Dean Koontz

Očekivani životni vijek

Naslov izvornika: Life Expectancy

Za Lauru Albano, koja ima tako dobro srce.
Čudan mozak, ali dobro srce.
Ali onaj tko trn ne usudi se pojmit’
Nek’ za ružom nikada ne čezne.

- Anne Bronte, »Uski put«

Evo uzdaha za sve koji vole me

I osmijeha za one što mrze me;
I, ma kakvo da nebo iznad mene je
Evo srca za svaki usud.

- Lord Byron, »Za Thomasa Moorea«

 PRVI DIO

DOBRO DOŠAO NA SVIJET,

JIMMY TOCK
 1

U noći kad sam se rodio, moj djed s očeve strane - Josef Tock - izrekao je deset pretkazanja
koja su mi oblikovala život. A onda je umro, točno one minute kad me majka rodila.
Josef nikad prije nije proricao budućnost. Bio je slastičar. Njegova specijalnost bili su
ekleri i pitice od limuna, a ne proricanje budućnosti.
Neki graciozno odživljeni životi prekrasni su lukovi koji premošćuju ovaj svijet do
vječnosti. Imam trideset godina i ne mogu s potpunom sigurnošću reći kamo će me život
odvesti, ali čini se da moj život nije graciozni luk nego trzava cik-cak crta koja vodi od jedne
krize u drugu.
Ja sam blento, a pritom ne mislim reći da sam glup, nego samo da sam krupan čak i za
svoju veličinu i ne baš uvijek svjestan kamo idu moja stopala.
Ne kažem to da umanjim vlastitu vrijednost ili da ispadnem ponizan. Čini se da je biti
blento dio mog šarma, gotovo pa prednost, kao što ćete vidjeti.
Nedvojbeno se sad pitate na što sam točno mislio rekavši da sam »krupan za svoju
veličinu«. Počinje mi se činiti da je pisati autobiografiju zeznutije no što sam isprva mislio.
Nisam tako visok kako se ljudima čini da jesam; zapravo, prema standardima
profesionalne - ili čak amaterske - košarke uopće nisam visok. Nisam debeljuškast, niti sam
nabildan kao neki fanatici koji dižu utege. U najboljem bi se slučaju moglo reći da sam malo
jači.
A ipak, muškarci koji su viši i teži od mene često me zovu »Mrga«. U školi mi je
nadimak bio Moose, jelen lopatar. Odmalena sam slušao šale na račun toga da su naši računi
za hranu sigurno ogromni.
Uvijek me zbunjivala ta nepovezanost između moje stvarne veličine i toga kako me
mnogi ljudi doživljavaju.
Moja žena, koja je okosnica mog života, tvrdi da imam osobnost - prisutnost - puno
veću od tijela. Kaže da me ljudi prosuđuju prema dojmu koji ostavljam na njih.
Meni je to smiješno. Zamazivanje očiju izniklo iz ljubavi.
Ako ponekad na ljude ostavim prevelik dojam, to je najčešće zato što sam pao na njih.
Ili im stao na nogu.
U Arizoni postoji jedno mjesto gdje loptica ispuštena iz ruke naoko prkosi sili teže i
kotrlja se uzbrdo. A zapravo je taj učinak posljedica trika perspektive, gdje elementi vrlo
neobičnog krajolika varaju oko.
Pretpostavljam da sam i ja sličan hir prirode. Možda se svjetlo čudno odbija od mene ili
se oko mene lomi na jedinstven način pa se doimam krupnijim nego što jesam.
U noći moga rođenja u bolnici okruga Snow, u gradiću Snow Village u Koloradu, moj je
djed rekao bolničarki da ću biti dugačak 51 centimetar i težak 3.900 grama.
 Bolničarka je bila zatečena tim proročanstvom, ali ne zato što je 3.900 grama velika
težina - mnoga se djeca rađaju teža, niti zato što je moj djed bio kuhar koji se iznenada
počeo ponašati kao baba gatara. Prije četiri dana pretrpio je teški moždani udar uslijed
kojega mu je bila paralizirana cijela desna strana tijela i nije mogao govoriti; a ipak, iz svog
je kreveta na odjelu intenzivne skrbi počeo jasnim glasom, bez otežana govora ili
oklijevanja, sipati pretkazanja.
Također joj je rekao da ću se roditi u 10.46 navečer i da ću imati sindaktiliju.
Ta je riječ od onih koje bi bilo teško izgovoriti i prije moždanog udara, a kamoli poslije
njega.
Sindaktilija - kao što je nadležna medicinska sestra objasnila mom ocu - urođena je
mana kod koje su dva ili više prstiju na ruci ili stopalu srasla zajedno. U ozbiljnim su
slučajevima kosti susjednih prstiju spojene do te mjere da dva prsta dijele zajednički nokat.
Za ispravljanje te mane potrebne su višestruke operacije, ako želimo da dijete odraste
u čovjeka koji će s lakoćom pokazati srednji prst svakome tko ga dovoljno uzruja.
U mom slučaju, radilo se o nožnim prstima. Na lijevom stopalu srasla su dva, na
desnom tri prsta.
Moja majka Madelaine - koju moj otac od milja zove Maddy ili katkad Ma’nita - tvrdi da
su razmatrali mogućnost da odustanu od operacija i da me, umjesto toga, jednostavno
nazovu Flipper.
Tako se, naime, zvao dupin koji je nekoć davno, u kasnim 1960-ima, bio zvijezda tada
silno popularne TV emisije nazvane - nimalo iznenađujuće - Flipper. Majka tu emisiju
opisuje »dražesno, predivno, urnebesno glupom«. Skinuli su ju s programa nekoliko godina
prije mog rođenja.
Flippera, koji je bio muški dupin, glumila je ženka dupina zvana Suzi. Ona je
najvjerojatnije bila prvi transvestit na televiziji.
Zapravo, to nije prava riječ, jer transvestit je muškarac koji se odijeva u žensku odjeću
i na taj način postiže seksualno uzbuđenje. Osim toga, Suzi - odnosno Flipper - nije ni imala
odjeću.
Dakle, to je bila emisija u kojoj se ženska zvijezda uvijek pojavljivala gola i bila je
dovoljno muškobanjasta da može proći pod muško.
Prije samo dva dana, za večerom koja se sastojala od majčine zloglasne pite od sira i
brokule, mama je retorički pitala je li uopće čudo da je takvo kobno srozavanje standarda
emitiranja koje je započelo s Flipperom, dovelo do dosadnih nakaznih šokova koji
predstavljaju današnju televiziju.
Igrajući njezinu igru, moj je otac rekao: »Zapravo, počelo je s Lassie. I ona je bila gola u
svakoj emisiji.«
»Lassie su uvijek glumili muški psi«, odgovorila je majka.
»Eto ti ga na«, rekao je tata, dokazavši svoje.
 Izbjegao sam ime Flipper kad su moje srasle prste uspješnim operacijama vratili u
normalno stanje. U mom je slučaju bila srasla samo koža, ne i kosti pa je odvajanje bilo
relativno jednostavan postupak.
Svejedno, te neuobičajeno olujne noći djedovo se pretkazanje o sindaktiliji ostvarilo.
Da sam se rodio u noći s nezanimljivim vremenskim prilikama, obiteljska bi ga legenda
nedvojbeno preobrazila u sablasnu mirnoću, gdje se ni list nije pomaknuo u zraku bez
daška vjetra, a sve su noćne ptice utihnule u iščekivanju. Obitelj Tock ima dugu i ponosnu
povijest samodramatičnosti.
No, i uz uračunato pretjerivanje, te je noći oluja bila dovoljno silovita da zatrese i same
temelje planina u Koloradu. Nebesa su se raspukla, sijevajući kao da nebeske vojske ratuju.
Još uvijek u maternici, bio sam potpuno nesvjestan sve te grmljavine. A kad sam se
rodio, vjerojatno su mi pozornost skrenuli moji neobični prsti.
Nixonov pad nema ništa više veze sa mnom nego što je ima činjenica da je u to vrijeme
na vrhu top-ljestvice bila pjesma Annie’s Song Johna Denvera. Spominjem ih samo zbog
povijesnog konteksta.
S Nixonom ili bez njega, najvažnijim događajem 9. kolovoza 1974. godine držim svoje
rođenje - i djedova pretkazanja. Moj osjećaj za kontekst ima egocentričnu notu.
Jasnije nego da sam osobno bio tamo - možda zbog živopisnih slika koje su u meni
ostavile mnogobrojne priče što ih moja obitelj kazuje o događajima te noći - vidim svog oca
Rudyja Točka kako korača gore-dolje s jednoga kraja bolničkog hodnika na drugi, između
rodilišta i odjela za intenzivnu skrb, između radosti zbog dolaska sina na svijet i tuge zbog
očeva odlaska s njega.
S podom od plavih PVC pločica, blijedo zelenim zidnim oblogama i ružičastim
zidovima, žutim stropom i narančasto-bijelim zastorima s uzorkom roda, čekaonica za
buduće očeve prštala je negativnom energijom preopterećenja bojama. Bolje bi poslužila
kao scenografija za noćnu moru o voditelju dječjih emisija koji je potajno ubojica sjekirom.
Klaun koji je palio cigaretu za cigaretom nije nimalo poboljšao ambijent.
Rudy je dijelio čekaonicu s još jednim muškarcem; nije to bio mještanin, nego izvođač
u cirkusu koji je toga tjedna odrađivao predstave na tratini na Hallowayovoj farmi. Zvao se
Beezo. Pokazalo se da mu to nije umjetničko ime nego pravo prezime: Konrad Beezo.
Neki kažu da sudbina ne postoji, da se stvari jednostavno dogode, bez svrhe ili
značenja. No, Konradovo prezime navodi na razmišljanje je li zaista tako. 1
Beezo je bio oženjen s Natalie, trapezisticom i članicom poznate akrobatske obitelji
koju se smatralo cirkuskim plemstvom. Nitko od Nataliene obitelji, nitko od braće i sestara,
nitko od letećih rođaka nije došao praviti društvo Beezu u bolnici. Te su večeri morali
odraditi predstavu, a zna se da predstava nikad ne prestaje.

1 Beezo je slično Bozo, stoje ime možda najpoznatijeg američkog klauna svih vremena. - nap. prev.
 Ali nije to bio jedini razlog - činilo se da su se akrobati držali po strani i zato što nisu
odobravali udaju jedne od svojih za klauna. Svaka supkultura i etnička skupina ima svoje
predrasude i pristranosti.
Dok je nervozno čekao da mu žena rodi, Beezo je mrmljao nelijepe osude na račun
svoje svojte. »Naduti«, tako je rekao za njih, i »zlobni«.
Klaunovo stalno bijesno sijevanje pogledom, grub glas i ogorčenost, kod Rudyja su
izazivali nelagodu.
Iz klauna su zajedno s oblacima gorkoga dima izlazile ljutite riječi: »licemjerni« i
»mutikaše« i - prilično pjesnički za jednog klauna - »radosni dusi u zraku, ali na tlu
izdajničke duše«.
Beezo nije bio u punom kostimu. Osim toga, njegov kostim je ionako bio u stilu
Emmeta Kellyja 2 i njegova tužnog lica, a ne šareni točkasti kostim prosječnog klauna.
Na stražnjici hlača širokog smeđeg odijela imao je šarenu kockastu zakrpu, a rukavi
sakoa bili su komično kratki. U rupici na jednom reveru bio je zataknut umjetni cvijet
promjera pladnja za kruh.
Prije nego što će žurno odvesti ženu u bolnicu, stigao je izuti klaunske cipele i obuti
tenisice te skinuti crveni klaunski nos. No, oko očiju je još uvijek imao masnu bijelu boju,
obrazi su mu bili jako narumenjeni, a na glavi je nosio izgužvan plitki šešir.
Beezove su krvave oči blistale jednako crveno kao narumenjeni obrazi, možda zbog
oporog dima što mu je obavijao glavu, premda je Rudy pretpostavljao da je udjela u tom
imalo i neko žestoko piće.
U ta se vremena svugdje smjelo pušiti, čak i u čekaonicama mnogih bolnica. Budući
očevi često su slavili rođenje djeteta dijeleći cigare.
U trenutcima kad nije bio uz očevu samrtničku postelju, bilo bi lijepo da je jadni Rudy
mogao potražiti sklonište u toj čekaonici, gdje bi mu buduće roditeljstvo bar malo ublažilo
tugu.
Nažalost, i Maddy i Natalie dugo su rađale. Svaki put kad se Rudy vratio s odjela
intenzivne njege, čekao ga je mrgodni klaun bijesna pogleda, zakrvavljenih očiju, koji je
pušio Lucky Strike bez filtra, paleći jednu cigaretu za drugom.
Dok su bubnjevi grmljavine potresali nebesa, a odrazi munja drhtali na prozorima,
Beezo je od čekaonice u rodilištu napravio pozornicu. Neumorno kružeći po plavim PVC
pločicama od jednog ružičastog zida do drugog, pušio je i i pjenio se.
»Vjeruješ li da zmije mogu letjeti, Rudy Tock? Naravno da ne vjeruješ. Ali mogu. Vidio
sam ih kako lete visoko iznad tla. Dobro su plaćene i glasno im plješću, tim kobrama, tim
riđovkama, tim otrovnicama punim mržnje.«

2Poznati cirkuski izvođač koji je stvorio lik klauna Umornog Willyja, čiji se izgled temeljio na izgledu
beskućnika u doba Depresije; nap.prev.
 Na to bi ogorčeno bajanje jadni Rudy promrmljao neke utješne riječi, zacoktao jezikom
i suosjećajno klimao glavom. Nije htio ohrabrivati Beeza, ali naslućivao je da bi ga
nepokazivanje suosjećaja moglo učiniti ciljem klaunova gnjeva.
Zastavši ispred prozora oribanog olujom, lica dodatno patiniranog uzorcima munja i
kišnih kapi što su klizile niz staklo, Beezo je upitao: »Što ćeš dobiti, Rudy Tock - sina ili
kćer?«
Beezo mu se stalno obraćao punim imenom i prezimenom, kao daje to jedna riječ:
Rudytock.
»Ovdje imaju novi aparat za ultrazvuk«, odgovorio je Rudy,
»pa su nam mogli reći hoće li biti dečko ili curica, ali nismo htjeli znati. Samo neka je
živo i zdravo.«
Beezo se ispravio i podigao glavu, gurnuvši lice bliže prozoru kao da ga kupa u
pulsirajućem svjetlu oluje. »Meni ne treba ultrazvuk da mi kaže ono što znam. Natalie mi
rađa sina. Sad prezime Beezo neće umrijeti sa mnom. Nazvat ću ga Punchinello, po jednom
od prvih i najvećih klaunova svih vremena.«
Punchinello Beezo, pomislio je Rudy. O, jadno dijete.
»Bit će najveći od naših«, rekao je Beezo, »najbolji šaljivac, najveća luda, harlekin.
Slavit će ga od obale do obale, na svim kontinentima.«
Premda se Rudy bio netom vratio s odjela intenzivne njege u čekaonicu ispred
rodilišta, osjećao se zatočenikom tog klauna čija mračna energija kao da je ojačala svaki put
kad bi mu se u grozničavim očima vidio odbljesak oluje.
»Ne samo da će biti cijenjen, nego i besmrtan!«
Rudy je željno iščekivao vijesti o Maddynu stanju i o tom kako napreduju trudovi. U
ono vrijeme očevima su rijetko dopuštali ulazak u rađaonu.
»Bit će najveća cirkuska zvijezda svog vremena, Rudy Tock, a svi koji će ga vidjeti na
djelu znat će da je njegov otac Konrad Beezo, klaun nad klaunovima.«
Odjelne sestre koje su trebale redovito obilaziti čekaonicu i izvještavati buduće očeve
nekako su to radile rjeđe nego inače. Nedvojbeno su se i one osjećale nelagodno u
klaunovoj nazočnosti.
»Očevim se grobom kunem da moj Punchinello nikad neće biti akrobat«, objavio je
Beezo.
Udar groma koji je naglasio njegove riječi bio je prvi od dva toliko snažna da su
prozorska stakla vibrirala kao koža bubnjeva, a svjetla su zatreperila i zamalo ugasla.
»Kakve veze ima akrobatika s istinom ljudskoga stanja?«, pitao se Beezo naglas.
»Nikakve«, rekao je Rudy odmah, jer nije bio agresivan tip. Zaista, bio je blag i ponizan,
još uvijek ne slastičar poput svoga oca, nego tek mladi pekar korak do očinstva koji je htio
izbjeći da ga krupni klaun prebije.
 »Komedija i tragedija, sama oruđa klaunove umjetnosti - to je bit života«, rekao je
Beezo.
»Komedija, tragedija i potreba za dobrim kruhom«, dodao je Rudy, malo se našalivši
dodavanjem vlastitog zanimanja u ona koja su okosnica života.
Ta mu je sitna neozbiljnost zaradila bijesan pogled koji ne da bi mogao zaustaviti sat
nego zamrznuti vrijeme.
»‘Komedija, tragedija i potreba za dobrim kruhom’«, ponovio je Beezo, možda
očekujući da tata prizna da je njegova šala bila djetinjasta.
»Hej«, rekao je tata, »to je zvučalo baš kao ja«, jer klaun je to izgovorio glasom koji bi
mogao proći pod očev.
»‘Hej, to je zvučalo baš kao ja’«, rugao se Beezo očevim glasom, a onda je nastavio
svojim grubim režanjem: »Rekao sam ti da sam nadaren, Rudy Tock. Na više načina nego
što si ti to možeš zamisliti.«
Rudyju se učinilo da osjeća kako mu sleđeno srce kuca sporije, usporavajući pod
utjecajem tog mraznog pogleda.
»Moj mali nikad neće biti trapezist. Mrske zmije će siktati. O, kako će siktati i pjeniti se,
ali Punchinello nikada neće biti akrobat!«
O zidove bolnice razbio se još jedan plimni val grmljavine, a svjetla su se gotovo
utopila.
U tom polumraku, kleo se Rudy poslije, žar cigarete u Beezovoj desnoj ruci sjao je sve
jače i jače - premda mu je ruka visjela uz tijelo - kao da neka sablast žedno vuče dim.
Rudy je pomislio, ali na to se ne bi mogao zakleti, da su Beezove oči na trenutak zasjale
jednako žarko crveno kao i vrh cigarete. Naravno, nije to moglo biti unutrašnje svjetlo.
Nego odraz... nečega.
Kad su odjeci grmljavine zamrli, poluzamračenje je prošlo. Kako je svjetlo jačalo, tako
je Rudy ustao sa stolice.
Nije prošlo dugo otkako se bio vratio ovamo i premda nije dobio nikakve novosti o
ženi, bio je spreman pobjeći natrag u sumorno ozračje odjela za intenzivnu skrb, radije
nego da mora iskusiti još jednu zvonjavu Sudnjega dana i još jedno zamračenje u društvu
Konrada Beeza.
Kad je, vrativši se na odjel intenzivne skrbi, uz očev krevet zatekao dvije sestre, Rudy
se pobojao najgorega. Znao je da Josef umire, ali ipak mu se grlo stislo i oči se napunile
suzama na pomisao da je kraj već došao.
Na svoje veliko iznenađenje, ugledao je Josefa pridignutog u gotovo sjedeći položaj;
grčevito je stiskao ogradu kreveta i uzbuđeno ponavljao pretkazanja koja je već ranije bio
izrekao bolničarkama. »Pedeset jedan centimetar... 3.900 grama... 10.46 navečer...
sindaktilija...«
 Kad je ugledao sina, Josef je sjeo posve ravno, a jedna od sestara podigla je gornji dio
kreveta da mu bolje podupre leđa.
Ne samo da mu se vratila moć govora nego i kao da je nestala djelomična paraliza
nakon moždanog udara. Kad je zgrabio Rudyja za desnu ruku, stisak mu je bio čvrst, čak
bolan.
Zaprepašten takvim razvojem situacije, Rudy je isprva pomislio da mu se otac čudesno
oporavio. No, odmah zatim prepoznao je očaj umirućeg čovjeka koji prije odlaska želi
objaviti nešto važno.
Josefovo je lice bilo izmučeno, gotovo upalo, kao da je već prije nekoliko dana Smrt
potajno počela krasti život iz njega, gram po gram. Za razliku od lica, oči su mu bile goleme.
Strah mu je izoštrio pogled dok se usredotočavao na sina.
»Pet dana«, rekao je Josef, a hrapav glas bio mu je otežao od bola, grlo suho od žeđi, jer
već je danima tekućinu dobivao samo intravenski. »Pet strašnih dana.«
»Samo polako, tata. Nemoj se uzrujavati«, upozorio ga je Rudy, ali krivulja na
kardiomonitoru pokazivala je brz, ali pravilan rad očevog srca.
Jedna od sestara otišla je po liječnika. Druga se odmaknula od kreveta, spremna pružiti
pomoć ako pacijent dobije napad.
Prvo obliznuvši suhe usne da podmaže put šaptu, izgovorio je i peto pretkazanje.
»James. Zvat će se James, ali nitko ga neće zvati James... ili Jim. Svi će ga zvati Jimmy.«
To je zateklo Rudyja. On i Maddy bih su odabrali ime James’ za dječaka, Jennifer’ za
curicu, ali nikome to nisu rekli.
Josef to nikako nije mogao znati. A ipak je znao.
Glasom koji je odavao sve veću hitnju, Josef je objavio: »Pet dana. Moraš ga upozoriti.
Pet strašnih dana.«
»Polako, tata«, ponavljao je Rudy. »Bit ćeš dobro.«
Ionako već blijed kao krpa, njegov je otac postajao još bljeđi, kao bijelo brašno. »Neću
biti dobro. Umirem.«
»Ne umireš. Pa vidi te! Govoriš. Nisi više paraliziran. Sad«
»Umirem«, ustrajao je Josef promuklo i sve glasnije. Bilo mu je nabijalo na
sljepoočnicama, a na monitoru se vidjelo da ubrzava, dok se napinjao razbiti sinova lažna
razuvjeravanja i privući mu pozornost. »Pet datuma. Zapiši ih. ODMAH!«
Zbunjen, a i pobojavši se da bi Josefova uzrujanost mogla izazvati još jedan udar, Rudy
je poslušao oca. Posudio je penkalo od sestre. Nije imala papira, a nije mu ni dala pisati po
pacijentovu kartonu koji je bio prikvačen za podnožje kreveta.
Rudy je iz novčanika izvukao prvo što mu je došlo pod ruku, a na čem se moglo pisati:
propusnicu za besplatni ulaz u cirkus u kojem je nastupao Beezo. Bio ju je dobio tjedan
dana prije od Hueya Fostera, policajca u Snow Villageu i prijatelja iz djetinjstva.
 Huey je, baš kao i Rudy, htio biti slastičar, ali nije imao dara za pečenje. Na njegovim si
je prhkim kolačima čovjek mogao polomiti zube. Njegove pitice od limuna vrijeđale su
nepce.
Kad bi, u sklopu svog posla u području održavanja reda i mira, Huey dobio besplatne
ulaznice za cirkus, za vožnje na zabavnom sajmu ili uzorke streljiva od raznih proizvođača,
uvijek bi ih podijelio s Rudyjem. Zauzvrat je Rudy njemu davao keksiće koji ne pokvare tek,
kolače od kojih ne škubiš nos, pite i savijače od kojih ti se ne diže želudac.
Na prednjoj strani propusnice za cirkus crvena i crna slova gurala su se s crtežima
slonova i lavova. Poleđina je bila prazna.
Raširena propusnica bila je veličine fotografije, otprilike osam puta dvanaest
centimetara.
Dok je gusta kiša udarala o obližnji prozor, zvučeći kao mnoštvo sitnih stopala u trku,
Josef je opet zgrabio ogradu kreveta, usidrivši se kao da se boji da bi mogao odlebdjeti.
»Devetsto devedeset četvrta. Petnaesti rujna. Četvrtak. Zapiši.«
Stojeći uz krevet, Rudy je zapisivao istim onim urednim rukopisom kojim je pisao
recepte: 15. RUJNA 1994., ČETVRTAK.
Raširenih očiju i divljeg pogleda, kao zec koji zna da ne može pobjeći kojotu, Josef je
zurio u točku visoko na zidu nasuprot svomu krevetu. Kao da je gledao u nešto iza zida.
Možda u budućnost.
»Upozori ga«, rekao je umirući čovjek. »Za Boga miloga, upozori ga.«
Zbunjen i zatečen, Rudy je upitao: »Koga da upozorim?«
»Jimmyja. Tvoga sina Jimmyja, moga unuka.«
»Još se nije rodio.«
»Samo što nije. Za dvije minute. Upozori ga. Devetsto devedeset osma. Devetnaesti
siječnja. Ponedjeljak.«
Opčinjen sablasnim izrazom na očevu licu, Rudy je ukočeno stajao s penkalom iznad
papira.
»ZAPISI!«, zagrmio je Josef. Usta su mu se tako jako izobličila u poviku da mu je suha
donja usna, s koje se gulila koža, pukla. Tanak grimizni mlaz zavijugao mu je niz bradu.
»Devetsto devedeset osme«, mrmljao je Rudy, zapisujući.
»Devetnaestog siječnja«, ponovio je Josef promuklo, kroz suho grlo izmučeno povikom.
»Ponedjeljak. Užasan dan.«
»Zašto?«
»Užasan, strašan.«
»Zašto će biti strašan?«, ustrajao je Rudy.
»Dvije tisuće druge. Dvadeset treći prosinca. Još jedan ponedjeljak.«
 Zapisujući i treći datum, Rudy je rekao: »Tata, ovo je jako čudno. Ne razumijem.«
Josef se još uvijek grčevito držao za čelične šipke na obje strane kreveta. Iznenada ih je
silovito pretresao, takvom snagom da se činilo da će se otkinuti, što je proizvelo buku koja
bi bila glasna i u normalnoj bolničkoj sobi, ali koja je u inače tihoj jedinici za intenzivnu
skrb zvučala poput eksplozije.
Medicinska sestra odmah je krenula prema krevetu, možda s namjerom da smiri
pacijenta, ali užareni spoj bijesa i užasa na njegovu upalom licu izazvao je oklijevanje. Kad
su valovi grmljavine zatresli bolnicu dovoljnom jačinom da se ospe prašina s akustičnih
stropnih ploča, bolničarka je ustuknula natrag, gotovo kao da je bila uvjerena da je Josef
osobno prizvao taj udar groma.
»ZAPIŠI!«, zahtijevao je.
»Pišem, pišem«, uvjeravao ga je Rudy. »Dvadeset treći prosinca 2002., još jedan
ponedjeljak.«
»Dvije tisuće treće«, nastavio je Josef, s još više hitnje u glasu. »Dvadeset šesti
studenoga. Srijeda. Uoči Dana zahvalnosti.«
Zapisavši i četvrti datum na poleđinu propusnice za cirkus, i baš kad je otac prestao
tresti ogradu kreveta, Rudy je podigao pogled s papira i na Josefovu licu - u očima - ugledao
novi osjećaj. Bijes i užas su nestali.
Kroz suze koje su navirale, Josef je rekao: »Jadni Jimmy, jadni Rudy.«
»Tata?«
»Jadni, jadni Rudy. Siroti Jimmy. Gdje je Rudy?«
»Ja sam Rudy, tata. Tu sam.«
Josef je trepnuo jednom pa još jednom i otjerao suze, praveći mjesta za drugi osjećaj
koji ga je zgrabio - jedan kojega nije lako definirati. Neki bi ga nazvali zaprepaštenjem.
Drugi bi rekli da je to bila začudnost one najčišće vrste, kakvu dijete pokaže pri pogledu na
nešto blistavo i čudesno.
Trenutak ili dva poslije, Rudy je shvatio da je to stanje dublje od začudnosti. Bilo je to
zadivljeno strahopoštovanje, potpuno predavanje uma pred nečim veličanstvenim i
zastrašujućim.
Očev je pogled sjao, a na licu su mu se radost i odbojnost borile za prevlast.
Josefov sve promukliji glas postao je šaptom: »Dvije tisuće pete.«
Pogled mu je ostao usredotočen na neku drugu stvarnost koju je očigledno sad
smatrao uvjerljivijom od ovoga svijeta u kojem je proživio pedeset sedam godina.
Drhtave ruke, ali još uvijek pišući čitko, Rudy je zapisao i petu godinu - i čekao
nastavak.
»Ah«, rekao je Josef, kao da mu je otkrivena začuđujuća istina.
»Tata?«
 »Ne to, ne to«, jadikovao je Josef.
»Tata, što je?«
Kad je znatiželja nadjačala tjeskobu, uznemirena sestra usudila se prići bliže krevetu.
Uto je u odjeljak ušao liječnik. »Što se ovdje događa?«
Josef je progovorio: »Ne vjeruj klaunu.«
Pretpostavivši da je pacijent upravo doveo u pitanje njegovo znanje i sposobnost,
liječnik se doimao pomalo uvrijeđenim.
Nagnuvši se nad krevet, pokušavajući ocu skrenuti pozornost s onosvjetskih vizija,
Rudy je upitao: »Tata, kako znaš za klauna?«
»Šesnaesti travnja«, rekao je Josef.
»Kako znaš za klauna?«
»ZAPIŠI!«, zagrmio je Josef baš kad su i nebesa još jednom ošinula zemlju.
Dok je liječnik obilazio krevet, Rudy je u peti redak s datumom ispred godine 2005.
dodao 16. TRAVNJA, a zatim i SUBOTA, čim je otac izgovorio tu riječ.
Liječnik je uhvatio Josefa ispod brade i okrenuo mu glavu prema sebi da mu može bolje
pogledati oči.
»Nije onaj tko misliš da jest«, rekao je Josef, ne liječniku nego svom sinu.
»Tko to?«
»On.«
»Tko je on?« »No, no, Josefe«, korio ga je liječnik, »dobro me poznajete. Ja sam doktor
Pickett.«
»O, koje li tragedije«, rekao je Josef, glasa otežalog od prijezira, kao da nije kuhar nego
kazališni glumac u Shakespeareovoj drami.
»Kakve tragedije?«, zabrinuto je upitao Rudy.
Izvukavši oftalmoskop iz džepa bijele kute, doktor Pickett se nije složio: »Nema ovdje
nikakve tragedije. Ja vidim samo iznimni oporavak.«
Otrgnuvši se iz liječnikova stiska i sve uzrujaniji, Josef je rekao: »Bubrezi!«
Zatečen, Rudy je ponovio: »Bubrezi?«
»Zašto su bubrezi tako vraški bitni?«, zanovijetao je Josef. »To je apsurdno, sve je to
čisti apsurd!«
Na te je riječi Rudyju srce potonulo, jer činilo se da je tatina kratkotrajna jasnoća uma
ustupila mjesto blebetanju.
Opet uhvativši pacijenta za bradu i tako uspostavivši nadzor nad njim, doktor Pickett
je uključio oftalmoskop i uperio svjetlo Josefu u desno oko.
 Kao da je taj uski snop svjetlosti oštra igla, a njegov život balon, Josef Tock ispustio je
eksplozivni izdisaj i klonuo natrag na jastuk, mrtav.
Svi pokušaji oživljavanja aparatima dobro opremljene bolnice bili su jednako
neuspješni. Josef je otišao i nije se kanio vratiti.
A ja, James Henry Tock, došao sam. Vrijeme na djedovoj smrtovnici istovjetno je
onomu na mom rodnom listu - 10.46 navečer.
Shvatljivo shrvan, Rudy je još neko vrijeme ostao uz očev krevet. Nije zaboravio na
ženu u rađaoni, ali bol ga je učinila nepokretnim.
Pet minuta potom, jedna mu je sestra došla reći daje Maddy imala težak porod i da
mora smjesta do nje.
Uspaničen mogućnošću da u istom satu ostane bez oca i bez žene, tata je odjurio s
odjela intenzivne skrbi.
Prema njegovoj priči, hodnici naše skromne okružne bolnice iznenada su postali bijeli
labirint pa je najmanje dvaput krivo skrenuo. Previše nestrpljiv da bi čekao dizalo, strčao se
niza stube s trećega kata do prizemlja i tek onda mu je sinulo daje rodilište na drugom katu.
U čekaonicu za buduće očeve uletio je uz prasak pištolja, baš u trenutku kad je Konrad
Beezo ustrijelio liječnika svoje žene.
Tata je na trenutak pomislio da je Beezo uporabio klaunski pištolj, neko lažno oružje iz
kojega prska crvena tinta. No, liječnik se srušio na pod, ne komično nego sa stravičnom
konačnošću, a miris krvi koji se širio prostorijom bio je previše stvaran.
Beezo se okrenuo prema tati i podigao pištolj.
Unatoč zgužvanom plosnatom šeširu i prekratkim rukavima te šarenoj zakrpi na
stražnjici hlača, unatoč masnoj bijeloj boji na licu i rumenim obrazima, u tom trenutku ništa
u vezi s Konradom Beezom nije bilo klaunovsko. Oči su mu bile oči velike mačke iz džungle
i bilo je lako zamisliti da su njegovi ogoljeni zubi tigrovi očnjaci. Nadvijao se nad žrtvom
kao demonsko utjelovljenje ubilačke demencije.
Tata je bio uvjeren da će i na njega zapucati, ali Beezo je rekao: »Makni mi se s puta,
Rudy Tock. Nemam ništa protiv tebe. Nisi akrobat.«
Beezo se progurao ramenima kroz vrata između čekaonice i rodilišta, zalupivši ih za
sobom.
Tata je kleknuo pokraj liječnika - i otkrio da još diše. Ranjeni je muškarac pokušao
govoriti, ali nije mogao. U grlu mu se nakupljala krv pa se zagrcnuo.
Blago mu podigavši glavu i podloživši pod nju stare časopise da ostane u tom položaju
i da ranjenik može disati, tata je dozivao pomoć dok je sve jača oluja potresala noć
grmljavinom dostojnom Sudnjega dana.
Doktor Ferris MacDonald bio je Maddyn liječnik. Njega su pozvali i kad je Natalie
Beezo neočekivano dopremljena u bolnicu u trudovima.
 Premda smrtno ranjen, činilo se da je više zatečen nego prestrašen. Kad je uspio
pročistiti grlo i opet disati, rekao je ocu: »Umrla je pri porodu, ali nisam ja kriv.«
Jedan strašan trenutak moj je otac mislio da je umrla Maddy.
I doktor MacDonald je to shvatio, jer posljednje su mu riječi bile: »Ne Maddy. Klaunova
žena. Maddy je... živa. Tako mi je žao, Rudy.«
Ferris MacDonald umro je s rukom mog oca na srcu.
Dok se grmljavina valjala prema udaljenom obzoru, tata je začuo još jedan pucanj
odnekud daleko iza vrata kroz kojaje bio nestao Konrad Beezo.
I Maddy je ležala negdje iza tih vrata - bespomoćna nakon teškog poroda. I ja sam bio
tamo - novorođenče koje tad još nije bilo dovoljna mrga da bi se moglo obraniti.
Moj otac, tada pekar, nikad nije bio čovjek od akcije, a nije to postao ni kad je mnogo
godina kasnije napredovao do statusa slastičara. Prosječne je visine i težine, ne fizički slab,
ali ni rođen za boksački ring. Do toga mu je trenutka život bio išao glatko, bez previše
problema ili neispunjenih potreba.
Svejedno, strah za ženu i dijete bacio ga je u neobičnu, ledenu paniku, nekako više
proračunatu nego histeričnu. Bez oružja i bez plana, ali iznenada sa srcem lava, otvorio je
vrata i krenuo za Beezom.
Premda je u mašti samo u nekoliko sekunda izvrtio tisuću krvavih scenarija, kaže da
nije očekivao ono što se dogodilo, a naravno da nije mogao predvidjeti da će događaji te
noći odzvanjati tako strašnim i zaprepašćujućim posljedicama kroz njegov i kroz moj život
sljedećih trideset godina.
 2

U čekaonici za buduće očeve u glavnoj bolnici okruga Snow, unutrašnja vrata otvaraju se u
kratak hodnik iz kojega se ulazi lijevo u spremište, a desno u zahod. Fluorescentne stropne
ploče, bijeli zidovi i bijele keramičke pločice na podu ukazuju na besprijekorne
antibakterijske postupke.
Vidio sam taj prostor, jer je i moje dijete došlo na svijet u istom tom rodilištu, jedne
druge nezaboravne i neusporedivo manje kaotične noći.
Te olujne večeri 1974., kad je Richard Nixon pošao kući u Kaliforniju, a Beezo u
divljački pohod, moj je otac u hodniku naišao na truplo medicinske sestre, ustrijeljene iz
blizine.
Sjeća se da su ga suosjećaj i očaj gotovo bacili na koljena.
Premda strašan, gubitak doktora MacDonalda kao da nije bio u potpunosti dopro do
tate, jer dogodio se tako iznenada, kao u snu. No, samo nekoliko trenutaka kasnije, pogled
na mrtvu sestru - mladu, lijepu, poput palog bijelog anđela s aureolom od zlaćane kose oko
sablasno spokojnog lica - probio je zaštitni sloj i on se istodobno našao suočen s istinom i
značenjem obje te smrti.
Provalio je u spremište, u potrazi za nečim što bi moglo poslužiti kao oružje. Pronašao
je samo čistu posteljinu, boce antiseptičkog sredstva za čišćenje i zaključan ormarić s
lijekovima...
Premda mu se, gledajući unatrag, taj trenutak činio crnohumornim, tada je pomislio -
smrtno ozbiljno i s logikom očajnika - da su njegove ruke opasno snažne od dugogodišnjeg
miješanja tijesta. Kad bi samo uspio Beezu izbiti pištolj, dovoljno je snažan da ga zadavi
golim rukama.
Niti jedno priručno oružje ne može se mjeriti s dobro razgibanim rukama gnjevnog
pekara. Ta luđačka zamisao iznikla je iz čistog užasa, no zanimljivo je da mu je isti taj užas
dao hrabrost.
Kratki hodnik križao se s jednim dugačkim, koji je vodio lijevo i desno. Iz tog novog
hodnika troja su se vrata otvarala u dvije rađaone i jedinicu za neonatalnu skrb gdje je
umotana novorođenčad, svako u svom krevetiću, razmatrala novu stvarnost sastavljenu od
svjetlosti, sjene, gladi, nezadovoljstva i poreza.
Tata je potražio mamu i mene, ali našao je samo nju. Ležala je u jednoj od rađaonica,
sama i bez svijesti na krevetu za rađanje.
Isprva je pomislio da je mrtva. Počelo mu se crniti pred očima, ali prije nego što će
izgubiti svijest vidio je da njegova voljena Maddy diše. Zgrabio je rub kreveta i ostao tako
dok mu se vid nije razbistrio.
 Siva lica i sva mokra od znoja, nije izgledala kao žena puna života kakvu je poznavao,
nego krhko i ranjivo.
Krv na plahtama odavala je da je rodila njihovo dijete, ali uplakanom novorođenčetu ni
traga ni glasa.
Negdje tamo vani, Beezo je vikao: »Gdje ste, kurvini sinovi?«
Nevoljko ostavljajući moju majku, tata je svejedno krenuo u potragu za mjestom
sukoba, da vidi može li kako pomoći, kao što bi (po njegovim riječima) postupio svaki
pekar.
U drugoj rađaonici zatekao je Natalie Beezo na krevetu za rađanje. Vitka trapezistica
umrla je od komplikacija pri porodu, tako nedavno da joj se suze od bola još nisu stigle
osušiti na obrazima.
Prema tatinim riječima, čak i nakon agonije, čak i u smrti, bila je nezemaljski lijepa.
Savršena maslinasta put. Kosa crna poput ugljena. Oči otvorene, blistavo zelene, poput
prozora koji gledaju na livadu u Raju.
Za Konrada Beeza, koji nije izgledao kao da se ispod sve te šminke krije privlačno lice,
nije bio bogznakako dobrostojeći i čija bi osobnost čak i u normalnoj situaciji bila pomalo
odbojna, ta je žena bila nagrada koja nadilazi sva razumna očekivanja. Zato bi čovjek mogao
razumjeti - ali ne i opravdati - njegovu silovitu reakciju kad ju je izgubio.
Zakoračivši iz rađaonice, tata se našao licem u lice s ubilački raspoloženim klaunom.
Jer u tom je trenutku Beezo silovito otvorio vrata jaslica i izletio u hodnik, lijevom rukom
prigrlivši novorođenče uza se.
Iz te blizine pištolj u desnoj ruci doimao se dvaput većim nego što je bio u čekaonici,
kao da su u Zemlji Čuda, gdje se predmeti smanjuju ili povećavaju bez ikakva razloga i bez
obzira na zakone fizike.
Snažnim rukama pekara tata je možda mogao zgrabiti Beeza za zapešće i pokušati mu
oteti pištolj, ali nije se usudio učiniti ništa što bi ugrozilo novorođenče.
Zbrčkana crvenog lica i namrštena čela, djetešce se doimalo uzrujanim, uvrijeđenim.
Usta su mu bila razjapljena, kao da je pokušavalo vrištati, ali je utihnulo od šoka shvativši
da mu je otac poludjeli klaun.
Hvala Bogu za dijete, često je znao reći otac. Inače bih nastradao. A ti bi odrastao bez
oca i nikad ne bi naučio kako napraviti prvoklasnu creme brulée.
Pritišćući dijete uza se i mašući pištoljem, Beezo je zahtijevao odgovor od tate. »Gdje
su, Rudy Tock?«
»Gdje je tko?«, upitao je tata.
Činilo se da je klaun krvavih očiju istodobno shrvan od boli i da ga razdire gnjev. Suze
su mu zamrljale šminku. Usne su mu drhtale kao da bi svakog trena mogao početi ridati, a
zatim su se razvukle i ogolile zube u gesti tako divljoj da se tati sledila utroba.
 »Ne glumi budalu«, upozorio ga je Beezo. »Mora ovdje biti još bolničarki, možda još
koji doktor. Želim da svi ti kurvini sinovi krepaju, svi koji su ju iznevjerili.«
»Pobjegli su«, rekao je tata, uvjeren daje sigurnije lagati da je vidio kako su pobjegli,
nego ustrajati na tom da nije naišao ni na koga drugoga. »Iskrali su se putom kojim si ti
došao, kroz čekaonicu. Već su daleko odmakli.«
Hraneći se bijesom, Konrad Beezo kao da se naduo i povećao, kao da je gnjev hrana
divova. Na licu mu nije bilo ni tračka klaunske nestašnosti, a otrovna mržnja u očima imala
je snagu kobrina otrova.
Da ne bi postao zamjena za medicinsko osoblje koje Beezu više nije bilo u dometu
oružja, tata je brzo dodao, bez tračka prijetnje, kao da samo želi pomoći: »Policija je već na
putu ovamo. Htjet će ti oduzeti dijete.«
»Moj sin je moj«, objavio je Beezo s takvom strašću da bi se zadah ustajalog duhanskog
dima koji se širio iz njegove odjeće zamalo mogao krivo protumačiti kao posljedica
užarenih emocija. »Učinit ću sve što mogu, samo da ga ne odgajaju trapezisti.«
Hodajući po tankoj crti koja razdvaja lukavu manipulaciju od očiglednog laskanja u
svrhu samoočuvanja, moj otac je rekao: »Tvoj će sin biti najveći od svoje vrste - klaun, luda,
harlekin, komičar.«
»Komedijaš«, ispravio ga je ubojica, ali bez neprijateljstva u glasu. »Da, bit će najveći od
svih. Hoće. Nikome neću dopustiti da momu sinu uskrati što mu je suđeno.«
S djetetom i pištoljem, Beezo se progurao pokraj mog oca i požurio niz kraći hodnik,
gdje je zakoračio preko tijela mrtve medicinske sestre jednako nehajno kao da se radilo o
kanti i krpi za pranje poda.
Grozničavo se pokušavajući domisliti kako bi mogao svladati tog luđaka, a da pritom
ne nastrada dijete, tata je samo stajao i frustrirano promatrao.
Kad je Beezo došao do vrata čekaonice za buduće očeve, zastao je i osvrnuo se preko
ramena. »Nikad te neću zaboraviti, Rudy Tock. Nikad.«
Tata nije mogao razlučiti je li ta izjava bila izraz pogrešno usmjerene sentimentalne
privrženosti - ili prijetnja.
Beezo se progurao kroz vrata i nestao.
Tata je odmah požurio natrag u prvu rađaonicu, jer razumljivo je da ga je najviše
brinulo kako smo majka i ja.
Još uvijek sama i nezbrinuta, majka je ležala na krevetu za porod gdje ju je tata malo
prije bio zatekao. Premda još uvijek siva lica i okupana znojem, došla je k svijesti.
Bolno je stenjala, zbunjeno trepćući.
Moji se roditelji još uvijek spore oko toga je li bila samo dezorijentirana ili ipak u
bunilu, ali otac ustraje na tom da se zaista uplašio za nju kad je rekla: »Ne boj se, jadan ti,
gaće kod piše maknuti, prvi sine!«
 Mama pak tvrdi da je zapravo rekla: »Nemoj se nadati da ćeš me ikada više taknuti,
kurvin sine!«
Njihova je ljubav dublja od želje, od privrženosti, od poštovanja, tako duboka da joj je
izvor u šah i smijehu. Šala je latica na cvijetu nade, a nada cvjeta na lijani vjere. Njih dvoje
imaju vjere jedno u drugo, a iz te vjere izniče njihovo neuništivo dobro raspoloženje, koje je
najveći dar koji su dali jedno drugome - i meni.
Odrastao sam u domu ispunjenom smijehom. Ma što da mi se dogodi u danima koji
slijede, barem sam imao smijeh. I predivne slastice od lisnatog i prhkog tijesta.
U ovom opisu svog života, okrenut ću se zabavnom kad god je moguće, jer smijeh je
savršen lijek za izmučeno srce, melem za jad, ali neću vas varati. Neću koristiti smijeh kao
zastor kojim ću vam zakriliti pogled na užas i očaj. Smijat ćemo se zajedno, ali katkad će taj
smijeh boljeti.
Dakle...
Bez obzira na to je li majka bila u bunilu ili prisebna, je li krivila oca za bolove pri
porodu ili je govorila o gaćama, oboje se slažu oko toga što se zatim zbilo. Otac je s telefona
pričvršćenog za zid pozvao pomoć.
Taj je uređaj bio više interkom nego telefon pa nije imao standardni brojčanik, nego
samo četiri tipke na kojima je jasno pisalo: OSOBLJE, LJEKARNA, SLUŽBA ODRŽAVANJA,
OSIGURANJE.
Tata je pritisnuo OSIGURANJE te je službeniku koji mu se javio rekao da je nekoliko
ljudi ustrijeljeno, a da napadač u kostimu klauna bježi iz zgrade te da njegova žena Maddy
hitno treba pomoć.
Ako prije nije bila prisebna, sad je svakako bila, jer s kreveta je zavapila: »Gdje mi je
dijete?«
Sa slušalicom na uhu, otac se zaprepašteno okrenuo prema njoj, uzbunjen. »Ne znaš
gdje je?«
Bezuspješno se pokušavajući uspraviti, lica iskrivljenog u bolnu grimasu, mama je
rekla: »Kako bih mogla znati? Onesvijestila sam se. Kako to misliš da su nekoga ustrijelili?
Za ime Boga, koga? Što se događa? Gdje je moje dijete?«
Premda rađaonica nema prozore i premda je okružena hodnicima i drugim sobama
koje su ju dodatno izolirale od vanjskoga svijeta, moji su roditelji čuli tih zvuk sirene iz
daljine.
Tatino je pamćenje iznenada ispljunulo sliku od koje mu se smučilo: Beezo u hodniku,
pištolj u desnoj ruci, novorođenče u lijevoj. U grlu je osjećao žarenje kiseline, a njegovo već
ionako uznemireno srce zakucalo je još brže.
Možda nije samo Beezova žena umrla pri porodu, nego i dijete. Možda novorođenče
koje je držao u naručju nije bilo njegovo, nego mali James - ili mala Jennifer - Tock.
Pomislio sam da je dijete ugrabljeno, kaže tata kad se prisjeća tog trenutka. Sjetio sam se
Lindberghova djeteta i Franka Sinatre Juniora za koje su otmičari tražili otkupninu, i
Cvilidrete, i Tarzana kojega su odgojili čovjekoliki majmuni... Sve mi je to, premda besmisleno,
u tom jednom trenutku palo na pamet. Htio sam vrisnuti, ali nisam mogao, a osjećao sam se
kao ono novorođenče crvena lica... a kad sam pomislio na to dijete, oh, odmah sam znao da si
to bio ti, da nije bilo njegovo dijete, nego ti, moj Jimmy.
Očajnički želeći pronaći Beeza i zaustaviti ga, tata je ispustio slušalicu i jurnuo prema
otvorenim vratima u hodnik - i zamalo se sudario s Charlene Coleman, bolničarkom koja je
u naručju nosila novorođenče.
To je djetešce imalo šire lice nego ono s kojim je Beezo otrčao u olujnu noć, a put mu je
bila zdravo ružičasta, ne mrljavo crvena. Tata kaže da su mu oči bile bistre i plave, a lice
ozareno začudnošću.
»Sakrila sam se s vašim djetetom«, rekla je Charlene Coleman. »Sakrila sam se od onog
groznog čovjeka. Čim se pojavio ovdje sa ženom, znala sam da će biti nevolja, jer ni unutra
nije s glave skinuo taj ružni šešir, a bome se nije ni ispričao za to.«
Rado bih da mogu iz prve ruke potvrditi da to što je uzbunilo Charlene od samog
početka nije bila Beezova klaunska šminka, ni zajedljive primjedbe na račun trapezističke
svojte, niti luđački pogled očiju koje samo što mu se nisu zavrtjele u dupljama, nego
jednostavno njegov šešir. Nažalost, bio sam star tek malo više od sat vremena, još nisam ni
naučio engleski, a kamoli imao pojma tko su svi ti ljudi.
 3

Drhteći od olakšanja, tata me uzeo iz naručja Charlene Coleman i odnio do mame.

Nakon što je bolničarka podigla uzglavlje kreveta i donijela još jastuka, i mama me
napokon mogla primiti u ruke.
Tata se kune da su prve riječi koje mi je uputila: »Nadam se da ćeš biti vrijedan sve te
boli, Mali Plavooki, jer ako budeš nezahvalno dijete, zagorčit ću ti život.«
Suznih očiju, potresena nedavnim događajima, Charlene im je ispričala sve što se zbilo
i objasnila kako me uspjela odnijeti na sigurno kad je započela pucnjava.
Neočekivano se našavši u situaciji da ga dvije žene istodobno trebaju pri porodu u taj
kasni sat, doktor MacDonald nije uspio pronaći kvalificiranog liječnika koji bi na vrijeme
stigao u pomoć. Pa je trčao iz jedne rađaonice u drugu, oslanjajući se na pomoć medicinskih
sestara. Posao mu je dodatno otežavalo povremeno slabljenje svjetla, a brinulo ga je hoće li
se bolnički generator uopće uključiti ako zbog oluje nestane struje.
Natalie Beezo nije bila dobila nikakvu prenatalnu skrb pa tako nije znala da ima
preeklampsiju. Tijekom poroda to se razvilo u eklampsiju pa je došlo do silovitog grčenja
koje nije reagiralo na lijekove i koje je ugrožavalo ne samo njezin život nego i život njezina
nerođenog djeteta.
U međuvremenu, moja je majka trpjela silne bolove, uglavnom stoga što se grlić
maternice nije širio. Intravenske injekcije sintetičkog oksitocina nisu izazvale dovoljno jake
trudove da bi me mogla istisnuti u svijet.
Natalie je prva rodila. Doktor MacDonald dao je sve od sebe da je spasi - učinio je
intubaciju da joj olakša disanje, dao joj je injekciju antikonvulziva - ali sve viši krvni tlak i
grčevi doveli su do golemog krvarenja u mozak koje ju je ubilo.
Dok su podvezivali i rezali pupčanu vrpcu između Beezovog novorođenčeta i njegove
mrtve majke, moja je majka - iscrpljena, ali još se uvijek mučeći da me izbaci - iznenada i
napokon osjetila kako se grlić otvara.
Otpočeo je show Jimmyja Tocka.
Prije nego što se primi deprimirajućeg zadatka da Konradu Beezu javi da je dobio sina
i izgubio ženu, doktor MacDonald je na ovaj svijet doveo mene i, prema riječima Charlene
Coleman, objavio da će taj mali sigurno odrasti u velikog nogometaša.
Čim me je uspješno izbacila iz maternice na svjetlo dana, majka se onesvijestila. Nije
čula liječnikovo predviđanje, a ni moje široko, začuđeno lice - sve dok me moja zaštitnica
Charlene nije stavila ocu u naručje.
Nakon što me je doktor MacDonald dao sestri Coleman neka me opere i umota u bijelu
pamučnu tkaninu, i nakon što se uvjerio da se majka samo onesvijestila te da će ubrzo doći
k sebi, uz mirišljavu sol ili bez nje, skinuo je kiruršku masku i otišao u čekaonicu za buduće
očeve s namjerom da utješi Konrada Beeza koliko je to moguće.
Gotovo odmah začula se vika: ogorčene riječi, paranoične optužbe, najgore moguće
psovke izrečene najgnjevnijim mogućim glasom.
Buka je bila tako glasna da ju je čula i sestra Coleman u inače mirnoj, zvučno izoliranoj
rađaonici. Premda nije mogla razabrati riječi, po tonu Beezova glasa shvatila je njegovu
reakciju na gubitak supruge.
Kad je izišla iz rađaonice u hodnik da bolje čuje Beeza, intuicija ju je ponukala da me
uzme sa sobom, onako umotanog u tanku dekicu.
U hodniku je naletjela na Lois Hanson, još jednu bolničarku, koja je u naručju držala
Beezovo novorođenče. I Lois je izišla da bi jasnije čula klaunovu provalu gnjeva.
Lois je počinila kobnu pogrešku. Oglušivši se na Charlenin savjet, krenula je prema
zatvorenim vratima koja su vodila u čekaonicu, uvjerena da će pogled na tek rođenog sina
ugasiti Beezov užareni bijes i ublažiti užasnu bol gubitka iz koje je buknuo njegov gnjev.
Charlene je i sama bila pobjegla od nasilnog supruga pa nije polagala previše nade da
će dar očinstva ublažiti srdžbu čovjeka koji je i u trenutku najdubljeg gubitka prvo i odmah
reagirao prijetnjama nasiljem, a ne suzama, šokom ili poricanjem. Osim toga, sjetila se
njegova šešira, kojega nije skinuo ni unutra, zanemarujući svaku pristojnost. Charlene je
naslutila da se sprema nevolja, velika nevolja.
Povukla se sa mnom unatrag niz hodnik prema jedinici za neonatalnu skrb. U trenutku
kad su se vrata tog odjela zatvarala za nama, čula je pucanj koji je ubio doktora
MacDonalda.
U toj su se prostoriji nalazili redovi kolijevki u kojima su ležala novorođena djeca;
većina ih je spavala, nekolicina je gugutala, niti jedno još nije plakalo. Veći dio jednog zida
zauzimao je golemi prozor kroz koji se moglo vidjeti novorođenčad, ali trenutačno s druge
strane nije bilo ponosnih očeva ili djedova i baka.
Uz djecu su bile dvije medicinske sestre. Čule su viku, a zatim i pucanj pa su bile daleko
spremnije poslušati Charlenin savjet no što je to bila Lois.
Kao da mu čita misli, sestra Coleman uvjerila je kolegice da muškarac s pištoljem neće
nauditi djeci, ali da će sigurno pobiti svo bolničko osoblje na koje bude naišao.
Svejedno, svaka je sestra u naručje uzela po jedno dijete, zabrinuto pogledavajući one
koje su morale ostaviti za osobom. Prestrašene drugim pucnjem, krenule su za Charlene
kroz vrata uz promatrački prozor, van iz rodilišta u glavni hodnik.
Zatim su se sve tri, s djecom u naručju, sklonile u sobu gdje je spavao postariji
bolesnik, nesvjestan trenutačnih događanja.
Slabo noćno svjetlo nije baš razbijalo zlokobnu tamu, a pod olujnim munjama s druge
strane prozora sjene su podrhtavale pomalo kukcolikom energijom.
Tihe, jedva se usuđujući disati, tri bolničarke skutrile su se jedna uz drugu sve dok
Charlene nije začula sirene u daljini.
 To dobrodošlo zavijanje privuklo ju je prozoru odakle se dobro vidjelo parkiralište
ispred bolnice; nadala se da će ugledati policijske automobile.
Umjesto toga je s prozora sobe na drugom katu ugledala Beeza kako s djetetom u
naručju hoda preko crnog asfalta mokrog od kiše. Izgledao je kao lik iz noćne more, rekla je,
čudak koji se šulja, kao nešto što biste mogli vidjeti u noći kraja svijeta kad se tlo raspukne
da napravi put za gnjevne legije prokletih iz utrobe zemlje.
Charlene je dotepenka iz Mississippija i baptistica čija je duša ispunjena poetikom
Juga.
Beezov je auto bio parkiran tako daleko da se kroz kišu i žućkasto svjetlo ulične
rasvjete nije mogao razabrati model, marka ili boja njegova auta. Charlene ga je promatrala
kako odlazi, nadajući se da će mu policija presjeći put prije nego što iziđe na obližnju cestu,
ali stražnja svjetla njegova auta polako su nestala u kišovitoj tami.
Kad je ta prijetnja nestala, vratila se u rađaonicu baš kad su tatine misli letjele od
Lindbergha do Cvilidrete, do Tarzana kojega su odgojili čovjekoliki majmuni, taman na
vrijeme da ga uvjeri da me nije oteo klaun ubojica.
Kasnije je otac potvrdio da su minuta mog rođenja, duljina i težina pri porodu točno
ispunili pretkazanja koja je izrekao moj djed na samrtnoj postelji. No, prvi dokaz da
događaji u jedinici za intenzivnu skrb nisu bili samo neobični nego i natprirodni dobio je
kad je, dok me majka držala, razgrnuo dekicu u koju sam bio umotan i ogolio mi stopala -
otkrivši da su mi prsti na nogama srasli baš kao što je Josef bio predvidio.
»Sindaktilija«, rekao je tata.
»To se da ispraviti«, tješila ga je Charlene. A onda su joj se oči raširile. »Kako znate tako
stručnu riječ?«
Moj je otac samo ponovio: »Sindaktilija«, dok je nježno, s ljubavlju i začuđeno milovao
moje srasle prstiće.
 4

Sindaktilija nije samo ime moje urođene mane nego i tema mog života proteklih trideset
godina. Stvari često ispadnu srasle na nepredvidive načine. Trenutci odvojeni mnogim
godinama budu neočekivano spojeni, kao da je prostor-vrijeme savila neka sila s neobičnim
smislom za šalu ili s ciljem možda hvalevrijednim, ali tako složenim da je zagonetan. Ljudi
koji se ne poznaju otkriju da su povezani sudbinom jednako čvrsto kao dva nožna prsta
koja dijele zajedničku kožnu ovojnicu.
Kirurzi su mi razdvojili prste, tako davno da se toga ni ne sjećam. Hodam, trčim kad
moram, plešem - ali ne baš dobro.
Svaka čast doktoru Ferrisu MacDonaldu, ali nikad nisam postao nogometna zvijezda,
niti sam to ikad poželio biti. U mojoj obitelji nikoga nije pretjerano zanimao sport.
Umjesto toga, obožavatelji smo lisnatog tijesta, eklera, pitica, torti, kolača, voćnih
složenaca, a jednako tako i zloglasnih pita od brokule i sira te Rebenovih sendviča i svih
drugih maminih jela koja su tako teška da pod njima stol puca. Rado ćemo sva uzbuđenja i
slavu utakmica i turnira i svih sportova koje je čovjek izumio zamijeniti za zajedničku
večeru i razgovor i smijeh koji nadire kao brza plima, od trenutka kad raširimo ubruse do
konačnog gutljaja kave.
Tijekom godina, narastao sam od 51 do 182 centimetra. Težina mi se povećala s 3.900
grama na 85 kilograma, što bi trebalo poduprijeti moju tvrdnju da sam u najboljem slučaju
malo jači, a ne tako krupan kao što se činim većini ljudi.
Obistinilo se i peto od deset djedovih proročanstava - ono da će me većina ljudi zvati
Jimmy.
Čini se da ljudi, već pri prvom susretu, misle da je James previše formalno i da mi ne
pristaje, a Jim preozbiljno ili na neki drugi način neprimjereno. Čak i ako se naglašeno
predstavim kao James, svejedno me odmah počnu zvati Jimmy, ležerno i familijarno, kao da
me poznaju od vremena kad mi je lice bilo post partum ružičasto, a nožni prsti srasli.
Dok snimam ove vrpce u nadi da ću možda preživjeti da ih prepišem i uredim, već sam
preživio četiri od pet strašnih dana na koje je djed Joseph upozorio mog oca. Bih su užasni,
istodobno na jednak i na drukčiji način, a svaki je bio ispunjen neočekivanim i strašnim,
neki i tragičnim, ali bili su to dani ispunjeni i mnogočime drugim. Mnogočime.
A sad... još samo jedan.
Tata, mama i ja proveli smo dvadeset godina pretvarajući se da točnost prvih pet
Josefovih pretkazanja ne znači nužno da će se ispuniti i preostalih pet. Moje djetinjstvo i
adolescencija prošli su bez nekih većih događaja, ne pružajući ama baš nikakve dokaze da
je moj život jo-jo na uzici sudbine.
 No, kako se približavao prvi od tih pet dana - četvrtak, 15. rujna 1994. - počeli smo
brinuti.
Mama je s deset šalica kave na dan prešla na dvadeset.
Ona ima zanimljiv odnos s kofeinom. Umjesto da joj stanjuje živce, taj je napitak
opušta.
Ako ujutro ne popije svoje uobičajene tri šalice, do podneva će već biti nemirna kao
frustrirana muha koja zuji oko prozora. Ako do polaska na počinak nije popila najmanje
osam šalica, leži budna, a um joj je tako aktivan da ne samo da broji ovce na tisuće nego im
daje imena i za svaku razvije zamršenu životnu priču.
Tata vjeruje da je Maddyn naopaki metabolizam izravna posljedica činjenice da joj je
otac bio vozač kamiona s prikolicom na duge staze, koji je gutao kofeinske tablete kao da su
bomboni.
Možda je tako, odgovori mu mama katkad, ali što se ti žališ? Kad smo bili cura i dečko,
bilo je dovoljno da u mene uliješ pet-šest jeftinih kava i već sam bila podatna kao tijesto.
Kako se približavao taj 15. rujna 1994., očeva se zabrinutost očitovala u biskvitu koji se
ne bi digao, u zgrušanoj kremi od jaja, u gumenasto žilavoj kori pite i creme brulée s
teksturom pijeska. Nije se uspijevao usredotočiti na recepte i pećnice.
Mislim da sam ja prilično dobro podnosio to iščekivanje. Možda sam se tijekom
posljednja dva dana prije prvog od pet zlokobnih datuma zaletio u više zatvorenih vrata
nego inače, možda sam se češće spotaknuo uspinjući se stubama. I priznajem da sam
ispustio čekić baki Roweni na nogu dok sam pokušavao objesiti sliku, ali ipak je to bilo
stopalo, ne glava, a onaj jedan put kad je moje spoticanje završilo padom, letio sam niz
samo jedan odvojak stubišta i ništa nisam slomio.
Naša je zabrinutost ipak bila koliko-toliko umanjena činjenicom da je djed Josef tati
navijestio pet »strašnih dana« u mom životu, ne samo jedan. Očigledno, ma kako grozan bio
taj 15. rujna, znali smo da toga dana neću umrijeti.
»Da, ali uvijek postoji mogućnost odsječenih udova i osakaćenosti«, upozorila nas je
baka Rowena. »I paralize i oštećenja mozga.«
Dobra je to žena, moja baka po majci, ali i osoba s preoštrim osjećajem za krhkost
života.
Kao dijete, strepio sam od večeri kad je ustrajala na tom da mi ona čita priču prije
spavanja. Čak i kad nije preuredila klasične priče - a često jest, čak i kad je zli vuk na kraju
dolijao - kako i treba biti, baka bi često zastala na ključnim mjestima u priči te bi naglas
razmišljala o raznim grozotama koje su se mogle dogoditi trima praščićima u slučaju da im
je obrana bila preslaba ili strategija pogrešna. Najblaža od njih bila je mogućnost da završe
u kobasicama.
I tako je, manje od šest tjedana poslije mog dvadesetog rođendana, došla prva od mojih
pet muka...
 DRUGI DIO

AKO NE MOGU LETJETI,

BOLJE MI JE UMRIJETI
 5

U devet navečer u srijedu 14. rujna, roditelji i ja sjeli smo u njihovu blagovaonicu pojesti
najtežu moguću večeru nakon koje ćemo moći ustati, a da nam koljena ne popuste.
Osim toga, okupili smo se i zato da još jednom raspravimo o najmudrijoj strategiji za
preživljavanje sudbonosnog dana koji me čekao za samo tri sata. Nadali smo se da ću,
pripravan i oprezan, možda dočekati 16. rujna jednako živ, zdrav i u jednom komadu kao i
tri praščića nakon susreta s vukom.
Pridružila nam se i baka Rowena, da bismo imali i pogled iz vukove perspektive. To
jest, ona je trebala igrati ulogu vragova odvjetnika i ukazati na pogreške u našim mjerama
opreza.
Kao i uvijek, jeli smo iz porculana Raynaud Limoges sa zlatnim obrubom i sa srebrnim
Buccellatijevim priborom za jelo.
Premda to ukazuje na imućnost, moji roditelji nisu bogati, nego tek dobrostojeća
srednja klasa. Iako otac dobro zarađuje kao glavni slastičar, uz taj položaj ne idu dionice i
uporaba korporacijskog mlažnjaka.
Majka zarađuje skromnu plaću radeći kod kuće - slika portrete kućnih ljubimaca po
narudžbi; većinom su to mačke i psi, ali ponekad i zečevi, papigice, a jednom joj je pozirao i
jedan sljepić koji kasnije nije htio otići.
Njihovu bi malu viktorijansku kuću netko možda i nazvao skromnom, da nije tako
udobna i raskošna. Stropovi nisu visoki, ni sobe velike, ali namještene su biranim
namještajem i s naglaskom na udobnost.
Pa stoga čovjek ne može zamjeriti Earlu što se tijekom ta tri zanimljiva tjedna kad se
odlučio doseliti k nama, sakrio ispod kauča u dnevnoj sobi, ispod kade u kupaonici na katu,
u košari za rublje, u košari za krumpir u smočnici i mnogo gdje drugdje.
Earl je sljepić kojega sam spomenuo malo prije, a dom iz kojega je bio došao sterilno je
mjesto s namještajem od crne kože i kromiranog čelika, apstraktnom umjetnošću i
kaktusima kao jedinim sobnim biljem.
Od svih dražesnih kutaka u toj maloj kući kamo bi se čovjek zavukao čitati dobru
knjigu, slušati glazbu ili gledati kroz prozor u zimski dan koji blista kao posut draguljima,
niti jedno nije tako primamljivo kao blagovaonica. To je stoga što je obitelji Tock hrana -
baš kao i toplina i dobro raspoloženje koji su pratnja svakom našem obroku - osovina koja
pokreće kolo života.
Zato luksuz porculana iz Limogesa i pribora od Buccellatija.
S obzirom na to da nismo sposobni sjesti za obrok koji se sastoji od manje od pet jela
te da na prva četiri - u kojima potpuno uživamo - gledamo kao na puku pripremu za peti,
pravo je čudo da nitko od nas nije debeo.
 Tata je jednom prilikom otkrio da mu je najbolje vuneno odijelo postalo malo usko oko
pojasa. Tri dana je preskočio ručak i hlače su mu već bile široke u struku.
Kad smo kod našeg neobičnog odnosa prema hrani, mamina podnošljivost kofeina nije
najznačajniji kuriozitet. Obje strane obitelji, Tockovi i Greenwichevi (majčina obitelj), imaju
metabolizam kolibrića, ptice koja svakoga dana pojede tri puta više nego što je teška, a
svejedno ostane dovoljno lagana da može letjeti.
Mama je jednom iznijela teoriju da su ona i tata bili odmah privučeni jedno drugome
zato što su podsvjesno osjetili da su metabolička elita.
Blagovaonica ima djelomično spušten strop od mahagonija, drvene zidne obloge od
mahagonija do pola zida te pod od mahagonija. Svilene zidne tapete i perzijski tepih daju
mekoću svom tom drvu.
Luster je od puhanog stakla s kristalnim visuljcima, ali večera se uvijek poslužuje uz
svijeće.
Te posebne večeri u rujnu 1994., svijeće su bile mnogobrojne i niske, postavljene u
male, ali ne plitke kristalne zdjelice, neke prozirne, a neke rubinski crvene pa su lomile
svjetlo u meke prizmolike uzorke na stolnjaku, na zidovima, na našim licima. Svijeće nisu
bile samo na stolu nego i na komodama.
Da ste pogledali kroz prozor, ne biste pomislili da večeramo nego da prizivamo
duhove, a da nam hrana služi za zabavu dok se duhovi napokon ne pojave.
Premda su mi pripremili omiljena jela, trudio sam se iz misli istjerati pomisao na
posljednji obrok osuđenika na smrt.
Pet dobro posluženih jela ne može se pojesti jednako brzo kao Happy Meal u
McDonald’su, pogotovo ne uz pomno odabrana vina. Spremili smo se za dugu zajedničku
večer.
Tata je glavni slastičar u svjetski poznatom odmaralištu u Snow Villageu, a taj je
položaj naslijedio od svog oca Josefa. Budući da kruh i peciva svakoga dana moraju biti
svježi, najmanje pet - a često i šest - dana u tjednu on kreće na posao u jedan ujutro. Do
osam sve već bude ispečeno pa se vraća kući na zajutrak s mamom, a onda liježe na počinak
i spava do tri poslijepodne.
Tog sam rujna i ja radio istim tempom, jer sam već dvije godine bio pekarski naučnik u
istom odmaralištu. Obitelj Tock vjeruje u nepotizam.
Tata kaže da nije nepotizam ako stvarno imaš dara za to. Dajte mi dobru pećnicu i opak
sam igrač.
Zanimljivo je da u kuhinji nikad nisam nespretan. Kad pečem, ja sam Gene Kelly, ja sam
Fred Astaire, ja sam oličenje gracioznosti.
Tata se trebao ravno s večere zaputiti na posao, ali ja ne. Pripremajući se za prvi od pet
dana iz pretkazanja djeda Josefa, bio sam uzeo tjedan odmora.
 Za predjelo smo jeli sou bourek, armenijsko jelo koje se sastoji od mnogo tankih listova
lisnatog tijesta odvojenih jednako tankim slojevima maslaca i sira te sa zlatnom koricom na
vrhu.
U to sam vrijeme još živio s roditeljima pa je tata rekao: »Trebao bi ostati kod kuće od
ponoći do ponoći. Skloni se. Drijemaj, čitaj, gledaj TV.«
»Je, ali znaš što će se onda dogoditi?«, zamišljala je baka Rowena. »Past će niz stube i
slomiti vrat.«
»Nemoj koristiti stube«, savjetovala je majka. »Ostani u svojoj sobi. Ja ću ti donositi
obroke.«
»Onda će kuća izgorjeti«, reče Rowena.
»No, no, Weena, neće kuća izgorjeti«, razuvjeravao ju je tata. »Električne instalacije su
ispravne, kamin je nov, oba dimnjaka su nedavno očišćena, na krovu imamo gromobran, a
Jimmy se ne igra sa žigicama.«
Te 1994. Rowena je imala sedamdeset sedam godina, a već dvadeset četiri godine bila
je udovica i davno je odtugovala svoju tugu pa je sad bila sretna žena, no žena s vlastitim
mišljenjem o svemu. Od nje smo bili zatražili neka uskoči u ulogu vragova odvjetnika i jako
joj je dobro išlo.
»Ako ne požar, onda će eksplodirati plin«, objavila je.
»Joj, ne bih volio biti kriv za uništenje kuće«, rekoh.
»Weena«, pokušavao ju je urazumiti tata, »u cijeloj povijesti Snow Villagea nije bilo niti
jedne razorne eksplozije plina.«
»Onda će se avion srušiti na kuću.«
»Da, baš, ovdje se to događa jednom tjedno«, reče otac.
»Uvijek postoji prvi put«, nije se dala Rowena.
»Ako postoji prvi put za rušenje aviona na kuću, onda postoji i prvi put za to da nam se
u susjedstvo dosele vampiri, ali neću zato početi nositi ogrlicu od češnjaka.«
»Ako ne putnički avion, onda jedan od onih teretnih Federal Expressovih koji prevoze
poštu i pakete«, reče Rowena.
Tata je zurio u nju, vrteći glavom. »Federal Express.«
»Ili možda DHL«, reče Rowena.
Uz zdjelice guste krem-juhe od cvjetače oživljene s bijelim grahom i taragonom, složili
smo se da bi bilo najmudrije da se ponašam kao i bilo koji drugi neradni dan - premda s
više opreza.
»Doduše«, reče baka Rowena, »baš bi ga oprez mogao stajati glave.«
»Pa dobro, Weena, kako bi oprez nekoga mogao doći glave?«
 Baka je pojela žlicu juhe, coknula usnama (što prije navršene sedamdeset pete nikad
nije radila) nekoliko puta, onako s guštom.
Na pola puta između sedmog i osmog desetljeća zaključila je da je dugovječnošću
zaradila pravo na sitna mala zadovoljstva koja si prije nije bila dopuštala. Ona su se
uglavnom svodila na coktanje usnama, glasno ispuhivanje nosa (premda nikad za stolom) i
to da po završetku jela žlicu ili vilicu ostavi na tanjuru okrenutu prema gore, umjesto daje
okrene dolje kao što ju je naučila njezina majka, prava viktorijanka koja je ustrajala na
manirima, objasnivši joj da se na taj način šalje znak da je završila s jelom.
Opet je coknula usnama, a zatim je objasnila zašto bi oprez mogao biti opasan.
»Recimo da se Jimmy sprema prijeći ulicu, ali brine ga da bi mogao podletjeti pod
autobus...«
»Ili bi ga mogao pokupiti smetlarski kamion«, doda majka. »Te grdosije što haraju
ulicama grada - ako popuste kočnice, što ih može zaustaviti? Pa, kuću bi mogli srušiti!«
»Autobus, kamion za odvoz smeća, čak možda jureća mrtvačka kola«, nabrajala je
baka, uzimajući u obzir i tu mogućnost.
»A zašto bi, pobogu, mrtvačka kola jurila?«, upita tata.
»Jurila ona ili ne, kad bi ga udarila mrtvačka kola«, reče baka, »zar to ne bi bila čista
ironija - da te ubiju mrtvačka kola? Bog mi je svjedok, život je često ironičan na način koji
nikad ne prikažu na televiziji.«
»Gledatelji to ne bi mogli podnijeti«, reče mama. »Njihova sposobnost za istinsku
ironiju iscrpi se već na pola epizode serije Umorstvo, napisala je.«
»Ono što na televiziji prolazi pod ironiju«, dodao je tata, »zapravo je samo loš
scenarij.«
Rekoh: »Manje me plaše smetlarski kamioni nego one goleme mješalice betona na putu
do gradilišta. Uvijek se bojim da će se mješalica odspojiti, skotrljati se s kamiona i spljeskati
me.«
»Dobro«, reče baka Rowena, »znači, Jimmy se boji da će ga glave doći mješalica za
beton.«
»Ma nije da se baš bojim«, rekoh. »Prije bih rekao da sam oprezan.«
»Znači, stoji na pločniku, gleda lijevo pa desno, oprezan je, ne žuri se - i baš zato što
predugo čeka, na glavu mu padne sef.«
U svrhu zdrave rasprave tata je bio voljan razmotriti i neka egzotična nagađanja, ali
ovo je i za njega bilo previše. »Sef? A odakle bi pao?«
»S visoke zgrade, razumije se,« reče baka.
»U Snow Villageu nema visokih zgrada«, pobuni se tata blago.
»Rudy, dragi,« reče mama, »zaboravljaš na hotel Alpine.«
»Ima samo četiri kata.«
 »Sef koji pada s četvrtog kata izbrisao bi Jimmyja s lica Zemlje«, ustrajala je baka.
Obrativši se meni, upita zabrinutim tonom: »Žao mi je. Je li ti teško ovo slušati, zlato?«
»Nimalo, bako.«
»Bojim se da je to živa istina. Što se tu može.«
»Znam, bako.«
»Izbrisao bi te.«
»Totalno«, složih se.
»Ali to je riječ s tako konačnim prizvukom - izbrisati.«
»Da, baš ti nekako usredotoči misli.«
»Trebala sam razmisliti prije nego što lanem. Trebala sam reći zgnječiti.«
Na mekom, treperavom svjetlu svijeća, Weena je imala osmijeh Mona Lise.
Posegnuo sam preko stola i potapšao je po ruci.
Kao slastičar koji svakodnevno mora pomiješati mnoge sastojke u precizno
određenom omjeru, moj otac ima mnogo više poštovanja prema matematici i razumnosti
nego mama i baka, koje su više umjetnički tipovi, manje naklonjene logici nego što je on.
»Zašto bi«, upita on, »itko podigao sef na vrh hotela Alpine?«
»Pa zato da u njega pohrani dragocjenosti, naravno«, reče baka.
»Čije dragocjenosti?«
»Hotelske.«
Premda tata nikad ne pobijedi u takvim nadmetanjima, uvijek se nada da će, ako
ustraje, na kraju razum ipak prevladati.
»A zašto ne bi«, nastavi on, »veliki, teški sef ostavili u prizemlju? Zašto bi ga uopće
vukli na krov?«
Majka reče: »Pa zato što su im sve dragocjenosti nedvojbeno na najvišem katu.«
U takvim trenutcima nikad nisam siguran je li mama naslijedila nešto od Weenina
iskrivljenog pogleda na svijet ili to samo zafrkava tatu.
Lice joj bude pokeraški nečitko. Pogled joj nikad ne bježi. Po prirodi je iskrena žena.
Njezine je osjećaje uvijek lako protumačiti, a nikad nema skrivene namjere.
A ipak, kako tata kaže, za osobu koja je po prirodi tako dojmljivo otvorena i
neposredna, kad joj se prohtije, sposobna je u trenu se pretvoriti u osobu koju je nemoguće
pročitati.
To je jedna od stvari koju voli na njoj.
Naš razgovor nastavio se uz salatu od endivije s kruškama i izmrvljenim plavim sirom,
nakon koje je uslijedio filet mignon na palačinkama od krumpira i luka, sa šparogama za
prilog.
 Prije no što je tata otišao do kuhinje po kolica s desertom, složili smo se da ću se
tijekom značajnog dana koji me čekao držati svog uobičajenog rasporeda za slobodne dane.
Uz oprez. Ali ne previše opreza.
Stigla je ponoć.
Počeo je 15. rujna.
Ništa se nije dogodilo, bar ne odmah.
»Možda se ništa ni neće dogoditi«, reče mama.
»Nešto hoće«, usprotivi se baka i cokne usnama. »Nešto ipak hoće.«
Ako ne budem izbrisan ili gadno zgnječen do devet uvečer, dogovorili smo da ćemo se
opet sastati ovdje na večeri. Zajedno ćemo jesti, pritom budno pazeći na mogući zadah plina
ili nadolazeću grmljavinu putničkog zrakoplova u padu.
Nakon poludeserta, poslije kojega je uslijedio pravi desert praćen petit four slasticama
i zaliven oceanom kave, tata je otišao na posao, a ja sam pomogao počistiti kuhinju.
U pola dva ujutro povukao sam se u dnevnu sobu čitati novu knjigu za koju sam imao
prilična očekivanja. Veliki sam obožavatelj krimića.
Već na prvoj stranici pronašli su tijelo žrtve, raskomadano i nagurano u prtljažnik.
Žrtva se zvala Jim.
Odložio sam knjigu, odabrao drugu s gomile na stoliću i vratio se do naslonjača.
S naslovnice je slijepo zurila mrtva plavuša, zadavljena antiknim šarenim japanskim
obijem omotanim oko vrata.
Prva žrtva zvala se Delores. Uzdahnuvši od olakšanja, zavalih se u naslonjač.
Baka je sjedila na kauču, marljivo vezući jastučić. Već je u djevojačkoj dobi bila
majstorica u ukrasnom vezenju.
K mojim roditeljima doselila se prije gotovo dva desetljeća, a držala se pekarskog
bioritma, vezući zamršene uzorke cijelu noć.
I mama i ja držali smo se istog rasporeda. S obzirom na to da je naša obitelj živjela
noću, mama me bila poučavala kod kuće.
U zadnje vrijeme baki su omiljeni uzorci veza bili kukci. Draperije s leptirima, pa čak i
jastučići za stolice s izvezenim bubamarama bili su dražesni, ali nisam baš bio lud za
tabletićima s paucima na zaglavlju naslonjača ili za jastucima sa žoharima.
U pripojenoj niši, koju si je opremila za studio, majka je radila na jednom portretu.
Model je bio blistavooki gušter, otrovni bradavičar imenom Ubojica.
Budući da je Ubojica bio neprijateljski raspoložen prema strancima i da je obavljao
nuždu posvuda po kući, ponosni vlasnici dali su majci niz fotografija po kojima je slikala.
Otrovni bradavičar koji sikće, grize i kaka po kući stvarno bi pokvario inače ugodnu večer.
 Dnevna soba je mala, a plitka niša od nje je odvojena samo svilenim zastorima u
širokoj arkadi. Zastori su bili razgrnuti da me mama može imati na oku i da može brzo
reagirati u slučaju da, na primjer, uoči znakove nastupajućeg spontanog samo-zapaljenja.
Šutjeli smo gotovo cijeli sat, svatko od nas uronjen u svoju zanimaciju, a onda je mama
rekla: »Katkad se zabrinem da se pretvaramo u obitelj Adams.«
Prvih osam sati mog prvog strašnog dana prošlo je bez ikakvog incidenta.
U 8.15 s posla se vratio tata, obrva bijelih od brašna. »Ni za vraga nisam uspijevao
napraviti dobru creme plombieres. Jedva čekam da prođe ovaj dan pa da se opet mogu
usredotočiti na posao.«
Zajedno smo doručkovali za kuhinjskim stolom. U devet ujutro, nakon više zagrljaja
nego što je uobičajeno za nas, povukli smo se na počinak i sakrili se pod plahte.
Možda se ostatak moje obitelji i nije skrivao, ali ja jesam. U djedova sam pretkazanja
vjerovao više no što sam htio priznati ostalima, a svaki otkucaj sata kao da mi je navijao
živce.
S obzirom na činjenicu da liježem kad većina drugih ljudi započinje radni dan, imao
sam rolete i teške zastore koji su upijali i svjetlo i zvuk. U mojoj sobi bilo je tiho i mračno
kao u rogu.
Nakon nekoliko minuta nisam se uspio othrvati porivu da upalim svjetlo. Posljednji
put je mrak tako djelovao na mene u ranom djetinjstvu.
Iz ladice noćnog ormarića izvukao sam plastičnu košuljicu u kojoj je bila očuvana
propusnica za cirkus što ju je policajac Huey Foster bio dao mom ocu prije više od dvadeset
godina. Doimala se kao da je netom otisnuta, a savršeni izgled narušavao je samo nabor po
sredini gdje je bila presavijena da bi stala tati u novčanik.
Na praznoj poleđini tata je zapisao riječi koje mu je izdiktirao Josef na samrtnoj
postelji. Pet datuma.
Na prednjoj strani šepurili su se lavovi i slonovi. ZA DVIJE OSOBE pisalo je crnim
slovima, a crvena su obećavala ULAZ SLOBODAN.
Pri dnu su bile četiri riječi koje sam tijekom godina pročitao nebrojeno puta:
PRIPREMI SE ZA UZBUĐENJA.
Ovisno o raspoloženju, ta mi se rečenica ponekad činila najavom pustolovine i
čudesnih stvari, a katkad sam joj davao zloslutno značenje: PRIPREMI SE ZA NOĆNU MORU.
Vrativši ulaznicu u ladicu, neko sam vrijeme još ležao budan. Mislio sam da neću moći
zaspati. Ali ipak jesam.
Tri sata poslije, sjeo sam u krevetu, posve budan i naćuljenih ušiju. Drhteći od straha.
Koliko znam, nije me probudio ružan san. Nisam se sjećao nikakvih strašnih prizora.
Svejedno, probudio sam se s potpuno oblikovanom, strašnom mišlju, toliko groznom
da sam imao osjećaj da mi je netko stisnuo srce u škrip, a disao sam plitko i brzo.
 Ako me u životu zaista čekalo pet strašnih dana, onda sigurno neću umrijeti na ovaj
dan. No, na svoj je osobit način Weena istaknula činjenicu da to ne isključuje mogućnost za
gubitak udova, sakaćenje, paralizu ili oštećenje mozga.
A ne isključuje ni mogućnost da će umrijeti netko drugi. Netko tko mi je drag. Otac,
majka, baka...
Ako je ovo trebao biti strašan dan zbog toga što će jedno od njih umrijeti bolnom i
nasilnom smrću koja će me proganjati cijeloga života, onda bih radije da ja budem taj čiji će
život završiti.
Sjedio sam na rubu kreveta, zadovoljan što sam ostavio upaljenu noćnu lampicu.
Dlanovi su mi bili vlažni, a ruke su se toliko tresle da nisam bio siguran da bih ju sad uopće
uspio uključiti.
Obitelj s kojom si blizak i koja te voli pravi je blagoslov. Ali što više ljudi volimo i što je
dublja naša ljubav prema njima, to smo ranjiviji na gubitak i žaljenje za njima i usamljenost.
Bio sam gotov sa snom za danas.
Sat na noćnom ormariću pokazivao je 1.30 poslijepodne.
Ostalo je još manje od pola dana, samo deset i pol sati do ponoći.
Doduše, to je dovoljno vremena da se uzme jedan život, da dođe kraj svijeta - i kraj
nade.
 6

