R.

SCOTT BAKKER

Tisućslojna misao
PRINC NIČEGA
Knjiga treća
Za Keith i Tina
 ZAHVALE

Kad samo pomislim da sam na ovo

putovanje krenuo prije gotovo dvadeset
godina...
Kao i sve ostalo, život ima svoj vlastiti
život. Da mi je netko pred mnogo godina
rekao da ću u ljeto 2003. dovršiti Princa
ničega, vjerojatno bih iskašljao pivo na nos.
No eto me, a tu je i dugi popis dugova koji to
dokazuje.
Prvo, mojoj ženi Sharron koja me je
doslovno podupirala do ruba bankrota. Čak i
nakon toliko godina, najponosniji sam kad je
ona uz mene.
A zatim i uobičajenim osumnjičenicima:
mojem bratu Brvanu Bakkeru na njegovoj
vidovitosti; mojem prijatelju Rogeru
Eichornu na njegovoj vidovitosti; i mojem
agentu Chrisu Lot su na njegovoj iskrenosti i
oštroumnosti, poneku senzaciju u zadnji čas
da i ne spominjemo!
Htio bih zahvaliti i:
Steveu Eriksonu.
Svojoj obitelji i prijateljima, jer su
udovoljavali mojoj opsesiji u brojnim
razgovorima. Joeu Edmistonu za kritike uz
partiju skvoša. I svojem susjedu Mikeu
Brownu, jer mi je pomogao razabrati razliku
između tajanstvenog i opskurnog.
Cijeloj ekipi Penguina Kanade: Barbari
Berson, Tracy Bordian, Karen Al iston i
Leslie Hori ck. Isto tako i Darrenu Nashu i
svima u Orbitu iz Velike Britanije.
No oni kojima najviše trebam zahvaliti su
fanovi serije. To uključuje i sve na stranici
www.three-seas.com i forum o "ostalim
autorima" na stranici www.sffworld.com.
Imena koja mi odmah padaju na pamet su:
Jack Brown, Wil Horslev, Gary Wassner,
White Lord, Dvlanfanatic, Ainulin-dale,
Mithfanion, Leiali, Texmex i, naravno,
Saintjon. Kroz nebrojene diskusije u nekoliko
različitih pravaca, svi ste vi ostavili svoj trag.
Ovo nisu baš "normalne" knjige. A u
svijetu u kojemu svi ubiru plodove
učinkovitosti standardizacije, samo fanovi
mogu omogućiti nešto tako uvrnuto kao što je
Princ ničega.

R. Scott Bakker
 Slijedeći i dalje ono sto su izgubili,
susreću se samo s ni-štavilom koje posjeduju.
Kako ne bi izgubili kontakt sa svakidašnjim
sivilom u kojemu se, kao neizlječivi idealisti,
osjećaju kao kod kuće, prilagođavaju smisao
u kojemu uživaju besmislu od kojega bježe.
Bezvrijedna magija nije ništa doli
bezvrijedna egzistencija koju potpiruje.
THEODOR ADORNO, MINIMA MORALIA
Svako kretanje od višega ka nižemu redu
obilježeno je ruševinama, misterijima i
ostacima neimenovanoga gnjeva. Eto. Tu su
mrtvi očevi. CORMAC MCCARTHY,
KRVAVI MERIDIJAN

Ono što je Prethodilo...

Prva Apokalipsa uništila je velike

norsirske narode Sjevera. Samo su ketvaški
narodi s juga Tromorja preživjeli napad Ne-
Boga, Mog-Pharaua i njegova Savjeta
generala i maga. Prolazile su godine i Ljudi
Tromorja su zaboravili, kao što ljudi
neminovno zaboravljaju, strahote koje su
njihovi oci pretrpjeli.
 Carstva su se uzdizala i padala: Kvraneas,
Shir, Cenei. Kasniji Prorok, Inri Sejenus,
nanovo je protumačio Kljovu, najsvetiji od
svih artefakata, a u roku od nekoliko stoljeća
inritska je vjera, koju organizira i kojom
upravlja Tisuća Hramova i njihov duhovni
vođa Šrijah, ovladala čitavim Tromorjem.
Velike čarobnjačke Škole, kao što su
Grimizni Tornjevi, Carski Saik i Mvsunsai,
pojavile su se kao odgovor na inritske
progone Rijetkih, onih koji imaju sposobnost
vidjeti i prakticirati magiju. Uz pomoć
Chorae, drevnih artefakata koji daju imunitet
na čarolije osobama koje ih nose, Inriti su
ratovali protiv Škola u neuspješnom pokušaju
da očiste Tromorje. Tada je Fane, Prorok
Jedinog Boga, ujedinio Kianjane, pustinjske
narode sjeverozapadnog Tromorja, i
proglasio rat protiv Kljove i Tisuće Hramova.
Stoljećima kasnije i nakon nekoliko džihada,
Fanimljani i njihovi bezoki čarobnjaci-
svećenici, Cishaurimi, pokorili su gotovo
čitavo Tromorje, uključujući i sveti grad
Shimeh, rodno mjesto Inrija Sejenusa. Samo
su malaksali ostaci Nansurskog Carstva
nastavili pružati otpor.
 Sada jugom vladaju rat i razdor. Dvije
velike religije, Inritizam i Fanimstvo
neprestano se nadmeću za prevlast, iako se
trgovina i hodočašćenja toleriraju kada im to
komercijalno odgovara. Velike obitelji i
narodi natječu se za vojnu i trgovačku
premoć.
Veće i manje Škole Tromorja svađaju se i
spletkare, naročito protiv sve moćnijeg
Cishaurima, čiju čaroliju Psukhe Učenjaci ne
mogu razlikovati od Božjeg svijeta. Dotle se
Tisuća Hramova prepustila svjetovnim
ambicijama pod vodstvom korumpiranih i
neučinkovitih Šrijaha.
Prva Apokalipsa ostala je tek legenda.
Savjet koji je preživio smrt Mog-Pharaua
sveo se na mit, bablje priče za malu djecu.
Nakon dvije tisuće godina samo se Učenjaci
Mandata, koji Apokalipsu proživljavaju
svake noći očima svojeg pradavnog
utemeljitelja Seswathe, sjećaju užasa i
proročanstva o povratku Ne-Boga. Iako ih
moćni i učeni ljudi smatraju budalama,
njihovo posjedovanje Gnose, magije Drevnog
Sjevera, ulijeva poštovanje i smrtnu zavist.
Vođeni noćnim morama, oni lutaju
labirintima moći u potrazi za tragovima svog
drevnog i neumoljivog neprijatelja - Savjeta.
I kao i uvijek, ne pronalaze ništa.

Sveti rat je naziv za veliku vojsku koju je

sazvao Maithanet, vođa Tisuće Hramova,
kako bi oslobodili Shimeh iz ruku poganih
Fanimljana iz Kiana. Glas o Maithanetovom
pozivu proširio se diljem Tromorja i
pravovjerni iz svih velikih inritskih zemalja -
Galeotha, Thunverusa, Ce Tydonna, Conrive,
Visokog Ainona i zemalja koje im plaćaju
danak - putuju u grad Momemn, prijestolnicu
Nansurskog Carstva, da bi postali Ljudi od
Kljove.
Gotovo od samog početka vojska u
okupljanju ovijena je velom politike i
kontroverzi. Kao prvo, Maithanet je nekako
uvjerio Grimizne Tornjeve, najmoćniju od
čarobnjačkih Škola, da se pridruži Svetom
ratu. Unatoč skandalu koji je time izazvao -
naime, čarobnjaštvo je za Inrite prokletstvo -
Ljudi od Kljove uviđaju da su im Grimizni
Tornjevi potrebni da bi mogli parirati
poganskim Cishaurimima, čarobnjacima-
svećenicima Fanima. Sveti rat bi bez neke od
većih Škola bio osuđen na propast. Pitanje je
zašto bi Grimizni Učenjaci pristali na tako
pogibeljan dogovor. Većini je nepoznato da
je Eleazaras, Vrhovni vladar Grimiznih
Tornjeva, započeo dugotrajni i tajni rat protiv
Cishaurima, koji su bez nekog očitog razloga
smaknuli njegovog prethodnika Sasheoku
deset godina ranije.
Kao drugo, Ikurei Xerius III, Car
Nansura, kuje zamršenu spletku kako bi
prisvojio Sveti rat za svoje vlastite ciljeve.
Velik dio područja koja sada spadaju u
poganski Kian nekoć su pripadala
Nansurcima i vraćanje izgubljenih carskih
provincija Xeriusova je žarka želja. Budući
da se Sveti rat okuplja u Nansurskom
Carstvu, krenuti u napad mogu jedino ako ih
Car opskrbi zalihama, što on odbija učiniti
sve dok svaki voda Svetog rata ne potpiše
njegovu Povelju, pismenu zakletvu kojom se
obvezuje da će sve osvojene zemlje prepustiti
njemu.
Naravno, prvi pristigli kastinski plemići
odbacili su Povelju i našli se u pat poziciji.
Dok Sveti rat narasta na stotine tisuća,
nominalni vođe vojske postaju nemirni.
Budući da ratuju u Božje ime, smatraju se
nepobjedivima, pa stoga ne vide razloga zašto
bi dijelili slavu s onima koji tek trebaju
pristići. Conrivanski plemić imenom Nersei
Calmemunis sklapa nagodbu s Carem i
uvjerava svoje drugove da i oni potpišu
Carsku povelju. Jednom kad su dobili zalihe,
većina okupljenih kreće u marš, iako njihovi
gospodari i većina Svetog rata tek trebaju
stići. Budući da se vojska sastoji uglavnom
od svjetine bez gospodara, dobiva naziv
Divlji sveti rat.
Unatoč Maithanetovim pokušajima da
zaustavi provizornu vojsku, ona nastavlja
svoj marš prema jugu i ulazi u poganske
zemlje, gdje je - upravo kao Što je Car i
planirao - potpuno uništavaju Fanimljani.
Xerius je svjestan da je gubitak Divljeg
svetog rata u vojnom smislu beznačajan, jer
bi od svjetine koja ga je većim dijelom
sačinjavala u bitki bilo više štete nego koristi.
U političkom je smislu, s druge strane,
uništenje Divljeg svetog rata neprocjenjivo,
jer je Maithanetu i Ljudima od Kljove
pokazalo pravu ćud njihovog protivnika. S
Fanimljanima nema šale, Nansurci to dobro
znaju, čak ni ako je Bog na njihovoj strani.
Samo izvanredan general, Xerius tvrdi, može
osigurati pobjedu Svetog rata - netko poput
njegovog nećaka, Ikurei Conphasa, koji je
nakon nedavne pobjede nad strašnim
Scylvendijima u Bitki na Kivuthu prozvan
najvećim taktičarom svoga doba. Vođe
Svetog rata trebaju samo potpisati Carsku
povelju i Conphasova izvanredna vještina i
oštroumnost bit će im na raspolaganju.
Maithanet se, čini se, nalazi u dilemi. Kao
Srijah, on može prisiliti Cara da opskrbi Sveti
rat, ali ga ne može prisiliti da pošalje Ikurei
Conphasa, svog jedinog živućeg nasljednika.
Usred te zavrzlame Svetom ratu se pridružuju
prvi pravi inritski moćnici: Princ Nersei
Proyas od Conrive, Princ Coithus Saubon od
Galeotha, Grof Hoga Gothvelk od Ce
Tydonna i Chepheramunni, Kralj-Regent
Visokog Ainona. Sveti rat gomila nove snage,
iako zapravo ostaje talac, zbog nestašice
hrane vezan za zidine Momemna i Careve
žitnice. Svi do jednoga, kastinski plemići
odbijaju Xeriusovu Povelju i zahtijevaju od
njega da ih opskrbi zalihama. Ljudi od Kljove
počinju pljačkati po okolnim selima. Car za
odmazdu poziva dijelove carske vojske.
Dolazi do otvorenih bitki.
U pokušaju da spriječi katastrofu
Maithanet saziva Savjet Velikih i Manjih
Imena, i svi se vođe Svetog rata okupljaju u
Carevoj palači, Andiaminskim visovima,
izmjenjivajući svoje argumente. Ondje Nersei
Proyas šokira sve prisutne ponudivši
Scylvendija prepunog ožiljaka, veterana
prošlih ratova protiv Fanimljana, kao
zamjenu za slavnog Ikurei Conphasa.
Scylvendi, Cnaiur urs Skiotha, grubim se
riječima obraća Caru i njegovom nećaku i
impresionira vođe Svetog rata. Šrijahov
glasnik, međutim, ostaje neodlučan:
Scylvendiji su, na koncu konca, jednaki
odmetnici kao i Fanimljani. Tek mudre riječi
Princa Anasurimbora Kellhusa od Atrithaua
rješavaju spor. Glasnik čita proglas kojim se
Caru pod prijetnjom Šrijalskog prijekora
naređuje da opskrbi Ljude od Kljove.
Sveti rat ipak kreće u marš.

Drusas Achamian je čarobnjak kojega je

Škola Mandata poslala da istraži tko je u
stvari Maithanet i zašto je započeo Sveti rat.
Iako više ne vjeruje u Školinu pradavnu
misiju, on putuje u Sumnu, gdje se nalazi
sjedište Tisuće Hramova, u nadi da će saznati
nešto više o tajanstvenom Srijahu za kojeg se
Mandat boji da bi mogao biti agent Savjeta.
U tijeku svoje istrage obnavlja staru ljubavnu
vezu s bludnicom po imenu Esmenet, i unatoč
svojim dvojbama vrbuje bivšeg učenika,
šrijalskog svećenika imenom Inrau, da ga
izvještava o Maithanetovim aktivnostima. Za
to vrijeme, njegove noćne more o Apokalipsi
postaju sve intenzivnije, naročito one
povezane s takozvanim "Celmomasovim
proročanstvom", koje naviješta povratak
potomka Anasurimbora Celmomasa uoči
Druge Apokalipse.
Tada Inrau umire u tajanstvenim
okolnostima. Preplavljen krivnjom i
slomljenog srca jer Esmenet odbija prestati
primati mušterije, Achamian bježi iz Sumne i
putuje za Momemn gdje se Sveti rat okuplja
pred Carevim pohlepnim i zabrinutim očima.
Moćni Mandatov suparnik, Škola po
imenu Grimizni Tornjevi, pridružila se
Svetom ratu da se pozabavi dugotrajnim
suparništvom s čarobnjacima-svećenicima
Cishaurima koji borave u Shimehu. Nautzera,
Achamianov nadređeni u Mandatu, naredio
mu je da motri na njih i Sveti rat. Kada stigne
u taboriste, Achamian se pridružuje taboru
Xinemusa, svog starog prijatelja iz Conrive.
Nastavljajući istragu o Inrauovoj smrti,
Achamian nagovori Xinemusa da ga odvede
da vidi drugog svog učenika, Princa Nersei
Proyasa od Conrive, koji je postao bliski
prijatelj zagonetnog Šrijaha. Kada Proyas
ismije njegove sumnje i odrekne ga se jer je
bogohulnik, Achamian ga moli da piše
Maithanetu o okolnostima Inrauove smrti.
Ogorčen, Achamian napušta paviljon svog
negdašnjeg učenika siguran da njegova sitna
zamolba neće biti ispunjena.
Tada dolazi muškarac podrijetlom s
dalekog sjevera - čovjek koji tvrdi da se zove
Anasurimbor Kellhus. Izmučen stalnim
snovima o Apokalipsi, Achamian se počinje
bojati najgoreg: Druge Apokalipse. Je li
Kellhusov dolazak tek puka slučajnost, ili je
on Glasnik predskazan Celmomasovim
proročanstvom? Achamian propituje tog
čovjeka, da bi ga ovaj potpuno razoružao
svojom duhovitošću, iskrenošću i pameću.
Razgovaraju o povijesti i filozofiji do dugo u
noć i prije odlaska na počinak Kellhus moli
Achamiana da mu bude učitelj. Neobjašnjivo
zadivljen i pod dubokim dojmom stranca,
Achamian pristaje.
No nalazi se u nedoumici. Ponovni
dolazak Anasurimbora nešto je što Škola
Mandata jednostavno mora znati: rijetko bi
koje otkriće bilo znakovitije od toga. No on
strahuje od toga što će njegova braća
Učenjaci učiniti: čitavi život stravičnih snova
učinio ih je okrutnima i nemilosrdnima, i on
to zna. A još ih k tome krivi za Inrauovu
smrt.
Prije nego uspije razriješiti tu dvojbu,
Carev nećak Ikurei FConphas službeno
poziva Achamiana u Carsku palaču u
Momemnu, gdje Car želi da procijeni ima li
njegov visokopozicionirani savjetnik - starac
imenom Skeaos - na sebi znamen magije.
Sami Car Ikurei Xerius III. vodi Achamiana
Skeaosu i zahtijeva od njega da mu kaže nosi
li starac bogohulni trag magije. Achamian ne
vidi ništa što ne bi valjalo.
Skeaos, međutim, vidi nešto u
Achamianu. Počinje se grčiti u lancima i
govoriti jezikom iz Achamianovih drevnih
snova. Starac se čudesno oslobodi i pritom
pobije nekoliko ljudi prije nego li ga spale
Carevi čarobnjaci. Zaprepašten, Achamian se
suočava sa Skeaosom koji zavija, te gleda
kako mu se lice guli i otvara u opržene
udove...
Shvaća da je spodoba pred njim špijun
Savjeta, i to takav koji je u stanju oponašati i
zamijeniti druge, a bez izdajničkog Znamena
čarobnjaštva. Špijun lažnog lica. Achamian
bježi iz palače ne upozorivši Cara i njegov
dvor, svjestan da će njegovo uvjerenje
smatrati glupošću. Što se njih tiče, Skeaos
može biti jedino djelo poganskog Cishaurima,
čija djela isto tako ne ostavljaju znamen.
Potpuno nesvjestan svoje okoline, Achamian
doluta natrag u Xinemusov tabor, toliko
udubljen u vlastite užase da ne vidi i ne čuje
Esmenet koja mu se napokon došla pridružiti.
Zagonetke vezane uz Maithaneta.
Dolazak Anasurimbora Kellhusa. Otkriće
prvog špijuna Savjeta nakon više stoljeća...
Kako bi mogao i dalje sumnjati? Druga
Apokalipsa tek što nije počela.
Sam u svojem šatoru, on plače, svladan
usamljenošću, stravom i grižnjom savjesti.

Esmenet je prostitutka iz Sumne koja

oplakuje i svoj život i svoju kćer koje više
nema. Kada Achamian stigne u misiju da bi
saznao više o Maithanetu, ona ga spremno
prima k sebi. Istovremeno nastavlja primati i
usluživati mušterije potpuno svjesna koliko
boli time nanosi Achamianu. No zapravo
nema izbora: jasno joj je da će Achamiana
prije ili kasnije poslati negdje drugdje.
Unatoč tome, sve se više zaljubljuje u
nesretnog čarobnjaka, djelomično zato jer je
poštuje, a dijelom zbog svjetovne prirode
njegovog posla. Iako ju je njezin spol osudio
da sjedi polugola na prozoru, svijet s druge
strane uvijek je bio njezina strast. Intrige
Velikih frakcija, spletkarenje Savjeta: to je
ono od čega joj duša zatitra!
A onda dolazi do katastrofe: Achamianov
doušnik Inrau je ubijen, a shrvani čarobnjak
prisiljen je otputovati u Momemn. Esmenet
ga preklinje da je povede sa sobom, no on
odbija i ona se ponovno nađe nasukana u
svom starom životu. Nedugo potom u njezinu
sobu dolazi stranac koji zahtijeva da mu kaže
sve o Achamianu. Iskrenuvši njezinu požudu
protiv nje, muškarac je obeščašćuje, a
Esmenet odgovara na sva njegova pitanja. S
dolaskom jutra on odlazi iznenadno kao što
se i pojavio, ostavivši samo lokve crnog
sjemena kao trag svog prolaska.
Prestravljena, Esmenet bježi iz Sumne,
odlučna da pronađe Achamiana i ispriča mu
što se dogodilo. Instinktivno zna da je stranac
nekako povezan sa Savjetom. Na putu prema
Momemnu zaustavlja se u nekom selu u nadi
da će pronaći nekoga tko bi joj mogao
popraviti potrganu sandalu. Kada seljaci na
njezinoj ruci prepoznaju tetovažu kojom se
označavaju kurve, stanuje kamenovati - kazna
je to koju Kljova zahtijeva za kurve. Samo je
iznenadan dolazak Šrijalskog viteza
Sarcellusa spašava i ona uživa u poniženju
onih koji su je mučili. Sarcellus je uzme sa
sobom na put prema Momemnu, a Esmenet
postaje sve više i više očarana njegovim
bogatstvom i aristokratskim vladanjem. Čini
se da u njemu nema ni trunke tuge i
neodlučnosti koje muče Achamiana.
Jednom kad stignu do Svetog rata,
Esmenet ostaje sa Sarcellusom iako zna da je
Achamian samo koji kilometar udaljen od
nje. Kao što je Srijalski vitez uporno
podsjeća, Učenjacima poput Achamiana
zabranjeno je imati žene. Kad bi otrčala k
njemu, rekao je, bilo bi samo pitanje vremena
kada će je ponovno ostaviti.
Tjedni prolaze i ona počinje sve manje
cijeniti Sarcellusa i sve više žudjeti za
Achamianom. Konačno, noć prije nego Sveti
rat treba krenuti u napad, ona kreće u potragu
za neuglednim čarobnjakom, odlučna
ispričati mu sve što se zbilo. Nakon
mukotrpne potrage ona napokon pronalazi
Xinemusov tabor, da bi onda bila previše
posramljena pokazati im se. Umjesto toga se
skriva u tami i čeka da se pojavi Achamian, te
se divi neobičnom skupu muškaraca i žena
oko vatre. Kada stigne zora, a od Achamiana
još nema ni traga ni glasa, Esmenet luta
napuštenim taborom, da bi ga tada spazila
kako tetura prema njoj.
Ispruži ruke prema njemu, plačući od
sreće i tuge...
A on samo prođe pored nje kao da je neki
neznanac.
Slomljena srca, ona bježi, odlučna da se
sama snađe u Svetom ratu.

Cnaiur urs Skiotha je Poglavica

Utemota, plemena Scylvendija, koji diljem
Tromorja izazivaju strah svojim ratničkim
umijećem i okrutnošću. Zbog okolnosti
vezanih uz smrt njegova oca trideset godina
ranije, Cnaiura njegov vlastiti narod prezire,
iako se zbog njegove divlje snage i
oštroumnosti u ratu nitko ne usuđuje suočiti s
njim. Glas stiže da je Carev nećak Ikurei
Conphas izvršio invaziju na Svetu Stepu i
Cnaiur s Utemotima jaše da se pridruži
scylvendskoj hordi na dalekoj granici
Carstva. Poznavajući Conphasovu reputaciju,
Cnaiur predosjeća neku stupicu, no Xunnurit,
poglavica odabran za Kralja Plemena u
nadolazećoj bitki, ne obazire se na njegova
upozorenja. Cnaiur može samo gledati kako
se odvija katastrofa.
Spasivši se nakon uništenja horde, Cnaiur
se vraća na utemotske pašnjake tjeskobniji
nego ikada. Bježi od šapata i pogleda svojih
suplemenika i jaše na grobove svojih
predaka, gdje pronalazi teško ranjenog
muškarca kako sjedi na grobnom humku
njegova pokojnog oca, okružen nizom mrtvih
Srankova krvoločnih ne-ljudi sa Sjevera koji
nikada ne zalaze u Svetu Stepu. Cnaiur
oprezno pristupa i prestravljen shvaća da
prepoznaje tog čovjeka - ili da ga gotovo
prepoznaje. On nalikuje Anasurimboru
Moenghusu gotovo po svemu, osim što je
premlad..
Moenghus je bio zarobljen pred trideset
godina, dok je Cnaiur još bio mladac, i
predan kao rob Cnaiurovom ocu.
Tvrdio je da je jedan od Dunyanjana,
naroda obdarenog izvanrednom mudrošću, i
Cnaiur je proveo mnoge sate u njegovom
društvu raspravljajući o stvarima koje su za
scylvendske ratnike zabranjene. Ono što je
uslijedilo - zavođenje, Skiothino umorstvo, a
zatim Moenghusov bijeg - sve otada mučilo
je Cnaiura. Iako je nekoć volio tog čovjeka,
sada ga mrzi poremećenim intenzitetom.
Kada bi samo mogao ubiti Moenghusa,
vjerovao je da bi mu srce zacijelilo.
Sada je, potpuno nevjerojatno, k njemu
stigao taj dvojnik, putujući istom rutom kao i
prvobitni.
Shvativši da bi mu stranac mogao
omogućiti osvetu, Cnaiur ga zatoči. Čovjek
koji se predstavlja kao Anasurimbor Kellhus
tvrdi da je Moenghusov sin. Dunyanjani su
ga, kaže, poslali da smakne svog oca u
dalekom gradu Shimehu. No koliko god
Cnaiur želio povjerovati u njegovu priču,
oprezan je i zabrinut. Nakon godina
opsesivnog razmišljanja o Moenghusu,
shvatio je da su Dunyanjani obdareni
nadnaravnim vještinama i inteligencijom.
Jedini smisao im je dominacija, sada to zna,
no dok drugi upotrebljavaju silu i strah,
Dunyanjani koriste obmanu i ljubav.
Cnaiuru je jasno da je priča koju mu je
Kellhus ispričao upravo priča kakvu bi
ponudio Dunyanjanin koji želi pobjeći i
sigurno prijeći scylvendske zemlje. Unatoč
tome, sklapa dogovor s njime i pristaje mu se
pridružiti u potrazi. Dvojac se uputi preko
Stepe, zarobljen u mutnom ratu mača i riječi.
S vremena na vrijeme se Cnaiur nalazi
uvučen u Kellhusove podmukle mreže, da bi
se svaki put pribrao u zadnji čas. Samo ga
mržnja prema Moenghusu i poznavanje
Dunyanjana spašavaju.
U blizini granice s Carstvom nailaze na
skupinu neprijateljskih scylvendskih
pljačkaša. Kellhusova nezemaljska vještina u
bitki istovremeno zadivljuje i prestravljuje
Cnaiura. Nakon bitke pronalaze zatočenu
konkubinu, ženu imenom Serwe, koja se
šćućurila među pljačkaškim plijenom.
Zapanjen njezinom ljepotom, Cnaiur je uzima
kao svoju nagradu i preko nje saznaje za
Maithanetov Sveti rat za Shimeh, grad u
kojem navodno živi Moenghus... Je li
moguće da je to slučajnost?
Bila to slučajnost ili ne, Sveti rat
prisiljava Cnaiura da ponovno razmotri svoj
prvobitni plan da putuje oko Carstva, u kojem
bi mu njegovo scylvendsko nasljeđe jamčilo
gotovo sigurnu smrt. Budući da se fanimski
vladari Shimeha pripremaju za rat, jedini
mogući način da dođu do svetog grada jest da
postanu Ljudi od Kljove. Nemaju drugog
izbora, shvatio je, nego pridružiti se Svetom
ratu koji se prema Serwinim riječima okuplja
oko grada Momemna u srcu Carstva - jedinog
mjesta na koje ne može ići.
Sada kad su sigurno prešli Stepu, Cnaiur
je uvjeren da će ga Kellhus ubiti: Dunyanjani
ne trpe teret.
 Dok se spuštaju s planine u Carstvo,
Cnaiur se suočava s Kellhusom, koji tvrdi da
ga još uvijek treba. Dok Serwe užasnuto
gleda, dvojica muškaraca bore se u
planinskim visinama, i iako Cnaiur uspijeva
iznenaditi Kellhusa, ovaj ga s lakoćom
nadjačava i drži ga za vrat iznad ponora.
Kako bi dokazao svoju namjeru da ispoštuje
dogovor, on ostavlja Cnaiura na životu.
Poslije toliko godina među svjetovnim
ljudima, Kellhus tvrdi, Moenghus će biti
previše moćan da bi mu se suprotstavio sam.
Bit će im potrebna vojska, rekao je, a za
razliku od Cnaiura on ne zna ništa o ratu.
Unatoč zlim slutnjama, Cnaiur mu
povjeruje. Kako dani prolaze, Cnaiur gleda
kako Serwe postaje sve više i više zaluđena
Kellhusom. Iako ga to uznemirava, on to
odbija priznati, stalno se podsjećajući da
ratnicima nije stalo do žena, a posebice ne do
onih koje su uzeli kao ratni plijen. Kakve ima
veze što pripada Kellhusu tijekom dana?
Noću je Cnaiurova.
Nakon očajničkoga putovanja i potjere
kroz srce Carstva, oni napokon pronalaze put
do Momemna i Svetoga rata, gdje ih odvode
pred jednoga od vođa Svetoga rata,
conrivanskoga Princa Nersei Proyasa. Prema
dogovorenome planu, Cnaiur se predstavlja
kao posljednji Utemot koji putuje s
Anasurimborom Kellhusom, princem
sjevernoga grada Atrithaua koji je sanjao o
Svetome ratu izdaleka. Proyasa, međutim,
mnogo više zanima Cnaiurovo poznavanje
Fanimljana i njihova načina ratovanja. Očito
impresioniran onime što bi mu imao za reći,
conrivanski Princ uzima Cnaiura i njegove
suputnike pod svoju zaštitu.
Nedugo nakon toga Proyas vodi Cnaiura i
Kellhusa na sastanak vođa Svetoga rata s
Carem, na kojemu će se odlučivati o sudbini
Svetoga rata. Ikurei Xerius III. odbio je
opskrbiti Ljude od Kljove zalihama dok ne
prisegnu da će sve zemlje koje preotmu od
Fanimljana vratiti Carstvu. Šrijah Maithanet
može prisiliti Cara da ih opskrbi, ali strahuje
da Svetome ratu nedostaje vodstvo kako bi
nadvladali Fanimljane. Car nudi svoga
genijalnoga nećaka Ikurei Conphasa, punog
samopouzdanja poslije spektakularne pobjede
nad Scylvendijima, ali samo - još jednom -
ako se vođe Svetoga rata obvežu da će predati
zemlje koje budu osvojili. U odvažnome
gambitu Proyas nudi Cnaiura kao zamjenu za
Conphasa. Slijedi zlobni rat riječi, i Cnaiur
uspijeva nadmudriti drskoga Carskoga
nećaka.
Srijahov predstavnik zapovijeda Caru da
opskrbi Ljude od Kljove. Sveti će rat krenuti
u marš.
U samo nekoliko dana, Cnaiur je od
običnoga bjegunca došao do mjesta vođe
najveće vojske ikad okupljene u Tromorju.
Što jednom Scylvendiju znači pregovarati sa
stranim prinčevima, s narodima koje se
zakleo uništiti?
Čega se sve mora odreći kako bi proveo
osvetu u djelo?
Te noći promatra Serwe kako se dušom i
tijelom podaje Kellhusu i pita se kakvu je to
strahotu doveo Svetome ratu. Što li će
Anasurimbor Kellhus - Dunyanjanin - učiniti
od tih Ljudi od Kljove? Nije važno, govori
sam sebi, Sveti rat kreće prema dalekome
Shimehu - prema Moenghusu i obećanju krvi.
Anasurimbor Kellhus je redovnik kojega
je njegov red Dunyanjana poslao u potragu za
njegovim ocem, Anasurimborom
Moenghusom.
Otkad su otkrili tajnu utvrdu kuniurskih
Visokih Kraljeva tijekom Apokalipse prije
nekih dvije tisuće godina, Dunyanjani su se
skrivali, izoštravali reflekse i intelekt te
neprestano vježbali kretnje udova, misli i lica
- sve u korist razuma, svetoga Logosa. U
pokušaju da pretvore sebe u savršeni izraz
Logosa, Dunyanjani su čitavu svoju
egzistenciju podredili nadvladavanju
iracionalnosti koje određuju ljudske misli:
povijesti, običaja i strasti. Na taj će način,
vjeruju, s vremenom doseći ono što nazivaju
Apsolutom te tako postati duše koje same
sebe pokreću.
No njihovoj je veličanstvenoj izolaciji
došao kraj. Poslije trideset godina izgnanstva,
jedan od njih, Anasurimbor Moenghus,
ponovno se pojavio u njihovim snovima i
zatražio da mu pošalju njegova sina. Znajući
da mu otac živru dalekome Shimehu, Kellhus
kreće na mukotrpno putovanje kroz zemlje
koje su ljudi odavno napustili. Prezimljava s
Lewethom, lovcem na krzna i otkriva da mu
može čitati misli preko nijansi iz njegova
izraza lica. Shvaća da su svjetovni ljudi mala
djeca u odnosu na Dunyanjane.
Eksperimentirajući uviđa da od Lewetha
može izvući bilo što - bilo kakvu ljubav, bilo
kakvu žrtvu - običnim riječima. A što je onda
s njegovim ocem koji je proveo trideset
godina među takvim ljudima? Kakva li je tek
moć Anasurimbora Moenghusa?
Kada banda neljudskih Srankova otkrije
Lewethovo imanje, dvojica muškaraca
prisiljena su bježati. Leweth je ranjen i
Kellhus ga bez imalo kajanja ostavlja
Srankovima. Srankovi ga dostižu i nakon što
ih je odvratio, bori se s njihovim vođom,
poremećenim Nečovjekom koji ga je zamalo
dokrajčio čarolijom. Kellhus bježi i
proganjaju ga pitanja na koja nema odgovore:
učili su ga da je čarobnjaštvo puko
praznovjerje. Je li moguće da su se
Dunyanjani prevarili? Koje su još činjenice
previdjeli ili potisnuli?
S vremenom nalazi utočište u drevnome
gradu Atrithauu, gdje pomoću svojih
Dunyanskih sposobnosti okuplja ekspediciju
za prelazak ravnice Suskare koja vrvi
Srankovima. Poslije potresnoga puta prelazi
granicu, da bi ga tamo zarobio poludjeli
scylvendski poglavica Cnaitir urs Skiotha -
čovjek koji poznaje i mrzi njegova oca
Moenghusa.
Iako je zahvaljujući poznavanju
Dunyanjana Cnaiur otporan na izravno
manipuliranje, Kellhus ubrzo shvaća da
njegovu žeđ za osvetom može okrenuti u
vlastitu korist. Tvrdeći kako je ubojica poslan
da smakne Moenghusa, on ponudi
Scylvendiju da mu se pridruži u potrazi.
Preplavljen mržnjom, Cnaiur nevoljko
pristaje i dvojica se muškaraca upute preko Ji
inatske stepe. Kellhus uporno pokušava
pridobiti njegovo povjerenje koje mu je
potrebno da bi ga mogao posjedovati, ali ga
barbarin svaki put odbija. Njegova mržnja i
pronicavost previše su snažni.
Tada blizu granice Carstva nailaze na
konkubinu imenom Serwe od koje saznaju da
se oko Momemna okuplja Sveti rat - Sveti rat
za Shimeh.
To što ga je otac pozvao u Shimeh u isto
vrijeme, zaključi Kellhus, ne može biti
slučajnost. No što bi Moenghus mogao
smjerati?
Prelaze planine i ulaze u Carstvo, a
Kellhus promatra kako se Cnaiur bori sa sve
snažnijim uvjerenjem kako je prestao biti
koristan. Misleći da je ubojstvo Kellhusa
najbliže što će ikada biti ubojstvu
Moenghusa, Cnaiur ga napada i biva poražen.
Da mu dokaže kako ga još uvijek treba,
Kellhus mu poštedi život. Kellhus zna da
mora ovladati Svetim ratom, ali još ne zna
ništa o umijeću ratovanja. Previše je varijabli
u igri.
Iako ga poznavanje Moenghusa i
Dunyanjana čini teretom, Cnaiurove ratničke
vještine čine ga neprocjenjivim.
Kako bi pribavio njegovo znanje, Kellhus
počinje zavoditi Serwe i koristi se njome i
njezinom ljepotom kao zaobilaznicom do
izmučenoga srca barbara.
Kada su se našli u Carstvu, nailaze na
patrolu Carske konjice; njihovo putovanje
prema Momemnu ubrzo postaje očajnička
utrka. Kada napokon stignu do utaborenoga
Svetoga rata, nađu se pred Nersei Proyasom,
Princem prijestolonasljednikom Conrive.
Kako bi osigurao časnu poziciju medu
Ljudima od Kljove, Kellhus laže i tvrdi da je
Princ Atrithaua. Da bi postavio temelje za
svoju buduću vladavinu, tvrdi da je sanjao o
Svetome ratu - implicirajući, no ne rekavši
izravno, kako su poslani od Boga. Budući da
Proyasa više zanima Cnaiur i kako
upotrijebiti barbarovo ratničko znanje da
pomrsi račune Caru, te su njegove tvrdnje
prihvaćene bez ikakve provjere. Jedino se
Učenjak Mandata u Proyasovu društvu,
Drusas Achamian, čini njime zabrinut -
posebice njegovim imenom.
Sljedeće večeri Kellhus večera s
čarobnjakom, razoružava ga svojim humorom
i povlađuje mu pitanjima.
Saznaje za Apokalipsu, Savjet i razne
druge stvari te iako zna da Achamian gaji
određen strah prema imenu "Anasurimbor",
moli melankoličnoga čarobnjaka da mu bude
učitelj. Kao što je Kellhus spoznao,
Dunyanjani su bili u krivu glede mnogih
stvari, između ostaloga i o postojanju
čarobnjaštva. Toliko toga mora naučiti prije
nego li se suoči s ocem...
Sazvano je završno okupljanje na kojemu
se treba razriješiti spor između gospodara
Svetoga rata koji žele krenuti u marš i Cara
koji ih odbija opskrbiti. U društvu Cnaiura,
Kellhus skicira duše svih okupljenih,
proračunava načine na koje bi ih mogao
porobiti. Među Carevim savjetnicima,
međutim, nailazi na lice koje ne može
pročitati. Shvaća da čovjek ima lažno lice.
Dok se Ikurei Conphas i inritski kastinski
plemići prepucavaju, Kellhus proučava toga
muškarca i razabire da mu je ime Skeaos,
čitajući s usana njegovih sugovornika. Je li
moguće da je Skeaos agent njegova oca?
Međutim, prije nego li je uspio donijeti
bilo kakav zaključak, Car osobno uočava
njegov ispitivački pogled i daje uhititi toga
čovjeka. Iako cijeli Sveti rat slavi Carev
poraz, Kellhus je zbunjeniji nego ikada.
Nikada nije bio toliko udubljen u
proučavanje.
Te noći konzumira svoju vezu sa Serwe,
nastavljajući strpljivi posao otvaranja Cnaiura
- kao što se i svi Ljudi od Kljove moraju
otvoriti. Negdje, tajnovita frakcija vreba iza
lica od lažne kože. Na dalekome jugu u
Shimehu, Anasurimbor Moenghus iščekuje
nadolazeću oluju.

Knjiga druga: Ratnik-Prorok

 Oslobodivši se Carevih spletki, vođe
Svetoga rata zapadaju u međusobno
koškanje i Sveti se rat dijeli na frakcije
sastavljene od pojedinih naroda dok vojske
marširaju prema poganskoj granici.
Kontingent po kontingent, okupljaju se pod
Asgiliochom na razmeđi dvaju carstava.
Međutim, Princ Saubon, vođa
galeotskoga kontingenta, previše je nestrpljiv
i poslije proročkoga savjeta Princa Kellhusa,
kreće u marš s Tydoncima, Thunveranima i
Srijalskim vitezovima. Carska vojska pod
vodstvom Ikurei Conphasa i Conrivani pod
vodstvom Princa Proyasa ostaju u Asgiliochu,
gdje iščekuju Ainonjane i iznimno važne
Grimizne Tornjeve.
Skauras, vođa kianske vojske, izvršava
prepad na Saubona i njegove nepromišljene
kolege plemiće na Mengedskoj poljani.
Uslijedi očajnička bitka, u kojoj, baš kao što
je Princ Kellhus predvidio, Šrijalski vitezovi
pretrpe stravične gubitke spašavajući Sveti rat
od čarobnjaka Cishaurima. Na izmaku dana,
u brdima se pojavljuju ostale vojske Svetoga
rata i fanimska je vojska potučena do nogu.
 Gubernija Gedea je pala, ali Car uspijeva
na prevaru zauzeti njezinu prijestolnicu,
Hinnereth. Ljudi od Kljove nastaviše svoj put
prema jugu. Slomljeni porazom na
Mengedskoj poljani, Kianjani uzmiču ka
južnoj obali rijeke Sempis i prepuštaju sjever
Shigeka inritskim okupatorima. Princ Kellhus
počinje održavati redovite propovijedi pod
slavnim shigečkim ziguratima. Mnogi u
Svetome ratu počinju ga nazivati "Ratnikom-
Prorokom".
S Cnaiurom na mjestu generala, Ljudi od
Kljove prelaze deltu Sempisa i održava se
druga velika bitka pod kianskom utvrdom
Amvurat. Unatoč raspadu Cnaiurova
zapovjedništva i ratničkome lukavstvu
Skaurasovu, Ljudi od Kljove ponovno slave.
Sinovi Kiana sasječeni su u krš.
Željni iskoristiti prednost, Velika Imena
vode zatim Sveti rat prema jugu kroz
priobalnu pustinju Khememu, ovisni o
Carskoj floti koja ih opskrbljuje pitkom
vodom. Vrhovni zapovjednik Kianjana
Padiradža, međutim, iznenadi flotu u
Trantijskom zaljevu i Ljudi od Kljove nađu
se nasukani bez vode u sprženim pustarama.
Tisuće i tisuće umiru. Jedino Kellhusov
pronalazak vode pod dinama spašava Inrite
od posvemašnjega uništenja.
Ostaci Svetoga rata izlaze iz pustinje i
obrušavaju se na silni trgovački grad
Caraskand. Poslije brojnih neuspjelih napada,
Ljudi od Kljove pripremaju se na dugotrajnu
opsadu. Dolaze zimske kiše, a s njima i
boleštine. Na vrhuncu kuge, stotine Inrita
umiru svake noći. Tek fanimski izdajnik
omogućava Svetome ratu svladavanje moćnih
zidina caraskandskih. Ljudi od Kljove ne
ukazuju nimalo milosti.
No čim je grad pao, Kascamandri,
Padiradža glavom, stiže s još jednom silnom
vojskom. Iznenada se opsjedatelji nađu pod
opsadom u poharanome gradu. Počinju ih
proganjati bolesti uzrokovane lošom
prehranom, a zatim i prava glad. U
međuvremenu, tenzije između tradicionalnih
Inrita i onih koji smatraju Princa Kellhusa
prorokom - između Ortodoksnih i Zau-
Dunyanija - prerastaju u nerede i nasilje.
Nahuškani optužbama Sarcellusa i Ikurei
Conphasa, vođe Svetoga rata okreću se protiv
Princa Kellhusa. Optužuju ga i proglašavaju
lažnim prorokom te u skladu s Kronikom
Kljove, zarobljavaju ga i privezuju za truplo
njegove žene Serwe, koju je prethodno
smaknuo Sarcellus. Zatim ga vežu za željezni
obruč - cirkumfiks - i vješaju na stablo.
Tisuće se okupljaju u svečanome bdijenju.
Nakon što Cnaiur razotkrije Sarcellusa
kao špijuna lažnoga lica, Ljudi od Kljove se
pokaju i Ratnika-Proroka oslobode s
Cirkumfiksa. Potaknuti dubokim žarom,
okupljaju se pred dverima caraskandskim.
Velmože Kiana napadaju njihove
nepokolebljive redove i bivaju potpuno
uništeni. I sam Padiradža pada od ruke
Ratnika-Proroka, iako njegov sin Fanaval
uspijeva preživjeti i pobjeći na istok s
ostacima poganske vojske.
Put prema Shimehu sada je otvoren.
No daleko na sjeveru, u sjeni strašnoga
Golgotteratha, Savjet ponovno neskriveno
hara i muči Ljude koji im se nađu na putu
jednim jedinim neumoljivim pitanjem: "Tko
su Dunyanjani?"

Drusas Achamian suočen je s dilemom,

najgorom s kojom se ikada susreo. Pomoću
Inkantacije Dozivanja on se javlja Mandatu i
izvještava ih o svome stravičnome otkriću
podno Andiaminskih visova, no ne spominje
Anasurimbora Kellhusa, iako bi njegovo ime
vrlo lako moglo značiti da se Celmomasovo
proročanstvo - kako će se Anasurimbor vratiti
na kraju svijeta - zaista ostvarilo.
Taj ga postupak proganja, međutim, što
više vremena provodi podučavajući Kellhusa
tijekom marširanja, sve je više njime
zadivljen. Potezima štapom po tlu Kellhus
revidira klasičnu logiku, otkriva nove i
suptilnije geometrije. Redovito naslućuje
uvide najvećih umova Earwe, čak ih i
proširuje na čudesne načine. I nikada ništa ne
zaboravlja.
Achamian više ne gaji nikakve iluzije
glede vlastite Škole, posebno poslije debakla
s Inrauom u Sumni. Zna što bi učinili s
Princem Anasurimborom Kellhusom. Stoga
uvjerava samoga sebe kako mu treba vremena
da se uvjeri je li Kellhus uistinu Glasnik
Apokalipse. Odlučuje izdati Mandat, riskirati
samu budućnost čovječanstva, zbog jednoga
nevjerojatnog čovjeka.
Dok Sveti rat oko Asgiliocha čeka
dolazak posljednjih zaostalih, on se prepušta
piću i bludnicama kako bi utišao vlastita
zdvajanja i tako pronalazi Esmenet među
sljedbenicima tabora. Njihov ponovni susret
istovremeno je vatren i nespretan. Kasnije je
Achamian dovodi u svoj šator kao svoju
ženu. Poslije cjeloživotnoga besplodnoga
lutanja, prestravljen je pred mogućnošću da
bi mogao biti sretan. Kako itko može biti
sretan u sjeni Apokalipse?
Dok Sveti rat maršira sve dublje u
fanimske zemlje, on nastavlja poučavati
Kellhusa. Za to vrijeme, Achamian i Esmenet
zabavljaju se, pokušavajući protumačiti
Kellhusa i postaju sve više i više uvjereni u
njegovu božansku prirodu. Mozgajući tako,
Achamian joj priznaje svoj strah kako bi
Kellhus mogao biti jedan od Rijetkih - onih
koji mogu prakticirati magiju. Kada i Kellhus
utvrdi to nedugo potom, Achamian zahtijeva
da mu dokaže pomoću malene lutke Wathi u
kojoj se skriva demon, a koju je nabavio u
Visokome Ainonu. Xinemus se razgnjevi tom
bogohulnom predstavom i Achamian se nađe
otuđen od svoga staroga prijatelja.
Kad Sveti rat dođe do Shigeka, Kellhus
napokon upita Achamiana da ga pouči Gnosi
- što bi zaokružilo njegovu izdaju Mandata.
Željan samoće, Achamian putuje sam u
Sareotsku biblioteku, gdje ga čarobnjaci
Grimiznih Tornjeva zaskoče iz zasjede i
otimaju.
Mučenje se oteglo tjednima. Iyokus,
glavni ispitivač, čak zarobi i oslijepi
Xinemusa u pokušaju da iščupa još podataka
iz Achamiana. Čini se da su Grimizni
Tornjevi nekako saznali za događaje podno
Andiaminskih visova. Znaju za Skeaosa i
špijune lažnih lica, a s obzirom na to da je
budućnost njegove Škole na kocki, Eleazaras
očajnički želi izvući što je moguće više
informacija.
Unatoč začaranim okovima, Achamian
uspijeva dozvati lutku Wathi, koja je ostala
zakopana u ruševinama Sareotske biblioteke.
Nakon dugotrajnoga iščekivanja lutka dolazi i
prekida Urobrijanski krug koji ga drži
zatočenim. Achamian konačno demonstrira
strahovitu moć Gnose Grimiznim
Tornjevima. Iako Iyokus uspijeva izmaći
njegovoj osveti, on i Xinemus napokon su
slobodni.
 Nakon oporavka, dvojica prijatelja zapute
se pridružiti Svetome ratu, iako im je odnos
narušen Xinemusovim ogorčenjem zbog
gubitka očiju. Nalaze Ljude od Kljove
zatočene i izgladnjele u Caraskandu i saznaju
da su Kellhus i Serwe završili na cirkumfiksu.
Achamian se smjesta uputi kako bi pronašao
Esmenet, osjetivši neizrecivo olakšanje kada
je saznao da je preživjela pustinju.
Pronalazi je među Zau-Dunyanima. Ona
mu govori da je trudna te da nosi Kellhusovo
dijete.
Achamian odlazi Kellhusu raspetome na
obruču, misleći jedino na to kako će ga ubiti.
Umjesto toga, saznaje da je Sveti rat pun
špijuna lažnih lica. Čini se da ih Kellhus
može vidjeti. On govori Achamianu da je
Druga Apokalipsa već započela.
Unatoč svojoj tuzi i mržnji, Achamian
odlazi Proyasu i zauzima se za Kellhusovo
oslobođenje. Proyas pristaje sazvati ostala
Velika Imena i Achamian im izlaže svoje
argumente, tvrdeći da svijetu prijeti propast
bez Anasurimbora Kellhusa, kako bi ga ruglu
izvrgao Ikurei Conphas.
Ne uspijeva uvjeriti vođe Svetoga rata.
 Uvjerena kako je se Achamian odrekao,
Esmenet se gubi u mnoštvu koje prati Sveti
rat i poslije nekog vremena pridruži se trupi
taborskih prostitutki. No kod Asgiliocha
pronalazi Achamiana kako kleči u gužvi,
pijan i premlaćen. Nikada ga još nije vidjela
toliko očajnoga. Pomire se, no ona mu ipak
ne može priznati istinu o svojoj vezi sa
Sarcellusom.
On njoj priča o Skeaosu i događajima pod
Andiaminskim visovima, o tome kako nije
rekao Mandatu za Kellhusa. Ona ga tješi,
pokušavajući istovremeno shvatiti stravični
značaj njegovih riječi. On uporno tvrdi da je
Druga Apokalipsa pred vratima i iako izgleda
kao nešto previše užasno, preapstraktno i
previše stvarno, ona shvati da mu vjeruje.
Pridružuje mu se u njegovu skromnome
šatoru i postaje mu ženom, duhom ako već ne
ritualom.
Achamian je upoznaje s Kellhusom,
Serwe, Xinemusom i svima ostalima iz
njihove Šarolike, ali složne družine uz vatru.
Isprva je sumnjičava prema Kellhusu, no
ubrzo joj taj čudesni čovjek postaje jednako
neodoljiv kao i svima ostalima.
 Dok Sveti rat maršira preko Gedeje, ona
promatra kako Kellhusova moć i utjecaj rastu
i postaje sve uvjerenija kako on mora biti
prorok, a što sam uporno tvrdi da nije. Za to
vrijeme, njezina ljubav prema Achamianu se
produbljuje, iako joj je teško u to povjerovati.
Tada u Shigeku Kellhus upita Achamiana
da ga pouči Gnosi. Budući da bi to bila
posljednja i najveća izdaja Mandata,
Achamian odlazi u Sareotsku biblioteku kako
bi mogao na miru promisliti o tome. On i
Esmenet se porječkaju. Sljedeće noći Kellhus
je probudi s groznim vijestima: Sareotska
biblioteka gori, a Achamian je nestao.
Ona ga oplakuje kao što je jednoć
oplakivala svoju pokojnu kćer. Dok Ljudi od
Kljove jurišaju na južnu obalu, ona ostaje
sama u Achamianovu šatoru i unatoč
Xinemusovu preklinjanju odbija se pridružiti
Svetome ratu. Ta kako bi je Achamian
pronašao ako ode? Nakon bitke kod
Amvurata, Kellhus dolazi k njoj zajedno sa
Serwe i uvjeravanjem i suosjećanjem
uspijeva je nagovoriti da pođe s njima i
nastavi marš.
Isprva joj je neugodno u njihovu društvu,
no Kellhus uspijeva unijeti smisao u njezinu
melankoliju i dati obličje kaosu nagomilane
tuge koja joj je tištala grud. Počinje ju učiti
čitati - ona misli, zato da joj skrene misli.
Kako prolaze tjedni, a Sveti rat započinje
kobni marš preko pustinje, počinje se miriti
sa činjenicom da je Achamian mrtav.
Usto, shvaća kako je Kellhus sve više i
više privlači.
Unatoč njezinu stidu, unatoč njezinim
odlukama, slučajni se trenuci intimnosti
gomilaju. Njegove riječi kao da pogađaju
njezinu bit i sve se više približavaju istinama
koje ona ne može podnijeti. Priznaje mu
svoju vezu sa Sarcellusom i sve sitne izdaje
Achamiana. Tada konačno, svladana sramom
i tugom, priznaje istinu o svojoj kćeri:
Mimara nije umrla tada prije mnogo godina.
Esmenet je prodala djevojčicu trgovcima
robljem kako bi odgodila smrt od gladi.
Ona i Kellhus vode ljubav sljedećega
jutra.
Dugotrajne patnje u pustinji kao da
posvećuju njihovu vezu. Sve kao da se
transformiralo. Čak je odbacila svoju kurvinu
školjku, čarobno sredstvo protiv začeća koje
koristi većina prostitutki, a o čemu nikada
nije ni razmišljala dok je bila s Achamianom.
Esmenet postaje druga žena Ratnika-Proroka.
Prvi put u životu ne osjeća se kao da je
sagorjela u vatri, ali čisto.
Caraskand je pod opsadom, a potom i
osvojen. Serwe rađa malenoga Moenghusa. A
Kellhus prepušta Esmenet sve veću i veću
moć među sve brojnijim redovima Zau-
Dunyanija, uzdiže je čak i iznad svojih
najbližih učenika, Prvobitnih. Ona ostaje u
drugom stanju.
Onda iznenada sve odlazi u propast.
Padiradža zatoči Sveti rat unutar Caraskanda.
Jadi i nemiri vladaju ulicama. Velika Imena
pogube Serwe i osude Kellhusa na
cirkumfiks. Sve se čini izgubljenim...
Sve do Achamianova povratka.
Muke Cnaiura urs Skiothe postaju sve
gorima. Iako mu Ljudi od Kljove ne znače
ništa, u njihovu polaganom prepuštanju
Kellhusu vidi vlastitu propast. Samo on zna
tajnu Dunyanjanina, što znači da samo on zna
kako će ga Kellhus kad-tad izdati u potjeri za
vlastitim mračnim ciljevima. Baš kao što zna
i da će ovaj izdati Sveti rat.
 Dok Sveti rat odmiče sve dublje u
fanimske zemlje, on pokušava podučiti Princa
Proyasa osnovama ratnih navika Kianjana.
Proyas ga stavlja na čelo kohorte conrivanske
izvidnice i on se sve rjeđe vraća u tabor koji
je dijelio s Kellhusom, Achamianom i
ostalima. Svjestan je da Kellhus sada
posjeduje Serwe dušom i tijelom, a kada se i
vrati, shvaća da kažnjava nju za Kellhusove
ispade. Potajno je voli ili barem sebe u to
uvjerava.
U sušnim brdima Gedeje on odlučuje
kako to više ne može podnijeti. Odbija sjediti
za istom vatrom kao i Kellhus i zahtijeva da
Serwe, koju smatra svojom nagradom, pođe s
njime. Kellhus to odbija. Budući da brigu za
žene smatra nepriličnom za jednoga
muškarca, Cnaiur je se odriče, iako mu ona
nastavlja moriti misli. Njegovo ludilo se
rasplamsava. Nekoliko noći luta selima,
silujući i ubijajući sve od reda.
Kada Sveti rat zauzme sjevernu obalu
rijeke Sempis, vođe Svetoga rata zadužuju
Cnaiura da isplanira napad na južni Shigek.
Zadivljeni njegovim uvidima i lukavošću,
proglašavaju ga svojim generalom za
predstojeću bitku. Kellhus dolazi k njemu i
ponudi mu Serwe u zamjenu za tajne
ratovanja. Cnaiur zna da je njegovo
poznavanje ratnoga umijeća posljednja
njegova prednost pred Dunyanjaninom,
jedino zbog čega je Kellhusu još uvijek
potreban, no nekako mu je Serwe postala
važnija od bilo čega.
Ona je njegova nagrada, njegov dokaz...
Cnaiur pristaje. Iako ga izjeda
samoprijegor, on poučava Kellhusa
principima ratovanja.
Unatoč svome njegovu trudu, Skauras ga
nadmudri na bojnome polju; samo odlučnost i
sreća spašavaju Sveti rat od poraza. U
Cnaiuru se nešto slomi. Na vrhuncu krize on
ostavlja Kellhusa i ostale, napušta svoje
zapovjedništvo kako bi pokupio svoju
nagradu. No kada dođe k Serwe, neki drugi
Kellhus je tuče, zahtijevajući od nje
informacije. On iznenadi drugoga Kellhusa i
probode mu rame. Čovjek pobjegne, ali ne
prije nego je Cnaiur stigao vidjeti kako mu se
lice rastvara...
Cnaiur zgrabi Serwe i stane je vući prema
svome taboru. Ona bjesni na njega, govori
mu da je tuče zato jer ona liježe s Kellhusom,
kao što je on lijegao s Kellhusovim ocem.
Pokušava si prerezati grkljan.
Izbezumljen i u rasulu, Cnaiur besciljno
luta taborom. Kasnije te noći, dok Ljudi od
Kljove slave pobjedu, Kellhus ga nalazi kako
urla na valove na obali Meneanora. Misleći
da je riječ o Moenghusu, Cnaiur ga preklinje
da mu skrati muke. Dunyanjanin to odbija
učiniti. Tijekom čitavoga kobnoga marša kroz
pustinju i opsadu Caraskanda, Cnaiurovim
srcem vlada ludilo. Tek kad grad padne, on
uspijeva povratiti nešto od svojega
prijašnjega stanja. Huškajući protiv Kellhusa,
Velika Imena dolaze k njemu u nadi da će
potvrditi glasine kako Kellhus nije pravi princ
Atrithaua. Otuđenje između Cnaiura i
Kellhusa nije tajna. Uvjeren kako je Sveti rat
osuđen na propast, Cnaiur odlučuje da će
Kellhus poslužiti kao nadomjestak za
Moenghusa. Naziva Kellhusa "princem
ničega".
Tek kada Sarcellus ubije Serwe, on shvati
posljedice svoje izdaje. "Utjelovljenje laži",
Kellhus mu se obrati prije nego će ga
zarobiti. "Lov ne mora završiti." Cnaiur bježi,
i u trenutku ponovno nadirućeg ludila ureze si
na vrat još jedan swazond, ožiljak koji je trag
svake osobe koju je ikad ubio.
Proganjaju ga Dunyanjaninove posljednje
riječi. Kada Učenjak Mandata suoči vođe
Svetoga rata s odrubljenom glavom Savjetova
špijuna lažnog lica, njemu konačno postane
jasno značenje tih riječi. Slijedi Sarcellusa
koji je odjurio sa sjednice prema kompleksu
hramova gdje su njegova braća Srijalski
vitezovi čuvali Kellhusa na Cirkumfiksu.
Znajući da kani ubiti Dunyanjanina, Cnaiur
ga presretne i njih dvojica se sučele pred
izgladnjelim masama koje su se okupile oko
umirućega Ratnika- Proroka. No špijun
lažnoga lica je prebrz, prevješt. Cnaiur nađe
spas tek kad Gotian, Vrhovni zapovjednik
Šrijalskih vitezova, odvrati Sarcellusu pažnju
zahtijevajući da mu kaže gdje se naučio tako
boriti. Iscrpljen i krvav, Cnaiur odrubi glavu
lažnom Srijalskom vitezu.
Podignuvši odrubljenu glavu prema
nebesima, on pokaže Svetomu ratu pravo lice
neprijatelja Ratnika-Proroka. Lov na
Moenghusa ne mora završiti.
 Anasurimboru Kellhusu potrebne su tri
stvari da bude spreman za svoga oca u
Shimehu: poznavanje ratnoga umijeća i
magije te vlast nad Svetim ratom.
Od samoga početka, on tvrdi da je
kastinski plemić kako bi si osigurao mjesto
na vijećima Proyasa i ostalih Velikih Imena.
Dalje postupa oprezno, pažljivo postavlja
temelje svoje dominacije. Čitajući inritsko
sveto pismo saznaje što Ljudi od Kljove
očekuju od jednoga proroka, pa odlučuje
oponašati - koliko god može - sve te
karakteristike. On postaje pilot tuđih duša,
djeljajući utiske koje ostavlja na druge
suptilnim modulacijama riječi, tona i izraza
lica. Ubrzo se svi koji ga poznaju nađu
udivljeni. Posvuda po Svetome ratu ljudi
počinju šaputati o proroku koji hoda među
njima.
Istovremeno, iznimno pažljivo secira
Achamiana. Dok muze iz njega znanja o
Tromorju, Kellhus ga suptilno uvjetuje,
usađuje mu emocije i uvjerenja koja će ga s
vremenom prisiliti da učini nemoguće: nauči
Kellhusa prakticirati Gnosu, smrtonosnu
magiju Drevnoga Sjevera.
 Međutim, za vrijeme poduke on otkriva
desetke špijuna lažnih lica koji oponašaju
ljude na raznim visokim položajima. Štoviše,
saznaje i da oni sada znaju da ih on može
vidjeti. Jedan od njih, visokorangirani
Šrijalski vitez imenom Sarcellus, prilazi mu
pokušavajući ispipati detalje. Kellhus
iskoristi priliku da se predstavi kao još veća
nepoznanica, pravi od sebe zagonetku koju
Savjet neće htjeti uništiti prije nego li je
riješi. Sve dokle ga Savjet bude smatrao
bezopasnim misterijem, Kellhus shvaća, neće
djelovati protiv njega.
Treba mu vremena da utvrdi svoju
poziciju. Sve dok Sveti rat ne bude u
njegovim rukama ne može si dopustiti
otvoreno sučeljavanje.
Iz istoga razloga ništa ne govori
Achamianu. Zna da Učenjak Mandata vjeruje
kako je on Glasnik Druge Apokalipse i da je
jedino što Achamiana sprječava da obavijesti
svoje nadređene u Mandatu smrt njegova
negdašnjeg učenika Inraua, a koja je
uslijedila kao rezultat njihovih makinacija.
Spoznaja da Kellhus u stvari vidi Savjetove
agente među njima mogla bi za njega biti kap
koja prelijeva čašu. A kao što Achamian i
sam kaže, Mandat bi vjerojatno ugrabio
Kellhusa i ne bi s njim postupao milostivo.
Jednom kada je Sveti rat osigurao Shigek,
Kellhus se započne sve više nametati te
počinje održavati takozvane ziguratske
propovijedi. Iako ga mnogi sad već otvoreno
nazivaju Ratnikom-Prorokom, on uporno
nastavlja tvrditi kako je samo čovjek kao i
svaki drugi. Znajući da je Achamian
podlegao - da vjeruje kako je on jedina nada
za ovaj svijet - Kellhus konačno upita
Učenjaka da ga poduči Gnosi. Međutim, kada
Achamian ode u Sareotsku biblioteku da bi
promislio o tom njegovu zahtjevu, otmu ga
Grimizni Tornjevi.
Pretpostavivši da je Achamian mrtav,
Kellhus se posveti Esmenet, ne iz neke
zastranjele požude, već zbog njezine
nevjerojatne urođene inteligencije, koja je
čini korisnom i u ulozi pomoćnika i kao
potencijalne žene. Razlike između
Dunyanjana i svjetovnih ljudi čine njegovu
lozu neprocjenjivom. Zna da će se njegovi
eventualni sinovi, posebno ako ih rodi žena
Esmenetinih umnih sposobnosti, pokazati kao
moćno oruđe.
Stoga je počinje zavoditi; nauči je čitati,
pokazuje joj skrivene istine koje leže u
njezinu vlastitu srcu i uvlači je sve dublje u
svoj krug moći i utjecaja. Umjesto da se
pokaže preprekom, njezino žalovanje čak
olakšava njegov plan budući da je postala
emocionalno ranjiva i sklona sugestiji. Do
trenutka kada Sveti rat ulazi u pustinju ona se
već pridružila njemu i Serwe u bračnoj
postelji.
Usprkos nedaćama, putovanje kroz
pustinju pruža mu pregršt prilika da pokaže
svoje nadzemaljske sposobnosti. Okuplja
Ljude od Kljove demonstrirajući nesavladivu
volju i hrabrost. Čak ih i spašava,
upotrijebivši svoje nadnaravne sposobnosti da
pronađe skrivene izvore vode pod pijeskom.
Do trenutka kada se Sveti rat obrušio na
Caraskand, tisuće i tisuće mu otvoreno kliču
kao Ratniku-Proroku. Konačno, on se
prepušta tom naslovu.
Svoje sljedbenike naziva Zau-Dunyani,
"Pleme Istine".
No sada se suočava s dodatnom
opasnošću. Kako broj Zau-Dunyanija
nezaustavljivo raste, rastu i bojazni Velikih
Imena.
Za mnoge se život po diktatu živućega - a
ne više odavno mrtvoga - proroka pokazuje
kao preveliki zalogaj. Ikurei Conphas postaje
de facto vođa Ortodoksnih, Ljudi od Kljove
koji ne priznaju Kellhusa i njegov reformirani
Inritizam. Čak i Proyasa sve više muče
nedoumice.
I Savjet motri Kellhusa sa sve većim
strepnjama. Za vrijeme strke u trenutku pada
Caraskanda Sarcellus vodi skupinu svoje
braće špijuna u pokušaju atentata u kojemu je
Kellhus zamalo izgubio život. Znajući da bi
se to moglo pokazati korisnim, Kellhus
sačuva jednu od njihovih odrubljenih glava.
Nedugo poslije tog pokušaja, Kellhusu se
napokon obrati jedan od očevih agenata:
Cishaurim koji bježi pred Grimiznim
Tornjevima.
On kaže Kellhusu da slijedi Najkraći put i
da će ubrzo pojmiti nešto što naziva
Tisućslojnom mišlju. Kellhus ima bezbroj
pitanja, ali prekasno je: Grimizni Tornjevi se
približavaju. Kako ne bi ugrozio vlastitu
poziciju, Kellhus mu odrubi glavu.
 Dolaskom Padiradže Sveti je rat zatočen u
Caraskandu i situacija postaje još gorom.
Conphas i Ortodoksni tvrde da Bog kažnjava
Ljude od Kljove zato jer slijede lažnoga
proroka. Kako bi umanjio prijetnju, Kellhus
planira pogubljenja Conphasa i Sarcellusa.
Oba pokušaja propadaju i General Martemus,
Conphasov najbliži savjetnik, pogiba.
Kellhus se sada suočava s gotovo
nepremostivom dilemom. Sveti rat umire od
gladi. Zau-Dunyani i Ortodoksni na rubu su
otvorenoga rata. Padiradža i dalje opsjeda
caraskandske zidine. Prvi put se Kellhus
našao u okolnostima kojima ne može
ovladati.
Vidi samo jedan način da ujedini Sveti rat
pod svojim vodstvom: mora dopustiti
Svetome ratu da osudi njega i Serwe i
pouzdati se u to da će ga Cnaiur, u želji da
osveti Serwe, izbaviti. Samo dramatični obrat
i zadovoljština za nanesenu mu nepravdu
mogu preobratiti Ortodoksne na vrijeme.
Mora riskirati i nadati se najboljemu.
Serwe je pogubljena, a Kellhusa privežu
za njezino golo truplo. Zatim ga prikuju za
cirkumfiks i objese na golemo stablo da umre
tako izložen silama prirode. Proganjaju ga
vizije Ne-Boga, kao i mrtva Serwe
priljubljena uz njega. Nikada nije bio na
tolikim mukama...
Prvi put u životu, Anasurimbor Kellhus
plače.
K njemu stiže Achamian, gnjevan zbog
Esmenet. Kellhus mu govori za špijune lažnih
lica i o svojim vizijama predstojeće
Apokalipse.
Tada ga, čudesno, spuštaju sa stabla i on
zna da je Sveti rat napokon njegov i da će
imati dovoljno žara i uvjerenja koji su im
potrebni da nadvladaju Padiradžu.
Uspravljen pred razdraganim masama, on
napokon spoznaje Tisućslojnu misao.
 Dio prvi:
Završni marš
Poglavlje prvo

CARASKAND

Srce mi se stisne, a istovremeno mi se

nakostriješi um. Razlozi - očajnički
pokušavam iznaći razloge. Katkad mi se čini
da je svaka napisana riječ napisana zbog
srama. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ
PRVOGA SVETOGA RATA

