Deutsche Gegenwartssprache VIII (T5)

Etika pojma apropriacija

Kulturna apropriacija je sporna tema

Ožujak 2022: Njemačka glazbenica je izbačena s koncerta pokreta "Fridays for Future" (FfF)
zato što kao bijela osoba nosi tzv. dredove. FfF lokalna grupa Hannover objašnjava da je to
rasistički i kolonijalni čin. Ožujak 2021: Zastupnica Zelenih izaziva val bijesa jer je na
stranačkom sastanku odgovorila na pitanje što je željela postati kad je bila dijete: "indijska
poglavica". Sekvenca je izrezana iz snimke sastanka, a ona se mora ispričati zbog
neosjetljivog, kolonijalnog izražavanja. Obje žene - optužene su za kulturnu apropriaciju: kao
pripadnice dominantne kulture prisvojile su artefakte potlačenih, nekad porobljenih ili na neki
drugi način marginaliziranih kultura bez prava na to. Kulturna apropriacija je sporna tema u
našem vremenu. Oni koji prakticiraju kulturnu apropriaciju, Cultural Appropriation, po ovom
općem shvaćanju, čine se krivima za otimanje, krađu. Primjereni konceptualni pojam je
definirala pravnica Susan Scafidi u svojoj knjizi "Who Owns Culture? Appropriation and
Authenticity in American Law" iz 2005. godine: "Kulturna apropriacija je: kada netko koristi
intelektualno vlasništvo, tradicionalno znanje, kulturne izraze ili artefakte nekoga drugoga
kako bi zadovoljio svoj ukus, izrazio vlastitu individualnost ili jednostavno: kako bi iz toga
izvukao profit." Zbog toga se bijelima sramežljivo preporučuje da ne nose dredove, frizuru
koja se povezuje s karipsko-jamajčanskom kulturnom tradicijom. Crnci se stide kada se,
poput afroameričkog repera Kendricka Lamara, koji se na temelju svog albuma "DAMN." iz
2017. godine predstavio kao "Kung Fu Kenny", prerušen u masku kineskih boraca.

U svakom od ovih slučajeva mogu se pronaći razlozi zašto određeni oblik kulturne
aproprijacije izgleda neprimjeren; u nekima slučajevima se prigovorima suprotstavlja
apropriaciji – često umjetno izazvana – osjećaju bijes koji se širi društvenim mrežama; u
mnogim slučajevima stječe se dojam da je uzbuđenje umjetno izazvano od strane krugova koji
žele stvoriti dojam da su "ljevičari" danas pravi neprijatelji slobode govora, jer stalno nekome
žele nešto zabraniti, što je zapravo ljudsko pravo: na primjer, da frizura bude onakva kakva se
nekome sviđa. Ipak, u nizu takvih slučajeva stvara se prije svega negativan dojam: rasprava o
kulturnoj aproprijaciji trenutno se vrti samo oko kritike i zabrana, i to se uglavnom, ako ne i
isključivo, vodi u modusu zabranjivanja. Bez obzira koliko očiti bili prigovori protiv
aproprijacije kulturnih tradicija "neke druge" kulture, ti zahtjevi za zabranama u njihovoj
cjelini proturječe jednako očitom dojmu da ne postoje kulturalne tradicije zatvorene u sebi
same i identične same sebi, jer je svaka vrsta kulture oduvijek nastala iz aproprijacije drugih
kultura jer se kulturno stvaranje, pokretljivost i razvoj ne mogu zamisliti bez aproprijacije.
Kultura je apropriacija, što je još više istinito u svijetu koji je obilježen globalizacijom
komunikacije i kulturne produkcije. Otkako su elektronski masovni mediji, a naposljetku i
internet, učinili dostupnim bilo koju sliku, zvuk ili bilo koju vrstu samo-predstavljanja iz bilo
koje tradicije koja postoji negdje u svijetu, možemo se svakodnevno inspirirati, poticati,
izazivati bilo kojim "kulturnim artefaktom" (Susan Scafidi) koji nam se sviđa. I to znači,
prvenstveno, povećanje mogućnosti, osobne, umjetničke i egzistencijalne slobode.

Nema nečega što je izvan dosega apropriacije, zapravo, svaka emancipacijska forma kulture
nužno je apropriativna. S druge strane, to ne znači da kritika oblika kulturne aproprijacije ne
Deutsche Gegenwartssprache VIII (T5)

bi smjela biti izražena. Etika apropriacije ne bi se trebala formulirati u obliku zabrane, već u
obliku zapovijedi: apropriiraj, ali čini to na pravi način - reflektirajći odnos moći koji se
očituje u apropriaciji; i stvaranjem nečeg novog iz različitih utjecaja, u kojem će elementi biti
vidljivi i reflektirani, a koji čine umjetničko djelo, samo-prezentaciju, "kulturni artefakt".
Stvarna prijetnja kulturnoj slobodi i raznolikosti danas nije iskorištavanje kultura od strane
drugih kultura - već u tome što se svaki oblik razigrane raznolikosti nastoji ograničiti crtanjem
granica, koje s jedne strane omogućuju uvijek nove lažne razigranosti kojima se održava i
povećava profit od kulturnih provokacija - a duž kojih se s druge strane neprestano bori za
priznanje. Podjeli i vladaj: u njezinoj neosviještenoj imperativnoj varijanti, kritika
apropriacije bliža je hegemonijskom diskursu neoliberalne fragmentacije i razjedinjenosti
nego što to sama shvaća. Nasuprot tome, treba uspostaviti etiku apropriacije koja je svjesna
bespuća svih kulturnih i odnosa prema sebi; koja sa zadovoljstvom grli strano u vlastitom - i u
kojoj je solidarnost u različitosti važnija od borbe svih protiv svih.