I voda je imala boju rđe. Nad rijekom je sijevalo i
gruhalo. Letjele su grane krhkih vrba. Klizilo je zemljište u stranama.
Mi se povukosmo u šupu. Tu je bilo suho i mirno, a taj neobični mir
dolazio je od starih predmeta kojima je šupa bila ispunjena. Takve predmete
nismo više tražili samo pod zemljom. Donosili smo korijenje neobičnih oblika,
stare i odbačene poljoprivredne alatke, ribarske mreže koje više nisu mogle
uloviti ribu, one stvari nejasnih oblika i namjene koje je voda oblikovala i
izbacila na obalu... Dina se ponašala kao domaćica naše šupe... I najednom,
raznoliki svijet predmeta oko sebe počeli smo posmatrati drugim očima. Otkri
vali smo vrijednosti i značenja tamo gdje ih naše oči prije nisu vidjele.
Nebrojeno puta stajao sam u šupi, u tom zatvorenom svijetu tišine, a on mi je
govorio da hiljadama godina spavaju čudni predmeti pod zemljom i čuvaju
čudesne priče koje još niko nije čuo, i nije po njima tumačio naš život na ovoj
lijepoj zemlji, punoj skrivenih kočija i nedosanjanih snova.
Zlatnu kočiju nismo iskopali, ali i sada vjerujem da ona postoji, i da će je
jednog dana, ko zna kada, otkopati neki dječak i djevojčica, i voziće se u zlatnim
kočijama mašte i čežnje za boljim životom.
Ili je, možda, bolje da se to nikad ne dogodi.
Tišina.
Slična onoj u Ademovoj šupi.
Njegova kćerka Denisa, po čijem je djetinjem licu priča ispisala svoje
svježe znakove, pogleda me kao neko strano tijelo greškom zalutalo u ovu sobu,
a onda sa pojačanim svjetlom na lijepom licu, reče mi:
– Dina je moja mama!

PREKO SAVE

Podne. Junsko. Nad krajem se plavi pitomo nebo. Grupice ošišanih glavica
vire iz vode. Kupaju se djeca. Čamci iza sebe ostavljaju trouglast trag. Odozgo,
iza starih mliništa, pomalja se brod.
 Svoj čamčić Neven svlači sa pijeska. Vraća se u Bosnu. Žuri da rijeku
pređe prije broda, i da ga malo vidi, iz blizine. Preko Save je krenuo s poslom.
Da staroj susjetki kupi malo šećera, i još manje kafe. Iznenadi se kad podiže
glavu s čamca i pred sobom, tu, sasvim blizu, ugleda Karamana. – Povuci jače
mali, i ja ću s tobom – zabrunda Karaman.
Nevenu ne bi pravo. Ništa ne odgovori. Ni hajde. Ni nemoj. Pogleda brod.
Primiče se. Brza "Kozara" sa dva šlepa. Karaman uđe u čamac i njegova strana
dobro potonu. Uđe i Neven, ali se pod njegovom težinom ne stvori ravnoteža.
Prihvati veslo, iskosi čamac, kradom, ispod oka, pogleda Karamana. Težak.
Čvrst. Onizak. Kratkih jakih nogu. Sjedi čvrsto, kao stari panj, i velikim
šaketinama drži se za stranice čamca. Niz snažan, debeo vrat, curi znoj. U
cijelom kraju nema jačeg čovjeka od njega. Kavgadžija i prznica da mu nema
ravna. Gdje je on, tu je rusvaj i pokora. Kupe se po prašini nedužni zubi. I
zanimanje mu je neobično. Bavi se preprodajom konja i goveda. Po selima, na
prevaru, kupi jeftinije, a onda na gradskoj pijaci proda što može skuplje. Pun je
prašine. Upravo se vraća iz neuspjele trgovine. Dva sitna oka uvukla mu se
duboko pod čeonu kost.
– Nek prođe brod! – naredi Nevenu.
– Da ga pogledamo iz blizine...
– Nek prođe – Karaman presiječe dječakov glas.
Ispravljajući čamac, Neven zagrabi vodu snažnije, pri tom se nagnu,
čamčić se zaljulja, malo vode se uli u njega, i skvasi se Karamanova nabusitost.
Plaši se vode. U dječakovim očima niče smiješak i brzo se izgubi. Sad je
sigurniji. U njegovim je rukama.
Brod se primakao. Velik i lijep. Vidi kormilara. Ravnomjerno bruji jaka
mašina. Siječe Savu po sredini. Čamac se njiše na valovima. Na šlepu, žena u
bijeloj haljini, po zategnutom konopcu širi rublje. Kao zastave njišu se bijele
košulje. Prolaze duge lađe.
– Sad kreni – reče Karaman mekše.
– Je li istina, Karamane, – ohrabri se dječak – da si ti najjači čovjek u
cijelom kraju?
– He, heee, istina je – isceri se on. Pitanje mu je, očito,
prijalo. – A znaš li plivati?
Šutnja. Pogleda Nevena, pogleda vodu, pa reče:
– Ne znam.
– Nimalo?
– Nimalo...
– A zašto si bolesnog Irfana izbacio iz kafane, kroz staklo?...
Karaman opet živnu, godi mu:
– Da ga naučim pameti.
– Došao je kući sav isječen i poderan. Osramoćen.
– Kako znaš?
Neven šuti. Čuje se veslo. Onda će čvrsto:
– Irfan je moj otac.
– He... he... – Karaman se glupo iskezi, htjede nešto reći, pogleda u vodu,
pa u obalu, prešuta.
 – Skidaj se! – naredi dječak i zaljulja čamac. Uli se voda. Čamac oteža i
dublje leže u Savu. Karaman ne vjeruje svojim ušima. Zar ovo dijete da mu
naređuje?
– Skidaj se! – ponovi Neven čvršće, zaljulja čamac, i još se vode uli u
njega.
Polako, kratkim debelim prstima, Karaman otpertla cipele. Svuče ih. Neven
ih zakači veslom, i jednu po jednu, baci u Savu.
– Dalje! – i opet zaljulja čamac. Karaman gleda oko sebe, ima li odakle
pomoći. Svuda voda. Nema. Nikakvo lukavstvo ne pomaže. Utopiće se.
Nespretno, zbunjeno, svuče kaput i košulju.
– Bacaj!
Karaman baci u vodu kaput i košulju.
Primicali su se obali. Čovjek zaškrguta zubima. Neven se naježi. Pomisli na
oca, pa opet zaljulja čamac. Sad se već Karaman nije smio naglo pomjeriti.
Učini li nagao pokret – potopiće se!
– I hlače – reče dječak praznim glasom. Nije uživao u svojim
naređenjima. Karaman se jedva izvuče iz prljavih i mokrih hlača.
I one se nađoše u vodi.
Gledao je dječaka, stiskao vilice. Ličio je na zvijer spremnu za skok. Neven
usmjeri čamac na ono mjesto gdje glavna ulica izlazi na rijeku. S tog mjesta vidi
se razvaljen prozor na kafani "Štuka". Ta slika mu uli novu hrabrost. Ljudi su se
okupljali na obali. Primijetili su da se nešto čudno događa. Znajući šta će mu se
dogoditi ako čamac dotakne obalu, dječak zaustavi čamac dovoljno daleko od
plićaka, i reče:
– Iskači.
– Duboko je – zareža Karaman.
– Nije. Ima dna.
Karaman pogleda dječaka, okrenu se prema obali, ugleda ljude kako ga
gledaju bez riječi, pa urlajući iskoči iz čamca. Duboko je. Voda se sastavi iznad
njegove glave. U zraku mu se grče dvije šake.
Dotakao je dno. Pjeni se voda oko nejga. Hvata se obale. Baulja
četveronoške. Guta vodu. Izašao je. Dašće. Pun je vode. Otežao, pruži se po
šljunku. Nikad ga niko u tom položaju nije vidio. Ne vjerujući svojim očima,
ljudi se spustiše niz obalu da mu pomognu.
Dok su jedni ispumpavali vodu iz Karamana, drugi su pomagali dječaku da
se sabere. Štitiće ga, bude li trebalo.
Karaman se pribrao.
Kosmata prsa snažno se nadimaju.
Sjede.
Oko njega i Nevena ljudi zatvoriše krug.
Gledali su se.
Neven, slabašni dječak, i Karaman, najjači čovjek u cijelom kraju. Karaman
ustade. Sporo. Teturajući. Priđe dječaku u kom je srce gruhalo iako je na
mršavom ramenu osjetio zaštitničku ruku ribara Ćamila. Pružajući svoju tešku
ručetinu prema Nevenovoj ručici, Karaman reče:
– Čovjek si.
 Svi su čuli.
Tišina.
I Sava šuti.
Krug se rastvori.
Karaman se sporim koracima uputi svojoj kući.
Ljudi odahnuše.
Nagnuše Nevenov čamac da iz njega izliju vodu.