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Enathpaneah

Jednom davno Achamianu je budućnost

bila navika, nešto što pripada žestokome
ritmu dana koje je provodio rintajući u očevoj
sjeni. Prsti bi ga pekli ujutro, a leđa ga žarila
poslijepodne. Srebrna riba bljeskala se na
suncu. Sutra se premetalo u danas, a danas u
jučer, kao da je vrijeme samo šljunak koji se
valja u bačvi i vječno osvjetljava jedno te
isto.
Očekivao je samo ono što je već istrpio,
pripremao se samo za ono što se već zbilo.
Njegova je prošlost porobila budućnost. Kao
da se samo veličina njegovih dlanova
promijenila.
No sada...
Bez daha, Achamian je šetao krovnim
vrtom Proyasova kompleksa. Noćno nebo
bješe vedro. Sazviježđa su blistala na crnoj
pozadini: Uroris se uzdizao na istoku, Bič se
spuštao prema zapadu. Kružne uzvisine
Zdjele propinjale su se u daljinama, pobuna
plavih struktura načičkanih dalekim točkama
baklji. Dreka i povici uzdizali su se s ulica
ispod njega i zvučali su istodobno
melankolično i omamljeni ushitom.
Suprotno svim izgledima, Ljudi od Kljove
trijumfalno su razvalili pogane. Caraskand je
još jednom postao veliki inritski grad.
Achamian se probijao kroz živicu
borovice i pritom poderao kutu u bodljikavim
granama. Vrt je uglavnom bio uništen, budući
da je zemlja bila razrovana i ispreturana na
vrhuncu gladi. Zakoračio je preko
prašnjavoga žlijeba i stao tapkati na mjestu,
praveći tepih od trave koja se već pretvorila u
sijeno. Kleknuo je, još uvijek pokušavajući
uhvatiti dah.
Više nije bilo riba. Dlanovi mu više nisu
krvarili kad bi ujutro stegnuo šake. A
budućnost je... oslobođena.
"Ja sam", promrmlja on kroz stisnute
zube, "Učenjak Mandata."
Mandat. Koliko je već vremena prošlo
otkako im se posljednji put obratio? Budući
da je on bio taj koji putuje, njegova je
dužnost bila održavati kontakt. To što se tako
dugo nije javljao njima će se činiti
nedokučivim propustom.
Mislit će da je lud. Tražit će od njega
nemoguće. A onda, sutra...
Uvijek se sve svodi na sutra.
Zatvori oči i intonira prve riječi. Kada je
otvorio oči, ugledao je blijedi krug svjetlosti
koju su bacale oko njegovih koljena, sjenke
isprepletene trave. Buba šmugne kroz igru
svjetla i sjene, u očajničkoj želji da pobjegne
od njegova magičnoga aspekta. Nastavio je
govoriti, duše izobličene prema zvukovima,
davati u sebi dah Apstrakcijama, mislima
koje nisu bile njegove, značenjima koja su
ocrtavala svijet do njegovih temelja. Sasvim
iznenada tlo se topilo poput smole, a onda
odjednom ovdje više nije bilo ovdje, već
posvuda. Buba, travke, pa čak i Caraskand
nestali su.
Okusio je vlažni zrak Atversusa, velike
tvrđave Škole Mandata, ustima drugoga
čovjeka... Nautzere.
Smrad rasola i truleži tjerao ga je na
povraćanje. Val se slomi. Crna voda nadimala
se pod smračenim nebom. Čigre su visjele u
daljinama poput nekih čudesa.
Ne... ne ovdje.
Poznavao je to mjesto dovoljno da mu
crijeva popuste od straha. Gušio se od
smrada, prekrio usta i nos i okrenuo se prema
utvrdama... Stajao je na najvišem katu
drvenih skela. Veo obješenih trupala nadvio
se nad njim dokle god mu je pogled sezao.
Dagliaš.
Od dna zidina pa sve do kruništa, po svim
površinama bedema okrenutim moru
bezbrojne tisuće bijahu pribijene po njima:
ovdje ratnik s plavim repom sasječen na
vrhuncu snage, ondje novorođenče prikucano
kroz usta poput lovorova vijenca. Ribarske
mreže bačene su i pričvršćene oko njih - da
zadrže njihove truleće poveze na kupu,
Achamian je pretpostavljao. Mreža se
objesila pri dnu zida, ispupcena gomilom
lubanja i ostalih ljudskih otpadaka.
Bezbrojne čigre i vrane, pa čak i poneka
bluna, zaletavale su se i kružile oko sablasne
slagalice; činilo mu se da su mu se one
najviše urezale u pamćenje.
Achamian je mnogo puta sanjao to
mjesto. Zid mrtvih, gdje je Seswatha pribijen
kada su ga zarobili poslije pada Tryse, da
razmisli o Savjetovoj moći.
Nautzera je visio neposredno ispred
njega, obješen na čavle pribijene kroz bedra i
podlaktice, nag, osim Agonijskoga ovratnika
oko vrata. Izgledao je kao da je jedva pri
svijesti. Achamian je stiskao ruke koje su se
tresle, stiskao ih dok sva krv nije otišla iz
njih. Dagliaš je nekoć bila silna kula stražara,
gledala je na pustare Agongoreje daleko
prema Golgotterathu; njezini tornjevi bijahu
prepuni nepokolebljivih ljudi naroda Aorsi.
Sada je to bila tek postaja u uništenju svijeta.
Aorsi je uništen, njegovi ljudi izumrli, a
veliki gradovi Kuniurija bijahu tek izdubljene
ljušture. Neljudi su pobjegli u svoje planinske
utvrde, a preostali visokonorsirski narodi -
Eamnor i Akksersia - bore se za vlastiti
opstanak.
Prošle su tri godine od dolaska Ne-Boga.
Achamian ga je osjetio, prijeteće prisustvo na
zapadnome horizontu. Osjećaj propasti.
Zapuh vjetra zasipa ga hladnom vodenom
prašinom.
Nautzera... ja sam! Ach...
Sasiječe ga mučni krik. Doslovno se
čučnuo, iako je znao da mu se ništa loše ne
može dogoditi i zapiljio se u smjeru iz kojega
je dopirao zvuk. Uhvatio se za okrvavljeno
drvo.
Na drugome potpornju skela dalje niz
utvrdu, Bašrag se nadvio nad sjenku koja se
batrgala. Duge crne dlake slijevale su se iz
madeža veličine šake kojima mu je ogromno
tijelo bilo načičkano. Zakržljalo lice mrštilo
se sa svakoga od njegovih velikih i okrutnih
obraza. Iznenada se uspravi - svaka noga
sastojala se od tri noge zavarene zajedno,
svaka ruka od tri ruke - i podigne blijedu
figuru u visine: čovjek je visio s nokta
dugačkoga poput koplja. Na trenutak se
nesretnik bacakao po zraku kao dijete u kadi,
a onda ga je Bašrag utisnuo među lupine
tijela. Mlateći ogromnim maljem, čudovište
stane zabijati čavao, u potrazi za nevidljivim
utorima. Novi su krici odzvanjali visinama.
Bašrag je cvokotao zubima od ushićenja.
Nepokretan, Achamian je promatrao
Bašraga kako prinosi drugi čavao čovjekovoj
zdjelici. Zavijanje se premetnulo u mahnito
vrištanje. Tada se sjena nadvije nad
čarobnjakom. "Patnja", dubok glas reče,
blizak poput šapata u uho.
Iznenadan i oštar udah. Neprimjeren okus
toploga caraskandskoga zraka...
Načas mu je Inkantacija pokleknula od
sjećanja na stvarni poredak svijeta i
Achamian ugleda Bikovske visove uokvirene
poljem zvijezda. A potom je on - Mekeritrig-
stajao nad njim i zurio u Nautzeru koji je
visio rumen i živ među gomilom razjapljenih
usta i posežućih udova.
 "Patnja i poniženje", Necovjek nastavi
glasom koji je odzvanjao neljudskim
tonovima. "Tko bi pomislio, Seswatha, da je
u tim riječima moguće pronaći spasenje?"
Mekeritrig je stajao na neobično usiljeni
način neljudskih Ishroija, ruku sklopljenih i
pritisnutih na križa. Na sebi je imao halju od
potpuno crnog damasta ispod prsnoga oklopa
od nimila izrađenog u obliku krugova
isprepletenih ždralova. Repovi nimilskog
lanca pratili su nabore halje sve do poda.
"Spasenje..." Nautzera dahne
Seswathinim glasom. Podigne natečeno lice
prema Neljudskome Princu. "Zar je dotle
došlo, Cet'ingira? Zar se tako malo toga
sjećaš?"
Treptaj užasa nagrdi Nečovjekove
savršene crte lica. Zjenice mu postanu uske
poput poteza perom. Nakon tisućljeća
bavljenja magijom, magi Quye nosili su
Znamen daleko, daleko dublji nego bilo koji
drugi Učenjaci - poput indiga u usporedbi s
vodom. Unatoč njihovoj nadnaravnoj ljepoti,
unatoč porculanskoj bjelini njihove kože,
izgledali su kao oprženi, zacrnjeni i usahli,
poput ljušture žeravice istovremeno žive i
ugasle. Neki, rekoše, nose Znamen toliko
dubok da ne mogu stajati bliže od lakta
udaljenosti od Chorae, a da se ne počnu
trusiti.
"Sjećam?" Mekeritrig odgovori izraza
istovremeno zamišljenog i uzvišenog. "Ali,
podigao sam toliki zid..." Kao da želi
naglasiti svoju izjavu, sunce zabljesne
dužinom zida, grijući mrtve svojim
grimizom.
"Besramno!" Nautzera se otrese.
Mreže su mlatarale oko pribijenih tjelesa.
Njemu zdesna, blizu mjesta na kojemu se zid
savijao izvan vidokruga, Achamian je
ugledao mrtvu ruku kako maše amo-tamo,
kao da upozorava nevidljive brodove da se ne
približavaju.
"Kao i svi spomenici, svi kipovi",
Mekeritrig odvrati i spusti bradu prema
desnome ramenu - Neljudi tako izražavaju
slaganje. "Što su oni ako ne proteze koje
izražavaju našu nemoć, našu slabost? Možda
ja i živim zauvijek, no ono što proživjeh je
smrtno. Tvoja patnja, Seswatha, moje je
spasenje."
"Ne, Cet'ingira..." Naprezanje u
Seswathinu glasu ispuni Achamiana boli koja
mu je tjerala suze na oči. Njegovo tijelo nije
zaboravilo San. "Ne mora biti ovako! Čitao
sam drevne kronike. Proučavao sam gravure
u Visokim bijelim dvoranama prije nego li je
Celmomas naredio da se tvoja slika uništi.
Bio si velik nekoć. Bio si među onima koji su
nas podigli, učinili Norsirce prvima od
Plemena Ljudi! Nisi bio ovakav, moj Prinče!
Nikada nisi bio ovakav!"
Još jednom sablasno kimne postrance.
Jedna mu suza klizne niz lice. "Upravo zato,
Seswatha. Upravo zato.. "
Porezotina ostavlja ožiljak, a milovanje
blijedi. U toj jednostavnoj činjenici ležala je
tragična i katastrofalna istina o Neljudima.
Mekeritrig je proživio stotinu ljudskih života
- i više! Kako bi to bilo, Achamian se pitao,
kada bi svaku iskupljujuću uspomenu - bio to
dodir ljubavnika ili razdragano cicanje djeteta
- uništilo gomilanje tjeskobe, prepasti i
mržnje? Da bismo razumjeli dušu Nečovjeka,
filozof Gotagga napisao je jednoć, dovoljno
je da ogolimo leda nekoga staroga i bahatoga
roba. Ožiljci. Ožiljak na ožiljku. To bijaše
ono što ih je izludjelo. Sve njih.
 "Ja sam Hiroviti", Mekeritrig je govorio.
"Činim ono što mrzim, uzdižem svoje srce
prema Biču kako bih se mogao sjećati!
Razumiješ li što to znači? Vi ste moja djeca!"
"Mora postojati neki drugi način",
Nautzera zastenje.
Nečovjek pogne svoju ćelavu glavu,
poput sina kojega je svladalo kajanje u
prisustvu oca. "Ja sam Hiroviti.. " Suze su mu
zasjale na obrazima kada je podigao pogled.
"Nema drugoga načina."
Nautzera se upne pod čavlima koji su mu
probili pazuha, zavrišti od boli: "Ubij me
onda! Ubij me i svrši s time!"
"Ali ti znaš, Seswatha."
"Što? Što ja to znam?"
"Gdje se nalazi Čapljansko koplje."
Nautzera je zurio, očiju izbečenih od
užasa, zubiju stisnutih od neizdržive boli.
"Kad bih znao, ti bi bio u okovima, a ja bih
mučio tebe."
Mekeritrig ga odalami nadlanicom toliko
silovito da je Achamian poskočio. Kaplje krvi
poletjele su niz unakaženi zid.
"Ogoljet ću te do korijena", Nečovjek
procijedi. "Iako te volim, izvrnut ću temelje
tvoje duše! Oslobodit ću te zabluda te riječi
'Čovjek' i izmamiti zvijer - bezdusnu zvijer! -
koja je zavijajuća Istina svih stvari.. Rećićeš
ti meni!"
Starac je zakašljao, slinio krv.
"A ja, Seswatha... Ja ću upamtiti!"
Achamian ugleda srasle Nečovjekove
zube. Mekeritrigove oči blještale su poput
sunčevih zraka. Narančasti plameni krugovi
pojaviše se oko vrhova njegovih prstiju,
kipeći, ključajući u fraktalnim rubovima.
Achamian je odmah prepoznao Inkantaciju:
Quyina varijanta Thawskih Spona.
Vulkanskim dlanovima Mekeritrig ščepa
Seswathine vjeđe, zareže i tijelo i dušu.
Nautzera je vrištao glasovima koji ne
bijahu njegovi.
"Sššš", Mekeritrig je šaputao, držeći
obraz staroga čarobnjaka. Otare mu suze
palcem. "Tiho, dijete moje..."
Nautzera se samo gušio i grčio.
"Molim te", Nečovjek reče. "Molim te, ne
plači.. "
I Achamian zatuli, Nautzera! Nije to
mogao gledati, ne opet, ne poslije onoga što
su mu Grimizni Tornjevi priuštili.
 Sanjaš, Nautzera! Samo sanjaš!
Silni Dagliaš zanijemi. Čigre i vrane
mahale su i gložile se po zraku oko njih.
Mrtvi su praznim pogledima zurili u olujno
more.
Nautzera se okrene od Mekeritrigova
dlana prema Achamianu, nadimljućim prsima
bolno udišući. "Ali ti si mrtav", izdahne on.
Ne, Achamian reče. Preživio sam.
Nestadoše skele i zid i smrad truleži i
prodorni zbor ptica strvinara. Nestade
Mekeritrig. Achamian je stajao nigdje, bez
daha od nemogućega prijelaza.
Kako to da si živ? Nautzera zavapi u
mislima. Rekoše nam da su te Grimizni
Tornjevi oteli! Ja... Achamiane? Akka? Je li
sve u redu?
Zašto se osjeća tako bijedno? Imao je
razloge za svoju prevaru -razloge!
Ja - ja... Gdje si? Poslat ćemo nekoga po
tebe. Sve ćemo ispraviti. Osvetit ćemo im se!
Briga? Osjeća li on to samilost za njega?
N- ne, Nautzera. Ne, ti ne razumiješ...
Mojemu bratu nanesena je nepravda! Što bih
još trebao znati?
Časak suludoga bestežinskoga stanja.
 Lagao sam ti.
Zatim dugotrajna, mračna tišina,
istovremeno savršena i bučna od nečujnih
stvari.
Lagao? Želiš li reći da te Grimizni
Tornjevi nisu oteli? Ne - hoću reći, jesu, oteli
su me! I zaista sam pobjegao...
Slike ludila u Iothiahu bljeskale su
tamom. Iyokus i njegova ravnodušnost dok
ga je mučio. Osljepljivanje Xinemusa.
Lutka Wathi i božanska demonstracija
Gnose.
Ljudi kojih se prisjećao vrištali su.
To! Odlično si to obavio, Achamiane -
toliko dobro da će ući u anale! Tvoja će djela
postati besmrtna! Ali o kakvim to lažima
pričaš? Ima, ovaj - njegovo tijelo u
Caraskandu gutne - ima nešto... nešto što sam
skrivao od tebe i ostalih. Nešto? Anasurimbor
se vratio...
Duga stanka, neobično zamišljena.
Što mi to govoriš? Stigao je Glasnik,
Nautzera. Pred nama je kraj svijeta. Pred
nama je kraj svijeta.
Kada se dovoljno puta ponovi, svaka
rečenica - čak i ta - sasvim će sigurno izgubiti
smisao, i Achamian je znao da je upravo zbog
toga Seswatha prokleo svoje sljedbenike
utisnuvši im svoju izmučenu dušu. Međutim,
sada, kada je sve priznao Nautzeri, činilo mu
se da nikada prije nije izrekao te riječi.
Možda ih jednostavno nikada prije nije
uistinu mislio. Sigurno ne ovako.
Nautzera je bio u prevelikome šoku da bi
ga razbjesnjela izdaja koju mu je upravo
priznao. Zabrinjavajuća odsutnost prožimala
je ton njegova Drugoga Glasa - čak i
nagovještaj senilnosti. Tek će kasnije
Achamian shvatiti kako je starac naprosto bio
prestravljen, da se baš kao i Achamian
nekoliko mjeseci ranije plaši kako je
nedorastao događajima koji se pred njime
odvijaju.
Kraj svijeta je tu.
Achamian je započeo opisom svoga
prvoga susreta s Kellhusom, onoga dana pod
zidinama Momemna, kada ga je Proyas
pozvao da procijeni Scylvendija. Opisao mu
je njegov um - Čak i objasnio njegove razrade
Ajencisove logike kao dokaz njegove
nadnaravne inteligencije. Ispričao mu je o
Kellhusovu neumoljivu usponu na čelo
Svetoga rata, i prema onome čemu je sam
svjedočio i onome što je kasnije saznao od
Proyasa. Nautzera je bio čuo, očito od
doušnika bliskih Carskome dvoru, da se neki
samozvani prorok uzdigao do pozicije moći
medu Ljudima od Kljove, ali se ime
Anasurimbor dok nije došlo do Atversusa
pretvorilo u Nasurius. Zanemarili su to kao
tek jednu u nizu fanatičnih izmišljotina.
Zatim mu je Achamian ispričao sve što se
zbivalo u Caraskandu: dolazak Padiradže,
opsadu i gladovanje, rastuće tenzije između
Ortodoksnih i Zau-Dunyanija, osudu
Kellhusa kao lažnoga proroka - i konačno,
otkrivenje u sjeni mračnoga Umiakija, gdje se
Kellhus ispovijedio Achamianu, kao što se
Achamian ispovijeda sada.
Ispričao je Nautzeri sve osim priče oko
Esmenet.
Kad su ga oslobodili, čak i najogorčeniji
među Ortodoksnima padoše na koljena pred
njega - a kako i ne bi? Scylvendijev dvoboj s
Cutiasom Sarcellusom - prvi Zapovjednik
Vitezova špijun lažnog lica! Zamisli,
Nautzera! Scylvendijeva pobjeda pokazala je
da su demoni - demoni! - iskali smrt Ratnika-
Proroka. Bilo je upravo onako kako Ajencis
kaže: "Ljudi uvijek vide pokvarenost kao
dokaz čistoće."
Napravi stanku, a zajedljivi je dio njega
bio uvjeren kako Nautzera nikada nije čitao
Ajencisa.
Da, da, reče stari čarobnjak s primjesom
nečujne nestrpljivosti.
Obuzeo ih je poput vrućice poslije toga.
Odjednom se Sveti rat našao ujedinjen kao
nikada prije. Sva su Velika Imena - osim
Conphasa, naime - kleknula pred njim i
poljubila mu koljeno. Gotian je plakao pred
svima, ogolio je prsa i ponudio ih
Anasurimborovu maču. A potom su krenuli u
marš. Kakav prizor, Nautzera! Silan i strašan
poput nečega iz naših Snova. Izgladnjeli.
Bolesni. Isteturali su kroz dveri - mrtvaci
pođoše u rat..
Slike već slomljenih ljudi treperile su u
mraku. Ispijeni mačevaoci u oklopima bez
remenja. Vitezovi na konjima kojima su rebra
stršila iz kože. Grubo izrađena zastava
Cirkumfiksa kako lamata na vjetru.
Što se dogodilo? Nemoguće. Pobijedili
su. Bilo ih je nemoguće zaustaviti! Još uvijek
trljam oči u čudu... A Padiradža? Nautzera
upita. Kascamandri. Što je bilo s njim? Ubio
ga je sam Ratnik-Prorok. Već se sada Sveti
rat priprema za marš na Shimeh i
Cishaurime. Više im nema tko priječiti put,
Nautzera. Praktički su već uspjeli! Ali zašto?
stari čarobnjak upita. Ako taj Anasurimbor
Kellhus zna za Savjet, ako i on vjeruje da je
Druga Apokalipsa pred vratima, zašto
nastavlja taj besmisleni rat? Možda ti je
rekao to što jest da bi te obmanuo. Jesi li
pomislio na to? On ih vidi. I sada traju čistke.
Ne... Vjerujem mu.
Nakon Sarcellusove smrti, više od desetak
visokopozicioniranih i utjecajnih ljudi
jednostavno je nestalo, ostavivši za sobom
zaprepaštene vazale, pa su čak i najfanatičniji
Ortodoksni prešli na stranu Ratnika-Proroka.
Netom poslije Padiradžina pada, i
Caraskand i Sveti rat temeljito su pretreseni,
ali koliko je Achamian znao, samo su dvije
nemani pronađene i... istrijebljene.
To... to je nevjerojatno, Akkal Po tome što
govoriš... ubrzo će cijelo Tromorje vjerovati!
Ili to ili će gorjeti.
Bilo je neke mračne zadovoljštine u
pomisli na očaj i nevjericu kojima će ubrzo
pozdravljati Mandatova izaslanstva.
Stoljećima su bili predmet sprdnje.
Stoljećima su podnosili sve moguće vrste
podsmijeha, pa čak i one uvrede koje su
jnanom namijenjene najvećim mizerijama.
Ali sada... Osveta je moćan narkotik. Neko će
vrijeme plivati venama Mandatovih
Učenjaka.
Tako je! Nautzera usklikne. Stoga ne
smijemo zaboraviti ono najvažnije. Savjet
nikada nije lako iskorijeniti. Pokušat će ubiti
tog Anasilrimbora - u to nema sumnje. Nema
sumnje, Achamian odvrati, iako mu iz nekoga
razloga uopće nije palo na pamet da bi moglo
biti novih pokušaja smaknuća.
Što znači, Nautzera nastavi, da ti prije
svega moraš učiniti sve što je u tvojoj moći
kako bi ga zaštitio. Ne smije mu ni dlaka s
glave pasti! Ratniku-Proroku ne treba moja
zaštita.
Nautzera zastane. Zašto ga tako zoveš?
Jer ga niti jedno drugo ime nije dostojno.
Čak ni Anasurimbor. No zbog nečega, možda
duboke neodlučnosti, on ne reče ništa.
Achamiane? Zar zaista vjeruješ da je on
prorok? Ne znam Što da mislim... Previše se
toga zbilo. Nije vrijeme za sentimentalne
gluposti! Dosta, Nautzera. Nisi vidio tog
čovjeka. Nisam... ali budem. Kako to misliš?
Njegova braća Učenjaci stižu ovamo? Ta je
ideja nekako zabrinula Achamiana. Pomisao
da bi ostali Mandatari mogli svjedočiti
njegovu...
... poniženju.
No Nautzera je ignorirao njegovo pitanje.
I što naša bratska Škola, Grimizni Tornjevi,
kaže na to? U njegovu je tonu bilo neke
sarkastične note, no činila se isforsirana, i to
gotovo bolno isforsirana.
Na sjednicama Eledzaras izgleda kao
čovjek čija su djeca upravo prodana u roblje.
Ne može se natjerati ni da me pogleda, a
kamoli da me upita štogod o Savjetu. Čuo je
za pomor koji sam izazvao u lothiahu. Mislim
da me se boji. Doći će k tebi, Achamiane.
Prije ili kasnije. Samo neka dođe.
Svake su noći knjige poslovanja otvorene,
a dužnici se pozivaju na odgovornost. Dobit
će on svoju zadovoljštinu.
Ovdje nema mjesta osveti. Moraš ga
tretirati kao sebi ravnog, vladati se kao da te
nikada nisu oteli, niti mučili.. Razumijem
tvoju glad za odmazdom - ali razmisli koji su
ulozi! Ulozi u ovoj igri nadilaze sve druge
motive. Razumiješ li to?
Kakve veze razumijevanje ima s
mržnjom?
Sasvim dobro razumijem, Nautzera. A
Anasurimbor - što Eledzaras i ostali kažu na
njega? Oni bi rado da je prevarant, toliko
znam. A što misle o njemu, nemam pojma.
Moraš im dati na znanje da je Anasurimbor
naš, Achamiane. Moraš im dati na znanje da
je ono što se desilo u lothiahu obična sitnica
u usporedbi s onim što će se desiti ako ga
pokušaju ugrabiti. Ratnika-Proroka
nemoguće je ugrabiti. On je... nadišao to.
Achamian zastane, pokuša ostati pribran. Ali
može ga se kupiti. Kupiti? Kako to misliš?
Želi Gnosu, Nautzera. On je jedan od
Rijetkih. A ako ga odbijem, bojim se da bi se
mogao obratiti Grimiznim Tornjevima. Jedan
od Rijetkih?! Koliko dugo to već znaš? Već
neko vrijeme... I svejedno nisi rekao ništa!?
Achamiane... Akka... Moram znati da ti mogu
vjerovati u ovom pitanju! Kao što sam ja
vjerovao tebi kad je u pitanju bio Inrau?
 Duga stanka, prožeta krivnjom i
predbacivanjima. U tami, Achamianu se
činilo da vidi dječaka koji pun straha i
strepnje gleda svog učitelja.
Bila je to svakako velika nesreća,
Nautzera reče. No zbivanja su me osokolila,
ne misliš li tako? Upozorit ću te samo
jednom, Achamian procijedi. Razumiješ li?
Kako to može izvoditi? Koliko će dugo
morati voditi dva rata, jedan za svijet, a drugi
protiv samoga sebe?
Ali moram znati da ti mogu vjerovati! A
što bi htio da ti kažem? Nisi ga upoznao! Dok
ga ne upoznaš, nećeš znati. Znati što? Znati
što?
Da je on jedina nada za ovaj svijet. Pazi
što ti kažem, Nautzera, on je više nego samo
znak, i bit će više od običnog čarobnjaka -
daleko više! Zauzdaj svoje strasti! Moraš u
njemu vidjeti oruđe - Mandatovo oruđe! -
ništa više od toga, i ništa manje. Moramo ga
posjedovati! A što ako je Gnosa cijena za to
uposjedovanje", što onda? Gnosa je naš malj.
Naš! Kad bi ga samo predali... A Tornjevi?
Ako mu Eleazaras ponudi Mistiku?
Oklijevao je, i gnjevan i ogorčen.
 To je ludost! Prorok koji bi zavadio Školu
protiv Škole da bi došao do magije?
Carobnjak-Prorok? Saman?
Ta je riječ nametnula tišinu, tišinu
ispunjenu eteričnim ključanjem koje je pratilo
svaki takav razgovor, kao da težina svijeta
osuđuje njegovu nemogućnost. Nautzera je
bio u pravu: okolnosti su posve lude. No bi li
oprostio Achamianu ludost zadaće koja je
pred njim? Ljubaznim riječima i
diplomatskim osmjesima Achamian se mora
dodvoravati onima koji su njega
mučili.Štoviše, od njega se očekuje da snubi i
pridobije proroka,čovjeka koji je njemu
preoteo njegovu jedinu ljubav... Achamian
suzbije bijes koji mu je preplavljivao srce. U
Caraskandu dvije suze kanu iz njegovih
slijepih očiju.
Dobro onda! Nautzera zaurla, tonom
smeteno očajnim. Ostali će mi oderati kožu
zbog ovoga... Daj mu Manje Inkantacije -
denotacije i slično. Zavaraj ga otpacima,
neka misli da si mu ustupio naše najdublje
tajne. Još uvijek ne razumiješ, žarne,
Nautzera? Ratnika-Proroka je nemoguće
zavarati/
 Sve je ljude moguće zavarati, Achamiane.
Sve ljude. Zar sam rekao da je on"čovjek"?/
Još ga nisi vidio! Nitko nije kao on, Nautzera.
Dojadilo mi je ponavljati! Svejedno, moraš
ga ujarmiti. Naš rat ovisi o tome. Sve ovisi o
tome! Moraš mi vjerovati, Nautzera. Taj je
čovjek daleko izvan naših mogućnosti, ne
možemo ga posjedovati. On...
Slika Esmenet bljesne mu u mislima,
nepozvana, prijetvorna.
On je taj koji posjeduje.
Brda su vrvjela stadima njihovih
neprijatelja i Ljudi od Kljove su se radovali
jer njihova glad bijaše nevjerojatna. Krave su
zaklali za gozbu, bikove su spalili za žrtvu
nemilosrdnog Gilgaola i ostalih Stotinu
Bogova. Žderali su dok im ne bi pozlilo, a
onda nastavili žderati. Pili su dok ne bi
popadali u nesvijest. Mnogi su klečali pod
zastavama Cirkumfiksa koje su Suci podigli
gdje god bi se ljudi okupljali u većem broju.
Klicali su prikazu na zastavi; klicali u
nevjerici. Kada su se skupine svečara
mimoilazile u tami, vikali bi, "Mi! Mi smo
gnjev Božji!" taborskim žargonom. I držali su
se za ruke znajući da drže svoju braću, jer
zajedno su gurnuli glavu u peć. Nije više bilo
Ortodoksnih, nije bilo Zau-Dunyanija.
Ponovno su bili Inriti.
Conrivani su uz pomoć tinte koju su
pokrali iz kianskih pisarnica na unutrašnjoj
strani podlaktica tetovirali krugove
prekrižene s X. Thunverani, a za njima i
Tydonci uzeli su noževe zagrijane na vatri i
na ramena urezali prikaze triju Kljova - po
jednu za svaku veliku bitku - nanosili su si
ožiljke kao Scylvendiji. Galeoćani, Ainonjani
- svi su ukrašavali tijela nekakvim znamenom
vlastite preobrazbe. Samo su se Nansurci
suzdržavali.
Skupina Agmundrana pronašla je
Padiradžinu zastavu u brdima i odmah su je
odnijeli Saubonu, koji ih je nagradio s tri
stotine kianskih akala. U improviziranoj
svečanosti u Palači Fama, Princ Kellhus
naložio je da se svila odsječe s jasenovog
štapa i položi pred njegovu stolicu. Stavio je
sandale na sliku koja je prikazivala lava ili
možda tigra i izjavio: "Sve njihove simbole,
sva sveta obilježja naših neprijatelja, donijet
ćete meni pod noge!"
Dva su se dana fanimski zatočenici mučili
po bojnom polju, skupljali svoje poginule
sunarodnjake na goleme hrpe pod
caraskandskim zidinama. Bezbrojni lešinari -
crvenkaste lunje i čavke, rode i veliki
pustinjski supovi - nisu im dali mira, ponekad
su poput skakavaca zamračivali i cijelo nebo.
Unatoč obilju plijena, prepirali su se kao
galebovi oko ribe.
Ljudi od Kljove nastavili su s
terevenkama, iako su se mnogi razboljeli, a
stotinjak ih je čak i umrlo - od preobilnog
prežderavanja nakon tako dugog gladovanja,
liječnici-svećenici rekoše. A onda su,
četvrtog dana nakon Bitke u Tertijskoj dolini,
sastavili dugačku povorku zatočenika, skinuli
ih gole da njihovo poniženje bude očitije.
Jednom kad su bili na kupu, Fanimljane su
natovarili plijenom iz tabora i s bojnog polja:
škrinjama zlata i srebra, zeiimskim svilama,
oružjem od neciphonskog čelika, mastima i
uljima iz Cingulata. Zatim su ih bičevima i
šibama gonili kroz Dveri rogova, kroz grad
sve do Kalaula, gdje ih je veći dio Svetog rata
pozdravio podrugljivim dobacivanjima i
salvama oduševljenja.
Dvadeset po dvadeset vodili su ih pod
golemo stablo, Umiaki, gdje je Ratnik-Prorok
sjedio na jednostavnom stolcu i Čekao
njihove zamolbe. One koji su pali na koljena i
prokleli Fanea kao pse su odveli nestrpljivim
trgovcima robljem.
One koji to nisu učinili sasjekli su na
mjestu.
Kad je sve bilo gotovo, a grimizno se
sunce naslonilo na mračna brda, Ratnik-
Prorok sišao je sa svojeg stolca i kleknuo u
krv svojih neprijatelja. Pozvao je svoje ljude
k sebi i svakome je na čelu fanimskom krvlju
narisao znak Kljove.
Čak su se i najopakiji rasplakali od
divljenja.
Esmenet je njegova...
Baš kao i sve zastrašujuće misli, ova je
imala svoju vlastitu volju. Gmizala je u
njegovu svijest pa opet van, ponekad ga
davila, a ponekad ležala mirna i hladna. Iako
se činila starom i dobro poznatom, sadržavala
je hitnost poput nečega čega se prekasno
sjetio. Bio je to istovremeno kreštavi poziv u
boj i mučno priznanje uzaludnosti. Nije ju
samo izgubio, izgubio ju je zbog njega.
Bilo je to kao da njegova duša ima prste
dovoljno dugačke da obuhvate samo
određene stvari, određene dimenzije. A
činjenica da ga je izdala bila je jednostavno
prevelika.
Stara ludo!
Njegov dolazak u Palaču Fama posve je
zbunio zauDunyanske dužnosnike. Odnosili
su se prema njemu s poštovanjem - bio je on
negdašnji učitelj njihovog gospodara - no bilo
je i strepnje u njihovom ponašanju, nervozne
strepnje. Da su bili sumnjičavi Achamian bi
njihovo ponašanje pripisao reakciji na njegov
čarobnjački poziv; ta ipak su oni religiozni
ljudi. No nisu izgledali kao da ih uznemirava
on, više kao da ih uznemiravaju njihove
vlastite misli. Znali su ga, Achamian zaključi,
onako kako znaju ljude koje privatno
ismijavaju. A sada kad je stajao pred njima,
on, čovjek koji će biti veoma značajan u
svetim pismima koja će uslijediti, očajavali
su zbog vlastitog pomanjkanja pijeteta.
Dakako, znali su da je rogonja. Dosada su
priče svih onih koji su ikad dijelili kruh ili
komad pečenke kraj Xinemusove vatre bile
dobro poznate u jednom izobličenom obliku
ili drugom. Više nije bilo intime. A njegova
priča - o čarobnjaku koji je volio kurvu koja
će postati Prorokova Supruga - nesumnjivo se
brzo pronijela tisućama glasova, množeći
tako njegovu sramotu.
Dok je čekao da skrivena mašinerija
glasnika i tajnika prenese njegov zahtjev,
Achamian je odlutao u obližnje dvorište, pod
dojmom drugih velikih događanja koja su
obilježavala trenutačno stanje stvari. Sve kad
i ne bi bilo Savjeta i prijetnje Druge
Apokalipse, shvatio je, i dalje ništa ne bi bilo
isto. Kellhus će izmijeniti svijet, ne kao
Ajencis ili Triamis, već onako kako je to
učinio Inri Sejenus.
Ovo je, Achamian shvati, Godina Prva.
Novo doba čovječanstva.
Zakoračio je iz svježeg hlada trijema na
jarko jutarnje sunce. Jedan je časak treptao
pred blijestanjem bijelog i ružičastog
mramora, a onda mu pogled padne na
zemljane gredice u sredini vrta, koje su, na
njegovo iznenađenje, nedavno prekopali i u
njih ponovno zasadili bijele ljiljane i
kopljaste agave - divlje cvijeće ukradeno s
druge strane zidina. Ugledao je trojicu
muškaraca - pokajnike kao što je i on,
pretpostavio je - kako vijećaju tihim
glasovima na drugoj strani vrta, i iznenadio se
kako je sve postalo tako mirno - tako
normalno - u tako kratkom roku. Tjedan
ranije Caraskand je bio mjesto rasapa i
prljavštine; sada bi gotovo mogao povjerovati
da čeka na audijenciju u Momemnu ili
Aoknvssusu.
Čak su i zastave - bale bijele svile
obješene duž kolonada - govorile o nekom
sablasnom kontinuitetu, osjećaju da se ništa
nije promijenilo, da je Ratnik-Prorok
oduvijek bio tu. Achamian je zurio u crni
stilizirani prikaz Kellhusa izvezen na tkanini,
njegove raširene ruke i noge koje dijele krug
na četiri jednaka dijela. Cirkumfiks.
Hladni povjetarac prostruji dvorištem, i
nabor zavijuga slikom kao zmija pod
plahtom. Achamian shvati da je netko krenuo
šivati te zastave i prije nego li je bitka uopće
započela.
Tko god oni bili, zaboravili su na Serwe.
Trepne da otrese slike djevojke privezane za
Kellhusa na obruču. Bilo je tako mračno pod
Umiakijem, no činilo mu se da vidi njezino
lice izvijeno unazad u naporu i ekstazi..
 "Onakav je kakvim si ga opisao", Kellhus
mu je priznao te noći. "Tsurumah. Mog-
Pharau.."
"Gospodine Achamiane."
Achamian se trgne, okrene i ugleda
časnika odjevenog u svečanu zeleno-zlatnu
odoru koji je iskoračio na sunce. Kao i svi
Ljudi od Kljove, bio je mršav, iako ni
približno onako sablasno mršav kao oni koje
je moguće vidjeti izvan Palače Fama.
Muškarac klekne pred Achamiana i progovori
prema tlu s tvrdim galeotskim naglaskom. "Ja
sam Dun Heorsa, kapetan obrane Stotine
Stupova." U plavim očima nije bilo mnogo
ljubaznosti kad je podignuo pogled, koji je
zato bio i previše oštar. "Naložio mi je da vas
dovedem."
Achamian proguta slinu, kimne.
On...
Čarobnjak je slijedio časnika u polumrak
mirisnih hodnika.
On. Ratnik-Prorok.
Prođu ga trnci. Na cijelom svijetu, od svih
bezbrojnih ljudi raštrkanih po bezbrojnim
zemljama, baš on, Anasurimbor Kellhus,
komunicira s Bogom - s Bogom! A kako bi i
moglo biti drukčije kad on govori ono što ni
jedan drugi čovjek ne bi mogao govoriti?
Tko bi zamjerio Achamianu na njegovoj
nevjerici? Bilo je to kao da drži frulu prema
vjetru i čuje glazbu. Činilo se previše
nevjerojatnim..
Čudo. Prorok među njima.
Diši dok razgovaraš s njim. Moraš se
sjetiti disati.
Kapetan obrane nije ni prozborio dok su
koračali. Zurio je pred sebe, obuzet nekom
sablasnom disciplinom koja kao da je
obilježavala sve u toj palači. Kićeni sagovi
bijahu razmješteni na nekoliko mjesta po
podu; časnikove bi čizme utihnule kad bi
prelazili preko njih.
Unatoč njegovoj drskosti, Achamian je
bio zahvalan na šutnji. Činilo mu se da ga još
nikada nije proganjala tolika gomila
suprotstavljen ih strasti. Mržnja prema
nemogućem rivalu, prevarantu koji ga je lišio
muškosti - njegove žene.
Ljubav prema starom prijatelju, prema
učeniku koji mu je ujedno bio i učitelj, prema
glasu koji je bezbrojnim uvidima činio da mu
duša zaigra. Strah od budućnosti, od
grabežljivog ludila koje će se obrušiti na sve
njih. Radost zbog iznimno brze pobjede nad
neprijateljem.
Ogorčenje. Nada.
I strahopoštovanje... Strahopoštovanje
prije svega.
Ljudske su oči tek ušice igle - nitko to ne
zna bolje od Učenjaka Mandata. Sve njihove
knjige, pa čak i njihova sveta pisma smo su
ušice igle. A ipak, budući da ne vide ono
nevidljivo, pretpostavljaju da vide sve, brkaju
ubod igle za nebo.
No Kellhus je bio nešto posebno. Vrata.
Silne dveri.
Došao nas je spasiti. Toga se moram
sjetiti. Toga se moram držati!
Kapetan straže vodio ga je uz red stražara
kamenih lica, u zelenim kaputima na kojima
bješe izvezen zlatni simbol Stotine Stupova:
red okomitih rešetki preko dugačke uvijene
linije Kljove. Prošli su kroz istrošena vrata od
mahagonija i Achamian se nađe na trijemu
mnogo većeg dvorišta. Zrak bješe ispunjen
mirisom cvijeća.
Iza kolonade, voćnjak se kupao u suncu,
blistav i nepomičan. Stabla - neka vrst
egzotične jabuke, Achamian zaključi -
ispreplitala su crne grane pod zviježđima
rastvorenih cvjetova, svaka latica poput
uzorka bijelog platna namočenog u krv. Na
raznim mjestima u voćnjaku veliki su se
kameni stražari - dolmeni - nadvili nad
okolnim redovima, tamni i neoštećeni, stariji
od Kvraneasa, a možda čak i Shigeka. Ostaci
nekog davno prevrnutog kruga.
Achamian se okrene kapetanu Heorsi i
upitno ga pogleda, da bi zatim spazio kretnju
kroz spone lišća i cvijeća.
Okrenuo se - ona bješe tamo, šetala je pod
krošnjama s Kellhusom.
Esmenet.
Govorila je nešto, iako je Achamian čuo
samo uspomenu na njezin glas. Oči joj bijahu
uperene dolje dok je zamišljeno proučavala
tlo posuto laticama kako prolazi pod njezinim
malenim nogama. Smiješila se skrušeno i za
Achamiana bolno, kao da na zadirkujuću
prošnju odgovara pristankom punim ljubavi.
Bio je to prvi put da ih vidi zajedno,
Achamian shvati. Izgledala je kao da nije s
ovoga svijeta, samouvjerena, krhka pod finim
linijama tirkizne kianske halje - skrojene za
neku od konkubina pokojnog Padiradže,
Achamian je bio siguran u to. Elegantna.
Tamnih očiju i lica, kose koja je bljeskala
poput opsidijana između zlatnih pruga ukrasa
na glavi - nilnameška carica koju pod ruku
vodi kuniurski Visoki Kralj. I nosila je
Chorae - Dranguliju! - obješenu uz vrat. Suzu
Božju, crnju od bezdana.
Bila je to Esmenet, a opet nije bila
Esmenet. Raspuštena žena je nestala, a ona
koja je ostala bila je više, toliko više, nego što
je bila uz njega. Bila je u punom sjaju.
Iskupljena.
Ja sam je prigušivao, shvati on. Ja sam
bio dim, a on... on je zrcalo.
Ugledavši svog Proroka kapetan Heorsa
pade na koljena i prisloni lice na pod.
Achamian zatekne sebe kako čini isto, iako je
razlog tome više bio to što su mu noge odbile
poslušnost.
"Što će onda biti kad sljedeći put
umrem?" pitao ju je one noći kad ga je
slomila. "Andiaminski visovi?"
Kako je samo glup bio!
Zatrepće poput neke žene, proguta
apsurdni žalac koji mu se gnijezdio na dnu
grla. Na trenutak mu je svijet izgledao kao
kažnjiva knjiga računa u kojoj je sve čega se
odrekao - a odrekao se toliko toga! -
protustavka jedne jedine stvari. Zašto nije
mogao dobiti tu jednu stvar?
Zato jer bi je uništio, kao što je uništio i
sve ostalo.
"Nosim njegovo dijete."
Načas njezine oči susretnu njegove.
Podignula je nesigurno ruku da bi je zatim
spustila, kao da se prisjetila nove odanosti.
Okrenula se da poljubi Kellhusa u obraz, a
zatim pobjegla, očiju naizgled zatvorenih,
usana stisnutih u liniju koja mu sledi srce.
Bio je to prvi put da ih vidi zajedno.
"Pa što će onda biti kad sljedeći put
umrem?"
Kellhus je stajao pod jednim od stabala
jabuke i promatrao ga u blagom iščekivanju.
Nosio je bijelu svilenu sutanu sa sivim
brokatnim uzorkom stabla. Kao i uvijek,
drška njegovog neobičnog mača stršala je
iznad njegovog lijevog ramena. Kao i
Esmenet, nosio je Dranguliju, iako je bio
dovoljno milostiv da je drži skrivenu uz prsa.
"Ti ne trebaš klečati u mojem prisustvu",
reče on i mahne Achamianu da mu se
pridruži. "Ti si moj prijatelj, Akka. Uvijek ćeš
biti moj prijatelj."
S grmljavinom u ušima Achamian ustane
i pogleda prema sjenama u kojima je nestala
Esmenet.
Kako je dovde došlo?
Kellhus je praktički bio prosjak kad ga je
Achamian prvi put vidio, zagonetni dodatak
Scylvendiju kojeg se Proyas nadao
upotrijebiti u nadmetanju s Carem. No čak i
tada bilo je nečeg, sada mu se činilo, tračak
ovog trenutka u začetku. Čudili su se zašto bi
Scylvendi - i to utemotske krvi, ni manje ni
više - iskao službu u inritskom Svetom ratu.
"Ja sam razlog", Kellhus bijaše rekao.
Otkriće njegova imena, Anasurimbor, bilo
je tek početak.
Achamian prođe razmak između njih da
bi ga zatim stlačila Kellhusova visina. Zar je
uvijek bio tako visok? Sa smiješkom i bez
imalo truda Kellhus ga povede kroz razmake
između stabala. Jedan od dolmena zamrači
sunce. Zrak je zujao od revnih pčela. "Kako
je Xinemus?" reče on.
Achamian naškubi usne i gutne. Iz nekog
ga je razloga to pitanje razoružalo i dovelo do
ruba suza.
"Ja... brinem se za njega."
"Moraš ga dovesti i to što prije. Nedostaje
mi objedovanje i svađanje pod zvijezdama.
Nedostaje mi vatra koja bi mi štipkala noge."
I samo tako, Achamian se našao uljuljkan
u stare ritmove. "Noge su ti uvijek bile
predugačke."
Kellhus se nasmije. Činilo se da sjaji oko
rupe koju je proizvela Chorae. "Baš kao i
tvoja mišljenja."
Achamian se naceri, no pogled na
masnice oko Kellhusovih zapešća izbije mu
začetke humora iz glave. Prvi je put ugledao
ozljede oko Kellhusovog lica. Posjekotine.
Mučili su ga... ubili Serwe.
"Da", Kellhus reče, potišteno ispruživši
ruke. Izgledao je gotovo posramljeno. "Kad
bi barem sve tako brzo zacjeljivalo."
Nekako te riječi naiđu na Achamianov
bijes.
"Cijelo si vrijeme vidio Savjet - cijelo
vrijeme! - a ipak mi nisi ništa rekao... Zašto?"
Zašto Esmenet?
Kellhus podigne vjeđe, uzdahne, "Nije
bio pravi trenutak za to. No ti to već znaš."
"Ma je li?"
Kellhus se nasmiješi i napući usne, kao da
ga to istovremeno pogađa i zabavlja. "Sada ti
i tvoja Škola morate pregovarati, dok bi me
prije jednostavno ugrabili. Skrivao sam
špijune lažnih lica od tebe iz istog razloga iz
kojeg si ti mene skrivao od svojih šefova u
Mandatu."
No ti to već znaš, njegove oči ponove.
Achamian nije mogao smisliti neki
odgovor.
"Rekao si im", Kellhus nastavi i okrene se
da nastave šetnju kroz rascvjetale redove.
"Rekao sam im."
"I jesu li prihvatili tvoju interpretaciju?"
"Koju interpretaciju?"
"Da sam ja više od pukog znaka Druge
Apokalipse."
Više. Drhtaj prostruji njime, tijelom i
dušom.
"Ne misle da je to baš vjerojatno."
"Mogu zamisliti da ti je teško opisati
me... natjerati ih da shvate." Achamian je
zurio jedan bespomoćni trenutak, a onda
spustio pogled na svoja stopala.
 "I," Kellhus nastavi, "koje su ti
privremene upute dali?"
"Da se pretvaram da ti predajem Gnosu.
Rekao sam im da ćeš inače otići Tornjevima.
I da se pobrinem da" - Achamian zastane,
obliže usne - "ti se ništa ne dogodi."
Kellhus se naceri i namršti - toliko nalik
Xinemusu prije nego su ga oslijepili.
"Znači, ti si mi tjelesni čuvar?"
"Imaju se razloga brinuti - a imaš i ti.
Sjeti se kakvu si katastrofu uzrokovao.
Stoljećima je Savjet bio skriven u salu
Tromorja, a mi smo bili predmet sprdnje.
Mogli su djelovati bez ikakvih posljedica. Ali
sada se to salo istopilo. Učinit će sve što je u
njihovoj moći da bi spasili izgubljeno. Bilo
što."
"Bilo je i drugih koji su me pokušali
ubiti."
"Ali to je bilo prije... Ulozi su sada daleko
viši. Možda ti špijuni lažnih lica djeluju
samostalno. Možda su... usmjereni."
Kellhus ga načas promotri. "Bojiš se da bi
Savjet mogao biti izravno upetljan.. da Staro
Ime baca svoju sjenu na Sveti rat."
On kimne. "Da."
 Kellhus ne odgovori odmah, barem ne
riječima. Umjesto toga, sve na njemu - stav,
izraz lica, pa čak i nepokolebljivost pogleda –
izoštrilo se od monumentalne nakane.
"Gnosa", reče on konačno. "Hoćeš li mi je
predati, Akka?"
On zna. Zna kakvom bi moći ovladao.
Negdje, pod samim uporištima njegove duše,
tlo kao da je propalo.
"Ako zahtijevaš... Iako ja..." Pogleda
Kellhusa, nekako svjestan da on već zna sve
što mu ima za reći. Svaki su put, činilo se,
svaku implikaciju, te blistave plave oči već
proputovale. Njega ništa ne može iznenaditi.
"Da", Kellhus reče s nekom neobičnom
mrzovoljom. "Jednom kad prigrlim Gnosu,
odričem se zaštite koju mi pružaju Chorae."
"Upravo tako."
U početku će Kellhus posjedovati samo
ranjivosti čarobnjaka, a niti jednu prednost.
Gnosa je, mnogo više od Mistike, analitička i
sistematična magija. Čak i najprimitivnije
Inkantacije zahtijevaju opsežno predznanje,
sastojke koji donose prokletstvo iako su
pasivne.
"I zato me ti moraš štititi", Kellhus
zaključi. "Odsada si ti moj Vezir. Stanovat
ćeš ovdje, u Palači Fama, i biti mi na
raspolaganju." Riječi izgovorene autoritativno
poput Srijalskog edikta, ali prožete takvom
sigurnošću, takvom neminovnošću, da mu se
činilo da opisuju više nego zahtijevaju, i da je
Achamianov pristanak neka prastara i očita
činjenica.
Kellhus nije čekao njegov odgovor - nije
bio potreban.
"Možeš li me zaštititi, Akka?"
Achamian trepne, još uvijek pokušavajući
probaviti to što se upravo zbilo. "Stanovat ćeš
ovdje..." S njom.
"O-od Starog Imena?" promuca. "Nisam
siguran."
Otkud sad ta izdajnička radost? Pokazat
ćeš joj! Osvojiti je!
"Ne", Kellhus reče jednolično. "Od sebe."
Achamian se zabulji, ugleda Nautzeru
kako vrišti pod Mekeritrigovim usijanim
dodirom. "Ako ne mogu ja," reče on glasom
koji je zvučao kao izdah, "Seswatha može."
Kellhus kimne. Pokaže Achamianu da ga
slijedi i naglo skrene, probijajući se kroz
isprepletene grane, presiječe kroz redove.
Achamian požuri za njim, odmahujući pčele i
lebdeće latice. Tri reda dalje, Kellhus zastane
pred otvorom između dva stabla.
Achamian prestravljeno zine.
Stablo jabuke pred Kellhusom bilo je
golo, bez cvjetnog ogrtača, samo sa crnim
čvornatim deblom i tri grane uvijene poput
ruku plesačice u zanosu. Špijun lažnog lica
bio je rastegnut nag preko njih, čvrsto okovan
hrđavim smeđim lancima. Njegova poza -
jedna ruka svezana iza, a druga naprijed -
podsjetila je Achamiana na bacača koplja.
Glava mu je visjela s iskrivljenih ramena.
Dugi, elegantni prsti njegovog lica ležali su
mu opušteni na prsima. Sunce se slijevalo na
njega i bacalo tajanstvene sjene.
"Stablo je već bilo mrtvo", Kellhus reče
kao da objašnjava.
"Što.. " Achamian počne piskutavim
glasom, ali ušuti kad se stvorenje trgnulo i
podignulo svoje zbrkano lice.
Prsti su polagano grabili zrak, poput raka
koji se guši. Oči bez kapaka zurile su u
vječnom užasu.
"Što si saznao?" Achamian konačno
uspije izgovoriti.
 Neman je mljackala iza zubi bez usana.
"Ahh", reče on dugim uzdišućim dahom.
"Chigraaaa..."
"Usmjereni su", Kellhus reče.
"Nevolje stižu, Chigraaa. Prekasno si nas
našao."
"Tko ih usmjerava?" Achamian usklikne,
zabuljen, lomeći ruke pred sobom. "Znaš li
tko?"
Ratnik-Prorok odmahne glavom.
"Uvjetovani su - i to snažno. Bili bi potrebni
mjeseci ispitivanja. Možda i više."
Achamian kimne. Kad bi imao vremena,
shvati on, Kellhus bi mogao isprazniti to
stvorenje, zavladati njime kao što je izgleda
vladao i svime ostalim. Bio je on i više nego
temeljit, više nego sitničav. Čak je i brzina
ovog otkrića - nesumnjivo izvučena iz
stvorenja proizvedenog da zavara -
demonstrirala njegovu.. neminovnost.
On ne pravi pogreške.
Jedan vrtoglavi trenutak Achamiana
obuzme neka vrst likujućeg bijesa. Sve te
godine - stoljeća - Savjet je pravio budale od
njih. Ali sada - sada! Znaju li? Slute li kakvu
opasnost ovaj čovjek predstavlja? Ili će ga
podcijeniti kao što su ga podcijenili svi
ostali?
Kao Esmenet.
Achamian gutne. "U svakom slučaju,
Kellhuse, moraš se okružiti strijelcima s
Chorae. I moraš izbjegavati velike građevine,
sva mjesta gdje..."
"Muči te", Kellhus ga prekine, "što moraš
gledati te stvorove."
Povjetarac se spustio u gaj i bezbrojne
latice se zavrte kroz zrak kao da su na
nevidljivim nitima. Achamian je promatrao
kako jedna latica pada na prepone špijuna
lažnog lica.
Zašto je okovao to čudovište ovdje, među
tolikom ljepotom i mirom - poput raka na
koži mlade djevojke?
Zašto? Izgledalo je to kao čin nekoga tko
ne zna ništa o ljepoti.. ništa.
Uzvrati Kellhusov pogled. "Muči me."
"A tvoja mržnja?"
Načas mu se učini da sve - sve što je bio i
sve što će postati - želi voljeti tog božanskog
čovjeka. A kako i ne bi, s obzirom kakvo mu
utočište pruža sama njegova prisutnost? A
svejedno su ga Esmenetine demonstracije
intimnosti proganjale. Sitni uvidi u njezinu
strast...
"Ostaje prisutna", reče on.
Kao da ga je izazvao taj njegov odgovor,
stvor se stane trzati i upinjati o okove. Glatki
mišići zgrčili su se pod suncem oprženom
kožom. Lanci zazvekeću. Crne grane
zaškripe. Achamian se odmakne dva koraka,
prisjetivši se užasa koje je Skeaos izazvao
pod Andiaminskim visovima. One noći kad
ga je Conphas spasio.
Kellhus je ignorirao stvorenje i nastavio
govoriti. "Svi se ljudi predaju, Akka, čak i
ako žele vladati. U prirodi im je da se
pokoravaju. Pitanje nije hoće li se predati,
već komeće se predati.. "
"Tvoje srce, Chigraa... Poslužit će mi kao
jabuka.."
"Ne - ne razumijem." Achamian je lutao
pogledom od nemani do Kellhusovih
nebeskoplavih očiju.
"Neki se, poput mnogih Ljudi od Kljove,
pokoravaju - uistinu pokoravaju - samo Bogu.
Klečanje pred nečim što nikada ne vide i ne
čuju čini dobro njihovom ponosu. Mogu se
ponižavati bez straha od degradacije."
 "Pogostit ću se.."
Achamian podigne nesigurnu ruku prema
suncu da bi bolje vidio lice Ratnika-Proroka.
"Bog", Kellhus je govorio, "čovjeka može
samo iskušavati, nikada degradirati."
"Rekao si 'neki'", Achamian uspije
prozboriti. "Što je s ostalima?" Krajičkom
oka vidio je lice stvora kako se steže kao u
dvije isprepletene šake.
"Oni su poput tebe, Akka. Ne predaju se
Bogu, već onima nalik sebi. Muškarcu. Ženi.
Nema ponosa kojeg bi trebalo očuvati kad se
predaješ drugome. Ogriješiš li se, nema
formule. A strah od degradacije uvijek
postoji, čak i ako se u njega ne vjeruje.
Ljubavnici povrijede jedno drugoga,
ponižavaju i sramote, ali nikada ne
iskušavaju, Akka - ne ako se uistinu vole."
Stvor se sada već divlje bacakao, poput
nečega čime vitla nevidljiva pesnica.
Odjednom pčele kao da su počele zujati s
krive strane njegove lubanje.
"Zašto mi to govoriš?"
"Zato jer se dio tebe uporno nada da te
ona iskušava..." Jedan suludi trenutak činilo
mu se da u njega gleda Inrau, ili Proyas kao
mali, očiju širom otvorenih i molećivih. "Ne
iskušava te."
Achamian zaprepašteno trepne. "Što onda
želiš reći? Da me ponižava? Da me ti
ponižavaš?"
Niz mijaukajućeg stenjanja, kao da se
zvijeri pare. Željezo je zveckalo i cviljelo.
"Želim reći da te još uvijek voli. Što se
mene tiče, samo sam uzeo što mi se pružalo."
"Onda to vrati!" Achamian drekne divlje.
Drhtio je. Dah mu se zgrčio u grlu.
"Zaboravljaš Akka. Ljubav je poput sna.
Ne možeš oteti, iznuditi ljubav."
Bile su to njegove vlastite riječi koje je
izgovorio one prve noći s Kellhusom i Serwe
ispred Momemna. U jednoj bujici, Achamian
se prisjeti uvrnutog čuđenja te noći, osjećaja
da je otkrio nešto istovremeno užasno i
neminovno. I onih očiju, poput lucidnih
dragulja umetnutih u blato ovoga svijeta, koje
su ga gledale s druge strane vatre - istih očiju
koje su ga upravo sada promatrale... iako je
sada među njima gorjela drugačija vatra.
Neman stane zavijati.
"Postojalo je vrijeme", Kellhus nastavi,
"kad si bio izgubljen." Glas mu bješe
ispunjen nečim nalik nečujnoj grmljavini.
"Postojalo je vrijeme kad si mislio: 'Ne
postoji smisao, samo ljubav. Ne postoji
svijet...'"
I Achamian začuje svoj šapat: "Samo
ona."
Esmenet. Kurva iz Sumne.
Čak je i sada umorstvo sijalo iz njegovih
duplji. Nije mogao trepnuti a da ih ne ugleda
zajedno, da ne ugleda njezine oči prepune
ushićenja, njezina otvorena usta, njezina prsa
izvijena unazad, sjajna od znoja... Treba samo
progovoriti i sve će biti gotovo. Treba samo
zapjevati i cijeli svijet će buknuti u plamenu.
"Niti ja, niti Esmenet, ne možemo
poništiti tvoje patnje, Akka. Tvoje poniženje
je samo tvoje."
Te oči koje grabe! Nešto u Achamianu
ustuknulo je pred njima, preklinjalo ga da
podigne ruke u zaštitu. Ne smije vidjeti!
"Što želiš reći?" Achamian povikne.
Kellhus postane sjenka pod suzama
razderanim suncem. Naposljetku se okrenuo
spodobi koja se batrgala na drvetu, i čije je
lice grabilo sunce i nebo.
"Ovo, Akka..." Njegove su riječi bile
prazne, kao da ih je pružio na pergamentu
kojeg Achamian treba ispisati kako želi. "Ovo
je tvoje iskušenje."
"Odsjeći ćemo te od tvog mesa!" spodoba
je tulila. "Od tvog mesa!"
"Ti si Učenjak Mandata, Drusase
Achamiane."
Kad ga je Kellhus napustio, Achamian
zatetura prema jednom od golemih dolmena,
nasloni se na njega i ispovraća u travu u
njegovom podnožju. Onda pobjegne kroz
rascvjetala stabla, uz čuvare na trijemu.
Naišao je na nekakvo predvorje sa stupovima,
praznu nišu. Bez razmišljanja upuže između
zida i stupa. Obgrlio je koljena i ramena, ali
nije mogao naći osjećaj utočišta.
Ništa nije bilo zaklonjeno. Ništa nije bilo
skriveno. Mislili su da sam mrtav! Kako su
mogli znati? Ali on je prorok.. Nije li? Kako
je mogao ne znati? Kako...
Achamian se nasmije, zabulji tupim
očima u mračne geometrijske likove oslikane
po stropu. Prijeđe dlanom po čelu, prstima
kroz kosu. Špijun lažnog lica nastavio se
bacakati i galamiti u krajičku njegovog oka.
"Godina Prva", prošapće.
 Poglavlje drugo

CARASKAND

Kažem vam, krivnja stanuje samo u očima

onoga koji optužuje. Ljudi to znaju iako
poriču, i stoga im je umorstvo tako često
odrješenje. Istina zločina nije u žrtvi već u
svjedoku.
HATATIAN, OPOMENE

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Caraskand

Sluge i dužnosnici vrištali su i razbježali

se dok je Cnaiur hitao kroz njih sa svojom
zatočenicom. Diljem palače čuli su se
uzbunjeni povici - čuo ih je kako viču - no
nitko od tih budala nije znao što da učini. On
je spasio njihovog dragog Proroka. Čini li to i
njega božanskim? Nasmijao bi se da mu
podrugljivi osmijeh nije bio toliko
zacementiran. Kad bi samo znali!
Stao je na križanju mramornih hodnika, i
trzao djevojkom u raznim smjerovima držeći
je za vrat. "Kojim putem?"
Jecala je i grcala, pogledala izbečenim,
uspaničenim očima prema hodniku njima
zdesna. Ugrabio je kiansku ropkinju, znajući
da će joj biti više stalo do života nego do
duše. Zau-Dunyanima je otrov već preduboko
segnuo.
Dunyanski otrov.
"Vrata!" zacvili ona, gušeći se. "Tamo -
tamo!"
Svidjelo mu se držati njezin vrat u ruci,
bio je toliko nalik vratu mačke ili nejakog
psa. Podsjećalo ga je to na dane hodočašćenja
u njegovom drugom životu, kada bi zadavio
one koje je silovao. Unatoč tome, nije mu bila
potrebna pa je popustio stisak i promatrao je
kako posrče unazad i razletava se po crnom
podu, sa suknjama rastvorenim do bedara.
Iz galerija iza njih dopru povici.
On pojuri prema vratima koja mu je
pokazala i otvori ih udarcem nogom.
Kolijevka je stajala u sredini dječje sobe,
izdjeljana iz drveta nalik crnom kamenu,
visoka njemu do struka i natkrita plahtama
gaze koje su visjele s jedne kuke postavljene
u freskama oslikanom stropu. Zidovi bijahu
oker, i prigušeni u svjetlu svjetiljke. Soba je
mirisala na sandalovinu - nije bilo ni traga
izmetu.
Cijeli svijet kao da je utihnuo dok je
obilazio kolijevku. Nije ostavio traga na
panorami grada utkanoj u tepih pod svojim
nogama. Svjetla zatrepere, ali ništa više od
toga. Kad se kolijevka našla između njega i
vrata, on pristupi i odmakne gazu desnom
rukom.
Moenghus.
Bijele puti. Još dovoljno malen da se
uhvati za nožne prste. Oči istovremeno
prazne i lucidne, kakve samo oči malenog
djeteta mogu biti. Prodorne bijelo-plave oči
sa Stepe.
Moj sin.
Cnaiur pruži dva prsta, ugleda ožiljke koji
su mu sapinjali cijelu dužinu podlaktice.
Djetešce je mahalo rukama i kao slučajno
uhvatilo vrh Cnaiurova prsta; stisak mu bijaše
čvrst kao minijaturni stisak oca ili prijatelja.
Sasvim iznenada, njegovo se lice zarumeni,
smežura se tjeskobnim boricama. Zagunđa i
počne zavijati.
 Zašto bi Dunyanjanin zadržao njegovo
dijete, Cnaiur se pitao. Što on vidi kad ga
pogleda? Kakvu korist ima od djeteta?
Ne postoji interval između svijeta i duše
tako malenog djeteta. Nema obmane. Nema
jezika. Djetetov plač naprostoy'es? njegova
glad. I Cnaiuru sine da će to dijete ako ga
ostavi postati Inrit, a ako ga uzme, iskrade se
i svom snagom pojuri prema Stepi, postat će
Scylvendi. I koža mu se naježi po tjemenu,
jer bilo je magije u tome - čak i sudbine.
Taj plač neće uvijek biti isto što i njegova
glad. Interval će se produljiti, a staze između
njegove duše i izraza lica će se umnožiti,
postati sve više i više nedokučive. Ta jedna
potreba rasplest će se u tisuću niti požude i
nade, zapetljati u tisuću čvorova straha i
srama. I dijete će ustuknuti pred očevom
rukom, i uzdisati pod blagim majčinim
dodirom.
Postat će ono što okolnosti zahtijevaju.
Inrit ili Scylvendi...
Nije uopće važno.
I iznenada, nevjerojatno, Cnaiur shvati što
Dunyanjanin vidi: cijeli svijet tek rođenih
ljudi, kovanje njihovog plača u riječi, u
jezike, u narode.
Kellhus vidi mjeru intervala, može pratiti
tisuću staza. I u tome je njegova magija,
njegova čarolija: on može premostiti taj
interval, odgovoriti na plač... Ujediniti duše s
njihovim izrazima.
Kao što je to prije njega činio i njegov
otac. Moenghus.
Zapanjen, Cnaiur je zurio u figuru koja se
bacakala, osjetio kako ga malena ručica
navlači za prst. I shvatio je da je, iako plod
njegovog sjemena, to dijete više otac njemu
nego obratno. Ono je njegovo porijeklo, a on,
Cnaiur urs Skiotha, samo je jedna od
njegovih mogućnosti, plač transformiran u
zbor izmučenih krikova.
Sjetio se jedne vile duboko u
unutrašnjosti Nansurija koja je gorjela tako
jarko da je okolni mrak pretvorila u crninu.
Dok se okretao smijehu i dozivanju svojih
rođaka, nataknuo je bebu na vrh mača...
Trznuo je prst i oslobodio ga djetetovog
stiska. "Ti ne pripadaš Narodu", Cnaiur
procijedi i podigne izrezbarenu ruku visoko.
"Scylvendi!" glas uzvikne. Okrenuo se i
ugledao čarobnjakovu kurvu koja je stajala na
pragu susjedne odaje.
Na trenutak su samo zurili jedno u
drugoga, podjednako zaprepašteni.
"Nećeš to učiniti!" ona iznenada vrisne,
glasom prodornim od bijesa. Zakoračila je u
dječju sobu i Cnaiur shvati da se odmaknuo
od kolijevke. Nije disao, no činilo mu se da to
više nije ni potrebno.
"On je jedino što je ostalo od Serwe", reče
ona, sada opreznijim, pomirljivijim glasom.
"Sve što je preostalo... Dokaz da je postojala.
Zar ćeš joj i to oduzeti?"
Njezin dokaz.
Cnaiur je užasnuto zurio u Esmenet, a
onda bacio pogled na ružičasto dijete koje se
meškoljilo u plavim svilenim plahtama.
"Ali njegovo ime!" čuo je nečiji uzvik.
Glas je bio sigurno bio previše ženskast,
previše slab, da bi bio njegov.
Nešto sa mnom nije u redu... Nešto nije u
redu...
Ona se namrštila i činilo se da će
progovoriti, ali u tom je trenutku prvi od
stražara, u zeleno-zlatnom ogrtaču Stotine
Stupova, banuo kroz krš vrata koja je Cnaiur
bio razvalio.
 "Spremite oružje!" poviče ona dok su
uletavali u sobu. Okrenuše se prema njoj,
zaprepašteni. "Spremi!" ponovi ona. Spustili
su i spremili mačeve, iako su im ruke i dalje
bile spremne na drškama. Jedan od stražara,
časnik, počeo se buniti, no Esmenet ga ušutka
bijesnim pogledom.
"Scylvendi se samo došao pokloniti", reče
ona i okrene oslikano lice Cnaiuru, "u čast
prvorođenog sina Ratnika-Proroka."
I Cnaiur shvati da kleči pred kolijevkom,
očiju praznih, suhih i širom otvorenih.
Činilo mu se da nikada i nije stajao.
Xinemus je sjedio za Achamianovim
trošnim stolom, ravno preko puta zida s kojeg
se freska većinom strusila; osim leoparda
probodenog kopljem, jedino što je ostalo bilo
je poneko oko, ruka ili noga. "Što radiš?"
upita.
Achamian je namjerno ignorirao
upozorenje u njegovom tonu. Obrati se
svojim skromnim stvarima koje je raširio po
krevetu.
"Već sam ti rekao, Zine... Pakiram svoje
stvari i idem u Palaču Fama." Esmenet ga je
uvijek zadirkivala na račun njegovog
pakiranja, jer je pravio liste za ono što je
mogao pobrojati na prste. "Radije zadigni
tuniku", uvijek bi rekla. "Sitne stvari najlakše
je zaboraviti."
Kuja koja se tjera... Što bi drugo mogla
biti?
"Ali Proyas ti je oprostio."
Ovaj put je obratio pažnju na njegov ton,
ali ga je on više rasrdio ncg zabrinuo. Ovaj je
samo pio po cijele dane. "Ja nisam oprostio
Proyasu."
"A ja!" Xinemus će konačno. "Što sa
mnom?"
Achamianu se naježi tjeme. Pijanci uvijek
izgovaraju/a na neki čudac način. Okrene se
prema njemu, pokušavajući se podsjetiti da je
to njegov prijatelj.. njegov jedini prijatelj.
"Što bi bilo s tobom?" pita ga. "Proyas još
uvijek treba tvoje savjete tvoju mudrost. Za
tebe ima mjesta ovdje. Za mene ne."
"Nisam to mislio, Akka."
"Ali zašto bih..." Achamian utihne,
iznenada shvativši što je njegov prijatelj
zapravo mislio. Optužio je Achamiana zato
jer ga napušta. Unatoč svemu, nakon svega
što se zbilo, on ga se još uvijek usuđivac
kriviti. Achamian se okrene svojoj bijednoj
imovini.
Kao da život nije dovoljno lud.
"Zašto ne pođeš sa mnom?" pokuša on, da
bi ga šokirala neiskrenos: vlastitog tona.
"Mogli bismo... mogli bismo razgovarati...
razgovarati s Kellhusom."
"Kakve bi koristi Kellhus imao od
mene?"
"Ti bi imao koristi. Trebao bi
porazgovarati s njim. Trebao bi..."
Nekako je Xinemus ispraznio stol bez
imalo buke. Sada se nadvio nad Achamiana,
raskuštrane kose, sablastan i ne samo zato jer
nije imao oči.
"Ti razgovaraj s njim!" Maršal zagrmi,
zgrabi ga i protrese. Achamian ga je grebao
po rukama, no bile su poput drveta.
"Preklinjao sam te! Sjećaš se? Preklinjao sam
te, a ti si gledao dok su mi kopali jebene oči!
Moje jebene oči! Mojih jebenih očiju više
nema!"
Achamian se našao na tvrdom podu,
uzmicao je unazad, lica prekrivenog toplom
slinom.
Čovjek golemih udova padne na koljena.
"Ne vidiiiim!", istovremeno je šaptao i
zavijao. "Nemam-hrabrosti- nemam-
hrabrosti..." silovito se tresao još neko
vrijeme, a onda se posve umirio. Kad je
sljedeći put progovorio, glas mu bijaše
mukao, ali jezivo neskladan s onime što ga je
potresalo samo nekoliko trenutaka ranije. Bio
je to glas starog Xinemusa, i to prestravi
Achamiana.
"Moraš popričati s njim za mene, Akka. S
Kellhusom..."
Achamian nije imao volje ni da se
pomakne ni da se ponada. Osjećao se kao da
ga za pod vežu njegove vlastite iznutrice.
"Što želiš da mu kažem?"
Prvi treptaj očiju na jutarnjem svjetlu.
Okus prvog daha. Snena bol obraza na
jastuku. To i samo to povezivalo je Esmenet
sa ženom - kurvom - koja je nekoć bila.
Ponekad bi zaboravila. Ponekad bi se
probudila sa starim osjetima: tjeskoba koja
struja udovima, smrad posteljine, bol u
genitalijama - jednom je čak začula zvečanje
kovačnica bakra iz susjedne ulice. Tada bi se
uspravila kao na opruzi, a muslinske plahte
uz sušanj bi spuznule s njezine kože.
Trepnula bi, zapiljila se u drugu stranu
zamračene odaje, u herojske epove zaraćene
po njezinim zidovima i usredotočila se na
svoje ropkinje - tri kianske djevojke -
ispružene po podu, čela prislonjenih na pod u
jutarnjem Pokoravanju.
Današnji dan ni po čemu nije bio
drugačiji. Dok je dezorijentirano škiljila,
Esmenet je ustala i prepustila se njihovim
brižnim rukama. Ćeretale su na svom
neobično umirujućem jeziku, a odvažile se
objasniti što su rekle na isprekidanom
shevičkom samo kad bi njihov ton nagnao
Esmenet da jednu od njih - obično Fanashilu -
fiksira znatiželjnim pogledom. Češljale su joj
kosu češljevima od kosti, utrljavale život u
njezine noge i ruke brzim malim dlanovima, a
zatim strpljivo čekale dok je ona mokrila iza
paravana. Kasnije bi joj pripravile kupku u
susjednoj prostoriji, ribale je sapunima, uljile
joj i strugale kožu.
Kao i uvijek, Esmenet je izdržavala
njihovo dvorenje s tihim čuđenjem. Bila je
darežljiva na pohvalama, oduševljavala ih
svojim vlastitim izrazima oduševljenja.
Esmenet je znala da su čule tračeve u
blagovaonici za robove. Razumjele su da
zatočeništvo ima svoju hijerarhiju položaja i
privilegija. Kao kraljičine ropkinje i one su
postale kraljice - na neki način - ostalim
robovima.
Bile su možda jednako zapanjene kao i
ona.
Iz kupke je izašla ošamućena, opuštena i
prožeta osjećajem maglovitog zadovoljstva
kakvo samo topla voda može uliti. Prvo su je
odjenule, a zatim joj uredile kosu, a Esmenet
se smijala njihovom zadirkivanju. Yel i
Burulan bezbrižno nemilosrdno bockale su
Fanashilu - nju koja je zračila otvorenom
ozbiljnošću, osobinom koja je mnoge osudila
da budu predmet beskrajnih šala. Oko nekog
momka, Esmenet je pretpostavila.
Kad su završile, Fanashila se zaputila u
dječju sobu, dok su Yel i Burulan, još uvijek
se hihoćući, povele Esmenet do noćnog
ormarića i kolekcije kozmetike koja bije,
shvati ona pomalo potišteno, ranije u Sumni
natjerala u plač. Iako se divila kistovima,
bojama i puderima, zabrinjavala ju je ta nova
opsjednutost stvarima. Ja to zaslužujem,
pomislila je, da bi zatim proklinjala samu
sebe što trepće suze.
Yel i Burulan su utihnule.
To je samo još... još toga što ću izgubiti.
Esmenet je sa strahopoštovanjem
pozdravila vlastiti odraz u ogledalu, i vidjela
strahopoštovanje u odrazu zadivljenih
pogleda svojih ropkinja. Bila je prekrasna -
lijepa kao i Serwe, samo tamna. Promatrajući
egzotičnu neznanku preko puta sebe, gotovo
je mogla povjerovati da je vrijedna položaja
kojeg su joj toliki ljudi namijenili. Gotovo je
mogla povjerovati da je sve to stvarno.
Njezina ljubav prema Kellhusu zgrabila
ju je poput uspomene na teški prijestup. Yel
ju je milovala po obrazu; ona je oduvijek bila
najzrelija od njih tri, najbrže bi osjetila
njezinu potištenost. "Prekrasna", gugutala je,
zureći u nju nepokolebljivim očima.
"Kao boginja..."
Esmenet je primi za ruku, a zatim
posegne dolje do svog još uvijek ravnog
trbuha. Ovo je stvarnost.
Malo prije nego su završile, Fanashila se
vratila s Moenghusom i njegovom
mrzovoljnom dojiljom. Onda je mala povorka
kuhinjskih robova ušla s njezinim doručkom,
kojem se posvetila na osunčanom trijemu dok
je postavljala Opsari pitanja o Serwinom
sinu. Za razliku od njezinih ropkinja, Opsara
je uporno brojala sve što je činila za svoje
nove gospodare: svaki korak, svaki odgovor
na pitanje, svaku površinu koju bi oribala.
Ponekad je doslovno kipjela od drskosti, no
uvijek je uspijevala ostati korak do izravnog
neposluha. Esmenet bi je odavno smijenila da
nije bila tako očito i tako silno privržena
Moenghusu, kojeg je tretirala kao još jednog
od zatočenika, nevino biće koje valja zaštititi
od porobljivača. Ponekad, dok bi on sisao,
pjevala bi pjesme nezemaljske ljepote.
Opsara nije skrivala svoj prezir prema
Yel, Burulan i Fanashili, koje su pak pred
njom bile u posvemašnjem strahu, premda je
Fanashila koji put na njezine primjedbe znala
frknuti nosom.
Nakon jela, Esmenet je uzela Moenghusa
i vratila se u krevet s baldahinom. Neko je
vrijeme samo sjedila, držala ga na koljenima i
zurila u njegove zaprepaštene oči.
Nasmiješila se kad je malim ručicama uhvatio
malene nožne prstiće.
"Volim te, Moenghuse", gugutala je. "Da-
da, da-da."
Opet je sve izgledalo kao san.
"Nikada više nećeš biti gladan, sunašce
moje. Obećavam ti.. Da-da, da-da!"
Moenghus je cvilio od sreće dok ga je
škakljala prstima. Glasno se nasmijala,
nacerila se Opsarinom strogom pogledu, a
zatim namignula ozarenim licima svojih
ropkinja. "Ubrzo ćeš dobiti malog bracu.
Znaš? Ili možda sestricu... A nju ću nazvati
Serwe, po tvojoj mami. Pa-da, pa-da."
Konačno je ustala, vratila djetešce Opsari
i najavila svoj skori odlazak. Pale su na
koljena, izvele podnevno Pokoravanje -
djevojke kao da je riječ o dragoj im igri,
Opsara kao da je dolje vuče šljunak u
udovima.
Dok ih je Esmenet promatrala, misli joj
odlutaju Achamianu prvi put nakon susreta u
vrtu. U hodniku koji je vodio prema njezinim
radnim odajama slučajno je naletjela na
Werjaua koji je nosio gomilu svitaka i pločica
u naručju.
Organizirao je svoje materijale dok se ona
uspela na niski podij. Njezini pisari već su
bili na svojim mjestima, klečali su uz ukošene
stolove do visine koljena kakve su Kianjani
upotrebljavali. S izvještajima u pregibu
lijevog lakta, Werjau je stajao nekoliko
koraka dalje, nasred stabla koje je krasilo
grimizni tepih u sobi. Zlatne grane uvijale su
se i račvale oko njegovih crnih papuča.
"Dvojica muškaraca, Tydonaca uhvaćeni
su sinoć kako pišu ortodoksne slogane na zid
Indurumskih baraka." Werjau je pogleda s
iščekivanjem. Pisari su bjesomučno škrabali
na trenutak, a onda im pera stanu.
"Kojeg su položaja?" upita ona.
"Radnička kasta."
Kao i uvijek, takvi su je incidenti
ispunjali nevoljkim užasom - ne zbog onoga
što bi se moglo desiti, već zbog toga što bi
mogla zaključiti. Zašto taj trag prkosa i dalje
ustraje?
"Znači da ne znaju čitati."
"Izgleda da su samo slikali znakove koje
im je neko zapisao na komadiće pergamenta.
Čini se da im je netko platio, iako ne znamo
tko."
Nansurci, nesumnjivo. Još jedna sitna
osveta Ikurei Conphasa.
"Dobro", odgovori ona. "Neka ih išibaju i
privežu za stup."
Lakoća s kojom je izustila te riječi bila je
naprosto sablasna. Jedan dah i ti će ljudi, te
bijedne budale, umrijeti u mukama.
Jedan dah koji je mogla upotrijebiti bilo
kako: kao uzdah zadovoljstva, iznenađeni
usklik, riječ milosti...
To je moć, shvatila je: prijenos riječi u
činjenicu. Trebala je samo prozboriti i nalog
bi bio nanovo napisan. Prije je glasom mogla
izazivati samo mušterije, isprekidane uzdahe i
preuranjeno sjeme. Prije su njezini uzvici
mogli samo spriječiti patnje i iskamčiti barem
sitne izljeve milosti. No sad je njezin glas
postajao ta milost, te patnje.
Od takvih joj se misli vrtjelo u glavi.
Promatrala je pisare kako bilježe njezinu
presudu. Brzo je naučila skrivati vlastito
zaprepaštenje. Još se jednom zatekla s
lijevom rukom, onom tetoviranom, na trbuhu,
kako ga čvrsto drži kao da je to postao njezin
totem stvarnosti. Svijet oko nje možda i jest
lažan, ali dijete koje je u njoj... Žena ne
poznaje veću sigurnost, čak i ako se boji.
Na trenutak se Esmenet čudila toplini pod
svojim dlanom, uvjerena da osjeća božanski
zanos. Luksuz, moć - sve su to sitnice u
usporedbi s drugim, unutarnjim
transformacijama. Njezina utroba, koja je
nekoć bila sklonište za nebrojene muškarce,
sada je bila hram. Njezin um, koji bješe u
mraku neznanja i nesporazuma, postao je
zvijezda vodilja. Njezino srce, koje bijaše
jarak, sada je bilo njegov oltar... oltar
Ratnika-Proroka.
Kellhusa.
"Grofa Gothvelka", nastavi Werjau,
"triput su čuli kako psuje našeg Gospodara."
Ona odmahne odbacujući tu primjedbu.
"Dalje."
"Uz dužno štovanje, Suprugo, mislim da
bismo trebali dublje ispitati taj slučaj."
"Reci mi," reče Esmenet mrzovoljno,
"koga Gothvelk ne psuje? Zabrinut ću se kad
prestane psovati našeg Gospodara." Kellhus
ju je upozorio na Werjaua. On joj je zamjerao
i zbog toga što je žena i zbog svog urođenog
ponosa. No budući da su i ona i Werjau znali
i prihvatili njegove slabosti, bili su više nalik
ratobornom ali skrušenom bratu i sestri, nego
suparnicima, što bi inače zasigurno bili. Bilo
je čudno surađivati s drugima znajući da niti
jedna tajna nije sigurna, da niti najmanju
sitnicu nije moguće sakriti. U usporedbi s
tim, razgovori s ljudima izvan njihovog kruga
činili su se tričavima - čak i tragičnima. Među
sobom nikada nisu strahovali što drugi misle,
budući da se Kellhus brinuo da uvijek znaju.
Počastila je Werjaua apologetskim
smiješkom. "Molim te, nastavi."
Werjau nastavi, sa smetenim izrazom na
licu. "Desilo se još jedno umorstvo među
Ainonjanima. Ubijen je stanoviti Aspa
Memkumri, vazal Lorda Uranvanke."
"Grimizni Tornjevi?"
"Naš izvor tvrdi tako."
"Naš izvor... misliš, Neberenes." Kad je
Werjau potvrdno kimnuo, ona reče: "Dovedi
mi ga sutra... u tajnosti. Moramo znati što
točno izvode. U međuvremenu ću razgovarati
s našim Gospodarom."
Plavokosi Prvobitni zabilježi nešto na
voštanu pločicu, a zatim nastavi. "Grofa
Hulwargu vidjeli su kako obavlja zabranjeni
ritual."
"Nevažno", reče ona. "Naš Gospodar ne
zamjera pravovjernima na praznovjerju.
Snažna vjera ne strahuje za svoja načela,
Werjau. Naročito kad su u pitanju
Thunverani."
Još jedan potez pera, popraćen potezima
pisara.
On krene na sljedeću točku, ovaj put ne
podigavši pogled. "Novog Vezira Ratnika-
Proroka čuli su kako vrišti u svojim
odajama."
Esmenet zastane dah. "Što je vrištao?"
upita ona oprezno.
"Nitko ne zna."
Misli o Achamianu uvijek su dolazile u
obliku malih katastrofa.
"Time ću se osobno pozabaviti.. Jasno?"
"Jasno, Suprugo."
"Ima li još što?"
"Samo Liste."
Kellhus je pozvao sve Ljude od Kljove da
obrate pažnju na svoje vazale, kolege - pa čak
i nadređene - kako bi mogli prijaviti svaku
eventualnu nedosljednost u izgledu ili
karakteru, bilo što što bi moglo ukazati na
nedavnu zamjenu špijunom lažnog lica.
Imena koja su tako ponuđena bilježila su se
na Liste. Svakoga jutra bijahu nabrojani
deseci, ako ne i stotine, Inrita, koji su zatim
prodefilirali pred očima Ratnika-Proroka koje
vide sve.
Od svih tisuća koje su dosad zabilježene,
jedan je ubio ljude koji su ga trebali dovesti,
dvojica su nestala prije uhićenja, jednog su
Stotina Stupova prisilno doveli na ispitivanje,
a jednog drugog, baruna vazala Grofa-
Palatina Chinjose, su se pravili da su
previdjeli, u nadi da će razotkriti širi krug.
Bijaše to tup i ne baš elegantan instrument,
svakako, ali osim opcije da Kellhus riskira
izlaganje, bilo je to jedino što su mogli. Od
trideset i osam špijuna lažnih lica koje je
Kellhus uspio identificirati prije nego je
otvorio karte, jedva ih je desetak zarobljeno
ili ubijeno.
Najviše što su mogli učiniti bilo je čekati
da izrone iza nekih novih lica.
"Neka ih Šrijalski vitezovi okupe kao i
uvijek."
Nakon Sažetka izvještaja, Esmenet je
hodala obodom zapadne terase, i da malo
uživa u suncu i da pozdravi - pa makar
izdaleka - desetke obožavatelja koji su se
okupili na krovovima dolje niže. Njihova
pažnja istovremeno ju je uznemiravala i
oduševljavala. Iako je očajavala jer nije bila
sigurna da je toga vrijedna, pokušavala je
smisliti načine da ih nagradi za njihovo
bezuvjetno strpljenje. Jučer je naredila
nekolicini stražara da im podijele kruh i juhu
od paprike. Danas im je, zahvaljujući
Momasu na maestralu, bacila dva grimizna
vela, koji su se uvijali poput jegulja u vodi
dok su im lebdjeli nad dlanovima. Smijala se
dok su se jagmili za njih.
Kasnije je nadgledala poslijepodnevnu
Pokoru s trojicom Prvobitnih. U početku je
ritual bio zamišljen kao ispovijed za one
Ortodoksne koji su skovali urotu protiv
Princa Kellhusa, no unatoč svim
očekivanjima mnogi Ljudi od Kljove počeli
su se vraćati, neki jednom-dvaput, a neki iz
dana u dan. Čak su i Zau-Dunyani -
uključujući one koji su inicirani u prvim
Preplavljivanjima - počeli dolaziti, tvrdeći da
su doživjeli sumnje ili osjetili zlobu ili nešto
slično u bijedi za vrijeme opsade. Kao
posljedica, broj okupljenih toliko je porastao
da su Prvobitni morali početi dijeliti Pokoru
pred Palačom Fama.
Na naredbu Sudaca, okupljeni su se
svukli do pasa i formirali duge neravne
redove, i tako su kleknuli uspravno, leđa
glatkih i sjajnih na zalazećem suncu. Dok su
Prvobitni recitirali molitve, Suci su
metodično prolazili kroz pokajnike i ošinuli
svakoga sa po tri udarca granom otkinutom s
Umiakija. Sa svakim su udarcem uzviknuli,
redom:
"Za ranjavanje onoga što zacjeljuje!"
"Za uzimanje onoga što bi bilo dano!"
"Za osuđivanje onoga što spašava!"
Esmenet bi još uvijek kršila ruke dok je
gledala kako se tamne grane dižu i spuštaju.
Krvarenje ju je uznemiravalo, iako je većina
dobivala samo modrice. Leđa su im s onako
izbočenim kralježnicama i rebrima izgledala
tako krhko. No najviše od svega uznemiravao
ju je način na koji su je gledali, kao da je ona
miljokaz koji označava neku inače
nemjerljivu udaljenost. Kada bi Suci udarili,
neki su se čak uvijali unazad, s izrazom lica
koje su kurve dobro poznavale, ali koje ni
jedna žena nije sasvim razumjela.
Odvratila je pogled i ugledala Proyasa
koji je klečao u zadnjem redu. Iz nekog je
razloga izgledao znatno golije nego ostali.
Obuzeta starim neprijateljstvom, bijesno se
zagledala u njega, no činilo se da on nije u
stanju susresti njezin pogled. Kad je Sudac
prošao, zakopao je lice u ruke i tresao se od
jecaja. Na svoj očaj, Esmenet shvati da se pita
zbog koga se kaje, Kellhusa ili Achamiana.
Te večeri nije prisustvovala
ceremonijalnom Preplavljivanju, radije je
odabrala privatnu večeru u svojim odajama.
Rekoše joj da je Kellhus i dalje zauzet
pripremama za skorašnji marš Svetog rata na
Xeras, pa je večerala i šalila se sa svojim
ropkinjama. Stala je na Fanashilinu stranu u
prepirki - koliko je shvatila - oko šarenih
pojasova.
Neka malo za promjenu Yel bude na piku,
pomislila je.
Fanashila se jedva uspijevala suzdržati,
toliko je bila preplavljena zahvalnošću.
Kasnije se Esmenet uvukla u dječju sobu
da provjeri kako je Moenghus, a zatim prešla
na drugu stranu hodnika prostorije koju je već
počela smatrati svojom privatnom
bibliotekom..
I u koju je nedavno smješten Achamian.
Palača Fama bila je mjesto prepuno
arhitektonskih ukrasa i ekstravagancije,
prekriveno najfinijim mramorom i sa
demonstracijama elegantnog senzibiliteta
Kianjana na svakom koraku, od brončanih
rezbarija na prozorskim kapcima do linija
inkrustriranog sedefa koje su ocrtavale svaki
zašiljeni luk. Na vanjskim dijelovima,
kompleks se sastojao od radijalne mreže
dvorišta, zgrada i galerija koje su se gomilale
sve više kako se građevina verala po
različitim stranama uzvisine. Ona i Kellhus
zauzimali su apartmane na vrhu brda - na
najvišoj točki Caraskanda, kako je sama sebi
rado ponavljala - s pogledom na vrt
Jabukovac i njegove prastare kamene zube.
Time su, prema Kellhusovim riječima, bili
izloženi neuobičajenim načinima napada.
Magija, činilo se, nije nimalo marila za
zidove ili visinu. I zato je Achamian morao
stanovati tako bolno blizu.
Dovoljno blizu, shvatila je, da čuje
njezine vapaje nošene vjetrom.
Akka...
Stajala je pred oplatom vrata i preplavi je
spoznaja koliko se silno trudila izbjeći svako
razmišljanje o njemu. One prve noći kad je
došao k njoj nije bio stvaran. Uopće nije. Bio
je sasvim stvaran kad ga je ugledala u
Jabukovcu, ali izgledao je i pogubno, kao da
bi i sama njegova slika mogla odnijeti sve što
se dogodilo otkad je Sveti rat izmarširao iz
Shigeka.
Kako pogled na nekog starog može
oguliti godine iz nečijih očiju?
Što ja to radim?
U strahu da bi mogla izgubiti hrabrost,
pokuca na vrata lijevom rukom, zureći pritom
u izblijedjele zmije tetovirane na nadlanici.
Na djelić sekunde prije nego su se vrata
razjapila, bila je sigurna da je s druge strane
neće dočekati Achamian već Sumna.
Gotovo je osjećala kako je hladna cigla
njezine prozorske klupice pritišće na
stražnjem dijelu golih bedara. I sjetila se, u
utrobi je osjetila, kako je to biti roba koju
prodaješ.
A onda se Achamianovo lice pojavilo na
vidiku, malo starije možda, ali jednako
zdepasto i srdačno kakvim ga je pamtila. Bilo
je mnogo više sjedina u njegovoj ispletenoj
bradi: bijeli prsti spojili su se u neku vrst
dlana. Njegove oči, međutim... pripadale su
nekome koga nije poznavala.
Nijedno od njih nije prozborilo. Nelagoda
bijaše poput leda u njezinom grlu. On je živ...
on je zaista živ.
Esmenet obuzda potrebu da ga dotakne,
da... se uvjeri. Osjetila je miris rijeke Sempis,
gorčinu crnih vrba na vrućem shigečkom
vjetru. Vidjela ga je kako vodi svoju žalosnu
mazgu, nestaje u daljini koja ga je, mislila je,
progutala zauvijek. Što te dovelo natrag k
meni?
Onda se njegove oči spuste na njezin
trbuh, ostanu tamo časak. Odvratila je pogled,
pogledala nehajno prema zidovima polica iza
njega. "Došla sam po Treću analitiku Ljudi."
Bez riječi Achamian ode do niza polica
na južnom zidu. Izvuče veliki ispucali svezak
i stane ga vagati u rukama. Pokušao se
nasmiješiti, no njegove su oči odbile
suradnju. "Slobodno uđi", reče.
Napravi četiri nesigurna koraka od praga.
Soba je mirisala po njemu, po slabašnom
mošusu kojeg je uvijek povezivala s
magijom. Krevet je bio smješten tamo gdje je
nekoć bio njezin omiljeni divan - na njemu je
prvi put čitala Traktat.
 "Čak je i prevedena na shevički", reče on,
i zadovoljno napući donju usnu. "Za
Kellhusa?"
"Ne... za mene."
Htjela je to izreći s ponosom, no umjesto
toga je zvučalo prkosno. "Naučio me čitati",
objasni, opreznije. "I to kroz užase pustinje."
Achamian problijedi. "Čitati?!"
"Da... Zamisli, ženu."
Namrštio se uslijed nečega što je mogla
biti samo zbunjenost.
"Stari svijet je mrtav, Akka. Stara pravila
su mrtva... Sigurna sam da to znaš."
Trepnuo je kao da ga je udarila, i ona
shvati da je njezin ton, a ne izjava, izazvao
mrštenje. Achamian joj nikada ništa nije
osporavao zbog njezinog spola.
On pogleda u ispupčena slova na
koricama. Prešao je prstima preko njih s
neobičnim, simpatičnim poštovanjem.
"Ajencis je moj stari prijatelj", reče on i pruži
joj knjigu. Osmijeh mu je ovoga puta bio
iskren, ali plah. "Budi dobra prema njemu."
Pažljivo da izbjegne njegov dodir, ona
uzme predmet iz njegovih ruku, proguta
knedlu u grlu.
 Na trenutak su im se pogledi zadržali.
Mislila je promrmljati nešto - možda zahvalu
ili neku glupu šalu, poput onih koje su nekoć
cementirale tolike labave trenutke između
njih - no umjesto toga se samo zaputila prema
vratima, obgrlivši kožni svezak na grudima.
Bilo je jednostavno previše starih.. utjeha
među njima, previše navika koje bi je dovele
u njegovo naručje.
I on je to znao, proklet bio. Upotrijebio ih
je.
Zazvao je njezino ime i ona zastane na
pragu. Kada se okrenula, oči joj u pod natjera
shrvani izraz njegova lica.
"Ja..." počne on. "Bio sam tvoj život...
Znam da jesam, Esmi."
Ona se ugrize za usnu, odupre se nagonu
da slaže.
"Jesi", reče ona, buljeći u svoje plavo
lakirane nokte na nogama. Iz nekog
perverznog razloga ona odluči da će sutra reći
Yel da ih nalakira nekom drugom bojom.
Zašto bi on bio bitan? Njegovo je srce
bilo slomljeno mnogo prije... "Jesi," ponovi,
"bio si moj život." Kad je podigla lice, učinila
je to oprezno, a ne okrutno kao što je
očekivala. "A on je moj svijet."
Zurila je preko širokih ravnina njegovih
prsa, pratila žlijebove njegovog trbuha sve do
zlatnog paperja njegovih stidnih dlaka gdje je
vidjela i njegovo podnožje u erotičnom
polumraku djelomično prevučenih plahti. Iz
nekog je razloga uvijek izgledao tako
prostrano kad bi mu položila lice na rame.
Poput novog svijeta, istovremeno
očaravajućeg i zastrašujućeg.
"Vidjela sam ga večeras."
"Znam.. Razljutila si se."
"Nije me on razljutio."
"Je... on je."
"Ali zašto? Osim što me voli, što je
učinio?"
"Izdali smo ga, Esmi. Ti si ga izdala."
"Ali rekao si..."
"Postoje grijesi od kojih nas čak ni Bog
ne može odriješiti, Esmi. Samo oni koji su
njima oštećeni mogu."
"Što želiš reći?"
"Da te on zbog toga ljuti."
S njim je uvijek bilo isto, uvijek je
podsjećao na stvari koje su izvan ljudskog
sjećanja. Bilo je to kao da se ona - kao i svaki
drugi muškarac, žena, dijete - svakog trenutka
budi nasukana, i samo joj on može reći što je
prethodilo.
"Neće nam oprostiti", prošapće ona.
Njegov je pogled bio neodlučan, što je
bilo zastrašujuće jer se tako rijetko događalo.
"Neće nam oprostiti."
Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva se
okrene, previše umrtvljen da bi bio imalo
upečatljiv i previše pijan da to ne bi bio. "Živ
si", reče.
Iyokus je stajao na pragu, zapanjen.
Eleazaras je gledao crvene oči kako
proučavaju razbijenu grnčariju i skoreno
vino. Otpuhnuo je, niti u šali niti zgađeno, a
onda se okrenuo da još jednom pogleda tamo
daleko preko balustrade u Palaču Fama,
mračnu i nedokučivu na svom brdu.
"Kad se Achamian vratio," reče on
otežući, "pretpostavio sam da si ti mrtav."
Nagnuo se naprijed i još jednom pogledao
utvaru. "Štoviše," reče i podigne prst, "nadao
sam se da si mrtav." Vrati pogled na zidine i
zgrade utisnute u uzvisinu preko puta.
"Što se događa, Eli?"
Svim se silama trudio ne nasmijati. "Zar
ne vidiš? Padiradža je mrtav. Sveti rat se
sprema u marš na Shimeh. Mi se spremamo u
marš na Shimeh.. Nagazili smo neprijatelja na
vrat."
"Govorio sam sa Sarothenesom", Iyokus
će, nimalo impresioniran, "i s Inrummijem.. "
Bljutavi uzdah. "Onda znaš."
"Priznajem, teško mi je u to povjerovati."
"E pa vjeruj. Savjet postoji. Cijelo to
vrijeme smijali smo se Mandatarima, a
zapravo smo mi bili budale."
Duga optužujuća šutnja. Iyokus mu je
uvijek govorio da bi trebali pridati više
pozornosti njihovim tvrdnjama. Sve se činilo
jasnim.. sada. Sve što su znali o Psukhe
govorilo im je da je riječ o tupom
instrumentu, znatno previše nezgrapnom da
bi proizveo nešto poput tih.. demona.
Chepheramunni! Sarcellus!
U oku duše vidio je Scylvendija, krvavog
i veličanstvenog, kako uzdiže glavu bez lica
da je svi mogu vidjeti. Kako je gomila hučala.
"A Princ Kellhus?" Iyokus upita.
"Je prorok", Eleazaras će blago. Gledao
ga je - vidio je - kad su ga skinuli s
cirkumfiksa... Eleazaras ga je gledao kad je
zavukao ruku u prsa i iščupao si jebeno srce!
Nekakav trik.. mora biti!
"Eli," Iyokus reče, "to sigurno..."
"Sam sam razgovarao s njim," Vrhovni
vladar ga prekine, "i to prilično dugo.. On je
pravi Božji prorok, Iyokuse... A ti i ja... pa,
poprilično smo prokleti." Pogleda
Zapovjednika špijuna, lica iskrenutog i izraz
bolnog veselja. "I u toj smo se šali našli na
krivoj strani.. "
"Daj", ovaj usklikne. "Kako si mogao..."
"Ah, znam. On vidi stvari.. stvari koje
samo Bog može vidjeti." Zanjihao se prema
jednoj glinenoj karafi, uhvatio je i zatresao u
zraku ne bi li čuo izdajničko pljuskanje vina.
Prazna. "Pokazao mi je", reče on i baci karafu
u zid, gdje se rasprsnula. Nasmiješio se
Iyokusu, dopustivši da mu težina donje usne
razjapi usta. "Pokazao mi je tko sam ja. Znaš,
sve one sićušne misli, sve one stvari koje
vidiš djelomično i samo načas, koje poput
nametnika jurcaju kroz tvoju dušu? On ih
hvata, Iyokuse. On ih uhvati i drži u zraku
dok one cvile. Onda ih imenuje i kaže ti što
znače." Još jednom odvrati pogled. "On vidi
tajne.""Kakve tajne? Što to govoriš, Eli?"
 "Ma ne trebaš se brinuti. Njega nije briga
jebeš li dječačiće ili si guraš dršku metle u
guzicu. Govorim o tajnama koje tajiš sam
sebi, Iyokuse. To njega zanima. On vidi.. "
Grlo mu se stegne tako silovito da je morao
pogledati Iyokusa i nasmijati se. Osjetio je
vruće suze kako mu se slijevaju po obrazima.
Glas mu pukne. "Vidi ono što ti slama srce."
Osudio si svoju Školu na propast.
"Pijan si", reče ovisnik o chanvu, tonom
istovremeno razdraženim i zgadenim.
Eleazaras podigne ruku i kicoški
odmahne. "Odi i sam popričati s njim. Vidjet
će i više toga pod tvojom kožom, a ne samo
ukiseljeno meso. Vidjet ćeš..."
Čuo ga je kako je otpuhnuo i šutnuo
metalnu kupu na odlasku.
Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva zavali
se na otoman i nastavi promatrati Palaču
Fama kroz popodnevnu izmaglicu. Mrežu
zidova, terasa i fanskih kolonada. Lagani se
dim uzdizao iz kuhinja, očito. Nakupine
dalekih pokajnika redale su se pod
četvrtastim dverima.
Negdje... On je tamo negdje unutra.
"Eh da, Iyokuse?"
 "Što?"
"Da sam na tvom mjestu, čuvao bih se
Učenjaka Mandata." Odsutno je tapkao po
stolu do sebe u potrazi za vinom - ili nečim.
"Mislim da te namjerava ubiti."
 Poglavlje treće

CARASKAND

Ako ti čađa umrlja tuniku, oboji je u crno.

To je osveta.
EKYANNUS I, 44 EPISTOLE

Ovdje nailazimo na daljnji argument u

prilog Gotaggine pretpostavke da je svijet
okrugao. Kako bi inače svaki čovjek mogao
biti viši od svoga brata?
AJENCIS, RASPRAVA O RATU
Rano proljeće, 4112. godina Kljove,
Caraskand