Nekoliko milijuna godina prije postojanja TV postaja koje bi izvijestile o promjenama, oluje
u unutrašnjosti Zemlje podigle su tlo u zbijene valove, poput morske površine za vrijeme
monsuna, tako da se svaki putnik kroz ovo područje gotovo uvijek kreće gore ili dolje, a
jako rijetko vodoravno.
Zimzelene šume - bor, jela i smreka - navigiraju valovima od tla i stijenja, a pristale su
uz svaku obalu Snow Villagea, ali također su se i usidrile duboko unutar grada.
Ovdje stalno živi četrnaest tisuća stanovnika. Većina ih izravno ili neizravno živi od
prirode, jednako kao i oni koji obitavaju u ribarskim lukama u nižim, blažim predjelima.
Zajedno s drugim hotelima i zimovalištima u ovom području, odmaralište i toplice u
Snow Villageu te svjetski poznate skijaške staze privlače toliko turista da se stanovništvo
grada u razdoblju od sredine listopada pa do kraja ožujka poveća za šezdeset posto.
Tijekom ostatka godine logorovanje, planinarenje, vožnje čamcem i rafting niz brzace
privuku gotovo jednako toliko ljudi.
U Stijenjaku jesen stiže rano, ali taj dan u rujnu nije bio jedno od naših osvježavajuće
svježih dana. Ugodno topao zrak, nepomičan kao stlačene dubočine na dnu oceana, urotio
se sa zlatnim poslijepodnevom i Snow Villageu dao izgled zajednice okamenjene u jantaru.
Budući da je kuća mojih roditelja malo izvan grada, nisam otpješačio, nego sam se
odvezao u središte grada gdje sam trebao obaviti par sitnica.
U to vrijeme imao sam sedam godina star dodge daytona shelby Z. Ako izuzmemo
mamu i baku, dotada još nisam bio upoznao ženu koju bih volio kao taj mali dvosjed.
Nemam sluha za mehaniku, a ni sposobnosti da ju naučim. Princip rada motora
jednako mi je tajanstven kao i trajna popularnost složenca od tunjevine.
Volio sam taj mah, prpošni dodge najviše zbog oblika: vitka linija, crna boja, uzdužne
pruge žute poput Mjeseca u doba žetve. Taj je auto bio komadić noći koji se dovezao s neba,
okrznuvši pritom Mjesec, s dokazima na oba boka.
Govoreći općenito, ne romantiziram nežive predmete osim onih koji su jestivi. Dodge
je bio rijetka iznimka.
Stigavši u grad, a da me pritom nisu pokupila jureća mrtvačka kola, nekoliko sam
minuta tražio parkirno mjesto.
Na većem dijelu naše glavne ulice, avenije Alpine, parkirna mjesta bila su postavljena
ukoso i pod kutom prema ulici, a takva sam u to vrijeme izbjegavao. Neoprezno otvorena
vrata susjednih automobila mogla bi ulubiti moj shelby Z i oštetiti mu boju. Svako oštećenje
na njem shvaćao sam osobno.
Više sam volio parkirati usporedno uz pločnik pa sam potražio i pronašao
odgovarajuće mjesto preko puta Središnjeg kvadratnog parka, koji je zaista kvadratnog
oblika i zaista u središtu grada. Mi, ljudi sa Stijenjaka, katkad smo doslovni i jednostavni
onoliko koliko je naš krajolik veličanstven i divan.
Parkirao sam shelby Z iza žutog kombija, ispred palače Snow, znamenitosti koja je
jedanaest mjeseci u godini otvorena za turiste, ali zatvorena u mjesecu rujnu koji pada
točno između dvije glavne turističke sezone.
Naravno, obično iziđem iz auta s vozačeve strane, ali baš kad sam se spremao otvoriti
vrata, projurio je jedan kamionet - opasno blizu i brzinom dvaput većom od dopuštene. Da
sam vrata otvorio samo dvije sekunde ranije i da sam zakoračio van, jesen bih proveo u
bolnici, a zimu dočekao s manje udova no inače.
Bilo kojeg drugog dana promrmljao bih si u bradu nešto na račun vozačeva neopreza, a
zatim bih svejedno otvorio vrata i izišao u prazninu koju je ostavio za sobom. Ali ne toga
dana.
Oprezno - ali ne pretjerano, nadao sam se - skliznuo sam preko mjenjača na
suvozačevo sjedalo i izišao na tu stranu.
Odmah sam podigao pogled. Sa zgrade nije padao sef. Zasad dobro, pomislih.
Snow Village utemeljenje 1872. s kapitalom od nalazišta zlata i željeznice, a većina
grada muzej je viktorijanske arhitekture na otvorenom - pogotovo na gradskom trgu gdje je
društvo za očuvanje spomenika kulture bilo najuspješnije. U četirima četvrtima koje
okružuju park, najčešće korišteni građevni materijali bili su cigla i vapnenac, a zgrade su
imale izrezbarene zabate iznad vrata i prozora te ukrasne željezne ograde.
Ulice obrubljuju ariši: visoki, okruglih krošanja i stari. Još uvijek nisu bili zelenu ljetnu
garderobu zamijenili zlatnom jesenjom.
Trebao sam u kemijsku čistionicu, u banku i u knjižnicu. Niti jedna od te tri lokacije
nije bila na onoj strani parka gdje sam pronašao odgovarajuće parkirno mjesto za svoj auto.
Najviše me brinula banka. Banke povremeno bivaju opljačkane. Nevini promatrači
katkad pritom zarade metak.
Oprez mi je savjetovao neka odlazak u banku ostavim za sljedeći dan.
S druge strane, premda niti jedna kemijska čistionica nikad nije bila optužena za
izazivanje katastrofe prilikom čišćenja trodijelnog vunenog odijela s prslukom, bio sam
prilično siguran da koriste nagrizajuće, otrovne, možda čak i eksplozivne kemikalije.
Također, s obzirom na uske prolaze između visokih polica prenatrpanih vrlo
zapaljivim knjigama, knjižnice su moguće zamke u slučaju požara.
Koraka zaustavljenih neodlučnošću, stajao sam na pločniku, isprugan sjenom ariša i
sunčevim zrakama koje su se kroz nju probijale.
Kako je djedovu pretkazanju o pet strašnih dana nedostajalo određenosti, nisam
mogao unaprijed pripremiti obrambene postupke. No, cijeloga sam se života psihički
pripremao za njih.
 A ipak, ta mi priprema sad nije pružala previše utjehe. Moja je mašta izlegla gmižuću
grozu koja mi je milila niz kralježnicu u sve udove.
Sve dok nisam napustio kuću, utješnost doma i hrabrost obitelji pružale su mi izolaciju
od straha. Sad sam se osjećao izloženim, ranjivim, ciljem.
Paranoja je profesionalna deformacija špijuna, političara, dilera drogom i policajaca u
metropolama, ali pekari rijetko pate od nje. Žiške u brašnu i nestašicu gorke čokolade u
smočnici ne protumačimo odmah kao dokaze o postojanju lukavih protivnika ili golemih
urota.
Nakon noći u kojoj sam rođen, vodio sam sretan, udoban i - srećom - miran život, a
nisam imao neprijatelja za koje bih znao. A ipak sam pogledom pozorno prelazio preko
prozora na prvom i drugom katu, uvjeren da ću ugledati snajperista koji cilja u mene.
Sve do tog trenutka pretpostavljao sam da nesreća koja će me zadesiti - ma o čem se
radilo - neće biti osobne prirode, nego viša sila: udar groma, ugriz zmije, cerebralna
tromboza, pad meteorita. Ako ne to, onda nesretni slučaj izazvan pogreškom nekog
ljudskog bića: kamion s betonskom mješalicom, vlak kojemu su otkazale kočnice,
neispravna plinska boca.
Čak i da uletim usred pljačke banke i budem nastrijeljen, moglo bi se to protumačiti
kao nesretni slučaj, s obzirom na to da sam mogao odgoditi odlazak u banku i umjesto toga
otići na šetnju kroz park, hraniti vjevericu od čijeg bih ugriza dobio bjesnoću.
Sad sam bio paraliziran mogućnošću namjere, spoznajom da bi me neka nepoznata
osoba mogla izabrati za objekt na koji će sasuti kaos i jad.
Nije to morao biti netko koga poznajem. Najvjerojatnije bi se radilo o nekom
poludjelom samotnjaku. Nekom ubilački raspoloženom neznancu kojemu je pun kufer
života, a ima pušku, hrpu streljiva i dobro se opskrbio ukusnim proteinskim pločicama koje
će ga držati budnim tijekom dugih pregovora s policijom.
Mnoga prozorska stakla plamtjela su narančastim odrazima poslijepodnevnog sunca.
Drugi prozori bili su mračni, postavljeni tako da njihova stakla ne mogu odraziti sunčev lik;
bilo koji od njih mogao je biti otvoren, a negdje u sjenama iza njega mogao se skrivati
snajperist.
Stojeći paraliziran, postao sam uvjeren da i ja imam moć predviđanja koju je bio
pokazao moj djed Josef na samrti. Snajperist nije bio samo mogućnost, bio je tu, s prstom na
okidaču. Nisam si ga zamislio, nego sam vidovnjački naslutio i njega i svoju budućnost
prožetu metcima.
Pokušao sam nastaviti naprijed, a zatim sam pokušao ustuknuti natrag, ali nisam se
mogao ni pomaknuti. Bio sam siguran da će me korak u krivu stranu dovesti ravno na put
metku.
Naravno, stojeći tako nepomično, predstavljao sam savršenu metu. No, razumno
razmišljanje nije umanjivalo paralizu.
Pogled mi je klizio od prozora do krovova, koji bi bili još bolja lokacija za snajpersko
gnijezdo.
 Bio sam tako duboko usredotočen da sam čuo pitanje, ali nisam odgovorio na njega sve
dok ga nije ponovio: »Pitao sam jeste li dobro?«
Skrenuo sam pozornost s potrage za snajperistom na mladića koji je stajao na pločniku
preda mnom. Tamnokos, zelenih očiju, bio je dovoljno zgodan da bi mogao biti filmska
zvijezda.
Na trenutak sam bio dezorijentiran, kao da sam nakratko zakoračio izvan toka
vremena pa se sad, zakoračivši natrag unutra, nisam mogao prilagoditi tempu života.
Bacio je pogled na krovove koji su me zabrinjavali, a zatim me fiksirao pogledom tih
nevjerojatnih očiju. »Ne izgledate dobro.«
Imao sam osjećaj da su mi usta puna jezika. »Ja... samo sam... učinilo mi se da sam tamo
nešto vidio.«
Ta je izjava bila dovoljno neobična da izazove nesiguran osmijeh. »Nešto na nebu?«
Nisam mu mogao objasniti da sam mislio na krovove, jer mi se činilo da bi me to
neizbježno dovelo do priznanja da sam opčinjen mogućnošću da se tamo gore nalazi
snajperist.
Umjesto toga rekoh: »Da, uh, na nebu, nešto... čudno«, istog trena shvativši da ta izjava
nije ništa manje čudna no što bi bila ona o snajperu.
»Mislite na NLO?«, upita on, bljesnuvši razoružavajućim osmijehom kojega se ne bi
posramio ni Tom Cruise u danima kad je bio najveći mangup.
Zapravo, taj je mladić možda i bio poznati glumac, zvijezda u usponu. Mnogi ljudi iz
zabavljačke industrije dolaze na odmor u Snow Village.
No, čak i da jest bio poznat, ja ga ne bih prepoznao. Filmovi me nisu pretjerano
zanimali, jer sam bio prezauzet pekarstvom i svojom obitelji i životom.
Jedini film kojega sam te godine pogledao bio je Forrest Gump. Sad mi je sinulo da
vjerojatno ostavljam dojam nekoga čiji kvocijent inteligencije nije puno viši od Gumpovog.
Zacrvenio sam se kao paprika i rekao s određenom dozom nelagode: »Da, možda NLO.
Vjerojatno ne. Ne znam. Više ga nema.«
»Jeste li dobro?«, ponovio je.
»Da, dobro sam, samo sam vidio nešto na nebu, ali nema ga više«, rekoh, posramljen
vlastitim blebetanjem.
Izgledao je kao da ga sve to prilično zabavlja, i to je bilo ono što me trgnulo iz paralize.
Zaželio sam mu ugodan dan, zaputio se prema banci, spotaknuo se na nepravilnost na
pločniku i zamalo pao.
Kad sam vratio ravnotežu, nisam se osvrtao. Znao sam da me gleda i da mu je lice
ozareno tim osmijehom od milijun dolara.
Nije mi išlo u glavu kako sam se mogao tako potpuno prepustiti nerazumnom strahu.
Izgledi da me pogodi snajper nisu ništa veći onima da me otmu izvanzemaljci.
 Sad posve odlučan u namjeri da se sredim, krenuo sam ravno u banku.
Što bude, bit će. Ako me banda pljačkaša obogalji pogotkom u kralježnicu, neka, bolje
to nego da budem unakažen u požaru u knjižnici ili da ostatak života provedem priključen
na umjetna pluća nakon što sam se nadisao otrovnih isparavanja u katastrofalnoj nesreći u
kemijskoj čistionici.
Banka se zatvarala za nekoliko minuta, stoga unutra nije bilo mnogo ljudi, ali meni su
svi redom izgledali sumnjivo. Trudio sam se da nikome od njih ne okrenem leđa.
Nisam vjerovao ni osamdesetogodišnjoj starici čija je glava stalno klimala od kljenuti.
Neki profesionalni lopovi pravi su majstori prerušavanja - to drhtanje moglo bi biti
savršena gluma. Doduše, bradavica na bradi izgledala je vraški stvarno.
U devetnaestom stoljeću očekivalo se da banke izgledaju dojmljivo. Predvorje se
šepurilo granitnim podom i zidovima, ukrašenim stupovima i mnoštvom bronce.
Kad je jednom bankovnom službeniku u prolazu iz ruke ispala teška knjiga, zvuk koji
se odbijao od zidova zvučao je točno kao pucanj. Lecnuo sam se, ali nisam napunio gaće.
Nakon što sam pohranio ček i podigao nešto gotovine, krenuo sam van, a da se ništa
nije dogodilo. Okretna vrata bila su malo klaustrofobična, ali brzo su me i sigurno isporučila
u toplo poslijepodne.
U kemijskoj čistionici trebao sam pokupiti nekoliko komada odjeće pa sam to ostavio
za kraj i zaputio se u knjižnicu.
Knjižnica Cornelius Rutherford Snow smještena je u lijepoj zgradi od vapnenca, a
mnogo je veća no što bi čovjek očekivao da će biti knjižnica u tako malom gradu. Uz glavni
ulaz postavljeni su kameni lavovi na postoljima u obliku knjige.
Lavovi nisu sleđeni u jeku rike, niti su im glave podignute u budnom promatranju.
Umjesto toga, oba spavaju, kao da su usnuli čitajući autobiografiju nekog političara.
Cornelius, čiji je novac izgradio knjižnicu, nije pokazivao preveliko zanimanje za
knjige, premda je smatrao da bi trebao. Financiranje izgradnje lijepe knjižnice u njegovim je
očima bilo djelo koje širi dušu i obzore jednako koliko i čitanje stotina knjiga. Kad je zgrada
bila dovršena, već se smatrao načitanim čovjekom.
Naš grad nije dobio ime po oborini 3 koja ovdje pada u najvećim količinama, nego po
magnatu koji je zaradio milijune krozrudarstvo i željeznicu i čije je pretporezno bogatstvo
financiralo njegovu izgradnju: po Corneliusu Rutherfordu Snowu.
Odmah na ulazu u knjižnicu visi Corneliusov portret. Sav je u čelično sivim očima,
brkovima, zaliscima i ponosu.
Kad sam ušao, ni za jednim od stolova nije bilo nikoga. Jedini posjetitelj stajao je za
visokim glavnim pultom u tihom razgovoru s Lionelom Davisom, glavnim knjižničarom.

3 Snow na engleskom znači snijeg; nap. prev.

 Dok sam prilazio pultu, prepoznao sam posjetitelja. Pogled njegovih zelenih očiju
zacaklio se kad me ugledao, a njegov je filmski osmijeh bio prijateljski, ne podrugljiv,
premda je Lionelu rekao: »Mislim da će ovaj gospodin htjeti knjigu o letećim tanjurima.«
Lionela sam poznavao oduvijek. U njegovom su životu knjige imale isto mjesto kao
pečenje u mom. Bio je dobrodušan, topao čovjek koji je mogao ushićeno raspravljati o svem
od egipatske povijesti do tvrdokornih detektivskih romana.
Imao je istrošen, a ipak vječno djetinji izraz lica blagog kovača ili iskrenog vikara iz
Dickensove priče. Dobro sam poznavao to lice, ali nikad prije na njem nisam vidio izraz koji
ga je u tom trenutku krasio.
Osmijeh mu je bio širok, ali oči sužene. Tik u lijevom kutu usana nagoviještao je da oči
odražavaju stanje njegova uma točnije nego širok osmijeh.
Čak i da sam prepoznao upozorenje na njegovu licu, ionako nisam mogao ništa učiniti
da spasim sebe ili njega. Privlačni mladić s porculanski bijelim zubima već je u trenutku kad
sam ušao odlučio što će učiniti.
Prvo je pucao Lionelu Davisu u glavu.
 7

Pištolj je proizveo tup prasak ni upola tako glasan kako sam očekivao. Suludo, ali pomislio
sam kako u filmovima ispaljuju lažne metke pa u post-produkciji moraju pojačati zvuk.
Zamalo sam se počeo ogledavati oko sebe u potrazi za kamerama i filmskim radnicima.
Strijelac je bio zgodan poput filmske zvijezde, pucanj nije zvučao kako treba, a tko bi imao
razloga ubiti simpatičnog čovjeka kao što je Lionel Davis, što je moralo značiti da se sve to
odvijalo prema nekom scenariju i da će završeni film zaigrati u kinima ovoga ljeta.
»Koliko muha u prosjeku progutaš svakoga dana dok stojiš ovako razjapljenih usta?«,
upita ubojica. »Ima li trenutaka kad ti usta ne vise do pupka?«
Činilo se da ga pogled na mene zabavlja, da je već zaboravio na Lionela, kao da ubiti
knjižničara nije ništa značajnije nego zgaziti mrava.
Čuo sam kako mi glas zvuči šuplje od zaprepaštena neshvaćanja i britko od bijesa: »Što
ti je on skrivio?«
»Tko?«
Premda ćete misliti da je njegova zbunjenost bila hinjena, da je izigravao opakost da bi
svojom okrutnošću ostavio dojam na mene, uvjeravam vas da nije tako. Odmah mi je bilo
jasno da moje pitanje uopće nije povezao s čovjekom koga je netom ubio.
Riječ lud nije baš najtočniji opis, ali je dobra polazišna točka.
Iznenađen što mi u glasu i dalje nije bilo straha, čak i kad se u nj naguralo još ljutnje,
rekoh: »Lionel. Bio je dobar čovjek, blag.«
»Oh, on.«
»Lionel Davis. Imao je ime i prezime. Imao je život, prijatelje, bio je netko.«
Iskreno zbunjen, uz osmijeh koji je počeo pokazivati nelagodu, on upita: »Zar nije bio
samo obični knjižničar?«
»Nenormalni kurvin sine!«
Kako mu je osmijeh postao ukočen, tako mu je koža problijedila, crte lica se stvrdnule,
kao da bi se mogle preobraziti u gipsanu posmrtnu masku. Podigao je pištolj, naciljao mi u
prsa i smrtno ozbiljnim glasom rekao: »Da se nisi usudio vrijeđati mi majku!«
Činjenica da se uvrijedio na moje riječi - što je bilo u silnom kontrastu s ležernošću s
kojom je počinio umorstvo - učinila mi se crnohumornom. Da mi je u tom trenutku
pobjegao smijeh, čak i smijeh šokirane nevjerice, siguran sam da bi me ubio.
Suočen s otvorom cijevi pištolja, osjetio sam kako strah ulazi u predvorje moga uma,
ali nisam mu dao ključeve od svih soba.
 Ranije, na ulici, bio sam paraliziran od užasa pri samoj pomisli na snajperista. Sad sam
shvatio da se, zapravo, nisam bojao nekog skrivenog strijelca, nego me užasavalo to što
nisam znao je li snajperist stvaran ili će smrtna prijetnja doći u nekom od tisuću drugih
mogućih oblika. Kad slutimo opasnost, ali ju ne možemo identificirati, svi i sve postaje
izvorom zabrinutosti, a cijeli se svijet, od obzora do obzora, doima neprijateljskim.
Strah od nepoznatoga najčišći je i najsilniji užas.
Sad sam identificirao neprijatelja. Premda se moglo raditi o sociopatu sposobnom za
svakakve grozote, osjetio sam olakšanje, jer sam mu sad poznavao lice. Bezbroj prijetnji iz
moje mašte pretvorilo se u dim, a zamijenila ih je ova jedna, stvarna opasnost.
Lice mu se smekšalo. Spustio je pištolj.
Između nas je bilo otprilike pet metara pa se nisam usudio krenuti na njega. Samo sam
ponovio: »Što ti je on skrivio?«
Nasmiješio se i slegnuo ramenima. »Ne bih ga ubio da ti nisi ušao.«
Bol Lionelove smrti polako je svrdlala sve dublje u mene. Drhtaj u mom glasu bilo je
žaljenje, ne strah. »Kako to misliš?«
»Sam ne mogu paziti na dva taoca. On je ovdje bio sam. Pomoćni knjižničar je na
bolovanju. U knjižnici nije bilo nikoga drugoga. Baš se spremao zaključati vrata - a onda si ti
ušao.«
»Nemoj mi reći da sam ja odgovoran.«
»O, ne, nikako«, uvjeravao me glasom u kojem se čula iskrena zabrinutost za moje
osjećaje. »Nisi ti kriv. Dogodi se to.«
»Dogodi se to«, ponovih pomalo zaprepašteno, nesposoban pojmiti um koji je u stanju
tako nehajno gledati na ubojstvo.
»Mogao sam ubiti tebe«, reče on, »ali nakon našeg maloprijašnjeg slučajnog susreta na
ulici, činilo mi se da ćeš biti zabavnije društvo od starog knjižničara.«
»Zašto trebaš taoca?«
»Za slučaj da stvari pođu po zlu.«
»Koje stvari?«
»Vidjet ćeš.«
Njegova sportska jakna bila je moderna kroja i komotna. Iz jednog od prostranih
unutrašnjih džepova izvukao je lisice. »Dobacit ću ti ih.«
»Ne želim ih.«
Nasmiješio se. »Zbilja ćeš biti zabavan. Hvataj. Jednu stavi oko desnog zapešća. Zatim
lezi na pod s obje ruke iza leđa, da ti stavim i drugu.«
Kad mi je dobacio lisice, zakoračio sam u stranu. Odzvečale su sa stola na pod.
Pištolj koji je dotad držao uz tijelo, sad je podigao i uperio u mene.
 Premda sam već jednom prije zurio u tu cijev, drugi put mi nije bilo ništa lakše.
Nikad nisam ni držao pištolj u ruci, a kamoli pucao iz njega. U mom poslu,
najsmrtonosnije oružje je nož za kolač. Ili možda valjak za tijesto. No, mi pekari baš i
nemamo običaj u koricama oko ramena nositi valjak za tijesto pa smo u ovakvim
situacijama bez sredstva za obranu.
»Podigni ih, mrgo.«
Mrga. A bili smo otprilike iste građe i visine.
»Podigni ih ili ću te srediti kao Lionela i jednostavno pričekati da mi kroz vrata uđe
neki drugi talac.«
Dotad sam žaljenjem i ljutnjom zbog Lionelove smrti potiskivao užas. Strah bi mogao
značiti slabost i poraz, ali sad sam shvatio da bi me neustrašivost mogla stajati glave.
Mudro se odlučivši prepustiti uzde svojoj kukavičkoj strani, sagnuo sam se, podigao
čelične lisice i zatvorio si jednu oko desnog zapešća.
Zgrabivši ključeve s knjižničareva stola, on reče: »Nemoj još leći na pod. Ostani na
nogama, tako da te mogu vidjeti dok zaključavam vrata.«
Kad je bio na pola puta između glavnog pulta i portreta Corneliusa Rutherforda Snowa,
vrata se otvoriše. Ušla je mlada, meni nepoznata žena s naramkom knjiga.
Bila je ljepša od gateau a l’orange s čokoladnom glazurom s maslacem, ukrašenom
ušećerenom narančinom korom i trešnjama.
Ne bih mogao podnijeti da nju ubije, ne nju.
 8

Bila je ljepša nego souffle au chocolat pokapan s creme anglaise s okusom marelica,
poslužen u zdjelici od Limoges porculana na Limoges tanjuriću na srebrnom pladnju, pod
svjetlom svijeća.
Vrata su se zalupila za njom, a ona je napravila nekoliko koraka prije no što je shvatila
da stvari u knjižnici nisu kao inače. Nije mogla vidjeti mrtvo tijelo iza pulta, ali uočila je
lisice koje su mi se klatile s desnog zapešća.
Kad je progovorila, imala je predivan glas čija je grlenost došla do izražaja kad se
ubojici obratila kazališnim šaptom: »Je li to pištolj?«
»Izgleda li kao pištolj?«
»Pa, mogao bi biti igračka«, reče ona. »Zanima me je li pravi.«
Pokazavši oružjem prema meni, on upita: »Hoćeš da pucam u njega pa da vidiš?«
Naslutio sam da sam upravo postao nanepoželjnijim među dostupnim taocima.
»Joj«, reče ona, »to mi se čini pomalo ekstremnim.«
»Treba mi samo jedan talac.«
»Svejedno«, reče ona sa samouvjerenošću koja me zabljesnula, »možda bi jednostavno
mogao opaliti u strop.«
Ubojica joj se nasmiješio sa svim onim sveobuhvatnim dobrim raspoloženjem koje je
prije bio usmjerio prema meni, tijekom našeg susreta na ulici. Zapravo, osmijeh koji joj je
uputio bio je još zarazniji od onoga koji sam ja bio dobio.
»Zašto šapćeš?«, upita on.
»Ovo je knjižnica«, šapne ona.
»Uobičajena pravila više ne vrijede.«
»Jesi li ti knjižničar?«, upita ga ona.
»Ja - knjižničar? Ne. Zapravo«
»Onda nemaš ovlasti ukinuti pravila«, reče ona, govoreći tiho, ali ne više šaptom.
»Ovo mi daje ovlasti«, objavi on i ispali nekoliko hitaca u strop.
Nakratko je pogledala prema prednjim prozorima, gdje se ulica nazirala samo kao niz
klinasth odsječaka kroz napola zatvorene venecijanske žaluzine. Kad je potom pogledala u
mene, shvatio sam da je razočarana bijednom glasnoćom pucnjeva, baš kao i ja. Zidovi,
zvučno izolirani redovima knjiga, upili su zvukove. Vani to nije moglo biti glasnije od
prigušena kašlja.
 Ne pokazujući nikakve znakove daju je njegovo nehajno pucanje uznemirilo, ona upita:
»Smijem li negdje odložiti ove knjige? Prilično su teške.«
Pištoljem je pokazao prema jednom stolu za čitanje. »Tamo.«
Kad je odložila knjige, ubojica je prišao vratima i zaključao ih, ni u jednom nas
trenutku ne ispuštajući iz pogleda.
»Ne kanim biti kritična«, reče djevojka, »i sigurna sam da svoj posao znaš bolje nego ja,
ali imaš krivo ako misliš da ti treba samo jedan talac.«
Bila je tako opasno ugodna oku da bi u bilo kojoj drugoj situaciji mogla posve zaglupiti
svakoga muškarca i navesti ga da se preda bezumnoj želji. No, sad me već više zanimalo što
će reći nego njezina figura, a njezino blistavo lice opčinjavalo me manje nego činjenica da
ima toliko petlje.
Činilo se da manijak dijeli moju opčinjenost. Na licu mu se jasno vidjelo da ga je
očarala. Njegov ubilački osmijeh dodatno se proširio.
Kad joj se obratio, u glasu mu nije bilo zajedljivosti, ni traga sarkazmu. »Imaš teoriju o
taocima, ili nešto slično?«
Odmahnula je glavom. »Ne teoriju. Samo praktičnu primjedbu. Ako završiš u okršaju s
policijom, a imaš samo jednog taoca, kako ćeš ih uvjeriti da ćeš zaista ubiti tu osobu, da ne
blefiraš?«
»Kako?«, upitali smo on i ja uglas.
»Ne možeš ih uvjeriti«, reče ona. »Ne s potpunom sigurnošću. Pa postoji mogućnost da
će te ipak zaskočiti, a u tom slučaju pogibaš i ti i talac.«
»Znam biti prilično uvjerljiv«, uvjeravao ju je blažim tonom, koji je ukazivao na
mogućnost da možda razmišlja da je pozove na izlazak.
»Da sam ja policajka, ne bih ti povjerovala. Prezgodan si za ubojicu.« Okrenula se
prema meni i upitala: »Nije li prezgodan?«
Zamalo sam rekao da meni baš i nije, pa vam je jasno što sam mislio kad sam rekao da
bi mogla zaglupiti svakog muškarca.
»Ali ako imaš dva taoca«, nastavila je, »možeš ubiti jednoga kao dokaz da tvoja
prijetnja nije blef, a nakon toga će ti drugi talac biti pouzdan štit. Niti jedan policajac neće se
usuditi dvaput te staviti na kušnju.«
Zagledao se u nju na trenutak. »Bome si prava mustra«, reče napokon, a bilo je očito da
to misli kao kompliment.
»Pa«, odgovori ona, pokazujući na naramak knjiga koje je upravo bila vratila, »puno
čitam i puno razmišljam.«
»Kako se zoveš?«, upita ju on.
»Lorrie.«
»Lorrie i kako još?«
 »Lorrie Lynn Hicks«, reče ona. »A ti si...?«
Zaustio je, zamalo joj rekavši svoje ime, a zatim se nasmiješio. »Tajanstven sam
čovjek«, reče.
»A čini se i čovjek s naumom.«
»Već sam ubio knjižničara«, reče joj on, kao daje to umorstvo samo dodatak njegovom
životopisu.
»Bojala sam se da je tako«, reče ona.
Pročistio sam grlo. »Ja sam James.«
»Bok, Jimmy«, reče ona, a premda se nasmiješila, u očima sam joj vidio strašnu tugu i
očajničke proračune.
»Stani kraj njega«, naredi manijak.
Lorrie mi je prišla. Mirisala je jednako dobro kao što je izgledala: svježe, čisto,
limunasto.
»Veži se lisicama za njega.«
Kad je sklopila otvoreni metalni obruč oko svog lijevog zapešća, spojivši tako naše
dvije sudbine, osjećao sam da bih joj trebao reći nešto utješno, u odgovor na očaj koji sam
joj nakratko vidio u pogledu. Nisam uspio smisliti ništa pametno pa sam rekao: »Mirišeš na
limun.«
»Provela sam dan kuhajući domaću marmeladu od limuna. Mislila sam ju probati
večeras, na prepečenom engleskom pecivu.«
»Pripremit ću gorko-slatku vruću čokoladu s malo cimeta«, rekoh joj. »Dobro će ići uz
tvoja peciva s marmeladom od limuna, savršeno za proslaviti.«
Vidjelo se da cijeni moju vjeru u to da ćemo preživjeti, ali pogled joj nije bio ništa
manje uznemiren.
Pogledavši na sat, manijak reče: »Ovo mi je odnijelo previše vremena. Trebam obaviti
još mnogo istraživanja prije početka eksplozija.«
 9

Sva naša jučer uredno posložena na police, vrijeme katalogizirano u ladicama: novosti
postaju krhke i polako žute u papirnatim katakombama ispod knjižnice.
Ubojica je saznao da novine Snow County Gazette već više od stoljeća pohranjuju stara
izdanja ovdje u podrumu, dva kata ispod gradskog trga. To nazivaju »neprocjenjivim
arhivom mjesne povijesti«. U mrtvačnici Gazette za budućnost su sačuvane pojedinosti o
dobrotvornoj prodaji kolača koju su organizirale male izviđačke, o izborima za školski
odbor, o katastarskim bitkama oko namjere vlasnika slastičarnice da proširi posao.
Sva izdanja nakon 1950. moguće je pregledati na mikrofilmu, a ako vas istraživanja
navedu na ranije datume, valja ispuniti zahtjev za tiskane primjerke Gazette; netko od
osoblja potom nadgleda vaše pregledavanje novina.
Ako ste osoba koja ubija knjižničare bez ikakva razloga, nije vas briga za standardne
postupke. Manijak je pročešljao arhiv i donio primjerke koje je trebao, položivši ih na stol.
Požutjele novinske stranice nije listao s ništa više obzira nego što bi imao prema
najnovijem izdanju nekog tračerskog časopisa.
Lorrie Lynn Hicks i mene parkirao je u par stolaca na najudaljenijem dijelu goleme
prostorije u kojoj je radio. Bili smo predaleko da bismo vidjeli koji su ga članci u Gazetti
zanimali.
Sjedili smo ispod bačvastog svoda, pod dvostrukim redom zidnih svjetiljaka koje su
bacale prašnjavo svjetlo, dovoljno jako tek onim učenjacima koji su živjeli u vrijeme kad je
električna struja bila novotarija, a sjećanja na petrolejke iz djetinjstva još uvijek snažna.
S drugim parom lisica, naš nas je zarobljivač zakvačio za naslon jednog od stolaca na
kojima smo sjedili.
Kako nisu svi arhivi bili u toj jednoj prostoriji, opetovano je odlazio u susjednu
komoru, ostavljajući nas same. Njegova odsutnost nije nam davala priliku za bijeg. Zavezani
lisicama i vukući stolce za sobom, ne bismo se mogli kretati ni brzo ni tiho.
»Imam turpijicu za nokte u torbi«, šapne Lorrie.
Pogledao sam dolje na njezinu okovanu ruku, blizu moje. Snažnu, ali gracioznu ruku.
Elegantnih prstiju. »Nokti su ti lijepi«, uvjeravao sam ju.
»Šališ se.«
»Nimalo. Sviđa mi se nijansa tvog laka za nokte. Izgleda kao kandirane trešnje.«
»Zove se Glaçage de Framboise.«
»Onda je krivo nazvana. Jer nijedna malina nema takvu nijansu.«
»Baviš se malinama?«
 »Pekar sam, a uskoro slastičar.«
Zvučala je pomalo razočarano. »Izgledaš mi opasnije od slastičara.«
»Pa, krupan sam za svoju veličinu.«
»Misliš da je zato?«
»A slastičari obično imaju velike ruke.«
»Ne«, reče ona, »stvar je ipak u očima. Nešto ti je opasno u pogledu.«
Bilo je to najdoslovnije moguće ispunjenje mladenačke želje: da ti prelijepa žena kaže
da imaš opasan pogled.
Rekla je: »Oči lijepe plave nijanse, izravan pogled... ali ima nešto luđačko u njem.«
Luđački je pogled opasan pogled, da, ali ne romantično opasan. James Bond ima opasan
pogled. Charles Manson ima luđački pogled. Charles Manson, Osama bin Laden, Mirko S.
Zlikovski. Žene stoje u redu za Jamesa Bonda, ali Mirko S. Zlikovski ne može si naći curu.
»Turpijicu za nokte spomenula sam zato«, reče ona, »što je metalna i dovoljno oštra da
može poslužiti kao oružje.« »Oh.« Osjećao sam se glupo, a krivnju za svoju praznoglavost
nisam mogao u potpunosti svaliti na njezinu privlačnost. »Uzeo ti je torbicu«, pripomenuh.
»Možda ju mogu dobiti natrag.«
Torbica je ležala na stolu za kojim je ubojica sjedio i čitao stara izdanja Snow County
Gazette.
Kad sljedeći put napusti prostoriju, mogli bismo se uspraviti koliko nam stolac dopušta
i odskakutati najbrže što možemo do stola i torbice. Ali buka bi ga privukla prije nego što
bismo stigli do cilja.
Ili bismo se mogli odlučiti za pritajeniji pristup, što znači da bismo se morali kretati
polako kao sijamski blizanci u minskom polju. Ali ako je suditi prema duljini njegovih
dosadašnjih izbivanja, ne bismo stigli do torbice prije njegova povratka.
Kao da su joj moje misli bile jednako očite kao ludilo u mom pogledu, ona reče: »Nisam
to imala na umu. Mislila sam se izgovoriti na ženske stvari, možda bi mi vratio torbicu.«
Ženske stvari.
Možda uslijed šoka što sam zaista proživljavao jedno od djedovih pretkazanja, ili
možda zato što mi sjećanje na umorstvo knjižničara nikako nije izlazilo iz glave, nisam
nikako uspijevao shvatiti značenje te dvije riječi.
Svjesna moje zbunjenosti, kao što je - činilo se - bila svjesna svakog električnog
impulsa između sinapsa u mom mozgu, Lorrie reče: »Ako mu kažem da imam mjesečnicu i
da očajnički trebam tampon, sigurna sam da će mi kavalirski vratiti torbicu.«
»On je ubojica«, podsjetih ju.
»Ali ne čini se da je posebno neuljudni ubojica.«
»Pucao je Lionelu Davisu u glavu.«
 »To ne znači da je nesposoban biti kavalir.«
»Ne bih dao ruku u vatru«, rekoh.
Uzrujano je zbrčkala lice, ali i dalje je izgledala vraški dobro. »Iz dna se duše nadam da
nisi urođeni pesimist. To bi bilo previše - em me ubojica knjižničara uzme za taokinju, em
me zaveže lisicama za urođenog pesimista.«
Nisam joj htio proturječiti. Htio sam joj se svidjeti. Svaki muškarac želi se svidjeti
privlačnoj ženi. Ipak, nisam mogao prihvatiti njezinu karakterizaciju mene kao osobe.
»Nisam pesimist, nego realist.«
Uzdahnula je. »To kažu svi pesimisti.«
»Vidjet ćeš«, rekoh bedasto. »Nisam pesimist.«
»Ja sam neumorni optimist. Moj je optimizam nemoguće destruirati«, objavi ona. »Znaš
li što znači ‘destruirati’?«
»Riječi slastičari nepismen nisu sinonimi«, uvjeravao sam ju. »Nisi jedina u Snow
Villageu koja čita i razmišlja.«
»Reci onda što to znači - destruirati?«
»Uništiti. Razoriti.«
»Uništiti«, naglasi ona. »Moj je optimizam neuništiv.«
»Tanka je linija između optimista i naivca.«
Petnaestak metara niže, ubojica se vraćao s naramkom požutjelih novina.
Lorrie ga je odmjeravala proračunatim pogledom grabežljivice.
»U pravom trenutku«, šapne, »reći ću mu da imam ženske stvari i da trebam torbicu.«
»Oštra ili ne, turpijica za nokte nije od velike koristi protiv pištolja«, pobunih se.
»Eto ga opet. Urođeni pesimizam. To ne može biti dobro čak ni za slastičara. Ako
očekuješ da ti se tijesto za kolač neće dići, onda ni neće.«
»Moja se tijesta uvijek dignu.«
Podigla je jednu obrvu. »Tako ti kažeš.«
»Misliš da ga možeš ubosti u srce i zaustaviti ga kao sat?«, upitah s dovoljno prezira da
naglasim što mislim reći, ali ne toliko zajedljivo da joj ogadim mogućnost da odemo na
večeru ako preživimo taj dan.
»Da mu zaustavim srce? Naravno da ne. Drugi izbor bio bi vrat, da mu prerežem
karotidu. Moj prvi izbor bio bi da mu iskopam oko.«
Izgledala je kao iz snova, a zvučala je kao iz noćne more.
Vjerojatno sam opet zinuo. Znam da sam promucao: »Iskopati mu oko?«
 »Ako zabiješ dovoljno duboko, možeš čak ozlijediti mozak«, reče ona, klimajući
glavom, kao u znak slaganja sama sa sobom. »Odmah bi dobio konvulzije, ispustio bi pištolj,
a čak i da ga ne ispusti, bio bi dovoljno izvan sebe da mu ga s lakoćom možemo oduzeti.«
»Isuse Bože, stajat ćeš nas glave.«
»Eto te opet s pesimizmom.«
»Čuj«, rekoh, pokušavajući ju urazumiti, »ne bi imala želudac za to kad bi začula
odvratan zvuk zabijanja turpijice u oko.«
»I te kako bih, ako mi život ovisi o tom.«
Uzbunjen njezinom smirenom samouvjerenošću, ustrajao sam: »Ustuknula bi u
zadnjem trenu.«
»Nikad ne ustuknem.«
»Jesi li ikad nekoga ubola u oko?«
»Ne. Ali mogu si jasno predočiti kako to radim.«
Više se nisam mogao suzdržati od zajedljivosti. »Što si ti - profesionalni ubojica?«
Namrštila se. »Stišaj se. Poučavam ples.«
»A baletna škola priprema te za kopanje očiju?«
»Naravno da ne, blento. I ne poučavam u baletnoj, nego u plesnoj školi. Fokstrot,
valcer, rumbu, tango, ča-ča, sving, što god hoćeš.«
Koji peh: zavezan sam za prelijepu ženu koja je učiteljica plesa, a ja imam dvije lijeve
noge.
»Ustuknut ćeš«, nisam se dao, »i promašit ćeš oko, a on će nas oboje ubiti.«
»Čak i da promašim« reče ona, »a neću, ali čak i da promašim, neće nas ubiti. Zar nisi
pazio na satu? Trebaju mu taoci.«
Nisam se složio. »Ne trebaju mu taoci koji mu pokušavaju iskopati oko!« Podigla je oči,
kao da se obraća nebesima s onu stranu stropa: »Molim te, reci mi da nisam zavezana za
pesimista i kukavicu.«
»Nisam kukavica. Samo sam odgovorno oprezan.«
»To kaže svaki kukavica.«
»I svaka odgovorno oprezna osoba«, odgovorih, priželjkujući da mi ton ne zvuči tako
obrambeno.
Na udaljenom kraju prostorije, manijak je počeo lupati šakom po novinama koje je
čitao. Prvo jednom pa objema šakama. Lupao je i lupao, kao razmaženo derište.
Zastrašujuće izobličena lica, ispuštao je neartikulirane zvukove bijesa. Činilo se da se
od lanca vremena i DNK otkinula i oslobodila neka zaostala karika neandertalske svijesti,
dotad usnula u njegovim genima.
 Gnjev mu je obojio glas, pretapajući se u frustraciju pa u nešto što bi moglo biti divlja
patnja, a zatim natrag u gnjev, sada još jači. Kao da gledaš životinju koja zavija od boli
gubitka, a njezin je bijes duboko ukorijenjen u crnoj zemljici jada i tuge.
Odgurnuo je stolac od stola, podigao pištolj. Preostalih osam metaka ispalio je u novine
koje je bio čitao.
Oštar prasak svakoga hica odjekivao je od kupolastog svoda, odzvanjao od mjedenih
sjenila zidnih svjetiljaka i odbijao se amo-tamo od metalnih ladičara. Osjećao sam kako mi
nakon svakog pucnja zubi lagano vibriraju.
Ispaljena dva kata ispod zemlje, ta je baraža na razini ceste bila tek lagano pucketanje.
Iveri stare hrastovine eksplodirali su u zrak, vrtložeći se s komadićima novina, a
nekoliko se metaka odbilo od stola i poletjelo kroz sobu; za nekim je krhotinama ostajao
tračak dima. Miris starih novina sad je bio začinjen s oporim zadahom pucnjeva i mirisom
sirovog drva oslobođenim iz rana na stolu.
Dok je opetovano uzaludno stiskao okidač, nakratko sam se ponadao da je ostao bez
streljiva. Ali naravno da je imao rezervni spremnik, možda nekoliko.
Počeo je ponovno puniti pištolj, a činilo se da namjerava isprazniti još jednu rundu u
mrske novine. No, kad ga je napunio, kao da mu se bijes rasplinuo. Zaplakao je. Cijelo mu se
tijelo treslo od plača.
Opet se srušio u stolac i spustio pištolj. Naslonio se preko stola i kao da je pokušavao
sastaviti stranice koje je razderao mecima, kao da mu je neka priča na njima bila
dragocjena.
Još uvijek dovoljno limunasta da zasladi zrak gorak i opor od pucnjeva, Lorrie Lynn
Hicks nakrivila je glavu prema meni i šapnula: »Vidiš? Ranjiv je.«
Zapitao sam se računa li se pretjerani optimizam kao jedna vrsta ludila?
Gledajući ju u oči, vidio sam - kao i prije - strah koji je svom snagom odbijala pokazati.
Namignula mi je.
Njezina me tvrdoglava otpornost na užas plašila, jer činila se tako nerazumnom - a s
druge me je strane silno privlačila.
Kroz mene je, kao duh crnog vranca na kojem jaše Smrt, prohujao predosjećaj da će
manijak pucati u nju. Za tim je bljeskom predosjećaja uslijedio očaj i jednako očajnička želja
da ju zaštitim.
Na kraju se taj moj predosjećaj pokazao točnim, ali ništa nisam mogao učiniti da
promijenim putanju tog metka.
 10

Obraza vlažnih od suza, očiju iz kojih su isplahnuti svi osjećaji, ali i dvojbe, manijak je
izgledao kao hodočasnik koji se uspeo na vrh planine i sad zna svoju sudbinu i svrhu svoga
života.
Oslobodio nas je od stolca, ali ostavio nas lisicama vezane jedno za drugo.
»Jeste li oboje mještani?«, upita kad smo ustali.
Nakon njegove demonstracije sile i pretjerane provale osjećaja, bilo mi je teško
vjerovati da mu je sad do neobaveznog čavrljanja. Njegovo je pitanje imalo svrhu daleko
važniju od onoga što su same riječi odavale, što je značilo da bi naši odgovori mogli imati
posljedice koje u tom trenutku nismo bili u stanju predvidjeti.
Oprezan, oklijevao sam s odgovorom, a ista je logika navela i Lorrie na šutnju.
Ustrajao je: »No, Jimmy? Ovo je okružna knjižnica pa ljudi dolaze ovamo iz svih okolnih
mjesta. Živiš li u gradu ili negdje u okolici?«
Premda nisam znao koji bi mu odgovor bio draži, naslutio sam da bih šutnjom mogao
zaraditi metak. Lionela Davisa ubio je i za manje, bez ikakva razloga.
»Živim u Snow Villageu«, rekoh.
»Koliko dugo?«
»Cijeli život.«
»Sviđa li ti se ovdje?«
»Ne kad sam vezan lisicama u podrumu knjižnice«, rekoh, »ali većina drugih mjesta u
gradu mi se sviđaju.«
Osmijeh mu je bio uznemirujuće privlačan i nisam uspijevao odgonetnuti kako je
moguće da nekome pogled stalno blista, osim ako u oči nema ugrađene prizme koje neki
mehanizam okreće u skladu s izvorima svjetla. Sigurno ne postoji još jedan manijakalni
ubojica koji te naginjanjem glave u stranu i naherenim osmijehom može navesti da se
poželiš sprijateljiti s njim.
»Duhovit si momak, Jimmy«, reče on.
»Ne namjerno«, ispričavao sam se, premještajući težinu s noge na nogu na podu od
brušenog vapnenca. Zatim dodah: »Osim ako baš ne želiš da budem duhovit.«
»Unatoč svemu što sam proživio, još uvijek imam smisao za šalu«, reče on.
»To mi je jasno.«
»A ti?«, upita on Lorrie.
»I ja imam smisao za šalu«, odgovori ona.
 »Svakako. Puno si duhovitija od Jimmyja.«
»Bome da.«
»Ali nisam na to mislio, nego te pitam jesi li i ti odavde?«
S obzirom na to da sam ja na isto pitanje odgovorio pozitivno, a nisam pao ustrijeljen
na mjestu, usudila se reći: »Da. Dvije ulice niže odavde.«
»Cijeli život živiš ovdje?«
»Ne. Samo godinu dana.«
To je objasnilo kako je moguće da je u proteklih dvadeset godina nijednom nisam
vidio. U zajednici od četrnaest tisuća stanovnika, možeš proživjeti dug život, a da nikad ne
prozboriš ni riječ s devedeset posto ljudi.
Ali da sam ju samo jednom vidio - makar krajičkom oka - kako zamiče za ugao, nikad
joj ne bih zaboravio lice. Mnoge bih besane noći preležao budan, pitajući se tko je, kamo je
otišla, kako da ju opet pronađem.
Rekla je: »Odrasla sam u Los Angelesu. Devetnaest godina u L.A.-u, a nisam još totalno
prolupala pa sam znala da mi je pet do dvanaest da se izvučem odatle.«
»Sviđa li ti se ovdje u Snow Villageu?«, upita ju.
»Zasada, da«, odgovori ona. »Lijepo je.«
Još uvijek se smiješeći, još uvijek s iskricama u pogledu, pršteći šarmom i bez tračka
ludila u glasu, svejedno je rekao: »Snow Village je zlo mjesto.«
»Pa«, reče Lorrie, »jest, zlo je, ali neki su dijelovi lijepi.«
»Morellijev restoran, na primjer«, rekoh.
»O, tamo imaju vraški dobru piletinu all’ Alba. A i Bijou je super mjesto.«
Radostan što imamo zajednička omiljena mjesta, rekoh: »Zamisli si kino koje se
stvarno zove Bijou.«
»I sve te dražesne Art Deco detalje«, reče ona. »A još uvijek kokice prelijevaju pravim
rastopljenim maslacem.«
»Volim i Središnji park«, rekoh.
Manijak se nije slagao sa mnom. »Ne, to je zlo mjesto. Sjedio sam tamo ranije, gledajući
kako ptice seru po kipu Corneliusa Randolpha Snowa.«
»Što je zlo u tom?«, zapita se Lorrie naglas. »Ako je bio samo upola toliko pompozan
kako ga kip prikazuje, ptice imaju potpuno pravo.«
»Ne mislim reći da su ptice zle«, objašnjavao je manijak, u dobrom raspoloženju.
»Premda možda i jesu. Hoću reći da je sam taj park zao, njegovo tlo je zlo, kao i tlo na kojem
je sagrađen cijeli ovaj grad.«
 Rado bih bio nastavio razgovarati s Lorrie o drugim stvarima koje su nam zajedničke,
koje nam se sviđaju, a bio sam prilično siguran da bi i ona rado vodila takav razgovor sa
mnom, ali smatrali smo da ipak moramo slušati nasmiješenog tipa jer je imao pištolj.
»No... jesu li sagradili grad na indijanskom groblju ili takvo što?«, upita Lorrie.
Odmahnuo je glavom. »Ne, ne. Zemlja je nekoć davno bila dobra, ali pokvarilo ju je zlo i
opačine koje su zli ljudi ovdje počinili.«
»Srećom«, reče Lorrie »ja nemam ništa u vlasništvu. Podstanarka sam.« »Ja živim s
roditeljima«, rekoh mu nadajući se da će me ta činjenica iskupiti i pobiti moju
pretpostavljenu suradnju sa zlom zemljom.
»Došlo je vrijeme«, reče on, »za naplatu duga.«
Kao da želi naglasiti njegovu prijetnju, iz sjene jedne od svjetiljki iznenada se pojavio
pauk, spuštajući se polako na svilenoj niti paučine. Njegova osmonoga sjena što je
projicirana padala na pod između nas i manijaka, bila je veličine plitkog tanjura, izobličena i
migoljava.
»Ako se na zlo odgovori zlom«, reče Lorrie, »nema pobjednika - svi gube.«
»Ne uzvraćam zlom na zlo«, odgovori on, ne ljutito nego sa žarom. »Na zlo odgovaram
pravdom.«
»Pa, to je prilično različito«, reče Lorrie.
»Da sam ja na tvom mjestu,« obratih se manijaku, »zapitao bih se kako mogu biti
siguran da su moji postupci pravda, a ne samo još više zla. Hoću reći da je poimanje zla
sklizak teren. Moja mama kaže da nas vrag zna navesti da mislimo da postupamo pravično,
a zapravo činimo što vrag želi.«
»Tvoja majka zvuči kao dobra osoba«, reče on.
Osjetivši da sam uspio ostvariti nekakvu povezanost s njim, rekoh: »I jest. Kad sam bio
mali, peglala mi je čak i čarape.«
Na tu moju izjavu Lorrienim se licem razlio izraz pomalo uznemirena nagađanja.
Zabrinuvši se da bi mogla pomisliti da sam ekscentrik ili - ne daj bože! - mamin sin,
brzo sam dodao: »Sam si peglam od svoje sedamnaeste. I nikad ne peglam čarape.«
Lorrien izraz lica nije se promijenio.
»Ne mislim time reći da mi ih mama još uvijek pegla«, požurih dodati da ju razuvjerim.
»Nitko mi više ne pegla čarape. Samo idioti peglaju čarape.«
Lorrie se namrštila.
»Ne da je moja majka idiot«, pojasnih. »Ona je jedna predivna žena. Nije idiot, samo je
brižna. Mislio sam reći da su drugi ljudi koji peglaju čarape idioti.«
Naravno da mi je bilo jasno da sam se svojom rječitošću rasnoga blentavca uspješno
doveo u bezizlaznu situaciju.
 »Ali ako itko od vas dvoje pegla svoje čarape«, rekoh, »to ne znači da ste idioti. Siguran
sam da ste samo brižni, kao moja mama.«
Uznemirujuće sličnih izraza na licu, manijak i Lorrie zurili su u mene kao da sam
netom sišao niz metalnu platformu letećeg tanjura.
Pomislio sam da ju sad sigurno muči činjenica da smo zavezani lisicama jedno za
drugo, a pobojao sam se i da će manijak zaključiti da mu je jedan talac ipak sasvim dovoljan.
Pauk u spustu još uvijek nam je visio nad glavama, ali sjena na podu sad mu je bila
manja, veličine tanjurića za salatu, i nejasna.
Na moje veliko iznenađenje, ubojici su se oči zacaklile. »Baš je dirljivo, to s čarapama.
Jako slatko.«
No, činilo se da moja priča o čarapama nije imala isti učinak na Lorrie. Ona me
prodorno promatrala kroz polustisnute oči.
Manijak reče: »Sretan si ti čovjek, Jimmy.«
»Jesam«, složih se, premda se jedino u čem sam u tom trenutku imao sreće - a to je bila
činjenica da sam lisicama zavezan za Lorrie, a ne nekog šugavog pijanca - počelo pretvarati
u nešto sasvim drugo.
»Imati tako brižnu majku«, zamišljeno će manijak. »Pitam se kakav je to osjećaj...«
»Dobar«, rekoh, »jako dobar«, ali nisam se usudio reći više.
Ispredajući tanašnu nit iz vlastite utrobe, pauk je razmotao dulju pupkovinu, napokon
nam se zanjihavši pred licima.
Sanjivim glasom, ubojica reče: »Imati brižnu majku koja ti svake večeri priprema topli
kakao, ušuška te u krevet, poljubi te u obraz, čita ti dok ne zaspiš...«
Dok još nisam naučio čitati, netko bi mi gotovo uvijek čitao prije spavanja, jer obitelj
smo koja voli knjige. Najčešće bi mi čitala baka Rowena.
Ponekad bi to bila bajka o Snjeguljici, čiji su prijatelji patuljci jedan za drugim pogibali
u nezgodama ili umirali od bolesti, sve dok u borbi protiv zle kraljice na bi ostala samo
Snjeguljica. Sjećam se da je na jadnog Srećka jednom pao sef težak dvije tone. Što je puno
bolje od sudbine koja je zadesila jadnog Kihavka. A katkad bi mi Weena čitala priču o
Pepeljugi - opasne staklene cipelice ostavljale su ivere što su se bolno zabadali Pepeljugi u
stopala, a kočija od bundeve sletjela je s ceste u provaliju.
Već sam bio odrastao čovjek kad sam napokon otkrio da u Ježevoj kućici ipak nije bilo
ostataka ljudskih kostiju.
»Ja nisam imao brižnu majku«, reče manijak, a u glas mu se uvukao uznemirujuć
prizvuk cendrave uzrujanosti. »Imao sam teško i emocionalno hladno djetinjstvo, bez
ljubavi.«
Tada je uslijedio neočekivani razvoj događaja: moj strah da će me ustrijeliti jednim
metkom ustupio je mjesto strahu da će nas tupiti i tlačiti ubitačno dosadnim pričama o
svom teškom djetinjstvu. O tom kako su ga tukli žičanim vješalicama. Prisiljavali da do šeste
godine nosi odjeću za curice. Slali u krevet bez večere.
Nisam trebao biti otet, vezan i imati pištolj uperen u glavu da me se zaspe jadikovkama
- mogao sam ostati kod kuće i gledati dnevne emisije s gostima u studiju.
Srećom pa se ugrizao za usnu, izravnao leđa i rekao: »Nema svrhe razmišljati o
prošlosti. Što je učinjeno, učinjeno je.«
Nesrećom, sjaj suznog samosažaljenja u njegovim očima nije ustupio mjesto onom
prijašnjem iskričavom šarmu nego fanatičnom pogledu.
Pauk nije nastavio spust. Visio nam je pred licima, možda izbezumljen pogledom na
nas i ukočen od straha.
Kao da ubire zrelu bobicu grožđa s loze, manijak je stisnuo debelog pauka između
palca i kažiprsta lijeve ruke, zgnječio ga, a zatim zdrobljene ostatke prinio nosu da bolje
osjeti miris.
Nadao sam se da neće i meni ponuditi neka pomirišem. Imam vrlo osjetljiv njuh, što je
jedan od razloga zašto sam rođeni slastičar.
Srećom, nije mu palo na pamet podijeliti taj opojni miris sa mnom.
Ne srećom, prinio je zgnječene ostatke ustima i licnuo pastu od pauka, kušajući to
neobično voće. Zaključio je da ipak nije dovoljno zrelo pa je obrisao prste o rukav jakne.
Eto tipa koji je diplomirao na Sveučilištu Hannibala Lectera, sad spremnog za karijeru
u uslužnim djelatnostima na položaju novog upravitelja Motela Bates.
To kušanje pauka nije bila predstava za nas. Cijeli je taj čin bio jednako nesvjestan i
automatski kao tjeranje muhe, samo što je ovdje bilo obratno.
Potpuno nesvjestan učinka koji je njegova kulinarska znatiželja imala na nas, on reče:
»Vrijeme za razgovor ionako je prošlo. Sad je vrijeme za akciju, za pravdu.«
»A kako će ta pravda biti postignuta?«, upita Lorrie. Na trenutak, barem, više nije
uspijevala održati ni živ ni vedar, a kamoli bezbrižan ton glasa.
Unatoč njegovu odraslom baritonu, zvučao je baš kao srditi dječarac: »Raznijet ću hrpu
toga i ubiti hrpu ljudi pa da vidiš kako će svima u gradu biti žao.«
»Zvuči prilično ambiciozno«, reče ona.
»Planiram to cijeli život.«
Predomislivši se, rekoh: »Zapravo, stvarno bih htio čuti o vješalicama.«
»Kojim vješalicama?«, upita on.
Prije no što si jezikom zaradim metak između očiju, Lorrie upita: »Bi li mi dopustio da
si uzmem torbicu?«
Namrštio se. »Zašto?«
»Ženske stvari.«
 Nisam mogao vjerovati da će to zaista učiniti. Dobro, nisam je pobijedio u raspravi, ali
pretpostavio sam da sam joj poljuljao samouvjerenost dovoljno da još jednom razmisli.
»Ženske stvari?«, upita manijak. »Što to znači?«
»Pa... znaš«, reče ona stidljivo.
Za tipa koji je izgledao kao magnet za žene sposoban privući ljepotice klecavih koljena
kao željeznu prašinu u krugu od sto kilometara, pokazao se prilično neupućenim u tu temu.
»Odakle da znam?« »Oni su dani u mjesecu«, reče ona.
Bio je zbunjen. »Sredina?«
Lorrie kao da se zarazila njegovom zbunjenošću: »Sredina?«
»Sredina je mjeseca«, podsjeti ju on. »Petnaesti rujna. Pa što?«
»Meni su oni dani u mjesecu«, rastumačila mu je.
I dalje je samo zurio u nju, zbunjen.
»Imam mjesečnicu«, objavi ona nestrpljivo.
Shvaćanje mu je izravnalo bore na čelu. »Ah. Ženske stvari.«
»Da. To. Aleluja. Mogu li sad dobiti torbicu?«
»Zašto?«
Ako se ikada dokopa te turpijice za nokte, bio sam siguran da će ju zariti u njega s
osobitim žarom.
»Treba mi tampon«, reče ona.
»Kažeš da u torbici imaš tampon?«
»Da.«
»I treba ti sad, ne može pričekati?«
»Ne, nikako ne može pričekati«, potvrdi ona, a zatim je zaigrala na suosjećajnu kartu.
Premda nije bio pokazao suosjećajnost prema knjižničaru kome je pucao u glavu, čini se da
je bila uvjerena da je ima, s obzirom na to da ni u jednom trenutku dotada nije bio
neuljudan: »Žao mi je, zbilja, baš mi je neugodno.«
Možda jest bio malo tup kad se radilo o ženskim stvarima, ali kad su u pitanju bili
makijavelijanski planovi odmah je nanjušio da tu nešto smrdi. »Što zapravo imaš u torbici -
pištolj?«
Priznajući da ju je pročitao, Lorrie je slegnula ramenima. »Nemam pištolj. Samo oštru
metalnu turpijicu za nokte.«
»S kojom si namjeravala - što? Zabiti mi ju u karotidu?«
»Jedino u slučaju da promašim oči«, reče ona.
Podigao je pištolj, a premda ga je uperio u nju, pretpostavio sam da će - ako zapuca -
pogoditi i mene. Vidio sam što je napravio novinama.
 »Trebao bih te upucati na mjestu«, reče on, ali bez imalo neprijateljstva u glasu.
»Trebao bi«, složi se ona. »Ja bih, da sam na tvom mjestu.«
Nacerio se i zavrtio glavom. »Koja si ti mustra.«
»Također«, reče ona, s jednako širokim cerekom.
I moji su se zubi vidjeli, od kutnjaka do kutnjaka, premda mi je osmijeh bio tako napet
od tjeskobe da me lice boljelo od njega.
»Svih tih godina provedenih u planiranju za ovaj dan«, reče manijak, »očekivao sam da
će mi ovo donijeti neku divlju zadovoljštinu, čak i da će biti uzbudljivo, ali nikad nisam
mislio da će biti ovako zabavno.«
Lorrie reče: »Zabava nikada ne može biti bolja od gostiju koje pozovete.«
Poludjeli ubojica razmatrao je njezine riječi kao da su bile navod iz najfilozofskijih
Schopenhauerovih pretpostavki. Ozbiljno je klimnuo, prešao jezikom preko zubi, gornjih i
donjih, kao da može okusiti briljantnost tih riječi, a zatim napokon reče: »Istina. Živa istina.«
Shvatio sam da nisam baš sudjelovao u razgovoru, a nisam htio da pomisli daje zabava
za dvoje zabavnija od one u troje.
Kad sam zinuo - nedvojbeno kaneći lanuti nešto još neprimjerenije od one moje glupe
rečenice o vješalicama, nešto što će mi dodatno povećati izglede za metak u prepone -
nadsvođenim potpodrumom odjekne šupalj udarac. King Kong je moćnom šakom zalupao
jedanput, dvaput, triput po golemim vratima u masivnom zidu koji je odvajao njegovu
polovicu otoka od one gdje žive napeti, živčani domoroci.
Manijak se ozario na taj zvuk. »To će biti Honker i Crinkles. Svidjet će vam se. Oni
imaju eksploziv.«
 11

Čini se da Cornelius Randolph Snow nije bio samo ljubitelj lijepe viktorijanske arhitekture
nego i viktorijanske tajnovitosti kakva je cvjetala u melodramama toga razdoblja i koju je
Sir Arthur Conan Doyle tako učinkovito koristio u svojim besmrtnim pričama o Sherlocku
Holmesu: skrivena vrata, tajne sobe, stubišta koja ne vode nikamo, tajni prolazi.
Držeći se za ruke, ali samo zbog čeličnih lisica, i brzo, ali samo zbog pištolja koji nas je
podbadao u leđa, Lorrie i ja krenuli smo prema drugom kraju prostorije, gdje je manijak bio
divljački pucao u stare novine.
Cijelom dužinom zida protezale su se police koje su sezale do stropa. Na njima su, u
označenim zaštitnim navlakama, bili pohranjeni časopisi.
Manijak je proučavao nekoliko polica, gore-dolje, naprijed-natrag, možda u potrazi za
izdanjem časopisa Život iz 1952., možda u nadi da će pronaći sočnijeg pauka.
Ne, nijedno od toga. Tražio je skrivenu polugu. Kad ju je našao, jedan se dio police
otvorio, otkrivajući nišu iza.
Na stražnjem dijelu niše kameni je zid obgrlio vrata od hrastovine sa željeznim
okovima. U davna vremena kad je kašnjenje u vraćanju knjiga zahtijevalo teže kazne, ondje
su možda držali zaboravne čitateljice Jane Austen, sve dok boravak u samici na kruhu i vodi
ne bi kod kasniteljice izazvao pokajanje i skrušenost.
Manijak je triput zalupao šakom po vratima - što je očito bio dogovoreni signal.
S druge strane doprla su dva udarca, mukla i glasna.
Nakon što je i manijak odgovorio s dva, odatle je dopro samo jedan. I on je odgovorio
jednim udarcem.
Činilo mi se to kao nepotrebno zamršena lozinka, ali manijak je bio očaran tim
obredom. Lice mu se ozarilo od sreće.
Njegov zubati osmijeh više nije bio tako simpatičan kao prije. Bio je on zgodan tip i,
unatoč svemu, nisam se mogao othrvati želji da se prepustim njegovu šarmu, ali ni tomu da
pogledom stalno tražim crne dlakave ostatke pauka na njegovim usnama i jeziku.
Trenutak nakon posljednjeg kucanja, s druge strane vrata začulo se zujanje malog
brzog motora, a potom i škripa metala na metalu.
Kroz ključanicu je bila gurnuta čelična bušilica s dijamantnim vrhom. Svrdlo je žvakalo
mehanizam brave i pljuvalo metalnu piljevinu na pod.
Naš domaćin glasno je i s dječačkim žarom objavio: »Mučili smo jednog člana Društva
za očuvanje povijesti Snow Villagea, ali nismo uspjeli izvući ključeve od njega. Da je znao
gdje i kao doći do njih, siguran sam da bi nam ih dao, ali na našu - i njegovu - nesreću
izabrali smo krivu osobu za mučenje. Pa smo se morali odlučiti za ovo.«
 Lorriena ruka u lisicama potražila je moju i čvrsto ju stisnula.
Požalio sam što se nismo sreli u boljim okolnostima. Na gradskom pikniku ili čak
možda na nekom plesnjaku.
Svrdlo se izvuklo iz brave, a bušilica je utihnula. Razbijena brava zazvečala je, kliknula,
klaknula, a zatim popustila dok su se vrata otvarala u nišu.
Nakratko sam s druge strane vrata ugledao nešto što je izgledalo kao sablasno
osvijetljen tunel. Iz njega je izišao muškarac mračnog pogleda, provukao se pokraj
zaokrenutog dijela police u potpodrum knjižnice. Za njim je izišao još jedan sličan
primjerak, vukući kolica.
Prvi je imao pedesetak godina, a bio je posve ćelav, crnih obrva toliko bujnih da bi se
od njih mogla isplesti dječja vesta. Na sebi je imao kaki hlače, zelenu košulju od sintetike, a
oko ramena korice za pištolj.
»Odlično, odlično. Došli ste točno na vrijeme, Honkeru«, reče manijak.
Nisam mogao reći je li se tip zvao, na primjer, Bob Honker 4 ili mu je to bio nadimak
nadahnut veličinom njegova nosa. A nos mu je bio golem. Nekoć je možda bio ravan i
ponosan, ali vrijeme ga je preobrazilo u spužvastu grudu, crvenu od tanke mreže popucalih
kapilara - pravi alkoholičarski nos.
No, Honker se sada doimao trijeznim, ali neraspoloženim i sumnjičavim.
Namrštio se na mene, na Lorrie, pa otresito upitao: »Tko su ova kuja i gorila?«
»Taoci«, objasni mu manijak.
»Koga će nam vraga taoci?«
»Za slučaj da nešto pođe po zlu.«
»Misliš da hoće?«
»Ne«, reče manijak, »ali zabavljaju me.«
Drugi pridošlica zakoračio je od kolica da bi se mogao priključiti raspravi. Podsjećao
me na pjevača Arta Garfunkela: imao je lice dekadentnog zborista i kosu kao da je gurnuo
prste u struju.
Na sebi je imao majicu, a preko nje najlonsku vjetrovku na smičak - zakopčanu, ali kroz
nju su se nazirale korice s pištoljem.
»Pošlo nešto po zlu ili ne«, reče on, »morat ćemo ih koknuti.«
»Naravno«, složi se manijak.
»Gle tu kuju, bilo bi to šteta koknuti, a da to prije ne kresnemo«, reče zborist.
Činjenica da je Lorrie nazvao »to« zgrozila me više nego njihov ležerni razgovor o tome
da će nas ubiti.

4 Otprilike »Nosonja«, netko tko ima veliku »trubu« od nosa; nap. prev.
 Tako mi je čvrsto stisnula ruku da su me zaboljeli zglobovi prstiju.
Manijak reče: »Izbij si to iz glave, Crinkles. Ništa od toga.«
Bilo mu to prezime ili nadimak 5, čovjek bi očekivao da netko takvog imena ima
naborano lice ili da je jako zabavan. No, lice mu je bilo glatko poput tvrdo kuhanog jajeta, a
bio je zabavan otprilike kao infekcija streptokokom otpornim na sve antibiotike.
Obraćajući se manijaku, Crinkles reče: »Zašto ne bih? Zar je tvoja?«
»Nije ničija«, odgovori naš domaćin pomalo uzrujano. »Nismo došli ovamo dizati
suknje. Moramo se usredotočiti na cilj, ili će sve propasti.«
Osjećao sam da bih trebao reći nešto poput toga da do Lorrie mogu samo preko mene
mrtvoga, ali realno gledajući, ovako ludi i naoružani prošli bi preko mene kao mješalice
miksera kroz tijesto za biskvit.
Nije me toliko mučila pomisao na moguću smrt koliko spoznaja da sam bespomoćan i
da ju ne mogu obraniti.
Nisam još bio slastičar, ali u svojoj sam glavi uvijek bio junak - ili bih to mogao biti u
kriznoj situaciji. Kao dječak često sam maštao o tom kako spravljam souffles au chocolat
dostojan kraljeva, dok se istodobno borim protiv zlih podanika Dartha Vadera.
Sad me stvarnost dotukla. Ovi nasilni luđaci pojeli bi Dartha Vadera namazanog na
kruh, a njegovu svjetlosnu sablju koristili za čačkalicu.
»Pošlo nešto po zlu ili ne«, ponovi Crinkles, »morat ćemo ih se riješiti.«
»To smo već utvrdili«, reče manijak nestrpljivo.
»Jer su nam vidjeli lica«, ustrajao je Crinkles. »Krknut ćemo oboje.«
»Shvaćam«, uvjeravao ga je manijak.
Crinkles je imao oči boje konjaka . Postale su još svjetlije dok je govorio: »Kad kucne taj
trenutak, ja želim biti taj koji će srediti kuju.«
Koknuti, riješiti se, krknuti, srediti. Tip je bio hodajući rječnik sinonima za ubiti.
Možda je to značilo daje smaknuo toliko ljudi da mu je već i sam razgovor o ubojstvu
bio dosadan pa ga je morao začiniti raznovrsnim rječnikom, da ne izgubi zanimanje za
posao. Ili je možda silno htio biti plaćeni ubojica, tip koji samo laje i hvališe se, a koji ne bi
imao tri čiste stvarno nekoga ubiti.
Uzevši u obzir da se Crinkles družio s luđakom koji ubija knjižničare bez razloga i koji
ne vidi razliku između pauka i bombona, zaključio sam da bi ipak najpametnije bilo ne
sumnjati u njegovu iskrenost.
»Možeš ju koknuti kad nam više ne budu trebali taoci«, obeća mu manijak. »Nemam
ništa protiv.«

5 Otprilike Borko ili Gužvo; nap.prev.

 »K vragu, možeš koknuti oboje, što se mene tiče«, reče Honker.
»Hvala«, reče Crinkles. »Cijenim to.«
»De nada«, reče Honker.
Manijak nas je poveo do drugog para drvenih stolaca. Premda je sad imao pojačanje,
svejedno nas je, kao i ranije, zakvačio za naslon.
Dvojica pridošlica počeli su istovarivati kolica. U njima je bilo najmanje stotinu
kvadara od neke sive tvari, umotanih u nešto nalik masnom, prozirnom papiru.
Nisam stručnjak za rušenje, čak ni površni poznavatelj te struke, ali pretpostavio sam
daje to eksploziv što ga je bio spomenuo manijak.
Honker i Crinkles fizički su bili isti tip: krupni i širokog vrata, ali brzi na nogama.
Podsjećali su me na braću Buldoge.
U stripovima o Pašku Patku i njegovu ujaku Tvrdici McTwrdyju koje sam bio tako volio
u djetinjstvu, postojala je skupina braće kradljivaca koji su stalno kovali planove kako se
domoći McTwrdyjevog golemog bazena s novcem, u kojem je plivao kao da je ocean, a
povremeno je golema novčana prostranstva poravnavao buldožerom. Ti su zlikovci bili
psoliki tipovi tupih lica, okruglih ramena, bačvastih prsa, s rukama umjesto šapa, a
garderoba im se sastojala od prepoznatljivih prugastih zatvorskih košulja.
Premda Honker i Crinkles svoju zlikovačku prirodu nisu preko odjeće oglasili na sva
zvona, svejedno su bili slika i prilika tih stripovskih zlikovaca. Doduše, braća Buldozi bili su
zgodniji od Honkera i daleko manje zastrašujućeg izgleda od Crinklesa.
Ta su dvojica radili brzo i neumorno. Očito im je odgovaralo biti tako zauzeti korisnom
zločinačkom djelatnošću.
Dok su njegovi suradnici postavljali cigle plastičnog eksploziva po raznim mjestima u
potpodrumu, po ovoj prostoriji i u drugima, manijak je sjedio za stolom za čitanje. Pozorno
je usklađivao satove na desetak ili više detonatora.
Pogrbio se nad poslom, duboko usredotočen. Između zubi virio mu je vršak jezika.
Tamna kosa pala mu je preko čela i stalno je odmicao pramenove s očiju.
Da zaškiljiš i tako malo zamutiš prizor, izgledao bi kao dvanaestogodišnjak udubljen u
svoj hobi, sastavljanje plastičnog modela borbenog zrakoplova.
Lorrie i ja bili smo dovoljno daleko od njega da možemo tiho razgovarati, a da nas on
ne čuje.
Urotnički se nagnuvši bliže, ona reče: »Ako ostanemo sami s Crinklesom, reći ću mu da
imam ženske stvari.«
Naći se u rukama trojice psihopata umjesto jednoga, čuti kako o tebi razgovaraju kao o
stvari, slušati ih kako raspravljaju o našem pogubljenju s jednako toliko emocija kao da
odlučuju koji će od njih trojice iznijeti smeće - čovjek bi mislio da će ju sve to ponukati da
odustane od razmišljanja o nerazumnim potezima na temelju divljeg, neobuzdanog
optimizma. No, činjenica da sad umjesto jednoga luđaka imamo trojicu, Lorrie Lynn značila
je samo to da sad ima još dvije mogućnosti da svojom pričom o ženskim stvarima navuče
nekoga na tanak led, da se dočepa turpijice za nokte i da si izbode put na slobodu.
»Ubit će nas zbog tebe«, upozorih ju opet.
»Ma daj. Ubit će nas ovako i onako. Zar nisi pazio na satu?«
»Ali zbog tebe će nas ubiti prije«, rekoh, a uspio sam postići da mi šapat zvuči
histerično. Shvatih da sam zvučao kao diplomirani mekušac.
Što se dogodilo s dječakom koji se nabrijavao na galaktičke ratove? Je li još uvijek
negdje u meni?
Lorrie nije mogla izvući ruku iz lisica, ali mogla ju je izvući iz mog stiska. Izgledala je
kao da bi ju najradije oprala. U sumpornoj kiselini.
Kad smo već kod romance, nisam bio neuspješan, ali nisam ni reinkarnacija Rudolpha
Valentina. Zapravo, nije mi trebao mali crni adresar za telefonske brojeve svih žena koje
sam osvojio. Za to mi ne bi trebala čak ni samo jedna stranica. Bio bi dovoljan i žuti Post-it
papirić. Onaj sasvim mali, kakav se zalijepi za vrata hladnjaka, onaj na kojem je tek
dovoljno mjesta za napisati KUPI MRKVE ZA VEČERU.
A sad sam imao najbolju priliku koju mi je Kupid ikad pružio - bio sam lisicama
zavezan za najljepšu ženu koju sam ikada upoznao - a nisam uspijevao iskoristiti trenutak,
nisam joj mogao udvarati i osvojiti ju, iz glupoga razloga što sam želio živjeti.
»Dobit ćemo priliku«, rekoh joj, »a kad se pojavi, iskoristit ćemo ju. Ali mora to biti
nešto mnogo bolje od štosa sa ženskim stvarima.«
»Na primjer?«
»Nešto bolje.«
»Kao što?«
»Nešto. Ne znam. Nešto.
»Ne možemo samo čekati.«
»Je, možemo.«
»Onda samo čekamo smrt.«
»Ne«, rekoh, hineći da analiziram situaciju, da tražim pozitivne točke, umjesto da se
hvatam za slamku nadajući se čudu. »Čekam pravu priliku.«
»Ti si taj koji će nas stajati glave«, predviđala je.
Uzvratih prijekorom: »Što se dogodilo tvom neuništivom optimizmu?«
»Gušiš ga.«
Tako mi je majstorski vratila prijekorom da mi se lice zacrvenjelo i zažarilo i prije no
što sam posve shvatio da me pogodila.
 12