FILIP

– Filip!
– Filip!
Vijest se pronijela školom.
– Zove nas nastavnik Reljić.
Onu riječ niko nije izgovorio, mada smo svi znali šta se dogodilo. Njen
smisao više smo slutili i osjećali, a malo, ili nikako, razumjeli. Poplašeni i
uznemireni pred prisustvom te riječi, kao ptice kad osjete opasnost, jatili smo se,
zbijali jedno uz drugo, gledali unezvijereno oko sebe kao da će se obličje te
riječi upravo pomoliti na vratima, i baš nama, koji još ništa s njom nemamo,
očitati lekciju.
Mnogi su se Dubočani mogli pohvaliti neobičnim moćima i vještinama u
različitim poslovima ali ono što je činio Filip nije mogao niko. Kad god je to
želio, mogao je navesti ljude da rade ono što on hoće. I sama njegova pojava, i
držanje, još iz daljine su uočavani. Visok i koščat, odjeven čisto i uredno, s
naročitim smiješkom starijeg čovjeka koji se u životu nije mnogo smijao.
Pričalo se da je bolestan.
U Dubočcu, gdje su promjene male i rijetke, pojavio se iznenada, bilo je to
prije tri godine, pored Save kupio komadić zemlje i tu sagradio skromnu, ali
ukusnu kućicu. Nije imao ni žene, ni djece. Kasnije, kad je kuća bila završena, i
još mirisala na svjež kreč i boju, došla je za njim sredovječna žena da mu pere i
kuha, i drži red u kući.
Mi, djeca, o njemu nismo znali mnogo. Načuli smo da je rođen u Dubočcu,
da je veći i bolji dio života proveo po bijelom svijetu baveći se čudnim
poslovima, i da se u rodno mjesto vratio da umre.
– Filip!
Sad ga je puna škola.
A prvi, i jedni put, prije mjesec dana, u razred na čas maternjeg jezika,
doveo ga Reljić. Filip je izbjegavao duge razgovore s ljudima. Šetao bi sam
pored rijeke, ili bi sjedio pred svojom kućom, na samoj obali, listao knjige, ili bi
jednostavno šutio zagledan u neke svoje slike i puteve. Mnogi su mu se, bez
uspjeha, pokušali približiti. Pokušali su i preko žene. Ali, u izmicanju, i
tajanstvenom skrivanju, Jozefina, tako se zvala, bila je vješta kao i on. U njihov
svijet se nije moglo ući, a to naši ljudi nikom ne opraštaju. Krenuše o njima
dvoma svakakve priče. Ni iz jedne Filip nije gledao svijetla lica. I, najednom,
evo ga u našem razredu.
Smiješi se.
Gleda nas. I mi njega gledamo. Sve je na njemu mirno i spokojno, i vitka
uspravna figura u crnom odijelu, i snježnobijela košulja sa zlatnim sjajem pod
grlom, i dugoprste šake sastavljene na prvom dugmetu kaputa, i srebrenasta
kosa, samo su oči kojim nas gleda, žive. Oči u koje se nije moglo gledati, a da ne
osjetiš kako te one vuku, vuku, uvlače te u sebe, i osjetiš kako im se predaješ,
sasvim poslušno, bez najmanjeg opiranja, postaješ ono što one hoće. Shvatili
smo. Priča o njegovim moćima nije izmišljena. Čudno smo se osjećali. Oduzeti.
U šta će nas pretvoriti? Reljić ga je predstavio:
– Čika Filip će nam pokazati neke svoje vještine.
Progovorio je.
I tom glasu smo odmah povjerovali.
Slijedili smo svaku njegovu riječ, i pretvarali je u djelo.
Nasmiješi se, raskravi nas, oslobodi, pa reče:
– Svi izvadite čakije, nožiće... Djevojčice neka uzmu češljeve, ili olovke....
On je govorio. A mi smo išli za njegovim riječima. Tonuli u čudan san. Dopirale
su do nas riječi o kobasicama, o gladi... Osjećao sam u ruci tu kobasicu koju,
vrlo gladan, moram zarezati i pojesti... Ali, on je naredio da niko ne smije
odrezati ni krajičak.
Probudi nas.
O, čudne slike!
Svi se držimo za noseve, a blizu noseva spremne su čakije i nožići, linijari i
češljevi...
Trenutak zbunjenosti.
Gledamo se.
Nosati Ivo bi se najviše najeo.
Prasak smijeha. Teče radost. Tu je i vidljiv trag straha. Šta bi bilo da je
neko, ipak, zarezao? Ruke lete prema nosevima. Čitavi su. Pun razred veselih
noseva.
– Ti, djevojčice, dođi ovamo!
Za Filipovom rukom krenu mršava Rina.
On uze dvije stolice sa naslonom. I već se pred nama događalo novo čudo.
Opirući se tjemenom i svojom debelom pletenicom o naslon jedne stolice, i
vrhovima peta o naslon druge stolice, sasvim mirno, vodoravno, ležala je Rina.
Gledamo. Ne vjerujemo. Filip pozva i debelu Dadu. Šta će sad? Dada se nije ni
sabrala od uzbuđenja, a već je sjedjela na trbuhu mršave Rine. Puknuće.
Prelomiće se Rina. Neće.
Siđe Dada. Probudi se Rina. Ne zna šta je činila.
Odahnusmo.
– Ti, dječače, ovamo!
Izađe Šerif, lukav dječak, jak i pun iznenađenja.
Sjede na jednu stolicu. Na drugu stolicu Filip pozva Slavka, kao da je znao
da baš njega treba pozvati. Taj Šerif ni u čemu ne popušta.
Tišina. Gledaju oni Filipa, a on gleda njih. Na Šerifovom licu vidimo
promjene, sav se raznježio, dok mu Filip govori o vrbaku, Savi, toploj večeri i
samoći, o djevojčici koju voli, o vrbama koje nikom ništa neće reći... I Šerifova
ruka, sva uzdrhtala, nježno miluje Slavkovu ruku.
Gruhnu smijeh.
Trese se učionica od smijeha.
Crvene se stide obrazi.
Slavko se uzalud otima.
Šerif je jači.
Zagrli ga desnom rukom, a lijevom ga miluje po kosi.
Filip nam učionicu napuni čudima.
Ljulja se zrak od kikotanja, cilika, uzdaha...
Šerif se osvijesti.
Ne zna gdje je bio, ni šta je radio.
Filip nam se pokloni do zemlje.
I kao što radnici sa nove zgrade uklone skele i drvenariju, pa se zgrada
ukaže otkrivena i lijepa, tako se nama ukazao Filip, otkriven i blizak, sa svojim
čudnim vještinama.
– Filip!
Udaraju naši glasovi u školske zidove. Dok smo čekali Reljića da čujemo
zašto nas zove, Nisvet reče ono što je u nama narastalo:
– Možda nije istina. To je njegova nova vještina!

MARKA

Ispred pošte u Derventi, među biciklima, autima i kamionima, kao da su

zalutala iz prohujalog vremena, stoje i jedna zaprežna drvena kola. Stara kola,
iskrivljena i sasušena, a ispred njih, upregnut omalen konj poderana repa, ispalih
kukova i dlake bez sjaja. Taj konj i kola godinama se ne rastaju, to se odmah
vidi. Kola su sva u raspadanju, uvezana žicom i konopcima, a takva je i konjska
oprema, u skrpljenim komadima. Kolima prilazi starčić, sitan i pogrbljen, nosi
poštansku vreću u kojoj su pisma i novine, pažljivo je namješta uz pakete uredno
složene na starom ćebetu. Izgled starca je u skladu sa kolima i konjem. Bezo
bličan šešir, sijeda brada zamršena, crne zakrpe na nekad plavom odijelu ušivene
bijelim koncem. Starac nešto reče konju, konj klimnu čupavom glavom, kola
zaškripaše. To je kočijaš, i po svojoj želji poštar, Rahim Konačić zvani Marka.
Konj se zove Putko.
Ljeto je. Julsko jutro. Dan će biti vruć. Već žeže. Iz obližnje pekare dopire
miris svježih kifli. Putko se zakreće na tu stranu. Neće krenuti dok sa Markom
ne podijeli rumenu kiflu. Naučio ga starac, navadio, i Putko čeka svoj dio.
Sporim korakom, koljena izbačenih na stranu, starac ode do prozora pekare, i
opet polako, u svom ritmu, vrati se do kola. Prelomi kiflu nadvoje, i jedna
polovina nađe se među Putkovim starim zubima.
Kad se zasladiše, krenuše...
 Tandrču kola niz sporednu derventsku ulicu. Marka nemarno drži kajase,
dva umašćena konopca, a Putko se trudi da na cesti probere ravniju stranu.
Marka već može dremnuti. Putko zna put do Dubočca, zna sam izići iz grada,
zna se zaustaviti u hladovini kraj puta da odmori i sebe i svoga pospanog
kočijaša.
Glave oborene na uska prsa Marka je sjedio na naročit način. Samo je
Putko znao da li starac u tom položaju zaista spava, drijema, ili je sasvim budan.
Prešli su most. Pred njima je ravan i krivudav put do Begluka. Tamo ih čeka
prva uzbrdica. Putku dobro poznati Postranac.
– Putko, brate – promrmlja starac – hoće tvoga Marku poništiti.... I tebe sa
mnom. Tik! Pukne pečat, i Marka je poništen. Ne može se više upotrijebiti... Još
ovaj mjesec, i nikad više. Nikad... Ti si jedan, da kažemo, učen konj, vidio si i
ljudskog i konjskog svijeta, naderao si se potkovica, a tereta si se navukao više
nego što važe ova varoš, pa ćeš i mene stara razumjeti...
Putko korača polako, zavrće uši unazad da čuje šta će Marka još reći. –
Neće nas više. Upravnik kaže da je naše prošlo. Spori smo, veli, a nije nas lijepo
ni vidjeti. "Pošti su čestito služio, i mi ćemo te lijepo zbrinuti, dati penziju, i sve
što uz to ide", kaže on. Biva, posljednje tri godine, držao nas na svoju ruku,
mimo zakona i napretka. "Ovo je novo, moderno vrijeme. Našim kamionom
pošta će brže stizati, a i ti si zaslužio da se odmoriš. I tvoj Putko." Tako reče.
Niz ulegnuće na putu Putko trže jače kao da se ne slaže sa upravnikom.
Marka pripali zgužvanu cigaru. Povuče dim. Zakašlja se.
– Ono jest – starac zašuta s glavom na prsima, a cigara mu se u suhoj ruci
sama skraćivala, pa će iznenada probuđen – a i nije... Ne zna kamion šta je
pismo. O paketu da ne govorim. Eto, puna nam kola radosti. Stižu bijele vijesti
iz šarenog svijeta. Ako ćemo po istini, ima i poneka tuga. S kamionom, onako
brzo, bez duše, tuga će biti još teža, a i radost će prepadati jer će stizati iznenada.
Bili su pred uzbrdicom.
Putko sam uspori, ali ne stade. I kola se utišaše da mu olakšaju. Na trenutak
nestadoše u oblaku sive prašine. Pored njih je protutnjao teški kamion. Kad se
prašina sleže, a zrak zaplavi, Marka će življe:
– I jučer je dolazio Slavko da te obiđe. Pazi te kao svog najrođenijeg. Zobi
ti donosi. Za zdravlje pita... Život si mu spasio. I u pjesmu su te one godine
stavili. Bio si jedna ljepota, a ni ja za tobom nisam daleko zaostajao. I naša su
kola pjevala. Kolar Lojza nikada nije ljepša kola napravio... Eh, Putko, trošimo
se, brate, i mi, i drvo...
Kao i ti, Slavko je onda bio dijete. Mati ga donijela umotanog u deku, i s
kapije viče: "Pomagaj, Rahima, zmija mi dijete ujela!". Bacim naviljak sijena u
kola, pokrijem kabanicom, sjedne žena s djetetom u rukama, pa krenemo u
derventsku bolnicu. Tada sam vidio da si ti jedan duševan konj. Mlad si bio,
rosa, vršnjak unesrećenog Slavka, a kao da si znao da od tebe sve zavisi. Nije te
trebalo ošinuti, ni glasom, ni kandžijom.
Ti jak, ja u snazi, kola nova...
Frca kamenje ispod novih potkovica.
Letiš, pravo u pjesmu. Evo nas, na baničkom brdu, ti ne posustaješ.
Sklanjaju se ljudi, kakvi kamioni... Nikada nijedan konj kroz Bijelo Brdo nije
protutnjao takvom žestinom. Na okuci pred Beglucima umalo se ne prevrnusmo.
Uletjesmo u grad, pola zemljom, pola zrakom. Bježe ljudi, sklanjaju se, ali ne
grde, vide u kolima ženu sa djetetom. A u djetetu radi otrov. Svaka sekunda
odvlači ga od života, svaki tvoj skok vuče ga među žive.
Dignusmo prašinu pred bolnicom.
Odnesoše dijete.
Spasiše ga.
Tebe obliva sedam znojeva. Drhti ti svaki mišić. Ispod remenja pjena
udarila. Razumio si, priznaj da jesi, i oveselio se na svoj način, kad si ponovo
vidio dijete. Živo.
Žena te svojom maramom istimarila.
Marka priča zaneseno.
Putko šuti. Vuče.
Kola škripe, poskakuju.
Pisma u poštanskoj vreći taru se jedno o drugo kao da razmjenjuju adrese.
Kad izbiše na uzvišicu iznad Dubočca, pred njima puče širok vidik s plavom
trakom Save provučenom kroz zelenu ravnicu. Tu su. Treba se samo spustiti.
Putko zakaska živahnije.