Sezona suše. Na Stepi najavljuje svoj

dolazak raznim znakovima: prvim
pojavljivanjem Koplja među zvijezdama
sjevernog horizonta; brzinom kojom se
mlijeko ukiseli; prvim dašcima caunnua,
ljetnog vjetra.
Na početku kišne sezone, scylvendski
pastiri lutaju Stepom u potrazi za pjeskovitim
tlom gdje trava raste brže. Kada kiše
prestanu, povedu svoja stada na čvršće tlo,
gdje trava raste sporije, ali dulje ostaje
zelena. Tada, kad vrući vjetrovi potjeraju
oblake u nepovrat, samo slijede mjesta za
ispašu, uvijek u potrazi za divljim biljem i
kratkom travom koji će se pobrinuti za
najbolje meso i mlijeko.
Ta potjera uvijek ponese nekoga, naročito
one koji su previše pohlepni da bi odstranili
svojeglave životinje iz svog stada.
Tvrdoglava životinja mogla bi povesti cijelo
krdo predaleko u polje, u nepregledna
područja potrošenih ili zatrtih pašnjaka.
Svake sezone, činilo se, neka bi se budala
vratila bez konja ili stoke.
Cnaiuru je sad bilo jasno da je i on jedna
takva budala.
Prepustio sam mu Sveti rat.
U vijećnici pokojnog Sapatišaha, Cnaiur
je sjedio visoko u redovima koji su okruživali
središnji stol i pomno promatrao
Dunyanjanina. Iz petnih se žila trudio
ignorirati Inrite nagužvane po sjedalima oko
njega, međutim, stalno ga je netko opsjedao -
čestitao mu. Jedan kreten, neki tvdonski
vlastelin, čak mu se drznuo poljubiti koljeno -
njegovo koljeno! Opet su klicali "Scylvendi!"
kao da mu salutiraju.
Okružen obješenim zlatnim prikazima
Cirkumfiksa na crnoj podlozi, Ratnik-Prorok
sjedio je na uzdignutom postolju, tako da je
svisoka gledao Velika Imena koja su sjedila
oko stola. Brada mu bješe nauljena i
ispletena. Plava kosa slijevala mu se preko
ramena. Ispod krute odore do koljena nosio je
bijelu svilenu halju izvezenu s razgranatim
srebrnim lišćem i sivim granama. Oko njega
su postavljeni žeravnici i u njihovom je
svjetlu izgledao vodenasto, nadrealno - posve
kao nezemaljski prorok za kojeg se izdavao.
Njegove blistave oči lutale su prostorijom,
izazivale uzdahe i šapate gdje god bi prošle.
Dvaput je njegov pogled pronašao Cnaiura,
koji se proklinjao jer je odvratio pogled.
Bijednice! Bijednice!
Onaj čarobnjak, cmizdravi klaun za kojeg
su svi mislili da je mrtav, stajao je ispred
podija Dunyanjaninu s lijeva u grimiznoj kuti
do gležnja preko bijele lanene halje. Barem
on nije bio nakinđuren kao robovlasni-kova
konkubina - za razliku od svih ostalih. Ali
imao je onaj pogled u očima koji je Cnaiur
prepoznao, kao da ni on ne može vjerovati
kakvu mu je sudbinu sreća namijenila. Cnaiur
je načuo od Uranvanke u redu ispod njega da
je on, Drusas Achamian sada Vezir Ratnika-
Proroka, njegov učitelj i zaštitnik.
Što god bio, izgledao je nakaradno debeo
u usporedbi s mršavim inritskim kastinskim
plemićima. Možda, Cnaiur pomisli,
Dunyanjanin namjerava upotrijebiti njegovu
mješinu kao zaklon ako ga Savjet ili
Cishaurimi napadnu.
Velika Imena sjedila su za stolom kao i
prije, iako sada bez one nadutosti koja ide uz
njihov položaj. Dok su nekoć bili kraljevi koji
se glođu, vođe Svetog rata, sada su bili
najobičniji savjetnici i dobro su to znali.
Uglavnom bijahu tihi, zamišljeni. Povremeno
bi se netko od njih nagnuo i promrmljao nešto
susjedu u uho, ali ništa više od toga.
U jednom jedinom danu, svijet koji su ti
ljudi poznavali sasječen je do temelja,
potpuno preokrenut. Bilo je to čudo - Cnaiur
je to i predobro znao - no bilo je tu i neke
apsurdne nesigurnosti. Prvi put u životu
stajali su na terenu bez staza, i uz par
iznimaka očekivali su da im Dunyanjanin
pokaže put. Baš kao što je to Cnaiur očekivao
od Moenghusa.
Dok su zadnji od Manjih Imena hvatali
mjesta u redovima, graja prigušenih glasova
utihnula je u tišinu punu iščekivanja. Zrak
pod poduprtom kupolom kao da je tulio od
kolektivne nelagode. Cnaiur je shvatio da je
tim ljudima prisustvo Ratnika-Proroka
pomelo previše neopipljivih stvari. Kako
mogu govoriti bez molitve? Ne složiti se bez
huljenja? Čak kad bi si i uzeli za pravo da
savjetuju, činilo bi se to kao besramno
utvaranje.
U sigurnosti neuslišanih molitvi smatrali
su se pobožnima. Sada bijahu poput
razmetnih tračara zaprepaštenih otkrićem da
se glavni junak njihove priče nalazi među
njima. A on može reći bilo što, baciti njihove
najdragocjenije priče na lomaču svoje osude.
Što li će učiniti, i oni usrdni i oni koji sebe
smatraju kreposnima? Što li će učiniti sada
kad im njihovo ljubljeno sveto pismo može
odgovoriti?
Cnaiur se zamalo grohotom nasmije.
Pogne glavu i pljune među koljena. Nije ga
bilo nimalo briga hoće li drugi primijetiti
njegov podsmijeh. Ovdje nema časti, samo
nadmoć - apsolutna i nepopravljiva.
Nije bilo časti - no bilo je istine. Nije li?
Nepodnošljivi ritual i ceremonijal, koji su
se činili obaveznima u svemu što je inritsko,
počeli su kad je Gotian izrecitirao Hramsku
molitvu. Stajao je ukočen kao neki mladac u
svećeničkom ruhu koje je izgledalo novo:
bijela tkanina s detaljnim poljima, a na
svakome bijahu izvezene po dvije zlatne
kljove prekrižene preko zlatnog kruga - još
jedna verzija Cirkumfiksa. Glas mu je drhtio
dok je govorio, a jednom je i zastao obuzet
emocijama.
Cnaiur se zatekao kako zvjera po
prostoriji, teškoga daha, tiho zaprepašten
spoznajom da ljudi plaču umjesto da se
izruguju. A onda su, po prvi put, razmjeri
stravične svrhovitosti koja pokreće te ljude
postali opipljivi.
Vidio je to. Svjedočio je tome na
poljanama pod caraskandskim zidinama -
luđačku odlučnost, dovoljnu da posrami i
njegove Utemo-te. Gledao je te ljude kako
bljuju kuhanu travu i istovremeno posrću
naprijed. Vidio je druge koji su jedva hodali
kako se bacaju na mačeve pogana - samo da
bi ih razoružali! Gledao ih je kako se smiješe
- kliču od radosti! - dok su ih mastodonti
gazili. Sjećao se kako je pomislio da su ti
ljudi, ti Inriti, pravi Narod Rata.
Cnaiur je to vidio, ali nije razumio - ne
sasvim. Ono što je Dunyanjanin ovdje izveo
bit će nemoguće ikada poništiti. Čak i ako
Sveti rat pomre, glas o tim događajima će
preživjeti. Tinta će to ludilo učiniti
besmrtnim.
Kellhus je tim ljudima dao više od
praznih gesta i obećanja, više čak i od uvida i
usmjerenja. Dao im je vlast. Nad njihovim
sumnjama. Nad njihovim najgorim
neprijateljima. Učinio ih je snažnima.
Ali kako laži mogu učiniti takvo što?
Svijet u kojem su ti ljudi živjeli bio je
bunilo, zabluda. A ipak, njima se činio
stvarnim. Jedina razlika - a ta je pomisao
Cnaiura neobično zabrinjavala - bila je u
tome što je on mogao, do najsitnijih detalja,
pratiti porijeklo njihovog svijeta unutar
svoga, i to samo zato jer je znao Dunyanjane.
Od svih koji bijahu okupljeni u toj vijećnici,
samo je on poznavao teren, varljivo tlo pod
njihovim nogama.
Iznenada se sve čemu je Cnaiur svjedočio
raskolilo na dva dijela, kao da su mu se oči
posvađale međusobno. Gotian je završio
Hramsku molitvu i nekoliko je
Dunyanjaninovih visokih svećenika, njegovih
Prvobitnih, započelo Preplavljivanje za ona
Manja Imena koja bijahu prebolesna da u toj
ceremoniji sudjeluju ranije. Lavor plamtećeg
ulja stavljen je pred Ratnika-Proroka koji je
sjedio miran poput idola. Prvi od primatelja,
Thunveranin po pletenicama sudeći, klekne
pored tronogog žeravnika, a zatim razmijeni
nečujne molitve sa svećenikom. Iako mu je
lice bilo izubijano kugom i ratom, imao je oči
desetogodišnjaka, razrogačene od nade i
straha. Jednim pokretom svećenik zagnjuri
ruku u goruće ulje, a zatim prođe njome
preko Thunveraninovog lica. Ovaj je načas
zurio zapaljenog lica, sve dok ga drugi
svećenik nije otro mokrim ručnikom.
Prostorija je grmjela od ushićenih povika, i
vlastelin zatetura među ustreptale ruke svojih
drugova, lica iskrivljenog od dubokih
emocija.
 Za Inrite, taj je čovjek prešao nevidljivi
prag. Gledali su temeljitu transformaciju,
ogoljenu dušu uzdignutu pred skupom
odabranih. Prije je bio zagađen, sada je
očišćen. A oni su tome svjedočili vlastitim
očima. Tko bi u to sumnjao?
Ali za Cnaiura, jedini prag prijeđen je
između gluposti i potpunog idiotizma. On je
gledao instrument, a ne sveti ritual -
mehanizam nalik kompleksnim mlinovima
kakve je vidio u Nansuriju, način da
Dunyanjanin samelje te ljude u nešto što
može probaviti. A i to je bilo nešto što je on
vidio vlastitim očima.
Za razliku od Inrita, on nije stajao unutar
kruga Dunvanjaninove obmane. Dok su oni
stvari gledali iznutra, on ih je gledao izvana.
On je vidio više.Čudno je to kako uvjerenja
mogu imati unutrašnju i vanjsku stranu, da
ono što iznutra izgleda kao nada ili istina
izvana može biti kosa ili malj, stvari koje se
upotrebljavaju za ostvarenje neke druge
svrhe.
Oruđa.
Cnaiur duboko udahne. Ta ga je misao
nekoć izjedala. Bila je to kap koja je prelila
čašu.
Nagnuo se naprijed, naslonio laktove na
koljena i odsutno promatrao kako se odvija ta
farsa.
Proyas mu je jednom rekao da Inriti
vjeruju da je ljudska sudbina živjeti unutar
planova - tajanstvenih ili kakvih već - onih
koji su veći od njih. A u tom smislu, Cnaiur
shvati, Kellhus stvarno jest njihov prorok.
Ima robova koji su to voljni biti, svjetoznanci
tvrde, i oni se uvijek trude potisnuti bijes koji
ih nagoni da streme suverenim ciljevima.
Vjerovanje da su ti planovi - staze - kojih se
drže smišljeni u Onostranome samo laska
njihovoj taštini, dopušta im da se ponižavaju
na način koji raspiruje njihov napuhani
ponos. Nema veće tiranije, svjetoznanci kažu,
od one koju robovi utjeruju na robovima.
No sada je robovlasnik među njima.
Kakve veze ima, Kellhus ga je pitao dok su
prelazili Stepu, ako zagospodari onima koji
su ionako već porobljeni? Nema časti, samo
nadmoći. Vjerovati u čast značilo bi stajati
unutar svega, biti u društvu robova i budala.
Preplavljivanje je bilo gotovo i Saubon,
nominalni Kralj Caraskanda, sada je stajao -
na odgovornost ga je pozvao Ratnik-Prorok.
"Ja ne idem u marš", Galeotski Princ reče
potmulim glasom. "Caraskand je moj. Neću
ga se odreći - čak ni ako zbog toga budem
proklet."
"Ali Ratnik-Prorok je zahtijevao da pođeš
u marš", srebrokosi Gotian usklikne. Od
nečega u načinu na koji je izgovorio "Ratnik-
Prorok" Cnaiur se nakostriješio - nečeg
grozničavog i nedoličnog jednome muškarcu.
Vrhovni zapovjednik Šrijalskih vitezova koji
je do razotkrivanja Sarcellusa bio
Dunyanjaninov najžešći neprijatelj, otada je
postao njegov najrevniji pristaša. Takva
prevrtljivost duha samo je produbljivala
Cnaiurov prezir prema tim ljudima.
"Ne idem u marš", Saubon ponovi, kao da
govori iz neke noćne more. Galeotski Princ,
Cnaiur primijeti, čak se drznuo nositi svoju
željeznu krunu na ovoj sjednici. Premda
bijaše visok, rumen od sunca i čelična
zdravlja, izgledao je kao klinac koji se igra
kralja pred Ratnikom-Pro-rokom. "Svojim
sam rukama osvojio ovaj grad, i svojim ću ga
rukama zadržati!"
"Sveti Sejenuse!" Gothvelk urlikne.
"Svojim rukama?! I tisućama drugih, možda!"
"Ja sam otvorio dveri!" Saubon bijesno
odvrati. "Oslobodio sam grad i dao ga
Svetom ratu!"
"Malo si toga oslobodio a da nisi zadržao
sebi", Lord Chinjosa dobaci. Kimnuo je
glavom prema željeznoj kruni dok je govorio,
i cerio se kao da se prisjetio šale izrečene u
tajnosti.
"Glavobolje", Gothvelk doda i stegne
staračku šaku. "Dao nam je mnogo
glavobolja..."
"Samo zahtijevam ono što mi s pravom
pripada!" Saubon zareži. "Proyase - ti si me
pristao podržati, Proyase!"
Conrivanski Princ s nelagodom pogleda
Dunyanjanina, a onda se ravnodušno zapilji u
samozvanog caraskandskog Kralja.
Tijekom opsade odbijao je jesti više od
svojih ljudi pa je sada bio sablasno mršav, i
izgledao je starije sad kad je puštao četvrtastu
bradu poput rođaka svoga oca. "Ne. Neću
pogaziti svoju riječ, Saubone." Neodlučnost
mu opusti naočito lice. "Ali stvari su.. se
promijenile."
Cijela rasprava bila je privid, očuvanje
određenih kretnji da bi se nastavio osjećaj
kontinuiteta. Proyas je to praktički dreknuo,
iako to nikad ne bi priznao. Samo je odluka
jednog čovjeka bila važna.
Sve se oči podignu prema Ratniku-
Proroku. Žestok pred sebi ravnim plemićima,
Saubon je sada izgledao drzak - kralj bez
podanika pod svodovima vlastite palače.
"Oni koji će ponijeti rat u Sveti Shimeh",
Ratnik-Prorok reče, glasom koji se obrušio na
njih kao ubod nožem, "moraju to učiniti
vlastitom voljom.. "
"Ne", Saubon reče promuklo. "Molim te,
ne."
Isprva Cnaiuru nije bio jasan njegov
odgovor, a onda je shvatio da je Dunyanjanin
prisilio Saubona da odabere vlastito
prokletstvo. Prepuštao je njima pravo na
izbor samo kad mu je bilo potrebno da sami
budu odgovorni. Kakva izluđujuća suptilnost!
Ratnik-Prorok odmahne lavovskom
glavom. "Nema se tu što učiniti."
"Oduzmi mu prijestolje", Ikurei Conphas
reče iznenada. "Neka ga odvuku na ulicu."
Slegnuo je ramenima poput nekoga tko je
dugo patio. "Izbij mu zube iz glave."
 Zaprepaštena tišina pozdravi njegove
riječi. Kao prvi među ortodoksnim urotnicima
- i još k tome Sarcellusov bliski suradnik -
Conphas je postao izopcenik među Ljudima
od Kljove. Na vijeću prije bitke nije mnogo
doprinio, a kad je i prozborio, učinio je to s
nelagodom kakvu osjećaju ljudi koji su
prisiljeni govoriti strani jezik. Činilo se da mu
je strpljenje napokon iscrpljeno.
Uzvišeni General promotrio je
zaprepaštene plemiće i otpuhnuo. Nosio je
svoj plavi plašt u nansurskom stilu, prebačen
prema gore i preko otisnutog zlata prsnog
oklopa. Od svih okupljenih, samo je on
izgledao kao da događaji na njemu nisu
ostavili traga i nikakve ožiljke, kao da je
samo nekoliko dana prošlo od sudbonosne
sjednice na Andiaminskim visovima.
Okrene se Ratniku-Proroku. "Takve stvari
spadaju u domenu tvojih moći, zar ne?"
"Kakva drskost!" Gothvelk prosikće. "Ne
znaš što govoriš!"
"Uvjeravam te, ti stara budaletino, ja
uvijek znam što govorim."
"A što bi ti to moglo biti?" Ratnik-Prorok
upita.
 Conphas izvuče prkosni smiješak. "Da je
ovo - sve ovo - jedna velika predstava. Da si
ti" - ponovno pogleda sva lica oko sebe -
"prevarant."
Šapat zatomljenog gnjeva prostrujao je
odajom. Dunyanjanin se samo nasmiješio.
"Ali to nije ono što ti govoriš."
Činilo se da je Conphas, možda prvi put,
osjetio nevjerojatne dimenzije autoriteta koji
Dunyanjanin ima nad ljudima oko njega.
Ratnik-Prorok bio je više od njihovog
središta, kao što bi to bio neki general; on je
bio njihovo središte i njihovo tlo. Ti su ljudi
trebali paziti ne samo na svoje riječi i
postupke da bi se pokorili njegovom
autoritetu već i na svoje emocije i nade - i
sama kretanja njihovih duša sada su bila
odgovorna Ratniku-Proroku. "Ali", Conphas
reče jednolično, "kako netko..."
"Netko?" Ratnik-Prorok upita. "Nemoj
me uspoređivati ni sa kime, Ikurei Conphase.
Ja sam tu, s tobom." Nagne se naprijed tako
da je Conphasu zastao dah. "Ja sam ovdje, u
tebi?
"U meni", Uzvišeni General ponovi.
Pokušao je zvučati prezirno, Cnaiur je
znao, no umjesto toga je zvučao uplašeno.
"Meni je jasno", Dunyanjanin nastavi, "da
sve to govoriš jer si uzrujan, da teško
podnosiš promjene koje je moja prisutnost
donijela Svetom ratu. Znam da snaga koju
sam ulio Ljudima od Kljove ugrožava tvoje
planove. Znam da nisi siguran kako da
postupaš dalje, da ne znaš bi li se i sa mnom
pravio da se pokoravaš kao što to činiš sa
svojim stricem ili bi me diskreditirao
izravnim riječima. Pa mi sad prkosiš iz očaja,
ne da drugima pokažeš da sam ja prevarant,
nego da dokažeš sebi da si zapravo bolji od
mene. Jer u tebi buja nakaradna arogancija,
Ikurei Conphase, uvjerenje da si ti mjera svih
ostalih ljudi. To je laž koju želiš očuvati po
svaku cijenu."
"Nije istina!" Conphas vikne i skoči sa
stolice. "Nije? Reci mi onda, Uzvišeni
Generale, koliko si puta pomislio da si bog?"
Conphas obliže zategnute usne. "Nikada."
Ratnik-Prorok skeptično kimne.
"Zanimljiv je taj položaj u kojem si se našao,
nije li? Da bi očuvao svoj ponos preda mnom,
moraš trpjeti sramotu laganja. Moraš skrivati
ono što jesi. Moraš se poniziti da bi ostao
ponosan. U ovom trenutku to ti je jasnije
nego ikada prije u cijelom tvom životu, a ti se
i dalje odbijaš odreći, riješiti svog izmučenog
ponosa. Odabireš tjeskobu koja rađa tjeskobu
na račun tjeskobe koja rađa olakšanje. Radije
bi se ponosio onime što nisi nego onime što
jesi"
"Dosta!" Conphas zakriješti. "Nitko sa
mnom tako ne razgovara! Nitko!"
"Sram ti je stranac, Ikurei Conphase.
Nepodnošljivi stranac."
Unezvjerena pogleda, Conphas je zurio u
okupljena lica. Zvuči plača ispunjali su
prostoriju, plač drugih ljudi koji su se
prepoznali u riječima Ratnika-Proroka.
Cnaiur je gledao i slušao, sav mokar od
užasa, i srce mu je nabijalo u grlu.
Inače bi duboko uživao u poniženju
Uzvišenog Generala - međutim, ovo više nije
bilo normalno stanje stvari. Sami sram se
sada propinjao među njima, zvijer koja
proždire svaku sigurnost, koja ovija svoje
hladne pipke oko čak i najsnažnijih duša.
Kako to uspijeva izvesti? "Olakšanje",
Ratnik-Prorok reče, kao da ta riječ predstavlja
jedina otkračunata vrata na svijetu. "Jedino
što ti nudim, Ikurei Conphase, jest
olakšanje."
Uzvišeni General posrne jedan korak
unazad, ijedan suludi trenutak činilo se da će
mu koljena popustiti - da bi Carev nećak
mogao kleknuti. No onda mu se čudan smijeh
ote iz grla, smijeh koji je gotovo ledio krv u
žilama: skriveno ludilo bljesnulo je kroz
pukotine njegovog lica.
"Slušaj ga!" Gotian protisne tugaljivo.
"Zar ne vidiš, čovječe! On je Prorok!"
Conphas pogleda Vrhovnog
zapovjednika, ne shvaćajući. Njegova je
ljepota bila još izraženija na bezizražajnom
licu.
"Među prijateljima si", Proyas reče.
"Među braćom."
Gotian i Proyas. Neki drugi ljudi i neke
druge riječi. To je očito prekinulo čaroliju
Dunyanjaninovog glasa kako za Conphasa,
tako i za Cnaiura.
"Braćom?" zareži on. "Nisam ja brat
nikakvim robovima! Mislite da vas poznaje?
Da govori što je ljudima u srcu? Nije tako!
Vjerujte mi, 'braćo', mi Ikurei znamo ponešto
o riječima i ljudima. On se poigrava vama, a
vi toga niste ni svjesni. Pribija jednu 'istinu'
za drugom u vaša srca da bi mogao lakše
ujarmiti krv koja iz njih teče!
Naivčine! Robovi! Kad se samo sjetim da
sam nekoć bio ponosan što sam u vašem
društvu!" Okrene leđa Velikim Imenima i
stane se probijati prema pretrpanom izlazu.
"Stani!" Dunyanjanin zagrmi.
Svi se lecnu, uključujući i Cnaiura.
Conphas zatetura kao pogođen. Ruke i
dlanovi uhvate ga i okrenu, zguraju u središte
pažnje Ratnika-Proroka.
"Ubijte ga!" netko Cnaiuru zdesna
poviče.
"Odmetnik!" zaorilo se s klupa ispod
njega.
A onda su redovi gotovo eruptirali od
promuklog gnjeva. Šake su mlatile po
uzdrhtalom zraku. Conphas se ogledavao oko
sebe, više zapanjen nego prestrašen, poput
dječaka kojeg je upravo udario voljeni ujak.
"Ponos", reče Ratnik-Prorok i ušutka sve
u prostoriji kao što klesar pomete prašinu s
radne površine. "Ponos je bolest... Za većinu
je to vrućica, zaraza potaknuta slavom drugih.
No za neke, kao što si ti, Ikurei Conphase, to
je defekt koji nose iz utrobe. Cijelog svog
života pitao si se što je to što pokreće ljude
oko tebe. Zašto bi se otac prodao u roblje kad
samo treba podaviti svoju djecu? Zašto bi
neki mladić ušao u Red Kljove, odrekao se
luksuza svog položaja za ležaj u spavaonici,
autoriteta da bi mogao robovati Svetom
Šrijahu? Zašto toliki ljudi daju kad je tako
lako uzimati?
Međutim, ta si pitanja postavljaš jer ne
znaš ništa o snazi. Jer što je snaga ako ne
odlučnost da se odreknemo niskih nagona -
odlučnost da se žrtvujemo u ime svoje braće?
Ti, Ikurei Conphase, poznaješ samo slabost, a
budući da je potrebna snaga da priznaš
slabost, ti svoju slabost nazivaš snagom.
Izdaješ svoga brata. Oslikavaš svoje srce
laskanjima. Ti, koji si manji od bilo kojeg
čovjeka, kažeš sebi: 'Ja sam bog.'"
Odgovor Uzvišenog Generala bio je tek
nešto više od šapta, ali je svejedno odjeknuo
u svakom kutku prostorije. "Ne..."
Sram. Wutrim. Cnaiur je mislio da
njegova mržnja prema Dunyanjaninu nema
granica, da je ništa ne može nadići, ali sram
koji je ispunio ovu sobu, to poniženje koje
otpušta crijeva, izbilo je tu posvemašnju
mržnju iz njega. Na trenutak je vidio Ratnika-
Proroka, ne Dunyanjanina, i bio je pun
strahopoštovanja prema njemu. Na trenutak
se našao unutar njegovih laži.
"Tvoje kolone bit će razoružane", Kellhus
nastavi. "Zatim ćete spakirati tabor i uputiti se
u Jokthu gdje ćete čekati brodove za povratak
u Nansurij. Više nisi Čovjek od Kljove,
Ikurei Conphase. Zapravo, nikada to uistinu i
nisi bio."
Uzvišeni General zaprepašteno trepne,
kao da su ga te riječi uvrijedile, a ne one koje
su im prethodile. Taj je čovjek zaista patio od
nekog defekta na duši, baš kao što je
Dunyanjanin rekao, Cnaiur shvati.
"Zašto?" Uzvišeni General upita,
povrativši snagu svog starog glasa. "Zašto bih
pristao na te zahtjeve?"
Kellhus ustane i priđe mu. "Zato jer ja
znam", reče on i zakorači s podija. Iz nekog
razloga, to što je napustio svjetlost zeravnika
nije nimalo umanjilo njegovo čudesno
držanje. Sva je svjetlost išla njemu u prilog.
"Znam da je Car sklopio nagodbe s
poganima... Znam da namjeravaš izdati Sveti
rat prije nego osvojimo Shimeh."
Conphas ustukne pred njegovim
aspektom, povlačio se sve dok ga ruke
pravovjernih nisu uhvatile. Cnaiur je
prepoznao neke od njih - Gaidekkija,
Tuthorsu, Sempera - očiju blistavih i ne samo
od mržnje. Iz nekog su razloga izgledali kao
da su stari tisuću godina, prastari od
sigurnosti.
"Zato", Kellhus nastavi nadvivši se nad
njim, "jer ako ne poslušaš, datću te oderati i
objesiti sa gradskih dveri." Tenor njegova
glasa bješe tako silan da su riječ "oderati" i
slike njega bez kože koje je proizvela ostali
visjeti u zraku.
Conphas pogleda gore u posvemašnjem
užasu. Donja mu je usna podrhtavala, a lice
se razbilo u nečujni jecaj, zatim se ukočilo pa
ponovno slomilo. Cnaiur shvati da se uhvatio
za prsa. Zašto mu je srce tako pojurilo?
"Pustite ga", Ratnik-Prorok promrmlja, a
Uzvišeni General pohita kroz ulazna vrata,
zaklonivši lice i odmahujući rukama kao da
ga kamenuju.
Cnaiur se ponovno našao s vanjske strane
Dunyanjaninovih makinacija.
 Znao je da su optužbe za izdaju vrlo
vjerojatno izmišljene, ništa više. Što bi Car
dobio pomaganjem svojim stoljetnim
neprijateljima? Sve što se upravo odigralo,
Cnaiur shvati, unaprijed je smišljeno. Sve.
Svaka riječ, svaki pogled, svaki uvid imao je
neku funkciju... Ali s kojim ciljem? Da
napravi primjer od Ikurei Conphasa? Da ga se
riješi? Zašto mu jednostavno nije prerezao
grkljan?
Ne. Od svih Velikih Imena samo je Ikurei
Conphas, nadaleko slavni Lav s Kivutha,
imao dovoljnu snagu karaktera da zadrži
odanost svojih ljudi. Kellhus neće trpjeti
suparnike, ali ne bi ni riskirao da se ovo malo
što je preostalo od Svetog rata upusti u rat do
istrebljenja. Samo je to spasilo život
Uzvišenom Generalu.
Kellhus se povukao, a Ljudi od Kljove su
ustali i rastezali se po redovima, dozivali se,
smijali i čudili. I još se jednom Cnaiur
zatekne kako ih promatra iz dviju
perspektiva. Znao je da će Inriti misliti da ih
se kuje opet i iznova, da im je karakter
poboljšan otklanjanjem nečistoća. No on je
znao da tome nije tako..
 Sušno razdoblje nije prošlo. Možda nikad
i neće.
Dunyanjanin je samo odstranio
svojeglavog bika iz stada.
Pokušavajući ostati na mjestu u
naguravanju tjelesa, Proyas još jednom prođe
pogledom po uskomešanoj gužvi u potrazi za
Scylvendijem. Samo nekoliko trenutaka
ranije Ratnik-Prorok se povukao izmamivši
gromoglasno klicanje. Sada su vođe Svetog
rata galamili međusobno, izmjenjujući vesele
i gnjevne usklike. Bilo je mnogo toga za
raspraviti: razotkriveno je spletkarenje
Ikureijevih, Nansurske kolone izbačene su iz
Svetog rata, Uzvišeni General je ponižen -
osramoćen...
"Kladim se da je potrebno promijeniti
carske gaće!" Gaidekki zaurla iz obližnje
grupice conrivanskih plemića. Smijeh se
zaori kroz natrpano predsoblje. Bio je i
nemilosrdan i srdačan - iako ne bez napetosti
straha, Proyas primijeti. Trijumfalni pogledi,
zvonke izjave, oduševljene geste i prosvjedi,
sve je to govorilo o svježini njihove
preobrazbe. No bilo je tu još nečega, nečega
što je Proyas osjetio da vreba u kutovima
njegovog vlastitog bolnog lica...
Strah.
Možda je to bilo i za očekivati. Kao što je
Ajencis primijetio, ljudskim dušama vlada
navika. Sve dok prošlost upravlja
sadašnjošću, te će navike sigurno biti tu.
Međutim, prošlost je zbačena, a Ljudi od
Kljove su se našli nasukani s prosudbama i
pretpostavkama kojima više ne mogu
vjerovati. Naučili su da je ta metafora
dvosjekli mač: da bi se ponovno rodio,
Proyas je s vremenom shvatio, moraš ubiti
ono što si bio.
Činilo se to kao mala cijena - smiješno
mala - u usporedbi s onim što su dobili
zauzvrat.
Budući da Scylvendija nije bilo na vidiku,
Proyas je sortirao lica onih koji su osudili
Kellhusa i onih koji nisu. Mnogi su, poput
Ingiabana, bili tihi za vrijeme provala gnjeva,
očiju punih kajanja, usana stisnutih od
ozlojedenosti. No drugi, poput Athjearija,
govorili su s lakom razmetljivošću
opravdanih. Dok ih je gledao, Proyas je
osjetio kako ga zavist obuzima i tjera da
spusti i odvrati pogled. Činilo mu se da ga
nikada nije preplavljivala tolika potreba da
poništi učinjeno.
Čak ni u vezi Achamiana...
Gdje mu je bila glava? Kako je on, čovjek
koji je sasvim temeljito isklesao svoje srce u
oličenje pobožnosti mogao doći tako blizu da
ubije glas Boga samoga?
Još mu se vrtjelo u glavi od te pomisli, još
uvijek mu je bilo mučno od srama.
Osuda, ma kako opojni bili njezini
razmjeri, jednostavno nije stvari činila
istinitima. Bila je to teška lekcija, tim teža
zbog svoje zapanjujuće očitosti. Unatoč
opomenama kraljeva i generala, unatoč
beskrajnim pjesmama, vjera do smrti bila je
jeftina. Na kraju krajeva, Fanimljani se
bacaju na koplja svojih neprijatelja jednako
spremno kao i Inriti. Netko mora biti u
zabludi. Kako onda biti siguran da je taj
netko netko drugi? S obzirom na očitu
krhkost ljudi, s obzirom na dugi niz zabluda
koji je sačinjavao njihovu povijest, može li
išta biti besmislenije od tvrdnje da si ti onaj
koji je najmanje u zabludi, a kamoli da si
upućen u ono apsolutno?
I učiniti tako očito utvaranje temeljem za
osudu.. ubojstvo..
U cijelom svom životu Proyas nikada nije
plakao tako neutješno kao što je plakao pod
nogama Ratnika-Proroka. Jer on koji je
osuđivao lakomost u svim njezinim oblicima
pokazao se najlakomijim od svih. Ni za čime
nije toliko čeznuo kao za istinom, a budući da
mu je istina tako sustavno izmicala, okrenuo
se svojim uvjerenjima. Kako i ne bi kad je
cijeli život proveo ponižavajući se pred
njima, kad su mu pružala luksuz prava na
osudu!
Kad su u tolikoj mjeri određivala tko on
jest.
Obećanje ponovnog rođenja bilo je
istovremeno i prijetnja smrću, a Proyas je,
kao i toliki drugi, odabrao ubiti radije nego
umrijeti.
"Ššš", Ratnik-Prorok je bio rekao. Samo
je par sati prošlo otkad su Kellhusa skinuli s
Umiakija. Zavoji oko zapešća još uvijek su
mu bili natopljeni krvlju koja je na njima
načinila crne krugove. "Ne trebaš plakati,
Proyase."
"Ali pokušao sam te ubiti!"
Blaženi smiješak, u neskladu s očitim
bolovima koje je trpio. "Svi se naši postupci
temelje na onome što smatramo istinitim,
Proyase, na onome što mislimo da znamo.
Taje povezanost tako jaka, tako
nepromišljena, da u slučajevima kad je ono
što nam je potrebno da bude istinito
ugroženo, mi to pokušavamo učiniti istinitim
našim djelima. Osuđujemo nevine da bismo
ih učinili krivima. Uzdižemo bezbožnike da
bismo ih učinili svetima. Poput majke koja
uporno nastavlja dojiti mrtvo dijete,
postupamo iz poricanja."
Kellhus je zastao na onaj svoj napeti
način, kao da komunicira s glasovima koje
ostali gotovo mogu čuti. Podignuo je ruku u
neobičnoj gesti - kao da želi odgurnuti grube
riječi. Proyas je još uvijek pamtio krv
razmrljanu poput tinte po crtama njegovog
dlana, tamnu pred zlatnom aureolom koja mu
je okruživala pružene prste.
"Kada vjerujemo bez temelja ili povoda,
Proyase, osuda je sve što imamo, a čin osude
postaje naš jedini način dokazivanja. Naša
uvjerenja postaju naš Bog, i mi mu prinosimo
žrtve da ga udobrovoljimo."
I samo je tako bio odriješen, kao da je to
što ga poznaje dovoljno da mu bude
oprošteno...
Sasvim iznenada u vidokrug mu upliva
Scylvendi, nadvisujući ljude koji su se gurali
oko ulaza u dvoranu za audijencije. Umjesto
košulje nosio je prsluk načinjen od novčića
umreženih kožnim nitima - da bi mu rane
mogle disati, Proyas pretpostavi. Imao je isti
onaj pojas s metalnim pločicama koji je nosio
od samog početka, stegnut nad kiltom od
crnog damasta. Njegove ruke prepune
ožiljaka bijahu kao isklesane, i Proyas je
primijetio nekoliko njih koji su ustuknuli pred
njima kao da bi pokolji koje su ožiljci
označavali mogli biti zarazni. Svi do jednoga,
Ljudi od Kljove su mu se sklanjali s puta, kao
što bi se psi sklanjali pred lavom ili tigrom.
Bilo je nešto u tom Scylvendiju, Proyas je
znao, što je sijalo paniku u kosti čak i
najhrabrijih. Nije to bilo samo njegovo
barbarsko nasljeđe, niti divlja moć koja kao
da je isijavala iz svake tetive njegovog tijela -
pa čak ni zamišljena inteligencija kojom je
zračio i koja je pridavala toliku dubinu
njegovom pogledu. Nekakav je osjećaj
praznine okruživao Cnaiura urs Skiothu, neka
odsutnost ograničenja koja je davala naslutiti
da je bilo kakva brutalnost moguća.
Najokrutniji među ljudima. Tako ga je
Kellhus nazvao. I rekao je Proyasu neka se
pripazi..
"Obuzelo ga je ludilo."
Prvi je put Proyas zapazio stegnutu ranu
oko vrata barbarina.
Primijetivši njegov pogled, Cnaiur se
ubrzo nadvio nad njim, ledenih očiju još više
zapanjujućih zbog crnine njegovog divljeg
repa. Kratko je kimnuo kad ga je Proyas
zamolio da pođe s njim. Kad se Proyas
okrenuo, za lakat ga je primio Xinemus, i
conrivanski je Princ poveo dvojicu
muškaraca kroz crvene ocakljene galerije
Sapatišahove palače.
Nitko nije prozborio ni riječ.
Zaustavio se u izduženim sjenama
procesijskog vrta i okrenuo se Scylvendiju,
potisnuvši potrebu da uzmakne izvan
njegovog dometa.
"I... što misliš?"
"Da će se Conphas smijati dok ne zaspi",
Cnaiur se prezirno otrese. "No nisi me
pozvao da čuješ moje mišljenje."
 "Nisam."
"Proyase?" Xinemus se oglasi, kao da je
tek sad postao svjestan da je suvišan. "Bolje
da ostavim vas dvojicu.. "
Došao je jer nema kamo otići.
Cnaiur otpuhne.
Scylvendiji nemaju baš neke koristi od
obogaljenih, Proyas pretpostavi. "Ne, Zine",
reče on. "Tebi vjerujem više nego ikome."
Barbarin se namršti iznenada shvativši.
Na trenutak Proyas ugleda nešto oporo u
njegovim očima, neki nepriličan gnjev, kao
da sam sebe kori jer je previdio smrtnu
opasnost.
"On te poslao", Cnaiur reče.
"Jest."
"Zbog Conphasa."
"Da... Ti bi trebao ostati s Conphasom u
Jokthi, a Sveti rat nastavlja put prema
Shimehu."
Dugo vremena Scylvendi ne reče ništa,
iako su njegov pogled i stav izražavali
bjesomučan gnjev. Barbarin je čak drhtio.
Konačno, zastrašujuće mirno, reče: "Ja bih
mu trebao biti dadilja."
Proyas duboko udahne, namršti se
dosađivanju nekolicine prolaznika. "Ne",
odvrati, snizivši glas, "i da..."
"Kako to misliš?"
"Trebaš ga ubiti."
Cvjetni miris u mraku.
"Čekajte ga ovdje", podvornik reče, a
onda se bez ikakvih daljnjih riječi povuče u
smjeru iz kojeg su obojica došli.
Šarke su zaškripile dok su se vrata
zatvarala.
Iyokus je prelazio pogledom po gaju, no
tama pod stablima ograničavala mu je vid.
Mjesečina se slijevala blijedo oponašajući
sunce i ocrtavala cvjetne krune. Cvjetovi
bijahu plavi i crni.
Nije bio sam. Po prazninama koje su
udubljivale njegovu percepciju Iyokus je
znao da je po trjemovima koji su okruživali
gaj smješteno oko dvadeset i pet strijelaca s
Chorae. Cijelo su ga vrijeme motrili s
napetim lukovima.
Mjere predostrožnosti bile su razumljive,
pogotovo s obzirom na nedavna zbivanja.
Iyokus nije mogao vjerovati što je vidio i
čuo toga dana. Gajio je mnogo bojazni
tijekom svog putovanja iz Shigeka.
 Uznemirujuće priče o tome što je Sveti rat
- a samim time i Grimizni Tornjevi - pretrpio
ispunile su ga predosjećajem katastrofe. Dok
je peljar usmjeravao njegov brod u luku grada
Jokthe pet dana ranije, pripremao se na sva
moguća katastrofalna otkrića...
Ali nikako ne i ovo. Sveti rat podjarmljen
hirovima živućeg proroka. Dokazano
postojanje Savjeta - Savjeta! A ipak, Iyokus je
oduvijek bio pedantan čovjek, mnogo prije
nego li je chanv omotao svoje hladne i
raskošne pipke oko njegovog srca. Razumio
je da stvari imaju svoj unutarnji red. Trebali
bi mu dani da sazna nevjerojatne pojedinosti
novih okolnosti u kojima su se našli, i još
duže od toga da pojmi implikacije. Ne bi kao
Eleazaras očajavao prije nego shvati. Ne bi se
slomio pod težinom tereta.
Kakva šteta. Eli je bio velik čovjek,
nadahnut Vrhovni vladar - nekoć... Morat će
se posavjetovati s ostalim Visokim glavarima,
a možda i izabrati nekog novog... nekog
razumnog. No prvo mora ispitati tog
takozvanog Ratnika-Proroka.
Tog čovjeka s imenom starim dvije tisuće
godine: s Anasurimborom.
 Po prvi put Iyokus zamijeti goleme
kamene dolmene kako se propinju prema
mjesečini iz zaklona drveća i nakratko se
udubi u razmišljanja o odavno mrtvim
ljudima koji su ih podigli. Takvi su ostaci
mjera vjekova, pomisli on, potpornji
sadašnjosti. Govorili su o vremenu kada nije
bilo Caraskanda koji bi opasavao ova brda,
vremenu kad su njegovi preci harali
beskrajnim poljanama s onu stranu Velikog
Kavarsusa. Gledati takve spomenike, znao je,
uistinu ih vidjeti, značilo je razumjeti
zastrašujuće dimenzije onoga što je
zaboravljeno.
Iyokus je uvijek žalio što je Grimiznim
Tornjevima prošlost tek sredstvo, nešto iz
čega će izvući znanje i moć. Za njegovu
braću ruševine su samo kamenolomi, ništa
više. U svojoj želji da budu superiorni
Mandatu, otišli su tako daleko da su zaborav
počeli smatrati vrlinom."Prošlost je
nemoguće podmititi," rekli bi, "a budućnost
se ne može zakopati."
Nekako mu se činilo da će se to ubrzo
promijeniti. Ne-Bog. Druga Apokalipsa... Što
ako su te stvari stvarne?
 Iyokusu se zavrtjelo u glavi od te pomisli.
Slike su mu mutile oko duše: leševi koji
plutaju niz rijeku Sayut, Carvthusal u
plamenu kao u nekoj od sablasnih prikaza iz
Saga, zmajevi koji se obrušavaju na njihove
svete Tornjeve...
Prvo najvažnije, podsjeti se. Hitar na
mislima. Strpljiv na znanju...
Povjetarac se spustio na gaj. Hripao je
kroz drveće i iščešljavao tisuće latica u zrak.
Na trenutak su opisivale vijuganje i vrtloženje
različitih zapuha kao što bi naplavine
razotkrivale strujanja vode. Iyokus je znao da
bi to trebao biti lijep prizor. A onda je osjetio
Znamen... još jednog čarobnjaka kako se
približava kroz mračne aleje između stabala
jabuke.
Tko? Iyokus se odupre nagonu da
osvijetli dvorište, prisjetivši se Chorae koje
bijahu uperene u njega. Zapilji se i razluči
sjenovitu siluetu kako korača među crnim
granama, na mjesečini spazi vjeđe i lijevi
obraz bradatog lica.
Da. Još jedna glasina pretvorena u suludu
činjenicu: glasina da je Učenjak Mandata
sada Vezir Princa Kellhusa. Da ga podučava
Gnosi. Činilo se da nema kraja svim tim
apsurdima.
"Achamiane", zazove on. Pomisli kako je
njemu zacijelo teško što mora komunicirati s
onima koji su mu nanijeli takvu nepravdu.
Iyokus je rekao Eleazarasu da ništa dobro
neće izići iz otmice ovog čovjeka. Toliko
krivih procjena! Pravo je čudo što njihova
Škola još uvijek ima takvu snagu.
Više sjena nego čovjek, Achamian stane
petnaestak koraka dalje, zabulji se u Iyokusa
kroz pogrbljene grane stabla. Glas mu bješe
nemilosrdan. "Ako te oko uvrijedi,
Iyokuse..."
Val strave preplavi ovisnika o chanvu.
Što je sad ovo? Eleazarasovo pijano
upozorenje zazvoni mu glasno u ušima.
"Čuvaj se Učenjaka Mandata..."
"Gdje je Princ Kellhus?"
Silueta ostade nepomična. "Zauzet je."
"Ali rečeno mi je..." Iyokus započne, ali
ne dovrši. Dah ga je zebao i tlačio oko srca.
Eleazaras je znao, shvatio je.
Predao me njima... Zato jepi...
"Prevarili su te", Mandatov Učenjak reče.
"Što že..."
 "Sjećaš li se kako si se osjećao one noći u
Iothiahu? Sigurno si me čuo kako dolazim po
tebe. Sigurno si čuo druge kako vrište,
zazivaju tvoju pomoć."
Imao je takve noćne more.
"Što je ovo?" Zapovjednik špijuna
drekne. "Što se to tu događa?"
"Predao te meni, Iyokuse. Ratnik-Prorok.
Iskao sam osvetu. Preklinjao sam."
Nekako je Achamian mrmljao nešto
između tih riječi, i oči mu i usta zabljesnu
usijanjem.
"I pristao je."
Iyokus se ukoči. "Preklinjao si?"
Oči nalik žeravicama spuste se kad je
nevidljivo kimnuo. Grane i cvjetovi bijahu
ocrtani krvavocrvenom pred još tamnijim
mrakom. "Jesam."
"Onda ja ne budem", Iyokus reče.
Postojala su pravila za nadjačane
čarobnjake, pravila kojih se Iyokus nije
držao. Nije bilo uzmaka odande, ne dok smrt
leži nategnuta na strunama posvuda oko
njega. Našao se u stupici.
Baš kao i Achamian u Sareotskoj
biblioteci.
 Toranj od prozirnog kamena naprasno se
stvori oko njega: njegovi refleksni Štitovi. A
onda zrak počne podrhtavati od njegove
tajanstvene mrmljajuće pjesme, grlenog
kontrapunkta Achamianovovim kadencama-
naricaljkama.
Sa svake strane Učenjaka Mandata po
jedan olujni oblak stvori se niotkuda, svaki od
njih crn i svaki nagnut prema osi njegova
položaja - Hoularske Dvojne Oluje. Bljesak
munje. Paučinaste niti usijanja grčevito su
plesale oko Achamianovih sferičnih Štitova.
Sjene su poput maljeva mahale oko podnožja
okolnih kolonada. Trenutačno svjetlo bljesne
na Chorama smještenim na trijemovima.
Isklesan bjelinom kao od soli iza svojih
apstraktnih obrana, Achamian nastavi bajati.
Iyokus stane pjevati brže, upregne svoj
očaj u izmučena značenja koja su se kotrljala
iz njegove duše u glas. Strasti postadoše
značenja, a značenja postadoše stvarna.
Munje su se rašljale udvostručenim bijesom,
sve dok Achamian nije izgledao kao duh
obješen u napola zakopanom suncu. Grane su
pucale. Cvjetovi su eksplodirali prema nebu,
vrtložili se poput zapaljenih moljaca prema
nebeskom svodu. Okolna su stabla buknula u
plamenu, pretvorila se u blistave vatrene
stupove. Dolmeni su se uzdizali narančasti iz
mraka.
Achamian zakorači naprijed, ispred
spaljenog drveća.
Sav prestravljen, Iyokus shvati da se
Achamian poigrava njime. Ovisnik o chanvu
odustane od Hoularija i zgrabi veliki malj
svoje Škole: Zmajevu Glavu.
Ljuskava glava propinjala se iz ništavila
iznad njega. Nevidljive ralje obruše se dolje i
izrigaju čitave slapove zlatne vatre. Dok je
izvikivao svoju pjesmu, Iyokus je gledao
kako se poplava razdvaja oko Achamianovih
Štitova. Vatrena užad sklizne dolje i u stranu,
kao da je kipuće ulje bačeno na staklenu
sferu. No bilo je pukotina, fraktura koje su
krvarile listovima blijede vertikalne svjetlosti.
Još jednom Zmajeva Glava napadne,
osvijetlivši pritom čitavi gaj i otpuhujući
latice kao da su u pitanju oblaci skakavaca. A
Učenjak Mandata svejedno se približavao,
koracao kroz uvijajuće plamene vitice, pjevao
tu suludu nerazumljivu pjesmu. Frakture su
se množile, produbljivale...
 Iyokus je vrištao riječi, no bljesnulo je
nešto sjajnije od munje. Čista razdioba sile,
neprigušena prikazom ili interpretacijom.
Geometrije su kosile zrakom. Parabole
zasljepljujuće bjeline njihale su se sa
savršenih linija, i sve se spajale na
Iyokusovom Štitu. Sablasni kamen
podrhtavao je i pucao, raspao se kao
škriljevac pod maljem...
Eksplozija sjaja, a onda...
Ne mareći za mrak, Poglavica Utemota
izjahao je kroz Dveri Rogova prema okolnim
enathpaneanskim brdima.
Sputao je svog konja, eumarnskog vranca
kojeg su mu dodijelili nakon uništenja
Padiradžine vojske, a onda zapalio vatru na
visokom rtu s pogledom na grad. Šupljina
njegovog trbuha uspuzala mu je u prsa, gdje
se zgrušala, grebala – poput vrane za koju je
njegova pokojna baka uvijek govorila da živi
u njezinim grudima. Ležao je neko vrijeme,
širokih leđa naslonjenih na još uvijek toplu
stijenu; ruke je ispružio u stranu i mahao
njima dok su ga travke škakljale po vršcima
prstiju. Uživao je u toplini i disao. Postepeno
se vrana prestala bacakati.
 I on pomisli, Koliko zvijezda.
Više nije pripadao Narodu. Bio je više.
Nije bilo misli koju ne bi mogao pomisliti.
Nije bilo djela koje ne bi učinio. Nije bilo
usana koje ne bi poljubio.. Ništa više nije bilo
zabranjeno.
Zagledan u beskrajna polja tame, on
utone u san. Sanjao je da je privezan za
Serwe na Cirkumfiksu, čvrsto pritisnut uz nju
- u nju... I činilo se da nijedno sparivanje ne
može biti dublje. "Ti si lud", prošaptala je,
daha vlažnog od požude.
"Tvoj sam", dahne on na tuđinskom
jeziku. "Ti si mi jedina preostala staza."
Zijevajuće cerenje trupla. "Alija sam
mrtva."
Te ga riječi pogode poput kamena i on se
probudi, sklupčan polugol na šljunku i travi.
Uspuza na noge, smušen i omamljen. Pijano
je otresao zrnca pijeska i smeće s kože. Kakvi
su to snovi? Kakav to čovjek...
A onda je ugledao nju.
Stajala je nad njegovom vatrom u
jednostavnoj lanenoj opravi, kože narančaste
i glatke, poput kakve inritske boginje
izmamljene iz plamena. Oči su joj blistale
minijaturnim požarima. Plohe kose uvijale su
joj se oko brade i obraza, plave poput kose
robova...
Serwe.
Cnaiur strese glavu i rep, zagrebe se po
obrazima. Razjapio je usta, ali dah ne htjede
doći. Vjetar se činio kao da je ledenjački.
Serwe.
Nasmiješila se pa skočila u tamu koja ju
je okruživala.
Zarežao je i pojurio za njom, očekujući da
neće ništa pronaći. Zastao je ondje gdje je
ona bila stajala, nogom razgrtao travu kao da
traži izgubljeni novčić ili oružje. Otisak
njezinog stopala obori ga na koljena.
"Serwe?" zavapi, zureći kroz mrak.
Zatetura na noge. "Serwe!"
Onda je opet ugleda kako skakuće s
kamena na kamen niz sjenovitu padinu,
srebrna na mjesečini. Iznenada sve postane
strmo, niz stjenovitih ploha. Spazi njezinu
siluetu kad je šmugnula između šaka dviju
kamenih gromada. Caraskand se pružao u
daljinama ispod nje, labirint tirkiznog i crnog.
Zateturao je naprijed, počeo juriti niz mračne
padine, skočio u bezdan. Sletio je u skupinu
patuljastih juka, tumbao se niz grotesknost
njihovih grana. Par drozdova eksplodira u
crno nebo, cičeći. Zakotrljao se na noge i
potrčao, naizgled bez daha i bez otkucaja
srca, a njegove noge u sandalama čudesno su
pronalazile put po mračnom tlu.
"Serwe!"
Zastao je među stijenama i promotrio po
mjesečinom osvijetljenom terenu. Eno!
Njezina krhka figura jurišala je poput zeca u
podnožju brda.
Proljetna trava šibala ga je po golim
goljenicama. Dugački skokoviti koraci, poput
vuka koji lovi žrtvu na poljani. Onda je
sklizao po šljunku, letio nad iznenadnim
okomicama. Spustio se nisko i bacio na
njezinu daleku figuru, njegove ruke
prekrivene mnoštvom ožiljaka kosile su amo-
tamo uz njega, prsa mu se nadimala, slina
klizila po bradi i obrazima. Noć je hučala. No
nije mogao smanjiti udaljenost. Jurila je
preoranom zemljom, nestala preko ruba
terasaste livade.
"Moja si!" zatulio je.
Pred njim, Caraskand je rastao sve dok
vijugavim ulicama i bezbrojnim krovovima
nije prošarao cijeli horizont. Izbočeni bastioni
Triamskih zidina postajali su sve viši,
gutajući najbliže gradske četvrti. Ubrzo je
bilo moguće vidjeti samo brda i
monumentalne građevine na njima.
Još jednom je ugledao njezino obličje,
netom prije nego li je nestala u mraku
maslinika. Poletio je za njom kroz bujicu
nepomičnih grana. Kad je izbio na suprotni
kraj maslinika, našao se na bojnom polju,
nedaleko od ostataka izgorjele staje. Ona je
bila jedva nešto više od bijele niti, uspinjala
se uzvisinama mrtvih polja, zaputivši se
prema ogromnim hrpama na koje su fanimski
mrtvaci bačeni.
Načas je dio njega zapao u očaj. U glavi
mu se rojilo, udovi su mu gorjeli od bolova
izazvanih naporom. Zrak ga je napustio, a
noge su mu svejedno nastavile tabati po
izrovanoj zemlji. Mjesec je bacao njegovu
sjenu pred njega, i on ju je nemarnim nogama
gonio, preskačući mrtve konje, gazeći polja
mlade djeteline. Izgubio ju je iz vidokruga
negdje među mrtvima, no nekako je znao da
će ga čekati.
Činilo mu se da uopće više ne diše, no
osjetio je miris mrtvih dok se silio uz
posljednju razrovanu kosinu. Smrad je ubrzo
postao nesnosan; kiselost je bila toliko sirova,
toliko zemaljski duboka, da je čupala grčeve
iz njegovog želuca. Smrad je imao okus kojeg
je moguće okusiti samo na dnu jezika.
Tako svet.
Posrnuo je na koljena i povratio, a onda
opet zateturao po krajoliku leševa. Na nekim
su mjestima samo zatamnjivali zemlju, poput
makramea golih udova, no na ostalim
mjestima bijahu nagomilani u desecima,
stotinama čak - u humke iz kojih je pri dnu
sipilo nešto nalik koštanom ulju. Mjesečina je
padala ravno na golu kožu, bljeskala na
iskezenim zubima, sondirala šupljine
bezbrojnih razjapljenih usta.
Našao ju je kako stoji sama na čistini koju
su prokrčile kočije kojima su sakupljali
mrtve. Bila mu je okrenuta leđima.
Prilazio joj je oprezno, divio se njezinoj
sablasnoj ljepoti. Ispred nje, iznad crnog
zaslona drveća, signalna vatra je gorjela na
vrhu jednoga od caraskandskih tornjeva.
"Serwe", izdahne on.
Ona se okrene, a lice joj se rastvori, kao
da su joj zmije isprepletene oko lubanje.
Zaletio se u nju, oborio je, i na trenutak se
našao u njezinom nemogućem licu; ugledao
je desni kako se, ružičaste i vlažne, protežu
do očiju bez kapaka.
Kotrljali su se među truplima, sve dok se
nije bacio i oslobodio uz neartikulirani urlik.
Zatetura unazad...
Nije bilo vremena za prestravljenost.
Zavrtjela se u zraku i nešto mu prasne o
čeljust. Zaplivao je naglavce u leševe.
Uhvatio se za hladnu ruku da se vrati na
noge. Popiknuo se na napuhnuti torzo,
posegnuo unazad, podupro se o blato mrtvih
lica.
Špijun lažnog lica ga pogleda, sastavi lice
nekoga drugog. Dok je Cnaiur promatrao,
plava kosa pade s glave u perjastom slapu,
nošena povjetarcem, i iz nekog razloga to
bijaše najjezivije od svega.
Stajao je sklizak od znoja i hvatao dah.
Bio je nenaoružan, i iako je dio njega to vikao
od samog početka, činilo se da je tek sad
shvatio. Mrtav sam.
No stvor se okrene prema nebu umjesto
da ga napadne, privučen lepetom krila.
 Cnaiur je slijedio njezin pogled i ugledao
gavrana kako se spušta u mraku. Desno od
špijuna, jedno je truplo ležalo nahero preko
hrpe ostalih, s laktovima svinutim unazad,
lica okrenutog prema Cnaiuru, s očima koje
su se cijedile iz upalih duplji, i usnama
povučenim daleko s crnih kožnatih desni.
Ptica sleti na njegov sivi obraz. Gledala ga je
ljudskim licem, ne većim od jabuke.
Cnaiur opsuje i zatetura unazad. Kakvo je
to sad novo čudo?
"Star", sićušno lice reče piskutavim
glasićem. "Star je ugovor između naša dva
naroda."
Cnaiur je prestravljeno zurio. "Ja ne
pripadam nikakvom narodu", reče on
jednolično.
Vrtoglava tišina. Ptica je zurila u njega
tipičnom ptičjom lukavošću, kao da je
prisiljena ponovno se pozabaviti dugotrajnim
pretpostavkama.
"Možda", reče. "Ali nešto te veže uz
njega. Inače ga ne bi spasio. Ne bi ubio moje
dijete."
Cnaiur pljune. "Mene ništa ne veže!"
Nakrivila je svoje malo lice u stranu,
ptičje radoznalo.
"Ali prošlost nas sve veže, Scylvendi, kao
što luk veže let strijele. Svi smo mi napeti,
usmjereni i otpušteni. Jedino što još preostaje
jest vidjeti gdje ćemo sletjeti.. vidjeti hoćemo
li pogoditi kamo treba."
Nije mogao disati. Bila mu je agonija
samo gledati, kao da sve cvokoće milijunima
mljackajućih zubi. Sve stvarno. Zašto ništa ne
može biti jednostavno? Zašto ništa ne može
biti čisto? Zašto ga svijet mora neprekidno
zasipati poniženjima i prljavštinama... Koliko
toga mora pretrpjeti?
"Znam koga loviš."
"Laži!" Cnaiur zaurla. "Sve same laži!"
"Došao je k tebi, zar ne? Otac Ratnika-
Proroka." Minijaturni podsmijeh bljesne na
spodobinom licu. "Dunyanjanin."
Poglavica Utemota zapiljio se u stvora,
misli ošamućenih zborom sukobljenih strasti:
zbunjenosti, bijesa, nade... A onda se prisjetio
jedine preostale staze - jedine istinite staze -
iako je njegovo srce cijelo vrijeme znalo.
Jedna jedina sigurna stvar.
Mržnja.
Posve se umirio. "Lov je završen", reče.
"Sutra Sveti rat kreće u marš na Xeras i
Amoteu. Ja bih trebao ostati."
"Pomaknuli su te, ništa više. U benjuki
svaki potez nagoviješta novo pravilo."
Maleno ga lice pogleda, dok mu se ćela
sjajila na bijeloj mjesečini. "Mi smo to novo
pravilo, Scylvendi."
Oči mu bijahu sićušne i nemoguće stare.
Nagovještaj moći tutnjao mu je kroz žile, srce
i kosti.
"Čak ni mrtvi ne mogu pobjeći s Ploče."
Kad je Achamian pronašao Xinemusa u
njegovim odajama, Maršal je već bio pijaniji
nego što ga je ikada vidio.
Xinemus se nakašlje - zvuk kao kad se
pijesak stropošta po daščanom podu kola.
"Jesi li to učinio?"
"Jesam.. "
"Dobro - dobro! Jesi li ozlijeđen? Je li te
ikako povrijedio?"
"Nije."
"Imaš li ih?"
Achamian je oklijevao, uznemiren jer
Xinemus nije odgovorio "Dobro" i na drugi
njegov odgovor. Zar želi da patim?
"Imaš li ih?" Xinemus usklikne.
 "I-imam."
"Dobro.. Dobro!" Xinemus reče. Skočio
je iz stolice, ali nekako ukočeno i besciljno
kao što je sve činio sad kad više nema očiju.
"Daj mi ih!"
Dreknuo je to kao da je Achamian vitez
od Attrempusa.
"Ja..." Achamian gutne. "Ne razumijem..
"
"Ostavi ih ovdje... Ostavi me!"
"Zine... Moraš mi pomoći da shvatim!"
"Odlazi!"
Achamian se lecnuo, toliko je silovito
viknuo.
"U redu", promrmlja i uputi se prema
vratima. Trbuh mu se nadimao i vibrirao kao
da je na palubi broda. "U redu.. " Naglo je i
širom otvorio vrata, no iz nekog perverznog
razloga samo se umirio na trenutak, a zatim
ih zalupio kao da je bijesno odjurio. Stajao je
bez daha i promatrao svog prijatelja kako se
okreće i korača prema zapadnom zidu,
lijevom rukom ispipavajući zrak pred sobom,
a desnom stežući krvavi zavežljaj.
"Konačno", Xinemus promrmlja ispod
glasa, i pritom je jecao ili se smijao.
"Konačnooo.."
Tapkao je dlanom i prstima po zidu i
kretao se ulijevo. Ostavio je trag krvavih
otisaka po cerulejskim oplatama, a onda i po
nilnameškom pastoralnom prikazu. Kad je
stigao do zrcala zaustavio se i prstima
treperio po bjelokosnom okviru dok se
smještao ravno ispred njega. Posve se umirio
- i to toliko da se Achamian pobojao da bi
mogao čuti njegovo disanje koje je toliko
strugalo u njegovim vlastitim ušima. Neko se
vrijeme činilo da Xinemus pilji u sluzave
duplje iz kojih su se nekoć njegove oči
smijale i srdile. Njegovo je slijepo motrenje
imalo prizvuk čežnje.
Prepun užasa Achamian ga je promatrao
kako prtlja po zavežljaju, a zatim prinosi po
jednu ruku svakoj duplji. Kad je odmaknuo
ruke, Iyokusove uplakane oči zurile su nahero
iz nabora upaljene kože.
Zidovi i strop stadoše plesati.
"Otvorite se!" Maršal od Attrempusa
zacvili. Trzao je mrtvim i krvavim pogledom
po sobi, zastao jedan sablasni trenutak na
Achamianu. "Otvorite seee!"
A zatim je stao razbijati po apartmanu.
 Achamian šmugne kroz vrata i pobjegne.
U mraku, Eleazaras je grlio svog
prijatelja, njihao ga naprijed- nazad, svjestan
da u naručju drži mnogo veću tamu.
"Ššššš..."
"E-Eli", Zapovjednik špijuna je dahtao.
Tresao se i ridao, a ipak se činio nekako
blijedim čak i u svojoj tjeskobi.
"Eli!"
"Ššš, Iyokuse. Sjećaš li se kako je to
vidjeti?"
Drhtaj prostruji ovisnikovim tijelom.
Prozirna glava pijano kimne. Krv se slijevala
s pamučnog zavoja i ostavljala tamne linije
po njegovim prozirnim obrazima.
"A riječi", Eleazaras protisne. "Sjećaš li
se riječi?"
U magiji je sve ovisilo o čistoći značenja.
Tko zna što bi osljepljivanje moglo učiniti?
"D-daaa."
"Onda si čitav."
 Poglavlje četvrto

ENATHPANEAH

Baš kao i strog otac, rat toliko posrami

ljude da zamrze svoje dječje igre.
PROTATHIS, STOTINU NEBESA

Iz tog se pohoda vratih kao posve drugi

čovjek, ili mi je to barem majka uporno
predbacivala. "Sada se samo mrtvi mogu
nadati da će izdržati tvoj pogled", govorila
bi.
TRIAMIS, DNEVNICI I DIJALOZI

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Momemn

Možda će noćas, Ikurei Xerius je

razmišljao, biti noć poslastica.
S visina carskih odaja na Andiaminskim
visovima Meneanor je izgledao kao golema
sjajna ploča pod mjesecom.
Xerius se nije mogao sjetiti da je ikada
vidio Veliko more tako nadnaravno mirno.
Razmišljao je da pozove Arithmeasa, svog
vidovnjaka, ali je odlučio da ipak neće - više
iz oholosti nego iz velikodušnosti. Bio je on
ulizivački šarlatan. Svi su oni takvi. Kao što
bi njegova majka rekla, svaki je čovjek u
konačnici špijun, agent suparničkih interesa.
Svako je lice sačinjeno od prstiju..
Kao Skeaosovo.
Unatoč vrtoglavici, nagnuo se preko
balustrade i zabuljio se, stežući čvrsto mantil
od fine češljane galeotske vune da ga zaštiti
od hladnoće. Kao i uvijek oči su mu odlutale
prema jugu, prema tamnim dupljama obale.
Tamo je ležao Shimeh - i Conphas. Činilo mu
se izopačenim da ljudi mogu spletkariti i
boriti se toliko daleko izvan njegovog
vidokruga i mogućnosti da zna. Izopačenim i
zastrašujućim.
Čuo je kako iza njega prilazi netko u
sandalama.
"Bože Među Ljudima", reče njegov novi
Uzvišeni Kapetan, Skala, prigušenim glasom.
"Carica je izrazila želju da govori s vama."
Xerius uzdahne, iznenađen spoznajom da
je bio zadržao dah. Okrenuo se i pogledao
gore u lice orijaškog Cepaloranca, koje je
izgledalo ružno ili zgodno ovisno o sjenama i
svjetlosti. Plava mu se kosa slijevala oko
ramena, srebrnim vrpcama stegnuta u repove
- znak nekog neustrašivog plemena. Skala
nije bio baš oku najugodniji ukras, ali se
pokazao kao sposobna zamjena sve od
Gaenkeltijeve smrti.
Sve od one sulude noći s Mandatovim
čarobnjakom.
"Uvedi je."
Iskapio je pokal anpleianskog crvenog
vina. Obuzet iznenadnom nesmotrenošću,
baci ga prema južnom horizontu, kao da
izaziva daljine neka se usude biti nešto drugo
nego kakvima se čine. Zašto ne bi bio
sumnjičav? Ta ipak su filozofi rekli da je
svijet dim. A on je vatra.
Promatrao je kako zlatni pokal pravi
piruete prema daljinama, a zatim tone u tamu
nižih razina palače. Jedva čujni zvon i zveket
izmami osmijeh na njegove usne. Osjećao je
takav prezir prema predmetima.
"Skala?" zazove muškarca koji je upravo
odlazio.
"Da, Bože Među Ljudima?"
 "Neki će ga rob ukrasti.. taj pokal."
"Uistinu, Bože Među Ljudima."
Xerius podrigne, iako nekako
dostojanstveno. "Tko god on bio, daj ga
išibati."
Skala kimne bezizražajnog lica, a zatim
se okrene prema zlatnoj unutrašnjosti carskih
odaja. Xerius pođe za njim pokušavajući ne
teturati. Uputio je Eotske stražare koji su
stajali uz preklopna vrata da ih zatvore i
navuku zavjese za njim. Vani se nema što
vidjeti, osim mirnog mora i beskrajnih
zvijezda. Ništa.
Zastao je uz najbliži žeravnik i grijao
prste nad plamenom. Njegova majka već se
uspinjala stepenicama iz nižih apartmana, i
on se zatekne kako se drži za palce i
pokušava istjerati sentimentalne baljezganje
iz glave. Xerius je odavno naučio da ga samo
pamet može spasiti od Ikurei Istrive.
Zapiljio se preko stubišta, iza zida
prekrivenog tapiserijama, i ugledao njezinog
divovskog eunuha, Pisathulasa, kako se
nadvio nad njegovim stražarima u predsoblju.
Ne prvi put zapitao se je li se ikada ševila s
tim nauljenim kitom. Znao je da bi se trebao
pitati što ona želi, no činila se tako..
predvidljivom u zadnje vrijeme, a osim toga
obuzelo ga je neko raspoloženje. Da ga je
zagnjavila samo nekoliko trenutaka ranije,
sasvim sigurno bi bio... zauzet.
Zaista bješe lijepa, za jednu staru
babuskaru. Ukras u obliku krila izrađen od
sedefa resio je njenu obojenu kosu, s velom
sićušnih srebrnih lančića koji su visjeli tik do
iscrtanih obrva. Zlatnom vrpcom sapeta usko
uz tijelo halja joj bijaše istovremeno
jednostavna i tradicionalna, iako je mogao
zamisliti da ga je ta plava otisnuta svila
stajala jedne ratne galije. Znao je da bi trebao
treptanjem ukloniti tragove vina iz očiju, no
izgledala mu je više poslušna nego
nabrušena...
Koliko je već prošlo?
"Bože Medu Ljudima", reče ona, uspevši
se na posljednju stepenicu. Pognula je glavu u
savršenoj jnanskoj kretnji.
Načas je Xerius ostao bez teksta, sasvim
razoružan tim neuobičajenim iskazom
poštovanja. "Majko", reče on oprezno. Kad
podli pas trlja njušku o nečiju ruku, znači da
je gladan - veoma gladan.
 "Saik te je bio došao posjetiti."
"Thassius, da... Mora da ste se mimoišli
dok je izlazio."
"Nije bio Cememketri?"
Xerius otpuhne. "Što je bilo, Majko?"
"Čuo si nešto", reče ona kreštavo.
"Conphas je poslao poruku."
"Pih!" Cmakne usnama i okrene joj leđa.
Kuja. Uvijek laje nad svojom zdjelom.
"Ja sam ga odgojila, Xeriuse! Bio je moj
štićenik - mnogo više nego što je ikada bio
tvoj! Zaslužujem znati što se događa.
Zaslužujem."
Xerius je zastao, pustio je da ostane u
krajičku oka. Kako je to čudno, pomisli, kako
ga iste riječi razbjesne u jednom trenutku, a
uhvate u sentimentalnom raspoloženju u
drugom. No na kraju se upravo na to sve
svodilo, zar ne? Na njegove hirove. Pogledao
ju je ravno u lice, zapanjen kako joj oči
izgledaju blistavo, kako mlado obasjane
svjetlom lanterne. Svidio mu se ovaj hir...
"Oni znaju", reče on. "Onaj varalica,
onaj.. Ratnik-Prorok, ili kako ga već zovu,
optužio je Conphasa - optužio je mene!- da
spletkarimo nauštrb Svetog rata. Možeš li
zamisliti?"
Iz nekog razloga, izgledala je kao da
uopće nije iznenađena. Xeriusu sine da je
možda ona izdala njihove planove. Zašto ne?
Njezin je um bio neprirodna mješavina
muškog i ženskog intelekta, vodile su je i
pretjerana potreba za odobravanjem i jednako
toliko pretjerana opsesija oko sigurnosti. Kao
rezultat toga, posvuda oko sebe vidjela je
samo brzopletost i kukavičluk. Ponajviše u
vlastitom sinu.
"Što se dogodilo?" upita ona, tonom koji
je poskakivao od brige.
Ah da, ne smijemo zaboraviti kožu
njezinog ljubljenog unuka.
"Conphasa su potjerali. On i ono što je
preostalo od njegovih kolona bit će
internirani u Jokthi, gdje će čekati prijevoz za
povratak u Nansurij."
"Dobro", reče ona kimajući. "Znači tvoje
ludilo završava."
Xerius se nasmije. "Moje ludilo, Majko?"
Počastio ju je osmijehom koji je rezao tim
više jer bješe iskren. "Ili Conphasovo?"
Carica se prezirno naceri. "A što bi to
trebalo značiti, ha, sine moj dragi?"
 Ah taj zub vremena. Gledao je kako
nagriza generaciju njegova oca, gledao kako
im struže lubanje dok nisu postale šuplje
poput školjaka, sve dok im se ruševna tijela
nisu počela činiti živahna u usporedbi sa
smušenim dušama. Xerius shvati da suspreže
drhtaj. Te igre riječi i domišljatosti, sve je to
od nje naslijedio. Kad je prije stigla toliko
zaostati?
A ipak...
"To znači, Majko, da Conphas nastavlja
bitku." Pomirljivo slegne ramenima. "Nisam
ga opozvao."
"Što to govoriš, Xeriuse? Oni sada
znaju... znaju što smjeraš! Bila bi to ludost!"
Zapiljio se u nju i pitao se kako joj to
nakon tolikih godina još uvijek uspijeva.
"Upravo tako. Siguran sam da Velika
Imena misle manje-više isto."
Kako stara babetina može izgledati tako...
tako djevičanski?
Sklopila je oči s dugim trepavicama i
smiješila se na onaj svoj koketni način.
Jednom za promjenu nije izgledala kao tašta
karikatura. "Znači tako", reče ona i uzdahne
poput ljubavnice umorne od svijeta.
 Čak i sada, nakon sveg tog vremena,
sjećao se njezine ruke one prve noći, poput
leda koji raspiruje njegovu zbunjenu vatru.
One prve noći...
Sveti Sejenuse, kako se ukrutio - toliko
pulsirajuće snažno!
Odložio je pokal i okrenuo se prema njoj.
Iznenada se našao kako je gura unazad prema
svom krevetu s baldahinom. Nije se sva topila
od uslužnosti kao neka ropkinja, ali nije se ni
opirala. Mirisala je mlado.. Noćas će ipak biti
noć poslastica!
"Molim te, Majko", začuo se kako
mrmlja. "Toliko je već vremena prošlo. Bio
sam tako usamljen.. Samo ti, Majko. Samo ti
razumiješ."
Položio ju je na veliko Crno sunce
izvezeno na pokrivaču. Ruke su mu drhtale
dok je petljao oko njezinih halja.
Prepone su mu vibrirale tako ugodno da
je strahovao da će umrljati ogrtače.
"Zaista me voliš", dahne on. "Zaista
me..."
Oslikane joj oči postanu pospane,
zanesene. Ravna su joj se prsa nadimala pod
tkaninom. Nekako je uspio vidjeti kroz splet
bora koje su njezino lice pretvorile u masku,
sve do zmijolike istine njezine ljepote.
Nekako je uspio vidjeti ženu koja je izludjela
njegovog oca ljubomorom, koja je svom sinu
pokazala ekstazu tajni obavijenih plahtama.
"Moj mili sine", dahtala je. "Moj mili.."
Njegovi prsti i dlan naiđoše na toplu
kožu. Srce mu je udarilo poput groma.
Prelazio je rukom duž njezinih listova, koje je
brijala po ainonskoj modi, pa duž još uvijek
glatkih bedara. Zar je moguće? Zahvatio je
njezine prepone i stisnuo dršku njezine
erekcije... Nije imao zraka da usklikne.
Prevrnuo se nazad na pod i zijevao bez glasa,
a ona ustane i poravna halju i on uspuza
unazad, nekako uspije zazvati stražare.
Prvi koji je stigao bio je previše zapanjen
da bi mogao išta osim umrijeti. Lice mu je
implodiralo. Grlo mu razderano i šiklja krv.
Sve mu se činilo previše apsurdnim.
Pisathulas, njezin orijaški eunuh, pokušao ju
je obuzdati urlajući na nekom nerazumljivom
jeziku. Slomila mu je vrat tako lako kao da je
otkinula dinju sa stabljike.
A onda je uzela mač.
Izgledala je kao pauk, njezine dvije ruke
pretvorile su se u osam s blještavom
gracilnošću. Plesala je i vrtjela se.
Ljudi su se grčili i jaukali. Čizme su
proklizavale po krvi. Udovi s plavim
tetovažama udarali su o pod, lomeći već
mrtve kosti.
Xerius se okrene i stane gmizati prema
vratima. Nije bilo straha - strah je zahtijevao
razumijevanje - samo sveobuhvatna žurba,
iskonski nagon da se makne od takvih
prizora, takvih okolnosti.
Probio se kroz dvojicu stražara. Ruke su
mu lebdjele. Trčao je vrišteći niz pozlaćeni
hodnik. Papuče! Kako itko može trčati u
jebenim papučama?!
Kadionici iz kojih se parilo jurišali su uz
njega, no osjećao je samo prodoran smrad
vlastitog izmeta. Kako bi se njegova majka
smijuljila! Njezin je sinčić zasrao svoju
carsku odoru...
Trči! Trči!
Od nekud je čuo Skalu kako urla
zapovijedi. Bacio se niz stube, tumbao se i
bacakao poput psa u vreći. Stenjući i
blebećući osovio se na noge i ponovno se dao
u trk. Što se to događa? Gdje su mu stražari?
Tapiserije i pozlaćene oplate lebdjele su oko
njega. Imao je govna po prstima! A onda ga
nešto zakuca naglavce u mramorne ploče.
Sjena na njegovim leđima, dvanaest hijena
cerilo joj se iz grla.
Čelične ruke na njegovom licu. Nokti mu
deru obraze. Mesnato kvrcanje u njegovom
vratu. Nemoguć pogled na nju - Majku-
uprskanu krvlju i razmontiranu. Nije bilo...

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Sumna

Sol pogleda gore, trepćući i mršteći se.

Koliko je rano?
"Hajde-hajde!" Hertata poviče s ulaza u
uličicu. "Maithanet stiže! Kažu da Maithanet
dolazi na kamene dokove!"
Bilo je nečega u Hertatinim očima dok je
to govorio, nade ili čežnje koja je uzela
previše maha. Iako je Sol imao samo
jedanaest godina, vidio je to, iako mu je
nedostajalo riječi da to izrazi. "Ali trgovci
robljem..."
O trgovcima robljem uvijek je valjalo
voditi računa, naročito na kamenim dokovima
gdje su tržili svoju robu. Za trgovce robljem
pronalazak siročića bilo je ravno pronalasku
novčića koji je nekome ispao na cesti.
"Neće se usu-usuditi! Ne dok Maithanet
dolazi! Moglo bi ih snaći prokle-prokletstvo!"
Hertata je uvijek ponavljao riječi, iako su
ga ostali tako grubo zadirkivali zbog toga.
Zvali su ga Hertata-tata ili, još okrutnije,
Jeka.
Hertata je bio čudan.
"To je Maithanet, Sole!" Oči mu bijahu
suzne. "Kažu da odla-odlazi, da plovi preko
mora-mora!"
"Ali vjetrovi..."
"Zapuhali su jutros! Zapuhalo je i sada on
kreće na plovidbu preko mora, preko mora-
mora!"
Zašto bi ga bilo briga za Maithaneta?
Muškarci sa zlatnim prstenjem ne daju
bakrenjake, osim ako ih ne žele nabosti.
Zašto bi njega bilo briga za Maithaneta koji
bi ga samo pokušao nabosti kad bi imao
priliku? Jebeni svećenici, uostalom.
No suze u Hertatinim očima... Sol je vidio
da se boji poći sam.
Sol je zastenjao, ustao i tapkao nogom po
svojoj dronjavoj posteljini. Iz petnih se žila
trudio podrugljivo ceriti Hertatinom
ozarenom licu. Već je imao prilike vidjeti
takve poput Hertate. Uvijek bi zazivali mamu
usred noći. Uvijek bi plakali. Uvijek bi ih
nabadali za hranu jer su se previše bojali
krasti. Takvi nikad ne prežive. Niti jedan. Baš
kao ni njegov mali brat...
Ali ne i Sol! On bješe brzonog poput
zeca.
Nedaleko od njihove uličice nalazila se
velika valjaonica sukna, i oni stanu pišati u
ogromne zdjele koje su stajale poredane
ispred nje. Pročelje je uvijek bilo prepuno
ljudi, naročito ujutro. Trudili su se ne gledati
prosjake s "valjačkim nogama" - punim
truleži uzrokovane godinama namakanja
rublja - iako su čuli njihove psovke i
dobacivanja. Čak i bogalji preziru siromašnije
od sebe. Kad su završili, dječaci presjekoše
kroz sumporasti smrad dvorišta valjaonice,
smijući se redovima muškaraca koji su gazili
amo-tamo po betonskim koritima poredanim
u nizove. Zrak je doslovno grmio od
pljeskanja mokre tkanine po polusuhom
kamenu. Pojurili su uz goniče stoke koji su se
gurali na suprotnom ulazu sa svojim
magarcima i kolima s rubljem.
"Hoće li biti hrane?" upita Sol Hertatu.
"Latice", mlađi ga dječak stane uvjeravati.
"Uvijek bacaju latice kad Šrijah ide-ide."
"Rekao sam hrane", Sol se otrese iako je
znao da bi jeo latice ako bude u prilici.
Dječakove smeđe oči ostale su uprte u
njegova stopala. Nije imao blage veze. "To je
on, Sole... Maithanet.. "
Sol zgađeno odmahne glavom. Jebeni
Hertata-tata. Jebeni Jeka.
Prolazili su raskošnijim ulicama
omeđenim trijemovima koje su se nalazile tik
uz Hagernu. Prodavači su otvorili radnje,
šalili se s robovima dok su izvlačili teške
drvene škure iz utora na pragovima od pečene
opeke. Povremeno bi dvojica dječaka ugledali
velike spomenike Svetih četvrti između
otmjenih nastambi koje su probijale nebo.
Svaki tračak tornjeva Junriume nagnao bi ih
na upiranje prstom ili zadivljeno zviždanje.
Čak se i siročići mogu nadati. U samu
Hagernu nisu se usudili ući iz straha od
Srijalskih vitezova pa su slijedili okolne ulice
prema luci. Neko su vrijeme hodali uza sami
zid, zijevajući od čuda koliko je golem bio.
Veći dio zida loza je presvukla lisnatim
zelenilom, i oni su naizmjence pogađali čemu
onaj drugi misli da potezi golog i prastarog
kamena najviše liče: zečevima, sovama ili
psima. Na Porampaskoj tržnici čuli su kako
dvije žene govore da je Maithanetov brod
usidren u Xatantskom bazenu - šesterokutnoj
luci koju je neki davni car dao iskopati u
obali prirodne sumanske luke jako, jako
davno.
Probijali su se prema četvrti skladišta,
zadivljeni što je čak i u dalekoj Ulici mlinova
put zakrčen ljudima koji hodaju u istom
smjeru. Zastali su da uživaju u mirisu svježeg
kruha i da bi brektali mazgama koje su vidjeli
da u sjenovitim interijerima posvuda oko njih
hodaju u krug oko svojih žrvnjeva. U zraku je
bila karnevalska atmosfera, navale smijeha i
živahne rasprave, isprekidane cikom djece i
zavijanjem novorođenčadi. Sol si nije mogao
pomoći i sve se manje mrštio na Hertatine
bedaste komentare.
Čak se smijao njegovim šalama.
Iako to nikad ne bi priznao, Solu je bilo
drago što je poslušao Hertatu. Ovako okružen
razdraganim ljudima koji se svi kreću u istom
smjeru, počeo se osjećati kao da negdje
pripada, kao da je nekim nerazumljivim
čudom našao put koji vodi iz prljavštine,
hladnoće i prezira.
Koliko je već vremena prošlo otkad mu je
otac ubijen?
Skupina svirača pridružila se njihovoj
improviziranoj migraciji, i Sol i Hertata
plesali su uz skladišta s rampama na ulazima i
uskim prozorima. Zastali su u sjeni Velikog
skladišta koje Hertata nikada prije nije vidio,
pa mu je Sol objasnio kako njegov dragi
prijatelj Car Ikurei Xerius III unutra za njega
gomila žito za slučaj velike gladi. Hertata je
tulio od smijeha.
Budući da je gomila oko njih postajala
sve gušća, odlučili su potrčati da prestignu
gužvu. Onako brz, Sol je preuzeo vodstvo, a
Hertata ga je naganjao smijući se. Jurišali su
oko obitelji, migoljili kroz uske prolaze koji
su vrludali i vijugali kroz gomile ljudi. Sol je
dvaput pustio Hertati da ga zamalo ulovi, i
dječak je tako cičao da bi se Sol i lecnuo i
smijao. Na kraju je dopustio Hertati da ga
uhvati.
 Nakratko su se hrvali, vrijeđali jedan
drugoga hinjenim uvredama. Nakon što ga je
bez problema pribio za pod, Sol je povukao
Hertatu na noge. Sada su već bili blizu luke.
Galebovi su skvičali po nebu iznad njihovih
glava. Zrak je mirisao po vodi i napuhnutom
drvetu. Lutali su uokolo, odjednom
uznemireni. Hodajući piljari - uglavnom stari
lučki muškarci - prodavali su prepolovljene
naranče za prigušivanje smrada, i dječaci su
imali sreće pronaći poneku odbačenu koru,
koje su halapljivo žvakali uživajući u gorčini.
"Rekao sam ti da će biti hrane-hrane",
Hertata reče žvačući.
Sol sklopi oči i nasmiješi se. Da, Hertata
je rekao istinu.
Sasvim iznenada, zvonki zov sazivljućih
rogova orio se gradom, istovremeno poznat i
začudno prijeteći, kao da ih je neka vojska
opkolila i sada oglašava napad.
"Hajde-hajde!" Hertata vikne. Zgrabi Sola
za ruku i stane ga vući sve dublje u
uskomešanu gomilu. Sol se namrštio - samo
se djeca i nabadači drže za ruke - no svejedno
je pustio dječaka da ga vodi kroz labirint
strukova i laktova. Zatekao se kako proučava
Hertatu, koji se svako malo osvrtao, sa
smiješkom zaluđenog ohrabrenja. Otkud sad
odjednom ta silna hrabrost? Svi su znali da je
Hertata kukavica, a ipak je ovdje hrlio prema
gotovo sigurnim batinama. Zašto bi riskirao
nešto takvo? Zbog Maithaneta? Što se Sola
tiče, ništa nije vrijedno batina - ili još gore da
te ščepaju trgovci robljem. Radije bi da ga
nabodu.
A ipak, bilo je nešto u zraku, nešto što je
Sola učinilo nesigurnim kao nikada prije.
Nešto od čega se osjećao malenim, ne onako
kako se osjećaju siročići, prosjaci ili djeca,
već na neki dobar način. Na neki duhovni
način.
Sjećao se kako je njegova majka molila
one noći kad mu je otac umro. Plakala je i
molila. Je li to ono što pokreće Hertatu? Sjeća
li se on svoje majke i njezinih molitvi?
Probijali su se kroz udove i psovke, i
unatoč ponekom udarcu, odjednom se nađoše
ravno pred oklopljenim bokovima nekog
Šrijalskog viteza. Sol još nikada nije bio tako
blizu jednom Vitezu od Kljove i sad je
doslovno drhtio od straha. Bjelina njegovog
ogrtača bila je tako djevičanska, zlatni vez
tako blistav. Imao je oklop od srebrnastog
lanca ispod kojeg se činio nemoguće čvrst,
ukopan poput stabla. Poput većine dječaka
koje je poznavao, Sol se bojao ratnika,
jednako koliko im je i zavidio. No Hertata
kao da uopće nije bio impresioniran;
promolio je glavu pored Viteza kao da
proviruje oko kamenog stupa.
Sol je prikupio hrabrost, poveo se za
Hertatom i nagnuo se da pogleda gore-dolje
po ulici. Stotine Šrijalskih vitezova držale su
okupljene mase na odstojanju. Drugi na
konjima jahali su polako uz linije i promatrali
gomile kao da očekuju nepoželjne rođake.
Taman kad je htio upitati Hertatu vidi li
ikakav znak Srijaha, Vitez nježno gurne njih
dvojicu natrag među ostale promatrače.
Hertata je blebetao u beskraj o svemu što
mu je majka govorila o Maithanetu. Kako je
očistio Tisuću Hramova, kako je zgromio
pogane svojim Svetim ratom, kako spava na
prostirki pod Kljovom-Kljovom. Kako sam
Bog blagoslivlja svaku njegovu riječ-riječ,
svaki njegov pogle-pogled, svaki njegov
kora-korak. "Samo me treba vidjeti, Sole!
Samo vidje-vidjeti!"
 "I što onda?"
No Hertata nije htio reći.
Odjednom su zviždali i klicali. Obojica su
se okrenuli prema zvuku grmljavine u daljini
isprugane jedva čujnim povicima
"MaithanetH Tada, bez nekog Solu
shvatljivog razloga, i sami su počeli grmjeti.
Hertata je čak počeo poskakivati gore-dolje -
to jest, sve dok ih gomila nije zgurala
naprijed na Srijalskog viteza koji je primio za
ruke svoju svetu braću sa svake strane.
Kakofonija kao da je trajala u nedogled i
nekoje vrijeme Sol strahovao da bi mu se srce
moglo raspući od tolikog uzbuđenja. Šrijah!
Šrijah dolazi! Nikada nije stajao tako blizu
Onostranome.
Povici su rasli i rasli, dok je umor polako
ispijao gorljivost iz njih. A onda, baš kad je
Sol zaključio da je sva ta strka zapravo glupa
- tko još kliče nevidljivome? - ugledao je
sunce kako bljeska po draguljima optočenom
prstenju..
Šrijalska povorka.
Srce mu je nabijalo u grudima. Sunce kao
da se vrtjelo gore na nebu. Iako je ostao bez
daha, zavapio je i činilo mu se da njegovih
pluća, njegovih usta ima beskonačno mnogo.
Trojica raskošno odjevenih svećenika
prošla su uskim prorezom njihovog
vidokruga. A onda je on stupio na vidjelo.
Mlađi. Viši.
Bljeđi. Guste brade. Odjeven samo u
jednostavno ruho, toliko bijelo da su ga oči
boljele od gledanja. Tisuće zaklinjućih ruku
sezale su prema njemu, htjele ga pozdraviti,
moliti, dotaknuti. Hertata je doslovno vrištao,
pokušavajući skrenuti njegovu veličanstvenu
pažnju. Samo je hodao, no činilo se da
odmiče tako brzo, kao da ga samo tlo vuče
naprijed. Iz nekog razloga, Sol podigne ruke i
pruži ih, ne da bi dotaknuo blistavi prizor
pred sobom, već da bi pokazao prstima na
svog prijatelja - da bi pokazao onu dušu kojoj
je više od svih ostalih bilo potrebno da bude
viđena.
Možda je to bilo zato jer je samo Sol, od
svih onih poredanih uz aveniju, pokazivao na
nekog drugog. Možda je Maithanet nekako
znao. Koji god razlog bio, bistre oči bljesnuše
prema njemu. Vidješe.
Bio je to prvi potpuni trenutak u cijelom
njegovom životu. Možda jedini.
 Dok je Sol gledao, Maithanetove su oči
privukli prsti upereni u Hertatu koji je zavijao
i skakao pored njega. Srijah od Tisuće
Hramova se nasmiješio.
Jedan nevjerojatni trenutak prikovao je
dječakov pogled, a onda je Vitezovo tijelo
progutalo njegov sveti prikaz.
"Tooo!" Hertata je tulio, gotovo plakao od
nevjerice. "To-to!"
Sol je stezao njegovu ruku i smijao se. Još
uvijek su klicali kad su se okrenuli prema
sjeni.
Niotkuda, činilo se, neki se čovjek nadvio
nad njih i nasuprot njih. Brada mu bijaše
gusta i četvrtasta, što je značilo da je stranac.
Smrdio je po ljudima. Još gore, smrdio je po
brodovima. Držao je prepolovljenu naranču u
desnoj ruci i leđa Hertatine prljave tunike u
lijevoj.
"Gdje su vam roditelji?" zagrmi on
predatorski dobrodušno.
Sada su to morali pitati. Kad god bi
nestalo pravo dijete, uvijek su prvo tražili kod
trgovaca robljem. Trgovce robljem vješali su
zbog otimanja prave djece, baš kao što bi
nabadače vješali kad bi ih nabadali.
 "Ta-tamo su-su", Hertata zacvili i upre
nesigurno prstom.
Sol osjeti miris njegove mokraće.
"Kažeš ti?" čovjek se nasmije, no Sol je
već bježao, uz Vitezove i u gomilu na
suprotnoj strani procesije.
Bio je on Sol. Brzonogi.
Kasnije, šćućuren među naslaganim
amforama, plakao je, uvijek se oprezno
ogledavajući da ga ne bi tko vidio.
Pljuvao je i pljuvao, no okus narančine
kore nije htio nestati. Na kraju se molio. U
oku duše ugledao je bljesak sunca na
draguljima optočenom prstenju.
Da. Hertata je rekao istinu.
Maithanet zaista plovi preko mora.

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Enathpaneah

Nije ih bilo mnogo - ostalo ih je samo

četrdesetak tisuća - no u njihovim su grudima
kucala srca mnogih.
Pod vijorećim zastavama Kuća, Kljove i
Cirkumfiksa, Sveti je rat napustio moćni
Caraskand i ostavio za sobom grad gotovo
nenaseljen. Na vijećima je bilo mnogo
galame oko Saubonove odluke da ostane.
Ostala Velika Imena molila su Ratnika-
Proroka da zatraži od Saubona da barem
dozvoli svojim podanicima nastavak marša
ako to žele.
Mnogi su to ionako učinili na svoju ruku,
uključujući i temperamentnog Athjearija. Na
koncu je samo nekih dvije tisuće Galeoćana
ostalo sa svojim Kraljem i njegovim pustim
gradom. Pričalo se da je Saubon plakao kad
je Ratnik-Prorok izjahao kroz Dveri rogova.
Mnogo se drugačiji Sveti rat krenuo
uspinjati putovima u enathpaneanski krajolik.
Novopridošli, odjeveni u tradicionalne kapute
i ogrtače svojih domovina, predstavljali su
najočitiju mjeru te preobrazbe. Glas o
nevoljama Svetog rata u Caraskandu
potaknuo je nekoliko tisuća Inrita da se
prepuste zimskom moru i zapute se u Jokthu.
Počeli su stizati na dveri nedugo nakon pada
opsade, šepiriti se i razmetati baš kao što su
se oni koji su ih sada gledali sa zidina nekoć
šepirili i razmetali pred dverima Momemna i
Asgiliocha. Utihnuli su, međutim, čim su ušli
u grad, zgroženi izmučenim licima i
neprestanim pogledima koji su ih dočekali.
Prastari običaji su se poštivali - rukovali su
se, zemljaci se zagrlili - no sve je to bilo
samo pretvaranje.
Izvorni Ljudi od Kljove - oni koji su
preživjeli - sada bijahu sinovi nekog drugog
naroda. Prolili su onu krv koju su nekoć
dijelili s tim ljudima. Stara lojalnost i stare
tradicije postale su bajke iz neke daleke
zemlje, kao što je Zeum, s mjesta koje je
predaleko da bi bilo potvrđeno. Kuke starih
običaja, starih briga, zabodene su u salo koje
više ne postoji. Sve što su poznavali stavljeno
je na kušnju i pokazalo se manjkavo. Njihovu
taštinu, njihovu zavist, njihovu oholost, svu
bezobzirnu zadrtost njihovih prijašnjih života
ubili su njihovi sudruzi. Njihove su nade
spaljene do pepela. Njihove su skrupule
skuhane do kosti i tetiva - ili se barem tako
činilo.
Uslijed velikih nevolja spasili su samo
ono najnužnije; sve je ostalo odbačeno.
Njihovo uzdržano ophođenje, njihov oprezni
govor, njihov nezainteresirani prezir prema
raskoši, sve je to govorilo o opasnoj
štedljivosti. A ona nigdje nije bila očitija
nego u njihovim očima: zurili su s tupim
oprezom poput ljudi koji nikada ne spavaju -
nisu piljili, nisu gledali, već promatrali, i to
tako izravno da je nadilazilo i "smjelo" i
"neuljudno".
Od pridošlica, čak ni kastinski plemići u
punoj spremi nisu mogli ili htjeli izdržati
njihov pogled. Mnogi su se pokušali ponašati
kao da je sve isto - kiselo bi se smiješili,
kimali na pozdrav - no pogled im je uvijek
padao na čizme ili sandale. Stajati pred očima
takvih ljudi, nekako su shvatili, značilo je da
te procjenjuju, i to ne nekom mjerom
manjkavom i proizvoljnom kao što bi to bio
običan čovjek, već mjerom prostora i
vremena kojeg su iskusili oni sami.
Sam je njihov pogled postao sud, tolikim
su zbivanjima svjedočili. Budući da su većinu
uznemiravala njihova takozvana braća, samo
se nekoliko stotina pridošlica usudilo dovesti
u pitanje drugu temeljitu preobrazbu Svetog
rata: Ratnika-Proroka. Moćne i utjecajne,
poput Dogore Teora, tvdonskog Grofa od
Sumagalta, u Pleme Istine uveo je Ratnik-
Prorok glavom. Ostale su pod okrilje uzeli
Suci iz njihovih domovina i poveli ih na
propovijedi i Preplavljivanja. Oni koji su se
nastavili opirati odvojeni su od svojih
drugova i raspoređeni u čete vjernika. A
najveće provokatore, pričalo se, odveli bi
pred Suprugu, nakon čega bi nestali s lica
zemlje.
Inriti su Enathpaneah zatekli napušten;
neprijatelj se povukao. Gothyelk, koji je sa
svojim Tydoncima marširao uz obalu, našao
je spaljene ruševine gotovo stotinjak vila.
Iako je većina rođenih Enata, naroda drevne
shigečke loze, ostala zatvorena u svojim
selima, nisu pronašli niti jednoga od kianskih
gospodara. Nije bilo zaostalih poganskih
patrola u daljinama. Niti jedna veća
građevina nije prošla netaknuta. Kad su
Athjeari i njegovi Gaenri došli do kraja
Enathpaneaha, stare utvrde koje su čuvale
putove u Xeras još uvijek su se pušile, no
neprijatelja nije bilo na vidiku.
Poganima je slomljena kičma - baš kao
što je Ratnik-Prorok rekao. Osim
trijumfalnog marša, činilo se da ništa ne stoji
između njih i Svetog Shimeha.
Prve postrojbe Svetog rata spustile su se u
Xeras i utaborile se na Heshorskim
poljanama, gdje su zatim priredili veliko
slavlje.
Xeras je bio vrlo važan u pričama iz
Traktata- i to toliko da su neki tvrdili da su
već ušli u Svete Zemlje. Ljudi su se okupili
kako bi slušali čitanja iz Knjige trgovaca,
svjedočanstava o godinama koje je Kasniji
Prorok proveo u izgnanstvu među izopačenim
Xerasanima. Bila im je čast napokon biti tako
blizu mjestima koja se tamo spominju.
No nazivi se mijenjaju tijekom godina, i
mnogi su proveli mnoge sate raspravljajući
oko navoda iz svetih pisama i zemljopisa.
Nije li grad Bengut zapravo Abet-goka, grad
u kojem su amotski trgovci skrivali Kasnijeg
Proroka od srdžbe xeraškog kralja? Nisu li
masivne ruševine koje se navodno nalaze
blizu Pidasta ostaci goleme utvrde Ebaliol,
gdje je Inri Sejenus bio zatočen jer je
navijestio "tisuću hramova"? Tijekom
sljedećih dana improvizirana hodočašća
zaputila su se iz glavnih kolona prema raznim
lokacijama. I iako bi hodočasnici neminovno
bivali razočarani tvrdoglavom šutnjom
ruševina koje su zatekli, većini su oči blistale
novim žarom kad bi se vratili. Jer hodali su
putovima Xerasa.
U Ebaliolu se Ratnik-Prorok popeo na
ruševne temelje i obratio se tisućama. "Stojim
na mjestu", povikao je, "na kojem je nekoć
moj brat stajao!"
Dvadeset i dvoje ljudi poginulo je u
mahnitoj gomili. Pokazat će se to kao znak
onoga što je uslijedilo.
Tisućljećima su takozvane srednje zemlje
bile predmet želja shigečkih kraljeva na
sjeveru i kraljeva Starog Nilnameša na jugu.
Nakon što je Shigečanima nanio strahotan
poraz, Anzumarapata II., nilnameški Kralj
Invishija, nastanio je Heshorske poljane
nebrojenim tisućama svojih ljudi u nadi da će
osigurati svoju vladavinu prisilnim
naseljavanjem. Ti tamnoputi narodi sa sobom
su donijeli svoje nehajne Bogove i
raskalašene običaje. U srcu poljane podigli su
Gerothu, najveći grad Xerasa, i posvetili se
poljima kao što su to činili i u vlažnom
Nilnamešu.
U doba Kasnijeg Proroka Xeras je već bio
staro i moćno kraljevstvo, a tražio je i primao
poreze i od Amoteua i od Enathpaneaha.
Amoti su pogotovo smatrali Xerasane
opscenom rasom, mrljom na licu zemlje.
Autorima Traktata bila je to zemlja
bezbrojnih bordela, kraljeva bratoubojica i
raširenog homoseksualizma. I premda su
nilnameška krv i običaji već odavno
prorijeđeni i istrijebljeni, Ljudima od Kljove
riječ "xeratski" još je uvijek bila sinonim za
sodomiju, pa su Fanimljane Xerasa kažnjavali
za prijestupe drugih, odavno pokojnih. Xeras
kojim su lutali Inriti bio je mjesto starih i
zamršenih zala. A stanovnici te zemlje
pozvani su na odgovornost ne jednom, već
dvaput.
Izvještaji o krvoprolićima postali su
uobičajeni. Na obali se nalazila velika utvrda
Kijenicho, gdje su Grof Ivengar i njegovi
Nangaelci pobacali čitavi garnizon sa zidina u
uzburkano more. A utvrđeni grad Naith
visoko na obroncima Betmulle Grof Ganbrota
i njegovi Ingraulišani spalili su do temelja.
Izbjeglice koje su bježale Herotskim putem -
samom cestom za Shimeh! - iz čiste su
zabave gonili Lord Soter i njegovi kishivatski
vitezovi.
Ratnik-Prorok reagirao je brzo, odaslao je
edikte kojima se zabranjuju sva ubojstva i
silovanja i osuđuju odgovorni za najokrutnija
zvjerstva. Čak je poslao Gotiana da dade
išibati Lorda Uranvanku, ainonskog Palatina
od Moserothua.
On je navodno bio naredio svojim
strijelcima da posmiču enklavu gubavaca
nedaleko grada Sabothe.
No već je bilo prekasno. Athjeari se ubrzo
vratio s vijestima da su stanovnici Garothe
spalili polja i plantaže.
Kianjani su pobjegli, no cijeli im je Xeras
bio zatvoren.
Unatoč stravičnim implikacijama, unatoč
svim čudesnim razlikama, put prema Xerasu
Achamiana je najviše podsjećao na dane koje
je proveo kao Proyasov učitelj u Aoknvssusu.
Ili se barem isprva u to uvjeravao.
Jednom prilikom, nakon što je Esmenetin
konj ostao hrom spuštajući se opasnim
serpentinama u enathpaneanskim brdima,
Achamian je gledao kako se nekih desetak
vitezova ponudilo dati joj svoje bojne konje -
bio je to čin ravan poklanjanju njihove časti,
budući da su im njihovi konji sredstvo
ratovanja. Achamian je svjedočio gotovo
istom događaju dok je putovao s Proyasom i
njegovom majkom prema njezinom
naslijeđenom imanju u Anpleiju. Drugom
prilikom, susreli su skupinu tvdonskih
pješaka - ispostavilo se da je to bio dio
Nangaelaca Lorda Ivengara - koji su na
ramenima nosili svježe ulovljenog vepra,
nabodenog na sedam ili osam kopalja. Bio je
to drevni ritual podaništva kakvom je
Achamian jednom svjedočio na dvoru
Proyasovog oca, Eukernasa II.
No bilo je tu i nešto općenito, mirijada
manjih poznatih momenata koji su ga na neki
način podsjećali na te ranije dane - unatoč
svakodnevnim mukama jahanja tako blizu
Esmenet. Kao prvo, ostali iz Svete pratnje
odnosili su se prema njemu pokorno i s
poštovanjem, ponašali se toliko ozbiljno da je
to ponekad graničilo s komičnim. Na kraju
krajeva, bio je on učitelj Ratnika-Proroka -
zvanje koje je ubrzo preraslo u apsurdnu
titulu - Sveti učitelj. Kao drugo, nije više
hodao.Čak i više nego robovi, konji bijahu
mjerilo plemstva, a Achamian, ponizni
Drusas Achamian, sada je imao svog
vlastitog konja: sjajnog vranca - navodno iz
grla samog Kascamandrija - kojeg je nazvao
Podne u sjećanje na sirotu staru Zoru.
Zapravo, našao se preplavljen sitnim
bogatstvima: tunikama od damasta,
muslinskim haljama, ogrtačima od filca -
garderoba je uključivala i pristup gomili
robova za česta ceremonijalna isprobavanja.
Posrebreni prsni oklop proširen kožnim
naborima da se prilagodi njegovom opsegu.
Bjelokosna kutijica za nakit s prstenjem i
naušnicama koje mu je bilo preblesavo nositi,
kao i dva broša s crnim biserima koje je
potajno poklonio. Ambra iz Zei ma. Izmirna
iz Velike soli. Čak i pravi pravcati krevet -
putni krevet! - za onih nekoliko sati sna koje
bi uspio ukrasti.
Achamian je prezirao takve luksuze za
vrijeme svog službovanja na conrivanskom
dvoru. Ta bio je on Gnostički Učenjak, a ne
neka "mistična kurva". Međutim, sada, nakon
bezbrojnih gubitaka koje je pretrpio... Život
špijuna je težak. Konačno imati ponešto, pa
makar to bile stvari u kojima se nije mogao
natjerati da uživa, iz nekog su mu razloga
pružale olakšanje, kao da su one melem za
nevidljive rane. Ponekad, kad bi prešao
rukom po mekoj tkanini ili dok bi po tko zna
koji put kopao po prstenju u potrazi za nekim
kojeg bi možda i nosio, obuzela bi ga snažna
tuga i on bi se prisjetio kako je njegov otac
proklinjao muškarce koji su svojim sinovima
izrađivali igračke.
I naravno, bila je tu i politika, iako je
uglavnom bila ograničena na jnansko
šepirenje kastinskih plemića koji su uporno
balansirali na granici Svete pratnje. Svako
manevriranje, bez obzira kojeg soja, smjesta
bi se pretvorilo u jedinstvenu pokornost kad
god bi se Kellhus pojavio, i jednako tako brzo
ponovno proradilo čim bi on otišao. Ponekad,
kad se činilo da se kuha nešto naročito loše,
Kellhus bi pozvao svoje vodeće ljude na
odgovornost i svi bi ukočeno i zadivljeno
promatrali kako objašnjava stvari - ljude -
koje nikako nije mogao znati. Bilo je to kao
da je sadržaj njihovih srdaca tintom ispisan
na njihovim licima.
To je nesumnjivo objašnjavalo izostanak
bilo kakvih politikanskih igrica među onima
koji su tvorili jezgru Svete pratnje:
Prvobitnima, zajedno s njihovim
zauDunyanskim funkcionarima, i
Posrednicima, plemićkim predstavnicima
različitih Velikih Imena. U Aoknvssusu, što
si bliže bio Proyasovom ocu, to su brže
noževi sijevali - baš kao što se moglo i
očekivati.
Politika je, na kraju krajeva, utrka za
prednošću unutar ljudskih zajednica. Nije
potrebno biti Ajencis da bi to vidio. Što je
zajednica moćnija, to su veće prednosti; što
su veće prednosti, okrutnija je utrka. Bilo je
to pravilo, nešto čemu je Achamian stalno i
iznova svjedočio po dvorovima diljem
Tromorja. A ipak ono nipošto nije vrijedilo za
Svetu pratnju. U blaženoj prisutnosti Ratnika-
Proroka svi su noževi bili u koricama.
Među Prvobitnima, Achamian je
pronašao drugarstvo i otvorenost nimalo nalik
ičemu što je dotad poznavao. Unatoč
neizbježnim propustima, pristupali su jedni
drugima onako kako bi ljudi i trebali:
duhovito, otvoreno i s razumijevanjem.
Činjenica da su u pitanju ratnici, jednako
kao i apostoli i aparati, Achamianu se činila
tim impresivnija... i više zabrinjavajuća.
Obično, dok su hodali u skupinama ili
redovima, šalili bi se i prepirali - ili se kladili,
u beskraj kladili. Ponekad bi samo pjevali
prekrasne himne kojima ih je Kellhus naučio,
očiju sjajnih, bez ikakvih mutnih primisli ili
nakana, glasova jasnih i prodornih. I iako mu
je u početku bilo neugodno, Achamian im se
ubrzo pridružio, zadivljen riječima i stilom, te
preplavljen radošću koja će mu se kasnije
činiti nemogućom - prejednostavnom,
predubokom. A onda bi spazio Esmenet kako
se njiše u sedlu okružena svojim robovima, ili
bi ugledao još jedno truplo kako nijemo leži u
okolnoj travi i prisjetio bi se svrhe njihovog
putovanja.
Jahali su u rat - ubijati. Pokoriti Sveti
Shimeh.
U takvim bi se trenucima razlike između
sadašnjih okolnosti i vremena kad je bio
Proyasov učitelj posve jasno nadvile nad
njim, a vunasti osjećaj prisjećanja koji je sve
prožimao otvrdnuo bi od hladnoće i užasa.
Čega se to zapravo sjećao?
Nakon nekoliko dana marša, dok je Sveti
rat vijugao jednom od bezbrojnih gudura
kojima bijaše izbrazdan krajolik
Enathpaneaha, skupina dugokosih članova
nekog plemena - Surdu, Achamian će kasnije
saznati - dovedena je pred Kellhusa pod
znakom Kljove. Stoljećima su, rekoše, čuvali
svoje inritsko nasljeđe i sada su htjeli iskazati
počast onima koji su ih došli osloboditi. Ako
je moguće, bit će oči Svetog rata i pokazivati
Ljudima od Kljove tajne putove kroz nisko
gorje Betmul e. Achamianu je zbog gužve
promakao veći dio od onoga što je uslijedilo,
ali je uspio vidjeti da se surdski poglavica
sklupčao preko svojih koljena dok je nudio
željezni mač svijen u obliku slova V.
Neobjašnjivo, Kellhus je naredio da se
pleme zarobi. Zatim su ih mučili, i tada se
otkrilo da ih je poslao Kascamandrijev sin
Fanaval. Navodno je preuzeo očevu titulu i
već je okupljao koje god ostatke je imao u
Shimehu.
Surdu su uistinu bili Inriti, ali im je
Fanaval oteo žene i djecu da bi ih natjerao da
zavedu Sveti rat na pogrešan put. Novi je
Padiradža, činilo se, očajnički želio dobiti na
vremenu.
Kellhus je naredio da ih se odere žive -
javno.
Slika poglavice kako kleči s presavijenim
mačem proganjala je Achamiana cijeli dan.
Još je jednom bio siguran da je već bio
svjedočio nečemu nevjerojatno sličnome - ali
ne u Conrivi. Nije to mogla biti Conriva...
Mač kojeg se sjećao bio je brončan.
A onda je iznenada shvatio. Ono čega je
mislio da se prisjeća, ono što je gotovo sve
proželo sablasnim prizvukom poznatog, nije
imalo nikakve veze s vremenom kad je
podučavao Proyasa na conrivanskom dvoru.
U stvari, nije uopće imalo nikakve veze s
njim. Sjećao se drevnog Kuniurija. Vremena
koje je Seswatha proveo u ratnom pohodu s
onim drugim Anasurimborom... Visokim
Kraljem Celmomasom.
Achamiana bi uvijek potreslo kad bi
spoznao koliki dio njegove ličnosti zapravo
nije njegov. Sada se našao prestravljen
suprotnom spoznajom: da sve više i više
postaje ono što nije - ono što nikad ne bi smio
biti. Da postaje Seswatha.
Toliko su mu dugo sami razmjeri Snova
pružali svojevrsni imunitet. Ono što je sanjao
jednostavno se nije događalo - barem ne
takvima poput njega. Sa Svetim ratom,
njegov je život skrenuo na putanju legendi, i
razmak između njegovog života i
Seswathinog sve se više smanjivao, barem u
kontekstu onoga čemu je svjedočio. No čak i
onda, ono što je proživljavao ostalo je
banalno i šturo. "Seswatha nikad nije srao",
glasi stara mandatska šala. Dimenzije onoga
što je Achamian proživljavao uvijek su se
mogle srušiti u dimenzije onoga što je sanjao
poput kamena u lončarevu posudu.
No sada, dok je jahao kao Sveti učitelj
Ratniku-Proroku slijeva?
Na neki je način bio dostojan Seswathe,
ako ne i iznad njega. Na neki način ni on više
nije srao. A ta je spoznaja bila dovoljna da se
usere od straha.
Za divno čudo, sami Snovi postali su
podnošljiviji. I dalje su prevladavali
Tywanrae i Dagliaš, iako kao i uvijek nije
uspijevao shvatiti zašto se pojavljuju u ovom
ili onom ritmu zbivanja. Bili su poput
lastavica, obrušavali se i kružili u besciljnim
uzorcima, iscrtavali nešto što je gotovo bilo
jezik, iako nikad sasvim.
Još uvijek se budio s jaucima, no njihova
je jačina nekako bila zatupljena. Isprva je to
pripisao Esmenet, misleći da je svakom
čovjeku dodijeljena određena razina muka, i
da ju je poput vina na dnu krčaga moguće
njihati amo-tamo, ali nikad povećati količinu.
Problem je bio u tome što mu bolni dani
nikada prije nisu omogućavali mirne noći.
Stoga je odlučio da je to Kellhusova zasluga,
i baš kao i sve spoznaje koje uključuju
Ratnika-Proroka, i ova mu se činila bolno
očitom jednom kad se pojavila. Kroz
Kellhusa, ne samo da su razmjeri sadašnjosti
postali ravni razmjerima njegovih Snova, oni
su mu ponudili nadu kao protutežu.
Nada... Kakva čudna riječ.
Je li Savjet znao što je proizveo? Koliko
daleko Golgotterath vidi? Vidovnjaštvo,
Memgowa je napisao, više govori o ljudskim
strahovima nego o njihovoj budućnosti. No
kako bi Achamian odolio? Spava s Prvom
Apokalipsom - stara je to i zahtjevna
ljubavnica. Kako ne bi sanjario o Drugoj, o
zastrašujućoj moći koja čuči u Anasurimboru
Kellhusu i o zbacivanju pradavnog
neprijatelja svoje Škole? Ovog će puta biti
slave. Pobjeda neće doći po cijenu svega što
je važno.
Min-Uroikas slomljen. Shauriatis,
Mekeritrig, Aurang i Aurax - svi uništeni!
Poništeno uskrsnuće Ne-Boga. Sjećanje na
Savjet zatrto u blatu.
Usprkos njihovom opojnom blještavilu, te
su misli bile nekako zastrašujuće. Bogovi su
izopačeni. Koliko god klepetali, svećenici ne
znaju ništa o njihovim zlobnim hirovima.
Možda bi zbilja bili u stanju oviti zemlju u
plamen zbog oholosti jednog jedinog čovjeka.
Achamian je odavno spoznao da ništa nije
opasnije od dosade u odsustvu skrupula.
A Kellhus je svojim zagonetnim
odgovorima samo još više pogoršavao takve
bojazni. Kad god bi ga Achamian pitao zašto
i dalje marširaju na Shimeh kad su pogani tek
omanja gnjavaža, uvijek bi odgovorio: "Ako
želim naslijediti svoga brata, moram
osloboditi njegovu kuću."
"Ali rat nije ovdje!" Achamian je jednom
uskliknuo u navali ogorčenja.
Kellhus se samo nasmiješio - budući da je
to dosad već preraslo u neku vrstu igre - i
rekao: "Ali mora biti, s obzirom da je rat
posvuda."
Nikada mu se niti jedan misterij nije činio
tako naporan.
"Reci mi," Kellhus ga je upitao jedne
večeri nakon poduke Gnose, "zašto te baš
budućnost toliko muči?"
"Kako to misliš?"
"Tvoja se pitanja gotovo uvijek odnose na
ono što će se dogoditi, a vrlo rijetko na ono
što sam već učinio."
Achamian je slegnuo ramenima,
preumoran da bi mu bilo stalo i do čega osim
sna. "Zato jer sanjam budućnost svake noći,
valjda... Dijelom to, a dijelom i to što imam
na raspolaganju živućeg proroka."
Kellhus se nasmijao. "Znači, hašiš i
pičke", rekao je, ponovivši prosti nansurski
izraz za neodoljive kombinacije. "Unatoč
tome, od svih ljudi koji mi se usuđuju
postavljati pitanja, ti si posve jedinstven."
"Po čemu?"
"Većinu ljudi zanimaju njihove vlastite
duše."
Achamian je ostao bez riječi. Činilo mu
se kao da mu srce jedva tuče, a pluća ne
mogu disati.
"Sa mnom," Kellhus je nastavio, "Kljova
je nanovo napisana, Akka." Dugi pretresajući
pogled. "Razumiješ li? Ili se jednostavno
radije smatraš prokletim?"
Iako se nije uspio pribrati dovoljno da mu
odgovori, Achamian je znao.
Radije se smatrao prokletim.
U tom je razdoblju barem triput
upotrijebio Inkantaciju Dozivanja, iako se
samo jednom uspio javiti Nautzeri. Izgleda da
stara budala nije mogla spavati. Malo je bio
bahat, malo ponizan, kao da istovremeno i
niječe i prepoznaje iznenadnu promjenu
ravnoteže moći među njima. Kao član
Kvoruma, Nautzera je formalno imao
apsolutni autoritet nad Achamianom - mogao
je čak zapovjediti njegovo smaknuće, ako bi
mislio da misija iziskuje tako drastične mjere.
No u stvari je situacija bila posve obrnuta.
Savjet je ponovno otkriven, Anasurimbor se
vratio, a Druga Apokalipsa je vrlo blizu. To
je upravo ono što njihovoj Školi daje smisao,
točnije mandat po kojem su uzeli ime, a u
ovome času samo ih je jedan iz njihovih
redova - još k tome nezadovoljnik -
povezivao s tim trima stvarima. U jednom
zlovoljnom i tvrdoglavom trenutku njihove
rasprave, Achamian je shvatio da je na neki
način postao njihov stvarni Vrhovni vladar.
Još jedna uznemirujuća paralela.
Kao što je Achamian i očekivao, Mandat
je bio u kaosu. Njihovi agenti diljem
Tromorja obaviješteni su o svemu.
Kvorum je organizirao ekspediciju koja je
trebala poći u Svete zemlje čim počnu
vjetrovi ochala - taje pomisao Achamiana
ispunjala nemalom strepnjom. No osim toga,
nisu imali pojma kako dalje postupati. Dvije
tisuće godina priprema, činilo se, ostavilo ih
je posve nepripremljenima.
To je bilo očito iz Nautzerinih
nepopustljivih pitanja koja su se kretala u
rasponu od posve blesavih pa do
zabrinjavajuće pronicavih. Kako to da
Anasurimbor može vidjeti špijune lažnih
lica? Je li stvarno došao iz Atrithaua?
Zašto i dalje maršira na Shimeh? Zbog
čega je Achamian uvjeren da je on božansko
biće? Što je s njegovim starim zamjerkama?
Kome služi?
Na posljednje je odgovorio: "Seswathi."
Svome bratu.
Vrlo dobro je razumio Nautzerin
podtekst: Kvorum strahuje za njegov razum,
iako su u kontekstu njegove novostečene
nadmoći zasigurno svoju zabrinutost uresili
objašnjenjima koja ga odrješuju. Sjeti se
samo što su mu one crvene kurve učinile!
Sjeti se što je sve pretrpio! Achamian je znao
kako to ide. I sad su izmišljali opravdanja da
ga oslobode tereta kojeg i sami priželjkuju.
Ljudi su oduvijek argumentirali svoje žudnje,
oduvijek su se bavili onime što su logičari
kasne antike nazivali Izvod za kesu, koji je,
tvrdili su, proizveo više zaključaka većem
broju ljudi nego što bi obična istina ikad
mogla. Kao što bi Cironjani rekli, ako zvecka,
istinito je.
Unatoč svojoj očitoj sumnjičavosti,
Nautzera je pokazao i mnogo tobože
ohrabrujućih emocija. Želimo da znaš da nisi
sam u svemu ovome, Akka. Tvoja Škola je uz
tebe. A nakon toga je uslijedilo nešto poput:
Toliko si mnogo postigao! Budi ponosan,
brate. Budi ponosan!
Iza čega se skrivala neizrečena misao,
Učinio si dovoljno.
A zatim su uslijedile opomene, koje su
ubrzo prerasle u predbacivanja. Čuvaj se
Tornjeva pretvorilo se u Rečeno ti je da
zaboraviš na osvetu! U samo nekoliko
časaka, Pazi što ćeš ga naučiti postalo je
Mnogi misle da izdaješ našu Školu!
 Kad Achamian više nije mogao podnijeti,
rekao je: Ratnik-Prorok me zamolio da
prenesem poruku Kvorumu, Nautzera...
Hoćeš li je poslušati?
Achamian je zaključio da je tišina koja je
uslijedila nezemaljsko pucketanje. Bili su
nemoćni, i Nautzeru je još jednom na to
podsjetio. Reci, stari čarobnjak je konačno
odgovorio.
Rekao je: "Vi ste samo igrači u ovome
ratu, ništa više od toga. Ravnoteža ostaje
neizvjesna. Sjetite se onoga što sanjate.
Sjetite se pradavnih grešaka. Nemojte
djelovati na temelju taštine ili neznanja."
Još jedna stanka. Zatim, To je sve? To
je... Što? Želi implicirati da je ovaj rat
njegov? Tko je on u usporedbi s onime što mi
znamo, što sanjamo? Svi su ljudi škrci,
Achamian pomisli. Razlikuju se samo po
predmetu opsesije. On je Ratnik-Prorok,
Nautzera.
 Poglavlje peto