Sjedeći dva kata ispod zlih ulica i okruženi zlom zemljom Snow Villagea, gledali smo kako
Honker, Crinkles i bezimeni manijak postavljaju eksploziv pod ključne strukturalne točke te
utiskuju tempirane detonatore u plastične cigle.
Možda biste pomislili da je naš užas iz minute u minutu bivao sve veći. Ali govorim iz
bogatog iskustva kad kažem da je nemoguće na duže vrijeme održati visoku razinu užasa.
Kad bi se taj čudovišni peh mogao nazvati bolešću, užas bi bio samo jedan od
simptoma. Kao što to već ide sa simptomom, ne biva stalno izražen u istoj mjeri, nego se
pojačava i smanjuje. Kad imate crijevnu virozu, ne povraćate cijeli dan, niti imate proljev od
jutra do mraka.
Možda je to gnjusna analogija, ali prilično je odgovarajuća. Sva sreća da mi nije pala na
pamet dok sam bio zavezan s Lorrie, jer bih ju sigurno izlanuo u silnoj želji da popravim
stvari između nas i da razbijem mučnu tišinu.
Ubrzo sam otkrio da Lorrie nije od onih koji se dure ili se dugo ljute. Par minuta
kasnije već je prekinula tišinu i opet postala moja prijateljski raspoložena suurotnica.
»Crinkles je slaba karika«, reče ona tiho.
Jako mi se sviđao njezin grleni glas, ali više bih volio da ga je koristila za izgovaranje
smislenijih stvari.
U tom je trenutku Crinkles naslagivao plastični eksploziv oko podnožja nosivog stupa
koji je podupirao strop. Rukovao je bum-bum glinom jednako ležerno kao dijete koje se
igra s plastelinom.
»Ne izgleda mi kao slaba karika, ali možda imaš pravo«, rekoh, tek toliko da se
pomirimo.
»Vjeruj mi, jest.«
S obzirom na to da su mu obje ruke bile zauzete oblikovanjem eksplozivne mase,
Crinkles je detonator držao u ustima.
»Znaš li zašto je on slaba karika?«, upita Lorrie.
»Jedva čekam da mi kažeš.«
»Sviđam mu se.«
Izbrojio sam do pet prije nego što sam odgovorio, želeći biti siguran da mi se u glasu
neće čuti ni tračak proturječja. »Želi te ubiti.«
»Ma, prije toga.«
»Prije čega?«
 »Prije no što je pitao nacerenog glupana može li me on ubiti, vrlo je jasno pokazao da
mu se sviđam.«
Ovoga puta brojio sam do sedam. »Koliko se ja sjećam,« rekoh tonom kojeg bi se moglo
protumačiti kao vedro prisjećanje, »htio te silovati.«
»Nitko ne siluje ženu koja mu se ne sviđa.«
»Zapravo, to se stalno događa.«
»Možda bi to ti učinio«, reče ona, »ali većina muškaraca ne bi.«
»Silovanje nema veze sa seksom«, objasnih joj. »Nego s moći.«
Namrštila se na mene. »Zašto ti je tako teško vjerovati da Crinkles misli da sam
zgodna?«
Tek nakon što sam došao do deset, rekoh: »I jesi zgodna. Prezgodna. Prekrasna si. Ali
Crinkles nije tip koji živi za ljubav.«
»Stvarno to misliš?«
»Da. Crinkles je tip koji živi za mržnju.«
»Ne, mislila sam na ono prvo.«
»Koje prvo?«
»Ono zgodna-prezgodna-prekrasna.«
»Ti si najljepša osoba koju sam ikada vidio, ali moraš...«
»To je baš lijepo od tebe«, reče ona. »Ali nisam osjetljiva na svoj izgled i premda volim
komplimente kao i svaka žena, dugoročno mi je važnija iskrenost. Na primjer, svjesna sam
svog nosa.«
Iz susjedne prostorije dotutnjao je Honker, pognut nad ručkama kolica natovarenih
eksplozivom, izgledajući više kao trol koga silno brine je li dodao dovoljno kadulje i
maslaca na dijete koje trenutačno peče u pećnici.
Još uvijek držeći detonator među zubima, Crinkles je ispuhao nos u ruku, a zatim
obrisao dlan o rukav jakne.
Manijak je pripremio preostale detonatore. Kad je zamijetio da ga gledam, mahnuo mi
je.
»Imam preuzak nos«, reče Lorrie.
»Nije preuzak«, uvjeravao sam ju, jer zaista, nije ništa uži od nosa dostojnog božice.
»Preuzak je«, ustrajala je.
»Dobro, možda jest uzak«, složih se, želeći izbjeći raspravu, »ali na potpuno savršen
način.«
»A i zubi su mi malo problematični.«
 Bio sam u iskušenju posegnuti za njezinim predivnim punim usnama, razdvojiti ih i
provjeriti joj zubalo, kao što veterinar čini s trkaćim konjima, te ga odlučno proglasiti
izvrsnim.
Umjesto toga, nasmiješio sam se i ostao pribran. »S tvojim je zubima sve u redu. Bijeli
su i ravni, savršeni poput bisera.«
»Točno tako«, reče ona. »Zato ne izgledaju prirodno. Ljudi sigurno misle da su
umjetni.«
»Nitko normalan ne bi pomislio da mlada žena poput tebe ima umjetno zubalo.«
»A Chilson Strawberry?«
Ma koliko puta sam samljeo te riječi u mlinu svoga uma, nikako nisam uspijevao
dokučiti značenje. »Što je Chilson Strawberry?«
»Moja prijateljica, istih godina kao i ja, organizira bungee putovanja.«
»Bungee putovanja?«
»Osmisli rutu i povede skupinu ljudi na putovanja po cijelom svijetu pa onda skaču
bungee skokove s mostova i sličnih mjesta.«
»Nikad mi ne bi palo na pamet da se može živjeti od organizacije bungee turneja.«
6 strawberry znači jagoda; nap. prev.
»I jako joj dobro ide«, uvjeravala me Lorrie. »Premda mi je mrsko i pomisliti kakve će
posljedice to izazivanje sile teže imati na njezine grudi za desetak godina.«
Nisam znao što reći na to. Bio sam ponosan na činjenicu da sam dotada u razgovoru
uvijek imao nešto za reći, unatoč zbunjujućim smjerovima našeg dijaloga. Pa mi se činilo da
sam zaslužio ovaj predah.
Zastavši tek dovoljno dugo da udahne, Lorrie reče: »Chilson je ostala bez svih zubi.«
Zaintrigiran, unatoč opiranju, upitah: »Kako se to dogodilo? Je li puklo uže za vrijeme
bungee skoka?«
»Ne, nema veze s poslom. Zezala se na motoru i sletjela s njega udarivši licem u
potporni stup mosta.«
Zubi su mi zabridjeli suosjećajnim bolom, tako gadno da na trenutak nisam mogao
govoriti.
»Kad su joj pokrpali čeljust«, nastavi Lorrie, »izvadili su i ostale zube koje nije razbila u
nesreći. Kasnije su joj ugradili umjetne. Može krckati orahe s njima koliko su jaki.«
»S obzirom na to da ti je prijateljica«, rekoh posve iskreno, »pitam se što je bilo s
potpornim stupom.«
»Ne baš puno štete, manje no što bi čovjek očekivao. Morali su šmrkom sprati krv s
njega. Bilo je tek par odlomljenih komadića i mala napuklina.«
 Lice joj je bilo nevino. Njezin bistar pogled nije izbjegavao moj. Ako me zezala, nije se
to vidjelo na njoj.
»Moraš upoznati moju obitelj«, rekoh.
»O-o«, reče ona. »Nešto se događa.«
Trepćući, blago dezorijentiran, ogledao sam se oko sebe, kao da se budim iz transa.
Skoro sam bio zaboravio na Honkera, Crinklesa i nacerenog tupana.
Premda je u kolicima ostalo još najmanje pola ukupne količine plastičnih cigli, Honker
ih je odgurao iz prostorije natrag u tunel iz kojega je bio došao.
Nakon što je uskladio i posljednji detonator, bezimeni manijak pružio ga je Crinklesu,
zajedno s ključem od lisica, rekavši: »Kad budeš gotov, dovedi komada i slona sa sobom.«
Slon. Tupan je bio moje veličine, a siguran sam da sebe nije smatrao slonom.
Krenuo je za Honkerom u tunel.
Ostali smo sami s Crinklesom, što je bilo otprilike kao da smo ostali sami sa Sotonom u
sadomazohističkom krilu pakla.
Lorrie je pričekala nekoliko trenutaka, a kad je bila sigurna da su druga dvojica
odmakli dovoljno daleko da ju ne mogu čuti, reče: »Oh, gospodine Crinkles?«
»Nemoj«, molio sam ju.
Crinkles je već bio na drugom kraju prostorije, spremajući se upiknuti posljednji
detonator u eksploziv koji je pričvrstio na još jedan potporni stup. Činilo se da nije čuo
Lorrie.
»Čak i ako mu se sviđaš«, rekoh, »on je tip koji bi bio jednako spreman silovati te
nakon što te ubije, koliko i prije - a kako će nam to pomoći?«
»Nekrofilija? Kako možeš reći takvu grozotu o nekoj osobi?«
»On nije osoba. On je Morlock.«
Ozarila se. »H. G. Wells. Vremeplov. Stvarno jesi čitač. Doduše, možda si samo gledao
film.«
»Crinkles nije osoba. On je Grendel.«
»Beowulf«, reče ona, imenujući djelo u kojem se skriva čudovište Grendel.
»On je Tom Ripley.«
»To je psihopat iz nekoliko knjiga Patricije Highsmith.«
»Pet knjiga«, rekoh. »Tom Ripley je Hannibal Lecter trideset godina prije no što je itko
čuo za Hannibala.«
Završivši posao na drugom kraju prostorije, Crinkles je krenuo prema nama.
Dok nam je naš Grendel prilazio, očekivao sam da će mu Lorrie spomenuti ženske
probleme. Nasmiješila mu se i zatreptala, ali oklijevala je progovoriti.
 Crinklesova usta bila su neobično napućena. Kao da je prevrtao nešto po ustima dok je
otključavao drugi par lisica kojim smo bili zakvačeni za stolice.
Kad smo ustali, još uvijek vezani zajedno, Lorrie je zamahnula glavom da rastrese
kosu. Slobodnom rukom otkopčala je najgornje puce na bluzi, otkrivajući divno grlo.
Nevolja.
Trudila se biti što zavodljivija prije no što objavi da ima ženske stvari.
Biti zavodljiva pred Crinklesom imalo je smisla koliko i pokušaj da poljupcem
razmotaš sklupčanu zvečarku. Prozret će joj namjere još brže nego bezimeni manijak
ranije, a bit će toliko razjaren njezinim pokušajem manipulacije da će on njoj zabiti turpijicu
u oko.
Očito, moje čitalačko iskustvo i analogije koje sam povukao između Crinklesa i raznih
čudovišnih likova iz beletristike, dale su joj materijala za razmišljanje. Brzo me pogledala,
oklijevajući.
Prije no što je stigla išta reći, Crinkles je u dlan ispljunuo predmet koji je bio prevrtao
po ustima. Bio je okrugao, veličine krupnijeg gumenog bombona, siv i svjetlucav od sline.
Zloslutna gvala mogla je biti nešto drugo, a ne komadić plastičnog eksploziva, ali točno
je tako izgledala.
Možda je uživao u osjećaju da u ustima drži komadić koncentrirane smrti, tako moćan
da bi mu njegova detonacija pretvorila glavu u pire.
Ili je to možda bio njegov ritual za sreću, kao kad kockar poljubi kocke prije nego što će
ih baciti.
Ili mu se možda jednostavno sviđao okus. Na kraju krajeva, neki ljudi vole mesni
narezak. Možda ima cijeli buket okusa, ako je i on prije toga pojeo poslasticu od zgnječenog
pauka.
Bez ijedne riječi o tome, spustio je sivu gvalu na stolicu na kojoj sam ja bio sjedio, a
onda reče: »Idemo odavde. Marš.«
Putom do niše i tajnih vrata iza police, prošli smo pokraj stola na kojem je stajala
Lorriena torbica.
Hrabro ju je pokupila u prolazu.
Crinkles, koji je išao iza nas, nije se pobunio.
 13

Širok nekih dva i pol metra, tunel je imao nizak bačvasti svod, ali ravne zidove od vapnenca.
Pod je bio popločen kamenim kockama složenima u uzorak riblje kosti.
Svjetlo što je lelujalo na propuhu, a bacale su ga debele žute svijeće u brončanim
svijećnjacima, čarobno je treperilo preko zidova, zajedno sa sjenama na zakrivljenom
stropu pletući stalno promjenjivu tapiseriju.
Zastrašujući prilaz doimao se dugačkim - gubio se u vrtlogu sjena i oblih zračnih
duhova od svjetla, a da mu se kraj nije nazirao.
Ne bi me iznenadilo da smo naletjeli na Edgara Allana Poea, ali njemu ni traga, baš kao
ni Honkeru i bezimenom manijaku.
Premda je svjež - ali ne i vlažan - zrak mirisao iznenađujuće čisto i bez natruha plijesni,
otežao samo mirisom sirova vapnenca i vrućeg parafina, očekivao sam šišmiše, štakore,
žohare, tajanstvene gmižuće stvorove, ali zasad smo imali samo Crinklesa.
Oklijevajući smo prešli tri-četiri metra kad je rekao: »Stanite malo.«
Dok smo čekah, zatvorio je tajna vrata s druge strane police, a zatim i okovana
hrastova vrata s ove strane niše. Možda u namjeri da umanji učinak eksplozije na tunel, ako
eksploziv u knjižnici grune prije no što budemo na sigurnom.
Dok je Crinkles zatvarao vrata iza nas, Lorrie je otvorila torbicu i počela kopati po njoj.
Pronašla je čeličnu turpijicu za nokte.
Bila je zatečena kad sam joj je istrgnuo iz ruke.
Očekivala je da ću ju baciti, a kad nisam, reče: »Daj ovamo.«
»Ja sam izvukao Excalibur iz kamena i samo ja imam moć da ga uporabim«, šapnuh,
poklopivši ju književnim odgovorom u nadi da ću ju tako očarati pa će pristati.
Izgledala je kao da bi me najradije zveknula. Nekako sam bio siguran da bi vraški
boljelo.
Pridruživši nam se i zaobišavši nas, tako bahat i tako uvjeren u našu pokornost da nam
je okrenuo leđa, Crinkles nas je poveo niz tunel. »’Ajde, ‘ajde, i nemojte misliti da nemam oči
i na potiljku.«
Vjerojatno je i imao. Na njegovom rodnom planetu svi su imali oči i na potiljku.
»Gdje smo?«, upitah dok smo hodali za njim.
Njegova nutrina bila je tako čvrsto zbijena gruda psihopatskoga bijesa da je uspijevao
gnjevom natopiti čak i najjednostavniji odgovor na izravno pitanje: »Sad smo negdje ispod
Središnjeg parka.«
»Mislio sam na tunel. Što je to?«
 »Koga vraga baljezgaš? Kako misliš što je to? Tunel je, idiote glupi.«
Ne uvrijedivši se, upitah: »Kad je sagrađen i tko ga je sagradio?« »Negdje u
devetnaestom stoljeću, prije svega drugoga. Dao ga je sagraditi onaj pohlepni, lakomi kujin
sin Cornelius Snow.«
»Zašto?«
»Da može u potaji po gradu.«
»Zar je bio viktorijanski Batman ili tako nešto?«
»Tuneli povezuju četiri glavne zgrade oko trga koje su pripadale toj ljigavoj svinji od
čovjeka.«
Cijelo vrijeme tijekom razgovora, Lorrie mi je dobacivala značajne poglede, želeći da
Excaliburom napadnem Crinklesa.
Kako to obično biva sa začaranim mačevima, ni turpijica nije bila bogznašto. Najvećim
dijelom skrivena u mom dlanu, plosnata čelična ploha bila je čvrsta, ali ne tako debela kao
mrak, a vrh je bio toliko tup da mi nije probio ni kožu na palcu.
Da je Lorrie na nogama umjesto bijelih tenisica imala štikle s visokom petom, radije
bih navalio na Crinklesa s jednom od njih nego s ovom turpijicom.
Odgovarao sam joj sa sve očajnijim pogledima i izrazima lošeg pantomimičara,
poručujući joj neka ne bude nestrpljiva ili nagla, neka mi da vremena da uočim pravu
priliku za krvoproliće turpijicom.
»Koje to zgrade povezuju tuneli?«, upitah Crinklesa dok nas je vodio kroz treperavo
svjetlo svijeća i ljepljive sjene.
Nabrajao ih je gotovo pljujući otrov: »Njegovu palaču, to ruglo od kiča. Njegovu
knjižnicu, koja je samo hram dekadentne, zapadnjačke takozvane književnosti. Njegovu
sudnicu, to gnijezdo otrovnih sudaca koji su tlačili mase u njegovo ime. I banku, gdje je krao
od siromašnih i bacao udovice na prosjački štap.«
»Imao je vlastitu banku?«, upitah. »Guba.«
Crinkles reče: »Bio je vlasnik većine nekih stvari i nekog dijela gotovo svega - taj
krvopija gnjiloga srca, pseto pokvareno. Da je netko podijelio njegovo bogatstvo među sto
ljudi, svaki bi od njih svejedno bio prebogat. Da sam bar živio u to vrijeme. Odrubio bih
glavu toj imperijalističkoj svinji i igrao nogomet s njom.«
Čak pod nepostojanim svjetlom svijeća, vidio sam da je Lorrieno lice zajapureno i
napeto od suzdržane - moglo bi se reći čak histerične - frustracije. Nije mi trebao stručnjak
za čitanje izraza lica da mi protumači poruku koju mi je slala: Hajde, Jimmy, hajde, sad,
hajde, sad, sad! Ubodi kretena, ubodi ga! Siššš-bum-ba!
No, odlučio sam djelovati po vlastitom nahođenju.
Vjerojatno je i ona požalila što nije obula štikle pa da mi sad može petom jedne od njih
napraviti tetovažu na glavi.
 Trenutak kasnije stigli smo do križanja s drugim tunelom. Ovdje se osjećalo jače, ali još
uvijek blago strujanje zraka. S lijeve i desne strane naziralo se još zidnih svijećnjaka s još
debelih žutih svijeća koje su bacale namreškane zastore svjetla u pu-žuću tamu.
Trebao sam shvatiti da križanje tunela mora ležati ispod gradskog trga, jer su zgrade
koje je Crinkles nabrojao bile postavljene na četiri različite strane: sjeverno, južno, istočno i
zapadno od parka.
Svejedno, nisam si mogao pomoći, dojmila me se složenost tog podzemnog zdanja.
Gledajući lijevo, desno, natrag, naprijed, pomislio sam na kamene hodnike i zubljama
osvijetljene komore iz starih filmova o mumijama. Unatoč opasnosti naše situacije, osjetio
sam kako me obuzima uzbuđenje pustolovine.
Crinkles reče: »Ovuda«, i krene lijevo.
Prije no što smo krenuli za njim, Lorrie je spustila torbicu na pod i gurnula je u sjene
blizu zida u tunelu kojim smo došli iz knjižnice.
Da je bezimeni manijak vidi s torbicom u ruci, naš bi plan bio osuđen na propast - ako
se ta bijeda s turpijicom za nokte uopće može nazvati planom.
Činilo se da torbicu ostavlja s oklijevanjem. Nedvojbeno ju je smatrala arsenalom
priručnog oružja. Možda bismo mogli ugušiti Crinklesa jastučićem za nanošenje pudera.
Ako u torbi ima četku za kosu, mogli bismo ga gadno nalupati po dupetu.
Kad smo opet krenuli za našim vodičem, upitah: »Čemu sve te svijeće?«
Crinkles je polako gubio strpljenje. »Tako da vidimo u mraku, kretenu jedan
maloumni.«
»Ali nisu jako učinkovite.«
»To je najbolje što su imali tisuću osamsto sedamdeset i neke, imbecilu retardirani.«
Lorrie mi je opet nevjerojatnim grimasama i kolutanjem očima davala znak da je
vrijeme da ga ubodem.
Crinkles je dotad već pao tako nisko na mojoj ljestvici simpatičnih ljudi da sam zamalo
bio spreman rasporiti ga kao pastrvu.
Rekoh: »Da, ali više nismo u 1870.- ima. Mogli ste postaviti baterijske svjetiljke, ili one
kemijske cjevolike signalne svjetiljke.«
»A misliš da nam sad otkrivaš toplu vodu, majmune komatozni? Ali onda ambijent ne
bi bio autentičan.«
Nastavili smo još nekoliko koraka u tišini, ali onda se više nisam mogao suzdržati pa
sam upitao: »Zašto ambijent mora biti autentičan?«
»Zato što šef tako hoće.«
Pretpostavljao sam da je šef bezimeni manijak, osim ako tamo negdje ne postoji i neki
gospodin Glavonja koga još nismo susreli.
 U neko doba dugo nakon što su tuneli sagrađeni, netko je zazidao posljednja tri metra
ovog tunela, uporabivši dvostruki sloj armiranog betona.
Taj je beton netko nedavno razbio, a čelične šipke bile su prepiljene. S jedne strane
stajala je hrpa krhotina i ostataka betona.
Slijedili smo Crinklesa kroz rupetinu u posljednji dio tunela. Na kraju prolaza stajala su
još jedna hrastova vrata sa željeznim okovima, otvorena.
S druge strane, električno svjetlo sa stropa - dodano desetljećima nakon izgradnje
tunela - otkrivalo je golemu prostoriju kamenih zidova s debelim stupovima i popločanim
podom s uzorkom riblje kosti. S lijeve i desne strane uzdizalo se kameno stubište s
ukrasnom ogradom od lijevanog željeza, vodeći do debelih čeličnih vrata. Ako zanemarimo
taj čelik, prostorija je ostavljala dojam okultnog hrama.
Jedna polovica bila je prazna. Druga je bila ispunjena redovima zelenih metalnih
ladičara.
Honker i ubojica knjižničara stajali su uz kolica s mnogo manje eksploziva nego prije,
potiho razgovarajući.
Bojeći se da bi jače osvjetljenje moglo otkriti previše, krišom gurnuh turpijicu u
stražnji džep hlača.
Ozarivši se pri pogledu na Lorrie i mene, kao da smo stari prijatelji koji stižu na
zabavu, naš nam je domaćin prišao, širokim pokretom ruke pokazujući okolnu arhitekturu.
»Koje mjesto, ha? Cijeli je povijesni arhiv pohranjen na ovoj razini.«
»Arhiv koje institucije?«, upitah.
»Nalazimo se ispod banke.«
Lorrie reče: »Ma vidi ti to. Opljačkat ćete ju, zar ne?«
Slegnuo je ramenima. »Pa... zato banke i postoje, ne?«
Braća Buldog već su marljivo postavljala eksploziv pod dva potporna stupa.

14

Manijak je samozadovoljno pokazao prema velikom aparatu u uglu prostorije. »Znate li što
je to?«
Lorrie pokuša pogoditi: »Vremeplov?«
Dolazeći iz obitelji u kojoj su nelogični sljedovi razgovora bili jednako učestali kao
priložne oznake, brzo sam se navikao na stil mlade gospođice Hicks.
Premda je očito zaintrigirala manijaka, nije uvijek uspijevao plesati s njom - u
prenesenom značenju - tako dobro kao ja. Pogled njegovih zelenih očiju postao je staklast, a
osmijeh mu se lagano zaokružio u zbunjenost.
 »Kako bi to mogao biti vremeplov?«, upita.
»S obzirom na brzinu kojom napreduje znanost«, reče ona, »recimo, svemirske
letjelice, CT, presađivanje srca, kompjutorizirani tosteri, mobiteli i ruž za usne koji se ne
razmazuje... Pa, hoću reći, ako se tako nastavi, prije ili kasnije imat ćemo i vremeplove, a
ako će ih biti, zašto onda ne bismo imali jedan ovdje i sad?«
Jedan je trenutak zurio u Lorrie, a onda svrnuo pogled na stroj u uglu, kao da se pita
nije li ga krivo procijenio i bi li to, zapravo, mogao biti vremeplov.
Da sam to ja rekao, sigurno bi zaključio da nisam normalan ili da mu se rugam. U oba
slučaja, bilo uzrujan ili uvrijeđen, ustrijelio bi me.
Ali lijepa žena može reći gotovo bilo što, a muškarac će to uzeti u obzir.
Zbog tog njezinog nevinog lica, jasnog pogleda i iskrenog osmijeha, nisam mogao
razlučiti je li ta primjedba o vremeplovu - kao, uostalom, i mnoge druge riječi koje su izišle
iz njezinih usta - bila izrečena s posvemašnjom iskrenošću ili je bila zafrkancija.
Većini ljudi ne bi bilo drago da ih netko uzme za taoce i da im netko poput Crinklesa
prijeti smrću. No, kad se radi o Lorrie Lynn Hicks, nisam baš bio tako siguran.
Jedva sam čekao da ju upoznam s obitelji.
Većina ljudi ne zabavlja se ni kad se zabavljaju na zabavi. Jer nemaju smisao za šalu. Svi
tvrde da imaju smisao za šalu, ali neki lažu, a mnogi se jednostavno zavaravaju.
To objašnjava uspješnost većine humorističnih serija na televiziji i filmskih komedija.
Takve emisije i filmovi mogu biti potpuno neduhoviti, ali gomila ljudi smijat će se grohotom
samo zato jer dolaze s oznakom »komedija« ili »humoristična serija«. Hendikepirana
publika bez urođenog smisla za šalu zna da je u redu smijati se, da se to čak i očekuje.
Taj dio zabavne industrije služi zajednici neduhovitih na više-manje jednak način kao
što proizvođač proteza služi nesretnicima koji su ostali bez ruke ili noge. Njihov je posao
možda čak važniji od pomoći siromašnima i gladnima.
Moja obitelj uvijek je ustrajala na zabavi i smijehu, ne samo u dobrim vremenima, nego
i u crnim danima, čak i u trenutcima gubitka i tragedije (premda su sada vjerojatno bili ludi
od brige zbog mene). Možda smo naslijedili akutno osjetljive gene za prepoznavanje
smiješnoga. Ih smo možda trajno nafiksani šećerom iz svih slastica koje jedemo.
»Ne«, reče bezimeni manijak, »nije to vremeplov. To je banin pričuvni generator.«
»Šteta«, tužno će Lorrie. »Radije bih da je vremeplov.«
Zamišljeno zagledan u generator, manijak uzdahne. »Je. Znam što misliš.«
»Znači, onesposobili ste generator«, rekoh.
Moja izjava prenula ga je iz sanjarenja o putovanju kroz vrijeme. »Kako znaš?«
Pokazao sam. »Oni dijelovi rasuti po podu.«
»Bistar si«, reče s divljenjem.
 Nije me pitao čime se bavim. Tijekom posljednjih desetak godina spoznao sam da su
psihopati u načelu vrlo egocentrični.
»Banka se zatvorila prije sat vremena«, reče on, očigledno ponosan na svoj zamršeni
plan i sretan što ima priliku pričati o njem. »Blagajne su zatvorene, a blagajnici su otišli
kućama. Trezor je zaključan prije desetak minuta. Upravitelj i dvojica službenika osiguranja
otišli su posljednji.«
»Negdje ste«, nagađala je Lorrie, »nekako sredili da u trafostanici dođe do kvara pa će
gradski trg ostati bez struje.«
»A kad se to dogodi«, nadovezao sam se, »generator se neće uključiti i trezor će biti
ranjiv.«
»Oboje ste bistri«, reče on s odobravanjem. »Kako to da sve to znate? Jeste li već prije
planirali pljačku banke?«
»Ne u ovom životu«, odgovori Lorrie. »Ali to je već druga priča.«
Pokazao je na udaljenije stubište. »Ono vodi u polovicu gornjeg podruma banke, gdje
pakiraju kovanice, slažu novčanice u snopove, provjeravaju dolazne pošiljke novca i
pripremaju odlazne. Prednja vrata trezora nalaze se u tom dijelu.«
»Trezor ima i stražnja vrata?«, upitah s notom nevjerice u glasu koja ga je zabavljala.
Nacerio se od uha do uha i pokazao na bliže stubište. »Ona vrata vode ravno u trezor.«
Činilo se da ta pojedinost u potpunosti pripada u manijakovom izobličenom poimanju
stvarnosti, a nimalo u stvarni svijet u kojemu sam ja živio.
Zadovoljan mojom zaprepaštenošću, on reče: »U vrijeme kad ju je osnovao, Cornelius
Snow bio je jedini dioničar banke. Pa je posložio stvari kako je njemu najviše odgovaralo.«
»Govorimo li o prijevarama?«, zapita se Lorrie naglas, kao da ju očarava mogućnost za
takvo što.
»Uopće ne«, uvjeravao ju je. »Po svem sudeći, Cornelius Snow bio je pošten čovjek.«
»Bio je nezasitna, lakoma, slinava svinja«, ljutito se usprotivio Crinkles, postavljajući
još jednu ciglu eksploziva.
»Nije morao prisvajati ničija sredstva, jer je osamdeset posto uloga u banci ionako bilo
njegovo.«
Crinkles nije mario za te knjigovodstvene činjenice, njega su zanimale samo emocije:
»Okrenuo bih ga na ražnju i njegovim mesom nahranio pse.«
»U 1870.-ima«, reče manijak, »nije postojalo ništa slično pravilima po kojima posluju
današnje banke.«
»Samo što su psi prepametni da bi jeli otrovnoga gada«, doda Crinkles glasom dovoljno
gorkim da zgruša mlijeko.
»Nedugo nakon početka dvadesetog stoljeća, taj je jednostavniji svijet počeo nestajati.«
 »Čak ni incestuozni izgladnjeli kanalizacijski štakori ne bi jeli to materijalističko
smeće, čak ni da ga namažeš svinjskom mašću«, nastavljao je Crinkles.
»Nakon Corneliusove smrti, kad je najveći dio njegova bogatstva otišao u humanitarnu
zakladu, dio tunela koji vodi u podzemni ulaz u banku bio je zazidan.«
Sjetio sam se rupe u betonskom zidu kroz koju smo se provukli na putu ovamo. Braća
Buldog dala su si truda.
»Čelična vrata na vrhu stubišta zapravo nisu u funkciji«, nastavi bezimeni manijak.
»Negdje u 1930.-ima stara su hrastova vrata zamijenjena čeličnima, koja su potom
zavarena. A s druge strane je zid od armiranog betona. Ali kroz sve to probit ćemo se za par
sati, čim se pobrinemo za alarm.«
»Iznenađena sam što u ovoj prostoriji nema alarma«, reče Lorrie. »Premda
pretpostavljam da bi ga bilo kad bi to stvarno bio vremeplov.«
»Nitko to nije smatrao potrebnim. Ovo nije jedna od glavnih banaka pa ju ne drže
vrijednom pljačke. Osim toga, nakon 1902., kad su zatvorili prilaz kroz podzemne tunele,
stražnji ulaz u trezor ionako više nije postojao. A u svrhu zaštite sigurnosti banke,
humanitarna zaklada u čijem je vlasništvu palača Corneliusa Snowa, pristala je da neće
otkriti postojanje Corneliusovih tunela. Nema puno ljudi koji su ih vidjeli, a i to tek nakon
što su potpisali dokument kojim se obvezuju na šutnju.«
Ranije je bio spomenuo mučenje jednog člana povijesnog društva, koga je nedvojbeno
snašla ista sudbina kao i knjižničara. Ma kako dobro bio sastavljen dokument o čuvanju
tajne, uvijek postoji način da ga se zaobiđe.
Neću reći da sam bio zaprepašten tim otkrićima, ali svakako sam bio zatečen i
iznenađen, premda je razlika možda mala. Iako sam se rodio i odrastao u Snow Villageu i
premda sam volio taj živopisni gradić i dobro poznavao njegovu povijest, nikad nisam čuo
ni riječ o tankim tunelima ispod grada.
Kad sam to svoje iznenađenje izrazio manijaku, topla iskrica u njegovu pogledu
kristalizirala se u hladniji sjaj nalik onome u očima velikog varana ili sljepića Earla.
»Ne možeš istinski poznavati grad ako ga voliš«, reče on, »jer si očaran njegovom
površinom. Da bi ga duboko, istinski poznavao, moraš ga mrziti, moraš ga se gnušati,
strastveno i neutaživo. Moraš izgarati od potrebe da saznaš sve njegove trule i sramotne
tajne i da ih upotrijebiš protiv njega, da mu pronađeš skriveni rak i da ga hraniš dok ne
metastazira u tumore apokaliptičnih razmjera. Moraš živjeti za dan kad će svaki kamen i
svaki iver biti zauvijek izbrisani s lica zemlje.«
Pretpostavio sam da mu se nekoć davno u ovoj našoj maloj turističkoj meki dogodilo
nešto ružno. Nešto traumatičnije od toga da dobiješ hotelsku sobu lošiju od one koju si
rezervirao ili toga da ne uspiješ kupiti kartu za vučnicu za vrijeme gužve vikendom.
»Ali ako ćemo iskreno«, reče Lorrie (pomalo riskirajući, ako se mene pita), »sve ovo
nema nikakve veze s mržnjom ili nepravdom, kao što si prije rekao. Ovo je pljačka banke.
Koja ima veze samo s novcem.«
 Manijakovo se lice pretvorilo u takvu masku bijesa da je od ruba kose do brade i od
uha do uha izgledalo kao golema modrica. Osmijeh je umro trenutnom smrću.
»Briga me za novac«, reče on kroz tako divljački stisnute usne da se činilo da su riječi
jedva pobjegle iz usta.
»Ne provaljujete u tržnicu gdje ćete ukrasti gomilu mrkve i graška«, reče Lorrie.
»Pljačkate banku.«
»Uništavam banku da slomim ovaj grad.«
»Novac, novac, novac«, ustrajala je.
»Ovo je osveta. Zaslužena osveta na koju se čekalo godinama. A to je dovoljno blizu
pravdi, što se mene tiče.«
»To ne vrijedi za mene«, ubaci Crinkles, okrenuvši se od posla da bi mogao izravnije
sudjelovati u razgovoru. »Ja jesam tu zbog love, jer bogatstvo nije samo bogatstvo nego i
korijen i stabljika i cvat moći, a moć oslobađa moćne, dok istodobno tlači nemoćne - i zato,
da bi se uništilo ono što uništava, potlačeni moraju potlačiti tlačitelje.«
Nisam ni pokušao ponovno prevrtjeti tu rečenicu kroz moždane sklopove. Bojao sam
se da bi mi mozak pregorio. Ovo je bio Karl Marx filtriran kroz leću Abbota i Costella.
Zaključivši po izrazima naših lica da je njegova napomena bila pretupa da bi se probila
pod površinu, Crinkles je izrazio svoju filozofiju na sažetiji način: »Jedan dio love tog
smrdljivog prasca pripada meni i mnogim drugima koje je iskoristio da bi do nje došao.«
»Ti vrapca, dajte malo okanite od bedastoća«, reče Lorrie Crinklesu. »Cornelius Snow
vas nikad nije iskorištavao. Umro je davno prije nego što ste se rodili.«
Baš joj je lijepo krenulo - vrijeđala je sve koji su imali moć i motivaciju ubiti nas.
Zatresao sam vezanu ruku, zatresavši tako i njezinu, želeći ju podsjetiti da će kiša
metaka koju priziva pokositi i mene.
Činilo se da se Crinklesova kovrčava kosa naglo ukrutila pa je sve manje sličio Artu
Garfunkelu, a sve više Frankensteinovoj nevjesti.
»Ovo je politički čin«, ustrajao je.
Dotada prilično flegmatičan u odnosu na svoje sudruge, Honker im se pridružio, tako
uzrujan silnim razgovorom o osveti i politici da su mu se gusjenice od obrva trzale kao da
netko pušta struju kroz njih.
»Lova«, reče on. »Ja sam tu samo zbog love. Uzet ću lovu i odoh ja. Da se ne radi o
banci, ne bih ni bio ovdje. Baš me briga za sve ovo ostalo - a ako vas dvojica ne začepite i ne
primite se posla, pobrat ću se istog trena i ostaviti vas da se sami snalazite.«
Honker je očigledno imao vještine neophodne za provođenje plana u djelo, jer je
njegova prijetnja odmah ušutkala obojicu partnera u zločinu.
 Ali nije stišala njihov bijes. Izgledali su kao nahuškani borbeni psi koje samo lanci
zadržavaju da ne krenu u napad, a lica su im bila mračna od neizražena bijesa, pogled
užaren od divlje strasti koja se neće smiriti sve dok im ne bude dopušteno gristi.
Požalio sam što nemam uza se par keksa da im dam, možda njemačkih liebkuchen ili
fini hrskavi škotski shortbread. Ili čokoladne košarice s orasima. Pjesnik William Congreve
napisao je: »Glazba ima moć smirenja divljega srca«, ali ja bih rekao da su kolači
učinkovitiji.
Kao da je svjestan da pokornost njegovih kolega ne pogoduje timskom radu, Honker je
dobacio kost njihovim manijama, započevši s Crinklesom: »Vrijeme teče, a nas čeka još
puno posla, to je sve što kažem. A ako obavimo posao, tvoju će političku izjavu svi čuti,
jasno i glasno.«
Crinkles je zagrizao donju usnu, slično kao što je to radio naš mladi predsjednik.
Nevoljko je klimnuo u znak slaganja.
Zelenookom manijaku Honker reče: »Planirao si ovo jer želiš pravdu za majčinu smrt.
Zato obavimo posao pa da dobiješ tu pravdu.«
Oči ubojice knjižničara zamaglile su se isto onako kao kad ga je dirnula moja priča o
tom da mi je mama glačala čarape.
»Našao sam novine u kojima su objavljeni članci o tom«, reče on.
»Sigurno ti to nije bilo lako čitati«, suosjećao je Honker.
»Osjećao sam se kao da mi netko čupa srce. Jedva sam se prisilio... čitati do kraja.« Glas
mu je otežao od osjećaja. »Ali onda me to tako razjarilo.«
»Naravno da je«, utješno će Honker. »Svi mi imamo samo jednu majku.«
»Nije samo to što su ju ubili, nego te laži, Honkeru. Skoro sve u tim člancima bile su
laži.«
Bacivši pogled na sat, Honker je slegnuo ramenima pa rekao: »A što očekuješ od
novina?«
»Sve redom kapitalističke ulizice«, ubaci Crinkles.
»Rekli su da je moja majka umrla pri porodu, a da je tata u bijesu ustrijelio liječnika,
kao da to ima smisla.«
Bezimeni manijak mogao mi je biti vršnjak. Do u dan? Sat? Gotovo u minutu? Ako je
privlačnost i zelene oči naslijedio od majke...
Zaprepašten, bez razmišljanja, lanuh: »Punchinello?«
Kad se Honker namrštio, četkolike obrve bacile su mu sumnjičave sjene preko očiju.
Crinklesova desna ruka skliznula je pod vjetrovku, dotaknuvši pištolj.
Pucač u novine zakoračio je korak unatrag, zatečen što sam mu znao ime.
Upitah: »Punchinello Beezo?«
 15

Trojica klaunova postavili su i posljednje eksplozivne naboje i utisnuli usklađene

detonatore. Jer i bili su klaunovi, premda ne u kostimima. Honker, Crinkles: umjetnička
imena koja bi i sad bila sasvim odgovarajuća da su imali ogromne cipele broj 58, vrećaste
točkaste hlače i žarko narančaste perike. Možda je Punchinello na pozornici koristio
vlastito ime, ili je možda bio poznat kao Miguljica ili Pljusko.
U cirkuskoj areni ili ovdje u provinciji, i ime Luđo dobro bi mu pristajalo.
Lorrie i ja sjedili smo na kamenom podu, leđima naslonjeni na red zelenih ladičara
punih povijesnih zapisa iz prvih stotinu godina poslovanja banke. Sudeći prema
pripremama koje su se odvijale oko nas, zgrada će se urušiti 78 godina prije kraja drugog
stoljeća postojanja.
Baš sam bio neraspoložen.
Premda još uvijek nisam osjećao užas koji nadvlada volju i paralizira tijelo, stanje u
kojem sam bio nije bilo ni blizu pozitivnom.
Pomiješan s tjeskobom bio je i osjećaj da mi sudbina nije udijelila poštene karte. Niti
jedna obitelj dobrodušnih pekara i slastičara ne bi trebala dobiti dvije porcije Beezovih. To
je otprilike kao da se samo tjedan dana nakon završetka rata Churchillu u susjedstvo
doselila žena s 26 mačaka, za koju se pokazalo da je Hitlerova luda sestra.
Dobro, nije to baš sjajna analogija, a možda i nema previše smisla, ali pokazuje kako
sam se osjećao. Nasamaren. Kao da se netko okrutno poigrava sa mnom. Kao žrtveno janje
poludjelog svemira.
Uz tjeskobu i snažan osjećaj nepravde, mučila me još i bezoblična odlučnost.
Bezoblična zato jer odlučnost zahtijeva postavljanje granica unutar kojih ćemo djelovati, a
ja nisam znao koje bi to granice trebale biti, nisam znao što da učinim, kada da to učinim i
kako.
Najradije bih bio zabacio glavu i zavrištao od frustracije. Jedino što me u tom spriječilo
bila je uznemirujuća zabrinutost da bi Honker, Crinkles i Punchinello divlje zavrištali sa
mnom, trubeći trubama, pišteći pištaljkama i stišćući gumene balone što proizvode zvuk
prdeža.
Nikad dotada nisam patio od koulrofobije, odnosno straha od klaunova. Nebrojeno
puta čuo sam priču o noći svoga rođenja, pripovijetku o ubilački raspoloženom okorjelom
pušaču, bjeguncu iz cirkusa, ali zločinački čin Konrada Beeza nikad mi nije usadio strah od
svih klaunova.
U manje od dva sata sin manijak uspio je u onome u čem otac nije. Gledao sam njega i
dvojicu podređenih mu pajaca kako rukuju eksplozivom, a izgledali su mi kao
izvanzemaljci, oni najgore vrste - kao oni ljudi iz čahura u filmu Invazija tjelokradica -koji se
pretvaraju da su ljudska bića, a njihovi su planovi i namjere tako mračne i neobične da
nadilaze ljudsko shvaćanje.
Kao što rekoh, nisam bio u dobrom raspoloženju.
Onaj gen obitelji Tock, iznimno osjetljiv na prepoznavanje smiješnoga, i dalje je radio -
bio sam svjestan bizarno smiješne strane cijele situacije, ali nije mi bilo nimalo zabavno.
Ludilo nije zlo, ali svo je zlo ludo. Zlo samo po sebi nikada nije smiješno, ali ludilo
katkad jest. Moramo se smijati nerazumnosti zla, jer na taj način niječemo moć koju zlo ima
nad nama, umanjujemo njegov utjecaj i prigušujemo sjaj koji privlači neke ljude.
Tamo u potpodrumu banke, nisam uspijevao zanijekati, umanjiti ni prigušiti. Osjećao
sam se uvrijeđenim zbog postupaka sudbine, bio sam tjeskoban, ljutit, do te mjere da mi
čak ni Lorrie Lynn Hicks u svoj svojoj veličanstvenosti nije mogla poboljšati raspoloženje.
Imala je hrpu pitanja, kao što možete pretpostaviti. Obično sam volio prepričavati
priču o noći svog rođenja, ali ne taj put. Svejedno je uspjela iz mene izvući podatke o
Konradu Beezu. Nezaustavljiva je.
Nisam spomenuo djedova pretkazanja. Da jesam, gotovo neizbježno bih joj rekao i to
da sam tamo u prostoriji s novinama i ja imao predosjećaj - jači od slutnje, ali jednako
nejasnih pojedinosti - da će biti ustrijeljena.
Tom spoznajom ne bi dobila ništa, a moguće je da je moje iznenadno probuđeno šesto
čulo zapravo bilo samo iskra iz pregrijane mašte.
Kad su završili s pripremom eksploziva, klaunovi bez odora zapalili su i postavili niz
petrolejki koje su trebale osvjetljavati prostoriju kad nestane struje. Nisu ih imali dovoljno
da osvijetle cijelu veliku prostoriju, nego samo za dio pokraj ulaza u trezor.
Lorrie i mene ostavili su neka sjedimo podalje od njih. Bilo je jasno da ćemo, kad
nestane struje, biti u sjeni.
Saslušavši moju priču, Lorrie je nakratko razmislila, a onda upita: »Jesu li svi klaunovi
tako ljutiti?«
»Ne poznajem mnogo klaunova.«
»Poznaješ ovu trojicu. I Konrada Beeza.«
»Nikad nisam upoznao Konrada Beeza. Kad su nam se putovi sreli, bio sam star
otprilike pet minuta.«
»To se računa kao upoznavanje. Znači, što se tiče klaunova i ljutnje, imamo četiri od
četiri. Grozno. To je kao da upoznaš Djeda Božićnjaka pa se pokaže da je pijanac. Još uvijek
imaš bodež?«
»Što?«, upitah.
»Bodež.«
»Misliš na turpijicu za nokte?«
»Ne sitničari«, reče ona.
 »Pa kad jest turpijica.«
»Svejedno. Kad krećeš u napad?«
»Kad bude pravi trenutak«, rekoh strpljivo.
»Nadajmo se da će to biti prije eksplozije, a ne nakon što nas raznesu u komadiće.«
Završili su s paljenjem i razmještanjem petrolejki. Jednu su postavili u podnožje
stubišta, druge otprilike na pola puta gore, a treću na široko odmorište na vrhu, ispred
ulaza u trezor.
Punchinello je iz dva velika kofera vadio alat, maske za zavarivanje i još neke stvari
koje iz daljine nisam uspijevao prepoznati.
Honker i Crinkles odvukli su tešku bocu acetilena uza stube do odmorišta.
Lorrie upita: »Kakvo je to ime Punchinello?«
»Otac ga je nazvao po slavnom klaunu. Znaš, kao Punch i Judy.«
»Punch i Judy su lutke.«
»Da«, rekoh, »ali Punch je također klaun.«
»Nisam to znala.«
»Ima šešir dvorske lude.«
Ona reče: »Mislila sam da je Punch prodavač auta.«
»Odakle ti to?«
»Ne znam, jednostavno sam uvijek tako mislila.«
»Predstave s Punchem i Judy sežu unatrag sve do devetnaestog, ili čak možda
osamnaestog stoljeća«, rekoh. »U to vrijeme nije bilo automobila.«
»A tko bi htio ostati na istom poslu dva stoljeća? U to vrijeme prije automobila, Punch
je vjerojatno bio svjećar ili kovač.«
Prava je čarobnica. Baci čaroliju na tebe i odjednom shvatiš da zapravo želiš sagledati
svijet iz njezine perspektive.
Zato me nije iznenadilo kad sam začuo vlastiti glas kako odgovara kao da je Punch
jednako stvaran kao ona ili ja: »Nije on svjećarski ni kovački tip. Jednostavno nije njegov
stil. Takav ga posao ne bi ispunjavao. Osim toga, nosi šešir dvorske lude.«
»To ništa ne dokazuje. Možda je jednostavno bio moderni kovač koji je imao stila u
odijevanju.« Namrštila se. » Ali uvijek pošizi i tuče Judy, zar ne? Znači, pet.«
»Što pet?«
»Pet ljutitih klaunova i nijedan veseo.« »Budimo iskreni, i Judy svaki put ubije boga u
njem.«
»Je li i ona klaunica?«
»Ne znam. Možda.«
 »Punch joj je muž, što znači daje klaunica po udaji. To je već šestero klaunova, a svi
redom ljutiti. Ovo je prilično veliko otkriće.«
Negdje u gradu, eksplodirao je transformator. Zacijelo se nalazio negdje ispod zemlje,
jer se činilo da prigušena eksplozija doslovno potresa zidove potpodruma banke.
Istog trena nestalo je struje. Udaljeni kraj prostorije bio je obavijen mekim svjetlom
petrolejki, dok smo Lorrie i ja sjedili u polumraku.
 16

Na prostranom odmorištu na vrhu stubišta, Honker i Crinkles stajali su sa zavarivačkim

maskama na licu, obavijeni azbestnim pregačama i s azbestnim rukavicama. Plinskim
plamenikom Honker je rezao zapečaćeni obrub vrata.
Smiješeći se i vrteći glavom, Punchinello je kleknuo na jedno koljeno ispred Lorrie i
mene. »Ti si stvarno Jimmy Tock?«
»James«, rekoh.
»Sin Rudyja Tocka?«
»Točno.«
»Moj otac kaže da mu je Rudy Tock spasio život.«
Rekoh: »Moj bi otac bio iznenađen da to čuje.«
»Onda Rudy Tock nije samo hrabar nego i skroman čovjek«, objavi Punchinello. »Ali
kad se ta lažna medicinska sestra s otrovanim bodežom u ruci prikradala s leđa velikom
Konradu Beezu, bio bi gotov da ju tvoj otac nije ustrijelio.«
Dok sam ja sjedio u šoku, Lorrie reče: »Taj dio nisam čula.«
»Nisi joj rekao?«, upita me Punchinello.
»Skroman je na tatu«, reče mu Lorrie.
Dok se oko nas širio miris užarenog čelika i rastaljene smjese za zavarivanje, Lorrie
upita: »Što je to bilo s lažnom bolničarkom?«
Spustivši se na pod, sjeo je prekriženih nogu ispred nas, a zatim reče: »Poslana je u
bolnicu sa zadatkom da ubije velikog Konrada Beeza, majku i mene.«
»Tko ju je poslao?«, pitala se Lorrie.
Čak i u polumraku jasno se vidjelo kako mu je u pogledu bljesnula mržnja dok je kroz
stisnute zube procijedio: »Virgilio Vivacemente.«
U tako stresnoj situaciji, njegov sam odgovor - kojega je izgovorio s više piskavih
suglasnika no što ih je u riječima bilo -čuo kao ugodan niz besmislenih slogova.
Očigledno ni Lorrie nije razumjela ništa više, jer rekla je: »Nazdravlje.«
»Omraženi letači«, reče on jetko. »Svjetski poznati Leteći Vivacementeovi. Trapezisti,
hodači po žici, preplaćene primadone. Najbahatiji, najpompozmji, najpokvareniji,
najprecjenjeniji od svih njih je paterfamilias Virgilio, otac moje majke. Virgilio Vivacemente,
svinja nad svinjama.«
»No, no«, reče Lorrie, »nemoj tako o svom djedu.«
 Ta riječ izazvala je navalu odbijanja u Punchinellu: »Uskraćujem mu pravo da mi bude
djed, odbijam ga, odričem ga se, niječem to staro napuhano govno!«
»To zvuči strašno konačno«, reče Lorrie. »Osobno, uvijek sam voljna bakama i
djedovima dati još jednu priliku.«
Nagnuvši se prema njoj, želeći joj objasniti, Punchinello reče: »Kad se moja majka
udala za mog oca, njezina je obitelj bila šokirana, gnjevna. Da se jedna trapezistica iz obitelji
Vivacemente uda za klauna! Njima trapezisti nisu samo cirkuska elita nego polubogovi, dok
su klaunovi za njih niža bića, najobičniji šljam.«
»Kad bi klaunovi bili manje ljutiti«, reče Lorrie, »možda bi ih drugi cirkusanti više
voljeli.«
Činilo se da ju nije čuo, toliko je bio odlučan u ocrnjivanju majčine obitelji.
»Kad se majka udala za velikog Konrada Beeza, trapezisti su ju prvo izbacili iz svojih
krugova, prezreli ju, a zatim ju razbaštinili i odrekli je se. Više nije bila njihova kći, za njih je
bila smeće, zato što se udala iz ljubavi za čovjeka za koga su smatrali da je ispod njezina
ranga.«
»Daj da vidimo jesam li dobro shvatila«, reče Lorrie. »Svi su bih iz istog cirkusa, s tim
da je tvoja mama živjela s tvojim tatom u klaunskom dijelu cirkuskog naselja, dok su
Vivacementeovi živjeli u boljem kvartu. A putovali su zajedno, ali odvojeno. Napetost je
zacijelo bila opipljiva.«
»Ne možeš si ni zamisliti! Na svakoj predstavi, kad god su tatu ispalili iz topa,
Vivacementeovi su molili Isusa da veliki Beezo slomi kralježnicu i ostane doživotno
paraliziran, dok je on molio Krista neka učini da cijela obitelj padne s trapeza i žice i skonča
u mukama na podu arene.«
Dobacivši mi pogled, Lorrie reče: »Eh, da mi je bilo vidjeti Isusovo lice dok je slušao
njihove molitve.«
Zadihan od uzbuđenja prepričavanja priče, Punchinello reče: »U noći kad sam rođen
ovdje u Snow Villageu, Virgilio je unajmio ubojicu. Prerušila se u bolničarku i došla u
bolnicu.«
»A kako je znao gdje može u tako kratkom roku u nepoznatom gradu unajmiti
plaćenog ubojicu?«, upita ona.
Punchinellov je glas titrao na granici između najdublje mržnje i najvećeg straha.
»Virgilio Vivacemente, to otjelovljenje septičke jame koje sebe naziva čovjekom... ima veze i
poznanstva, sjedi na središnjoj točki mreže zla. Samo cimne jednu nit, a zločinac na drugom
kraju svijeta osjeti vibraciju i smjesta mu se javi. On je pompozni šarlatan i budala, ali
također i otrovna stonoga, brza i okrutna, nevjerojatno opasna. Dogovorio je da nas ubiju
dok on i njegova obitelj izvode točku - što je neoboriv alibi.«
Bila je to priča o noći mog rođenja, ali u obradi pijanog luđaka.
Punchinello je bio othranjen na toj priči umjesto na majčinom mlijeku i ljubavi. Čuo ju
je tisuću puta, odgajanje u ozračju paranoične fantazije i mržnje, vjerovao je u tu apsurdnu
priču jednako kao što su ljudi nekoć vjerovali u svijest i božanstvo zlatnog teleta ili
kamenih ploča.
»A u trenutku kad se u čekaonici za buduće očeve«, reče on, »unajmljena zločinka
prikrala mome ocu s leđa, ušao je Rudy Tock, ugledao čudovišnu zločinku, izvukao pištolj i
ubio ju na mjestu prije nego što je stigla provesti u djelo Virgiliovu zapovijed.«
Jadnu Lois Hanson, mladu i predanu medicinsku sestru koju je ubio psihotični klaun,
isti je taj klaun preobrazio iz bolničarke u mješavinu ninje-asasina i djecoubilačkog
poslanika kralja Heroda.
Pljesnuvši me po koljenu da me prene iz transa zaprepaštenosti, Lorrie reče: »Tvoj je
tata nosio pištolj? A ja sam mislila daje obični slastičar.«
»U ono vrijeme bio je samo pekar«, rekoh.
»Ti vrapca. A što nosi sad kad je postao slastičar - poluautomatsku pušku?«
Ne mogavši se othrvati potrebi da ispriča svoju tužnu priču, Punchinello nestrpljivo
nastavi: »Kad ga je Rudy Tock spasio, moj otac shvatio je da smo i majka i ja u velikoj
opasnosti. Potrčao je u rodilište, pronašao rađaonicu i stigao je baš u trenutku kad me
liječnik davio - mene, nevino novorođenče!«
»I liječnik je bio varalica?«, upita Lorrie.
»Ne. MacDonald je bio pravi liječnik, ali potkupio ga je Virgilio Vivacemente, ta
trakavica iz utrobe sifilitične lasice.«
»Lasice mogu dobiti sifilis?«, pitala se Lorrie naglas.
Odlučio je zanemariti to njezino retoričko pitanje pa je nastavio: »Doktor MacDonald
dobio je golemu svotu - pravo bogatstvo - neka sredi da umorstvo moje majke izgleda kao
da je umrla pri porodu, a da sam ja mrtvorođen. Virgilio - dabogda se još noćas cvrljio u
paklu - smatrao je da je veliki Konrad Beezo zagadio prečistu krv Vivacementeovih i da
majka i ja, jednako tako zagađeni, moramo umrijeti.«
»Koji grozan tip«, reče Lorrie, kao da je zaista povjerovala.
»Rekao sam ti!«, vikne Punchinello. »Gnjusniji je od gnojnog čira na Sotoninoj guzici!«
»To zbilja jest gnjusno«, složi se Lorrie.
»Konrad Beezo ustrijelio je doktora MacDonalda dok me pokušavao ugušiti. Moja
majka, moja prekrasna majka, već je bila mrtva.«
»Bome priča i pol«, rekoh, jer brinulo me da bi me, ako mu ukažem na bilo koji od
mnogih apsurda u toj luđačkoj obradi davnih događaja, mogao proglasiti jednim od
Virgiliovih udvorica.
»Ali Virgilio Vivacemente, taj okot vještičjeg izmeta...«
»O, taj mi se izraz sviđa«, prekine ga Lorrie.
 »Ta pseća bljuvotina znala je do koje je mjere korumpiran ovaj grad i kako će lako
sakriti istinu. Podmitio je policiju, mjesne novinare. Službeno je u Gazzetti objavljena
nevjerojatna hrpa laži.«
Uspio sam zvučati suosjećajno. »Tako je prozirna kad čovjek zna istinu.«
Zdušno je klimao glavom. »Rudy Tock sigurno je bio jako frustriran što sve te godine
mora šutjeti.«
»Tata nije uzeo nikakav novac od Virgilia«, požurih mu reći, bojeći se da poslije ne ode
u ubilački pohod na mog oca, majku i Weenu. »Ništa.«
»Ne, ne, naravno da nije«, reče Punchinello brzo, da ja ne bih pomislio da on to misli.
»Konrad Beezo, moj otac, usadio mi je sliku o velikoj hrabrosti i integritetu Rudyja Tocka.
Znam da su ga brutalno ušutkali.«
Sad sam već dovoljno shvaćao Punchinellovu psihološku pozadinu da znam da mu
istinito mogu zvučati samo divlje pretjerivanje i veličanstvena laž, pa rekoh: »Godinama su
ga redovito premlaćivali, svakoga tjedna barem jednom.«
»Kako je zao ovaj grad...«
»Ali to ga, samo po sebi, ne bi ušutkalo«, dodao sam. »Zaprijetili su da će ubiti moju
baku Rowenu, ako samo pisne.«
»I nju su namlatili«, reče Lorrie.
Nisam mogao razlučiti je li pokušavala pomoći ili se zezala.
»Ali samo jednom«, rekoh.
Uspjevši u glas unijeti uvjerljivu dozu zgroženosti, Lorrie objavi: »Izbili su joj zube.«
»Samo dva«, požurih dodati, zabrinut da priča ne ode predaleko.
»Razderali su joj uho.«
»Ne uho«, rekoh brzo, »nego šešir.«
»Mislila sam da je bilo uho«, reče Lorrie.
»Ne, nego šešir,« ustrajao sam tonom koji je govorio sad je dosta. »Razderali su joj šešir
i gazili ga.«
Punchinello Beezo zario je glavu u ruke pa mu je glas bio prigušen: »Razderati starici
šešir. Starici. Svi smo propatili u rukama tih čudovišta.«
Prije nego što je Lorrie stigla izlanuti da su Virgiliovi ljudi baki odrezali palce, rekoh:
»Gdje je bio tvoj otac proteklih dvadeset godina?«
Spustivši masku od prstiju, on reče: »U bijegu, uvijek u pokretu, dva koraka ispred
policije, ali jedva korak ispred Vivacementeovih privatnih istražitelja. Odrastao sam u
desetak različitih mjesta. Bio je prisiljen odreći se karijere. Veliki Konrad Beezo... Morao je
prihvatiti mjesto klauna u malim kazalištima i ponižavajuće poslove zabavljanja klinaca na
rođendanskim proslavama i u raznim zabavnim parkovima. Živio je pod lažnim imenima -
Sirko, Hihotić, Pljesko, Napaljenko.«
 »Napaljenko?«, upita Lorrie.
Pocrvenjevši, Punchinello reče: »Neko vrijeme bio je najavni klaun u klubu sa
striptizetama. Bilo je to tako ponižavajuće. Muškarci koji zalaze na takva mjesta nisu znali
cijeniti njegovu genijalnost. Zanimale su ih samo sise i guzice.«
»Za ne povjerovati«, suosjećao sam.
»Shrvan tugom, očajan, stalno bijesan, u strahu da će ga pronaći Vivacementeovi
agenti, bio je onoliko dobar otac koliko je u takvim okolnostima bilo moguće, premda je
smrću moje majke Konrad Beezo izgubio sposobnost da ikad više nekoga voli.«
»Da se po toj priči snimi film, suze bi tekle u potocima«, reče Lorrie.
Punchinello se složio s njom. »Moj otac smatra da bi ga najbolje glumio Charles
Bronson.«
»Kralj dirljivih filmova«, reče Lorrie.
»Odrastao sam bez osjećaja, bez ljubavi, ali bilo je drugih stvari. Na primjer,
pripremajući se za dan kad ću krenuti u pohod na Virgilia Vivacementea, već prije
navršenih deset godina znao sam jako puno o pištoljima, noževima i otrovima.«
»Drugim desetogodišnjacima po glavi se motaju bedastoće«, reče Lorrie. »Bejzbol,
video igrice, skupljanje Pokemon karata.«
»Nisam dobio ljubav, ali barem me držao dalje od okrutnog Virgilia, a i dao je sve od
sebe da me pouči vještinama i tehnici koja je njega učinila legendom među klaunovima.«
Kroz prostoriju je odjeknuo glasan zveket, kao zvon neugođenog zvona.
Nakon što su prorezali kroz zavareni okvir vrata na vrhu stubišta, Honker i Crinkles
izvukli su ih iz okvira i oborili na odmorište.
»Sad moram obaviti svoj dio«, reče Punchinello. Kao da je netko prigušio bijes i
mržnju, a na njegovu licu pojačao toplinu i nešto što bi moglo proći pod privrženost. »Ali ne
brini, Jimmy. Kad sve bude gotovo, zaštitit ću te. Znam da ti možemo vjerovati da nas nećeš
izdati. Ništa se neće dogoditi sinu Rudyja Tocka.«
»A što će biti sa mnom?«, upita Lorrie.
»Tebe ćemo morati ubiti«, odgovori on bez oklijevanja, a osmijeh mu izblijedi u
bezizražajnu robotsku grimasu s očima iz kojih su naglo nestale sve emocije.
Premda je sve zlo ludo i premda neko ludilo sa sigurne udaljenosti može biti smiješno,
mali broj luđaka ima smisao za šalu. Ako ga je Punchinello i imao, nije bio dovoljno dobar
da uzvrati na taj način. Odmah sam znao da se ne šali. Da će mene pustiti, a Lorrie ubiti.
Kad je ustao i krenuo prema stubištu, nakratko sam ostao bez riječi od šoka. A onda
doviknuh: »Punch, čekaj! Moram ti reći jednu tajnu.«
Okrenuo se prema meni. Njegovo se mračno lice razvedrilo jednako brzo kao što jato
ptica skrene u letu kad vjetar promijeni smjer. Robot je nestao, a s njim i ledeni pogled. Sad
je opet bio oličenje vedrine i simpatičnosti: zgodan, lijepe kose, s prijateljskim iskricama u
pogledu.
»Lorrie je moja zaručnica«, rekoh mu.
Zabljesnuo me jednim od onih osmijeha od milijun dolara. »Fantastično! Savršen ste
par.«
Nisam bio siguran da je shvatio pa rekoh: »Ženimo se u studenom. Rado bismo da
dođeš na svadbu, ako je moguće. Ali vjenčanja neće biti ako ju ubiješ.«
Smiješeći se i klimajući glavom, razmišljao je dok sam ja zadržavao dah, iščekujući.
Napokon reče: »Želim samo sreću sinu Rudyja Tocka, koji je spasio mog oca i mene. To neće
biti lako izvesti, s obzirom na Honkera i Crinklesa, ali nešto ćemo smisliti.«
Moje »hvala ti« izletjelo je zajedno s eksplozivnim dahom.
Okrenuo se i nastavio prema stubištu.
Ma kako nevoljko pokazivala slabost, Lorrie se tako stresla od olakšanja da su joj zubi
zacvokotali.
Kad je Punchinello odmakao dovoljno daleko da nas ne može čuti, ona reče: »Da
odmah riješimo jedno, pekaru moj. Prvo dijete nećemo nazvati ni Konrad ni Beezo.«
 17

Punchinello je maljem razbijao beton, a Honker je rezao čelične šipke čim bi bile ogoljene.
Crinkles je odnosio šutu do podnožja stubišta, da im ne smeta. Bili su vrlo učinkoviti i
koordinirani za trojac klaunova.
Svaki put kad bi Punchinello stao, omogućujući Honkeru da nastavi rezati, zakoračio bi
daleko od svog partnera, da izbjegne iskre koje su frcale sa šipki. I svaki put bi pogledao na
sat.
Očigledno su unaprijed proračunali koliko će trebati za popravak transformatora, a bili
su zadovoljni postignutim. Nisu se doimali nervoznima. Umno poremećenima, da, ali
nimalo tjeskobnima.
Nosio sam sat na lijevoj ruci pa sam mogao pogledati na njega, a da ne ometam Lorrie
za koju sam bio zavezan desnom rukom.
Doduše, ionako nije baš drijemala dok smo sjedili naslonjeni na udobne metalne
ladičare. Ne samo da je bila budna, nego je - što vas neće iznenaditi - govorila.
»Da je bar moj tata bio klaun«, reče ona čeznutljivo.
»Zašto bi itko htio svakodnevno živjeti s takvim bijesom?«
»Moj tata ne bi bio ljutiti klaun. Jako je dobrodušan, samo što je neodgovoran.«
»Nije baš bio prisutan, ha?«
»Uvijek je ganjao neki tornado.«
Odlučih pitati: »Zašto?«
»On je lovac na oluje. Tako zarađuje za život, putuje po Srednjem Zapadu u svom
nabrijanom Suburbanu.«
To je bilo 1994. Film Oluja izašao je tek 1996. Tada si još nisam mogao zamisliti da se
itko bavi lovom na tornada.
Pretpostavljajući da me vuče za nos, rekoh: »Je li ikada koji ulovio?«
»Oh, na desetke.«
»A što radi s njima?«
»Prodaje ih, naravno.«
»Znači, jednom kad ulovi tornado, njegov je? Ima ga pravo prodati?«
»Naravno. Dobije autorska prava.«
»Znači, ugleda tornado, ganja ga, a kad mu se dovoljno približi...«
»Neustrašivi su«, reče ona, »uđu ravno unutra.«
 »Znači, uđe ravno unutra i onda - što? Ne možeš upucati tornado kao da je lav na
afričkoj ravnici.«
»Možeš, možeš«, reče ona. »Skoro pa je isto.«
Ovo je počelo sve manje sličiti šali, a sve više ludilu kakvo bi izvrsno sjelo Punchinellu.
»Bi li mi tvoj otac prodao jedan tornado?«
»Bi, ako imaš dovoljno novca.«
»Ne znam mogu li si priuštiti cijeli tornado. Sigurno su skupi.«
»Pa, ovisi za što ti treba«, reče ona.
»Recimo, mogao bih s njim zaprijetiti Chicagu, zahtijevati deset ili dvadeset milijuna, ili
ću ga nahuškati na njih.«
Gledala me s jasnim nestrpljenjem i s nečim što je moglo biti sažaljenje. »Kao da tu
staru foru nisam čula već milijardu puta.«
Počelo mi se činiti da mi nešto promiče. »Oprosti. Stvarno me zanima.«
»Pa, cijena ovisi o tome koliko minuta video snimke želiš kupiti - minutu, dvije, deset.«
Video. Film. Naravno. Ne baca laso na tornado. Bio sam već tako navikao na njezine
šašave razgovore da, u trenutku kad je rekla da joj se otac bavi lovom na tornada, nisam bio
u stanju vjerovati da zaista misli to što je rekla.
»Znanstvenicima naplaćuje manje«, nastavi ona, »nego televizijskim postajama ili
filmskim studijima.«
»To stvarno jest opasan posao.«
»Je, ali sad mi se čini da ni biti klaunom nije baš mačji kašalj.« Uzdahnula je. »Samo mi
je žao što nije češće bio doma kad sam bila mala.«
»Sezona tornada ne traje cijelu godinu.«
»Ne, ali on lovi i uragane.«
»Pa, kad već ima opremu...«
»Točno tako i on razmišlja. Kad jedna sezona završi, druga počinje, a onda prati
vremensku prognozu uzduž Meksičkog zaljeva i obale Atlantskog oceana.«
Na vrhu stubišta, tri lupeška pajaca probila su dovoljno veliku rupu da kroz nju mogu
proći u trezor.
S baterijskim svjetiljkama u rukama, Punchinello i Crinkles nestali su kroz razbijeni
beton. Honker je ostao s ove strane, na odmorištu, držeći nas na oku.
»Kad se nakon nestanka struje generator nije uključio«, reče Lorrie, »možda se negdje
uključio tihi alarm i policija je već u banci.«
Premda sam se nadao da će se njezin neuništivi optimizam pokazati opravdanima,
rekoh: »Ovi su tipovi sigurno mislili i na to. Čini se da su mislili na sve.«
 Ušutjela je. I ja.
Pretpostavljao sam da su nam misli zaokupljene istom brigom: hoće li Punchinello
održati obećanje i pustiti nas?
Znali smo da će njegovi pajdaši biti problem. Nijedan od njih nije se činio normalnim,
ali ipak nisu bili ludi na isti način kao sin velikog Konrada Beeza. Njihova su stopala stajala
malo čvršće na zemlji nego njegova. Honkerova motivacija bila je pohlepa, a Crinklesova
pohlepa i zavist. Nijedan od njih nije bio sentimentalno vezan sa sina Rudyja Tocka.
Tišina je bila grozna. Kao inkubator za zabrinutost.
Od samog zvuka Lorriena glasa osjećao sam se bolje pa sam ju pokušao navesti na
razgovor: »Iznenađuje me što ti i majka niste putovale zajedno s ocem. Da sam ja udan za
lovca na oluje koji stalno izbiva iz kuće, volio bih biti s njim. Odnosno s njom.«
»Mama vodi svoj uspješan posao. Voli ga, a da ode iz Los Angelesa, morala bi prestati.«
»Čime se ona bavi?«, upitah.
»Kroti zmije.«
Zvučalo je obećavajuće.
Lorrie reče: »Imati krotiteljicu zmija za majku nije tako zabavno kako ti se možda čini.«
»Stvarno? Mislim da bi to bilo super.«
»Ponekad, da. Ali radila je od doma. Zmije... nije tako lako obučavati kao štence.«
»Zar možeš obučiti zmiju?«
»Ne govorim o učenju na obavljanje nužde. Mislim na trikove. Psi vole učiti, ali
zmijama brzo dosadi. Kad im je dosadno, pokušaju odgmizati, a katkad su jako brze.«
Punchinello i Crinkles izišli su iz trezora na odmorište gdje ih je čekao Honker. Nosili
su kutije, koje su sad spustili i otklopili.
Honker je veselo uskliknuo kad je vidio sadržaj. Sva trojica su se nasmijali i pljesnuli
daj-pet.
Pretpostavio sam da je u kutiji nešto mnogo uzbudljivije od zmija ili lisnatog tijesta.
 18

Iz trezora su iznijeli šesnaest kutija, prenijeli ih dolje pa ih natovarili u kolica gdje je prije
bio plastični eksploziv. Sve su to bile kartonske kutije s poklopcima, slične onima u koje se
pakiraju knjige za vrijeme selidbe.
»Više od tri milijuna dolara u gotovini«, reče Punchinello, nakon što nas je podigao na
noge i poveo prema plijenu.
Sjetio sam se nečega što je ranije rekao: Svima se čini da ovo nije jedna od glavnih
banaka, da ju se ne isplati pljačkati.
»U većini gradskih banaka nema ovoliko gotovine«, reče Punchinello. »Ovo je sabirni
centar za ono što Ministarstvo financija naziva ‘izmučenim novcem’«. Sve banke iz okruga
prikupljaju izlizane novčanice i šalju ih ovamo jednom tjedno, a zauzvrat dobiju svježe
tiskane novčanice.«
»Dvije trećine ovoga«, reče Honker, »izlizane su novčanice, a ostatak su potpuno nove.
Nema veze. Troše se jednako.«
»Upravo smo kapitalističkoj pijavici pustili malo krvi«, reče Crinkles, ali njegova
slabašna poredba odražavala je fizički umor koji je osjećao. Žicasta bujna griva opustila se
od znoja.
Pogledavši na sat, Punchinello reče: »Morat ćemo mrdnuti dupe da izbjegnemo
vatromet.«
Crinkles i Honker izišli su prvi, jedan je vukao, a drugi gurao kolica. Lorrie i ja krenuli
smo za njima, Punchinello odmah iza nas.
U tajnim podzemnim tunelima Corneliusa Snowa, debele žute svijeće dogorjele su do
pola, a vosak se nakupljao u svijećnjacima. Uzdrhtali plamenovi osvjetljavali su hodnik
lošije nego prije. Lelujavi oblici od svjetla i pandžaste sjene tiho su se borili za prevlast na
bojnom polju od vapnenačkih zidova i stropa, kao dusi u ratu između dobra i zla.
Bilo je ovo jedno od mjesta gdje se čovjek ne bi iznenadio da se iza ugla iznenada
pojavi Leatherface iz Teksaškog masakra motornom pilom i uključi oružje koje mu je postalo
zaštitnim znakom. Možda bi u ovim ubilačkim klaunovima sreo sebi ravne.
»Večeras ću«, reče Punchinello kad smo prilazili križanju gdje će nas desni odvojak
odvesti do knjižnice, »napokon oca učiniti ponosnim, nakon što sam ga iznevjerio u svem
drugom.«
»O, srećo«, reče Lorrie, »ne budi tako strog prema sebi. Čini se da si iznimno darovit u
polju pištolja-noževa-otrova.«
»To nije ono što mu je bilo važno. Htio je samo jedno - da budem klaun, najveći od svih,
zvijezda, ali nemam dara za to.«
 »Još si mlad«, tješila ga je Lorrie. »Imaš još puno vremena za učenje.«
»Ne, ima pravo«, reče Honker, naoko iskreno. »Mali uopće nema dara. To je prava
tragedija. Otac mu je Konrad Beezo, što znači da je učio od najboljega, ali ne uspijeva izvesi
čak ni dobar pad na dupe. Volim te, Punch, ali to je istina.«
»Nisam se uvrijedio, Honkeru. Davno sam se već suočio s istinom.«
Na križanju nismo skrenuli ni desno ni lijevo. Sad sam znao gdje smo. Ispred nas bi
trebala biti palača Snow ispred koje sam bio parkirao svoj Shelby Z, točno nasuprot banci s
druge strane gradskog trga.
Crinkles reče: »Bio sam u areni s Punchem, radio sam s njim trik s eksplodirajućim
klaunskim autom, pa foru s nogom u kanti, pa kišu ispod kišobrana, čak i miša u hlačama -
što nitko ne može zeznuti...«
»Ali ja ih sve zeznem«, reče Punchinello sumorno.
»Publika mu se smije« povjerljivo će Honker.
»Pa zar to nije cilj?«, upita Lorrie.
»Nije to onaj dobar smijeh«, reče Punchinello.
»Stvarno, gospođice, to je onaj podmukli smijeh«, reče Honker Lorrie. »Smiju se njemu,
a ne onom što izvodi.«
»Kako znate razliku?«, upita ona.
»Oh, gospodična,« reče Crinkles, »ako si klaun, znaš.«
Dok smo nastavljali ispod parka, bio sam zatečen promjenom u ponašanju njih dvojice
prema nama. Doimali su se manje neprijateljski raspoloženi i prilično razgovorljivi. Lorrie
je sad bila gospođica i gospodična, a ne više ono.
Možda su ih oraspoložila tri milijuna u gotovini. Možda je Punchinello razgovarao s
njima pa nas više nisu smatrali taocima nego počasnim klaunovima.
Ili su nas možda namjeravali smaknuti u sljedećih nekoliko minuta, a radije ubijaju
ljude s kojima su ostvarili nekakvu povezanost. Pokušavajući razmišljati kao psihopat,
zapitah se koliko je uopće zabavno pucati u potpunog stranca.
Očito raspoložen za posipanje pepelom, Punchinello nam je otkrio: »Umjesto da mi se
u kanti zaglavi stopalo, jednom mi se unutra zaglavila glava.«
»To mi zvuči prilično smiješno«, reče Lorrie.
»Ne onako kako je to on izveo«, uvjeravao ju je Honker.
»Izviždali su me«, reče Punchinello. »Povicima me istjerali iz velikog šatora.«
Zadihani Crinkles, koji je vukao kolica dok ih je Honker gurao, proškripi: »Dobar si ti
dečko, Punch. To je ono što je važno. Da si moj sin, bio bih ponosan na tebe.«
»Lijepo od tebe, Crinkles. Zbilja lijepo.«
 Honker reče: »Uostalom, što je tako dobro u tom da si klaun? Čak i kad se mulci smiju s
tobom, ujedno se smiju i tebi, a lova baš i nije neka.«
Na kraju tunela stigli smo pred još jedna dojmljiva hrastova vrata sa željeznim
okovima. Iza njih je ležao potpodrum palače Snow.
Sva trojica izvadila su jake baterijske svjetiljke čije je svjetlo otkrivalo prostoriju.
Detalj koji je najviše upadao u oko bili su eksplozivni naboji s već umetnutim detonatorima,
strateški postavljeni širom goleme prostorije, u podnožjima potpornih stupova.
Pretpostavljao sam da je i četvrta ključna točka na gradskom trgu - Okružni sud - bila
jednako ožičena i spremna za eksploziju. Tih i miran Snow Village postat će velika vijest.
Pekari i slastičari znatiželjna su sorta, pogotovo kad se nešto u receptu doima krivim,
pa upitah Punchinella: »Zašto ovdje baterije, a u tunelu svijeće?«
»Svijeće su tamo tako autentične«, objasni on. »Volim autentičnost gdje god ju mogu
naći, što je u ovom sve plastičnijem poliesternom svijetu svakim danom sve rjeđe.«
»Ne razumijem.«
Pogledao me gotovo sažaljivo, rekavši: »Ne razumiješ jer nisi umjetnik.«
To mi nije ništa pojasnilo, ali već smo bili pred prostranim teretnim dizalom iz
devetnaestog stoljeća, sa sklopivom mjedenom rešetkom umjesto vrata. S pogonom na
kolotur i protuutege, bilo je dovoljno snažno da podigne kolica natovarena gotovinom, ali
ne i nas.
Uspeli smo se stubištem dva kata do kuhinje u prizemlju, u stražnjem dijelu kuće.
Baterijsko svjetlo blještavo se odbijalo od bijelih keramičkih pločica kuhinjskih ploha,
ispohranog bakra i izrezbarenog stakla na ostakljenim kuhinjskim ormarićima.
Uočio sam golemi umetak od ispoliranog granita u jednoj radnoj plohi, savršenu
površinu za miješanje prhkog tijesta za pite. Čak i ako je Cornelius bio lakoma, tlačiteljska,
krvopijna, trula, smrdljiva, slinava djecoubilačka svinja kakvu je Crinkles bio opisao, nije
mogao biti baš tako loš ako je volio lisnato i prhko tijesto.
Honker reče: »Pogledaj taj veličanstveni stari željezni štednjak.«
Crinkles reče: »Hrana koja se u tom pekla imala je stvaran okus.«
»Zato što je bila autentična«, reče Punchinello.
Honker je odložio baterijsku svjetiljku na kuhinjsku plohu i počeo potezati konopce,
vukući plijen iz banke gore u kuhinju.
I Crinkles je odložio svoju svjetiljku, otklopio mjedenu rešetku dizala i povukao kolica
u kuhinju.
Punchinello je Honkera pogodio u prsa, a Crinklesa u leđa, a onda je u svakoga ispalio
još po dva metka, dok su se oni vrišteći izvijali na podu.
 19

Neočekivanost i divljaštvo tih umorstava toliko su šokirali

Lorrie da je utihnula, ali mislim da sam ja zavrištao. Nisam siguran, jer su krici žrtava,
premda kratkoga vijeka, bili stravični i glasniji od poluprigušenog vriska koji možda jest, a
možda nije izišao iz moga grla.
Ali znam da sam zamalo povratio. Zapljusnuo me val mučnine, a iznenadna poplava
gorke sline izolirala mi je usta od naleta kiseline iz želuca.
Stisnuvši zube, dišući brzo i duboko, progutao sam slinu i potisnuo mučninu, najviše
time što sam otvorio slavinu bijesa.
Ta su me ubojstva zgrozila, prestravila i razbjesnila čak i više nego umorstvo našeg
knjižničara Lionela Davisa. Ne mogu točno reći zašto.
Bio sam fizički bliže tim žrtvama nego Lionelu, koji se odmah srušio mrtav iza pulta.
Možda je to bilo to: blizina, uslijed koje me zapahnuo zadah smrti, ne samo blagi miris krvi
nego i smrad crijeva jedne od žrtava, koja su se ispraznila tijekom konačnog grčenja u
agoniji.
Ili me sve to tako silno uzdrmalo zato što su ubojica i žrtve tako prisno razgovarali
netom prije no što ih je hladnokrvno ubio.
Žrtve su bile osobe sumnjiva karaktera, svakako, ali takav je bio i Punchinello. Ma koja
vrsta bijedne izgubljene duše bio, svaki čovjek zaslužuje osjećati se sigurnim barem među
svojima.
Vukovi ne ubijaju vukove. Zmije ne napadaju zmije.
Samo u raznim ljudskim zajednicama čovjek mora biti na oprezu s vlastitim bratom.
Tih šest ispaljenih metaka tako je jasno prenijelo tu poruku, da sam imao osjećaj da me
njezina istinitost satrla. Prvobitni šok izbio mi je sav zrak iz pluća, a kad sam sad opet
izdahnuo, ostao sam dvostruko bez daha.
Izbacivši spremnik u kojem su sad bila još četiri metka i ubacivši novi u pištolj,
Punchinello je krivo protumačio naše reakcije. Nacerio se, zadovoljan sam sobom,
pretpostavljajući da smo i mi zadovoljni njime.
»Iznenadio sam vas, ha? Kladim se da ste mislili da ću ih smaknuti tek kad utovarimo
lovu u kombi i krenemo iz grada. Ali vjerujte mi, ovo je bio najbolji trenutak.«
Možda bi ubio svoje suučesnike čak i da Lorrie i ja nikad nismo uletjeli u cijelu priču.
Tri milijuna prilično su jaka motivacija.
Ako je tako hladnokrvno ustrijelio dvojicu muškaraca koji su mu bili poput ujaka,
vjerojatno bi još mnogo lakše prekršio obećanje koje nam je bio dao.
 »To vam je moj vjenčani dar«, reče, kao da nam je dao toster ili servis za čaj pa očekuje
da mu uskoro pošaljemo rukom napisanu zahvalu.
Nazvati ga ludim ili zlim, pokazati gnušanje ili bijes na njegovu nemilosrdnost, moglo
bi značiti trenutno pogubljenje. Kad balansiraš bočicu nitroglicerina na vrhu mača, ne
otežavaš si situaciju tako da još i zaplešeš.
Premda je bilo moguće da će iz naše tišine iščitati kako se osjećamo, nisam uspijevao
doći do glasa, a ionako nisam znao što bih rekao.
Ni prvi ni zadnji put, Lorrie nam je spasila glave: »Bismo li mogli barem djelomično
iskazati našu zahvalnost tako da prvom sinu damo ime Konrad?«
Pomislio sam da će mu se ta ponuda učiniti kao otvoreno dodvoravanje i da će se
uvrijediti na taj njezin očiti pokušaj manipulacije. Imao sam krivo. Pogodila je u sridu.
Osvijetljen snopovima svjetla, Punchinello je zagrizao donju usnu, a pogled mu se
zacaklio od osjećaja.
»To je tako slatko«, reče on. »Tako divno od vas. Ne znam što bi mom ocu, velikom
Konradu Beezu, bilo draže nego da se unuk Rudyja Tocka zove po njemu.«
Lorrie je njegov odgovor dočekala s osmijehom tako blistavim da bi Leonardo Da Vinci
dao ruku i nogu da ga je imao priliku naslikati. »Onda postoji još samo jedna stvar koja bi
mogla dodatno usrećiti Jimmyja i mene - da pristaneš biti krsni kum našem djetetu.«
Kad se nađeš u društvu princa ludila, najsigurnije je predstaviti se kao član iste te
kraljevske obitelji.
Njegovom odgovoru prethodilo je još malo osjećajnog griženja usne: »Shvaćam
obvezu. Bit ću zaštitnik malom Konradu. Tko god mu nešto učini nažao, meni će
odgovarati.«
»Ne možeš si ni zamisliti«, reče mu Lorrie, »kolika je to utjeha za buduću majku.«
Ne kao da nam naređuje, nego više kao kad prijatelj prijatelja moli za pomoć, rekao
nam je neka odvučemo kolica kroz povijesnu palaču do izlaznih vrata. Ja sam gurao kolica, a
Lorrie mi je baterijskom svjetiljkom osvjetljavala put.
Punchinello je išao za nama, sa svjetiljkom u jednoj i s pištoljem u drugoj ruci.
Nisam ga htio iza leđa, ali nisam imao izbora. Da sam oklijevao, možda bi odmah došlo
do jedne njegove promjene raspoloženja.
»Znaš što je ironično?«, upita.
»Znam - to da sam sa strahom išao u kemijsku čistionicu.«
Nije ga zanimala moja ironija: »Ironično je to da koliko god sam loš u klauniranju,
toliko sam dobar u hodanju po žici, a na trapezu sam u svom elementu.«
Lorrie reče: »Naslijedio si majčin talent.«
 »I potajno izučavao zanat«, priznao je dok smo prolazili iz kuhinje kroz
međuprostoriju pa u veliku blagovaonicu. »Da sam samo pola vremena uloženog u
izučavanje klauniranja uložio u ovo drugo, bio bih zvijezda.«
»Još si mlad«, reče Lorrie. »Nije još prekasno.«
»Ne. Premda bih dušu prodao za priliku, nikad ne bih mogao postati jedan od njih,
nikad trapezist. Virgilio Vivacemente živući je bog trapezista i sve ih poznaje. Da igdje
nastupim, čuo bi za to. Došao bi me vidjeti. U mom bi licu prepoznao lice moje majke i ubio
bi me.«
»Možda bi te prigrlio«, ponudi Lorrie.
»Nikad. Za njega, moja je krv zagađena. Ubio bi me, raščetvorio, marinirao moje
ostatke u benzinu, spalio ih i popišao se na pepeo, a onda ga u kanti odnio na neku farmu i
umiješao u blato u nekom svinjcu.«
»Možda precjenjuješ njegovu zloću«, rekoh dok smo išli uskim hodnikom prema širem.
»Već je to jednom prije napravio«, uvjeravao me Punchinello. »Bahata je to zvijer.
Tvrdi da je predak Kaligule, ludog cara pradavnog Rima.«
Nakon što sam vidio Punchinella na djelu, bio sam sklon povjerovati u mogućnost da je
podrijetlom iz te loze.
Uzdahnuo je. »Zato sam odlučio skončati život u festivalu osvete. Ako ne mogu letjeti,
bolje mi je umrijeti.«
Iz raskošno uređenog predvorja široko je stubište vodilo gore u tamu. Mozaik na podu
popločenom crnim granitnim i terakota pločicama prikazivao je likove u togama i
mitološka bića kakva obično viđamo na grčkim amforama.
Snopovi baterijskih svjetiljaka davali su iluziju da se prizori pod našim nogama kreću,
kao da žive u dvodimenzionalnom svijetu jednako stvarnom kao i naš trodimenzionalni.
Nakratko mi se zavrtjelo u glavi, manje zbog uzorka na podu, a više kao zakašnjela
reakcija na ubojstva u kuhinji. Usto sam bio nekako nesiguran na nogama, jer prisjetio sam
se osjećaja da će manijak pucati u Lorrie i sad sam se zapitao neće li to biti ovdje.
Usta su mi se osušila. Dlanovi se oznojili. Žudio sam za dobrim eklerom.
Lorrie me primila za desnu ruku i čvrsto ju stisnula. Njezini elegantni prsti bili su
hladni kao led.
Stojeći pred jednim od dva prozora uz visoka ulazna vrata, Punchinello je ugasio
svjetiljku, razgrnuo teške brokatne zastore i pogledao van u noć. »Nema svjetla nigdje oko
trga.«
Detonatori u potpodrumu palače tik-takali su prema nuli. Pitao sam se koliko još
vremena imamo prije nego što nam eksplodira tlo pod nogama.
Kao da mi čita misli, Punchinello se okrene od prozora i reče: »Dobro bi nam došlo više
od sedam minuta, ali nažalost imamo samo toliko.«
 Uključio je svjetiljku, spustio ju na pod, a zatim je iz džepa jakne izvadio ključ od lisica i
krenuo prema meni. »Želio bih da kolica spustiš niza stube ispred ulaza pa ih odvučeš
preko pločnika do žutog kombija koji je parkiran ispred.«
»Nema problema«, rekoh, lecnuvši se na pokorni ton vlastitoga glasa. Ali nisam baš
mogao reći odvuci ih sam, ludi klaune.
Dok je otključavao lisice, razmatrao sam mogućnost da mu pokušam oteti pištolj, ali
nešto u njegovu držanju odavalo je da očekuje takav potez i da bi ga suzbio brutalno i
učinkovito.
Uostalom, takav nerazuman potez s moje strane mogao bi biti povodom da puca u
Lorrie. Činilo mi se mudrije biti oprezan pa nisam posegnuo za pištoljem.
Očekivao sam da će osloboditi i Lorrienu ruku, ali brzim pokretom mađioničara
sklopio je lisice oko svoga zapešća, a zatim prebacio pištolj u lijevu ruku. Držao ga je tako
samouvjereno da se činilo da se jednako dobro koristi objema rukama.
 20

Zakvačio se lisicama za Lorrie.