POKLON

Čudna slika. Oko spomenika, koji se isprsio u centru čaršije, jure se dva
starca. Pijani Gano vitla praznom tepsijom. Goni hromog Nazifa. Nazif dobro
bježi. Lupka njegova štaka. Zvekeće Ganina tepsija. Ljudi se okupljaju.
Navijaju.
– Drži ga, Gano!
– Ne daj se, Nazife!
– Hune – trže me Dženis za rukav i umalo ga ne otkide – Nazif je brži.
Bježi mu dva kruga.
– Tiše. Ako te čuju, letjeće za nama i štaka i tepsija.
O tepsiji se, zapravo, i radi.
Prolazimo sinoć, Dženis i ja, pored Nazifovog kućerka, uputili se na naše
zborno mjesto – klupu pod lipom, i na trenutak zastadosmo. Na pragu kućerka
sklepanog od starih dasaka, komada limova, i nabijene zemlje, sjedi Nazif. Šuti
starac. Podvio kraću nogu, a pored one zdrave noge ispružio grabovu štaku.
Prazno mu dvorište. Ni pileta da pijukne, ni psa da zalaje, djeteta za zaplače,
preskoči staru ogradu i pobjegne na Savu. Nazif sjedi mirno. Kao kućni prag.
Gleda negdje iznad naših glava. Mi se okrećemo ne bismo li vidjeli u šta starac
tako ukočeno zuri. Komad predvečernjeg neba zapeo za vrhove topola. I tri ptice
koje nekud žure.
Krećemo prema čaršiji. Šutimo. Nikada o Nazifu nismo ovako razmišljali.
Ni sada ne smijemo glasno. Dženis tiho raspliće svoju misao, a ja svoju. A one,
kao da se poznaju. Razlile se po našim licima.
– Vidi – zasijaše Dženisove oči, crne i pametne.
 Naslonimo se na spomenik i gledamo.
Stara jednospratnica sa verandom. Nekada je imala lijep krov na četiri
vode. Sad se taj krov od starosti, i nebrige, sručuje u praznu utrobu kuće. Na
spratu, nijedan prozor nema stakla. Sva su porazbijana. U prizemlju živi Gano.
Eno ga, otvara prozor okrenut prema ulici, i na okvir prozora stavlja veliku
tepsiju. Punu. Kokoš i krompiri. Miriše. Sad će se na prozoru naći i boca puna
rakije. Tu je i Ganina ruka koja će je milovati sve dok se Gano ne napije, i svali
na ležaj pored prozora. Prozor će ostati otvoren. Prazna boca, i tepsija.
Gano ima lijepu penziju, ali najviše zarađuje trgujući stokom. Taj će
unovčiti sve što ima četiri noge.
Svaku veče sjedi pored prozora, pije, i dobacuje prolaznicima. Ako nikog
nema koga bi mogao zadirkivati, Gano pjeva. Zapliće jezikom. Niko ne zna šta
pjeva.
– Hune, odvuci ga u dvorište – reče mi Dženis.
– Kako?
– Kako znaš. Snađi se. Nije ti prvi put.
Iza Ganine kuće mrak je gušći. Nigdje svjetla. Sakrijem se iza poderane
drvene ograde i kamenčićima gađam vrata. Nekoliko kamenčića dovedoše
Ganu. Škripnuše vrata, Gano opsova, i mrak se sklopi nad njim. Potrčah prema
Savi.
Dženis je već obavio svoj posao.
Ukrao je Ganinu tepsiju, pokrio je košuljom, pa trkom do Nazifa. Našao je
starca u istom položaju. Nije mrdnuo ni nogom, ni štakom.
– Nazife! Nazife! – viče Dženis daščući, a nagluhi starac se ne miče.
Povrati ga miris pečene kokoške i krompira.
– Gano ti poslao – viče Dženis, i jedva čeka da spusti vruću
tepsiju. – Gano? – čudi se starac.
– Da, Gano... I rekao je da mu sutra vratiš tepsiju.
– Gano? Sjetio me se – viče i Nazif unoseći tepsiju u kućerak bez
svjetla. Dženis me nađe na Savi.
Jutros kružimo oko Ganine kuće. Čekamo da se pojavi Nazif sa praznom
tepsijom. Po kući se čuje lupa. Na otvorenom prozoru stoji velika čaša. Do vrha
napunjena. Eto i Gane, stavi na prozor pladanj sa kafom. Sjede. Zapali jeftinu
cigaru. Crne mu se podočnjaci. Vodnjikave plave oči ne vadi iz fildžana.
Doklepeta Nazif sa tepsijom.
Teško se uspentra na verandu.
Gleda Gano starca, gleda tepsiju, štaku.... U čudu zinuo.
– Fala ti, Gano... – zamuckuje Nazif raznježeno. Sad će mu suze udariti iz
umornih očiju.
– Šta?! Kome fala!? – zakrešta Gano.
– Pa... tebi...
– Odakle ti moja tepsija?
– Pa... ti mi poslo... – zbunjuje se Nazif.
– Sad ću ja tebi poslati šta treba! – riknu Gano, i zgrabi čašu da gađa starca,
ali, vidje da je puna, pa se predomisli.
Nazifu iz ruku ispade tepsija. Zazveketa na betonu. Štaka je pokuša smiriti.
Eno ih! Tutnje oko spomenika. Posmatrača je sve više. Klade se. Urliču. Hrabre
onog koji bježi, pa onda onog koji goni.
– Hajdemo! – trže se Dženis.
– Kuda?
– Pod Ganin prozor.
– Zašto?
Dženis se nasmija. Široko. Sav se strese od smijeha, pa reče lukavo
škiljeći: – Možda će poslije ove trke Nazifu trebati jedna dobra kafa.

KOLIBA

Još samo da očistimo teren oko nje, i naša koliba je gotova. Radili smo
danima. Poslove je vodio Dženis. Sjedosmo da se odmorimo. Umorni. I
zadovoljni. Ali, Dženisu će, sigurno, još nešto pasti napamet. Na lijepom je
mjestu. Blizu vode. Tu riba grize bolje nego na drugim mjestima. Puhne li
košava, udari li kiša, ili se, možda, hoćeš osamiti, i sređivati račune sa sobom, i
svijetom, samo uđi. Vidi kako je lijepa. I topla. Niko te tu neće tražiti.
Odabrali smo lijep zaravanak među vrbama na samoj obali. Udarili smo
visok topolov stup, a oko njega, kružno, mnogo manjih kočeva. Pruća imamo u
izobilju. Pobodeno kolje upleli smo vitkim i glatkim prućem. Vrata, dovoljno
široka, gledaju u Savu, a prozor, zastrt najlonskom vrećom, okrenut je glavnoj
cesti. Za kupasti krov, kakav se može vidjeti u filmovima o Africi, pobrinuo se
Dženis. Vješto je zakivao letve za vrh središnjeg stupa i za vrhove kočeva u
pletenom zidu. Isturao je letve izvan zida, pa je oko cijele kolibe načinio strehu.
Kad su rebra krova bila gotova, ispleo ga je najljepšim štapovima. Najlonske
vreće i komade lima, koje smo nakupili po vrbaku, vješto je pričvršćivao novim
letvama. Dok je on radio krov, ja sam gazio po blatu. Gnječio sam ilovaču u
koju sam miješao pljevu od pšenice. Time sam oblijepio zidove. Nek udari
vjetar kakav hoće – nema promaje. Ilovača sa pljevom dobro drži.
S najvećom pažnjom, unoseći u posao cijelo svoje umijeće, Dženis je od
probranog pruća ispleo vrata. Kad su bila gotova, sva ravna i laka, vezali smo ih
debljom žicom za ivični kolac od klena. To je tvrdo drvo. Ne trune brzo.
Malo radimo, pa se izmaknemo, gledamo svoje djelo. Tu bi čovjek, u
nevolji, mogao provesti cijelu zimu. Ispred kolibe, u kosini obale, usjekli smo
peć. Pokrili je pločom koju smo skinuli sa odbačenog kuhinjskog štednjaka.
Došla je Dena. Loži vatru. Peče krompire. Jesenje. Navukla je raznih namirnica.
Skrijem se u vrbinu, pa ih gledam. Dena peče krompire i ribe koje Dženis lovi
svojim udicama. I njih dvoje mi se čine kao neki praljudi, davni stanovnici ovih
pitomih predjela uz Savu. Dok me Dženis ne zovne na posao, ne vraćam se.
Gledam ih, i vidim davno prohujala vremena čovječanstva. Čovjek lovi ribu i
plete svoju kolibu. Nedostaju samo djeca. Mokra i golotrba. Sava je ista. Vrbe su
iste. I nebo s prvim mirisima jeseni.
Sve više vremena provodimo u vrbaku.
 Ribarimo. Uređujemo kolibu. Pod smo napravili od vrbovih oblica i lišća.
Može se leći. Nije hladno. Oko kolibe, već je izdržala jednu dobru kišu, iskopali
smo kanale. Voda otiče u Savu. Od daščica i kanapa Dženis je napravio neo
bične police. Na njima ima riječnih školjki, kamenova zanimljivih oblika,
pribora za kuhanje, starih udica, a najviše kaubojskih romana. S naslovnih strana
sijevaju koltovi.
– Sutra – reče Dženis zaneseno – nas dvojica ćemo naloviti ribe. A naveče,
pozvaćemo svu našu bratiju. Dena će biti domaćica. Ostaćemo svu noć.
Naložićemo veliku vatru...
Jutro je. Još ima magle u granama vrba. Natovareni konzervama,
štapovima, mrežom i gunjevima, probijamo se kroz vrbinu. Pucketaju grančice
pod bosim nogama. Tu je, sasvim blizu, naša koliba.
– Vatra – Dženis će drhtavim glasom.
Iz naše peći dizao se dim. A možda je... Ne! Ne može to biti! Zbacismo
prtljag. Neko je tu. Prikradamo se kolibi. Sakrismo se iza stare raspukle vrbe.
Dženis se uhvati za glavu. Mogao bi vrisnuti. Preko njegove kudrave glave
pogledah prema kolibi.
– To je Nijemac – prošaputah.
– On je.
Zapravo, nije to bio nikakav Nijemac. Dubočani su tako prozvali
gluhonijemog Matana. Bio je to on. Odmah se vidjelo da je noć proveo u našoj
kolibi. Na vratima visi njegov poderani kaput. Uz vodu je zaboden Dženisov
ribarski štap. Gori vatra. Miriše pečeni kukuruz. Matan sebi sprema doručak.
Svalismo se uz vrbu.
Šta da radimo?
Dženis izgleda kao da će istovremeno i zaplakati i nasmijati se. Razorno.
Grlato. Tužno.
– Šta radi Matan? – pitam ga.
– Uživa... Kida moj roman, i sebi zavija cigaru. Vidi ga. Kao kod svoje
kuće.
Svoje kuće Matan nikad nije imao. Niti je imao ikoga svoga. Sve što ima,
bilo je na njemu, i u njemu. Uvijek je bio u ovom kraju. Tih. Gluhonijem. Ko
zna šta je čuo u svom carstvu tišine. Zna ga svako dijete, i on zna svu djecu.
Pravio je najljepše pištaljke od vrbe. S proljeća, njegova krpena torba napuni se
vrbovim pištaljkama. Dijeli ih djeci za komad kruha.
– Ne mogu ga više gledati – reče Dženis neprirodnim
glasom. – Zašto?
– On je sretan.
Šutimo.
Dženis se bori s vjetrovima u sebi. Na vršikama vrba igra se sunce. Nešto
bućnu u vodu. Možda se štuka igra s bjelicama. Dženisova prsa se šire, šire... –
Idemo! Zdravijim glasom Dženis presiječe tišinu.
Gledam ga.
Lice mu došlo blaže i pitomije. Nešto je u njemu puklo, a nešto se s nečim
sraslo. Progovori oštro, kao kad se mahne veslom po nemirnoj vodi: –
Napravićemo mi sebi drugu kolibu!
 Vrbovo lišće zašumori. Kao da se smije.