JOTKHA

Ako mu udovoljavaš, množiš ga. Ako ga

kažnjavaš, hraniš ga. Ludilo ne poznaje uzda
osim noža.
SCYLVENDSKA POSLOVICA

Kad drugi govore, čujem samo kreštanje

papiga. No kad ja govorim, uvijek mi se to što
kažem čini novo. Svaki je čovjek pravilo
drugome, ma koliko lud ili tašt bio.
HATATIAN, OPOMENE

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Joktha

Čudan je to osjećaj. Neobično djetinjast,

iako kad je pretraživao svoju dušu, Ikurei
Conphas nije uspio pronaći nikakvu sličnu
uspomenu iz djetinjstva. Bilo je to kao da je
povrijeđen ispod kože, da mu je povrijeđeno
srce, ili čak duša.
 Neobičan osjećaj krhkosti pratio je svaki
njegov pogled, svaku njegovu riječ. Više nije
vjerovao vlastitom licu... Kao da su mu
određeni mišići uklonjeni.
"Za neke je to defekt koji nose iz utrobe.."
Što je time mislio?
Razoružavanje njegovih ljudi odvijalo se
pred caraskandskim zidinama preko puta
razrovanog polja prosa. Nije bilo nikakvih
incidenata, iako je Conphas umalo
eksplodirao dok je upravljao tim procesom.
Kolonaši koji su mogli spavati u formacijama
odjednom nisu bili u stanju razumjeti ni
najosnovnije naredbe. Mnogo je sati prošlo
dok sve raznovrsne jedinice nisu bile
pobrojane i razoružane. Kad je sve bilo
gotovo, njegove su kolone, kraće za oklope i
insignije, izgledale kao skupina običnih
poluizgladnjelih prosjaka. Bezbrojni
promatrači podrugljivo su dobacivali sa
zidina.
Nersei Proyas jahao je uz prve linije i
pozivao one koji su se podali Ratniku-
Proroku da istupe iz redova. "Narodi u
kojima smo rođeni", derao se, "više nam ne
zapovijedaju. Naša krv više nije odgovorna
onome što je prethodilo... Sudbina je naš
gospodar, a ne prošlost!"
Uslijedio je trenutak optužujuće
neodlučnosti, a onda su se prvi prebjezi stali
probijati kroz svoju ortodoksnu braću.
Izdajice su se okupile iza Proyasa, neki
prkosni, ostali nijemi, i na trenutak se činilo
da će se formacije raspasti u masovni
egzodus. Conphas je gledao ledena lica dok
mu se utroba vrtložila. A onda je, kao da se
oglasio nečujni rog, prebjegavanje stalo.
Conphas nije mogao vjerovati svojim
očima: redovi su ostali netaknuti. Manje od
jedne petine napustilo je svoje položaje.
Manje od jedne petine!
Očito srdit, Proyas je podbo konja i
krenuo niz prolaz između formacija, urlajući:
"Vi ste Ljudi od Kljove!"
"Mi smo veterani s Kivutha!" netko je
zagrmio zapovjedničkim glasom.
"Mi odgovaramo Lavu!" povikao je drugi.
"Lav!"
Na trenutak Conphas nije mogao
vjerovati svojim ušima. A onda su, kao jedan,
tvrdokorni preživjeli iz Selialske i
Nasueretske kolone zagrmjeli u odobravanju.
Galama se nastavila, postajala sve ocajnija i
bjesnija. Netko je bacio kamen i njime
okrznuo Proyasovu kacigu. Princ se povukao
gnjevno psujući.
Conphas je podignuo podlakticu u carski
pozdrav, i njegovi mu ljudi istom mjerom
gromoglasno uzvratiše. Oči su mu se
zamaglile od suza. Rane poniženja počele su
blijedjeti, naročito kad je čuo Proyasa kako
izvikuje uvjete koje je zadao Ratnik-Prorok.
Conphas nije mogao skriti svoju radost.
Navodno su Grimizni Tornjevi uspjeli
prenijeti poruku do svoje misije u Momemnu
preko Carvthusala, a odande do Xeriusa. To
je značilo da prisilni marš preko Khememe -
koji bi, opasnosti na stranu, ozbiljno ugrozio
njegov raspored - neće više biti potreban.
Umjesto toga, on i ostaci njegovih kolona bit
će internirani u Jokthi, gdje će čekati
transportnu flotu koju je poslao njegov stric.
Tko god da je bacio štapiće s brojevima,
činilo se da rezultati idu njemu na ruku.
Marš uz rijeku Oras do Jokthe bio je
monoton. Većinu puta proveo je udubljen u
vlastite misli, razmatrajući objašnjenje za
objašnjenjem. Njegovo je osoblje slijedilo na
diskretnoj udaljenosti, promatralo ga
neobičnim pogledima i nije se usudilo
prozboriti osim kad im se izravno obratio. S
vremena na vrijeme postavljao bi im pitanja.
"Recite mi, postoji li netko tko ne teži
božanstvu?"
Konsenzus je, bez iznenađenja, bio
potpun. Svi ljudi, rekoše mu, nastoje
nadmašiti Bogove, iako se samo oni
najhrabriji, najiskreniji, usuđuju naglas izreći
svoje ambicije. Naravno, budale su samo
izrekle ono što su mislili da želi čuti. Inače bi
to Conphasa samo razjarilo - nijedan
zapovjednik ne podnosi ulizice - no njegova
ga je nesigurnost učinila neobično
popustljivim. Na kraju krajeva, prema
riječima takozvanog Ratnika-Proroka on je
roba s greškom, deformacija još iz utrobe.
Slavni Ikurei Conphas nije baš sasvim
ljudsko biće.
Čudno je u svemu tome bilo to što je
sasvim dobro razumio što je ovaj mislio.
Cijelog svog života Conphas je znao da je
drukčiji. Nikad nije mucao od nelagode.
Nikad se nije zarumenio u prisustvu sebi
nadređenih. Nikad nije okolišao zbog
zabrinutosti.
Svuda oko njega ljudi su se trzali na sve
strane, povlačile su ih udice koje je on znao
samo po čuvenju: ljubav, krivnja, dužnost.
Iako je dobro znao kako upotrijebiti te
riječi, njemu nisu ništa značile.
A najčudnije od svega bilo je to da ga
uopće nije bilo briga.
Dok je slušao svoje časnike kako podilaze
njegovoj taštini, Conphas je došao do moćne
spoznaje: njegova uvjerenja ne znače ništa
sve dok mu pružaju ono što želi. Zašto bi
logika bila pravilo? Zašto bi činjenice bile
temelj? Jedina dosljednost koja je bila važna,
jedino slaganje, bilo je između uvjerenja i
želja. Ako mu paše da se smatra božanstvom,
onda će se i smatrati božanstvom. A
Conphasu je bilo jasno da baš kao što ima
nevjerojatnu sposobnost da učini bilo što, ma
koliko milostivo ili krvožedno, također ima i
sposobnost da vjeruje bilo što. Ratnik-Prorok
mogao bi objesiti tlo da bude okomito, učiniti
da sve stvari padaju prema horizontu, a
Conphas bi samo trebao pokazati u stranu da
ponovno uspostavi poredak onoga što je gore,
a što dolje.
 Možda su čarobnjakove priče o Savjetu i
Drugoj Apokalipsi istinite. Možda je Princ od
Atrithaua nekakav spasitelj. Možda njegova
duša stvarno je deformirana. Ništa od toga
nije bitno ako njega nije briga. Stoga je
govorio sebi da je njegov život njegov
svjedok, da su prošli vjekovi a da se nije
pojavila duša kao što je njegova, da Kurva
Sudbine žudi za njim i samo njim.
"Ta vas neman nije mogla izravno
napasti," General Sompas se odvažio, "ne bez
rizika novog krvoprolića, novih gubitaka."
Kastinski plemić podigne ruku pred sunce
kako bi pogledao ravno u svog Uzvišenog
Generala. "Zato je nabacao ljagu na vaše ime,
šutnuo prašinu po vašoj vatri, da bi tako samo
on mogao sjati na vijećima velikih."
Iako je znao da mu ovaj samo laska,
Conphas je odlučio da se slaže. Uvjerio je
sebe da je Princ Atrithaua najvještiji lažac
kojeg je ikada susreo - pravi Ajokli! Uvjerio
je sebe da je sjednica bila obična zamka,
proizvod temeljitog uvježbavanja i pomnog
predumišljaja.
To je sam sebe uvjerio, i to je vjerovao.
Za Conphasa nije bilo razlike između odluke
i otkrića, proizvodnje i pronalaska.
Bogovi sami sebe postavljaju za pravila.
A on je jedan od njih.
U trenutku kad je četvrtog dana ugledao
nepokolebljive kule Jokthe, rane su već bile
posve iščezle. Starije čelični zajedljivi
osmijeh ponovno zagospodario njegovim
licem. Ja sam to učinio vlastitom voljom,
Conphas pomisli za sebe.
Zurio je kroz raštrkane jele i lijeno
promatrao svoju tamnicu. Za razliku od
većine gradova na koje su Ljudi od Kljove
naišli, Jokthine zidine uglavnom nisu marile
za prednosti terena. Lokacija je odabrana
zbog prirodne luke koja se tamo smjestila -
koja bijaše vjerojatno najveća na dijelu obale
izbrazdanom nekolicinom takvih luka. Dio
utvrde okrenut kopnu formirao je dugu
vijugavu liniju, sivu poput željeznih obruča
na suncu, presječenu jedinim dverima
malenoga grada: velikom ulaznom kulom po
imenu Zub - nazvanom tako jer su je izvana
resile bijele ploče.
Sa svog položaja na obali Orasa Conphas
nije mogao vidjeti mnogo od grada osim
maglovitih visova zgrade poznate kao palača
Zamak, uporišta gradskih gospodara. Okolni
krajolik, iako zelen i razrastao, odavao je
previranja prošlog godišnjeg doba. Niti jedno
polje nije bilo zasađeno. Voćnjaci su
posječeni do panjeva. Brda koja su okruživala
grad nadvila su se tamna, isprugana prastarim
terasama i istočkana napuštenim vilama.
Napuštena cenejska utvrda zauzimala je niski
rt na jugu, a njezino je kamenje bilo toliko
istrošeno da je više izgledalo kao djelo
prirode nego kao djelo ljudskih ruku. Samo
su tračci neba na netaknutom prozoru
otkrivali njezino porijeklo.
Svijet je izgledao upravo onoliko razoren
koliko je i trebao biti.
Odjednom su hodali kroz rijetki šumarak
stabala biberovca, i Conphas se divio
zapusima njihovog divnog mirisa nošenog na
vjetru. Stari Skauras je držao biberovce,
čitavi gaj biberovca, davno dok je Conphas
bio njegov talac. Bilo je to zloglasno mjesto
za ljubavne sastanke, naročito za zavođenje
ropkinja. Trebat će mu takva sjećanja,
Conphas shvati, da mu sačuvaju odlučnost u
nadolazećim tjednima. Zatočenik se uvijek
mora sjećati onih koje je pokorio, kako ne bi i
sam postao jedan od njih.
Bila je to jedna od mnogih Bakinih
lekcija.
Cesta kojom su kročili skretala je od
šumovitih obala Orasa, i Conphas povede
svoju veliku i očajnu povorku preko
ogoljelog i razrovanog tla, ravno prema Zubu.
Čekalo ih je nekih dvije-tri stotine
conrivanskih vitezova, poredanih sa svake
strane mračnih dveri. Njegovi tamničari.
Razvedrio ga je, čak i razveselio njihov ne
baš blistav izgled i mali broj.
Međutim, prizor Scylvendija naslonjenog
na dršku mača izbio mu je veselje iz glave.
Nosio je oklop od veriga na golo tijelo,
samo s debelim scylvendskim pojasom oko
struka. Crna mu se kosa mrsila u naborima
žičane kapuljače, kao nadopuna kianskim
skalpovima koji su se vijorili s uzdi njegovog
konja.
Zašto on?
Taj Princ Atrithaua je neman - lukava,
prepredena neman! Ali ipak.
Ali ipak.
"Uzvišeni Generale..."
Namršten, Conphas se okrene svome
Generalu. "Što je, Sompase?"
"Kako..." promucao je. Oči su mu
bljesnule jedva obuzdanim gnjevom. "Kako
on očekuje..."
"Uvjeti su jasni. Ostajem slobodan dokle
god sam unutar zidina Jokthe. Ostaje mi moje
osoblje i svi robovi koji ih opslužuju. Ja sam
nasljednik Plašta, Sompase. Imati mene za
neprijatelja znači imati Carstvo za
neprijatelja. Dokle god me smatraju
uškopljenim, igrat će u skladu s pravilima."
"Ali.. "
Conphas se namršti. Martemus nikada
nije oklijevao postavljati pitanja, ali opet, nije
se ni bojao Conphasa. Ne uistinu. Možda je
Sompas pametniji.
"Misliš da smo poniženi?"
"Ovo je nečuveno, Uzvišeni Generale!
Nečuveno!"
Riječ je o Scylvendiju, Conphas shvati.
Razoružavanje je i samo po sebi bilo sol na
ranu, ali pokoriti se jednom Scylvendiju?
Razmišljao je o tome nakratko, iznenađen što
je razmišljao samo o implikacijama, a nimalo
o ovom poniženju. Zar su mu protekli mjeseci
oteli toliko od starih intuicija? "Varaš se,
Generale. Ratnik-Prorok nam je učinio
uslugu."
"Uslugu?! Kako... " Sompas utihne kao
da se prestravio vlastitom naprasitošću. Taj je
čovjek neprestano zaboravljao i prisjećao se
gdje mu je mjesto. Conphasa je to silno
zabavljalo, zapravo.
"Naravno. On mi je vratio moju
najvredniju imovinu."
Mulac nije bio u stanju ništa doli zuriti.
"Moje ljude. Vratio mi je moje ljude. Čak
mi ih je i probrao."
"Ali razoružani smo."
Conphas još jednom pogleda u povorku
prosjaka koji su sačinjavali njegovu vojsku.
Izgledali su mutno od prašine, istovremeno
mračni i blijedi, poput legije utvara previše
krhkih da bi predstavljale prijetnju, a kamoli
bile u stanju nauditi kome.
Savršeno.
Posljednji put pogleda svog Generala.
"Samo se ti brini, Sompase..." Okrene se
nazad Scylvendiju i podigne ruku u
podrugljivi pozdrav. "Tvoja malodušnost",
promrmlja on poprijeko, "ovim zbivanjima
daje pečat autentičnosti."
 Zaboravljam nešto.
Terasa bijaše široka. Mramorne ploče
bijahu napukle tu i tamo, kao što bi se moglo
očekivati u naroda koji trpe mrazove, ali ne i
u Enathpaneahu. Bile su jasno vidljive čak i u
mraku, poput rijeka tintom iscrtanih na karti.
Pukotine. Nesumnjivo su stvarni
stanovnici tjerali robove da stavljaju tepihe
preko tog uvredljivog kamenja, barem kad bi
imali goste. Niti jedan fanimski princ ne bi
tolerirao takvu manu. Niti jedan inritski lord.
Samo utemotski Poglavica.
Cnaiur kimne, protrlja oči i udari nogom
o pod kako bi se održao budnim. Treptao je i
zurio preko balustrade prema gradu i luci.
Krovovi su se gomilali i penjali se po bližim i
dalekim padinama, formirajući široki bazen
oko molova i gatova koji su stvarali obruč
oko unutarnje luke. Zbrkani krajolik
građevina, presječenih ulicama kao riječnim
kanjonima, koje su sve vodile prema moru.
Joktha... Trebao je samo trepnuti da je
ugleda u plamenu.
Iznad njega, bezbrojne su zvijezde poput
prašine prekrile nebeski svod, zaobljen u
savršenu zdjelu toliko prostranu, toliko
praznu, da se činilo da bi se i najmanjim
trzajem mogao vinuti prema nebu, lebdjeti,
propasti. Podsjetilo ga je to na buđenje na
Kivuthu. Gotovo je mogao osjetiti smrad
svojih mrtvih suplemenika ispruženih u sve
širim krugovima.
Zaboravljam...
Zadrijemao je. Bakreni pokal za vino
isklizne mu iz ruke i zakotrlja se po
napuknutom kamenu. Događaji iz prethodne
večeri maglili su mu se kroz dušu. Conphas
kako ga izaziva na dverima. Conphas kako se
prepire oko uvjeta internacije. Conphasa
obuzdavaju njegovi generali. Njegov prsni
oklop kako blista bijelo na suncu, njegove oči
i duge trepavice.
Ja...
Scylvendi se trgne iznenada se prisjetivši,
zakotrlja glavu po golemim ramenima.
Ja sam Cnaiur... Krotitelj konja i ljudi.
Nasmije se pa opet zadrijema, utone u
san..
Hodao je prema Shimehu, samo što je
izgledao baš kao utemotski logor iz njegove
mladosti, kongregacija od nekoliko tisuća
jakševa. Stada su pasla po okolnim
ravnicama, ali njemu se stoka nije usudila
prići. Prošao je uz prve jakševe, čije kože
bijahu čvrsto napete na štapovima, poput
kože preko rebara psa. Utemoti bijahu
posvuda u prolazima između jakševa, udovi
su im visjeli na istrunulim zglobovima,
utrobe im obješene preko bedara. Sve ih je
vidio: očevog brata, Bannuta, šurjaka Balaita,
čak i Yursalku i njegovu kljastu ženu. Gledali
su ga mrtvim očima koje su izgledale kao
pergament. Naišao je na prva grla svoje
poubijane živadi - smeđe ždrijebe sa
trostrukim znakom. Zatim tri krave
prerezanih grla, a onda i četverogodišnjeg
bika smrskane glave. Uskoro se penjao po
brdima konjskih i stočnih trupala, a sva su
nosila njegov znak.
Iz nekog razloga nije bio iznenađen.
A onda je konačno stigao do Bijelog jakša
- samog srca Shimeha. Koplje bijaše
zabodeno u tlo pored ulaza. Vrh je resila
glava njegova oca, bijele mu se kože obješene
poput mokrog platna. Cnaiur otrgne pogled s
njega i odmakne u stranu preklop od srneće
kože. Nekako je već znao da je Moenghus
napravio harem sastavljen od njegovih žena,
pa se nije ni zaprepastio ni razbjesnio.
Međutim, krv ga je uznemirila, kao i način na
koji je Serwe otvarala i zatvarala usta, poput
ribe... Anissi je vrištala.
Moenghus podigne pogled iz zanosa
strasti i naceri se širokim i gostoljubivim
osmijehom. Ikureijejoš uvijek živ, reče.
Zašto ga ne ubiješ?
"Vrijeme... vrijeme..." Pijan si?
"Nepenthe... Ptica mi je dala samo.. "
Ah... znači ipak čezneš za zaboravom."Ne...
ne zaboravom. Za snom." Zašto ga onda ne
ubiješ?"Zato jer onželi da to učinim."
Dunyanjanin? Misliš da je to zamka?
"Svaka njegova riječ je prijetvorna. Svaki
njegov pogled koplje!" Pa što onda smjera?
"Držati me podalje od svog oca. Uskratiti
mi moju mržnju. Izdati..." Ali ti samo trebaš
ubiti Ikureija. Ubij ga i možeš slobodno poći
za Svetim ratom.
"Ne! Ima nešto! Nešto što za..."
Ti si budala.
Nekako je Cnaiur podignuo lice prema
prljavom budnom stanju, progledao očima u
kojima je plivao ocean i ugledao to kako sjedi
na balustradi ispred njega, tjemena glatkog i
sjajnog pod svjetlom zvijezda, perja
prošaranog crnom svilom, a svijet u pozadini
vijorio je poput dima.
"Ptica!" vikne on. "Vrag!"
Sićušno lice gledalo ga je iskosa. Kapci
joj bijahu teški kao da je usnuli demon.
"Kivuth," reče ona, "tamo je Ikurei
ponizio tebe i tvoj Narod. Osveti se za Bitku
na Kivuthu!"
Nešto zaboravljam.
Kako ono što je odsutno može ostati
prisutno? Kako može postojati?
Svaki je swazond poput nacerenog
mrtvaca. Svaka noć zagrljaj mrtve žene...
Dani su prolazili, a Cnaiur se svim silama
trudio shvatiti dubinu stvari koje su ga
okruživale. Conphas i njegovi Nansurci bili
su mu neposredna briga - ili su barem trebali
biti. Proyas mu je dodijelio barune Tirnemusa
i Sanumnisa zajedno s približno 370 viteza-
vazala te 58 preživjelih iz njegove stare
bande iz Shigeka. Kao i svi Ljudi od Kljove,
bili su očvrsnuli od ratovanja, ali nisu se ni
trudili prikriti očaj što moraju ostati.
"Okrivite Nansurce", Cnaiur im je rekao.
"Okrivite Conphasa." Nansurski jahači bili su
znatno brojniji od njih, i Cnaiur je znao da će
im trebati sva agresija koju mogu skupiti.
Kad je Barun Sanumnis izrazio
zabrinutost, Cnaiur ga je podsjetio da su se ti
ljudi urotili s ciljem da izdaju Sveti rat i da
nitko ne zna kad će stići prijevoz od Cara.
"Mogu nas svladati kad im se sprdne", rekao
je. "Zato im moramo ubiti volju."
Naravno, nije ni spomenuo svoje stvarne
motive. Ti su ljudi odabrali Ikurei Conphasa
umjesto Dunyanjanina... Uvijek valja
privezati psa prije nego kreneš ubiti
gospodara.
Uz jokthanske zidine podignut je nekakav
bijedni tabor, dovoljno daleko od Orasa da
velik broj kolonaša bude zaposlen oko
izvlačenja i dostavljanja vode. Budući da je
vrlo dobro poznavao organizacijske
sposobnosti carske vojske, Cnaiur je odvojio
starije vojnike - zvali su ih Trećaši - od
mlađih. Časnike je internirao u posve drugom
taboru. Zbog animoziteta između uglavnom
plemićke konjice i pješaka iz radničke kaste,
Cnaiur je razdvojio Kidruhile i raštrkao ih po
kolonama. Kao daljnju mjeru uposlio je svoje
Conrivane da konstantno šire glasine: da su
Conphasa čuli kako rida u svojim odajama,
da su se časnici pobunili kad su saznali da im
porcije nisu ništa veće nego regrutima -
glasine koje izjedaju srca svake vojske. Čak i
kad bi ih jednoglasno odbacili, poslužile bi da
skrenu pažnju besposlenim dušama i da
preplave one istine koje bi isplivale na
površinu.
Cnaiur je ograničio Conphasa i četrdeset i
dvoje ljudi iz njegove najuže klike na
boravak unutar grada - u skladu s uvjetima
interniranja. Zabranio mu je svaki kontakt s
njegovim kolonašima, iz očitih razloga.
Budući da bi njegovo izravno zatočenje
moglo izazvati bunu, dozvolio je Carskom
Nećaku sve slobode koje mu Joktha pruža.
Iako je istovremeno opsesivno razmišljao o
tome da ga ubije.
Shvaćao je zašto Kellhus želi
Conphasovu smrt: Dunyanjani ne podnose
konkurenciju. Isto tako, shvaćao je i zašto je
Kellhus odabrao njega da ga ubije. Naravno
da je divljak ubio Lava. Ta nije li on
Scylvendi? Nije li on preživio Kiyuth?
Najviše ga je mučilo što ta shvaćanja
impliciraju. Ako je ubojstvo Moenghusa
Kellhusova jedina misija, onda bi mu
očuvanje Svetog rata trebalo biti jedina briga.
Zašto ubiti Conphasa ako ga je dovoljno
samo maknuti iz igre - što je i učinio? I zašto
bi iskoristio Cnaiura da prikrije vlastitu
umiješanost, ako posljedice - otvoreni rat s
Carstvom - ne bi imale nikakvog utjecaja na
skorašnje osvajanje Shimeha?
I Cnaiur shvati.. Nema drugog rješenja:
Dunyanjanin gleda dalje od Svetog rata -
dalje od Shimeha. A gledati dalje od Shimeha
znači gledati dalje od Moenghusa.
Ljudi svoje postupke odijevaju
pretpostavkama, beskrajnim pretpostavkama:
drugo ni ne mogu, s obzirom na svoju
zabludjelu glad za smislom. Od samog
početka Cnaiur je njihovo putovanje
zamišljao kao lov, kao sporazum dvojice
neprijatelja u potrazi za većim neprijateljem.
Njihov se zadatak uvijek činio poput strijele
odapete u tamu. Ma koliko duboke njegove
zle slutnje, uvijek se vraćao na to shvaćanje.
Ali sada... Sada mu se činilo da njihov
dogovor nije ništa doli ovratnik', da su
Moenghus i Kellhus, otac i sin, tek dva kraja
teškog lanca kojeg je on, Cnaiur urs Skiotha,
savio oko vrata samog svijeta. Uznički
ovratnik.
Nešto... nešto...
Pomno je motrio Tirnemusa i Sanumnisa
kad god bi mu se pružila prilika. Barun
Tirnemus, ubrzo je odlučio, bio je potpuna
budala, čovjek koji se više posvetio vraćanju
trbušine koju je izgubio u Caraskandu nego
ičem drugom.
Sanumnis je, pak, bio i pametan i šutljiv, i
činilo se da ima očiti, iako neobjašnjivi,
autoritet nad svojim zdepastim zemljakom.
On je bio promatrač.
Jesu li dobili tajne naredbe? Naredbe po
kojima je jedan od njih nadređeni? To bi
objasnilo zašto se Tirnemus pokorava, a
Sanumnis motri. I koja bi, naposljetku, bila
kazna za ubojstvo jedinog nasljednika
Nansurskog Cara? Za kršenje svečane prisege
Ratnika-Proroka?
Poslan sam da ubijem samoga sebe. Od te
se pomisli Cnaiur zasmijuljio. Nije ni čudo da
je Proyas bio tako nervozan dok mu je
prenosio Dunyanjaninove krvničke upute.
To što mu je dodijeljen i jedan Učenjak
samo je dodatno potvrđivalo njegove sumnje.
Zvao se Saurnemmi i bio je mladi Grimizni
naučnik, obdaren vidovitošću i kroničnim
napadajima kašlja. Stigao je dan nakon
Conphasa u društvu visokorangiranog
čarobnjaka Inrummija koji je naprasno i
neobjašnjivo otišao nakon što je pregledao
odaje svog učenika. Saurnemmi bi trebao biti
njegova veza sa Svetim ratom, stariji je
čarobnjak rekao Cnaiuru. "Dečko", kako ga je
stara pompozna budala oslovljavala, trebao bi
svakog dana spavati do podneva da bi mogli
komunicirati kroz čarobne snove. Saurnemmi
će, drugim riječima, biti Dunyanjaninove oči
u Jokthi.
Dubine! Gdje god bi se okrenuo - sulude,
nedokučive dubine!
Izazvan Saurnemmijevim prisustvom,
Cnaiur je naredio Tirnemusu da okupi
Conphasa i njegovo osoblje u vijećnici palače
Zamak, citadele u kojoj se nalazio Conphasov
stožer. Naložio je mladom čarobnjaku da
proučava njihove zatočenike s balkona. Zatim
je, kad su se Uzvišeni General i njegovi ljudi
okupili, Cnaiur zakoračio ravno među njih,
piljeći u različita lica i uživao u načinu na
koji bi problijedjela. Ti Nansurci su tako
predvidljiv ološ, i pretjerano hrabri kad su
naoružani i u gomili, ali kukavne srne kad
nisu u formaciji.
Stao je kružiti oko Conphasa koji je stajao
uspravan poput šipke u punoj vojnoj spremi.
"Na mojim rukama vidite svoju braću",
izjavio je ostalima. "Svoje žene..." pljune pod
noge najbližemu. "Kako vas to sigurno
gnjevi..."
"Koliko tvoje braće", Conphas uzvikne,
"ja nosim na svoj...?"
Cnaiur ga udari. Uzvišeni General zaplovi
unazad i posrne na pod. Cnaiur se okrene
prema zvuku tapkanja sandala i uhvati
zapešće koje je zamahnulo prema njemu.
Zgrabi prsni oklop napadača i zabije čelo u
muškarčevo lice. Bodež kojeg je kreten
skrivao zvekne na sjajne pločice.
Ta pseta valja slomiti! Slomiti!
Zvuk mačeva koji napuštaju korice.
Tirnemusovi Conrivani stvore se oko njega s
isukanim mačevima. Nansurci se povukoše
blijedih lica. Nekoliko njih zazvalo je svog
Uzvišenog Generala, koji se zakotrljao na sve
četiri i stao pljuvati krv.
"Nemoj se zavaravati," Cnaiur zagrmi i
nadglasa njihove povike, "shvatit ćeš ti mene
za ozbiljno!" Stavi čizmu na glavu čovjeka
koji mu se bacakao pod nogama. Nezahvalnik
se umiri, kao da su mu bore izgladene s
udova. Vruća krv poteče pukotinama između
pločica.
Trenutak klonule tišine.
"Nemoj", Cnaiur reče podignuvši svoje
ogromne isprugane ruke, "od mene napraviti
spomenik svojoj gluposti!"
Gotovo ih je mogao vidjeti kako se
usukavaju. Odjednom su izgledali poput
djece - uplašene djece - pod divovskim
stupovima. Srce mu je bubnjalo od ushićenja,
i Cnaiur opet pljune, a onda podigne lice
prema Saurnemmiju koji je promatrao
odozgo s galerije, dječačkog tijela ogrnutog u
grimizne svile. Cnaiur zamijeti da mu brada
izgleda kao nalijepljena. "Koji?" obrati mu
se.
Saurnemmi se nakašlje onako glupavo
kao što je to uvijek činio, a onda pokaže
glavom prema pozadini gomile, na muškarce
koji su se muvali oko Generala Sompasa.
"Onaj", reče on. "Onaj sa" - još jedan
ceremonijalni kašalj, premekan da bi se njime
pošteno iskašljao - "sa srebrnim vrpcama oko
prsnog oklopa."
Cnaiur se naceri, posegne pod pojas i
izvadi očevu Chorae.
Iznenada vitki muškarac Sompasu zdesna
pojuri po ulaštenom podu. Oboren je pet
koraka kasnije, a iz potiljka mu je stršala
strijela. Zavapio je, počeo urlati riječi koje su
zvuk pretvarale u dim. Oči su mu bljesnule.
No Cnaiur se već obrušio na njega...
Usijanje je svaku površinu opržilo u
bijelo poput krede. Muškarci podigoše oružje
i povikaše.
Nansurci su treptali i zijevali. Cnaiur se
okrene prema njima, skrenuvši pogled sa
slomljenog kipa soli pod svojim nogama.
Pljune i naceri se, a onda zakorači među njih
poput orijaša. Uputio se prema Conphasu.
Uzvišeni General stane nerazumljivo
mrmljati i uzmicati pred njim, no Cnaiur je
samo prošao pored njega i bez riječi nastavio
hodati prema monumentalnom stepeništu. Na
izbičevanog psa ne valja trošiti riječi. Sve je
to bila gluma, Cnaiur je znao, ali onda opet,
sve se uvijek svodi na glumu. Bila je to još
jedna od lekcija koje je naučio uz
Dunyanjanina.
Kasnije je vrištao u svojim odajama.
Shvaćao je zašto, naravno: da nije došao
Grimizni Učenjak, nikad ne bi saznao da i
Conphas ima čarobnjaka. Međutim, razlog
tog shvaćanja mu je bio nedostižan.. Uvijek
mu je bio nedostižan.
Zar nešto nije u redu s njim?
Neprijatelji! Svuda oko njega,
neprijatelji! Čak su se i u njemu nastanili..
Čak i Proyas... Hoće li se moći natjerati
da i njemu slomi vrat? Poslao me da ubijem
samog sebe!
Noću je Cnaiur pio - mnogo - i koplja
koja su ležala skrivena pod svakom
površinom otupjela su. Strahovi su, naprotiv,
izvirali kroz pukotine u podu. Unatoč
kadionicima zrak je mirisao kao u jakšu: po
zemlji, dimu i trunućim kožama. Čuo je
Moenghusa kako šapće u mračnim
interijerima...
Nove laži. Nove zbrke.
A tek ptica - ta jebena ptica! Bila je poput
nekog čvora, nakupina svega lošeg u jednom
obličju. Prsa bi mu se napela od same pomisli
na nju. No naravno, ona nije mogla biti
stvarna. Ništa stvarnija od Serwe...
Govorio bi joj to svake noći kad bi došla
u njegov krevet.
Nešto... nešto sa mnom nije u redu.
Znao je to jer je mogao vidjeti sebe
onakvim kakvim ga Dunyanjanin vidi. Bilo
mu je jasno da ga je Moenghus gurnuo sa
staza njegovog Naroda, da već trideset godina
tapka po travi u potrazi za tragom kojim je
ranije prošao.
U potrazi za putom kojim bi se vratio.
Trideset prokletih godina! I njih je
razumio. Scylvendiji su otvoreni ljudi - kao i
svi ljudi osim Dunyanjana. Slušaju svoje
pripovjedače. Slušaju svoja srca. Poput pasa
laju na strance. Prosuđuju čast i sramotu kao
što prosuđuju kategorije bliskog i dalekog.
Zbog svoje urođene taštine učinili su sebe
apsolutnim mjerilom. Nije im jasno da čast,
baš kao i blizina, ovisi o stajalištu.
Da je čast laž.
Moenghus ga je namamio na drugačije
tlo. Kako ga njegovi suplemenici ne bi
smatrali skarednim kad njegov glas stiže iz
dotad neviđene tame? Kako bi mogao
ponovno pronaći tragove svog plemena kad je
čitava zemlja izgažena?
Nikada više ne bi mogao pripadati
Narodu, ne nakon Moenghusa. Nikad više ne
bi mogao razmišljati na njihov način niti
prokleti sebe na njihovu divlju nevinost. Bio
je glup što je uopće pokušavao.. Neznanje je
uvijek željezo sigurnosti, jer je jednako
slijepo kao i san. Odsutstvo pitanja je ono što
odgovore čini apsolutnima - a ne znanje!
Moenghus ga je naučio da se pita. Samo da
pita...
"Zašto ova staza, a ne neka druga?"
"Zato jer Glas to zahtijeva."
"Zašto slijediti taj Glas, a ne neki drugi?"
Naučio ga je da je tako lako odbaciti sve.
Da su svi običaji i osude tako blizu ruba
ponora. Da bijes i optužbe mogu biti jedini
stvarni temelji... Sve to - sve ono što ljudi
jesu - leži na mačevima i kricima.
Zašto? vapio je svakim svojim korakom.
Zašto? vapio je svakom svojom riječju.
Zašto? vapio je svakim udahom.
Iz nekog razloga... Mora postojati neki
razlog.
Ali zašto? Zašto?
Sami je svijet postao prijekor njemu! Više
nije pripadao Zemlji, ali nije mogao izbiti
Stepu iz pjesme svojih stopala.
Više nije pripadao Narodu, ali nije mogao
isprati svoga oca iz svoje krvi. Nije mu
nimalo stalo do običaja Scylvendija - nimalo!
- a svejedno su zavijali u njemu, grdili ga i
psovali. Još uvijek su ga vlastita poniženja
gušila. Još uvijek su mu vlastite čežnje
glodale srce. Wutrim! Sram!
Odsutne stvari! Kako ono što je odsutno
može ostati prisutno?
Svaki put kad se brijao njegov bi palac
nepogrešivo napipao swazond koji se naborao
oko njegovog vrata. Prošao bi njegovom
crvenom putanjom. Nešto... Zaboravljam
nešto...
Postoje dvije prošlosti; Cnaiuru je to sad
bilo jasno. Postoji prošlost koju ljudi pamte i
postoji prošlost koja određuje, a vrlo se
rijetko, ako uopće, preklapaju. Svi su ljudi
robovi onoj potonjoj.
A ta ih spoznaja dovodi do ludila.
Pravi trenutak. O maločemu je Ikurei
Conphas toliko razmišljao.
Vođe Svetog rata bi im možda pokušale
osporiti ove zemlje, ali Nansurci su još uvijek
imali ključeve u svojim rukama. Joktha je
bila stara carska imovina sa starim carskim
običajima. Svjesni opasnosti upravljanja
pokorenim narodom odavno mrtvi nansurski
projektanti prokopali su stotine tunela u
stotinama različitih gradova. Zidine je
naposljetku moguće ponovno osvojiti; trupla
možeš samo spaliti.
Unatoč tome, bijeg iz grada pokazao se
mnogo stresnijim nego li je to Conphas
očekivao. Iako bi to nerado priznao, incident
sa Scylvendijem u palači Zamak ga je
uzdrmao - gotovo onoliko koliko ga je
gubitak Darastiusa, njegovog Saikovog
Dozivača, doveo u nezgodnu poziciju.
Divljak ga je udario, tako ga lako zabio u pod
kao da je žena ili dijete.
Unatoč svim očekivanjima, Conphas je
bio paraliziran - potpuno onesposobljen -
strahom. Cnaiur urs Skiotha izgledao je kao
sama smrt koju njegov narod štuje. Čak je i
bazdio na Stepu, kao da nekako unutar tog
njegovog nevjerojatnog tijela leži zemlja...
scylvendska zemlja.
Conphas je pomislio da je umro. Naravno,
shvatio je da je upravo takvu reakciju
barbarin i priželjkivao. Uplašeni ljudi misle
vlastitom kožom, rekli bi Galeoćani. No to
što je svega toga bio svjestan iz nekog
razloga nije nimalo mijenjalo na stvari. Bio je
to otupljujući strah koji ga je proganjao na
svakom koraku njihovog bijega. Dok su
čekali da padne mrak. Dok su prolazili
ulicama nekropolisa. Dok su iskopavali ulaz
u tunele. Tek kad su on i Sompas prešli rijeku
Oras mogao je mirno disati - pa čak i onda...
Sada su u društvu omanje skupine
Kidruhila čekali na dogovorenom mjestu
sastanka, na razrasloj mogili smještenoj blizu
središta nekadašnjeg Imbevanovog lovišta,
nekoliko milja jugoistočno od Jokthe.
Lokaciju je Conphas odabrao - i trebao je, s
obzirom na to da će on biti glavni lik drame
koja će uslijediti.
Niz snažnih zapuha lomio je i harao
zemljom. Otrcani zimzeleni uzvratili su
udarac, savili se unazad poput djevojčica
licem okrenutih prema vjetru. Zimski gruh je
letio uokolo, uhvaćen vijorenjem nevidljivih
velova. Vrhovi stabala u daljinama tresli su se
kao da skrivaju neki stravični sukob pod
svojim krošnjama. Činilo se kao da se sve
urotilo da stvori osjećaj dubine. Toliko se
često svijet Conphasu činio plosnatim, poput
nečega naslikanog preko njegovih očiju.
Danas nije bilo tako, razmišljao je. Danas će
biti dubok.
Sompasov riđan otpuhne, zatrese glavom
i repom da otjera osu. General opsuje
razdražljivo poput nekoga tko svojim
životinjama bilježi negativne bodove.
Odjednom Conphas shvati koliko žali zbog
gubitka Martemusa. Sompas je koristan - i
sada njegove postrojbe češljaju teren u
potrazi za Scylvendijevim uhodama - no
njegova je vrijednost bila više u njegovoj
dostupnosti nego njegovim kvalitetama. On je
sposobno oruđe, a ne sekundant kao što je bio
Martemus.
A svim velikim ljudima trebaju
sekundanti; netko tko će preispitivati njihove
odluke i davati suprotna stajališta.
Pogotovo u ovakvim situacijama.
Kad bi samo mogao zaboraviti tog
prokletog Scylvendija! Koji je to vrag s tim
čovjekom? I sad mu u nekom kutku duše čuči
signalna vatra, spremna za slučaj njegovog
povratka. Kao da ga je barbarin okaljao
snagom svoje prisutnosti i sad se grčevito
drži, poput smrada kojeg treba ostrugati jer
ispiranje nije dovoljno. Nikad nitko nije tako
djelovao na njega.
Možda tako vjernici doživljavaju grijeh,
razmišljao je Conphas. Nagovještaj nečeg
većega što promatra. Osjećaj neodobravanja,
istovremeno silan i neopisiv, blizak poput
magle, a ipak dalek poput ruba zemlje. Kao
da sam gnjev ima oči.
Možda je i vjera neka vrst mrlje... neka
vrst smrada.
Naglas se nasmijao, ne mareći što će
Sompas i ostali misliti. Vratio se stari
Conphas, a on voli starog Conphasa... veoma
voli.
"Uzvišeni Generale?" Sompas reče.
Glupi Biaxi. Ti Biaxijevi uvijek žele biti u
središtu stvari.
"Stižu", Conphas reče i kimne prema
daljinama.
Skupina jahača, njih možda dvadesetak,
izjurila je iz zaklona čem-presovog šumarka i
sad se slijevala niz suprotnu padinu, probirući
put oko humaka koji su stršali iz pašnjaka kao
madeži na psećoj bradi. Hineći dosadu,
Conphas krišom pogleda svoju malu pratnju,
i ugleda prve znakove mrštenja od
zbunjenosti i zabrinutosti. Umalo se naglas
zacerekao. Što to smjera njihov božanski
Uzvišeni General?
Dugo je planirao ovaj dan. Princ od
Atrithaua nije tratio vrijeme prije nego li je
osigurao svoj autoritet nad Svetim ratom. Svu
gorčinu koju su Ortodoksni još gajili
iskorijenila je njegova pobjeda nad
Padiradžom. Conphas je još uvijek treptao u
čudu kad god bi se sjetio tog dana. To da
takva... sigurnost može izrasti iz takvog
očajanja. Čak su se i njegovi ljudi borili kao
da su opsjednuti.
Conphas je odigrao svoju ulogu i, s
obzirom na mali opseg njihove vojske,
nesumnjivo je doprinio uspjehu Svetog rata.
No svakoj bi budali bilo jasno da su njegovi
dani među Ljudima od Kljove odbrojeni.
Stoga je poduzeo.. mjere. Dogovor ovog
sastanka preko cironjskih posrednika bila je
jedna takva mjera. Kao i skrivanje čete
Kidruhila u divljinama Enathpaneaha.
Dakako, nikome nije pričao o svojim
namjerama, a ponajmanje Sompasu.
 Dalekovidne planove ne možeš povjeriti
ljudima bez vizije. Prvo moraju zalutati preko
granice.
"Tko je to?" Sompas upita nikog posebno.
Ostali su jednako zurili, i iako su sjedili u
sedlima ukočeno i mirno, Conphas je znao da
se iznutra grizu od iščekivanja, poput djece
koja čeznu za kolačima. To što su jahači koji
su se približavali bili odjeveni kao Fanimljani
nije ništa značilo. Uz izuzetak Nansuraca, svi
su se Ljudi od Kljove odijevali kao
Fanimljani. Conphas nije mogao ne pitati se
što bi Martemus mislio. Život mu se činio
oprezniji u njegovim pronicavim očima. Ne
toliko nepromišljen.
"Uzvišeni Generale!" Sompas iznenada
vikne. Posegnuo je za mačem... "Stani!"
Conphas drekne. "Ne vadite oružje!"
"Ali to su Kianjani!" General usklikne.
Jebeni Biaxi. Nije ni čudo da se nikad ne
uspiju dočepati Plašta.
Conphas potjera konja naprijed i zakrene
ga prema njima. "Tko bi osim pokvarenih",
poviče, "odbacio pravedne?"
Svi do jednoga zapanjeno su zurili u
njega. Svi su bili Ortodoksni, što je značilo da
preziru Princa od Atrithaua koliko i on. No
njihova je odluka proizašla iz ovozemaljskog
svijeta, ne s nebesa. Conphas je znao da ne
može tražiti previše od njih - mogući postupci
nisu vreća bez dna kad je riječ o ljudima - ali
uvijek može tražiti prerano.
Ovi bi ljudi pobili vlastite majke za
njega...
Radilo se samo o odabiru pravog
trenutka.
Conphas se nasmiješi poput nekoga tko je
s njima prošao mnoge nedaće. Odmahne
glavom kao da želi reći, I eto nas opet ovdje.
"Marširao sam s vama do granica
Galeotha. Poveo sam vas u srce zloglasne
scylvendske Stepe. Doveo sam vas do samog
praga uništenja Kiana! Kiana. U koliko smo
bitaka ratovali skupa? Lassentas. Doerna.
Kivuth. Mengedda. Anwurat. Tertijska
dolina... Koliko smo pobjeda izvojevali?"
Slegne ramenima kao da ne zna kako ono
očito učiniti bjelodanim.
"A gle nas sad... Gle nas! Zatočeni smo.
Zemlja naših očeva oteta je iz naših ruku.
Sveti rat je u rukama Lažnog Proroka. Inri
Sejenus je pao u zaborav! Znate jednako
dobro kao i ja što je potrebno za rat. Došlo je
vrijeme da odlučite imate li ono što je
potrebno."
Još jedan nalet vjetra uskovitla se po
padini, metući kroz travke, mlateći krošnje,
primoravajući Conphasa da škilji zbog
prašine. "Vaša srca, braćo moja. Pitajte svoja
srca."
Na kraju se sve svodilo na njihova srca.
Iako Conphas nije imao blage veze što "srce"
u tom kontekstu zaista znači, znao je da mu
se može vjerovati, kao i bilo kojem drugom
dobro istreniranom psu. Nasmiješi se u sebi
shvativši da je stvar riješena mnogo prije
nego li je uopće progovorio. Već su se
opredijelili. Genij većine ljudi leži u
nalaženju razloga nakon djelovanja. Srce
služi sebi, naročito kad uvjerenja iziskuju
žrtve. Zbog toga veliki generali uvijek traže
pristanak u času kad se treba opredijeliti.
Inercija učini ostalo.
Pravi trenutak.
"Vi ste Lav", Sompas reče.
A onda, kao da otkrivaju vrat pred
krvnikom, ostali pognu glave i zadrže ih tako,
bradom do prsnih oklopa lakiranih u crveno,
koje su nosili preko duljih oklopa od veriga.
Jedan dugi trenutak ostadoše mirno. Bijaše to
jnanski znak dubokog i udivljenog
poštovanja.
Obožavanja, čak.
Conphas se naceri i zakrene prema zvuku
nadolazećih jahača. Bilo je nečeg divljeg,
neobuzdanog u načinu na koji su zauzdali
konje i naglo se zaustavili pred njim, kao da
su iz čistog hira odustali od napada. Unatoč
šarenilu njihovih ogrtača i blještavim
njihovih prsnih oklopa, izgledali su mrko i
opasno. Nije to bilo samo zbog grube, tamne
pustinjske kože i nauljenog sjaja njihovih
dugih, ispletenih kozjih bradica. U pogledu
im je vrebala divlja okrutnost. Oči su im
sjajile manijakalnom odlučnošću izigranih
naroda.
Prođe trenutak šutnje, ispunjen
brektanjem i otpuhivanjem bojnih konja.
Conphas se zamalo nasmijao kad je zamislio
svog strica kako se ovako susreće sa svojim
pradavnim neprijateljem. Krtica koja
pregovara sa sokolima...
Za razliku od lava.
"Fanaval ab Kascamandri", reče on
jasnim i prodornim glasom. "Padiradžo."
Mladić kojemu se obratio pognuo je glavu
daleko prenisko; Fanaval je sada položajem
nadilazio sve osim Xeriusa i Maithaneta.
"Ikurei Conphas", Padiradža od Kiana
reče, glasom raskošnim od melodioznih
kianskih ritmova. Tamne mu oči bijahu
uokvirene Čadom. "Care."
Kad je kiša stala, ostavio ju je da spava u
njihovom krevetu. Serwe, lica savršenog i
savršeno lažnog.
Cnaiur je odlutao iz svojih odaja na
terasu, gdje je duboko udisao zrak zagušljiv
nakon oluje. Joktha i njezine uske ceste
pružale su se prema daljinama, ukroćene pod
razvedrenim nebom. Nalikovala je
ogromnom amfiteatru sa porušenim i
nazubljenim redovima. Neko je vrijeme zurio
u Conphasov kompleks na dalekim padinama
sa suprotne strane i razbijao glavu kao da je
riječ o kopnu kojeg nema na mapi.
Prepadne ga iznenadno lamatanje. Sjenke
zalepršaju po okolnim lokvama vode.
Golubice u bijegu zalepršaju prema gore,
mahnu krilima preko polumjeseca pa naglo
skrenu prema dolje kao da su nitima
privezane za terasu. Uzbunjeno cvrkućući
nestanu negdje dolje.
Glas zakriješti negdje pored njega:
"Zbunjuješ me, Scylvendi."
Cnaiur je sad već znao da demoni imaju
mnogo lica. Nalaze se posvuda, mlate svijet
svojim anarhičnim apetitima, izazivaju
sablazan svojim novim utjelovljenjima. Ptice.
Ljubavnici. Robovi..
A najviše od svih on.
"Ubij Ikureija", glas je cvilio, "i psi su
pušteni. Zašto oklijevaš?"
Okrene se prema utvari. Ptici.
Cnaiur je znao da određeni narodi štuju ili
se gnušaju određenih vrsta ptica. Nansurci
imaju svete paunove, Ceplorani prerijske
lještarke. Svi Inriti ubijaju lunje i sokolove u
ratnim ritualima. Scylvendijima, međutim,
ptice nisu ništa osim znakova vremenskih
prilika, vukova i godišnjih doba. To, i hrana u
slučajevima krajnje nužde.
Kakav je onda ovo stvor? Sklopio je
pogodbe s njim. Razmijenio obećanja.
"Ti meni govoriš o ubijanju," reče Cnaiur
jednolično, "a tvoja bi jedina briga trebala biti
Dunyanjaninova smrt."
 Maleno lice se namršti. "Ikurei planira
uništenje Svetog rata."
Cnaiur pljune, okrene se prema plohi
Meneanora, prema velikom prstu mjesečine
koji je dijelio njegovu crnu površinu. "A
Dunyanjanin?"
"Trebamo ga da pronađemo onog
drugog... Moenghusa. On je veća prijetnja."
"Budalo!" Cnaiur usklikne.
"Zasjenjujem te, smrtnice!" odgovori on
ptičjom žestinom. "Ja sam sin silovitije rase.
Ne možeš ni zamisliti sfere mog života!"
Cnaiur okrene profil prema ptici, pogleda
je iskosa. "Zašto? Krv koja kola mojim
venama nije ništa manje stara. A nisu ni
kretanja moje duše. Nisi star koliko i Istina."
Mogao je gotovo čuti stvorov prezirni
podsmijeh.
"Još uvijek ne razumiješ kakvi su oni",
Cnaiur nastavi. "Prije svega, Dunyanjani su
čisti intelekt. Ne znam koji su im ciljevi, ali
znam ovo: oni svoje instrumente prave od baš
svega, i čine to na način koji nadilazi i moja,
pa čak i tvoja shvaćanja, Demone."
"Misliš da ih podcjenjujem."
Cnaiur okrene leđa moru. "To je
neizbježno", reče on i slegne ramenima. "Mi
smo za njih obična djeca, imbecili izvađeni iz
utrobe. Razmisli malo, Ptico. Moenghus je
trideset godina živio među svjetovnim
ljudima. Ne znam kakvim ti moćima
raspolažeš, ali znam ovo: on ih svakako
nadilazi."
Moenghus... Srce mu se zgrči i samo od
izgovaranja njegovog imena.
"Kao što si rekao, Scylvendi, ne znaš
kakvim moćima raspolažem."
Cnaiur opsuje i nasmije se. "Želiš li čuti
što bi Dunyanjanin izvukao iz tvojih riječi?"
"A što to?"
"Glumatanje. Taštinu. Slabosti koje odaju
tvoje granice i nude bezbrojne linije napada.
Dunyanjanin bi ti dopustio da izneseš svoje
izjave. Ohrabrio bi tvoje samopouzdanje. U
svemu bi pružao laskajuće privide. Ne bi ga
uopće bilo briga smatraš li ga slabijim od
sebe, smatraš li ga svojim robom, dokle god
ostaješ u neznanju."
Na trenutak je neman samo zurila, kao da
implikacije u njezinu glavu veličine jabuke
mogu ulaziti samo jedna po jedna. Lice joj se
iskrivilo u minijaturni prikaz prezira.
"Neznanju? Kakvom neznanju?"
Cnaiur pljune. "Glede stvarnih okolnosti
u kojima se nalaziš."
"A kakve su to stvarne okolnosti u kojima
se nalazim, Scylvendi?"
"Da se tobom poigrava. Da se koprcaš u
mrežama koje si sam proizveo. Okolnosti
kojima pokušavaš ovladati, Ptico, odavno su
ovladale tobom. Naravno da se ti ne bi složio
s tim. Baš kao i ljudima, moć stoji visoko na
listi tvojih urođenih želja. No ti si samo
oruđe, jednako kao i Ljudi od Kljove."
Ptica naheri glavu. "Kako da onda
postanem svoj vlastiti instrument?"
Cnaiur otpuhne. "Već stoljećima
manipuliraš događajima iz mraka, ili barem
tako tvrdiš. Sada pretpostavljaš da moraš
činiti isto, da se ništa nije promijenilo.
Uvjeravam te, sve se promijenilo. Misliš da si
skriven, ali nisi. Vrlo je vjerojatno da on već
zna da si mi pristupio. Vrlo vjerojatno već
zna i tvoje ciljeve i tvoja sredstva."
Čak će i prastare stvari doživjeti sudbinu
Svetog rata, Cnaiur shvati. Dunyanjanin će ih
oguliti kao što Narod guli trupla bizona.
Meso za hranu. Salo za sapun i gorivo. Kosti
za oruđe. Kožu za skloništa i oklope. Ma
koliko duboko sezali, rastalit će se vjekovi.
Dunyanjani su nešto novo. Nešto stalno novo.
Poput požude ili gladi.
"Moraš zaboraviti svoje stare običaje,
Ptico. Moraš poći terenom bez staza. Moraš
predati okrutne okolnosti njemu jer nemaš
izgleda da mu se suprotstaviš. Umjesto toga,
moraš promatrati. Čekati. Moraš postati
učenik prilike."
"Prilike... za što?"
Cnaiur ispruži ispruganu šaku. "Da ga
ubiješ! Da ubiješ Anasurimbora Kellhusa dok
još možeš!"
"On je mačji kašalj", zakriješti ptica.
"Dokle god vodi Sveti rat u Shimeh, ide nama
na ruku."
"Budalo!" Cnaiur se zacereka.
Ptica pruži krila u srdžbi. "Znaš li ti tko
sam ja?"
Po lokvama oko Cnaiurovih nogu
blještale su slike: Srankovi kako grabe
vatrom pozlaćenim ulicama, Zmajevi kako se
uspinju po izmučenom nebu, ljudske glave
kako se puše oko brončanih obruča i golema
krilata čudovišta... Plamtećih očiju i prozirne
kože.
"Gledaj!"
No Cnaiur je čvrsto stiskao Dranguliju u
ruci. Nije se dao zastrašiti. "Magija?" nasmije
se. "Samo dodatno potkrjepljuješ moje
argumente. Dok mi tu sad razgovaramo, on
uči magijuV
Svjetlost nestane i ostane samo ptica i
njezina ljudska glava, bijela na mjesečini.
"Učenjak Mandata", reče Cnaiur
objašnjavajući. "On ga uči..."
"Trebat će mu godine, budalo jedna..."
Cnaiur pljune, uspije skrušeno odmahnuti
glavom usprkos suludom nesrazmjeru stvora
ispred njega i aure njegove moći.
Sažaljenje prema moćnima - ne čini li to
osobu velikom?
"Zaboravljaš, Ptico. On je jezik mog
naroda naučio u četiri dana."
Klečao je nag u svojim odajama i nije se
niti pomaknuo niti prenuo kad je začuo
korake kako se približavaju. On je Ikurei
Conphas I, iako nije imao izbora nego
nastaviti ovo grozno glumatanje pred
Scylvendijem - iznenađenje je uvijek sluga
pobjede - njegovi su podanici bili posve
druga priča. Dani cenzuriranja vlastitih izjava
i odmjeravanja vlastitih postupaka napokon
su iza njega. Uhode njegovoga strica sad su
njegovi uhode, i vrlo je dobro znao dimenzije
vlastite pobune.
"Stigao je Vrhovni vladar Saika", Sompas
reče iz tame iza njega.
"Samo Cememketri?" Conphas odvrati.
"Nitko drugi?"
"Vaše su upute bile jasne, Bože Među
Ljudima."
Car se nasmiješi. "Čekaj s njim. Ja ću
doći začas."
Nikad mu nije toliko očajnički trebala
informacija. Nestrpljivost bješe toliko akutna
da nije imao izbora nego ovladati njome.
Onu glad koja najglasnije zavija uvijek
valja posljednju nahraniti. Za carskim stolom
treba imati discipline.
Drekne u polumrak nakon što je General
otišao. Naga kianska djevojka došulja se
naprijed, očiju izobličenih od straha.
Conphas potapša rukom po tepihu pred
sobom i nastavi ravnodušno gledati dok je
zauzimala položaj - koljena raširena, ramena
dolje, breskva u zraku - pred njim. Zadignuo
je kilt i kleknuo među njezine narančaste
noge. Jedan je udarac bio dovoljan da je
nauči da zrcalo mora držati mirno. No kad ju
je počeo opsluživati, pala mu je na um jedna
druga, mnogo bolja ideja. Naložio joj je da
zrcalo drži pred njegovim licem, tako da ona
odozgo promatra svoj vlastiti odraz.
"Gledaj se", zaguguće. "Gledaj, i užitak
će uslijediti... Kunem se."
Iz nekog razloga, dodir srebra na obrazu
raspirio je njegovu strast. Zajedno su
doživjeli vrhunac, unatoč njezinu sramu.
Činilo ju je to nečim boljim od životinje
kakvom ju je poznavao.
Bit će on posve drugačiji car od svog
strica, zaključi.
Prošlo je sedam dana od njegovog susreta
s Fanavalom, a još uvijek nisu shvatili u
čemu je bit. Conphas nije bio netko tko bi
strepio nad predznacima - predugo je gledao
svog strica kako se koprca na tom užetu - ali
nije mogao ne žaliti zbog okolnosti u kojima
je ustoličen. Uzdigao se do Plašta Nansurija
kao zatvorenik jednog Scylvendija -
Scylvendija! I još je to saznao od jednog
Kianjanina - i to ni manje ni više nego od
Padiradže! Iako njemu poniženje nije ništa
značilo, bila je to preoštra ironija da ne bi
zaudarala na Bogove. Što ako je njegova
svijeća dogorjela do kraja? Što ako zaista
zavide svojoj braći?
Trenutak je posve pogrešan.
Momemn je gotovo sigurno u kaosu.
Prema Fanavalovim izvorima, Ngarau, glavni
majordom njegovog strica, uzeo je stvari u
svoje ruke, u nadi da će osigurati Conphasovu
naklonost kad se ovaj vrati. Fanaval je
inzistirao da je njegovo nasljedstvo osigurano
- da se nitko niti na Andiaminskim visovima
niti izvan njih ne bi usudio buniti protiv
slavnog Lava s Kivutha. I iako je ga je
njegova taština uvjeravala da je u pravu,
Conphas nije mogao previdjeti činjenicu da je
to upravo ono što je novopomazanom
Padiradži odgovaralo da on vjeruje. Iako je
Sveti rat bio daleko od Nenciphona i Palače
Bijelog sunca, Kian se našao na rubu ponora.
Kad bi Conphas pojurio u Momemn da
osigura zahtjev za prijestoljem, Fanaval bi
bio osuđen na propast.
Koji Sin Soli ne bi rekao bilo što da spasi
svoj narod?
 Dvije su ga stvari uvjerile da ostane u
Jokthi i nastavi ovu farsu sa Scylvendijem:
ideja o ponovnom prelasku Khememe i
činjenici da je, prema Fanavalu, njegova baka
bila ta koja je ubila Xeriusa. Koliko god se ta
ideja činila ludom i koliko god Fanavalovi
prosvjedi pobudili u njemu sumnju, nekako je
znao da se to sigurno tako zbilo.
Godinama ranije, ubila je svog muža da bi
na prijestolje postavila svog ljubljenog sina.
A sada je ubila svog sina da bi na prijestolje
postavila svog voljenog unuka...
I, što je još važnije, da bi ga vratila kući.
Od samog početka Istriva se protivila
ideji izdaje Svetog rata. Conphas joj je to
oprostio, znajući da stari ljudi imaju oštar vid
kad se radi o sjenkama koje posežu. Postoji li
sumrak koji ne donosi misli o zori?
Zabrinjavao ga je intenzitet te njezine
averzije. Kandže kao što su njezine ne
otupljuju s godinama, kao što je njegov stric
očito otkrio.
Ubojstvo je posve u skladu s njezinim
karakterom, dakako. Vučja lakomost
oduvijek je bila kuka s koje vise svi njezini
motivi. Smaknula je Xeriusa, ne za spas
Svetog rata, nego za spas svoje dragocjene
duše. Conphas bi podrugljivo otpuhnuo svaki
put kad bi pomislio na to. Lakše je oprati
sranje od sranja nego očistiti tako iskvarenu
dušu!
No u odsustvu činjenica koje bi ih
učvrstile, te misli i brige mogle su se samo
vrtjeti u krug, ubrzane suludim ulozima i
izopačenom nestvarnošću svega toga. Ja sam
Car, pomislio bi. Car! Međutim, kako sada
stvari stoje, bio je zatočenik vlastitog
neznanja - mnogo više nego što je bio
zatočenik Scylvendija. A sad kad je
Darastius, njegov i Saikov Dozivač, poginuo,
nije tu mogao ništa učiniti. Samo čekati.
Starca je zatekao ispruženog na podu pred
improviziranim postoljem i prijestoljem koje
mu je Sompas složio. Scylvendi je njega i
njegove časnike smjestio u svećeničku kuću
od pečene opeke blizu središta Jokthe - u
staru nansursku mjenjačnicu, igrom slučaja - i
premda je tehnički bio slobodan lutati gdje
god poželi, na svim ulazima u zgradu bile su
postavljene straže.
Srećom za njih, Conrivani su bili
civiliziran narod sa civiliziranom sklonošću
prema mitu.
Conphas se smjesti na svoje postolje i
zapilji se u pod nekadašnje mjenjačnice. U
polumraku su bezbojni mozaici lunjali po
zidovima, stvarajući neobičan osjećaj doma.
Jetka oštrina dima opsjedala je svaki njegov
dah; zahvaljujući Scylvendiju svedeni su na
plamteće posoblje. Sompas se diskretno
smjestio u isti polumrak na rubovima
prostorije kao i robovi. Između četiriju
mračnih žeravnika muškarac je ležao licem
prema zlatno-purpurnom molitvenom sagu -
ukradenom iz nekog svetišta, Conphas
pretpostavi. Unatoč tisućama pitanja koja su
mu se motala dušom, dugo je zurio u njega u
tišini i promatrao sjaj njegove glave ispod
vlasi bijele kose.
Konačno prozbori: "Pretpostavljam da si i
ti čuo."
Naravno, muškarac ne reče ništa. Onako
pametan, Cememketri bijaše stručnjak kad se
radilo o finesama dvorskog bontona.
Prema drevnom običaju, Caru se nitko ne
smije obratiti bez izričitog odobrenja. Rijetki
su se Carevi gnjavili s Antičkim protokolom,
kako su ga nazivali, no sad kad je Xerius
mrtav, pradavni presedan bio je jedino što je
ostalo. Samostrel je ispalio i sada valja sve
nanovo podesiti.
"Imaš moju dozvolu da ustaneš", Conphas
reče. "Ovime ukidam Antički protokol.
Možeš me gledati u oči kad god to poželiš,
Vrhovni vladaru."
Dvojica mliječno-bijelih robova,
Galeoćani ili Cepalorani, sagnuše se iz mraka
da bi podigli starca za laktove. Conphas je
bio blago zaprepašten: minuli mjeseci bijahu
naporni za tu staru ludu. Valjda će imati
snagu koja je Conphasu potrebna.
"Vaša Visosti," bjelokosi čarobnjak
promrmlja dok su robovi poravnavali nabore
na njegovoj crnoj svilenoj halji. "Bože Medu
Ljudima."
To je to... Njegovo novo ime.
"Reci mi, Vrhovni vladaru, što Carski
Saik misli o ovim događanjima?"
Cememketri ga je gledao na onaj svoj
pažljiv način kojim je, Conphas je znao,
toliko nervirao njegovog strica. Ali ne i mene.
"Dugo smo čekali", krhki Učenjak reče,
"onoga koji bi nama mogao uistinu vladati..
pravog Cara."
 Conphas se naceri. Cememketri je bio
sposoban čovjek, a sposobni ljudi teško
podnose vladavinu nezahvalnika. On se baš
nije mogao pohvaliti svojim popisom predaka
- no opet, čarobnjaci su to rijetko mogli. Bio
je Shiropti, potomak onih Shigecana koji su
pobjegli nakon katastrofalnog poraza carske
vojske u Huparni stoljećima ranije. Činjenica
da se uspeo do položaja Vrhovnog vladara
unatoč tim nedostacima - naime, Shiropte se
obično smatra lopovima i lihvarima - govorila
je mnogo o njegovim sposobnostima.
No može li mu se vjerovati?
Od svih Škola, samo je Carski Saik
odgovarao svjetovnim moćima, samo su oni
ostali organ svoje države. Budući da je Xerius
mislio da su svi ljudi jednako tašti i podmukli
kao i on sam, jednostavno je pretpostavio da
su oni potajno ogorčeni zbog vlastitog
sužanjstva, dok su zapravo bili ogorčeni zbog
njegovog nepovjerenja. Conphas je znao da
Carski Saik poštuje svoje tradicije. Silno su
ponosni jer samo oni poštuju stari Paktum,
drevnu povelju koja je sve Škole vezala uz
Cenei i njegove Aspekte-Careve u kasnoj
antici. Samo je Saik očuvao tu časnu vjernost.
Oni smatraju da su ostale Škole, naročito
Grimizni Tornjevi, obični uzurpatori,
bezobzirni prisvojitelji čija pohlepa prijeti
samom opstanku Rijetkih.
Svi ljudi recitiraju priče kojima veličaju
sami sebe, riječi koje svjedoče o njihovoj
premoći i izuzetnosti, da bi ublažili
neminovna poniženja pravog stanja stvari.
Jednom caru dovoljno je samo ponoviti te
priče da bi zagospodario srcima svojih ljudi.
No Xeriusu nikad nije sjeo taj aksiom. On je
bio previše zauzet ponavljanjem vlastite priče
da bi naučio, a kamoli izgovorio, laskave
priče koje su pokretale druge ljude.
"Uvjeravam te, Cememketri, vladat ću
Saikom, i to uz svo dužno Štovanje i
obzirnost koje zahtijeva Paktum. Samo ste vi
prevladali sve ono što je nisko i neumjereno.
Samo ste vi ostali vjerni svojoj slavnoj
prošlosti."
Nešto srodno trijumfu ozari čarobnjakovo
lice. "Ukazujete nam veliku čast, Bože Među
Ljudima."
"Je li sve spremno?"
"Samo što nije, Bože Među Ljudima."
Conphas kimne i uzdahne. Podsjeti se da
mora biti metodičan, discipliniran. "Je li ti
Sompas rekao za Darastiusa?"
"Darastius i ja dozivali smo isti Kompas u
Momemnu pa sam na putu saznao da je
utihnuo. Neko sam se vrijeme bojao najgoreg,
Bože Među Ljudima. Neizmjerno mi je
laknulo kad sam vas - i vaše planove -
zatekao netaknute."
Dozivač i Kompas, dva su pola svake
komunikacije putem magije. Kompas je
sidro, Učenjak koji spava na mjestu
poznatom Dozivaču, koji pak ulazi u njegove
snove i donosi poruke. Conphas je znao da je
to jedan od razloga zbog kojih je njegov stric
gajio tolike sumnje u Saik: toliko je mnogo
tajnih podataka Carstva prolazilo kroz njih.
Onaj koji kontrolira glasnika, kontrolira i
poruku. Što ga podsjeti..
"Znaš li za Grimiznog Učenjaka koji je
dodijeljen Scylvendiju? Zove se Saurnemmi.
Ni riječ o ovome što se ovdje zbiva ne smije
doprijeti do Svetog rata." On dozvoli da
njegov pogled objasni koji su ulozi.
Cememketrijeve su oči s godinama
postale svinjske, no svejedno su ostale oštre.
"Ako ga izručite živog, pobrinut ćemo se da
Grimizne budale i dalje misle da je u Jokthi
sve u redu. Samo ga moramo onesposobiti
prije dogovorenog vremena javljanja - naše
Prinude učinit će ostalo. Reći će svojim
šefovima što god želite. A Darastiusa ćemo
svojski osvetiti, u to vas uvjeravam."
Conphas kimne i prvi put shvati da on sad
donosi carske odluke. Oklijevao je samo na
trenutak, no i to je bilo dovoljno.
"Želite znati što se dogodilo",
Cememketri reče. "Kako je vaš stric pao..."
Pogrbio se načas, zatim se uspravio odlučnim
udahom. "Znam samo ono što mi je moj
Kompas rekao. No svejedno ima mnogo toga
o čemu trebamo govoriti, Bože Među
Ljudima."
"Kladim se da je tako", Conphas reče i
odmahne nestrpljivo, ali obzirno. "Ali prvo
blisko pa onda daleko, Vrhovni vladaru, prvo
blisko pa onda daleko. Moramo slomiti
Scylvendija..." Zapiljio se u Učenjaka
spokojno. "I zgromiti Sveti rat."
 Poglavlje šesto

XERASHŠ

Naravno da jedni druge koristimo kao

štake. Zašto bismo inače puzali kad izgubimo
svoje ljubavi?
ONTILLAS, O LJUDSKOJ GLUPOSTI