Vidio sam kad je to izveo, ali svejedno mi je trebalo nekoliko trenutaka da prihvatim tu
stvarnost. Odbijao sam vjerovati da su se naše nade za preživljavanje tako naglo i tako
drastično smanjile.
Zavezani zajedno, Lorrie i ja mogli smo pokušati pobjeći čim iziđemo. Ali sad je bila
njegova taokinja, ne samo kao zaštita za slučaj da se pojavi policija nego i zato da mene drži
poslušnim.
A što se mene tiče... Punchinello je očigledno odlučio da sam ja, u slučaju da nešto pođe
po zlu, potrošna roba.
Pitati ga zašto se zakvačio za Lorrie značilo bi da sumnjam u njegovo obećanje da će
nas poštedjeti. A onda bi sve moglo otići k vragu - prije, a ne kasnije.
Stoga ni Lorrie ni ja nismo pokazali da nam se taj njegov postupak činio neobičnim. Što
znači da smo se morali truditi da izgledamo nevino kao novorođenčad.
Cerili smo se kao da se ludo zabavljamo.
Njezin osmijeh bio je ukočen kao osmijesi natjecateljica na izboru za Miss Amerike kad
voditelj postavi posebno zeznuto pitanje: Miss Nebraske, da naiđete na štene i mačića kako
se igraju na pruzi, ne shvaćajući da nailazi vlak, a vi imate vremena spasiti samo jedno od
njih, koga biste prepustili stravičnoj smrti - štene ili mačića?
Lice kao da mi je bilo uškrobljeno, a usnice kao da ih je netko rastegnuo i objesio na
konopac za sušenje, prikvačivši ih za rubove: još jedan osmijeh u stilu Miss Nebraske.
Otvorio sam jedno od dva krila vrata i gurnuo kolica na trijem.
Svjež zrak s mirisom crnogorice ohladio mi je znoj na potiljku.
Mjesec još nije bio izišao. Pokrov od oblaka propuštao je samo točkice svjetlosti
zvijezda.
Nigdje u parku nisu se vidjela svjetla, a podbacila je i ulična rasvjeta. Posvuda oko
parka zdanja su bila mračna i tiha.
Visoki ariši uz pločnik skrivali su pogled na većinu grada. Svejedno, kroz granje sam
tamo na aveniji Alpine, pola bloka sjeverno od trga, vidio bljeskajuće žuto svjetlo kamiona
za popravak električnih instalacija.
Na ulici nije bilo prometa. Nije bilo ni pješaka na pločniku, barem koliko sam mogao
vidjeti kroz granje.
Punchinello i Lorrie izišli su za mnom na trijem.
 Ostavio je svjetiljku unutra. U slojevitim sjenama nisam mu mogao jasno vidjeti lice.
Što je vjerojatno bilo dobro, jer da jesam, vjerojatno bih svakom njegovom izrazu pripisao
ovo ili ono ludilo - a ne bih znao što učiniti da to spriječim.
Ali rado bih da sam jasnije vidio Lorrie. Činilo mi se da joj je osmijeh izblijedio. Baš kao
i moj.
Deset je stuba vodilo od ulaza u palaču do pločnika. Izgledale su strmo.
Rekoh: »Morat ću nositi jednu po jednu kutiju do kombija. Kolica bi zapela na
stubama.«
»Ne, neće«, uvjeravao me. »Zato smo kupili ova s velikim gumama. Skotrljat će se lako i
glatko.«
»Ali...«
»Manje od šest minuta«, upozori me on. »Ne daj da ti kolica iskliznu iz ruke pa da se
novac razaspe. To bi bilo... glupo.«
Njegove riječi bile su kao izazov nespretnjakoviću u meni - sad je bilo gotovo
zajamčeno da ću tresnuti na leđa i završiti pod gomilom od tri milijuna dolara.
Stao sam pred kolica i povukao ih na stube, puštajući neka ih sila teže vuče dolje, dok
ih ja tijelom sprječavam da ne skliznu prebrzo.
Za divno čudo, uspio sam izbjeći očekivanu katastrofu.
Punchinello i Lorrie sišli su za mnom.
Nisam znao bih li priželjkivao da naiđu pješaci ili da ne naiđe nitko. Njegova mentalna
ravnoteža bila je tako krhka da bi i najneviniji susret mogao biti povod za još jedno
ubojstvo.
Gdje je taj sef koji pada sa zgrade kad ga čovjek stvarno treba?
Odgurao sam kolica do stražnjeg dijela kombija.
Samo tri metra dalje stajao je moj dodge daytona shelby Z. Krasan auto... i tako ranjiv.
»Vrata su otključana«, reče on, slijedeći me do ruba pločnika. »Utovari kutije u kombi. I
požuri.«
Premda sam znao sve o učinku kvasca i kemijskom postupku zbog kojega jaja dignu
sufle, zanemario sam učenje o eksplozivima. Nisam znao što će se zapravo dogoditi kad
grune.
Otvorivši stražnja vrata kombija, zamišljao sam si kako na nas pada cijela prednja
fasada palače Snow i kako ostajemo zatrpani ispod tona i tona cigle i vapnenca.
Utovarujući kutije, zamišljao sam si i kako nas udarni val trga na komade, a udovi lete
na sve strane.
Šest kutija, osam kutija, deset kutija...
 U mislima sam se vidio kako sav razderan i natučen, zapaljene kose, slijep i krvlju
natopljena lica, bezglavo trčim ulicama sav u plamenu.
Hvala ti, bako Rowena.
Kad sam i posljednje kutije ubacio u kombi, Punchinello reče: »Neka vrata zasad
ostanu otvorena. Mi ćemo sjesti otraga s novcem. Ti ćeš voziti.«
A kad stignemo na odredište, ma gdje to bilo, bit će iza mene, u savršenom položaju da
mi puca u glavu ili u leđa. Znao sam da će to i učiniti.
Kako se ponašao, činilo se da ćemo morati naći drugog krsnog kuma malom Konradu.
»Drži«, reče.
Shvativši da mi namjerava dobaciti ključeve, viknuh: »Ne! Čekaj. Ako ih ne uhvatim,
mogu pasti u odvod kanalizacije, a onda smo gotovi.«
Između nas je ležala čelična rešetka, a razmak između šipki bio je oko tri centimetra.
Prekoračivši ju, osjetio sam blagi vonj ustajale vode ispod.
Ispružio je ruku s ključevima, a premda pištolj nije bio uperen u mene dok sam mu
prilazio, imao sam osjećaj da će me upucati kad posegnem za njima.
Taj moj osjećaj najvjerojatnije je iznikao iz nelagode koju sam osjećao u vezi s onim što
sam kanio učiniti. Kad sam lijevom rukom uzeo ključeve, desnom sam svom snagom
zamahnuo nisko i udario ga u prepone, duboko zarivši turpijicu i nedvojbeno pribivši
dijelove njegove muškosti u aranžman bez presedana.
U mraku nisam mogao vidjeti kako je problijedio, ali gotovo da sam mogao čuti kako
mu krv odlazi iz lica.
Iznenadivši samoga sebe nemilosrdnošću koju nikad prije nisam pokazao - niti mi je
trebala - u kuhinji, još sam dodatno zaokrenuo turpijicu.
Kao da sam se nejasno sjećao da je Jack učinio nešto slično divu na vrhu čarobne
stabljike graha, osim što je on za to upotrijebio vile.
Pustivši turpijicu, krenuh mu oteti pištolj.
Kad je turpijica ušla, ispustio je dah zajedno s visokim zvukom, napola skvičanjem,
napola pištanjem. Turpijica je ostala u njem, a dah izvan njega. Ispuštao je zvukove suhog
gušenja dok se borio za zrak.
Očekivao sam da će ispustiti pištolj ili da će mu stisak popustiti od šoka, ali grčevito ga
je stiskao.
Iskrivivši tijelo i pocupkujući u nimalo gracioznom plesu, pokušavajući se maknuti iz
dometa pištolja, Lorrie je slobodnom rukom udarila Punchinella u lice i nastavila ga
udarati, ispuštajući grlen zvuk pri svakom udarcu, pokazujući robotičku odlučnost figurice
koja maljem udara zvono u satu-kukavici.
 Borili smo se za pištolj, moje dvije ruke protiv njegove jedne. Vrh cijevi bljesnuo je,
metak se odbio od pločnika, a krhotine betona istetovirale su mi lice i odbijale se od nečeg
metalnog, možda od kombija, možda od mog dragog shelbyja Z.
Zamalo sam mu oteo oružje, ali uspio je opet povući okidač, a unatoč svemu što je moj
otac učinio za njegovog oca, nezahvalnik me upucao. Dvaput.
 21

Bol ne bi mogao biti jači sve i da mi je netko sjekirom raspolovio nogu.

U filmovima, junak dobije metak, ali nastavi dalje, za Boga, za domovinu, za ljubav
žene. Možda se malo lecne na metak, ali najčešće ga to samo dodatno razbijesni i potakne
na još veće junaštvo.
Kao što već rekoh, od ranog djetinjstva o sebi sam razmišljao kao o nekome tko bi, ako
se ukaže potreba, mogao biti spreman za junačka djela. Sad sam shvatio da mi nedostaje
barem jedan neophodni uvjet za to: stvarno visok prag tolerancije na bol.
Vrišteći, pao sam na pločnik između kombija i shelbyja Z. Glavom sam zatresao rešetku
kanalizacije, ili je možda rešetka zatresla moju glavu.
Bio sam prestravljen mogućnošću da mi zapuca u lice - sve dok nisam shvatio da je
pištolj u mojoj ruci.
Posežući rukom prema preponama, pokušavao si je iščupati turpijicu iz međunožja, ali
čim bi ju dotaknuo zaskvičao je gore nego svinja pri pogledu na mesarski nož. Agonija ga je
prisilila na koljena. A onda je klonuo do kraja, na bok, povukavši Lorrie za sobom.
Ležali smo tako i vrištali, Punchinello i ja, kao dvije tinejdžerice koje su netom
pronašle odrubljenu glavu u starom filmu s Jamie Lee Curtis.
Začuo sam kako Lorrie viče moje ime i nešto o vremenu.
Ne uspijevajući se usredotočiti od bola, nedvojbeno pomalo bunovan, pokušavao sam
zamisliti što bi mi mogla govoriti:
Vrijeme ne čeka nikoga. Vrijeme i rijeke, kako brzo teku. Vrijeme liječi sve.
Čak i u mom stanju, sinulo mi je da u takvom trenutku sigurno ne bi gubila vrijeme na
filozofiranje. Kad sam prepoznao prizvuk hitnosti u njezinu glasu, shvatio sam i bit onoga
što mi je zacijelo dovikivala: Vrijeme ističe! Bombe!
Bol u nozi tako je žario da sam se iznenadio kad sam vidio da mi iz rane ne suklja
plamen. Osjećao sam i neko bockanje u mesu, možda smrskane kosti. Nisam mogao ni
pomaknuti nogu.
Kako je neobično istodobno biti užasnut i toliko iscrpljen da ti se oči sklapaju. U
agoniji, ali spreman zadrijemati. Pločnik mi se odjednom činio nekako mekanim. Krevet s
blagim mirisom katrana.
Naravno, taj primamljivi drijemež bio je smrtni san, kojega sam prepoznao i odupro
mu se.
Ni ne pokušavajući ustati, vukući beskorisnu nogu za sobom kao Sizif svoj kamen,
puzao sam prema Lorrie.
 Ležeći na boku, s jednom rukom iza leđa, Punchinello je još uvijek bio zakvačen za
Lorrie. Slobodnom je rukom uspio iščupati turpijicu iz međunožja, a onda je povratio po
sebi.
Bio sam zahvalan za taj dokaz da mu je ipak gore nego meni.
Tijekom proteklih nekoliko sati, prvi put u dvadeset godina počeo sam vjerovati u
postojanje Zla. Iznenada ne samo da sam vjerovao u zlo kao nužnu protutežu dobru u
knjigama i filmovima - u zlikovce i čudovišta - ili u zlo kao posljedicu roditeljskog
odbacivanja ili zanemarivanja ili društvene nepravde, nego u Zlo kao živu prisutnost u
svijetu.
Prisutnost koja neumorno zavodi i vabi, ali ne može ostvariti vezu sve dok ju ne
pozovemo da to učini.
Punchinella je možda odgajao zao čovjek, možda ga je poučavao jeziku zla, ali na kraju
je izbor kako će živjeti bio samo njegov.
Moje zadovoljstvo pri pogledu na njegovu patnju možda je bilo neprimjereno,
pokvareno, ali ne vjerujem da je samo po sebi bilo zlo. U tom sam trenutku - a i sad - imao
osjećaj da je u pitanju pravedno zadovoljstvo izazvano dokazom da zlo ima cijenu koju
plate svi oni koji ga prigrle, a da otpor zlu, ma kako se skupim činio, na kraju ipak stoji
manje.
Nevjerojatno kako malo rigotine može nadahnuti veliko filozofiranje.
Ali bljuvotina jednoga čovjeka, premda može potaknuti na pokajanje, ipak ne može
zaustaviti tiktakanje detonatora. Preostala nam je još minuta ili dvije dok se zdanja
Corneliusa Rutheforda Snowa ne uruše kao Ozimandijasovo carstvo.
»Daj ga«, reče Lorrie.
»Što?«
»Pištolj.«
Nisam ni shvaćao da još uvijek držim pištolj.
»Zašto?«, upitah.
»Ne znam u kojem mu je džepu ključ.«
Nismo imali vremena pretražiti mu sve džepove. S obzirom na bljuvotinu, nisam ni
imao pretjerane želje.
Nikako nisam uspijevao shvatiti kakve veze pištolj ima s ključem od lisica. Bojao sam
se da će se ozlijediti pa sam odlučio da joj ga neću dati.
A onda shvatih da mi ga je već uzela iz ruke.
»Već si mi ga uzela«, rekoh, a glas mi je zvučao kao da mi se jezik petlja.
»Bolje okreni glavu«, upozori me ona, »moglo bi biti šrapnela.«
»Mislim da volim šrapnel«, odgovorih, ne mogavši se sjetiti što ta riječ znači.
 Petljala je s pištoljem, škiljeći u mraku.
»Mislim da me više ne boli kao prije«, rekoh joj. »Sad mi je samo hladno.«
»To nije dobro«, reče ona zabrinuto.
»Već mi je i prije bilo hladno«, uvjeravao sam ju.
Punchinello zastenje, strese se i počne opet povraćati.
»Jesmo li pili?«, pitao sam se naglas.
»Okreni lice«, ponovi Lorrie, toga puta oštro.
»Nemoj tako razgovarati sa mnom. Volim te.«
»Je, znaš kako je, uvijek povrijedimo one koje volimo«, reče ona, zgrabi šaku moje kose
i okrene mi lice dalje od lisica.
»To je tužno«, rekoh, misleći na to što je rekla, a onda shvatih da ležim na pločniku i da
sam zacijelo pao. »Nespretnjaković.«
Začuo se pucanj, a tek sam kasnije shvatio da je prislonila cijev pištolja na lanac
između lisica i tim se jednim pucnjem oslobodila od Punchinella.
»Diži se«, vukla me. »Hajde, hajde.«
»Ležat ću ovdje dok se ne otrijeznim.«
»Ležat ćeš dok ne umreš.«
»Ne, to je predugo.«
Psovala me, vikala na mene, zapovijedala mi, gurala, vukla i potezala, i odjednom sam
bio u vertikali, naslanjajući se na nju, krećući se između kombija i mog shelbyja Z dalje od
palače.
»Kako noga?«
»Koja noga?«
»Mislila sam na bol.«
»Misli na ljepše stvari...«
»Isuse, baš si mrga«, reče ona.
»Samo sam malo krupan, to je sve.«
»Dobro je, sve je u redu. Nasloni se na mene. Idemo.«
Glasom sporim kao gusti med, upitah: »Idemo li u park?«
»Da.«
»Na piknik?«
»Točno. I već kasnimo. Zato požuri.«
 Zaškiljio sam preko Lorrie prema zvuku motora koji nam se približavao. Okupala su
nas svjetla. Rotirajući plavi i žuti snop na krovu značio je da to može biti samo policija ili
međugalaktička letjelica.
Auto se zaustavio nekih pet metara od nas, vrata su se otvorila, a iz njega su izišla
dvojica policajaca. Jedan od njih upita: »Što se ovdje događa?«
»Ovaj čovjek je nastrijeljen«, reče im Lorrie. Pitao sam se o kom to govori. Prije no što
sam ju stigao upitati, ona reče: »Trebamo hitnu pomoć.«
Policajci su oprezno prilazili. »Gdje je počinitelj koji je pucao u njega?«
»Tamo na pločniku. Ozlijeđen je i više nema pištolj.« Kad su policajci krenuli prema
Punchinellu, Lorrie poviče: »Ne! Ne idite blizu. Zgrada će eksplodirati.«
U mom stanju to mi je njezino upozorenje bilo jako zbunjujuće, a činilo se da ni
policajcima nema previše smisla. Požurili su prema Punchinellu koji je ležao napola
osvijetljen prednjim svjetlima policijskog auta.
Odlučnošću jednotračnog uma, Lorrie me nastavila vući prema parku.
»Prehladno je za piknik«, rekoh. »Prehladno.«
»Zapalit ćemo vatru. Samo hodaj.«
Zubi su mi zacvokotali, a riječi izišle kao drhtaji: »H-h-hoće li biti k-k-rumpir-salate?«
»Hoće. Hrpa krumpir-salate.«
»K-k-kremaste?«
»Aha, samo hodaj.«
»Mrzim k-k-kremastu.«
»Imamo obje vrste.«
Još jedan rub pločnika skoro me porazio. Asfalt mi je izgledao tako mekano i
primamljivo.
»Preh-h-hladno je za p-p-piknik«, rekoh, »i prem-m-mrač-no.«
Trenutak kasnije bilo je i prebučno.
 22

Četiri gotovo istodobne eksplozije - palača, banka, sudnica, knjižnica - istjerale su mi

zbunjenost iz uma. Na trenutak sam bio sposoban razmišljati možda i previše jasno.
Dok se tlo treslo, a zimzelena se stabla u parku njihala i otresala mrtve iglice, kad je
prvobitnu eksploziju zamijenila buka rušenja kamenih zdanja koja je zvučala kao da se
poludjeli bogovi kuglaju, ja sam se sjetio da sam bio dvaput nastrijeljen i da mi se nijedan
od ta dva puta to nije svidjelo.
Bol se nije vratila sa sjećanjem, a misli su mi sad bile dovoljno bistre da sam znao da je
to što uopće ne osjećam nogu mnogo gore od žareće agonije na početku. Potpuno odsustvo
osjećaja ukazivalo je na to da je noga nepopravljivo oštećena, da je već mrtva, kao
amputirana, gotova.
Iscrpljen, zateturao sam kad se tlo zatreslo. Lorrie mi je pomogla da se spustim na
travu, gdje sam se naslonio na deblo platane dok su posljednje eksplozije odjekivale
gradskim trgom.
S prisjećanjem na ranjavanje došle su i sabrane noćne more triju ubojstava koja je
Punchinello bio počinio preda mnom. Ti su krvavi prizori u sjećanju bili življi nego u
vrijeme kad su se odvijali, možda zato što sam tada bio toliko zabrinut za Lorrien i vlastiti
život da se iz straha da me užas ne paralizira nisam usudio svjesno razmotriti sve grozne
pojedinosti.
Osjećajući mučninu, pokušavao sam potisnuti sjećanja, ali i dalje su me mučila. Nikad
se u životu nisam bojao vlastitih misli, ali sad je moj unutrašnji krajolik bio umrljan krvlju i
zamračen zlokobnom pomrčinom.
Kad sam poželio utješni povratak omaglice kojoj sam prije zamalo podlegao, stigla je
istog trenutka u velikom sivom valu - zamračivši svjetla policijskog automobila parkiranog
na ulici, a zatim nadirući kroz krošnje i između stabala kao silovita magla tjerana vjetrom,
što je bilo prilično čudno, budući da nije bilo vjetra.
Prašina.
Uskovitlana masa nije bila ni magla ni mentalna izmaglica, nego gusti oblak sitne
prašine koja se podigla nakon što se impozantna palača Corneliusa Snowa pretvorila u
ruševine.
Smrvljeni vapnenac, cigleni prah, zdrobljena žbuka; prašina se valjala preko nas u
tisuću mirisa i okusa.
Premda blijed u dolasku, oblak je sa sobom donio mrak kojim nas je zavio u noć još
crnju od one bez svjetala. Odmaknuo sam se od platane i zakotrljao na bok, sklopivši oči i
navukavši košulju preko usta i nosa da se zaštitim od gušeće prašine.
 Krenuo sam rukom dotaknuti utrnulu lijevu nogu, da se uvjerim daje još uvijek tu.
Ruka mi je ostala ljepljiva od tople krvi.
Isprva sam mislio da se Lorrie spustila na travu pokraj mene i da je pokrila lice pred
zagušljivim pokrovom prašine, ali onda sam joj začuo glas iznad sebe i znao sam da je
ostala na nogama. Dozivala je hitnu, kašljući, pištavo dišući, neumorno zovući upomoć,
upomoć, jedan je čovjek nastrijeljen.
Htio sam posegnuti za njom, povući ju dolje, ali nisam imao snage podići ruku. Obuzela
me zastrašujuća malaksalost.
Utješna mentalna izmaglica koju sam malo prije bio priželjkivao, vratila se. Zabrinut za
Lorrie, sad više nisam želio taj vid bijega, ali nisam se uspijevao oduprijeti.
Moje misli plele su nepovezanu naraciju od skrivenih vrata, tunela osvijetljenih
svijećama, mrtvih lica, pucnjeva, krotitelja zmija, tornada, klaunova... Nedugo zatim sigurno
sam već izgubio svijest i počeo sanjati, jer postao sam hodač po žici, a u ruci sam držao
dugačku motku za održavanje ravnoteže, oprezno i polako napredujući prema platformi na
kojoj je čekala Lorrie.
Kad sam pogledao preko ramena da vidim koliki sam put već prešao, shvatio sam da
mi je za petama Punchinello Beezo. I on je održavao ravnotežu pomoću motke, ali njegova
je na oba kraja imala opako oštar šiljak. Smiješio se samopouzdano, krećući se brže od
mene. Reče: »Mogao sam biti zvijezda, Jimmy. Mogao sam biti zvijezda.«
Povremeno bih isplivao iz snova i tajnih prolaza moje duše pa bih shvatio da se
krećem. Da me nose. A zatim da ležim na nosilima u jurećim kolima hitne pomoći.
Kad nisam uspio u pokušaju da otvorim oči, rekao sam si da su jednostavno slijepljene
suzama i prašinom. Znao sam da je to laž, ali svejedno sam u njoj nalazio utjehu.
U nekom trenutku netko je rekao: »Ovoj nozi nema spasa.«
Nisam znao je li ta osoba dio mog sna ili je stvarni liječnik, ali odgovorio sam glasom
koji bi, da sam bio žabac, zvučao kao moj: »Trebaju mi obje noge. Ja sam lovac oluja.«
Nakon toga sam potonuo bezbroj sežanja u ponor gdje su snovi bili prestvarni da bi
bili snovi, gdje su tajanstvene nemani stražarile nada mnom, ali uvijek na rubu vidnog
polja, i gdje je zrak mirisao na flambirane pitice od trešanja.
 23

Šest tjedana poslije, Lorrie Lynn Hicks došla je na večeru. Izgledala je ljepše od pommes a la
Sevillane. Nikad prije za vrijeme obroka nisam proveo tako malo vremena diveći se hrani na
tanjuru.
Svijeće u rubinski crvenim kristalnim vazama bacale su meke, drhtave geometrijske
oblike na zidove presvučene svilenim tapetama i svjetlucave jantarne krugove na
spuštenom stropu od mahagonija.
Ali ona je nadblistala svijeće.
Tijekom predjela - pečene rakovice sa sezamom - moj otac reče: »Nikad prije nisam
poznavao osobu čija je majka krotiteljica zmija.«
»Mnoge se žene time bave, jer zvuči zabavno«, reče Lorrie, »ali mnogo je teže no što
zvuči. Na kraju odustanu.«
»Ali sigurno je zaista zabavno«, reče moja majka.
»O, da! Zmije su super. Ne laju, ne grebu namještaj, a uz njih nikad nećete imati
probleme s glodavcima.«
»A i ne mora ih se voditi u šetnju«, doda mama.
»Pa, možete ako želite, ali susjedi se izbezume. Maddy, ova rakovica je izvrsna.«
»Kako se može živjeti od kroćenja zmija?«, pitao se tata.
»Mama ima tri glavna izvora prihoda - osigurava razne zmije za filmove i TV serije.
Jedno vrijeme nije bilo glazbenog spota bez zmija.«
Moja majka bila je očarana: »Znači, iznajmljuje zmije?«
»Po satu, po danu, tjedno?«, upita tata.
»Obično na jedan dan. Ni film koji vrvi zmijama ne treba ih dulje od četiri-pet dana.«
»Nema filma u današnje vrijeme koji ne bi bio bolji kad bi ubacili živahno klupko zmija«,
izjavi baka Rowena. »Pogotovo onaj posljednji film s Dustinom Hoffmanom.«
»Ljudi koji iznajmljuju zmije na sat«, reče Lorrie sumorno, »najčešće nisu baš na
dobrom glasu.«
To me zaintrigiralo. »Nikad nisam čuo za neku sumnjivu agenciju za iznajmljivanje
zmija.«
»O, ima ih, i te kako.« Lorrie iskrivi lice. »Vrlo kičasta mjesta. Iznajmljuju zmije na sat i
ne postavljaju previše pitanja.«
Tata, mama i ja razmijenili smo zbunjene poglede, ali Weena je odmah shvatila o čem
se radi. »U erotske svrhe.«
 Tata reče: »Fuj«, mama doda: »Jezivo«, a ja: »Bako, katkad te se bojim.«
Lorrie je htjela nešto razjasniti: »Moja majka nikada ne iznajmljuje zmije pojedincima.«
»Kad sam bila mala«, reče Weena, »mog susjeda, malog Neda Yarnela, ugrizla je
zvečarka.«
»Divlja ili unajmljena?«, upita tata.
»Divlja. Mali Ned nije umro, ali dobio je gangrenu. Morali su amputirati - prvo palac i
prst, a zatim cijelu šaku do zapešća.«
»Jimmy, dušo«, reče mama, »tako sam sretna što ti nisu morali odrezati nogu.«
»I ja.«
Tata podigne čašu. »Nazdravimo tomu što naš Jimmy nije ostao bez noge.«
Nakon zdravice, Weena reče: »Mali Ned odrastao je u prvog jednošakog prvaka u
streličarstvu koji se ikad natjecao na Olimpijadi.«
Začuđena, Lorrie reče: »Nije moguće.«
»Draga moja«, reče Weena, »ako misliš da je bilo mnogo jednošakih olimpijskih prvaka
u streličarstvu, očito ne znaš puno o tom športu.«
»Naravno, nije osvojio zlato«, pojasni tata.
»Nego srebro«, prizna baka. »Ali da je imao oba oka, osvojio bi zlato.«
Odloživši vilicu da naglasi svoje zaprepaštenje, Lorrie upita: »Bio je kiklop?«
»Ne«, reče majka, »imao je dva oka, ali na jedno nije vidio.«
»Ali zar za streličarstvo nisu potrebna oba oka - da bi čovjek mogao percipirati
dubinu?«, zapita se Lorrie.
Ponosna na svog prijatelja iz djetinjstva, Weena reče: »Mali Ned je imao nešto bolje od
percepcije dubine. Imao je muda. Ništa nije moglo zaustaviti maloga Neda.«
Opet podigavši vilicu i napiknuvši i posljednji komadić rakovice s tanjura, Lorrie reče:
»Ne bi začudilo da je mali Ned uza sve to još bio patuljak.«
»Kako neobična, ali nekako očaravajuća zamisao«, reče majka.
»Samo neobična, ako se mene pita«, nije se složila baka. »Mali Ned je već s jedanaest
godina bio visok metar i devedeset, a narastao je do dva metra. Mrga, kao naš Jimmy.«
Što god baka mislila, ipak sam prilično niži od malog Neda. Vjerojatno i znatno lakši -
osim ako se ne računa težina šaka, jer tu sam u priličnoj prednosti u odnosu na njega.
A kad bismo usporedili moje noge, lijeva bi mi bila malo teža od desne - otprilike za
težinu dviju čeličnih pločica i brojnih vijaka koji mi sad drže bedrenu kost te još jedne
čelične pločice u potkoljenici. Bih su potrebni i brojni zahvati na krvnim žilama, ali to nije
dodalo ni grama.
 Za tom večerom, početkom studenoga 1994., više nisam imao drenove u ranama, što je
poboljšalo moj miris, ali još uvijek sam nosio plastičnu udlagu. Sjedio sam na kraju stola, s
ravno ispruženom ukočenom nogom, kao da se nadam da će se baka spotaknuti o nju.
Weena je dovršila rakovicu, coknula usnama na onaj ležeran način koji smatra bogom
danim pravom za nekoga njezine dobi, a zatim reče: »Rekla si da tvoja majka ima tri
osnovna izvora prihoda.«
Lorrie potapka ubrusom svoje predivno pune usne. »Također muze zmije.«
Zgrožen, moj otac upita: »Kakav bi vražji dućan prodavao takvo što?« »Jedno vrijeme
je s nama živio slatki mali sljepić«, reče mama Lorrie. »Zvao se Earl, ali uvijek sam mislila
da bi mu više pristajalo ime Bernard.«
»Meni je izgledao više kao Ralph«, usprotivi se baka Weena.
»Earl je bio muško«, reče mama, »ili smo barem uvijek tako mislili. Daje bio žensko,
jesmo li ga trebali musti? Na kraju krajeva, ako ne pomuzeš kravu, to može dovesti do
teških komplikacija.«
Večer je krasno počela. Jedva da sam išta trebao reći.
Pogledao sam tatu, a on mi se nasmiješio. Vidjelo se da se dobro zabavlja.
»Sljepići zapravo nemaju mlijeka«, reče Lorrie. »A ni zvečarke. Moja mama iz njih muze
otrov, a ne mlijeko. Primi ih iza glave i masira žlijezde u kojima se nalazi otrov. Otrov štrca
kroz zube - koji su kod otrovnica šuplji - pa se cijedi u posudu za prikupljanje.«
Budući da blagovaonicu smatra hramom, tata rijetko stavlja lakat na stol. Ali sad ga je
stavio, oslonivši bradu na ruku, kao da se sprema za dugo slušanje. »Znači, tvoja majka ima
farmu zmija.«
»Farma je malo prevelika riječ za to, Rudy. Prije bih to nazvala vrtom u kojem se uzgaja
samo jedna vrsta usjeva.«
Baka se zadovoljno podrignula, a zatim reče: »Komu prodaje taj otrov - ubojicama? Ili
onim pigmejima s puhaljkama?«
»Farmaceutske tvrtke trebaju zmijski otrov da bi proizvele protuotrov. A rabi se za još
neke stvari u medicini.«
»Spomenula si i treći izvor prihoda«, podsjeti ju moj otac.
»Mama je jako zabavna«, reče Lorrie s ljubavlju. »Nastupa po zabavama - ima
fantastičnu točku sa zmijama.«
»Tko bi unajmio takvu vrstu zabave?«, pitao se tata naglas.
»A tko ne bi?«, reče mama, vjerojatno već imajući na umu proslavu njihove godišnjice i
Weenin rođendan.
»Točno tako«, reče Lorrie. »Nastupa na raznim poslovnim proslavama, na primjer: na
oproštajnim zabavama kad netko odlazi u mirovinu, zatim na božićnim tulumima, bar
micvama, u knjižnicama, svugdje.«
 Mama i tata odnijeli su tanjure od predjela i poslužili gustu juhu od piletine i kukuruza,
s hrskavim čipsom od sira cheddara.
»Obožavam kukuruz«, reče baka, »ali nadima me i dobijem vjetrove. Nekoć me to
brinulo, ali više ne razbijam glavu oko takvih stvari. Zlatne godine su zakon.«
Nazdravljajući, ne vinom nego prvom žlicom juhe, tata reče: »Nadajmo se da se seronja
neće izvući na suđenju. Nadajmo se da će ga spržiti na stolici.«
Seronja je, naravno, bio Punchinello Beezo. Sljedećeg jutra trebali su donijeti odluku je
li mentalno priseban i može li mu se suditi.
Ubio je Lionela Davisa, Honkera, Crinklesa i Byrona Metcalfa, dugogodišnjeg vođu
gradskog društva za očuvanje povijesnih tekovina, koga je prije toga i mučio ne bi li od
njega izvukao podatke o pristupu u tunele ispod trga.
Uz to, u eksploziji je poginulo još dvoje čistača u sudnici i jedan beskućnik koji je bio
prekopavao po kontejneru za smeće iza knjižnice. Preminula je i Martha Faye Jeeter,
postarija udovica koja je živjela u stanu u zgradi do sudnice.
Osmero mrtvih nije mali broj, ali s obzirom na razornost eksplozije, bilo je za očekivati
i više žrtava. Mnogi su životi pošteđeni činjenicom da su se eksplozije dogodile dva kata
ispod zemlje i da se jedan dio udarnog vala proširio kroz tunele. Knjižnica, palača i banka
implodirale su, urušivši se u podrume i potpodrume, kao da je rušenje izvodio stručnjak.
I sudnica se većim dijelom urušila, ali toranj sa zvonom pao je na susjednu zgradu,
iznenada prekinuvši miran život udovice Jeeter.
I njezine su dvije mačke bile zgnječene. Neke stanovnike Snow Villagea kao da je to
razljutilo više nego gubitci ljudskih života i arhitekture.
Punchinello je izrazio žaljenje što nisu poginule na stotine ljudi. Policiji je rekao da bi,
kad bi imao priliku ponovno to napraviti, dodao još i napalm, tako da vatrena stihija uništi
još mnogo četvrti.
Dijelovi ulice i parka utonuli su u tajne tunele Corneliusa Snowa. I moj je krasni crni
sportski dvosjed sa žutim prugama nestao u jednom od klizišta.
Sjećate li se kad sam rekao da još nisam upoznao ženu koju bih mogao voljeti onoliko
koliko sam volio taj Dodge Daytona Shelby Z star sedam godina? Čudno, ali nisam ga
oplakivao ni na trenutak.
Premda bi Lorrie izgledala izvrsno u Shelbyju Z, izgledala bi još bolje u Pontiac Trans
Amu iz 1986., ne crnom nego možda crvenom ili srebrnom, u nekoj boji koja bi se slagala s
njezinom prštavom osobnošću. Ili možda u kabrioletu Chevy Camaro IROC-Z iz 1988.
No, imao sam problem koji bi shvatio svaki mladi pekar na pekarsko-slastičarskoj
plaći. Ima na svijetu muškaraca koji bi joj već nakon prvog pogleda kupili po jedan Rolls-
Royce za svaki dan u tjednu. A ne izgledaju baš svi kao zli patuljci.
»Ne misliš valjda da će seronju strpati u neku ludnicu i da će se tako izvući?«, upita
tata.
 »Ni on sam to ne želi«, rekoh. »Ponavlja da je znao točno što radi, da je sve to učinio iz
osvete.«
»Lud je na svoj način«, reče Lorrie, »ali zna razliku između dobra i zla jednako kao i ja.
Maddy, Rudy, ova juha je fantastična, pa makar izazvala vjetrove.«
Baka Rowena imala je prigodnu priču: »Hector Sanchez, koji je živio tamo blizu Bright
Fallsa, ubio se prdecom.«
Racionalist u mom ocu pobunio se na bakinu tvrdnju. »Weena, to jednostavno nije
moguće.«
»Hector je radio u proizvodnji ulja za kosu«, prisjećala se baka. »Imao je prekrasnu
kosu, ali ne previše zdravog razuma. Bilo je to prije 56 godina, tamo negdje ’38., prije rata.«
»Ma čak ni tad to nije bilo moguće«, izjavi tata.
»Ti se u to vrijeme još nisi ni rodio, a bome ni Maddy, pa mi nemoj soliti pamet što je
bilo moguće, a što nije. Vidjela sam to vlastitim očima.«
»Nikad prije to nisi spomenula«, reče tata, uvjeren da se radi o izmišljotini, ali ne želeći
izreći optužbu. »Jimmy, je li to ikad prije spomenula?«
»Nije«, potvrdio sam. »Sjećam se da nam je baka pričala o Harryju Ramirezu koji se
skuhao nasmrt, ali ne i o tom Hectoru Sanchezu.«
»Maddy, sjećaš li se ti da si to ikad prije čula?«
»Ne, dušo«, prizna mama, »ali što to dokazuje? Sigurna sam da je to mama dosad
jednostavno smetnula s uma.«
»Ne možeš smetnuti s uma da si vidjela kako se netko ubio prdecom.« Okrenuvši se
prema Lorrie, tata doda: »Žao mi je, draga moja. Naši razgovori za večerom obično nisu
ovako jadni.«
»Ne znate što je jadno sve dok ne iskusite kako je to jesti raviole iz konzerve i slušati
priče o zmijskim čirevima i smradu tornada koji je usisao sadržaj pogona za obradu
kanalizacijskog otpada.«
Baka nestrpljivo ubaci: »Nikad nisam smetnula s uma Hectora Sancheza. Nego je ovo
prvi razgovor tijekom kojega se ta tema prirodno pojavila.«
»Cime se točno Hector bavio u proizvodnji ulja za kosu?«, upita mama. »Ako se prije 56
godina raznio prdecom«, reče tata, »koga briga čime se točno bavio u proizvodnji ulja za
kosu?«
»Sigurna sam da je njegovu obitelj bilo briga«, reče Weena. »Jer ih je prehranjivao. No,
kako bilo da bilo, nije se raznio prdecom. To nije moguće.«
»Ciča miča, gotova priča«, reče tata pobjednički.
»Baš sam navršila dvadeset i jednu pa me moj muž Sam prvi put izveo u gostionicu.
Sjedili smo u jednom odjeljku. Hector je sjedio na barskom stolcu za šankom. Naručila sam
koktel Ružičasta vjeverica. Voliš li Ružičaste vjeverice, Lorrie?«
 Lorrie je rekla da voli, a tata ubaci: »Totalno me izluđuješ s tim - sad u glavi stalno
vidim ružičaste vjeverice kako skakuću po stropu.«
»Hector je pio pivo s kriškama limete, sjedeći samo jedan stolac dalje od jednog dizača
utega. Imao je bicepse veličine šunke, a na nadlaktici prekrasnu tetovažu buldoga
razjapljenih čeljusti.«
»Hector ili dizač utega?«, upita mama.
»Hector nije imao tetovaže, barem ne na vidljivom mjestu. Ali imao je kućnog ljubimca
majmuna imenom Pancho.«
Majka upita: »Je li i Pancho pio pivo?«
»Majmun nije bio tamo.«
»A gdje je bio?«
»Doma s obitelji. Nije bio od onih majmuna koji vole visiti po birtijama. Pancho je bio
više obiteljski tip.«
Mama je potapšala tatu po ramenu. »Takve majmune volim.«
»Dakle, Hector je sjedio za šankom, a onda je glasno prdnuo. ..«
»Napokon!«, reče tata.
»... a dizač utega se silno uvrijedio zbog smrada. Hector mu je rekao neka otprdi,
premda ne baš tim riječima.«
»Koliki je bio taj Hector?«, upita Lorrie.
»Oko metar šezdeset pet i šezdesetak kila.«
»Onda bi mu dobro došao majmun za pojačanje«, reče Lorrie.
»I tako ga je dizač utega dvaput zveknuo šakom, a onda ga je zgrabio za kosu i tresnuo
mu glavom triput o šank. Hector se skljokao sa stolca, mrtav, a dizač utega si je naručio još
jedan mali viski i pivo te još dva svježa jaja za dodatne bjelančevine.«
Otac se sav ozario od sreće što je imao pravo. »Znači da sam dobro rekao. Nije ga ubio
prdac, nego pijani dizač utega!«
»Da nije prdnuo, tip ga ne bi ubio«, ustrajala je baka.
Dovršivši juhu, Lorrie reče: »A kako se Harry Ramirez nasmrt skuhao?«
Uslijedilo je glavno jelo - pečeno pile nadjeveno kestenima i kobasicama, s palentom i
graškom u mahunama, a nakon toga salata od celerova korijena.
Kad je nešto iza ponoći tata dogurao kolica sa slasticama, Lorrie se nije mogla odlučiti
između košarice s mandarinama i kriške biskvitne torte pa je uzela oboje. Kušala je coeur a
la creme, budino di ricotta i Mont Blanc aux marrons, a zatim je s trorazinskog pladnja s
keksima izabrala četiri.
Springerle keks jela je s najdubljom usredotočenošću, sve dok nije shvatila da su svi za
stolom utihnuli. Kad je podigla pogled, svi smo ju gledali smiješeći se.
 »Predivno«, reče.
Nasmiješili smo se.
»Što?«, upita ona.
»Ništa, draga«, reče mama. »Samo nam se čini kao da si oduvijek ovdje s nama.«
Lorrie je otišla u jedan ujutro, što je bilo rano za obitelj Tock, ali kasno za nju. U devet
ujutro trebala je poučavati plesu dvoje ljutitih Mađara.
Ljutiti su Mađari priča za sebe. Njih ću sačuvati za drugu knjigu, ako poživim toliko da
ju stignem napisati.
Dok sam uz pomoć hodalice stajao na pragu, Lorrie me poljubila. Bio bi to savršen
završetak večeri... da me nije poljubila u obraz i da cijela moja obitelj nije stajala samo pola
metra dalje, gledajući i smiješeći se i - u slučaju jednoga od njih - uživajući u previše
cmakanja.
Zatim je poljubila baku, mamu i tatu, pa se više nisam osjećao tako posebnim.
Vratila se do mene, poljubila me još jednom u obraz, pa sam se ipak osjećao malo bolje.
Kad je izišla iz kuće i nestala u noći, kao da je i većina kisika otišla s njom. Bez nje, bilo
je pomalo bolno disati.
Tata je kasnio na posao da bi mogao ispratiti Lorrie.
Prije odlaska, rekao je: »Sine, nijedan pekar koji drži do sebe ne bi pustio da mu
pobjegne takva cura.«
Dok su mama i baka raspremale stol i punile obje perilice za posuđe, ja sam se smjestio
u naslonjač u dnevnoj sobi i naslonio glavu na tabletić s uzorkom pauka. Ugodno punog
želuca i noge podignute na stolčić, osjećao sam se dobro.
Pokušao sam čitati neki krimić, jedan iz niza o privatnom istražitelju koji boluje od
neurofibromatoze, bolesti koja je proslavila Čovjeka Slona. Njegova su ga istraživanja vodila
s jednog kraja San Francisca na drugi, a uvijek je nosio plašt s kapuljačom koja mu je
skrivala deformirano lice. Nisam se uspijevao uživiti u priču.
Kad su završile s raspremanjem poslije večere, baka se vratila na kauč svom vezenju.
Bila je započela vesti jastučić sa stonogama.
Mama je sjela za štafelaj u svoju nišu i nastavila raditi na portretu kujice koju je vlasnik
želio naslikanu u kaubojskom šeširu i s kariranim šalom oko vrata.
S obzirom na moj život i na večeru koju smo netom bili pojeli, misli su mi prirodno
skrenule na ekscentričnost. Dok pišem o klanu Tockovih, njegovi članovi doimaju se
neobičnima i osebujnima. Što i jesu. Što je jedan od razloga zašto ih volim.
Svaka je obitelj ekscentrična na svoj način, kao i svaki čovjek. Kao i Tockovi, i svi drugi
imaju svoje tikove.
 Ekscentričan znači drukčiji od običnoga, ili drukčiji od onoga što se smatra normalnim.
Kao civilizacija u cjelini, sporazumno se složimo oko toga što je normalno, ali to
»normalno« je široko kao rijeka, a ne usko kao žica razapeta u cirkuskom šatoru.
Svejedno, nitko od nas ne živi savršeno normalnim životom baš u svakom pogledu. Na
kraju krajeva, ipak smo ljudska bića, a svatko od nas jedinstven onoliko koliko se i bilo koje
biće razlikuje od drugih pripadnika svoje vrste.
Imamo nagone, ali ne vladaju nama. Osjećamo kako nas vuče bezumno krdo, osjećamo
privlačnost čopora, ali odupiremo se ekstremnim učincima tog utjecaja - a kad ne uspijemo,
cijelo društvo povučemo za sobom dolje u krvave ruševine neuspjelih utopija kakve su
predvodili Hitler ili Lenjin ili Mao Ce Tung. A ruševine nas podsjete da nam je bog dao
individualizam i da predaja znači odlazak niz mračnu cestu.
Kad ne uspijemo prepoznati ekscentričnosti u sebi i zabaviti se na njihov račun,
postajemo čudovišta koja previše drže do sebe. Svaka je obitelj, na svoj način, jednako
ekscentrična kao moja. Jamčim vam. Otvoriti oči pred tom istinom znači otvoriti srce
čovječanstvu.
Čitajte Dickensa, on je to znao.
Članovi moje obitelji ne žele biti nitko drugi osim onoga tko jesu. Neće raditi uredničke
zahvate na sebi da bi se dopali drugima.
Nalaze smisao i značenje u svojoj tihoj vjeri, jedno u drugome i u malim čudima
svakodnevnog života. Ne trebaju ideologije ili filozofije da bi se definirali. Definira ih život
koji žive punim osjetilima, s nadom i sa smijehom kao sastavnim dijelovima svakoga dana.
Gotovo od trenutka kad sam ju upoznao u knjižnici, znao sam da Lorrie Lynn Hicks zna
sve što je Dickens znao, bez obzira je li ga čitala ili nije. Njezina je ljepota ležala manje u
fizičkom izgledu nego u činjenici da nije bila frojdovski automat i da si nikad ne bi dopustila
da ju se tako definira; nije bila ničija žrtva, ničija budala. Nije nalazila motivaciju u tom što
su joj drugi činili, niti u uvjerenosti u vlastitu moralnu nadmoć, nego u mogućnostima koje
život pruža.
Odložio sam roman o detektivu nalik Čovjeku Slonu pa sam se pridigao iz naslonjača i
oslonio na hodalicu. Kotačići su jedva čujno škripah.
Ušavši u kuhinju, zatvorio sam vrata za sobom i prišao zidnom telefonu.
Neko sam vrijeme samo stajao, otirući znojne dlanove o košulju. Drhteći. Ta nervoza
bila je manje akutna, ali dublja od ičega što sam osjetio pred uperenim Punchinellovim
pištoljem.
To je bilo drhtanje planinara koji se želi uspeti na najviši svjetski vrh u rekordnom
roku, koji zna da će u određenom kratkom razdoblju u životu imati vještinu i fizičku
sposobnost potrebnu za ostvarenje toga sna, ali koji se boji da će ga birokracija ili oluja ili
sudbina ometati u tom sve dok to optimalno razdoblje ne prođe. A tko će onda on biti, tko
će postati?
Tijekom šest tjedana, koliko je prošlo od noći klaunova, mnogo smo puta razgovarali
telefonom. Njezin sam broj već znao napamet.
 Utipkao sam tri brojke pa spustio slušalicu.
Usta su mi se osušila. Odškripao sam do kuhinjskog ormarića, izvadio si čašu i natočio
si filtriranu hladnu vodu iz posebne slavine.
Dva decilitra teži, ali još uvijek suhih usta, vratio sam se telefonu.
Utipkao sam pet brojeva, poklopio slušalicu.
Nisam vjerovao vlastitom glasu. Pa sam vježbao: »Bok, ovdje Jimmy.«
Čak sam i ja odustao od toga da se predstavljam kao James. Kad shvatiš da se boriš
protiv jednog temeljnog zakona svemira, najbolje je predati se prirodi.
»Bok, Jimmy je. Žao mi je ako sam te probudio.«
Glas mi je postao drhtav i povisio se za dvije oktave. Posljednji put sam tako zvučao s
trinaest godina.
Pročistio sam grlo, pokušao ponovno, i možda bih prošao pod petnaestogodišnjaka.
Nakon što sam utipkao šest brojki, krenuo sam prekinuti vezu, ali onda sam odlučio
neka sve ide k vragu pa sam pritisnuo i sedmu.
Telefon je zazvonio samo jednom prije no što je odgovorila, kao da je sjedila i čekala
poziv.
»Bok, Jimmy je«, rekoh. »Oprosti ako sam te probudio.«
»Stigla sam tek prije petnaest minuta. Još nisam u krevetu.«
»Bilo mi je lijepo večeras.«
»I meni«, reče ona. »Obitelj ti je divna.«
»Čuj, ovo nije nešto što bi se trebalo izvoditi telefonom, ali neću moći spavati ako to ne
učinim. Ležat ću budan i brinuti se da mi se margine djelovanja sužavaju i da propuštam
posljednju priliku za uspon.«
»Dobro«, reče ona, »ali ako ćeš biti ovako zagonetan, bolje da počnem zapisivati pa da
kasnije barem imam priliku pokušati pogoditi o čem si to pričao. Evo, uzela sam papir i
olovku.«
»Prvo, nisam baš ljepotan.«
»Tko kaže?«
»Ogledalce, ogledalce moje... I nespretnjaković sam, blento.«
»Stalno to govoriš, ali nisam dosad vidjela puno dokaza za to
- osim u trenutcima poput ovoga.«
»Nisam znao plesati ni prije nego što su mi ugradili ove čelične pločice koje mi drže
nogu u komadu. A sad ću na plesnom podiju biti graciozan otprilike kao prvi model kojega
je sklepao doktor Frankenstein.«
»Samo ti treba prava učiteljica. Čak sam i jedan slijepi par naučila plesati.«
 »Svejedno, ja sam pekar, a jednoga dana možda i slastičar, a to znači da nikad neću biti
milijunaš.«
»Zar želiš biti milijunaš?«, upita ona.
»Ne posebno. Cijelo bih se vrijeme brinuo kako zadržati novae. Pretpostavljam da bih
trebao željeti biti milijunašem. Neki kažu da nisam dovoljno ambiciozan.«
»Tko?«
»Što?«
»Tko kaže da nisi dovoljno ambiciozan?«
»Vjerojatno svi. Još jedno - nisam baš neki putnik. Većina ljudi želi proputovati svijet,
ali ja volim biti doma. Mislim da i na površini od samo jednog kvadratnog kilometra možeš
vidjeti cijeli svijet, samo ako znaš gledati. Nikad neću doživjeti uzbudljive pustolovine u
Kini ili u Tongu.«
»A gdje je Tongo?«
»Pojma nemam. Ionako nikad neću ići u Tongo. Vjerojatno nikad neću vidjeti Pariz ili
London. Neki bi ljudi rekli da je to tragično.«
»Tko?«
U navali samo-osude, rekoh: »I uopće nisam sofisticiran.«
»Ne bih rekla uopće.«
»Neki ljudi tako misle.«
»Opet oni.«
»Tko?«
»Neki ljudi«, reče ona.
»Živimo u jednom od najpoznatijih skijališta na svijetu«, nastavili dalje, kad sam već
uzeo zalet, »a ja ne skijam. Nikad nisam imao želju naučiti.« »Je li to zločin?«
»Otkriva nedostatak pustolovnog duha.«
»Neki ljudi jednostavno moraju imati pustolovine«, reče ona.
»Ne ja. A svi vole planinarenje, maratone, dizanje utega. Osim mene. Ja volim knjige,
duge večere s dugim razgovorima, duge šetnje s dugim razgovorima. Ne možeš razgovarati
dok juriš niz snježnu padinu pedeset na sat. Ne možeš razgovarati dok trčiš maraton. Neki
ljudi kažu da previše pričam.«
»Baš imaju mišljenje o svem, zar ne?«
»Tko?«
»Ti ‘neki ljudi’. Zar te briga što itko izvan obitelji misli o tebi?«
»Ne baš. A to je čudno, nije li? Hoću reći, samo sociopati i manijaci ne mare što drugi
misle o njima.«
 »Misliš li da si ti sociopat i manijak?«, upita ona.
»Možda bih mogao biti.«
»Ja mislim da ne bi«, reče ona, ne slažući se sa mnom.
»Vjerojatno imaš pravo. Da bi čovjek bio dobar sociopat i manijak, mora biti
pustolovan. Moraš voljeti opasnost i promjene i rizik, a ja ne volim ništa od toga. Dosadan
sam. Nezanimljiv.«
»I nazvao si me da mi to kažeš? Da si dosadan, nezanimljiv, brbljav, nepustolovan,
neuspjeli sociopat i manijak?«
»Pa... da, ali to je samo uvod.«
»U što?«
»U nešto što ne bih trebao pitati preko telefona, nešto što bih trebao pitati licem u lice,
nešto što vjerojatno pitam puno prerano, ali nabrijao sam se na taj užasavajući strah da će,
ako te ne pitam noćas, moj optimalni trenutak proći, da će me omesti sudbina ili oluja, i
zato te pitam... Lorrie Lynn Hicks, hoćeš li se udati za mene?«
Mislio sam da tišina s druge strane znači da je ostala bez riječi od iznenađenja, a onda
pomislih da me zadirkuje, a onda mi se učinilo da bi ipak moglo biti nešto mračnije, a onda
je rekla: »Zaljubljena sam u nekog drugog.«
 TREĆI DIO

DOBRO DOŠLA NA SVIJET,

ANNIE TOCK
 24

Događaji od 15. rujna 1994. - kad je raznesen veliki dio trga - naveli su me da preostala
pretkazanja djeda Josefa shvatim ozbiljno.
Preživio sam prvi od mojih pet »strašnih dana«. Ali to je imalo svoju cijenu.
Imati dvadesetak godina i nogu punu metala te povremeno šepati, bilo bi romantično
da se radilo o šrapnelu iz doba kad sam bio marinac. Ali nema slave kad metak zaradiš dok
se hrvaš s klaunom u pokušaju da mu otmeš pištolj.
I premda je to bio neuspjeli klaun i pljačkaš banke, svejedno je još dovoljno klaun da iz
priče nestane svaki tračak junaštva. I da ju učini apsurdnom.
Ljudi kažu stvari poput: Znači, oteo si mu pištolj, ali uspio je zadržati špricalicu?
Tijekom prethodnih osam ili deset mjeseci, zabrinuto smo planirali drugi dan na
popisu od pet, koji je trebao uslijediti nešto više od tri godine poslije prvoga: ponedjeljak,
19. siječnja 1998.
U sklopu priprema, kupio sam malokalibarski pištolj. Ne volim oružje, ali još manje
volim biti bez ikakve obrane.
Pokušao sam odgovoriti obitelj od toga da svoje sudbine povežu s mojom. Svejedno,
mama, tata i baka ustrajali su na tom da toga dana sa mnom budu svih dvadeset četiri sata.
Njihov glavni argument bio je da me Punchinello Beezo ne bi bio uzeo za taoca da je sa
mnom morao uzeti i sve njih. Sigurnost u masi, i tako to.
Odgovorio sam im da bi ih on svo troje ustrijelio na mjestu i svejedno uzeo mene za
taoca.
Na to su imali najslabiji mogući protuargument, ali oni ionako smatraju da je u svakoj
raspravi pobjeda njihova ako glasno izraze svoje neslaganje povicima: »Glupost!
Bezvezarije! Svašta! Ma daj! Kako da ne! Mo’š misliti! Je, aha! Ne budi lud! Malo morgen! Kad
na vrbi rodi grožđe!«
Zapravo, nije moguće zaista raspravljati s mojom obitelji. Oni su kao moćna rijeka
Mississippi: samo teku i teku i uskoro se nađeš na ušću, zaslijepljen suncem i omamljen
ljuljuškanjem valića.
Za mnogih smo večera i uz nebrojeno mnogo šalica kave raspravljali bi li bilo mudrije
ostati u sigurnosti četiriju zidova, zaključati vrata i prozore te se na domaćem terenu
braniti od najezde klaunova ili koga će već Kaos poslati da nam pokuca na vrata.
Mama je smatrala da bismo taj dan trebali provesti na javnom mjestu među što više
ljudi. Budući da nigdje u Snow Villageu nema mjesta gdje se ljudi okupljaju dvadeset četiri
sata na dan, predložila je da odletimo u Las Vegas i da se utaborimo u nekom kasinu na dva
dana.
 Tata se, pak, odlučio za sredinu golemog polja, odakle pogled puca kilometar daleko u
svim smjerovima.
Baka me upozorila da bi udar meteorita iz vedra neba bio jednako opasan usred
čistine, kod kuće iza zatvorenih vrata ili u Vegasu.
»Ništa se slično ne bi dogodilo u Vegasu«, ustrajala je mama, crpeći snagu za svoje
uvjerenje iz šalice velike kao pola njezine glave. »Ne zaboravi da tamo mafija upravlja
svime i sve drži pod kontrolom.«
»Mafija!«, reče tata uzrujano. »Maddy, mafija ne može kontrolirati meteorite!«
»Sigurna sam da može«, reče mama. »Jako su odlučni, nemilosrdni i prefrigani.«
»Definitivno«, složi se baka. »Čitala sam u jednom časopisu daje prije dvije tisuće
godina na Siciliju sletio svemirski brod. Izvanzemaljci su se množili sa Sicilijancima - zato
su mafijaši tako tvrdi orasi.«
»Koji bi petparački časopis objavio takvu idiotariju?«, zgrozio se tata.
»Newsweek«, odgovori baka.
»Newsweek nikad ne bi objavio takvu glupost!«
»Pa«, uvjeravala ga je baka, »ipak jest.«
»Newsweek.«
Smiješeći se, plutao sam na ušću, slušajući ih.
Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a i dalje je bilo jasno - kao i uvijek - da je nemoguće
skovati plan kojim ćeš poraziti sudbinu.
Situaciju je dodatno komplicirala činjenica da smo bili trudni.
Da, svjestan sam da će me neki smatrati pomalo arogantnim zato što kažem »mi«, s
obzirom na to da sam sudjelovao u užitku začeća i da ću sudjelovati u radosti roditeljstva,
ali ne i u onom bolnom dijelu između. Prošlog je proljeća moja žena, koja je okosnica mog
života, veselo objavila cijeloj obitelji: »Trudni smo.« Kad mi je već dala prešutno dopuštenje
za uporabu množine, iskoristio sam priliku.
Znali smo datum začeća pa nam je obiteljski liječnik rekao da će se naše dijete
najvjerojatnije roditi 18. ili 19. siječnja.
Odmah smo bili uvjereni da će naše prvo dijete doći na svijet baš onoga dana koji je
naveden među pet na koje je nekoć davno djed Josef upozorio mog oca: u ponedjeljak, 19.
siječnja.
Iznenada je ulog postao tako visok da se više nismo htjeli igrati. Ali kad igraš poker s
vragom, nitko ne može otići od stola prije njega.
Premda smo se trudili ne pokazivati to, bili smo u takvom strahu da nikome od nas
nisu trebali laksativi. Kako nas je vrijeme nosilo prema sastanku s nepoznatim, nada i snaga
koje smo Lorrie i ja crpili iz obitelji bile su važnije no ikad.
 25

Moja voljena žena voli me zafrkavati - »Zaljubljena sam u nekog drugog« - pa sam ja
nasamario vas.
Ne zaboravite da sam strukturu pripovijedanja naučio od obitelji koja uživa u naraciji i
koja istinski razumije čarobni realizam života. Znam sve rutine, sve trikove; možda sam
nespretan u drugim stvarima, ali u opisivanju svog života dat ću sve od sebe da mi glava ne
zaglavi u kanti, a ako i naiđe točka s mišem u hlačama, prilično sam siguran da me publika
neće ispratiti nezadovoljnim povicima.
Drugim riječima, čekajte malo. Ono što se na prvi pogled čini tragičnim, na drugi će
možda biti komično, a ono što je smiješno, kasnije će nam možda donijeti suze. Baš kao
život.
Vratimo se unatrag kroz vrijeme. Stajao sam tako u kuhinji svojih roditelja, te noći u
studenom 1994., naslonjen na kuhinjske elemente da rasteretim nogu, objašnjavajući
Lorrie da se - premda nisam bogznašto za pogledati, i premda sam dosadan, nezanimljiv,
brbljav i nepustolovan - nadam da će se rado udati za mene. A ona je rekla: »Zaljubljena
sam u nekog drugog.«
Mogao sam joj poželjeti sve najbolje. Mogao sam odškripati s hodalicom iz kuhinje,
odvući se uza stube, sakriti se u brlogu svoje sobe i ugušiti se jastukom.
To bi značilo da ju nikad više neću vidjeti, ni u ovom ni u sljedećem životu. A ta mi je
mogućnost bila nepodnošljiva.
Osim toga, nisam još bio pojeo dovoljno lisnatog tijesta da bih bio voljan ovaj svijet
zamijeniti jednim u kojem mi čak ni teolozi ne mogu zajamčiti postojanje šećera.
Trudeći se da mi glas ne zadrhti, odlučan u namjeri da zvučim kao stoički gubitnik
kome ne bi palo napamet ugušiti se jastukom, rekao sam: »U nekog drugog?«
»I on je pekar-slastičar«, reče ona. »Koja slučajnost, ha?«
Snow Village je znatno manji od New York Cityja. Ako je zaljubljena u nekog drugog
pekara, sigurno sam ga poznavao.
»Sigurno ga poznajem«, rekoh.
»Poznaješ. Jako je nadaren. U kuhinji stvara komadiće raja. Najbolji je.«
Nisam mogao podnijeti istodobni gubitak ljubavi svog života i mjesta koje mi
zasluženo pripada u pekarskoj hijerarhiji okruga Snow. »Pa, siguran sam da je duša od
čovjeka, ali to ne mijenja činjenicu da je u ovim krajevima jedino moj otac bolji pekar od
mene, a brzo mu se približavam.«
»Eto ga«, reče ona.
»Koga?«
 »Toga u koga sam zaljubljena.«
»Tamo je s tobom? Daj mi ga na telefon.«
»Zašto?«
»Želim saznati zna li uopće kako spraviti poštenu pate sablee.«
»Što je to?«
»Ako je tako dobar, znat će što je to. Slušaj, Lorrie, svijet je pun tipova koji tvrde da
imaju ono nešto što ih čini dostojnima da budu pekari kraljevima, ali sve je to samo priča.
Neka taj tvoj prijeđe s riječi na djela pa da vidimo. Daj mi ga na telefon.«
»Već je na liniji«, reče ona. »Taj čudni drugi Jimmy - onaj koji se omalovažavao, koji mi
je govorio kako je neprivlačan i nezanimljiv i bezvrijedan - nadam se da je on zauvijek
otišao.«
Oh.
»Moj Jimmy«, nastavila je, »nije hvalisavac, ali zna koliko vrijedi. A moj Jimmy nikad
neće stati prije nego što dobije ono što želi.«
»I«, rekoh, ne uspijevajući više sakriti drhtanje u glasu, »hoćeš li se udati za svog
Jimmyja?«
»Pa spasio si mi život, zar ne?«
»Ali onda si ti spasila moj.«
»Čemu sav taj silan trud ako se ne oženimo?«, upita ona.
Dvije subote prije Božića već smo bili vjenčani.
Tata mi je bio vjenčani kum.
Chilson Strawberry doletjela je s bungee-turneje po Novom Zelandu da bude Lorriena
vjenčana kuma. Gledajući ju, nikad ne biste pogodili da se njezino lice jednom sudarilo s
potpornim stupom mosta.
Lorrien tata Dailey uzeo je predah od lova na oluje da bi predao mladu. Stigao je
izgledajući kao da ga je napuhao vjetar, a tako je izgledao i u unajmljenom svečanom
odijelu, baš kao i na odlasku - očigledno profesionalna deformacija.
Alysa Hicks, Lorriena majka, pokazala se kao divna i šarmantna žena. No, malo nas je i
razočarala, pojavivši se bez ijedne zmije.
U te tri godine nakon vjenčanja, postao sam slastičar. Lorrie je promijenila karijeru pa
više nije bila učiteljica plesa nego dizajnerica internetskih stranica, tako da može raditi u
isto vrijeme kad i ja.
Kupili smo kuću. Ništa pretjerano, katnicu s dvije spavaće sobe i dvije kupaonice.
Mjesto na kojem ćemo započeti zajednički život.
Dobivali smo prehlade. Ozdravili od njih. Planirali. Vodili ljubav. Imali najezdu rakuna.
Kartali s mamom i tatom.
 I zatrudnjeli.
U podne 12. siječnja, nakon samo tri sata sna, Lorrie je probudio bol u donjem dijelu
trbuha i u preponama. Neko je vrijeme još ostala ležati, prateći razmak između trudova. Bili
su nepravilni i ne još učestali.
S obzirom na to da je to bilo točno tjedan dana prije najvjerojatnijeg termina poroda,
pretpostavila je da su u pitanju lažni trudovi.
Tri dana prije imala je sličnu epizodu. Bili smo odjurili u bolnicu - i vratili se kući s
djetetom još uvijek u trbuhu.
No, grčevi su sad bili dovoljno bolni da više nije mogla spavati. Pazeći da me ne
probudi, skliznula je iz kreveta, okupala se, odjenula i sišla u kuhinju.
Unatoč povremenim bolovima u trbuhu, bila je gladna. Za kuhinjskim stolom, čitajući
krimić koji sam joj bio preporučio, pojela je krišku čokoladne torte s trešnjama, a zatim još
dvije kriške kugelhopfa s kimom.
Sljedećih nekoliko sati trudovi nisu postali ni bolniji niti su dolazili u manje
nepravilnim razmacima.
Iza prozora, bijela nebeska krila počela su s mitarenjem. Snijeg je padao tiho, prekrivši
paperjem stabla, dvorište.
Lorrie isprva nije obraćala previše pozornosti na snijeg. U siječnju je snijeg uobičajena
pojava.
Probudio sam se oko četiri poslijepodne, otuširao se, obrijao i sišao u kuhinju, dok je
dan polako blijedio u ranozimski sumrak.
Još uvijek za stolom, zadubljena u posljednje poglavlje krimića, Lorrie mi je uzvratila
poljubac kad sam se sagnuo do njezina lica, samo na trenutak svrnuvši pogled sa stranice.
Zatim: »Hej, slastičarski bože, bi li mi donio krišku streusela?«
Tijekom trudnoće razvila joj se želja za raznim vrstama hrane, ali na vrhu popisa bili
su streusel kolač od kave i razne vrste kugelhopfa.
»To će se dijete roditi govoreći njemački«, predvidjeh.
Prije nego što ću otići po kolač, bacio sam pogled kroz prozor i zamijetio da su stražnje
stube koje vode s trijema pokrivene s petnaestak centimetara snijega.
»Čini se da su meteorolozi opet pogriješili«, rekoh. »Ovo nije baš sniježak.«
Očarana knjigom, Lorrie nije primijetila da je prhutavi snijeg prerastao u pravu
snježnu oluju bez vjetra.
»Prekrasno«, reče, zadivljena bjelinom. Pola minute kasnije, naglo se lecnula na stolcu.
»O-o.«
Režući streusel, pomislio sam da se njezino o-o odnosilo na napeto poglavlje u knjizi
koju je čitala.
 Šištavo je ispustila zrak kroza zube, zastenjala i pustila da joj knjiga padne iz ruke na
stol.
Okrenuo sam se od kolača i pogledao nju, odjednom blijedu kao snijegom zavijen svijet
s druge strane prozora.
»Što je?«
»Mislila sam da su opet lažni trudovi.«
Prišao sam stolu. »Kad je počelo?«
»Oko podneva.«
»Prije pet sati? I nisi me probudila?«
»Boljelo me samo u donjem dijelu trbuha i u preponama, kao prije«, reče ona. »Ali
sad...«
»Cijeli trbuh?«
»Da.«
»I okolo do leđa?«
»O, da.«
Taj specifični bol označavao je stvarne trudove.
Ukočio sam se, ali samo na tren. Strah je ustupio mjesto uzbuđenju dok sam razmatrao
skoro roditeljstvo.
Strah me ne bi napuštao da sam znao da nam je kuća pod nadzorom i da je osjetljivi
uređaj postavljen u našu kuhinju upravo prenio naš razgovor do slušatelja udaljenog
dvjestotinjak metara.
 26

Za ženu koja nosi svoje prvo dijete, početna faza poroda u prosjeku traje dvanaest sati.
Imali smo dovoljno vremena. Bolnica je bila udaljena samo desetak kilometara.
»Spakirat ću auto«, rekoh. »Ti samo završi knjigu.«
»Daj mi streusel.«
»Je li dobro da jedeš u prvoj fazi poroda?«, »O čem pričaš? Umirem od gladi.
Namjeravam jesti kroz cijeli porod.«
Nakon što sam joj dao netom odrezanu krišku streusela, otišao sam gore po torbu koju
smo joj već prije bih spakirah. Uspinjao sam se stubama jako oprezno, a silazio sam gotovo
paranoično. To definitivno ne bi bio dobar trenutak za slomiti nogu.
Tijekom tri godine braka, postao sam uočljivo manje nespretan nego prije vjenčanja.
Kao da sam osmozom upio nešto od njezine gracioznosti.
Svejedno, nisam htio riskirati dok sam nosio torbu u garažu i ubacivao ju u stražnji dio
našeg forda explorer.
Imali smo i pontiac trans am iz 1986. Žarko crvene boje, s crnim presvlakama. Lorrie je
u njem izgledala prekrasno.
Nakon što sam podigao garažna vrata desetak centimetara, za ventilaciju, uključio sam
motor i ostavio ga neka radi. Htio sam da se auto malo ugrije prije nego što ukrcam Lorrie.
Nakon nedavne snježne oluje od prije nekoliko dana, bio sam stavio lance na gume i još
ih nisam skinuo.
Sad sam se zbog toga osjećao dobro, jer mislio sam na sve i točno sam znao što trebam
činiti. Bio sam uvjeren da će zahvaljujući tome što sam mislio unaprijed sve ići kao po loju.
Pod Lorrienim utjecajem postao sam nepopravljivi optimist. Ali prije kraja te večeri,
platit ću cijenu za taj svoj optimizam.
U kratkom hodniku između garaže i kuhinje izuo sam cipele i žurno navukao skijaške
čizme. S vješalice sam dograbio svoju Gore-Tex/Thermolite i navukao ju.
Sličnu jaknu ponio sam u kuhinju za Lorrie, koju sam našao kako stoji pokraj
hladnjaka, stenjući.
»Jače boli kad hodam nego kad sjedim ili stojim mirno«, reče ona.
»Trebaš othodati samo do auta. U bolnici ćemo te odmah posjesti u kolica.«
Nakon što sam joj pomogao da se smjesti na prednje sjedalo i da zakopča sigurnosni
pojas, vratio sam se u hodnik. Pogasio sam svjetla, zatvorio vrata, zaključao ih.
Nisam zaboravio pištolj, nego jednostavno nisam mislio da će mi trebati.
 Drugi od mojih pet strašnih dana bio je tjedan dana u budućnosti. S obzirom na
dosadašnju uspješnost djedovih pretkazanja, nije mi pala na pamet mogućnost da je možda
pogriješio drugi datum - ili da je možda predvidio samo pet od šest strašnih dana.
Kad sam sjeo za upravljač, Lorrie reče: »Volim te više od svih kugelhopfa i streusela na
svijetu.
Uzvratih joj s: »A ja tebe volim više od creme brulée i tarte aux limettes.«
»Voliš li me više od kreme od jaja?«
»Dvaput više.«
»Onda sam sretna žena.« Kad su se višedjelna vrata garaže počela bučno dizati, Lorrie
se lecnula od bola sljedećeg truda. »Mislim da je dečko.«
Bila je na pregledima ultrazvukom, da se vidi je li dijete zdravo, ali nismo htjeli znati
spol. Ja sam za modernu tehnologiju, ali ne dam joj da me liši jednog od najslađih
iznenađenja u životu.
Izišli smo na prilaz i otkrili da je u međuvremenu ipak zapuhao vjetar. Ne jak, ali
svejedno je nosio guste pahulje ispred svjetala, skrivajući noć iza velova od snijega.
Naša kuća nalazila se na cesti Hawksbill, dvosmjernoj asfaltiranoj ulici koja povezuje
Snow Village s istoimenim skijalištem. Skijalište, u čijem smo restoranu radili i tata i ja,
udaljeno je dva kilometra prema sjeveru, a grad je devet kilometara južno od nas.
U tom je trenutku cesta bila prazna u oba smjera. Po ovako gadnom vremenu, vani su
samo radnici iz službe održavanja cesta, neoprezne budale i trudnice.
Uz cestu Hawksbill nema mnogo kuća, jer najvećim dijelom vodi kroz stjenovit teren
nepogodan za gradnju.
U malo gostoljubljivijem dijelu terena u kojem smo mi živjeli, bilo je još pet kuća s
velikim okućnicama: tri na našoj strani ceste, dvije na istočnoj strani asfalta.
U prijateljskim smo odnosima sa susjedima iz četiri od tih pet kuća. U petoj, s druge
strane ceste, točno preko puta nas, živjela je Nedra Lamm, već desetljećima na glasu kao
mjesna čudakinja.
U Nedrinom dvorištu stajalo je šest totema visokih oko dva i pol metra, koje je
izrezbarila iz nađenih srušenih debla i koje je na vrhu ukrasila jelenskim rogovima. Te
groteskne figure gledale su na cestu, nedobrodošlim posjetiteljima prijeteći kišom nasilja.
Nedra Lamm bila je osamljenica sa smislom za šalu. Na otiraču pred njezinim ulaznim
vratima nije pisalo DOBRODOŠLI, nego NOSITE SE.
Jedva sam nazirao njezinu kuću kroz snijeg, bila je samo svijetli obris na svijetloj
pozadini.
Dok sam izlazio s prilaza na cestu, pogled mi je privukao pokret u Nedrinu dvorištu. Iz
tamnog otvora garaže izletio je oblik koji mi je onako u daljini na prvi pogled izgledao kao
crni kamionet s ugašenim svjetlima.
 Već više od trideset osam godina Nedra je vozila plymouth valiant iz 1960., kojega bi se
lako moglo nazvati najružnijim autom ikad proizvedenim u Detroitu, a kojega je održavala
u savršenom stanju, kao da se radi o izložbenom primjerku klasičnog automobilskog
dizajna.
Kad je vozilo došlo do kraja njezinog prilaza i izjurilo na cestu Hawksbill, razgrnuvši
veo od snijega, prepoznao sam model: crni hummer, građanska verzija vojnog humveeja.
Velik, brz, s pogonom na sva četiri kotača, neometen snijegom i ledom, hummer nije
skrenuo ni lijevo ni desno, nego je s ugašenim svjetlima prelazio cestu prema nama.
»Što radi?«, upita Lorrie.
Bojeći se sudara, zakočio sam i stao.
Hummer se zaustavio ukoso preko našeg prilaza, priječeći nam izlaz.
Vrata s vozačeve strane naglo su se otvorila. Izišao je jedan muškarac. S puškom u ruci.
 27

Visok, širokih ramena, još krupniji zbog podstavljenog kožnatog kaputa koji mu je sezao do
pola bedra, muškarac je na glavi imao kapu navučenu preko ušiju i gotovo do očiju.
Ostale modne detalje nisam uočio, jer sam pogledom fiksirao pušku, koja je bila manje
nalik lovačkoj, a više vojničkoj s produženim spremnikom. Zakoračivši ispred hummera,
samo pet metara od našeg explorera, podigao je oružje - da nam zaprijeti ili da nas ubije.
Prosječni pekar možda bi bio zatečen ili paraliziran tim razvojem situacije, ali ja sam
bio spreman za akciju.
Kad je podigao pušku, nagazio sam na gas. On je prvi počeo, ne ja, pa se nisam nimalo
ustručavao odgovoriti uporabom pretjerane sile. Namjeravao sam ga zgnječiti između dva
vozila.
Istog trena shvativši da bi mi možda i mogao smjestiti metak između očiju, ali da to ne
bi zaustavilo explorer, ispustio je pušku i uspeo se na poklopac motora hummera
spretnošću koja je ukazivala na priličnu količinu majmunske krvi u rodoslovnom stablu.
Kad je posegnuo prema nizu svjetala iznad prednjeg stakla, možda u namjeri da se
povuče gore na krov, naglo sam skrenuo udesno da izbjegnem sad besmisleni sudar.
Explorerov branik grubo je poljubio hummerov, čiji je metal uvrijeđeno zavrištao,
rasplesane iskre kratko su živjele pod snijegom koji je gusto padao, a mi smo izjurili.
Vozio sam preko dvorišta, zahvalan za činjenicu da se tlo smrznulo već prije nekoliko
tjedana i da je sad bilo tvrdo kao led pa se neće pretvoriti u gnjecavo blato u koje bismo
utonuli.
»Što je to bilo?«, upita Lorrie.
»Pojma nemam.«
»Poznaješ ga?«
»Ne bih rekao. Ali nisam mu dobro vidio lice.«
»Ja mu ne želim dobro vidjeti lice.«
Obješene grane golemog cedra bile su otežale od snijega, pretvarajući stablo u golemu
bijelu sjenu na bijeloj pozadini. Snježna zavjesa dodatno ga je skrivala. U posljednjoj
sekundi naglo sam skrenuo ulijevo, za dlaku izbjegavši sudar sa stablom.
Na tren sam pomislio da će se explorer prevrnuti, ali nije. Projurili smo kroz rub
krošnje cedra. Grane su strugale po krovu i po autu na strani suvozača, a s njih se po
prednjem staklu stresla masa snijega pa ništa nisam vidio.
Još dok smo jurili mimo njega, tip se najvjerojatnije skotrljao s hummera i opet
dograbio pušku. Ne bih ni čuo pucanj prije nego što metak smrska stražnje staklo, probije
naslon i raznese moju glavu. Ih Lorrienu.
 Srce kao da mi se stisnulo u šaku i naguralo u grlo, kucajući tamo takvom silinom da
sam jedva gutao.
Uključio sam brisače, prednje i stražnje, i lopatice su odmicale snijeg, opet mi vrativši
pogled u noć, baš kad smo dosegnuli cestu. Uz tresak smo preskočili plitki kanalić za odvod
vode i izletjeli desno na kolnik u smjeru juga.
»Jesi dobro?«, upitah.
»Gledaj cestu. Dobro sam.«
»Dijete?«
»Ljuto k’o ris - netko mu pokušava ubiti mamu.«
Okrenuvši se na sjedalu koliko su joj dopuštali sigurnosni pojas i trbuh, Lorrie je
škiljila prema kući iza nas.
U retrovizorima nisam vidio ništa osim prazne ceste odmah iza nas i snježnih kovitlaca
koje je vjetar vrtio u vodoravne spirale što su odražavale stražnja svjetla našeg auta.
»Vidiš li što?«, upitah.
»Dolazi za nama.«
»Pobjeći ćemo mu.«
»Možemo li?«
Hummer ima snažniji motor nego explorer. A kako on u autu nema ženu trudnu do
zuba, bit će skloniji rizičnoj vožnji i pokušat će iz vozila izvući maksimum.
»Zovi policiju«, rekoh.
Mobilni telefon bio je uključen u upaljač za cigarete, a ležao je u držaču za čaše između
naša dva sjedala.
Podigla ga je i uključila, nestrpljivo coknuvši usnama dok je čekala da se odvrti logo
proizvođača i da se makne početna slika.
Ugledao sam svjetla u retrovizoru. Bila su postavljena više od ceste nego svjetla
običnog auta. Hummer.
Lorrie je utipkala 911. Čekala je, slušala, pritisnula tipku za prekid veze i opet unijela
ista tri broja.
Mobilna telefonija u ruralnom području 1998. godine nije bila na razini na kojoj je
danas, samo sedam godina poslije. Da sve bude gore, oluja je ometala signal.
Hummer je smanjio udaljenost između nas na samo pet-šest metara, a u vozilu je
sjedio netko tko nam je želio zlo.
Morao sam odvagnuti što je gore za majku i dijete: voziti brže u ovim groznim uvjetima
ili čekati da vidim hoće li nas Hummer sustići.
Već smo vozili skoro sedamdeset na sat, prebrzo za te uvjete. Napadali snijeg prekrio
je sve oznake na cesti i nisam vidio gdje prestaje kolnik, a gdje počinje pločnik.
 Kako sam često vozio tom cestom, znao sam da je zapadni rub na nekim mjestima
širok, na drugima uzak. Uz najstrmije padine bila je postavljena niska ograda, ali i neke od
nezaštićenih blažih padina bile su dovoljno strme da bismo se lako prevrnuli ako siđem
samo pola metra s kolnika.
Ubrzao sam na osamdeset, a hummer je izblijedio u snježni zastor kao brod duhova u
sablasnu maglu.
»Prokleti telefon«, reče Lorrie.
»Pokušavaj dalje.«
Noć je naglo postala jako vjetrovita. Na istoku se nad cestu Hawksbill nadvija neravan
teren. Za nekih oluja, vjetar se obruši s tih brežuljaka i putom do nizine dobije na brzini,
valjajući se preko auto-ceste.
Ako se vozači ogluše na upozorenja prometne policije, vjetar ponekad s ceste otpuše
vozila viših profila kao što su veliki kamioni i kuće na kotačima. Šibali su nas siloviti naleti,
otežavajući sav moj trud da zadržim auto na kolniku za kojega sam vjerovao da vodi južno.
U glavi sam bjesomučno vrtio misli u potrazi za strategijom boljom od ovog izravnog
sukoba. Nisam uspijevao ništa smisliti.
Lorrie je zastenjala glasnije nego prije, uvlačeći dah između čvrsto stisnutih zubi. »Oh,
dijete«, reče našem nerođenom, »samo polako. Ne žuri, dijete, ne žuri.«
Iza nas se iz bijelog mraka opet pojavio hummer: crn, velik, jarko osvijetljen - kao
opsjednuto vozilo iz jeftinog filma strave i užasa.
Nismo prešli ni dva kilometra. Rubni dijelovi Snow Villagea još uvijek su ležali sedam-
osam kilometara pred nama.
Lanci na kotačima zvonili su svoju pjesmu na ogoljelom asfaltu, a stenjali i drobili
preko leda. Unatoč lancima i pogonu na sva četiri kotača, vožnja brže od sedamdeset na sat
izazivala je katastrofu.
U retrovizoru su mi blještala svjetla hummera.
Lorrie nije imala uspjeha s telefonom. Poslala je našeg telefonskog operatora tamo
gdje sunce ne si je, a ja sam se morao složiti s njom.
Prvi put tijekom potjere uspio sam razlučiti zvuk hummerova motora od zvuka našeg
explorera. Bio je to samo motor, nesposoban za zle namjere, ali ipak je uspijevao zvučati
zlokobno.
Unatoč riziku brze vožnje, nisam mogao dopustiti da nas udari straga, jer na ovakvoj
poledici izgubio bih nadzor nad vozilom pa bismo se prevrnuli i možda sletjeli s ceste.
Ubrzao sam na osamdeset pet. Devedeset. Kad smo došli do sljedećeg dijela gdje se
cesta spuštala, znao sam da će biti kao da vozim po zaleđenoj stazi za bob.
Kako sam ubrzao, tako se hummer u retrovizoru smanjio, ali gotovo odmah zatim
počeo nas je opet sustizati.
 U ovako jakoj mećavi, šerifovi pomoćnici ponekad kruže cestom Hawksbill u
predgrađu, u potrazi za vozačima u nevolji, opremljeni ralicom i dizalicom te mnoštvom
termosica s vrućom kavom. Uz malo sreće, naići ćemo na pomoć i prije ulaza u grad. U
mislima sam molio Boga da naiđe policijska ophodnja.
Iza nas, iznenada su bljesnula jaka krovna svjetla na hummeru, osvijetlivši nas kao da
smo na pozornici.
Sigurno nije mogao voziti i pucati u isto vrijeme, ali svejedno sam osjećao trnce na
potiljku.
Glatke erodirane stijene uzduž zapadnog ruba ceste tvorile su učinkovitu zaštitu od
vjetra koji je sablasno zavijao s istoka. Uz tu prirodnu barikadu stvorili su se nanosi snijega
koji su se smanjivali od zapada prema istoku, ali svejedno su bili zastrašujući.
Oluja se služila svim mogućim trikovima. Gusti snijeg učinio nas je napola slijepima, a
uz to je svemu oko nas davao privid nagiba. Bijel na bijelom u bijelom, nanos je izgledao
kao da ga je iskipario majstor kamuflaže, dajući mu oblik pločnika koji se glatko uzdiže.
Prije no što sam stigao zakočiti, dočekao nas je mekani zid visok metar i zabili smo se u
njega, istog trena izgubivši trećinu brzine.
Kad smo poletjeli naprijed Lorrie je viknula, a ja sam se iz dubine srca nadao da je
većinu udarca ublažio pojas koji ide preko ramena, a ne onaj koji ide oko trbuha.
Prednji kotači žvakali su snježni nanos, pokušavali prepuzati preko njega. Nabiti snijeg
grebao je podvozje. Premda smo rapidno gubili na brzini, pokušavali smo krenuti naprijed,
jedan se kotač vrtio u zraku, ali ostala tri su zahvatila cestu. Pomislio sam da ćemo uspjeti,
ali onda se motor ugasio.
 28