MANGO IZ KENIJE

Na autobuskom stajalištu, ispred otkupne stanice, u ljetna predvečerja je

živo. Okupe se dubočki besposličari, dangube, penzioneri i pričalice. Čekaju da
prođu posljednji autobusi. Sa autobusima doći će i posljednje vijesti koje će se
iste večeri raznijeti selom. Neko će doputovati iz bijela svijeta, neko će otići,
veseo ili tužan, i oni će imati vijest kojoj će dodati ono što joj nedostaje, pa će
do ponoći pojedini događaji narasti do nečuvenih razmjera. Pričaće se u "čitao
nici" uz domine i karte, pričaće se u kafani "Štuka", raspaljivaće se strasti uz
toplu Savu, znaće se ono što nikom ne treba i što će sutra biti zamijenjeno
novijim vijestima. Te dubočke "usmene novine", kako ih je nazvao student
Besim, stizale su redovno i u najzabitije kuće i kućerke. Međutim, jedna stvar je
živa već cio mjesec, i ne silazi sa dokonih usana.
U jedno takvo predvečerje, koje se ni po čemu nije razlikovalo od drugih,
dogodilo se čudo. Ljudi su čučali uz zidove koji su nosili tragove mnogih
besposlenih leđa, raspredali svoje nogometne i ribarske teme, izvodili šale i
nepodopštine razumljive samo u toj zatvorenoj grupi, čekali da prođe i
posljednji autobus. I, kad se autobus spustio niz Banice kovitlajući pustu ljetnu
prašinu, svi su poustajali, približili se vratima kao da će se u njima ukazati neko
koga čekaju cio život, i ako baš sada ne dođe, vratiće se kućama prazni i
nesretni. Napeto gledaju u razjapljena vrata vozila, izlaze žene natovarene
kesama i tašnama, iskače napolje i njima poznata momčadija, i svi se okreću
prema autobusu kao da su u njemu nešto zaboravili. Razlog tog okretanja pojavi
se na vratima.
Visok i vitak mladić povi se izlazeći i na dubočku cestu spusti svoj
skupocjeni kožni kofer. Mladić se široko nasmija kao da time daje na znanje da
je miroljubiv i da nema zlih namjera. Ljudi se izmakoše i oko njega, na
pristojnoj udaljenosti, napraviše krug koji se neprekidno stezao i razvlačio.
Autobus ode. Mladić ostade sam sa otvorenim ustima dokonjaka i njihovim
začuđenim očima na svom umornom tijelu. Počeše se zgledati, gurkati, primicati
se mladiću koji je mirno stajao, neko se nakašlja, dotrčaše i djeca. S djecom smo
dotrčali Dženis i ja. Baba Kata koja je cio svoj vijek provela u Dubočcu i svoja
najduža putovanja završavala kod bjelobrodske pilane, kad vidje mladića,
sasvim lijepog i mirnog, onesvijesti se i ljohnu u prašinu. Mladić je bio crn.
Sasvim crn. Crnac.
Zaprepaštenje se pojača kad mladić našim jezikom, tečno i jasno,
naročitom bojom glasa, uljudno upita:
– Možete li mi reći gdje stanuje student Besim Čanak?
– Aaaa... – ote se iz mnogih grla. Cijela grupa, koja se stalno širila i bivala
sve zanimljivija, krenu za mladićem. Čudo neviđeno. Afrikanac traži Besima.
Otkud on doletje u ove naše krajeve. Žamor se pojačava. Popušta prvo
iznenađenje. Jezici se razvezali. Dirkaju ga, trče ispred mladića da bi mu bolje
vidjeli lice, pokazuju njegov kofer. Ko zna šta može iz tog kofera izaći. Jedan
krokodil. Mali. Pa će narasti da nas ganja po Savi. Nije vjerovati ovim svjetskim
vucibatinama. Otvaraju se vrata na avlijama, klepeću krila prozora, dovikuju se
žene, vijest se širi i plavi cijeli Dubočac. Doputovao je posve crn čovjek.
Ogroman je. Ruke su mu do koljena. Kofer od zmijske kože. Teško Besimu,
njega traži. Zapaljena mašta pričalica oblikovala je mladića po svojoj želji. Nije
ni stigao do Besima, a već je činio čuda. Klepetuše i brbljivci dobili su temu
kakva se ne propušta. Crnac. Zamisli!
Iz dvorišta okrenutog Savi istrča Besim i na cesti stade kao ukopan. Na
trenutak mu se oduze moć govora. Pola sela je pred njegovom kućom. Sabra se,
pokrenu, raširi ruke te se izljubi sa mladićem, a masa se zatalasa. O, naš Besim
ljubi crno čeljade! Srećom, izgubiše se iza velike, i što je sad važno, jake kapije.
Šarena masa se ne raziđe brzo. Jedni posjedaše uz cestu, zapališe, rasturiše priču
u kojoj su se smjenjivali fantastični detalji. "Izvedi ga!"... "Da ga vidimo,
Besime!"... "Kako mu je ime?!"... Vikali su oni najuporniji. Besim se pojavi na
prozoru, i moleći ih da se raziđu, baci među njih mladićevo ime:
– Zove se Mango. Mango iz Kenije!
Zadovoljni tim malim poklonom, a i time što znaju više od drugih, raziđoše
se i najgrlatiji.
Tu noć cio Dubočac je brujao. Nikad se više o dalekoj Keniji nije pričalo i
nagađalo. Eto, i tamo ima naroda. Ne može se reći da ovaj nije lijep, samo je,
brate, nekako čudan. Govori kao da je svaku riječ oprao u rakiji, pa mu riječ
čista i ne miriše. Kojim li poslom dođe ovamo? Bude li s Besimom u
veterinarskoj stanici, baš će se naše krave iznenaditi. Ja mu, bogami, svoju
Zekulju neću voditi. Nikad se ne zna. Može biti da one njihove afričke krave
nisu kao ove naše. Prvo ćemo mi izviditi stvar. Opet, da je kakav, ne bi ga
Besim nama dovodio. Svašta ćemo mi doživjeti od ovih studenata. Već sutradan,
pred improvizovanom veterinarskom stanicom rikale su naše krave i volovi.
Vidjeli smo i poneku ovcu, a jedna snaša u sepetu je donijela tri kokoši. Nisu tu
krave bile od svoje nevolje, već zbog onih koji su držali konopce
u tvrdim rukama. Umirivali su svoju znatiželju, drugačije nisu mogli doći do
Manga. A kad se istog dana Mango pojavio na Savi, sa svojim bijelim kupaćim
gaćicama, i još bjeljim osmijehom, sve staračke, i dječije, i djevojačke oči, bile
su uprte u njega. Veseo neki momak. I sve razumije šta govorimo. Zna i veslati.
Kad je sa Besimom preplivao Savu, na onu stranu i nazad, postao nam je mnogo
bliži.
Prolaze topli ljetni dani. Topi se znatiželja. Pred veterinarskom stanicom
sve je manje krava. Ljudi se navikavaju da na cesti, u prodavnici, u kafani, u
savskom vrbaku, sretnu izenanda crnog Manga i da ga toplo pozdrave. Da je
ostao s nama, on bi malo pobijelio, a mi malo pocrnjeli, i još bismo se hvalili da
nam je rod rođeni. Ali, o Mangu se raznese nova priča.
Bilo je nekakvo čudno poslijepodne, puno nade u zraku, i tihe sjete u
šumorenju vrba. Na obali Save sjede Mango i Besim i raspredaju svoje
studentske teme. Iza leđa im je lijepa livada obrasla pitomom djetelinom. Kroz
tu djetelinu, polako, dogovarajući se, s leđa im se približavaju naši domaći
snagatori. Njih dvojica i dalje pričaju, sasvim mirni, kao da ne znaju šta ih čeka.
Izgleda da su s Mangom i Besimom imali neke nesređene račune oko djevojaka.
Niko se nije pomjerio, niko osvrnuo, samo je naš vršnjak Ništan iz čamca
viknuo svojim piskavim glasom:
– Eto ih s leđa!
Mango je dobro pogledao dječaka, mahnuo mu u znak zahvalnosti.
Krajičkom oka uhvatio je kavgadžije iza sebe i počeo zviždati. Oni iza leđa to
zviždanje su shvatili kao uvredu. On ih, znači, još i izaziva. Zviždi im. Besim je
šutio. Mango zviždao. Ti zvižduci su bili čudni. Kao da je njima dozivao daleke
rijeke svoje rodne Kenije. Tu posebnost u zvucima oni iza njegovih leđa nisu
primijetili. Približavali su se. Sašaptavali. Kovali plan. Onda su naglo stali.
Možda su tada razumjeli da to zviždanje nije uvreda, ali bilo je kasno. S
Mangovim zviždanjem miješalo se šištanje u visokoj djetelini. Svi se zbuniše.
Čudni i neobjašnjivi žmarci sijevali su im kroz zdrava tijela. A Mango jednako
zviždi. I u djetelini zviždi. Onda je jedan kriknuo. Ne od snage. Bio je to strah.
Golem strah. Trava je bila puna zmija. Mango ih je zvao upomoć. Išle su prema
njegovom glasu. Uz mučno urlanje prznice se razbježaše. I Mango drugačije
zazvižda. Vraćao je zmije.
Jezici se opet razvezaše.
Mangu se više niko nije smio približiti. Osim Ništana. A taj Ništan....
Nadimak mu sve govori. A niko ne zna dati nadimak kao Dubočani. I pri tom
biti, ponekad, grubo nepravedan. Ništan je i sam pomogao da ga tako zovemo.
On je od svake igre pravio jedno veliko Ništa. Upropastio je mnoge naše
poduhvate. Zbog njega smo se, skačući sa praznog šlepa, svi mogli podaviti. A
bilo nas je mnogo veselih i hrabrih. Takav Ništan približio se Mangu. Viđali
smo ih zajedno u vrbaku, i na čamcima. Zajedno su i Savu preplivali. Pratili smo
ih i sve vidjeli. Ništan je učio zviždati.
Mango je otputovao.
I Besim s njim.
Kao mulj poslije duge poplave taložila se priča o Mangu.
Ništan je bio tu. I nekako se ispravio u hodu. S lica mu je zračila nova
sigurnost. Niko ga više nije zovnuo Ništanom. Sasvim lijepo izgovarali smo
njegovo ime – Slavko! Nudili smo mu najljepše dijelove ukradenih lubenica, na
utakmicama trčali za njega, nabacivali mu lopte da on da gol, posuđivali mu
svoja nova naliv-pera... I sve bješe uzalud. Nikad nismo otkrili da li je Slavko
stvarno naučio čudnu Mangovu vještinu.
Mi se u grupama penjemo na stabla, i zviždimo. Zviždimo.
Trese se selo od naše zvizge.
Ništa nismo dozvati.
Poplašili smo sve što je moglo bježati. U jesenskom treperenju vrbovog
lišća, u fijukanju vjetra s juga, čuli smo pitomi i bijeli Mangov smijeh.