Povijest. Logika. Aritmetika. Sve bi to

trebali predavati robovi.
NEPOZNAT AUTOR, PLEMENITA
KUĆA

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Xeras

Kellhusova taktika i enathpaneanski teren

bili su takvi da Achamian nije imao mnogo
prigoda procijeniti umanjenu veličinu Svetog
rata. Unatoč plijenu koji su osvojili pobjedom
na Tertijskoj dolini, Kellhus je zapovjedio da
se hranom opskrbljuju po putu, što je prisililo
Sveti rat da se raštrka po krševitom krajoliku.
Koliko je Achamian uspio razabrati iz onih
razgovora koje mu se dalo načuti, Fanimljani
se nisu nimalo opirali njihovom prodoru.
Osim što su posakrivali kćeri i preostalo žito i
stoku, sva su se sela i gradovi istočnog
Enathpaneaha predali.
Ljudi od Kljove u svojoj ukradenoj odjeći
i preplanulih lica više su ličili na Fanimljane
nego na Inrite. Osim po štitovima i
zastavama, razlikovali su se jedino po oružju
i oklopima. Nije više bilo conrivanskih dugih
suknji, galeotskih vunenih ogrtača i ainonskih
mantila opasanih u struku. Gotovo svi do
jednog nosili su šarene kapute svojih
neprijatelja.
Jahali su njihove sjajne konje. Pili su vino
iz njihovih posuda. Spavali su u njihovim
šatorima i s njihovim kćerima.
Transformirani su i na načine koji su
sezali mnogo dublje od vojne opreme. Ljudi
kojih se Achamian sjećao, Inriti koji su
marširali kroz Southronski klanac bili su
preci ovim ljudima koje je gledao sada. Baš
kao što on više nije mogao prepoznati onog
čarobnjaka koji je ušetao u Sareotsku
biblioteku tako ni oni više nisu mogli
prepoznati one ratnike koji su pjevajući
umarširali u Carathavsku pustinju. Oni drugi
ljudi postali su im stranci. Mogli su isto tako
vitlati bakrenim oružjem.
Bog je probrao Ljude od Kljove. Kroz
bojno polje i pustinju, kroz glad i pošast, On
ih je prosijavao kao pijesak kroz prste. Samo
su najjači i najsretniji preživjeli. Ainonjani
imaju izreku za to: lomljenje protivnika, a ne
kruha, stvara braću.
Ali biti slomljen, Achamian je shvatio,
ima još veću snagu. Nešto je novo proizašlo
iz kovačnice njihove zajedničke patnje, nešto
neslomljivo i oštro. Nešto što je Kellhus samo
podignuo s nakovnja.
Oni su njegovi, Achamian bi često
pomislio dok je promatrao mrke redove kako
defiliraju preko grebena i padina.
Svi oni. I to u tolikoj mjeri da kad bi
Kellhus umro..
Uz rijetke izuzetke, Achamian je
provodio gotovo sve vrijeme bilo tik uz
Kellhusa u njegovoj Svetoj pratnji, bilo u
njegovoj blizini u platnenom labirintu Pupka,
kako su Inriti počeli zvati ukradeni paviljon
njihovog Proroka. Dok ne saznaju nešto
konkretno, mogli su samo pretpostavljati da
će se Savjet u nekom trenutku odvažiti na
nekakav pokušaj atentata. Kellhusovo
ustoličenje donosilo je prijetnje mnogo veće
od onoga što je dosad provelo u djelo.
Dok je Sveti rat na putu, mogućnosti za
ispitivanje dvojice zatočenih špijuna lažnih
lica postale su u najboljem slučaju
sporadične. Nemani su putovale pod paskom
Tornjeva zajedno s prtljagom, svaki od njih u
natkrivenim kolima, poduprijeti uspravno
mrežom visećih željeznih okova. Achamian
je sada sudjelovao u svim ispitivanjima i
secirao stvorenja s onih nekoliko spoznajnih
Inkantacija koje je znao - uzalud. Razni oblici
mučenja koje je Kellhus osmislio bili su
jednako neučinkoviti, iako Achamian satima
nakon ispitivanja ne bi bio u stanju trepnuti a
da ne ugleda slike tih seansi. Stvorovi kako se
grče u mraku i izmetu, vrište i skviče,
glasovima izlomljenim u zborove zvijeri. A
onda bi se kroz grla puna pijeska i blata
smijali. "Chigraaaaa... Jadi stižu,
Chigraaaaa..."
Achamian se nije mogao odlučiti što ga
više uznemirava: njihova lica sastavljena od
mnoštva prstiju koji se stežu i otpuštaju, ili
blaženi spokoj s kojim ih je Kellhus
promatrao. Nikada, čak ni u svojim Snovima
o Prvoj Apokalipsi nije svjedočio takvim
ekstremima dobra i zla. Nikada nije bio
sigurniji.
Achamian je također prisustvovao svakoj
Kellhusovoj audijenciji s Grimiznim
Tornjevima - iz predvidljivih razloga.
Bila su mu to čudna, šeprtljava posla.
Eleazaras je, očito, počeo piti, od čega je
postao sav ukočen i neugodan - zapanjujuća
suprotnost rječitom preziru koji ga je toliko
karakterizirao u Momemnu. Nije više bilo
despotske samouvjerenosti, odmjeravajućih
pogleda, demonstracija stručnosti u
prakticiranju jnana. Sada je izgledao gotovo
kao mladac koji je upravo shvatio fatalne
razmjere svog hvastanja. Konačno je Sveti rat
marširao na Shimeh, uporište Cishaurima.
Više se neće moći izvlačiti iz borbe. Ubrzo će
se Grimizni Tornjevi uhvatiti u koštac sa
svojim smrtnim neprijateljem, a njihov je
Vrhovni vladar, Hanamanu Eleazaras,
potpuno prestravljen.. da ne napravi kakvu
pogrešku, da će gorjeti u cishaurimskoj vatri,
da će uništiti svoju legendarnu Školu.
Unatoč zdravom razumu, Achamian ga je
čak žalio, onako kako ljudi zdrave
konstitucije ponekad žale one slabije u doba
bolesti. Nije to mogao objasniti. Svakom
čovjeku u Svetom ratu iskušavana je
čvrstoća. Neki su izašli jači. Neki su izašli
slomljeni. Neki su izašli svinuti. Svi su oni
znali tko je kako prošao.
Niti u jednom trenutku ovisnik o chanvu,
Iyokus, nije prisustvovao niti jednom od
sastanaka, niti je spomenut - bila su to sitna
djela milosti na kojima je Achamian bio
zahvalan. Koliko god ga mrzio, koliko god da
ga je želio ubiti one noći u Jabukovcu, nije
mogao uzeti više od djelića onoga što mu je
ovaj dugovao. Kad su Stotine Stupova
prinijele nož njegovim crvenim očima,
Iyokus mu se odjednom činio poput
nesretnog stranca... nevine žrtve. Prošlost je
otišla u dim, a osveta je postala čin odvratne
taštine. Tko je on da donosi posljednji sud?
Od svih djela koja počini ljudska ruka samo
je ubojstvo apsolutno.
Da nije bilo Xinemusa, Achamian je
sumnjao da bi uopće išta učinio.
 Praktične brige marširanja Kellhusu su
uzimale čitave dane. Neprekidni niz inritskih
kastinskih plemića koji su vijećali s njim,
nosili informacije o zemljama pred njima,
iznosili svađe koje je trebalo razriješiti, a
jednom kad je Sveti rat prešao granicu
Xerasa, sve više i više su se savjetovali o
pitanjima rata.
Achamian bi obično dolazio i odlazio iz
raznih skupina koje su se formirale oko
Kellhusa. Ponekad bi, iz znatiželje, obraćao
pažnju na pitanja o kojima se govorilo.
Budući da je često ostajao dok su drugi
dolazili i odlazili, mogao je stalno iznova
svjedočiti dubinama Kellhusovog genijalnog
uma. Slušao bi ga kako recitira, od rijeci do
riječi, poruke i upozorenja koja je dobio
danima ranije. Niti jednog čovjeka nije
zaboravio, niti jedan mu detalj nije
promaknuo, čak i kad se radilo o tako
prozaičnim stvarima kao što su pitanja
nabavke. Achamian nije mogao izbrojati
koliko se puta okrenuo drugima - pogotovo
Kellhusovom majordomu-tajniku
Gavamakriju - u nevjerici. Oni bi se samo
nasmiješili i odmahivali glavom, obrva
visoko uzdignutih od radosti i
strahopoštovanja. Njihovo čuđenje postalo je
njihova potvrda. "Što li smo učinili", neki mu
je čovjek jednom prilikom rekao, "da
zaslužimo takvo čudo?"
Osim rasprava koje su uključivale Velika
Imena, Achamian je ubrzo izgubio interes za
te sitne drame. Misli bi mu odlutale kao i
ranije kad je marširao sa stokom i prtljagom.
Kastinski plemići koji su dolazili još uvijek bi
ga pozdravljali, ali bi on ubrzo utonuo u
tekuću pozadinu koja je sačinjavala Svetu
pratnju.
Unatoč nedostatku zanimanja, Achamian
je i dalje bio svjestan apsurdne težine
njegovog vodstva. Ponekad bi ga, u
trenucima dosade, obuzeo neki čudan osjećaj
ravnodušnosti dok je promatrao Kellhusa.
Nadnaravni sjaj bi nestao i Ratnik-Prorok bi
se činio jednako krhkim kao što su to bili i
ljudi oko njega - i mnogo usamljenijim.
Achamian bi se ukočio od strave, shvativši da
je Kellhus, ma koliko božanskim se činio,
zapravo samo smrtnik. On je čovjek. Nije li to
bila pouka raspeća? A ako mu se nešto
dogodi, ništa više neće biti važno, čak ni
njegova ljubav prema Esmenet.
Neobična bi mu se gorljivost tada uvukla
u udove, nimalo slična noćnim morama
hranjenom žaru Mandatovog Učenjaka.
Fanatično štovanje osobe.
Biti posvećen nekom idealu samo po sebi
je značilo imati zamah bez pravca i odredišta.
Toliko je dugo lutanje bilo njegova nejasna
misija, tjerana naprijed njegovim snovima;
vodio bi svoju mazgu niz ceste i putove i
nikada, niti jednom, ne bi stigao.
No s Kellhusom se sve to promijenilo. To
je bilo ono što nije mogao objasniti Nautzeri:
da je Kellhus utjelovljenje apstrakcija koje
njihovoj Školi daju smisao. U tom jednom
čovjeku ležala je budućnost cijele ljudske
vrste. On je bio jedini bedem protiv Kraja
Svih Krajeva.
Ne-Boga.
Već se nekoliko puta Achamianu učinilo
da vidi zlatne aureole oko Kellhusovih
dlanova. Shvatio je da zavidi ljudima poput
Proyasa koji su tvrdili da ih vide cijelo
vrijeme. I shvatio je da bi rado umro za
Anasurimbora Kellhusa. Ne bi odbio nikakvu
žrtvu, unatoč svojoj nenaplaćenoj mržnji.
 Međutim, na svoj očaj, Achamianu je bilo
sve teže trpjeti te osjećaje tijekom dana. Misli
bi mu počele lutati, i to toliko da je počeo
sumnjati da bi bio sposoban zaštititi Kellhusa
u slučaju da Savjet napadne. Stresao bi
glavom i odmjeravao udaljenosti namršten
poput jastreba. Pokušao bi pažljivo promotriti
svakog posjetitelja koji je pristupio Kellhusu.
Kao i uvijek, Esmenet mu je najviše
opsjedala misli.
Nekih bi dana jahala, i premda je isprva
bila nesigurna, brzo se naučila i na životinju i
na sedlo. Čak i kad je bila u Kellhusovoj
najbližoj sviti na čelu Svete pratnje,
Achamian ju je redovito viđao. Ponekad bi
postao iznimno sjetan i tih dok bi Kellhus i
njegovi plemićki zapovjednici mrmorili u
pozadini. Ponekad bi se jednostavno divio -
samoj njezinoj pojavi, njezinim smjelim,
muškim postupcima, njezinom neupitnom
autoritetu nad ljudima u svojoj povorci. Sve
je na njoj izgledalo žustro i odlučno.
Izgledala mu je poput neke neznanke.
Obično je Esmenet, međutim, putovala u
takozvanoj crnoj nosiljci, luksuznoj nosiljci
koju je na leđima nosilo šesnaestak kianskih
robova. S njom bi se vozio pisar, i Achamian
bi tijekom dana vidio da ljudi na konjima
dolaze razgovarati s njom o tajanstvenim
pitanjima. Nju osobno vidio bi samo kad bi
Kellhus jahao uz nosiljku i iznosio pitanja ili
upute. Kroz isprepletene ruke i torza ugledao
bi njezine našminkane usne pod krivuljom
prozirne tkanine svezane u snop, ili njezinu
podlakticu na uzdignutom koljenu, obješenih
prstiju i opuštena zapešća. Nagon da iskrivi
vrat ili čak zazove njezino ime često bi bio
fizički bolan. Gotovo nikad joj ne bi vidio
oči.
Većina njihovih susreta odigrala bi se
nakon marša, u vrevi aktivnosti koja se poput
opkopa ovila oko Pupka. Budući da su ti
susreti bili javni, obično bi mu samo pristojno
kimnula. Achamian ju je isprva smatrao
okrutnom i sumnjao da ona kao i toliki mnogi
gaji zamjerke kako bi joj bilo lakše mrziti.
Ima li boljeg načina da izbriše ostatke njihove
ljubavi?
No nakon nekog vremena shvatio je da se
tako ponaša za njegovo dobro, jednako koliko
i za svoje. Svi su znali da su njih dvoje bili
ljubavnici prije nego je bila Kellhusova. Iako
se to nitko nije usudio spominjati, vidio je to
s vremena na vrijeme u njihovim pogledima -
naročito u Proyasovom. Iznenadna svijest o
tuđoj sramoti. Iznenadno sažaljenje.
Kad bi mu pokazala imalo topline, to bi
samo podsjetilo druge na njegovo poniženje.
Njegov sramotni status rogonje.
Pet dana od Caraskanda, nakon što su
robovi podigli i opremili veliki paviljon,
Achamian se povukao u svoje odaje da se
presvuče u večernju odjeću i tamo je zatekao
nju. Stajala je u polumraku i čekala ga, u
ogrtaču sa zlatnim i crnim kvadratima, kose
skupljene girgaskim ukrasom za kosu.
"Achamiane", rekla je, a ne 'Akka'.
Trudio se ostati pribran, potisnuo želju da
je primi u naručje.
Na njegovu žalost, pričala je samo o
pitanjima Kellhusove osobne sigurnosti.
Napola je očekivao da mu počne diktirati
uvjete njegove službe, kao da je ona carica, a
on strani savjetnik obvezan ugovorom.
Achamian je surađivao, precizno joj
odgovarao na pitanja, zaprepašten
apsurdnosti tog novog stanja stvari,
impresioniran neumoljivošću i oštroumnošću
njezinog ispitivanja.
I ponosan... toliko ponosan na nju.
Uvijek si bila bolja od mene.
Dok su mu drugi ljudi bili najobičniji
zidovi, Esmenet je bila drevni grad, labirint
malih uličica i trgova, gdje je nekoć bio
njegov dom. Poznavao je njezina skloništa i
barake, njezine tornjeve i cisterne. Gdje god
odlutao, uvijek je znao kamo koji put vodi.
Nikada nije bio izgubljen, premda ga je sav
svijet izvan njezinih dveri mogao zbunjivati.
Znao je da ljubavnici imaju naviku i
sklonost praviti sveto pismo od
samozavaravanja. Nema mnogo razlike, često
bi pomislio, između pobožnih stihova
Protathisovih i grafita koji nagrđuju zidove
toplica. Ljubav nikada nije tako jednostavna
kao znakovi kojima je opisana. Zašto bi
ljubavnike inače tako često opsjedao strah od
gubitka? Zašto bi inače toliki ljudi ljubav
uporno nazivali čistom ili jednostavnom?
Ono što su on i Esmenet dijelili bilo je
neobjašnjivo, baš kao i ovo što sad dijeli s
Kellhusom. Achamian bi često zaboravljao
nebrojene užase koje je ona proživjela. Smrt
svoje kćeri, Mimare. Sezone gladi. Ljutnju u
svim onim licima koja su se grčila nad njom.
Masnice. Opasnost. Uz izuzetak Mimare, o
svim je tim stvarima pričala s pomirljivim
humorom - a što je Achamian, sa svoje
strane, ohrabrivao. Kako bi nosio njezin teret
kad jedva nosi svoj? Iskrenost bi došla
kasnije, u načinu na koji bi mu stiskala prste
ili u trenutačnom užasu koji bi joj bljesnuo u
pogledu.
Znao je to, a ipak nije rekao ništa.
Ustuknuo je pred naporom razumijevanja.
Poklonio je svoje povjerenje neobjašnjivome.
Iznevjerio sam je, shvatio je.
Nije čudo da je ona zauzvrat iznevjerila
njega. Nije ni čudo da se... predala Kellhusu.
Kellhus... Bijahu to najsebičnije - i samim
time najbolnije - misli.
Esmenet se voljela šaliti kad god se
povela priča o kurcima. Čudila se tome kako
muškarci brinu o njima, psuju, čestitaju im,
preklinju ih, nagovaraju, zapovijedaju im, pa
čak i prijete. Jednom je pričala Achamianu o
nekom poremećenom svećeniku koji je stavio
nož pred svoj ud i procijedio: "Izvoliš
slušati!" Nakon toga je shvatila da su
muškarci, daleko više nego žene, sami sebi
tuđi. Bio ju je pitao za hramske prostitutke
boginje Gierre, koje vjeruju da, unatoč
stotinama muškaraca koji ih uzimaju, zapravo
opće samo s jednim, s Hotosom, Bogom
muškosti. Ona se nasmijala i rekla: "Niti
jedno božanstvo ne može biti toliko
nedosljedno."
Achamian je bio zgrožen.
Žene su prozori kroz koje muškarci mogu
zaviriti u druge muškarce. One su nečuvana
vrata, točke kontakta za dublje, bespomoćne
osobnosti. A postojalo je vrijeme, Achamian
je to sad mogao priznati, kad se bojao
raskalašene gomile koja ga je mjerkala kroz
njezine gotovo bezazlene oči. Jedino što ga je
tješilo bilo je to da je on posljednji koji će s
njom spavati, da će uvijek biti posljednji.
A sada je ona s Kellhusom.
Zašto mu je ta pomisao bila toliko
nepodnošljiva? Zašto mu je toliko stezala
srce?
Pokoju noć bi ležao budan i podsjećao se
stalno iznova koga je to Esmenet odabrala.
Kellhus je Ratnik-Prorok.
Uskoro će zahtijevati žrtve od svih ljudi.
Zahtijevat će živote, a ne samo ljubavi. A ako
već i uzima, on i daje - i to kakve darove!
Achamian je izgubio Esmenet, ali je dobio
svoju dušu. Nije li?
Nije li?
Drugih bi se noći Achamian vrtio po
krevetu, tiho zavijao od ljubomore, znajući da
ona stenje i propinje se na njemu, da je on
troši na načine na koje Achamian nikad ne bi
mogao. Njezin će vrhunac biti jači. Udovi će
joj podrhtavati duže. A kasnije će se šaliti o
čarobnjacima i njihovim malim zdepastim
kurčevima. Koji joj je bio vrag da se valja po
krevetu s debelom budalom kao što je Drusas
Achamian?
No većinu je vremena samo ležao mirno u
tami, mirisao ugašene svijeće i žeravnike i
čeznuo za njom kao što nikad ni za kim i ni
za čim nije čeznuo. Kad bi je samo mogao
zagrliti, razmišljao bi, ponovno
prebrojavajući sve nedavne trenutke kad ju je
vidio kao što bi gramzivac brojao novčiće.
Kad bi je mogao još samo jednom zagrliti,
shvatila bi, ne bi li? Morala bi shvatiti!
Molim te, Esmi...
Jedne noći dok je ležao iscrpljen nakon
prvog marša Svetog rata na xeraškim
nizinama, Achamiana su umrtvile misli o
njezinom nerođenom djetetu. Prestao je
disati, shvativši da je to više od ičeg drugog
mjerilo razlike između njezine ljubavi prema
njemu i ljubavi prema Kellhusu. Nikad se nije
odrekla kurvine školjke zbog Achamiana.
Nikad nije ni spomenula da bi imali djecu.
No opet, shvatio je sa suznim smiješkom
na licu, nije ni on.
S tom spoznajom nešto se u njemu ili
slomilo ili popravilo; nije mogao odrediti.
Sljedećeg jutra sjedio je za jednom od
robovskih vatri i promatrao dvije nepoznate
djevojke kako trgaju stabljike mente za čaj.
Neko je vrijeme zurio i ošamućeno treptao jer
se još uvijek budio. Onda je pogledao iza njih
i malo dalje ugledao Esmenet koja je stajala s
dvojicom Prvobitnih u sjeni tamnih konja.
Uhvatila je njegov pogled i taj put, umjesto
da samo bezizražajno kimne ili samo odvrati
pogled, nasmiješila se sramežljivim i
blistavim smiješkom. I nekako je znao...
Njezine su dveri zatvorene. Ona je put
kojim njegovo srce više ne može poći.
Sjećanja na onu drugu vatru...
Achamianu su navirala poput mučenja.
Esmenet kako se naslanja na njega smijući se.
Serwe kako oduševljeno plješče, lica koje je
zračilo nevinošću. Xinemus s očima. Kellhus
koji govori: "Prepao sam se!"
"Ti si se prepao?! Konja?!"
"Stvorenje je bilo pijano. I gledalo me!
Znaš... onako kako Zin gleda svoju kobilu."
"Molim?"
"Kao nešto što će zajahati..."
Kako su voljeli zadirkivati Kellhusa!
Kakvu su radost nalazili u njegovoj hinjenoj
krhkosti! A to je bio najmanji dio njihovog
gubitka.
Ta druga vatra. Toliko različita od ove, sa
svom tom svilom i neugodnim jadima. Sada
su sjedili s duhovima.
Achamian je došao u Proyasov paviljon
ponajviše iz dosade. Po reakciji kianskog
roba bilo mu je jasno da nije baš dobrodošao,
no bio je pripit i osjećao se ratoborno. Ideja
da bi mogao gnjaviti nekog drugog činila mu
se pravednom.
Zlatom prošarane zavjese bile su
navučene u stranu. On ugleda Proyasa u
ogrtaču koji je bio prikladniji za nekoga tko
se oporavlja od bolesti nego za primanje
posjeta. Sjedio je pred malenim ognjištem sa
željeznim rešetkama. Xinemus je sjedio
njemu slijeva, a preko puta njega sjedila je
žena.
Esmenet.
"Akka", Proyas reče svrativši nervozni i
izdajnički pogled prema Supruzi. Lice mu
bijaše napeto. Nakon trenutka oklijevanja,
reče: "Uđi. Molim te, pridruži nam se."
"Ispričavam se. Nadao sam se da ću te
naći naša..."
"Rekao je da uđeš!" Xinemus drekne
onako neprijateljski dobrodušno kao što samo
okorjeli pijanice znaju. Profil je uperio u
zrak, kao da cilja lijevim uhom.
"Tako je", Esmi reče.
Glas joj je zvučao usiljeno, no oči su
izgledale iskreno. Tek kad je nevoljko
privukao jastuk, Achamian je shvatio da je to
rekla više iz sažaljenja prema Xinemusu nego
iz stvarne želje za njegovim društvom. Kakva
je on budala!
S druge strane, bila je tako zapanjujuće
lijepa. Gotovo ga je boljelo gledati u nju, ne
samo zato jer svi muškarci posebno cijene
ljepotu žena koje su izgubili, već zato što je s
njim bila tek dražestan korov, a sada je
prekrasan cvijet. Biseri na srebrnim nitima.
Kosa poput sjajnog ahata, učvršćena visoko
na glavi dvjema srebrnim ukosnicama.
Oprava sa sjajnim uzorkom.
Mračne i zabrinute oči.
Rob je bio zaposlen skupljanjem praznih
krčaga i tanjura. I Proyas i Esmenet posvetili
su mu neobično mnogo pažnje. Svi su
izgledali ojađeno osim Xinemusa koji je
glodao meso s otpiljenog komada rebrica -
svinjetine kuhane u nekakvom slatkom
umaku od graha. Mirisalo je slasno.
"Kako napreduju poduke?" Proyas upita,
kao da se upravo prisjetio pravila pristojnog
ponašanja.
"Poduke?" Achamian ponovi.
"Da, sa..." Slegne ramenima, kao da je
nesiguran smije li ga osloviti kao nekada. "S
Kellhusom."
Samo izgovaranje njegovog imena
postalo je poput previjanja rane.
Achamian pomete rukom koljena, mada
na njima nije vidio nikakvu prljavštinu.
"Dobro." Iz petnih se žila trudio zvučati
bezbrižno. "Ako ikako poživim da napišem
knjigu o ovim danima, nazvat ću je O
vrstama strahopoštovanja."
"Ukrao si mi naslov!" usklikne Xinemus i
posegne rukom u potrazi za još vina. Proyas
je brzo intervenirao i natočio mu puni veliki
krčag, nasmiješen unatoč krhkoj
razdraženosti u očima.
"Kako to?" Esmenet upita. Achamian se
lecne od oštrine njezinog tona. Ovako slijep,
Xinemus je u svemu vidio omalovažavanje.
Postao je gori od Scylvendija. "Koji je tvoj
naslov, Zine?"
Xinemus srkne malo vina, a onda na svoj
klasičan mrtvo hladan način promrmlja: "O
vrstama guzica."
Urlali su od smijeha.
Achamian je gledao od jednog ozarenog
lica do drugog i palcem brisao suze.
Preplavile su ga uspomene. Na trenutak mu
se činilo da Esmenet samo treba posegnuti i
primiti ga za ruku, prisloniti jagodicu palca
na nokat njegovog, i da će opet sve biti po
starom. Da će nestati sve što se dogodilo
nakon Shigeka.
Svi su ovdje... Svi ljudi koje volim.
"Moj njuh!" Xinemus se pobuni. "Kažem
vam, taj moj njuh seže dalje nego što su moje
oči ikad sezale! U najdublje pukotine... Ti,
Proyase, misliš da si sinoć jeo ovčetinu.. "
Gledao je u prazno i cerio se. "No zapravo je
to bila koza."
Esmenet se valjala po jastucima, cerekala
se i tapkala malenim stopalima. Xinemus
okrene glavu prema smjeru iz kojeg je
dopirao njezin smijeh. Mahnuo je prstom kao
da je opominje, a onda ga pomaknuo prema
nosu. "Ima ljepote - toliko ljepote u onome
što vidimo", reče on hineći rječitost. "No
toliko je i istine u onome što njušimo."
Njihov smijeh tada postane krhak, kao da
su iznenada uhvatili opasnu promjenu
njegovog ponašanja. Trenutak kasnije već su
utihnuli.
"Istina!" Xinemus divlje povikne. "Svijet
bazdi po njoj!" Pomaknuo se kao da će ustati,
no onda se samo prevalio nazad na stražnjicu.
"Sve vas mogu nanjušiti", reče kao da
odgovara na njihovu zaprepaštenu šutnju.
"Mogu nanjušiti da se Akka boji. Mogu
nanjušiti da Proyas žaluje. Mogu nanjušiti da
se Esmi želi jebati..."
"Dosta!" Achamian drekne. "Kakva je to
sad ludost? Zine... tko je ta budala u koju si
se pretvorio?"
Maršal se nasmije, obuzet iznenadnom
nevjerojatnom lucidnošću. "Ja sam isti onaj
čovjek kojeg si poznavao, Akka."
Slegne ramenima teatralno poput pijanice,
ispruženih ruku. "Samo bez očiju."
Achamian je doslovno zinuo. Kako je
dotle došlo? Zine...
"Moj svijet", Xinemus je nastavio otezati
na način sablasno sličan dobroj volji,
"popucao je napola. Ranije sam živio s
ljudima. Sada živim s guzicama."
Nitko se nije nasmijao.
Achamian se našao na nogama,
zahvaljujući Proyasu na gostoprimstvu.
Conrivanski Princ sjedio je slomljen, tih kao
grob.
Unatoč zbunjenosti, Achamian shvati da
je Princ od Xinemusa napravio svoju kaznu.
Izokrenuvši stare razloge, Kellhus je preradio
kajanja mnogih, mnogih ljudi.
Xinemus se nakašlje, i Achamian ugleda
kako se Esmenet nato prenula. Maršala je
mučilo mnogo toga, ne samo loše
raspoloženje. Izgledalo je gore svaki put kad
bi ga Achamian vidio.
"Tako je," Xinemus reče, "obavezno
pobjegni, Akka." Njegov je podsmijeh
izgledao zdravo unatoč tome što je bio blijed.
"Vraćam se s tobom", Esmenet reče
Achamianu, koji je mogao samo kimnuti
glavom i gutnuti.
Što nam se to desilo?
"Svakako je pitaj", Xinemus progunđa
dok su se žurili prema vratima, "zašto se jebe
s Kellhusom."
"Zine!" Proyas vikne, više od straha nego
od ljutnje.
Dok mu je u glavi zujalo, a lice mu
gorjelo, Achamian se okrene svom
nekadašnjem učeniku, no krajičkom oka vidio
je da se Esmenet okrenula prema njemu sa
suznim očima. Esmi..
"Što?" Xinemus se nasmije glumeći dobru
volju. "Zar je slijepac jedini koji vidi? Zar
drevne poslovice zaista toliko vladaju nama?"
"Što god da te muči," Proyas reče
jednolično, "ja ću trpjeti tvoje ispade - u to
sam ti se zakleo, Zine. Ali neću tolerirati
huljenje. Je li jasno?"
"Ah da, Proyas Sudac." Maršal se udubi u
svoje piće i u jastuke. Kad je nastavio, učinio
je to neobičnim, odsutnim glasom - glasom
koji je izgubio svaku nadu. "I on naredi
Horomonu," citirao je, "da mu položi obraze
u dlanove, i kaže drugima: 'Ovomu čovjeku,
koji je neprijateljima oči kopao, Bog je
podario sljepoću.' Zatim mu pljune jednom u
svaku duplju i reče: 'Ovoga čovjeka, ovog
grešnika, ja učinih čistim.' I Horomon zavapi
u čudu, jer bijaše slijep, a sada vidi."
Citirao je Traktat, Achamian shvati,
slavni odlomak gdje Inri Sejenus povrati vid
zloglasnom xeraškom zločincu. Za mnoge je
Inrite "vidjeti Horomonovim očima" bilo
sinonim za "otkrivenje".
Xinemus se okrene od Proyasa k
Achamianu, kao od manjeg neprijatelja ka
većem. "On ne liječi, Akka. Ratnik-Prorok...
On ne liječi."
Achamian se nadao da će izvan
Proyasova paviljona zrak biti lišen
zagušljivih mirisa i ludila koji su vladali
unutra.
Nije bilo tako. Nebo bješe vedro, iako ne
onako bistro kao što su to bile sušne shigečke
noći. Izmaglica od dima, gorkasta od mirisa
vlažnog drva, spustila se na napuštenu
čistinu, baš kao i raspršeni zbor glasova u
blizini - Conrivani koji su pili oko svojih
vatri. Pogledao je Esmenet i nasmiješio se
kao da mu je laknulo. No ona je zurila u
sjene. U nekom obližnjem šatoru netko je
mrmljao nešto usredotočenim gnjevom
pijanice.
On ne liječi, Akka.
Ni jedno ni drugo nije prozborilo ni riječ
dok su hodali zajedno niz mračne ulice. Razni
šatori i paviljoni uzdizali su se iz mraka.
Vatre su bljestale. Njegovom lijevom rukom
prolazili su žmarci od uspomene na njezinu
desnu. Proklinjao je sebe zbog čežnje koja ga
je obuzela. Kako može hodati usred tolikih
stravičnih čudesa, a ipak osjećati samo kako
ga ona vuče? Svijet je hučao, okružio ga
tisućom strašnih tvrdnji, a on je svejedno čuo
samo njezinu šutnju. Hodam u sjeni
Apokalipse, podsjećao je sam sebe.
"Zin", Esmenet iznenada reče. Oklijevala
je dok je govorila, kao nakon dugotrajnog i
neriješenog snatrenja. "Što mu se dogodilo?"
Achamianu srce poskoči, toliko silovito
da je ostao zapanjen. On je odlučio da će
ostati tih. Hodati s njom nasamo u mraku bilo
je i samo po sebi dovoljno mučenje - a još i
pričati?
On pogleda u svoje sandale.
"Misliš da je to glupo pitanje?" Esmenet
se otrese. "Misliš..."
"Ne, Esmi."
Bilo je previše iskrenosti u načinu na koji
je izgovorio njezino ime - previše boli.
"Ti.. nemaš pojma koliko mi je toga
Kellhus pokazao", reče ona. "I ja sam bila
Horomon, a sada - kakav svijet vidim, Akka!
Kakav svijet ja vidim! Žena koju si poznavao,
žena koju si volio... moraš to znati, ta žena
je..."
Nije mogao podnijeti te riječi pa je
prekine: "Zin u Iothiahu nije izgubio samo
oči."
Četiri tiha koraka u mraku.
"Kako to misliš?"
"Inkantacije Prinude, one... one..." Glas
mu se izgubio.
"Ako ću biti zapovjednik špijuna, moram
znati takve stvari, Akka."
Esmenet je bila u pravu - trebala je znati
takve stvari. No Achamian je znao da je tu
temu forsirala iz posve drugih razloga.
Otuđeni ljudi uvijek pribjegavaju razgovoru o
nekome trećem. To je najprigodniji put
između neiskrenog ćaskanja i opasnih istina.
"Inkantacije Prinude", Achamian nastavi,
"imaju pogrešno ime. Nije to, kao što mnogi
misle, 'mučenje duše', kao da su naše duše
neki minijaturni predmet, nešto što je ranjivo
pred instrumentima magije kao tijelo pred
fizičkim sredstvima. Prinude su drukčije.
Naša duša je drukčija..."
Proučavala je njegov profil, ali je
odvratila pogled kad se usudio pogledati je.
"Duše pod prinudom", nastavi, "su
zaposjednute duše."
"Što želiš reći?"
Achamian pročisti grlo. Govorila je kao
netko tko je navikao prekidati lupetanje sebi
podređenih. "Upotrijebili su ga protiv mene,
Esmi. Grimizni Tornjevi.. " Trepnuo je i
ugledao stražare Stotine Stupova kako kopaju
Iyokusu oči.
"Upotrijebili su ga protiv mene."
Prošli su uz kriješ gdje se okupilo
mnoštvo. Vidio joj je lice u isprekidanoj
svjetlosti vatre. Oči su joj se suzile, ali na
oprezan način nekoga tko je skeptičan prema
nekome koga sažalijeva.
Smatra me slabim.
On stane i zagleda se u njezin
nevjerojatno veličanstveni aspekt. "Misliš da
želim izmamiti sažaljenje."
"Pa što onda želiš reći?"
Potisnuo je ljutnju koja je navirala u
njemu. "Veliki paradoks Prinude je taj da se
žrtve ni na koji način ne osjećaju prisiljeno.
Zin je iskreno mislio sve što mi je rekao,
odlučio je reći sve to, iako su drugi izgovarali
riječi."
Kad god je to Achamian u prošlosti
objašnjavao, smjesta bi uslijedila pitanja i
osporavanja. Kako je tako nešto moguće?
Kako ljudi prinudu mogu smatrati izborom?
Esmenet je pitala samo: "Što je rekao?"
On odmahne glavom, uputi joj lažan
osmijeh. "Grimizni Tornjevi... Vjeruj mi, oni
znaju koje riječi najoštrije režu."
Kao i Kellhus.
Sada je u njezinim očima bilo
suosjećanja... On odvrati pogled.
"Akka... što je rekao?"
Figure su prolazile amo-tamo ispred
krijesa, a njihove su sjene jurišale po tlu
između njih. Kad joj je uzvratio pogled,
činilo mu se da pada. "Rekao je..." Stanka.
On pročisti grlo. "Da je sažaljenje jedina
ljubav kojoj se mogu nadati."
Vidio je kako je gutnula, trepnula. "O,
Akka..."
Na cijelom svijetu, samo je ona uistinu
razumjela. Samo ona.
Čežnja se razbila o stupove njegove
odlučnosti - da je stisne u zagrljaj, da je
lagano odgurne pa poljubi jedva vidljivo
sedlo pjegica na njezinom nosu.
Umjesto toga, nastavio je hodati i našao
zlobno olakšanje u tome kako je poslušno
krenula za njim.
"Iz-izgovorio je svašta", Achamian
nastavi, zakašlja da se riješi boli od koje mu
je pucao glas. "Izgovorio je svašta ne
nadajući se oprostu. A sada se ne može
natjerati da prestane."
Esmenet je izgledala zbunjeno. "Ali to je
bilo prije nekoliko mjeseci."
Achamian trepne i pogleda u nebo, ugleda
Vijenac Rogova kako bliješti u luku iznad
brda na sjeveru. Bijaše to staro kuniursko
sazviježđe, nepoznato astrolozima Tromorja.
"Zamisli dušu kao mrežu bezbrojnih rijeka.
Uz pomoć Inkantacije Prinude, stare su obale
poplavljene, nasipi su otplavljeni, prokopani
novi kanali... Ponekad kad se poplavne vode
povuku, sve se vrati u prvobitno stanje.
Ponekad ne."
Četiri tiha koraka u mraku. Kad je
odgovorila, u glasu joj je bio istinski užas.
"Želiš li reći..." vjede joj se opuste u
zaprepaštenoj nevjerici. "Želiš li reći da je
Zin kakvog smo poznavali mrtav?"
Achamianu to nikad nije palo na pamet,
ma koliko očito bilo. "Nisam siguran. Nisam
siguran što želim reći."
Okrenuo se prema njoj, posegnuo da
uhvati njezinu zabranjenu ruku. Nije se
opirala. Pokušao je reći nešto, no vilica mu je
samo trzala gore-dolje, kao da nešto drukčije,
nešto dublje od njegovih pluća želi udahnuti.
Privukao ju je k sebi, začuđen da je ostala
tako lagana.
Tada su ih obuzdale stare navike,
priljubile ih poput dvije ruke. Nagnula se
prema njemu kao što je to već tisuću puta
učinila. On uroni u njezine usne, njezin miris.
Omotao se oko njezinog uzdrhtalog tijela...
Poljubili su se.
A onda se ona stala opirati, udarati ga po
licu i ramenima. On je pusti, obuzet gnjevom
i žarom i stravom. "N- ne!", ona promuca,
mlateći po zraku kao da se želi obraniti od
same pomisli na njega.
"Sanjam o tome kako ga ubijam!"
Achamian poviče. "Kako ubijam Kellhusa!
Sanjam da cijeli svijet gori, a ja se radujem,
Esmi, radujem se. Cijeli svijet gori, a ja se
radujem zbog ljubavi prema tebi!"
Oči joj bijahu razrogačene i pune
neshvaćanja.
Svaki dio njega zaklinjao ju je. "Voliš li
me, Esmi? Moram znati!"
"Akka..."
"Voliš li me?"
"On me poznaje! On me poznaje kao
nitko drugi!"
I on odjednom shvati. Činilo se tako
jasnim! Cijelo to vrijeme on je žalovao,
misleći da joj nema što ponuditi, položiti na
njen oltar. "To je to! Zar ne vidiš? U tome je
razlika!"
"Ovo je ludost!" poviče ona. "Dosta je
bilo, Akka. Dosta! Ovo ne može ići."
"Molim te, poslušaj me. Moraš me
poslušati! On poznaje svakoga, Esmi.
Svakoga!"
Ona je jedina. Kako to ne vidi? Poput
bačenog svitka, logika cijele priče
odmotavala se u njemu: ljubav zahtijeva
neznanje. Kao svaka svijeća, potrebna joj je
tama da bi zasjala, da bi osvjetljavala. "On
poznaje svakoga!" Usne mu još bijahu vlažne
od okusa njezinih.
Gorke, poput suza pomiješanih sa
šminkom.
"Da", Esmenet reče, dok je uzmicala
korak po korak. "I voli me\"
Achamian spusti pogled da pribere misli,
smiri dah. Znao je da je neće biti kad podigne
pogled, no nekako je zaboravio ostale - Inrite
- koji su hodali i pijančevali oko njih. Više od
desetak njih stajalo je poput čuvara u sjaju
vatre i zurilo u njega praznih lica. Achamian
pomisli kako bi ih lako mogao uništiti,
raznijeti meso s kostiju, i uzvrati na njihovo
zaprepašteno motrenje s tom spoznajom u
očima. Svi do jednoga odvratili su pogled.
Te je noći udarao po prostirki na zemlji.
Proklinjao je vlastitu glupost dok nije svanula
zora. Sabirao je argumente, a zatim ih
pobijao. Razlozi su se rugali i rugali. Ali
ljubav nema logike.
Ništa više nego san.
Kad ju je sljedeći put vidio, nije vidio ni
traga tog susreta, osim možda neke određene
bezizražajnosti na licu. Bio je lud taj
zajednički trenutak - baš kao što je ona rekla -
i Achamian je danima nakon toga napola
očekivao da ga Stotina Stupova optuži. Prvi
je put shvatio dimenzije neprilike u kojoj se
našao, da je nije izgubio samo u korist jednog
muš- karca, već u korist čitavog naroda. Neće
biti nikakvih ispada ljubomornog bijesa,
nikakvih sučeljavanja, samo će plaštem
ogrnuti službenici u noći i bez ikakvih strasti
izvršiti svoje naloge.
Baš kao i onda kad je bio špijun.
Nije se iznenadio kad nitko nije došao,
baš kao što se nije iznenadio kad Kellhus nije
ništa spomenuo, mada je sasvim sigurno
znao. Rat- nik-Prorok ga je previše trebao - to
je bilo gorko objašnjenje. Drugo objašnjenje
bilo je da razumije, da i on žali zbog
prijepornog područja između njih.
 Kako voljeti vlastitog tiranina? Achamian
nije znao, ali ga je svejedno volio. Volio ih je
oboje.
Svake večeri nakon uobičajeno raskošnog
obroka s Prvobitnima, Achamian bi krenuo
svojim putem kroz viseće hodnike Pupka
prema kožnoj odaji u manjem krilu - koju su
Prvobitni iz Achamianu nejasnih razloga
počeli zvati Pisarnicom. Na ulazu bi stražar s
lanternom u ruci uvijek pognuo glavu i
promrmljao ili "Veziru" ili "Sveti učitelju" na
pozdrav. Jednom kad se našao unutra,
Achamian bi proveo određeno vrijeme
preslagujući tepihe i jastuke tako da se on i
Kellhus mogu udobno smjestiti jedan
nasuprot drugome, a ne zuriti obojica u veliki
stup u središtu prostorije. Dvaput je izgrdio
robove zbog toga, ali ništa nisu naučili iz
toga. A zatim bi čekao, zabuljen u pletene
pastorale postavljene na kianski način - u
geometrijski labirint panela. Uhvatio bi se u
koštac s neizbježnim demonima.
Kellhusova zaštita bila je dužnost njegove
Škole. Koliko god bila realna, mogućnost
napada od strane Savjeta Kellhusa nije
mnogo brinula. Achamian se često brinuo da
ga Kellhus podnosi iz učtivosti, kao sredstvo
kojim će izgraditi povjerenje moćnog
saveznika. To što Kellhusa podučava Gnosi
bila je, međutim, posve druga stvar. Bila je to
vlastita odgovornost Ratnika-Proroka. Čak i
prije njihovog prvog zajedničkog sata,
Achamian je znao da će ti susreti biti nešto
čudesno i zastrašujuće.
Od samog početka, još u Momemnu, bilo
je nečeg nevjerojatnog u Kellhusovom
društvu. Još je onda bio netko kome su drugi
željeli ugoditi, kao da su nesvjesno shvaćali
što znači visoko kotirati u njegovim očima.
Razoružavajuća karizma. Dražesna
otvorenost. Zapanjujući intelekt. Ljudi su mu
se otvarali jer nije imao svih onih
nedostataka, zbog kojih bi brat naudio bratu.
Njegova skromnost bila je beziznimna,
potpuno neovisna o prisutnosti drugih ljudi.
Dok su drugi graktali ili se šepirili, ovisno o
tome u čijem se društvu nalaze, Kellhus je
ostajao apsolutan. Nikad se nije hvastao.
Nikad nije laskao. Samo je opisivao.
Takvi ljudi stvaraju ovisnost kod drugih,
pogotovo onih koji strahuju što drugi vide.
Sad već davno, Achamian i Esmenet su
napravili svojevrsnu igru od pokušaja da
shvate Kellhusa - naročito nakon što su
priznali njegovu božansku prirodu. Zajedno
su ga gledali kako raste. Gledali su ga kako
se bori s istinama koje su svi drugi potajno
prihvatili. Gledali su kako ostavlja po strani
svoju savršenu skromnost, svoju želju da
bude manje nego što jest, i preuzima svoju
zlosretnu sudbinu.
On je Ratnik-Prorok, Glas i Posuda,
poslan da spasi čovječanstvo od Druge
Apokalipse. A ipak, nekako je ostao Kellhus,
osiromašeni Princ od Atrithaua. Zahtijevao je
poslušnost, to svakako, ali nikad si nije
utvarao, ništa više nego što je to činio uz
Xinemusovu vatru. A kako bi i mogao, kad
preuzetnost mjeri jaz između onoga što je
poželjno i onoga što je opravdano? Kellhus
nikada nije tražio ništa izvan onoga što mu
pripada. Sasvim se slučajno poklopilo da je
cijeli svijet potpao u krug njegovog
autoriteta.
Ponekad bi se Achamian zatekao kako se
šali s njim na stari način, kao da se
caraskandsko otkrivenje nikad nije dogodilo.
Kao da se to s Esmenet nikad nije dogodilo.
A onda bi mu nešto - pogled na cirkumfiks
izvezen na rukavu, dašak ženskog parfema -
privuklo pažnju i Kellhus bi se transformirao
pred njegovim očima.
Nepodnošljivi intenzitet sjajio bi iz
njegovog aspekta, kao da on je neka vrst
utjelovljenog magneta koja privlači
nevidljive, ali opipljive stvari u svoju orbitu.
Tišine su bjesnjele. Riječi su grmjele. Bilo je
to kao da svaki trenutak odzvanja bezvučnim
intonacijama tisuću tisuća svećenika.
Ponekad bi se Achamian uhvatio za koljena
od osjećaja vrtoglavice. Ponekad bi trepnuo
kad bi ugledao aureole oko njegovih dlanova.
Sjediti u njegovom prisustvu bilo je
dovoljno teško. A kamoli podučavati ga
Gnosu.
Kako bi ograničili Kellhusovu ranjivost
na Chorae, odlučili su da će početi sa svime -
lingvistički i metafizički - osim sa samim
Inkantacijama. Kao i sa egzoterikom, poduka
u ezoterici zahtijevala je temeljne vještine,
svojevrstan pandan čitanju i pisanju. U
Atversusu su učitelji uvijek počinjali s
takozvanim denotacijama, malim početnim
Inkantacijama koje bi trebale postepeno
razviti intelektualnu fleksibilnost njihovih
učenika do onog čudesnog trenutka kad će
biti u stanju razumjeti i izražavati ezoteričnu
semantiku. Denotacije, međutim, okaljaju
studente znamenom magije baš kao i bilo
koja druga Inkantacija, što je značilo da
Achamian mora na neki način krenuti
unatraške.
Počeo je s podukama iz gilcunve,
ezoteričnim jezikom Neljudskih Quya i
jezikom svih gnostičkih Inkantacija. Za to mu
je trebalo manje od dva tjedna.
Reći da je Achamian bio zadivljen ili čak
zapanjen značilo bi imenovati mnoštvo
osjećaja koje nije moguće imenovati.
Njemu samome trebalo je tri godine da
savlada samo gramatiku, a kamoli vokabular,
tog egzotičnog i stranog jezika.
U trenutku kad je Sveti rat napustio
enathpaneanska brda i umarširao u Xeras,
Achamian je počeo predavati o filozofskim
temeljima spoznajne semantike - takozvane
Aeturi Sohonca, iliti Sohonske teze. Bilo je
nemoguće zaobići metafiziku Gnose, mada je
bila nepotpuna i nedovršena kao i bilo koja
druga filozofija. Bez razumijevanja te
metafizike Inkantacije su tek nešto više od
recitiranja koje umrtvljuje dušu. Bila ona
gnostička ili mistična, magija ovisi o
značenjima, a značenja ovise o sistematičnom
razumijevanju.
"Sjeti se samo", Achamian je objasnio,
"kako iste riječi mogu značiti različite stvari
različitim ljudima, ili čak različite stvari istim
ljudima u različitim okolnostima."
Pokušavao se prisjetiti nekog primjera, no
uspio se sjetiti samo primjera koji je njegov
učitelj Simas upotrijebio prije mnogo godina.
"Kada muškarac kaže 'ljubav', na primjer, ta
riječ ima posve različita značenja ovisna ne
samo o tome tko sluša - bio to njegov sin,
njegova kurva, njegova žena, Bog - već i o
tome tko je on sam. 'Ljubav' iz usta svećenika
slomljena srca ima vrlo malo toga
zajedničkog s riječi 'ljubav' koju izgovara
nepismeni mladac. Prva je obojana gubitkom,
učenjem i životnim iskustvom, dok druga
poznaje samo požudu i strast."
Nije si mogao pomoći i usput se zapitao
što 'ljubav' sada znači njemu samome. Kao i
uvijek, otresao je takve misli - misli o njoj -
bacivši se dalje u predavanje.
 "Očuvanje i izražavanje čistih modaliteta
značenja," nastavio je, "to je srce svake
magije, Kellhuse. Svakom riječju moraš
pogoditi savršeni semantički ton, notu koja će
zaglušiti zbor stvarnosti."
Kellhus ga je fiksirao svojim
nepokolebljivim pogledom, smiren i
nepomičan poput nekog nilnameškog idola.
"To je razlog", reče on, "zašto vam neljudski
jezik služi kao lingua arcana, ezoterični
jezik."
Achamian kimne; nije ga više
iznenađivala nadnaravna pronicavost
njegovog učenika. "Obični jezici, pogotovo
kad su materinji, previše su bliski životnim
stresovima. Njihova se značenja prelako
iskrivljavaju našim uvidima i iskustvima.
Sama činjenica da je gilcunva strani jezik
služi da se semantika magije izolira od
nepostojanosti naših života. Mistične škole" -
pokušao je izgladiti prezir iz glasa - "iz istog
razloga koriste visoku kunnu, iskvareni oblik
gilcunve."
"Da bi govorili kao Bogovi", Kellhus
reče. "Daleko od ljudskih briga."
Nakon brzog pregleda Teza, Achamian je
prešao na Persemiotu, meditativne tehnike
učvršćivanja značenja koje Učenjaci
Mandata, zahvaljujući Seswathinoj osobi u
njima, uglavnom ignoriraju. Zatim se bacio u
tehničke dubine pojma Semansis Dualis,
samog praga onoga što je, do dolaska čovjeka
koji je sad sjedio pred njim, bilo konačni
glasnik prokletstva.
Objasnio je najvažniju relaciju između
dvije polovine svake Inkantacije:
neizrečenog, što se nikad ne izgovara, i
izrečenog, što se uvijek izgovara. Budući da
se svako pojedino značenje može iskriviti
hirovima okolnosti, Inkantacije zahtijevaju
drugo, simultano značenje, koje ga, iako
jednako podložno iskrivljavanju kao i prvo,
svejedno učvršćuje kao i ono prvo njega. Kao
što je Outhrata, veliki kuniurski metafizičar
rekao, jezik treba dva krila da bi mogao
letjeti.
"Dakle, neizrečeno služi da bi fiksiralo
izrečeno", Kellhus reče, "onako kao što riječi
jednog čovjeka mogu potvrditi riječi
drugoga."
"Upravo tako", Achamian odgovori.
"Treba misliti i govoriti dvije različite stvari u
isto vrijeme. To je najveći izazov - čak i više
nego pamćenje. Za to je potrebno najviše
vježbe da bi se savladalo."
Kellhus kimne, nimalo zabrinut. "I zato
Mistične Škole nikada nisu uspjele ukrasti
Gnosu. Zato je samo recitiranje onoga što
čuju beskorisno."
"Treba imati na umu i metafiziku. Ali da,
u svakoj je magiji neizrečeno ključno."
Kellhus kimne. "Je li itko eksperimentirao
sa daljnjim neizrečenim nizovima?"
Achamian gutne. "Kako to misliš?"
Nekom slučajnošću dvije od visećih
lanterni ugasile su se u istom trenutku i
privukle Achamianov pogled gore. U istom
trenu nastavile su bešumno svijetliti.
"Je li itko izumio Inkantacije koje bi se
sastojale od dva neizrečena niza?"
'Treća fraza' bio je svojevrstan mit u
Gnostičkoj magiji, priča koju su Ljudi primili
za vrijeme Neljudskog tutorstva: legenda o
Su'juroitu, velikom cunurojskom Vraču-
Kralju. No iz nekog razloga Achamianu se
nije pričalo tu priču. "Ne", slagao je. "To je
nemoguće."
Od tog trenutka, njihove je sate
karakteriziralo neobično uzbuđenje,
uznemirujući osjećaj da banalnost onoga što
je Achamian izrekao skriva nezamislive
posljedice. Prije mnogo godina sudjelovao je
u smaknuću osumnjičenog ainonskog špijuna
u Conrivi, a s odobrenjem Mandata.
Achamian je samo predao hrastov list u
kojem se nalazila bunika robu koji je radio u
kuhinji. Taj je čin bio tako jednostavan, tako
bezazlen...
Umrla su trojica muškaraca i žena.
Kao i uvijek s Kellhusom, Achamian je
samo trebao iznijeti razne teme, i to samo
jednom. U samo nekoliko večeri Kellhus je
savladao argumente, objašnjenja i detalje za
koje je Achamianu trebalo nekoliko godina
da ih usvoji. Njegova su pitanja uvijek
pogađala bit. Njegova opažanja svaki bi ga
put sledila svojom neumoljivošću i
oštroumnošću. A onda su se konačno, dok su
prve postrojbe Svetog rata ulazile u Gerothu,
našli na rubu.
Kellhus je zračio zahvalnošću i dobrom
voljom. Gladio je svoju plavu bradu sebi
nesvojstvenom gestom uzbuđenosti, i na
trenutak je ličio ponajviše na Inraua. U očima
je imao odbljesak tri točke svjetla, po jedna
za svaku lanternu obješenu iznad Achamiana.
"Konačno je kucnuo i taj čas."
Achamian kimne, svjestan da su njegove
bojazni prilično očigledne. "Trebali bismo
početi s nekim osnovnim Štitom", reče on
nelagodno. "Nešto čime bi se mogao
zaštititi."
"Ne", odvrati Kellhus. "Započni s
Inkantacijom Dozivanja."
Achamian se namršti, no znao je da nema
koristi od savjetovanja ili suprotstavljanja.
Duboko udahne i otvori usta da će recitirati
prvi izrečeni niz Ishre Discursie, najstarije i
naj ednostavnije gnostičke Inkantacije
Dozivanja. No iz nekog razloga nije mogao
izustiti ni glasa. Činilo mu se da bi trebao
govoriti, ali nešto... nefleksibilno ščepalo mu
je grlo. Otresao je glavu i nasmijao se,
odvrativši pogled od srama, a onda počne
opet.
Još uvijek ništa.
"Ja..." Achamian pogleda Kellhusa, i više
nego zbunjen. "Ne mogu govoriti."
Kellhus ga je pažljivo promatrao, zurio
prvo u njegovo lice, a onda očito u neku
praznu točku između njih. "Seswatha", reče
on nakon nekog vremena. "Kako bi inače
Mandat zaštitio Gnosu sve te godine? Čak i
uz noćne more..."
Achamiana preplavi neobjašnjivo
olakšanje. "Je - sigurno je to..."
Bespomoćno pogleda Kellhusa. Unatoč
svim svojim previranjima, uistinu mu je želio
prepustiti Gnosu. Nekako je postala
ugnjetavačka, kao da je riječ o sramnim
djelima, a iz nekog razloga, sve su tajne u
Kellhusovom prisustvu vapile za izlaskom na
vidjelo. Zatresao je glavom i spustio lice
među dlanove, ugledao Xinemusa kako vrišti
dok mu se lice stezalo oko vrška noža
zabodenog u njegovo oko.
"Moram razgovarati s njim", Kellhus
reče.
Achamian se zableji u njega u nevjerici.
"Sa Seswathom?! Ne razumijem."
Kellhus posegne prema svom pojasu i
izvuče jedan od svojih bodeža: onaj
eumarnski, sa drškom od crnih bisera i
dugom tankom oštricom, nalik onima kojima
je Achamianov otac filetirao ribu. Jedan
panični trenutak Achamian je mislio da
Kellhus kani filetirati njega, izrezati
Seswathu iz njegove kože, možda onako kako
liječnici-svećenici ponekad nožem vade živu
novorođenčad iz umirućih majki. Umjesto
toga, on je samo vrtio dršku po površini dlana
držeći ga u ravnoteži tako da je seleukarski
čelik bljeskao u sjaju vatre.
"Gledaj igru svjetlosti", reče. "Gledaj
samo svjetlost."
Achamian slegne ramenima i zagleda se u
oružje, opčinjen mnogobrojnim duhovima
koji su se formirali oko osi oštrice koja se
vrtjela. Imao je osjećaj kao da gleda srebro
kroz ustalasanu vodu, a onda...
Ono što je uslijedilo nije moguće opisati.
Dobio je utisak kao da se sve izdužilo, kao da
je očima preko otvorenog prostora prešao u
bestjelesne uglove. Sjećao se da mu se glava
objesila unazad i sjećao se osjećaja da, iako
su njegove kosti još uvijek njegove, mišići
kao da pripadaju nekome drugome, pa mu se
činilo da ga obuzdava neka tuđa sila, mnogo
snažnija od lanaca ili čak pokapanja. Sjećao
se da je govorio, ali nije se mogao prisjetiti
što je rekao. Bilo je to kao da mu je sjećanje
na taj razgovor pričvršćeno u uglove očiju,
gdje je uvijek i ostajalo ma koliko brzo on
okretao glavu. Uvijek samo na pragu
zamjetljivosti...
Nepoznate dozvole.
Zaustio je da pita Kellhusa što se
dogodilo, no on ga je ušutkao osmijehom i
sklopljenim očima, načinom koji je obično
koristio da bez muke odbaci naizgled ključna
pitanja. Kellhus mu reče da pokuša ponoviti
prvu rečenicu. Pun nečeg nalik
strahopoštovanju, Achamian shvati da mu
prve riječi već prelaze preko usta - prvi
izrečeni niz...
"Iratisrineis lo ocoimenein loroi
hapara..."
Popraćen odgovarajućim neizrečenim
nizom.
"Li lijineriera cui ashiritein hejaroit.. "
Nakratko se Achamian osjećao
dezorijentirano, toliko je lako bilo izrecitirati
te nizove odvojeno. Kako mu je glas bio
sitan! Pribrao se u tišini koja je uslijedila i
promatrao Kellhusa s nečim između nade i
užasa. Zrak se činio umrtvljenim.
Achamianu je trebalo sedam mjeseci da
savlada simultano izražavanje izrečenih i
neizrečenih nizova naglas i u sebi, a čak je i
tada počeo s pomoćnim semantičkim
konstrukcijama denotacija. Ali s Kellhusom,
nekako...
Tišina, toliko potpuna da mu se činilo da
čuje lanterne kako hripaju svoju bijelu
svjetlost.
A onda, sa svojim jedva primjetnim
nezemaljskim osmijehom na usnama, Kellhus
kimne, pogleda mu ravno u oči i ponovi:
"Iratisrineis lo ocoimenein loroi hapara",
samo tako da je tutnjalo poput grmljavine
koja nestaje.
Prvi je put Achamian vidio Kellhusove
oči kako sjaje. Poput ugljena pred mijehom.
Strava mu istisne dah iz pluća, krv iz
udova. Ako bijednik kao što je on takvim
riječima može rušiti kamene bedeme, što
onda može ovakav čovjek?
Gdje su mu granice?
Sjetio se svoje prepirke s Esmenet davno
u Shigeku, prije Sareotske biblioteke. Što
znači ako prorok pjeva božjim glasom? Bi li
ga to činilo šamanom, kao u vremenima o
kojima piše Kljova? Ili bi ga to činilo bogom!
"Da", Kellhus promrmlja i još jednom
ponovi riječi, riječi koje odjekuju iz srži
postojanja, koje odzvanjaju na frekvenciji
duša. Oči mu bijesnu, poput rastaljenog zlata.
Tlo i zrak su podrhtavali.
I konačno Achamian shvati...
Nemam koncepata kojima bih ga pojmio.
 Poglavlje sedmo

JOKHTA

Svaka žena zna da postoje samo dvije

vrste muškaraca: oni koji osjećaju i oni koji
se pretvaraju. Dobro upamti, draga moja,
iako je samo one prve moguće voljeti, samo
potonjima se može vjerovati. Strast je ta koja
donosi masnice,ne proračunatost.
ANONIMNO PISMO

Mnogo je bolje nadmudriti Istinu nego je

razumjeti.
AINONSKA POSLOVICA

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Joktha

Objedovali su u privatnoj blagovaonici

pokojnog velmože koji je nekoć upravljao
palačom Zamak. Prostorija je imala sva
obilježja koja je Cnaiur povezivao s
kianskim, a ne samo s fanimskim dekorom.
Prag bijaše izrezbaren imitacijom precizno
ispletenih otirača. Na jedinom prozoru
nasuprot ulazu nalazili su se željezni
izrezbareni kapci, a na njemu je nekoć
nesumnjivo bilo i istih onakvih rascvjetanih
puzavica kakve je viđao po sličnim prozorima
po cijelom gradu. Na zidovima su bile freske
geometrijskih prikaza, a ne slika, stiliziranih
ili kakvih već.
Središte prostorije bilo je niže za tri
stepenice, tako da je stol - koji je Cnaiuru bio
do koljena - izgledao kao da je istesan iz
poda. Izrađen je u mahagoniju i toliko ulašten
da je pod određenim kutom bio sjajan poput
zrcala. Osvijetljeni jedino nizom svijeća,
izgledali su kao da sjede u utonulom gnijezdu
od jastuka, okruženi sjenovitom galerijom.
Svi su se trudili da ne stružu koljenima po
stolu - bijaše to vječni problem pri
objedovanju za kianskim stolovima. Cnaiur
se smjestio na čelu. Conphas je sjedio odmah
njemu zdesna, a pored njega General Sompas
iz Kidruhila, zatim General Areamanteras iz
Nasueretske kolone, General Baxatas iz
Selialske kolone i naposljetku General
Imyanax iz cepaloranskih pomoćnih trupa.
Odmah lijevo do Cnaiura sjedio je Barun
Sanumnis, zatim Barun Tirnemus pa Trovatti,
kapetan Hemscilvare.
Robovi su se vrzmali u okolnom
polumraku, punili pokale vinom i odnosili
prazne tanjure. Dva conrivanska viteza u
punoj bojnoj odori motrili su s ulaza iza
spuštenih srebrnih bojnih maski.
"Sompas kaže da su viđena svjetla na
tvojoj privatnoj terasi", Conphas primijeti.
Rekao je to drskim tonom, poput odmetnutog
člana obitelji koji pokušava isprovocirati.
"Što je to bilo?" upita bacivši pogled na
njega. "Pred negdje četiri-pet dana?"
"One noći kad je kišilo", General doda,
jedva podignuvši pogled sa svog tanjura.
Očito je gajio neke ograde, bilo prema
traljavom načinu ophođenja njegovog
Uzvišenog Generala bilo prema samoj ideji
da objeduju sa svojim scylvendskim
uzničarom. Vjerojatno oboje, Cnaiur je
razmišljao - i još mnogo toga sa strane.
Conphas je zurio u otvorenom iščekivanju
nekakvog odgovora. Cnaiur mu uzvrati
pogled, otkine meso s batka svojim iskeženim
zubima, a onda pažnju opet usmjeri na svoj
tanjur. U posljednje mu se vrijeme iz
neobjašnjivih razloga strahovito jela perad.
Srknuo je još malo čistog vina i bacio
pritom pogled na Uzvišenog Generala. Još
uvijek je imao tragove masnice oko lijevog
oka. Kao i njegovi generali, na sebi je imao
ceremonijalno vojno odijelo: crnu svilenu
tuniku s izvezenim srebrnim uzorkom ispod
prsnog oklopa na kojem su bili otisnuti
stilizirani sokolovi oko bezbojnog Carskog
sunca. To što je on uspio prenijeti garderobu
preko pustinje, Cnaiur je razmišljao, govorilo
je mnogo.
Svaki put kad bi zatvorio oči, ugledao bi
krv kako šiklja po zidovima.
Cnaiur je pozvao Conphasa i njegove
generale tobože da bi raspravljali o teretnim
brodovima i skorašnjem ukrcavanju njegovih
kolona. Već ga je dvaput pitao za to, da bi tek
kasnije shvatio da odgovori koje mu je ta
neman davala samo naizgled imaju smisla.
No zapravo, njega uopće nije bilo briga za
brodove.
"Neprirodna svjetla", Conphas nastavi,
još uvijek zapiljen u Cnaiura u iščekivanju
odgovora. Dakako, Cnaiur svojim ranijim
odbijanjem da odgovori - ma koliko očito ono
bilo - nije postigao baš ništa. Ljudi poput
Ikurei Conphasa, Utemotski Poglavica je
znao, ne poznaju sram.
Strah je, međutim, posve druga stvar.
Otpije još jedan veliki gutljaj
promatrajući kako Conphasove prepredene
oči slijede njegov pokal. Bilo je domišljatosti
u njegovom pogledu - procjenjivanja
mogućih slabosti - no bilo je i zabrinutosti.
Onaj događaj sa čarobnjakom ga je zastrašio,
kao što je Cnaiur i znao da će se zbiti.
Osjećaju li se tako Dunyanjani, pitao se.
"Htio bih razgovarati o Kivuthu", Cnaiur
reče.
Conphas se pretvarao da je zauzet svojim
tanjurom. Jeo je kao mlakonja, sa dvije vilice
po običaju nansurskog kastinskog plemstva, i
razvlačio svaki komad hrane kao da traži igle.
S obzirom na okolnosti, možda je stvarno
tražio igle. Kad je podignuo pogled kapci mu
bijahu napola spušteni, no tračak ushićenja u
njegovim očima bio je neupitan. Zapravo,
bilo je nekakvog... likovanja u njegovom
stavu otkad je došao.
Nešto smjera. Misli da se meni već smiješi
propast.
Uzvišeni General slegne ramenima. "Što s
Kivuthom?"
"Zanima me... Što bi učinio da te
Xunnurit nije napao?"
Conphas se nasmiješi kao netko tko može
vidjeti kako će razgovor teći od početka do
kraja. "Xunnurit nije imao izbora", reče on.
"Zato je moj plan bio tako genijalan."
"Ne razumijem", Tirnemus reče, pljujući
pritom pačetinu iz kutova usta.
"Uzvišeni General uzeo je u obzir sve
faktore", Sompas objasni samouvjerenošću
vojnika koji zna takve stvari iz prve ruke.
"Godišnja doba i potrebe njihovih stada.
Njihov osjećaj časti i postupke koji će ih
isprovocirati. I što je najvažnije, njihovu
aroganciju..." Sompas baci kratak pogled na
Cnaiura dok je to izgovarao, pogled koji je
nekako uspijevao istovremeno izgledati
zlobno i zabrinuto.
Od svih generala koji bijahu prisutni,
Biaxi Sompas je najviše zbunjivao Cnaiura.
Kuća Biaxi tradicionalno je bila najveći rival
Kući Ikurei u Kongregaciji, a ipak ovaj nije
mogao ni zinuti a da se ne uvlači Conphasu u
guzicu.
"Scylvendijima je pederluk tabu," general
Imyanax usklikne svojim teškim naglaskom,
"najgora od svih opačina..." Podignuo je oči
prema stropu dok je izgovarao 'najgora'; sada
je fiksirao Cnaiura pogledom punim
naslađivanja. "Stoga je Uzvišeni General dao
silovati sve zatočenike svima naočigled."
Sompas problijedi, dok se Baxatas
mrgodio na svadljivu norsirsku budaletinu.
Areamanteras se smijao u svoj pokal s vinom,
no inače se nije usudio pogledati oko stola.
Sanumnis i Tirnemus bacali su diskretne
poglede prema svom zapovjedniku.
"Da", Conphas reče bezbrižno dok je
rukovao vilicama. Kuc-kuc. Greb-greb.
"Tako sam postupio."
Jedan dugi trenutak nitko se nije usudio ni
zucnuti. Posve bezizražajna lica, Cnaiur je
promatrao Uzvišenog Generala kako žvače.
"Rat..." Conphas nastavi, kao da je
najprirodnija stvar na svijetu da ljudi ovise o
njegovom prosvijetljenom govoru.
Zastao je da proguta. "Rat se nimalo ne
razlikuje od benjuke. Pravila ovise o
povučenim potezima, ni više ni manje."
 Prije nego je stigao nastaviti, Cnaiur reče:
"Rat je intelekt."
Conphas zastane, pažljivo odloži srebrne
vilice.
Cnaiur odgurne svoj tanjur u stranu.
"Pitaš se gdje sam to čuo."
Ovaj naškubi usne i odmahne glavom.
Otare bradu ubrusom. "Ne... Bio si tamo
onoga dana... kad sam objašnjavao svoju
taktiku Martemusu. Bio si tamo, zar ne?
Među mrtvacima."
"Bio sam."
Conphas kimne kao da je upravo potvrdio
staru i sablasnu sumnju. "Zanima me...
Martemus i ja bili smo sami toga dana..." On
značajno pogleda Cnaiura. "Nismo imali
nikakvu pratnju."
"Pitaš se zašto vas nisam ubio?"
Uzvišeni General se naceri. "Htio sam
reći 'pokušao'."
Mladolika ruka ropkinje posegne iz
mraka i ukloni Cnaiurov tanjur. Zlato i kosti.
"Trava", reče on. "Zapetljala mi se oko
udova. Prikovala me za zemlju."
Negdje su se otvorila vrata. Jasno je to
vidio u njihovim očima - čak i u očima
njegovih takozvanih podanika.
Otvorila su se vrata i među njih je
zakoračila strava.
Vidim vas.
Samo je Conphas izgledao nesvjestan.
Kao da su mu nedostajali potrebni organi.
"Pa naravno", reče on, naceren. "Bojno
polje je bilo moje."
Nitko se nije nasmijao.
Cnaiur se nasloni unazad i zapilji se u
svoje velike dlanove. "Ostavite nas", naredi
on. "Svi."
Isprva se nitko nije ni pomaknuo - nitko
nije čak ni disao. A onda Conphas pročisti
grlo. Neustrašivo se namršti i reče: "Učinite
to... učinite kako je rekao."
Sompas se krenuo buniti.
"Smjesta!" Uzvišeni General drekne.
Kad su otišli, Cnaiurove oči skoče na
njegovo isklesano lice. Njegove vlastite
vjeđe, pa čak i njegov nos, bijahu duhovi na
rubovima vidokruga... podsjetnik na ono što
motri.
Cnaiur urs Skiotha...
Conphas kimne kao da posve razumije.
"Izgubio bih na Kivuthu", reče, "da si ti bio
Kralj Plemena." ...najokrutniji od svih ljudi.
"To", Cnaiur reče, "i više."
Ovaj se zasmijulji u pokal. Uzdigne obrve
i reče: "I Carstvo, pretpostavljam."
Cnaiur ga je proučavao, obuzet blagim
čuđenjem. Glas je bio isti, no nekako mu se
činilo nemogućim da je ovaj momak ispred
njega isti onaj Uzvišeni General koji je
preživio Kivuth onog davnog jutra. Onaj je
čovjek bio svemoćan. Nadvio se nad
pašnjake, a bezbrojni su mrtvi izgovarali
njegovo ime. Veliki Ikurei Conphas.
I eto ga sad, 'Lava s Kivutha'. Vrat mu
bijaše jednako krhak kao i bilo koji drugi koji
je Cnaiur slomio.
Uzvišeni General odgurne svoj tanjur i
okrene se prema njemu istovremeno šaljivo i
urotnički. "Što je to što boravi u srcima
omraženih neprijatelja, ha? Osim
Anasurimbora, nikoga ne mrzim više nego
tebe..." Nasloni se natrag i prijateljski slegne.
"A ipak osjećam neki... nevjerojatan spokoj u
tvome društvu."
"Spokoj", Cnaiur otpuhne. "To je zato jer
je cijeli svijet tvoj salon trofeja. Ti vidiš
laskanje u baš svemu - čak i meni. Sve što
vidiš tebi su zrcala."
Uzvišeni General trepne, a onda prasne u
smijeh. "Nemojmo se prenemagati,
Scylvendi."
Cnaiur zakuca svoj nož u masivni stol.
Pokali, pladnjevi i Conphas skoče u zrak.
"Ah", procijedi on. "To! To je svijet
zapravo!"
Conphas gutne i nekako uspije održati
svoju fasadu dobrog raspoloženja. "A što bi
to bilo?"
Barbarin se naceri. "Čak te i sad pokreće."
Ikurei Conphas obliže usne. Fine crte lica
zategnule su se oko stisnutih zuba. Zašto
ljutnja na lijepim licima uvijek izgleda tako
bezlično? "Uvjeravam te", Conphas će
jednolično, "Ne bojim se ja..."
Cnaiur udari, zvekne ga toliko snažno da
se prevalio na leđa.
"Ponašaš se kao da već drugi put živiš taj
život!" Cnaiur skoči i u čučnju doskoči na
stol, a tanjuri i pokali zakotrljaju se na sve
strane. Očiju raskolacenih poput dva srebrna
talenta, Conphas je gmizao unatraske kroz
jastuke. "Kao da si siguran kako će završiti!"
Conphas se okrenuo i stao probijati van iz
udubljenja. "Somp-Somp...!" Cnaiur se baci
preko stola i mlatne ga po potiljku. Uzvišeni
General pade. Cnaiur odriješi pojas i jednim
ga potezom izvuče iz hlača. Tržne ga oko
vrata uplakanog čovjeka i podigne ga na
koljena. Zakrene ga nazad prema stolu i baci
ga na prsa. Zabije mu lice u njegov vlastiti
odraz - jednom, dvaput...
Podigne pogled i ugleda robove koji su se
usukali u sjenama podignutihruku. Jedan od
njih je plakao.
"Ja sam demon!" zaurla. "Demon!" A
onda se opet okrene Conphasu koji je
drhturio na stolu ispod njega.
Neke stvari potrebno je objasniti
doslovno.
Svitanje. Zrake svjetlosti probijale su se
kroz stupove na istočnoj strani i ocaklile ih u
narančasto i ružičasto. Lagani povjetarac
nosio je miris cedra i pijeska. Činilo mu se da
čuje kako se cijela Joktha budi pod dodirom
jutra.
Cnaiur šutne pokal od vina s plahte.
Zveketao je po pločicama sve dok ga nije
ušutkao tepih. On sjedne na rub kreveta i
uštine se za hrbat nosa, a onda odšeta do
brončanog umivaonika ugrađenog u zapadni
zid. Zurio je u geometrijske freske -
isprepletene ovale - dok je ispirao krv i izmet
razmrljan po bedrima. Onda se gol zaputi na
terasu, na sunce. Poput kaplje ulja na vodi,
Joktha se širila prema van kako se on
približavao balustradi, pusta i tiha na
ranojutarnjem svjetlu. Golubice su se
prepirale na strehama. Prema istoku, crna na
srebrnozlatnom moru, flota brodovlja ležala
je usidrena izvan ulaza u luku. Nansursko
brodovlje.
Dakle, danas je taj dan.
Odjenuo se bez pomoći robova, iako je
jednog otposlao s pozivom za Trovattija.
Kapetan ga je presreo dok je bio na putu
prema vojnoj blagovaonici.
"Pošalji ljude na teretnjake", Cnaiur reče.
"Spuštamo lanac tek kad svi do jednog budu
temeljito pretraženi. Onda ćeš ti osobno
pokupiti Conphasa i njegove generale,
dovesti ih u luku - na glavni dok. Uzmi
koliko god ljudi imaš na raspolaganju."
Šutljivi Conrivan je pokorno slušao,
grebući se pritom po swazondu na desnoj
podlaktici. Kimnuo je i zario bradu sve do
prsa."I Trovatti - što god se desilo, obavezno
drži Ikureija."
"Nešto vas muči", Kapetan reče.
Načas se Cnaiur zapitao jesu li njih
dvojica prijatelji, Trovatti i on. Još otkad je
jahao s njim u Shigeku, Trovatti i ostali su
nazivali sebe Hemscilvara, Scylvendijevi
ljudi. Podučio ih je običajima Naroda - tada
su mu se činili važni - i s neobičnom
mladalačkom sposobnošću obožavanja, oni
su ga slijedili, čak i nakon što ih je Proyas
preraspodijelio.
"Ova flota... stigla je prerano - rekao bih.
Postoji mogućnost da je poslana i prije
Conphasovog izgona."
Trovatti se namršti. "Mislite da ne dolaze
po Conphasa nego mu nose pojačanja?"
"Sjeti se Kivutha... Car je poslao samo
dio svoje carske vojske s Conphasom. Zašto?
Da bi branili Carstvo od mog Naroda kad ga
uništimo? Ne. S razlogom je čuvao snage."
Kapetan kimne, očiju odjednom bistrih od
razumijevanja.
"Drži Conphasa, Trovatti. Prolij krvi
koliko god bude potrebno."
Nakon što je poslao vijest Sanumnisu i
Tirnemusu, Cnaiur je s nekoliko svojih
Hemscilvara odjahao na takozvani glavni
dok, zapravo mol od kamena i šljunka
nasipan u vodu oko kojega su postavljeni
drveni molovi, nalik ogradi oko kamenog
bedema.
Odbačene ljuske ostriga pucketale su mu
pod sandalama dok je hodao prema njegovom
kraju. Njegovi su se ljudi raširili i prisilno
novačili enatske ilegalce, uglavnom ribare,
koji su se uporno koristili nekorištenim
sidrištima i spavali na čamcima u
improviziranim skloništima. Cnaiurovo
prisustvo jamčilo je da neće biti incidenata.
Mreže koje su se sušile odvlačili su u stranu.
Straćare su šutnuli u stranu.
Zrak je smrdio na vlagu i trulu ribu.
Podignuo je dlan pred sunce i gledao šačicu
čamaca kako veslaju prema izlazu iz zaljeva,
sve bliže prvoj nansurskoj karaki. Izgledale
su kao izvrnute bube, čije su noge na vrijeme
sletjele u vodu. Crvenovrati galebovi lebdjeli
su nebom iznad njih, a njihovi krikovi činili
su se neskladni i blizu. Kako ih je ono
Tirnemus nazvao? Da, gopasi..
Gledao je kako sve više i više čamaca
dolazi do flote.
Sanumnis je stigao nedugo potom u punoj
ratnoj spremi, u društvu thunverskog
poglavice imenom Skaiwarra, koji se iskrcao
tri dana ranije s nekih tristotinjak zemljaka -
sve Ljudi od Kljove. Sanumnis mu je
objasnio da je kombinacija eumarnskog vina i
proljeva odgodila njihov polazak. Poglavica
bijaše nabijen, plavobradi muškarac, istog
onog izbrazdanog lica i divljeg izgleda koji
su karakterizirali tolike njegove zemljake.
Nije govorio ni riječi shevičkog, no preko
njegovog i Sanumnisovog natucanja
tvdonskog Cnaiur je uspio pregovarati s njim.
Činilo se da je Skaiwara nedavno postao
gusar, i kao takav razvio trajnu mržnju prema
Nansurcima i njihovim pobožnim flotama.
Pristao je ostati još jedan dan.
Glasnik od Trovat ija stigao je usred te
rasprave. Imyanaxa, Baxatasa i
Areamanterasa upravo dovode u luku, rekao
je, ali Conphasa i Sompasa nigdje nisu mogli
pronaći. Izgleda da je Conphas pretrpio
stravične batine prethodne večeri pa ga je
Sompas odveo negdje u grad da pronađu
nekog liječnika.
 Cnaiur uzvrati Sanumnisov tmurni
pogled. "Zatvori dveri", reče. "Postavi stražu
po zidinama... Ako se išta desi, grad je tvoj -
kao i vodstvo koje je Ratnik-Prorok meni
dodijelio."
Barun se lecnuo pred njegovim
intenzivnim pogledom, a zatim suglasno
kimnuo. Cnaiur se okrene nazad prema suncu
dok su se on i Skaiwara povlačili. Prvi od
čamaca se vraćao, veslao je između tornjeva
na ulazu u luku, preko lanca na dijelu gdje je
bio uronjen u vodu. Sunce je već bilo
dovoljno visoko da bi na teretnjacima mogao
razlučiti grimiznu boju jedara namotanih na
crnim jarbolima.
Tirnemus i njegova pratnja stigli su
nekoliko trenutaka prije nego su Trovattijevi
ljudi ispratili nansurske časnike na mol.
Smrdio je po vinu i pečenoj svinjetini.
Cnaiur mu je rekao da skupi svoje ljude po
dokovima. "Ako je sve u redu," rekao je, "ti
ćeš organizirati ukrcavanje."
"Je li sve u redu?" Barun upita s
vidljivom zabrinutošću. Već su je svi mogli
namirisati.
Cnaiur mu okrene leđa i mahne svojim
Hemscilvarima da dovedu zatočenike na kraj
doka. Ruke su im bile svezane na leđima, što
je značilo da su se opirali.
Bijesno je zurio u nansurske generale dok
su se vukli naprijed. "Molite se da su ovi
teretnjaci prazni.. "
"Pseto!" stari Baxatas protisne. "Što ti
znaš što je molitva?"
"Više nego tvoj Uzvišeni General."
Trenutak šutnje.
"Znamo što si učinio", Areamanteras reče,
ne bez opreza. Namršten, Cnaiur priđe
generalu, stane tek kad se nadvio nad njega.
"Što sam učinio?" upita on čudnim glasom.
"Kad sam se probudio, sve je bilo puno krvi..
krvi i govana."
Areamanteras je doslovno drhtio u
njegovoj sjeni. Zinuo je da će odgovoriti, a
onda pokušao napućiti usne da prestanu
drhtjeti.
"Jebena svinjo!" Baxatas vikne Cnaiuru
odmah zdesna. "Scylvendska svinjo!" Unatoč
svom gnjevu, u očima mu je bio i strah.
Gopasi su se obrušavali i skvičali u zraku
iznad njih.
"Gdje je?" Cnaiur upita. "Gdje je Ikurei?"
 Sva trojica šutjela su ko zalivena, a samo
ga se Baxatas usudio gledati. U jednom
trenutku učinilo mu se da kani pljunuti na
njega, no očito je došao k pameti.
Cnaiur se okrene natrag prema najbližem
brodu koji se približavao. Spustio je pogled
na crnu vodu iza ruba mola, i gledao kako
čamac pljuska oko stupova. Ugledao je granu
koja se podigla iz mraka, a njezin račvasti vrh
mahao je tik iznad površine poput prstiju
okruženih pjenom.
Mornari su se dovikivali preko vode.
Teretnjaci su prazni.
Do sredine popodneva sve su karake i
ratne galije u njihovoj pratnji upeljane u luku.
Cnaiur je držao dveri zatvorene jer se nije
htio ni na koji način izložiti sve dok Conphas
ne bude u njegovim rukama. Zadužio je
Tirnemusa i njegove ljude da pomognu
Trovattiju pretražiti grad.
Admiral nansurske flote, čovjek imenom
Tarempas, objasnio je da su sezonski vjetrovi
koji toliko utječu na plovidbu Tromorjem bili
neočekivano povoljni. Više ga je brinuo
povratak - ili je barem tako tvrdio. Bio je on
jedan od onih nemirnih muškaraca niskog
stasa koji se, sudeći po načinu na koji im
pogled luta, čine više zainteresirani za
okolinu nego za sugovornika. Činilo se kao
cijelo vrijeme sve odmjerava.
Nešto kasnije, kolonaši u glavnom taboru
počeli su pobunu. Čuli su glasine o ranom
dolasku flote. Kad je stiglo podne, a nisu
dobili nikakvu službenu obavijest,
organizirali su prosvjed. Nekoliko puta za
vrijeme svojih prolazaka kroz grad Cnaiur je
čuo njihovo komešanje: silovite povike
popraćene zaglušujućim klicanjem. Bilo je to
i za očekivati od ljudi koji čeznu za domom,
pretpostavljao je, pogotovo nakon gotovo tri
tjedna internacije.
A onda je procurila glasina da je njihov
Uzvišeni General nestao.
Vodeći sa sobom Sanumnisa i Skaiwarru,
Cnaiur se popeo na zidine iznad tabora. Kad
se popeo na visine bilo je to kao da je izašao
iz mirne špilje ravno u srce rata, tolika je bila
buka. Naselje potleušica i šatora protezalo se
od podnožja zidina i ispunjalo veliki potez
zemlje gole od bezbrojnih nogu koje su se
onuda muvale. Gola zemlja sužavala se
prema jugu i slijevala u stazu kroz napuštena
polja prema rijeci Oras, koja je vijugala plava
i crna iza maglovitih zaslona stabala.
Mnogobrojna gomila okupila se uz
zapadni dio tabora; tisuće muškaraca u
prljavim crvenim tunikama mahale su šakama
prema tankoj liniji conrivanskih vitezova
poredanih nekih stotinu koraka dalje na
drugoj strani propalog voćnjaka. Da nije bilo
njihovih kaciga i maski, izgledali bi potpuno
kao kianski konjanici.
Sanumnis zazviždi iz mrkog poštovanja.
"Da ih sasiječemo?" pokuša on.
"Progutali bi tvoje ljude cijele. Samo bi
im poklonio oružje."
"Da ih ostavimo, onda?"
Cnaiur slegne ramenima. "Ne vidim
opsadne tornjeve... Samo ih zadržite
opkoljene, podalje od njihovih časnika. Ako
gomili daš vodstvo, dobiješ vojsku. Ako
počnu formirati redove - ako se prisjete
discipline - smjesta me pozovi."
Barun kimne, činilo se s nevoljkim
divljenjem.
Nedugo potom stigla je vijest od
Trovattija. Kapetan se nalazio u natrpanom
nekropolisu u dobrim dijelom napuštenoj
kianskoj četvrti gdje su njegovi ljudi navodno
pronašli nekakav tunel. Bio je siguran mnogo
prije nego li ga je ugledao kako stoji gol do
pasa i s rukama na kukovima na ulazu u
ruševnu grobnicu.
Conphas je otišao.
"Proteže se nekoliko stotina metara izvan
zidina", Conrivan sumorno objasni. "Trebali
su malo kopati da bi izbili na površinu..
Malo." Namrgodio se kao da želi reći, Barem
je malo uprljao ruke.
Cnaiur ga je nakratko proučavao i
razmišljao kako je apsurdno da si Inriti prave
ožiljke kao Scylvendiji. Nekako ga je to
činilo većim čovjekom. Prešao je pogledom
po nekropolisu, po nagnutim obeliscima,
uleknutim kućicama za urne i podmuklim
licima kipova - sve nansursko i cenejsko. Nije
osjetio niti tračak onog straha koji je
Fanimljane spriječavao da zauzmu to
područje. Uzvici su odzvanjali s obližnjih
ulica: Hemscilvari koji su se međusobno
dozivali.
"Opozovi pretragu", Cnaiur reče. Pokaže
glavom prema ulazu u grobnicu. "Sruši to.
Zatvori tunel."
 Okrenuo se da potraži luku, no fasada
nastambe od pečene opeke zaklanjala je
pogled. Conphas je sve ovo organizirao..
Nakon tolikog vremena provedenog s
Dunyanjaninom, znao je nanjušiti
predumišljaj.
Ovo neće biti još jedan Kivuth.
Nešto... nešto...
Ne uputivši više ni riječ Trovattiju, on
galopom prijeđe kratku udaljenost do palače
Zamak. Hodao je kićenim hodnicima i glasno
dozivao Grimiznog Učenjaka, Saurnemija.
Naučnika je pronašao baš kad je ovaj
zateturao iz svojih odaja, očiju natečenih od
sna.
"Kakve Inkantacije znaš?" Cnaiur drekne.
Dosadni bijednik zaprepašteno je treptao.
"Ja-ja..."
"Možeš li paliti drvo iz daljine?
Brodovlje?"
"Mogu..."
Osamljeni conrivanski rog orio se iz
nekih skrivenih daljina - bio je to signal koji
je Sanumnis trebao upotrijebiti kad ga poželi
dozvati. Došlo je do neke krizne situacije uz
zidine.
 "Idi u luku!" Cnaiur zareži, već u trku.
Dok je zaobilazio mramorni stup balustrade,
zadnji je put spazio Sanumnisa koji je stajao
onako nezgrapan i osupnut, dok je rukom
stezao prednji kraj svilene noćne košulje.
Svom je snagom jahao prema Zubu
odakle je zvuk roga očito dopirao. Oglasio se
još triput, metalan i žaloban.
Probijao se kroz vitezove koji su se
muvali otvorenom promenadom oko
unutarnjih dveri Zuba. Ljudi su se derali i
mahali mu s vrha ulazne kule.
"Hitro", Barun Sanumnis usklikne kad je
promolio glavu iznad posljednjih stepenica.
"Dođite."
Cnaiur se nagnuo preko grudobrana
ukrašenog cvjetnim motivom i ugledao da su
kolonaši napustili svoj tabor i probijali se
prema sjeveru. Vidio je kako u raspršenim
grupicama preskaču kanale za navodnjavanje
i defiliraju kroz gajeve u daljinama...
"Ondje", Sanumnis reče; pritom je
jednom rukom stezao bradu, a drugom
pokazivao prema prvom većem zavoju rijeke
Oras.
Dok je zurio kroz crne grane pješčanih
vrba, Cnaiur spazi skupinu oklopljenih
konjanika kako jašu u slobodnoj formaciji.
Nosili su grimiznu zastavu sa Crnim suncem
prepolovljenim konjskom glavom... zastavu
Kidruhila.
"I ondje", Sanumnis doda i ovaj put
pokaže prema brdima iza niza zelenilom
prošaranih padina. Cnaiur ih je jasno vidio
iako su marširali mračnom stranom doline:
redovi pješaštva.
"Osudili ste nas na propast", Sanumnis
reče negdje pored njega. Rekao je to čudnim
tonom. U njegovom glasu nije bilo
optuživanja. Bilo je nečeg gorega.
Cnaiur se okrene prema njemu i smjesta
shvati da Sanumnis jako dobro razumije u
kakvim se nevoljama nalaze. Znao je da su
carski teretnjaci uplovili u jednu od prirodnih
luka sjeverno od grada i ondje iskrcali bogzna
koliko tisuća ljudi - čitavu vojsku, bez imalo
sumnje. I znao je usto da si Conphas ne može
dozvoliti da makar jedan od njih utekne živ.
"Trebao si ga ubiti", Sanumnis reče.
"Trebao si ubiti Conphasa."
Cendravac! Cendravi peder!
Cnaiur se namršti. "Ja nisam krvnik",
reče.
Neobjašnjivo, Barunove se oči smekšaju.
Među njima prođe trenutak gotovo.. bratske
bliskosti.
"Ne," reče ovaj, "rekao bih da nisi."
Cendravac!
Kao da ga je na to nagnala neka zla
slutnja, Cnaiur se okrene i zagleda se niz
Uspon, široku ulicu koja je sezala od Zuba pa
sve do luke. Iznad džungle krovova vidio je
najdalje teretnjake crne oplate. Od onih bližih
vidio je samo jarbole.
Kroz prolaze između zidova ugleda
bljesak svjetlosti. Cnaiur trepne. Prasak
groma uslijedi nekoliko časaka nakon toga.
Svi koji bijahu poredani po parapetu okrenu
se u čudu.
Ponovo bljesne, tračak iznad zgrada koje
su zaklanjale vidik. Sanumnis opsuje na
conrivanskom.
Učenjaci. Conphas je skrivao Učenjake na
teretnjacima. Carski Saik. Cnaiurove misli
radile su kao lude. Okrenuo se opet prema
formacijama koje su odmicale niz dolinu.
Baci pogled prema zalazećem suncu. Nove
munje šarale su nebom. "Strijelci s
Chorama", reče on Barunu. "Imaš, koliko,
četiri Strijelca s Chorama?"
"Braću Diremti i još dvojicu. No oni su
sigurno mrtvi... Carski Saik! Sveti Sejenuse!"
Cnaiur ga zgrabi za oba ramena. "Ovo je
veleizdaja", reče on. "Ikurei mora pobiti sve
koji bi mogli svjedočiti protiv njega. Znaš
to."
Sanumnis kimne bezizražajno.
Cnaiur ga pusti. "Reci svojim
Drangulijašima da se smjeste u zgrade koje
okružuju luku - neka se sakriju. Reci im da
trebaju ubiti samo jednog- jednog od njih - da
zatvore Saik u luci. Bez pješaštva koje bi im
otvorilo put neće se htjeti upustiti u napad.
Čarobnjaci silno ljube vlastitu kožu."
Sanumnisove oči razvedre se od
razumijevanja. Cnaiur je znao da je Conphas
vjerojatno zapovjedio Učenjacima u luci da
ostanu na brodovima, da je njihova jedina
uloga onemogućiti im bijeg. Uzvišeni
General nije bio toliko glup da ugrozi svoje
najmoćnije i najdelikatnije oružje. Ne,
Conphas je kanio prodrijeti kroz Zub. No
neće škoditi ako pusti Sanumnisa i njegove
ljude da misle da su ga oni na to natjerali.
 Veličanstveni bljesak odvuče njihovu
pažnju prema luci. Tirnemus i njegovi ljudi -
oni koji su još živi - nesumnjivo su bježali
prema gradu.
"Bit će mrak", Cnaiur vikne da nadglasa
prasak koji je uslijedio. "Past će mrak prije
nego Nansurci uspiju organizirati napad na
Zub. Svi osim promatrača moramo se skloniti
sa zidina. Moramo se povući u grad."
Sanumnis se namršti.
"Saik nam ne može ništa sve dok smo
među njihovim zemljacima", Cnaiur objasni.
"To ulijeva nadu.. "
"Nadu?"
"Moramo mu uzrokovati štetu, žrtve!
Nismo mi jedini Ljudi od Kljove."
Barun iznenada iskezi zube - i Cnaiur
ugleda onu iskru koja mu je potrebna za
napad. Pogleda niz parapet u desetke
nervoznih lica koja su zurila u njega. Ostali,
uglavnom Thunverani, promatrali su odozdo
s promenade ispod Zuba popločane kamenim
kockama. On pogleda prema luci i ugleda
dimne zavjese kako se valjaju, narančaste i
crne na zalazećem suncu.
Prođe do unutarnjeg ruba zida i pruži ruke
za veliku objavu. "Slušajte me. Neću vam
lagati. Nansurci si ne mogu priuštiti milost,
jer si ne mogu priuštiti ni Istinu! Noćas svi
umiremo!"
Pustio je da te riječi odzvone u tišini.
"Ne znam ništa o vašem zagrobnom
životu. Ne znam ništa o vašim Bogovima i
njihovoj pohlepi za slavom. No ovo znam: u
danima koji slijede udovice će kroz plač
zazivati moje ime! Polja će ostati
nepožnjevena! Sinove i kćeri prodavat će u
roblje! Očevi će umrijeti sami sa spoznajom
da im je loza zatrta! Noćas ću urezati svoj
znamen u Nansurij i tisuće će vrištati i moliti
me za milosti"
I iskra postane plamen.
"Scylvendi!" zagrmiše. "Scylvendi!"
Promenada iza Zuba bila je nekakva
tržnica prije dolaska Svetog rata. Prostor od
nekih dvadeset lakata pružao se od podnožja
ulazne kule do ulaza u Uspon. Drevna
nastamba koju su Cenejani izgradili stajala je
na sjevernoj strani Uspona, a njezino
prizemlje bješe prepuno oronulih trgovina i
tezgi. Cnaiur se sklonio preko puta, u jednoj
od manjih zgrada na južnoj strani. Kad bi
provirio, mogao bi razabrati bljesak oružja
sjenovitog mnoštva koje se u nastambi
naguralo. S malenog prozora u zapadnom
zidu pružao mu se pogled na šljunak i prašinu
promenade, no budući da se mjesec uspeo na
zapad, unutrašnji dio zidina i ulazna kula
bijahu tek nepristupačni crni monoliti.
Iza njega, Trovatti je šaputao
Hemscvlvarima, potanko im opisivao slabosti
nansurskih oklopa i taktike koje je Cnaiur
njemu, Sanumnisu, Tirnemusu i Skaiwarri
objasnio ranije. Vani su povici nansurskih
časnika odjekivali bistrim noćnim zrakom:
Conphas je obavljao posljednje pripreme.
Kao što je Cnaiur očekivao, čarobnjaci
Saika odbili su napustiti teretnjake, što je
značilo da je njihova luka i ništa više. Dok je
pažljivo motrio nadolazeće kolone - dosad su
se okupili Faratas, Horial i glasoviti Mossas -
Cnaiur je razaslao ekipe po zgradama oko
Zuba, naoružane svim maljevima i pijucima
koje su uspjeli pronaći. U samo nekoliko sati
uspjeli su izbiti stotine zidova i time
preobraziti veliko područje zapadnog dijela
grada u labirint. A zatim su, dok su se polako
vraćali kroz mrak, zauzeli položaje - i čekali.
 Dunyanjanin ne bi tako postupio, Cnaiur
shvati.
Kellhus bi našao način - neki
komplicirani ili podmukli put - kojim bi
zavladao situacijom, ili bi pobjegao. Nije li se
upravo to zbilo u Caraskandu? Nije li hodao
putem čudesa da bi pobijedio? Ne samo da je
ujedinio zaraćene frakcije unutar Svetog rata,
on im je pružio sredstva da ratuju protiv
vanjskog neprijatelja.
Ovdje nije postojao takav put - barem ne
neki kojeg bi se Cnaiur domislio.
Zašto onda ne bi pobjegao? Zašto bi
podijelio sudbinu s ljudima osuđenim na
propast? Iz časti? To ne postoji.
Iz prijateljstva? On je neprijatelj sviju.
Svakako je bilo primirja, slučajnih poklapanja
interesa, no ničeg više, ničeg značajnog.
Kellhus ga je tome naučio.
Zasmijuljio se naglas kad mu je to otkriće
sinulo, i na trenutak se cijeli svijet ljuljao.
Preplavio ga je osjećaj moći, toliko
intenzivan da mu se činilo da bi se nešto tuđe
moglo otkinuti od njegovog tijela, da bi
izbacivši ruke mogao pokositi jokthanske
zidine s temelja i baciti ih prema horizontu.
Nikakav ga razlog nije obvezivao. Ništa. Ni
skrupule, ni instinkt, ni navika, ni
proračunatost, ni mržnja... Stajao je izvan
porijekla ishoda. Stajao je nigdje.
"Ljudi se pitaju", Trovatti će oprezno,
"što vas to tako zabavlja, gospodaru."
Cnaiur se naceri. "To da mi je nekoć bilo
stalo do vlastitog života."
Baš kad je to rekao, začuo je nešto,
nadnaravno mumljanje, poput zujanja
insekata kroz šupljikavi svijet oko njih. Riječi
su vijugale kroz zvukove kao što plamen sjaji
kroz dim, i nekako su iskrivljavale dušu kad
bi ih čuli, kao da je značenje postalo
uvijanje...
Blještavilo. Ulančani niz vatri vrio je na
parapetima. Odjednom je ulazna kula
izgledala kao štit od zasljepljujućeg svjetla.
Jedan od promatrača se sruši, bacakajući se u
plamenu cijelim putem do tla.
Dolaze.
U samoj ulaznoj kuli, blistave linije
ocrtavale su šavove oko vrata zakračunatih
željezom. Linija zlata buktjela je između njih
i u treptaj oka oboje su odletjeli prema van u
vrata od rešetki. Željezo je škripalo. Kamen
je pucao. Još jedan prasak. Kao zvuk iz roga,
svjetlost se orila iz prolaza. Podizna rešetka
odleti u staru cenejsku zgradu. Val dima
zakotrlja se prema van i uvis, preko zgrada i
niz Uspon.
Cnaiur je treptao da se riješi mrlja pred
očima. Sve se smračilo. Njegovi su ratnici
kašljali, mlatili rukama po zraku.
Umirili su se kad su začuli sve glasniju
graju... Ljude koji se dovikuju. Tisuće njih.
Cnaiur da svima znak da se povuku
natrag u tamu.
Činilo se kao da je nastavilo brujati još
nevjerojatno dugo, no graja nije nimalo
izgubila na žaru, a postepeno je postajala sve
glasnija - i glasnija... Kolonaši s ispruženim
kopljima i zbijenim četvrtastim štitovima
izronili su iz crnih ralja ulazne kule. Trčali su
i urlali, red za redom, postavili zaštitne
zidove na oba svoja boka, raskomadali vrata
prema ulaznoj kuli i sjurili se niz Uspon.
Cnaiur je znao kako su obučeni: udari
žestoko i duboko, zasijeci neprijatelja po
boku, odvoji ga od njegovih zemljaka.
"Mudro koplje nađe leđa!" njihovi časnici su
urlali.
 Trenuci koji su uslijedili bili su čisti
apsurd. Poput sjajnih sjenki, Nansurci su
sijevali jedan za drugim pored otvora njihove
napuštene trgovine. Stotine su se slijevale niz
Uspon. Kacige su im sjajile na mjesečini, a
blijedi listovi plesali u polumraku. Onda se
rog - prvi - oglasio u tami. Preko puta Cnaiur
ugleda čupave Thunverane kako skaču s
prvog kata zgrade i urliču svoj zastrašujući
bojni poklič.
Zveket oštrica. Tresak štitova. A zatim
nastane posvemašnji urnebes.
Gotovo kao jedan, Nansurci stanu i
okrenu se. Neki su čak i skočili da bi bolje
vidjeli sjekire koje su vitlale njima slijeva.
Nekoliko mudrih duša shvatilo je što se
dešava i okrenulo se prema crnim prozorima i
ulazima oko njih.
Tada se oglasio drugi rog i Cnaiur skoči,
urlajući bojni poklič svojih otaca. Tresnuli su
na leđa zaprepaštenih pješaka.
Pogodio je prvog čovjeka u čeljust dok se
okretao, a drugog ispod pazuha dok je
pokušavao osloboditi svoje koplje. U
nekoliko sekundi poginule su stotine. A onda
su se odjednom Conrivani na jugu našli licem
u lice s Thunveranima na sjeveru.
Stadoše hrapavo klicati, no Cnaiur ih
utiša svojim mahnitim glasom. "Maknite se s
ulica! Maknite se s ulica!"
Kleti mrmor ponovno je počeo.
Bitka koja je uslijedila nije bila nimalo
nalik ičemu što je Cnaiur dotad iskusio.
Noćno nebo zasjalo je u nijansama čarobne
svjetlosti. Hvatati iz zasjede i biti uhvaćen
isto tako. Biti lovac i lovina kroz labirint
ruševina, zatim ratovanje na otvorenim
ulicama, balčak do balčaka, pljuvati krv sa
zuba. U tom mraku život mu je visio o niti i s
vremena na vrijeme samo su ga njegova
snaga i gnjev spasili. No na svjetlu, bilo na
mjesečini ili, vjerojatnije, u svjetlu plamtećih
građevina u blizini, Nansurci bi ustuknuli
pred njim i napadali samo motkom koplja.
Conphas ga je trebao.
Cnaiur nije imao mjesta na rukama za sve
swazonde koje je te noći zaradio.
Skaiwarru je posljednji put vidio kad je
taj poglavica-vlastelin sa skupinom svojih
kuštravih ljudi sa sjekirama poklao četu
pješadije i okrenuo se da osujeti napad
Kidruhila. Sanumnis mu je čak umro na
rukama, kašljući krv i slinu u tami. Trovatti i
mnogi Hemscilvare pali su u kiši čarobne
nafte, koja samog Cnaiura nije taknula. Nikad
nije saznao što se zbilo s Tirnemusom i
Saurnemmijem.
Na kraju su se on i šačica neznanaca -
neka tri Conrivana, nalik sablasnim
automatima s onim svojim bojnim maskama,
i šestorica Thunverana, jedan sa stisnutim
srankovskim glavama koje su mu se njihale
na plavim pletenicama - našli zgurani od
plamene buktinje mlina dalje na široko
stepenište pred ruševinama fanimskog
svetišta. Sjekli su i mlatili po gomilama
kolonaša koji su navirali sve dok Cnaiur i
nepoznati Thunveranin nisu ostali stajati
rame uz rame dok su im se grudi mahnito
nadimale. Mrtvi bijahu poslagani poput
suknje po stepenicama ispod njih; oni koji su
još umirali njihali su se i trzali nogama kao
da su pijani. Sve je plivalo u krvi. Časnici su
galamili po mračnim redovima ispod njih.
Uokvireni plamtećim mlinom, Nansurci su
opet krenuli na njih. Norsirac je rikao i
smijao se, sjekao i drobio velikim zamasima
goleme sjekire. Koplje ga dohvati u vrat i on
zatetura u razmahale mačeve.
Cnaiur zatuli od sreće. Napadali su ga
drškama i motkama kopalja, lica izobličenih
od užasa i odlučnosti. Cnaiur skoči medu njih
i nastavi komadati ispruganim rukama.
"Demon!" grmio je. "Demon!"
Ruke su grabile za njegove i on je drobio
zapešća i probadao lica. Obličja su
pokušavala obuzdati njegov torzo, a on je
lomio vratove, kršio kičme. Spricao je krv u
nebesa i probijao srca nasmrt. Cinilo se kao
da je čitav svijet prekriven trulećom kožom, a
on jedini neslomljiv. Jedini neslomljiv.
On pripada Narodu.
Samo tako Nansurci su posustali, zgurali
su se iza štitova onih iza sebe, što dalje od
udaraca njegovog natopljenog aspekta. Zurili
su, prestravljeni i zaprepašteni. Sve bijaše u
plamenu.
"Već tisuću godina!" zareži on. "Jebem
vaše žene! Davim vašu djecu! Koljem vaše
očeve!" Stavi slomljeni mač u korice. Krv mu
se u vrtlozima slijevala niz laktove. "Već
tisuću godina vas opsjedam!"
Baci mač u stranu, nogom šutne koplje i
zgrabi ga u ruku, a zatim ga baci u vojnika
pred sobom. Probilo mu je štit i prsni oklop
od remenja te izronilo kroz križa.
Cnaiur udri u smijeh. Hučanje vatre
ponese njegov glas i on postane čaroban od
strave.
Vapaji i uzvici. Neki su čak ispustili
oružje.
"Zgrabite ga!" glas je kričao. "Vi ste
Nansurci! Nansurci!"
Poznat glas.
Pozivao se na kolektivnu snagu, svijest o
zajedničkoj krvi.
Cnaiur spusti bradu, nasmiješi se...
Napali su kao jedan ovaj put,
sveobuhvatni val udaraca i grabećih ruku.
Mlatio je i izokretao se, no uspjeli su ga
oboriti. Oči su mu zasuzile i sve postalo
mutno. Izgledali su poput majmuna koji
zavijaju, plešu i kažnjavaju, plešu i
kažnjavaju.
Poslije su oslobodili prolaz svom
nepobjedivom Uzvišenom Generalu. Dim se
uspinjao prema nebeskom svodu iza
njegovog lijepog izudaranog lica i zaklanjao
zvijezde. Oči mu bijahu iste, iako su se činile
uznemirene - vrlo uznemirene. "Nisi ništa
drukčiji", njegove natečene usne odbruse.
"Ipak nisi ništa drukčiji od Xunnurita."
I dok se tama spuštala na njega, Cnaiur
napokon shvati. Dunyanjanin ga nije poslao
da bude Conphasov krvnik...
Poslao ga je da bude njegova žrtva.
 Poglavlje osmo

XERASH

Nada je tek predosjećaj kajanja. To je

prva lekcija povijesti.
CASIDAS, CENEJSKIANALI

Prisjećati se Apokalipse znači da si je

preživio. Zbog toga su Sage u svoj svojoj
zgusnutoj ljepoti tako čudovišne. Unatoč
svojim prosvjedima, pjesnici koji su ih
napisali ne drhte, a još manje tuguju. Oni
slave.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ
PRVOG SVETOG RATA