Motor se nikad ne ugasi dok uživaš u lagodnoj vožnji kroz prirodu i imaš dovoljno vremena
pozabaviti se tim problemom. Ne, auto krepa baš kad juriš s trudnom ženom u rodilište, u
snježnoj oluji i dok te proganja naoružani tip u vozilu veličine bojnog broda.
To dokazuje nešto. Možda to da život ima neki teško shvatljiv plan. Možda to da ipak
postoji sudbina. Možda to da kad ti je žena trudna, trebaš živjeti blizu bolnice.
Ponekad me, dok pišem o svom životu, obuzme osjećaj da netko drugi piše moj život
dok ja pišem o njem.
Ako je pisac Bog i ako je svemir najopsežniji ikad napisani roman, možda se i osjećam
kao glavni junak priče, ali kao i svaki drugi muškarac ili žena na svijetu zapravo sam
sporedni glumac u jednom od mnogo milijardi podzapleta. A znate što se događa
sporednim glumcima. Prečesto nastradaju već u trećem poglavlju, ili u desetom, ili u
trideset sedmom. Sporedni glumac stalno mora gledati preko ramena.
Kad sam tamo na cesti Hawksbill ja pogledao preko ramena, vidio sam da se hummer
zaustavio ni pet metara od nas. Vozač nije odmah izišao.
Lorrie reče: »Ako iziđemo, upucat će nas.«
»Vjerojatno.«
Okretao sam ključ, pumpao papučicu gasa. Zvukovi koji su dopirali ispod poklopca
motora nisu ulijevali nadu.
»Ako ostanemo ovdje, upucat će nas«, reče ona.
»Vjerojatno.«
»Sranje.«
»Do grla«, rekoh.
Hummer se polako približavao. Krovna svjetla sad su blještala preko explorera,
istodobno zasljepljujući cestu pred nama i čineći ju još mračnijom.
Bojeći se da ću poplaviti motor, pustio sam neka se malo odmori.
»Zaboravila sam torbicu«, reče Lorrie.
»Nećemo se vraćati po nju.«
»Samo kažem. Ovoga puta nemam čak ni turpijicu za nokte.«
Kako nam se približavao, hummer nas je počeo obilaziti i skretati prema kolniku koji je
išao u suprotnom smjeru, na sjever.
Usredotočen na ruku u kojoj sam držao ključ i pokušavajući opet uključiti motor,
nisam se usudio podići pogled, ne zato što sam se bojao hummera, nego zato što je pogled
na milijune pahulja koje neumorno padaju u meni izazivao neki uznemirujuć osjećaj.
Osjećao sam se kao jedna od njih, kao nošen vjetrom koji stalno mijenja smjer, nemoćan
odrediti kamo idem.
»Što radi?«, upita Lorrie.
Nisam znao što radi pa sam ostao usredotočen na ključ, a motor je zamalo upalio.
»Jimmy, miči nas odavde«, poticala me.
Nemoj zagušiti motor, govorio sam si. Ne forsiraj. Pusti nek’ nađe iskru.
»Jimmy!«
Motor se uključio, zagrmio.
Hummer je stao pokraj nas, ne usporedno, nego pod kutom od oko četrdeset pet
stupnjeva. Njegov prednji branik blistao je samo desetak centimetara od mojih vrata, visok
gotovo do ruba prozora, onemogućavajući mi izlazak.
Izbliza se doimao ogromnim, djelomice zato što je stajao na golemim gumama koje su
mu dodale tridesetak centimetara na već ionako dojmljivu visinu, kao da se vozač
namjerava natjecati u utrci onih čudovišnih kamiona s divovskim kotačima.
Explorer je krenuo naprijed, ne brzo, ali postojano, rujući kroz nanos, penjući se preko
njega, ali hummer nas je slijedio, idući ravno na nas. Metalni zveket sudara bio je popraćen
škripom metala koji se izobličuje.
S prednošću u veličini i snazi, hummer je počeo gurati moj explorer postrance prema
nakupini stijena uzduž zapadnog obronka, premda su oba vozila nastavila puzati naprijed.
Bacio sam pogled kroz lijevi prozor gore prema hummeru, pokušavajući vidjeti
luđakovo lice iza stakla, kao da bi mi nešto u njegovu izrazu moglo objasniti zašto. Kroz
blještava prednja svjetla i gotovo reflektorska svjetla na krovu, nisam ništa vidio.
Jedan je od naših lanaca pukao, ali i dalje se držao za gumu koja se okretala, udarajući
puknutim karikama o kotač i podvozje zvukom koji je podsjećao na rafalnu paljbu.
Nisam se mogao istodobno boriti sa snježnim nanosom i pokušavati ubrzati i maknuti
se od hummera.
Dok sam očajavao u pokušaju da mu pobjegnem, nagli prestanak otpora ukazivao je na
to da smo se probili kroz nanos pa osjetih kako se u meni opet budi nada.
S povlaštenijeg položaja uslijed visine vozila, naš napadač zacijelo je shvatio što će se
dogoditi pa je u posljednjem trenutku nagazio na gas. Kako smo mi jurnuli naprijed, tako je
i hummer, udarivši nas još jače.
Sa zapadne strane nije bilo nakupine stijena, a teren se spuštao dolje u šumu.
Lorrie objavi loše vijesti: »Nema zaštitne ograde!«
Explorer je skliznuo dovoljno daleko u stranu da je sigurno već bio sišao s pločnika na
pojas zemlje uz cestu. Dok sam pokušavao zaobići hummer i vratiti se na cestu, prisilio nas
je da se okrećemo u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Kad se dovoljno okrenemo,
sletjet ćemo niz padinu s druge strane - što je bila užasavajuća mogućnost.
Lorrie je ispustila nešto na pola puta između krika i jecaja, ili zato što ju je zgrabio još
jedan trud ili joj pomisao na pad unatrag u nepoznato nije bila ni upola tako privlačna kao
vožnja toboganom.
Podigao sam nogu s papučice gasa. To je promijenilo fizikalnu jednadžbu pa se
explorer počeo okretati u suprotnom smjeru, izravnavajući se.
Prekasno. Prednji desni dio naglo je propao i znao sam da nas je zgurao do samog ruba
ceste. Uz hummerovo nemilosrdno guranje, explorer će se prevrnuti i otkotrljati u štogod
bilo to što nas je čekalo dolje.
Suprotno nagonu koji sam osjećao, okrenuo sam upravljač oštro udesno, u provaliju,
što se Lorrie zacijelo učinilo samoubilačkim potezom, ali nadao sam se da ću na taj način
hummerovu snagu iskoristiti u našu korist. Viseći na rubu, okrenuli smo se za devedeset
stupnjeva, dalje od našeg napadača, sve dok nismo gledali dolje niz snježnu padinu - ni
blagu ni nemoguće strmu - i stabla jela koja su se gubila u šumovitoj tami koju svjetla naših
vozila nisu mogla probiti.
Počeli smo kliziti dolje i odmah sam nagazio na kočnicu, držeći nas na vrhu spusta. Sad
smo mogli vidjeti kamo idemo, premda nisam htio tamo ići.
Hummer je krenuo natraške, udaljio se od nas, nedvojbeno u namjeri da uzme zalet i
udari nas straga. S obzirom na kut našeg nagiba, bilo je lako moguće da bi nas prevrnuo i da
bismo se survali dolje u šumu.
Nisam imao izbora. Prije no što nas je stigao udariti, otpustio sam kočnicu.
»Drži se«, rekoh Lorrie.
Motor u praznom hodu i sila teže povukli su nas s ruba i dolje.
 29

Ako smo se htjeli maknuti od tipa s puškom, nismo imali kamo osim dolje. Stalno sam
stiskao kočnicu, pokušavajući bar donekle kontrolirati naš spust.
Puknuti lanac otrgnuo se s gume. Ako se izuzme zvuk motora i tiho zveckanje
preostalih lanaca, čulo se samo šljapkanje snijega.
To je bio dio šume sa starim stablima, toliko velikim i s tako gusto isprepletenim
visokim krošnjama da su tvorile zaštitnu nadstrešnicu ispod koje je snijeg bio dubok samo
tridesetak centimetara, mjestimično i manje. Kroz te krošnje nije se probijalo mnogo svjetla
pa gotovo nije bilo niskog raslinja koje bi nam priječilo put.
Stabala je bilo manje nego u mlađim crnogoričnim šumama. Golemi pohlepni starci,
gladni sunca, raširili su krošnje i tako zatrli mlada stabla dok su još bila mladice.
Uslijed toga su jele i smreke bile rjeđe i udaljenije jedna od druge nego u drugim
šumama. Njihova dojmljiva debla - ravna, izboranih, raspucanih kora - podsjećala su me na
potporne stupove kupolastog svoda kakve katedrale, premda ta katedrala nije pružala
toplinu ni tijelu ni duhu i naginjala se kao brod koji tone.
Sve dok budem uspijevao kontrolirati našu brzinu, moći ću i vijugati između stabala.
Na kraju ćemo doći do dna šume, doline ili možda uskog klanca. Tad bih mogao skrenuti
prema sjeveru ili jugu i nadati se da ću naići na šumski put koji bi nas izveo iz te divljine.
Ne bismo se uspjeli uspeti natrag uz padinu s koje smo se spustili. Terenac s pogonom
na sva četiri kotača mogao bi se nositi s neravnim tlom i snijegom, ali ne i s tako strmim
usponom – prije ili kasnije pokleknuo bi, ako ni iz kog drugog razloga, onda zato što bi
tolika visina bila preveliko opterećenje za motor.
Nada da ćemo pobjeći i preživjeti ovisila je isključivo o tome hoćemo li do dna stići u
komadu. Ako explorer ostane u voznom stanju, imat ćemo izgleda.
Premda nikad nisam naučio skijati, dok sam upravljao explorerom koji je vijugao kroz
labirint od stabala morao sam razmišljati kao skijaš u slalomu. Nisam se usudio skretati
tako oštro kao skijaš koji se opasno približi zastavici, jer bi se terenac sigurno prevrnuo.
Morao sam izvoditi glatka, široka skretanja, što je zahtijevalo brze odluke unaprijed i
procjenu svake nove konfiguracije stabala pred nama, ali i određeno poimanje šume u
cjelini, trodimenzionalno i holistički, da bih mogao planirati sljedeći potez dok još izvodim
ovaj.
To se pokazalo težim nego postići savršenu gustoću kreme od jaja.
»Jimmy, stijene!«
»Vidim ih!«
»Srušeno deblo!«, »Idem lijevo.«
 »Stabla!«
»Aha.«
»Preusko je!«
»Provući ćemo se.«
I jesmo.
»Dobra odluka.«
»Osim što sam smočio gaće.«
»Gdje si naučio voziti?«
»Gledajući stare filmove Stevea McQueena.«
Nisam mogao izbjeći taj kontrolirani spust tako da jednostavno krenem poprijeko, jer
je na mjestima padina bila tako strma da bi se explorer prevrnuo na bok i otkotrljao. Pa
sam se trudio izvući i posljednju mrvicu utjehe iz riječi kontrolirani.
Da se auto oštetio i da smo ga morali napustiti, naša bi situacija postala nemoguća.
U njezinu stanju, Lorrie ne bi mogla prehodati nekoliko kilometara, ni po
dobroćudnijem terenu. Nije čak ni imala čizme, nego obične teniske.
Naše parke osiguravale su nam određeni stupanj zaštite, ali niti jedno od nas nije imalo
debelo zimsko rublje. Ja sam u džepu imao par nepodstavljenih kožnatih rukavica, ona
svoje nije ni ponijela.
Temperatura je bila oko minus 6, u najboljem slučaju. Kad bi nas spasioci pronašli - a
možda ni ne bi prije proljeća - bili bismo smrznuti kao mastodonti u polarnom ledu.
»Jimmy, stijena!«
»Da znaš da jesam.«
Zaobišao sam kamenu gromadu.
»Uleknuće!«, upozorila me.
Inače nije bila od onih koji stalno sufliraju u vožnji. Možda je ta potreba da usmjerava
moju vožnju odražavala vrijeme koje je bila provela kao učiteljica plesa i kad je svojim
učenicima dovikivala upute o koracima u fokstrotu.
Udolina - uleknuće - bila je široka šest, duboka dva metra. Prešli smo ju, ogrebali
podvozje na izlazu i za tako tanku dlaku izbjegli frontalni sudar s deblom jele da smo ostali
bez retrovizora na strani suvozača.
Dok je explorer poskakivao po neravnom tlu, pred našim su svjetlima plesale sjene kao
derviši. Bilo je opasno lako neke od tih sjena zamijeniti za stvarne likove, a još lakše
dopustiti da mi njihovi pokreti skrenu pozornost.
»Košute!«, krikne Lorrie.
 Nasred puta pred nama stajalo je šest košuta - sve odrasle, u to doba godine nema
mladunaca - i vođa krda, krupni jelen s veličanstvenim rogovima. Ukočio se spazivši nas,
podigao glavu, a oči su mu bile žarko žute kao ona reflektirajuća plastika uglavljena u crte
koje razdvajaju kolnike na autocesti.
Odlučio sam skrenuti lijevo, zaobići ih u širokom luku, a iza njih sam uočio prolaz kroz
stabla.
No, kad sam okrenuo auto u tom smjeru, jelen se prestrašio. Ispuhnuo je topli zrak
kroz obje nosnice i skočio naprijed, a za njim cijelo krdo.
Nisam mogao skrenuti udesno dovoljno oštro da ih izbjegnem. Kad sam nagazio na
kočnicu, možda malo prejako, explorer se ukopao u potrazi za trenjem na pokrovu od
otpalih suhih iglica i češera odmah ispod snijega. Na trenutak smo usporili, a onda smo
naletjeli na led. Kotači su se zakočili dok smo klizili prema krdu.
Košute su bile prekrasne, vitke, graciozne. Činilo se da im kopita ni ne dotiču tlo, kao
da su šumski dusi u snu.
Očajnički sam se trudio izbjeći ih, ne samo zato što mi je od pomisli da ću ih ubiti bilo
zlo nego i zato što su imale preko sto kila. Udarac u njih oštetio bi explorer jednako kao da
udarimo u zid.
Situacija se razriješila kao da smo se krdo i mi kretali u različitim univerzumima, kao
da smo kroz neki prozor u stvarnost samo nakratko bih vidljivi jedni drugima. Kao da jedni
za druge zapravo fizički ne postojimo, terenac je skliznuo kroz krdo, a životinje su
preplašeno odskočile, ali nismo se sudarili ni s jednom od njih, iako smo neke od njih
sigurno promašili za manje od centimetra.
Premda krda više nije bilo, kotači su ostali blokirani. Nisam mogao ni upravljati
vozilom ni kočiti.
Naš je spust dalje bio nekontroliran, klizanje po snijegu koji se sabio u krhku koru od
prljavog leda. Taj je ledeni plašt pucketao pod nama kao kokice, a brzina nam se
povećavala.
Na putu ispred nas ugledao sam srušeno deblo. Palo je prije toliko vremena da su sve
manje grane već istrunule, ostavivši samo deblo promjera metar i nešto, koje će u proljeće
biti obraslo lišajevima i gljivama, ali sad je bilo golo.
I Lorrie ga je sigurno vidjela, ali nije kriknula, samo se čvršće primila.
Udarili smo u deblo. Udarac nije donio ništa dobra, ali nije nam ni nanio toliku štetu
kao što sam bio očekivao. Odskočili smo od sjedala, pojasevi su obavili svoje, ali udarac je
bio blaži nego kad smo se zabili u snježni nanos na cesti.
Srušeno deblo nagrizli su crvi, kukci i trulež. Bilo je pretežno samo kora oko trulog
drva.
Sudar nije pretvorio explorer u krupni otpad, samo ga je usporio. Komadi kore i
vlakana omotali su se oko prednje osovine, stružući po podvozju, izazivajući trenje i
dodatno nas usporivši.
 Počeli smo se okretati u spustu. Upravljač mi se vrtio kroz ruke, beskoristan. I već u
sljedećem trenu klizili smo natraške, svjetala uperenih uzbrdo, slijepo kližući u klanac -
upravo ono čega sam se bio tako užasavao kad nas je hummer gurao prema rubu.
 30

Srećom, nismo otklizili dovoljno daleko da bismo opet dobili na ubrzanju. Lijevi stražnji
branik okrznuo je jedno stablo. Odbili smo se u stranu u susjedno drvo, a onda se
explorerov stražnji kraj zaglavio između ta dva stabla. Zaustavili smo se na mjestu.
»Baš krasno«, reče Lorrie suho.
»Jesi dobro?«
»Trudna.«
»Trudovi?«
»Podnošljivi?«
»Još uvijek neredoviti?«
Klimnula je. »Hvala Bogu.«
Isključio sam svjetla. Ne bi bilo teško slijediti trag koji smo ostavili za sobom, ali nisam
vidio zašto bih našem tajanstvenom napadaču pomogao da nas prije pronađe.
Ovdje pod nadstrešnicom od crnogorice mrak je bio potpun. Premda smo se spustili
kojih četiristotinjak metara, činilo se kao da smo tisućama sežanja od ceste, a još dalje od
nade da ćemo ikad više vidjeti nebo.
Premda nisam osjetio miris benzina pa sam zaključio da ni spremnik za gorivo ni cijevi
nisu oštećene, i premda mi je održavanje topline u autu trebalo biti prvo na umu, isključio
sam motor. Jer unatoč ugašenim svjetlima, napadač bi nas mogao pronaći po zvuku motora.
Htio sam ga prisiliti da u potrazi koristi vlastita svjetla i da na taj način otkrije svoj
položaj.
Morat će silaziti pješice. Jer da se spusti autom, u rijetkom zraku na ovoj nadmorskoj
visini čak se ni za hummer ne bi moglo sa sigurnošću pretpostaviti da će se uspjeti uspeti
natrag uzbrdo. Neće se usuditi riskirati.
Rekoh: »Zaključaj vrata za mnom.«
»Kamo ideš?«
»Iznenaditi ga.«
»Ne idi. Pokušajmo pobjeći.«
»Ti ne možeš.«
Izgledala je očajno. »Sranje.«
Osmijeh kojim sam ju pokušao razuvjeriti zacijelo je izgledao grozno. »Moram ići.«
»Volim te.«
 »Više od kreme od jaja«, odgovorih.
Kad sam izišao, unutrašnje svjetlo na krovu auta nakratko me izdalo, ali brzo se ugasilo
čim sam zatvorio vrata, što sam tiše mogao.
Prvo sam provjerio jesu li stabla zaista zaustavila explorer da ne otklizi dalje. Nijedna
se stražnja vrata nisu dala otvoriti. Terenac se neće osloboditi i otkotrljati dalje.
Mrak kao da je bio više od odsutnosti svjetla, kao da je imao teksturu, kao da su stabla
ispuštala milijarde čađavih spora. Vlaga, hladnoća, a najviše od svega moj strah urotili su se
i ovom određenom mraku dali posebne karakteristike.
Zadržavajući dah, osluhnuo sam, ali čulo se samo pucketanje i škripanje explorera koji
se hladio na ledenom zraku te turobni vjetar koji je žalobno zavijao gore u najvišim
krošnjama. Ništa što bi nagoviještalo približavanje neprijatelja.
Strijelac je možda stajao visoko gore iznad nas, na rubu ceste, odlučujući što dalje. No,
nekako sam bio siguran da sa radi o tipu koji djeluje brzo i koji neće provesti mnogo
vremena razmatrajući razne mogućnosti.
Ni ja nisam gubio vrijeme u pokušajima da pogodim tko bi to mogao biti i zašto nas
pokušava ubiti. Ako me ubije, nikad neću znati. Ako ga nadmudrim, znat ću. U oba je slučaja
nagađanje bilo besmisleno.
Ostavljajući Lorrie u zaključanom autu, osjećao sam se kao da ju napuštam, premda
bez toga nije bilo nikakve nade za spas nje ili našeg djeteta.
Oči su mi se postupno privikavale na mrak, ali nisam imao vremena čekati potpuni
noćni vid.
Obišao sam deblo jednoga od stabala između kojih smo se zaglavili, a zatim došao iza
explorera.
Šumsko tlo postavilo je lukave zamke. Kora stvrdnutog snijega zadavala mi je manje
muke nego sve ono što je bilo razasuto po njoj: masa skliskih otpalih iglica i češera koji su
se izdajnički kotrljali pod stopalima.
Iz strijelčeve perspektive na vrhu strmine, krajolik ovdje dolje nije imao profil:
dinamična šuma zgrušala se u crnu grudu. Znao sam da me ne može vidjeti kako se krećem
južno preko obronka, ali svejedno sam si jasno zamišljao kako mi crte cilj-nika njegove
puške plaze po licu dok se priprema sprašiti mi metak u glavu.
Ovdje dolje, u natkrivenim dubinama, snježni pokrivač nije posvuda bio jednako
debeo. Pet-šest centimetra ovdje, trideset tamo, a na mnogim mjestima vidjelo se golo tlo.
Kako mi se noćni vid poboljšavao, strmu kosinu iza sebe vidio sam kao suludi pačvork od
blago svjetlucavih bijelih krpica i komadića tamne tkanine spojenih u nasumični uzorak.
Brzo sam shvatio kako se mogu kretati nezamjetnije, ali ne i nečujno, jer to je bilo
nemoguće zbog varljive prirode terena.
Svakih nekoliko koraka zastao sam i osluhnuo da čujem je li se naš napadač počeo
spuštati. Nisam čuo ništa osim zviždanja vjetra u najvišim granama i prijetećeg - gotovo
podzvučnog - hučanja koje kao da je dopiralo iz samog tla, ali koje je zacijelo bilo samo
odjek vjetra.
Kad sam prešao petnaestak metara, okrenuo sam se prema istoku i počeo se uspinjati
usporedno s tragovima koje smo bili ostavili u spustu. Držao sam se nisko, hvatajući se za
kamenje, ogoljelo korijenje i slično da održim ravnotežu, penjući se majmunskim stilom, ali
nažalost ne i majmunskom spretnošću.
Nadao sam se da ću prijeći dvije trećine uspona prije no što naiđem na strijelca u
silasku. Onda bih se mogao pritajiti, pričekati da prođe i pokušati mu se prikrasti s leđa.
Taj je plan bio posve sulud. Nisam James Bond. Čak ni Maxwell Smart. Što se tiče akcije,
radije mijesim tijesto nego razbijam glave, a više volim miksere nego poluautomatske
puške.
Ne uspjevši smisliti manje suludi plan, nastavio sam se uspinjati, svakim se prijeđenim
metrom osjećajući sve više kao majmun.
Ruke su me već zeble. Nepodstavljene rukavice koje sam imao u džepu jakne donijele
bi malo topline, ali također bi mi mogle umanjiti osjećaj dodira i savitljivost šake, pa sam
radije svako malo prinio ruke ustima i zagrijao ih dahom.
No, više od promrzlih ruku mučila me lijeva noga, u kojoj mi je bol nabijao kao kad ti se
zagnoji korijen zuba. Kad je vani toplije, uopće ne osjećam kirurški čelik u kostima, ali zimi
sam ponekad u stanju precizno opisati položaj i oblik svake pločice i vijka.
Procijenivši da sam već prešao dvije trećine uspona i s obzirom na to da nisam ugledao
ni svjetlosni snop niti ikakvu drugu naznaku da se netko spušta niz strminu, zastao sam.
Kad sam bio siguran da su mi stopala čvrsto ukopana, potpuno sam se uspravio da mogu
bolje vidjeti vrh kosine stotinjak metara iznad mene.
Čak i da je hummer bio parkiran uza sam rub, s obzirom na moj kut gledanja nisam
očekivao da bih ga mogao vidjeti. Nadao sam se da bih mogao nazrijeti svijetlu aureolu oko
njegovih svjetala, ali na vrhu padine vidio se samo blago sivkasti sjaj za-sniježenog neba
iznad autoceste.
Nisam vjerovao da bi napadač otišao nakon što je dao sve od sebe da nas zaustavi. Ne
bi se jednostavno ležerno odvezao dalje. A ako nas je namjeravao ubiti, ne bi bio tako sklon
pretpostaviti da su nas dokrajčili pad i ne baš tako strašno strma padina.
Dobar slastičar mora imati strpljenja, ali ja ga katkad nisam imao ni u kuhinji. Stojeći i
čekajući da se naš napadač pokaže, postajao sam jednako uzrujan kao što s vremena na
vrijeme znam biti dok kuham creme anglaise od žutanjaka, šećera i mlijeka, što zahtijeva
stalno miješanje žičanom mješalicom na vrlo slabom plamenu da se žutanjci ne zgrudaju.
A sad su mi se žutanjci takoreći počeli grudati, jer iznad mene je doprla glasna buka.
Nije to bilo hučanje vjetra, nego zvuk nečega velikog što se stuštilo kroz visoke krošnje.
Budući da kao student nisam volio povijest, grčku ili bilo čiju, učinilo mi se čudnim da
sam pomislio na oštar mač obješen o vlas kose iznad Damoklove glave.
Pogledao sam gore.
 31

Svijetla sjena rezala je zrak uz moćno vuuš, kao propeler koji se spušta, ali elisa mekših od
čelika, i s rasponom krila od dva metra. Ugledao sam svjetleće okrugle oči i oštar kljun,
začuo poznato glasanje - hu-hu! - i shvatio da je to sova. Svejedno sam iznenađeno kriknuo
kad me preletjela.
U potrazi za šumskim glodavcima, velika ptica nastavila je prema sjeveru-
sjeverozapadu, spuštajući se usporedno s padinom, sad bešumno klizeći na zračnim
strujama. Presjekla je trag koji je ostavio explorer u spustu - i preklizila iznad muškarca
koga dotada nisam bio zamijetio.
Čak i nakon što su mi se oči privikle na mrak, vidljivost u šumi je i dalje bila slaba.
Pačvork od gole zemlje i blago svjetlucavog snijega imao je sablasna obilježja krajolika iz
snova, a činilo se da se stalno miče, kao crno-bijeli mozaik na dnu kaleidoskopa koji se
polako okreće.
Stajao je desetak metara sjeverno od mene, možda pet-šest metara niz padinu, vidljiv
između stabala. Trudeći se biti što nezamjetniji, mimoišli smo se.
Premda kratak i ne baš glasan, moj krik otkrio mu je moj položaj, a meni je sova
privukla pogled na njegov oris. Nisam mogao vidjeti pojedinosti, čak ni podstavljeni
okovratnik njegova kožnatog kaputa, vidio sam samo prepoznatljiv ljudski oblik.
Bio sam očekivao da će baterijskom svjetiljkom odati svoj položaj. Nije valjda uspio po
tako mrklom mraku pratiti tragove našeg terenca bez baterijske svjetiljke.
Zapitao sam se može li on mene vidjeti barem tako jasno kao ja njega. Nisam se usudio
ni pomaknuti, za slučaj da još nije točno odredio odakle je došao krik koji mu je privukao
pozornost.
Zapucao je.
Tamo pred kućom, kad je prvi put izišao iz hummera, oružje mi se učinilo vojničkim.
Sad je prepoznatljivo štektanje automatske puške potvrdilo moje sumnje.
Glasniji od pucketanja biča, meci su šibali stabla lijevo i desno od mene.
Zaprepašten činjenicom da me u toj kiši metaka nijedan nije pogodio, nisam nalazio
nimalo utjehe u činjenici da ovo nije bio jedan od pet strašnih dana s djedova popisa.
Ostao sam ukorijenjen na mjestu kao jedno od crnogoričnih stabala. Na trenutak se
činilo da je akcijski junak Jimmy Tock sposoban samo za jedno - istovariti hrpu biološkog
otpada u gaće.
A onda sam potrčao.
Trčeći gotovo slijepo niz padinu, žalio sam što ta veličanstvena stabla ne rastu bliže
jedna drugima.
 Vijugao sam među golemim deblima, iskorištavajući ono malo zaklona koliko su mi
mogla pružiti, praćen još jednim rafalom koji je zvučao kao bubnjarska solaža u kojoj bi
svaki naglašeni ritam mogao značiti metak u leđima.
Čuo sam tuk kad je jedno stablo bilo ranjeno i zing kad se metak odbio od kamena. Kad
mi je nešto prozujalo pokraj glave, znao sam da nije bila pčela.
Pretjerana potrošnja streljiva možda nije najmudriji potez. Čak i produženi spremnik
brzo će se isprazniti ako nastavi pucati tom silinom.
Ako isprazni spremnik, a da me ne pogodi, morat će zastati da ponovno napuni pušku.
Kad on zastane, ja ću i dalje trčati. Pa će me izgubiti.
A ako me izgubi, možda krene ravno prema exploreru pa će ubiti Lorrie.
Ta mi je pomisao saplela noge. Spotaknuo sam se o nezamislivo i tresnuo svom
težinom na rame, licem o hladnu stvarnost snijega iz kojega su me bole zimzelene iglice.
Otkotrljao sam se, ne vlastitim izborom, nego od siline pada. Kotrljajući se nizbrdo,
koljena i laktovi udarali su mi o kamenje, korijenje i smrznutu zemlju.
Premda sam doslovno upao u tu taktiku, činilo mi se da je pametno ostati nisko i u
stalnom pokretu. No, nakon nekoliko okretaja shvatio sam da bih, ako tresnem u neko
stablo, mogao slomiti vrat.
Raslinje je bilo rijetko i nisko, ali ako se prokotrljam kroz grm, suha grančica mogla bi
mi iskopati oko. Pa bih onda imao još manje izgleda da uočim taj nesretni sef kad mi na
kraju, jednoga dana, padne na glavu s krova neke zgrade.
Prestao sam se kotrljati i počeo se očajnički hvatati za bršljan, kamenje, bilo što što bi
mi moglo usporiti pad. Uspio sam se podići na sve četiri i pogrbljen pretrčati nekoliko
metara, a onda sam se iznenada zapitao trebam li još uvijek trčati pa sam stao.
Dezorijentiran, lutao sam pogledom po šumi, ali bezbojni krajolik i dalje je bio jednako
varav. Trudio sam se disati što tiše. Nisam znao koliko sam daleko dospio: najvjerojatnije
dovoljno da mu bar na trenutak pobjegnem.
Nisam ga mogao vidjeti pa sam pomislio da to znači da ni on ne vidi mene.
Krivo. Začuo sam ga kako trči prema meni.
Ne gledajući preko ramena, opet sam potrčao prema jugu, preko padine, slijedeći
vijugav put između stabala, stalno posrćući, posklizavajući se, vraćajući ravnotežu, ljuljajući
se s jedne strane na drugu, slijepo jureći naprijed.
Kad nije odmah zapucao, pretpostavio sam da mu je posve ponestalo streljiva ili nije
htio stati da ponovno napuni pušku. Ako više nije imao prednost napunjene puške, možda
bi bilo pametno stati i krenuti na njega. Sigurno ne očekuje tako hrabar potez.
Kamenje na koje sam u tom trenutku naišao skoro me saplelo, ali mi je dalo jednu
zamisao. Ako ćemo završiti u borbi pr-sa-o-prsa, moguće je da on ima nož i višegodišnju
obuku. Trebalo mi je nešto što bi izjednačilo snage. Među kamenjem pod mojim stopalima
bilo je i većih kamenova.
 Stao sam, sagnuo se, dograbio kamen veličine manjeg grejpfruta. Ali kad sam se
sagnuo, drugi je rafal razbio moj krhki plan.
I dok su ti zviždeći smrtonosni šaptovi pričali svoju priču samo nekoliko centimetara
iznad moje glave, ostavio sam kamen gdje sam ga bio našao i opet se spustio na sve četiri,
rakovim koracima kliznuvši između dva stabla pa lijevo, a onda sam se uspravio - da budem
brži - i potrčao preko ruba litice.
 32

Dobro, pretjerujem kad kažem litica, ali takav je bio osjećaj kad sam pod desnim, a zatim i
lijevim stopalom osjetio prazninu.
Padajući, kriknuo sam u šoku, a zatim tresnuo nekih pet metara niže u bockavu, ali
mekanu hrpu. Kad sam sletio, prepoznao sam zvuk tekuće vode, a ubrzo i ugledao brzu,
svjetlucavo zapjenjenu struju. Shvatio sam gdje se nalazim. I što moram učiniti.
Kad sam zakoračio preko ruba, automatska puška rezala je noć, a ako je strijelac čuo
moj krik, možda je pomislio da me pogodio. Da pothranim tu njegovu pogrešnu zamisao,
vrisnuo sam još jednom, najjezivije što sam mogao, pa onda još jednom mnogo slabije,
nadajući se da sam uspio zvučati kao u teškoj agoniji.
Odmah sam skočio na noge, držeći se obale, i požurio tri metra uzbrdo.
Rječica Goldmine Run, koja je veća od potoka, ali manja od rijeke, izvire iz vrućeg
arteškog bunara koji tvori zapareno vulkansko jezero u planinama na istoku. Cesta
Hawksbill premošćuje rječicu koja se slijeva niz ovu zapadnu padinu.
Klanac je uzak, ne širi od sedam metara, dok je sama rječica široka četiri do četiri i pol
metra. Ovdje voda više nije topla, ali s obzirom na to da je korito tako strmo, brze struje ne
smrznu se čak ni za neuobičajeno hladnih zima. Gotovo hirovite ledene freske, nastale od
kapljica, pojavljuju se samo uzduž obala.
Kad bi strijelac pao u vodu, brza struja odnijela bi ga u dolinu ispod, a usput bi se
pošteno natukao.
Obala se nije spuštala u rječicu, nego je bila konkavna, kao da je voda u okrugloj
zagradi. Mreža od ogoljelog korijenja stabala sprečavala je da se ta ledena nadstrešnica ne
uruši.
Sakrio sam se pod tu zemljano-ledenu kapuljaču nekih tri metra uzvodno od mjesta
odakle sam bio pao, do koljena ugazivši u vjetrom nanesenu hrpu polutrulog lišća i iglica,
nalik onoj na koju sam tresnuo. Pritisnuo sam leđa o obalu, stojeći u prirodnom gnojivu,
siguran da me se odozgo ne može vidjeti.
Čak i u toj hladnoj noći, ovdje je oštri zrak imao blagi miris polutrulog bilja, miris koji
će u proljeće i ljeto biti puno zreliji.
Žudio sam za svojom kuhinjom i aromom svježe pečenih kora za pitu, za utjehom
mirisnih puslica.
Nisam se trudio stišati disanje. Znao sam da će žuborenje brze vode prikriti te
zvukove.
Tek sam se bio sakrio, a već u sljedećem trenutku zdesna je, samo tridesetak
centimetara od mog lica, počela sipiti kišica od prašine, šljunka i mrtvog lišća. Napadač je
očigledno stao na sam rub.
 Nadao sam se da će pri pogledu na bujicu pomisliti da sam onako ranjen pao u vodu i
da me struja odnijela nizvodno, gdje ću iskrvariti, utopiti se ili umrijeti od hladnoće.
Ali ako siđe u klanac što ga je izdubila voda, bit ću izložen pogledu kao ukrasna trešnja
na vrhu čokoladne torte.
Još jedan odron zemlje, šljunka i lišća ukazivao je na to da je premjestio težinu s noge
na nogu ili da je krenuo dalje.
Iskreno, dvojio sam da će sići da bolje pogleda klanac. S mjesta na kojem je stajao
vjerojatno nije shvaćao da mu pod nogama leži zakrivljena udubina dovoljno velika da se u
nju sakrije čovjek, a sigurno je mislio da s te visine ima dobar pogled na okoliš.
Ali očekivao sam da će izvući baterijsku svjetiljku i posvijetliti u klanac. No, sekunde su
prolazile, a ništa nije rasvijetlilo mrak.
To mi se učinilo čudnim. Čak i odavde dolje, kad bih se zagledao u struju, vidio bih
blijede obrise stijena koji bi lako mogli biti mlitavo tijelo ranjenog čovjeka ili leš. Bilo bi za
očekivati da tako odlučni napadač želi znati je li dokrajčio svoju žrtvu ili ju je samo ranio.
Možda mi je osjećaj za vrijeme bio malo poremećen. Užas ima takav utjecaj na
unutrašnji sat. Nisam baš bio brojio sekunde, ali imao sam osjećaj da se skrivam već minutu
ili duže.
Brzo me obuzelo nestrpljenje. Možda nisam čovjek od akcije, ali nisam ni inertan.
Ako prebrzo iziđeni iz skrovišta, znao sam da ću dobiti metak u lice. Premda u genima
imam određenu dozu tvrdoglavosti, nisam tako tvrde glave kao baka Rowena. U mom
slučaju, nije bilo ama baš nikakvih izgleda da bi u sudaru s mojom lubanjom metak prošao
lošije.
S druge strane, ako budem previše čekao, napadač će možda steći preveliku prednost i
prestići me do explorera. Lorrie nije bila sa mnom, a ako strijelac zna da je trudna, znat će i
da je ostala u terencu.
Nazovite to predosjećajem ili samo intuicijom, ali imao sam osjećaj da sam mu ja od
sporedne važnosti, samo dosadna muha koje se treba riješiti, a da ga je zanimala samo
Lorrie. Ne znam zašto ili kako, ali jednostavno sam znao.
Zakoračivši od obale, iz komposta i van iz zaklona, napola sam očekivao iznenadni
bljesak svjetla, okrutan smijeh i metak u čelo.
Huk vode, dodir vjetra, zastor tame, duboka šuma koja čeka...
Na rubu gore nije bilo sjenovitog lika.
Oprezno, jer sam se bojao da se ne spotaknem i ne padnem u brzu struju, krenuo sam
niz padinu uzduž obale, tjeskobno tragajući za laganim usponom, po mogućnosti dizalom.
Moja lijeva noga te je večeri prošla svašta. Kao da mi je netko nabijao po usađenim
čeličnim pločicama. Šepao sam.
Iz jednog dijela obale virili su kameni izboji, kao sive kosti zapletene u ogoljelo
korijenje stabla. Čak i uz bolnu nogu, ni ljestve mi ne bi bolje poslužile.
 Na vrhu, čučnuo sam i pogledom preletio mračnu šumu. Nije bilo srna, sova ni
sociopata s puškom.
Nagonski sam osjećao da sam sam. Intuicija me dobro služi kad stvaram nove recepte
pa sam odlučio vjerovati joj i u tim uvjetima.
Premda prisiljen šepati, kretao sam se brzo između stabala.
Već sam bio prešao određenu udaljenost kad sam počeo osjećati laganu zbunjenost
glede smjera kretanja. Kao da se oblik tla promijenio dok sam bio u klancu.
Cesta je ležala gore na istoku, naravno. Stoga bi ravno nizbrdo trebao biti zapad.
Rječica je tekla južno, iza mene, explorer me čekao zapadno od ceste Hawksbill i sjeverno
od mog sadašnjeg položaja.
Dovoljno jasno.
A ipak, kad sam zaobišao još jedno stablo i prošao između sljedeća dva, našao sam se
opet kod rječice i zamalo ponovno pao u vodu. Znajući gdje se nalaze sve četiri strane
svijeta, svejedno sam napravio puni krug - i to jako brzo.
Cijeli život živim u planinama, u gradu opkoljenom šumom, i naslušao sam se priča o
tome kako se i iskusni planinari znaju izgubiti usred bijela dana i po lijepom vremenu.
Spasilačka služba redovito traga za njima i pronađe ih, dok se oni posramljeno i u nevjerici
čude kako im se to moglo dogoditi.
Neki jadnici ne dobiju priliku osjećati nevjericu i posramljenost. Jer ih pronađu mrtve.
Dehidrirane, izgladnjele, polomljene u padu, s ugrizima medvjeda ili ranama od pandža
pume... Majka Priroda ima beskrajan arsenal.
Bilo kojih šest hektara divljine mogu postati labirintom iz kojega nema izlaza. Svakih
par godina, na naslovnici Snow County Gazette osvane članak o planinaru koji je danima
lutao izgubljen, premda je cijelo vrijeme bio samo osamsto metara od autoceste.
Nikad nisam bio od onih koji vole divljinu. Volim civilizaciju, toplinu kamina, udobnost
kuhinje.
Okrenuvši se od neartikuliranog brbljanja vode, mahnito sam se trudio shvatiti
praiskonske uzorke ove divlje šume. Krenuo sam naprijed, isprva oklijevajući, a onda brže,
premda više iz straha nego zato što sam sad znao gdje sam.
Sama i u opasnosti, Lorrie je trebala Davyja Crocketa. Umjesto njega, imala je mene -
Jamieja Olivera s dlakavim prsima.
 33

Ovo sljedeće nisam osobno doživio, nego znam iz druge ruke.

Zaključana i sama u exploreru, Lorrie se okrenula u sjedalu koliko je mogla, gledajući
me kako nestajem u šumi. S obzirom na mrak oko terenca, to je trajalo samo petnaestak
sekundi, nakon čega je bila prepuštena mislima o vlastitoj smrtnosti.
Uključila je mobitel i utipkala 911, ali opet nije bilo signala.
Sat je pokazivao da je prošlo tek pola minute, a već joj je ponestalo stvari kojima bi
mogla prekratiti vrijeme. A situacija nije bila od onih u kojoj bi bilo primjereno zapjevati.
Premda sam joj one večeri kad smo se upoznali spasio život (a i ona meni), nije se
previše pouzdavala u moju sposobnost da se prikradem strijelcu i da ga svladam golim
rukama.
Kasnije mi je rekla: »Nemoj se uvrijediti, pekaru moj, ali bila sam uvjerena da si otišao
u smrt i da ću završiti kao jetijeva mlada ili još gore.«
Oštra tjeskoba pilila joj je živce. Nije se toliko bojala za sebe, rekla mi je, koliko za
mene, što joj potpuno vjerujem jer ona je jednostavno takva. Rijetko kad stavlja sebe na
prvo mjesto.
U njezinoj glavi, naše nerođeno dijete bilo je jednako važno kao i ja, a njezina
nemogućnost da ga zaštiti izazivala je naizmjenične valove tjeskobe i bijesa.
Obuzeta snažnim osjećajima, znala je da će, ako ostane sjediti, ako ne učini nekakav
pozitivni pomak, frustracija i strah nagristi šavove njezina uma i olabaviti ih.
Sinula joj je jedna zamisao. Ako teren ispod explorera to dopušta i ako joj veliki trbuh
ne bude prepreka, možda bi se mogla izvući iz explorera, upuzati ispod njega i čekati tako
skrivena.
Ako se vratim kao pobjednik, zazvat će me iz svog skrovišta. A ako se umjesto mene
pojavi napadač, pomislit će da je pobjegla iz auta zajedno sa mnom ili kasnije sama.
Otključala je vrata i otvorila ih. Istog trena, ledeni zrak isisao joj je svu boju s lica.
Zimska noć bila je poput vampira s krilima od mraka i zubima od studeni.
Pod explorerom ležala bi na zaleđenoj zemlji. Od motora koji se polako hladio dopiralo
bi nešto topline, ali ne mnogo i ne zadugo.
Jaki trud natjerao ju je da naglo uvuče zrak. Brzo je zalupila vratima i opet ih
zaključala.
Nikad prije u životu nije se osjećala tako bespomoćnom. Ta je bespomoćnost hranila
frustraciju, strah i ljutnju.
Nešto kasnije, učinilo joj se da je čula pucnjeve.
 Okrenula je ključ, ne tako daleko da uključi motor, ali dovoljno da može spustiti prozor
nekoliko centimetara.
Još jedna runda potvrdila je njezinu sumnju da je čula automatsko oružje. Utroba joj se
zgrčila, ali ne od trudova nego od užasa, jer pobojala se da je možda postala udovicom.
Zanimljivo, ali treća runda paljbe podsjetila ju je na to da je nepopravljivi optimist. Ako
me naš napadač nije uspio ubiti u prva dva navrata, možda nije bio tako dobar strijelac ili
me možda nije tako lako ubiti.
Kad je otvorila vrata, izišlo je mnogo topline. Sad se hladna noć bezobzirno gurala kroz
procjep iznad prozora, a Lorrie je zadrhtala.
Nakon što je podigla prozor, krenula je u potragu za nekakvim oružjem, prvo u džepu
za karte sa strane u vratima. Mekana, crna plastična vrećica za smeće, puna prljavih
maramica. Plastična bočica losiona za ruke.
Ništa bolje nije prošla ni s pretincem ispred sebe. Paketić žvakaće gume. Balzam za
usne. Novčanik pun kovanica za parkirni automat ili za novine.
Ako poštediš mene i moje nerođeno dijete, dat ću ti dva dolara i sedamdeset pet centi.
U drugom pretincu bila je kutija papirnatih maramica. I dva paketića vlažnih
maramica.
Premda to u njezinu stanju nije bilo nimalo lako, uspjela se nagnuti naprijed i opipati
ispod sjedala u nadi da će pronaći nešto, bilo što, možda odvijač. A ako već pronađe odvijač,
zašto ne i pištolj? Ako već pištolj, zašto ne čarobni štapić s kojim bi mogla napadača
pretvoriti u žapca?
Nije pronašla ni štapić, ni pištolj, ni odvijač, ništa. Nula. Šipak.
Iz mraka ispred explorera pojavio se muškarac iz čijih je otvorenih usta izlazio oblačić
pare. U ruci je držao automatsku pušku i nisam to bio ja.
Srce joj se bolno nadimalo, a vruće su ju suze zapekle u očima, jer joj se činilo da
dolazak tog napadača ukazuje na to da sam ja mrtav ili, u najboljem slučaju, teško ranjen.
Prepustila se praznovjerju, pomislivši da ako jednostavno odbije tugovati za mnom, ja
neću biti mrtav. Tek ako prihvati da me izgubila, tek onda će taj gubitak postati istinit i
stvaran. Nazovimo to strategijom uskrsnuća u stilu vile Zvončiće.
Uspjela je zadržati suze. Pogled joj se raščistio.
Dok je prilazio, Lorrie je vidjela da tip na očima ima neobične naočale. Ispravno je
pogodila da se radi o infracrvenim noćnim naočalama.
Prilazeći vratima na suvozačevoj strani, skinuo ih je i gurnuo u džep kaputa.
Kad je shvatio da su vrata zaključana, nasmiješio joj se kroz staklo, mahnuo joj i
zakucao zglobovima prstiju po prozoru.
Imao je široko lice, oštrih crta, kao kalup za novog Muppeta. Nešto na njem bilo joj je
poznato, premda je bila sigurna da ga nikad prije nije vidjela.
 Naslonivši se bliže, glasa prigušenog kroz staklo, prijateljskim je tonom rekao:
»Zdravo.«
Kao djevojčica u potrazi za redom u kaotičnom svijetu zmija i tornada, Lorrie je bila
pročitala čuvenu knjigu Emily Post o pravilima lijepog ponašanja, no ništa u tom debelom
svesku nije ju moglo pripremiti za ovaj bizarni susret.
Opet je zakucao po staklu. »Gospodična?«
Intuicija joj je govorila neka ne razgovara s njim. Neka se ponaša prema njemu onako
kako učimo djecu da se ponašaju prema nepoznatim ljudima koji im nude slatkiše: ne
razgovaraj s njima, okreni se od njih, bježi. Nije mogla pobjeći, ali mogla je odbiti
razgovarati s njim.
»Molim te, otvori vrata, gospodična.«
Gledala je ravno pred sebe, ne gledajući u njega, bez riječi.
»Mala, daleki sam put prešao da te vidim.«
Tako je čvrsto stisnula šake da su joj nokti rovali po dlanovima.
»Je li dijete na putu?«
Na spomen našeg djeteta, Lorrieno srce nije samo poskočilo nego se dalo u trk.
»Neću ti ništa nažao«, uvjeravao ju je.
Pogledom je pretraživala tamu ispred explorera, nadajući se da će me ugledati, ali nije.
»Ništa ne želim od tebe, osim djeteta«, reče on. »Želim dijete.«
 34

Smeće, losion za ruke, guma za žvakanje, balzam za usne, papirnate maramice, vlažne
maramice...
Čak i obuzeta strastvenom, žarkom željom da postane stroj za ubijanje, Lorrie nije
uspijevala među tim predmetima pronaći ništa oštro što joj je ranije možda bilo promaklo.
Obična uzica mogla bi glumiti garotu. Vilica bi, osim za jelo, mogla poslužiti i kao oružje. Ali
nije imala ni uzicu ni vilicu, a balzam za usne i nije neko oružje - što, da mu maže usne dok
tip ne umre?
Napadačev glas s druge strane prozora nije zvučao ni optužujuće ni prijeteći, niti imalo
neprijateljski. Bio je iskričava pogleda i nasmiješen, a govorio je onim zločesta-si-i-to-znaš
tonom: »Duguješ mi jedno veselo dijete, jednu slatku malu bebicu.«
Premda nije bio patuljak, bio je deformirana uma i duha, što je navelo Lorrie da se sjeti
bajke o Cvilidreti. Došao je naplatiti svoj dio neke čudovišne pogodbe.
Kad mu nije odgovorila, krenuo je prema prednjem dijelu explorera i znala je da će ući
kroz vrata na vozačevoj strani.
Taj ju Cvilidreta nikad nije naučio kako iz lana istkati zlatnu nit pa nema teorije da će
tom prokletom kujinom sinu dati svoje prvorođeno dijete.
Nagnuvši se preko konzole između sjedala, uključila je prednja svjetla.
Tako osvijetljena, strma šuma, oštri orisi crnih stabala i raslinja doimali su se
nestvarnima i stiliziranima poput kazališne scenografije.
Okupan svjetlom, Cvilidreta je zastao ispred explorera i zaškiljio u nju kroz prednje
staklo. Nasmiješio se. Mahnuo joj.
Snježne pahulje pronašle su put kroz guste krošnje isprepletenih grana. Kovitlale su se
kao slavljenički konfeti oko nasmiješenog tipa koji joj je mahao.
Smrt nikad nije izgledala tako veselo.
Lorrie nije znala mogu li se svjetla vidjeti gore s ceste. Vjerojatno ne, s obzirom na
oluju, a možda se ne bi vidjela ni kroz vedru noć.
Još uvijek nagnuta prema upravljaču, pritisnula je trubu. Jednom, dugo. Pa još jednom.
Cvilidreta je tužno odmahivao glavom, kao da je razočaran njezinim postupkom.
Duboko je uzdahnuo, stvorivši oblačić pare, a onda je nastavio obilaziti auto i prilaziti
vratima.
Lorrie je opet pritisnula trubu. Pa još jednom.
Kad je podigao pušku, pustila je trubu, okrenula se i rukama pokrila lice.
 Drškom puške smrskao je prozor na vozačevoj strani. Zasula ju je kiša pomalo
ljepljivih, bockavih krhotina sigurnosnog stakla.
Podigao je polugicu za otključavanje vrata i sjeo za upravljač, ostavljajući vrata
otvorenima.
»Ovo zbilja ne ide po planu«, reče on. »Ovo je jedan od onih dana kad čovjeku dođe da
povjeruje u lošu karmu i urokljivo oko.«
Isključio je svjetla.
Kad je odložio pušku, položivši ju preko konzole i dijelom preko Lorriena krila, lecnula
se od straha i pokušala ustuknuti što dalje od oružja.
»Opusti se, mala, opusti se. Zar ti nisam rekao da ti neću učiniti ništa nažao?«
Unatoč tomu što je dugo bio vani na vjetru i svježem zraku, zaudarao je na nelijepe
stvari: viski, cigarete, barut i trule desni.
Uključivši unutrašnje svjetlo na krovu, reče: »Prvi put u dugo vremena, u srcu osjećam
nadu. Dobar je to osjećaj.«
Nevoljko ga je pogledala.
Na licu mu je bio dobrodušan, sretan izraz, ali tako potpuno nepovezan s patnjom u
pogledu da bi isto bilo i da mu je osmijeh samo naslikan. Iz svake pore izbijala je bol, a
ispod svih neugodnih mirisa u podlozi je bio onaj najjači: vonj kronične tjeskobe. Imao je
oči progonjene životinje, pogled pun zatomljenog straha i žudnje koju se svim silama trudio
sakriti.
Osjetivši da je vidjela patnju u njegovoj nutrini, dopustio je da mu izraz lica nakratko
zadrhti, ali onda kao da ga je ponovno naslikao dvaput gušćom bojom. Njegov široki
osmijeh postao je nemoguće širi.
Da ga se nije tako bojala, bilo bi joj ga silno žao.
»Nemoj posegnuti za oružjem«, reče joj, »samo zato što ti je na krilu. Ne znaš rukovati
puškom. Ozlijedila bi se. Osim toga, ne bih htio da te moram udariti šakom u lice - s obzirom
na to da si majka mog sina.«
Lorrien majčinski alarm uključio se još dok je prvi put kroz staklo spomenuo naše
nerođeno dijete. Sad joj je u umu zvonilo na uzbunu svim raspoloživim zvonima.
»O čem govorite?«, zahtijevala je odgovor, očajna zbog činjenice da joj glas čujno
podrhtava.
Da je u pitanju bio samo njezin život, uspjela bi zadržati masku neustrašivosti. Ali sad
je u maternici nosila taoca zle kobi i nije mogla skriti strah za to nevino malo.
Iz džepa kaputa izvukao je malu kožnatu navlaku i povukao smičak koji ju je zatvarao s
tri strane.
»Oduzela si mi sina jedinca«, reče on, »i siguran sam da ćeš, ako pogledaš u srce, prva
priznati da mi sad duguješ svoga.«
 »Vašeg sina? Ne poznajem vašeg sina.«
Razumnim glasom punim dobrohotnosti, on reče: »Poslala si ga u zatvor na doživotnu
robiju. A tvoj muž, nezahvalni potomak Rudyja Tocka, učinio ga je nesposobnim... za
nastavak naše loze.«
Zaprepaštena, Lorrie upita: »Vi ste... Konrad Beezo?«
»Glavom i bradom, godinama u bijegu i često osporavana talenta, ali još uvijek klaun u
srcu i ponosnim prsima.«
Otvorio je crnu navlaku. Unutra su bile dvije igle za injekcije i ampula jantarno žute
tekućine.
Premda joj se bio učinio poznatim, nije previše sličio fotografiji iz novinskog članka
kojega je Rudy Tock čuvao još od kolovoza 1974.
»Ne sličite si«, reče ona.
Smiješeći se, klimajući glavom, glasa cvrkutavog od dobrodušnosti, on reče: »Ah, tako
je to, dvadeset četiri godine ostavile bi traga na svakom. A kao prilično zloglasni bjegunac,
dugo sam s mojim malim Punchinellom bio u Južnoj Americi, gdje su mi plastičnom
kirurgijom izmijenili lice dovoljno da mi vrate anonimnost.«
Izvadio je jednu štrcaljku s iglom iz zaštitnog omota. Vrh igle uznemirujuće je blistao
čak u prigušenom svjetlu.
Premda je znala da raspravljanje s tim čovjekom ne bi bilo ništa uspješnije od rasprave
o Mozartovoj glazbi s gluhim konjem, rekla je: »Ne možete nas okriviti za to što se dogodilo
Punchinellu?«
»Okriviti je tako teška riječ«, reče on, opet dobrodušno. »Ne moramo razgovarati o
krivnji i okrivljavanju. Život je prekratak za to. Što je učinjeno, učinjeno je, ma iz kojih
razloga, a sad je vrijeme da se pošteno plati za to.«
»Ma iz kojih razloga?«
Smiješeći se, klimajući, ustrajno ljubazan, Beezo reče: »Da, da, svi mi imamo svoje
razloge, a ti si sigurno imala svoje. A tko sam ja da kažem da si imala krivo? Nema razloga
za osude, ništa se neće dobiti ružnim optužbama. Svaka priča uvijek ima dvije strane, a
katkad i deset. Ali učinjeno je to što je učinjeno, ostao sam bez sina jedinca kojemu je uz to
još i onemogućeno da ikad ima djece pa sam tako ostao i bez unučadi koja bi naslijedila
Beezovu nadarenost. Zato je pošteno da mi se to na neki način nadoknadi.«
»Vaš Punchinello ubio je hrpu ljudi, a ubio bi i Jimmyja i mene«, reče Lorrie,
naglašavajući svaku riječ, ne uspijevajući uskladiti svoje raspoloženje s Beezovom
nepokolebljivom dobrodušnošću.
»Tako kažu«, reče Beezo i namigne. »Ali uvjeravam te, mala moja, da ne možeš
vjerovati ničemu što piše u novinama. Istina nikad ne ode u tisak.«
»Nisam čitala o tome ja sam to proživjela«, odgovori ona.
 Beezo se nasmiješio i klimnuo, namignuo, nasmiješio se i klimnuo, kratko se nasmijao,
klimnuo pa se opet usredotočio na štrcaljku s iglom.
Lorrie je shvatila da njegova krhka samokontrola ovisi o stalnom održavanju
prijateljske dobrodušnosti, bez obzira na to što je bila posve neiskrena. Da ta fasada samo
malo sklizne, posve bi se raspala, a tada bi njegov potisnuti bijes jednostavno eksplodirao.
Ne bi se mogao kontrolirati pa bi ubio i nju i dijete koje je toliko želio.
Ispod tih osmijeha i hihota nije bio čeznutljivi Pagliacci, nego ubilački klaun.
Pogledavajući sadržaj ampule, upitala ga je: »Što je to?«
»Samo blago sredstvo za smirenje, nešto od čega ćeš lijepo sanjati.«
Imao je velike šake, grube, ali spretne. Izvježbanom učinkovitošću liječnika, kvrcnuo je
po ampuli i napunio štrcaljku.
»Ne smijete mi to dati«, pobuni se ona. »Imam trudove.«
»O, ne brini, draga, to je jako blagi sedativ. Neće puno odgoditi porod.«
»Ne. Ne, ne.«
»Dušice, tek si u prvoj porođajnoj fazi. Pred tobom su još sati.«
»Kako to znate?«
Mangupski se zahihotao, namignuo joj i promrdao nosom, pa reče: »Draga moja,
moram priznati da sam bio malo zločest. Prije tjedan dana postavio sam jedan prislušni
uređaj u vašu kuhinju i još jedan u dnevnu sobu pa vas sve otada prisluškujem iz Nedrine
kuće preko puta vaše.«
Lorrie se zavrtjelo u glavi. »Poznajete Nedru?«
»Poznavao sam ju nekoliko minuta, jadnicu«, otkrije Beezo. »Što joj znače svi ti totemi
s rogovima?«
Pitajući se leži li Nedra negdje među drvima u šupi ili u ledenici u podrumu, Lorrie
spusti ruku na pušku.
»To baš nije prijateljska gesta, mala.«
Maknula je ruku.
Beezo je odložio otvorenu navlaku s iglama na upravljačku ploču, a pripremljenu
injekciju položio je na vrh. »Budi srce pa svući parku, zavrni rukav i daj da ti pronađem
venu.«
Umjesto da ga odmah posluša, upitala je: »Što ćete mi učiniti?«
Iznenadio ju je dobrodušno ju uštipnuvši za obraz, kao da je stara tetka usidjelica, a
ona njegova najdraža nećaka. »Ma previše se brineš, srećo. Previše brige samo na kraju
privuče baš ono čega se najviše bojiš. Malo ću te smiriti, da budeš sklonija suradnji i
poslušnija.«
»A onda?«
 »Odrezat ću sigurnosne pojaseve iz ovog auta, spojiti ih u vučnicu pa ću te odvući
uzbrdo do ceste.«
»Trudna sam.«
»Samo slijepac to ne vidi,« odgovori Beezo i namigne. »Opet brineš. Neću te vući ni na
koji način koji bi mogao biti opasan za dijete ili za tebe. Nažalost, ne mogu te nositi gore,
prestrmo je. I preopasno.«
»A kad dođemo do vrha?«
»Ukrcat ću te u hummer i odvesti na jedno lijepo mjesto. Kad dođe vrijeme, porodit ću
tvoje prekrasno djetešce.«
Zgrožena, ona reče: »Niste liječnik.«
»Ne razbijaj tu lijepu glavicu. Znam postupak.«
»Kako biste mogli znati?«
»Pročitao sam cijelu knjigu o tom«, reče on veselo. »Imam sve potrebne stvari i
pribor.«
»O, moj Bože.«
»Eto ga na, opet se brineš«, reče on. »Stvarno bi bilo bolje da imaš malo pozitivniji stav
prema svemu ovome, draga moja. Stav je tajna sretnoga života. Mogu ti preporučiti neke
izvrsne knjige na tu temu.« Potapšao ju je po ramenu. »Sve ću podvezati kako treba i ostavit
ću te na sigurnom, negdje gdje će te pronaći. A onda moj dječak i ja krećemo u veliku
pustolovinu.«
Zanijemjela od užasa, samo je zurila u njega.
»Poučit ću ga svemu što znam, i premda nema Beezove krvi postat će najcjenjeniji
klaun na svijetu.« Ironični smijeh izbio je na površinu iz njega kao mjehur plina iz bare. »S
mojim sam Punchinellom naučio da se nadarenost ne prenosi uvijek s koljena na koljeno.
Ali imam toliko toga za podijeliti s njim da nimalo ne dvojim da će mali biti zvijezda!«
»Djevojčica je«, reče ona.
Smiješeći se, stalno se smiješeći, šaljivo joj je priprijetio prstom. »Sjeti se da vas već
tjedan dana prisluškujem. Niste htjeli da vam doktor kaže kojega je spola dijete.«
»Ali što ako jest curica?«
»Bit će dečko«, ustrajao je, namigujući, namigujući, namigujući sve dok nije shvatio da
će to namigivanje uskoro postati tik koji neće moći kontrolirati. »Bit će dečko zato što
trebam dečka.«
Bojala se skrenuti pogled s njegova lica, ali jedva je uspijevala podnositi gnjev i patnju
u njegovim očima. »Zašto? Oh. Zato što niti jedna žena nikad nije bila slavni cirkuski klaun.«
»Postoje klaunice«, priznao je, »ali niti jedna nije tako dobra. Veselim kraljevstvom
šatorskim vladaju muškarci.«
Ako je dijete žensko, ubit će ih obje.
 »Hladno je ovdje«, reče Beezo, »a već je i kasno. Budi zlato pa svući parku i zavrni
rukav.«
»Neću.«
Osmijeh mu se ukočio pa objesio. Prisilio je kutove usana opet prema gore. »Jako će me
rastužiti ako ću te morati onesvijestiti s par udaraca. Ali ako ne budem imao izbora, morat
ću. Što je učinjeno, učinjeno je, ma koji bili razlozi, i u dubini svoga srca znaš da bi bilo
pošteno da dobijem nadoknadu. Ti si možeš roditi drugo dijete.«
 35

Vrata su bila otvorena. U desnoj ruci držao sam kamen veličine grejpfruta. Nagnuo sam se u
auto, a kad je napadač postao svjestan moje nazočnosti pa je okrenuo glavu, tresnuo sam ga
kamenom u lijevu sljepoočnicu, jako, ali ne tako jako kako sam htio.
Pogledao me onoliko iznenađeno koliko bi bilo za očekivati pri pogledu na ubijenog i
utopljenog slastičara koji je čudom uskrsnuo iz mrtvih.
Na trenutak sam pomislio da ću ga morati još jednom udariti, a onda je klonuo na
upravljač, zatrubivši licem.
Gurnuvši ga natrag na sjedalo da utišam trubu, pogledao sam mimo njega u Lorrie,
neizrecivo sretan što ju vidim živu i naoko neozlijeđenu.
Rekla je: »Nikad više ne želim čuti onu pjesmu ‘Dovedite klaunove’.«
Nije to bilo prvi puta da stojim pred njom s potpunim nerazumijevanjem onoga što je
rekla.
Pokazujući na muškarca u nesvijesti na vozačevu sjedalu, Lorrie reče: »Punchinellov
tatica.«
Zaprepašten, nagnuvši se unutra, povukao sam mu kapu s glave da ga bolje vidim. »Pa,
kao da zaista malo sliči Konradu Beezu...«
»Dvadeset četiri godine i malo plastične kirurgije«, objasni ona.
Promrzlim prstima opipao sam mu bilo na vratu. Srce mu je kucalo sporo, ali pravilno.
»Što radi ovdje?«, upitah.
»Skuplja donacije za UNICEF. A uz to, želi naše dijete.«
Srce mi je potonulo u pete, želudac mi se zgrčio, a nešto mi je počelo žmikati mjehur i
preslagivati unutrašnje organe. »Dijete?«
»Ispričat ću ti kasnije. Jimmy, trudovi nisu ništa pravilniji, ali su prilično bolniji, a ja se
smrzavam.«
Njezine su me riječi prestrašile više nego pucnjava. Svladali smo Beeza, ali bih smo
jako daleko od bolnice.
»Vezat ću ga kabelom za vuču i staviti na stražnje sjedalo«, rekoh joj.
»Možemo li autom odavde?«
»Ne bih rekao.«
»Ni ja. Ali moramo pokušati, zar ne?«
»Da.«
 Vjerojatno ne bi uspjela pješice stići do vrha. Predaleko, prestrmo. U njezinu stanju, da
se posklizne i padne, vjerojatno bi počela krvariti.
»Ako ćemo voziti«, reče ona, »ne želim ga u autu s nama.«
»Bit će vezan.«
»Čuvene posljednje riječi. Da je to obični domaći manijak, mogao bi mi sjediti u krilu, a
ja bih ga hranila žvakama. Ali to je veliki Beezo. Ne želim ga u autu.«
Shvaćao sam ju. »Dobro. Zavezat ću ga za drvo.«
»Dobro.«
»Čim stignemo u bolnicu, obavijestit ću policiju pa će se oni vratiti ovamo po njega. Ali
jako je hladno, a on bi mogao imati potres mozga pa možda neće preživjeti.«
Zureći u besvjesnog Beeza divljim pogledom za kojega sam se nadao da nikad neću
doživjeti da bude uperen u mene, Lorrie reče: »Dušo, da imam pištolj za zakivanje čavlima,
raspela bih ga na drvo i nikad nikome ne bih rekla gdje je.«
Evo važne lekcije za zlikovce koji se nadaju dugotrajnoj karijeri s one strane zakona.
Majčinski nagon je veličanstvena stvar. Nikad nemojte prijetiti trudnici da ćete joj ukrasti
dijete, pogotovo ako je ta trudnica kći krotiteljice zmija.
Uzeo sam pušku sa sjedala, otvorio stražnja vrata i ubacio pušku u prtljažnik, gdje je u
kutiji za alat stajao smotan kabel za vuču. Na oba kraja imao je kukicu koja se automatski
zatvarala.
Iz prednjeg dijela začuo sam Lorrien uspaničen glas: »Jimmy, požuri! Dolazi k sebi!«
Požurio sam do prednjih vrata i ugledao Beeza kako okreće glavu lijevo - desno.
Preplašeno je mrmljao: »Vivacemente.«
Prije, dok sam mu pipao bilo, spustio sam kamen na sjedalo pokraj njega. Sad sam ga
opet podigao i prilično ga jako zveknuo po čelu.
Desna ruka drhtavo mu je krenula prema glavi, malaksalo opipavajući lice, dok je
mrmljao: »Sifilitični tvore, svinjo nad svinjama...«
Prvi udarac bio je preblag. Udario sam ga jače i opet se onesvijestio.
Nakon što sam prije četiri godine zbog Punchinella nevoljko pribjegao sili, moja me
sadašnja nemilosrdnost nije iznenadila, ali uznemirila me činjenica da sam gotovo uživao u
njoj. Promrzlim licem razlilo mi se toplo zadovoljstvo i bio sam u iskušenju da ga udarim
još jednom, ali ipak nisam.
Moja sposobnost da se suzdržim činila se vrijednom divljenja i izravnom posljedicom
usađenih vrijednosti i dobrog odgoja, ali jedan dio mene vjerovao je - i još uvijek vjeruje -
da suzdržana reakcija na zlo nije moralna. Osveta i pravda dvije su sestrinske niti iz kojih je
ispletena žica tanka poput one po kojoj hodaju akrobati, a ako ne uspiješ održati ravnotežu,
nastradat ćeš - i biti proklet - bez obzira padneš li lijevo ili desno od žice.
 Izvukao sam Konrada Beeza iz explorera i odvukao ga do jedne jele. Nije bilo lako s
njim, ali bilo je još teže kad je bio pri svijesti.
Nakon što sam ga naslonio na deblo, rastvorio sam mu kaput i provukao kabel za vuču
kroz lijevi rukav, preko prsa pa kroz desni rukav, a onda sam mu zakopčao kaput do grla.
Krajeve kabela povukao sam oko debla i zakvačio ih jedan za drugi te povukao metalne
zaštitne kapice preko mehanizma za zaključavanje.
Kabel nije bio posve napet, ali neće moći pomaknuti ruke ispred sebe da pokuša
skinuti kaput. Zapravo, kao da sam mu navukao luđačku košulju, što mi se činilo posve
primjerenim.
Još jednom sam mu provjerio bilo. Kucalo je snažno i pravilno.
Neko vrijeme smo u obitelji imali izreku: Jedini način da ubiješ klauna jest da ga nasmrt
zatučeš pantomimičarem.
Vrativši se do explorera, navukao sam kožnate rukavice. Otresao sam krhotine
sigurnosnog stakla sa sjedala i uvukao se za upravljač te zalupio vratima.
Zgrčena na sjedalu suvozača, Lorrie je pritisnula ruke na okrugli trbuh, naizmjenično
šištavo ispuštajući zrak između zubi i stenjući.
»Trudovi su jači?«
»Sjećaš se kad u Alienu onaj mah iskoči iz prsa?«
Na upravljačkoj ploči ležala je mala kožnata navlaka s priborom za davanje injekcija.
»Htio mi je dati sedativ da budem poslušnija i sklonija surađivati«, objasnila mi je.
U meni je sve zakipjelo od bijesa, ali znao sam da ništa ne bismo dobili ako dopustim
da se to rasplamsa u buktinju koja proždire sve pred sobom.
Pažljivo sam vratio napunjenu štrcaljku s iglom u njezino ležište i zatvorio navlaku te
ju stavio u stranu, čuvajući ju za dokaz. Rekoh: »Mir u kući kroz malo kemije. Zašto se ja
toga nisam sjetio? Uvijek sam htio imati poslušnu ženu.«
»Da jesi, ne bi mene oženio.«
Brzo sam ju poljubio u obraz. »Bome ne bih.«
»Dosta mi je pustolovine za večeras. Odvedi me nekamo gdje imaju epiduralnu
anesteziju.«
Oklijevao sam s okretanjem ključa, jer brinulo me hoće li se motor uključiti i hoćemo li
se uspjeti izvući između stabala koja su nas stiskala.
Ona reče: »Beezo je htio od pojaseva napraviti vučnicu pomoću koje bi me odvukao
gore do ceste kao što lovci vuku truplo srne.«
Htio sam izići iz explorera i ubiti ga. Iz dna duše sam se nadao da nećemo biti prisiljeni
provesti njegov plan u djelo.
 36

Motor se uključio iz drugog pokušaja. Upalio sam prednja svjetla. Lorrie je do kraja pojačala
grijanje, ne bi li se auto barem malo zagrijao unatoč razbijenom prozoru kroz kojega je
ulazio leden zrak.
Razmak između prastarih jela bio je dovoljno uzak da zaustavi naše sklizanje unatrag,
ali možda ne i toliko uzak da se ne bismo mogli izvući u drugom smjeru.
Polako sam pritiskao papučicu gasa, a motor je zarežao. Kotači su se vrtjeli, mucah,
vrtjeli se. Explorer je škripao, buneći se protiv čvrstog zagrljaja stabala.
Kad sam dodao još malo gasa, motor je zavrištao. Gume su cvilile, a škripa se pojačala,
popraćena sablasnim zveketom kome nisam uspijevao odrediti izvor.
Explorer se počeo tresti kao prestravljeni konj kome se noga zaglavila među stijenama.
Začuo se zvuk drobljenja metala koji mi se nimalo nije sviđao.
Kad sam popustio pritisak na papučicu gasa, explorer je skliznuo nekoliko centimetara
unatrag. Nisam bio svjestan da smo se uopće bih pomaknuli naprijed.
Počeo sam ritmički pritiskati i otpuštati papučicu gasa, explorer se blago ljuljao
naprijed - natrag, stružući po kori stabala i guleći ju.
Okretanje upravljača udesno nije imalo učinka, ali kad sam ga okrenuo ulijevo,
poskočili smo dvadesetak centimetara naprijed prije nego što smo opet stali.
Opet sam vratio upravljač u prijašnji položaj i nagazio na papučicu. Glasno tvang!
odzvonilo je oko nas i kroz nas, kao da smo pod zvonom, i iznenada smo bili slobodni.
Lorrie reče: »Nadam se da će dijete izići tako lako.«
»Ako se išta promijeni, odmah mi reci.«
»A što bi se promijenilo?«
»Recimo, ako ti pukne vodenjak.«
»O, dušo, ako mi pukne vodenjak, neću ti morati reći. Znat ćeš i bez toga, jer ćeš biti u
vodi do gležnjeva.«
S obzirom na visinu, nisam očekivao da bi explorer daleko došao ako krenemo ravno
gore. Svejedno, morao sam pokušati.
Ovdje dolje kosina nije bila tako strma kao na gornjem dijelu pa smo dospjeli dalje no
što sam se bio nadao, skrećući s pravocrtnog puta samo kad smo morali zaobići neko stablo
ili rijetku nakupinu kamenja.
Prešli smo možda stotinjak metara prije no što je uspon postao strmiji, a motor počeo
kašljati od prerijetkog zraka.
 Od te točke nadalje, namjeravao sam nastaviti cik-cak usponom, što bi bilo daleko
manje zahtjevno za auto. Da krenem prema jugu ili sjeveru, ravno preko padine, usporedno
s cestom, bilo bi to ravno samoubojstvu: nagib je bio prevelik i explorer bi se prije ili
kasnije prevrnuo. Ali vijuganjem lijevo-desno pod ne prevelikim kutom, možda bismo mogli
izbjeći prevrtanje ili gašenje motora i doći do vrha kao da se penjemo stubama.
Ta je strategija zahtijevala oprez i duboku usredotočenost. Svaki put kad smo skrenuli
lijevo ili desno, morao sam nagonski proračunati kut uspona koji će nam omogućiti da
prijeđemo najviše, a uz najmanji rizik.
Teren se pokazao vrlo neravnim. Cesto bi se dogodilo da se explorer pri samo malo
jačem pritisku na gas počne ljuljati na neravnom tlu, a mi poskakivati na sjedalima dovoljno
jako da je bilo moguće da nas to postranično ljuljanje prevrne. U mojim mislima nismo se
samo jednom strovalili dolje u klanac, odbijajući se od stabala kao loptica u fliperu.
Svako malo usporavao sam da omogućim autu da se izravna, a s vremena na vrijeme
bih čak i posve zaustavio auto, uplašen time kako mi se upravljač ponašao pod rukama.
Zastajući, proučavao sam prijeteći krajolik okupan svjetlima, kako bih mogao napraviti
potrebne prilagodbe našoj ruti.
Kad smo prešli pola puta, usudio sam se početi vjerovati da ćemo uspjeti.
I Lorrieno se pouzdanje u mene povećalo, jer prekinula je napetu tišinu u kojoj smo se
dotada uspinjali. »Da smo večeras poginuli, ima nešto zbog čega bih silno žalila što ti to
nisam rekla.«
»Da sam najbolji ljubavnik na svijetu?«
»Frajeri koji misle da su najbolji ljubavnici na svijetu arogantne su budale. Ti... ti si moj
grljivi medo, ali da sam umrla, a da ti to ne kažem, ne bi bila prevelika šteta.«
»Ni ja ne bih previše žalio da sam umro, a da to nisam čuo.«
»Znaš«, reče ona, »roditelji, djeca i ljubav dolaze u neobičnim kombinacijama. Hoću
reći, roditelji te mogu voljeti i ti možeš znati da te vole i možeš i ti voljeti njih, a svejedno
možeš odrasti tako usamljen da se osjećaš... praznim.«
Nisam očekivao nešto tako ozbiljno. Znao sam da dolazi iz dubine, jer sam shvatio što
će sljedeće reći.
Rekla je: »Ljubav nije dovoljna. Roditelji moraju znati kako biti bliski s tobom i jedno s
drugim. Moraju željeti biti s tobom više nego i s kim drugim. Moraju voljeti biti kod kuće
više nego igdje drugdje i moraš ih ti zanimati više nego...«
»Zmije i tornada?«, upitah.
»Bože, volim ih. Dobri su, Jimmy, stvarno jesu, i misle sve najbolje. Ali najviše vremena
provode u vlastitoj nutrini, s vratima čvrsto zatvorenima. Većinom ih vidiš samo kroz
prozore.«
Glas joj je sve jače drhtao dok je govorila, a kad je zastala, rekoh: »Ti si pravo blago,
Lorrie Lynn.«
 »Ti si odrastao uza sve što sam ja tako silno željela, sve o čem sam sanjala. Tvoji
roditelji žive za tebe i jedno za drugo, za cijelu obitelj. Baš kao i Weena, na svoj osobit način.
To je pravo blaženstvo, Jimmy. I tako sam prokleto zahvalna što ste me putili unutra.«
Pod tom čvrstinom vrijednom divljenja, pod oklopom ljepote i pameti, moja žena je
nježna duša i možda bi bila sramežljiva ljubičica da nije umjesto toga izabrala postati
osobom koja je borac i to borac sa stilom.
Pod svojom malo manje tvrdom vanjštinom, ja sam čisti pekmez. Macho pekmez.
Nisam se jednom rasplakao pri pogledu na pregaženu životinju.
Nakon njezine izjave ostao sam bez riječi. Da sam pokušao išta reći, zasuzilo bi mi oko.
Ne bi bilo dobro da mi se vid zamuti dok vozim explorer prema vrhu.
Srećom, već je prešla na sljedeću misao i sad već čvršćim glasom nastavila razgovor
bez mene: »Ne možeš ni zamisliti kolika će to radost biti za mene, Jimmy, podizati našu
djecu onako kako si ti odrastao, učiniti ih bogatije za Rudyja, Maddy i Weenu, gledati ih
kako rastu u obitelji koja je tako bliska da u njoj mogu pronaći najdublje značenje svojih
života.«
Bili smo dva ili tri cik-caka od vrha.
Nastavila je: »Nikad nismo razgovarali o tome koliko djece želimo. Trenutačno
razmišljam o petero. A ti? Razmišljaš li ti o petero?«
Pronašao sam glas. »Uvijek sam razmišljao o troje, ali sad, nakon ovog tvog govora,
razmišljam o dvadesetero.«
»Hajd’mo petero po petero pa ćemo vidjeti.«
»Može«, rekoh. »Jedno samo što nije izišlo iz pećnice, još četvero za ispeći.«
»Dvije curice i tri dečka«, pitala se naglas, »ili tri curice i dva dečka?«
»Je li to uopće nešto o čem mi možemo odlučiti?«
»Vjerujem da pozitivnim razmišljanjem sami oblikujemo svoju stvarnost. Sigurna sam
da bismo si tako mogli stvoriti koju god kombinaciju želimo, premda bi za istinsku
ravnotežu bilo idealno da imamo dvije curice, dva dečka i jednog hermafrodita.«
»To bi možda ipak bilo malo previše uravnoteženo.«
»O, Jimmy, nema djece koja su tako voljena kao što će biti naša.«
»Ali neće biti razmažena«, rekoh.
»Naravno da neće, prasad mala. Prabaka Rowena čitat će im bajke, to će ih naučiti
pameti.«
Govorila je i govorila - i shvatih da nas je uz razgovor provela kroz strah i opasnost
uspona, do vrha kosine i do ceste Hawksbill.
 37