MATANOVE KORPE
 – Niko ne zna šta nosi u svojoj korpi – reče starica Veda gledajući negdje
iznad naših nemirnih glava. Držeći domine u rukama okrenusmo se Dženis i ja, i
vidjesmo čovjeka koji je nosio puno korpa pletenih od vrbovog pruća. Bio je to
Matan. Znali smo da će se zaustaviti i pred našim dvorištem. Cio naramak korpa
spustiće na zemlju, odvezaće jednu i ostaviti je pred kapijom. Ako ga neko
rukom pozove i plati mu tu korpu, on će ući u dvorište, ako ga niko ne pozove,
Matan će produžiti ostavljajući korpu pred vratima. Živio je od tih korpa, i svaka
naša kuća ih je imala.
– Djeco draga – zažumori Veda – da znate šta je upleteno u te Matanove
korpe. Eno ih i ja kod kuće imam pet-šest. Ne znam šta ću s njima, a opet, neka
ih. U njima je Matanova nafaka.
– Kakva nafaka? – graknu Dženis.
– Nije vas ni bilo na ovom čudnom svijetu, kad se to dogodilo... – Šta se
dogodilo? – Dženis će znatiželjno, ostavljajući domine. Vidio sam da od
naše igre nema ništa. Počinjala je nova igra, neobična i
tajanstvena. Veda othuknu, mahnu suhom ručicom kao da od sebe tjera neku
hladnu misao, namjesti se bolje na razastrtoj ponjavi, pa poče polako, iz daljine:
– Vi samo znate da je Matan Zemljić gluhonijem. I ništa više. Možda se više i ne
sjeća kako je čovjeku kad mu uho miluje topla ljudska riječ, kako je sočan
smijeh i plač djeteta, i kako se javlja svojim glasom i nebo i zemlja. Evo, trava, i
ona nekad progovori i tužnog obraduje. Ne čudite se, ako vam reknem, da se i
vrbe preko Save dozivaju...
– Zar se Matan nije rodio gluhonijem? – upada Dženis nestrpljivo. – Nije. U
snu se ne snilo, bio je vaših godina, može biti mlađi, kad se dogodilo...
– Šta se dogodilo? – opet ulijeće Dženis.
– Polako, dijete. Polako... Ima tome lijepa vremena. Ne ponovilo se, čovjek
omrkne, a ne osvane. Rat. Ko ga želio, dabogda ga u svojoj kući imao. A zima
suha. Pucaju stabla od studeni. Mrzne se srce u prsima. Sastala se nevolja svake
vrste, pa udarila po slabom i nejakom. A mi nevoljni, naslanjamo se jedni na
druge koliko možemo, pa makar malo sporije upadamo...
E, jedne takve noći, teške i studene, zamrkla Ivka sama sa svojim
Matanom. Gdje joj je Ante, ne zna. Gluha i duboka noć, puna studeni i straha. I
drvo samo na njivi dršće.
Tu noć zaboli Ivicu ispod srca. Pati se jadnica, ne kazuje malodobnom
Mati. Grči se na podu. Misli, dijete spava. Zubima otkida komade jastuka. Teško
se sa ovim svijetom rastaje. I prepalo se dijete, pa istrči napolje. Krenuo Matan
do svoje tetke, Ivkine sestre Ruže. Ja i Ruža smo parosnice. I ona bi vam ovo
sve znala ispripovijedati.
– Šta je dalje bilo? – požuruje Dženis.
– Sve je bilo, draga moja djeco! – othukuje Veda. – Sve. O tome nam je
kazivala Ruža. Krenula ona zorom da obiđe sestru. I da joj štogod odnese. Nije
se imalo, pa svaka mrva pomogne čovjeku. Gazi ona kroz snijeg, ogrnula se
starom kaputinom, gleda preda se, i u snijegu vidi vučije stope. Iznenadi se žena.
Nikad se vukovi nisu kućama primicali. Slabo je ko u našem kraju vidio vuka.
Biće i njih glad natjerala, pa Ruža dobro pogleda oko sebe. Goloruka je, a nigdje
žive duše. Sama žena, a jutro gluho i smrznuto. Jesu, vučije stope. Mnogo
vučijih stopa. I muško bi se prepalo. Da bar gdjegod pašče lane. Ništa. I nikog.
Počne Ruža dozivati sestru. Slabo viče. Što od straha, što od studeni, zubi joj
cvokoću. I nesretna dođe do one jabuke na Markanovoj njivi. Oko jabuke snijeg
posve ugažen. Samo vučije šape. Cijeli čopor je igrao svoje vučije kolo oko
mlade jabuke. Stablo izgrebano. Zaskakivali se gladni i krvoločni. Strese se
Ruža od straha i podigne oči gore među grane. I sve vidi. Na najvišoj grani, u
rašljama, smrznut i bez svijesti njihov Matan. Živ li je? Smrznut? Ruža
zapomaže iz sveg glasa. Dijete je ne čuje. Smrzlo se. Pokuša se popeti na jabuku.
Ne može. Počne dozivati Matana. Ništa. Dijete je ne čuje. Ni sestra joj se iz kuće
ne javlja, a kuća nije daleko. Tu je, ispod brijega, ne zna, jadna, šta će, ne može
Matana ostaviti na jabuci, a ni popeti se ne može. Otrči do Ivkine kuće da joj javi
i da ljestve ponesu, pa da ga zajedno skinu sa jabuke.
I dobro je Ruža ostala pri pameti. Ušla je u Ivkinu kuću, i dugo napolje nije
izlazila. A kad je iz kuće izašla, to više nije bila Ruža, nego jedna golema tuga.
Smrzavale su se suze na njenom lijepom licu. Padala je u snijeg, čupala se iz
snijega i nesreće i jedva živa dopuzala do kuće staroga Markana.
Tu zimu Markan je u svoju kuću primio i Ružu i Matana.
Ni Ruža se nikad nije posve sabrala. Isplakala je svoju mladost. Ljudi su je
viđali pod onom jabukom u gluho doba. Zvala je Matana da siđe, da joj se
odzove. Njen glas Matan više nikad nije čuo.
Eno, nosi korpu i pred vašu kapiju. Skočite, otvorite mu vrata. Obamrli od
Vedinih riječi, Dženis i ja se ne znamo pomaknuti. Starica nas gurka, i iz svoje
metalne kutije za duhan vadi dvije papirne banke da damo Matanu za korpu.
S kapije nas gleda Matan i teškom rukom briše znoj sa lica, nepomičnog
kao da je od gume. Tragovi zvukova ne vide se na tom licu.
Papirna dvobanka u mojoj ruci teška je kao olovo.
Stresli smo se. I Dženis. I ja.
Valjda pred Matanovim životom.
I dugo nismo smjeli dodirnuti korpu od vrbovog pruća.