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Xeras

Na nalog Ratnika-Proroka, razni dijelovi

Svetog rata počeli su se slijevati prema
Gerothi. Lord Soter i njegovi Kishivati
krenuli su Herotskim putem i prvi su uočili
crne zidine grada. Bahati ainonski palatin
odjahao je ravno pred dveri koje će Ljudi od
Kljove kasnije prozvati Dvjema šakama i
zahtijevao pregovore sa Sapatišahom-
Guvernerom. Xerasani mu rekoše da ih je
samo strah od masakra nagnao da zatvore
dveri. Lord Soter se nato nasmijao i bez riječi
se povukao na obrađene ravnice oko grada.
Podignuo je prvi opsadni tabor usred
ugaženog polja šećerne trske.
Ratnik-Prorok stigao je zajedno s
Proyasom i Gotianom rano sljedećeg dana.
Do večeri su Geroćani poslali izaslanstvo i da
vide tog Lažnog Proroka koji je šatro
Padiradžu, ne samo da se pogađaju s njim.
Nisu imali hrabrosti za teške pregovore.
Navodno su Utgarangi, Sapatišah od Xerasa, i
svi preživjeli Kianjani napustili grad danima
ranije.
Nekoliko sati kasnije, izaslanstvo se
vratilo do Dviju šaka, uvjereno da nemaju
drugog izbora nego se predati, i to
bezuvjetno.
Nakon dugotrajnog prisilnog marša,
Gothvelk i glavnina Tydonaca stigoše u noći.
Sljedećeg jutra ljudi iz gerotskog
izaslanstva visjeli su sa kruništa golemih
dveri, a njihove iznutrice objesile su se sve do
temelja. Prema riječima prebjega koji su
uspjeli pobjeći iz grada, te je noći došlo do
puča kojeg su poveli svećenici i časnici odani
svojim starim kianskim vrhovnim vlastima.
Ljudi od Kljove počeli su spremati napad.
Kad je Ratnik-Prorok odjahao do Dviju
šaka i zahtijevao objašnjenje, dočekao ga je
stari veteran koji se predstavio kao kapetan
Hebarata. Žučljiv kako samo jedan starac
može biti, on je prokleo Ratnika-Proroka kao
lažnog i zaprijetio mu kao od šale osvetom
Jedinog Boga. A onda, na kraju njegove
tirade, netko odapne strijelu iz samostrela...
Ratnik-Prorok zgrabio ju je u zraku tik do
njegovog vrata. Na čuđenje sviju, podignuo je
projektil u zrak. "Počuj ovo, Hebarata",
viknuo je. "Od današnjeg dana brojim ja!" Ta
je zagonetna izjava zbunila čak i Inrite.
Za to vrijeme, Coithus Athjeari sa svojim
je gaenrijskim vitezovima harao sve istočnije.
Na prvu kiansku patrolu nabasali su južno od
grada imenom Nebethra. Nakon oštrog
kreševa, Kianjani su se raspršili i pobjegli
prema Chargiddu. Ispitujući preživjele,
galeotski Grof saznao je da je sam Fanaval u
Shimehu, premda nitko nije znao kani li tamo
i ostati. Kianjani su tvrdili da su poslani da
sakupe informacije o mjestima koja Inriti
smatraju svetima. Prema riječima jednog
zatočenika, Padiradža se nada da će
osvajanjem i pljačkanjem tih mjesta "izazvati
Lažnog Proroka na glupe poteze".
To je duboko uzbunilo pobožnog mladog
Grofa. Te je noći održao sjednicu sa svojim
kapetanima gdje je odlučeno da ako će itko
biti izazvan na nepromišljenost, to ima biti
Coithus Athjeari. Na prastarim nansurskim
kartama označili su rute od jednog svetog
mjesta do drugog. Kleknuli su na hramsku
molitvu, a zatim se pridružili svojim
oklopljenim zemljacima oko krjesova.
Eumarnske i mongilejske konje izveli su
iz tame i zajahali uz pratnju bezbrojnih
povika. Zatim su bez riječi odjahali u
mjesečinom obasjana brda.
Tako je počelo takozvano Athjearijevo
hodočašće.
Prvo je odjahao pogledati Chargiddo u
podnožju Betmul e. Otkad su ušli u Xeras,
Ljudi od Kljove čuli su mnogo toga o toj
drevnoj utvrdi, i Ratnik-Prorok je zamolio
Athjearija da mu pošalje izvještaj. Kad je
odaslao glasnike sa skicama i procjenama,
zaputio se kroz brda u podnožju planina, gdje
je dvaput iznenadio i raspršio Kianjane pod
Cinganjeho-ijevom zastavom. Seoce na vrhu
brežuljka i svetište Muselah - gdje je Kasniji
Prorok vratio vid Horomonu - našli su
spaljeno i uništeno.
Na zgarištu su izrekli silnu zakletvu.
U međuvremenu su se gotovo svi dijelovi
Svetog rata pridružili svojoj braći pred
zidinama Gerothe. To što Xerasani nisu ni
pokušali juriš iz grada samo je svjedočilo o
njihovoj slabosti, pa su na vijeću Velikih i
Manjih Imena Huhvarga i Gothvelk
zahtijevali da se odmah krene u napad. No
Ratnik-Prorok ih je izgrdio, rekavši da blizina
njihovog odredišta, a ne samouvjerenost
uzrokuje njihovu nestrpljivost da napadnu.
"Gdje nada plamti," rekao je, "strpljenje brzo
dogorijeva."
Trebaju samo čekati i grad će pasti sam
od sebe.
Glazba. Bilo je to prvo što je Esmenet
čula onoga dana kad je počela čitati Sage.
 Lebdjela je u onom trenutku svjesnosti
koji dolazi neposredno nakon buđenja, neka
vrst sumraka misli, lišenog svijesti i mjesta, a
opet bolno budnog. I čula je glazbu.
Nasmiješila se u omamljenom
prepoznavanju. Bubnjanje prstima, naglašeni
potezi gudalom, smjeli i dramatični: bila je to
kianska glazba, shvati ona, koju je svirao
netko u jednoj od mnogih prostorija Pupka.
"To! To!" prigušeni se glas javljao kako
je izvedba trajala. Pažljivo je slušala u nadi
da će razabrati njegov glas negdje u pozadini
glazbe, ali glasniji od ambijentalne tutnjave
tabora koji se budi. Činilo joj se da on uvijek
govori između zvukova. Pjesma je posustala,
a zatim ju je zaglušio smijeh i sporadično
pljeskanje.
Bijaše jutro četvrtog dana otkad su se
utaborili oko Gerothe i njezinih
nepopustljivih zidina. Nakon što je povratila,
mučila se s doručkom dok su joj njezine
ropkinje prčkale oko haljine. Yel i Burulan
kolutale su očima dok je Fanashila
objašnjavala raniju glazbu na isprekidanom,
ali sve boljem shevičkom. Po svemu sudeći,
xeraški su zatočenici, zarobljeni kao čuvari
dveri, molili Gavamakrija za priliku da
pokažu svoje glazbeno umijeće. Što je još
bolje, djevojka je nastavila, jedan od njih bio
je zgodniji čak i od conrivanskog Princa, ili
'Povusa' po njezinom. Yel se nato glasno
nasmijala.
Nakon kratke stanke Fanashila bubne:
"Rob se može udati za roba, ne,
Gospodarice?"
Esmenet se nasmiješila, no od bolnog
žalca u grlu nije mogla više nego kimnuti.
Kasnije je pregrmjela Opsarin bijesni
pogled za posjeta Moenghusu. Kao i uvijek,
divila se kako dječak naočigled raste iz jutra
u jutro, iako je izbjegavala gledati predugo u
njegove tirkizne oči. Boja im se nije
mijenjala. Sjetila se Serwe i proklela sebe što
joj djevojka uopće ne nedostaje. Onda je
pomislila na iskru koja tinja u njezinoj utrobi.
Nakon što je od Kapetana Heorse saznala
posljednje detalje o opsadi pridružila se
Werjauu na sažetku izvješća. Sve je izgledalo
zavaravajuće rutinski, od vrste prijavljenih
incidenata do stalnih izazova održavanja
mreže kontakata i doušnika u vojsci koja
maršira. Dosad su svi naučili hodati po
jajima, no činilo se da svaki dan netko
nestaje, a netko se drugi ponovno pojavljuje.
Osim xeraških glazbenika, jedino važnije
pitanje ticalo se Lorda Uranvanke i njegovih
moserotskih vazala. Iako se javno pokajao za
masakr u Sabothi, privatno je nastavio
ogovarati Ratnika-Proroka.
Uranvanka je bio zla, bezdušna budala.
Više je puta Esmenet savjetovala da ga se
uhiti, no Kellhus je držao da je ainonski
Palatin previše važan, jedan od onih koje
valja umiriti, a ne opominjati.
Njezine dužnosti kao jedne od Intricata,
najbližih Kellhusovih pomoćnika, zaokupile
su je do kasnog poslijepodneva.
Toliko se navikla na njih da su joj postale
dosadne, pogotovo kad se radilo o
administrativnim problemima. Ponekad bi
njome nadvladali stari običaji i onda bi se
zatekla kako mjerka muškarce oko sebe s
požudnom dokonošću kurve koja odmjerava
mušteriju. Iznenada bi postala svjesna odjeće
i udaljenosti koja stoji između njih i osjetila
bi se neoskvrnjeno na način od kojeg bi je
prošli trnci. Svi čini koje ne mogu počiniti,
sva mjesta koja ne mogu dodirnuti.. Te
zabranjene mogućnosti visjele bi iznad nje
poput dima koji zamagljuje platneni strop.
Ja sam zabranjena, pomislila bi.
Zašto bi se od toga trebala osjećati tako
čisto, nije joj išlo u glavu.
Kasnije popodne zbunila je Proyasa
nazvavši ga u šali Lordom Povusom za
vrijeme iscrpnog izvještavanja o najnovijim
informacijama s terena. Njezine provale
vragolastog humora kod njega nisu nailazile
na plodno tlo, shvatila je, ne samo zato jer je
Conrivan i stoga pati od pretjerane potrebe za
kavalirštinom, već i stoga što i dalje žali zbog
njihovog ranijeg neprijateljstva. Oprostili su
se nelagodno. Zatim je, nakon najnovijih
podataka od Werjaua glede xeraških
glazbenika, nekako uspjela pobjeći od
Prvobitnih i njihovih beskrajnih zahtjeva i
shvatila da nema što raditi. Tako je došla do
Saga.
Još uvijek je smatrala da se "vježba"
čitati, iako je već neko vrijeme čitala posve
lako. Zapravo, ne samo da je čeznula za
prilikom da čita, često bi se zatekla kako
samo zuri u svoju skromnu kolekciju svitaka i
kodeksa, preplavljena istim onim pohlepnim
osjećajima koje je gajila prema svojoj
škrinjici s kozmetikom. No dok je šminka
samo ublažavala strahove koje je nekoć
gajila, tekstovi bijahu nešto posve drugačije -
nešto što transformira umjesto da donosi
oporavak. Bilo je to kao da su znakovi u tinti
postali prečke na ljestvama ili uže koje se
odmotava u nedogled, nešto što joj
omogućava da se uspinje sve više i vidi sve
dalje.
"Naučila si svoju lekciju", Kellhus joj je
rekao jednog od onih rijetkih jutara kad su
zajedno doručkovali.
"A koju to lekciju?"
"Da lekcijama nikad nema kraja."
Nasmijao se, pažljivo pijuckajući kipući čaj.
"Da je neznanje beskonačno."
"Kako", upitala je, istodobno ozbiljno i
veselo, "itko može pomisliti da je siguran?"
Kellhus se nasmiješi na onaj svoj
vragolasti način koji je toliko obožavala.
"Misle da me znaju", rekao je.
Esmenet je bacila jastuk na njega zbog
toga i učinilo joj se to čudesnim. Gađati
proroka jastukom.
Kleknula je pred škrinju obloženu
bjelokosti u kojoj se nalazila njezina
biblioteka, podignula poklopac i gurnula ga
unazad.
Kao i svaki put, uživala je u mirisu
nauljenih uveza. Unutra je bilo nekoliko
knjiga: Fanimljani iz Caraskanda nisu bili
odveć zainteresirani za idolopoklonika djela,
a kamoli za njihove shevičke prijevode.
Budući da nitko od njezinih robova nije znao
čitati, bila je prisiljena sama pakirati djela,
prokopati po policama i stalažama sa svicima
u Achamianovoj sobi. Skanjivala se onda kad
je Sage uzimala, a sada kad je ugledala svitke
ispod Protathisa, osjetila je istu neodlučnost.
Namrštena ih je pokupila i odnijela na krevet,
čudeći se kako Apokalipsa može biti toliko
lagana. Naslonila se na svoj omiljeni valjkasti
jastuk. A onda je, dok je prstima prelazila po
pergamentu kojeg će uskoro razmotati,
spazila tetovažu na nadlanici lijeve ruke.
Sada je izgledala kao neka amajlija ili
totem - njezina verzija liste predaka. Ona
žena, ona sumanska bludnica koja je vješala
gole noge s prozora, sada joj je bila neznanka.
Vezala ih je možda ista krv, no malo što osim
toga. Njezino siromaštvo, njezin miris,
njezino ponižavanje, njezina priprostost -
ništa nije govorilo njoj u prilog.
Samo raskoš koja dolazi s njezinom moći
natjerala bi staru Esmenet u plač, a kamoli ne
razmjeri te moći. U koncentričnoj strukturi
Prvobitnih i Sudaca koju je Kellhus preuzeo
iz starih šrijalskih i kultskih hijerarhija, ona,
Supruga i Intricati, zauzimala je drugi
najmoćniji krug. Gavamakri odgovara njoj.
Gotian odgovara njoj. Werjau.. Čak i moćnici
koji su položaj stekli vlastitim trudom, ljudi
poput Proyasa i Eleazarasa, moraju pognuti
bradu sve do prsa.
Ona je ponovno napisala jnan! A Kellhus
joj je obećao da je to tek početak.
A bila je tu i snaga njezine vjere. Staroj
Esmenet, ciničnoj bludnici, to bi bilo najteže
shvatiti. Njezin je svijet bio mračan i hirovit,
mjesto gdje se značaj dodjeljuje samo onima
koji su uhvaćeni nekim strašnim hirom
Bogova. Stara Esmenet ne bi mogla pojmiti
unutrašnje strahopoštovanje koje sada prati
svaki njezin dah. Ako ništa drugo, stara bi se
bludnica nakostriješila i u trenucima
privatnosti gajila sumnje i dvojbe. Lijegala je
s previše svećenika.
 Stara Esmenet nikad ne bi prihvatila
razumijevanje koje je nemoguće razlučiti od
povjerenja.
A trudnoća, pomisao da u svojoj utrobi ne
nosi samo sina već sudbinu... Kako bi se
nasmijala na to!
No ono što bi staru Esmenet najviše
zaprepastilo, nije nimalo sumnjala, bilo je
znanje. Na tom je području bila izvanredna.
Vrlo su rijetki oni koji toliko razmišljaju o
vlastitom neznanju kao ona. Njihova ih
taština nuka da cijene samo ono što su znali
prije. A budući da značenje proizlazi iz onoga
što je već poznato, oni uvijek misle da
posjeduju sve što im je potrebno za bilo koje
pitanje istine. Nesvjesnost čini stvari očitima.
Ona je oduvijek shvaćala da je njezin
svijet, ma koliko golem bio, zapravo privid.
Zato je od svojih mušterija pravila otvore,
prozore u razne kutke svijeta. Zato je
Achamiana koristila kao vrata u prošlost. A
sada Kellhus...
On je preobrazio svijet sve do samih
njegovih temelja. Svijet u kojem su svi bili
robovi ponavljanja, dvostruke tame običaja i
žudnji. Svijet u kojem vjerovanja služe
moćnima umjesto pravednima. Stara Esmenet
bi se zapanjila, čak bi bila ogorčena. No
počela bi vjerovati - s vremenom.
Svijet zaista skriva čuda, iako samo za
one koji se usude napustiti stara nadanja.
Esmenet duboko udahne i odriješi kožnu
vezicu s prvog svitka.
Kao i Treća analitika, Sage su bile jedno
od djela za koja su znali čak i nepismeni ljudi
iz radničkih kasti kao što je bila i ona. Bilo
joj se čudno prisjećati se svojih dojmova o
takvim stvarima prije Achamiana i Kellhusa.
'Drevni Sjever', znala je, uvijek je zvučao
značajno i dubokoumno; bio je to izraz s
opipljivim prizvukom od kojeg se koža
naježi. Ležao je poput hladnog olova među
drugim imenima koja je znala, oznaka
gubitka, ponosa i neumoljivog suda vjekova.
Znala je za Ne-Boga, Apokalipsu, Kušnju, no
bili su joj tek egzotični pojmovi. Drevni
Sjever bio je mjesto, nešto u što može uprijeti
prstom. I iz nekog razloga svi su se složili da
je to jedna od onih riječi, izjava koje, kao i
'Scylvendi' ili 'Kljova', nose nagovještaj
propasti koja se prijeteći nadvila nad njih.
Sage su bile tek nešto više od glasine
povezane s tom riječju. Knjige su, ruku na
srce, zastrašujuća stvar, no onako kako su to
zmije stanovnicima grada. Nešto što se može
sigurno zanemariti.
Kad bi Achamian i spominjao Sage,činio
je to samo da bi ih omalovažavao ili
opovrgavao. Učenjacima Mandata one su
poput niske bisera oko vrata lešine. On je o
Apokalipsi i Ne-Bogu govorio onako kako
drugi ljudi opisuju tekuće prepirke s
rođacima, ne razmišljajući i s neposrednošću
iz prve ruke, terminima i tonovima od kojih
joj se dizala kosa na glavi. S Achamianom je
'Drevni Sjever', koji je unatoč svim svojim
strahotama ostao nepoznat i tvrdoglav, postao
nešto zamršeno i sveobuhvatno, okvir za,
činilo se, neiscrpnu litaniju ugašenih nada.
Sukladno s tim, Sage su postale nešto
budalasto, možda čak i kriminalno. U rijetkim
prilikama kad bi čula druge da ih spominju,
nasmiješila bi se u sebi i prezirno otpuhnula.
Što oni znaju o tim stvarima? Čak i oni koji
znaju čitati..
Međutim, koliko god da je naučila o
Apokalipsi, činjenica je da i dalje nije znala
ništa o samim Sagama. Onoga trenutka kad je
veselo razmotala prvi dio svitka to ju je
neznanje pogodilo neobičnom snagom
propalih obmana.
Usprkos naslovu, iznenadilo ju je otkriće
da se Sage sastoje od više različitih djela koja
su napisali različiti autori, iako su samo
dvojica, Hevorthau i Nau-Ganor, imenovani.
Bilo je ukupno devet 'saga', počevši s
"Kelmarijadom".
Kasnije će saznati da su neke epovi u
stihu dok su ostale prozne kronike. Prekorila
je samu sebe što se iznenadila.
Još je jednom pronašla složenost tamo
gdje je očekivala jednostavnost. Nije li to
uvijek tako?
Nije imala pojma gdje je Kellhus nabavio
svitak, no bio je vrlo star, i više naslikan nego
napisan - bio je to plijen iz biblioteke nekog
pokojnog poznavatelja. Pergament bijaše
mračan, mek i bez ikakvih mrlja. I stil
rukopisa i dikcija i ton prevoditeljeve posvete
činili su se usmjereni prema senzibilitetu
neke druge vrste čitatelja. Prvi je put shvatila
da cijeni to što je povijest i sama povijesna.
Iz nekog razloga, nikad nije mislila da bi
književna djela mogla biti dio onoga o čemu
govore. Uvijek joj se činilo da vise... izvan
svijeta kojeg opisuju.
Bilo je to čudno. Ležala je tako sklupčana
na svom bračnom krevetu, glave naslonjene
na svilene jastuke, sa svitkom pred sobom u
nekom lijenom kutu. No kad je pročitala
uvodnu invokaciju

Gnjeva-Boginjo! Pjevaj o bijegu svom,

Od očeva naših i sinova.
Nestani, Boginjo! Taji božansku prirodu
svoju!
Hirovima koji od budala kraljeve prave,
Pogledima koji od duša lešine prave.
Usta otvorenih i ruku raširenih,
zaklinjemo te:
Pjevaj nam kraj pjesme svoje.

sve oko nje - kovani baldahin, mračne

rupe iza zaslona, viseće plohe - nestalo je.
Čitanje izmješta, shvatila je. Ono neposredno
čini providnim i omogućava da se ono
pradavno i daleko pojavi u vidokrugu.
Odvezuje ovdje od osjetila i pretvara ga u
svugdje. Oslobađa sada iz kaveza sadašnjosti
i pruža mu aspekt vječnosti.
 Obuzeta nekim prolazim čuđenjem,
utonula je u prvu od Saga.
Odlazak joj je bio istovremeno težak i
neobično erotičan, kao da je, pored
samozadovoljavajuće samoće čitanja, njezin
trud da se prihvati piščeve pradavne
pretpostavke nešto odviše intimno da ne bi
bilo i karnalno. Spoznaja da je "Kelmarijada"
zapravo povijest Anasurimbora Celmomasa
oduzeo joj je dah - i potaknula prvi
nagovještaj strave. Nije to bila samo priča o
Achamianovim snovima, bila je to i priča o
Kellhusovoj krvi. Ta vremena i mjesta nisu
bila niti tako davna niti tako daleka kako se
možda nadala.
Razabrala je da je dinastija Anasurimbora
bila stara i uvažena još u tim danima rane
antike. Štoviše, stihovi bijahu krcati
referencama na vremena i mjesta - Condski
jaram, Božanski Kraljevi Umeraua, silovanje
Omindaleje - o kojima nije znala ništa. Iz
nekog je razloga Prvu Apokalipsu oduvijek
smatrala početkom povijesti, a ne krajem. Još
je jednom ono nepoznato i monolitno postalo
sveobuhvatno, dvorac s mnoštvom odaja.
Rođenje Celmomasa II. bilo je zlosretno
koliko god to jedno rođenje može biti: rodio
se kao blizanac mrtvorođenog brata po imenu
Huormomas. Stih, Njegov rumeni plač ne
mogaše prekinuti plavi san brata njegovog,
unio je u nju nemir s mislima o Serwe i
Moenghusu. A način na koji je pjesnik
upotrijebio tu morbidnu sliku da bi opisao
veličanstvenog Visokog Kralja kamenog srca
činio ju je neobjašnjivo tjeskobnom.
Huormomas je cijelo vrijeme pratio svog
brata, pjesnik je inzistirao, i ledio mu srce i
izoštravao um: Nemili rode, što lediš dah
svakog njegovog savjeta.
Mračni odrazu! Čak se i Vitezovi-Poglavice
pogure pod plaštem Kad spaze kam tvoj u
očima svoga Gospodara.
Nakon toga, neobični intenzitet koji je
izjedao sve, od same pomisli da čita Sage do
težine svitaka u njezinom dlanu, poprimilo je
karakter prinude. Bilo je to kao da nešto -
neki drugi glas - šapće u pozadini onoga što
je čitala. Jednom je čak skočila iz kreveta i
naslonila uho na izvezeni platneni zid.
Uživala je u pričama kao i bilo tko drugi.
Znala je što znači pratiti napetu priču, osjetiti
kako je vuče zaključak kojeg svaki čas treba
doseći. No ovo je bilo drukčije. Što god bilo
to što joj se učinilo da čuje, nije govorilo o
nekom uzbudljivom prevratu, čak niti o
nekom dubokom prosvjetljenju - govorilo je o
njoj. Onako kako bi govorila neka osoba.
Sljedeća četiri dana bit će iscrpljujuća.
Ljubomora, umorstvo, gnjev i nagovještaj
propasti prije svega... Prva Apokalipsa ju je
opkolila.
Brzo je shvatila da je, unatoč svim
razgovorima s Achamianom, njezino
razumijevanje Starih ratova tek epizodično.
"Kelmarijada" je te epizode uobličila u
život kuniurskog Visokog Kralja, počevši sa
strašnim upozorenjima njegovog
okultističkog savjetnika Seswathe i
kulminiravši njegovom smrću na Eleneotskoj
poljani. U mnogočemu počinje kao svaka
druga priča: Seswatha je Zloguki prorok,
jedini koji je ispravno protumačio znakove
koji su se skupljali.
Celmomas u međuvremenu igra
Arogantnog kralja, onoga koji vidi samo ono
što ide njemu u prilog.
Po svemu sudeći, davno prije, odbjegla
Gnostička Škola imenom Mangaecca nekako
je uspjela probiti drevnu čaroliju kojom su
Neljudski magi Škole Quya sakrili Min-
Uroikas, legendarno uporište Inchoroija. Dok
je Celmomas bio tek mladić, izaslanici
Nil'giccasa, Neljudskog Kralja Ishterebintha,
obratili su se Seswathi, Veziru i prijatelju
Visokog Kralja još od djetinjstva. Neljudi
bijahu zabrinuti da su Inchoroi, koje su u
doba Cu'jare Cinmoija protjerali na sve strane
svijeta, pronašli način da se vrate u Min-
Uroikas i s Mangaeccom ponovno nastavljaju
svoje potresne studije. Rekoše mu za glasine
koje su izvukli iz svojih odavno mrtvih
zatočenika. Rekoše mu za Ne-Boga.
Tako je Seswatha započeo svoje
dugotrajno argumentiranje, pokušaj da uvjeri
drevne norsirske kraljeve u nadolazeću
Apokalipsu.
Iako niti u jednoj od saga Seswatha nije
glavni lik, opetovano se pojavljuje cijelo
vrijeme, poput nečega što stalno izranja u
bujici događaja. U "Kelmarijadi" on je glavni
nepokolebljivi pristaša moćnog i
nepostojanog kralja. Isto vrijedi i za
"Kavutijadu", ep o Celmomasovom
najmlađem i najveličanstvenijem sinu, Nau-
Cayutiju, gdje je Seswatha njegov učitelj i
drugi otac. U "Knjizi generala", proznom
popisu događaja nakon Nau-Cayutijeve smrti,
čarobnjakov je glas bio najutjecajniji i
najomraženiji na brojnim vijećima. U
"Trisijadi", pripovijesti u stihu 0 uništenju
Tryse, on je sjajna zvijezda vodilja na
parapetima i skidazmajeve s neba svojom
magičnom svjetlošću. U "Eamnorijadi" on
jestranac-spletkar koji, unatoč svojim
grandioznim izjavama, nestaje predsam
dolazak Ne-Boga. U "Akkserskim analima"
on je utjelovljenje nade,uzdignuti štit
Visokog Kralja Cundraula III. U "Sakarpskim
analima" onje poremećeni izbjeglica, izopćen
nakon što je prokleo Kralja HuruthaV. jer nije
pobjegao u Methsonc sa Hordom Chorae. A u
"Anaxijadi",divnoj i tragičnoj sagi o padu
Kvraneasa, on je ni više ni manje
negospasitelj svijeta, nositelj Čapljanskog
koplja.
Mrzili ga ili obožavali, Seswatha je igla
kompasa, istinski junak Saga, iako ga niti
jedan ciklus ili kronika ne priznaje kao
takvog.
I svaki put kad bi Esmenet naišla na neku
od varijanti njegovog imena stavila bi ruku na
prsa i pomislila, Achamian.
Čitati o ratu, a kamoli o Apokalipsi, nije
bila mala stvar. Ma koliko zahtjevna bila
njezina svakodnevna rutina, slike iz Saga
proganjale su oko njezine duše: Srankovi
naoružani mandibulama svježe odsječenim sa
svojih žrtava. Buktinja biblioteke u Sauglišu i
tisuće koje su potražile utočište u njezinim
svetim dvoranama. Zid mrtvih, plašt od lešina
omotan oko bedema Dagliaša koji gledaju
prema moru. Gnusni Golgotterath i njegovo
golemo zlatno rogovlje koje se uvija prema
tmurnome nebu.
I Ne-Bog, Tsurumah, ogromni vijugavi
toranj crnog vjetra...
Rat i samo rat, dovoljno da obuhvati svaki
grad, svako srce, da pomete sve nedužne -
čak i nerođene - u svoje nemilosrdne ralje.
Pomisao da Achamian stalno proživljava
sve to tlačila ju je vrdavim, čak i prezajućim
osjećajem krivnje. Svake je noći gledao kako
se horizont kreće u hordama Srankova; zgurio
bi se pod zmajevima koji su se obrušavali iz
crnih oblaka.
Svake noći svjedočio je padu Tryse, svete
kolijevke svih gradova, okupane krvlju svoje
izbezumljene djece. Svake noći doslovno je
proživljavao stravično buđenje Ne-Boga,
uistinu je slušao majke kako kukaju nad
svojim mrtvorođenim sinovima.
To ju je, apsurdno, navelo da se sjeti
njegove uginule mazge Zore. Nikad nije
razumjela, ne uistinu, koliku težinu to ime
mora imati za njega. Tako bolna nada. A to
znači, shvatila je s nemalim užasom, da nikad
nije razumjela samog Achamiana- ne uistinu.
Da te tako iskorištavaju iz noći u noć. Da te
ponižavaju gladi velike, drevne i brazdajuce.
Kako jedna kurva nije mogla vidjeti tolike
povrede nagomilane na njegovoj duši?
Ti si moje jutro, Esmi.. moja svjetlost u
svitanje.
Što je to moglo značiti? Jednom čovjeku
koji je živio i proživljavao uništenje svega,
što je moglo značiti buđenje uz njezin dodir,
njezino lice! Gdje li je smogao hrabrosti?
Povjerenje?
Ja sam bila njegovo jutro.
Esmenet je tada osjetila kako je
preplavljuje, i na onaj neobični način
potaknutih duša, trsila se da se ogradi od
toga.
No bilo je prekasno. Činilo joj se da je
prvi put razumjela: njegovu besmislenu
žurbu, njegovu očajničku potrebu da mu
vjeruje, njegovu izmoždenu ljubav, njegovo
zadihano suosjećanje - sve su to bile sjene
Apokalipse. Svjedočiti nestajanju naroda, iz
noći u noć gubiti sve što mu je drago, sve što
je lijepo. Bilo je pravo čudo da je uopće
mogao voljeti, da je još uvijek poznavao
milost, sažaljenje... Kako ga je mogla ne
smatrati jakim?
Razumjela je i to ju je prestravilo, jer bilo
je to preblizu ljubavi.
Te je noći sanjala da pluta nad dubinama,
napuštena usred nekog nepoznatog mora.
Strava ju je povlačila poput kamenja
privezanog za gležnjeve. No kad bi pogledala
dolje, vidjela je samo sjene u sve tamnijoj
vodi ispod njezinih stopala. Očaravale su je
svojom zamalo- jasnoćom. Teške i goleme,
kovitlale su se oko grozota. Iako je to isprva
odbijala, oči su joj se postupno prilagodile, a
čudovišni oblici postali su sve jasniji i jasniji.
Nikad se nije osjećala tako sitnom, tako
izloženom. Čitavo more, pod svim
potopljenim horizontima, ležalo je mirno i
sunčano zeleno na crnim kiptećim dubinama.
Uvijajuće kretnje. Ogromne mliječne oči.
Palisade prozirnih zuba. A tamo je, blijed
i nag, plutao poput čuperka usred svega
toga... Achamian.
Ruka mu je mrtvo mahala na struji.
Iznenada je dahtala i tresla se u
Kellhusovom namirisanom naručju. On ju je
umirivao, micao kosu iz očiju, objašnjavao da
je sve bio samo ružan san.
Toliko ga je očajnički grlila da ju je to
zaprepastilo. "Ne želim te dijeliti", prošaptala
je dok je ljubila meke kovrče oko njegovog
vrata.
"Ni ja tebe", rekao je.
Nije mu uopće rekla za Achamiana, za
onaj poljubac one grozne večeri koju su
proveli s Proyasom i Xinemusom. No nije to
bila tajna između njih - tek nešto neizrečeno.
Satima je razmišljala o njegovoj šutnji, a
onda satima proklinjala svoju. Zašto bi
Kellhus prešao preko toga šutke kad je tako
ustrajno izvlačio svaku njezinu slabost iz nje?
No nije se usudila pitati. Pogotovo ne nakon
muka sa Sagama.
 Sada joj je sve bilo tako jasno. Napušteni
gradovi. Plamteći hramovi. Nizovi mrtvaca
koji obilježavaju put prema Golgotterathu.
Slijedila je Neljudske čudake dok su jahali
prirodom u lovu na preživjele. Vidjela je
Srankove kako iskopavaju nedonoščad i
spaljuju ih na uzdignutim lomačama. Sve je
to gledala izdaleka, preko dvije tisuće godina
prekasno.
Nikada nije čitala ništa toliko mračno,
tako beznadno i tako veličanstveno. Činilo se
kao da je otrov kapnuo u samu karafu čuda.
Ovo, stalno joj je i iznova prolazilo glavom,
je njegova noć..
I iako je pokušavala izbiti te misli iz srca,
svejedno su nadolazile, poput stare
optužujuće istine, nepopustljive poput
zaslužene patnje. Ja sam bila njegovo jutro.
Jedne večeri, netom prije nego li je
završila s čitanjem posljednjeg pjevanja,
naletjela je na Achamiana koji je, ništa ne
sluteći, sjedio na uko-šenoj kamenoj plohi i
namakao noge u zelenoj vodi rijeke Nazimel.
Obuze je radost, tako iznenada i tako
jednostavno da je doslovno uzdahnula.
Očajanje je uslijedilo jednako naglo i mnogo
kompliciranije. Htjela je uzviknuti nešto
poput: "Sad ubijaš i rijeku, ha?" jer je to
naprosto tražio. Spustila bi stražnjicu pored
njega i izmjenjivala s njim loše šale dok bi
zajedno pljuskali po vodi. Prišuljala bi mu se
tiho s leđa i dreknula mu "Pazi!" u uho. No
sada je, i kad ga je samo gledala, izgledao...
prijeteće.
On je kriv što je umro! Da je barem ostao,
da bar Xinemus nije spomenuo biblioteku, da
barem njezina ruka nije zastala u
Kellhusovom krilu.. Osjetila je kako mu je
srce utihnulo od strave.
"Esmi" rekao je one noći kad se vratio iz
mrtvih, "to sam ja... Ja."
Iza njega se skupina Thunverana skidala
do gola, hopsali su dok su pokušavali skinuti
gamaše. Jedan od njih se zaletio zavijajući i
bacio se s kamene gromade u blistavu vodu.
Na drugoj obali, gdje je voda žuborila preko
šljunčanog plićaka, nekoliko žena, ropkinja
koje su prale rublje -stavile su ruke na bokove
i smijale se. Tamo gdje su sjene stabala
katalpe sezala preko vode, Thunveranin
izroni uz trijumfalni urlik. Bilo da je
ignorirao galamu ili je bio nesvjestan,
Achamian se nagnuo naprijed i obuhvatio
vodu dlanovima. Pljasnuo ju je po licu,
namrštio se i trepnuo.
Sunce je namigivalo iz crnih kovrča
njegove brade.
Kao da je zaprepašten, zurio je u vodu i
otvarao i zatvarao oči.
Imala je osjećaj kao da se naglo
probudila, kao da su prethodni mjeseci bili
tek jedna od onih izopačenih noćnih mora
koje nekako zaogrnu užase lakoumnom
normalnošću. Nikad se nije podala Kellhusu.
Nikad se nije odrekla Achamiana. I mogla bi
zazvati: "Akka!"
No to nije bio san.
Kellhus je prošao toplim dlanom od
njezinog ramena do dojke i ona uzdahne kad
joj je uštipnuo bradavicu.
Zatim njegova ruka prođe dolje preko
njezinog trbuha do zaobljene kosti kuka,
vanjskim dijelom bedra pa okolo... unutra.
Ona podigne i raširi noge... a Akka je plakao,
čupao bradu u užasu i nevjerici. "Esmi!"
povikao je - vrisnuo.
"Esmi, molim te! Ja sam! To sam ja!"
"Živ sam."
 Suze su ga zamaglile u smećkaste nijanse.
Stajala je na kamenitoj zemlji a ipak je
propadala, jer shvatila je da njezinoj izdaji
nema dna, da njezinoj prevari nema premca.
Zujanje misli, rumenilo na licu i bedrima,
onog popodneva kad joj je Kellhus slučajno
očešao dojku. Nabijanje srca, peckanje daha,
one noći kad se Kellhusov ud ukrutio u
njezinoj ruci. Skriveni pogledi, putena
snatrenja. Čudo buđenja uz njega. Skliska
toplina među njezinim nogama dok je sve
bilo pustinjski suho. Ushit primanja, među
noge, u utrobu - u srce. Njegova snaga koja
se zabija u nju. Stenjanje.
Užas u Achamianovim očima.
Tko je ta podla i nepouzdana žena? Jer
Esmenet je znala da nikada ne bi mogla
učiniti nešto takvo. Jednostavno nije bila u
stanju. Ne Akki. Ne njemu!
Onda se sjetila svoje kćeri, negdje tamo
preko mora. Prodane u roblje. Achamian
posegne za sandalom i izvadi nogu iz vode.
Pognuo se preko koljena i počeo vezati kožne
vezice. Izgledao je bezvoljno i tragično, kao
da su njegovi postupci istovremeno
besmisleni i neodoljivi. Bez daha, ruku
naslonjenih na trbuh, Esmenet šmugne.
Napustila ga je kraj rijeke, jedinog
čovjeka koji je preživio Apokalipsu, čovjeka
koji oplakuje jedino svoje povjerenje, jedinu
svoju ljepotu.
Oplakuje kurvu, Esmenet.
Te se večeri vratila Sagama, mlitavih
udova i mlitavog uma. Plakala je kad je
pročitala zadnje pjevanje...
Lomače su dogorjele, kule ruševine crna
kamena, Neprijatelj likuje, naša slava na
pleća mu prebačena, Kobilica svijeta
slomljena, u nama više suza neg' krvi. Priča
je ispričana kao da uši imaju mrtvi.
Plakala je i prošaptala: "Akka". Jer ona je
bila njegov svijet, a on je pun ruševina.
Akka. Akka, molim te...
Prema Neljudskoj legendi, pad Incu-
Holoinasa, Nebeske arke, napuknuo je plašt
svijeta i zario klinove u beskrajni mrak.
Seswatha je sada znao da je legenda istinita.
Zajedno s Nau-Cayutijem, Achamian je
čučao u mraku i zurio u ponor koji je zijevao
pred njima. Već su danima tapkali u mraku,
previše prestravljeni da bi pokušali proizvesti
neko svjetlo. Povremeno se činilo kao da se
uspinju kroz zacrnjena pluća, toliko su
zagušeni i mnogobrojni bili tuneli. Laktovi su
im krvarili od puzanja na trbuhu.
U danima Velikog ustoličenja, Srankovi
su prokopali jazbine iz Golgotteratha daleko
ispod vojski koje su se utaborile po okolnim
nizinama. Kad je opsada razbijena, Savjet je
zaboravio na tunele jer se smatrao
nepobjedivim. A zašto i ne bi? Kušnju, sveti
rat kojeg je Anasurimbor Celmomas
proglasio protiv Golgotteratha, izjela je
gorčina i kanibalistički ponos. A nesveti
dolazak bio je blizu. Toliko blizu..
Tko bi se usudio učiniti ovo što su
Seswatha i najmlađi sin Visokog Kralja
upravo činili?
Molim te, probudi se.
"Što je to?" Nau-Cayuti promrmlja.
"Neka skrivena vrata?"
Ležali su ničice i gledali preko ruba
izvrnutog grebena, iznad nečega što je moglo
biti samo silna provalija. Čitave planine kao
da su visjele oko njih, stijena s vrtoglave
stijene, okomica s okomice, spuštale su se u
tamu i sezale gore da ukliješte veliku
zakrivljenu zlatnu plohu. Nadvila se nad
njima, nemoguće golema, prošarana
beskrajnim nizovima teksta i ploča, svaka
široka kao jedro ratne galije, gravirana
stranim figurama koje su ratovale u reljefu.
Svjetla odozdo iscrtavala su blistavi filigran
na njezinom prostranstvu.
Gledali su samu strašnu Arku, Seswatha
je znao, zakucanu duboko u duplje zemlje.
Stigli su u najdublje jazbine Golgotteratha.
Ispod mjesta na kojem su se smjestili,
nekih sto lakata dublje, nalazila su se vrata
okomita na stijenu. Ispred njih se nalazila
izbočena kamena platforma s dva golema
žeravnika čija je vatra zacrnila površinu Arke
gdje se u luku nadvila iznad njih. Mreža
stepeništa i odmorišta vijugala je dolje u crne
tmine. U djelomičnom zaklonu vatre,
nekoliko je Srankova ležalo i parilo se na
pragu dveri. Cendravo zavijanje odzvanjalo je
prazninom.
Akka...
"Što bismo trebali učiniti?" Seswatha
prošapće. Nije mogao riskirati upotrebu
magije, ne ovdje gdje bi i najmanji znamen
zasigurno privukao Mangaeccu.
Sa sebi svojstvenom odlučnošću, Nau-
Cayuti je već počeo skidati brončani oklop.
Achamian je promatrao profil njegova lica,
zapanjen kontrastom između kože crne poput
ugljena i plave, sve gušće brade. U očima mu
bijaše odlučnost, ali rođena iz očaja, a ne
strasti i samouvjerenosti koje su ga činile
tako čudesnim vođom.
Achamian odvrati pogled jer nije mogao
podnijeti neistine koje mu je ispričao. "Ovo je
ludost", promrmlja on.
"Ali ona je ovdje!" ratnik procijedi. "I
sam si to rekao!"
Samo u kožnom kiltu, Nau-Cayuti ustane
i prođe rukama po najbližim kamenim
plohama. A onda se primi za uski rub stijene i
baci preko ponora. Sa srcem u petama,
Seswatha ga je gledao kako odmiče kroz
velika prostranstva, dok su mu leđa i listovi
blistali od napora i znoja.
Nešto - neka sjena - iznad njega.
Akka, sanjaš...
Iskra svjetlosti, slabašna i zasljepljujuća.
"Molim te..."
Isprva je izgledala poput utvare iznad
njega, sjajna maglica u praznini, no dok je
treptao, ugledao je njezine obrise utonule u
tamu i njezino ovalno lice u svjetlu lanterne.
"Esmi", reče on hrapavim glasom.
Klečala je pored njegovog kreveta i
nagnula se nad njega. Misli su mu se
vrtložile. Koliko je sati? Zašto ga Štitovi nisu
probudili? Od užasa Golgotteratha znojnim
su mu udovima još uvijek prolazili žmarci.
Bila je plakala, bilo je očito.
Podignuo je ruke, nesigurne od sna, no
ona se izmaknula iz njegovog instinktivnog
zagrljaja.
Sjetio se Kellhusa.
"Esmi?" Zatim blaže: "Što je bilo?"
"Ja... samo sam htjela da znaš..."
Iznenada ga zaboli grlo. Ugleda njezine
grudi, poput dima ispod prozirne tkanine
njezine spavaćice. "Što?"
Lice joj se nabora, a zatim smiri. "Da si
jak."
Ona pobjegne, i sve je opet bilo mračno i
apsolutno.
Noću je letjela, oprezna zbog tla pod
sobom. Mahala je krilima sve više i više, sve
dok zrak nije postao suvišan, a suze nisu
razlomile bezdan s milijunima zvijezda. Onda
se prepustila, krila raširenih i zakrivljenih.
 Žurba tako drevnom umu ne dolazi lako.
Razmišljala je onako kako njena vrsta
razmišlja, iako su joj misli ometale granice
tijela Sinteze. Prošla su tisućljeća otkad je
posljednji put ratovala na tolikoj ploči
benjuke. Mandat je opravdao svoje
postojanje. Njihova su djeca otkrivena,
izvučena na svjetlo dana. Sveti rat uskrsnuo
je kao instrument neznanih makinacija...
Ta gamad mogu biti tako lukava!
Scylvendi možda jest lud, no svjedočanstvo o
događajima je neosporno. Ti Dunyanjani...
Navala zraka postala je topla, a tlo se
uzdizalo kao da je na valu. Stabla i paprati
sunčali su se pod hladnim mjesecom.
Obronci su se uzdizali i padali. Potoci su
se motali niz mračne i kamene tokove.
Sinteza je vijugala nad sjenovitim krajolikom
i kroz njega, sve do kraja Enathpaneaha.
Golgotterath neće biti zadovoljan novim
razmještajem figura. No pravila se, jesu
promijenila...
Ima onih koji više vole da je sve jasno.
 Poglavlje deveto

JOKTHA

U losovim kožama prelazim tratinom.

Kiša pada i perem si lice nebom. Čujem
zvuke Molitve konja, no usne su mi daleko.
Klizim niz korov i nepomično granje - u
njihove ruke utonem. Tada me prozivaju i
među njima sam. U tuzi ja se radujem. Blijed
beskrajan život. To nazivam svojim.
NEPOZNAT AUTOR, NELJUDSKI
HVALOSPJEVI

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Joktha

Probudio se nekako stariji.

Jednom, dok su pljačkali južnu obalu u
Shigeku, Cnaiur i njegovi ljudi stali su u
ruševinama neke drevne palače da odmore
konje. Budući da nije dolazilo u obzir da
zapale vatru, razmotali su prostirke pod
golemim komadom zida. Kad se Cnaiur
probudio, jutarnje je sunce kupalo plohe
vapnenca iznad njih i on se zagledao u likove
na reljefima, njihova lica koja su godine
istrošile u spokoj, njihove poze istovremeno
ukočene i nehajne, kakvi već stari prikazi
jesu. I ondje, nevjerojatno, na čelu duge
kolone zatočenika, figura s ožiljcima po
rukama ljubila je koljeno nekog tuđinskog
kralja.
Scylvendi iz nekog drugog doba.
"Znaš li", glas je govorio, "da sam osjetio
samilost dok su posljednji izdanci tvog
naroda pogibali na Kivuthu?" Bio je to glas
nekoga tko je volio slušati samoga sebe - i to
jako. "Ne... samilost nije prava riječ.
Žaljenje. Žaljenje. Svi su se stari mitovi
srušili u tom trenutku. Svijet je postao slabiji.
Proučavao sam tvoj narod, temeljito.
Naučio sam vaše tajne, vaše slabosti.
Znaš, još kao dijete znao sam da ću vas
jednog dana pokoriti. I eto vas! Sićušne
figure u daljini, poskakivali ste i zavijali
poput uspaničenih majmuna. Narod Rata! I
pomislio sam: 'Na ovom svijetu ništa nije
jako. Ne postoji ništa što ne bih mogao
pokoriti.'"
 Cnaiur dahne, pokuša istreptati bolne suze
koje su mu slijepile oči. Ležao je na podu, a
ruke mu bijahu svezane tako čvrsto da ih
gotovo nije osjećao. Sjena se nagne nad
njega, obriše mu lice hladnom, mokrom
krpom. Tko?
"Ali ti", sjena nastavi. Zatresla je glavom
kao da se obraća milom, ali nemogućem
djetetu. "Ti... "
Oči su mu se bistrile i Cnaiur počne
upijati svoju okolinu. Ležao je u nekakvom
poljskom šatoru. Platnene plohe bile su
ispupčene u vrh iznad njega. Hrpa krvlju
slijepljenog otpada stajala je u suprotnom
kutu - njegov oklop od veriga i oprema. Stol
sa četiri stolca na rasklapanje uokvirivao je
čovjeka koji ga je dvorio, a koji je zasigurno
bio neki časnik s obzirom na sjaj njegovog
oklopa i oružja. Plavi plašt značio je da je
riječ o generalu, ali rane po njegovom licu..
Muškarac iscijedi ružičastu vodu u
bakreni lavor uz Cnaiurovo uzglavlje.
"Ironija u svemu ovome", govorio je, "jest ta
da ti u cijeloj toj priči uopće nisi važan.
Anasurimbor, taj Lažni Prorok, za Carstvo je
jedini predmet briga. Sav značaj kojeg možda
imaš proizlazi iz njega." Prezirno otpuhne.
"Znao sam to, a ipak sam ti dopustio da me
isprovociraš." Lice se na trenutak smrknulo.
"Bila je to pogreška. Sad mi je to jasno.
Što je mučenje tijela u usporedbi sa slavom?"
Cnaiur je bijesno gledao u neznanca.
Slava? Slava ne postoji.
"Toliko mrtvih", reče muškarac i
skrušeno se nasmiješi. "Jesi li ti bio taj koji je
smislio strategiju? Probio rupe u zidovima?
Natjerao nas da tebe i tvoje štakore
tjeramo u jazbine. Zaista izvanredno. Gotovo
poželim da si ti bio glavni na Kivuthu. Onda
bih znao, zar ne?" On slegne ramenima.
"Tako se Bogovi dokazuju, zar ne?
Zbacivanjem demona?"
Cnaiur se ukoči. Nešto nepozvano
bacakalo se u njemu.
Muškarac se osmjehne. "Znam da nisi
ljudsko biće. Znam da smo srodni."
Cnaiur pokuša prozboriti, ali je umjesto
toga zagraktao. Prođe jezikom po krastavoj
usni. Bakar i sol. Čovjek se zabrinuto
namršti, podigne bocu i ulije mu blaženu
vodu u usta.
"Jesi li ti", Cnaiur će hrapavim glasom,
"bog?"
Ovaj ustane i čudno ga pogleda. Krugovi
svjetla lanterni poput tekućine su se valjali po
figurama izdjeljanim na njegovom prsnom
oklopu. Glas mu je imao prodornu oštrinu.
"Znam da me voliš... Muškarci često tuku one
koje vole. Ponestane im riječi i onda umjesto
njih upotrijebe šake... Vidio sam to mnogo
puta."
Cnaiur nagne glavu unazad i sklopi oči od
boli. Kako se našao ovdje? Zašto je sputan?
"Također znam", ovaj je nastavio, "da
mrziš njega."
Njega. Riječ je bila toliko intenzivna da
nije bilo dileme. Dunyanjanin. Govorio je o
Di nvanjaninu - i još k tome kao da je njegov
neprijatelj. "Ne želiš zaratiti s njim.. " Cnaiur
reče.
"A zašto ne bih želio?"
Cnaiur se okrene prema njemu, trepne.
"On poznaje srca ljudi. On ščepa njihove
početke i tako barata njihovim ciljevima."
"Dakle i ti si pokleknuo pred tim
ludilom", bezimeni general se otrese. "Tom
religijom..." Okrene se prema stolu i natoči si
nešto što Cnaiur s poda nije mogao vidjeti.
"Znaš, Scylvendi, mislio sam da sam u tebi
našao sebi ravnog." Njegov smijeh bijaše
zloban. "Čak sam se poigravao idejom da te
postavim za svog Uzvišenog Generala."
Cnaiur se namršti. Tko je taj čovjek?
"Smiješno, znam. Potpuno nemoguće.
Vojska bi se pobunila. Svjetina bi poharala
Andiaminske visove! No ne mogu a da ne
pomislim kako bih s nekim poput tebe mogao
zasjeniti čak i Triamisa."
Užas spoznaje.
"Jesi li to znao? Jesi li znao da se nalaziš
u prisustvu Cara?" Uzdigne pokal s vinom na
pozdrav i potegne velik gutljaj.
"Ikurei Conphas I." izdahne on nakon što
je progutao. "Sa mnom je Carstvo ponovno
rođeno, Scylvendi. Ja sam Kvraneas. Ja sam
Cenei. Uskoro će mi čitavo Tromorje ljubiti
koljeno!"
Krv i grimase. Gromoglasni urlici. Vatra.
Svega se prisjetio, užasa i ushita Jokthe. I
tamo je bio on... Conphas. Bog izudaranog
lica.
Cnaiur se nasmije, duboko i grleno.
Na trenutak je ovaj ostao osupnut, kao da
je iznenada prisiljen ocijeniti dimenzije
neslućenih razmjera. "Poigravaš se mnome",
reče on, činilo se, iskreno zbunjen. "Rugaš mi
se."
Cnaiur shvati da je bio iskren, da je
Conphas ozbiljno mislio svaku riječ. Naravno
da je bio zbunjen. Prepoznao je svog brata;
kako njegov brat shodno tome nije prepoznao
njega?
Poglavica Utemota nasmije se još
glasnije. "Brat? Srce ti je oštro, a duša
priprosta. Tvoje tvrdnje su besmislene,
izrečene bez imalo razumijevanja, poput
budalastih i ponosnih izjava majke." Cnaiur
pljune ružičasto. "Tebi ravan?
Brat? Nisi ti dovoljno čvrst da budeš moj
brat. Ti si spodoba od pijeska. Ubrzo će te
otpuhati vjetar."
Bez riječi Conphas zakorači naprijed i
zgazi mu glavu nogom u sandali. Svijet mu se
smrači.
Cnaiur se cerekao dok mu je vruća krv
tekla po zubima. Nevjerojatno jasno, činilo
mu se, čuo je Uzvišenog Generala kako
odlazi, škripanje kože oko njegovog reljefnog
prsnog oklopa, struganje korica mača po
kožnoj suknji. Odmaknuo je preklop u stranu
i iskoračio u tabor, izvikujući već imena. A
Cnaiur osjeti kako se gubi između dva
beskraja - zemlje koja je tako okrutno
pritiskala njegovo izudarano tijelo i
komesanja ljudi i njihovih smrtonosnih
nakana.
Konačno, nešto duboko nasmije se u
njemu. Konačno je gotovo.
General Sompas ušao je nekoliko
trenutaka kasnije, mrkog lica i isukanog noža.
Bez oklijevanja klekne pored Cnaiura i stane
piliti njegove kožne poveze.
"Ostali čekaju", rekao je prigušenim
tonom. "Tvoja Chorae je na stolu."
Cnaiur je uspio odgovoriti samo
ispucanim šaptom. "Kamo me vodiš?"
"K Serwe."
General je bez problema odveo
scylvendskog zatočenika do mračnog ruba
nansurskog tabora. Prošli su kroz galeriju
stražara i bučnih slavljeničkih tabora. Nitko
nije dovodio u pitanje to što General nosi
kapetansku uniformu. Bijahu oni vojska
genijalnog i ekscentričnog vode. Niti jednom
njegove čudne metode nisu iznevjerile kad je
trebalo izvojevati pobjedu ili osvetu. A Biaxi
Sompas je njegov čovjek.
"Je li uvijek ovako lako?" Cnaiur upita
stvora.
"Uvijek", odgovori on.
U tami ispod nekoliko stabala rogača
čekali su ih Serwe i još jedan od njezine
braće, zajedno s osam konja natovarenih
zalihama. Zora još nije zarudjela kad su
začuli prve rogove, jedva čujne u daljinama
iza njih.
Jedna je riječ izjedala Cara Ikurei
Conphasa, riječ koju je oduvijek promatrao
izvana.
Strava.
Sjedio je umoran, naslonjen na jabuku
sedla, i promatrao baklje kako poskakuju
kroz mračno drveće ispred njega. Sompas je
tiho čekao njemu zdesna zajedno s
nekolicinom drugih. Povici su odjekivali po
taboru iza njih. Tama je vrvjela svjetlima u
potrazi.
"Scylvendi!" Conphas se zatekao kako
viče prema tmini. "Scylvendi!" Nije trebao
pogledati svoje časnike da bi vidio upitne
izraze na njihovim licima.
Što je to s tim čovjekom - tom nemani?
Zašto on tako djeluje na njega? Uz svu onu
mržnju koju Nansurci ga je prema
scylvendskom narodu, oni su usto i perverzno
zaljubljeni u njih. Ima neka aura tajnovitosti
oko njih i muževnost koja nadilazi mirijadu
pravila koja toliko ograničavaju
komunikaciju civiliziranih ljudi. Dok se
Nansurci ulaguju i pregovaraju, Scylvendi
jednostavno uzimaju - grabe. Bilo je to kao
da su prigrlili nasilje u cjelini, dok su ga
Nansurci smrskali na tisuću komadića da ih
postave kao komadiće u mnogostrani mozaik
svoga društva.
Tako su se činili... više muževni.
A ovaj ovdje Scylvendi, taj Utemotski
Poglavica. Conphas je svjedočio tome, kao i
bilo koji od kolonaša koji su ustuknuli pred
njim u Jokthi. U sjaju vatre barbarove su oči
bile poput ugljena usađenih u lubanju. A krv
ga je obojila u boju njegove prave kože.
Njegove ruke koje mlate na sve strane,
njegov gromoglasan glas, njegove hvastave
izjave. Svi su oni vidjeli Boga. Svi su oni
vidjeli strašnog Gilgaola kako se propinje oko
njega, njegovu veliku rogatu sjenku..
A sada, nakon što su ga hrvačkim
zahvatom oborili na tlo kao nekog poludjelog
bika, nakon čuda da su ga uhvatili - uhvatili
Rata! - on je jednostavno nestao.
Cememketri je uporno tvrdio da nije
upotrijebljena magija, a Conphas je prvi put
shvatio svoga strica i njegovu maničnu
sumnjičavost prema Saiku. Jesu li to oni
možda izveli? Ili su možda, kako je
Cememketri nervozno predložio, Oni Bez
Lica?
Nekoliko je njegovih vojnika tvrdilo da su
vidjeli Sompasa kako vodi Scylvendija kroz
tabor - potpuno nemoguće, budući da je
Conphas glavom otišao k njemu neposredno
nakon što je ostavio Scylvendija.
Oni Bez Lica... Učenjaci Mandata
nazivali su ih špijuni lažnih lica. Otkad je od
Cememketrija čuo da je Xeriusa ubilo jedno
od tih stvorenja prerušeno u njegovu baku,
Conphas se zatekao kako ponavlja argumente
one mandatovske budale koje je izrekao onog
dana kad su u Caraskandu raspravljali o
sudbini Princa od Atrithaua. Nisu u pitanju
Cishaurimi, Conphas se utoliko složio.
Bilo je to još jasnije sada kad je Xerius
mrtav. Zašto bi Cishaurimi ubili jedinog
čovjeka koji ih može spasiti?
Nisu bili Cishaurimi, no je li ih to činilo
Savjetom kao što je Manda-tovac uporno
tvrdio? Jesu li ovo uistinu uvodni sati Druge
Apokalipse?
Strava. Kako ne bi bio prestravljen?
Cijelo to vrijeme Conphas je
pretpostavljao da se on i njegov stric nalaze u
korijenu svih događanja. Bez obzira o tome
što drugi spletkarili, samo su se bacakali u
mreži njegovih skrivenih planova - ili je bar
tako mislio. Kakva tašta zabluda! Cijelo
vrijeme drugi su znali, drugi su motrili, a on
nije imao ni najblažeg pojma o njihovim
namjerama!
Što se to događa? Tko upravlja ovim
zbivanjima?
Ne Car Ikurei Conphas I.
Orlovskog lica iscrtanog svjetlom baklje,
Sompas ga je gledao s iščekivanjem, no
savjete je zadržao za sebe, baš kao i drugi.
Mogli su osjetiti kakvog je raspoloženja,
shvatiti da je ono i više nego grozno.
Conphas je pretraživao krajolik izbijeljen
mjesečinom i osjetio probadanje očajanja
kakvo svi ljudi osjete kad se suoče s
dimenzijama svijeta koje su znatno veće od
priželjkivanih. Da je bio jedini, da je bio sam,
bila bi to beznadna situacija.
No on nije bio jedini. Bio je mnoštvo.
Sposobnost da prepusti glas i tijelo volji
drugoga - to je ono u čemu leži istinski genij
ljudi. Sposobnost da klekneš. S takvom moći,
Conphas shvati, više nije ograničen na ovdje i
sada. S takvom moći mogao bi sezati cijelom
krivuljom svijeta! On je Car.
Kako se ne bi smijuljio? Živi tako divan
život!
Samo mora pojednostaviti stvari. A počet
će s tim Scylvendijem... Nema izbora.
To što je u pitanju Scylvendi nije mogla
biti slučajnost. Conphas se tako nalazi na
rubu vraćanja stare slave Carstvu, da bi otkrio
da sve ovisi o tome hoće li ubiti sina svog
tisućljetnog neprijatelja, naroda koji je svaki
put iznova gušio pretenzije njegove rase. I
sam je to rekao, nije li? On je Kyraneas. On
je Cenei...
Nije ni čudo da se divljak smijao!
Bogovi što je iza toga - Conphas je bio
siguran u to. Zavide svome bratu. Poput djece
drugoga oca, oni su ogorčeni. U ovome se
skrivala poruka - kako bi mogla ne biti?
Servirali su mu neku vrst upozorenja. On je
sada Car. Povukao je potez. Pravila su se
promijenila...
Zašto? Zašto nije ubio tu neman? Koja
mana ili taština mu je zaustavila ruku? Zar
željezna ruka stegnuta oko njegovog vrata?
Peckanje njegovog sjemena po leđima.
"Sompas!" gotovo je urliknuo.
"Da, Bože Među Ljudima?"
"Bi li ti odgovarala titula Uzvišenog
Generala?"
Nezahvalnik gutne. "U potpunosti, Bože
Među Ljudima."
Kako mu je nedostajao Martemus i
njegov hladni cinični pogled. "Uzmi
Kidruhile - sve njih. Ulovi mi tog demona,
Sompase. Donesi mi njegovu glavu i toće biti
tvoja titula... Uzvišeni General, Koplje
Carstva." Oči su mu se prijeteći suzile kad se
nasmiješio. "Ako me iznevjeriš, spalit ću
tebe, tvoje sinove, tvoje žene - svakog
živućeg Biaxija. Sve ću vas spaliti žive."
Uzdajući se u Serwin nadnaravni vid,
vodili su konje kroz mrklu noć, svjesni da im
jedina prednost leži u daljini koju će uspjeti
prevaliti do svitanja. Birali su put kroz visoko
grmlje i travnate padine, a zatim u šumovitu
dolinu gdje je gorčina cedrova milovala zrak.
Unatoč ozljedama, Cnaiur se vukao za njima,
nošen nečim jednako neiscrpnim kao što su
požuda ili strah. Svijet se sve jače vrtio oko
njega i obične stvari izgledale su kao da
smjeraju nešto grozomorno. Mračna su ga
stabla grabila, zarivala nokte u njegove
obraze i ramena. Nevidljivo kamenje udaralo
mu je nožne prste u sandalama. Okrugli ga je
mjesec razgolićivao.
Misli su mu se pretakale jedna u drugu.
Neprestano je pljuvao krv. Staza pred njim,
sjenovita i zrnata, valjala se pod njegovim
klimavim nogama. Veći mrak ovije nebo i on
ostane bez svijesti, pitajući se kako je moguće
da duše trepere.
Onda je Serwe gledala odozgo u njega.
Osjetio je njezina bedra pod vratom, čvrsta i
topla ispod lanene tunike.
Nagnula se naprijed i dojkom očešala
njegovu sljepoočnicu. Uzela je čuturicu i
namočila njome krpu. Njegovala je
posjekotine na njegovom licu.
Nasmiješila se i njime prođe bolan dah.
Krilo žene takvo je utočište, mirnoća od koje
svijet, sa svim svojim bjesomučnim
udarcima, izgleda malen umjesto
sveobuhvatan, kao zabluda, a ne nešto nužno.
Lecnuo se kad mu je tapkala krpom po
posjekotini iznad lijevog oka. Uživao je u
osjećaju hladne vode koja se zagrijava na
njegovoj koži.
Crna ploča noći počinjala je sivjeti. On
pogleda gore i ugleda svijetli oblačak kose
iznad njezine vilice. Posegnuo je da ga
odmakne, ali je oklijevao kad je spazio kraste
po svojim prstima. Uznemirio se. Iako ga je
bol od svih tih rana pritiskala poput tereta, on
se naglo uspravi, nakašlje se i ispljune puna
usta sline. Sjedili su na travnatom okruglom
vrhu nekog brda. Istok se zagrijavao od
nevidljivog sunca. Linije grebena vrludale su
kilometrima na vidiku, tamne od vegetacije,
blijede od golih kamenih lica."Nešto
zaboravljam", reče on.
Ona kimne i nasmiješi se na onaj vedar i
pobjedonosni način kao što bi se uvijek
nasmiješila kad je znala neki odgovor.
"Onoga kojeg loviš", reče ona. "Ubojicu."
On osjeti kako mu se lice smrknulo. "Ali,
ja sam ubojica! Najokrutniji od svih ljudi!
Oni se vuku naprijed u okovima. Oponašaju
svoje očeve baš kao što su i njihovi očevi
oponašali svoje očeve prije toga, i tako sve od
samog početka. Zavjeti zemlje. Zavjeti krvi.
Ja sam ustao i spoznao da su moji okovi
običan dim. Okrenuo sam se i ugledao
provaliju... Ja sam slobodan!"
Proučavala ga je načas, savršenog lica u
ravnoteži između razmišljanja i mjesečine.
"Da... kao i onaj kojeg loviš."
Tko su ta plitka stvorenja?
"Ti sebe nazivaš mojom ljubavi? Smatraš
se mojim dokazom? Mojom nagradom?"
Ona trepne uplašeno i tužno. "Da..."
"Ali ti si nož! Ti si koplje i malj. Ti si
napitak zaborava - opijum! Od mojeg bi srca
načinila mač i vitlala mnome. Vitlala
mnome!"
"A ja", muški glas reče. "Što sa mnom?"
Jedan od njezine braće sjedio je njemu
zdesna - samo što to nije bio njezin brat. Bio
je to on... zmija koja se sve čvršće ovija oko
njegovog srca: Moenghus, ubojica, u oklopu i
s insignijama nansurskog kapetana pješadije.
Ili je to bio Kellhus? "Ti..."
 Dunyanjanin kimne i zrak postane vlažan
kao u jakšu - opor kao u jakšu. "Što sam ja?"
"Ja..."
Kakvo je ovo ludilo? Kakva opačina?
"Reci mi", Moenghus reče.
Koliko se dugo skrivao u Shimehu?
Koliko se dugo pripremao? Nije bilo važno.
Nije bilo važno! Cnaiur će prelomiti sunce
svojom mržnjom! Izrezat će mu srce i
zakopati čitav svijet u beskrajnu tminu!
"Reci mi.. što vidiš?"
"Onoga kojeg lovim", Cnaiur procijedi.
"Tako je", reče Serwe iza njega.
"Ubojicu."
"Ubio je mog oca riječima! Proždro je
moje srce otkrivenjem!"
"Tako je..."
"Oslobodio me."
Cnaiur se okrene nazad k Serwe, ispunjen
čežnjom toliko silnom da mu se činilo da će
mu se prsa stlačiti.
Raspukline su joj se otvorile po čelu,
obrazima i bradi; člankoviti krakovi uzdizali
su se iz vanjskog, savršeno ravnog, sloja
njezinog lica. Laganim trzajem njihovi se
vršci razdvoje. Njezine usne nestanu.
Nagnula se naprijed s polaganim grabećim
žarom. Krakovi, dugački i gracilni, povuku se
natrag, ispruže prema van, a zatim zgrabe
pozadinu njegove glave. Kao u šaci, držala ga
je čvrsto priljubljenog na svoja vruća usta.
Svoja prava usta.
On ispruži noge i ustane, a zatim je kao
od šale podigne u isprugano naručje. Tako
lagana... Izlazeće sunce bljesne po njihovim
isprepletenim tijelima.
"Hajde", Moenghus reče. "Čeka nas put.
Moramo uhvatiti naš plijen."
Iz daljine začuju rogove. Nansurske
rogove.
Svjesni da se Conphas neće ni na koji
način štedjeti da bi ih ulovio, jahali su najbrže
što su njihovi konji mogli, pratili cikluse
iscrpljenosti radije nego cikluse sunca,
mjeseca i zvijezda. Prema riječima stvorova,
Conphas je poslao jednu kolonu južno od
Jokthe odmah nakon iskrcavanja. Njegov se
plan uzdao u to da Sveti rat ništa ne sazna, a
budući da će Saubon gotovo sigurno otkriti
njegovu izdaju, Conphas je morao prepriječiti
sve puteve između Caraskanda i Xerasa. To
je značilo da su Nansurci i iza i ispred
njihove male družine. Najbolja opcija bila je
da pođu prema jugu, šmugnu preko
Enathpaneaha, a onda se probiju prema istoku
kroz Betmullu, gdje će teren presretanje
učiniti slabo vjerojatnim, a potjeru vrlo
teškom.
Povremeno je Cnaiur razgovarao s njima i
učio ponešto o njihovim običajima. Nazivali
su se Posljednjom Djecom Inchoroija, iako su
nerado spominjali svoje "Stare Očeve".
Tvrdili su da su oni Čuvari Obrnute Vatre,
premda ih je i najbezazlenije pitanje vezano
bilo uz njihovo 'čuvanje' bilo njihovu 'vatru'
potpuno zbunjivalo. Nikada se nisu žalili,
osim kad bi rekli da žude za neopisivim
općenjem ili ustvrdili da usporavaju - stalno
usporavaju. Izjavili su da im može vjerovati
jer ih je njihov Stari Otac učinio njegovim
robovima. Rekoše da su oni psi koji bi radije
skapali od gladi nego oteli meso iz
gospodareve ruke.
Cnaiur je vidio da nose iskru bezdana u
sebi. Kao Srankovi.
Kad je bio mali, Cnaiur je bio očaran
stablima. Budući da su na Stepi ona bila
rijetkost, viđao bi ih samo u zimskim
mjesecima kad je Utemot selio tabor u
Swarut, brdovit kraj koji je okruživao more
koje su Inriti nazivali Jorua. Ponekad bi
toliko dugo zurio u gola stabla dok ne bi
izgubila svoje zrakaste dimenzije i počela
izgledati kao nešto plosnato, poput krvi
razmrljane po borama oko očiju starice.
Ljudi su takvi, Cnaiur je shvatio, vezani
mnogostrukim korijenjem, a onda se granaju
u tisuću različitih smjerova i isprepliću u
veću krošnju drugih ljudi. No ovi stvorovi - ti
špijuni lažnih lica - bijahu nešto posve drugo,
iako su mogli dosta dobro oponašati ljude.
Oni se ne stapaju sa svojom okolinom kao
ljudi. Oni prolaze kroz okolnosti umjesto da
posegnu i zahtijevaju ih za sebe. Oni su
koplja skrivena u guštiku ljudskih aktivnosti.
Trnje... Kljove.
I to im je pružalo neobičnu ljepotu,
zastrašujuću eleganciju. Bili su jednostavni
kao noževi, ti špijuni lažnih lica.
Zavidio im je na tome, mada ih je
istovremeno i volio i sažalijevao.
"Prije dva stoljeća bila sam Scylvendi",
rekla je jednom. "Znam tvoje običaje."
"Tko si još bila?"
 "Bila sam mnogo toga."
"A sada?"
"Sada sam Serwe... tvoja ljubav."
Odlučnost Conphasove potjere postala je
jasna treće noći njihovog bijega prema jugu.
Duž enathpaneanske granice prelazili su brda
poslagana poput uzdužnih dina, s oštrim
zbrkanim linijama grebena i strmim
odronjenim padinama. Sve je bilo zeleno, ali
više tvrdoglavo zeleno, nego bujno. Uporne
trave zagušivale su čistine i gužvale se po
pukotinama čak i najstrmijih kosina.
Trnovito grmlje prekrivalo je padine, a
stabla rogača dominirala su mnogim
dolinama, iako je bilo još prerano da bi mogli
jesti plodove s njih. U sumrak, dok su
prolazili grebenom jednog od onih brijegova,
Cnaiur je ugledao nekoliko desetaka
narančastih vatri kako namiguju na ravnom
vrhu nekoliko milja prema sjeveru.
Nije ga iznenadilo što su vatre tako blizu;
ako išta, tješila ga je daljina. Znao je da
Nansurci namjerno biraju najviši mogući
teren u nadi da će ih zastrašiti i natjerati da
pretjerano iscrpljuju konje. Zabrinjavala ga je
njihova brojnost. Ako su ga pratili ovako
daleko, znali su da njihova grupa nije
pobjegla u Caraskand da bi se sklonila kod
Saubona, što je značilo da znaju da Cnaiur
kani u nekom trenutku presjeći prema istoku.
Tko god da je zapovijedao potjerom
vjerojatno je već otposlao skupine prema
jugoistoku u nadi da će im presjeći put. Bit će
to ispaljivanje strijela u mrak, svakako, no
njegov je tobolac bio dovoljno dubok.
U toku sljedećeg dana naišli su na
enatskog kozara. Stara ih je budala
iznenadila, i prije nego je Cnaiur uspio
zucnuti, Serwe ga je ubila. Teren je bio
previše kamenit da bi ga uspješno zakopali,
pa su bili prisiljeni privezati njegovo tijelo za
jednog od rezervnih konja - što je, naravno,
dodatno umaralo životinju. Čak su ih i onda
lešinari, koji su vječno plovili na rubovima
svijeta i Onostranog, pronašli i slijedili. S
lešinarima koji su ih tako slijedili, bili su
uočljivi kao da nose zastavu koja seže do
oblaka. Te su se noći zaustavili u jednoj
dolini i, premda je nebo bilo vedro i
osvijetljeno mjesečinom, spalili tijelo.
Nastavili su jahati preko krševitog
enathpaneanskog krajolika još tjedan dana,
izbjegavajući svaki znak ljudi osim jednog
maleckog sela, kojeg su opljačkali iz zabave i
da se opskrbe hranom. Dvije noći zaredom
nebo bijaše oblačno, a tama neprobojna.
Cnaiur je palio nož na maloj vatri, a zatim
si u ramena i prsa urezivao živote onih koje je
pobio u Jokthi. Izbjegavao je gledati u Serwe
i druga dva stvorenja, koji su sjedili nasuprot
njemu, tihi i oprezni poput leoparda. Kad je
završio, stao je bjesnjeti na njih, da bi zatim
plakao od kajanja. U njihovim očima nije bilo
osude, shvatio je. Nije bilo ljudskosti.
U najmanje tri različite noći ugledao je
vatre svojih očito nansurskih progonitelja, i
iako se Cnaiuru činilo da su svaki put sve
dalje, nije ga to tješilo. Bilo je čudno bježati
pred potjerom neviđenih ljudi. Onome što je
neviđeno nemoguće je pripisati mane i
slabosti koje ljude čine samo ljudima. Oni u
duši leže nesputani i nemirni. Kao takvi,
bijahu skloni proširiti se u princip, u nešto što
nadilazi svakodnevni svijet i njime
zagospodari.
Svaki put kad bi Cnaiur ugledao vatre,
one su mu izgledale kao oznake nečeg većeg.
I iako je on bio taj koji jaše s utvarama, činilo
mu se da su sve grozote na horizontu iza
njega. Sjever je postao despot, a zapad
tiranin.
Lutali su crvenooki, krajolike blijede od
mjesečine zamjenjivali osunčanima, a Cnaiur
se bacio na propitivanja osebujnosti vlastite
duše. Pretpostavljao je da je umobolan,
premda je, što je više razmišljao o toj riječi,
njezino značenje postajalo sve nesigurnije.
Nekoliko je puta predsjedao ritualnom klanju
Utemota koje su plemenski starješine
proglasile umobolnima. Prema
svjetoznancima, ljudi postaju divlji poput
pasa ili konja, i na isti ih način treba usmrtiti.
Znao je da Inriti umobolnost smatraju djelom
demona.
Jedne noći dok je Sveti rat još bio u
povojima - iz razloga kojih se Cnaiur više
nije sjećao - onaj je čarobnjak uzeo grubi
pergament s mapom Tromorja i prislonio je
izravnanu na bakreni lavor pun vode. IzbuŠio
je po pergamentu rupe različitih veličina i kad
je podignuo fenjer da pripomogne svjetlosti
vatre, po zatamnjenom krajoliku blistale su
sićušne kapljice vode. Svaki je čovjek,
objasnio je, neka vrst rupe u egzistenciji,
točka u kojoj Onostrano prodire u svijet.
Dotaknuo je jednu od kapljica prstom.
Raspala se i zamrljala okolni pergament.
Kada kušnje svijeta slome čovjeka, objasnio
je, Onostrano procuri u svijet.
To je, rekao je, ludilo.
Tada Cnaiur nije bio nimalo
impresioniran. Prezirao je tog čarobnjaka,
smatrao ga jednom od onih cendravih duša
koje vječito stenju pod teretom kojeg su sami
proizveli. Odbacivao je smjesta sve što je
imalo veze s njim. No sada mu se snaga
njegove demonstracije činila neupitnom.
Nešto tuđe ga nastanjuje.
Bilo je to neobično. Ponekad mu se činilo
da svako njegovo oko odgovara drugom
gospodaru, da svaki njegov pogled uključuje
rat i gubitak. Ponekad mu se činilo da ima
dva lica, iskren vanjski izgled, kojeg je
sunčao pod otvorenim nebom, i izopačeniji
unutarnji izraz. Kad bi se usredotočio, mogao
je gotovo osjetiti mišiće tog lica - duboke,
trzajuće mreže mišića - pod muskulaturom
koja mu je napinjala kožu. No bilo je to
neuhvatljivo, poput naslućene mržnje u
pogledu brata. I bilo je duboko, zapečaćeno
poput moždine u živim kostima. Nije bilo
distance! Nije bilo načina da to uklopi u svoja
shvaćanja. A kako bi i bilo? Dok ono
razmišlja, on jest..
Kaplja se raspala - nije bilo sumnje u to.
Prema čarobnjakovim riječima, ludilo se
svodi samo na pitanje porijekla. Ako ga je
obuzelo nešto božansko, bio bi on neka vrsta
vizionara ili proroka. Ako ga je obuzelo nešto
demonsko..
Čarobnjakova demonstracija činila se
neospornom. Bila je u skladu s njegovim
upornim intuicijama. Između ostaloga,
objašnjavala je neobične sličnosti između
ludila i pronicavosti - zašto su proroci jednog
doba luđaci u drugom. Problem je, dakako,
bio Dunyanjanin.
On je proturječio svemu.
Cnaiur ga je promatrao kako iskopava
korijenje jednog čovjeka za drugim i tako
preuzima kontrolu nad njihovim razgranatim
postupcima. Njegovao je njihove mržnje.
Gajio njihov sram i njihova utvaranja. Hranio
njihovu ljubav. Okupljao njihove razloge i
množio njihova uvjerenja! I sve to samo s
običnim riječima i izrazima lica - samo s
običnim svjetovnim sredstvima.
Dunyanjanin postupa kao da ne postoje
rupe na čarobnjakovom pergamentu, kao da
nema kaplji koje označavaju duše, kao da
nema vode koja predstavlja Onostrano. On
pretpostavlja da je svijet mjesto gdje
razgranati postupci jednog čovjeka mogu
postati korijenje nekom drugom. I s tom
temeljnom pretpostavkom on je pokorio
postupke tisuća.
Pokorio je Sveti rat.
Od tog se uvida Cnaiuru zavrtjelo u glavi,
jer iznenada mu se činilo da jaše kroz dva
različita svijeta; jedan otvoren u kojem
korijeni ljude usidravaju u nešto na drugoj
strani, a drugi zatvoren gdje su isti ti korijeni
potpuno sadržani.Što bi značilo biti lud u
takvom zatvorenom svijetu? Ma takav svijet
ne može postojati! Uvučen u sebe i bešćutan.
Hladan i bezdušan.
Mora postojati više.
Osim toga, odlučio je, on ne može biti lud
jer nema porijekla. Oslobodio se sve zemlje.
Nema čak ni prošlost. Ne uistinu. Ono čega
se sjećao, uvijek se sjećao sada. On - Cnaiur
urs Skiotha - je temelj onoga što je
prethodilo. On je svoj vlastiti temelj!
Nasmijao se i pomislio na Dunyanjanina i
kako će ga to oboriti s nogu na njihovom
smrtonosnom ponovnom susretu.
Pokušao je - jednom - podijeliti ta
razmišljanja sa Serwe i ostalima, no oni su
mu mogli pružiti samo privid razumijevanja.
Kako bi mogli pojmiti njegove dubine
kad ne posjeduju vlastite? Nisu oni rupe bez
dna na ovome svijetu kao što je on. Oni su
živi, ali ne žive, ne zaista. Oni nemaju duše,
shvatio je s nemalim užasom. Oni u
potpunosti žive na svijetu.
I bez razloga, njegova je ljubav prema
njima - njegova ljubav prema njoj - postala
još silnija.
Prošlo je još nekoliko dana dok nisu
ugledali prve prave vrhove Betmul e, iako je
Cnaiur pretpostavljao da su Enathpaneah već
napustili nešto ranije. Zaputili su se prema
njima s namjerom da prijeđu preko velikog
kosog pokrova po sjevernim padinama. Prošli
su krševitom visoravni, a zatim slijedili
vijugavi tok isprepletenog potoka i jahali pod
granama riječnih breza.
Kako su se planine uzdizale iznad njih
sve veće i sve tamnije, Cnaiur nije mogao
odagnati sjećanja na Hethante i svoje grubo
ponašanje prema Serwe. Bio je glup tada,
slobodan čovjek koji se pokušavao učiniti
robom svoga naroda, ali nije znao kojim bi
joj riječima to objasnio.
"Naše je dijete začeto u ovakvim
planinama", rekao je traljavo.
Kada ona nije rekla ništa, proklinjao je
sebe i žensku osjetljivost.
Kasnije tog popodneva jedan od konja
uganuo je nogu dok se spuštao niz padinu od
zemlje i škriljevca. Ostavili su ga radije nego
da ga usmrte jer su strahovali da bi lešinari
mogli odati kojim su putem pošli. Vodeći
konje nastavili su hodati dugo nakon što je
pao mrak, iskorištavajući nadnaravni vid
špijuna lažnih lica. Ukoliko ne bi došlo do
kakve katastrofe, vatre iza njih, ma koliko
strašan bio njihov nestanak, nikako ih nisu
mogle preteći. S jutrom su se putovi Betmul e
uspinjali prema jugozapadnom nebu. Naišli
su na mrtvo jezero, čije su dubine vrvjele
grimiznim cvjetovima algi. Nedaleko od
njega, na rtu koji se uzdizao iznad kanjona sa
šumom hrastova, pronašli su temelje nekog
svetišta. Bezlična obličja stršala su iz
kotrljajućih tepiha opalog lišća. Na arteškom
izvoru koji je žuborio s oltara napunili su si
čuturice. Neka vrsta srne pasla je na
padinama oko jezera, i Cnaiur je s velikim
veseljem gledao Serwe i njezinu braću kako u
trku obaraju mladunče. Kasnije je naletio na
neku biljku srodnu gospinoj travi dok je
obavljao nuždu u grmlju. Njezini su gomolji,
iako još nezreli, odlično išli uz srnetinu.
Njihova se vatra, ma koliko bila mala,
pokazala kao pogreška. Vjetar je puhao ravno
sa zapada, preko jezera. Špijuni lažnih lica
nanjušili su ih prvi, ali svejedno znatno
prekasno.
"Dolaze", Serwe reče iznenada pogledavši
svoju braću. Istog časa, činilo se, njih su
dvojica nestala pod krošnjama. Tada je
Cnaiur začuo karakteristično puhanje i
koračanje konja koji se teškom mukom
uspinju zemljanom strminom, zveckanje i
klopotanje opreme kako se probija kroz
mračnu unutrašnjost šume. Znajući da će
Serwe poći za njim, pojurio je prema ravnim
temeljima svetišta. Prvi Kidruhili promolili su
ispod hrastova baš kad se on okrenuo na
rubu. Počeli su tuliti kad su ga ugledali.
Deseci se stvoriše iza njih, na nenakicenim
konjima kojima je slina letjela sa zvala dok su
kimali glavama.
Kidruhili u isturenim redovima isukali su
mačeve...
Krik se razlomi kroz drveće.
Cnaiur je vidio kako konjanici trzaju
uzdama, zakreću konje u strci. Vidio je
jednoga kako pada, sa grimiznom mrljom
umjesto lica... Sad su gledali gore i
uspaničeno vikali. Onda je Cnaiur ugledao
njih, braću, kako metu dolje i van iz slojevitih
krošanja, svaki put uzimljući živote. Kidruhili
u zadnjim redovima sad su bili u panici.
Svi do jednoga, ovi koji su galopirali
prema njemu ogledavali su se preko ramena i
skretali u desno dok su usporavali. Cnaiur je
čuo časnika koji je vikao: "Van iz šume! Van
iz šume!" No njegovim ljudima nije trebalo
ohrabrenje; već su tutnjali kroz zadimljeno
taborište. Konji bez jahača raštrkali su se na
sve strane.
Tada je Cnaiur primijetio lukove...
uvinutih vrhova, poput scylvendskih,
izvučene iz lakiranih kožnih spremnika
postavljenih nisko na stražnjim krajevima
sedla - isto tako kao i kod Scylvendija.
Kidruhili su opet vikali i širili se uz padinu,
usmjeravajući konje ostrugama i koljenima.
Prva trojica nategli su i odapeli strijele, dižući
i spuštajući pritom lukove - opet, baš kao i
Narod. Serwe je mahala rukama pred njim,
skrenula prvu strijelu njemu s puta, ignorirala
drugu koja je prozujala pored njega i uhvatila
treću mesom svoje podlaktice.
Osupnut, Cnaiur zakorači unazad i pade
na jedno koljeno. Nije bilo zaklona.
"Serwe!" povikao je.
Kidruhili su se razdvojili u dvije struje, po
jedna sa svake strane svetišta. Cnaiur je
instinktivno otpuzao u stražnji desni kut
drevne platforme, čučnuo nisko i pomoću
kutova se štitio od jedne skupine istovremeno
se otkrivajući pred drugom. Gotovo smjesta,
jahači njemu slijeva galopom su izbili na
vidik, urlajući "Hop-hop-hop!"
svojim konjima, i podigli lukove...
Nekako se Serwe našla ispred njega. Na
trenutak je stajala, smirena ljepotica, raširenih
ruku, plave kose blistave na planinskom
suncu... Plesala je za njega.
 Štitila, skakala, udarala. Cijelo mu je
vrijeme bila leđima okrenuta, kao iz
poštovanja prema nekoj ritualnoj skromnosti.
Rukavi su joj praskali kao da su od kože.
Strijele su zveketale po platformi. Ostale su
mu zujale oko ramena i glave. Trznula je
nogom, zamahnula petom iz podignutog
koljena. Strijela joj je stršala iz lista. Pera još
dvije stvorile su joj se u leđima. Napravila je
zvijezdu i šutnula jednu strijelu u stranu, dok
su joj se druge tri žarile u prsa i trbuh.
Kružila je dlanovima prema van i odbila
četiri za redom, zabacila glavu unazad,
izbacila ruke prema van i uhvatila jednu
nadlanicom desne ruke. Još jednu lijevom
podlakticom.
Trznula je glavom ulijevo. Vršak strelice
izbije joj na stražnjem dijelu vrata. Zacvilila
je kao što bi djevojčica zacvilila.
No nije se prestala kretati. Krv je šikljala
u kapljama i linijama, bljeskala u lukovima
na suncu.
U međuvremenu je zbor povika i vapaja
postajao sve glasniji i glasniji. Oglasio se rog,
ali je Odsječen. No Cnaiur nije vidio ništa
osim njezinog plesa. Udova krhkih i bijelih
pod nitima grimiza, izbušenu i uplakanu.
Platno njezine haljine napete i krvave oko
uzbibanih grudi. Serwe..
Njegova nagrada.
Povici su pokleknuli. Kopita su tutnjala
nizbrdo...
Ona stane. Kao da se priprema za
molitvu, klonula je na koljeno. Iskrivila je
glavu unaprijed i tiho se gušila. Podigla je
probodenu ruku i slomila zubima brezovu
strijelu. Kretnje joj bijahu oprezne - ukočene.
Posegnula je unazad, prtljala po vršku strijele
koji joj je stršao iz baze lubanje i izvukla
strijelu uz mlaz krvi.
Onda se okrenula i pogledala ga.
Nasmiješene oči blistale su u suzama.
Pokušala je obrisati krv koja joj je pulsirala iz
usana, no samo je zagrebla vrat strijelom koja
joj je probila dlan. Pogledala ga je, nimalo
zbunjena, a zatim se opružila naprijed preko
platforme. Cnaiur je čuo pucketanje
zakopanog drveta.
"Serwe!" zavapio je.
Kad ju je protresao, njezino savršeno lice
se raspalo.
Omamljen, usamljen, on ustade zureći u
strahote pokolja po padinama. Braća su
stajala među mrtvim Nansurcima i promatrala
ga bezizražajnih lica. Obojici je po nekoliko
strijela virilo iz udova, no izgledali su.. kao
da ih nije briga.
Preko dvanaest konja bez jahača lutalo je
nedaleko od njih, no nije bilo traga
Kidruhilima.
"Moramo je pokopati", oglasi se on.
Serwe mu je pomogla.
 Poglavlje deseto

XERASHS

Duše ne mogu vidjeti svoje porijeklo ništa

više nego što mogu vidjeti svoje potiljke ili
unutrašnjost svoje utrobe. A budući da duše
ne mogu praviti razliku između onoga što ne
vide, javlja se neobičan osjećaj da se duše ne
mogu diferencirati. Stoga je uvijek, u
određenom smislu, isto vrijeme kada misle,
isto mjesto gdje misle i isti pojedinac koji
misli. Kao kad izvrnemo spiralu na bok tako
da je moguće vidjeti samo krug, prolazak
trenutaka uvijek ostaje sada, karneval mjesta
uvijek boravi ovdje, a niz ljudi uvijek postaje
ja. Istina je zapravo da kad bi duša mogla
sebe razumjeti onako kako razumijeva svijet -
kad bi mogla razumjeti svoje porijeklo -
vidjela bi da ne postoji sada, ne postoji ovdje
i ne postoji ja. Drugim riječima, shvatila bi
da, baš kao što ne postoji krug, ne postoji ni
duša.
MEMGOWA, BOŽANSKI AFORIZMI
 Vi padoste od Njega kao iskre iz vatre.
Mračan vjetar puše i ubrzo ćete zgasnuti.
PJESME 6:33, KRONIKA KLJOVE