Popeli smo se na cestu pet-šest metara ispred parkiranog hummera. Prešli smo preko
nedavno nabijenog snježnog ruba na južni kolnik koji je bio raščišćen skoro do golog crnog
asfalta.
Odmah ispod nas cestari su s dva vozila probijali put kroz oluju do grada. Prva je išla
ralica na golemim debelim gumama, a za njom kamion koji je posipao cestu solju i
piljevinom.
Slijedio sam ih na pristojnoj udaljenosti. Ni policijska pratnja ne bi nas brže dovela do
grada.
Noćno se nebo sakrilo iza snježnih zastora, kojima je kovitlao nevidljivi vjetar,
zavijajući kroz njih.
Također nevidljivo, ali ne zadugo, i naše je dijete pokazivalo nestrpljenje i želju da
napokon iziđe iz devetomjesečnog zatvora. Lorrieni su trudovi postali redoviti. Pratila ih je
gledajući na sat, a po stenjanju i glasnijim kricima i ja sam znao u kojim razmacima dolaze
pa sam mislima tjerao cestare neka se kreću brže.
Ljudi u agoniji često proklinju svoju bol. Iz nekog razloga, čini se da vjerujemo da
akutni bol možemo riješiti psovkama. Lorrie nije dopustila da joj preko usana prođe ijedna
takva riječ.
Mogu posvjedočiti da je inače u stanju porezotinu ili nagnječenje tretirati verbalnim
izljevom koji peče jače od joda. Ali porod očigledno ne spada u normalna stanja.
Rekla je da nije proklinjala bol zato da dijete, pri dolasku na svijet, ne bi pomislilo da je
neželjeno.
Meni nije palo na pamet da bi se naše dijete moglo roditi s naprednim poznavanjem
jezika, no prihvatio sam njezinu zabrinutost kao važeću - i još je više volio zbog toga.
Kad stenjanje i jecanje i krikovi bez riječi nisu zadovoljili nagon za izražavanjem jačine
bola, zbog našeg nerođenog djeteta posegnula je za riječima koje opisuju neke od najljepših
stvari na svijetu.
»Ssunce, ssvila, ssrebro«, reče, sikćući početne suglasnike takvom silinom, da bi netko
tko bi ju načuo sigurno pomislio da sipa najgore kletve ljutom neprijatelju.
Kad smo napokon stigli do grada i do bolnice, vodenjak joj još nije bio pukao, ali voda
kao da joj je izlazila na sve pore. S nje se cijedilo, kao da je kopala jarak ili cijepala drva.
Otkopčala je parku i svukla je. Bila je mokra do kože.
Parkirao sam na ulazu u hitnu službu, uletio unutra i za minutu se vratio s bolničarom i
kolicima.
 Kad ju je smjestio u kolica, bolničar - pjegavi mladić imenom Cory - zacijelo je pomislio
da je Lorrie u bunilu kad je nastavila brzinski redati i režati: »Geraniji, Coca-Cola, mačići,
labudovi, božićni kolači i keksići...«, takvom silinom da se prestrašio.
Putom unutra, objasnio sam da ne želi dovesti dijete na svijet popraćeno ružnim
riječima, ali mislim da sam postigao samo to da se nakon toga malo pribojavao i mene.
Nisam mogao s Lorrie ravno u rodilište, djelomično zato što sam sestri na prijamu
morao predočiti karticu osiguranja. Poljubio sam Lorrie, a ona mi je stisnula ruku dovoljno
jako da mi zapucketaju zglobovi, rekavši: »Možda ipak ne dvadesetero.«
Bolničaru se pridružila jedna medicinska sestra pa su zajedno odgurali Lorrie prema
dizalu.
Dok su ju odvozili, čuo sam je kako silovito izgovara: »Crepes Suzette, clafouti, gateau a
l’orange, souffle au chocolat.«
Ako će se to naše dijete roditi s poznavanjem engleskog jezika, pretpostavljao sam,
moguće je da će znati i francuski, a možda već i razmišlja o karijeri u slastičarstvu.
Dok je prijamna sestra fotokopirala našu karticu osiguranja i počela ispunjavati kilu
raznih obrazaca, s njezinog sam telefona nazvao Hueya Fostera. Bio je to tatin prijatelj iz
djetinjstva, propali pekar koji je postao policajac.
Huey je bio taj koji je mom ocu dao besplatnu ulaznicu za cirkus, istu onu na čiju je
poleđinu tata kasnije zapisao pet strašnih datuma u mom životu. Nismo to zamjerili Hueyu.
Radio je noćnu smjenu pa sam ga uhvatio u postaji. Kad sam mu ispričao o Konradu
Beezu, odbjeglom ubojici i zamalo kradljivcu djece, koga sam ostavio zavezanoga za stablo
u šumi stotinjak metara nizbrdo i zapadno od parkiranog hummera, Huey reče: »To je već
izvan moga područja, nazvat ću državnu policiju, ali poći ću s njima, Nakon svih tih godina,
rado bih osobno stavio lisice tom ludom kujinom sinu.«
Nakon toga sam nazvao roditelje da im kažem da smo u bolnici i da Lorrie rađa.
»Slikam patuljastu svinju«, reče mama, »ah to može pričekati. Stižemo odmah.«
»Nema potrebe da dolazite po ovakvom vremenu.«
»Srećo, da s neba padaju škorpioni i kravlja balega, svejedno bismo došli, premda nam
je snijeg ipak draži. Malo će potrajati, jer prvo moramo ugurati Weenu u skafander, a znaš
koliku frku i paniku uvijek diže oko toga.«
Još uvijek sam bio relativno mlad kad je prijamna sestra napokon ispunila sve obrasce
i dala mi ih na potpis, nakon čega sam se uputio prema rodilištu.
Čekaonica za buduće očeve više nije izgledala kao one noći kad sam tako izmučio
majku. Šarene i žive boje zamijenio je sivi tepih, blijedo sivi zidovi i crni naslonjači, kao da
su bolnički upravitelji zaljučili da je u protekle dvadeset četiri godine nestalo sve radosti iz
roditeljstva.
 Prijamna sestra nazvala je u rodilište da im kaže da sam na putu. Jedna bolničarka
pokazala mi je gdje je kupaonica u kojoj sam se trebao oprati u skladu s pravilima i navući u
bolničku zelenu odjeću; tek onda su me odveli do žene.
Lorrien vodenjak još nije bio pukao, ali sve je ukazivalo na skori porod. Iz tog razloga, a
i s obzirom na to da niti jedna druga trudnica nije bila toliko nepribrana da krene rađati
usred snježne oluje, brzo su ju pripremili i odgurali u rađaonicu.
Kad sam ušao, krupna crvenokosa sestra mjerila joj je tlak, a doktor Mello Melodeon,
naš liječnik, slušao joj je srce stetoskopom.
Mello je građen kao nogometaš, dobrodušan kao mjesni gostioničar čija divna narav
privlači goste, a k tome i ljudina. Sudeći po njegovu krasnom imenu, koži boje grožđica,
opuštenosti i pjevuckavom glasu, pomislili biste da je nekoć bio rastafarijanac s Jamajke
koji je dredlokse i rege zamijenio za karijeru u medicini. Ali zapravo je rođen u Atlanti i
potječe iz obitelji profesionalnih pjevača gospela.
Završivši sa stetoskopom, on reče: »Jimmy, kako je moguće da čokoladne košarice s
jabukama koje Rachel napravi po tvom receptu, nemaju isti okus kao tvoje?«
Rachel je bila njegova žena.
Upitah: »Odakle joj recept?«
»Daju ti ga u hotelu ako zatražiš. Prošli tjedan smo ručali u hotelskom restoranu.«
»Trebala je pitati mene. Oni daju izvorni hotelski recept, ali ja sam ga malo izmijenio.
Dodao sam još žlicu vanilije i žlicu muškatnog oraščića.«
»Muškatni oraščić shvaćam, ali vanilija u čokoladnim košaricama?«
»U tome je tajna«, jamčio sam.
»Ju-hu, ovdje sam«, podsjeti nas Lorrie.
Primio sam ju za ruku. »Tu si, i ne vičeš više o crepes Suzette i clafoutiju.«
»Ah, to je posljedica jedne druge prekrasne riječi«, reče ona. »Epiduralna. Nije li to
predivna riječ?«
»Znači - samo dodaš vaniliju u kremu?«, upita Mello.
»Ne u kremu, nego u tijesto.«
»U tijesto«, ponovio je, mudro klimajući glavom.
Lorrie reče: »Treba li nekome dizajnirati internetske stranice? To ja radim. Dizajniram
internetske stranice. I rađam djecu.«
»Izrada internetskih stranica zanimljiva je stvar, draga«, uvjeravao ju je Mello
Melodeon, »ali nikad neće biti tako zanimljivo kao to što Jimmy radi. Internetske stranice
ne možeš jesti.«
»Ne možeš jesti ni djecu«, reče ona, »ali sad bih ipak radije dijete nego čokoladnu
košaricu s jabukama.« »Ne vidim zašto ne bi mogla imati oboje«, reče Mello, »premda ne u
isto vrijeme.«
 Iskrivivši lice u grimasu, zgrabivši pune šake plahte kojom je bila pokrivena, ona reče:
»Trebam još epiduralne.«
»Kao tvoj liječnik, ja odlučujem o tom. Nije nam cilj posve maknuti bol, nego ga
ublažiti.«
Obraćajući se meni, Lorrie reče: »Znala sam da smo trebali uzeti pravog doktora.«
Obraćajući se meni, Mello reče: »Dodaš li vaniliju sastojcima u isto vrijeme kad i
čokoladu?«
»Ne, to bi bilo prerano. Dodajem ju tik prije žutanjaka.«
»Prije žutanjaka«, ponovio je, pod dojmom moje kulinarske taktike.
Razgovor je tekao u tom stilu sve dok Lorrie nije pukao vodenjak. Od tog je trenutka
definitivno bila u središtu pozornosti.
Lorrie i ja bili smo se dogovorili: bez kamere. Smatrala je da bi snimanje
blagoslovljenog događaja bilo neukusno. A ja sam smatrao da to ionako nadilazi moje
tehničke sposobnosti.
Svejedno, htio sam biti nazočan, djelomice zato da sudjelujem u radosnom trenutku i
da izrazim dobrodošlicu našem prvorođenom djetetu, ali također i da dokažem baki
Roweni da se neću onesvijestiti, pasti na nos i razbiti ga, kao što je ona tvrdila.
Čim je Lorrie pukao vodenjak, začuo se zvuk cvilkavih potplata i u rađaonicu je, kao
praćena zborom miševa, ušla jedna medicinska sestra i rekla da imam važan telefonski
poziv. Kapetan Huey Foster iz policijske postaje Snow Villagea, hitno je trebao razgovarati
sa mnom.
»Vraćam se za minutu«, rekoh Lorrie. »Drži se.«
»Je, aha.«
Preuzeo sam poziv u sestrinskoj sobi. »Što je, Huey?«
»Nema ga.«
»Koga?«
»A što misliš? Beeza.«
»To je nemoguće. Niste pronašli pravo drvo.« »Oprosti, Jimmy, ali kladim se u lijevi guz
da tamo vani nema puno stabala ukrašenih s kabelom za vuču i razderanim kaputom s
vunenom podstavom.«
Zbrojite sve situacije kad mi je srce potonulo u pete i naći ćete se otprilike na dubini
gdje leži Titanik.
»Nije mogao koristiti ruke«, rekoh. »Bile su mu iza leđa. Dobro sam ga zavezao. Koga
vraga je napravio - progrizao si put iz kaputa?«
»Gotovo da se čini da je tako.«
Crni hummer bio je parkiran na cesti točno gdje sam im bio rekao.
 »Usput«, reče Huey, »već smo saznali da je taj auto ukraden prije dvanaest dana u Las
Vegasu.«
Policijska ekipa za potragu spustila se kroz šumu, slijedeći explorerov trag. Kad su
otkrili da se Beezo oslobodio, razmišljali su bi li pozvali pse tragače, ali vrijeme im nije išlo
na ruku.
»Neće daleko stići bez kaputa«, predviđao je Huey. »Nakon proljetnog otapanja snijega,
pronaći ćemo ga mrtvog kao vunastog mamuta.«
»Njega ne«, rekoh potreseno. »On je... drukčiji. On je kao onaj pajac koji iskače iz kutije,
stalno se pojavljuje.«
»Nije natprirodno biće.«
»Ne bih se kladio«, rekoh.
Huey uzdahne. »Skoro da bih i ja to rekao«, priznao je. »Upravo sam pozvao još
četvoricu iz prve smjene. Doći će u bolnicu, za svaki slučaj.«
»Kad će biti ovdje?«
»Za deset minuta. Možda petnaest. U međuvremenu, pazi na Lorrie. Nadam se da neće
doći do toga, ali moglo bi. Je li već rodila?«
»Samo što nije. Čuj, Huey, se on bio utaborio u kući Nedre Lamm da bi nas mogao
uhoditi.«
»Nedra je malo na svoju stranu, ali siguran sam da mu to ne bi dopustila.« »Mislim da
nije imala izbora. Možda se vratio do njezine kuće. Ako smatra da je hummer sad prevruća
roba da bi ga vozio, ona ima auto kojim bi se mogao poslužiti.«
»Onaj grozomorni stari plymouth valiant.«
»U izvrsnom je stanju, a stalno ima lance na gumama.«
»Provjerit ćemo«, obeća Huey. »Sad se bolje vrati toj svojoj super curi i ne daj da joj se
išta dogodi dok ne stignu moji ljudi.«
Spustio sam slušalicu. Dlanovi su mi bili mokri od znoja. Obrisao sam ih o bolničke
zelene hlače.
Beezo je bio na putu ovamo. Osjećao sam to u kostima. Više od dvadeset godina nakon
prvog posjeta, vraćao se u rodilište okružne bolnice. Ovoga puta, dijete koje je htio bilo je
naše.
 38

Nisam htio da Lorrie sazna kakav je razvoj situacije. I bez toga je imala pune ruke. Dobro,
ne baš ruke, ali bila je prilično zauzeta i ne bi bilo dobro da sazna da je Beezo na slobodi.
Znao sam da bi Lorrie, ako se odmah vratim u rađaonicu, već na prvi pogled
prepoznala sav strah u meni. Ne bih joj mogao lagati, čak ni za njezino dobro. Prorezala bi
kroz moje laži kao vrućim nožem kroz maslac i namazala me na prepečenac za manje od
šest sekundi.
Osim toga, doktor Mello Melodeon imao bi još pitanja o mojim čokoladnim košaricama
s jabukama, a nisam imao vremena za to.
Požurio sam u čekaonicu za buduće očeve, gdje je - u drukčijem dekoru - bio ustrijeljen
doktor Ferris MacDonald. Iz te je prostorije Konrad Beezo uletio u rodilište, gdje je ubio
sestru Hanson.
Ako se zločinci zaista vraćaju na mjesto zločina, možda će i on doći ovim putom po
naše dijete.
Možda.
Nisam bio spreman pouzdati se u možda i mogao bi kad se radilo o mojoj ženi i djetetu.
Opet obrisavši znojne dlanove, zakoračio sam u glavni hodnik koji je vodio na razne
odjele na prvom katu.
Bilo je neprirodno tiho, čak i za bolnicu, kao da je gusti snijeg uspijevao prigušiti sve
zvukove čak i s ove strane zida.
Dalje desno, s ove strane hodnika, bila su četvera vrata koja su očigledno vodila na
razne odjele u sklopu rodilišta. Iza njih nalazio se dugački prozor kroz koji se vidjelo u
prostoriju gdje su u kolijevkama ležala novorođena djeca.
Na kraju hodnika, osvijetljeni crveni znak s natpisom IZLAZ označavao je vrata koja
vode na stubište i prema izlazu u slučaju nužde.
Beezo bi se mogao uspeti tim stubama i ući u rodilište kroz bilo koja vrata, a ja ga iz
čekaonice za buduće očeve ne bih vidio. Pa sam morao ostati na straži tu u hodniku.
Ding! Tih, ali odmah prepoznatljiv zvuk dopro je iz niše dizala na sredini hodnika.
Netko je došao na prvi kat.
U posljednje sam se vrijeme već tako izvježbao u zadržavanju daha da sam zamalo bio
spreman za karijeru u ronjenju na dah u potrazi za školjkama bisernicama.
Iz dizala je izišao liječnik u bijeloj kuti, razgovarajući s medicinskom sestrom koja je
bila presitna i preženstvena da bi to bio prerušeni Konrad Beezo. Zaputili su se prema
drugom kraju hodnika.
 Pomislio sam da bih možda trebao otići do stubišta i osluhnuti čuju li se koraci, ali
nisam htio okrenuti leđa prema hodniku.
Gdje su bili ljudi Hueya Fostera? Sigurno su dosad već trebali stići.
Pogledavši na sat, otkrio sam da su od kraja telefonskog razgovora prošle tek dvije
minute. Hueyevi ljudi tek su nazuvali čizme.
Vrijeme puzi dok čekaš serijskog ubojicu, a leti dok se zabavljaš u kuhinji.
Bolnica je imala samo jednog čuvara, postavljenog u predvorju u prizemlju. Razmišljao
sam da ga pozovem gore da mi pomogne pokriti više teritorija.
Zvao se Vernon Tibbit. Sa šezdeset osam godina, pivskog trbuha i kratkovidan, Vernon
nije imao pištolj. U osnovi, njegov se posao sastojao od davanja uputa posjetiteljima,
pomaganju pacijentima u invalidskim kolicima, donošenju kave prijamnoj sestri i poliranju
svoje zaštitarske značke.
Nisam htio da Vernon pogine zbog mene pa da sestra u prijamnom uredu ostane bez
kave.
Ako Konrad Beezo već ne dođe tenkom kroz zidove bolnice, bio sam siguran da će doći
s opakim oružjem. Imao sam snažan dojam da nikamo ne ide bez puške.
Nisam imao pištolj. Nisam imao nož. Nisam imao palicu. Nisam imao čak ni grudicu
papira koju bih mogao ispljunuti.
Kad sam se sjetio automatske puške koju sam bio oduzeo Beezu i zatim je spremio u
prtljažnik explorera, osjetio sam kako mi se uz kralježnicu penju trnci. Ponovno ju je
napunio u šumi, a sigurno nije ispraznio i drugi spremnik. Podlegao sam grču macho
gluposti, zamišljajući se kao Ramba, ali još nabildanijeg od Sylvestera Stalonea.
A onda mi je sinulo da ne mogu trčati bolnicom sumanuto pucajući iz automatske
puške. Nisam bio član osoblja, a posjete su završile.
Bojeći se da ću biti nastrijeljen, zabrinut za Lorrie koja je rađala, zabrinut za nerođeno
dijete, brinući se da će moja bolna lijeva noga - koja je te večeri prošla sve i svašta - zakazati
u ključnom trenutku, dodatno me smetala bolnička zelena odjeća. Nije mi bila udobna.
Nakon što sam skinuo platnene navlake s cipela, nisam se osjećao ništa bolje. Osjećao
sam se kao da sam krenuo na maskenbal.
Noć vještica te je godine došla ranije. Očekivao sam da svakoga trena dojuri klaun - bez
kostima, ali svejedno zastrašujuć - i vikne: »Maškare!«
Ding!
Progutao sam Adamovu jabučicu, koja mi je sad skakutala gore dolje po želucu.
Nakon tog zvuka kao da je u hodniku postalo još tiše. Bila je to ona tišina točno u
podne, na prašnjavoj ulici gradića na Divljem zapadu, kad se svi građani posakrivaju, a
revolveraši samo što nisu došli.
Umjesto revolveraša, iz dizala su izišli tata, mama i baka Rowena.
 Bio sam iznenađen da su stigli tako brzo, pola sata prije nego što sam ih očekivao.
Njihova nazočnost podigla mi je raspoloženje i ohrabrila me.
Kad su krenuli prema meni, mašući mi, zakoračio sam prema njima, jedva čekajući da
ih sve izgrlim.
A onda sam shvatio da su svi moji najvoljeniji - mama, tata, baka, Lorrie i naše dijete -
bili okupljeni na jednome mjestu. Beezo bi ih sve mogao pobiti u istom krvavom pohodu.
 39

Kad je zimi izlazila iz kuće, baka je nosila skafander koji si je bila sašila od podstavljene
tkanine.
Nije podnosila hladnoću pa je vjerovala da je u prethodnom životu bila Havajka. S
vremena na vrijeme uživala je u snovima u kojima je nosila ogrlice sa školjkama i suknju od
trave i plesala u podnožju vulkana.
Ona i svi njezini suseljani poginuli su u erupciji lave. Očekivali biste da će to izazvati
strah od vatre. Ali ne, ona je pretpostavljala da je u još jednom prošlom životu bila Eskim
koji je poginuo u mećavi tako gadnoj da je zamela i njega i njegove vučne pse pa se nisu više
znali vratiti do iglua.
U napuhanom bijelom skafanderu, s kapuljačom čvrsto zakopčanom ispod brade, tako
da joj se vidjelo samo lice, Weena se gegala prema meni, ruku raširenih u očekivanju
zagrljaja. Nisam se mogao odlučiti je li izgledala više kao trogodišnjakinja koja trči van
igrati se na snijegu ili kao onaj čovječuljak zaštitni znak za gume Michelin.
Ni mama ni tata nisu bili skloni ekstravagantnoj odjeći, a ako i jesu, nisu to pokazivali,
jer su znali da baka najčešće voli biti u središtu pozornosti.
Prštali su pitanjima. Uza sve grljenje i uzbuđenje oko skorog rođenja djeteta, trebala
mi je minuta da im privučeni pozornost i da ih uvjerim da se Beezo vratio. A onda su me
okružili s čeličnom odlučnošću pretorijanske straže, kao da imaju bogato iskustvo u
svladavanju poludjelih ubojica.
To me uplašilo više nego da su se počeli tresti od straha. Silno mi je laknulo kad su
nekoliko minuta poslije stigli prvi od Hueyevih ljudi, u odorama i naoružani.
Jedan je šerifov zamjenik stao ispred ulaza na stubište. Druga dvojica pokrivala su
hodnik iz kojega je bio moguć pristup u rodilište, a četvrti je stao ispred dizala.
On mi je i rekao da je Nedra Lamm pronađena ubijena u vlastitom domu. Prema
preliminarnim izvješćima, činilo se da je bila zadavljena.
Kad sam smjestio obitelj u čekaonicu za buduće očeve, ušla je sestra i obavijestila me
da Lorrie još uvijek rađa, a da ja opet imam telefonski poziv od Hueya Fostera.
Ostavivši mamu, tatu i baku na brigu šerifovim zamjenicima, preuzeo sam poziv u
sestrinskoj sobi, kao i prije.
Huey je po prirodi bio vedar čovjek. Čak i policajac u malom gradu vidi više groznih
prizora od običnog građanina; ako ništa drugo, prizori strašnih automobilskih nesreća
znače da su mu dobro poznati prizori krvave smrti. Ali Huey Foster nikad nije dopustio da
ga posao protisne kroz emocionalnu prešu.
Sve dosad. Zvučao je sumorno, ljutito i zgroženo, sve odjednom. Nekoliko je puta
morao zastati da se pribere prije nego što je uspio nastaviti.
 Nedra Lamm bila je zadavljena, kao što mi je već rekao policajac Paolini, ali još uvijek
nije bilo moguće odrediti kad je točno ubijena.
U podjednakoj mjeri čudna i ponosna na vlastitu samostalnost, Nedra je bila lovac s
ledenicom punom divljači. Konrad Beezo naslagao je srnetinu na stražnji trijem, a Nedru je
pohranio u ledenicu.
No, prije nego što ju je stavio na vječni led, svukao ju je. Zatim joj je cijelo tijelo -
sprijeda i straga, od glave do pete - oslikao u žarko prugastom i točkastom uzorku
tradicionalnog klaunovskog kostima.
Možda je u to vrijeme još bila živa.
Kazališnom šminkom našminkao ju je kao klauna. Zacrnio joj je tri zuba i pobojao jezik
u zeleno.
U kuhinji je pronašao staklenu pipetu za polijevanje mesa. Skinuo je s nje okruglu
gumenu kuglu za stiskanje, obojao je u crveno i zalijepio ju Nedri preko nosa.
Šminka nije bila nanesena brzo. Sudeći po izgledu, Beezo je to radio satima, pomno
pazeći na svaku sitnicu.
Čak i ako je bila živa za vrijeme šminkanja, sigurno nije bila živa kad joj je iglom i
koncem zašio vjeđe i preko njih naslikao zvijezde.
Na kraju je izabrao rogove iz Nedrine bogate zbirke i zavezao ih joj oko glave. Da bi ju
mogao položiti u ledenicu zajedno s rogovima i u takvom položaju da osoba koja otvori
ledenicu prvo ugleda njezino lice, morao joj je slomiti noge na nekoliko mjesta, a taj je
zadatak obavio maljem.
Huey Foster reče: »Jimmy, kunem ti se, napravio je to jer je smatrao da će to biti
smiješno. Da će tko god otvori ledenicu prasnuti u smijeh, da ćemo se još godinama
smijuljiti svaki put kad se sjetimo Nedre u klaunskom izdanju i da će svi pričati o tome kako
je Beezo bio veliki šaljivac.«
Dok sam stajao u sestrinskoj sobi, postalo mi je hladnije nego tamo u šumi, u snježnoj
oluji.
»Pa, taj ludi bolesnik nije nam izmamio nijedan osmijeh«, reče Huey. »Nijedan jedini.
Mladi policajac koji je otvorio ledenicu, izjurio je iz kuće u dvorište i povratio.«
»Huey, gdje je Beezo?«
»Nadam se da se smrzava negdje u šumi.«
»Nije se vratio po Nedrin plymouth?«
»Još uvijek je u garaži.«
»Beezo nije u šumi, Huey.«
»Možda i nije«, prizna on.
»Ako se popeo gore do ceste, možda je netko naišao i povezao ga.«
»Tko bi bio toliko glup da ga primi u auto?«
 »A tko ga ne bi pokupio u ovakvoj noći? Zamisli da naiđeš na tipa bez kaputa kako stoji
kraj hummera, pomislio bi da mu je krepao auto. Ako ga ne pokupiš, smrznut će se. Sigurno
si nećeš reći: Bolje da ga ne puštam u auto, izgleda kao klaun-ubojica.«
»Ako ga je netko pokupio, najvjerojatnije je tomu nekomu oteo auto.«
»A taj netko leži mrtav u prtljažniku.« »U ovom gradu u trideset godina nije bilo
nijednog ubojstva, a da ga nisu počinili taj smrad ili njegov sin.«
»Što sad?«
»Državna policija razmatra mogućnost da postave barikade. Samo je pet izlaza iz ovog
okruga, a snijeg je na našoj strani.«
»Neće otići noćas«, predviđao sam. »Ima nedovršen posao.«
»Zbilja se nadam da imaš krivo.«
»Imam ugrađen alarm za pećnicu«, rekoh mu.
»Što?«
»Kad nešto pečem, uvijek krenem prema pećnici pet sekundi prije nego što se oglasi
alarm koji označava da je vrijeme pečenja isteklo. Uvijek. Nagonski znam kad je nešto
pečeno - i kad još nije. Beezo još nije pečen.«
»To si naslijedio od tate. On bi bio jednako dobar policajac koliko i slastičar. Možda i ti.
Ja, ja nisam imao izbora.«
»Bojim se, Huey.«
»Je. I ja.«
Kad sam poklopio slušalicu, ušla je sestra i obavijestila me da je Lorrie rodila. »Bez
ikakvih komplikacija«, reče.
Da je samo znala.
U rađaonici, crvenokosa je sestra u metalnom sudoperu u uglu prala naše malo čudo.
Mello Melodeon čekao je da iziđe i posteljica, blago masirajući Lorrien abdomen i na
taj način kontrolirajući istjecanje krvi.
Bez obzira na to bih li jednako tako mogao biti policajac kao i slastičar, sasvim sigurno
ne bih mogao biti liječnik. Nisam čak ni dobar pacijent.
Jedino što me zadržalo da se ne onesvijestim i ne slomim nos bila je posvemašnja
sigurnost da bi u tom trenu ušla baka Rowena i slikala me. Jer sigurno je u džepu tog svog
skafandera imala i mali foto-aparat za jednokratnu uporabu.
A onda bi, koristeći tu fotografiju za uzorak, nedvojbeno prizor mog poniženja izvezla
na navlaku za jastučić, koji bi potom dobio počasno mjesto na trosjedu u dnevnoj sobi.
Uzglavlje kreveta bilo je podignuto pa je Lorrie bila u polusjedećem položaju. Izgledala
je znojno, kao daju boli, izmučeno - i sva je blistala.
 »Eto te«, reče ona. »Mislila sam da si možda otišao na večeru.« Oblizavši usne i
potapšavši se po trbuhu, rekoh: »Njujorški biftek, pečeni krumpir, kukuruz šećerac u
kremastom umaku, salata od paprike i kupusa i kriška čokoladne torte s karamelom.«
»Kad radiš čokoladnu karamel-tortu«, upita Mello Melodeon, »moraju li se uvijek
koristiti mljeveni bademi ili se umjesto njih mogu staviti i lješnjaci?«
Lorrie reče: »Isuse Kriste, pa što moram napraviti pa da ovdje ja budem zvijezda
večeri?«
U tom je trenutku izišla posteljica. U tom završnom dijelu ima dosta spektakularnoga,
ali ne od one vrste stvari koje te učine zvijezdom.
Pokraj kreveta, još uvijek na nogama, ali lagano se ljuljajući, zgrabio sam ju za ruku, a
ona reče: »Možeš se nasloniti na mene, veliki«, a ja joj iskreno odgovorih: »Hvala.«
Kad je crvenokosa sestra donijela dijete, bilo je oprano i ružičasto i umotano u mekanu
bijelu tkaninu. »Gospodine Tock, pozdravite svoju kćer.«
Lorrie je držala naš dragocjeni smotuljak, dok sam ja stajao paraliziran i bez riječi.
Devet mjeseci znao sam koji će biti ishod, ali svejedno mi se sad činilo nemogućim.
Unaprijed smo odabrali ime Andy za dječaka ili Anne za djevojčicu.
Anne je imala svilenkastu zlaćanu kosicu. Nos joj je bio savršen. I oči. I brada i ručice,
sve redom savršeno.
Sjetio sam se Nedre Lamm u ledenici, Punchinella u zatvoru, Konrada Beeza tamo
negdje vani u snježnoj noći, i zapitao sam se kako sam se usudio donijeti dijete u taj naš
mračni svijet koji je svake godine postajao sve mračniji.
U danima kad se svemir doima okrutnim ili u najboljem slučaju indiferentnim, moj tata
ima jednu izreku koja ga uvijek oraspoloži: Dok ima kolača, ima i nade. A uvijek ima kolača.
Unatoč Konradu Beezu i svim mojim brigama, oči su mi se napunile suzama
radosnicama i rekoh: »Dobro došla na svijet, Annie Tock.«
 40

Kao što se možda sjećate, Annie nam je stigla u ponedjeljak navečer, 12. siječnja 1998.,
točno sedam dana prije drugog od pet strašnih datuma koje je bio predvidio djed Josef.
Tjedan koji je uslijedio bio je najduži tjedan u mom životu. Čekao sam da se pojavi
klaun.
Oluja je prošla. Nebo je postalo one čisto plave boje poznate svima koji žive na visokoj
nadmorskoj visini: tako čiste, čelične i oštre nijanse plave da se čovjeku učini da bi se
mogao porezati na nju.
S Beezom na slobodi i sa zlokobnim danom pred nama, naša kuća na cesti Hawksbill
odjednom nam se činila opasno osamljenom. Pa smo ostali kod mojih u gradu.
Naravno, najviše smo se bojali da ćemo, na ovaj ili onaj način, ostati bez Annie, s kojom
nas je život tako nedavno blagoslovio.
Bilo smo spremni umrijeti prije nego što ćemo to dopustiti.
Budući da je Huey Foster znao za djedova pretkazanja i njihovu uznemirujuću točnost,
našu je kuću dvadeset četiri sata na dan čuvao po jedan policajac, počevši od srijede ujutro
kad sam Lorrie i Annie doveo kući. Zapravo, kući su nas dovezli u policijskom autu.
Policajci su se smjenjivali svakih osam sati. Svakoga sata obilazili su kuću, provjeravali
prozore i vrata, držeći na oku susjedne kuće i ulicu.
Tata je išao na posao, ali ja sam uzeo slobodne dane i ostao kod kuće. Naravno, kad bi
me napetost počela izluđivati, pekao sam i kuhao.
Svi su policajci za bazu odabrali baš kuhinjski stol, a već u četvrtak složili su se da niti
jedan od njih nikad prije nije tako dobro jeo.
U teškim situacijama bilo koje vrste, susjedi obično izražavaju zabrinutost i potporu
tako da donose hranu. U našem slučaju, nisu se usudili ponuditi nam uobičajene složence i
pite.
Umjesto toga, donosili su DVD-e. Ne znam jesu li svaki zasebno došli na zamisao da su
u današnje vrijeme zasićeno medijima, DVD-i bili prihvatljiva zamjena za utješne darove u
hrani, ili su imali sastanak mjesne zajednice na kojem su donijeli tu zajedničku odluku. Do
petka smo već imali dovoljno filmova za naredne dvije godine.
Baka Rowena odmah je prisvojila sve filmove s Arnoldom Schwarzeneggerom i gledala
ih u dnevnoj sobi, sa zatvorenim vratima.
Ostale DVD-e spremili smo u kutiju u uglu sobe i zasad zaboravili na njih.
Mama je dovršila sliku patuljaste svinje i počela slikati Annien portret. Možda se
previše godina bila ograničavala na životinjske modele, jer na novoj je slici naša slatka mala
djevojčica neobično sličila zečiću.
 Nije bilo toliko posla oko Annie koliko sam bio očekivao. Bila je savršeno dijete. Nije
plakala. Jedva da je cendrala. Spavala je cijelu noć - pekarsku noć, od devet ujutro do četiri
poslijepodne - bolje nego itko od nas.
Gotovo da sam priželjkivao da malo cendra, tek toliko da mi skrene misli s bjegunca
Beeza.
Čak i uz stalnu nazočnost policajaca, bio sam sretan što imam vlastiti pištolj i što sam
prošao obuku kako njime rukovati.
Uočio sam da Lorrie uvijek u blizini ima oštar nož - i jabuku za koju bi stalno tvrdila da
će ju »uskoro oguliti i pojesti«. Do nedjelje ujutro jabuka se već prilično smežurala pa ju je
zamijenila kruškom.
Voće se obično guli nožićem, ali Lorrie je uzela takozvani mesarski nož.
Tata je, blažen bio, kući donio dvije palice za bejzbol. Ne one moderne aluminijske,
nego stare, drvene, kakve su koristili Louisville Sluggers. Nikad ga nisu zanimali pištolji i
nikad nije htio naučiti pucati. Jednu je palicu dao mami.
Nitko ga nije pitao zašto nije donio i treću, za baku, jer svi smo si s lakoćom u glavi
odmah izvrtjeli film koji je zorno objasnio tu njegovu odluku.
Napokon je osvanuo taj strašni dan.
Tata je ponedjeljkom imao slobodno. Od ponoći u nedjelju do svitanja u ponedjeljak,
19. siječnja, nas šestero okupili smo se u blagovaonici. Utaborili smo se s keksima i
kugelhopfom i streuselom i loncima crne kave.
Zastori su bili navučeni. Razgovor je tekao lako kao i uvijek, ali govorili smo tiše nego
inače, nakrivljenih glava, osluškujući tihu škripu kuće i vjetar u olucima.
Dan je svanuo bez klauna.
Nebo je opet ostarilo, sivo i bradato.
Naša policijska straža mijenjala je smjene. Policajac na odlasku sa sobom je ponio
vrećicu keksa i kolačića; onaj na dolasku došao je s praznom vrećicom.
Dok je ostatak svijeta kretao na posao, nama je došlo vrijeme za počinak. Ali samo su
baka i Annie mogle spavati.
Jutro je prošlo bez incidenta.
Došlo je podne, prošlo.
Policajci su se opet zamijenili u četiri poslijepodne, a malo više od sat kasnije pao je
rani zimski sumrak.
Činjenica da se još ništa nije dogodilo nije me nimalo tješila. Kad smo ušli u posljednjih
šest sati toga dana, svaki živac u mom tijelu bio je napetiji od opruge u štoperici.
U takvom stanju, najvjerojatnije bih sam sebe ranio u nogu. Što bi bio još jedan
obiteljski trenutak koji bi završio izvezen na jastuku.
 U sedam navečer nazvao me Huey Foster da mi kaže da je naša kuća na cesti Hawksbill
u plamenu.
Prva pomisao bila mi je da odjurim tamo, da učinim nešto.
Policajac Paolini - koji nam je bio čuvar u toj smjeni - uspio me odgovoriti od toga,
rekavši da je Beezo možda zapalio kuću baš s namjerom da me izvuče na otvoreno. Ostao
sam sa ženom, djetetom i dobro naoružanom obitelji.
Oko osam sati javili su nam da je naša kuća izgorjela do temelja takvom silinom da od
nje nije ostalo ništa osim vruće žeravice. Očigledno je unutrašnjost bila dobro natopljena
benzinom prije nego što je zapaljena.
Ništa se nije moglo spasiti. Nijedan komad namještaja. Ni pribor za jelo. Ni odjeća. Ni
uspomene.
Vratili smo se za stol u blagovaonici, za večeru, ništa manje zabrinuti, ništa manje
budni i na oprezu. Kad je otkucalo deset, a ništa se nije dogodilo, počeli smo se pitati nije li
najgore ipak prošlo.
Izgubiti u požaru kuću i sve što imaš nije dobro, naravno, ali je mnogo bolje nego biti
dvaput pogođen u nogu i neizmjerno bolje od toga da ti manijak otme prekrasnu
novorođenu kćer.
Bili smo spremni nagoditi se sa sudbinom: uzmi kuću i sve što imamo, samo nam
obećaj da ćemo biti sigurni sve do trećeg strašnog dana - ponedjeljka, 23. prosinca 2002. To
nam se činilo kao mala cijena za četiri godine mira.
U jedanaest sati, nas šestero - pa čak i policajac Paolini, koji je marljivo krenuo na još
jedan obilazak kuće - počeli smo vjerovati da je sudbina prihvatila našu ponudu. U naš se
razgovor počeo uvlačiti prizvuk slavlja.
Nazvao je Huey i javio nam novosti koje su nam donijele privremeni mir, ali nisu nas
baš potakle da otvorimo šampanjac.
Dok su vatrogasci raskrčavali zgarište i spremali svoju opremu, jedan od njih zamijetio
je da je poklopac poštanskog sandučića uz cestu otklopljen. U sandučiću je pronašao
staklenku, a u njoj presavijeni list papira.
Na njem je bila napisana poruka, urednim rukopisom za kojega je policija poslije
utvrdila da je Beezov - usporedbom s obrascima koje je bio ispunio kad je doveo ženu
Natalie u rodilište, one noći kad sam se i ja rodio.
Nije to bila obična poruka nego obećanje: Ako ikada budete IMALI SINA, VRATIT ĆU SE
PO NJEGA.
 ČETVRTI DIO

UVIJEK SAM ŽELIO SAMO JEDNO - BESMRTNOST

 41

Ničiji život ne bi trebao rasti na korijenima straha. Rođeni smo za začudnost, za radost, za
nadu, za ljubav, zato da se divimo tajnovitosti postojanja, da se predajemo ljepotama
svijeta, da tražimo istinu i smisao, da stječemo mudrost i da svojim ponašanjem prema
drugima naš mali kutak učinimo ljepšim.
Samim svojim postojanjem, nevidljiv i u nekom dalekom skrovištu, Konrad Beezo
učinio je svijet mračnijim mjestom, ali mi smo živjeli u svjetlu, ne u njegovoj sjeni.
Nitko vam ne može dati sreću. Sreća je izbor, a svi mi imamo moć izabrati ju. Uvijek
ima kolača.
Nakon uništenja naše kuće u siječnju 1998., Lorrie, Annie i ja nekoliko smo tjedana
živjeli kod mojih roditelja.
Hueyeva procjena u noći požara da se ništa neće moći spasiti, pokazala se točnom,
barem što se tiče namještaja, posuđa, knjiga i odjeće.
Ipak, iz pepela su izvučene - u prihvatljivom stanju - tri stvari koje bi se moglo staviti u
kategoriju uspomena. Medaljon kojega sam bio kupio Lorrie. Kristalni ukras za božićno
drvce koji je ona bila kupila u suvenirnici u Carmelu, u Kaliforniji, na našem bračnom
putovanju. I propusnica za cirkus na čijoj je poleđini moj otac bio zapisao pet datuma.
Lice propusnice bilo je osmuđeno i imalo je mrlje od vode. Riječi ZA DVIJE OSOBE i
riječ SLOBODAN posve su nestale. Ostalo je samo nekoliko djelića prekrasno naslikanih
lavova i slonova, kao duhovi slika koji se naziru između čađavih ploha i mrlja od vode.
No, pri dnu propusnice, riječi PRIPREMI SE ZA UZBUĐENJA bile su jednako jasne i
jarke kao prije. U tom novom kontekstu, ta mi se rečenica učinila pomalo zloslutnom kao
nikad prije, kao da ne obećaje užitak, nego predstavlja prijetnju.
Što je još neobičnije, poleđina cirkuske propusnice bila je gotovo posve neoštećena
vatrom i vodom. Na toj je strani papir samo malo požutio, ali moglo se jasno pročitati svih
pet datuma napisanih očevim rukopisom.
Zaudarala je na dim. Ne bih mogao sa stopostotnom sigurnošću reći da je vonjala i po
sumporu.
Početkom ožujka počeli smo tražiti kuću u gradu, po mogućnosti blizu mojih roditelja.
Krajem tog mjeseca saznali smo da se prodaje kuća odmah pokraj njihove.
Znamo prepoznati znak sudbine kad ga vidimo. Prodavateljima smo dali ponudu koju
nisu mogli odbiti i tako smo 15. svibnja obavili prijenos vlasništva.
Da smo bih bogati, mogli smo kupiti imanje s nekoliko kuća okruženo visokim zidom, u
koje se može ući samo na jedan ulaz, kojega bi dvadeset četiri sata na dan čuvali naoružani
stražari. No, kuća u najužem susjedstvu mojih roditelja bila je najbliže što ćemo ikada doći
životu u stilu obitelji Corleone.
 Nakon Anniena dolaska naši su životi nastavili ići više-manje kao prije, osim što smo
bili mnogo više usredotočeni na pipi i kakicu. Dobijem žgaravicu kad pomislim na
nepravednost komisije za dodjelu Nobelove nagrade, koja nagradu za mir daje ljudima
poput Jasera Arafata, a godinu za godinom propušta priliku odati počast čovjeku koji je
izumio jednokratne pelene sa samoljepljivom vrpcom.
Annie nije bila jedno od one djece koju se mora odvikavati od sisanja. U dobi od pet
mjeseci, odlučno je okretala glavu od ponuđene dojke i ustrajala na kulinarskoj različitosti.
Pametna glavica progovorila je prvu riječ nedugo prije Božića te godine. Ako vjerujete
Lorrie i mojoj majci, dogodilo se to 22. prosinca, a ta riječ je bila mama. Ako umjesto toga
odlučite povjerovati mom ocu, bilo je to 21. prosinca, a rekla je dvije riječi: čokoladni
zabaglione.
Na sam Božić rekla je tata. Ne sjećam se drugih darova koje sam te godine dobio.
Baka je neko vrijeme vezla zečiće, mačiće, psiće i druga stvorenja kojima su djeca
očarana. Ali ubrzo joj je dosadilo pa je prešla na gmazove.
Dvadeset prvog ožujka, kad je Annie imala četrnaest mjeseci, odvezao sam Lorrie u
bolnicu, po divnom vremenu i bez incidenata, gdje je rodila malu Lucy Jean.
Posteljica je izišla samo nekoliko trenutaka nakon što je Mello Melodeon podvezao i
prerezao pupkovinu, pa je pohvalio Lorrie: »Bolje nego prošli put. Zapravo, ovo je bilo tako
lako kao kad iskusna kobila izbaci ždrijebe.«
»Čim odvučeš kola do doma«, obećao sam joj, »počastit ću te lijepom vrećom zobi.«
»Smij se dok još možeš«, reče ona. »Jer sad si jedini muškarac u kući s tri žene. Ima nas
dovoljno za vještičje sijelo.«
»Ne bojim se. Što mi se još može dogoditi? Ionako sam već začaran.«
Možda je Konrad Beezo imao neki način kako nas je pratio iz daljine - a vjerojatno jest,
s obzirom na njegov pravovremeni dolazak tik prije Anniena rođenja. Ako je tako, ovoga
puta nije riskirao dolazak prije nego što se sazna djetetov spol.
Premda sam želio i sina, bio bih savršeno sretan i da podižem pet - ili deset! - kćeri, ako
bi to značilo da će se Beezo držati dalje od nas.
Za slučaj da nas sudbina obdari četom djevojčica, znao sam da ću morati ozbiljno
shvatiti one satove plesa koje mi je Lorrie povremeno davala. S pet kćeri koje ću morati
poudavati, prepustit ću mnoga sjećanja ne budem li znao plesati.
Stoga sam ipak naučio plesati, i to bolje nego što sam ikad mislio da bi bilo moguće, s
obzirom na činjenicu da sam krupan za svoju veličinu i pomalo šepav. Nije baš da ću
zasjeniti legendarnog Freda Astaira, ali ako mi dopustite da vas zavrtim po plesnom podiju
uz zvukove Straussa ili Bennyja Goodmana, mogu vas navesti da zaboravite Brunu,
plešućeg medu.
Četrnaestog srpnja 2000., nakon što sam već bio naučio plesati, sudbina mi je
majstorski izvukla tepih ispod nogu, ispunivši mi želju da imam sina i izazivajući ludog
klauna neka ispuni mračno obećanje s poruke u staklenci.
 Netom izišao iz majke, na Mellovu pljusku po guzi mali Andy nije reagirao uobičajenim
krikom šoka i nevjerice, nego je oštro i uvrijeđeno ciknuo, a odmah nakon toga mu se
izbeljio, onako jezikom između usana uz glasno puštanje zraka.
Već u sljedećem trenutku zabrinuto sam se obratio Mellou. »Joj, tako mu je... mali.«
»Što mu je malo?«
»Pišonja.«
»Zoveš ga pišonja?«
»A vi ga na faksu zovete latinskim nazivom?«
»Pimpek mu je normalne veličine«, uvjeravao me Mello, »i dovoljno velik za ono za što
će mu u neposrednoj budućnosti trebati.«
»Moj muž, idiot«, reče Lorrie raznježeno. »Jimmy, dušo, jedini dečkić koji će se ikad
roditi s meštrijom kakvu si ti očekivao, također će imati i rogove, jer bit će to Antikrist.«
»Pa, drago mi je da on nije Antikrist«, rekoh. »Mogu si zamisliti kako smrdi kad se taj
istovari u svoje pelene.«
Čak i u tom sretnom trenutku, Beezo nam je bio u mislima. Kao da smo kroz ukleto
groblje hodali ne zviždučući, nego se glasno smijući.
 42

Huey Foster, koji je u međuvremenu postao šef policije, osigurao je zaštitu za Lorrie i
novorođenog Andyja u bolnici. Čuvari - policajci u građanskoj odori - dobili su upute neka
se trude privući što manje pozornosti na sebe.
Dan i pol kasnije, kad sam ženu i sina odveo kući, tamo nas je već čekao jedan policajac.
Šef policije dodijelio nam je dva policajca u smjenama po dvanaest sati. Dolazili su i
odlazili skriveni na stražnjem sjedalu mog ili tatinog auta i ulazili u kuću kroz garažu, da
budu što nezamjetniji.
Huey to nije radio samo zato da nas zaštiti nego i u nadi da će napokon uhvatiti
Konrada Beeza.
Nakon napetog tjedna, kad se klaun ipak nije pojavio, Huey više nije mogao opravdati
troškove 24-satnog nadzora.
Osim toga, da su njegovi ljudi - svi redom ovisnici o šećeru - dobili još samo malo sala u
struku, više ne bi uspijevali zakopčati hlače.
Ostatak mjeseca k nama su uselili tata, mama i baka. Sigurnost kroz brojnost.
Oslanjali smo se i na mišiće iz drugoga grada, iz Ceha profesionalnih slastičara u
Koloradu. I ti su dečki dobili centimetre i kile, ali ipak su to bili iskusni pekari i slastičari -
koji, nažalost, nisu imali brzi metabolizam tipičan za moju obitelj - pa su nosili samo hlače s
podesivom pasicom u struku.
Na kraju mjeseca, kad su učinili sve što su mogli, i naši kolege iz ceha vratili su se
kućama.
Tata i mama odselili su natrag u svoju kuću, zajedno s Weenom.
Počeli smo se pitati nije li Konrad Beezo možda mrtav. S obzirom na njegov bijes na
cijeli svijet, njegovu paranoju i sklonost samoubilačkim pohodima, čudo je da nije odapeo
već prije nekoliko desetljeća.
Ako nije mrtav, mislili smo, možda je završio u nekoj umobolnici. Možda je preuzeo
jedan od mnoštva svojih lažnih identiteta pa je sad živio u deliriju podijeljenih osobnosti,
vjerujući da je Pljesko i Pljusko, ili Lucko i Pucko, ili Bongo i Smješko sve odjednom.
Premda sam se bojao da će nas nevolja snaći istog trena kad postanemo uvjereni da je
Beezo zauvijek nestao iz naših života, nismo mogli do kraja života ostati u stanju stalne
tjeskobe. Čak i običan oprez s vremenom postane nepodnošljivim teretom.
Morali smo nastaviti sa životom.
Do Andyjeva prvog rođendana 14. srpnja 2001., smatrali smo da smo sigurno prešli
most između svijeta u kojem nas je proganjao Beezo i svijeta u kojem ga nije bilo.
 Život je bio dobar i postajao je sve boljim. Troipolgodišnja Annie već je odavno
prestala koristiti pelene. Lucy, stara malo više od dvije godine upravo je bila prešla s
kahlice na dječju dasku na WC-u za odrasle i bila je silno oduševljena time. Andy je već znao
svrhu kahlice, ali ju je prezirao iz dna duše... sve dok nije postupno počeo shvaćati koliko se
Lucy ponosila svojim usponom na to ‘prijestolje’.
Annie i Lucy dijelile su sobu preko puta naše. Annie je voljela žutu boju, Lucy ružičastu,
pa smo sobu oličili pola-pola, s razdjeljnom crtom između.
Već tada pomalo dječačkog ponašanja, Annie je za Lucynu polovicu sobe govorila da je
ženskasta. Kako još uvijek nije svladala zajedljivost, Lucy je sestrinu polovicu jednostavno
nazvala glupim limunom.
Obje su vjerovale da u njihovim ormarima živi čudovište.
Prema Lucynoj priči, to je čudovište bilo jako dlakavo i imalo je velike zube. Rekla je da
jede djecu, a onda ih povrati. Lucy se jako bojala da će biti pojedena, ali još više da će ju
čudovište povratiti.
U dobi od samo dvadeset osam mjeseci, već je bila sklona urednosti i redu koji druga
mala djeca ne pokazuju, a ni ne shvaćaju. Na njezinoj strani sobe sve je bilo na svome
mjestu. Kad bih joj namjestio krevet, ona bi iza mene poravnala sve preostale nabore.
Nagađali smo da će Lucy biti genijalna matematičarka ili svjetski poznata arhitektica...
ili savršen slučaj psihijatrima za proučavanje opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Koliko je Lucy voljela red, toliko je Annie uživala u neredu. Kad bih namjestio njezin
krevet, ona bi ga za mnom malo »razbrljala« da izgleda ležernije.
Prema Annienoj priči čudovište u ormaru imalo je krljušt, nizove sitnih zuba, crvene
oči i pandže nalakirane u plavo. I njezino je čudovište jelo djecu - ali nije ih gutalo u jednom
zalogaju kao Lucyno, nego ih je polako grickalo, uživajući u svakom zalogaju.
Premda smo ih uvjeravali da u ormarima ne žive nikakva čudovišta, kao i svi drugi
roditelji, znali smo da to nije pretjerano učinkovito.
Lorrie je na računalu izradila znak crnim i crvenim slovima, ispisala ga na pisaču i
zalijepila na vrata ormara s unutrašnje strane: POZOR, ČUDOVIŠTA! U OVU SOBU VAM JE
ULAZ ZABRANJEN! AKO UĐETE KROZ PROCJEP U PODU, MORATE ODMAH IZIĆI ISTIM
PUTOM! VAŠEM RODU NIJE DOPUŠTEN BORAVAK U OVOJ KUĆI!
To ih je nakratko umirilo. No, nerazumni su strahovi najtrajniji i najuporniji.
Ne samo kod djece. U svijetu gdje odcijepljene državice kojima vladaju luđaci traže
nuklearno oružje, pogledajte samo koliko ljudi jače strepi od previše masnoće u prehrani i
tragova pesticida u soku od jabuke nego od terorističkih bombaških napada.
Da bismo im dodatno umanjili strah, na stolac ispred vrata ormara postavili smo
poručnika Čupka - medu s vojničkom kapom. Služio je kao stražar na koga se mogu osloniti
i koji će ih zaštititi.
»To je samo glupi medo«, rekla je Annie.
 »Je. Glupi«, složila se Lucy.
»Ne može prestrašiti čudovišta«, rekla je Annie. »Pojest će ga.«
»Je«, klimala je Lucy. »Pojest će ga i ispovraćati.«
»Baš naprotiv«, rekla im je Lorrie. »Poručnik Čupko jako je pametan i potječe iz stare
loze medvjedića koji su stoljećima čuvali male djevojčice. Nikad nisu nijednu izgubili.«
»Nijednu?«, upitala je Annie sumnjičavo.
»Nijednu«, uvjeravao sam ju.
»Možda jesu, ali su slagali da nisu«, reče Annie.
»Je«, reče Lucy. »Možda su lagali.«
»Zar vam poručnik Čupko izgleda kao lažljivac?«, upita Lorrie.
Annie ga je proučavala pogledom. Zatim: »Ne. Ali ni prabaka Weena ne izgleda kao
lažljivica, ali djed kaže da uopće nije poznavala nikoga tko se raznio prdecom kao što je
pričala.«
»Je«, reče Lucy. »Koji se razbio prdecom.«
Rekoh: »Djed nikad nije optužio prabaku Weenu da laže. Samo kaže da ona katkad
malo pretjeruje.«
»Poručnik Čupko ne izgleda kao lažljivac i nije lažljivac«, reče Lorrie, »pa bi bilo lijepo
da mu se ispričate.«
Annie je nekoliko trenutaka grickala donju usnu. »Žao mi je, poručniče Čupko.«
»Je. Čupko«, reče Lucy.
Osim što smo im ostavljali uključenu noćnu svjetiljku s medom Poohom, svakoj smo
dali i jednu baterijsku svjetiljku. Svi znaju da svjetlosni snop pretvara u paru sva čudovišta,
bez obzira jedu li djecu u više zalogaja ili ih progutaju pa povrate.
Prošlo je dvanaest mjeseci, još jedna slatka godina puna veselih uspomena, bez
stvarnog užasa.
Premda su preostala tri od pet strašnih datuma još bili u budućnosti, nismo mogli
pretpostaviti da bilo koji od njih ima ikakve veze s Konradom Beezom. Razum je nalagao da
budemo više na oprezu od opasnosti iz izvora koji nemaju ništa s klaunom ili njegovim
zatočenim sinom.
Od mog je rođenja prošlo dvadeset osam godina. Ako je još uvijek bio živ, Beezo se već
približavao šezdesetima. Možda je još uvijek lud kao laboratorijski štakor izluđen
labirintima, ali vrijeme uzima danak svima pa i njemu. Sigurno više ne bi bio tako
strastveno odan mržnji, tako energično predan bijesu.
Kako se ljeto 2002. bližilo kraju, tako sam osjećao da smo se najvjerojatnije zauvijek
riješili Konrada Beeza.
 Kad je u rujnu navršio dvadeset šest mjeseci, i naš je Andy već imao vlastito čudovište
u ormaru. Njegovo je bilo klaun koji proždire djecu.
Ne pretjerujem kad kažem da nam se smučilo kad smo to saznali. Premda to nije bilo
jednostavno izvesti, ugradili smo alarmni sustav i povezali u mrežu sva vrata i prozore.
Klincima nismo rekli ni riječi o Konradu Beezu, Punchinellu ili o nasilju koje su ta
dvojica počinili i o prijetnjama koje su izrekli. Annie, Lucy i Andy bili su premali da bi mogli
shvatiti bizarnu povijest cijele te stvari, premali da bismo ih time opterećivali. U njihovoj
dobi, čudovište u ormaru bilo je najviše s čim su se bih u stanju nositi.
Razmotrili smo mogućnost da su načuli nešto od prijatelja, ali to nije bilo previše
vjerojatno, jer nikad se nisu igrali s drugom djecom, a da netko od nas nije bio uz njih.
Nikad nismo smatrali da si možemo priuštiti pretpostavku da je Konrad Beezo mrtav,
da ne postavlja klopku; stoga je jedno od nas uvijek bilo uz djecu, a često i jedan ili oboje
mojih roditelja. Promatrali smo. Osluškivah. Sigurno bismo čuli da im je netko nešto rekao.
Možda je Andy vidio zločestog klauna na televiziji, u filmu ili u crtiću. Premda smo
nadzirali što gledaju i čemu su izloženi od strane medija kojima kao da je sveta misija bila
korumpirati ih na stotinu raznih načina, nismo mogli biti sto posto sigurni da nam nešto
nije promaklo i da mali Andy nije na trenutak vidio klauna s motornom pilom.
Mali nam nije davao nikakve naznake gdje leže korijeni njegova straha. Iz njegove
perspektive, situacija je bila jednostavna:
Postoji jedan klaun.
Klaun je zao.
Zli klaun ga želi pojesti.
Zli klaun se skriva u njegovom ormaru.
Ako zaspi, zli klaun će ga proždrijeti.
»Zar ga vi ne možete nanjušiti?«, upita Andy.
Nismo mogli.
I u njegov ormar stavili smo strogu zabranu, upozoravajući klauna ljudoždera neka se
kloni naše kuće. Andyju smo kupili medu koji se zvao narednik Bucko, da ima vlastitu
inačicu poručnika Cupka. Dobio je i vlastitu baterijsku svjetiljku za pretvaranje čudovišta u
paru, s prekidačem kojega lako mogu uključiti i male, nesigurne ruke.
Uz to, ugradili smo alarmni sustav, kupili male raspršivače sa suzavcem i četiri
električna pištolja koje smo sakrili na mjesta izvan dosega djece. Dodali smo po još jedan
zasun na ulazna vrata, stražnja vrata i na vrata između kuhinje i garaže.
S obzirom na to da djed Josef u svojim pretkazanjima nije bio spomenuo 12. siječnja
1998. - noć kad je Beezo pokušao oteti Lorrie, poroditi je i nestati s djetetom - nego je
naveo samo 19. siječnja, datum kad nam je izgorjela kuća, mogli smo samo pretpostaviti da
je možda također propustio upozoriti nas na još koji ružan dan usko povezan sa skorim
trećim datumom s njegova popisa. Najmanje dva tjedna prije tog datuma, morat ćemo
uskočiti u stanje opravdane paranoje.
Uživali smo u gotovo četiri godine mira i normalnosti. Sad, s približavanjem trećeg
datuma - ponedjeljka, 23. prosinca 2002. - počeli smo osjećati kako se na nas spušta duga
bezvremena sjena čiji su korijeni sezali unatrag do 9. kolovoza 1974.
 43

Lud sam za Božićem i omiljeni sam kupac svakom prodavaču božićnih ukrasa i sitnica.
Od dana nakon Dana zahvalnosti pa sve do početka siječnja, na našem krovu se šepuri
osvijetljeni Djed Božićnjak u prirodnoj veličini, s vrećom darova spuštenom pokraj
dimnjaka, mašući prolaznicima.
Orisi dimnjaka, oluka i trijema ocrtani su s toliko nanizanih šarenih lampica da nas
nedvojbeno vide i astronauti iz orbite.
U prednjem dvorištu, s jedne strane prilaza stoje raskošne jaslice sa svetom obitelji,
trojicom mudraca, anđelima, devama. Jedan vol, jedan magarac, dvije krave. Jedan pas, pet
golubica, devet miševa.
S druge strane prilaza stoje vilenjaci, sobovi, snjegovići, koledari. Svi su mehanički, u
pokretu i proizvode prigušenu simfoniju tik-takanja i zujanja transformatora.
Na ulaznim vratima visi božićni vijenac koji bi lako mogao biti teži od samih vrata.
Zimzelene grane isprepletene s imelom, ukrašene češerima, orasima, srebrnim zvončićima,
zlatnim perlicama i raznim drangulijama.
Tijekom tih šest tjedana, ni u kući ne mogu podnijeti neukrašeni kutak. Sa svakog
dovratka i sa svakog lustera visi imela.
Premda je dan uoči Badnjaka, 23. prosinca, trebao biti dan kojega čekamo sa strahom,
ukrasi su bili izvađeni iz kutija, ulašteni, obješeni, nanizani i uključeni.
Život je prekratak, a Božić dolazi samo jednom u godini. Nismo kanili dopustiti da nam
Konrad Beezo i njemu slični pokvare užitak slavlja.
Navečer 22. prosinca namjeravali smo pozvati mamu, tatu i baku k nama na večeru, u
devet sati. Trebali su ostati cijelu noć, pomoći nam držati stražu nakon ponoći, kad stigne
treći dan s djedova popisa.
U sedam sati stol je već bio postavljen: božićni porculan, smaragdno zelene kristalne
čaše, blistav srebrni pribor za jelo i svijeće u staklenim dimnjacima oblika debeljuškastih
snjegovića. U sredini su, između kitica bijelih krizantema, stajale minijaturne božićne
zvijezde.
U 7.20 zazvonio je telefon. Javio sam se u kuhinji, gdje smo Lorrie i ja pripremali
večeru.
»Jimmy«, reče Huey Foster, »upravo smo dobili dobre vijesti o Konradu Beezu koje ćeš
sigurno htjeti čuti.«
»Nije baš u blagdanskom duhu«, rekoh šefu policije, »ali nadam se da su ga negdje
pronašli mrtvoga.«
 »Vijesti nisu baš tako dobre, ali skoro da jesu. Ovdje, u uredu mi je agent FBI-a Porter
Carson, iz Denvera. Trebao bi razgovarati s tobom i Lorrie što je prije moguće, a znam da
ćeš htjeti čuti što ti ima za reći.«
»Dovedite ga ovamo«, rekoh.
»Ne mogu ga dovesti, ali ću ga uputiti k vama«, reče Huey. »Večeras imamo policijsku
božićnu proslavu. Punč je bezalkoholan, ali kao šef policije imam pravo dodati malo žestice,
a onda ću podijeliti božićnice. Dao sam Porteru upute kako doći do vas, ali neće mu trebati,
dovoljno je da slijedi blještavi sjaj vaših božićnih ukrasa.«
Kad sam poklopio slušalicu, Lorrie se mrštila. »Beezo?«
Prenio sam joj Hueyeve riječi.
»Bolje da klince maknemo malo dalje«, predloži ona. »Ne želim da nešto načuju.«
Naše troje malih vilenjaka bili su u dnevnoj sobi, ležali su na podu s kutijama pastela i s
dvometarskim božićnim transparentom na kojem je pisala ekstravagantno ukrašena
poruka: VOLIMO DJEDA BOŽIĆNJAKA, koju im je Lorrie bila dizajnirala na računalu. Njihov
zadatak: pobojajte ju pažljivo i s ljubavlju pa će vam na badnju večer Djed Božićnjak,
raznježen, ostaviti ljepše darove.
Vraški smo lukavi u smišljanju načina kako zaokupirati trojac hiperaktivnih patuljaka.
Annie je tog Božića već imala skoro pet godina, Lucy samo tri mjeseca manje od pune
četiri godine, a Andy dvije i pol. Moram ponosno reći da su se često znali pristojno igrati
tako da razina buke na skali od jedan do deset nije prelazila četiri.
Te su večeri bili posebno mirni. Annie i Lucy natjecale su se koja će ljepše bojati i
posve su se udubile u to, a obje su držale vršak jezika među zubima. Izgubivši zanimanje za
transparent, Andy si je bojao nokte na nogama.
»Preselit ćemo ovaj projekt u vašu sobu, cure«, rekoh, pomažući im prikupiti bojice.
»Moram pospremiti dnevnu sobu. Baka, djed i prabaka samo što nisu stigli. Zapravo,
morate se i presvući da budete lijepi za njih.«
»Dečki nikad nisu lijepi«, strpljivo mi objasni Annie. »Dečki budu zgodni.«
»Ja sam lijep«, pobunio se Andy, ispruživši jednu nogu s noktima duginih boja, da im se
možemo diviti.
»I tata izgleda lijepo«, reče Lucy.
»Hvala ti, Lucy Jean. Jako mi je važno što ti misliš o mom izgledu, s obzirom na to da
ćeš jednoga dana biti Miss Kolorada.«
»Ja ću biti još bolje od toga«, objavi Annie dok smo išli prema stubama. »Kad narastem,
bit ću prvoklasna seratorica.«
Iznenađuju me. Stalno. Zatečen tom izjavom, upitah: »Annie, pa gdje si to čula?«
»Jučer, kad je poštar rekao baki da je još uvijek prava mačka, ona mu je rekla ‘Ti si
prvoklasni serator, George’, a onda se on nasmijao pa ga je uštipnula za obraz.«
 Nisam im smio reći da ta riječ nije lijepa. Jer da jesam, uskoro bi svaka treća riječ iz
njihovih usta bila serator, što bi ovaj Božić učinilo posebnim iz posve krivih razloga.
Ne rekavši ništa u nadi da će uskoro zaboraviti na to, smjestio sam ih u žuto-ružičastu
sobu, zajedno s bojicama.
Nisam se bojao ostaviti ih same na katu dok smo Lorrie i ja u prizemlju, jer kuća je bila
zaključana, a alarm podešen na pozorno praćenje. Da se bilo gdje u kući otvore vrata ili
prozor, ne bi se oglasila sirena nego bi umjetni glas kroz sve zvučnike u kući objavio točno
mjesto na kojem je došlo do proboja sigurnosnog obruča.
Vrativši se dolje, otišao sam u predvorje i kroz jedan od visokih, uskih francuskih
prozora pokraj vrata promotrio ulicu.
Policijska postaja nalazila se samo desetak minuta od naše kuće. Namjeravao sam
otvoriti vrata prije nego što Porter Carson pozvoni, tako da klinci ne čuju da imamo
posjetitelja.
Ni dvije minute poslije, pred kućom se zaustavio mercury mountaineer.
Muškarac koji je izišao iz njega imao je tamno odijelo, bijelu košulju, tamnu kravatu i
otkopčan kaput. Visok i vitak, kretao se svrhovito i samopouzdano zabačenih ramena.
Kako se penjao po stubama, svjetlo na trijemu otkrilo mi je da je zgodan, u ranim
četrdesetima, s tamnom kosom začešljanom unatrag.
Kad me uočio s druge strane prozora, podigao je prst, kao da želi reći Čekajte malo, a
onda je iz kaputa izvadio preklopnu navlaku s iskaznicom. Pritisnuo je iskaznicu agenta FBI
o staklo, tako da mogu jasno pročitati što piše i usporediti sliku s njegovim licem prije nego
što otvorim vrata.
Očigledno je Huey Foster rekao Carsonu da iznimno pazimo na sigurnost, a ako je
agent poznavao Beezovu povijest, vjerojatno je shvaćao zašto je kod nas paranoja stvar
zdravog razuma.
 44

Zadojen Hollywoodom, očekivao sam da će Porter Carson govoriti odsječno i distancirano,

kao federalci u filmovima. Umjesto toga, imao je glas koji mi se odmah dopao: bio je
prijateljski, a sve oštrine zaoblio mu je južnjački naglasak.
Kad sam mu otvorio vrata, glas alarmnog sustava objavio je: »Ulazna vrata otvorena.«
»Mi imamo isti takav alarm«, reče on dok smo se rukovali. »Moj sin Jamie ima
četrnaest godina i genijalac je za kompjutorom. Opasna kombinacija. Nije mogao odoljeti pa
je isprogramirao dodatak u rječnik. Sad naš alarm kaže: Ulazna vrata otvorena, pazi dupe.
To ga je stajalo priličnog broja izlazaka.«
Zaključao sam vrata za njim. »Mi imamo troje djece. Najstarije ima pet godina. Sve
troje bit će tinejdžeri skoro u isto vrijeme.«
»Ajoj.«
Dok sam vješao njegov kaput u ormar u predvorju, rekoh: »Razmišljamo o tome da ih
zaključamo u sobi i da ih hranimo kroz prorez na vratima dok ne postanu punoljetni.«
Duboko je udahnuo, uživajući u zraku. »Ova kuća miriše kao najbolji kvart u raju.«
Vijenci od cedrovine, božićno drvce s gustim srebrnim iglicama, zaostala aroma svježih
keksića od kikirikija koje sam ispekao to poslijepodne, netom skuhana kava, šunka koja se
peče u umaku od trešanja, čokoladni kolač u drugoj pećnici...
Upijajući pogledom blistavu vilinu kosu, žaruljice i našu sveobuhvatnu zbirku figurica
Djeda Božićnjaka, Porter Carson nakrivio je glavu slušajući Silver Bells Binga Crosbyja. »Kod
vas je Božić kao malogdje drugdje.«
»Nije li to prava šteta?«, rekoh. »Dođite u kuhinju. Moja žena guli krasote od krumpira
koje ćemo ispeći za večeru.«
Zapravo, Lorrie je već bila završila pa je brisala ruke u krpu s uzorkom božićnih
zvijezda dok sam ju predstavljao Carsonu.
Ako je u ostatku kuće mirisalo kao u raju, kuhinja je bila aromatično mjesto na kojem
obitavaju bogovi.
Činilo se da je agent FBI-a očaran s Lorrie, kao što su svi muškarci, a ophodio se prema
njoj kao pravi južnjački kavalir. Ostao je stajati dok je točila tri šalice prave kolumbijske
kave, a onda joj je pridržao stolac dok je sjedala.
Osjećao sam se kao neuki primitivac pa sam se u mislima opomenuo neka barem ne
srčem kavu.
Smjestivši se za stol, Carson je prešao na stvar, rekavši: »Ne želim vam dati lažne nade.
Ne daj Bože da vas išta što ću reći navede da se prerano opustite, ali mislim da se vaše
nevolje s Konradom Beezom možda napokon bliže kraju.«
 »Ne brinite«, reče Lorrie, »neću vjerovati da je mrtav dok ne vidim kako mu tijelo ulazi
u peć za kremiranje i kako iz nje izlazi pepeo.«
Carson se široko nasmiješio. »Gospođo Tock, tako si ja zamišljam brižnu majku.«
Koliko sam znao, umorstva koja je Beezo počinio nisu spadala pod federalnu
jurisdikciju. »Zašto se FBI zanima za njegov slučaj?«, upitah.
»Odlična kava, gospođo. Što je to nešto što još osjećam u njoj?«
»Malo vanilije.«
»Savršeno. Dakle, nedugo nakon što je spalio vašu kuću, Beezo je istrgnuo list iz sinova
adresara i okupio malu skupinu s kojom je počeo pljačkati banke.«
Pljačka banke je zločin koji spada u jurisdikciju federalne policije. Jednako kao i kad
skineš deklaraciju o sastavu punjenja madraca prije nego što ga pustiš u prodaju. Pogodite
koje od toga prije privuče pozornost FBI-a.
»Još nije raznio nijednu«, reče Carson, »ali nema zadrške kad treba ubiti čuvare ili
blagajnike i sve druge koji mu se nađu na putu.«
»Recite mi da ostali iz njegove bande nisu klaunovi«, ubaci Lorrie.
»Ne, gospođo, nisu. Možda je njegov sin unovačio sve razbojnički raspoložene
klaunove. Jedan član Beezove bande bio je tip po imenu Emory Ornwall, koji je odsjedio u
Leavenworthu zbog pljačke banke. Druga dvojica su cirkuski šljakeri.«
»Nisam siguran da znam na što mislite«, rekoh.
»Tipovi koji podižu i rasklapaju cirkuske šatore, brinu se o opremi, o generatorima,
takvim stvarima.«
»Koliko su banaka opljačkali?«, upita Lorrie. »Jesu li uspješni u tome?«
»Da, gospođo, bili su. Sedam banaka 1998., četiri ’99. A onda im se posrećilo s pljačkom
dvaju oklopnih vozila koja su prevozila novac, u kolovozu i rujnu ’99.«
»A u zadnje tri godine ništa?«
»Stvar je u tome da je jedno od tih vozila prevozilo šest milijuna dolara u gotovini i dva
milijuna u obveznicama pa je Beezo zaključio da može u mirovinu, pogotovo ako on i
Ornwall ubiju šljakere i ne podijele plijen s njima - što su i učinili.«
»Teško mi je i zamisliti da bi se itko tko poznaje Konrada Beeza usudio okrenuti mu
leđa.«
»Možda i nisu. Obojica su ustrijeljeni iz blizine u lice, pištoljem takvog kalibra da su im
glave bile izdubljene kao bundeve za Noć vještica.«
Carson se nasmiješio, a onda je shvatio da bi ono što je njemu rutinska činjenica, za nas
moglo biti previše.
»Oprostite, gospođo.«
»Znači, cijelo to vrijeme tragate za Beezom?«, upita Lorrie.
 »Ornwalla smo uhitili u siječnju 2000. Živio je u Miamiju pod lažnim imenim John
Dillinger.«
»Šalite se«, rekoh.
»Ne, gospodine.« Carson se nasmiješio i zavrtio glavom. »Ornwall zna sve što se znati
može o bankama i oklopljenim vozilima, ali fali mu bar jedna daska u glavi.«
»Možda dvije.«
»Rekao nam je da se pod tim imenom osjećao kao u priči Edgara Allana Poea o pismu
sakrivenom svima pred očima. Tko bi očekivao da traženi pljačkaš banke živi pod imenom
čuvenog mrtvog zločinca?«
»Očigledno vi.«
»Pa, samo zato što se Ornwall, kad smo ga prvi put uhitili i poslali u Leavenworth, bio
skrivao pod imenom Jesse James.«
»Nevjerojatno«, rekoh.
»Mnogi su zločinci«, reče Carson, »priglupi.«
»Još kave?«, upita Lorrie.
»Ne, hvala, gospođo. Vidim da spremate veliku večeru pa vam se želim maknuti s puta
što prije mogu.«
»Dobrodošli ste da nam se pridružite.«
»Bojim se da ne mogu. Ali hvala vam na pozivu, jako ste ljubazni. Kao što rekoh,
Ornwall... zna sve o bankama, ali nije baš neki strateg ili taktičar. Beezo je isplanirao sve
pljačke i bio je vraški dobar u tome.«
»Pričate o našem Beezu?«, upita Lorrie s nevjericom.
»Gospođo, vidio sam mnoge genijalce na djelu, ali niti jedan mu nije ravan. Zadivljeni
smo Beezom.«
To me iznenadilo. »On je lud.«
»Možda jest, možda nije«, reče Carson, »ali kad su u pitanju pljačke, on je genijalac.
Kažu da je bio na putu da postane najveći klaun svoga doba, a sasvim je sigurno daje
pronašao još jednu stvar za koju je rođen.«
»Prema našem iskustvu, on je čista emocija i gnjev, bez trunke razuma.«
»Pa, pljačke sigurno nisu osmislili Ornwall ili šljakeri, svi redom propalice. Zeznuli bi
većinu pljački da ih Beezo nije bio tako dobro isplanirao i da nije nadzirao sve ostale. Pravi
genij.« »Doduše, dobro je isplanirao prisluškivanje naše kuće i zasjedu kod Nedre Lamm«,
podsjeti me Lorrie. A zatim se okrenula prema Carsonu. »Gdje je sad?«
»Ornwall nam je rekao da je Beezo otišao u Južnu Ameriku. Ne zna točno kamo, velik je
to kontinent.«
 »Tamo u šumi, kad sam sjedila s njim u exploreru, rekao mi je daje i ‘74. otišao u Južnu
Ameriku«, reče Lorrie, »nakon što je ubio doktora MacDonalda.«
Carson je klimnuo glavom. »Tada je bio šest mjeseci u Čileu te dvije i pol godine u
Argentini. Ovoga puta nam je trebalo malo vremena, ali našli smo ga u Brazilu.«
»Uhvatili ste ga?«
»Ne, gospođo. Ali hoćemo.«
»I sad je tamo - u Brazilu?«
»Ne, gospođo. Napustio je zemlju prvog prosinca, trideset šest sati prije nego što smo
saznali gdje se točno u Riju skriva i pod kojim imenom.«
Lorrie me značajno pogledala.
»Zamalo smo ga imali«, nastavi Carson. »Ali zbrisao je u Venezuelu, s kojom imamo
nekih problema oko izručenja. Male poteškoće. Ali neće izići odande, osim s lisicama na
rukama ili s nogama naprijed.«
Samo strah za obitelj može zgrčiti Lorrieno lice u takvu grimasu da joj umanji ljepotu.
»Više nije u Venezueli«, reče ona Porteru Carsonu. »U neko vrijeme sutra... bit će ovdje.«
 45

Čokoladni kolač s marmeladom, šunka pečena u soku od trešanja, tamna pržena

kolumbijska kava i suptilni kiseli zadah užasa koji se također manifestira i kao blago
metalan okus...
Sve do tog trenutka nisam bio shvaćao da sam se svim srcem nadao da je Konrad
Beezo mrtav.
Rekao sam si da ga ne možemo otpisati, da mi oprez nalaže da nastavim pretpostavljati
da je živ.
Ali nesvjesno, duboko u sebi, zabio sam mu glogov kolac kroz srce. Nagurao glavicu
češnjaka u usta, položio mu križ na prsa i zakopao ga licem dolje u dvorištu crkve svoga
uma.
Sad je Beezo uskrsnuo.
»U neko doba sutra«, predviđala je Lorrie, »ih čak već noćas u ponoć, bit će ovdje.«
Njezina ledena uvjerenost iznenadila je i zbunila Portera Carsona. »Ne, gospođo, nema
nikakvih izgleda za to.«
»Kladila bih se u vlastiti život da je tako«, odgovori ona. »Zapravo, gospodine Carson,
život mi i jest u bubnju, htjela ja to ili ne.«
Okrenuo se prema meni. »Gospodine Tock, došao sam ovamo zatražiti nešto od vas, ali
vjerujte mi da nisam došao upozoriti vas da vam je Beezo na vratima. Jer nije. Uvjeravam
vas da nije.«
Lorrie mi je pogledom postavila pitanje koje sam čitao jasno kao da ga je napisala na
papiru: Da podijelimo s njim priču o djedu Josefu i pet datuma?
Samo su odrasli članovi naše obitelji i najbliži prijatelji znali za proročanstvo pod
kojim sam živio: pet Damoklovih mačeva obješenih o pet vlasi; dva su me poštedjela, tri mi
još vise nad glavom.
Huey Foster je znao, ali bio sam siguran da nije rekao Porteru Carsonu.
Da takvo što otkrijem agentu FBI-a, otpisao bi me kao praznovjernu budalu. Gotovo da
sam ga mogao čuti: Znači, vjerujete da ste prokleti, gospodine Tock? Mislite onako kao kad
vještice bace zle čini? Ili vudu?
Djed Josef nije me prokleo. Nije mi on natovario tih pet strašnih dana na vrat. Nekim
čudom je u posljednjim minutama svoga života dobio proročki dar da bi me mogao
upozoriti, dati mi veće izglede da spasim ako već ne sebe, onda one koje volim.
No, Carsonu bi to nedvojbeno zvučalo kao prokletstvo. Čak i kad bih uspio zaobići
njegovu skeptičnost i navesti ga da shvati razliku između prokletstva i proročanstva,
mislim da su izgledi da će povjerovati u proricanje sudbine bili jednaki onima da će
povjerovati u učinkovitost šamanova urokljivog oka.
Kao odgovorni službenik u službi zakona, možda bi smatrao da mu je dužnost prijaviti
socijalnim radnicima da Annie, Lucy i Andyja odgajaju roditelji koji vjeruju da je netko
bacio uroke na njih, koji smatraju da ih tlače sotonisti i nekromanceri, koji te svoje strahove
prenose na djecu i na taj ih način tiraniziraju.
Tijekom godina u novinama je bilo mnoštvo priča o lažnim optužbama za zlostavljanje
djece koje su završile tako da su roditelji izgubili starateljstvo nad djecom, a obitelj se
raspala i bila razdvojena sve dok optuživači nisu priznali da su lagali ili je dokazano da su
njihove tvrdnje bile neistinite. Dotad su već životi bili uništeni, a djeca istraumatizirana do
te mjere da se više nikad neće oporaviti od toga.
Kako u takvim slučajevima nitko nikad ne želi ugroziti djecu, ljudi često povjeruju i
najprozirnije laži što ih izreknu ljudi kojima je očigledno na umu samo osveta. Poštenog
agenta FBI-a koji nas ne poznaje, koji nema razloga da nam želi išta nažao, sigurno bi
saslušali s poštovanjem i brzo djelovali po njegovu naputku.
Ne želeći riskirati da nam na vrat navučem košnicu birokrata u lovu na vještice zato
što sam Porteru Carsonu ispričao o djedu Josefu, na pitanje u Lorrienom pogledu odgovorio
sam jedva zamjetnim odmahivanjem glave.
Okrenuvši se opet prema Carsonu, Lorrie reče: »Dobro, u redu, slušajte me onda. Ne
mogu vam reći kako znam, ali znam da će taj ludi kujin sin u neko doba između ponoći
noćas i ponoći sutra doći ovamo. On želi...«
»Ali gospođo to jednostavno n...«
»Kažem vam, preklinjem vas, slušajte me. On želi mog malog Andyja, a vjerojatno i želi
pobiti sve nas ostale. Ako ga stvarno želite uhvatiti, zaboravite Venezuelu, jer više nije u
Venezueli, ako je ikada i bio. Pomozite nas da mu postavimo klopku - ovdje.«
Zar na njezinu licu i odlučnost njezina glasa uzdrmali su Carsona. »Vjerujte mi,
gospođo, sa stopostotnom vas sigurnošću uvjeravam da Beezo nije pred vašim vratima, niti
će biti sutra. On...«
Frustrirana, lica sivog od tjeskobe, Lorrie je odgurnula stolac, ustala i rekla mi, lomeći
ruke: »Jimmy, za Boga miloga, natjeraj ga da povjeruje. Imam osjećaj da ovoga puta Huey
nema dovoljno ljudi da nas zaštiti. Nećemo imati sreće kao prije. Trebamo pomoć.«
Izgledajući potreseno, a i preveliki kavalir da bi ostao sjediti dok dama stoji, Carson je
ustao. I ja sam se digao sa stolca dok je govorio: »Gospođo Tock, molim vas, dopustite mi da
vam ponovim i objasnim što je šef policije Foster malo prije rekao vašem suprugu preko
telefona.«
Carson je pročistio grlo i nastavio: »‘Jimmy, upravo smo dobili dobre vijesti o Konradu
Beezu koje ćeš sigurno htjeti čuti.’«
Najčudnije od svega nije bilo to da je od riječi do riječi ponovio točno što mi je Huey
rekao, nego to što je zvučao točno kao Huey, a ne kao Porter Carson.
 Ne, to nije bilo ono što mi je Huey rekao preko telefona. Jer uopće nisam bio
razgovarao s Hueyem, nego s ovim čovjekom.
Okrenuvši se prema meni, on reče: »A vaš je odgovor, koliko se sjećam, bio jedak.«
Stanka. »‘Nije baš u blagdanskom duhu, ali nadam se da su ga negdje pronašli mrtvoga.’«
Glas mu je po boji i intonaciji bio toliko sličan momu da sam osjetio kako mi strah
nabija u svakoj veni i arteriji.
Zavukavši ruku pod sako, izvukao je pištolj s prigušivačem.
 46

Porter Carson prije je bio uvjeravao Lorrie da nije došao upozoriti ju da joj je Konrad Beezo
na pragu.
Bio je iskren u obje tvrdnje. Prvo, nije imao namjere upozoravati ju. Drugo, Beezo je
već prešao prag i stajao je u njezinoj kuhinji.
Isto tako, uporno je tvrdio da Beezo neće doći sutra - jer Beezo je već bio ovdje, danas.
Konrad Beezo imao je oči boje lješnjaka. Oči Portera Carsona bile su plave. Leće u
bojama dostupne su već godinama.
Beezo je imao gotovo šezdeset godina. Carson je izgledao kao da mu je četrdeset pet.
Sad sam vidio sličnosti u građi tijela, ali inače su izgledali kao dva različita čovjeka.
Da bi mogli opsluživati bogataše iz cijeloga svijeta, neki od najboljih svjetskih
plastičnih kirurga imaju ordinacije u Riju. Ako ste bogati i voljni preuzeti rizik opsežne
promjene strukture lica, oni će vas izmijeniti, pomladiti, dati vam drugo »ja«.
Ako ste paranoični i opsjednuti osvetom, ako vjerujete da vam je sudbina namijenila
slavu i veličinu, ali su vam ju drugi uskratili kroz svoje urote, to bi vam mogla biti dovoljna
motivacija da istrpite bol i opasnosti višekratnih operacija. Ludilo ne biva uvijek izraženo
kroz mahnitost; neki paranoični ubojice imaju strpljenja godinama planirati osvetu.
Slušajući Beezovo izvrsno oponašanje moga glasa, sjetio sam se da je prije više od
dvadeset osam godina u čekaonici za buduće očeve bio oponašao i tatin glas, rugajući mu
se.
U odgovor na tatinu začuđenost time, Beezo je bio izjavio: Rekao sam ti da sam
nadaren, Rudy Tock. Za više stvari no što si možeš zamisliti.
U tim je riječima moj otac čuo samo hvalisanje poremećenog čovjeka koji voli isticati
sebe.
Gotovo tri desetljeća poslije, shvatio sam da to nije bilo hvalisanje, nego upozorenje. Ne
gazi po meni.
Sad, dok smo nas troje stajali oko kuhinjskog stola, Beezov je osmijeh bio dozrelo
likovanje. Njegov pogled boje lješnjaka filtriran kroz plave leće, žario je opakim ushitom.
Vlastitim glasom, ne mekim južnjačkim naglaskom Portera Carsona, nego grubljim
tonom čovjeka koji nas je pokušavao ubiti u hummeru, Beezo reče: »Kao što sam vam
rekao, došao sam ovamo zatražiti nešto od vas. Gdje je moja kompenzacija?«
Moja i Lorriena pozornost kretala se uskom okomitom rutom: od njegova lica
iskrivljenog mržnjom do cijevi pištolja s prigušivačem pa natrag do lica.
»Gdje je moj quid pro quo?«, zahtijevao je.
 U patetičnom pokušaju da dobijemo na vremenu, pretvarali smo se da ne razumijemo
njegovo pitanje, Lorrie upita: »Kakav quid pro quo?«
»Moja nadoknada, kompenzacija za moj gubitak«, reče Beezo nestrpljivo, »moje nešto
za nešto, vaš Andy za mog Punchinella.«
»Ne«, reče Lorrie, ni Ijutito ni s vidljivim strahom, nego s prizvukom konačnosti.
»Dobro ću postupati s njim«, obeća Beezo. »Bolje nego što ste vi postupili prema mom
sinu.«
Bijes i oštri užas ostavili su me bez glasa, ali Lorrie je opet rekla: »Ne.«
»Ukrali su mi slavu koja je trebala biti moja. Jedino što sam ikad želio bila je
besmrtnost, ali sad sam se voljan zadovoljiti i s malo slave iz druge ruke. Ako dječaka
naučim svemu što znam, bit će najveća cirkuska zvijezda svoga vremena.«
»Nije nadaren za to«, uvjeravala ga je Lorrie. »Potječe iz loze pekara, slastičara i lovaca
na oluje.«
»Podrijetlo nije važno«, reče Beezo. »Bitna je samo moja genijalnost. Nadaren sam i za
poučavanje.«
»Odlazi.« Spušten gotovo na razinu šapta, Lorrien glas imao je prizvuk bajalice, kao da
se nadala da će uspjeti baciti čaroliju razuma na njega. »Napravi si drugo dijete.«
Ustrajao je: »Uz mene kao mentora i gurua, čak i dječak s minimalnim talentom može
postati veliki umjetnik.«
»Napravi si drugo dijete«, ponovila je. »Čak i gnjus poput tebe može naći neku
luđakinju koja će dobrovoljno raširiti noge.«
U glas joj se uvukao ledeni prijezir, a ja nikako nisam uspijevao shvatio zašto ga
pokušava razljutiti.
Nastavila je: »Za dovoljno novca, neka nadrogirana radodajka, neka očajna kurva,
zatomit će mučninu i grč u želucu i spavat će s tobom.«
Nevjerojatno, ali umjesto da ga dodatno razbjesni, njezin ga je prezir vidljivo
uznemirio. Lecnuo se na njezine riječi, više puta, nervozno oblizujući usne.
»S odgovarajućom psihotičnom flundrom«, nastavi ona, »mogao bi napraviti još jednog
ubilačkog crva, jednako ludog kao tvoj prvorođeni.«
Možda zato što više nije imao hrabrosti gledati ju u oči, ili možda zato što je u mojoj
gnjevnoj tišini naslutio veću prijetnju, Beezo je skrenuo pozornost na mene.
Podrhtavajući mu u ruci, pištolj u desnoj ruci slijedio je njegov pogled, a cijev mi je
nudila crni prolaz u vječnost.
Istog trena kad je Konrad Beezo skrenuo pogled s nje, Lorrie je zavukla ruku u džep
pregače i izvadila limenku s paprenim sprejem.
Shvativši svoju pogrešku, Beezo se okrenuo od mene.
 Dok se trzavo okretao prema Lorrie, ona ga je pogodila u sridu. Hrđavo crveni mlaz
zapljusnuo mu je lice.
Barem napola slijep, Beezo je zapucao - čulo se prigušeno tup - i prsnulo je staklo na
kuhinjskom ormariću s porculanom.
Dograbio sam stolac i navalio prema njemu dok je on po drugi put divlje zapucao. Treći
hitac došao je dok sam ga tjerao da baulja natraške kroz kuhinju, kao kad dreser tjera
pobješnjelog lava.
Četvrti metak prošao je kroz stolac između nas. Iverje i meki komadići punjenja iz
jastuka okrznuli su me po licu, ali metak me nije našao.
Kad je leđima udario o sudoper, gurnuo sam noge od stolca ravno u njega.
Kriknuo je od bola i ispucao peti metak koji je napravio pukotinu u podu od hrastovih
dasaka.
Stjeran u kut, štakor je pronašao tigra u sebi. Istrgnuo mi je stolac iz ruke, ispalio i šesti
hitac koji je raznio vrata pećnice.
Bacio je stolac prema meni. Izbjegao sam ga.
Boreći se za dah, pištavo izdišući pare paprenog spreja, dok su mu iz crvenih očiju
tekle suze, zamalo se zaletio u hladnjak, a onda je gotovo pao kroz okretna vrata u
blagovaonicu.
Lorrie je utonula u užasnu tišinu, savršenu nepomičnost hrasta. Pogođena. O, Bože, a
krvi!
 47