KUKA

Ljetno predvečerje u centru Dubočca, naročito u onom drvoredu koji izlazi

na Savu, često je na čudan način svečano. Kao da će se svakog časa nešto
dogoditi, nešto krupno i svijetlo o čemu će se cijele iduće zime ispredati tople
priče. Ulaziš li prvi put u ovu čaršiju baš u takvo vrijeme, činiće ti se da te i
ljudi, i kuće, i razbrbljale topole, koje bi iz pravilnog niza rado pobjegle u vrbak,
već dugo očekuju, i da si nesmotreno zadocnio. Među prvim će ti prići star
čovjek, neodređenih godina, nosat i ćelav, sa najplavljim i najdubljim očima
koje si ikad vidio, pogledaće te pravo u tvoje zbunjene oči, i glasom koji ćeš
dugo potom nositi kao nezaboravan refren, upitaće te:
– Hoćeš li "kuke"?
To je Selica Sefer, zvani Kuka. U visini svog trbuha vidiš čvornovatu šaku
sa srednjim prstom savijenim u kuku. Bolje mu odmah priznaj da je jači, jer on
to stvarno jeste; ako ne vjeruješ, uskoro se može dogoditi da čuješ kako krčkaju
kosti tvojih prstiju. Ali, Kuka je već tu. Nećeš se lako izvući i poći svojini
putem, ako znaš kuda ideš. Sjedi na najbliži kamen, sa Kukom, i slušaj njegovu
priču:
– Čudan je ovo svijet. Vjeruj starom Kuki. Pola vijeka se ja s njim
nadvlačim "kuke". Nije dosta što mi hoće prst iščupati, nego, dok istežu i vuku,
moram se još i smijati. Ne smiju primijetiti koliko me boli. Poznaju se dobro
njihov strah i moj smijeh.
Svačim se hvale. I svašta mogu.
Ako misliš ostati ovdje, pokaži im šta znaš. Uradi nešto, i u tome budi
najbolji. Samo pazi: najbolji ribar, sigurno, nećeš biti. To je Refik. On zna Savu
kao svoju kuću. I ribe ga slušaju. Kao da razumije tajni govor riba. Pred njim ne
hvataj sitne ribice. Nikad više ništa nećeš uloviti.
Najbolji lađar – to je Dane. To mu priznaje i sama voda. I svi vjetrovi.
Prođe li ovuda tih i miran čovjek koji liči na dijete koje su roditelji izgubili na
vašaru, to će biti on. Dane. Čim sjedne u čamac, popne se na svoju lađu, i stane
za kormilo, to je već drugi čovjek – suhi barut! Ne prinosi mu zapaljenu šibicu.
Već znaš... "Kuke" se možeš igrati sa svima, osim sa Seferom. A to sam ja.
Kuka ili Sefer.
Kad sam došao u ovu dolinu, mislio sam ostati cijeli jedan dan, vidjeti
starog Ekina, ništa više, a ostao sam cijeli život, i vidio kako Sava mirno teče
pored naših nesporazuma.
Mlad ja. Kao jabuka. Jednog po jednog izbacujem iz igre, nadvlačim
"kuke". Krčkaju prsti, lica se grče, škripe zubi. I kad god kojeg savladam, slava
mi raste, priča se o meni, ali čujem i ovo: "Dobar si. Nisi loš... Samo, Dule je bio
bolji." Nad sve moje uspjehe nadvija se Dule, njegova sjenka umanjuje moju
snagu i vještinu. Počeo sam sanjati njegov ogromni prst kojim može, kao od
šale, uz vodu povući tri teretne lađe. Nije mogao tri teretne lađe, ali mi rekoše
šta jeste. Taj je jednim prstom, vukući lađarski konopac, uz vodu pokrenuo
Daninu lađu, punu šljunka. Mnogo, mnogo je mogao. Vidim, nema mi druge,
moram i ja vući uz vodu teretnu Daninu lađu.
Da si ih tada vidio. Kao djeca. Sjatili se pod obalu. Dane je na svojoj lađi.
Oni se klade. Uspjeće! Neće! Padaju opklade. Ja gazim u vodu. Trojica mi
donose debeli lađarski konopac. Kad Dane izvadi lenger, moram početi vući.
Istog časa. Prije nego što lađa počne kliziti niz vodu. Odredili su i sudije. Dva
stara ribara. Oni će reći jesam li uspio, ili nisam. Znaš, svako u svom životu ima
jedan dan ljepši od drugih dana. Ima dan u kom je lijep i moćan. Ako se u tom
danu čovjek ne prelomi, grije se na njegovoj svjetlosti kao što ja sada činim.
Dane vadi lenger. Namotava se čelično uže. "Vuci! Vuci sada, Kuka!" Tada
su me prozvali Kuka. Ukopah se nogama u pijesak. Zategoh uže. Pucam od
mladosti i snage. Pred očima mi, umjesto lađe, ogroman prst. Dule. To je on.
Vuče lađu nazad. Niz vodu. To je njegov prst. Strašan. A sunce došlo lijepo, kao
nikad. Stalo iznad Save i onih modrih brežuljaka. Toplo je i čovjeku i kamenu.
Tada sam znao. Ostaću ovdje, na ovoj tihoj rijeci, s Dulinim prstom na svojoj
mladosti, ili bez njega. Vučem ja. Vuče Sava. Lađa puna šljunka. U zraku
galama. Navijaju. Gube se riječi u granama vrba. Prsti mi hoće prepuknuti. Uže
se usjeklo. Curi mi krv iz usne. Ugrizao sam se. Drhti mi svaki mišić. Onda sam
vidio nju. Onu moju. Vidio sam je u jednom trenu. Stajala je pod dudom. Crne
joj se kose prosule po ramenima. Tada mi se crnilo da su svi vikali. I sama lađa
je vikala. I lađar Dane je vikao. Sunce se smijalo glasno, rasipnički... Samo je
ona šutjela. Gledala me i šutjela.
A ja sam vukao, drhtao, istezao konopac i svoju ruku... Osjećam, ne varam
se, polako, lađa klizi uz vodu. Prema meni. Konopac gubi napetost. Padam u
vodu. Izgubih se... Došao sam sebi u kafani "Štuka". Izlivali su u mene boce
ledenog piva. Rusvaj. Trošile su se opklade. Prilazili su mi. I svaki bi me svojom
ručerdom odalamio po leđima. Tako su sa mnom dijelili radost. Bio je to moj
dan. Ljepši i veći od drugih dana.
Sa onom crnokosom ispod duda, onom što je šutjela, izrodio sam sedmoro
djece. Kamo puste sreće da sad malo ušuti.
...A ti, i ovo moraš znati. Ni pričalac nećeš biti najbolji. To je Kubura. Eno
ga na onoj klupi pod lipom. Pred njim ne kreći s pričom, nego slušaj. Čućeš što
nikad nisi. I kako nikad nisi. Eh, da on izveze onaj moj dan... Neće! On vuče
svoju lađu.
PLAVI PLAMEN

Na pragu stare dvorišne zgradice, u kojoj više niko ne stanuje, sjede dječak
i djevojčica, dvanaestogodišnji Nisvet Putnik i njegova vršnjakinja Hana. Neko
je zgradicu zaključao, možda Nisvetova starija sestra, pa nisu mogli ući da se
igraju u polumračnoj tišini, daleko od radoznalih pogleda ostale djece. Trenutke
tih svojih igara oboje su čuvali kao najveću tajnu.
Nisvet se uzvrpoljio pored Hane, plavokose i plavooke djevojčice, okruglih
obraza, koja je pored njega sjedjela krotko, sva mirna, čekajući da on kaže šta da
rade. A on je osjećao da mora reći nešto važno, krupno, što će prekinuti
neizvjesnost sadašnjeg položaja.
– Vidio sam plamen. – iznenadi se i sam kad shvati šta je rekao. – Plamen?!
– čudi se Hana, a na obrazima joj dvije jamice postaju dublje. Vidjeti
plamen, to je zaista bilo i krupno, i važno... Lokalna legenda, koju u
Dubočcu zna i staro i mlado, kaže da se svake godine, i to na čudnim mjestima,
po mišljenju posivjelih baba i suhih staraca ta mjesta su nekadašnja groblja,
pojavljuje plavi plamen. Jednostavno, sukne iz zemlje i brzo nestane. To gore
pare, kažu starci. Ko na tom mjestu raskopa zemlju, naći će sanduk pun dukata.
Mnogi su, kažu, vidjeli plavi plamen, ali se niko nije usudio kopati. Jer, tvrdi
legenda, raskopa li zemlju prljav i grešan čovjek, sa zlom mišlju, na mjestu će se
skameniti.
– Gdje si vidio?! – pita Hana uzbuđeno.
– Kod Bardanove šupe...
Avgustovsko poslijepodne. Lađari su na Savi, ratari u polju, zanatlije u
svojim radnjama, djeca u vrbaku i na čamcima... Cestom prođe tek poneka
danguba.
– Gdje li je Bardan? – pita se Hana. – Ziza je kod Ivanovce, beru
šljive. – Ne misliš, valjda...
– Mislim.
– Ali?
 – Ti se nećeš skameniti. Dobar si čovjek. Zar nisi?!
– Ovaaaj...
– Kopaćeš, da vidim jesi li. I povešćeš mene na vašar, ako se ne skameniš.
Nisvet se sjeti. Lanjske godine, takođe pred veliki derventski vašar, kao i sada,
djeca se ni u snu nisu odvajala od platnenih kesica punih ušteđenog novca koji
će potrošiti na vašaru. A na vašaru, čuda neviđena. Za vašar se živi godinu dana.
Ko ne ode na vašar, taj kao da i nije živio tu godinu. Ne može učestvovati u
razgovorima, ne može se pohvaliti kupljenim predmetima i viđenim čudesima,
među dječacima izgubi svaku vrijednost jer ga gledaju s čuđenjem i
potcjenjivanjem, istovremeno se diveći svojim pištaljkama i nožićima. On nije
imao ni pare. Bolesni otac već dugo ne radi, a majka nekim čudom održava
kuću, i svaki dan pred njih iznosi hranu. Ustajala je sve umornija, jer je po svu
noć brujala njihova stara "singerica". Mati je šila. Bezvrijedne krpe i raznobojni
komadi platna, dok prođu kroz njene ruke, pretvaraju se u lijepe haljine i
košulje.
Zamišljen, kao sad pored Hane, sjedio je leđima oslonjen na kameni temelj
kuće. Žuljao ga je ispupčeni kamen u temelju. Okrenu se. Pomjeri kamen.
Izvuče ga jednom rukom. Nije bio velik. Njime je bila začepljena nevelika rupa
u temelju. I gle čuda! Kesica. Neko je tu skrivao kesicu punu metalnog novca.
Zadrhta od uzbuđenja. I on će na vašar. Poći će sa ostalom djecom. Sve što oni
kupe, i on će. Ali, dan prije vašara, njegova starija sestra je dugo plakala.
Smije li kopati?
Šta da kaže Hani?
– Nađi lopatu! – Hana će odlučno. Pokuša joj nešto reći.
– Kopaćeš. Hoću da znam kakav si. I hoću s tobom na vašar.
Niko se do sada nije usudio kopati. I nikoga Hana nije ovako gledala
svojim plavim očima.
Nađe lopatu.
Krenuše prema Bardanovoj šupi.
Kad uđoše u dvorište puno ribarskih mreža, polomljenih vesala i oštećenih
barki koje dugo nisu vidjele vodu, Hana viknu:
– Čika-Bardane!
– Zašto vičeš? – tiho će Nisvet.
– Da vidim je li kod kuće.
– I ako bude?
– Pitaću ga možemo li kraj njegove šupe tražiti gliste jer ćeš ti večeras
pecati – Hana će tiho, a onda glasnije:
– Čika-Bardane!
Niko se ne javi.
– Nema ga. Hajdemo!
Produžiše do šupe koja se već naginjala na sve četiri strane. Kao da su trule
hrastove daske, svaka na svoju stranu, htjele pobjeći iz drvenog zida izrešetanog
starošću i Bardanovom nebrigom.
Zađoše za šupu.
Nisvet lopatom razgrnu goleme koprive. Na svom licu osjećao je Hanin
pogled. Hana ga dotače:
 – Poželi nešto. Nešto veliko i lijepo... U Nisvetu se pomiješaše želje i
strahovi.
– I ja sam poželjela... Kopaj ovdje... Nisvet zari lopatu u crnu meku zemlju.
U šupi nešto sušnu. Oboje se okrenuše. Tišina. Hana pogleda unutra kroz široku
pukotinu.
– Kopaj. Bila je to mačka.
Lopata se sve dublje zarivala u zemlju. Crno oko rupe postaje sve veće.
Izbacuje zarđalu žicu, komadiće stakla, željezne klinove, polomljeno posuđe,
trule trake lima, kašike bez repa... Stari ribar Bardan, čudak i veseljak kakvog
nema u cijelom kraju, godinama je tu bacao ono što je preživjelo svoj vijek.
Dječak se znoji. Skida izblijedjelu majcu. Ostavlja je uz šupu. Gleda Hanu.
Opet kopa. Sad će. Sad će udariti u kost. Starci kažu da se plamen pojavljuje na
čudnim mjestima. Misli o kesici punoj novca, o lubenicama jednonogog Marka,
o konju polunijemog Mensura na kome je jahao sve do Pjevalovca, o njihovom
tavanu s kog su stalno nestajali orasi, suho voće.... Djevojčica se udalji od jame.
Gledala je okolo kao da se iza svakog predmeta u dvorištu krije Bardan. Sva
ispunjena svojim željama.
I onda, dok je dječak kopao leđima okrenut šupi, jedna golema ruka,
skupljenih prstiju, pomoli se između dasaka i nešto spusti na Nisvetovu majicu.
Onda se nečujno uvuče u šupu.
Zadihan u kopanju, i sav nestao u svojim mislima, dječak ništa nije čuo. Što
je rupa postajala veća, i njegove su oči, od naprezanja, bivale krupnije.
Djevojčica se vrati, korakom koji nije znao šta bi od sebe, i na koju bi stranu
prije udario. Njena želja je rasla, rasla...
– Nisvete! – otrže joj se raznobojan glas. Oznojena čela Nisvet se
okrenu. – Majica. Pogledaj!
Pogledi im se sastadoše na majici. Pregršt žutih novčića... U udubljenju
majice, kao u gnijezdu, sjajili su se metalni novci. Dugo nisu vidjeli toliko žutog
sjaja. Primakoše se. Istina je. Pogledaše se. Oči su im gorjele plavim plamenom.
Hana pođe rukom prema žutoj gomilici.
– Ne! Ne diraj. Ko zna šta će se dogoditi ako ih dotakneš – reče Nisvet. –
Skupi majicu oko njih.
Hana pažljivo uze majicu za krajeve. Pazila je da novce ne dotakne golim
prstima. Podiže. Oblikova se tvrda grudva. Čuje se. Zveče. Pogleda Nisveta
kako ga nikad do sada nije pogledala.
– Znala sam. Dobar si čovjek. I zajedno ćemo na vašar.
Nisvet je duboko disao. Hana se široko nasmija:
– Bardan će se čuditi, ako nađe rupu... Zatrpaj je.