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Xeras

Dugačke povorke mazgi Grimiznih

Tornjeva konačno su stigle nakon nekoliko
dana opsade Gerothe.
Kao da su dobili mig, izaslanstvo je
iznijelo dvanaest glava onih koji su upravljali
ranijim zatvaranjem dveri, uključujući i glavu
kapetana Hebarate koji je smrtno uvrijedio
Ratnika-Proroka. No vođe Svetoga rata nisu
bili umireni, i Ratnik-Prorok se grubo obratio
Geroćanima, rekavši da valja postaviti neke
primjere te prinijeti žrtve i za iskupljenje
zbog onoga što se dogodilo i kao upozorenje
da se takvo što ne ponovi. Kao da je pravdu
moguće pronaći u jasnoći razmjera, objavio
je 'Danak u danima', rekavši da, budući da je
prošlo četiri dana otkako je Gerotha pred
njim zatvorila svoje dveri, četiri od deset
Geroćana mora predati svoje živote.
 "Do svitanja idućeg dana", objavio je,
"dvadeset tisuća glava mora visjeti sa
kruništa vaših gradskih zidina. Ako to ne
učinite, budite sigurni da ćete svi pomrijeti."
Te noći, dok je Sveti rat slavio, Gerothom
su odjekivali krikovi. Svjetlost svitanja
zatekla je njezine zidine sjajne od krvi, a
čitavi njezin obod ukrašen odrubljenim
glavama, na tisuće njih, bilo zamotanih u
ribarske mreže, bilo obješenih za čeljust na
užad od konoplje. Kad su prebrojali glave,
otkriveno je da su Geroćani premašili mjeru
za 3056 glava.
U čitavom Xerasu niti jedan grad, gradić
ili utvrda neće više zatvoriti svoje dveri pred
Svetim ratom.
Athjeari je u međuvremenu postao prvi
vođa Svetog rata koji je stupio u Svete
zemlje. Prošlo je neko vrijeme prije nego li su
on i njegovi Gaen-rijanci shvatili da su
zapravo kročili u Sveti Amoteu. Xerasani - ili
Sinovi Shikola, kako su ih nazivali - od
Amotejaca se nisu mnogo razlikovali ni
izgledom ni jezikom. Prešli su visoravni
Jarte, čije je stanovništvo nekoć generacijama
ratovalo protiv drevnih Amotejaca, a zatim su
se upustili u vlastiti rat.
Sa ne više od pet stotina vlastelina i
vitezova, Athjeari se probijao ratujući sve
dublje u Sveti Amoteu. Njegovi suncem
opaljeni Galeoćani zaključili su da su
Amotejci naizmjence podmukli i puni
podrške. Iako ih se većina nazivala
Fanimljanima, nisu voljeli Kianjane, i nakon
mjeseci strahotnih glasina mnogi su
idolopoklonike i njihovog Lažnog Proroka
smatrali nepobjedivima. I sam je Padiradža
pao. Veliki Kascamandri je mrtav, a ovamo
dolazi nitko drugi nego žustri zemljaci
Saudouna, nemilosrdne Plavokose Zvijeri od
Enathpaneaha.
Do sučeljavanja je došlo kod Gima,
glasovitog Anothritskog svetišta, Mer-
Porasasa. Sam Athjeari ranjen je u koljeno
kod Girameha, gdje je rođena majka Kasnijeg
Proroka. Uskoro je njihova krvava zastava,
Cirkumfiks nad Crvenim konjem Gaenrija,
postao sveopći znak panike i terora. I iako je
Fanaval slao sve više i više svojih velmoža da
ga ulove, Grof od Gaenrija bi ili nestao ili, još
gore, pobijedio.
Pustinjski su ga ljudi počeli zvati Hural
Varkeet - "Vjetar Ima Zube".
Konačno, na Dan palmi, vitezovi u
željezu ujahali su u Besral, pradavni dom
sada već zatrte loze Kasnijeg Proroka.
Iako je inritska misija odavno pobjegla,
Amotejci su se okupili da pozdrave
izmoždene putnike.
Jer takva srca, govorili su jedni drugima,
naprosto moraju biti sveta.
Hodali su ispred njega i razgovarali kao
da su potpuno nesvjesni Achamianove
prisutnosti samo nekoliko koraka iza.
Esmenet i Kellhus.
Ono što se već nazivalo Dankom u
danima izvršeno je i grad je bio neobično
nijem, bilo zato što glasova nije ostalo
dovoljno bilo iz kolektivnog šoka. Vidljivom
dužinom ulice promatrači bi ustuknuli ili pali
na koljena. Xerasani su naročito pazili da im
oči s crnim kolobarima ostanu prikovane uz
pod dok je prolazila Sveta pratnja. Achamian
je pretpostavljao da Ratnik-Prorok obilazi
Gerothu da bude viđen jednako kao i da
razgleda svoju nagradu.
U Traktatu se Gerotha ponekad naziva
Gradom Stotine Sela, a nakon dvije tisuće
godina epitet joj je još uvijek pristajao.
Uličice bijahu jednako uske i jednako brojne
kao i u Crvu u Carvthusalu. No za razliku od
Crva, gdje su putovi slijedili nelogičan niz
nepovezanih odluka kroz nebrojeno mnogo
godina, ove su se stalno spajale u nešto što su
Xerasani nazivali "križima" - u minijaturne
bazare gdje je sunce doslovno peklo kamene
kocke - kao da je Gerotha zaista skup
isprepletenih sela koja su srasla međusobno
kao krpe plijesni na starome kruhu.
Esmenet je govorila Kellhusu o svojoj
jutarnjoj audijenciji s Grimiznim Tornjevima.
Prema Saurnemmijevim riječima, u Jokthi je i
dalje vladala rutina, zahvaljujući
Scylvendijevim grubim metodama ili upravo
unatoč njima. Inače, Eleazaras je tvrdio da je
porazgovarao s Palatinom Uranvankom
osobno i upozorio ga na magične posljedice
svake eventualne pobune, bila ona
primijećena ili ne. "Vrhovni vladar", rekla je,
"zamolio me da ti poručim da ti Palatin od
Moserathua više neće zadavati glavobolje."
Achamian je mogao samo gledati i slušati
pun očaja i divljenja. Bilo je to čudo vidjeti je
u ovakvom izdanju. Bio je tu njezin izgled,
dakako, kosa pričvršćena kopčom punom
dragulja, haljina - kianska toga - sašivena za
dvorove i parkove za razonodu u Palači
Bijelog sunca u Nenciphonu.
No bilo je tu i njezino držanje. Uspravno.
Iskreno. Prodorno i ironično. Bila je dostojna
svojeg novostečenog položaja, i to bez imalo
truda.
Bilo mu je teško disati. Moram prestati s
tim!
Prije su postojali samo njih dvoje. Prije je
mogao samo posegnuti, staviti joj opušteno
ruku oko struka i ona bi se okrenula njemu u
naručje. Sada je to sve uništeno. Nekako je
Kellhus postao središte, postaja koju svi
moraju proći da bi pronašli jedni druge - da bi
pronašli sebe. Nekako se sve izvlačilo na
blistavo svjetlo njegovog suda. I Achamian se
sada našao u poziciji da se šlepa za njima,
kao neki prosjak slomljena srca...
Zašto ga je nazvala jakim?
"Eleazaras te uvrijedio", Kellhus reče i
okrene se prema njoj, tako da je Achamian
mogao vidjeti njegov bradati profil. Nosio je
veličanstveni kaftan preko tunike -
ornamentalnu verziju kaftana kakve su nosili
Girgašani - s okomitim zlatnim trakama koje
su bljeskale kad god bi hodao po suncu.
Izgledao je kao da je prepravljen oko ramena,
što se moglo i očekivati imajući na umu
glasoviti obujam pokojnog Padiradže.
"Praktički me nazvao kurvom", Esmenet
reče.
"Takve stvari trebaš očekivati. Njima si ti
nepoznati novčić."
Osmijeh joj bješe blag i ciničan. "Gdje je
onda mjenjač novca?"
Kellhus se nasmije. Achamian je gledao
kako se zadovoljstvo širi licima ljudi oko
njega. Neki su se također nasmijali, stvarajući
melankoličnu jeku. Gdje god Kellhus išao,
dio njega prošao bi kroz druge. Poput kamena
bačenog u mirnu vodu.
"Muškarci su jednostavni", on joj
odgovori. "Oni razmišljaju prije svega u
kategorijama stvari, a ne odnosa. Zato misle
da je zlato i srebro ono što novčiće čini
vrijednima, a nepokornost koju oni
zahtijevaju. Kad im kažeš da Nilnamešani
koriste grnčariju umjesto novčića, izruguju
se."
"Ili", Esmenet reče, "da Ratnik-Prorok
koristi ženu."
Srebrno sunce bljesne njome, i na
trenutak je sve na njoj, od nabora na njezinoj
togi do crveno namazanih usana, blještaio
poput svile. Njih su dvoje u tom trenutku
izgledali kao nešto izvan ovoga svijeta -
previše lijepi, previše čisti, za tmurne cigle i
zapuštena srca koja su ih okruživala.
"Upravo tako", Kellhus reče. "Pitaju se,
'Gdje je zlato?'" Nacerio joj se iskosa. "Ili u
tvom slučaju.. "
"Gdje je palac?" Esmenet će potišteno.
Palac. Sumanski žargon za 'falus'. Zašto
ga je toliko boljelo slušati je kako govori na
stari način?
Kellhus se naceri. "Ne vide da je zlato
važno samo dokle god igra ulogu u okviru
naših očekivanja - dokle god ga mi činimo
važnim.." On zastane, s iskrama radosti u
očima. "Isto bi se to", nastavi on, "moglo reći
za palce."
Esmenet se namršti. "Čak i za onoga po
imenu Eleazaras?"
Sveta pratnja nagurala se i stala. Stigli su
do jednih od mnogobrojnih križa koja su
vezala labirinte uličica Gerothe.
 Bezizražajna lica zurila su, činilo se, sa
svakog prozora. Nekoliko Ljudi od Kljove
zurilo je klečeći, puno divljenja.
Sveprisutni stražari Stotine Stupova
zamišljeno su stajali i zurili niz susjedne ulice
kao da mogu vidjeti iza ugla. Netko je
naslikao lišće lotosa po pohabanim
štukaturama na nekoliko zgrada. Neko
djetešce je plakalo.
Tresući lavovskom glavom, Ratnik-
Prorok smijao se nebesima. I iako je
Achamian osjećao zaraznost njegovog
smijeha, njegov nadnaravni zahtjev da slavi
sve stvari velike i male, tuga je isisala sav
zrak iz njega. Anasurimbor Esmenet
ogledavala se oko sebe, pogleda sramežljivo
radosnog. Oči joj odlete u stranu čim je
ugledala njegov usamljeni pogled.
Primila je svog muža za ruku.
Charaoth. Drevno utočište xeraških
kraljeva.
Vođe Svetog rata okupili su se u
njegovim porušenim dvoranama, ogledavali
su u čudu i nestrpljivo očekivali svog
Ratnika-Proroka. Achamian je načuo kako
Palatin Gaidekki govori da je moguće čuti
bješnjenje Kralja Shikola na noćnom vjetru.
Vidio je jednog čovjeka - nekog
Gothvelkovog vazala - kako sakuplja
krhotine mramora u krpu.
Kao jedina građevina koja se vidi iznad
crnih bedema Gerothe, Charaoth se motao
Achamianu po glavi još od prvog dana
opsade koju je Sveti rat nametnuo. Znao je da
je napušten s usponom Tisuće Hramova u
danima Cenejskog Carstva, no uvijek je
pretpostavljao da su je Fanimljani razorili.
Kasnije je od Gavamakrija čuo da su ga
Kianjani zapravo štovali kao jedno od svojih
najsvetijih svetišta. A kako i ne bi, kad su ga
toliki Inriti smatrali srcem zla?
Originalni zidovi su srušeni pa se iznutra
jasno moglo vidjeti prostranstva Gerothe boje
kosti. Raskošan doprinos Nilnamešana bio je
očit, u trbušastim stupovima i polustupovima,
u kružnim stepenicama koje završavaju
nigdje i u Ciphranzima s četvorim krilima
koji su čuvali svaki prag. Čak i ovako
ruševna i bez krova, arhitektura se činila
previše ma-sivna, iako u neobičnom
raskoraku s nakaradnim stupovima i
dovratcima drevnog Kvraneasa ili Shigeka.
Preživjeli poduprti lukovi bili su dokaz da su
antički xeraški graditelji razumjeli osnove
sile i tereta. No težina je bila drugačija, kao
da je sve konstruirano da nosi neviđene
terete.
Zar je moguće da je Shikol nekoć vladao
iz ove palače? Kao i većina inritske djece, i
Achamian je odrastao na pričama o bludnom
starom kralju. "Budi dobar," majka ga je
uvijek upozoravala, "inače će te on naći i
činiti ti nezamislive grozote!"
Achamian je čekao i iz petnih se žila
trudio ignorirati Esmenet koja je sjedila na
pozlaćenoj stolici niti četiri koraka lijevo od
njega. Stajao je na širokom luku nekadašnjeg
podija glavne dvorane za audijencije. Niz
stepeništa i prsten polusupova, čiji su lažni
dovratci još uvijek bili netaknuti, odvajali su
ga od glavne razine. Prema Traktatu, xeraški
su kraljevi vladali iz kreveta, a Shikol je
pogotovo bio poznat po tome što se zabavljao
s djecom dok je njegov dvor zurio kroz
prozirne zavjese koje su okruživale njegov
podij. Budući da je znao kako povjesničari
znaju prikazivati svoje protivnike, Achamian
je uvijek odbacivao takve priče kao
propagandu. Međutim ondje, usred podija
nalazilo se prastaro kameno podnožje nečega
što je izgledalo kao krevet.
Vjerojatno je bila riječ o nekakvom
oltaru.
Po velikom podu pred podijem, Velika i
Manja Imena miljeli su pod debelim
stupovima, nakićeni svečanim odorama
zemalja koje su pokorili. Bijele zastave s
Kljovama i Cirkumfiksima crne i zlatne boje
povješane su između samostojećih stupova
oko njih.
Graja njihovih razgovora se utišala.
Pitajući se jesu li ugledali Kellhusa,
Achamian je bacio pogled preko ramena i
slijedio stepenište koje se uzdizalo s pozadine
podija prema urušenoj galeriji iznad i iza
njega. Nije vidio ni traga Kellhusu, iako je
uočio nešto, tračak treperavog crnila koje je
lebdjelo nad dalekom mrežom ulica i uličica
koje su se uzdizale iz izmaglice. Trepnuo je i
namrštio se... Je li to osjetio Znameni
Čarobnjačka ptica?
"Stigli smo", prodoran glas se oglasi.
Achamian se prene, pogleda nazad prema
stepeništu i ugleda Kellhusa kako se spušta
na prvo odmorište, brade ispletene u stilu
drevnog Shira, bijelog ruha prošaranog
blistavim zlatom. Bilo je čudno - čak i
zastrašujuće - osjetiti Znamen i na njemu.
Nekako ga je to okaljalo, premda je
naviještalo nezamislivu budućnost.
Achamian se okrene prema nebu, no ptice
više nije bilo na vidiku.
"Konačno", Kellhus nastavi, ležerno se
spuštajući završnim zavojem stepeništa,
"hodamo tlom iz samih svetih pismena."
Achamianove misli su se vrtložile. Što da
učini? Zar Savjet planira napad, ili to samo
Grimizni Tornjevi izvode neku prokletu
grimiznu psinu? Odlučio je ostati na oprezu i
ignorirati plimnu snagu Kellhusovog
govorništva.
Ratnik-Prorok prođe podijem do Esmenet
i na rame joj stavi ruku koja kao da je
svijetlila. "Sa ovog ovdje mjesta", reče,
"starije Shikol pogledao svoj raskalašeni dvor
i upitao: 'Tko je taj sluga koji govori kao
Kralj?'" Pokazao je rukom prema ruševnom
Charaothu - široko je zamahnuo. "S ovog
ovdje mjesta - odavde - Shikol je podignuo
Zlatnu bedrenu kost... Osudio je moga brata."
 Kao i uvijek, Kellhus je govorio kao da
riječi nemaju značenje izvan Istine koja kroz
njih sja - kao da ih proždire njihovo značenje.
Obrati pažnju samo na te jednostavne stvari,
njegov je ton govorio, i bit ćeš zadivljen.
Achamian se trudio ostati na oprezu.
"Konačno mi sveti putnici, mi Ljudi od
Kljove, hodamo tlom iz samih svetih
pismena." Kellhusovo se lice smrkne i on se
osvrne oko sebe prema poduprtim
dovratcima, po stupovima poredanim po podu
ispred njega. Prigušeno iščekivanje preraslo
je u nešto dublje, kao da su svi prisutni ostali
jednako bez daha kao i kamenje oko njih.
"Ovo, ovo je kuća tiranina moga brata. Ovo je
kuća onoga koji je htio ubiti Inrija Sejenusa,
pitajući: 'Tko je taj sluga koji govori kao
Kralj?'
Pomislite! Pomislite samo koliko smo
daleko došli. Sjetite se svih zemalja,
raskošnih i šturih. Sjetite se svih zahuktalih
gradova. Sjetite se svega što smo pokorilil A
sad smo stigli do samog praga..." Pružio je
desnu ruku prema maglici na istoku i
Achamian još jednom ugleda disk
nezemaljskog zlata, aureolu..
 Netko zavapi u ekstazi.
"Još samo jedan horizont!" Kellhus
poviče, glasom koji se istovremeno orio s
nebesa i šaputao u svako uho. "Još samo
jedan horizont i vidjet ćemo Svetu Zemlju.
Još samo jedan marš i konačno, konačno,
dignut ćemo mačeve i pjevati Svetom
Shimehu! Već sada ponovno ispisujemo sveto
pismo ovog mjesta!"
Velika i Manja Imena koja su zaneseno
promatrala eruptirala su uzvicima žara i
obožavanja. A Achamian se nije mogao ne
zapitati kako zvuče Geroćanima koji su se
skrivali po uličicama u podnožju. Ludi
osvajači..
"Nikada!" Kellhus je grmio. "Nikada
svijet nije vidio ovakvu skupinu kao što smo
mi.. Mi Ljudi od Kljove."
Iznenada je zamahnuo mačem,
Sigurnošću, iz korica. Bliještio je
mliječnobijel na suncu. Achamian je gledao
kako njegov odsjaj poskakuje po vođama
Svetog rata. Ljudi su škiljili i treptali.
"Mi smo nož Boga samoga, bačen u vatru
kuge, žeđi i gladi, kovan maljevima rata,
zaronjen u krv svojih bezbrojnih neprijatelja!
 Mi..." Neočekivano je utihnuo i
nasmiješio se kao da je uhvaćen u nekom
bezazlenom poroku. "Ljudi imaju naviku
razmetati se", reče on skrušeno. "Tko od nas
nije šaputao laži u uho neke djeve?" Smijeh
zagrmi kroz bezglave stupove.
"Bilo što samo da ih nagna da se zapitaju
o nagibu našeg kilta..." Još smijeha, ovoga
puta gromoglasnog. Gotovo je s uzvišenim
govorništvom; Ratnik-Prorok ponovno je
postao Princ Atrithaua, njihov zajedljivi i
pravedni kolega. Slegnuo je ramenima i
nacerio se kao da se nalazi u društvu ljudi
koji se spremaju piti.
"Svejedno, što jest, jest... Rat gleda kroz
naše oči. Sama sudba odjekuje u našim
uzvicima.
Što jest, jest. Slava našeg pothvata
zasjenit će sve što je bilo tko od naših
predaka učinio. Bit će to zvijezda vodilja kroz
Vjekove. Izazivat će divljenje i veselje, i da,
čak i gnjev. Recitirat će o njoj tisuću tisuća
usta. Bit će urezana u sjećanje. A djeca djece
naše djece uzimat će svoje liste predaka i
zazivati naša imena s poštovanjem i
udivljenjem, jer znat će da je njihova krv
blagoslovljena - blagoslovljena! - našom
veličinom.
Mi, mi Ljudi od Kljove smo više. Mi smo
divovi! Divovi!"
Grmljavina ushićenja. Uhvaćen u zanos
njegovih riječi, Achamian shvati da i sam
plače. Iskrivljen od odzvanjanja...
odakle sad ta provala emocija? Ugledao je
suze kako se slijevaju niz Esmenetino lice.
"Dakle tko?" Kellhus zaurla kroz
stišavajuću tutnjavu. "Tko je taj sluga koji
govori kao Kralj?"
Iznenadna tišina. Uleknuti kamen s
mrežom korova i trava kao da je zujao.
Ratnik-Prorok ispruži obje blistave ruke - kao
dobrodošlicu, molbu, zapanjujući blagoslov. I
prošapće...
"Ja."
Svi do jednoga, ljudi se prepuštaju
hijerarhiji onoga što se kreće i onog
nepokretnog. Stoje na tlu, putuju preko
zemlje. No s Kellhusom je čak i ovo osnovno
ortodoksno pravilo izokrenuto: sa svakim
svojim korakom on kao da je nosio svijet sa
sobom.
Pa kad se spustio s podija i pokazao
Incheiri Gotianu da povede vođe Svetog rata
u molitvi, činilo se da se sam svijet uvio. Dok
su intonacije odzvanjale između zidova,
Achamian je treptao znoj iz očiju i duboko
udisao vlažni zrak.
Pomislio je kako Esmenet liježe s takvim
čovjekom i shvatio da strahuje za nju, kao da
je latica koja pada u ogromnu vatru... On je
prorok!
Što je onda bilo s Achamianovom
mržnjom?
Putovima usječenim u sipinu, robovi su
donijeli dugački stol i nekoliko stolaca, koje
su za Kellhusa i Velika Imena postavili u
središnju lađu među stupove. S Kljovom i
Cirkumfiksom iznad njih, sjeli su kao za
ritualnu večeru, iako su pili samo razrijeđeno
vino. Achamian je ukočeno stajao za vrijeme
rasprava koje su uslijedile. Činilo se
nestvarnim, no planirali su osvajanje
Amoteua - osvajanje prilaza Shimehu! Ono
što je Kellhus ranije rekao bila je istina...
zaistayesw stigli. Još malo.
Rasprave su bile izvanredno uljuđene;
prošli su dani prepucavanja utemeljenog na
ranjenom i nadutom ponosu. Čak i da su
Saubon i Conphas bili prisutni, Achamian
nije mogao zamisliti da bi pribjegli starim
trikovima. Kellhus ih je zasjenjivao tako
apsolutno da su, kao djeca, prestali mariti za
razmake između sebe. Bijahu njegovi do
smrti.. Kraljevi i učenici.
Bilo je neslaganja, svakako, no
neistomišljenike nisu ismijavali niti osuđivali
samo zato jer su iznijeli suprotna mišljenja.
Kao što je sam Kellhus rekao, tamo gdje je
Istina tiranin, trijezni se ne trebaju bojati
ugnjetavanja. Proyas je pogotovo postavljao
teška pitanja, a stari je Gothvelk nekako uspio
ograničiti svoje ispade na ogorčeno gunđanje.
Činilo se da samo Chinjosa igra sa
skrivenim štapićima s brojevima. Razlozi su
se tražili i iznosili, razmatrale se i kritizirale
alternative, i kao posredstvom magije,
najbolji se način javljao sam od sebe.
Princ Huhvarga dobio je čast biti
predvodnik, budući da se smatralo da bi
njegovi Thunverani bili najsposobniji
podnijeti svako eventualno iznenađenje od
strane Fanimljana. Grof-Palatin Chinjosa i
njegovi Ainonjani te Proyas i njegovi
Conrivani sačinjavat će glavninu Svetog rata.
Oni će marširati ravno na Shimeh i skupljati
hranu i sredstva za opsadu u hodu. Gotian i
Šrijalski vitezovi jahat će s njima, kao osobna
straža Ratnika-Proroka i njegove Svete
pratnje. Grof Gothvelk i njegovi Tydonci
dobili su zadatak da za to vrijeme izoliraju i
svladaju Chargiddo, utvrdu iz kvranejskog
doba koja upravlja jugozapadnim
prostranstvima amotsko-xeraške granice.
Nitko, pa čak ni Kellhus, nije znao što
pogani smjeraju. Svi izvještaji, a naročito oni
koje su Grimizni Tornjevi poslali preko
Chinjose, govorili su da Psukari, Cishaurim,
neće napustiti Shimeh. To je značilo da im
Fanaval kani zapriječiti ulaz u Amoteu ili pak
povući se u Sveti Grad. Bilo kako bilo, neće
se predati bez borbe. Opstanak Cishaurima
bio je u pitanju, a to je značilo i da je u
pitanju opstanak Kiana. Nije bilo sumnje u to
da Fanaval i sada okuplja sva sredstva da bi
ih odbio. Iako je Proyas savjetovao oprez,
Ratnik-Prorok bio je nepokolebljiv: Sveti rat
mora žurno napasti.
"Mi se smanjujemo dok oni rastu", rekao
je.
Nekoliko se puta Achamian odvažio
pogledati Esmenet na obližnjem stolcu. Niz
diskretnih službenika dolazili su i odlazili,
kleknuli bi pored nje i postavljali pitanja ili
nosili vijesti. Uglavnom je, međutim, pozorno
pratila raspravu koja se odvijala pred njom.
Achamian se zatekao kako promatra
Prvobitne koji su stajali u bijeloj odjeći
neposredno iza svog Ratnika-Proroka -
Werjau i Gavamakri najistureniji medu njima.
I odjednom mu je sinulo kako je čudno to
kako se Sveti rat, koji je ranije bio obična
migracijska invazija pod vodstvom bučnog
vijeća poglavica, nekako reorganizirao u
carski dvor. Ovo nije bilo vijeće Velikih i
Manjih Imena; Kellhus se samo savjetovao sa
svojim generalima, ništa više od toga. Svi su
oni samo... prerazmješteni. A u duhu benjuke,
pravila koja upravljaju njihovim postupcima
u potpunosti su iznova napisana. Čak i ona
koja su Achamiana držala nepomičnim,
ovdje, kao vezira jednog proroka...
Bilo je to previše apsurdno.
Sunce je već bilo nisko nad vlažnim
krajolikom kad je Kellhus raspustio vijeće.
Dok mu je u glavi zujalo, Achamian je čekao
da završe obavezne molitve i runde čestitanja
samima sebi. Kombinacija sunca i
neaktivnosti tjerala ga je da vrišti. Perverzno,
shvatio je da se nada da je ona ptica od ranije
zaista naviještala nekakav napad Savjeta. Sve
samo ne ova... pozornica.
Tada, kao da su se svi iznenada složili,
vijeće je završilo. Kamene šupljine među
ruševinama tutnjale su od uzvika pozdrava i
ležernih razgovora. Masirajući si vrat,
Achamian odšeta do stepenica podija i
nepristojno se skljoka na dupe.
Osjećao je kako mu Esmenet buši križa
pogledom, no inritski su se plemići već
penjali na podij da joj odaju počast, a on je
bio preumoran da bi činio išta napornije nego
što je brisanje znoja s lica tamnožutim
rukavima.
Nečija ruka mu očeše rame, kao da ga je
netko mislio uhvatiti, ali se onda predomislio.
Achamian se okrene i ugleda Proyasa. Sa
svojom tamnosmeđom kožom i svilenim
kaputom mogao je biti i kianski princ.
"Akka", reče on traljavo kimnuvši.
Uslijedi trenutak nelagode među njima.
"Htio sam ti reći", reče on, s očitom
nelagodom. "Trebao bi posjetiti Zina."
 "On te poslao?"
Princ odmahne glavom. Izgledao je
čudno, mnogo zrelije, sa razraslom i
ispletenom bradom. "Pita za tebe", reče on
neuvjerljivo. "Trebao bi ga..."
"Ne mogu", Achamian odgovori, mnogo
oštrije nego što je htio. "Ja sam jedino što
stoji između Kellhusa i Savjeta. Ne mogu se
mrdnuti od njega."
Proyasove oči suze se od ljutnje, no
Achamian nije mogao a da ne pomisli kako je
nešto u tom čovjeku slomljeno. Otkako se
Xinemus vratio, prestao je tražiti pokoru pod
svojim vlastitim uvjetima. Postao je netko tko
više ne može praviti razliku među kušnjama.
Podnosit će sve ako bude mogao.
"Već si ga bio ostavljao samog", Proyas
će jednolično.
"Samo na njegov zahtjev i uz moje
prosvjede."
Otkud ta iznenadna potreba da ga
kažnjava? Sad kad je Proyas tražio nešto od
njega, bio mu je primoran pokazati odraz
njegovog vlastitog grubog neobaziranja -
istresti njegove vlastite grijehe na njemu
samome. Unatoč svemu, nakon svega što ga
je Kellhus naučio, Achamian je nosio stare
knjige poslovanja u srcu, nastavio križati
poravnate račune. Zašto to uvijek činim?
Proyas trepne i napući usne kao da ima
pokvarene zube. "Trebao bi posjetiti
Xinemusa", reče, ovaj put uopće ne
pokušavajući prikriti svoju ogorčenost.
Otišao je bez pozdrava.
Previše omamljen da bi razmišljao,
Achamian je promatrao okupljene kastinske
plemiće. Gaidekki i Ingiaban izmjenjivali su
šale - ništa novo. Irvssas je zamuckivao da bi
održao korak s njima; ponekad je izgledao
kao da se samo on nije promijenio od
Momemna. Gotian je grdio nekog mladog
Šrijalskog viteza. Soter i još nekoliko
Ainonjana smijali su se, činilo se, prizoru
Uranvanke koji ljubi koljeno Ratnika-
Proroka. Huhvarga je stajao nijem u sjeni
Yalgrote, dvornika njegovog pokojnog brata.
Svi su pričali i pripadali negdje, formirali
male isprepletene krugove, poput karika u
nekom većem oklopu...
Achamianu nenadano sine.
Ja sam sam.
Nije znao ništa o svojoj obitelji osim da
mu je umrla majka. Svoju je Školu prezirao
gotovo toliko koliko je njegova Škola
prezirala njega. Izgubio je sve svoje učenike,
na ovaj ili onaj način, zbog prokletih Bogova.
Esmenet ga je izdala...
Zakašljao je i gutnuo, prokleo sebe što je
takva budala. Zazvao je roba u prolazu -
mrzovoljnog adolescenta - da mu donese
malo čistog vina. Eto vidiš, pomislio je kad je
dječak odjurio, jednog prijatelja imaš. S
podlakticama na koljenima zurio je u svoje
sandale, mrštio se neodrezanim noktima.
Razmišljao je o Xinemusu. Trebao bih ga
posjetiti..
Nije se okrenuo kad je ugledao kako
sjenka sjeda pokraj njega na stepenice. Zrak
je odjednom mirisao na izmirnu.
Negdje, u nekom izdajničkom i
mladenačkom dijelu duše, skakao je od sreće,
iako je znao da nije Esmenet. Sjena bijaše
pretamna.
"Je li vrijeme?" Achamian upita.
"Još malo", Kellhus reče.
Achamian se već počeo bojati njihovih
večernjih satova s Gnosom. Intuitivno
shvaćanje logike ili aritmetike možda jest
čudesno, ali isto to s drevnim Bojnim
Inkantacijama nešto je posve drugo: Kako ne
bi strahovao kad on kao od šale nadilazi
njegove sposobnosti uspoređivanja i
kategoriziranja?
"Što te muči, Akka?"
A što misliš? nešto u njemu se otrese.
Umjesto toga, okrene se Kellhusu i upita:
"Čemu Shimeh?"
Bistre plave oči proučavale su ga u tišini.
"Kažeš da si nas došao spasiti", Achamian
je bio uporan. "Toliko si priznao. Zašto onda
i dalje idemo u Shimeh kad naša propast leži
u Golgotterathu?"
"Umoran si", Kellhus reče. "Možda bismo
trebali poduku nastaviti sut..."
"Dobro sam", Achamian se otrese, da bi
ga zatim u očaj bacila vlastita drskost. "San i
Učenjaci Mandata stari su neprijatelji", doda
neuvjerljivo.
Kellhus kimne i žalosno se nasmiješi.
"Tvoja tuga... Još uvijek vlada tobom."
Iz nekog izdajničkog razloga Achamian
reče: "Da."
Broj Inrita se smanjio. Nekoliko se osoba
okupilo na diskretnoj udaljenosti, očito
čekajući Kellhusa, no on ih pokretom ruke
otpusti. Uskoro su se Achamian i Kellhus
našli posve sami, jedan do drugoga na rubu
stepenice i promatrali kako sjene rastu i
nakupljaju se na račvama okolnih ruševina.
Suh se vjetar spustio s neba, i Achamian je na
neko vrijeme sklopio oči, uživao u njegovom
toplom poljupcu na koži i slušao ga kako
šapuće kroz ruj koji je obilato rastao izvan
dvorane. Povremeno bi pokoja pčela
prozujala kroz njegovo slušno polje pa
nestala iz njega.
Podsjetilo je to Achamiana na skrivanje
od oca po jarcima daleko od plaža. Muk
skriven među mnoštvima živih bića. Osjećaj
da svjetlo usporava. Bezgranično nebo.
Činilo mu se to kao trenutak bez posljedica,
gdje beskrajni mir onoga što se sada odvija
tjera sve misli o prošlosti ili budućnosti.
Osjetio je čak i miris kamena kako se hladi u
izduženim sjenkama.
Činilo mu se nemogućim da je Shikol
stanovao na ovome mjestu.
"Jesi li znao", Kellhus reče, "da je
postojalo vrijeme kad sam osluškivao svijet i
čuo samo buku?"
 "Ne... Nisam."
Kellhus uzdigne lice prema nebu i sklopi
oči. Sunce se uvijalo u svilenim dubinama
njegove kose. "Sada znam da nije tako... Više
je to od buke, Akka. Tu je i glas."
Žmarci se razmotaju po Achamianovoj
koži poput mokre užadi.
Očiju uprtih u horizont, Kellhus nasloni
dlanove na bedra i povuče nabore u lukove.
Achamianu se učini da na svili vidi zlatne
diskove oko njegovih prstiju.
"Reci mi, Akka", Kellhus reče. "Što vidiš
kad se pogledaš u ogledalo?" Govorio je kao
što bi govorilo dijete koje se dosađuje.
Achamian slegne ramenima. "Sebe."
Strpljivi pogled učitelja. "Jesi li siguran?
Vidiš li sebe kako gledaš svojim očima ili
vidiš samo svoje oči? Oslobodi se
pretpostavki, Akka, i zapitaj se, što zaista
vidiš?"
"Svoje oči", prizna on. "Vidim samo
svoje oči."
"Onda ne vidiš sebe."
Achamian je bio u stanju samo zuriti u
njegov profil, zapanjen.
Kellhusov je osmijeh isijavao
intelektualnom vragolijom. "Pa gdje si onda ti
ako te se ne može vidjeti?"
"Ovdje", Achamian odgovori nakon
trenutka oklijevanja. "Ovdje sam."
"A gdje je točno to 'ovdje'?"
"Pa..." Nakratko se namrštio. "Ovdje je...
u ovome što vidiš."
"Ovdje? Ali kako možeš biti ovdje",
Kellhus se nasmije, "kad sam ja ovdje, a ti si
tamo?"
"Ali..." Achamian se razdraženo počeše
po bradi. "Igraš se riječima!" usklikne.
Kellhus kimne, lica istovremeno
zagonetnog i odsutnog. "Zamisli", reče, "da
možeš uzeti Veliki ocean u svoj njegovoj
veličini i sklopiti ga u oblik i proporcije
jednog čovjeka. Postoje dubine, Akka, koje
sežu unutra umjesto dolje - unutra bez
ograničenja. Ono što vi nazivate Onostranim
leži unutar nas i posvuda je. Zato je, gdje god
mi stajali, to uvijek ovdje. Kamo god se mi
usudili poći, uvijek stojimo na istom mjestu."
Metafizika, Achamian shvati. Govorio o
metafizici.
"Ovdje", Achamian ponovi. "Kažeš da je
ovdje mjesto izvan mjesta."
 "Upravo tako. Tvoje je tijelo površina,
ništa više, mjesto gdje tvoja duša dotiče
svijet. I sada, dok gledamo jedan drugoga s
ove udaljenosti, sa dva različita mjesta, mi
isto tako stojimo na istom mjestu, istome
nigdje. Gledam sebe tvojim očima, a ti gledaš
sebe mojima - iako toga nisi svjestan."
Nekako, u nekom trenutku, uvid je postao
podvrsta strave. Doslovno je zamucao. "M-mi
smo ista osoba?" Kellhus govori tu ludost...
Kellhus!
"Osoba? Bilo bi preciznije reći da smo
isto ovdje... No, na neki način to je točno. Baš
kao što postoji samo jedno Ovdje, postoji i
samo jedna Duša, koja dotiče svijet na mnogo
različitih mjesta. I gotovo nikada ne uspijeva
shvatiti sebe kao sebe."
Nilnameška glupost! Mora biti..
"To je samo metafizika", rekao je iste
sekunde kad je Kellhus pro-šaptao: "To je
samo metafizika..."
Achamian je blejao u njega, potpuno
osupnut. Srce mu je nabijalo kao da pokušava
ponovno uspostaviti ritam kroz silovitu
akciju. Jedan trenutak pokušao je uvjeriti
samoga sebe da je samo Kellhus govorio, no
okus tih riječi bio mu je previše svjež u
ustima. Tišina je zavijala od neobičnog užasa,
osjećaja zbrke nimalo nalik ičemu što je
dotad iskusio, osjećaj da su stvari koje nekoć
bijahu svete i netaknute sada slomljene... Tko
je zapravo govorio?
Svijet se vrtio kroz izlomljene zrake
sunca.
On je ja... Kako bi inače znao to što zna?
Kao da se ništa neugodno nije dogodilo
Kellhus reče: "Reci mi, kako neke riječi
mogu činiti čuda, dok druge ne mogu?"
Achamian gutne i pokuša se oporaviti
svojim znanjem. "Neljudi su davno vjerovali
da je jezik taj koji magiju čini mogućom.
Međutim, kad su Ljudi pokušali reproducirati
njihove Inkantacije na svojim degradiranim
jezicima, postalo je jasno da to nije tako..."
Duboko je disao, shvativši da je tim jednim
pitanjem Kellhus iznio na vidjelo ne samo
Achamianovo neznanje već i neznanje
svakog živućeg čarobnjaka. Zbilja ne
razumijem ništa.
"Stvar je u značenjima", nastavio je.
"Značenja su nekako drugačija. Nitko ne zna
zašto."
 Kellhus kimne i spusti pogled na rub svog
ogrtača. Kad je podigao pogled, Achamian
nije mogao izdržati pogled tih blistavih plavih
očiju. "Riječ 'ljubav'," reče, "ima li isto
značenje kakvo je uvijek imala, ili ti je
njezino značenje drugačije?"
Nagradi um i kazni srce. S Kellhusom je
uvijek bilo isto.
"Što želiš reći?"
"Da je značenje drukčije zato jer je ono
što priziva u sjećanje drukčije."
Esmenet.
"Dakle, ti sugeriraš da magične riječi
prizivaju u sjecanje nešto što ostale riječi ne
mogu?" Achamian je to pitao s više žestine
nego li je namjeravao. Na licu mu se pojavio
podrugljiv izraz. "No čega bi se riječi mogle
sjećati? Riječi nisu.. "
On utihne jer mu je glas oduzelo
iznenadno shvaćanje. Jedna duša...
"Ne riječi, Akka. Ti.Čega se ti sjećaš a da
je u stanju činiti čuda od običnih riječi?"
"Ne-ne razumijem..."
"Ma razumiješ."
Achamian je treptao da se riješi tih
apsurdnih suza iz očiju. Sjetio se Grimiznih
Tornjeva i njihovog kompleksa u Iothiahu,
svijeta koji se razlijetao pred njegovim
ispruženim prstima. I sjetio se značenja koja
su grmjela iz njegovih grudi i duše, svoje
pjesme koja razara svjetove, iznuđuje vatru iz
praznog zraka, svjetlost iz crne sjene i
zatiranje svega što smeta. Riječi! Riječi koje
su njegov poziv - njegovo prokletstvo! Riječi
koje utjeruju nemoguće...
Kaznu iz svijeta.
Kako običan čovjek može izgovarati
takvo što?
"Klečimo pred svojim idolima," Kellhus
je govorio, "pružamo ruke prema nebu.
Preklinjemo daljine, grabimo horizont...
Tražimo prema van, Akka, uvijek prema van,
ono što leži unutra..." Iskrene ruku prema
prsima. "Ono što leži ovdje, u ovoj Čistini
koju dijelimo."
Sunce je prešlo grimizni prag. Zrak je
postajao sve više ljubičast, a ruševine bijahu
ukrašene sve slabijim nijansama crvene.
Raniji povjetarac oslabio je u suncem
zagrijani propuh.
"Bog", Achamian reče glasom koji nije
bio njegov. "Ti mi govoriš da je ta... ta jedna
duša koja gleda iz očiju svih nas Bog." Iako
je izgovorio te riječi, iako je prilično dobro
znao što znače, nekako su mu izletjele, ispale
iz njega bez snage misli ili shvaćanja.
Achamian se uhvati za ramena i osjeti kako
drhtaj prolazi njegovim omašnim tijelom.
"Svi smo mi Bog", Kellhus reče, sada
svečano i zaneseno - poput oca koji tješi
udarenog sina. "Bog je uvijek ovdje, gleda
upravo kroz tvoje oči i kroz oči onih oko
tebe. Samo što mi zaboravljamo tko smo i
počinjemo misliti da je ovdje još jedno ondje:
odijeljeno, osamljeno, bijedno u odnosu na
ogromne dimenzije svijeta. Mi
zaboravljamo.. Ali ne zaboravljamo svi u
jednakoj mjeri." Kellhus ga fiksira
neumoljivim pogledom. "One koji
zaboravljaju najmanje nazivamo Rijetkima."
U jednom je trenutku, dok je hodao
vatrenim hodnicima Ivothiaha, Achamian
obuzdao srdžbu, pokleknuo, svjestan da više
ne prepoznaje samoga sebe. Urlao je
Seswathinim glasom i izgovarao riječi koje su
nadilazile čak i krug njegove drevne
osobnosti - Inkantacije koje su pravile
mlijeko od čvrstih stvari, stvarnih stvari...
 Tko je on to bio? Tko?
"Izgovarati magiju, Akka, znači
izgovarati riječi koje prizivaju sjećanje na
Istinu."
"Istinu", Achamian tupo ponovi. Razumio
je što je Kellhus rekao, znao je, a ipak je
nešto u njemu odbijalo shvatiti.
"Koju Istinu?"
"Da je ovo mjesto iza naših lica, iako ga
razdvajaju narodi i vjekovi, zapravo isto
mjesto, isto ovdje. Da svatko od nas svjedoči
svijetu kroz bezbroj očiju. Da smo mi taj Bog
kojeg želimo obožavati."
I Achamianu se činilo da se zaista sjeća,
da je preko mora, planina i dolina vidio Boga
kako trepće tisuću puta pred tisuću srca. Kćer
kako gleda usnulog oca. Prastaru ženu kako
drži muževu ruku pjegavim dlanovima.
Muškarca kako pljuje krv i udara po
zemljanom tlu od boli. Ovdje, sada, na ovom
jednom mjestu.. Kako bi se inače objasnile
Inkantacije Dozivanja ili Prinude? Kako bi se
inače objasnili Seswathini Snovi?
"Toliko si se dugo smatrao parijom,
izopćenikom. I premda je tvoj jezik bio
uvijek spreman pristupiti onima koji bi tebe
prokleli, živio si u sramu. Gledao bi ih i
proklinjao sebe što se nadaš. Uvijek jači u
procjeni drugih - takvima su se činili. Uvijek
tako sigurni. I nikad sposobni vidjeti -
budale! - kako si zapravo izvanredan. Pljuvali
su kad bi te pogledali.
Smijali su se, i iako si njihovu porugu
vidio kao dokaz njihove gluposti, u tajnim bi
trenucima tugovao, plakao i pitao: 'Zašto
moram biti kažnjen? Zašto moram biti
proklet?'"
I Achamian pomisli, Stvarno je! On je ja!
Kellhus se nasmiješi i nekako - nemoguće
- Achamian ugleda Inraua u njegovom
prštavom pogledu. "Mi smo jedno."
Ali ja sam slomljen... Nešto sa mnom nije
u redu!
"To je zato jer si rođen kao pobožan
čovjek u svijetu koji nije u stanju pojmiti
tvoju pobožnost. Ali sve se to mijenja sa
mnom, Akka. Stara otkrivenja nadživjela su
svoj vijek trajanja, a ja sam došao pokazati
novo. Ja sam Najkraći Put i ja kažem da nisi
proklet!'
Kroz kovitlac emocija koje su ga
potresale, nešto staro i tajanstveno šaputalo je
Katekizam Mandata. Premda gubiš dušu,
dobit ćeš... No Kellhus je opet govorio,
govorio u intonacijama koje kao da su
odjekivale toplim večernjim zrakom i
odzvanjale iz samog srca stvari.
"Riječi čarobnjaka čine čuda jer se
prisjećaju Boga... Pomisli, Akka! Što to znači
vidjeti svijet onako kako ga čarobnjaci vide?
Što znači razumjeti ontu? Mnogi vide svijet
kroz jedan par očiju; shvaćaju Kreaciju sa
samo jednog stajališta - jednog od mnoštva
kutova. No Rijetki - oni koji se sjećaju
Božjega glasa, ma koliko nesavršeno -
posjeduju nagovještaj mnogih kutova,
sjećanje na tisuću očiju koje gledaju s te
jedne čistine koju nazivamo 'ovdje'. Kao
rezultat toga, sve što vide transformirano je,
zasjenjeno nagovještajima nečeg više.
I sjeti se Znamena... Mnogima je
nemoguće raspoznati magiju od ostatka
svijeta - a kako bi i moglo biti drugačije,
imajući na umu da svijet promatraju samo iz
jednoga kuta? Čovjeku koji se ne može
pomaknuti fasada jednostavno jest hram. No
Rijetkima, koji vide mnogo kutova, magija
mora zaudarati na nedovršenost, jer dok pravi
Božji glas govori ukupnosti kutova, Rijetki su
ograničeni mutnoćom i nesavršenošću svojih
sjećanja. Mogu stvarati samo fasade..."
Činilo se tako jednostavnim. Sve
analogije čarobnjaka kao bogohul- nika,
zlostavljača unutarnjeg božanstva, onih koje
oponašaju svetu Božju pjesmu, bile su samo
grube aproksimacije, slabašni tračci istine
koju je Kellhus imao u svojim rukama!
"A Cishaurimi," Achamian se čuo kako
pita, "što s njima?"
Ratnik-Prorok slegne ramenima. "Sjeti se
kako vatra zamrači svijet dok osvjetljava
tabor. Često nas svjetlost onoga što vidimo
zasljepljuje pa nas to navede da pomislimo da
postoji samo jedan kut. Iako oni to ne znaju,
zbog toga se Cishaurimi osljepljuju. Gase
vatru u svojim očima, čupaju onaj jedan kut
kojeg vide da bi bolje uhvatili mnoštvo kojih
se sjećaju.Žrtvuju suptilnu artikulaciju znanja
za nerazvijenu zakucastost intuicije.
Prisjećaju se tona, boje i strasti Božjeg glasa
- gotovo savršeno - iako im značenja koja
sačinjavaju pravu magiju zapravo izmiču."
I to je bilo to: misteriji Psukhe koji su
stoljećima zbunjivali čarobnjačke mislioce
raspršeni su u nekoliko riječi.
Ratnik-Prorok okrenuo se k njemu i
primio ga za rame svojom sjajnom rukom.
"Istina Ovdje leži u tome da je ono Posvuda. I
to, Akka, znači biti zaljubljen: prepoznati
Ovdje u drugome, vidjeti svijet očima
drugoga. Biti ovdje zajedno?'
Njegove oči blistave od mudrosti, bile su
mu nepodnošljive.
Svijet se riješio i posljednjih tragova
sunca, a sjene su se razlile poput tinte. Noć je
uhodila ruševne putove Charaotha.
"I to je razlog što toliko patiš... Kada ti
ono što je bilo ovdje okrene leđa, kao što je
ona tebi okrenula, čini se da nemaš gdje
stajati." Komarac se odvažio zujati zrakom
oko njihovih ušiju. "Zašto mi to govoriš?"
Achamian zavapi. "Zato jer nisi sam."
Uloga ropkinje sasvim joj je odgovarala.
Čak i više nego Yel i Burulan, Fanashila
je obožavala svoj novi položaj u životu. Briga
za gospodaricu ujutro, drijemanje
poslijepodne, a onda opet briga oko
gospodarice navečer. Zlato. Parfemi. Svila.
Šminka koju im je ledi Esmenet dozvolila
koristiti. Nagovještaji moći - velike moći.
Delikatese koje im je ledi Esmenet davala da
kušaju. Fanashila je bila fami, jedna od
originalnih robova iz palače Fama u
Caraskandu. Kako bi se sloboda da goni koze
mogla usporediti s ovime?
Naravno, Opsara ih je proklinjala kad god
bi stigla, zla stara babetina. "Oni su
idolopoklonici! Porobljivači! Moramo im
prerezati grkljane, a ne ljubiti noge!" Non-
stop, stalno iznova. No opet, Opsara je imala
kianske krvi u sebi - bila je uftaka - a svi
znaju da su uftaki najobičniji sluge koji se
šepire poput plemića. Čak ih je i njihova vrsta
prezirala. Što to onda govori o njima?
Osim toga, uz sve Opsarine priče, njezin
štićenik, maleni Moenghus, izgledao je
sasvim zdravo. Fanashila joj je to čak i rekla
jedne večeri u blagovaonici za robove.
Sjedile su u svom uobičajenom uglu - uglu
koji je označavao njihovu važnost - i polako
prstima prebirale rižu iz zdjelica dok je
Opsara trabunjala o tome kako bi trebali ubiti
svoje inritske gospodare. "Dobro," Fanashili
je izletjelo, "ti prva!" Kako su Yel i ostali
zavijali od smijeha! Fanashila je pronašla
način da ušutka Opsaru, a da toga nije bila ni
svjesna. Sada bi se gotovo tresla od ponosa i
smijeha kad god bi Opsara počela, jer je znala
da će opet zasjati njezin trenutak.
Ako je Fanashilu išta mučilo, bilo je to
Klanjanje, kad bi nadglednici okupili nju i
ostale i doveli ih pred oltar u Pupku. Prvo bi
Šrijalski svećenik održao misu - Fanashila bi
uspjela razumjeti samo nepovezane djeliće -a
zatim bi ih natjerali da se naglas mole idolima
poslaganim u polukrug. Neki su bili
groteskni, kao recimo odrubljena glava Onkis
na zlatnom stablu, drugi su bili opsceni, kao
Ajokli koji je podbočio bradu na svoj falus, a
nekoliko njih bilo je čak prekrasno, poput
Gilgaola ili zanosne Gierre - iako bi se od
širom raširenih gležnjeva ove druge Fanashila
zarumenjela.
Šrijalski svećenik nazivao ih je Božjim
Aspektima. No Fanashila je znala da to nije
istina. Bili su to demoni.
No ona se ipak molila kako joj je rečeno.
Ponekad, kad nadglednici ne bi pazili, ona bi
odvratila pogled sa zlobnih vragova i na
brokatnim pločama koje su resile platnene
zidove potražila Dvije sablje Faneove. Bili su
posvuda, ti maleni znakovi vjere njezinog
naroda. Onda bi u sebi ponovila riječi koje je
toliko puta čula u Svetištu.
Jedna za Nevjernika... Jedna za Slijepo
oko...
To bi trebalo biti dovoljno, odlučila je.
Kakve bi štete moglo biti od molitve
demonima kad Bog Koji je Jedini upravlja
svime? Osim toga, demoni slušaju... Oni
zaista uslišaju njihove molitve. Zašto bi inače
idolopoklonici bili porobljivači, a pravovjerni
robovi?
Nakon večernje mise nadglednici bi
poveli žene u sobu prostirki, ogromni šator
gdje spavaju na fantastičnim tepisima koje su,
prema riječima nadglednika, pokrali iz
utočišta njihovih mrtvih kianskih gospodara.
Neke su plakale noću. Neke, naročito one
koje su izrazito lijepe ili koje uzrokuju
nevolje, odveli bi usred noći. Ponekad bi se
vratile, ponekad ne. No što se Fanashile
ticalo, same su si krive. Treba samo
poslušati... Vrlo jednostavno. Poslušaj i bit
ćeš nagrađena, ili će te barem ostaviti na
miru.
Podsjećala je samu sebe na to one noći
kad su nju odveli. Činila je sve što su joj
rekli. Takvo je pravilo! Ne mogu učiniti da
ona nestane - ne ona! Ta ona pere noge
njihovog Ratnika-Proroka... Ledi Esmenet to
nikad ne bi dopustila. Nikad!
Nadglednik Koropos, bivši cironjski rob
Kianjana, odbio je odgovarati na sva njezina
prosaptana pitanja. Čvrstom rukom vodio ju
je između ispruženih i usnulih tijela po podu,
a zatim u predsoblje gdje su nadzornici
spavali i zabavljali se. Isprva je pomislila da
je žele odvući u krevet. Vidjela je njihove
zlobne osmijehe dok su je promatrali -
naročito Tiriusa, oslobođenog Nansurca.
Mnoge su već silovali. No bi li se usudili
obeščastiti nju? Bilo bi dovoljno da se potuži
ledi Esmenet i završili bi prerezanih grkljana.
Rekla je to i Koroposu.
"Reci njemu", žilavi starac otpuhne.
Zatim ju je gurnuo kroz zavjesu od obješenih
bičeva - tradicionalni ulaz u odaje inritskih
robova - na hladni noćni zrak.
U mraku je stajao visok i neukrotiv
muškarac. Iza njega, tabor se širio mračan i
nalik labirintu prema daljinama. Zbog
bezlične jednostavnosti njegove odjeće -
pustinjske tunike i cironjskog kvadratnog
plašta preko jednog ramena - nekoliko je
trenutaka prošlo prije negoli ga je
prepoznala.... Lorda Werjaua, jednoga od
Prvobitnih!
Pala je na koljena i spustila bradu do
prsne kosti kao što su je naučili.
"Pogledaj me", reče on odlučno, ali blago.
"Reci mi, mila, kakve ja to glasine čujem?"
Preplavilo ju je olakšanje. Fanashila
odvrati pogled oklijevajući. Voljela je
tračeve. Gotovo jednako kao pozornost. "A
ko-koje to glasine, moj gospodaru?"
Werjau joj se nasmiješi svisoka i stane
toliko blizu da je osjetila gorkasti miris
njegovih prepona. Ogrubjelim palcem takne
joj bradu. Zadrhtala je dok je prelazio linijom
njezinih usana.
"Da su još uvijek ljubavnici", reče on.
Iako mu je pogled ostao odsutan, njegov ton
kao da se... cerio.
Fanashila gutne, ponovno uplašena.
"Oni?" upita trepćući suze. "Tko to?"
"Prorokova Supruga i Sveti učitelj."
 Poglavlje jedanaest

SVETI AMOTEU

Od svih Inkantacija, niti jedna ne opisuje

prirodu duše bolje od Inkantacije Prinude.
Prema Zarathiniusu, činjenica da se oni koji
su prinuđeni beziznimno smatraju
slobodnima pokazuje da je Volja tek jedna od
stvari koje se u duši pokreću, a ne pokretač
kako mi to mislimo. Dok ovo rijetko tko
osporava, apsurdnosti koje slijede potpuno je
nemoguće shvatiti.
MEREMNIS, ARCANA IMPLICATA

Jedan mi je mlinar davno rekao, kad

zupčanici ne sjednu dobro postanu nalik
zubima. Tako je to i s ljudima i njihovim
naumima.
ONTILLAS, O LJUDSKOJ GLUPOSTI

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Amoteu
 Došli su s feudalnih imanja Galeotha gdje
slama leži po podovima, a psi jedu sa svojim
gospodarima; iz pograničnih šuma
Thunverusa, dubokih i mračnih, gdje
Srankovi započinju besmislene i vječne
ratove; iz svečanih dvorana Ce Tydonna, gdje
se pije medovina, a dugokosi vlastelini
preziru miješane rase; sa velikih posjeda
Conrive, gdje se tamnooki palatini nagrađuju
za svoju povijest; i sa uzavrelih ravnica
Visokog Ainona, gdje našminkani kastinski
plemići batinama raskrčuju put kroz
pretrpane ulice. Osam godišnjih doba ranije,
Šrijah od Tisuće Hramova ih je pozvao i oni
su došli..
Ljudi od Kljove.
Iz Gerothe su nastavili marš preko
pokorene zemlje. Glasine o Danku u danima
Ratnika-Proroka bile su brže od njih, i gdje
god bi došli, nalazili su Xerasane ispružene
na crveno-crnoj zemlji. Skrivene žitnice
širom su otvorene. Kozje mlijeko, med,
sušene paprike i šećerna trska, čak i cijela
krda stoke predavali su im dobrovoljno.
Seoski starješine su im povlađivali, ljubili
njihove noge u sandalama i predstavljali im
najljepše od svojih tamnoputih kćeri. Sve što
bi moglo umilostiviti Gospodare Svetog rata.
Glavna kolona koja se sastojala od
Hulwarge, Chinjose, Proyasa i Anfiriga
krenula je Herotskim putem. Jedna po jedna,
obalne su im se utvrde predavale: Sabsal,
Moridon, pa čak i Horeppo koji je bio
primarna odredišna luka inritskim
hodočasnicima godinama prije Svetog rata.
Pridružilo im se još pridošlica, galeotskih
moreplovaca - većinom Oswentana - koje su
na kopno nasukali kianski pljačkaši. Znojni u
onim svojim krznenim suknjama, dovukli su
svoje brodove na stjenoviti žal i spalili ih.
Pridružili su se svojim zemljacima oko vatri,
da bi ih tamo uznemiravala njihova čudna
odjeća i neumoljivo zurenje.
Gothvelk se u međuvremenu zaputio
ravno na jug u osvajanje velike utvrde
Chargiddo, uz pomoć Athjearija koji mu je
pribavljao novosti da što sigurnije stigne. Čak
su i ovdje vijesti o masakru u Gerothi do
pogana stigle prije njih, i nakon uglavnom
ceremonijalnog prikaza otpora, glasovita se
citadela predala nesigurnoj milosti Tydonaca.
 Najsvetiji Proroče, Grof od Agansanora
će napisati, Chargiddo je pao i to bez ijedne
smrti, osim nećaka mog bratića kojeg je
pogodila zalutala strijela. Uistinu, ovu ste
zemlju naboli kao ribu! Slava budi Bogu svih
Bogova. Slava budi Inriju Sejenusu,
našemuproroku i vašemu bratu.

Svakim su danom tuge dugog puta

naizgled nestajale i Ljudi od Kljove prisjetili
su se svojeg starog raspoloženja.
Večeri su se pretvorile u slavlja, pobožne
terevenke gdje se dizala zdravica za
zdravicom u čast njihovom presvetom
Ratniku-Proroku. Stotine improviziranih
hodočašća zaputile su se diljem bujnog
krajolika, a Xerasani su se čudili tim
idolopoklonicima koji su uporno lutali
terenom po kojem bijahu zasijane ruševine i
svađali se oko odlomaka iz svojih svetih
pisama.
Osim nekoliko incidenata, nije bilo
krvoprolića nalik onima koja su kaljala
njihove ranije marševe. Na vijećima Velikih i
Manjih Imena Ratnik-Prorok im je dao na
znanje da svojim postupcima mogu održati ili
pogaziti njegovu riječ. "Xerasani me ne
moraju voljeti da bi mi vjerovali", rekao je.
"Baš kao što mi njih ne moramo ubijati da
bismo pokazali svoju mržnju. Poštedite ih i
njihove će dveri biti otvorene. Ako ih budete
ubijali, ubijate i svoju braću."
Iako su svi Kianjani napustili Xeras,
Athjeari je naišao na silovit otpor u Svetom
Amoteuu. Diljem Jartanskih brda, daleki
stupovi dima lebdjeli su u nebo dok su
Fanimljani žurno palili sve građevine od
drveta koje bi se moglo upotrijebiti za izradu
opsadnih strojeva. Smioni mladi Grof za
svoju je bazu uzeo Mer-Porasas i odande je
patrolirao do samih rubova Shairizorske
poljane i donosio propast Fanimljanima gdje
god je stigao. No nakon svakog takvog
sučeljavanja vraćao se sa sve više praznih
sedala, sve dok ubrzo brojka od pet stotina
njegovih vlastelina i vitezova nije spala na
manje od dvije stotine. Iako je odvažnosti
imao napretek, nedostajalo mu je ljudstvo
potrebno da osigura svoj položaj, a kamoli da
se bori s Fanavalom i poganskom vojskom
okupljenom oko Shimeha.
Njegove poruke Ratniku-Proroku koje su
počele kao nepristrani hvalospjevi o stanju na
terenu ubrzo su postale molbe za pojačanjem.
Ratnik-Prorok molio ga je da bude strpljiv i
staložen, dok on ne potakne Velika Imena da
ubrzaju marš.
Glavna kolona uspela se u Jartanska brda
desetak dana nakon pada Gerothe - zavidnom
brzinom, s obzirom na veličinu povorke u
kojoj su se nalazili i vječito lijeni Grimizni
Tornjevi i na činjenicu da su hranu pribavljali
putem. A onda se dogodilo nešto neobično.
Svjedočanstva o incidentu bit će veoma
raznolika, iako su se svi slagali u tome da se
radilo o susretu jednog starca - slijepog starca
- i Ratnika-Proroka. To je već samo po sebi
bilo izvanredno, budući da se Stotina Stupova
svim silama trsila otjerati ili, ako to ne uspije,
ubiti svakog slijepca koji se nađe na putu
Svetoj pratnji. Što se više Sveti rat
približavao Shimehu, to su više Supruga i
Intricati Ratnika-Proroka strahovali od
mogućnosti napada Cishaurima.
Navodno su slijepog xeraškog prosjaka
previdjeli, i dok je Sveta pratnja prolazila
jartskim gradom po imenu Gim, on je zazvao
Ratnika-Proroka. U pismu svome ocu, Princ
Nersei Proyas iznijet će sljedeći opis:

Nitko nije shvatio što je rekao, premda su

Arishal i ostali tjelesni čuvari vrlo dobro
razumjeli opasnost. Smjesta su se zaletjeli
prema čovjeku, da bi ih zaustavio gromki
prasak glasa Ratnika-Proroka. Svi su stali i
zbunjeno se vrtjeli u mjestu dok je
Blagoslovljeni gledao u gegavog starog
prosjaka. Koža mu bješe gotovo crna pa su
mu divlja kosa i brada izgledale bijelo poput
zuba Zeumljana. Dok je tako gledao sav u
čudu, Blagoslovljeni je sjahao i pristupio
starcu - kao da je neki pokajnik! Kad se
nadvio nad pogrbljenu figuru, zapitao ga je:
"Tko si ti da išta zahtijevaš?" na što mu je ta
neobična luda odgovorila: "Onaj koji ti želi
šapnuti nešto na uho." Medu nama se
razlomiše uzbunjeni povici. Znam da sam ja
osobno bio zabrinut do ruba užasa, Oče. "A
zašto moraš šaptati?" Blagoslovljeni ga je
pitao, a ovaj mu uzvratio, "Jer su moje riječi
moja propast. Istini na volju, ubit ćeš me
nakon što ih čuješ." Znam da sam povikao da
je riječ o nekom triku, nekoj podloj
cishaurimskoj varci, i znam da su mnogi tako
vikali u strahu, no Blagoslovljeni nas nije
poslušao. Štoviše, kleknuo je na jedno
koljeno, Oče, da mu starac lakše dosegne
uho. Sjedili smo nepomični, preplavljeni
strahom, dok je on šaptao na vlastitu propast.
I bila je to njegova propast, Oče! Jer čim je
starac završio, Ratnik-Prorokje isukao
Enshoiyu, svoj sveti mač, i sasjekao nitkova,
rasporivši ga od ovratnika do srca. Jedva
smo došli do daha kad je on naredio da Sveti
rat stane i utabori se na poljima oko Gima. A
onima koji su se usudili zatražiti objašnjenje
nije rekao ništa. Što li je stara luda šapnula?

Postojalo je vrijeme kad je hodao u slavi i

užasu. Kopljonoša moćnoga Sila, Kralja
Nakon Pada. Izazvao je gnjev Cu'jare
Cinmoija na poljanama Pir Pahala. Jahao je
na leđima Wutteata, Oca svih Zmajeva. Borio
se protiv Cioglija Planine - oborio ga s nogu!
Neljudi Ishriola u početku su ga zvali
Sarpanur po zaglavnom kamenu koji je držao
njihove grube podzemne lukove. A kasnije,
nakon utrobne kuge, Sin-Pharion, Anđeo
Opsjena'.
Ah, razuzdane li slave tog doba! Bio je
mlad tada, prije nego li mu je srastanje
komada za komadom tkiva iscrpio njegovo
golemo tijelo. I kakvo nadmetanje! Da nije
bilo Silove nestrpljivosti, on i njegova braća
bi pobijedili, a sve ovo - ovaj svijet - bio bi
doveden u pitanje.
Protjerani iz Min-Uroikasa. Raspršeni.
Lovina. Tako su daleko iščezli!
A onda niotkuda, druga era slave. Tko bi
pomislio da će lukavost Ljudi uskrsnuti
njihove napuštene planove, da će gamad
obnoviti njihovu sudbinu? General Horde
strašnome Mog-Pharauu, Lomitelj svjetova.
Spalio je veliku biblioteku u Sauglišu.
Poharao je visine Svete Tryse.
Njihove je gradove pretvorio u buktinju, u
krjesove koji sjaje kroz sami bezdan.
Istrijebio je čitave nacije - iscijedio krv iz
čitavih naroda! Norsirci Kuniurija nazivali su
ga Aurang, 'Vojskovođa'. Možda
najdalekovidnije od njegovih brojnih imena.
Kako je onda dovde došlo? Zarobljen u
Sintezi kao kralj u ogrtaču gubavca. Krhak i u
bijegu. Šulja se oko vatri probuđenog
neprijatelja. Nekoć su krikovi tisuća
naviještali njegov dolazak.
 Kružio je nad vrhom kompleksa na
brijegu kao lešinar, polako i visoko, pun
strpljivosti koja bi mogla potrajati cijeli život.
Na zapadu su Jartanska brda ležala izbijeljena
i isprekidana na mjesečini. Na istoku su se
Shairizorske poljane širile prema crnom
horizontu, prošarane lugovima i poljima,
načičkane štagljevima i štalama. Tamo dalje,
General Horde je znao, leži Shimeh..
Samo srce ljudskog svijeta. Tromorja.
Posvuda je vidio skrivene znakove
njihovih generacija, ostatke nekoć
dominantnih tema i odavno izgubljenih
ponavljanja. Sjene shigečke utvrde koja je
nekoć gospodarila ovim uzvisinama.
Cenejsku cestu koja je sjekla poljanu ravno
poput ravnala. Obrambeni senzibilitet
Nansuraca u koncentričnoj konstrukciji
kompleksa. Začinjeno kianskim
ornamentima. Kruništa bedema s laticama.
Željezne rešetke na prozorima.
On je dublji od svega ovoga. Stariji od
njihovog prokletog kamena.
Zavijugao je dolje prema vanjskom
dvorištu gdje je vidio konje svoje djece.
Sletio je na jednu od streha, gdje je sunčeva
toplina još uvijek zračila iz glinenih crjepova.
Zazvao ih je tajnim tonom kojeg samo oni i
štakori mogu čuti. Doskakutali su kroz tamu i
napuštene dvorane, vjerna, nevjerna bića.
Puzali su pred njim, prepona ljepljivih od
svojih žrtava. Oči mu zabljesnu i oni se
zgrabiše u boli i ekstazi. Njegova djeca.
Njegovo cvijeće.
Desetljećima je Savjet pretpostavljao da
je Cishaurim odgovoran za otkrivanje njihove
djece u Shimehu. Zbog toga je mogućnost da
Carstvo padne u ruke Fanimljana bila
nedopustiva. Da trećina Tromorja bude imuna
na njihov otrov? Sveti rat činio se
nesvakidašnjom prilikom.
No stanje na ploči promijenilo se prebrzo.
Shvatiti da je Cishaurim samo maska mnogo
starijeg neprijatelja.
Doći tako blizu samo da bi ustanovili da
njihove veličanstvene obmane podriva nešto
dublje. Nešto novo.
Dunyanjani.
Nije tu bila riječ samo o sinu koji lovi
svoga oca - bilo je tu mnogo više. Izuzmu li
se njihove izopačene metode i zastrašujuće
sposobnosti, ti Dunyanjani su
Anasurimbori. Čak i bez Mandatovih
proročanstava, neprijateljstvo je stvar njihove
proklete krvi.
Tko je taj Moenghus? I ako njegov sin
može ugrabiti svu oružanu silu Tromorja u
samo godinu dana, što je on postigao u
trideset godina? Što očekuje Sveti rat u
Shimehu?
Unatoč potpunom neredu u njegovoj duši,
Scylvendi je u jednome bio u pravu: ti
Dunyanjani su već previše prigrabili. Ne
može im se prepustiti i Gnosa.
Aurang, čija je drevna duša napinjala
šavove Sinteze u kojoj se nastanio,
nasmiješio se čudnim, ptičje nervoznim
smiješkom.
Koliko je prošlo od njegovog zadnjeg
pravog nadmetanja?
Njegova djeca nastavila su se uvijati i
stezati prepone, ispucanih lica uperenih
prema zvijezdama.
"Pripremite ovo mjesto", zapovijedi on.
"Ali Stari Oče," jedan drski, Ussirta,
upita: "Kako možeš biti siguran?"
Znao je. Ta on je Vojskovođa.
"Anasurimbor maršira Herotskim putem.
Stat će prije nego prijeđe poljanu,
reorganizirati se, preispitati planove.
Scylvendi je u pravu - on nije poput ostalih."
Običan čovjek - pa bio on i Anasurimbor -
pokleknuo bi pred nestrpljivošću koja toliko
ubrzava noge onih koji ugledaju teško
dostignuto odredište. Ali ne i Dunyanjanin.
Ljudi. Bili su tek nešto više od čopora
divljih pasa za vrijeme Prvih ratova. Kako su
uspjeli toliko narasti?
"Je li blizu, Stari Oče?" drugi, Maorta,
usklikne. "Dolazi li?"
Pogleda tog bijednog stvora, svoj nesretni
instrument. A tako ih je malo još ostalo.
"Žrtva je prinesena", reče on, ignorirajući
pitanje. "Anasurimbora ćemo uljuljkati da
misli da nas je već predvidio. A onda, kad
dođe na ovo mjesto..."
Prije dolaska tih Dunyanjana, Savjet se
mogao pouzdati u svoje oruđe. Sada Aurang
nije imao izbora, morat će intervenirati,
tiranizirati ono što njihova oruđa mogu samo
oponašati, posjedovati ono što mogu samo
glumiti..
"Vjerujte mi, djeco moja, bit će iznenađen
kad ga napadnemo. Njegovažena skriva
izdaju u srcu."
Ispitat će granice oštroumnosti tog
Proroka. Uskratit će mu Gnosu.
Stvor je grgljao i škljocao zubima.
"Sondiramo im lica iglama" Eleazaras
reče, oponašajući šaljivi ton koji mu je nekoć
dolazio sam od sebe.
"I tako ste ga našli?" Ton joj bješe oštar i
istovremeno sarkastičan. Eleazaras posprdno
pogleda Iyokusa, iako su sada svi takvi
pogledi prema njemu posve uzaludni. Kako
malo ta služinčad zna o jnanu!
"Moram li opet objašnjavati?"
Našminkane usne se nasmiješe. "To ovisi
o tome želi li ončuti vašu priču, zar ne?"
Eleazaras prezirno otpuhne, ponovno se
lati svojeg pokala vina i dobrano otpije.
Pametna je - toliko će joj priznati.
Prokleto pametna. Ne- ne... nema potrebe
uplitati njega u ovo.
To što je za njihovo otkriće saznala tako
brzo govorilo je ne samo o njezinim
sposobnostima, već i o učinkovitosti
organizacije koju je okupila nakon ustoličenja
Ratnika-Proroka. Neće počiniti pogrešku i
ponovno podcijeniti nju i njezine izvore. Tu
kurvu i Suprugu u jednom. Tu... Esmenet.
Bila je privlačna, doduše. Dalo biju se
potrošiti.. Činiti njoj ono što su činili licu
ovog stvora. Da, vrlo privlačna.
Robovi su završili s postavljanjem
paviljona tek sat ranije. Eleazaras je u pratnji
Iyokusa došao proučavati zvijer - prvu koju
su uhvatili živu - kad se Intricati pojavila za
izbezumljenim Javresima koji su uzrujano
vikali. Samo je ušetala...
S njom je bio jedan od Prvobitnih, Werjau
ili tako nešto - Eleazaras je bio previše pijan
da bi upamtio - te još četvorica od onih
Stotinu jebenih Stupova. Svi s Chorama
privezanim na dlanove, jasno. Stajali su, mala
i borbena gomila, uokvirena večernjim
svjetlom koje se probijalo kroz ulaz.
Eleazaras se pitao shvaća li uopće koliko je
skandalozna njezina preuzetnost. Sveti
Sejenuse! Ta oni su Grimizni Tornjevi! Nitko
se ne upliće samo tako u njihove poslove, bez
obzira na to kakve naloge imali i tko im je
gospodar. Pogotovo ne neka žena.
U odaji bješe vruće i smrdljivo zbog svih
onih koža koje su robovi povješali po
zidovima da priguše zvuk. Obješen licem
prema dolje, stvor je ležao okovan lancima za
grubo željezno vješalo koje je podupiralo
strop. Oko svakog vrška prsta njegovog lica
bio je privezan kožni remen, i tako su
razvučeni prema van poput žica na
suncobranu. U krajičku Eleazarasovog oka
izgledao je kao groteskna parodija
Cirkumfiksa. Njegovo lice nalik međunožju
sjajilo je u svjetlu lanterne, vlažno i
vaginalno.
Krv je kapala na slamnate prostirke u
pravilnom ritmu.
"U potpunosti smo namjeravali podijeliti
svaku informaciju koju izvučemo", Iyokus je
govorio.
Je li to istina ili laž ovisilo je, dakako, o
informacijama koje bi izvukli.
"Aha," Intricati reče, "tako dakle..."
Unatoč njezinom sitnom stasu, bila je
impozantna figura u svojoj kianskoj haljini i
ogrtaču. "A kad bi se to desilo?" nastavila je.
"Nešto nakon Shimeha?"
Oštroumna kuja. U tome je bila stvar,
naravno, razlog zbog kojeg se nisu mogli
nadati da će se samo tako riječima izvući iz
ovog malog i vjerojatno nevažnog izdajstva:
Shimeh je samo par dana daleko.
Ono nemoguće postalo je neminovno.
Čudno je to kako mu događaji pokazuju
diobe u onome što je nekoć bila jedinstvena
močvara njegove duše. Čak i dok se smijao
samoj pomisli na Shimeh - i Cishaurim -
nešto je u njemu blebetalo, paničarilo i
frfljalo, kao onoga dana kad su ga stričevi
odvukli u valove da ga nauče plivati. Neki
drugi dan, molim vas... Neki drugi dan!
Gdje je tu pravda? Njegov ugovor s
Maithanetom i Tisućom Hramova sklopljen
je u drugačijem svijetu. Nije bilo spomena o
Savjetu i Drugoj Apokalipsi. Nije bilo
spomena o tome da je Mandat u pravu... I
sasvim sigurno nitko nije spomenuo nikakvog
živućeg proroka!
Kako su ih mogli tako obmanuti? I sada
biti posvećeni ubojstvu, isukati nož, da bi
zatim ustanovili da nemaju nikakav motiv...
osim samoodržanja.
Što sam to učinio?
Već se tjednima članovi Dviju Palmi,
tajnog vijeća Grimiznih Tornjeva, prepiru
oko niza pitanja. Je li Princ Atrithaua zbilja
prorok? I ako jest, zašto bi Grimizni Tornjevi
trebali pristati na njegove zahtjeve? A što je s
Drugom Apokalipsom? Savjet i njihovi
špijuni lažnih lica... zamijenili su
Chepheramunnija! Vladali su Visokim
Ainonom u njihovo ime! Što to naviješta? I
kako bi trebali reagirati? Bi li se trebali
povući, napustiti Sveti rat? Koje bi bile
posljedice takvog čina?
Ili bi trebali nastaviti ganjati svoj rat
protiv Cishaurima?
Goruća pitanja, a ni na jedno nema
odgovora, osim odlučnog vodstva - koje
njihovom trenutnom Vrhovnom vladaru očito
nedostaje. Insinuacije su već počele, sitničavi
komentari koji zbog svoje dvosmislenosti tim
više optužuju. "K vragu s implikacijama!"
poželio je dreknuti Inrummiju, Sarosthenesu i
ostalima. "Samo recite ono što mislite!"
To sve govori, pomislio je. Što ono
Conriyani kažu o Ainonjanima koji traže
jasnoću?
To znači da će ubrzo biti rezanja grkljana.
A Iyokus je naročito postao svadljiv,
unatoč tome što ga je Eleazaras ponovno
postavio na njegov stari položaj.
Tko je još čuo za slijepog Zapovjednika
špijuna? Ovisnik o chanvu počeo je još i prije
nego li je ona kuja od Intricati stigla,
zahtijevao je da Eleazaras raščlani ono o
čemu se ne može odlučiti, da se prisjeti svog
položaja i pregovara s tim "novim
fanaticima", kako ih je nazivao, s pozicije
moći..
"Nemoj to izreći!" Eleazaras je bio
povikao. "Nemoj to ni pomisliti."
"Što onda? Zar bismo trebali jednostavno
podnositi ta poniženja? Prepustio bi svoju..."
"On vidi, Iyokuse! Čita nam duše na
našim licima! Ono što kažeš meni, govoriš i
njemu, bez obzira na sve! Samo treba pitati:
'Što tvoj Zapovjednik špijuna kaže na sve
ovo?' i što god ja njemu odgovorio, on će čuti
ove riječi koje ti sada govoriš!"
"Pih!"
Ima snage u neznanju, Eleazaras shvati.
Cijeli svoj život smatrao je znanje oružjem.
"Svijet se ponavlja", napisao je shiradski
filozof Umartu. "Nauči ta ponavljanja i moći
ćeš intervenirati." Eleazarasu je to postala
mantra, upotrijebio je tu izreku kao malj
kojim će utuci lukavost u svoju glavu. Moći
ćeš intervenirati, govorio bi sebi, bez obzira
na okolnosti.
Međutim, postoji i znanje izvan nade u
intervenciju, znanje koje ismijava, ponižava...
uškopljuje i paralizira.
Znanje kojem jedino neznanje može
protusloviti. Iyokus i Inrummi jednostavno ne
znaju ono što on zna i zbog toga ga smatraju
kastratom. Čak mu ni ne vjeruju.
Možda je bilo neizbježno da se Intricati
pojavi ovdje i sada. Da Ratnik-Prorok
intervenira.
"I zašto niste mene pozvali?" Intricati je
pitala. "Zašto niste obavijestili Ratnika-
Proroka?"
"Mislili smo da je to problem Škole",
Iyokus reče.
"Problem Škole..."
Eleazaras se naceri. "Mi smo ti koji se
trebaju suočiti sa Zmijoglavima, a ne vi."
Bila je toliko smjela da napravi korak
naprijed. "Ti stvorovi nemaju nikakve veze s
Cishaurimom", otrese se ona.
"Razmislila bih si malo o toj riječi 'mi',
Eleazarase. Uvjeravam te, njezino je znanje
izdajničko i više nego što bi ti možda
pomislio."
 Drska! Besramna, drska kurvetina! "Pih!"
vikne on. "Zašto uopće razgovaram s takvima
poput tebe?!"
Oči joj sijevnu. "S takvima?"
Nešto, njezin ton ili možda njegova
vlastita prosudba, nagnalo ga je da ponovno
promisli. Osjetio je kako njegov prezir hlapi,
a oči mu se mute od nervoze. Trepne, pogleda
špijuna lažnog lica koji se grčio sputano kako
se grče ljubavnici koji vode ljubav skriveni
samo dekama. Odjednom se sve činilo tako...
turobno.
Tako beznadno.
"Ispričavam se", reče. Iz navike je
pokušao zvučati zajedljivo, no njegove su
riječi umjesto toga zvučale uplašeno.Što se to
dešava s njim? Kad će završiti ta noćna
mora?
Trijumfalni smiješak pojavi joj se na licu.
Njoj - kurvi iz radničke kaste!
Eleazaras je osjetio kako se Iyokus ukočio
od bijesa; izgleda da nisu potrebne oči da bi
se svjedočilo ovome što se upravo dogodilo.
Posljedice! Zašto uvijek moraju postojati
posljedice? Platit će za ovo... ovo...
poniženje. Da bi ostao Vrhovni vladar, treba
se ponašati kao Vrhovni vladar...
Gdje sam pogriješio? nešto neotesano u
njemu zavapi.
"Stvorenje će biti premješteno", govorila
je. "Ovi stvorovi nemaju dušu koju bi vaše
Inkantacije prinudile... Potrebna su druga
sredstva."
Govorila je jezikom edikta i Eleazaras je
razumio - iako je znao da nema nade da će ga
i Iyokus u tome slijediti. Zaista je bila lijepa
žena - prekrasna, čak. Sa zadovoljstvom bi ju
jebao... A to što pripada Ratniku-Proroku?
Šećer na breskvi, rekli bi Nansurci.
"Ratnik-Prorok", nastavila je,
izgovarajući njegovo ime kao otrcanu
prijetnju, "želi znati detalje vaše..."
"Je li istina ono što govore?" bubne on.
"Je li istina da si nekoć pripadala
Achamianu? Drusasu Achamianu?" Dakako,
znao je da je istina, ali je iz nekog razloga
trebao to čuti od nje.
Zurila je u njega, zapanjena. Odjednom je
Eleazaras mogao čuti tišinu koju pružaju crni
kožni zidovi - svaki njezin šav.
Tap-tap-tap-tap... Stvor je krvario iz svog
nepostojećeg lica.
 "Zar ne uviđaš ironiju?" otezao je.
"Sigurno uviđaš... Ja sam bio taj koji je
naredio Achamianovu otmicu. Ja sam onaj
koji te prepustio... njemu." Otpuhne. "Ja sam
razlog što si ti uopće ovdje, nisam li?"
Nije se podrugljivo nasmiješila - lice joj
bješe prelijepo za to - no njezino je lice
svejedno gorjelo od prezira. "Više bi ljudi
trebalo preuzimati zasluge za svoje
pogreške", reče ona jednolično.
Eleazaras se pokušao nasmijati, no ona je
nastavila govoriti kao da je on tek škripavi
kolac ili pas koji laje. Buka.
Nastavila je govoriti njemu - Vrhovnom
vladaru Grimiznih Tornjeva! - što da radi.
A zašto i ne bi, kad je on tako očito
odustao od donošenja odluka?
Shimeh stiže, rekla je. Shimeh.
Kao da imena mogu imati zube.
Kiša. Bio je to jedan od onih pljuskova
koji se iznenada spuste u sumrak, skrate
sunčevu svjetlost i u nekoliko trenutaka
rasprostru vuneni pokrov noći. Kiša je
lijevala kao iz kabla, nestajala u travi, cvrčala
na golome tlu, poskakivala po tamnom kaosu
platnenih kosina. Zapuši vjetra pravili su
maglu od pljuska, a natopljene zastave
bacakale su se kao ribe na udici. Promukli
uzvici i psovke odzvanjali su taborom. Oni
koji su ranije zabušavali sada su se mučili s
postavljanjem šatora. Nekoliko njih skinulo
se i stajalo nago, pustivši vodi da im spere
dugi, dugi put iz kože. Esmenet je kao i toliki
drugi trčala.
Bila je već posve promočila kad je
pronašla maleni paviljon. Stražar Stotine
Stupova stoički je stajao i samo je smeteno i
sažalno pogledao. Platneni preklop bio je
gladak od hladnoće. Kellhus ju je već čekao u
toplo osvijetljenoj unutrašnjosti - kao i
Achamian.
Obojica su se okrenula prema njoj, iako je
Achamian hitro vratio pogled na čudovište -
špijuna lažnog lica kojeg je otela Eleazarasu.
Činilo se da mu nešto mrmlja.
Kiša je bubnjala po ceradi stvarajući
ambijentalnu i neugodno vlažnu tutnjavu.
Voda je kapala iz ureza u stropu.
Stvor je bio lancima okovan uspravno uz
središnji stup, sa zapešćima obješenim
visoko, a stopalima iznad rogozom
prekrivenog tla kako ne bi imao uporišta.
Njegova gola smeđa koža sjajila je kao
ulaštena pod svjetlom lanterne, u boji
sansorskog roba kojeg je zamijenio. Danak
zatočeništva nagrđivao mu je kožu:
opekotine, masnice i neobjašnjive vitice
ispucane kože, kao da je neko dijete po njoj
žvrljalo šilom ili nožem. Lica rastvorenog i
napola zgrčenog, vrtio je glavom kao da vuče
teret. Ljudski izraz zaprepaštenja izgledao je
kao naslikan na njegovim člankovitim
prstima.
Iyokus je uzeo svoj danak, čak i u tako
malo vremena. Pokušavala je ne zamišljati
Achamianove muke u njegovim rukama...
"Chigraaaa... Kicurnarcha murkmuk
sreeee.."
"Neki urođeni impuls..." Achamian je
govorio kao da nastavlja ranije započetu
misao. "Poput onih gusjenica koje se
sklupcaju u loptu kad god ih dotakneš. Isto se
sigurno događa i kad ih uhvate."
Uzdrhtala, Esmenet se sagne kako bi
iscijedila vodu iz kose, a potom nježno obriše
lice podstavom ogrtača, znajući po mrljama
da joj je pigment čađe oko očiju zamrljao lice
sve do obraza. Trepnula je pred opscenom
slikom špijuna, pokušavajući mirno disati.
Mora otvrdnuti na takve stvari!
Koga ti zavaravaš?
Osjećaju li se tako svi koji su na visokim
položajima? Neprestano u strahu? Od svega,
svake riječi, svakog djela; posljedice su tako
teške, dalekosežne i duboke. Savjet je
stvaran.
"Ne", Kellhus reče. "Podcjenjuješ ih
usporedbama s ljudima." Uputio je
Achamianu prijekorni smiješak, a ona shvati
da mu je uzvratila. "Ti pretpostavljaš da oni
moraju imati neku osobnost koju pokušavaju
prikriti. No koju god suptilnost karaktera
imali, oni su ukrali. Osim toga, posjeduju
samo životinjske rudimente osobnosti. Oni su
samo ljušture. Oponašanje duše."
"I više nego dovoljno", Achamian
odgovori namršteno.
Implikacije su jasne: Više nego dovoljno
da bi nas zamijenili..
"Više nego dovoljno", Kellhus ponovi,
iako su od njegovih intonacija - žaljenja,
tuge, slutnje - te riječi zvučale kao neke
posve druge.
Još uvijek prilično mokra, Esmenet
zauzme svoje mjesto uz Kellhusa, pobrinuvši
se da se on nađe između nje i Achamiana.
Iznenada se našla u vrtoglavom središtu
njegove pozornosti.
"Čovjek kojeg je zamijenio," upita on,
"tko je on bio?"
Pokušala je izbrisati ulagivanje iz
pogleda. "Jedan od njihovih robova-vojnika",
odgovori. "Javreh... Pripadao je
Rhumkarima."
"Plačljivac", Achamian reče, upotrijebivši
pogrdni naziv kojim su čarobnjaci zvali
strijelce s Chorama - one koji 'liju'
Suze Božje. Esmenet su rekli da se
Rhumkari smatraju najsmrtonosnijim
strijelcima čitavog Tromorja.
Ona kimne. "Tako je u stvari i zapeo za
oko Eleazarasu. Grimizni Tornjevi
podržavaju veze između pripadnika svojih
najelitnijih formacija. Njegov ga je ljubavnik
prijavio svojim nadređenima. Čini se da su
mu sondirali lice iglama." Pogledala je
Kellhusa puna nečega što je mislila da je
ponos, no umjesto toga bilo je više nalik
čežnji.
"Učinkovito," reče on kimnuvši, "ali
nepraktično u nekim korisnim razmjerima."
Iako je nije pogledao, lagano joj je stisnuo
rame dok je kružio oko čudovišta. Prostor
između nje i Achamiana odjednom se činio..
gol.
"I što ti misliš?" Achamian upita. "Je li
moguće da smo ih uhvatili u pripremi
pokušaja smaknuća?" Unatoč svojoj nelagodi,
Esmenet se okrene prema njemu, privučena
drhtanjem njegovog glasa. Uzvratio joj je
pogled na jedan začuđeni trenutak, a onda
pogledao u stranu.
Nervoza nikad nije nestala, shvati ona,
užas donošenja odluka nikada nije prošao.
"Znaju da sada nosiš Znamen", reče ona
Kellhusu. "Smatraju te ranjivim."
"Ali rizik..." Achamian reče. "Ne mogu
zamisliti da Grimizni Tornjevi ikoga motre
pažljivije nego Rhumkare.
Upravitelj ovog stvora sigurno je to
znao."
"Upravo tako", Kellhus reče. "To
implicira da su očajni."
Neobjašnjivo, ona se sjeti onog dana kad
je s Achamianom i Inrauom u Sumni
raspravljala o značenju Maithanetove ponude
Grimiznim Tornjevima. Prvog dana kad su je
muškarci slušali. "Ali pomisli," reče ona,
sakupivši svo samopouzdanje koje je imala.
"Tvoja duša je najveća od sviju, Kellhuse,
najsuptilniji intelekt. Došao si spriječiti
Drugu Apokalipsu. Ne bi li učinili bilo što da
ti uskrate Gnosu? Bilo što?"
"Chigraaaaaaaa", stvor je hripao. "Put
hara kizurot.. "
Achamian pogleda Kellhusa prije nego se
okrenuo prema njoj neuobičajeno smjelo.
"Mislim da je u pravu", reče on, gledajući je s
otvorenim divljenjem. "Možda možemo
mirno disati, možda ne. Bilo kako bilo,
vjerojatno bismo te trebali držati u
zatvorenom koliko god je to moguće." Iako ju
je njegov pokroviteljski pogled možda trebao
uvrijediti, bilo je u njemu i isprike, bolnog
priznanja.
Nije to mogla podnijeti.
Tama i bubnjanje kiše.
Stvor je nepomično ležao, iako je miris
stražara koji je gasio lanterne napeo njegov
falus, dug i krut na njegovom trbuhu. Miris
straha.
Okovi su mu se urezali, no nije osjećao
bol. Zrak bijaše leden, no nije mu bilo
hladno.
Znao je da su ga žrtvovali, znao je kakve
muke slijede, a ipak je bezuvjetno vjerovao
da ga njegov Stari Otac neće napustiti. Dugo
je razgovarao sa svojom zatočenom braćom,
znao je koliko će ga ljudi čuvati i koliko će
komplicirane lozinke biti potrebne da ga
posjete. Osuđen je na propast, bez nade u
olakšanje, a ipak će biti spašen - dvije
sigurnosti koje mu se mogu motati onime što
bi mu trebala biti duša, a da nisu proturječne.
Postoji samo jedna mjera, jedna Istina, a
ona je topla i vlažna i krvava. Od same
pomisli na nju udom su mu kolali grčevi.
Kako čezne! Kako žudi!
Visio je u polumraku i sanjao o općenju s
neprijateljima...
Kad je prošlo dogovoreno vrijeme, trznuo
je glavu u uspravan položaj i, još uvijek
omamljen, prtljao da si sastavi lice.
Kao refleksom, iskušavao je svoje lance i
okove. Metal je cvilio. Drvo je škripalo.
A onda je zavrištao, iako ne u rasponu
zvuka koje bi ljudsko uho moglo zabilježiti.
"Yut mirzur!"
 Prodorno i kreštavo, odzvanjalo je preko
vojske Ljudi koji su spavali, sklupcani od
vlage i hladnoće, do mjesta gdje su njegova
braća poput šakala čučala na kiši.
"Yut-yaga mirzur!"
Dvije riječi na aghurzoiju, njihovom
svetom jeziku. "Povjerovali su."
Iz Gima, Sveti rat se zaputio preko
Jartanskih brda. Nitko nije znao pročitati
kamenu ploču koja je obilježavala njihov
ulazak u Amoteu -iako su nekako znali.
Njihove razbacane kolone preplavile su
mračne i maglovite obronke, oružje i oklopi
blistali su im na suncu, a glasovi se orili u
gromoglasnoj pjesmi. Hodali su putovima
Svetog Amoteua, i iako im je njegov slojeviti
krajolik, sa pašnjacima ravnim poput jezera
na dnu dolina i obroncima zguranim oko
škarpi škriljevca, bio jednako nov kao i bilo
koji kroz koji su prošli tijekom okrutnih
godišnjih doba, činilo im se da su stigli doma.
Mnogo više nego Xeras, poznavali su ovo
mjesto. Njegove nazive. Njegove narode.
Njegovu povijest.
Učili su ih o toj zemlji od ranog
djetinjstva.
 Do sredine popodneva sljedećeg dana
Conrivani su stigli do Anothritskog svetišta
koje se nalazilo nekih tri milje od Herotskog
puta. Sedmero ljudi, Ankiriota pod
zapovjedništvom Palatina Ganvattija,
utopljeno je u gomili koja se krenula kupati u
svetim vodama. Svakim su danom gazili ili
jahali preko nekog važnijeg praga, neke nove
oznake kraja njihovih velikih napora. Uskoro
će stići u Besral gdje će moći vidjeti krv loze
Kasnijeg Proroka u očima njegovih
stanovnika. Zatim rijeka Hor. A zatim..
Shimeh, činilo se, leži nevjerojatno blizu.
Shimeh!
Poput povika na horizontu. Šapat koji
postaje glas u njihovim srcima.
Za to vrijeme, nekoliko dana marša prema
istoku, Padiradža Fanaval ab Kascamandri
glavom krenuo je u pohod s nekoliko stotina
svojih Covaurija i odabranih velmoža, s
namjerom da ulovi čovjeka kojeg su njegovi
ljudi zvali Hurall'arkreet - imenom koje je
bilo zabranjeno spominjati u njegovom
prisustvu. Znajući da je broj Athjearijevih
ljudi znatno smanjen, naredio je
Cinganjehoiju da u velikom broju jaše jugom
bregovitog kraja sa svojim Eumarncima.
Pretpostavio je da će okretni Grof
obilaziti bokove Tigrove vojske radije nego
da se povuče te slijediti rijeku Hor u podnožje
brda u obliku potkove koje su Kianjani
nazivali Madas, ili "Nokti". Ondje je
pripremio zasjedu, upotrijebivši, unatoč
negodovanju visokog Herezijarha Seoktija,
puni kadar Cishaurima kako bi osigurao
pobjedu.
Mladi Grof od Gaenrija, međutim, nije
uzmicao i iako je bio brojčano nadjačan u
omjeru jedan naprama deset, dočekao je
Cinganjehoija i njegove velmože u bitki prsa
o prsa. Unatoč surovosti Inrita, situacija je
bila beznadna.
Crveni konj Gaenrija nestao je u metežu.
Povikavši svojim ljudima, Athjeari je poletio
prema zastavi, mačem se probio u središte
poganske vojske, zastrašujući ih povicima i
silovitim udarcima. Sasvim iznenada, njegov
je mongilejski konj pokleknuo, i maloljetni
mu je kopljanik, sin seleukarskog velmože,
probo lice.
Smrt ga je pokosila.
Fanimljani su trijumfalno tulili. Zavijajući
od bijesa i užasa, članovi Grofove osobne
straže zaletjeli su se na poganske konjanike
koji su očajnički pokušavali šmugnuti s
njegovim tijelom. Uz stravičnu cijenu,
Galeoćani su ga uspjeli vratiti, slomljeni kao
Što bi rijetko tko mogao biti. Samo nekoliko
sati kasnije naišli su na jaku skupinu
Kishvatija pod vodstvom Lorda Sotera koji je
raspršio njihove progonitelje. Gaenri su
plakali kad su saznali da je spas bio tako
blizu, a opet je stigao toliko prekasno.
Prozvat će ih Dvadesetoricom, jer je od
stotina njih tek dvadeset preživjelo.
Na vijeću Velikih i Manjih Imena,
Athjearijeva je smrt popraćena svečanim
spomenom i nemalim užasom. Toliko je dugo
mladi Grof predstavljao oči Svetog rata,
najdulje i najsigurnije od njihovih mnogih
kopalja. Bio je to katastrofalan predznak.
Budući da je Cumor, Visoki kultist
Gilgaolov, bio mrtav, Ratnik-Prorok sam je
vodio ceremoniju u kojoj ga je proglasio
Predvodnikom bitke, izgovarajući gilgalske
rituale bez prethodnog uvježbavanja.
"Inri Sejenus došao je nakon Apokalipse,"
rekao je ožalošćenim kastinskim plemićima,
"kad je trebalo zacijeliti rane svijeta. Ja sam
došao prije, sad kad Ljudima treba dati snagu
za borbu. Od svih Stotinu Bogova,
dalekometni Gilgaol u meni gori najsnažnije,
ali ne tako snažno kako je gorio u Coithusu
Athjeariju, sinu Asilde, kćeri Erveata, Kralja
Galeotskog."
Nakon toga, preživjeli su svećenici Rata
oprali njegovo tijelo i odjenuli ga u odjeću
njegovih nedavno pridošlih zemljaka kako ne
bi pretrpio poniženje spaljivanja u ogrtačima
svojih neprijatelja. Polegnuše ga na veliku
lomaču od cedrovine i zapališe - samotni
kriješ pod lukom nebeskim.
Naricaljke Galeoćana odjekivale su dugo
u noć.
Sveti rat prešao je zadnja od Jartanskih
brda, sumornoga raspoloženja i misli punih
bojazni. Gothvelk im se pridružio samo
nekoliko milja prije Besrala, i iako su
Tydonci očajavali kad su saznali za
Athjearijevu pogibiju, ostatak Svetog rata
osjetio je olakšanje. Ovdje, na istoj onoj
zemlji koja je rodila Kasnijeg Proroka, Ljudi
od Kljove ponovno su se ujedinili. Samo je
još jedan posljednji zadatak bio pred njima.
 A onda su, onoga jutra kad su se spustili
niz posljednje od Jartanskih brda, naišli na
napuštenu nansursku vilu na kraju
Shairizorske poljane. Tu je Ratnik-Prorok
naredio zaustavljanje iako je još preostalo
nekoliko sati danjeg svjetla.
Gospodari Svetog rata zaklinjali su ga da
nastave, toliko su bili željni napokon vidjeti
Sveti Grad.
Odbio ih je i nastanio se iza utvrđenih
zidova.
Esmenet ga je preklinjala da se ne miče.
Poduprla se dlanovima o njegova snažna
prsa, a zatim se, zagledana u njegove oči,
polako spustila dolje, uzimajući ga sve do
njegove zdjelice.
On zadrhti, i jedan neumoljivi trenutak
osjećala se kao da je zavarena za njega u
jedinstvenom osjećaju ushita. On svrši, a ona
za njim, propinjući se oko čvrste i pulsirajuće
vrućine, i zavapi..
"Hvala ti", šapnula mu je u uho kasnije.
"Hvala ti." Činilo joj se da ga u zadnje
vrijeme tako rijetko dodiruje.
On sjedne na rub kreveta i iako je teško
disao, znala je da nije zadihan. On nikada nije
zadihan. On ustane, a ona ga nastavi
promatrati kako hoda nag po ulaštenom podu
do raskošnog umivaonika uklesanog u
klupicu na suprotnom zidu. U polumraku su
ga tronogi zeravnici bojili narančastim i
grimiznim nijansama. Dok se prao,
nabubrena mu je sjena padala na zid
prekriven freskama. Ležala je i promatrala ga,
divila se njegovom bjelokosnom tijelu,
uživala u skliskom sjećanju na njega među
nogama.
Čvrsto je zagrlila plahte, osjetivši
iznenadnu pohlepu za ono malo topline koju
su pružale. Prelazila je pogledom po
prostoriji i prepoznala u njezinim linijama
sjećanja na svoj nekadašnji dom. Carstvo.
Znala je da se stoljećima ranije neki
Patridomos ševio u istoj ovoj sobi, čudesno
nesvjestan riječi kao što su 'Fanimljani' ili
'Savjet'. Možda bi prepoznao 'Kianjane', ali
samo kao neki skroviti pustinjski narod. Ne
samo pojedinci, već i cijeli vjekovi mogu biti
nesvjesni stravičnih stvari.
Pomislila je na Serwe. Vječna tjeskoba se
vratila.
Kako joj je radost zbog njezinih novih
okolnosti postala tako nedostižna? U svojem
starom životu često bi zbunjivala svećenike
koji bi joj dolazili, a u mračnijim
raspoloženjima čak bi ih se drznula
podučavati onome što je vidjela kao njihovo
licemjerje. Neke, za koje nije bilo vjerojatno
da će se vratiti, pitala bi što nedostaje
njihovoj vjeri da traže utjehu u kurvama.
"Snaga", ponekad bi odgovorili; nekoliko njih
se čak i rasplakalo. Ali mnogo su češće
poricali da im išta fali.
Na kraju krajeva, kako bi mogli biti
nesretni kad njihova srca pripadaju Inriju
Sejenusu?
"Mnogi prave tu pogrešku", Kellhus reče.
Stajao je uz rub kreveta.
Bez razmišljanja, ona posegne i uhvati
njegov falus, počne mu palcem trljati glavić.
On klekne na rub kreveta i njegova je velika
sjena preplavi. Zlatni oblak ocrtavao mu je
rep.
Treptala je suze i pogledala ga. Molim
te... uzmi me opet.
"Misle da su očaj i vjera protuslovni,"
nastavio je, "pa se stoga počnu pretvarati.
Ponašaju se onako kako se drugi ponašaju,
misleći da samo oni imaju sumnje, da su
samo oni slabi.. U društvu radosnih oni
postaju usamljeni i smatraju sebe
odgovornima za vlastitu usamljenost."
Njegov se ud ukrutio i izdužio pod
njezinim dodirom, zaobljen poput napetog
luka.
"Ali ja imam tebe", promrmlja ona. "Ja
liježem s tobom. Nosim tvoje dijete."
Kellhus se nasmiješi i nježno odmakne
njezinu ruku. Nagne se naprijed i poljubi
njezin dlan. "Ja sam odgovor, Esmi. Ne
lijek."
Zašto plače? Što to s njom nije u redu?
"Molim te", rekla je primivši ponovno
njegov ud, kao da je to njezina jedina moć,
njezina jedina moguća vlast nad tim
božanskim čovjekom. "Molim te, uzmi me."
To jedino što imam za dati...
"Ima mnogo toga", reče on pa odmakne
plahtu i položi ruku na njezin trbuh. "Toliko
mnogo."
Njegov je pogled bio dug i tužan. A onda
ju je ostavio zbog Achamiana i tajni Gnose.
Ležala je neko vrijeme budna i slušala
fragmente eteričnog glasa koji je izranjao
kroz kamen koji ju je okruživao.
Zatim se, u sve gušćem mraku nakon što
su se žeravnici ugasili, ispružila naga na
plahtama i zadrijemala, a njezina je duša
kružila oko brojnih izvora tuge. Achamianove
smrti. Mimarine smrti.
Ništa u njezinom životu ne ostaje mrtvo.
Ponajmanje njezina prošlost.
"Obilaziti Štitove je lako", glas je brujao,
"ako njihov tvorac prakticira druge magijske
jezike."
Probudila se iznenada, ako već ne
potpuno, i kroz ustreptale oči promatrala još
jednog muškarca kako prilazi njezinom
krevetu.. Bio je visok, ogrnut crnim plaštem
nad srebrnom brigandinom. S olakšanjem
shvati da je prilično naočit. Kompenzacija
druge vrste bila je u... Njegova sjena imala je
svinuta krila.
Skotrljala se sa suprotne strane kreveta i
stisnula uz suprotni zid.
"Kad se samo sjetim kako sam mislio da
je dvanaest talenata uvreda", reče on.
Pokušala je vrištati, no on se nekako
našao tu, priljubljen uz nju poput ljubavnika,
s glatkom rukom preko njezinih usta. Osjetila
je kruti luk njegovog uda prislonjenog na
svoje guzove. Kad joj je liznuo uho, tijelo joj
zadrhti izdajničkim užitkom.
"Kako je moguće", dahtao je, "da ista
breskva zahtijeva tako različite cijene,
hmmm? Zar je moguće sprati natučene
dijelove? Zasladiti sokove?" Slobodnom je
rukom lutao površinom njezinog tijela, a ona
je osjećala kako se napinje, ne protiv njega,
nego uz... kao da je njezine žudnje jednako
lako oblikovati kao i glinu.
"Ili je jednostavno riječ o prodavaču?"
Činilo joj se da joj je vatra otela dah.
"Molim te!" prošapće ona.
Uzmi me...
Čekinje su joj strugale po slinom
omekšanoj koži ispod uha. Znala je da je to
iluzija, ali..
"Moja djeca," reče on, "samo oponašaju
ono što vide..." Zajecala je u njegovu ruku
koja ju je gušila - pokušala poviknuti čak i
kad su joj se noge opustile pod dodirom
njegovih lutajućih prstiju. "Ali," mrmljao je
glasom koji joj je žuborio po koži, "ja
uzimam?"
 Poglavlje dvanaesto

SVETI AMOTEU

Smrt je u strogom smislu nemoguće

definirati, jer koji god joj predikat pripisali
mi živi, njegov atribut nužno spada u sferu
Života. To znači da se Smrt kao kategorija
ponaša na način koji je nemoguće razlikovati
od Beskonačnog i od Boga.
AJENCIS, TREĆA ANALITIKA LJUDI

Nemoguće je tvrditi da je nečija izjava

istinita, a da se pritom ne pretpostavi da su
sve protuslovne izjave lažne. Budući da svi
ljudi tvrde da su njihove izjave istinite, ta
preuzetnost postaje u najmanju ruku
ironična, a u najgorem slučaju smiješna.
Imajući na umu beskonačnost mogućih
tvrdnji, tko bi mogao biti toliko tašt da svoje
bijedne tvrdnje smatra istinitima? Tragedija
je, dakako, u tome što i ne možemo ništa
drugo nego davati izjave. Stoga se čini da
moramo govoriti kao Bogovi da bismo
razgovarali kao Ljudi.
HATATIAN, OPOMENE

Rano proljeće, 4112. godina Kljove,

Amoteu

Neljudi su je nazivali Incu-Holoinas.

Arka Nebeska.
Nakon svoje pradavne pobjede nad
Inchoroima, Nil'giccas je naredio pregled
broda, a rezultati tog pregleda zabilježeni su u
velike anale Neljudi. Tri tisuće lakata dužine,
od kojih je dvije tisuće ukopano s pramcem u
osakaćenim dubinama. Pet stotina lakata
širine. Tri stotine u dubinu..
Bila je to planina s mnoštvom odaja,
optočena metalom zlatnog sjaja kojeg nije
bilo moguće ni zagrepsti, a kamoli slomiti.
Grad zamotan u iskrivljene plohe nakazne
ribe. Ruina koju zemlja nije mogla progutati,
koju vjekovi nisu mogli probaviti.
I, kao što su Seswatha i Nau-Cayuti
spoznali, velika, pozlaćena kripta.
Lutali su njezinom pozlaćenom utrobom,
a koraci su im škripali po daskama trulog
smolastog drveta kojim su poravnati kosi
zidovi. Jedan vijugavi prolaz za drugim,
jedna zijevajuća odaja za drugom, od kojih
neke bijahu široke poput kanjona. I gdje god
bi se okrenuli nalazili su kosti - bezbrojne
kosti. Većina ih je bila gotovo kreda. Mrvile
su se pod nogama i maglile prašinom zrak
oko njihovih gležnjeva. Kosti Ljudi i Neljudi,
možda ostaci nekih drevnih ratnika ili
zatočenika ostavljenih da skapaju od gladi u
potpunom mraku. Srasle kosti Bašraga,
debele poput prorokova štapa i nakalemljene
po tri skupa. Kosti Srankova, razbacane poput
ribljih kostiju oko napuštenog taborišta. I
druge koje nikako nisu mogli prepoznati,
kosti jedinstvenih oblika, neke malene poput
naušnica, druge dugačke poput jarbola
čamca. Sjajile su poput nauljene bronce i nisu
se dale slomiti unatoč legendarnoj snazi Nau-
Cayutijevih ruku.
Nikada Seswatha nije osjetio takvu
stravu, dovoljno raspršenu da bi je ignorirao
iz trenutka u trenutak, ali s dubinom plimnog
vala, kao da se sve do čega mu je stalo nalazi
izloženo, ne samo opasnosti već i nekoj
stravično suprotnoj istini.
Njegov je um shvaćao razloge i povode,
čak i u trenutku kad mu je utroba drhtjela.
Hodali su jazbinama Min-Uroikasa, mjesta na
kojem su Inchoroi u svoj svojoj iskvarenosti
tisućama godina glodali granice između
svijeta i Onostranog. A sada se jauk njihovog
prokletstva nalazio blizu.. vrlo blizu.
Bio je to topos, mjesto na kojem su čvrste
linije stvarnosti postale sjene. Čuli su to u
spiljskim jekama. Trabunjajući krikovi u
struganju njihovih stopa. Stenjuća mnoštva u
štropotu njihovog kašlja. Neljudska
grmljavina u zvonjavi njihovih glasova. I
vidjeli su to, kao da su im slike zašivene u
krajičku oka. Lica s brojnim čeljustima koje
škljocaju iz tmine. Uplakana djeca...
Achamian je prestao brojati koliko je puta
vidio Nau-Cayutija kako se naglo okreće,
pokušavajući uhvatiti utvare u sigurnosti
izravnoga pogleda.
Gdje god put nije bio nepouzdan,
Achamian je posrtao ispred Nau-Cayutija,
gledajući nepromišljeno u ono što je slaba
svjetlost zasjenjene lanterne otkrivala. Lupine
gruha visjele su na mjestu poput odbačene
kože. Zlatni zidovi poput maternice
iskrivljene prema nagibu posljednjeg spusta
Arke. Minijaturne ploče teksta utisnutog,
činilo se, u svaku površinu unutrašnjosti. Čak
i u njihove odraze, groteskno rastegnute po
okolnim zidovima i s neprirodnim aureolama
crnih oblaka.
Iscrpljeni toliko da su im noge klecale, a
ruke se tresle, konačno su stali u nadi da će
uspjeti kradomice malo pridrijemati.
Achamian je sjedio sklupčan u udubini
između pregrada, i istovremeno drijemao i
kršio zgrčene udove od užasa. Ponovno je
proživljavao svaki korak, svaku duboku
tamu, svaki trunući prolaz, i pitao se gdje mu
je nada konačno iščeznula. Kako će ikad
pobjeći s takvog mjesta? Čak i ako nađu ono
za čim on traga...
Mogao ih je osjetiti kako se gomilaju
poput labirinta u daljinama iznad i ispod
njega, šupljine koje proždiru. Činilo mu se da
sami pakao huči nečujno oko njih.
Ovo mjesto.
"Kosti", Nau-Cayuti protisne kroz zube
koji su cvokotali. "Morale su to biti kosti!"
Achamian se lecne od njegovog glasa i
pogleda njegovu očajnu sjenu. Princ se
obgrlio baš kao i on, kao da štiti svoju
golotinju od isparavanja leda.
"Neki tvrde", Achamian prošapće, "kako
je cijela Arka građena od kostiju, da su žile i
koža nekoć pulsirale ovim zidovima."
"Misliš, da je Arka nekoć bila živa?"
Achamian kimne i gutne od strave.
"Inchoroi su sebe nazivali Djecom Arke.
Najstariji neljudski epovi govore o njima kao
o Siročadi."
"Dakle, ovo ovdje... ovo mjesto... im je
majka?"
Seswatha se nasmiješi. "Ili otac. U stvari,
mi nemamo riječi za takvo što. Kad bismo i
mogli prorezati pokrov tisućljeća, bojim se da
bi ovo mjesto ostalo izvan naših mogućnosti
da razumijemo."
"Ali ja posve dobro razumijem", mladi
Princ reče. "Ti kažeš da je Golgotterath mrtva
utroba."
Achamian je zurio u njega i borio se sa
sramom koji je prijetio razbiti njegov pogled
kao olovo staklo.
"Da, valjda."
Nau-Cayuti je zurio po tami koja ih je
okruživala. "Opsceno", promrmlja on.
"Opsceno. Zašto, Seswatha? Zašto bi oni
zaratili protiv nas?"
"Da zatvore svijet", bilo je sve što je
uspio promucati.
Da ga zapečate.
Mladić skoči naprijed i uhvati ga za
ramena. "Ona je živa!" procijedi on, očiju
sjajnih od očajanja i sumnjičavosti.
"Rekao si mi.. Obećao si!"
"Živa je", Achamian slaže. Čak je
pomilovao mladićev obraz i nasmiješio se.
Osudio sam nas na propast.
"Hodi", sin Visokoga Kralja reče,
uspravan i visok u mraku. "Bojim se noćnih
mora koje bi san mogao donijeti."
Bezizražajnog lica on se nastavi probijati
kroz tamu.
Udahnuvši, činilo mu se, više led nego
zrak, Seswatha zatetura za njim, za Nau-
Cayutijem, prijestolonasljednikom Tryse,
najblistavijim plamenom dinastije po imenu
Anasurimbor.
Najblistaviji plamen među Ljudima.
Kellhus segne...
Iz topline kože ovijene tkaninom, iz
spomena na magičnu pjesmu...
Hodao sam, Oče, prešao čitav svijet.
 Ignorirao je lakirano pokućstvo i sjeo
prekriženih nogu na pod verande, osjećajući
isparavanje zagušljivih prostorija koje se bore
s hladnim zrakom iz bezdana noći. Slijepim
je očima zurio u vrt koji bješe istovremeno
sjenovit i kaotičan, terasast i zarastao.
Cvjetne lijehe bijahu prepune vražje kandže i
kopriva. Stabla višnje stajala su u grupicama,
a posljednji od njihovih zabludjelih cvjetova
visjeli su smeđi na hladnoj rosi. Osjećao se
miris kiseline u jarku gdje su robovi izlili
vino koje se pretvorilo u ocat. Osjetio se
trpak mošus divljih mački.
Segnuo je...
Kroz kamen i pečenu opeku, preko
nazubljenih padina, preko Shairizorske
poljane...
Slijedio sam Najkraći put.
Nije vidio stropove, već raspored
obješenog tereta. Nije vidio zidove, već
strahove, paradu stvarnih i izmišljenih
neprijatelja. Nije vidio vilu, već davno mrtvu
carsku zaštitu, relikviju malaksalog naroda.
Gdje god se okrenuo, vidio je stupove među
polustupovima, tlo pod izgrebenim
podovima...
 Gdje god pogledao, vidio je što je
prethodilo.
Uskoro, Oče. Uskoro ću zamračiti tvoja
vrata.
Sasvim iznenada, propuh postane vlažan
od mirisa jasmina i ženske požude. Čuo je
bose noge - njezine bose noge - kako tapkaju
po mramoru. Ožiljak magije bio je očit,
gotovo je smrdio, no nije se okrenuo da je
pozdravi. Ostao je savršeno miran čak i kad
se njezina sjena spustila na njegova leđa.
"Reci mi," reče ona na drevnom
kuniurskom, tečnom i preciznom, "što su
Dunyanjani?"
Kellhus skrene svoje misli unazad,
upregne legiju koja bješe njegova duša.
Vjerojatnosti gone vjerojatnosti, neke do
sazrijevanja, druge do istrebljenja. Esmenet,
ovijena kipućom svjetlosti. Esmenet krvari
slomljena pod njegovim nogama.
Riječi, vijugaju i račvaju se, zazivaju
apokalipsu i spasenje. Od svih susreta koje je
doživio otkad je napustio Ishual, niti jedan
nije zahtijevao veću.. preciznost.
Savjet je stigao.
"Mi smo Ljudi", odgovori on. "Kao i
ostali Ljudi." Nakon što se nadvila nad njim
načas, okrenula se i prošetala trijemom -
posve gola.
"Ne vjerujem ti", reče ona kad se zavalila
na divan od crnog bambusa.
Krajičkom oka vidio ju je kako si
dodiruje grudi, prelazi prstom po zaobljenom
trbuhu. Rukama zgrabi unutrašnjost bedara.
Privuče koljeno, a zatim svinutim prstima
uroni u dubine svoga spolovila. Gugutala je
od užitka, kao da prvi put kuša neku glasovitu
deliciju. A zatim sa smiješkom na licu izvuče
dva sjajna prsta i prinese ih otvorenim ustima.
Proguta ih.
"Tvoje sjeme", promrmlja, "gorko je..."
Namjerava me izazvati.
Okrene se prema njoj i uvuče je u kotao
svoje pažnje. Treperavi puls. Plitko disanje.
Kaplje znoja razbijaju se u niti. Mogao je
namirisati kako joj se koža ježi od noćnog
zraka, ostatak soli. Čak je vidio i nabrekline
njezinih grudi, vrućinu njezine utrobe.
No njezine misli.. Kao da su joj niti
između lica i duše prerezane pa ponovno
privezane za nešto istovremeno slatkorječivo
i strano.
 Nešto neljudski.
Kellhus se nasmiješi kao što bi se otac
nasmiješio kad pokušava očitati laganu
bukvicu svom svojevoljnom djetetu. "Ne
možeš me ubiti", reče. "Ja te nadilazim."
Ona se naceri. "Kako to možeš reći? Ne
znaš ništa o meni i mojoj vrsti."
Iako su mu korijeni njezinog tona i izraza
lica izmicali, početni podsmijeh bio je jasan.
Ne podnosi kad mu se obraćaju svisoka.
Ponosno je to biće.
Ona se nasmije. "Zar si mislio da te
Achamianove priče mogu pripremiti? Ono što
Mandatari sanjaju tek je krhotina onoga što
sam ja proživio - onoga što sam vidio. Hodao
sam u sjeni Ne-Boga. Gledao sam u bezdan i
izbrisao tvoj svijet držeći prst pred njim... Ne,
ne znaš ti ništa o mojoj vrsti."
Raširene zjenice. Napete bradavice.
Nezamjetljivo rumenilo po vratu i prsima.
Prsti kovrčaju paperjastu dlaku međunožja.
Kellhus se sjeti Srankova i njihove
razbludne mahnitosti za krvlju, Sarcellusove
erekcije pred obećanjem nasilja one noći kod
galeotske vatre...
Tolika sličnost.
 Oni su šablona za svoje kreacije, shvati
on. Usadili su tim stvorenjima svoje vlastite
putene čežnje, od vlastitog apetita načinili su
instrument dominacije.
"Pa što ste vi onda?" Kellhus upita. "Tko
su Inchoroi?"
"Mi", tepala je, "smo rasa ljubavnika."
Očekivani odgovor. Sjećanja su mu
kružila dušom, ne jasna i pojedinačna, već
neizravna i bezbrojna. Sve što mu je
Achamian ikad rekao o tim nemanima...
Opusti lice u prividu duboke tuge. "I zbog
toga ste prokleti."
Širenje nosnica. Jedva primjetno ubrzanje
pulsa.
"Rođeni smo za prokletstvo", reče ona,
naoko mirna. "U našoj je prirodi naša greška.
Pogledaj ovo izvanredno tijelo. Uzvisine
njezinih grudi. Hram njezinog spolovila.
Penjem se i ulazim zato jer moram."
Dodirivala si je pubičnu kost i gnječila lijevu
dojku dok je govorila. "I zbog ovoga?"
izdahne. "Zbog ovoga se moram talasati i
vrištati u jezerima vatre? Zbog ograničenja
kože?"
Kellhus nije znao dimenzije njegove
neljudske inteligencije, ali je znao njegove
brojne jadi. Sve duše, gotovo iz nužde,
naoružavaju se argumentima i optužbama za
neshvaćenost. Na kraju krajeva, krug može
imati samo jedno središte.
"Rješenje je u odricanju", Kellhus reče.
"Ograničenja su zapisana u poretku stvari."
Uzvratila mu je pogled na način na koji
Esmenet nikada ne bi mogla, zurila je kao da
je on nešto bijedno i odvratno. Uviđa što
pokušavam učiniti.
"Ali ti," reče ona napeto i sarkastično, "ti
možeš ponovo napisati knjigu moje propasti,
je li, Proroče?" Prasne u smijeh.
"Za tvoju vrstu nema odrješenja."
Ona podigne kukove prema tekućem
treperenju svojih prstiju. "Ma imaaaaa..."
"Pa ćete uništiti svijet?"
Ona zadrhti, tijela gorućeg od uzbuđenja.
Spusti guzove i prekriži noge oko prstiju. "Da
spasim svoju dušu, ha? Dokle god postoje
Ljudi, postoje i zločini. Dokle god postoje
zločini, ja sam proklet. Reci mi,
Dunyanjanine, kojom ćeš stazom poći? Što
ćeš učiniti da spasiš svoju dušu?"
Staza, rekao je... Scylvendi.
 Trebao sam ga ubiti.
Ona se naceri njegovoj šutnji. "Već znaš,
zar ne? Osjećam spomen na tebe, slatku bol
visenja na tvojoj brončanoj kuki. Parenje je
jednostavno način na koji stvari
funkcioniraju. Glad. Apetit. Ljudi se kite.
Ljudi se odijevaju. Ljudi plešu svoje slijepe
igrokaze... Ali na kraju se sve svodi na
ljubav."
Ona iznenada ustane i zakorači prema
njemu. Rukama je lutala po uzorcima koje joj
je divan utisnuo u kožu.
"Ljubav je Put... A ipak vaši mali demoni
koje nazivate Bogovima određuju drugačije?
Da dijelimo njihove oskudne nagrade
proporcionalno svojim patnjama? Ne." Ona
stane pred njim, krhkog tijela veličanstvenog
u igri svjetla i tame. "Želim spasiti svoju
dušu."
Ona posegne da prođe vrškom sjajnoga
prsta po liniji njegovih usana. Esmenet, željna
općenja. Uz sav svoj odgoj, uz svo svoje
uvjetovanje, Kellhus osjeti kako navire
prastari instinkt... Kakva je to igra?
Zgrabi njezino zapešće.
"Ona te ne voli", reče ona, i trzajem
oslobodi ruku. "Ne uistinu."
Riječi su rezale - ali zašto? Kakva je to
tama?
Bol?
"Ona me obožava," Kellhus shvati da
odgovara, "i tek treba uvidjeti razliku."
Koliko tajni taj stvor vidi? Koliko zna?
"Takva divota, to što si postigao..." ona
reče. "Toliko si ukrao."
Stvor je govorio kao da znanje mnogo
toga jamči znanje svega. Pokušava me
namamiti, uvući me u otvoreni razgovor.
"Moj otac je ovdje već trideset godina."
"Dovoljno dugo da je potreban Sveti rat
da ga savlada?"
"Dovoljno dugo."
Ona se nasmiješi i povuče dva prsta po
znojnoj prsnoj kosti. Iako joj je tijelo ostalo
mlado, oči su joj odražavale starost koja nije
bila njezina. "Još jednom," zasmijulji se, "ne
vjerujem ti.. Ti si nasljednik svoga oca, a ne
njegov ubojica."
Zrak je zaudarao na magiju.
Njezine ga ruke pronađu kroz ogrtač,
počnu ga milovati.. Kellhus je stajao
izbezumljen. Želio ju je zgrabiti, zariti se
duboko u njezino uzavrelo središte. Pokazat
će on njoj! Pokazat će joj!
Ogrtač mu se nađe zadignut - i to
njegovom vlastitom rukom! Njezini hladni
dlanovi šmugnuli su njegovim usplamtjelim
udom.
"Reci miiii", stenjala je stalno iznova, i
iako je Kellhus znao da je to rekla, on je čuo,
Uzmi me...
S lakoćom ju je podignuo, ispružio je na
divanu. Probost će je do srži! Zarivat će se i
nabijati dok ne bude zavijala da je pusti!
Tko je tvoj otac? glas je šaptao.
Njezine ruke i dalje su ga muzle. Nikada
nije doživio nešto tako divno. Zgrabio joj je
noge u pregibu koljena i gurnuo ih prema van
i unazad, otkrivši njezinu vlažnu ljepotu.
Svijet je tutnjao.
Reci mi...
Spretnim prstima, ona ga privuče svojoj
skliskoj vatri.
Što se to događa? Kako munja može
zaiskriti u dodiru skliske kože? Kako
stenjanje, izdahnuto na usta žene, može
zvučati tako prekrasno?
Tko je Moenghus? glas je ustrajao. Što
namjerava?
Kellhus se probije kroz vatreni veo, u
njezin rastući vapaj...
"Iznijeti na vidjelo",čuo se kako dahće,
"Tisućslojnu misao..."
Na trenutak svijet stane. On ugleda to,
staro i prastaro i trulo, kako zuri iz očiju
njegove žene. Inchoroi..
Magija!
Štit je bio jednostavan - jedan od prvih
koje ga je Achamian naučio - drevni
kuniurski Dara, zaštita od takozvanih
početnih čarolija. Njegove riječi uzdrmale su
sloj zamamnosti. Na trenutak je svjetlo
njegovih očiju sjajilo njezinom kožom.
Tama ustukne i sjena se makne s njegove
duše. On posrne dva koraka unazad, falusa
vlažnog, hladnog i tvrdog.
Nasmijala se dok se on pokrivao, glasom
grlenim od neljudskih intonacija.
Namami ga.
"Na drugom kraju svijeta, u
Golgotterathu," Kellhus prošapće, još uvijek
gaseći vatru svoje manične požude,
"čarobnjaci Mangaecce čuče oko tvojeg
stvarnog tijela, ljuljaju se mrmljajući
beskrajne Inkantacije. Sinteza je samo čvor.
Ti si samo refleksija sjene, slika bačena
na vodu Esmenet. Suptilan jesi, to da, ali
nedostaju ti dubine da bi se mogao sa mnom
sučeliti."
Achamian mu je govorio o ovome
stvorenju, da su njegove mogućnosti
uglavnom ograničene na opsjene, prinude i
opsjedanje. Veliki povik njegovog pravog
lica, Učenjak mu je rekao, na ovakvoj je
daljini moguće čuti samo kao Šapat i
umiljavanje. Moram ovladati ovim
sučeljavanjem.
"Hajde," reče ona, skoči na noge i krene
za njim dok je uzmicao kroz verandu, "ubij
me, onda. Sasijeci me!"
Maska lažne prestravljenosti. Još je
jednom Kellhus oslobodio spone
samosvojnosti, razmotao unutarnje plohe
svoje duše. Još jednom je segnuo...
Prošlost ima težinu. Dok su mladi nalik
naplavinama, uvijek u vrtlogu strujanja
tekućih događaja, stari su poput kamenja.
Poslovice i parabole govore o trezvenosti,
suzdržanosti, no više je od ičega dosada ta
koja ih čini imunima na pritisak događanja.
Ponavljanje je, a ne prosvijetljenost, tajna
njihove suzdržanosti. Kako potaknuti dušu
koja je svjedočila svim permutacijama
svijeta?
"Ali ne možeš" zasmijulji se ona, "zar ne?
Pogledaj tu krasnu ljušturu.. te usne, te oči, tu
pičku. Ja sam ono što voliš..."
Štoviše, Scylvendi ga je podučio.
Nelogičan slijed razgovora. Iznenadna
pitanja. Stvor je uzeo hir kao princip svoga
djelovanja - baš kao što je i Cnaiur to činio...
Kellhus segne.
"Na kraju krajeva," reče ona, "koji bi
muškarac sasjekao svoju ženu?"
On isuče svoj mač, Enshoivu, i prisloni
njegov vršak na bijeli popločani pod između
njih. "Dunyanjanin" odgovori on.
Ona stane iznad oštrice, dovoljno blizu da
bi mogla uhvatiti njegov vrh prstima desne
noge. Zurila je puna prastarog gnjeva. "Ja
sam Aurang.
Tiranija! Sin bezdana kojeg vi nazivate
Nebesima... Ja sam Inchoroi, silovatelj
tisuća! Ja sam onaj koji će srušiti ovaj svijet.
Udari, Anasurimbore!" Kellhus segne...
...i ugleda sebe očima čudovišta, enigmu
koja želi izmamiti svoga oca, Moenghusa.
Kellhus segne, iako nije osjećao vrške prstiju,
a dlanovi mu bijahu hladni. On segne i
shvati...
Duša koja je gmizala kroz sve vjekove
ovoga svijeta, uzimala ljubavnika za
ljubavnikom, likovala pred poniženjima,
prolijevala sjeme po bezbrojnim mrtvima.
Neljudi Ishoriola. Norsirci Tryse i Saugliša.
Ratuju, neprestano ratuju da odgode
prokletstvo...
Rasa sa stotinu naziva za razne vrste
ejakulacije, koja je utišala svako suosjećanje,
svaku samilost, da bi mogla bolje uživati u
bezbrižnom zboru vlastitih požuda. Vreba,
vječno vreba, svijet od kojeg želi napraviti
svoj vrišteći harem...
Život tako star da je samo on,
Anasurimbor Kellhus, jedini bez presedana.
Samo su Dunyanjani novost.
Tko su ti ljudi - ti Anasurimbori! - koji
dolaze iz same sjene Golgotteratha? Koji vide
kroz maske od kože? Koji mogu pokolebati
drevne vjere? Koji mogu porobiti Sveti rat
samo riječima i pogledima?
Koji nose ime njihovog drevnog
neprijatelja...
I Kellhus shvati da tu postoji samo jedno
pitanje: Tko su Dunyanjani?
Boje nas se, Oče.
"Udari!" Esmenet vikne, ruku zabačenih
unazad, sjajnih prsa izbačenih naprijed.
I on zaista udari, ali dlanom. Esmenet
odleti unatrag, zakotrlja se gola po pločicama.
"Ne-Bog mi se obraća u snovima", reče
on prilazeći.
Esmenet je pljuvala krv, i dok se
odgurivala od poda, reče: "Ne vjerujem ti."
Kellhus zgrabi njezinu crnu kosu kao da
je malj i podigne je na noge. Sikne joj u uho,
"Kaže da si ga ti iznevjerio na Mengedskoj
poljani!"
"To su laži! Laži!"
"On dolazi, Vojskovođo. Po ovaj svijet...
po tebe!"
"Udari me opet", ona prošapće. "Molim
te..."
On je baci nazad na pod. Uvijala mu se
pod nogama, upirući svojim spolovilom kao
optužujućim prstom. "Jebi me", šaptala je.
"Jebi me."
No zamamna opsjena je nestala, odbijena
Štitom Dara. Stajao je ravnodušno.
"Tvoje su tajne razotkrivene", reče on
visokim govorničkim tonom. "Tvoji su agenti
raspršeni, tvoji planovi osujećeni... Poražen
si, Vojskovođo."
I prvi put ona odgovori u skladu s
njegovim očekivanjima.
"Ahhhh... ali bojnih polja ima koliko ima
i trenutaka, Dunyanjanine."
Stanka. Kruženje mogućnosti.
"Ti si tu da mi skreneš pažnju..." Kellhus
reče.
Esmenet je to i sama rekla: učinit će sve
da mu uskrate Gnosu.
Oči joj bijesnu bijelim sjajem, i na
trenutak je izgledala kao iskeženi nilnameški
demon. Čudan i nadnaravni smijeh zaori se
zaraslim vrtom, isprepleten otvorenim
prostorima poput zmija.
"Achamian", Kellhus prošapće.
"Već je mrtav", stvor se iskezi. Okrenula
je glavom poput lutke, a zatim se skljokala na
hladan kamen.
Zveket kamena, jedva čujan od upornog
kontrapunkta glasova u dvorištu iza željeznih
mreža prozora.
 Samo jedna mramorna ploča stajala je na
pragu onoga što je davno, dok su još
Nansurci vladali Amoteuom, bilo svetište
precima. Sama od sebe nagnula se u uspravan
položaj, a zatim kliznula u stranu, otkrivši
crni utor, gotovo dovoljno velik da u njega
stane tvdonski štit. Iz njega se promoli
stopalo, i nožni prsti kvrcnu dok su se pružali.
Rastući poput stabljike, slijedilo je koljeno pa
bedro. Pojavi se još jedno stopalo, zatim dlan,
sve dok sva tri uda nisu bila svijena i napeta
oko otvora poput golemog deformiranog
pauka.
Zatim se polako i pažljivo pojavi ženska
figura, kao da je sišla iz stranica neke knjige.
Fanashila.
Plesala je po blijedim podovima, susrela
krmeljavu Opsaru koja se vukla sa zahoda
natrag u dječju sobu. Slomila joj je vrat, a
zatim zastala i disala, silila erekciju da se
povuče. U jednom trenutku dok je prolazila
kroz sjene, pretvorila se u Esmenet.
Prislonila je lice na vrata njegove odaje,
mahagonij opasan broncom, i nije čula ništa
osim dubokog disanja svoga plijena. Zrak je
doslovno pjevao od zaostalih mirisa: češnjak
iz kuhinje, truli zubi, pazusi i čmarovi...
Čađa, izmirna i sandalovina.
Uzela je Chorae iz džepa svoje lanene
košulje, a zatim je vještim pokretima svezala
oko vrata kožnom uzicom. Gurne i rastvori
vrata, nasloni se svom snagom na kvaku da
utiša nepodmazane šarke. Nadala se da će ga
zateći u snu, no naravno da su ga Štitovi
probudili.
Stajala je na mračnom ulazu, lažnog lica
nateklog od suza. Mjesečina je bacala
pravokutnik blijedih kvadrata na pod ispod
njezinih nogu. On je sjedio na krevetu,
uzbunjen i blijed. Iako se tek pomaljao,
vidjela ga je posve jasno: zaprepaštene oči,
zamišljene vjeđe, pet bijelih pruga u bradi.
Zaudarao je na stravu.
"Esmi?" on protisne. "Esmi? Jesi li to ti?"
Pogrbila je ramena i izvukla ruke iz
lanene košulje, tako da je pala do užeta
zavezanog oko struka. Čula je kako mu je
stao dah kad je ugledao njene grudi.
"Esmi? Što to radiš?"
"Trebam te, Akka..."
"Chorae oko tvog vrata... Mislio sam da
su zabranjene."
 "Kellhus me zamolio da je nosim."
"Molim te... skloni je."
Stvor podigne ruke iza vrata, odveže je i
pusti da se otkotrlja na pod. Zakorači u
blijedu rešetkastu svjetlost, tako da ocrtava
obrise njezinog ukradenog tijela. Stvor je
znao da je prekrasna. "Akka", prošapće. "Voli
me, Akka..."
"Ne... to nije u redu! On će znati, Esmi.
Znat će!"
"Već zna", reče stvor i uspuza na
podnožje njegovog kreveta.
Osjećala je miris njegovog bubnjajućeg
srca, obećanje vruće krvi. Toliko je straha u
njemu!
"Molim te", dahne ona i privuče grudi
preko obrisa njegovih koljena i bedara.
Njegovo lice bilo je toliko blizu, lebdjelo je u
tami.
Udarac se činio stvarnim, kroz svilene
plahte, kroz prsnu kost, njezino srce i
kralježnicu. Svejedno se uspjela baciti
naprijed preko oštrice i udariti ga u dušnik. I
dok ju je obuzimala tama, vidjela ga je kroz
opsjenu, kapetana Heorsu kako se bacaka u
vlastitim smrtnim mukama...
 Dunyanjanin ga je nadmudrio.
Zamke unutar zamki, stvor imenom
Esmenet bezbrižno pomisli. Tako divno...
U onome što je trebala biti njezina duša
na umoru.
Achamiane...
Lanterna pade na truli pod, svjetlo se
zakotrlja po nagomilanim kostima, i
Seswatha osjeti kako ga je nešto podiglo i
bacilo nazad u tamu. Nešto tvrdo slomilo se o
bazu njegove lubanje. Svijet se smračio, sve
dok nije vidio samo gnjevno lice svoga
učenika.
"Gdje je ona?" Nau-Cayuti drekne.
"Gdje?"
A on je razmišljao jedino o tome kako
njegov glas odzvanja neljudskim
prostranstvima, seže, probija se - pečati im
sudbinu. Ta hodaju hodnicima Golgotteratha.
Golgotteratha!
Achamiane! Zin je...
"Lagao si!"
"Ne!" Achamian zavapi, zaklanjajući oči
pred svjetlom koje se nadvilo nad njega.
"Slušaj me! Slušaj me!"
No pred njim je stajao Proyas, lica
ispijenog, mrkog i posve bezizražajnog.
"Oprosti mi, stari učitelju," Princ reče,
"ali riječ je o Zinu... Pitao je za tebe."
Bez da je zaista shvatio, on zbaci
pokrivače u stranu i skoči sa sklopivog
kreveta. Na trenutak se zanjihao: za razliku
od Incu-Holoinasa, platneni zidovi Prinčeva
paviljona bili su okomiti na tlo. Proyas ga
pridrži, i oni se dugo i tmurno pogledaju.
Toliko je dugo Maršal od Attrempusa stajao
na granici između njih dvojice, čuvao među
na kojoj je sumnja jednoga ratovala protiv
sigurnosti drugoga. Bilo je zastrašujuće naći
se lice u lice bez njega. No činilo se i
iskrenim, poput neke humane kušnje.
Uvijek su bili blizu, Achamian shvati;
samo su zurili u različitim smjerovima. Posve
iznenada, shvati da je uhvatio mladićevu
ruku. Nije bila topla, ali u njoj je bilo toliko
života.
"Nisam te htio razočarati", Proyas
promrmlja.
Achamian gutne.
Tek kad se stvari razbiju njihovo značenje
postane jasno.
Kellhus ju je grlio dok je drhtjela u
njihovom krevetu.
"Stvarno te volim!" Esmenet je plakala.
"Stvarno!"
Povici su još uvijek odjekivali hodnicima.
Stotina se Stupova raširila po posjedu u
potrazi za Sintezom Inchoroija, Kellhus je
znao. Ali neće naći ništa. Osim pogibije
kapetana Heorse, sve se drugo odvijalo kao
što je i očekivao. Aurang mu je samo želio
uskratiti Gnosu, ne i ubiti ga. Dokle god ne
znaju ništa o Dunyanjanima, Savjet je
zarobljen u raljama paradoksa: što im je više
potrebna njegova smrt, to više moraju naučiti
o njemu - i pronaći njegova oca.
Zato je Achamian bio njihova meta - a ne
Kellhus.
Kellhus nije znao hoće li se Esmenet
sjećati razdoblja kad je bila zaposjednuta, no
čim su joj oči zatreptale i otvorile se, shvatio
je da ne samo da se sjeća već se sjeća kao da
je ona sama govorila sve što je izgovoreno,
rekla sve što je izrečeno. Palo je mnogo oštrih
riječi.
"Stvarno te volim", plakala je.
"Da", odgovori on, glasom mnogo
dubljim, mnogo širim nego što bi ona mogla
čuti.
Drhtave usne. Oči razapete između užasa
i kajanja. Zapuhano disanje.
"Ali rekao si! Rekao si!"
"Rekao sam samo ono što je trebao čuti,
Esmi", slaže on. "Ništa više."
"Moraš mi vjerovati!"
"Vjerujem ti, Esmi.. Vjerujem ti."
Zgrabila se za obraze i zagrebla pruge po
njima. "Uvijek kurva! Zašto ja uvijek moram
biti kurva?"
On pogleda kroz nju, kroz njezinu
izbezumljenu povrijeđenost, sve do udaraca i
zlostavljanja, izdaja i dalje, van u svijet
posvemašnje požude, oblikovane maljevima
običaja, opasane svetim pismom, popločane
drevnim nasljeđem osjećaja i vjerovanja.
Njezina ju je utroba proklela, iako ju je
učinila ovakvom kakva jest. Besmrtnost i
blaženstvo - to je živo obećanje što ga sve
žene nose među nogama. Snažni sinovi i
stenjući vrhunac. Ako je ono što muškarci
nazivaju istinom uvijek talac njihovih žudnji,
kako ne bi svoje žene pretvorili u roblje?
Skrivali ih kao suho zlato. Gostili se njima
kao da su dinje. Odbacivali ih kao kore.
 Nije li zato on nju koristio? Zbog
obećanja sinova u njezinim kukovima?
Dunyanskih sinova.
Oči su joj u mraku bile poput srebrnih
žlica, blistave od vode koju su jedva
zadržavale. Gledao je kroz njih i vidio toliko
toga što nikad neće moći ispraviti...
"Zagrli me", prošapće ona. "Molim te,
zagrli me."
Kao toliki drugi, i ona je nosila njegov
danak. A to je tek početak...
Achamianu je oduvijek bilo čudno kako
malo osjeti u odgovarajućem trenutku - tek
kasnije, a čak se ni tada nikad ne čini... kako
treba.
Kada je Pederisk - a bio je to naziv za
Mandatove Učenjake posvećene pronalaženju
Rijetkih među nronskom djecom - došao u
njihovu kolibu s namjerom da povede
Achamiana - dječaka koji "mnogo obećava" -
u Atversus, Achamianov ga je otac odbio, ne
iz ljubavi prema sinu, Achamian će poslije
zaključiti, već više iz principa i pragmatičnih
razloga. Achamian se pokazao kao dječak
koji na moru brzo uči, kojeg ne treba udarati
tako Često kao ostale. I što je još važnije,
Achamian je bio njegov sin i nitko ga drugi
ne može uzeti.
Pederisk, krhak čovjek lica grubog i
istrošenog kao u bilo kojeg mornara, nije bio
niti iznenađen niti impresioniran očevim
pijanim prkosom. Achamian nikada neće
zaboraviti kako je njegov miris - miris ruže i
jasmina - ovladao jetkom prostorijom.
Njegov je otac postao nasilan i
Učenjakovi su ga naoružani podanici stali
tući zastrašujuće rutinski. Achamianova
majka je vrištala. Njegova braća i sestre su se
derali. No Achamiana je obuzela neobična
hladnoća, monolitna sebičnost za kakvu su
samo djeca i luđaci ponekad sposobni.
Likovao je.
Prije toga dana Achamian nikada ne bi
povjerovao da je njegovog oca tako lako
slomiti. Djeci su nemilosrdni očevi
elementarni, više božanstva nego ljudi. Kao
suci, činilo se da što je izvan svakog
mogućeg suda. Svjedočenje očevom
poniženju proizvelo je prvi uistinu tužan dan
u njegovom životu - kao i dan trijumfa.
Vidjeti velikog lomitelja slomljenog... Kako
to ne bi preobrazilo razmjere svijeta jednoga
dječaka?
"Prokletstvo!" njegov je otac kreštao.
"Pakao je došao po tebe, mali! Pakao!"
Tek kasnije, dok su se truckali uz obalu u
Učenjakovim kolima, zaplakao je preplavljen
osjećajem gubitka i krivnjom zbog vlastitog
prijestupa.
Puno, puno prekasno.
"Vidim, Akka..." Glas tek nešto glasniji
od struganja. Xinemus. "Kamo idem. Sada to
vidim."
"I što vidiš?" Ugoditi. Tako treba
postupati s teško bolesnima...
"Ništa."
"Šššš. Ja ću ti opisati. Mnogooke zidine.
Prvi hram. Sveti visovi. Bit ću tvoje oči, Zine.
Vidjet ćeš Shimeh kroz mene."
Očima čarobnjaka.
Proyasovi robovi paravanima su odvojili
provizornu bolesničku sobu za Maršala od
Attrempusa. Izvezeni fazani šepirili su se po
njima, a dugačka su im pera sezala u krošnje
stabala na kojima su sjedili. Samo su dvije
svjetiljke pružale svjetlost, obje na zahtjev
liječnika-svećenika prekrivene plavim
platnom. Očito je Akkeagni više osjetljiv na
boje nego na svoje žrtve... Rezultat je bio
neobičan, jeziv čak - nešto između svjetlosti
vatre i mjesečine. Na svemu se u oskudnoj
sobi - natopljenom platnenom stropu,
prostirkama od rogoza po podu, dekama koje
su visjele s Maršalovog kreveta - osjetio
mučan pokrov bolesti.
Achamian je klečao pored kreveta i
nježno brisao vjeđe svoga prijatelja vlažnom
krpom. Tapkao je vodu koja mu se nakupljala
u dupljama, više zbog zastrašujućeg načina
na koji se ljeskala u polumraku - poput
tekućih očiju - nego da bi utješio prijatelja.
Ponovno se borio s porivom da pobjegne.
Od svih nečistih duhova, rijetki su bili toliko
zastrašujući i krvožedni kao oni kojima je
upravljao strašni Bog Bolest. Obuzeo ga je
Pulma, liječnici-svećenici su rekli, jedan od
najstrašnijih među bezbroj Akkeagnijevih
demona.
Plućna kuga.
Maršal se trzao i grčio. Uvijao se na
krevetu kao da je njegovo tijelo luk kojeg je
uzelo i napelo nešto nevidljivo.
Proizvodio je zvukove koje je moguće
opisati samo kao.. nemuzevne. Achamian mu
je milovao bradato lice, šaptao riječi kojih se
poslije neće moći sjetiti. A onda se, jednako
tako naglo, Xinemus opustio. Ponovno mu
udovi bijahu izgubljeni među naborima
pokrivača.
Achamian mu otare znoj s drhtavih ploha
lica. "Šššš", šaputao je između njegovih
grčevitih udaha. "Šššš..."
"Kako su se pravila", Maršal se nakašlje,
"promijenila..."
"Kako to misliš?"
"Ova naša igra... benjuka."
Achamian još uvijek nije imao pojma na
što misli, ali nije mogao smisliti što bi rekao.
Činilo mu se... grijehom nekako, dvaput ga
pitati.
"Sjećaš se kako je bilo prije?" Xinemus
upita. "Kako si ti čekao u mraku dok sam ja
vijećao s Velikima?"
"Da... sjećam se."
"Sada sam ja taj koji čeka."
Još jednom, Achamian nije znao što bi
rekao. Kao da je iscrpio sve riječi do te mjere
da bi mogla uslijediti samo nemoć ili
travestija. Čak su mu se i misli ježile.
"Jesi li?" Maršal iznenada pita.
 "Jesam li što?"
"Jesi li ikad pobijedio?"
"U benjuki?" Achamian trepne, rastegne
lice u bolan osmijeh. "Ne protiv tebe, Zine...
Možda jednoga dana..."
"Ne bih rekao."
"A zašto ne?" Oklijevao je u strahu kakav
bi odgovor mogao izazvati.
"Zato jer se previše trudiš", Xinemus
reče. "A kada ploča ne popusti..." Nakašlje
se, zgrčen oko bolnih pluća.
Achamian ponovi: "Kada ploča ne
popusti..." Više mu nije ugađao. Sebična
budalo!
"Ništa ne vidim", Maršal izdahne. "Sveti
Sejenuse! Ništa ne vi..." Zavapio je kao da se
utapa u zgrušanoj krvi, gušio se i bacakao.
Slatkasto-bolesni miris izmeta ispuni sobu.
A onda se opustio. Nekoliko časaka
Achamian je samo zurio. Bez očiju se
Xinemus činio tako... zatvorenim unutra.
"Zine!"
Usta njegovog prijatelja bešumno su se
micala. Suludo, Achamian se sjeti ribljih
glava ispod stola na kojem je njegov otac
čistio ribe... Usta bez trbuha otvaraju se i
zatvaraju polako kao što se mljecika njiše na
povjetarcu.
"Ostavi... me..." njegov prijatelj dahne.
"Ostavi me... samog..."
"Nije sad vrijeme za ponos, budalo
jedna!"
"Neeeee", Maršal od Attrempusa
prošapće. "Ovo... je... jedino.. "
I onda se desilo. U jednom trenutku koža
mu je bila prošarana blje-doćom napora
kakve samo umirući mogu poznati, a zatim
je, brzo kao što krpa upija vodu, postala
Ijubičastosiva. Hladniji se zrak slegnuo kroz
platnene plohe, tišina potpuno nepomičnih
stvari. Uši su navrle iz Xinemusove kose na
njegove vjeđe i preko voštanog lica.
Achamian je mahao rukom, trzajima ih micao
omamljenom pedantnošću nekoga tko odbija
priznati smrt ponašajući se kao da je nema.
Stisnuo je prijateljevu ruku i počeo mu
ljubiti prste. "Ujutro ćemo te Proyas i ja
odvesti na rijeku", reče on bez daha. "Okupati
te..."
Zavijajuća tišina.
Činilo mu se da mu srce usporava,
oklijeva, kao dječaku koji nije siguran u
iskrenost očevog dopuštenja. Usne mu se
stegnu, a velika se praznina otvori u grudima,
isprva ga je vukla, a zatim nasrnula na njega -
zahtijevala od njega da diše.
Sa sramotnom nelagodom promatrao ga
je u tami, Krijatesa Xinemusa, tog čovjeka
koji je mogao biti njegov stariji brat, to truplo
s licem jedinog prijatelja. Prve su ga uši
pronašle - Achamian ih je osjetio. Škakljale
su poput uvida.
Disao je, duboko udisao težak zrak. I iako
se njegov krik razlijegao nizinama, nije stigao
ni blizu Shimehu.
Zadubio se u ploču, trljajući ruke da ih
ugrije. Xinemus ga je zadirkivao zlobnim
smijuljenjem.
"Uvijek si tako mrk kad igraš benjuku."
"Prokleta je to igra."
"Kažeš to samo zato jer se previše trudiš."
"Ne. Kažem to zato jer gubim."
Lagano ozlovoljen, Achamian pomakne
jedini kamen medu svojim srebrnim figurama
- zamjena za figuru koju mu je, prema
Xinemusovoj tvrdnji, ukrao jedan od
njegovih robova. Još jedna stvar koja ga je
ozlovoljila. Iako figure nisu ništa više nego
način na koji se koriste, kamen je nekako
osiromašivao njegovu igru, kvario jadnu
čaroliju cjelovitog kompleta.
Zašto sam ja dobio kamen?
Achamian te noći nije spavao.
Došao je jedan od Stotine Stupova i
sazvao njega i Proyasa u vilu u središtu
tabora. Po svemu sudeći, došlo je do
nekakvog pokušaja atentata na Kellhusa.
Achamian je glatko odbio. Kad se Proyas
spremio za odlazak, Achamian ga je napao
tako grubim i bogohulnim riječima da je
stražar sablažnjeno isukao mač. Achamian je
nestao prije nego li je Proyas stigao
odgovoriti.
Neko je vrijeme lutao mračnim putovima
Svetog rata, razmišljao o tome kako ga prsti u
sandalama bole od rose, o tome kako se
Čavao Nebeski nikada ne miče, kako svi
Ljudi od Kljove spavaju pod šatorima kianske
proizvodnje, a njihove su razlike i njihova
nasljeđa razasuta poput smeća na dugom putu
do iskupljenja. Razmišljao je o svemu i
ničemu, samo ne o onome što bi klinove
ludila moglo zariti još dublje.
A onda se, dok je zora rudjela nad
obećanjem Shimeha na istoku, zaputio natrag
prema utvrđenoj vili. Uspeo se po brdu,
prošao bez zaustavljanja kroz dveri i konačno
se našao u zaraslom vrtu, ne mareći za čičke i
trnje koji su se okomili na njegov ogrtač, za
koprive koje su mu žarile kožu. Čekao je pod
verandom na pročelju glavnih apartmana -
gdje je njegova žena stenjala na kurcu
čovjeka kojeg on obožava.
Čekao je Ratnika-Proroka.
Ševa se oglasi iz osušenog panja cedra.
Narančasti cvjetovi gaveza pognuti uz
dlakave stabljike podrhtavali su na
povjetarcu.
Zadrijemao je i sanjao Golgotterath.
"Akka?" blagoslovljeni glas reče
niotkuda. "Izgledaš užasno."
Achamian se istog časa probudi s mišlju,
Gdje je ona? Trebam je!
"Ona spava", Kellhus reče. "Strahovito je
patila noćas... baš kao i ti."
Ratnik-Prorok stajao je nad njim, a plava
su mu kosa i bijela halja blještale na
jutarnjem suncu. Achamian je treptao u njega.
Unatoč bradi, sličnost s Nau-Cayutijem,
njegovim pradavnim rođakom, bila je
nedvojbena.
Iz nekog razloga osjeti kako se njegov
gnjev i odlučnost raspadaju, kao djetetu pred
majkom ili ocem. Na licu mu se otme
grimasa.
"Zašto?" grakne on. Isprva ga je bilo strah
da će ga on krivo shvatiti, da će misliti da se
raspituje o Esmenet i njegovoj čudovišnoj
odluci da je upotrijebi kao oruđe kojim će
ispitati Savjet.
"Naš kraj ne daje smisao našem životu,
Akka. Način na koji je Zin um..."
"Ne!" drekne on i skoči na noge. "Zašto
ga nisi izliječio!"
Na djeličak sekunde Kellhus je izgledao
zatečen - no onda je sve bilo kako treba biti.
Utjeha zasja u njegovim očima.
Razumijevanje je vikalo iz linije njegova
osmijeha, tužnog i jedva primjetnog.
Achamianu je toliko silovito brujalo u
ušima da nije čuo ništa od Kellhusovog
odgovora, osim da je lažan. Doslovno je
zateturao, tolika je bila snaga otkrića. Snažne
ga ruke usprave. Kellhus - uhvatio ga je za
ramena i zapiljio mu se napeto u lice. No ona
intimnost, ona eroticnost strahopoštovanja na
kojoj su počivali svi njihovi razgovori,
nestala je.
Praznina, hladna i bešćutna, galamila je s
voljenog lica.
Kako?
I nekako, neobjašnjivo, Achamian je znao
da je uistinu budan- možda prvi put uopće.
Više nije bio nesretno dijete u pogledu tog
čovjeka.
Achamian se odmakne - ne užasnut,
samo... prazan.
"Što si ti?"
Kellhusov pogled nije pokleknuo.
"Ustuknuo si preda mnom, Akka... Zašto?"
"Ti nisi prorok! Što si ti?"
Preobrazba njegovog lica bila je dovoljno
suptilna da je netko udaljen tri ili četiri
koraka ne primijeti, no Achamianu je bila
dovoljna da prestravljeno posrne unazad. Kao
jedno, sve Kellhusove facijalne nijanse su se
umrtvile - potpuno umrtvile.
A onda glas, hladan poput škriljevca zimi:
"Ja sam Istina."
"Istina?" Achamian se trudio primiriti, ali
ga je preplavio užas, raspetljao se poput
iznutrica. Borio se za dah, pokušavao vidjeti
nešto osim plamtećeg neba, čuti kroz zujanje
svijeta. "Ist..."
Željezni stisak oko njegovog vrata. Glava
mu tržne unazad, lice mu se zarije u sunce,
poput lutke podignute prema nebu. Nije
uopće vidio da se Kellhus pomaknuo!
"Gledaj!" mrtvi glas reče. Bez naprezanja.
Ni traga fizičkoj okrutnosti u njegovom
glasu. Ništa.
Sunce je probadalo Achamianove oči,
činilo se zasljepljujućim i kad je stiskom
zaklopio oči.
"Gledaj", bez dodatnog naglašavanja,
osim prsta koji mu je milovao dušnik tako da
mu je žuč počela gorjeti u dnu grla.
"Ne... vidim..."
Iznenada mu gurne lice naprijed u pod.
Prije nego se pridigao na koljena, počeo je
mrmljati magiju. Znao je svoje mogućnosti.
Znao je da ga još uvijek može uništiti.
No glas nije htio odustati.
"Znači li to da je sunce prazno?"
Achamian zastane, okrene lice od trave i
sipine, zaškilji u figuru koja se nad njim
nadvila.
"Misliš li", glas je praskao iznad svih
mogućnosti sluha, "da bi Bog bio išta doli
nejasan?"
Achamian spusti čelo u žareći korov. Sve
se vrtjelo, poniralo..
"Ili lažem zato jer sam, budući da jesam
sve duše, odabrao onu koja će privući najviše
srdaca?"
I suze odgovore. Nemoj me udariti...
Molim te, Tata, molim te. Nemoj... "Ili je
izdaja to što moji ciljevi nadilaze tvoje?
Obuhvaćaju tvoje?"
Podigne drhtave ruke na uši. Bit ću
dobar! Kunem se! Pade na bok i stane ridati
na tvrdoj, bodljikavoj zemlji. Put je dug.
Tako bolan. Glad... Inrau... Xinemus
mrtvi.
Mrtvi.
Zbog mene! O, Bože dragi...
Ratnik-Prorok sjedio je pored njega dok
je plakao, nježno ga držao za ruku,
ravnodušnog lica, očiju zatvorenih i uprtih u
sunce.
"Sutra", reče on, "marširamo na Shimeh."
 Poglavlje Trinaesto

SIMEH

Kada putujem, ne plaši me to što toliki

ljudi imaju običaje i vjerovanja toliko
različita od mojih. Ne, ono što me plaši jest to
što ih smatraju jednako prirodnim i očitim
kao što ja smatram svoje.
SERATANTAS III, SUMANSKE
MEDITACIJE

Povratak na nikada viđeno mjesto. Uvijek

je to tako kada razumijemo ono što ne
možemo izgovoriti.
PROTATHIS, STOTINU NEBESA

Proljeće, 4112. godina Kljove, Atyersus

Zapanjeni povici privukli su Nautzeru na

otvorenu kolonadu uz Biblioteku osnova,
visoko nad zapadnim bedemima Atversusa,
gdje su se učenici često okupljali toplih i
sunčanih dana. Nekoliko mladih naučnika
zurilo je i pokazivalo preko mračne prevlake,
zajedno s Marmianom, Revizorom na
dopustu iz njihove misije u Oswenti.
Nautzera ih otjera pokretom ruke i nagne se
preko kamene balustrade. Koliko god mu oči
bile umorne, jasno je vidio uzrok ove strke:
petnaest žutih galija usidrenih u prevlaci,
mirne na plavetnilu niti milju od strmih obala
ulaza u luku Atversusa.
Moreplovci u daljinama uspinjali su se po
oputama, spuštali spone jedara urešenih
Kljovama, dugačkim, uspravnim i zlatnim.
Atversusom je zavladao kaos. Naučnici i
časnici urlali su zapovijedi. Vojnici tvrđave
stupali su niz uske hodnike i žurili rasporediti
se po dalekim zidinama i tornjevima.
Nautzera se pridružio ostalim članovima
Kvoruma na visinama tornja Comoranth
odakle su imali neometani pregled nad flotom
uljeza. Bijahu oni smiješan prizor: sedmorica
staraca - dvojica u noćnim košuljama, jedan
još uvijek u pisarskoj pregači zamrljanoj
tintom, a ostali, poput Nautzere, u punom
svečanom ruhu - mlatarali su rukama
prekrivenim staračkim pjegama dok su se svi
međusobno prepirali. Većina njih
pretpostavila je očito: da je brodovlje dio
blokade kojoj je cilj spriječiti njihov skorašnji
polazak za Shimeh. Ali tko je to zapravo bio?
Boje i kljove sugerirale su Tisuću
Hramova... Zar šrijalski nezahvalnici misle da
se mogu ravnopravno suprotstaviti Gnosi!
Simas je savjetovao da odmah napadnu.
"Koliko mi znamo," dreknuo je, "Druga
Apokalipsa je već počela! Tko god imao
isprave za te galije, možemo samo
pretpostaviti da Savjet njima upravlja.
Oduvijek smo znali da će nas pokušati uništiti
u prvim danima. A sad kaj je tu Glasnik, taj
takozvani Ratnik-Prorok... Razmislite, braćo.
Što bi Savjet učinio? Zar ne bi riskirali bilo
što samo da nas spriječe da se pridružimo
Svetom ratu? Moramo napasti!"
No Nautzera nije bio toliko brzoplet.
"Djelovati u neznanju", gotovo je vrištao,
"uvijek je glupost, bilo to u ratu ili ne!"
Na koncu je, međutim, vijest da čamac
vesla prema obali smirila duhove. Unatoč
njegovim prosvjedima, Simasa su nadglasali.
Kvorum se složio da bi trebali barem
pregovarati s došljacima. Robovi su pohitali
pripremiti njihove nosiljke, i ubrzo je
Nautzera zurio u tajanstvena plovila kroz
zavjese svoje nosiljke. Robovi su doslovno
trčali niz serpentine ceste koja je vodila od
glavnih dveri Atversusa do kamenih dokova
koji su stršali u maloj prirodnoj luci utvrde.
Okruženi zbunjenim gomilama čuvara i
majstora, Kvorum se okupio na drevnom
kamenu jedinog mola koji nije bio pretrpan
privezanim barkama. Čamac se približio
dovoljno da počnu zaprepašteno kvocati.
Ubrzano su razmjenjivali nagađanja, no bilo
je jasno da nitko nema pojma što se događa.
Glasovi su utihnuli kad su lučki radnici
uhvatili užad koju su im dobacili s
nadolazećeg čamca. Veslači upere vesla
prema nebu; čamac je privučen i osiguran.
Nautzera i ostali stajali su ukočeni od šoka.
Potpuna se tišina spustila na okolni guštik
jarbola i oputa. Nronski mornari nagurali su
se po ogradama susjednih brodova i zurili u
čudu, ne samo u svoje gospodare čarobnjake,
već i u svitu koja se penjala sa čamca.
Članovi kvoruma su stajali, sedmorica
namrgođenih staraca, i promatrali kako se
njihovi posjetitelji okupljaju na vršku
kamenog prsta. Bezizražajnih lica i sa
srebrnim kacigama i oklopima od veriga koji
su blistali na suncu, petorica Šrijalskih
vitezova formirala su tihu vrstu, zaklonivši
figure iza sebe. Njihove su Chorae mrko
žuborile pod bijelim svilenim ogrtačima. Od
onih iza, Nautzera je uspio vidjeti samo lica -
većinom glatko izbrijana. A onda se
impozantan lik crne brade progurao kroz
Vitezove pred zaprepaštena lica Kvoruma.
Nadvisivao ih je sve osim Nautzere, odjeven
u svečanu bijelu halju, ovratnika i rukava
obrubljenih zlatnim kljovama veličine kosti
prstiju. Iako mu je lice izgledalo sredovječno,
plave mu oči bijahu iznenađujuće mlade. I on
je nosio Chorae na prsima.
"Sveti Šrijah", Nautzera će jednolično.
Maithanet ovdje!
Sa smiješkom koji je zračio toplinom,
muškarac je proučavao njihova lica pa
podignuo pogled prema mračnim tornjevima
Atversusa iza njih.. On poleti naprijed. A
onda je nekako - kretnje mu bijahu prebrze da
bi ih iznenađeni pogledi mogli shvatiti -
držao Simasa za bazu lubanje.
Zvukovi čarobnog mrmljanja parali su
zrak. Oči su sijevale gno-stičkom svjetlošću.
Štitovi su se pojavili sa svjetlucam'em.
Gotovo kao jedan, članovi Kvoruma zauzeli
su obrambene položaje. Prašina i šljunak
odronjavali su se niz kose obale mola.
Simas je omlitavio poput mačića, a
bjelokosa mu se glava zibala u šaci zgrčenoj
oko stažnjeg dijela njegovog vrata.
Činilo se da ga Šrijah drži nevjerojatnom
snagom.
"Pustite ga!" Yatiskeres vikne dok je
uzmicao zajedno s ostalima.
Maithanet progovori kao da im
objašnjava kako zaklati zeca. "Ako ih
uhvatite ovdje," reče on i protrese starca kao
da to želi naglasiti, "potpuno su
onesposobljeni."
"Pusti..."
"Pustite ga!"
"Kakva je ovo ludost?" Nautzera
usklikne. Samo on nije bacio nikakav Štit. A
nije se ni povukao niz mol zajedno s
ostalima. Štoviše, zakoračio je između Šrijaha
i svoga kolege Učenjaka, kao da želi izložiti
sebe da zaštiti njega.
"A ako malo pričekate," Maithanet
nastavi, gledajući sada ravno u Nautzeru,
"ako malo pričekate, otkrit će se njihov pravi
aspekt."
Stari se čarobnjak borio za dah. Bilo je
nečega u načinu na koji se Simas tresao.
Nečega ne starog. Nečega ne...
"Ubit će ga..."
"Tišina!" Nautzera drekne.
"Za ovoga smo saznali ispitujući druge",
Maithanet reče zvonkim glasom koji je
odagnao uzbunjeno brbljanje. "To je nezgoda,
anomalija koju njegovi arhitekti, srećom, nisu
uspjeli ponovno proizvesti."
To?
"Što to govoriš?" Nautzera zavapi.
Bacakajući mlitave udove, stvor imenom
Simas počne zavijati u stotinu luđačkih
glasova. Maithanet se podupre nogama,
zanjiše se poput ribara koji drži batrgajućeg
morskog psa. Nautzera posrne unatrag i
podigne ruke u Štit. S posvemašnjim užasom
gledao je kako se muškarčevo tako poznato
lice raspuklo i zahvatilo nebo skvrčenim
prstima.
"Špijun lažnog lica sposoban prakticirati
magiju", Šrijah od Tisuće Hramova reče i
napravi grimasu od naprezanja.
 "Špijun lažnog lica s dušom."
Veliki stari čarobnjak shvati da je znao
cijelo vrijeme.

Proljeće, 4112. godina Kljove, Shimeh

Ekstatični povici odzvanjali su

nadglasavajući šuškanje i tutnjavu konjanika
u galopu. Netko dugo i nisko zazviždi.
Proyas zauzda konja i stane na čelu
vitezova svoje garde. Lica bezizražajnog kao
da ima grč u želucu, zurio je zapanjeno u
istočni horizont.
Isprva se borio s deprimirajućim
osjećajem banalnosti. Već je danima znao da
ovaj vidik leži odmah iza horizonta.
Tako na neviđeno činio se kao nešto
istovremeno mračno i zlatno, spomenik toliko
strahovito prožet svetošću da će moći jedino
pasti na trbuh kad se suoči s njegovim
aspektom. Ali sada...
Nije osjetio poriv da se baci. Štoviše, nije
osjetio baš nikakav poriv osim da diše i da
gleda. Kad je pogledao ostale Ljude od
Kljove, izgledali su tek kao razbojnici koji
odmjeravaju žrtvu, ili vuci koji promatraju
stado kojim će se udebljati za nadolazeću
zimu. Pitao se je li to uvijek tako kad se snovi
susretnu sa stvarnošću koja ih je stvorila.
Osjetio je uobičajeno divljenje kao i uvijek
kad ugleda veliki grad iz velike daljine,
pretpostavio je, osjećaj da stoji daleko od
karnevala cigle i ljudi koji će ga ubrzo
okruživati. Ništa više.
Suze su navrle prije emocija. Njih je prve
okusio. Kad je posegnuo obrisati usne,
duljina i gustoća njegove brade iznenadila mu
je ruku. Gdje je Xinemus? Obećao mu je
opisati..
Ramena su mu se trzala u tihim jecajima.
Nebo i grad vrtjeli su se kroz izlomljenu
sunčevu svjetlost. Čvrsto je zgrabio željeznu
jabuku sedla. Palcem je prelazio po izlizanim
čvorovima koji su mu držali čuturicu na
mjestu.
Konačno pročisti grlo, trepne i ogleda se
oko sebe. Čuo je i vidio druge kako plaču.
Ugledao je čovjeka izgorenog na suncu malo
dalje niz vrstu nadolazećih Inrita koji je
klečao u travi gol do pasa i raširenih ruku, i
vikao na grad kao da priznaje mržnju ocu
tiraninu.
 "Sveti Bože svih Bogova," netko iza
Proyasa počne intonirati, "koji hodaš među
nama... Bezbrojna su tvoja sveta imena."
Riječi su narasle u grlenom odjeku,
postale sve više neumoljive i omamljujuće
kako se konjanik za konjanikom pridruživao.
Ubrzo su padine brujale ispucanim
glasovima. Bijahu oni pravovjerni, pristigli
naoružani da isprave duga stoljeća
bezbožnosti. Oni su Ljudi od Kljove,
ožalošćeni i slomljenih srca, i njihov pogled
počiva na predmetu bezbrojnih smrtnih
zakletvi... Koliko braće? Koliko očeva i
sinova?
"Neka kruh tvoj utiša glad našu
svagdanju..."
Proyas im se pridruži u molitvi, iako je
pokušavao shvatiti razlog svojih previranja.
Oni su mačevi Ratnika-Proroka, shvatio je, a
ovo je grad Inrija Sejenusa. Potezi su
povučeni i pravila su se promijenila. Kellhus i
Cirkumfikcija onemogućili su stare smislove
i ciljeve. I sada su ovdje, potpisnici zastarjele
povelje, i slave odredište koje je postalo
usputna postaja...
I nitko nije znao što to znači.
 "Ne sudi nam po grijesima našim.."
Shimeh.
"Već prema našim kušnjama..."
Konačno Shimeh.
Ako prije i nije bio svet, Proyas zaključi,
Xinemus i svi nebrojeni poginuli učinili su ga
takvim. Nema povratka s konačnog cilja.
Ainonjani Moserothua stajali su razbacani
po plitkoj uzvisini i promatrali svoga
Palatina, nemilosrdnog Uranvanku, kako vodi
Ratnika-Proroka na mjesto odakle se pruža
najbolji vidik. Dvojica muškaraca zastanu
pored zida toliko starog da je po njegovom
izlomljenom vrhu rasla trava - bijaše to jedan
od nekoliko oronulih mauzoleja smještenih u
brdima.
Pred njima se sterala Shairizorska
poljana, još uvijek crna od nedavnog
spaljivanja polja i plantaža. Rijeka Jeshimal
cijepala je daljine i vijugala poput užeta u
ljubičasto i lila podnožje gorja Betmulla.
Veliki grad zauzimao je srce doline, okupljen
oko dvaju rtova s pogledom na Meneanor.
Bijeli popločani bedemi blještali su na suncu.
Velike oči, svako visoko poput stabla,
nagrđivale su njihov obod i činilo se da zure
u njih.
Shimeh. Sveti Grad Kasnijeg Proroka.
Konačno.
Neki su pali na koljena i tulili kao djeca.
No većina je samo zurila praznih lica. Imena
su kao košare. Ljudima obično dolaze već
pune, pune smeća, banalnosti i vrijednih
stvari pomiješanih u različitim mjerama. No
ponekad ih prolazak vremena prevrne.
Ponekad nose drugačije terete. Teže stvari.
Mračnije stvari.
Shimeh je jedno takvo ime. Došli su sa
svih strana Earwe. Gladovali su oko zidina
Momemna. Preživjeli su velika krvoprolića
na Mengeddi i Anwuratu. Očistili su Shigek
svojim gnjevom, hodali užarenim ravnicama
velikog Carathava.
Pretrpjeli su pošast, glad i bunu. Gotovo
su ubili Božjeg Proroka. Sada su konačno
razumjeli cilj svojeg bolnog truda.
Pobožnima i sentimentalnima ovo je bio
trenutak ispunjenja. Ali onima na kojima su
bezbrojne kušnje ostavile ožiljak, ovo je
mogao biti samo trenutak procjene.Što bi
moglo biti vrijedno onoga što su propatili?
Što bi im moglo nadoknaditi ono što su
iznudili? Ovo mjesto? Ovaj poput krede bijeli
grad?
Shimeh?
Negdje se nekako to ime iskrenulo.
No kao i uvijek, riječi Ratnika-Proroka
kružile su među njima. "Ovo nije vaše
odredište", navodno je rekao. "Ovo je vaša
sudbina."
Skupine vitezova uputile su se preko
poljane, dok se sve više Ljudi od Kljove
gomilalo na brijegu. Ubrzo je cijeli Sveti rat
stajao poredan po vrhovima, svi su zurili i
pokazivali.
Tamo na jugu bilo je svetište Azoroa,
gdje je Inri Sejenus održao svoje prve
propovjedi. A ondje je Visoki vijenac, velika
tvrđava koju je podigao Triamarius II., s
crnim koncentričnim zidinama iznad
Meneanora. A njemu zdesna, sa svojim oker
kamenom i kiklopskim stupovima, nalazila se
palača Mokhal, drevno prijestolje amotskih
kraljeva. A ona linija koja se proteže od brda
do grada s druge strane Shairizorske poljane
predstavlja ostatke Skilurinog akvedukta,
nazvanog po najproždrljivijem nansurskom
vladaru Amoteua.
 A ondje na Juterumu, Svetim visovima,
stajao je Prvi hram, velika kružna galerija
stupova koja obilježava mjesto uzašašća
Kasnijeg Proroka. Desno od njega, sa
zlatnom blještećom kupolom ponad pročelja
naslaganih kolonada, smjestio se strašni
Ctesarat, rak koji su došli odstraniti..
Veliko svetište Cishaurima.
Tek kad je sunce iscrtalo njihove sjene do
podnožja mnogookih zidina napustili su brda
i utaborili se niže na poljani.
Malo je tko spavao te noći, toliko su bili
smeteni. Toliko su bili zadivljeni.

Proljeće, 4112. godina Kljove, Amoteu

Svakog živućeg Biaxija, Uzvišeni General

- Car - je rekao - sve ću vas spaliti žive.
General Biaxi Sompas nije mogao izbiti
te riječi iz glave. Bi li učinio takvo što?
Odgovor na to pitanje bio je očit.
Ikurei Conphas sposoban je učiniti bilo
što - dovoljno je provesti jedan dan u
njegovom društvu da bi to znao. I uvijek se
mogao sjetiti Martemusa. No bi li mogao? To
je pravo pitanje. Stari se Xerius nikad ne bi
usudio. On je razumio i poštivao moć Kuće
Biaxi. Nastao bi metež u Kućama
Kongregacije, čak i pobuna. Ako je moguće
izbrisati jednu Kuću iz Loza, moguće je
izbrisati bilo koju.
Osim toga, Kuća Ikurei ionako ima
dovoljno neprijatelja... Conphas se ne bi
usudio!
Ali bi. Sompas je to instinktivno osjećao.
Conphas bi se usudio. Štoviše, ostale bi Kuće
samo stajale i gledale. Tko bi se usudio ustati
protiv Lava s Kiyutha! Sveti Sejenuse, vojska
je odabrala njega nauštrb proroka.
Ne. Ne. Ispravno je postupio, učinio je
jedino što je mogao... u ovim okolnostima.
"Otišli smo previše na istok", kapetan
Agnaras reče uobičajeno mrko i suhoparno.
Naravno, idiote! U tome je poanta...
Bježali su već danima: on, njegov
kapetan, njegov čarobnjak i nekih jedanaest
Kidruhila. Još uvijek su to nazivali "lovom",
no svi su, osim možda Saikovog Učenjaka,
znali: oni su zapravo lovina. Više se nije
sjećao kad su zadnji put došli u kontakt s
nekom od ostalih ekipa, iako je znao da drugi
moraju biti tamo negdje. Još uvijek su jahali
naboranim podnožjem Betmulle, iako su
šume postale mračne kao u hramu i gotovo su
podsjećale na one u podnožju Hethantskog
gorja. Sunce se povuklo nisko na zapadni
horizont, a njegova su toplina i svjetlost
zbunjivale visoke krošnje. Konji su im gazili
po mekoj i neravnoj zemlji. Sve dublje sjene
izgledale su kao da zavijaju od užasa.
Uspaničio se, sad mu je to bilo jasno.
Učinilo mu se da Scylvendi izmiče pa je
podijelio svoje tragalačke ekipe na još manje
jedinice, uvjeravajući sebe da je potrebna
finija mreža. Tada se sve počelo raspadati,
tada su po putu počeli izranjati Kidruhili,
mrtvi i oskvrnuti. Poslao je jahače da okupe
raspršene ekipe, a oni se više nisu vratili.
Osjećaj užasa je rastao poput osipa koji se
zbog grebanja pretvorio u gangrenu. A onda
su se jednog jutra - Sompas se više nije
mogao sjetiti kojeg - probudili kao bjegunci.
Ali kako je mogao znati?
Ne. Ne. Demoni nisu bili dio dogovora, sa
Saikom ili bez Saika.
"Otišli smo predaleko", iskusni kapetan
ponovi, zabuljen u tamu koja je bubrila kroz
visoke cedrove. "Sveti rat je sigurno blizu...
ili oni ili Fanimljani."
Prema Agnarasu, ima već neko vrijeme
otkad su izašli iz Xerasa.
Sveti Amoteu, uhvatio se kako razmišlja.
Sveta Zemlja...
Njegovi su se ljudi pravili da nisu čuli
njegov čudan smijeh. Ouras je, međutim,
zgađeno otpuhnuo. Učenjak - jedan od onih
bolesno žutih i bezobraznih - prestao je
prikrivati prezir još pred nekoliko dana.
Nastavio je dalje iako je osjećao njihovu
sve veću nestrpljivost. Njihali su se u ritmu
svojih sedala, prolazili su između debala s
niskim granama i jahali u slobodnim
formacijama. Češeri su pucketali pod
kopitima. Smola je davala gorčinu zraku.
Sunce je zapalo i sa svakim su trenutkom
dubine šume postajale sve nejasnije, kao da je
netko napeo crnu gazu među drvećem.
Sompas je zaključio da bi to trebala biti šuma
Hebanah, kako se zvala u doba Traktata. No
budući da je njemu Hram bio tek isprika za
pijančevanje i politikantstvo, nije se baš
sjećao što sveto pismo kaže o tome mjestu.
Posve nenadano i posve bez dopuštenja,
kapetan Agnaras dade znak za zaustavljanje.
Stigli su na nekakvu čistinu, široki prostor
pod krošnjom prastarog cedra, daleko
najvećeg kojeg je General ikada vidio.
Umorni i šutljivi, njegovi su konjanici sjahali
i krenuli obavljati raspoređene zadatke. Nitko
ga se nije usudio pogledati.
Pobrinuli su se za konje, zapalili vatre i
postavili šatore. Ubrzo je tama bila gotovo
potpuna, a stupovi dima vijugali su visoko u
srce cedra koji ih je štitio. General je sjedio
na grbavom panju i mogao je samo gledati,
cupkajući rub svog plavog plašta.
Nije se mnogo govorilo.
Kad je čarobnjak šmugnuo olakšati se,
Sompas mu se pridružio. Više nije odlučivao
što će se dogoditi - stvari su se samo...
dešavale. Nemam izbora!
Stajali su jedan do drugoga usred
nekakvog žbunja malo izvan kruga svjetlosti.
"Ovo je bila katastrofa", Učenjak se
otrese, gledajući ga onako indirektno kao što
to muškarci obično čine dok pišaju: "Potpuna
katastrofa. Budite sigurni, Generale, sve će se
to naći na službenom perga..."
Stvarno je imao vlastitu dušu. Dignuo se i
spustio bez imalo bljeska.
 Kakav zločesti nož.
Sompas ga otare o gamaše čovjeka koji se
trzao, a onda se pridruži svojim ljudima,
svojim veličanstvenim Kidruhilima, oko
vatre. Njima može vjerovati da će razumjeti -
dobrom dijelu njih, u svakom slučaju. Ali
čarobnjaku?
Hajde, molim te.
Nije imao izbora. To se jednostavno
moralo dogoditi.
Nije samo njegova koža bila u pitanju,
već cijela njegova loza. Nije mogao dozvoliti
da njegova loša sreća - jer samo je o tome
bila riječ - izbriše cijelu Kuću Biaxi. Conphas
bi to učinio - bez skrupula i bez grižnje
savjesti. Sompas shvati da mu je jedina nada
ubiti ga. Njegova jedina nada bila je pronaći
Sveti rat i prepustiti se na milost i nemilost
Ratnika-Proroka... obavijestiti ga.
I tko zna? Kad ukloni prokletog Ikureija,
možda se Kuća Biaxi dočepa Plašta. Car koji
se urotio sa Fanimljanima protiv vlastite
vjere? Što je Sompas više razmišljao, to mu
se više činilo da mu taj zadatak nalažu čast i
pravičnost. Nije imao izbora...
Iznenađen vlastitom smirenošću, Sompas
se pridruži Agnarasu koji je sjedio sam uz
časničku vatru. Činilo se da se svim silama
trsi ne pogledati ga.
"Gdje je Ouras?" Sompas upita kao da ga
nervira općepriznata budala.
"Tko bi znao?" kapetan odvrati. "U šumi,
sere..." Koga briga? Njegov je ton rekao. To
mu donese olakšanje.
General je sjedio na svojoj sklopivoj
stolici ruku skupljenih pred plamenom da
prekaljeni vojnik ne bi vidio kako se tresu.
Agnaras bješe Trećaš staroga kova. Razumio
je slabost, što je mnogo opasnije nego da je
jednostavno prezire - barem za Sompasa.
General baci pogled prema drugoj, većoj vatri
oko koje su se okupili ostali, i određen broj
pogleda smjesta tržne u stranu. Pretihi su, a
njihova lica ocrtana tinjajućom svjetlošću
vatre bila su previše prazna. Odjednom je
osjetio. Oni čekaju...
Priliku da ga zakolju.
Sompas vrati pogled vatri i pomisli na
Ourasa koji je ležao sklupčan u žbunju samo
nekoliko lakata dalje. Morat će vrlo pažljivo
odabrati trenutak... i riječi.
Ili bi možda jednostavno trebao
šmugnuti...
"Tko čuva obodnicu?" upita on Agnarasa,
donoseći odluku još dok je govorio.
Da-tako-je-šmugni-bježi-bježi...
Povici dignu njega i Agnarasa na noge.
"Nešto je među drve..."
"Čujem! Čuj..."
"Začepite!" kapetan zagrmi. "Svi vi!"
Ispružio je ruke u stranu kao da doslovno drži
njihove glasove. Vatre kao da su se cerekale.
Ugljen prasne. Sompas skoči.
Isukanih mačeva, stajali su i osluškivali
stravični trenutak, zurili u krošnje, no vidjeli
su jedino one udove koji su kitili zrak
neposredno iznad njih - one oslikane sjajem
vatre. Dim kao da se valjao u zaborav.
A onda su čuli: struganje u tami iznad
njih. Spusti se lagana kiša prašine, a onda
komad kore zaleprša čistinom.
"Sveti Sejenuse!" jedan od konjanika
uzdahne, da bi ga zatim utišali ljutiti povici
ispod glasa.
Čuo se zvuk, kao kad dječak piša po koži.
Nekakvo cvrčanje privuče im pažnju glavnoj
vatri. Činilo se kao da su se sve njihove oči
uperile u to istog časa: mlaz krvi razmotao se
nad plamenom...
A za njim se strmoglavila sjena. Plamteće
drvo i ugljeni razlete se prema van. Dim stane
sukljati. Ljudi su povikali u iznenadnom
sumraku i zateturali unazad. Netko je
mahnito mlatio po iskrama na plaštevima i
odjeći. Sompas je samo zurio u Ourasa
svinutog unazad na nagomilanoj vatri,
polomljenog i krvavog.
Konji su vrištali i propinjali se pod
drvećem, tek rasplesane sjene u većem
mraku. Agnaras je izvikivao naredbe... No
ona se već spustila među njih, pala je poput
užeta. Sompas je uspio samo zateturati
unatrag. Nije imao izbora...
Kapetan je pao prvi, spustio se na koljena,
kašljao, gušio se kao da pokušava izbaciti
pileću kost. Još su dvojica pošla njegovim
stopama, primivši se za rane koje su zasjale
crno. Sompas je jedva vidio njezin mač,
toliko se brzo kretao.
Plava kosa šibala je poput svile u mraku,
loveći blijedo lice nevjerojatne ljepote. I
General shvati da je prepoznaje... ženu Princa
od Atrithaua. Onu čije je truplo bilo
privezano za njega u Caraskandu.
 Sišla je sa svojeg stabla.
Kidruhili su se povlačili pred njezinim
tijelom poput zvrka i vitlali mačevima.
Pojurila je za njima, nabola vrat jednoga kao
naranču na vrh mača. Iz tame je zauriao
Scylvendi i zaletio se u njihov bok, gdje ih je
zatim kosio velikim zamasima.
Ljudi su padali jedan preko drugog.
A onda je sve bilo gotovo, osim jednog
zvuka grgljanja koje je možda bio pokušaj
vriska.
Gol do pasa i sjajan od znoja, Scylvendi
se okrene prema njemu i pljune, biće puno
ožiljaka i rana koje će to tek postati. Unatoč
svojoj nevjerojatnoj golemosti, činio se mršav
poput strašila, poput nečega što gladuje za
nečim osim hranom. Oči su mu blistale pod
izudaranim čelom.
Raskrečenih nogu, barbarin je stajao pred
Sompasom dok je prelijepa žena kružila iza
njega. Niotkud, činilo se, treća figura iskoči
iz mraka izvan opsega vatre i dočeka se u
čučanj lijevo od Scylvendija. Muškarac kojeg
Sompas nije prepoznao.
Nansurski General zadrhti i odjednom,
apsurdno, pomisli kako je sva sreća što je
maločas ispraznio mjehur. Nije čak ni mač
isukao.
"Vidjela te dok si ubijao onog drugog",
Scylvendi reče i obriše poprskanu krv u mrlju
na obrazu. "Sad se želi jebati."
Topla ruka plazila mu je stražnjom
stranom vrata, naslonila mu se na obraz.
Te je noći Biaxi Sompas naučio da sve
ima svoja pravila, uključujući i ono što se
može, a što ne može učiniti tvojemu tijelu. To
su, otkrio je, najsvetija od svih pravila.
Jednom, usred vrišteće i režeće agonije
svega toga, pomislio je na svoju ženu i djecu
u plamenu.
Ali samo jednom.

Proljeće, 4112. godina Kljove, Shimeh

U svjetlosti svitanja, Suci su poveli velike

kolone pravovjernih da se okupaju u rijeci
Jeshimal. Mnogi su se udarali granama po
leđima, što bijaše improvizirani ritual pokore.
Skupine vitezova na konjima čuvale su
hodočasnike, na oprezu zbog eventualnih
napadača iz grada čiji su se bijeli tornjevi
uzdizali nedaleko od njih. No crne su dveri
ostale zatvorene, a pogani ih se nisu usudili
napadati.
Mokre kose i bistrih očiju, većina ih se
pjevajući vratila u tabor, sigurni da su
očišćeni. No neki su bili uznemireni jer im se
činilo da im se mnogooke zidine rugaju. Zvali
su ih Tatokarove zidine, iako je rijetko tko
znao što to ime znači.
Zajedno s Kyudeom, sestrinskim gradom
na sjeverozapadu, Shimeh bješe tradicionalna
prijestolnica amotskih kraljeva. U doba Inrija
Sejenusa grad je bio znatno manji i
obuhvaćao je samo uzvisine istočno od
Jeshimala. Do trenutka kad je Triamis I.
proglasio Inritizam službenom vjerom
Cenejskog Carstva, grad se udvostručio
veličinom, nabubrio zahvaljujući priljevu
hodočasnika i trgovine. No za razliku
Caraskanda koji je bio strateško sjecište
karavanskih ruta, pritom izložen i
neukrotivim carathavskim plemenima,
Aspekti-Carevi nisu vidjeli razloga podizanju
bedema oko šireg gradskog pojasa; na kraju
krajeva, čitavo je Tromorje bilo pod strogom,
ali uspješnom rukom Ceneja. Čak i u
turbulentnim danima nakon pada Carstva,
tijekom kratke, ali prijeporne nezavisnosti
Amoteua, nisu poduzete nikakve obrambene
mjere gradnje - osim Heterinskih zidina oko
Svetih visova.
Surmante Xatantius I., ratoborni
Nansurski Car poznat po svojim beskrajnim
ratovima protiv Nilnameša, prvi je opasao
zidinama šire područje grada, uzevši kao
model drevne crteže utvrde Methsonca s
mnoštvom tornjeva. Bijele ocakljene ploče
dodali su kasnije Cishaurimi pod vodstvom
Tatokara L: čini se da se Visokom
Herezijarhu nisu svidjeli Xatantiusovi
kamenolomi. Za goleme oči odgovoran je
Tatokarov nasljednik, slavni pjesnik Hahkti
ab Sibban. Kad ga je ainonski
dostojanstvenik u posjeti pitao da mu objasni,
on je navodno rekao da su oči tamo da
podsjete idolopoklonike da "Bog Koji je
Jedini nikad ne trepće" - i time ih posrame.
Čak i tada, zbog mulja u shimejskoj luci,
inritski su hodočasnici bili prisiljeni u grad
ulaziti kroz dveri.
Neovisno o svom porijeklu, oči su postale
predmetom neprekidnih rasprava medu
Ljudima od Kljove. Ponekad se činilo da
promatraju blago i znatiželjno, a ponekad pak
da ushićeno i gnjevno zure. Što su više Inriti
razmišljali o njima, to je više Shimeh
poprimao auru živoga bića, sve dok se nije
počeo činiti nekakvom golemom i
nedokučivom zvijeri, poput ogromnog
klimavog raka koji se sunča na obali nakon
što je ispuzao iz dubina. Mogućnost napada
na grad činila se zbog toga... nesigurnom.
Tko zna što živa bića mogu učiniti?
Dok je prije postojalo mnoštvo glasova,
mnoštvo volja, sada je postojalo samo jedno.
Logosom je sijao, a Logosom će sada i žeti.
Ubrzo, Oče. Ubrzo ću te vidjeti.
Kellhus se okrenuo od Esmenet, ispružio
svjetleće ruke i velikom kongregacijom
zavlada muk. Ranije je otposlao glasnike da
najave završnu sjednicu Velikih i Manjih
Imena na padinama iznad užurbanog tabora.
Kao što je i očekivao, njegovom se pozivu
odazvalo i mnogo ljudi koji nisu bili kastinski
plemići. Gotovo se pola Svetog rata nakupilo
na obronku ispred njega; grupirani po vrhu,
poput vrana su sjedili na rubovima grobnica
koje bijahu dovoljno blizu da se s njih pruža
pogled.
 Stajao je nešto dalje niz padinu tako da se
onima gore Shimeh poput aureole uzdizao
oko njegove glave i ramena.
Gospodari Svetog rata smjestili su se na
okrugloj čistini neposredno ispred njega i
sjedili su u travi. Izgledali su istovremeno
nestrpljivo i kreposno, preplavljeni
entuzijazmom, a opet oprezni pred kaosom
koji ih očekuje. Desno od njih, kao južna
obala pred morem lica koje se uzdizalo iza
njih, Prvobitni su stajali ukočeni od
nesigurnog ponosa i svim se silama trudili
izgledati kao da jedino oni znaju što će se
dogoditi. Eleazaras, Iyokus i još nekoliko
Grimiznih Učenjaka stajali su na drugoj
obali, blijedi od nervoze. Kellhus je vidio
kako se Eleazaras naginje da čuje Iyokusa
omotanog zavojima. Pogled Vrhovnog
vladara istog trena skoči na Achamiana, koji
je - kao i uvijek - stajao lijevo od Kellhusa.
"Okrenem se", Kellhus poviče, "i vidim
vas u tisućama, Sveti rat, veliko Pleme Istine.
Ali vidim i tisuće i tisuće okupljenih u
blistavim redovima, kako ispunjavaju
poljane, daleke padine... Vidim duhove
poginulih kako što je među nama i s ponosom
gledaju one koji će opravdati njihove bolne
žrtve."
Ne smiju zaboraviti. Platili su ovaj
trenutak strahotama i krvlju.
"One koji će osloboditi kuću moga brata."
Savršeno se sjećao kako mu je bilo u
posljednje tri godine otkad je iskoračio iz
sjene Uzaludnih dveri Ishuala.
Bezbrojne staze širile su mu se pred
nogama i vodile ka bezbroj mogućih ishoda.
No za razliku od stabla, on se mogao boriti
samo u jednome smjeru. Svakim je korakom
ubijao alternative, rušio jednu budućnost za
drugom, hodao linijom pretankom da bude
zabilježena i na jednoj mapi. Toliko je dugo
vjerovao da ta linija, ta staza, pripada njemu,
kao da je svaka njegova stopa bila čudovišna
odluka za koju samo on može biti odgovoran.
Korak za korakom poništavao je jedan
mogući svijet za drugim, borio se dok samo
ovaj trenutak nije ostao na životu..
Međutim, sada je znao da su one
budućnosti ubijene davno prije. Tlo kojim je
putovao bilo je Uvjetovano skroz- naskroz.
Na svakom su se koraku sazivale
vjerojatnosti, vagale mogućnosti, račvanja
nemoguće predodređivala... Čak i ovdje, dok
stoji pred Shimehom, samo izvršava jednu od
operacija u spletu božanskih proračuna
drugoga čovjeka. Čak i ovdje, svaka njegova
odluka, svaki njegov postupak, potvrđuje
stravični naum Tisućslojne misli.
Trideset godina...
Blagi osmijeh. "Sjećam se naše prve
sjednice", reče on, "tako davno na
Andiaminskim visovima." Oni se nasmiješe
njegovoj vragolastoj grimasi. "Sjećam se da
smo bili debeli."
Smijeh, istovremeno gromoglasan i
nekako intiman, kao da ih je nekoliko
desetaka, a ne tisuća, i kao da slušaju
voljenog ujaka kako priča otrcane šale. On je
njihova osovina, a oni su njegov kotač.
"Proyase", zazove on, cereći se kao što se
otac ceri mušicama voljenoga sina. "Sjećam
se da si se posvetio tome da pobijediš u
nadmetanju s Ikurei Xeriusom. Tugovao si
nad nedaćama koje su te uporno tjerale da
žrtvuješ svoje principe za koristi, sveto pismo
za politiku. Cijelog si života težio čistoći za
koju ti se činilo da je možeš nazrijeti, ali
nikada doseći.
 Cijelog si života čeznuo za smjelim
Bogom, a ne onim koji se skriva po
skriptorijima i šapuće nečujne stvari u uši
luđaka."
Sada koriš stare navike i tuguješ zbog
cijene novih...
Pogleda Grofa od Agansanora koji je
sjedio kao mladić i obgrlio koljena kršnim
rukama. "Gothvelk, ti si samo želio umrijeti
iskupljen. Voda tvog života je presušila i
činilo ti se da osjećaš jedino sol svojih
grijeha. Koji se stari kastinski ratnik ne bi
okrenuo brojanju vlastitih grijeha? I ti si,
osvrnuvši se na vlastiti život, ustanovio da je
tvoja gomila prevelika, da samo tvoja krv
može prevagnuti na stranu iskupljenja."
Sad kada misliš da je moj prst na vagi,
usuđuješ se nadati spokojnoj smrti..
"I Gotiane, mili Gotiane, ti si samo
čeznuo za naredbom, ne iz neke prizemne
želje da puziš pod nogama nekog drugog, već
da bi mogao oblikovati svoj život prema
kalupu Božje volje. Unatoč svoj tvojoj moći i
ugledu, uvijek te proganjalo vlastito
neznanje. Nisi mogao kao toliki drugi naći
utjehu u pretenziji na znanje."
 Ja sam postao tvoja vlast i otkrivenje,
pravo utjelovljenje sigurnosti koju išteš.
Ta mu je vježba prešla u običaj.
Prozivanjem istine ponekog lica učinio bi da
se svi osjećaju kao da ih pozna - motri.
"Svaki od vas", nastavi on i preleti
pogledom okupljene, "imao je svoje razloge
da se pridruži Svetom ratu. Neki od vas pošli
su u osvajanje, neki u potragu za
iskupljenjem, neki da bi se mogli hvaliti time,
osvetiti se, pobjeći.. No pitam se, može li itko
od vas reći da je pošao samo zbog Shimeha?"
Nekoliko trenutaka čulo se samo
neusuglašeno bubnjanje njihovih srca. Bilo je
to kao da su njihova srca postala deset tisuća
bubnjeva.
"Zar baš nitko?"
Ovo što ovdje čini mora biti savršeno.
Riječi starca koji mu je pristupio u Gimu bile
su jasne. Jedra Mandatove flote - 144 - mogla
bi se pojaviti bilo kojeg od ovih dana, a
Gnostički Učenjaci neće se tako lako odreći
svojeg rata. Sve treba biti gotovo prije nego
oni stignu. Sve treba biti neizbježno. Ako
neće imati svoje prste u djelu kojem će
svjedočiti, tim će više oklijevati sa svojim
potraživanjima. "Vaš otac me zamolio da
vam kažem," slijepi pustinjak je rekao, '"Ima
samo jedno stablo u Kyudeji...'"
Pitanje je samo hoće li Ljudi od Kljove
moći pobijediti bez njega.
"Nitko od vas!" poviče glasom kao iz
samostrela. "Nitko od vas nije došao
jednostavno zbog Shimeha, zato jer ste Ljudi,
a srca Ljudi nisu jednostavna." Gledao je od
lica do lica i pozivao ih da vide očito. "Naše
strasti su močvara, a budući da nam nedostaje
riječi kojima bismo ih imenovali, pretvaramo
se da su naše riječi jedine stvarne strasti.
Uzimamo svoje osiromašene sheme za
mjeru. Osuđujemo ono što je komplicirano i
kličemo karikaturi. Koji čovjek ne čezne za
jednostavnom dušom, za time da voli bez
predbacivanja, da postupa bez oklijevanja, da
vodi bez ograda?"
Ugledao je kako prepoznavanje iskri u
tisućama očiju.
"Ali ne postoji takva duša"
Riječima je ubirao konce tuđih duša.
Intonacijom je pogađao u žicu. Odavno je
naučio kako govoriti i više od značenja, kako
eksploatirati emocije samo glasom.
 "Konflikt je ono što mi zapravo jesmo.
Konflikt. Smatramo to bolešću, preprekom,
protivnikom kojega valja nadvladati, a
zapravo je to sama bit naših duša. Prisjetite se
svojih života. Je li ijedan vaš motiv bio čist?
Ikada? Ili je to tek jedna od laži kojima
utažujete svoju proždrljivu taštinu.
Razmislite! Postoji li išta što ste učinili samo
za ljubav Božju?"
Ponovno tišina, i posramljena i voljna.
"Ne. U vašim srcima ništa nije
jednostavno. Čak je i obožavanje prema meni
popločano strahom, lakomošću, sumnjama...
Werjau se brine da je izgubio moju naklonost
jer sam Gavamakrija pogledao triput. Gotian
očajava jer je čitavog života težio čistoći."
Natruha smijeha. "Sjene konflikta zamračuju
sva vaša lica! Konflikt. Znači li to da ste
nečisti, podli ili bezvrijedni?"
Posljednja je riječ odzvanjala poput
optužbe.
"Ili to znači da ste Ljudi!"
Vjetar usahne u tišinu, i miris promatrača
mu ispuni nosnice: gorčina pokvarenih zuba,
zadah pazuha, vonj neopranih čmarova, sve
prošarano nitima balzama, naranče i jasmina.
I na trenutak mu se činilo da stoji u velikom
krugu majmuna, zgrbljenih i neopranih, koji
ga promatraju tamnim i zapanjenim očima.
Onda je ugledao još jedan krug, znatno
drugačiji, gdje su Ljudi od Kljove stajali baš
kao i sada, samo leđima okrenuti prema
njemu tako da gledaju prema van, a on se
nalazio u sjenovitom središtu svih njih -
neviđen, neslućen..
Znao je njihove inkantacije. Riječi koje bi
ih mogle spaliti, koje bi mogle srušiti njihove
kiklopske zidine. No što je još važnije, znao
je riječi kojima može vladati njima, koje
dopiru iz tame koja prethodi. Treba samo
progovoriti da ih natjera u plač, da ih natjera
da sami sebi prerezu grkljane. Što to znači
učiniti ljude instrumentima? I kakve to uopće
veze ima sve dok njima rukuje u ime Božje?
Postoji samo misija.
"Ne postoji ništa dublje", reče on s
iznenadnom, apologetskom melankolijom.
"Nema nikakve neotkrivene čistoće koja leži
prikrivena u našim dušama. Mi smo mnoštvo
i iznutra i izvana. Čak je i naš Bog Bog
zaraćenih Bogova. Mi smo konflikt - do same
srži! Mi. Smo. Rat."
 Izdignut nad glavama svojih divljih
zemljaka, div Yalgrotta, kose divlje od vlage,
podigne krvavu sjekiru i zaurla. U roku
nekoliko trenutaka zrak je podrhtavao od
povika, a isukano oružje prošaralo je brdo
odbljescima sunca. Gdje god Kellhus
pogledao vidio je britke oštrice i iskežene
zube, stisnute šake i zakolutale oči. Čak je i
Esmenet tapkala suze s čađe oko očiju. Samo
je Achamian stajao izvan cijelog spektakla...
"Knjiga pjesama", Kellhus nastavi,
"govori nam da je 'rat srce bez oklopa'. Ili se
sjetite Prothatisa, koji kaže da je 'rat mjesto
gdje se odstranjuju zapreke pred običnim
ljudima'. Što mislite, zašto jedinu
jednostavnost koju ikada uspijemo naći -
jedini mir- pronalazimo na bojnome polju?
Odbijeni udarac. Zadani udarac. Zbor
zavijanja. Životinjski ples. Klatno užasa i
ushićenja. Zar ne vidite? Rat je iznošenje
naše duše na vidjelo. U njemu smo
izmamljeni van i sažeti, i naš je plamen
sjajan."
Držao je Sveti rat na dlanu svojih
namjera. Ortodoksni su se posve rasplinuli
pred licem njegovog očitog božanstva.
 Kao njegova Intricati, Esmenet je
uspješno utišala preostale disidente. I
Conphas i Scylvendi su uklonjeni s ploče...
Samo ga se još Achamian usudio gledati s
nemirom.
"Sutra ćete se obrušiti na posljednje
bezbožne narode. Sutra ćete iščupati kuću
moga brata iz njihovog izopačenog gnjeva."
Pogleda ravno u Nersei Proyasa. "Sutra ćete
ratovati za Shimeh! A ja, Prorok Rata, bit ću
vaša nagrada!"
Već ih je mjesecima obučavao, učio ih
znakovima koje su nesvjesno prepoznavali.
Kada pričati, a kada šutjeti. Kada uzvikivati,
a kada prestati disati.
"Ali Najuzvišeniji!" Proyas usklikne,
upotrijebivši jedno od mnoštva počasnih
imena koja su on i ostali smislili.
"Govoriš kao da..." Naivno se namršti.
"Zar nećeš ti voditi sutrašnji napad?"
Kellhus se nasmiješi kao da ga je uhvatio
u tajenju čudesne tajne.
"Svaki brat je nečiji sin... a svaki sin prvo
mora posjetiti kuću svog oca."
Ponovno ga Achamian pogleda. Ponovno
potreba da uguši njegove beskrajne sumnje.
 Okupljeni na padinama iznad tabora,
gospodari Svetog rata jednoglasno su se
složili da moraju napasti grad.
Izgladnjivanje Svetog Grada da bi prisilili
njegove branitelje - magične i svjetovne - na
borbu izvan zidina nije dolazilo u obzir. Inriti
više nisu bili dovoljno brojni da efikasno
opkole Shimeh. Znali su da bi se svaki
odlučni poganski juriš mogao probiti kroz
njihove redove. A unatoč tome što je
shimejska luka puna mulja zahvaljujući
nemaru kianskih vlasti, zalihe su svejedno
mogle stizati s mora.
Jedine prijeporne točke odnosile su se na
zahtjev Ratnika-Proroka da grad napadnu
sutradan i na deprimirajuće otkriće da to
moraju učiniti bez njega. O ovom drugom je
odbijao razgovarati, ali o prvome je rekao:
"Napadamo neprijatelja koji još uvijek tetura
nakon katastrofe, mnogobrojnog neprijatelja.
Ali sad kad smo mi stigli... Sjetite se vlastitog
iskustva: kad se suočavate s neprijateljem,
vrijeme ujedinjava srca ljudi. Sigurnost,
pravednost - to prvo napada!"
Prethodnog dana izvidnice su temeljito
pretražile okolna brda u potrazi za bilo
kakvim znakom Fanavala i ponovno
okupljene fanimske vojske. Amoti, u pravilu,
nisu znali ništa, a oni Kianjani koje su
zatočili pričali su razne egzotične priče: da
Cinganjehoi, Tigar iz Eumarne, čeka u
Betmul i, spreman da se obruši na njih u bilo
kojem trenutku. Ili da je kianska flota, koja je
navodno bila uništena, poharala xerašku
obalu i iskrcala vojsku koja im sada prilazi s
leđa. Ili da je Fanaval zapovjedio masovni
egzodus i da se sad zajedno s Cishaurimima
povlači u veliki grad Seleukaru. Ili da sve
kianske snage leže sklupčane u Shimehu kao
zmija u košari, spremne napasti čim Inriti
podignu poklopac...
Bez obzira na priču, idolopoklonicima je
bila zajamčena pobjeda ili su pak osuđeni na
propast.
Među Velikim Imenima vladao je
konsenzus da niti jedna od tih priča nije
istinita. