Francesco je bio desetogodišnji dječak , siromašan i koji je ostao bez oca , pa je za svoju porodicu morao

sam zaraditi novac . Počeo je da radi u kinu , te da obilazi gledaoce prodavajući karamele i žvakače
gume. Kino se kasno zatvaralo ali je Francesco morao ostati još neko vrijeme da pokupi smeće . Svako
jutro u školi bio je rastresen i pospan . Učitelj ga je smatrao pametnim i marljivim.Bio je ponosan dječak ,
i radije bi umro nego nekome ispričao o svojim problemima . Niko nije mogao znati da je dječak poput
njega nježan i blijed , s neizbježnim , neočešljanim uvojkom na čelu , već svojim radom uzdržava cijelu
porodicu . Jedne večeri nakon završenog posla krenuo je kući prema baraki . Osjetio je jednu ruku koja
mu je začepila usta , dok mu je druga stiskala vrat. Odmah je znao da je riječ o lopovima. Jedan lopov mu
je rekao da uđe krou prozor i otvori im vrata . Francesco je ušao u prodavnicu , ali nije htio otvoriti
vrata . Smislio je kako da ih se riješi : da digne galamu , probudi nekoga i napravi uzbunu . Noćne straže
čule su buku i uputili se ka mjestu ubune . Odvedoše Francesca i lopove u zatvor jer mu nisu vjerovali da
on nije lopov . Po ovoj priči možemo zaključiti da je Francesco bio poštem , plemenit , a pogotovo
hrabar spašavajući Befininu radnju .