LAĐARSKIPUT

Plavičaste mrlje nafte pokrivaju Savu. I zrak miriše na benzin. Naša katarka
od suhog lipovog drveta, koju smo učvrstili u njeno ležište na prednjem dijelu
čamca, liči na vitke metalne dimnjake brodske rafinerije. Iz jednog takvog
dimnjaka neprekidno suklja crvenkast plamen. Taj plamen vidi se noću i s naših
dubočkih brežuljaka. U mojim djetinjim snovima tim plamenom označavana je
granica jednog svijeta, a iza njega dalje se nije vidjelo. Sad je ta granica
pomjerena na tamnomodre bregove iza Broda, po očevim riječima pune
vinograda i lijepih kuća. Čamac je teretan. I teško ga vučem. Bos sam. U čamcu
sjedi otac i upravlja teškim veslom da čamac ne udari u obalu, ili da se ne nasuče
na šljunkovit plićak. Iz Broda vučemo sanduke piva za dubočku gostionicu.
Sinoć je došao gostioničar Fiko, dogovorio se s ocem, i rekao dobro platiti. Otac
će moći smiriti neke račune, a ostaće nešto i za moje knjige. Ali, Dubočac je
daleko gore uz vodu. Nisam znao da i one naše pjeskovite obale i gusti vrbaci
mogu biti daleko. Niz vodu, od njih se s lakoćom udaljavamo, a
povratak je spor i tvrd, pun znoja i misli koje naviru iz savskih dubina. Sunce je
visoko. Udara pravo u tjeme. Biće dobro ako stignemo prije zalaska sunca. Grlo
mi se stalno suši, dašćem, ali ne mogu svaki čas prekidati vuču i trčati do čamca
da se napijem vode.
Kad smo se otisnuli s kamenite brodske obale, otac je obrisao svoja
kosmata sijeda prsa, i uzdahnuvši rekao:
– E, moj Hune! Ja star, a ti nejak.
Kad je veseo i kad nam je kuća puna, otac nije star. A najmlađi je bio onda
kad je meni i sestri napravio mali čamčić. Lak. I pokretljiv. Možeš ga veslati
jednom rukom. I juče je otac bio mlađi. I on, i majka su se smijali.
Na vrhu visoke katarke učvršćena je metalna alka i za nju je vezan
konopac. Na drugom kraju konopca, dugog oko pedesetak metara, vješto je
ispletena široka traka od jakog kanapa. Ta traka sada se usijeca u moja znojava
prsa. Vučem. Svu noć sam proveo u čudnom bunilu plašeći se da me otac neće
povesti. Sestra je starija. Do sada je uvijek nju vodio. Napinjem se. Kao da cio
Brod vučem za sobom sa mostom i svim kućama. Ali, okrenem li se padajući, jer
vučem nevješto, trzajući, vidim samo vrh katarke. Učini mi se da je to vrh
dugačke zamišljene olovke koja po plavom papiru neba ispisuje svoj put. Taj put
ima oblik savske obale. Na brzacima i plićacima čamac se izmiče na vodu, pa
katarka pravi širi potez po beskrajnom plavetnilu. Htio je otac da ja upravljam, a
on da vuče. Ne ide. Nekoliko puta čamac se umalo nije potopio. Vučem sve
pravilnije. Ne trzam. Samo da ne nagazim na zmiju. Na ovoj lijevoj strani Save,
okrenutoj suncu, ima ih mnogo. A ja ne volim zmije. Ni one mene ne vole. I u
san mi se uvlače. Mama kaže da sam žedan noću i da zato sanjam zmije. Pio sam
puno vode. Ne vrijedi. Opet se uvuku i prestrave me. A nikada ni jednu nisam
ubio. Nisam ni guštera ubio. Eno ga! Siknu kroz travu. I on se mene prepao.
Krupan. Kao da je na trzaju i povijanju katarke osjetio da se plašim, otac viknu:
– Možeš li, Hune!
– Mogu... mogu...
– Jesi li gladan?
– Nisam...
– Vikni kad ti dojadi!
Jednom, bila je teška zima, ni prst se nije smio promoliti napolje, otac je
sjedio s nama cijelo veče, i pričao nam kako je nekada radio na lađi. Ovaj put
kojim ja sada gazim zvao se lađarski put. Od Broda pa gore do Gradiške lađe su
vukli konji. Uz Savu tada nije bilo vrbaka. Sasijecali su vrbe i topole, i rijetke
jasenove, kako ne bi za njih konopci zapinjali. Naginjem se, glava mije stalno
povijena, gledam pred sebe, gdje ću stati, i osjetim da se u meni napreže jedan
takav konj, mršav i neuhranjen, vuče lađu punu kamena i drvene građe. I gdje je
sad taj konj? Je li bio potkovan ili su mu se u meso usijecali oštri komadi šljunka
kao sada meni? I mi gore imamo jednog konja. Nije naš. Arifov je. On nikad nije
vukao lađu. Ali, vukao je svašta. I mi smo ga pokušali jahati. Ne da. Uzalud smo
se cijelo ljeto zaskakivali na njegova povijena leđa. Padali smo svi odreda. I
Dženis je padao. I na našim licima mnogo je tragova njegovih potkovica.
Nekoliko razbijenih noseva, teških bubotaka, čvoruga na ošišanim glavama,
jedan lom noge, sve je to došlo u igri s tim nerazumnim konjem. Lađarski put
zarastao je u gustu vrbinu.
Približavamo se Zbjegu. U imenu tog sela ima starog straha.
Cijeli kraj se prolomi od snažnog trubljenja. Brod. Vuče šlepove. To je
"Zeta". Jedan od posljednjih parobroda na Savi. Kao gusarska zastava nad njim
se vije široka traka crnog dima. S broda su ugledali našu katarku. Mašu nam.
Zovu da se zakačimo. Ali, znam da nećemo. Sa ovako teretnim čamcem opasno
je navesti se na šlepove. Zadnji dio čamca sigurno bi legao u vodu. Da je čamac
prazan, to bi za oca bila šala. Ovako, valja mi vući. Vući. Titra mi pred očima.
Kao da su i vrbe počele koračati sa mnom. Bijele svjetlosne pjege pucaju mi u
ušima.
Zaustavili smo se u hladu vrbe nadnesene nad toplu Savu. Otac je razmetao
novinski papir i zamirisao je bijeli hljeb. I dva komada brodske kobasice. I
glavica crnog luka. I komad sira sušenog na dimu. Jeli smo šuteći. U zelenoj
tišini čulo se struganje naših gladnih zuba. Otac me gledao s nadom. A ja sam
osjetio da mi kroz tanke kosti struji voda. Obična savska voda.
Opet vučem.
Opet po nebu piše katarka. Preko njenog nejasnog rukopisa preletje svraka.
Čujem zvono. Bicikli. To se iz Broda vraćaju radnici. Na visokom nasipu uz
Savu, u pravilnoj koloni, izgledaju kao stonoga. Na raskršću ta stonoga skrenu
udesno. Ode u Zbjeg. Ne vidim, ali znam da je pred njima ravan i prašnjav put.
Kad ga kiša poprska, to je pravi put za bicikl.
Približavamo se ušću Ukrine u Savu. Iznad tog ušća vidim veliku adu. Ona,
ta duga i zelena ada u obliku pšeničnog zrna, pripada očevom prijatelju Mrkalju.
Dolazio je kod nas. Nedavno. Sve na njemu volim, osim starog kožnog kaputa.
Taj kaput me podsjeća na nešto tužno. Ne znam šta je to. Ali osjećam. Takav
kožni kaput, dok sam bio manji, istukao me smrtimice. Možda mi je zbog toga
Mrkalj draži kad skine kaput, raskomoti se, i sa ocem razveze stare nevjerovatne
priče. U jednoj priči vidim njega i oca, i ovu adu obraslu vitkim topolama. Njih
dvojica bježe prema Savi. Znaju gdje su ostavili čamčić. S njima je i Savo. A iza
njih grupa sivih šljemova. Po njihovoj priči koju uvijek dopunjuju novim
detaljima, bilo je nekakvo mutno i vlažno jutro. Upali su u klopku pred
Mrkaljevom kućom. Šljemova je bilo mnogo. Naoružanih i spremnih da ubiju.
Otac, Mrkalj i Savo bježe kroz gustu travuljinu. Sapliću se. Padaju. Od straha im
noge kraćaju. Samo da što prije stignu do čamca, i da se dočepaju ade. Šljemovi
nemaju težeg oružja. Ako stignu do nje, na adi će biti sigurni. Krik! Pa stenjanje.
Bio je to Savo. Mrkalj je opsovao. Sočno. Ljudski. Otkud im minobacač?!
Granata je doletjela iza brdašca. U travi, bez obiju nogu, leži Savo. Još je pri
svijesti. Rascvale mu se noge iznad koljena. I moli moga oca da puca u njega, da
mu olakša, da ga ne ostavlja šljemovima. Noćima sam sanjao te Savine noge.
Čuo sam i glas Savin. I nikad nisam saznao pta je učinio moj otac. Savi nije bilo
spasa. Nositi ga nisu mogli. Šljemovi su bili tu, s crnim okom mašinke koje se
uvećavalo. Smrtno crnilo. Jednom, ako ga upitam, možda će mi reći. Šta bih ja
učinio na očevom mjestu? On je imao pištolj. Savu nije mogao živog ostaviti
šljemovima. A da puca u njega, kako će? Znam da je s njim odrastao. Plakao i
smijao se. Po njihovoj priči, očevoj i Mrkaljevoj, zajedno su se i oženili. Mene
tada nije bilo na ovom svijetu. I nisam znao da postoji Sava, sa adom iznad ušća.
Nisam znao da je Savo molio oca da puca u njega. I da li je pucao? Možda ništa
neću saznati i ako pitam oca– I šta bi mi odgovorio? Čuo sam, i sad mi iz ušiju
ne izlazi ona čudna boja očevog glasa, kad je rekao Mrkalju: "Nikad mi u životu
nije bilo teže." Vjerujem mu.
Iz topolika na adi prhnu cijelo jato vrana. Tu ih ima mnogo. Ko se bolje
zagleda, i odavde, u tamnom zelenilu lišća može primijetiti mnoga gnijezda.
Ostrvo ptica. I nezavršenih priča. Pred tim čudom i Sava se razdvojila na dva
dijela, i kad je najjača, ne može ga odnijeti. Može li, kao što je ada promijenila
tok Save, jedna priča i ono što je u njoj promijeniti tok nečijeg života? Sjetih se,
otac je bio bolestan, teško i dugo; iza zatvorenih vrata šaputao je majci takve
riječi od kojih mi se kosa dizala na glavi. Kad je došao do mene, rekao je majci
da me čuva. Majka je plakala, a ja sam u mašti vidio kako njene suze padaju na
žuto očevo lice i on od tih suza postaje jači i zdraviji.
Okrenem se.
Otac sjedi u čamcu nagnut na desnu stranu i teškim veslom drži vrh čamca
usmjeren prema Dubočcu. Gazim čistinom. Vruć pijesak pod mojim tabanima.
Iza velikog zavoja koji ćemo sada proći ugledaćemo komad neba bliži mome
oku i srcu. Tamo negdje, iza one grupe topola, uzdižu se Banice sa igralištem, i
našim dječijim tajnama. Sunce popušta. I znoj je hladniji. Sad se na Banicama
dijele u dvije grupe. Možda je Dženis uzeo moju loptu.
– Jesi li žedan, Hune!? – viče otac.
– Nisam.
– Navali još malo. Eno Motajice!
Iako je na suprotnoj strani Save, u Bosni, plavetnilo Motajice sada je
izranjalo na čudnom mjestu.
Zalazimo u gust vrbak. Vrhovi vrba sve češće zapinju za konopac. Trudim
se da nađem stazu između vrba i naplavina. Nema je. Niko više ovim putem ne
vuče lađe. Nailazim samo na prosječen vrbak i kratke puteljke koji se brzo
prekidaju. To su ribarski puteljci. Na vrbini se nađe i poneka pocijepana mreža.
Po nekom nijemom sporazumu te mreže niko ne dira. Težak je ribarski kruh.
Sjetih se i pogrdne pjesmice o ribarskom životu. Osmjehnuh se. To je uradila
pjesma. Onda tako trznuh i zanesoh se ustranu da je otac izgubio kontrolu nad
čamcem.
– Šta je, Hune?!
– Ništa... Okliznuo sam se! – lažem i sporije krećem dalje.
 Sporije zbog toga jer moram dati vremena mladiću i djevojci da se obuku i
da se sklone od mog pogleda. Srce mi gruha. Otac ih neće vidjeti. A njih dvoje,
kao da znaju da nemam ništa protiv njih, oblače se sporo. Djevojačka bjelina
ističe se u tamnom zelenilu vrbaka. Žao mi što sam ih poplašio. Buči mi glava.
Oči lete, i ne mogu ih otkinuti od ove meke bjeline. Bježim prema vodi. Da ne
udarim pravo na njih. Srećom, oni se udaljiše. Prešao sam preko povijene trave
na kojoj su njih dvoje ležali. Na tabanima sam osjetio dio njihove topline. Nadao
sam se da sam nogom stao tamo gdje je ležala djevojka i da ću na stopalima
odnijeti dio njene topline. U ušima mi bruji cio roj znatiželjnih pčela. I neće da
se umire.
Izbismo na čistinu.
Pred umornim očima, punim zasljepljujuće bjeline, puče meni dragi vidik.
Dubočac sa svojim brežuljcima, na bosanskoj strani. Eno kuća! Daleko su, pa
umjesto prozora vidim oči one djevojke. Ne bih se iznenadio da kuće skoče i
pobjegnu u zaklon.
Na pozadini rumenog predvečerja ističu se dvije vitke katarke. Jedna je
bijeli crkveni toranj, a druga katarka je džamijska munara. Između njih se
rumeni sunce na zalasku.

BILJEŠKA O PISCU

Alija H. DUBOČANIN (Alija Hasagić Dubočanin) rođen je 2. maja 1949.

godine u Bosanskom Dubočcu, na Savi. Školovao se u rodnom mjestu, Koraću
kod Bosanskog Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu (književnost i jezik).
Dubočanin je pjesnik, pripovjedač, romansijer, književni kritičar, novinar,
urednik. Dobitnik je ugledne književne nagrade "Neven" za knjigu pripovjedaka
"Brod na vidiku", a nagradu "Oktobarska poetska drugovanja" za knjigu
pripovjedaka "Vatre na rijeci". Višestruki je dobitnik prvih nagrada za priču
pojedinih listova. Pjesme i priče Alije H. Dubočanina uvrštene su u različite
izbore, čitanke, antologije, preglede, a pojedine su prevođene (pjesme i priče) na
makedonski, turski, bugarski, albanski, njemački, španski, francuski, holandski i
engleski jezik.
U toku rata pokrenuo je i uređivao list za mlade "Lastavica" (1994-1996),
kao i Dječije novine "Vrelo Bosne".
Objavljene knjige za odrasle: SVAKODNEVNI PROMETEJ, pjesme
(1977), SAN U ČAMCU, priče (1987), HOD ZA TOBOM, pjesme (1989),
SLIKA NA VODI, pjesme (1995), SVETA KRUŠKA, pjesme (1996),
KUPAČICA, priče (1996), BEHAR U SARAJEVU, roman (1998) i druga djela.
Objavljene knjige za djecu: ZAGRLJENI VIDIK, pjesme (1978), BROD
NA VIDIKU, priče (1982), VATRE NA RIJECI, priče (1984), LAĐA ZA
DALJINE, priče (1985), DA HOĆE NEŠTO DA TI SE DESI, pjesme (1986),
NEMIRNO LJETO, roman (1988), LAĐARSKI
PUT, priče (1988), TIHA RIJEKA DJETINJSTVA, pjesme (1997),
JEDNA MAMA I DVANAEST SINOVA, proza (1997) i druga djela. Alija H.
Dubočanin živi u Sarajevu. Urednik je u izdavačkoj kući "Sarajevo-publishing".
RJEČNIK

A
ada – riječno ostrvo
arheolog—onaj koji se bavi starinama i poznaje starine, naročito antičku
umjetnost i nauku

B
ban – vladarska titula
barka – naročita vrsta zatvorenog čamčića, na Savi, izbušenog i potopljenog u
vodu, u kom se čuva i prevozi riba
brati igle (ustaljeni izraz) – izuzetna vidljivost, noću, takva da se može naći i
izgubljena igla, otuda: brati igle
bratija – družina

Č
čeljade – dijete

D
domine – kamene ili koštane, kod nas najčešće drvene ili plastične pločice
kojima se igra poznata društvena zabavna igra
drûge – prijateljice

I
Ivanovca – žena Ivanova
improvizovana – sačinjena bez veće pripreme, za privremenu upotrebu

K
kapija – dvorišna vrata katarka – jarbol
Kenija – država na jugoistoku Afrike, Republika Kenija, glavni grad Najrobi,
jezici: engleski i svahili
krov na četiri vode – krov oblika četverostrane piramide

L
legenda – uz mnogo značenja ima i ovo: izmaštana priča, bajka, gatka; priča o
znamenitim ljudima i događajima...
lenger – sidro, kotva
lôga – zečije skriveno boravište

LJ
ljohnuti – pasti, tresnuti, skljokati se...

M
makadamska (cesta) – cesta posuta istucanim kamenom (po pronalazaču
Makadamu)
N
naplavine – sve ono što voda izbaci na obalu pri poplavi i naglim nadolascima
nafaka – hrana, jelo i piće, ovdje: sreća

P
paoci – drvena pera koja spajaju glavu sa kružnim dijelom točka
parosnice – vršnjakinje
pjeskulja – zemlja koja sadrži mnogo pijeska

R
ritovi – vodoplavno zemljište uz rijeku

S
silk – svila, ovdje: vrsta sintetičkog konca za ribolov
snaša – žena u narodnoj nošnji, mlada žena, snaha,
seljanka sprud – plićak, šljunkovito uzdignuto mjesto u
koritu rijeke škljoca – nožić čije se sječivo preklapa, čakija
šlep – duga jaka lađa za prevoz različitog tereta

U
ušorene (kuće) – kuće u pravilnom nizu

V
"varalice" – vještački mamci u obliku ribe, služe za posebnu vrstu
ribolova verige – lanac s krupnim grubim karikama, najčešće kovanim