Nisam ju mogao ostaviti samu, ali nisam ni mogao ostati uz nju dok je Beezo negdje u kući.
Tu je dvojbu brzo riješila jedna od mnogih teških jednadžbi ljubavi. Volio sam Lorrie
više od života. Ali oboje smo voljeli našu djecu više nego sebe i jedno drugo, što bi se u
matematici moglo zvati ljubav na kvadrat. Ljubav plus ljubav na kvadrat jednako
neizbježan izbor.
Zgrožen mogućnošću gubitka koji ne bih mogao podnijeti i užasnut očekivanjem još
jednog nepodnošljivog gubitka, krenuo sam za Beezom, u očajničkom pokušaju da ga
zaustavim prije nego što pronađe klince.
Znao sam da neće otići i vratiti se drugi put. Vidjeli smo njegovo novo brazilsko lice.
Nikad nas više ne bi mogao iznenaditi.
Ovo je bila konačna igra. Dobit će svoju kompenzaciju, svoje nešto za nešto, Andyja za
Punchinella. A bio sam siguran da će djevojčice ubiti i nazvati to zateznim kamatama.
Kad sam uletio kroz okretna vrata u blagovaonicu, on je baš isteturao iz nje, udarivši
ramenom u dovratak.
Našavši se u dnevnoj sobi, zapucao je na mene, oslanjajući se više na sreću nego na vid
nagrizen paprenim sprejem.
Okrznuo me po desnom uhu. Premda bol nije bio takav da bi me onemogućio da
nastavim, prestrašio me dovoljno da sam zateturao i pao.
Brzo sam se uspravio.
Beeza više nije bilo.
Pronašao sam ga u predvorju, s pištoljem u desnoj ruci, dok se lijevom držao za ogradu
stubišta, teturavo se penjući, a prešao je već gotovo pola puta.
Zacijelo je mislio da me pogodio u glavu i onesposobio, čak možda ubio, jer nije se
osvrtao, a kao i da me nije čuo kako ga slijedim.
Prije nego što je stigao do prvog odmorišta, zgrabio sam ga s leđa i povukao ga dolje.
Strah za obitelj i užas pri pomisli na život u samoći učinili su me ne hrabrim, zapravo,
nego pustolovnim, čak nepromišljenim.
Udarili smo u ogradu. Drvo je zapucketalo. Ispustio je pištolj i otkotrljali smo se u
predvorje,
Držao sam ga čvrstim zahvatom, desnom podlakticom preko grla, dok sam još lijevom
rukom snažno povlačio desno zapešće prema sebi. Kanio sam pojačavati stisak sve dok mu
ne zdrobim dušnik, a onda bih s divljim zadovoljstvom slušao kako u samrtnom hropcu
bubnja petama o pod.
 No, prije nego što sam to stigao napraviti, Beezo je spustio bradu, uglavivši je o moju
ruku, onemogućivši mi da ga stisnem dovoljno jako da ga ubijem.
Posegnuo je iza glave, naslijepo udarajući objema rukama, nadajući se da će mi
pogoditi oči. Tim okrutnim rukama koje su zadavile Nedru Lamm. Tim nemilosrdnim
rukama koje su ustrijelile doktora MacDonalda, sestru Hanson.
Trudio sam se izmicati lice.
Uspio mi je dohvatiti ranjeno uho i zavrnuti ga.
Prostrijelio me takav bol da mi je izbio dah iz pluća i zamalo sam se onesvijestio.
Kad je Beezo osjetio daje stisak nakratko oslabio i kad je shvatio da su mu prsti skliski
od moje krvi, znao je da mi je našao slabu točku. Trzao je i cimao amo-tamo u pokušaju da
mi se istrgne iz stiska, cijelo vrijeme posežući iza glave prema mom uhu.
Znao sam da će ga prije ili kasnije opet dohvatiti.
Sljedeći put bol će otvoriti vrata poda mnom i sunovratit ću se u nesvijest, ranjivost,
smrt.
Pištolj je ležao samo metar dalje, na najdonjoj stubi.
Istodobno sam otpustio stisak i snažno odgurnuo Beeza od sebe.
Dovoljno je bilo da se jednom zakotrljam i već sam zgrabio pištolj sa stube, okrenuo se
i opalio.
Ispaljen iz takve blizine, kad je on već bio krenuo prema meni, metak mu je rastrgao
grlo. Tresnuo je na leđa, raširenih ruku, a desna mu je nadlanica trzavo u grčevima lupkala
po podu.
Uz pretpostavku da sam dobro brojio, bilo je ispaljeno osam metaka. Ako je pištolj
imao uobičajeni spremnik, ostala su još dva metka.
Grgljajući, pljujući, dok mu je zrak zviždao kroz uništeno grlo, Konrad Beezo umirao je
u mukama.
Volio bih da mogu reći da sam još dvaput opalio u njega iz milosrđa, ali milosrđe nije
imalo ništa s tim.
Smrt je došla po njegov život, a netko još gori po njegovu dušu. Gotovo da sam osjetio
ledene trnce kad je taj došao po svoje.
Beezove oči - jedno plavo, jedno boje lješnjaka - izgledale su okrugle kao riblje,
staklasta pogleda i bez tračka razuma, a ipak ispunjene tajnama deset tisuća hvatova.
Moje desno uho bilo je kao šalica puna tople krvi, ali svejedno sam čuo Annie kako iz
hodnika na katu dovikuje: »Tata? Mama?«, Čuo sam i Lucy i Andyja.
Klinci još nisu bili na vrhu stubišta, ali približavali su se.
U očajničkom pokušaju da ih poštedim pogleda na mrtvog Beeza razderana grla,
zagrmio sam: »Natrag u sobu! Zaključajte vrata! Dolje je čudovište!«
 Nikad ih nismo zezali u vezi sa strahom od čudovišta. Prema njihovim strahovima
odnosili smo se s poštovanjem.
Stoga su me shvatili ozbiljno. Čuo sam zvuk stopala koja trče, a zatim su se vrata sobe
naših kćeri zalupila takvom silinom da su se zidovi zatresli, s njima i stakla na prozorima, a
zadrhtala je čak i imela obješena o luster u predvorju.
»Lorrie«, šapnuh, glasa stišanog strahom da bi Smrt, kad je već došla po Beeza, mogla
odlučiti ostati i požeti još jedan život.
Potrčao sam u kuhinju.
 48

Ljubav može sve, samo ne može uskrsnuti mrtve. Um je kao živi pijesak, guta i upija sve, pa
čak i ono što smo nevoljko naučili u školi i za što smo mislili da je već odavno zaboravljeno
opet ispliva na površinu - rjeđe kad nam treba, a češće u situacijama kad nas neki mračni
duh želi mučiti beskorisnošću našega znanja.
Dok sam žurio u kuhinju, u misli mi se vratila ta rečenica s davnog sata engleskog
jezika, baš kao i ime pjesnikinje Emily Dickinson. Stihovi njezinih pjesama utješili su mnoga
srca, ali ovaj je razdirao moje.
Ono što smo naučili nije nužno ono što znamo. Gurajući okretna vrata koja vode u
kuhinju, znao sam da je moja ljubav tako duboka da bi mogla i ono što je pjesnikinja rekla
da ne može.
Da sam Lorrie našao mrtvu, oživio bih ju čistom snagom volje, silom moje potrebe da
zauvijek budem s njom, i dahom kojim bih iz sebe život pretočio u nju.
Premda sam znao da je moja uvjerenost u vlastite sposobnosti oživljavanja suluda,
jednako luda kao bilo koje od Beezovih vjerovanja, dio mene svejedno je ostao uvjeren u to,
jer vjerovati da čak ni moja ljubav ne može uskrsnuti mrtve, značilo bi klonuti u
beznadežnost i neku vrstu živuće smrti.
Svaki je trenutak bio važan, a sve što sam činio morao sam činiti ne samo brzo nego i u
pravilnom poretku. Inače bi sve bilo izgubljeno.
Prvo, oko razbijene stolice do telefona, ostavivši Lorrie gdje je. U mom znojnom dlanu
slušalica je bila skliska dok sam utipkavao 911 i istrpio da telefon odzvoni dvaput, dvije
vječnosti.
Kad je u hitnoj službi za uzbunjivanje podignuta slušalica, s druge strane bila je žena
koju sam poznavao, Denise Deerborn. Čak smo dvaput izišli, nekoć davno. Dovoljno smo se
dopali jedno drugome da se poštedimo gubitka vremena s trećim izlaskom.
Govorio sam brzo, drhtavim glasom s prizvukom hitnje: »Denise, ovdje Jimmy Tock,
žena mi je nastrijeljena, Lorrie, gadno je ranjena, trebamo kola hitne pomoći, molim te,
odmah, molim te.«
Znajući da joj se adresa naše kuće pojavila na zaslonu čim smo uspostavili vezu, nisam
dalje gubio vrijeme, nego sam ispustio slušalicu, ostavivši ju neka se njiše na žici i udara o
kuhinjske ormariće.
Kleknuo sam uz Lorrie, u lokvu krvi koja se širila oko nje. Tako savršenu i tako blijedu
ljepotu obično nalazimo samo u kiparstvu, na mramornim kipovima.
Činilo se da je bila pogođena u trbuh.
Oči su joj bile sklopljene. Nikakvih pokreta pod vjeđama.
 Pritisnuvši joj prste uz vrat, pipao sam i pipao, strahujući od najgoreg, a zatim sam
pronašao bilo - slabo i brzo, ali osjetno.
Iz mene je eksplodirao jecaj, za njim još jedan, sve dok nisam pomislio da me možda
može čuti - čak i u nesvijesti - i da bi ju moja bol mogla prestrašiti. Zbog nje sam zatomio
jecaje, i premda su mi se prsa potresala od nečujnog plača, čulo se samo moje hroptavo i
panično disanje.
Iako se činilo da je u nesvijesti, disala je brzo, plitko. Dotaknuo sam joj lice, nadlakticu.
Koža joj je bila hladna, vlažna.
Šok.
Moj šok bio je emocionalne prirode, u umu i u srcu, ali ona je pretrpjela fiziološki šok
od siline pogotka i od gubitka krvi. Ako ne podlegne ranama, mogla bi umrijeti od šoka.
Ležala je na leđima, u idealnom položaju za pružanje pomoći.
Složio sam kuhinjski ručnik i stavio joj ga pod glavu, tek toliko da joj bude udobnije, jer
samo sam joj noge trebao staviti u povišeni položaj.
Povukao sam kuharice s police i naslagao ih jednu na drugu pa joj pažljivo podigao
noge nekih dvadeset pet centimetara.
U kombinaciji s krvnim tlakom koji se stalno snižava, u njezinu stanju bi i gubitak
tjelesne topline mogao biti koban. Trebao sam pokrivače, ali nisam se usudio ostaviti ju
samu dovoljno dugo da otrčim gore po njih.
Ako mora umrijeti, neću ju pustiti da umre sama.
Susjedna prostorija bila je i praonica i međuhodnik između kuhinje i stražnjeg ulaza.
Dohvatio sam zimske jakne s vješalica.
Pokrio sam ju jaknama, s mojom i njezinom. S Annienom, Lucynom i Andyjevom.
Ležeći pokraj nje, ne obazirući se na krv, pritisnuo sam tijelo uz njezino, da ju dodatno
ugrijem.
Kad sam začuo sirenu u daljini, opet sam joj opipao bilo. Nije kucalo ništa jače nego
prije, ali uvjeravao sam samoga sebe da nije ni slabije - i znao sam da lažem.
Šaptao sam u profinjenu školjku njezina uha, nadajući se da će se držati moga glasa, da
će ju moje riječi nekako privezati za ovaj svijet. Govorio sam stvari kojih se više ne sjećam,
tješeći ju, uvjeravajući ju da će sve biti dobro, ali ubrzo su se svele na dvije riječi, najveću
istinu od svih, koju sam ponavljao i ponavljao: »Volim te, volim te, volim te, volim te...«
 49

Moj je otac tjerao zabrinute susjede neka se maknu sa stuba koje vode na trijem i s prilaza
tamo na travnjak među božićne figure.
Odmah iza tate išla su dvojica iz hitne pomoći, gurajući Lorrie na pokretnim nosilima.
Ležala je bez svijesti ispod vunenog pokrivača, a dobivala je krvnu plazmu u venu.
Hodao sam uz nju, držeći visoko bocu s plazmom. Medicinski tehničari radije bi da je
tu dužnost obavljao neki policajac, ali ja sam samo u sebe imao dovoljno povjerenja.
Morali su prenijeti nosila preko stuba. Kotači su zveckavo udarili u betonski prilaz i
škripeći se zakotrljali prema ulici.
Moja majka bila je gore u dječjoj sobi sa svo troje djece, tješeći ih i pazeći da netko od
njih ne pogleda kroz prozor.
Na ulici je pod raznim kutovima stajalo šest policijskih vozila s uključenim motorima, a
snopovi njihovih rotirajućih svjetala bojili su zasniježene krošnje i okolne kuće u crveno,
plavo, crveno, plavo. Vozilo hitne pomoći čekalo je uz pločnik, iza mercury mountaineera u
kojem se bio dovezao Konrad Beezo.
Kevin Tolliver, medicinski tehničar koji će se brinuti za Lorrie na putu do bolnice, uzeo
mi je bocu s plazmom iz ruke i popeo se u vozilo hitne pomoći, dok je njegov partner Carlos
Nunez gurao nosila unutra.
Kad sam krenuo za njima, Carlos me zaustavio. »Nema mjesta, Jimmy. Kevin će biti
jako zauzet. Ne želiš mu otežati posao.« »Ali moram«
»Znam«, prekine me Carlos. »Ali kad dođemo do bolnice, ona ide ravno u operacijsku
dvoranu. Ni tamo nećeš moći s njom.«
Nevoljko sam zakoračio unatrag.
Zatvarajući vrata između nje i mene, vrata koja su je možda sakrila od mog posljednjeg
pogleda na nju, živu, rekao je: »Tata će te voziti, Jimmy. Ići ćete odmah iza nas.«
Kad je Carlos požurio naprijed i uskočio na sjedalo vozača, pojavio se tata i povukao
me s ulice na pločnik.
Prošli smo pokraj jaslica gdje su anđeli, tri kralja i životinje pazile na svetu obitelj.
Jedan reflektora od je pregorio, ostavljajući jednog anđela u mraku. U inače jarko
osvijetljenom prizoru, taj jedan tamni oblik s napola raširenim krilima izgledao je zlokobno,
kao da čeka.
Na prilazu kuće mojih roditelja, iz ispušne cijevi tatinog chevyja izlazili su kristalizirani
ispušni plinovi.
 Baka Rowena već je bila izvezla auto iz garaže i ostavila motor neka radi. Stajala je uz
njega, odjevena za večeru, za šunku u kruhu, bez kaputa.
Premda je imala osamdeset četiri godina, lako bi vam zagrljajem mogla slomiti rebra.
Uključivši sirenu, Carlos je krenuo, a jedan mu je policajac raščistio prolaz kroz
raskrižje.
Dok se sirena brzo gubila u daljini, baka mi je pritisnula nešto u desnu ruku i
požurivala me neka uđem u tatin blazer.
Policajac na raskršću i nas je brzo propustio, a dok smo jurili prema bolnici pogledao
sam stisnutu desnu šaku. Prsti su mi bili puni skorene krvi, moje i Lorriene.
Kad sam raširio dlan, vidio sam daje baka - koja je neko vrijeme bila provela gore u
sobi s mamom i klincima - iz Lorriene kutije za nakit izvadila onaj privjesak s isklesanim
profilom koji sam joj darovao dok smo još izlazili.
Taj je privjesak bio jedna od samo tri stvari koje su preživjele požar što je uništio našu
prvu kuću. Tako krhak, i on je trebao biti uništen. Zlatni lančić i zlatno ležište trebali su se
rastaliti. Isklesani kameni profil žene trebao se raspucati, pocrnjeti.
Ali jedino oštećenje bilo je jedva zamjetno zatamnjenje nekoliko uvojaka ženine kose.
Crte lica ostale su jednako profinjene kao što su i bile.
Neke stvari nisu tako krhke kao što se na prvi pogled čine.
Sklopio sam zakrvavljeni dlan oko privjeska, stežući ga tako čvrsto da me, kad smo
napokon stigli do bolnice, dlan bolio kao da mi je netko kroz njega zabio čavao.
Lorrie je već bila u operacijskoj dvorani.
Jedna medicinska sestra ustrajala je na tom da me odvede u ambulantu za hitan
prijam. Metak kojega je Konrad Beezo bio ispalio na mene u dnevnoj sobi, razderao mi je
hrskavicu na desnom uhu. Počistila mi je uho i isprala zgrušanu krv iz eustahi-jeve cijevi.
Odbio sam sve drugo osim lokalnog anestetika, dok me jedan mladi liječnik šivao kako je
najbolje znao i mogao.
Do kraja života, zbog tog ću uha izgledati kao natučeni boksač koji je u ringu proveo
previše godina.
Budući da nismo smjeli stražariti ispred operacijske dvorane kamo su bili odveli
Lorrie, a s obzirom na to da će ju odmah nakon operacije prebaciti na odjel za intenzivnu
skrb, tata i ja čekali smo ju tamo, u čekaonici za rodbinu.
Čekaonica je bila sumorna, što mi je potpuno odgovaralo. Nisam htio da me se tješi
jarkim bojama, mekim naslonjačima i umjetničkim djelima koja nadahnjuju.
Htio sam da me boli.
Suludo, znam, ali bojao sam se da će, ako me obuzme otupjelost uma ili srca ili tijela,
ako priznam da sam imalo iscrpljen, Lorrie umrijeti. Osjećao sam da samo oštrinom svoje
tuge i boli mogu zadržati Bogu pozornost i biti siguran da će čuti moje molitve.
 Ali nisam smio plakati, jer plač bi značio priznanje da očekujem najgore. A takvo bi
priznanje bilo pozivnica Smrti neka uzme što hoće.
Tijekom te noći, jedno vrijeme imao sam više praznovjernih pravila nego što ih imaju
ljudi koji pate od opsesivno-kompulzivnog poremećaja i čijim životima upravljaju zamršeni
rituali i pravila ponašanja smišljena s ciljem da ih na čaroban način štite od nesreće.
Neko smo vrijeme tata i ja dijelili čekaonicu s još par ukletih ljudi. A onda smo ostali
sami.
Lorrie su primili u 8.12. U pola je devet doktor Wayne Cornell, kirurg koji ju je bio
operirao, poslao jednu sestru neka porazgovara s nama.
Prvo nam je rekla da je doktor Cornell - kvalificiran za opću kirurgiju, a specijalist za
gastrointestinalnu kirurgiju - izvrstan kirurg. Dodala je i da je njegov tim »izniman«.
Nije mi trebalo to marketinško obigravanje. Da sačuvam razum, već sam samoga sebe
uvjerio da je doktor Cornell genij bez premca, s rukama osjetljivim poput ruku najvećeg
koncertnog pijanista.
Prema sestrinim riječima, premda je Lorrie i dalje bila u kritičnom stanju, operacija je
išla dobro. Ali bit će to duga noć. Doktor Cornell predviđao je da će u najboljem slučaju
završiti u neko vrijeme između ponoći i jedan ujutro.
Pogodila su ju dva metka. Napravili su mnogo štete.
U tom trenutku nisam htio čuti pojedinosti. Ne bih to mogao podnijeti.
Sestra je otišla.
Sad kad smo u maloj čekaonici ostali samo tata i ja, odjednom mi se činila golemom
poput zrakoplovnog hangara.
»Bit će dobro«, reče tata. »K’o da ništa nije bilo.«
Nisam mogao ostati sjediti. Morao sam se kretati, potrošiti tu nervoznu energiju.
To je bila nedjelja, 22. prosinca, ne jedan od pet strašnih dana zapisanih na poleđini
cirkuske propusnice. Tek u ponoć počet će treći strašni dan s popisa djeda Josefa.
Što bi se moglo dogoditi nakon ponoći, a što bi bilo gore od onoga što se već bilo
dogodilo te večeri?
Pretvarao sam se da ne znam odgovor na to pitanje. Istjerao sam iz misli i samo
pitanje.
Premda sam ustao s namjerom da hodam gore-dolje po prostoriji, shvatio sam da
stojim pred jednim od dva prozora. Nisam znao koliko već dugo tamo stojim.
Pokušavao sam se usredotočiti na prizor s druge strane stakla, ali činilo se da iza nema
ničega. Samo crnilo. Praznina bez dna.
Čvrsto sam se držao za okvir prozora. Uhvatila me vrtoglavica. Osjećao sam se kao da
ću pasti kroz prozor u crni vrtlog.
Iza mene, tata reče: »Jimmy?«
 Kad nisam odgovorio, položio mi je ruku na rame.
»Sine«, reče.
Okrenuo sam se prema njemu. A onda sam učinio nešto što sam posljednji put
napravio kad sam bio dijete: plakao sam ocu u naručju.
 50

Blizu ponoći stigla je i moja majka s golemom limenom kutijom punom domaćih keksića:
kiflica od limuna, madlena, škotskih prhkih keksa i kineskih ploškica sa sezamom.
Odmah za njom išla je Weena u žutom skafanderu, noseći dvije termosice s našom
omiljenom kolumbijskom mješavinom.
U bolnici je bilo automata sa slatkišima i kavom, ali čak ni u krizi mi nismo bili obitelj
koja jede hranu iz automata.
Annie, Lucy i Andy bili su u kući mojih roditelja pod budnim okom čete susjeda, sve
redom osoba od povjerenja.
Mama mi je donijela čistu odjeću. Cipele, hlače i košulja bili su mi skoreni od osušene
krvi.
»Dušo, operi se malo u muškom WC-u«, reče ona. »Osjećat ćeš se bolje.«
Otići iz čekaonice dovoljno dugo da se operem i presvučem, činilo mi se kao da
prekidam bdijenje, kao da napuštam Lorrie. Nisam htio ići.
Prije odlaska od kuće, majka je pronašla omiljenu Lorrienu sliku i stavila je u mali
okvir. Sad je sjedila s njom u krilu, gledajući ju kao da je talisman koji će osigurati uspješan
potpuni oporavak njezine snahe.
Tata je sjeo kraj nje, primio ju za ruku i čvrsto ju stisnuo. Nešto joj je promrmljao.
Klimnula je glavom. Jednim je prstom prelazila preko fotografije, kao da gladi Lorrie po
kosi.
Weena je nježno uzela privjesak iz mog dlana i primila ga s obje svoje ruke, grijući ga
među dlanovima, a zatim šapnula: »Idi, Jimmy. Idi se srediti za Lorrie.«
Zaključio sam da bdijenje neće - ne može - biti prekinuto uz njih troje.
U muškom WC-u nakratko sam oklijevao, ne želeći oprati ruke, bojeći se da ću zajedno
s krvlju sprati i Lorrie.
Ne bojimo se toliko vlastite smrti koliko smrti onih koje volimo. Na rubu takvog jednog
gubitka kao da malo izgubimo razum od silnog poricanja.
Kad sam se vratio u čekaonicu, nas četvero pili smo kavu i jeli kekse u tako ozbiljnom
raspoloženju kao da primamo pričest.
U 12.30 vratila se sestra i rekla da će doktoru Cornellu ipak trebati malo više vremena
nego što je bio predvidio. Očekivao je da će moći porazgovarati s nama oko 1.30 ujutro.
Lorrie su operirali već više od četiri sata.
Keksi i kava kiselili su mi se u želucu.
 Još uvijek u zelenoj bolničkoj odori i s kapom na glavi, kirurg je došao zajedno s našim
internistom Mellom Melodeonom u 1.33 ujutro. Doktor Cornell bio je u četrdesetima,
izgledao mlađe, ali imao je utješnu auru iskusnosti oko sebe.
»S obzirom na težinu ozljeda«, reče on, »sve je prošlo onako kako smo se nadali.«
Odstranio joj je ozlijeđenu slezenu, bez koje se može živjeti. Nažalost, mnogo više
uznemirivala je vijest da joj je odstranio i teško oštećeni bubreg, ali ako Bog da, i s jednim
će živjeti posve normalno.
Oštećenja vena u trbušnoj Šupljini zahtijevala su mnogo posla. Morao je ugraditi
premosnice, koristeći komade vene iz noge.
Pokrpao je tanko crijevo koje je bilo probušeno na dva mjesta, a morao je odrezati i
odstraniti pet centimetara debelog crijeva.
»Još najmanje dvadeset četiri sata bit će kritično«, reče nam Cornell.
Uz tolika oštećenja na crijevima, postojao je rizik od peritonitisa, a u tom slučaju opet
će ju morati operirati. Stavili su ju na terapiju antikoagulansima, da se umanji rizik od
moždanog udara uslijed ugrušaka koji bi se mogli stvoriti na mjestima gdje su šivane vene.
»Lorrie još nije izvan životne opasnosti«, upozorio nas je, »ali sad sam optimističniji
nego što sam bio kad sam ju otvorio. Pretpostavljam da je borac, zar ne?«
»Tvrd je ona orah«, reče Mello Melodeon.
A ja rekoh: »Tvrđi od mene.«
Nakon što su ju prebacili na odjel intenzivne skrbi, dopustili su mi da ju vidim na pet
minuta.
Još je bila uspavana. Čak i na tako opuštenim crtama lica vidjelo se koliko je propatila.
Dotaknuo sam joj ruku. Koža joj je bila topla, ali možda mi se to samo činilo jer su moji
prsti bili ledeni.
Lice joj je bilo blijedo, ali svejedno je zračilo, kao lice svetice na slici iz stoljeća kad su
mnogi ljudi - a slikari najviše od svih - vjerovali u svece.
Primala je infuziju, bila je priključena na srčani monitor, a u nosnicama je imala
cjevčice za kisik. Skrenuo sam pogled s njezinog lica samo zato da mogu vidjeti postojane
svjetlosne šiljke i doline koji su iscrtavali graf otkucaja njezina srca.
Mama i baka provele su par minuta s Lorrie, a onda su otišle kući pobrinuti se za djecu.
Rekao sam i tati neka ide kući, ali ostao je. »Još ima keksa u kutiji koje treba pojesti.«
Da nismo bih u bolnici, u taj bi rani sat pred zoru već bili na poslu pa nam se nije
spavalo. Živio sam za rijetke trenutke posjeta Lorrie koje su mi s vremena na vrijeme
dopuštali.
U zoru je u čekaonicu ušla sestra i obavijestila me da se Lorrie probudila. Prvo što im je
rekla bilo je: »Dajte mi Jimmyja.«
 Kad sam ju vidio budnu, bio bih zaplakao da se nisam bojao da će mi suze zamagliti
vid, a bio sam tako gladan pogleda na nju.
»Andy?«, upita ona.
»Na sigurnom je. Dobro je.«
»Annie, Lucy?«
»Svi su dobro. Svi su na sigurnom.«
»Istina?«
»Apsolutna.« »Beezo?«
»Mrtav.«
»Dobro«, reče ona i sklopi oči. »Dobro.«
Kasnije upita: »Koji je datum?«
Zamalo joj nisam rekao istinu, ali onda ipak jesam. »Dvadeset treći prosinca.«
»Taj dan«, reče ona.
»Očigledno je djed fulao za nekoliko sati. Trebao nas je upozoriti na dvadeset drugi.«
»Možda.«
»Najgore je prošlo.«
»Za mene«, reče ona.
»Za sve nas.«
»Možda ne za tebe.«
»Dobro sam.«
»Nemoj se opustiti, Jimmy.«
»Ne brini za mene.«
»Nemoj se opustiti ni na trenutak.«
 51

Otac je otišao kući, odspavati tri sata, obećavši da će se vratiti sa sendvičima od debelo
narezane pečene govedine, salatom od maslina i cijelim kolačem od pistacija, badema i
palente.
Kasnije ujutro, nakon što je doktor Cornell obavio vizitu, rekao mi je daje zadovoljan
Lorrienim stanjem. Još uvijek nije bila izvan opasnosti, ali stanje se iz sata u sat
poboljšavalo.
U čekaonicu su stizali i iz nje odlazili drugi ljudi s vlastitim osobnim tragedijama, ali
kad je Cornell sjeo te pozvao mene neka i ja sjednem, unutra smo bili samo nas dvojica.
Odmah sam znao da će mi reći nešto što bi moglo objasniti zašto je djed Josef bio
predvidio da se moramo bojati ovoga dana.
Sjetio sam se metaka koji su prošli kroz crijeva, razderali bubreg i krvne žile, i zapitao
sam se kakvu su još štetu mogli učiniti. Iznenada mi kroz misli proleti riječ kralježnica.
»O, Bože, ne. Paralizirana je od struka dolje, zar ne?«
Zatečen, doktor Cornell reče: »Blagi Bože, ne. Da je išta takvo, rekao bih vam još sinoć.«
Nisam si htio dopustiti olakšanje, jer bilo je očito da mi je došao nešto reći i da se nije
radilo o vijestima koje čovjek proslavi uz fini šampanjac.
»Ako sam dobro shvatio, vi i Lorrie imate troje djece.«
»Da. Annie. Lucy. Andyja. Troje.«
»Najstarije će uskoro navršiti pet godina?«
»Da. Annie. Naša mala vragolanka.«
»Troje djece mlađe od pet godina - to su pune ruke posla.«
»Pogotovo kad se uzme u obzir da svako ima svoje čudovište u ormaru.« »Je li to
Lorriena idealna obitelj?«, upita on.
»Sjajni su to klinci«, rekoh, »ali nisu idealni.«
»Mislio sam na broj.«
»Pa, ona ih želi dvadesetero«, rekoh.
Zurio je u mene kao da je upravo primijetio da sam si tijekom noći izrastao još jednu
glavu.
»To je djelomično šala«, objasnih mu. »Zadovoljila bi se i s pet, premda bi možda htjela
šestero ili sedmero. Dvadeset - to je ipak malo pretjerivala, tek toliko da pokaže koliko joj je
obitelj važna.«
»Jimmy, znate li koliko sreće ima da je uopće živa?«
 Klimnuh. »I znam da će neko vrijeme biti slaba i da će trebati vremena da se oporavi,
ali ne brinite za djecu. Moji starci i ja ćemo se brinuti oko njih. Neće biti Lorrie na teret.«
»Nije u tom stvar, Jimmy, nego... Lorrie neće moći imati više djece. Ako će ju to jako
pogoditi, radije bih da to ne sazna dok se malo ne oporavi.«
Da imam samo Lorrie, Annie, Lucy i Andyja, svakoga jutra i svake večeri zahvaljivao
bih Bogu što mi je toliko mnogo dao.
Ali nisam znao kako će ona primiti tu vijest. Praktična je, ali je i sanjar, realist i
romantičarka u isto vrijeme.
»Morao sam joj odstraniti jedan jajnik i jajovod«, reče on. »Drugi jajnik nije oštećen, ali
jajovod jest - do te mjere da će ožiljno tkivo nedvojbeno zatvoriti prohodnost.«
»Može li se to jednoga dana popraviti?«
»Ne vjerujem. Osim toga, sad ima samo jedan bubreg. Ionako ne bi smjela ponovno
zatrudnjeti.«
»Ja ću joj reći. Kad bude pravi trenutak.«
»Učinio sam sve što se učiniti moglo, Jimmy.«
»Znam. I zahvalniji sam no što to mogu izraziti. Imate besplatne slastice do kraja
života.«
Nakon što je doktor Cornell otišao, a dan nastavio svojim tijekom, nisam se opuštao ni
na trenutak, čekajući, iščekujući nezamislivi užas što ga je bio prorekao djed Josef. Ali pitao
sam se bi li to mogla biti vijest o Lorrienoj sterilnosti. Bio sam tužan zbog toga, da, ali ništa
više; no, za nju bi to mogla biti prava tragedija.
Pokazalo se da ćemo tek za nekoliko mjeseci potpuno razumjeti zašto je taj dvadeset
treći prosinca bio gotovo jednako strašan dan za nas kao što je bila večer dvadeset drugog
prosinca.
Izgledajući odmorno, tata se vratio sa sendvičima od pečene govedine, salatom od
maslina i s cijelim kolačem od pistacija, badema i palente.
Kasnije, za vrijeme još jednog kratkog posjeta Lorrie na odjelu za intenzivnu skrb,
rekla mi je: »Punchinello je još tamo vani.«
»U zatvoru s maksimalnim osiguranjem. Ne moramo se zabrinjavati oko njega.«
»Ja ću svejedno malo brinuti.«
Iscrpljena, sklopila je oči.
Stajao sam uz krevet, neko je vrijeme samo gledajući, a onda rekoh: »Tako mi je žao.«
Mislio sam da spava, ali nije. Ne otvarajući oči, upita me: »Za što ti je žao?«
»Što sam te uvukao u sve ovo.«
»Ni u što me nisi uvukao. Spasio si mi život.«
»Kad si se udala za mene, moje prokletstvo postalo je i tvoje.«
 Otvorivši oči, gledajući me prodorno, rekla je: »Čuj me, slastičaru. Nema prokletstva.
Samo život.«
»Ah...«
»Zar nisam rekla ‘slušaj’?«
»Da, teta.«
»Nema prokletstva. Samo život takav kakav jest. A u mom životu ti si najveći blagoslov
kojemu sam se mogla nadati. Ti si odgovor na sve moje molitve.«
Tijekom sljedećeg posjeta, kad je stvarno spavala, lagano sam joj skliznuo lančić s
privjeskom - isklesanim profilom žene - oko vrata i zakopčao kopčicu.
Krhka, ali neuništiva. Ljepota koja traje. Profil vječne ljubavi.
 52

Lorrie je bila puštena iz bolnice 11. siječnja 2003. Neko je vrijeme ležala u susjednoj kući
mojih roditelja, gdje je bilo više ruku spremnih da joj pomognu.
Spavala je na pomoćnom krevetu u maminoj umjetničkoj niši, pod budnim pogledom s
nezavršenog portreta Lumpyja Dumpyja, nečije kornjače.
Do nedjelje 26. siječnja, Lorrie je bila na posebnoj dijeti, a onda smo zaključili da je sad
već spremna za blagdansku večeru u stilu obitelji Tock.
Naš božićni stol nikad nije bio tako krcat. Ozbiljno smo razmatrali mogućnost da stol
napukne pod težinom svih tih delicija. Nakon proračuna, za koje su i klinci ponudili svoju
domišljatu matematiku, zaključili smo da smo ipak dva peciva ispod kritične mase za
pucanje stola.
Nas osmero okupili smo se za stolom u odgođenoj gozbi. Djeca su sjedila podignuta na
jastucima, a odraslima je podignuto bilo raspoloženje, od dobrog vina.
Nikad prije nam božićne svijeće nisu oslikale lica tako toplo, tako blistavo. Djeca su
sjala kao dobri vilenjaci, a kad sam pogledao mamu, tatu, baku i Lorrie, osjećao sam se kao
da sam u društvu anđela.
Za juhom, baka Rowena reče: »Vino me podsjeća na ono kad je Sparky Anderson
odčepio bocu merlota i unutra pronašao odrezani prst.«
Klinci su zaskvičali uglas, istodobno zgroženi i očarani.
»Weena«, reče otac, »to baš i nije primjerena priča za večeru, pogotovo ne za božićnu.«
»O, baš naprotiv«, reče baka, »to je najbožićnija priča koju znam.«
»Nema baš ništa božićno u njoj«, reče tata uzrujano.
Mama je priskočila u obranu baki: »Ne, Rudy, mama ima pravo. Baš je božićna priča.
Ima čak i sobove.«
»I debelog tipa s bijelom bradom«, dodala je baka.
Lorrie reče: »Znate, još uvijek nisam čula priču o tom kako se Harry Ramirez skuhao
nasmrt.«
»I to je božićasta priča«, objavi mama.
Tata je zaječao.
»Pa kad je«, reče baka. »Ima čak i patuljka.«
Tata je zinuo u nju. »A kakve veze imaju patuljci s Božićem?«
»Zar nisi nikad čuo za vilenjake?«, upita baka.
»Vilenjaci nisu isto što i patuljci.«
 »U mojoj knjizi jesu«, reče baka.
»I u mojoj«, doda Lucy.
»Patuljci su ljudi«, ustrajao je tata. »Vilenjaci su vile.«
»I vile su ljudi«, ukori ga baka, »premda imaju zašiljene uši.«
Majka se sjetila nečega: »A nije li se patuljak zvao Chris Kringle 6?«
»Ne, Maddy, zlato«, ispravi ju baka. »Bio je Chris Pringle, s P.«
»To je dovoljno božićasto za mene«, reče Lorrie.
»Ovo je suludo«, reče tata.
Mama ga je potapšala po ramenu i rekla: »Nemoj biti takav mrgud, dragi.«
»I tako«, počne baka, »Sparky Anderson platio je osamnaest dolara za tu bocu merlota,
što je u ono vrijeme bilo puno više novca nego danas.«
»Sve je tako poskupjelo«, reče mama.
»Pogotovo«, reče Lorrie, »ako želiš nešto u čem dobiješ i odrezani prst.«
Sljedeći od pet strašnih dana bio je deset mjeseci ispred nas, što se te noći - blistave od
viline kose, mirisne od pečene purice - činilo kao cijela vječnost.

6 Drugo ime za Djeda Božićnjaka; nap. prev.

 PETI DIO

OPRAO SI RUKE OD MENE,

BAŠ KAO PONCIJE PILAT

 53

Petnaest kilometara od Denvera, na vrhu niskog brežuljka, na umjetno zaravnanoj

visoravni raščišćenoj od drveća, stoji državna kaznionica Stijenjak s maksimalnim
osiguranjem. Visoki obronci iza nje i padine ispod nje gusto su pošumljene, ali zatvorski
teren potpuno je gol, kako ne bi bilo nikakvog mogućeg zaklona za slučaj pretraživanja
reflektorima, nikakvog zaklona gdje bi se bjegunci mogli sakriti pred hicima sa stražarskog
tornja.
Nitko još nije uspio pobjeći iz zatvora Stijenjak. Jedina dva načina za izlazak uvjetno su
puštanje ili smrt.
Kameni zidovi uzdižu se visoko, a njihovu jednoličnu površinu prekidaju samo prozori
s rešetkama, premali da bi se itko mogao provući kroz njih. Strm krov od skliskih ploča
nadvija se preko svih bedema.
Iznad glavnog ulaza na parkiralište ograđeno zidovima, u kamen su uklesane riječi
ISTINA * ZAKON * PRAVDA * KAZNA. Ako je suditi prema izgledu tog mjesta i s obzirom na
okorjele zločince kojima je bio domom, riječ rehabilitacija vjerojatno nije slučajno
ispuštena.
Te srijede, 26. studenog, četvrtog od mojih pet sudbonosnih dana, nebo što je visjelo
nad zatvorom izgledalo je sumorno poput budućnosti zatvorenika iza debelih zidova.
Ledeni vjetar grizao je do kostiju.
Prije no što su nas pustili kroz vrata na parkiralište, svo troje morali smo izići iz
explorera, dok su dvojica stražara pretraživala i pregledavala automobil izvana i iznutra, za
slučaj da imamo nepoćudne stvari kao što su bombe ili raketni bacači.
»Bojim se«, priznala je Lorrie.
»Ne moraš ući s nama«, rekoh joj.
»Moram. Previše toga ovisi o ovom. Moram biti tamo.«
Kad su nas propustili unutra, parkirali smo što je bliže moguće ulazu. Zubati vjetar i
najkraću je šetnju pretvarao u pravu muku.
Osoblje je imalo privilegiju parkiranja u grijanoj podzemnoj garaži. Ovo nadzemno
parkiralište bilo je samo za posjetitelje.
Dan uoči Dana zahvalnosti, čovjek bi očekivao rijeku rodbine i posjetitelja, ali na svaki
parkirani auto bilo je devet praznih mjesta.
No, s obzirom na to da su ovamo dopremali zatvorenike iz svih zapadnih država,
možda je to za mnoge obitelji bio predalek put za kratak posjet. Ili možda njihove obitelji
nije bilo briga za njih.
Naravno, neki su od njih pobili svoje obitelji pa nisu ni očekivali rodbinske susrete.
 Čak ni u ovo sentimentalno doba godine nisam uspijevao pronaći suosjećaj za te
usamljene muškarce u bezličnim ćelijama, za njihova teška srca i oči koje čeznutljivo
promatraju ptice što lete preko pepeljasto sivog neba s druge strane njihovih okrutnih
prozora. Nikad nisam shvaćao čudake iz Hollywooda koji romantiziraju zatvorenike i život
u zatvoru. Osim toga, većina tih tipova imala je TV, pretplatu na porno časopise i svaku
drogu koju požele.
Unutar zgrade, u kratkom hodniku s trojicom naoružanih stražara - a jedan je imao
sačmaricu - predstavili smo se, pokazali osobne iskaznice i upisali se u knjigu. Prošli smo
kroz detektor metala i podvrgnuli se fluoroskopskom pregledu. A sve to pod budnim okom
kamera sa stropa.
Uz nogu jednoga od stražara, brade slatko naslonjene na jednu šapu, ležao je lijep
njemački ovčar, izučen da nanjuši drogu. Lijeno je podigao glavu, ponjušio u našem smjeru i
zijevnuo.
Naša zaliha aspirina i sode bikarbone očito nije bila dovoljan razlog da skoči na noge i
zareži. Pitao sam se kako reagira na posjetitelje kojima je liječnik propisao Prozac.
Na kraju hodnika pregledani smo kroz još jednu kameru, a onda je stražar s druge
strane otvorio druga čelična vrata i propustio nas u međuprostor.
Budući da je naš posjet bio organizirao Huey Foster i s obzirom na neobičnu prirodu
razloga našeg dolaska, dobili smo povlašteni tretman za važne goste.
Iz međuprostora nas je do dizala poveo osobno zamjenik upravitelja u pratnji
naoružanog stražara. Dva kata gore pa duž cijeli niz hodnika, kroz još dvoja vrata koja su se
otvarala tako što je pritisnuo dlan na zidni čitač otisaka.
Ispred sobe za sastanke rečeno nam je neka svučemo kapute i objesimo ih na zidne
vješalice. Pročitali smo kratak popis naslovljen PRAVILA PONAŠANJA postavljen pokraj
vrata.
U sobu veličine četiri puta pet metara prvo smo ušli samo Lorrie i ja. Sive vinilne
pločice na podu, nizak akustični strop s fluorescentnim pločama.
Tmurno svjetlo turobnog neba kao da se jedva uspijevalo probiti kroz prozore od
stakla ojačanog čeličnom žicom.
Na sredini prostorije stajao je stol za sastanke dugačak skoro tri metra. Na udaljenom
kraju stola stajao je samo jedan stolac, a bliže nama bila su postavljena četiri.
Na osamljenom stolcu sjedio je Punchinello Beezo, koji još nije znao da ima moć da nas
odriješi tragedije ili da na nas obruši prokletstvo nepodnošljive patnje.
 54

Za Punchinellov kraj stola bila su zavarena dva čelična obruča omotana izolirnom vrpcom
da se priguši zvuk. Zapešća su mu bila lancima zakvačena za te obruče. Dužina okova
omogućavala mu je da stane i protegne noge, ali ne i da obiđe stol. Noge od stola bile su
zakovane za pod.
Posjetitelji obično razgovaraju sa zatvorenicima u dvorani za posjete, kroz rešetku u
neprobojnom staklu. Ovakve sobe za sastanke najčešće su koristili odvjetnici za razgovor sa
svojim klijentima.
Privatni sastanak s Punchinellom nismo zatražili zato što smo s njim namjeravali
razgovarati o nečem povjerljivom, nego zato što smo smatrali da ćemo u intimnijem ozračju
imati više izgleda da ga nagovorimo da pristane na ono što smo došli zatražiti od njega.
Riječ ambijent previše je otmjena da bi se njome opisalo ukočeno i zlokobno
raspoloženje u sobi za sastanke. Nije mi se činilo kao mjesto gdje bismo čovjeka tvrda srca
mogli nagovoriti na milosrdan čin.
Ostavši u hodniku, stražar koji nas je dopratio sad je zatvorio vrata kroz koja smo ušli.
Punchinellov stražar izišao je kroz druga vrata u drugu prostoriju spojenu s ovom.
Ostao je stajati s druge strane vrata, promatrajući nas kroz prozor na vratima. Nije nas
mogao čuti, ali mogao nas je držati na oku.
Ostali smo sami s čovjekom koji bi nas prije više od devet godina bio ubio bez
razmišljanja, i koji je bio osuđen na doživotni zatvor dijelom i zahvaljujući našem
svjedočenju.
S obzirom na veliku vjerojatnost da će na bilo koji naš zahtjev ili zamolbu reagirati
neprijateljski, požalio sam što nam zatvorska pravila nisu dopuštala da ponesemo kolače.
Devet godina iza rešetaka kao da uopće nisu ostavile trag na Punchinellu. Frizura mu je
bila manje moderna, a kosa lošije ošišana nego u vrijeme kad je raznio gradski trg, ali još
uvijek je bio jednako privlačan, jednako dječačkog izgleda.
Njegov osmijeh filmske zvijezde doimao se iskrenim. Zasljepljujuće zelene oči
svjetlucale su živim zanimanjem.
Dok smo sjedili za širokim stolom nasuprot njemu, mahnuo nam je prstima, onako
kako bake mašu unucima dok govore pa-pa.
»Dobro izgledaš«, rekoh.
»I osjećam se dobro«, odgovorio je.
»Teško je vjerovati da je prošlo devet godina.«
»Tebi možda jest. Meni se čini kao da je prošlo stotinu.«
 Bilo mi je teško povjerovati da nam nije zamjerio. Na kraju krajeva, on je Beezo, što
znači da je mariniran u gorčini i mržnji. A ipak, u glasu mu nisam uspijevao otkriti nikakav
neprijateljski prizvuk.
Osjećajući se pomalo glupo, rekoh: »Da, pretpostavljam da ti ovdje vrijeme sporo
prolazi.«
»Dobro ga iskorištavam. Diplomirao sam pravo u dopisnoj školi - premda mi, budući
da sam kažnjenik, nikad neće dati da polažem pravosudni ispit i bavim se pravom.«
»Diplomirao si pravo. Dojmljivo.«
»Šaljem prizive na sud za sebe i za druge kažnjenike. Ne bi vjerovao koliko je ovdje
nedužnih.«
»Svi?«, nagađala je Lorrie.
»Gotovo svi, da«, reče on bez ironije. »Katkad je teško ne očajavati nad količinom
nepravde u ovom društvu.«
»Uvijek ima kolača«, rekoh i shvatih da će Punchinello, koji nije znao cijelu tatinu
izreku, vjerojatno misliti da bulaznim.
No, prihvativši moju napomenu kao nešto logično, on reče: »Pa, ja volim kolače, ali
radije bih pravdu. Osim što sam diplomirao pravo, naučio sam tečno govoriti njemački, jer
to je jezik pravde.«
»Zašto je to jezik pravde?«, upita Lorrie.
»Zapravo ne znam. Rekao je to neki glumac u jednom starom filmu o II. svjetskom ratu.
Tad mi je to zvučalo smisleno.« Obratio se Lorrie na njemačkom, a onda je preveo: »Jutros
si zaista lijepa.«
»Uvijek si bio šarmer«, reče ona.
Široko joj se nasmiješio i namignuo. »Naučio sam tečno govoriti i švedski i norveški.«
»Nikad nisam upoznala nikoga tko govori i norveški i švedski«, reče Lorrie.
»Pa... činilo mi se da bi bilo uljudno da im se zahvalim na njihovom jeziku kad budem
primao Nobelovu nagradu.«
Izgledao je posve iskreno pa sam upitao: »Nobelovu nagradu
- u kojoj kategoriji?«
»Još nisam odlučio. Možda Nobelovu nagradu za mir, možda za književnost.«
»Ambiciozno«, reče Lorrie s odobravanjem.
»Pišem roman. Pola dečkiju ovdje pričaju da pišu roman, ali ja to zaista i činim.«
»Ja sam razmišljao o pisanju publicistike«, rekoh mu, »onako, više u biografskom
tonu.«
»Ja sam već na trideset drugom poglavlju«, reče Punchinello. »Moj glavni junak upravo
je saznao koliko je trapezist zapravo zao.« Rekao je nešto na norveškom ili švedskom, a
zatim je preveo: »Poniznost s kojom prihvaćam ovu nagradu zasigurno je jednaka mudrosti
vaše odluke da je dodijelite baš meni.«
»Neće biti suhog oka u dvorani«, reče Lorrie.
Premda je bio lud koliko i homicidalan, svejedno me se dojmilo sve to što je bio
postigao. »Diplomirao si pravo, naučio njemački, švedski i norveški, pišeš roman... Meni bi
trebalo mnogo duže od devet godina za to.«
»Odat ću ti tajnu: puno mi je lakše pametno iskoristiti vrijeme i usredotočiti svu svoju
energiju sad kad nemam testise da mi odvlače pozornost.«
I očekivao sam da ćemo prije ili kasnije doći do toga. »Žao mi je zbog toga, ali nisi mi
dao previše izbora.«
Odmahnuvši rukom, omalovažio je taj svoj gubitak kao daje beznačajan. »Ah, ima
dovoljno krivnje za sve nas. Što je učinjeno, učinjeno je. Ne živim u prošlosti. Živim za
budućnost.«
»Kad je hladno, šepam«, rekoh mu.
Priprijetio mi je prstom, tako daje zazvečao lanac kojim je bio zavezan za stol. »Ne
cendraj. Ni ti meni nisi dao izbora.«
»Možda i nisam.«
»Hoću reći«, nadovezao se, »ako ćemo se nabacivati krivnjom, ja imam jače karte. Na
kraju krajeva, ubio si mi oca.«
»Još gore od toga«, rekoh.
»A i niste prvorođenog sina nazvali po njemu, kao što ste bili obećali. Annie, Lucy,
Andy - nema Konrada.«
Prošli su me trnci kad sam ga čuo kako nabraja imena naše djece. »Kako znaš njihova
imena?«
»Bilo je u novinama, lani nakon cijele one halabuke.«
Lorrie reče: »Pod ‘halabukom’ misliš na njegov pokušaj da nas ubije i da otme našeg
Andyja?«
Napravivši pokret rukom kao da gladi Lorrie, Punchinello reče: »Opusti se, opusti se.
Nismo u krvnoj zavadi. Znao je biti težak.«
»Težak možda nije najbolji opis«, predloži Lorrie.
»Istina. Nitko to ne zna bolje od mene. Možda se sjećate, prije devet godina, kad smo
bili u potpodrumu banke, kad je sve još bilo zabavno i još nije postalo gadno, rekao sam
vam daje moje djetinjstvo bilo samotno i bez ljubavi.«
»Jesi«, rekoh. »Točno to si rekao.«
»Trudio se biti dobar otac, ali nije to imao u sebi«, reče Punchinello. »Znate li da mi
svih tih godina koje sam proveo ovdje nije poslao nijednu čestitku za Božić, nimalo novca za
slatkiše?«
 »To je gadno«, rekoh, a doista sam i osjetio natruhe suosjećaja.
»Ali sigurno niste došli ovamo da bismo razmijenili mišljenja o tom kakav je gad bio.«
Rekoh: »Zapravo...«
Podigao je ruku da me zaustavi. »Prije nego što mi kažete razlog dolaska, dajte da se
dogovorimo oko uvjeta.«
»Uvjeta?«, upita Lorrie.
»Očigledno je da želite nešto važno od mene. Niste se došli ispričati za to što ste me
kastrirali, premda mi je drago da sam čuo ispriku. Ako vam dam ono što želite, pošteno je
da dobijem nešto zauzvrat.«
»Možda bi bilo bolje da prvo čuješ što želimo«, predložih.
»Ne, radije bih da prvo dogovorimo osnovna pravila«, reče on. »A onda, ako budem
smatrao da ja izvlačim kraći kraj, možemo revidirati pogodbu.«
»Dobro«, reče Lorrie.
»Prvo, htio bih dobiti rođendansku čestitku 9. kolovoza svake godine. Većina dečki s
vremena na vrijeme dobije čestitku, samo ja nikad.«
»Dvije čestitke«, pristao sam.
»Ali ne one jeftine čestitke koje bi, kao, trebale biti smiješne, ali zapravo su zle«,
pojasnio je. »Želim neku Hallmark čestitku s lijepom željom.«
»Hallmark«, pristao sam.
»Ovdašnja knjižnica ima premalo sredstava za nove knjige, a mi ne smijemo primati
knjige od pojedinaca, samo izravno od nakladnika ili iz knjižare«, objasnio je. »Jako bih
volio da dogovorite s nekom knjižarom da mi pošalju svaku novu knjigu Constance
Hammersmith.«
»Znam te knjige«, rekoh. »Ona piše o istražitelju koji ima neurofibromatozu. Hoda po
San Franciscu u plaštu s kapuljačom.«
»To su izvrsne knjige«, izjavi on, naoko očaran otkrićem da dijelimo isti ukus u
knjigama. »On je kao Čovjek Slon i nitko ga nikad nije volio, uvijek su mu se samo rugah,
autsajder je i ne bi trebao mariti ni za koga... ali ipak mari. Pomaže ljudima u nevolji kad im
nitko drugi ne želi pomoći.«
»Ona napiše dvije knjige godišnje«, rekoh. »Dobit ćeš obje, čim budu objavljene u
mekoukoričenom izdanju.« »I posljednje... Smijem imati gotovinski račun. Volio bih malo
novca za slatkiše, žvake, a povremeno i za neke grickalice.«
Na kraju je postao tako jadno čudovište.
»Novac će biti problem«, reče Lorrie.
»Ne želim mnogo. Pedeset dolara mjesečno. Ili četrdeset. I ne zauvijek. Samo onoliko
dugo koliko će biti pošteno. Ovdje je život bez novca pakao.«
 »Kad ti objasnimo zašto smo ovdje«, rekoh, »shvatit ćeš zašto ti ne možemo dati novac.
Ali siguran sam da možemo srediti da ti netko drugi šalje džeparac, samo je bitno da to
izvedemo diskretno.«
Ozario se. »Joj, to bi bilo super. Kad čitaš Constance Hammersmith, moraš imati malo
čokolade.«
Njezin deformirani istražitelj s plaštom veliki je ljubitelj čokolade. I orgulja.
»Ne možemo ti nabaviti orgulje«, upozorih ga.
»To je u redu. Ionako nisam nadaren za glazbu. Ovo što smo dosad dogovorili - puno bi
mi značilo. Život je ovdje tako... ograničen. Nije pošteno prisiliti čovjeka da živi s toliko
mnogo ograničenja i s tako malo zadovoljstva. Po tome kako se ponašaju prema meni,
čovjek bi pomislio da sam ubio tisuću ljudi.«
»Ubio si ih nekoliko«, podsjeti ga Lorrie.
»Ali ne tisuću«, reče on. »A na onu staricu se srušio toranj od sudnice. Nju nisam
namjeravao ubiti. Poštena kazna trebala bi biti proporcionalna zločinu.«
»Kad bi barem bilo tako«, rekoh.
Nagnuo se naprijed sa živim zanimanjem, a lanci su zazveckali kad je prekrižio ruke na
stolu. Punchinello reče: »Umirem od znatiželje. Što vas dovodi ovamo?«
»Sindaktilija«, rekoh.
 55

Sindaktilija.
Na tu se riječ lecnuo kao da sam ga pljusnuo. Njegovo zatvorsko bljedilo prešlo je iz
mliječnoga u kredasto.
»Kako znaš za to?«, upita.
»Rođen si s pet sraslih prstiju na lijevoj nozi«, rekoh.
»Gad vam je rekao, zar ne?«
»Nije«, reče Lorrie. »Do prije tjedan dana nismo ni znali za tvoju sindaktiliju.«
»Na lijevoj su ti ruci bila srasla tri prsta«, rekoh.
Podigao je obje ruke, široko raširivši prste. Imao je lijepe ruke, lijepo oblikovane,
premda su mu u tom trenutku žestoko podrhtavale.
»Samo je koža bila srasla, ne kosti«, reče on. »Ali rekao mi je da se tu ništa ne da
napraviti, da ću morati naučiti živjeti s tim.«
Oči su mu se napunile suzama, koje su tekle obilato i u tišini. Napravio je zdjelu od
dlanova i ulio lice u nju.
Pogledao sam Lorrie. Zatresla je glavom.
Dali smo mu vremena. Trebao je nekoliko minuta.
S druge strane prozora, nebo se smračilo, kao da je neki nebeski urednik skratio dan s
tri čina na dva, odrezavši poslijepodne i nadovezavši sumrak izravno na jutro.
Nisam znao što očekivati od Punchinella nakon što mu otkrijemo razlog dolaska, ali od
svih reakcija koje sam bio zamišljao, ovaj jad nije bio među njima. Pogled na njega u takvom
stanju nekako me potresao.
Kad je opet mogao govoriti, otkrio je suzama natopljeno lice. »Veliki Beezo... rekao je
da mi način kako sam se gegao zbog sraslih prstiju na jednoj nozi daje prirodnu prednost
nad drugim klaunovima. Kad sam ja smiješno hodao, kod mene je to bilo autentično, rekao
je.«
Stražar s druge strane vrata znatiželjno nas je promatrao kroz prozor, nedvojbeno
zatečen što vidi nemilosrdnog ubojicu u suzama.
»Ljudi nisu mogli vidjeti moje stopalo, samo moj smiješan hod. Ali mogli su mi vidjeti
šaku. Nisam ju uvijek mogao držati u džepu.«
»Nije to moglo biti tako ružno«, zatekao sam se kako ga tješim. »Samo drukčije... i
vraški nezgodno.«
 »O, meni je bilo ružno«, reče on. »Mrzio sam to. Moja majka bila je utjelovljenje
savršenosti. Veliki Beezo pokazao mi je njezine slike. Mnogo njih. Moja majka bila je
savršena... ali ja nisam.«
Pomislio sam na svoju majku, na Maddy. Premda lijepa, nije bila fizički savršena. Ali
njezino dobro i darežljivo srce jest, a to vrijedi više od svog holivudskog glamura.
»S vremena na vrijeme, kako sam rastao, veliki Beezo fotografirao bi moje deformirano
stopalo i ruku. Slike je, bez povratne adrese, slao svinji nad svinjama, staroj sifilitičnoj lasici,
Virgiliju Vivacementeu.«
»Zašto?«, upita Lorrie.
»Da mu pokaže da njegova najljepša i najdarovitija kći nije rodila akrobata, da će
sljedeći naraštaj cirkuskih zvijezda u dinastiji Vivacemente morati doći od njegove druge,
manje nadarene djece. Kako bih ja, sa svojim stopalom, mogao hodati po žici? Kako bih sa
svojom rukom mogao u zraku promijeniti trapez?«
»Kad su te operirali?«, upitah.
»Kad sam imao osam godina dobio sam gadnu gnojnu anginu. Veliki Beezo morao me
odvesti u bolnicu, a tamo je liječnik rekao da bi - s obzirom na to da kosti nisu srasle - bilo
lako razdvojiti prste. Nakon toga sam odbijao svaku daljnju pouku iz klauniranja sve dok ne
budem operiran.«
»Ali ionako nisi imao dara za klaunski zanat.«
Klimnuo je. »Nakon operacije, jako sam se trudio ispuniti svoj dio pogodbe, ali bio sam
loš klaun. Od trenutka kad su mi razdvojili prste, znao sam.«
»Da si rođen za akrobata«, reče Lorrie.
»Da. Potajno sam uzimao satove. Ali tada je već bilo prekasno. Treba početi u još
mlađoj dobi. Osim toga, u očima tog hodajućeg mulja iz kanalizacije - Virgilia - ionako sam u
žilama imao zagađenu krv klauna. Potegnuo bi sve konce u svojoj mreži da me spriječi da
ikad nastupim.«
»Pa si na kraju odlučio uništiti život u osvetničkom pohodu«, rekoh, gotovo navodeći
njegove riječi iz one noći 1994. kad smo se upoznali.
Ponovio je ono što je i tada bio rekao: »Ako ne mogu letjeti, bolje mi je umrijeti.«
»Luda priča koju ti je ispričao o noći tvog rođenja, o medicinskoj sestri plaćenoj ubojici
i liječniku kome je Virgilio platio neka ti ubije majku - to je bila groteskna laž«, rekoh mu.
Punchinello se nasmiješio kroz suze i zavrtio glavom. »Nekako sam i mislio da jest.«
To me priznanje ohladilo do srži. »I mislio si da jest? Ali svejedno si se vratio u Snow
Village ubiti hrpu ljudi i raznijeti pola grada?«
Slegnuo je ramenima. »To je jednostavno bilo nešto što sam mogao učiniti. Ta mržnja
je bila nešto za što sam se mogao uhvatiti. Ništa drugo nisam imao.«
Nešto što je mogao učiniti. Petak navečer, dosadno je, hajd’mo raznijeti grad.
 Ali umjesto da tu misao izrečem naglas, rekoh: »Čini se da si nadaren za strane jezike.
Mogao si biti učitelj, prevoditelj.«
»Cijelog svog života, ni u jednom trenutku nisam uspio učiniti ništa čime bi veliki
Beezo bio zadovoljan. A nikoga drugoga nisam imao tko bi mogao biti zadovoljan sa mnom.
Da sam postao učitelj, to ga se ne bi dojmilo. Ali ekstremno nasilna osveta za majčinu smrt -
znao sam da će zbog toga biti ponosan na mene.« Licem mu se razlio gotovo blaženi
osmijeh. »Znao sam da me otac voli zbog toga.«
»Stvarno?«, upitah s prijekorom u glasu kojega nisam uspio posve sakriti. »Znaš da te
volio? Nikad ti nije poslao čestitku za Božić.«
Mali bodež tuge probio mu je osmijeh. »Priznat ću da nikad nije bio dobar otac. Ali
znam da me volio za to što sam učinio.«
Lorrie reče: »Sigurna sam da je, Punch. Mislim da si učinio što si morao učiniti.« S tim
me riječima podsjetila da smo ovamo došli da bismo ga pridobili, a ne otuđili.
Njezino odobravanje, koje je meni zazvučalo tako neiskreno, ali njemu iskreno, kao da
je obnovilo Punchinellov osmijeh. »Da one noći u Snow Villageu stvari nisu pošle tako
krivo, možda bi zajednička budućnost čekala tebe i mene, a ne tebe i njega.«
»Čovjeku dođe da se zamisli, zar ne?«, reče ona i odgovori mu osmijehom ravnim
njegovom.
»Sindaktilija«, rekoh opet.
Trepnuo je, a budalasti osmijeh pretopio se u zbunjenost. »Još mi nisi rekao kako znaš
za to.«
»Nisam rođen s deformiranom šakom, ali imao sam tri srasla prsta na desnom stopalu
i dva na lijevom.«
Više zgrožen nego zaprepašten, rekao je: »Za ime Boga, pa kakva je to bolnica?«
Čudio sam se tomu kako se ponekad mogao činiti tako razumnim, a ponekad tako
ludim, kako je mogao biti tako pametan da diplomira pravo i nauči tri strana jezika, ali tako
glup da kaže nešto poput ovoga što je upravo bio rekao. »Nema to nikakve veze s
bolnicom.«
»Trebao sam i tamo postaviti bombu.«
Pogledom sam se posavjetovao s Lorrie.
Duboko je udahnula i klimnula.
Rekao sam Punchinellu: »Obojica smo imali srasle prste jer smo braća. Blizanci.«
Pogledom prepunim čuđenja prvo je pogledao mene pa Lorrie. Uslijedio je nahereni
osmijeh i sumnjičavo škiljenje s primjesom zabave. »Pokušaj prodati tu foru nekom mulcu
koji se nikad nije vidio u zrcalu.«
»Ne sličimo«, rekoh, »jer smo dvojajčani, a ne jednojajčani blizanci.«
 56

Nisam mu htio biti brat blizanac, ne samo zato što bi to značilo da sam brat manijaka i
ubojice, nego i zato što nisam htio u obiteljski album staviti sliku Konrada Beeza i ispod nje
napisati OTAC. Natalie Vivacemente Beezo možda je bila nezamislivo lijepa, otjelovljenje
savršenstva, ali čak ni ona nije bila dobrodošla u mom obiteljskom stablu.
Imam jednog oca i jednu majku, Rudyja i Maddy Tock. Oni - i samo oni - odgojili su me
u osobu koja jesam i dali mi priliku da postanem tko sam trebao biti. Rođen sam za pečenje,
ne za cirkus. Pa makar mi žilama ne teče njihova krv, teče njihova trajna ljubav, jer cijeli mi
život daju transfuzije ljubavi.
Druge mogućnosti - da me u slučaju da je Natalie preživjela, ili čak i uz to da nije,
mogao podizati i odgajati Konrad - bile su mi nezamislive.
Osim toga, svi ti drugi mogući životi padaju u kategoriju onih koji se ionako nisu mogli
dogoditi. Razmislite malo. Djed Josef- ne moj pravi djed - izrekao je proročanstva, ali ne o
svom pravom mrtvorođenom unuku, nego o meni, novorođenčetu za koje će Ruddy i Maddy
pogrešno misliti da je njihovo. Zašto bi imao predosjećaje i vizije o životu »unuka« s kojim,
zapravo, nije bio u srodstvu?
Mogu jedino vjerovati da je neka viša sila, svjesna sudbonosnih događaja koji su se
spremali, iskoristila mog djeda - ne samo zato da me upozori na pet strašnih dana u mom
životu nego i da se, što je važnije, pobrine da Rudy cijelim srcem povjeruje da je to dijete sa
sraslim prstima, koje će odrasti u momka nimalo fizički sličnog svojim roditeljima, isto ono
dijete koje je Maddy nosila pod srcem prethodnih devet mjeseci. Djed Josef rekao je Rudyju
da ću se roditi u 10.46 navečer, da ću biti dugačak 51 centimetar i težiti 3900 grama te da
ću imati srasle prste. Kad su me, onako umotanog u dekicu, pružili Rudyju, tata me već
poznavao i prihvatio me kao sina koji je ispunjenje pretkazanja što ga je na samrti izrekao
njegov otac.
Neki anđeo čuvar nije htio da završim u sirotištu ili da me usvoji neka druga obitelj.
Htio je da zauzmem mjesto Jimmyja Točka koji je umro na putu na ovaj svijet.
Zašto?
Možda je Bog smatrao da svijetu treba još jedan dobar slastičar.
Možda je mislio da Rudy i Maddy zaslužuju dijete koje će podizati s ljubavlju,
dobrostivošću i nesebičnošću kojima su obasipali mene.
Jedini potpuni i istiniti odgovor leži u tajnama tako dubokim da ih nikad neću pojmiti -
osim ako mi ne budu otkrivene nakon smrti.
Ali nešto sam ipak krivo rekao. Jimmy Tock nije umro na putu na ovaj svijet, umrlo je
bezimeno novorođenče. Ja sam jedini Jimmy Tock, jedini koji je trebao postojati, sin Rudyja
i Maddy bez obzira čije gene nosim. Rođen sam za slastice i za Lorrie Lynn Hicks i za Annie-
Lucy-Andyja, za druge stvari o kojima još ništa ne znam, a svakoga dana u životu
ispunjavam plan svoje sudbine, premda ga ne razumijem.
Zahvalan sam iz dubine srca. I ponizan. I katkad prestrašen.
Pjesnik William Cowper 1779. je napisao: Čudni su puti Gospodnji, kojima čuda svoja
provodi u djelo.
Bravo, Bille.
Iza svog naherenog cera i sumnjičavog škiljenja s primjesom zabave, Punchinello reče:
»Ispričaj mi o tome.«
»Doveli smo nekoga tko može biti uvjerljiviji«, reče Lorrie.
Prišao sam vratima, otvorio ih, provirio u hodnik i zamolio Charlene Coleman,
ovozemaljskog agenta mog anđela čuvara, neka nam se pridruži za stolom.
 57

Charlene Coleman, medicinska sestra koja je bila dežurna one večeri kad sam se rodio, i
koja je u dobi od pedeset devet godina još uvijek radila, ni nakon svih tih godina u Koloradu
nije izgubila misisipijski naglasak. Imala je jednako milo lice kao i uvijek, a i jednako crno.
Malo je dobila na težini, što pripisuje godinama besplatnih slastica od moga oca. Ali
kao što kaže, ako želiš u Raj, prvo moraš proći kroz život, a bolje je biti dobro podstavljen
da ublažiš teške udarce.
Malo je žena koje imaju osobnost kao Charlene. Nevjerojatno je samouvjerena, a da
pritom nije ama baš nimalo bahata. Odlučna je, ali ne zapovijeda, moralno snažna, a da
pritom nikoga ne osuđuje. Voli se, ali nije puna sebe.
Sjela je za stol između mene i Lorrie, točno nasuprot Punchinellu.
Rekla mu je: »Bio si cendravi mali zamotuljak crvena lica i prćastog nosića, a izrastao si
u momka koji lomi srca, a da se ne mora ni truditi.«
Na moje veliko iznenađenje, pocrvenio je, što je unijelo malo boje u njegovo zatvorsko
bljedilo.
Činilo se da je zadovoljan komplimentom, ali svejedno reče: »Nije mi to baš donijelo
puno dobra.«
»Janje moje, ne preispituj darove koje ti je Bog dao. Ako ne iskoristimo darove koje
smo dobili, krivnja je naša, a ne Njegova.« Na trenutak ga je promatrala. »Mislim da je stvar
u tome što ti nikad nisi znao da si zgodan dečko. Ni sad to posve ne vjeruješ.«
Zurio je u ruku koja je nekoć nosila prokletstvo sindaktilije. Raširio je prste,
razgibavajući ih jednog po jednog, kao da su tek jučer razdvojeni pa još uvijek uči kako ih
upotrebljavati.
»I mama ti je bila prelijepa«, reče Charlene, »i slatka kao dijete, ali krhka.«
Podigavši pogled s ruke, iz preduge navike vratio se ludoj fantaziji koju je izmislio
njegov otac. »Ubio ju je liječnik, jer je...«
»Dosta toga«, prekine ga Charlene. »Znaš prepoznati ludost kad ju čuješ, jednako kao i
ja. Kad se pretvaraš da vjeruješ stvari koje nisu istinite, samo zato što je to lakše nego
suočiti se s činjenicama, cijeli si život pretvaraš u laž. A kamo te to dovelo?«
»Ovamo«, prizna on.
»Kad kažem daje tvoja mama bila krhka, ne mislim samo na to što je umrla pri porodu
- a jest, premda je doktor dao sve od sebe da ju spasi - nego želim reći da joj je duh bio
krhak. Kao da joj ga je netko slomio. Bila je prestravljena, a nije se bojala samo porođaja.
Zgrabila me za ruku i nije puštala, htjela mi je nešto reći, ali bojala se čuti sebe kako
izgovara te riječi.«
 Naslućivao sam da bi i Punchinello, da nije bio okovan za stol i da to pravila nisu
zabranjivala, posegnuo za Charleninom rukom, baš kao što je to bila učinila njegova majka.
Zurio je u nju kao opčinjen. Njegovo držanje bilo je jezero tuge, s nadom koja se utopila u
očima pa je sad plutala na površini kao djetinja čežnja.
»Premda ti je mama umrla«, nastavi Charlene, »rodila je zdrave blizance. Ti si bio
manji, Jimmy je bio veći.«
Proučavao sam ga dok je gledao Charlene, razmišljajući koliko bi drukčiji bio moj život
da je te noći umjesto mene podigla njega.
Mogućnost zamjene naših života, njegovog za moj, trebala mi je olakšati da ga vidim
kao brata, ali nisam mu mogao otvoriti srce. Ostao mi je potpuni stranac.
»I Maddy Tock«, reče Charlene Punchinellu, »imala je težak porod, ali ispalo je
suprotno nego s tvojom majkom. Maddy je preživjela, a umrlo je njezino dijete. Posljednji
trudovi bili su tako bolni da se onesvijestila - i nije vidjela da se dijete rodilo mrtvo. Uzela
sam malo mrtvo zlato i stavila ga u kolijevkicu u niši, da ne vidi njegovo djelce čim se
osvijesti... da ga uopće ne mora vidjeti ako ne bude mogla.«
Zanimljivo, ali kad sam pomislio na to mrtvorođenče, za njim , sam žalio kao za
izgubljenim bratom, onako kako nikad ne bih mogao tugovati za Punchinellom.
Lorrie reče: »Zatim je doktor MacDonald otišao u čekaonicu za buduće očeve s
namjerom da utješi Konrada Beeza koji je izgubio ženu i Rudyja Točka koji je izgubio sina.«
»Te večeri bilo nas je malo«, prisjećala se Charlene. »Harala je neka gadna viroza i
puno ljudi bilo je na bolovanju. Lois Hanson bila je jedina babica osim mene. Kad smo čuli
kako Konrad Beezo urla na doktora s toliko gorčine i optužbe u glasu, tako strašno psujući,
obje smo pomislile na blizance, ali iz različitih razloga. Lois je pomislila da bi ga pogled na
sinove možda smirio, ali ja sam bila pobjegla iz braka s okrutnim muškarcem i u Beezovu
sam glasu čula poznatu nasilnost koju ne može ugasiti nikakva blagost, nasilnost koja mora
sama izgorjeti. Jedino na što sam mislila bilo je kako maknuti djecu na sigurno. Lois je tebe
odnijela dolje niz hodnik prema čekaonici, ali ja sam s Jimmyjem otišla u drugom smjeru i
sakrila se.«
Bio sam se bojao da će, unatoč otkriću da smo obojica imali sindaktiliju, Punchinello
biti sumnjičav prema Charleneinoj priči. Ali činilo se da ne samo da joj vjeruje, nego da je
opčinjen njome.
Možda se zagrijao za romantičnu pomisao da ima mnogo toga zajedničkoga s izdanim
glavnim junakom u Dumasovom Čovjeku iza željezne maske, daje on završio kao junački
seljak, dok sam ja - njegov brat blizanac - zasjeo na francusko prijestolje.
»Kad sam otkrila da su naš dobri stari doktor MacDonald i Lois Hanson ubijeni«,
nastavi Charlene, »shvatila sam da osim mene nitko živ ne zna da je Maddyno dijete rođeno
mrtvo, a da je Natalie Beezo rodila blizance. Ako ne učinim ništa, Maddy i Rudy morat će se
suočiti s tragedijom koju će teško preboljeti, a novorođenče koje sam spasila završit će u
sirotištu ili kod udomitelja... ili će ga možda zatražiti rođaci Konrada Beeza, koji bi mogli
biti jednako ludi kao i on. A cijeli život bi ljudi upirali prstom u njega i govorili: To je
ubojičin sin. Znala sam da su Rudy i Maddy dobri i pošteni ljudi i znala sam da će svoga
dječaka obasuti ljubavlju pa sam učinila što sam učinila - i neka mi Isus Krist oprosti ako
smatra da sam se igrala Boga.«
Nakon što je sklopljenih očiju u poluminutnoj tišini do kraja upijao sestrinu priču,
Punchinello se okrenuo prema meni i upitao: »Što se dogodilo s pravim tobom?«
Nisam odmah shvatio što misli. A onda sam shvatio da je »pravi ja« tatin i mamin
mrtvorođeni sin.
»Charlene je imala veliku pletenu torbu«, rekoh. »Umotala je mrtvo dijete u meku
bijelu tkaninu, položila ga u slamnatu torbu i iznijela ga iz bolnice te zatim otišla do svog
svećenika.«
»Baptistica sam od rođenja«, reče mu Charlene, »a baptisti su radosna sorta. Oduvijek
sam bila od djevojaka koje se bolje odijevaju za nedjeljno bogoslužje nego za subotnji
izlazak, a cijela moja obitelj voljela je slaviti Boga kroz pjesmu. Da mi je moj propovjednik
rekao da sam učinila lošu stvar, bila bih ju ispravila. Ali ako je i imao kakve dvojbe,
suosjećaj i milosrđe nadjačali su osudu. Naša crkva ima vlastito groblje pa smo on i ja
pronašli jedno lijepo mjesto za Maddyno djetešce. Pokopali smo ga uz molitve, samo nas
dvoje, a godinu kasnije kupila sam mu nadgrobnu ploču. Katkad odem tamo i položim
cvijeće na grob i ispričam mu u kakvog je krasnog čovjeka izrastao Jimmy koji živi na
njegovu mjestu, i kako bi ponosan bio na takvoga brata.«
Bio sam s mamom i tatom na tom groblju, i vidio sam tu nadgrobnu ploču - jednostavni
spomenik od granita debelog pet centimetara. Uklesane su sljedeće riječi: OVDJE POČIVA
DJETEŠCE T. BOG GA JE TOLIKO VOLIO DA GAJE POZVAO K SEBI ČIM SE RODILO.
Možda je to samo krivo usmjerena slobodna volja ili samo sramotni ponos, ali živimo
svoje živote uvjereni da smo u središtu drame. Rijetki su trenutci koji nas izdignu izvan nas,
koji nas rastave od ega i prisile nas da sagledamo cijelu sliku i da priznamo da je sva drama
naših života zapravo tapiserija u kojoj svatko od nas predstavlja tek jednu nit - ali i da je
svaka ta nit važna za postojanost cijele tkanine.
Kad sam jednom stajao pred tim nadgrobnim spomenikom, jedan me takav trenutak
ponio kao plima, okrenuo me i vratio me natrag na obalu s malo više poštovanja prema
neopisivoj zamršenosti života, s malo više poniznosti pred nerješivim, tajnama.
 58

Ledena studen stlačila je snježne pahulje u zrna koja su kuckala o staklo zatvorskog
prozora kao da duhovi žrtava pokušavaju privući pozornost svojih krvnika.
Nakon što je rekla sve što je imala reći, Charlene se vratila u hodnik, a Punchinello se
nagnuo naprijed prema meni i naoko posve ozbiljno upitao: »Pitaš li se ponekad jesi li
stvaran?«
To me pitanje učinilo nervoznim, jer ga nisam razumio, jer sam se bojao da će nas
skrenuti s teme u nekom smjeru odakle se nećemo moći lako vratiti na zamolbu koja nas je
dovela ovamo. »Kako to misliš?«
»Ne znaš kako to mislim, jer nikad nisi dvojio da si stvaran. Ponekad bih hodao ulicom
i kao da me nitko nije vidio i siguran sam da sam postao nevidljiv. Ili se probudim usred
noći uvjeren da s druge strane mog prozora nema ničega osim tame, vakuuma, i bojim se
odgrnuti zastore i pogledati, bojeći se da ću vidjeti samo savršenu prazninu, a kad se
okrenem od prozora više neće biti ni sobe, i plakat ću, ali ništa se neće čuti, samo ću lebdjeti
u ništavilu bez osjeta dodira, okusa ili mirisa, gluh i slijep, svijet će nestati kao da nikad nije
ni bio, ja bez tijela, bez bila koje bih mogao osjetiti, a ipak ne mogu prestati razmišljati,
razmišljati, grozničavo i mahnito o svem što nemam, a što želim, i o svem što imam, ali čega
se želim riješiti, o tome kako nikome nisam ništa, nikad stvaran unatoč svim tim sjećanjima,
tim upornim, nagrizajućim, mrskim sjećanjima.«
Očajavanje je napuštanje nade. Očaj je očajavanje na djelu, silovito i posve bezobzirno.
Govorio mi je da je sve što je naučio - od uporabe oružja i eksploziva do njemačkog i prava i
norveške gramatike - naučio iz očaja, kao da će stjecanjem znanja postati stvaran. Ali
svejedno se noću budio uvjeren da s druge strane prozora leži praznina koja će ga
progutati.
Otvorio je vrata u sebe, a ono što sam kroz njih vidio bilo je istodobno tužno i strašno.
Njegove su riječi otkrile više nego Što je mislio. Pokazao mi je da je čak i nakon
najdublje samoanalize za koju je bio sposoban, i dalje živio laž. Predstavio se meni - i sebi -
kao netko tko je sumnjao u vlastitu stvarnost, a stoga i u smisao svoga postojanja. A
zapravo je sumnjao u postojanje svijeta, a samo je za sebe vjerovao da je stvaran.
To nazivaju solipsizmom, a čak je i slastičar poput mene čuo za to: teoriju koja kaže da
se može dokazati samo postojanje sebe, ekstremnu zaokupiranost vlastitim osjećajima i
željama te prepuštanju njima. Nikad neće biti sposoban vidjeti sebe kao jednu nit u
tapiseriji. On je bio svoj svemir, a svi mi samo njegove fantazije koje može ubiti ili ostaviti
na životu, kako mu drago, bez ikakvih posljedica za njega ili za nas.
Takvo razmišljanje nije počelo kao ludilo, premda će možda tamo završiti. Takvo
razmišljanje počelo je kao izbor - ta poučavaju ga kao filozofiju vrijednu razmatranja na
najboljim sveučilištima! - što ga je učinilo daleko zastrašujućijim likom nego što bi bio jadni
izgubljeni dječak kojega su okolnosti natjerale u ludilo.
Ovo je bio četvrti od mojih pet strašnih dana i sad sam znao zašto će biti i najgori od
svih dosad. Odbit će nas, a njegovo će nas odbijanje osuditi na nepodnošljivi gubitak.
»Zašto ste došli ovamo?«, upita on.
Nije bilo prvi put da sam ostao zavezana jezika, a da je Lorrie znala točno što treba
reći. Uhvatila se za temeljnu laž kojom je samoga sebe uvjerio da je žrtva, a ne čudovište.
»Došli smo«, reče ona, »reći ti da jesi stvaran i da postoji način da to jednom zauvijek
dokažeš sebi i drugima.«
»A koji bi to bio način?«
»Želimo da spasiš život našoj kćeri. Ti si jedini koji to može, a ništa nije stvarnije od
toga.«
 59

Lorrie je iz torbice izvukla Annienu fotografiju i gurnula ju preko stola do Punchinella.

»Slatka je«, rekao je, ali nije ni taknuo sliku.
»Za manje od dva mjeseca navršit će šest godina«, reče Lorrie. »Ako pozivi tako dugo.«
Ja nisam ništa rekao. Već sam se jednom ispričao za to što sam ga praktički kastrirao,
premda je zapravo kirurg dovršio posao koji sam ja bio započeo.
»Ima nefroblastom«, reče Lorrie.
»Zvuči kao ime nekog benda«, odgovori Punchinello i nasmiješi se na svoju lošu šalu.
»To je rak bubrega«, objasnio sam. »Tumori rastu jako brzo. Ako ih ne uhvate u ranom
stadiju, prošire se na pluća, jetru i mozak.«
»Hvala Bogu da joj je dijagnoza postavljena na vrijeme«, reče Lorrie. »Odstranili su joj
oba bubrega, a nakon toga je prošla zračenje, kemoterapiju. Sad više nema rak.«
»To je dobro«, reče on. »Nitko ne bi trebao imati rak.«
»Ali došlo je do komplikacija.«
»Ovo nije tako zanimljivo kao priča o zamjeni djece«, reče Punchinello.
Nisam se usudio progovoriti. Imao sam osjećaj da život moje Annie visi o koncu tako
tankom da bi samo jedna preoštra riječ bila dovoljna da ga prereže.
Lorrie je nastavila kao da on ništa nije rekao. »S obzirom na to da nema nijedan
bubreg, mora na hemodijalizu, tri puta tjedno po četiri sata.«
»Pa ima šest godina«, reče Punchinello. »Nije baš da nema vremena. Ne mora svaki
dana na posao.«
Nisam mogao razlučiti je li zaista neuljudan koliko i bezosjećajan ili nas namjerno muči
i uživa u tom.
Lorrie reče: »U sredini stroja za dijalizu nalazi se veliki spremnik koji se zove
dijalizator.«
»Bi li ta osoba Charlene mogla imati problema sa zakonom zbog toga što je učinila?«,
upita Punchinello.
Odlučan da mu ne dopustim da me navuče da planem, rekoh: »Jedino kad bi moji
roditelji podigli tužbu. A neće.«
Ne dajući se smesti, Lorrie nastavi: »Dijalizator sadrži tisuće sićušnih vlakana kroz koja
prolazi krv.«
»Obično ne volim crnce«, obavijestio nas je, »ali ona mi se činila prilično simpatičnom.«
 »Postoji otopina za ispiranje - dijalizat«, nastavila je Lorrie, »koja odvodi otpadne tvari
i višak soli.«
»Ali prilično je okrugla«, reče Punchinello. »Kad pomisliš koliko hrane svakoga dana
utrpa u sebe, dođe ti da se zapitaš je li možda pojela to dijete, a ne zakopala.«
Lorrie je sklopila oči. Duboko udahnula. Zatim: »Događa se vrlo rijetko, ali ponekad je
pacijent koji ide na hemodijalizu alergičan na jednu ili više kemikalija u dijalizatu.«
»Nemam predrasuda prema crncima. Trebaju imati ista prava i sve to. Ali jednostavno
ne volim to što nisu bijeli.«
»Dijalizat, tekućina za ispiranje, sadrži određene kemikalije. U tijelo se zajedno s
pročišćenom krvlju vraćaju zanemarivo male količine tih kemikalija koje su obično
neškodljive.«
Punchinello reče: »Ne volim to kako su im dlanovi svijetli, a nadlanice tamne. Svijetli
su im i tabani. Kao da nose loše napravljene navlake za cijelo tijelo koje baš nisu dobro
osmišljene.«
»Ako liječnik propiše dijalizat koji ne radi tako dobro kao što bi trebao«, objašnjavala
je Lorrie, »ili ako je pacijent preosjetljiv na njega, moguće je prilagoditi formulu.«
»Jedan od načina kako znam da svijet ne valja«, reče on, »je to što postoje crnci. Sve bi
bilo puno uvjerljivije da su svi bijeli.«
Možda nije shvaćao da je gotovo otvoreno priznao da smatra daje svijet samo
pozornica, iluzija kojoj je svrha da ga prevari, a daje on jedini dobro dizajniran dio u cijeloj
stvari.
Lorrie me pogledala. Lice joj je bilo smireno, ali pogled joj je plamtio frustracijom.
Klimnuo sam da ju ohrabrim.
Svake minute vidio sam sve manje izgleda da ćemo doprijeti do njega, ali ako
odustanemo, nema nikakve nade za Annie.
»Jako, jako rijetko dogodi se«, reče Lorrie, »daje pacijent koji mora na dijalizu tako
alergičan na čak i najmanju moguću količinu mješavine kemikalija koje su nephodni
sastavni dio dijalizata da je nemoguće prilagoditi formulu tako da se izbjegne alergijska
reakcija. Reakcije postaju sve gore, sve dok rizik od anafilaktičnog šoka ne postane
prevelik.«
»Pa, Isuse Kriste, daj joj jedan svoj bubreg!«, reče on. »Sigurno vam se tkiva
podudaraju.«
»Zahvaljujući tvom ocu«, podsjeti ga ona, »imam samo jedan bubreg.«
Okrenuo se prema meni: »Daj joj ti jedan.«
»Da mogu, već bih bio na operacijskom stolu«, rekoh mu. »Kad su me testirali da
provjere jesam li potencijalni davatelj, otkrili su da na oba bubrega imam hemangiome.«
»I ti ćeš umrijeti?«
 »Hemangiomi su dobroćudni tumori. Mogu s njima živjeti cijeli život bez problema, ali
ne mogu biti davatelj.«
Posljednje što je djed Josef rekao na samrtnoj postelji bilo je: Bubrezi! Zašto su bubrezi
tako vraški bitni?To je apsurdno, sve je to apsurdno!
Otac je mislio da je djed na kraju već počeo buncati, da te posljednje riječi nisu bile
važne.
Znamo što bi o tome rekao pjesnik William Cowper da nije umro tisuću osamsto i neke.
Osim što je nastavljao u nedogled o čudnim putima Gospodnjim, stari Bill je napisao i
ovo: Iza namrštene providnosti, Bog skriva nasmiješeno lice.
Uvijek sam vjerovao u to. Ali moram priznati da sam se u posljednje vrijeme počeo
pitati nije li taj Njegov osmijeh jednako izopačen kao i neki s kojima nas je bio obdario
Punchinello.
Sad je moj brat ubojica predložio: »Stavite je na listu čekanja za transplantaciju pa
neka čeka bubreg kao i svi drugi.« »Moglo bi potrajati godinu ili više«, reče Lorrie, »da se
nađe odgovarajući davatelj. Lucy i Andy još su premali da bi mogli biti davatelji.«
»Godina nije tako dugo. Moju su sindaktiliju sredili tek kad sam imao osam godina.
Gdje ste onda bili?«
»Ne slušaš me«, reče Lorrie napeto. »U međuvremenu, dok se ne nađe davatelj, Annie
mora na hemodijalizu - ali ne može. Već sam ti objasnila.«
»Možda ja ne bih bio odgovarajući davatelj.«
»Gotovo je sigurno da bi bio«, usprotivih se.
»Opet će to biti kao ono s glavom u kanti«, predviđao je. »Uvijek je tako.«
Pokušavajući nekako stvoriti povezanost između njega i Annie, Lorrie reče: »Ti si joj
stric.«
»A ti si meni brat«, reče on meni. »A gdje si bio proteklih devet godina dok je pravni
sustav mene raspinjao? Kao Poncije Pilat, oprao si ruke od mene.«
Nerazumnost njegove optužbe i poremećena predodžba o vlastitoj grandioznosti - na
koju je ukazivala njegova usporedba sebe s Kristom - nije ostavljala mjesta za odgovor.
»Još jedna stvar koja ne valja u cijeloj toj stvari s crncima«, reče on, »je to što bi sperma
crnaca trebala biti crna, ako je već sperma bijelaca bijela. Ali nije - i njihova je bijela. Znam,
gledao sam dovoljno pornića.«
Ima dana kad mi se čini da se u literaturi najuvjerljiviji opis svijeta u kojem živimo
nalazi u fantazmagoričnom kraljevstvu kroz koje je Lewis Carroll proveo Alicu.
Lorrie je pokušala nastaviti: »Prije ili kasnije, anafilaktički šok ubit će Annie. Ne
možemo to opet riskirati. Stjerani smo u kut. Doslovno ima još samo...«
Glas joj se slomio.
Završio sam umjesto nje: »Annie doslovno ima još dva dana života.«
 Kad sam to pretočio u riječi, osjetio sam kako mi garota užasa steže srce i na trenutak
nisam mogao udahnuti.
»Uvijek se sve na kraju svede na dobrog starog Punchinella«, reče moj brat. »Najveći
klaun svih vremena bit će Punchinello Beezo. Samo što to nisam. Oh, ali zato će najveći
akrobat svih vremena biti Punchinello Beezo! Samo što mi to nije bilo dopušteno. Nitko
nikad nije osvetio majčinu smrt kao što će to učiniti Punchinello Beezo! Samo što se nisam
izvukao s novcem, a k tome sam još i ostao bez testisa. I sad opet: od svih ljudi na svijetu,
jedino Punchinello Beezo može spasiti malu Annie Tock - koja bi se, usput rečeno, trebala
zvati Annie Beezo - samo Punchinello! Ali na kraju će ona umrijeti, jer ovo je, kao i svaki put
dosad, samo priprema za trenutak kad će mi opet izvući tepih ispod nogu.«
Nakon njegova govora Lorrie je bila skrhana. Ustala je i okrenula se od njega,
nekontrolirano se tresući.
A jedino što sam ja mogao reći bilo je: »Molim te.«
»Idite«, reče mi on. »Idite kući. Kad mala kuja umre, pokopajte ju na baptističkom
groblju pokraj bezimenog djeteta čiji si život ukrao.«
 60

Čim smo izišli iz sobe za sastanke Charlene Coleman pročitala je strašnu istinu s naših lica.
Raširila je ruke i Lorrie joj je klonula u zagrljaj, čvrsto joj se stisnuvši, plačući.
Poželio sam da mogu vratiti vrijeme unatrag i s netaknutim sjećanjem na sve što se
dogodilo u posljednjih pola sata pokušati ponovno, s više finese.
Naravno da sam u dubini znao da bi i taj razgovor - ili još deset ili stotinu njih - završio
isto. Razgovor s njim bio je kao razgovor s uraganom, a riječi jednako beskorisne kao
zapovijed »Prestani!«, doviknuta monsunskom vjetru.
Znao sam da nisam iznevjerio Annie, nego da je dolazak ovamo bio beznadežan
pokušaj već od samog početka. Svejedno, osjećao sam se kao da ju jesam iznevjerio. Obuzeo
me takav očaj da sam bio siguran da neću imati snage hodati natrag do parkirališta.
»Fotografija«, iznenada se sjetila Lorrie. »Prokleto kopile ima Annienu sliku.«
Nije trebala objašnjavati. Shvaćao sam zašto joj je koža oko očiju posivjela, zašto su joj
se usne zgrčile od gađenja.
Nisam mogao podnijeti pomisao na njega, samog u ćeliji s fotografijom moje Annie,
kako ju upija svojim očima i gasi svoju žeđ za okrutnošću razmišljanjem o njezinoj bolnoj
smrti.
Uletio sam natrag u prostoriju za sastanke i zatekao ga sa stražarom, koji ga se
spremao odvezati od stola.
Posegnuvši prema njemu, rekoh: »Ta fotografija pripada nama.«
Oklijevao je, pružio mi ju, ali nije ju puštao kad sam mu ju htio uzeti iz ruke.
»A što je s čestitkama?«, upita on.
»Kakvim čestitkama?«
»Za moj rođendan i za Božić.«
»Je, aha.«
»One iz Hallmarka. Takva je pogodba.«
»Nemamo nikakvu pogodbu, kujin sine.«
Lice mu se zajapurilo. »Ne vrijeđaj mi majku.«
Bio je ozbiljan. Već smo jednom bili u toj situaciji.
Ljutnja je istekla iz njega i on reče: »Ali zaboravio sam... ona je i tvoja majka, zar ne?«
»Ne. Moja majka je kod kuće u Snow Villageu, slika iguanu.«
»Znači li to da neće biti ni love za slatkiše?«
 »Ni za grickalice.«
Činilo se da je iskreno iznenađen mojim stavom. »A knjige Constance Hammersmith?«
»Daj mi sliku.«
Pustivši mi ju, obratio se zatvorskom čuvaru. »Trebamo još nekoliko minuta nasamo,
molim vas.«
Stražar me pogledao. »Gospodine?«
Bojeći se progovoriti, samo sam klimnuo.
Čuvar se povukao iz sobe i ostao nas promatrati kroz prozor na vratima.
»Jesi li ponio nekakav medicinski obrazac koji trebam potpisati?«, upita Punchinello.
S praga bezlične sobe, gdje me bila čekala na otvorenim vratima, Lorrie reče: »Imam u
torbi tri primjerka dokumenta kojega je sastavio jedan dobar odvjetnik.«
»Uđi«, reče on, »i zatvori vrata.«
Lorrie mi se pridružila na razumnoj strani stola, premda sam siguran da je - baš kao i
ja - sumnjala da nas opet vuče za nos, postavljajući nam klopku za još jedno okrutno
odbijanje.
»Kad bismo to obavili?«, upita nas.
»Sutra ujutro«, rekoh. »Bolnica u Denveru je spremna za nas. Trebamo im samo javiti
dvanaest sati unaprijed.«
»Pogodba o kojoj smo razgovarali...« »Još vrijedi, ako ju želiš«, uvjeravala ga je Lorrie,
vadeći iz torbe medicinske obrasce i kemijsku olovku.
Uzdahnuo je. »Kad baš volim te romane.«
»I čokoladu«, podsjetih ga.
»Ali kad smo pregovarali«, reče on, »nisam znao da ću morati dati bubreg, što je jako
puno, pogotovo ako se uzme u obzir da ste već dobili oba moja testisa.«
Čekali smo.
»Želim još samo jedno«, reče on.
Bio sam siguran da sad slijedi odbijanje i smijeh u lice našem očaju.
»Ovo je soba u kojoj se poštuje privatnost«, reče. »Nema prisluškivanja, jer se ovdje
obično sastaju kažnjenici sa svojim odvjetnicima.«
»Znamo«, reče Lorrie.
»A dvojim da imbecil iza stakla zna čitati s usana.«
»Što želiš?«, upitah, siguran da će zatražiti nešto što mu ne mogu dati.
»Znam da mi ne vjeruješ kao brat bratu«, reče, »pa neću očekivati da to učiniš prije
nego što joj dam bubreg. Ali kad joj ga dam, imat ćeš obvezu.«
 »Ako je u mojoj moći.«
»O, siguran sam da jest«, reče veselo. »Pa vidi što si uspio napraviti velikom Beezu.«
Nisam ga uspijevao pročitati pa nisam znao vodi li ovo u okrutnu šalu ili u iskrenu
pogodbu.
Punchinello reče: »Želim da ubiješ taj gnojni čir na Sotoninoj guzici, Virgilia
Vivacementea. Želim da pati i želim da zna da sam ja taj koji te poslao. A na kraju želim da
bude mrtviji no što je itko ikad bio.«
Nije se šalio. Ozbiljno je to mislio.
»Dogovoreno«, rekoh.
 61

Bijele fluorescentne ploče na sivom stropu, bijeli dokumenti na sivom čeličnom stolu, zrnati
snijeg koji šiba bjelinu kroz sivi dan, kuckajući o prozore dok je njegova ruka ispisivala
potpis uz najtiši šapat kemijske olovke po papiru...
Punchinellov čuvar i stražar koji nas je bio dopratio ovamo poslužili su kao svjedoci.
Obojica su se potpisali ispod njegova potpisa.
Lorrie je jedan primjerak ostavila Punchinellu, a ostale spremila natrag u torbu.
Pogodba je bila sklopljena, premda uvjeti nisu bili spomenuti u dokumentu.
Nismo se rukovali. Bio bih mu stisnuo ruku daje to htio, jer bila bi to samo neugodna
sitnica u zamjenu za Annien život. Ali čini se da nije smatrao da je rukovanje potrebno.
»Kad sve prođe i kad Annie bude dobro«, reče on, »volio bih da mi ju katkad dovedete
u posjet, barem za Božić.«
»Ne«, reče Lorrie otvoreno, bez imalo oklijevanja, premda bih ja bio rekao štogod bih
mislio da on želi čuti.
»Ja sam joj stric«, reče on. »I spasitelj.«
»Neću ti lagati«, reče mu ona. »A neće ni Jimmy. Nikad nećeš biti dijelom njezinog
života.«
»Pa, bit ću dijelom nje«, reče Punchinello, posegnuvši rukom iza leđa, dokle je išlo, s
obzirom na lance, pokazujući na lijevi bubreg.
Lorrie je zurila u njega dok nije spustio pogled.
Na kraju se nacerio. »Ti si mustra i pol.«
»Isto vrijedi za tebe«, reče ona.
Ostavili smo ga tamo i otišli obavijestiti Charlene Coleman o tom da je promijenio
mišljenje.
Iz zatvora smo se odvezli ravno u Denver, gdje je Annie već prolazila pripreme za
operaciju - za svaki slučaj - i gdje smo odsjeli u hotelu Marriott.
Natučeno nebo pljuvalo je zrnati snijeg kao krhotine slomljenih zubi.
U gradu, na kolnicima su se vidjele mrlje svježeg leda. Vjetar je pješacima na
pločnicima šibao skute kaputa.
Charlene nas je toga jutra bila dočekala u hotelu. Sad se, nakon zagrljaja i zahvala,
odvezla natrag u Snow Village.
Sjedeći opet u našem exploreru i vozeći se prema bolnici, sami nas dvoje, Lorrie za
volanom, rekoh: »Nasmrt si me prepala kad si mu rekla da Annie nikad neće biti dijelom
njegova života.«
 »Znao je da to nikad ne bih dopustila«, objasnila mi je. »Da smo pristali na to, znao bi
da lažemo. A onda bi bio siguran i da si mu lagao kad si pristao ubiti Vivacementea. Ali sad
misli da ćeš to zaista i učiniti - jer, kao što je rekao, vidi što si napravio velikom Beezu. Ako
misli da ćeš ispuniti svoj dio pogodbe, i on će ispuniti svoj.«
Neko smo vrijeme nakon toga vozili u tišini, a zatim rekoh: »Je li lud ili zao?«
»Uopće mi to nije važno. Što god bio, moramo imati posla s njim.«
»Ako je prvo bio lud pa je onda postao zao, to bi objasnilo jedan dio. I zamalo da bih ga
mogao žaliti.«
»Ja ne bih«, reče ona, jer ona je bila lavica čije je mladunče u opasnosti i nije imala
namjeru biti obzirna prema grabežljivcu.
»Ako je prvo bio zao pa ga je to zlo otjeralo u ludilo, ne dugujem mu ništa što bi brat
dugovao bratu.«
»Dosta si razmišljao o tom, zar ne?«
»Da.«
»Ne muči se s tim. Zaboravi na to. Sud ga je proglasio mentalno prisebnim i sposobnim
za suđenje.«
Zakočila je na semaforu, jer bilo je crveno.
Poprečnom su ulicom klizila mrtvačka kola. Prozori su bili zatamnjeni, zbog
privatnosti. Možda su prevozila neku mrtvu poznatu osobu.
»Neću zaista ubiti Vivacementea«, uvjeravao sam Lorrie.
»Dobro. Ako ikad odlučiš postati manijakalni ubojica, nemoj juriti okolo i nasumično
krkavati ljude. Razgovaraj sa mnom. Dat ću ti popis.«
Svjetlo se promijenilo u zeleno.
Dok smo prolazili kroz raskrižje, tri tinejdžera na uglu pokazala su nam uzdignuti
srednji prst. Nosili su crne rukavice s odrezanim srednjim prstom, da bi uvreda imala jači
učinak. Jedan od njih zavitlao je na nas ledenu grudu koja se glasno rasprsnula udarivši o
vrata s moje strane.
Nedaleko od bolnice, još uvijek razmišljajući o Punchinellu i brinući za Annie, rekoh:
»Odustat će.«
»Nemoj ni misliti o tom.«
»Jer ovo je četvrti od mojih pet strašnih dana.«
»Neko je vrijeme bio prilično strašan.«
»Ne dovoljno strašan. Čeka nas nešto još gore. Mora biti, ako je suditi po prošlim
iskustvima.«
»Moć negativnog razmišljanja«, upozorila me.
Unatoč antifrizu, na prednje se staklo počeo hvatati led pa su brisači zamuckivali.
 Bila je večer uoči Dana zahvalnosti. Izgledalo je kao smrznuto srce siječnja. A imao sam
osjećaj da je Noć vještica.
 62

Snašom je Annie bolnički krevet dijelio poručnik Čupko, hrabri medo čuvar koji je pazio da
se čudovišta ne išuljaju iz ormara i ne krenu grickati djecu. Ovo je bio najteži zadatak u
njegovoj karijeri.
Kad smo stigli, naša je kći spavala. Uvijek umorna, u posljednje je vrijeme puno
spavala. Previše.
Premda Annie nije znala koliko joj je majka prije jedanaest mjeseci bila blizu smrti,
znala je priču o privjesku - znala je da je preživio vatrenu stihiju, da ga je mama nosila dok
je bila na intenzivnoj skrbi. Zatražila ga je. Sad ga je imala oko vrata.
Moja predivna mala Annie sakrila se iza sive maske upale kože i krhke kose. Oči su joj
bile zacrnjene maskarom smrtnosti, usnice blijede. Izgledala je sićušno, poput ptice, i staro.
Nisu me zanimali časopisi ni TV, ni pogled s prozora. Nisam mogao prestati gledati
svoju malu djevojčicu, vidjevši ju u mislima onakvu kakva je bila i kakva će možda opet biti.
Nisam htio svrnuti pogled s nje ili izići iz sobe, strahujući da - kad se vratim - više neću
imati svoju Annie, nego samo njezine fotografije od nekoć.
Njezin neuništiv duh, njezina hrabrost kroz te iscrpljujuće mjesece bolesti, bola i
propadanja bili su mi nadahnuće. Ali htio sam više od nadahnuća. Htio sam nju - izliječenu,
zdravu, opet punu života. Moju mangupicu. Moju malu buduću prvoklasnu seratoricu.
Roditelji me nisu odgajali da od Boga tražim blagoslov ili povlastice. Vodstvo, da.
Snagu da postupim ispravno, da. Ali ne dobitnu kombinaciju na lotu, ne ljubav i zdravlje ili
sreću. Molitva nije popis želja, Bog nije Djed Božićnjak.
Naučili su me da nam je dano sve što nam treba, i prije nego što zatražimo. Moramo
imati pameti i mudrosti prepoznati snagu i oruđa koja posjedujemo, i moramo pronaći
hrabrost za učiniti ono što trebamo učiniti.
No, u ovom se slučaju činilo da smo učinili sve što se ljudski dalo učiniti. Da je njezina
sudbina sad bila u Božjim rukama, mislim da bih bio mirniji. Ali činilo se da je njezina
sudbina u rukama Punchinella Beeza pa mi je tjeskoba, kao roj nečeg kri-latog, letjela u
krug po želucu, klepetala u kostima.
Pa sam molio Boga neka mi vrati moju mangupicu i molio Ga neka se pobrine da
Punchinello učini pravu stvar, pa makar to bilo samo zato što misli da ću zauzvrat ubiti
Virgilia Vivacementea.
I sam Bog trebao bi dobar kalkulator za matematičke proračune tog morala.
Dok sam sjedio s Annie, imobiliziran tjeskobom, Lorrie je bila oličenje pokreta -
telefonirajući, koordinirajući stvari između bolnice i kaznionice.
 Kad je Annie bila budna, razgovarali smo o mnogim stvarima, o kupusu i kraljevima, o
odlasku u Disney World sljedeće godine, a one iza na Havaje, o tom kako će naučiti skijati i
peći kolače, ali nikad o ovdje i sad, nikad o mračnom što ako.
Čelo joj je bilo toplo na dodir, tanki prstići hladni. Uska zapešća postala su tako uska da
se činilo da bi mogla puknuti ako podigne ručicu s plahte.
Filozofi i teolozi proveli su stoljeća raspravljajući o tom postoji li Pakao i koje je
prirode, ali tamo u bolnici znao sam da Pakao postoji i lako bih im opisao njegove ulice.
Pakao je izgubljeno dijete i strah da nikad više nećete biti zajedno.
Birokrati u zdravstvu i kaznenom sustavu pokazali su se iznimno brzima i voljnima
pomoći. Punchinello Beezo stigao je u oklopljenom kombiju već tog poslijepodneva, s
lisicama na rukama i okovima oko gležnjeva, pod budnim okom dvojice stražara. Nisam ga
vidio, samo sam čuo da je došao.
Obavljeni su testovi. Rekli su da se tkiva podudaraju.
Transplantacija će biti obavljena u šest ujutro.
Do ponoći tog strašnog dana još uvijek je bilo nekoliko sati. Još se stigao predomisliti -
ili pobjeći.
U pola devet nazvao je moj otac iz Snow Villagea i na neočekivan način ispunio
proročanstvo djeda Josefa.
Nakon što je legla malo odrijemati prije večere, Weena je mirno umrla u snu, u dobi od
osamdeset šest godina.
Premda sam se protivio, Lorrie me izvukla na hodnik da mi tu vijest ne kaže pred
Annie, da nas Annie ne čuje.
Neko sam vrijeme sjedio na stolcu u jednoj praznoj bolničkoj sobi, da Annie ne bi
vidjela moje suze i pomislila da ih lijem zbog nje.
Mobitelom sam nazvao mamu pa smo neko vrijeme razgovarali o baki Roweni.
Naravno da čovjek osjeća tugu zbog gubitka majke i bake, ali kad je život bio jako dug i
sretan, a kraj je došao bez bola i straha, pretjerano tugovanje bilo bi gotovo pa svetogrđe.
»Iznenađuje me«, reče mama, »da je otišla leći prije večere. Da je znala što će se
dogoditi, prvo bi se najela pa tek onda legla.«
Stigla je ponoć. I Dan zahvalnosti.
S obzirom na Annieno stanje koje se brzo pogoršavalo, a koje bi ju moglo učiniti
preslabom za operaciju, postupak presađivanja započeo je točno u šest ujutro.
Punchinello nije odustao.
Posjetio sam ga nekoliko sati kasnije, u bolničkoj sobi gdje je bio lisicama privezan za
krevet i pod budnim okom naoružanog čuvara. Čuvar je izišao u hodnik da možemo biti
nasamo.
 Premda sam dobro poznavao prirodu te zvijeri, glas mi je pukao od zahvalnosti kad
sam mu rekao: »Hvala ti.«
Uspio je nabaciti onaj svoj junački osmijeh i rekao: »Ne trebaš mi zahvaljivati, buraz.
Veselim se čestitkama, slatkišima, kriminalističkim romanima... i tomu što će jedan akrobat
zmijskoga srca biti mučen užarenim kliještima i živ raščetvoren. Mislim, ako ti odgovara da
to tako obaviš.«
»Je, to mi zvuči u redu.«
»Ne želim zatomiti tvoju kreativnost«, uvjeravao me.
»Ne brini za mene. Bitno je što ti želiš.« »Možda bi ga mogao prikovati za zid prije nego
što počneš raditi na njem«, predloži Punchinello.
»Čavli ne drže dobro na pregradnim zidovima. Bolje da kupim pištolj za zakovice.«
Klimnuo je. »Dobra zamisao. A prije nego što mu počneš rezati prste i ruke i ostalo,
otfikari mu nos. Veliki Beezo rekao mi je da je Vivacemente tašto govno, jako ponosno na
svoj nos.«
»Dobro, ali ako želiš još nešto, morat ću početi zapisivati.«
»Ne, to je sve.« Uzdahno je. »Da barem mogu poći s tobom.« »Zar ne bi bilo divno«,
rekoh.
Anniena operacija prošla je glatko kao vrući nož kroz maslac.
Za razliku od davatelja, bubreg nije bio ni lud ni zao, a tako je savršeno odgovarao
njegovoj nećakinji da nije bilo nikakvih postoperativnih komplikacija.
Annie je živjela. Annie je procvala.
Ovih dana sva sjaji i blista, kao i prije raka.
Preda mnom je ostao samo još jedan dan - 16. travnja 2005. Život će se nakon toga
činiti neobičnim, jer na kalendaru više neće biti datuma pred kojima ćemo strepiti, niti
oblaka sumornih očekivanja nadvijenih nad budućnost. Pod uvjetom da preživim.
 ŠESTI DIO

JA SAM MJESEČINA KOJA HODA,

LJUBAV SVAKE ŽENE,

PREDMET ZAVISTI SVAKOG MUŠKARCA

 63

Između pečenja kolača i dodatne pouke u rukovanju pištoljem, između usavršavanja mog
recepta za terinu od kestena s čokoladom i pregovaranja oko naručenog umorstva s ludim
davateljem bubrega, tijekom godine uoči petog od pet datuma djeda Josefa napisao sam i
prethodna 62 odlomka ove knjige.
Nisam posve siguran zašto sam osjećao potrebu pisati.
Koliko znam, na popisu najprodavanijih knjiga u New York Timesu dosad još nije bilo
memoara jednog slastičara. Čini se da suvremeno čitateljstvo najviše voli knjige koje
otkrivaju prljave tajne poznatih, političke traktate koji potiču mržnju, revolucionarna
otkrića kako smršavjeti jedući samo maslac, i knjige za samopomoć koje govore o tom kako
se basnoslovno obogatiti tako što ćeš samurajski kodeks primijeniti na posao.
Nije me motivirao ego. Čak i ako knjiga kojim slučajem bude uspješna, svi će i dalje
misliti da sam krupan za svoju veličinu, nespretnjaković. Nisam James, niti ću ikad biti pa
sve da i napišem cijeli naramak knjiga. Rođen sam kao Jimmy i bit ću Jimmy kad me polože
u grob.
Ovu sam knjigu napisao djelomice zato da objasnim svojoj djeci kako su došli ovamo,
kroz koja olujna mora, pokraj kojih opasnih hridi. Želim da znaju što je obitelj - a što nije.
Želim da znaju koliko su bili voljeni, za slučaj da ne poživim dovoljno dugo da svakome od
njih to kažem stotinu tisuća puta.
Dijelom sam ju napisao i za svoju ženu, kako bih bio siguran da zna da bez nje radije ne
bih da sam preživio onaj prvi strašni dan. Svi mi imamo svoju sudbinu, ali ponekad se dvije
sudbine isprepletu, postanu tako čvrsto upletene da Sudba, ako presiječe jednu, mora
presjeći obje.
A dijelom sam ju napisao i zato da sebi objasnim život. Njegovu tajnu. Humor, crni i
onaj drugi, koji je »krivo i pravo« tkanja života. Apsurd. Užas. Nadu. Radost, patnju. Boga
koga ne vidimo, osim neizravno.
U tome nisam uspio. Za četiri mjeseca imat ću trideset jednu godinu, prošao sam
mnogo toga, nagomilao sve ove riječi, a ipak život ne mogu objasniti ništa bolje nego što
sam mogao kad me Charlene Coleman spasila Punchinellove sudbine.
Ne mog objasniti zašto život jest i po kojem uzorku se odvija. Ne mogu to objasniti, ali
oh, kako to volim.
A onda je, nakon sedamnaest mjeseci mira i sreće, osvanulo jutro petoga dana - 16.
travnja.
Bili smo spremni, onoliko koliko nas je iskustvo naučilo da moramo biti, ali također
smo znali da se uopće ne možemo pripremiti. Uzorak života možeš zamisliti, ali ne i istinski
predvidjeti.
 S obzirom na to da smo živjeli po pekarskom rasporedu, a nismo htjeli da naši klinci
žive u drugoj smjeni, školovali su se kod kuće. Nastava im je počinjala u dva ujutro i
završavala u osam, kad su doručkovali s nama; zatim bi se igrali na suncu ili na snijegu, a
onda išli u krevet.
Nastava se obično odvijala za stolom u blagovaonici, s povremenom praktičnom
nastavom za kuhinjskim stolom. Majka im je bila učiteljica, a poučavala ih je dobro.
Annie je u siječnju proslavila sedmi rođendan, s tortom u obliku bubrega. Lucy je od
šest godina dijelilo još nekoliko mjeseci, dok je Andy samouvjereno plovio prema petoj.
Voljeli su učiti i bili vraški - u najboljem smislu te riječi - dobri učenici.
Kao i obično za vrijeme tih posebnih dana, ostao sam kod kuće. Da sam mislio da bi
bilo od koristi da zavežem krokodile oko kuće i zabarikadiram sve prozore, bio bih to
učinio.
Umjesto toga pomogao sam klincima oko zadaće, a zatim sam pripremio doručak.
Sjedili smo za kuhinjskim stolom za napola pojedenim palačinkama s jagodama, kad je
zazvonilo zvono na vratima.
Lucy je odmah dohvatila telefon, spremna birati 911.
Annie je skinula ključeve od auta s kukice, otvorila vrata između kuhinje i praonice te
vrata između praonice i garaže, pripremajući nam rutu za bijeg autom.
Andy je požurio piškiti u mali WC pokraj kuhinje, da i on bude spreman za bijeg.
Doprativši me do arkade između blagovaonice i dnevne sobe, Lorrie me brzo poljubila.
Opet se oglasilo zvono na vratima.
»Sredina je mjeseca, vjerojatno je to ipak samo klinac koji raznosi novine«, rekoh.
»Aha.«
Manje zato što je posebna prigoda, a više zato da sakrijem korice s pištoljem oko
ramena, na sebi sam imao lijep sportski sako od tvida. U predvorju sam posegnuo rukom
pod sako.
Kroz visoke francuske prozore pokraj vrata vidio sam posjetitelja na trijemu.
Nasmiješio mi se i pokazao mi srebrnu kutiju zavezanu crvenom vrpcom.
Bio je to zgodan dječak od nekih desetak godina, s ugljeno crnom kosom i zelenim
očima. Njegove usko krojene hlače bile su sašivene od nekog metalično srebrnog materijala,
a crvena svilena košulja imala je srebrna puceta sa šljokicama. Preko nje je nosio
svjetlucavu srebrnu jaknu sa srebrnim i crvenim pucetima u spiralnom uzorku.
Izgledao je kao da je šegrt nekom oponašatelju Elvisa.
Ako me sad desetogodišnji dječaci dolaze ubiti, onda bolje da umrem i da već jednom
završimo s tim. Jer definitivno neću pucati u klinca, ma kakve mu bile namjere.
Kad sam otvorio vrata, upitao je: »Jimmy Tock?«
»Taj sam.«
 Držeći kutiju, smiješeći se kao maskota limenog orkestra na paradi za Dan sreće, on
reče: »Za vas.«
»Ne želim to.«
Osmijeh se proširio. »Ali za vas je!«
»Nije od tebe. Tko te poslao s tim?«
Osmijeh mu se urušio. »Gospodine, molim vas, uzmite tu vražju kutiju. Ako se vratim
do auta s njom, prebit će me kao mačku.«
Uz cestu je stajao parkiran srebrni mercedes s crvenim trkaćim prugama i
zatamnjenim staklima.
»Tko?«, upitah. »Tko će te prebiti?«
Dječakova maslinasta put problijedila je u sivkastu. »Ovo predugo traje. Htjet će znati o
čem smo razgovarali. Ne bih smio razgovarati s vama. Zašto mi to radite? Zašto me mrzite?
Zašto ste tako zli?«
Prihvatio sam kutiju.
Dječak me odmah zabljesnuo osmijehom maskote, pozdravio me vojničkim pozdravom
i rekao: »Pripremite se za uzbuđenja!«
Nisam morao pretjerano razbijati glavu oko toga gdje sam već bio čuo taj izraz.
Okrenuo se na peti - doslovno se okrenuo za 180 stupnjeva glatko kao da je nauljen - i
prešao preko trijema do stuba.
Zamijetio sam da ima neobične cipele, slične baletnim, elastične i s tankim mekanim
potplatima. Bile su crvene.
Neobično graciozno sišao je niza stube i prije odlebdio nego othodao do mercedesa.
Ušao je na stražnje sjedalo i zatvorio vrata za sobom.
Nisam mogao vidjeti ni vozača niti ikog drugog u autu.
Mercedes se odvezao dalje, a ja sam lijepo umotanu bombu unio u kuću.
 64

Svjetlucava i intrigantna, kutija je stajala na kuhinjskom stolu. Nisam zapravo vjerovao daje
to bomba, ali Annie i Lucy bile su uvjerene da ne može biti ništa drugo.
Gledajući s visoka na sposobnost svojih sestara za analizu prijetnji, Andy reče: »Nije to
bomba. Nego nečija odrezana glava ugurana u kutiju, a među zubima ima neki trag.«
Čak i da nema krvnog srodstva, nitko ne bi mogao poreći da je Weenin praunuk, već i
samo po temperamentu.
»To je glupo«, reče Annie. »Trag za što?«
»Za tajnu.«
»Kakvu tajnu?«
»Tajnu tko je poslao glavu, blentavice.«
Annie je teatralno uzdahnula: »Ako tip koji je poslao glavu želi da znamo tko je on,
zašto se ne bi jednostavno potpisao na to?«
»Na što?«, upita Andy.
»Na to, štogod bilo to što je među zubima glupe glave«, pojasni Annie.
Vrlo ozbiljno, Lucy reče: »Ako je stvarno glava, ja ću povratiti.«
»Nema nikakve glave u kutiji, slatki moji«, obećala im je Lorrie. »A nema ni bombe. Jer
bombe ne dostavljaju u raskošnim srebrno-crvenim limuzinama.«
»Tko ih ne dostavlja?«, upita Andy.
»Nitko«, reče Annie.
Lorrie je iz ladice u kuhinji donijela škare i prerezala crvenu vrpcu.
Proučavajući kutiju, pomislio sam da je idealne veličine za glavu. Ili košarkašku loptu.
Da sam se morao kladiti u jedno ili drugo, kladio bih se na glavu.
Kad sam krenuo skinuti poklopac, Annie i Lucy pokrile su uši rukama. Više ih je brinula
buka eksplozije nego šrapneli.
Pod poklopcem bio je sloj mekanog bijelog papira za zamatanje.
Popevši se na stolac i kleknuvši na sjedalo da može bolje vidjeti, tik prije nego što ću
maknuti papir Andy me upozorio: »Mogle bi biti zmije.«
Umjesto zmija, u kutiju su bili naslagani svežnjevi novčanica od dvadeset dolara.
»Uau, bogati smo!«, usklikne Andy.
»To nije naš novac«, reče Lorrie.
 »Nego čiji je?«
»Ne znam«, reče Lorrie, »ali svakako je loš novac i ne možemo ga zadržati. Zaudara mi
na zlo.«
Njušeći blago, Andy reče: »Ja ne osjećam nikakav miris.«
»Ja osjećam samo Andyjev grah od jučerašnje večere«, objavi Annie.
»Možda bi to mogao biti moj novac«, predloži Lucy.
»Ne dok sam ti ja majka.«
Zajedno smo izvadili sav novac iz kutije i poslagali ga na stol da ga možemo bolje
omirisati.
Bilo je dvadeset pet svežnjeva dvadesetdolarskih novčanica. U svakom snopu bilo je
stotinu novčanica. Pedeset tisuća dolara.
U kutiji je bila i omotnica. Iz nje je Lorrie izvukla obični bijeli karton, ispisan smo
sjedne strane.
Pročitala je i rekla: »Hmmm.«
Kad mi je pružila poruku, pratilo ju je šest znatiželjnih očiju.
Nikad prije nisam vidio takav krasopis. Slova su bila čvrsta, elegantno oblikovana, a
tekla su tako precizno kao da ih je ispisao stroj: Molim vas da ovo prihvatite kao mali znak
pažnje i dokaz moje iskrenosti. Bila bi mi osobita čast susresti se s vama večeras u sedam sati
na farmi Halloway. Točno mjesto sastanka bit te vam očigledno čim stignete.
Bilo je potpisano s Vivacemente.
»Ovo je«, rekoh djeci, »zao novac. Vratit ću ga u kutiju, a onda ćemo svi oprati ruke s
puno sapuna i s tako vrućom vodom da nas malo peče.«
 65

Moje ime je Lorrie Tock.

Nisam božica kakvom me Jimmy predstavio. Prvo i prvo, imam preuzak nos. Drugo,
zubi su mi tako ravni i simetrični da ne izgledaju kao pravi.
I ma kako dobar bio kirurg, jednom kad dobiješ dva metka u trbuh... pa, recimo da, ako
odjeneš bikini, ne privlačiš poglede iz istog razloga kao Miss Amerike.
Jimmy bi htio da vjerujete da sam tvrd orah, kao jedan od onih čudovišta iz Aliena koji
imaju kiselinu umjesto krvi. Stvarno pretjeruje, premda nije baš pametno razljutiti me.
U noći kad sam ja rođena nitko nije ništa prorekao o mojoj budućnosti i hvala Bogu da
nije. Moj otac je ganjao tornado u Kanzasu, a majka je nedugo prije toga bila odlučila da su
zmije bolje društvo od njega.
Moram preuzeti ovu priču u svoje ruke, iz razloga koji će vam uskoro postati jasni, a
koje ste možda već i naslutili. Ako mi dopustite da vas primim za ruku, metaforički, zajedno
ćemo dalje.
Dakle...
Tik prije sumraka, dok je nebo još bilo vatreno, odveli smo klince Jimmyjevim
roditeljima. Kad smo došli, Rudy i Maddy bili su u dnevnoj sobi - vježbali su udaranje onim
bejzbolskim palicama koje su bili kupili još 1998.
Odmah nakon nas došlo je još šestero susjeda, navodno na kartanje, ali svi su sa sobom
donijeli bejzbolske palice.
»Igramo agresivnu inačicu bridža«, rekla je Maddy.
Jimmy i ja izgrlili smo i izljubili klince pa ih još jednom izljubili, cijelo se vrijeme
trudeći da iz toga ne napravimo takvu predstavu da se prestraše.
Vrativši se u svoju kuću, odjenuli smo se za sastanak. U pripremama za peti strašni
dan, garderobi smo dodali korice oko ramena, pištolje i po dvije limenke suzavca u spreju
svaki.
Jimmy me pokušao nagovoriti neka ostanem s klincima dok se on ode naći s
akrobatom, ali ja sam mu dala jednako toliko razloga da pođem s njim kao i on meni da
ostanem: »Sjećaš se što se dogodilo s Punchinellovim testisima? Ako me spriječiš da pođem
s tobom, činit će ti se da je on dobro prošao!«
Oboje smo se složili da ne bi bilo dobro da obavijestimo Hueya Fostera i policiju.
Vivacemente zasad još nije učinio ništa loše. Teško bismo ijednu porotu uvjerili da je
dar u obliku pedeset tisuća dolara u gotovini prijeteća gesta.
 Osim toga, bojali smo se da bi Vivacemente pred policijom glumio, a kasnije bi se bacio
na ono što je zapravo htio od nas. Unatoč upozorenju u obliku dara, sasvim sigurno bi nam
uspio naći mrtvi kut. Bolje da sve ostane na otvorenom.
Vrijeme je bilo iznenađujuće blago za travanjsku večer u Koloradu. Doduše, to vam ne
govori mnogo, jer katkad se u travnju i temperatura ispod nule smatra blagom. Jimmyju su
činjenice kao sastojci u receptu - prije nego što bi pisao o tome, on bi u Snow County Gazette
potražio točno kolika je bila temperatura toga dana. Ja, ja ću reći daje bila oko 10 stupnjeva.
Kad smo došli na farmu Halloway, porazgovarali smo o tom gdje bi nas Vivacemente
mogao čekati. Zaključili smo daje mjesto sastanka najvjerojatnije divovski crveno-bijeli
prugasti cirkuski šator.
Na toj se velikoj livadi uz autocestu cirkus bio smjestio i onoga tjedna u kolovozu
1974., kad se rodio Jimmy. Otada nisu nijednom bili tu, najvjerojatnije zato što su
pretpostavili da bi na prodaju ulaznica mogla utjecati činjenica da je za njihova prošlog
posjeta jedan od njihovih klaunova ubio dvoje omiljenih mještana.
Ni ja ni Jimmy nismo ništa čuli o tom da bi u travnju u grad trebao stići cirkus.
Očigledno ni klinci nisu ništa čuli, jer inače bi nas već odavno gnjavili pitanjima: Jeste li
nabavili ulaznice? Jeste? Jeste?
Andy bi opet počeo imati košmarne snove o klaunu u ormaru. Vjerojatno i ja.
Na drugi pogled shvatili smo da nije došao cijeli cirkus. Cirkus te veličine uključuje
gomile kamiona tegljača, kuća na kotačima, golemih pokretnih generatora i drugih vozila.
Uz prilaz na farmu Halloway stajala su samo četiri velika kamiona, luksuzni bus i mercedes
u kojem nam je kostimirani dječak isporučio pedeset tisuća zelenjaka.
Na boku svih četiriju golemih kamiona krupna crvena slova najavljivala su:
VIVACEMENTE! Ispod toga je manjim, ah debelim slovima pisalo: VELIKI ŠATOR! VELIKA
PREDSTAVA! VELIKA ZABAVA!
»Velika stvar«, rekoh.
Jimmy se namrštio. »Velika nevolja.«
 66

Jimmyja i mene čekao je samo jedan ogromni šator. Nije bilo manjih šatora s uobičajenim
izborom manjih atrakcija, nije bilo kaveza sa životinjama, nije bilo štandova s hrenovkama
u pecivu, sladoledom, kokicama.
Stojeći tako sam, veliki šator ostavljao je jači dojam nego da je bio okružen manjima,
kao inače.
Četiri stupa označavala su najviši dio šatora. Na vrhu svakoga od njih, osvijetljena
reflektorom, lepršala je crvena zastava sa srebrnim krugom u sredini. U krugu je kosim
pismom bilo napisano veliko slovo V, a iza njega uskličnik.
Oko gornjeg ruba protezao se niz svjetlećih niskonaponskih žaruljica, naizmjence
crvenih i bijelih, a glavni ulaz obrubljivale su treperave bijele žaruljice.
Iznad njih je natpis s transparenta upozoravao: PRIPREMITE SE ZA UZBUĐENJA!
Poslušavši upozorenje, oboje smo izvadili pištolje, provjerili jesu li im spremnici sa
streljivom puni - premda smo sve to već bili provjerili prije odlaska od kuće - a onda smo ih
nekoliko puta stavljali u korice i opet ih vadili, da se uvjerimo da nas ništa neće omesti u
brzom potezanju.
Kad smo parkirali auto i izišli iz njega, nitko nas nije dočekao ili izišao pozdraviti.
Unatoč šatoru i svjetlima, livada se doimala praznom.
»Vjerojatno smo krivo procijenili Virgilia«, reče Jimmy.
»Ako ga je Konrad Beezo smatrao čudovištem, vjerojatno je svetac«, razmišljala sam.
»Jer kad je Konrad Beezo rekao išta normalno i istinito?«
»Točno«, složio se Jimmy. »A ako ga Punch smatra gnojnim čirom na Sotoninoj
guzici...«
»... i svinjom nad svinjama...«
»... otjelovljenjem kanalizacije...«
»... glistom u crijevima sifilitične lasice...«
»... vještičjim izmetom...«
»... onda je vjerojatno krasan čovjek«, završih.
»Je.«
»Je.«
»Spremna?«
»Ne.«
»Hajdemo.«
 »Dobro.«
Srebrnu smo kutiju zavezali novom crvenom vrpcom. Jimmy ju je nosio, držeći za
vrpcu, pa smo zajedno krenuli preko livade prema šatoru. Ušli smo.
Pod velikim šatorom trava je bila kratko pokošena, ali nije bila posuta piljevinom.
Nije bilo klupa za posjetitelje. Ovo je bila predstava za dvoje.
Na oba kraja šatora podigli su čvrste skele koje su podupirale platforme i trapeze za
akrobate. Ljestve od konopaca i užad s čvorovima omogućavali su pristup visinama.
Upereni prema gore, nizovi reflektora otkrivali su akrobate u zraku. U srebrno-
crvenim tajicama, muškarci su izgledali kao superjunaci bez plašteva. Žene su imale
jednodijelne crveno-srebrne gimnastičke kostime koji su im otkrivali lijepe noge.
Visjeli su s trapeza držeći se rukama, držeći se koljenima. Izvijali se, radili kolutove
kroz zrak, okretali se, letjeli, grabili jedni druge u zraku.
Nije svirao cirkuski orkestar, glazba nije bila potrebna, jer sami izvođači bili su glazba -
elegantna harmonija, istančani ritam, simfonija u složenosti njihovih rutina.
Jimmy je spustio kutiju s novcem na tlo.
Nekoliko minuta stajali smo očarani, još uvijek svjesni težine svoje garderobe s
pištoljima u koricama, ali sve misli o opasnosti kao da su se povukle u pozadinu uma.
Završili su s posebno veličanstevnim nizom izmjena u zraku, tijekom kojih su akrobati
letjeli od trapeza do trapeza sa zaprepašćujuće preciznim tempiranjem, a u svakom ih je
trenutku u zraku bilo troje - uz samo dva trapeza, stalno je postojala mogućnost sudara i
katastrofe.
Iz tog blistavog jata ptica bez krila, jedan se muškarac vinuo visoko s prečke, napravio
kolut u zraku, sklupčao se u kuglu i nastavio padati dolje, dolje. U posljednjem trenutku
raširio je ruke, ispružio se i sletio na leđa u sigurnosnu mrežu.
Odskočio je visoko, pa još jednom, otkotrljao se do ruba mreže i skočio na tlo kao
baletan, s rukama iznad glave, kao da je upravo završio entrechat.
S udaljenosti od desetak metara doimao se privlačnim, izraženih crta lica i ponosnog
rimskog nosa. Bačvasta prsa, široka ramena, uski kukovi i vitko tijelo činili su ga
dojmljivom figurom, pomalo lavovskom.
Premda mu je kosa bila ugljeno crna i premda se činilo da nema više od četrdeset pet
godina, znao sam da to mora biti Virgilio Vivacemente, jer iz njega je zračio ponos kralja,
gospodara, paterfamiliasa.
S obzirom na to da je već i 1974. bio patrijarh i najblistavija zvijezda čuvene cirkuske
obitelji, otac nekoliko djece, uključujući i dvadesetogodišnju Natalie, te je večeri u travnju
morao imati najmanje sedamdeset godina. Ne samo da je izgledao mnogo mlađe, nego nam
je i pokazao svoje atletske sposobnosti i iznimnu gipkost.
Činilo se daje cirkuski život njegova fontana mladosti.
 Jedan po jedan, i ostali su izvođači skakali u mrežu. Odskočili su, spustili se na tlo i stali
u polumjesec iza Virgilia.
Kad su svi bili na tlu, podigli su desne ruke iznad glave. Zatim su ih teatralno spuštali
sve dok nisu bile uperene u mene i Jimmyja, na što su uglas rekli: »Leteći Vivacementeovi
lete za vas!«
Jimmy i ja počeli smo pljeskati, ali smo se brzo zaustavili i prestali se ceriti od uha do
uha kao djeca.
U trupi je bilo muških i ženskih članova, svi redom zgodni, uključujući i djevojčicu od
nekih osam-devet i dječaka od desetak godina. Odskakutali su iz šatora kao gazele,
trčkarajući veselo kao da im izvedba u velikom šatoru nije predstavljala nikakav napor,
nego je bila laka kao igra.
Kroz glavni ulaz, kroz koji su izišli članovi trupe, ušao je visok i mišićav muškarac s
grizmiznim ogrtačem preko ruke. Prišao je Vivacementeu i pridržao mu ogrtač dok je
zvijezda večeri gurala ruke u rukave.
Nosač ogrtača imao je surovo lice puno ožiljaka. Čak i izdaleka oči su mu bile prijeteće
poput očiju zmije otrovnice.
Premda je otišao i ostavio nas same sa svojim šefom, bilo mi je drago da imamo
pištolje, a žao što se nisam sjetila povesti i pse izvježbane za napad.
Teški, ali divno sašiven ogrtač bio je od neke bogate tkanine, možda od kašmira, s
podstavljenim ramenima i širokim reverima. U njem je akrobat izgledao kao filmski glumac
iz 1930.-ih, kad je Hollywood još uvijek imao glamur, a ne samo sjaj.
Smiješeći se, krenuo je prema nama, a što je bliže prilazio to nam je jasnije bilo da je
bio poduzeo razne mjere za zaustavljanje zuba vremena. Sjajna crna kosa bila je precrna da
bi boja bila prirodna. Tijelo koje je imao možda jest zaradio neumornim i rigoroznim
vježbanjem - i sa svakodnevnom porcijom steroida za ručak - ali godine s njegova lica
skinuli su bataljuni skalpela.
Svi smo vidjeli nesretne žene koje su se premlade počele podvrgavati zatezanjima lica i
koje su to kasnije nastavile raditi prečesto - sve dok im u dobi od oko šezdeset godina ili
manje lica već nisu bila nategnuta do ruba pucanja. Njihova botoksirana čela izgledaju kao
plastična. Ne mogu potpuno zatvoriti oči, čak ni kad spavaju. Nosnice su im trajno raširene,
kao da trajno njuše zrak u potrazi za neugodnim mirisima, a povećane usne nategnute su i
napućene u trajni poluosmijeh koji nas neizbježno podsjeti na Jacka Nicholsona i njegovog
Jokera u Batmanu.
Ako se izuzme činjenica da je muško, Virgilio Vivacemente izgledao je kao jedna od tih
žena.
Prišao nam je tako blizu da smo Jimmy i ja nesvjesno zakoračili korak unatrag, što je
našem domaćinu izmamilo osmijeh morskoga psa. Očigledno, dio njegove tehnike
manipulacije bila je invazija osobnog prostora drugih.
Kad je progovorio, imao je bariton bliži basu nego tenoru. »Naravno da znate tko sam.«
»Nagađamo«, reče Jimmy.
 Zbog desetogodišnjeg dječaka koji je bio prestravljen da će ga ovaj čovjek prebiti ako
nam ne dostavi kutiju s novcem, i zbog uvredljivosti samoga novca, odbili smo pokazati mu
poštovanje koje nije zaslužio. Izabrao je igrati igru Tko je Faca? - a mi smo mogli lajati
jednako glasno kao on.
»Nema kutka na svijetu«, reče patrijarh, »u kojem ne znaju tko sam.«
»Isprva smo mislili da ste Benito Mussolini«, rekoh, »ali onda smo se sjetili da on nikad
nije bio akrobat.«
»Osim toga«, reče Jimmy, »Mussolini je mrtav još od kraja II. svjetskog rata.«
Dodala sam: »A vi ne izgledate kao da ste već tako dugo mrtvi.«
Virgilio Vivacemente nasmiješio se još šire, a njegov osmijeh sad je još manje sličio
osmijehu, a više rani od noža.
Prema je zbog zategnutosti lica bilo nemoguće iščitati nijanse u značenjima njegovih
različitih osmijeha, prepoznala sam staklasti pogled u njegovim očima dok je slušao
Jimmyja i mene. Bio je to čovjek bez trunke smisla za šalu. Nula. Ni mrvice.
Nije shvatio da se šalimo između sebe, a s obzirom na to da nije razumio ni ton ni
namjeru, nije ni shvatio da ga vrijeđamo. Njemu je to zvučalo kao da govorimo gluposti pa
se pitao nismo li mentalno zaostali.
»Prije mnogo godina Leteći Vivacementeovi postali su tako poznate zvijezde«, izjavio
je sa zvučnim osjećajem vlastite važnosti, »da sam mogao kupiti cirkus u kojem sam dotada
bio samo izvođač. A danas postoje tri Vivacementeova cirkusa, koja cijelo vrijeme izvode
predstave u svim značajnim mjestima na svijetu!«
Hineći sumnjičavost, Jimmy upita: »Pravi cirkusi? Imate čak i slonove?«
»Naravno da imamo slonove!«, izjavi Vivacemente.
»Jednoga? Dva?«
»Mnogo slonova!«
»Imate li lavove?«, upitah.
»Čopore lavova!«
»Tigrove?«
»Režuće horde tigrova!«
»Klokane?«
»Kakve klokane? Nijedan cirkus nema klokane.«
»Cirkus nije cirkus bez klokana«, ustrajao je Jimmy.
»Apsurdno! Nemate pojma o cirkusima.«
Upitah: »Imate li klaunove?«
 Vivacementeovo se ukočeno lice potpuno smrzlo. Kad je progovorio, njegov je bariton
jedva izišao kroz zube stisnute kao drobilica za orahe: »Svaki cirkus mora imati klaunove
da privuče maloumne i glupavu djecu.«
»Ah«, reče Jimmy. »Znači da nemate toliko klaunova kao drugi cirkusi.«
»Imamo dosta i previše klaunova. Zaraženi smo klaunovima. Ali nitko ne dolazi
prvenstveno zbog klaunova.«
»Lorrie i ja, mi smo cijeli život ludi za klaunovima«, reče Jimmy.
»Ili bi bilo bolje reći«, ubacih, »da su cijeli naš život klaunovi bih ludi za nama?«
»U svakom slučaju, ludilo je uključeno«, reče Jimmy.
Akrobat je nastavio kao da nismo ništa rekli: »Najviše publike uvijek privlače besmrtni
Leteći Vivacementeovi, najveća cirkuska obitelj u povijesti. U sve tri moje predstave, svaki
član svake akrobatske trupe je Vivacemente, povezan krvnim srodstvom i nadarenošću
zbog koje manje dobri izvođači plaču od zavisti. Fizički sam otac nekima, duhovni otac
svima.«
Okrenuvši se prema meni, Jimmy reče: »Za nekoga tko je postigao tako puno, čovjek bi
očekivao da će se pretjerano busati u prsa, ali oh, kako bi imao krivo.«
»Skroman je«, složila sam se. »Nevjerojatno skroman.«
»Skromnost je za gubitnike!«, zagrmi Vivacemente.
»To sam već negdje čuo«, reče Jimmy.
»Gandhi?«, upitah.
Jimmy je zavrtio glavom. »Mislim da je to bio Isus.«
Pogleda opet staklastog od uvjerenosti da smo idioti, Vivacemente reče: »A od svih
Letećih Vivacementeovih, ja sam najbolji. Na trapezu, ja sam pjesma u pokretu.«
Jimmy reče: »Pjesma u pokretu, Johnny Tillotson, na ljestvici deset najuspješnijih
početkom ’60.-ih. Dobar ritam, dalo se plesati na nju.«
Ne obazirući se na njega, Vivacemente se hvalisao: »U hodu po žici, ja sam mjesečina
koja hoda, ljubav svake žene, predmet zavisti svakog muškarca.« Udahuo je, još proširivši
prsa, pa nastavio: »I dovoljno sam bogat i odlučan da uvijek dobijem ono što želim. U ovom
slučaju, siguran sam da želimo isto, jer ono što ja želim donijet će vam bogatstvo i slavu
kakvu inače nikad ne biste doživjeli.«
»Pedeset tisuća dolara puno je novca«, reče Jimmy, »ali nije baš bogatstvo.«
Vivacemente je namignuo, u onoj mjeri koliko su mu to potkraćene vjeđe dopuštale.
»Pedeset tisuća samo je polog, dokaz da mislim ozbiljno. Izračunao sam da je puni iznos
tristo dvadeset pet tisuća dolara.«
»A što očekujete zauzvrat za to?«, upita Jimmy.
»Vašeg sina«, reče Vivacemente.
 67

Mogli smo izići iz šatora i odvesti se kući, a da više ne progovorimo ni jednu riječ s
manijkalnim akrobatom. No, da smo otišli, ne bismo shvatili njegovo razmišljanje, niti
bismo mogli biti mirni pitajući se koji će biti njegov sljedeći potez.
»Ime mu je Andy«, reče Vivacemente, kao da nas treba podsjetiti kako nam se zove sin.
»Ali ja ću mu dati bolje ime, naravno, nešto klasično, manje plebejsko. Ako kanim od njega
napraviti najveću zvijezdu njegova naraštaja, moram ga početi poučavati prije petog
rođendana.«
Ma koliko smiješno bilo igrati njegovu igru, ujedno je postalo i zastrašujuće.
Rekoh: »Andy, koji će se uvijek samo tako zvati, nema nimalo dara za visinske
akrobacije.«
»Mora imati. U žilama mu teče Vivacementeova krv. On je unuk moje Natalie.«
»Ako znate za to, onda znate i da je unuk Konrada Beeza«, podsjetio ga je Jimmy.
»Siguran sam da ćete vi prvi priznati da je Beezo bio malo previše klaun da bi mogao hodati
po žici.«
»Mali nije zagađen«, reče patrijarh. »Pratili smo ga. Proučavao sam filmove o njem.
Rođen je za akrobacije.«
Filmove o njem.
Premda je noć bila topla, krv mi se sledila.
»Ljudi ne prodaju svoju djecu«, rekoh.
»Oh«, uvjeravao me Vivacemente«, »i te kako prodaju. Osobno sam kupio djecu od
nekih rođaka u Europi, čije su obiteljske veze s Vivacementeovima bile dovoljno jake da
daju akrobate. Neke sam kupio dok su još bili u kolijevci, neke u dobi od dvije ili tri godine,
ali uvijek prije petog rođendana.«
S odbojnošću koja mu je nedvojbeno promakla kao i naš smisao za šalu, Jimmy je
pokazao na kutiju na tlu. »Donijeli smo vam natrag vaš novac. Time sve završava.«
»Tristo sedamdeset pet tisuća«, ponudi Vivacemente.
»Ne.«
»Četiristo tisuća.«
»Ne.«
»Četiristo petnaest tisuća.«
»Prestanite«, otresao se Jimmy.
 »Četiristo dvadeset dvije tisuće i petsto dolara, i to je moja posljednja ponuda. Moram
imati tog posebnog dječaka. On mi je posljednja prilika, najbolja prilika da stvorim drugoga
poput sebe. Krv akrobata u njem je koncentrirana kao nikad prije.«
Dok je Vivacementeovo napeto i zategnuto lice pokušavalo izraziti lepezu emocija koje
su divljale u njem, napola sam očekivala da će popucati po šavovima i odljuštiti mu se s
kostiju.
Sklopio je ruke kao u molitvi i počeo preklinjati Jimmyja, umjesto da mu prijeti: »Da
sam 1974. ili u bilo koje doba kratko nakon toga saznao da je Natalie rodila blizance, da su
te dali pekaru i njegovoj ženi...« - riječ pekar ispljunio je prezirno kako to rade plavokrvni
snobovi - »... bio bih došao po tebe, kunem ti se. Kupio bih te od njih ili te spasio na neki
drugi način. Uvijek dobijem što želim. Ali mislio sam da imam samo jednoga sina i da je
opaki Beezo pobjegao s njim.«
Jimmy je ledenim glasom odbio tu bizarnu demonstraciju očinske ljubavi: »Niste mi
otac čak ni u onom smislu kad kažete da ste duhovni otac svima u trupi. Punchinello i ja
nismo članovi vaše trupe, niti smo vam sinovi na bilo koji način. Po krvnoj vezi vi ste nam
djed, Bože nam pomozi, ali ne prihvaćam čak ni taj odnos. Niječem vaše pravo da mi budete
djedom, odbijam vas, odričem vas se, odbacujem vas.«
Sklopljeni dlanovi brzo su se razdvojili i stisnuli u šake, tako čvrste da su im zglobovi
pobijelili.
Premda Vivacemente nije imao smisla za šalu, imao je rijetko viđenu sposobnost za
mržnju, koja mu je sad naoštrila pogled kao vrh noža i očitovala se u napetom, izobličenom
izrazu lica kojega nije bilo moguće krivo protumačiti.
Starčev glas bio je poput igle, a riječi otrovne. »Konrad Beezo nikad nije imao dijete ni
s jednom ženom s kojom je ikada spavao. Bio je samo ljuska od muškarca, sterilan.«
Iznenada sam se sjetila - a, sigurna sam, i Jimmy - Konrada Beeza u našoj kuhinji pod
krinkom Portera Carsona, tik prije nego što je pucao u mene. Htio je Andyja kao naknadu za
to što smo mi strpali Punchinella u zatvor. Htio je »nešto za nešto«. Nije znao da je Jimmy
Punchinellov brat blizanac, nije znao da je s Andyjem u krvnom srodstvu. Samo je htio quid
pro quo, svoju kompenzaciju. Kad sam upitala Konrada zašto ne ode u krevet s nekom
očajnicom koja bi ga možda htjela i koja bi mu rodila dijete, lecnuo se na moje riječi i nije
me mogao pogledati u oči. Sad sam znala zašto.
To otrovno smeće pred nama, taj hodajući crv u grimiznom ogrtaču, uspravio se do
pune visine i s poremećenim ponosom rekao: »Htio sam koncentrirati akrobatske gene
onako kako nikad prije nisu bih koncentrirani. A moj je san začet u punom smislu te riječi.
Ali pobjegla je od mene k Beezu i uskratila mi ono što je moje. Natalie je bila moja kći, ali ja
sam tvoj djed i tvoj otac.«
Isuse.
Nakon što se morao priviknuti na jezivo otkriće da je sin Konrada Beeza i Punchinellov
brat, jadni Jimmy - moj dragi Jimmy - sad je morao prihvatiti još jeziviju činjenicu da zaista
jest Punchinellov brat, ali i Vivacementeov unuk i sin, plod incesta.
Poklopi se ušima, Johnny Tillotsone. Naši hitovi se samo nizaju.
 68

Pozornost nam je privukao pokret na rubnom dijelu šatora. Izvana je kroz glavni ulaz
zakoračio mišićavac s očima kobre i ostao stajati raširenih nogu, a izgledao je dovoljno
snažno da zaustavi slona u bijegu. Bio je naoružan puškom.
Na ulazu za izvođače pojavio se drugi jezivi tip, samo što je ovaj imao ispupčene ožiljke
na licu i vratu, kao da ga je sastavio Victor Frankenstein. I on je imao pušku.
Još su trojica skliznula pod šator na mjestima gdje je tkanina visjela najlabavije.
Razmjestili su se u krug, iza reflektora, u sjeni, ali svejedno vidljivi. Pretpostavljala sam da i
oni imaju oružje, premda ih nisam vidjela dovoljno jasno da bih mogla biti sigurna.
»I tako, vidite«, nastavi Vivacemente, »vaš sin Andy unuk je moje Natalie. Također je i
moj unuk i praunuk. Moj san odgođen je za jedan naraštaj, ali sad će biti ostvaren. Ako mi
ne prodate malog Andyja za četiristo tisuća dvjesto dvadeset tisuća i petsto dolara, ubit ću
vas oboje. Ubit ću i Rudyja i Maddy i uzeti svo troje vaše djece potpuno besplatno.«
Jimmy očigledno nije htio riskirati i skrenuti pogled s Vivacementea, jer to je bilo kao
da okreneš leđa sklupčanoj čegrtuši, ali svejedno me pogledao.
Većinom sam znala što moj Jimmy misli. Teren unutar njegove prekrasne glave bio je
moje dvorište, tamo sam se osjećala kao kod kuće.
No, ovoga puta njegove prelijepe oči nisu bile prozori u njegove misli. Izraz lica ostao
mu je nečitak, zagonetan.
Nekoga slabijeg od njega ta bi otkrića tako dotukla da bi bio paraliziran od šoka,
gađenja i očaja. Možda jest bio šokiran i zgrožen, ali Jimmy nikad nije očajavao.
Rekao je: »Je li ovo sranje ili je sranje?«
»Sranje je«, rekoh.
Naslućujući pobjedu, s licem koje kao da je bilo doslovno skrojeno za samozadovoljan
izraz koji ga je obuzeo, Vivacemente je zabio ruke u džepove svoga grimiznog ogrtača i
počeo se ljuljati naprijed-natrag u svojim crvenim cipelicama. »Ako mislite da ne mogu
ubiti sve vas i izvući se, varate se. Kad vas dvoje, Rudy i Maddy budete ležali mrtvi pod
mojim nogama, raščetvorit ću vas, marinirati vaše ostatke u benzinu, spaliti ih, popišati se
na pepeo, staviti taj mokri pepeo u kantu i odnijeti ga na krasnu farmu koju imam te ga
umiješati u blatnjavi valov u uglu svinjca. Već sam to prije učinio. Nema osvete do osvete
Virgilia Vivacementea.«
Pogleda još uvijek prikovanog za mene, Jimmy tiho reče: »‘S pravom psihotičnom
flundrom mogao bi napraviti još jednog ubilačkog crva, jednako ludog kao tvoj
prvorođeni.’«
Prepoznala sam te riječi. Jimmy je citirao ono što sam ja bila rekla Konradu Beezu one
večeri u prosincu 2002. tik prije nego što me klaun upucao.
 Bila sam pokušavala uzdrmati Beeza s uvredljivim stavom, a do neke sam mjere i
uspjela. Bio se lecnuo na moj verbalni napad, skrenuo pogled s mene na Jimmyja na
dovoljno dugo da stignem izvući suzavac i poštrcati ga po licu.
Jimmy je predlagao istu taktiku i s Vivacementeom.
Vidio je da sam shvatila.
Gurajući nas još dalje, manijak reče: »A kad budete samo urinom natopljeni pepeo u
svinjcu, odvest ću vašu djecu na imanje koje imam u Argentini. Tamo ću trenirati Andyja, a
možda i Lucy, i od njih stvoriti najbolje visinske akrobate njihova naraštaja. Možda čak i
Annie. Ako je sa sedam godina već prestara... pa, poslužit će za druge stvari. Imate izbor:
izgubite živote i svu djecu ili mi prodajte Andyja. Samo klaun ne bi uspio odabrati bolju od
te dvije mogućnosti.«
»Nije to malo novca«, reče mi Jimmy. »Skoro pola milijuna, u gotovini, ne podliježe
plaćanju poreza.«
»A još uvijek bismo imali Annie i Lucy«, rekoh.
»Možemo si napraviti drugoga sina«, predloži Jimmy.
»S novom bebom, začas ćemo zaboraviti Andyja.«
»Ja ću ga zaboraviti za tri mjeseca«, reče Jimmy.
»Meni će možda trebati šest.«
»Mladi smo. Čak i ako nam bude trebalo osam mjeseci da ga zaboravimo, pred nama je
još cijeli život.«
Vivacemente se smiješio, ili se bar tako činilo, jer jedino bi njegovi kirurzi mogli reći sa
stopostotnom sigurnošću.
Nevjerojatno, ali činilo se da je povjerovao u našu muljažu. Njegova me lakovjernost
nije baš jako iznenadila. Na kraju krajeva, Jimmy i ja imali smo dosta iskustva u tom kako
razgovarati s manijacima na njihovu jeziku.
»Ali hej«, reče mi Jimmy, »imam jednu još bolju zamisao.«
Nabacila sam znatiželjan izraz i blistav pogled. »Koju?«
Opet se okrenuvši prema Vivacementeu, Jimmy reče: »Biste li kupili dva?«
»Dva?«
»Dva dječaka. Ako budemo imali još jednoga, mogli biste ga kupiti dok je još u
kolijevci.«
Rekoh: »Jimmy...«
»Začepi, dušo«, upozorio me. »Nikad nisi imala glavu za brojke. Prepusti to meni.«
Jimmy mi nikad prije nije rekao neka začepim, Znala sam da mi time daje znak da će on
skrenuti pozornost našoj meti, i tako mi dati priliku koja mi treba.
 »Što se tiče pravljenja djece, ja sam kao rasplodni bik«, reče Jimmy ludom akrobatu, »a
ova moja ženica izbacuje ih van kao na pokretnoj vrpci. Mogla bi možda uzeti one lijekove
za povećanje plodnosti pa bismo možda mogli imati više njih odjednom.«
Jimmy i ja znali smo da ćemo oboje umrijeti. Bilo nam je jasno da smo meso za odstrel.
Uz toliku količinu oružja u šatoru, nismo mogli pobjeći. Ali ako već umiremo, možemo
povesti Vivacementea s nama u smrt. Kad ta zvijer bude ležala izrešetana mecima i mrtva,
naši će klinci biti sigurni s Rudyjem i Maddy.
Ushićeno se nadovezavši na njegov prijedlog, Jimmy je privukao starčevu pozornost, a
kad mi se trenutak učinio idealnim za to, posegnula sam za svojim pištoljem.
Ne vjerujem da me je Vivacemente vidio krajičkom oka. Mislim da je, kao iskusni
pokeraš, na neki način prepoznao da Jimmy blefira.
Ni ne izvadivši ruke iz džepova kašmirnog ogrtača, zapucao je na Jimmyja iz pištolja
skrivenog u dubokom desnom džepu. Već je bio ispalio dva metka kad sam ja potezala
pištolj, a oba su završila u Jimmyjevu trbuhu. Do trenutka kad je moj pištolj napokon bio
uperen u njega, već je bio ispalio još dva Jimmyju u prsa. Po grmljavini koja ih je pratila,
shvatila sam da se radi o mecima velikog kalibra. Nakon prva dva Jimmy je zateturao
unatrag, nakon druga se dva srušio.
Namijenivši peti metak meni, Vivacemente se okrenuo u mom smjeru, ali ne dovoljno
brzo. Upucala sam ga u glavu, jednom, i pao je.
Vrišteći kao Valkira, opsjednuta gnjevom kakvoga poznaju samo normalni ljudi u
pravednom bijesu, gnjevom s kakvim se ne mogu mjeriti luđaci u svojoj moralnoj
zbunjenosti, opalila sam još triput u tog stvora koji je silovao vlastitu kćer, to čudovište koje
je kupovalo djecu, tog demona koji me učinio udovicom.
Iza štete koju je metak napravio na njegovu licu, kao da se nazirao izraz iznenađenja.
Nije mislio da može umrijeti.
Trebala sam štedjeti streljivo, jer prema meni su potrčali mišićavi pomoćni radnici. No,
ionako ih ne bih mogla sve pobiti, a zapravo i nisam imala želje nauditi im sad kad sam bila
sigurna da je Vivacemente gotov, zauvijek.
Kad sam se okrenula prema najbližemu od njih, bacio je pušku iz ruke. Drugi je to već
bio učinio prije njega.
Iz sjene iza reflektora izišla su još trojica. Jedan je imao sjekiru, ali ju je odmah bacio.
Drugi je imao malj, kojega je zavitlao u stranu. Ako je treći i bio naoružan, riješio se oružja
još dok je bio stajao uz šatorsko krilo.
Usta razjapljenih od zaprepaštenja i čuđenja, od strave i užasa, promatrala sam kako se
ta petorica mrga okupljaju u krug oko leša Virgilia Vivacementea. Gledali su ga u šoku, sa
strahopoštovanjem... a onda su iznenada prasnuli u smijeh.
Moj dragi Jimmy, moj pekar, ležao je na leđima, tih na tlu dok su se radnici smijali, a
jedan od njih stavio je dlanove oko usta i povikao nešto na cirkuskom žargonu koji nisam
razumjela.
 Baš kad sam klonula na koljena pokraj svog dragog Jimmyja, u šator su utrčali članovi
akrobatske trupe, još uvijek u kostimima, kričeći kao ptice.
 69

Sljedećih nekoliko dana, prsa i trbuh boljeli su me tako jako da sam zamalo povjerovao da
se četiri metka nisu spljoštila na neprobojnom prsluku ispod košulje, nego su ju probila i
ozbiljno me ozlijedila. Grozne modrice izblijedile su tek poslije nekoliko tjedana.
Kao što vam je Lorrie rekla, nakon što smo ostavili klince kod mojih roditelja, odjenuli
smo se onako kako nam se činilo da priliči sastanku s mogućim luđakom. Neprobojne
prsluke nam je prethodne godine dao Huey Foster.
Dobro, opet smo vas malo nasamarili, kao u dvadeset četvrtom poglavlju. Ali koliko bi
vam bilo zabavno tamo pod velikim šatorom da ste bili apsolutno sigurni da ću preživjeti?
Prsluk je zaustavio sva četiri metka, ali sila udara - čak i raspršena po cijeloj površini
prsluka - izbila mi je dah iz pluća i onesvijestila me. Iskusio sam kratak, ali ne i neugodan
san o kolaču od sira s čokoladom i likerom od višanja.
Kad sam došao k sebi, neki su se ljudi glasno smijali. Drugi su vrištali vriskovima koji
su isprva možda bili od šoka i straha, ali koji su se brzo promijenili u radosnu ošamućenost.
Odrasli, tinejdžeri i djeca, svi su prišli Virgilijevu lešu. Nitko se od njih nije doimao
ljutitim zato što ga je netko ubio, niti se itko zgražao nad njegovim stanjem.
Umjesto toga, svi su gledali u truplo zatečeni i u nevjerici koja se postupno pretvarala
u svijest o slobodi.
Vivacemente nije vjerovao da može umrijeti - a nije u to vjerovao ni itko od njih koji su
skakali na pucketanje njegova biča. Sigurno ih ni raspad Sovjetskog Saveza nije iznenadio
toliko kao ovo.
No, kad su napokon povjerovali, akrobati su doslovno prštali energijom i radošću.
Uspeli su se ljestvama i konopcima u visine, do svojih platforma i trapeza.
Dok su iz daljine dopirale sirene, dok mi je Lorrie pomagala ustati, letači su letjeli svoj
ushit, u rapsodijama.
 70

Ranije, u jednom vjetrovitijem trenutku, napisao sam da su osveta i pravda dvije sestrinske
niti u koncu tankom poput žice kojom hoda akrobat, a ako ne uspiješ održati ravnotežu
čekaju te propast i prokletstvo, bez obzira padneš li lijevo ili desno od žice. Suzdržani
odgovor na zlo nije moralan, ali nije moralno ni prekomjerno nasilje.
Jedina moralna dvojba koja je mučila Lorrie nakon te noći u šatoru bilo je to je li
trebala ciljati tako da samo rani i onesposobi Virgilia Vivacementea ili je to što ga je gotovo
raznijela s četiri metka možda ipak bilo opravdano.
Izjedala se time dvadeset četiri sata, ali tijekom parade deserta nakon večere kod
mojih roditelja u nedjelju navečer 17. travnja, dok je Vivacemente još uvijek ležao u ladici u
mrtvačnici, postigla je zadovoljavajuću katarzu. Zaključila je da bi pretjerana i neopravdana
uporaba sile bila da je tog kujinog sina, nakon onog prvog metka koji ga je ubio, upucala s
još četiri umjesto sa samo tri metka. Ovako ipak nije dvojila - a nisam ni ja - da je bila na
strani anđela.
U bilo kojoj moralnoj dvojbi, dok se trudimo analizirati svoje motive i djela, do bržeg
rješenja - koje nam obično i pruža veće zadovoljstvo - lakše je doći uz velike količine šećera.
Što se mene tiče, ja sam iz svega toga izišao bez zamršenih moralnih dvojbi. Istina o
mom začeću nije promijenila to tko sam. Odbijao sam razbijati glavu oko toga.
Mnogo važnija bila mi je spoznaja da je mojih pet strašnih dana došlo i prošlo. Preživio
sam. Svi članovi moje obitelji bili su živi i zdravi, osim bake Weene, a ona je umrla mirno u
snu.
Mnogo smo propatili na putu do ove sigurne luke, ali tko u životu ne pati? Kad bol
mine, uvijek ima kolača.
Tvrtke koje se bave životnim osiguranjem visinu polica određuju na temelju mnogo
čimbenika, uključujući statističke tablice. Imaju zamršene formule kojima predviđaju vaš
očekivani životni vijek, jer kad to ne bi radili, brzo bi propali.
Ja ne definiram očekivani životni vijek prema duljini života, nego prema njegovoj
kvaliteti, prema tome što ja očekujem od njega i do koje mjere ta moja očekivanja budu
ispunjena. Od mog istinskog oca Rudyja i moje istinske majke Maddy, od moje
veličanstvene žene i od moje voljene djece naučio samo ovo: što više očekuješ od života, to
će više tvojih očekivanja biti ispunjeno. Smijući se, ne da nećeš potrošiti sav svoj smijeh,
nego ćeš povećati zalihe. Što više voliš, to ćeš više biti voljen. Što više daješ, to ćeš više
primiti.
Život mi to dokazuje svakoga sata, svaki dan.
I nastavlja me iznenađivati.
 Četrnaest mjeseci nakon incidenta u velikom šatoru, Lorrie je ostala trudna. Bilo joj je
rečeno da nikada više neće zanijeti, a njezin je liječnik bio toliko siguran u to da nismo
koristili nikakvu zaštitu.
S obzirom na teške ozljede koje je preživjela i činjenicu da ima samo jedan bubreg,
doktor Mello Melodeon savjetovao nam je prekid trudnoće.
U krevetu, te noći nakon što smo saznali novosti, Lorrie je rekla: »Nikad ih nećemo
imati petero. Četvero je najviše čemu se možemo nadati. Ovo će nam biti posljednja prilika.
Možda je rizično. Možda nije.«
»Ne želim te izgubiti«, šapnuo sam u mraku.
»Ne možeš me izgubiti«, reče ona. »Proganjat ću te u ovom životu i ritnuti te u dupe za
to što si me pustio da te toliko čekam kad mi se napokon pridružiš u sljedećem.«
Nakon tišine, rekoh: »Paraliziran sam ovime.«
»Pitanje.«
»Što?«
»Nakon što smo se našli i spoznali da je to zauvijek i znali da se uvijek možemo osloniti
jedno na drugo, kad smo bili kukavice?«
Nekoliko sam trenutaka razmišljao. Napokon upitah: »Kad?«
»Nikad. Zašto onda sad počinjati?«
Nekoliko mjeseci kasnije, kad nam je stigla mala Rowena, izišla je tako lako kao
prepečenac iz tostera. Bila je dugačka četrdeset šest centimetara i teška točno tri i pol kile.
Nije imala sindaktiliju.
Dok smo još bili u rađaonici i kad je Charlene Coleman (nedugo prije odlaska u
mirovinu) pružila novorođenče Lorrie u naručje, u prostoriju se navirila mlada crvenokosa
bolničarka i upitala može li razgovarati s Mellom.
Nekoliko je minuta razgovarao s njom u hodniku, a kad se vratio unutra, doveo ju je sa
sobom. »Ovo je Brittany Walters«, rekao nam je. »Radi na odjelu za intenzivnu skrb i ima
priču koju morate čuti.«
Prema riječima Brittany Walters, prije četrdeset osam sati na odjel za intenzivnu skrb
primljena je žena po imenu Edna Carter, paralizirana nakon teškog moždanog udara koji joj
je i oduzeo moć govora. Iznenada je te večeri sjela na krevetu - nekoliko minuta prije nego
što je Lorrie rodila - i progovorila jasno i s prizvukom hitnje.
Kad je sestra Walters došla do tog dijela u priči, nisam se usudio pogledati Lorrie.
Nisam znao što bih vidio u njezinim očima, ali bojao sam se užasa koji bi ona vidjela u
mojima.
Sestra je nastavila: »Ustrajala je na tome da će se za nekoliko minuta u ovoj bolnici
roditi djevojčica Rowena, dugačka četrdeset šest centimetara i teška točno tri i pol kile.«
»O, Bože«, reče Charlene Coleman.
 Sestra Walters pružila nam je list papira. »A Edna je zahtijevala neka zapišem ovih pet
datuma. Kad sam to učinila... pala je natrag na krevet i umrla.«
Ruke su mi se tresle dok sam uzimao papir od nje.
Kad sam pogledao Mella Melodeona, na licu mu nije bio tako sumoran izraz kao što bi
čovjek očekivao od prijatelja u takvom trenutku.
Nevoljko sam preletio pogledom preko pet datuma i shrvano promrmljao: »Pet
strašnih dana.« »Što ste rekli?«, upita sestra Walters.
»Pet strašnih dana«, ponovio sam, ali nisam imao snage objašnjavati.
»To nije ono što je Edna Carter rekla«, ispravila me sestra Walters.
»Što je rekla?«, ponuka je Mello, ali vidjelo se da on već zna odgovor na to pitanje.
Zbunjena našim reakcijama, sestra Walters reče: »Pa, rekla mi je da je to pet divnih
dana, pet posebno radosnih dana u životu koji će biti blagoslovljen. Nije li to neobično?
Mislite li da to ima neko značenje?«
Napokon sam pogledao Lorrie u oči.
»Misliš li da to ima neko značenje?«, »Slutim da ima.«
Presavinuvši papir i gurnuvši ga u džep, uzdahnuo sam. »Bome je pomalo sablasno s
ove strane raja.« »Ali divno.«
»Tajanstveno.«
»Uvijek.«
»Slatko.«
»O, da«, složila se. »Slatko.«
Nježno, s poštovanjem, uzeo sam sićušnu Rowenu iz Lorriena naručja. Bila je tako
malena, ali duhom i mogućnostima ništa manja od ijednoga od nas.
Držeći ju tako da ne gleda prema meni nego od mene, okrenuo sam se za puni krug.
Premda joj se oči još nisu mogle fokusirati, možda je ipak mogla vidjeti sobu u kojoj se
rodila i ljude koji su nazočili njezinom dolasku na svijet. Možda se zapitala tko su i što ju
čeka izvan ove sobe.
Okrećući se s njom, okrećući, rekoh: »Rowena, ovo je svijet.
Ovo je tvoj život. Pripremi se za uzbuđenja.«
SVRŠETAK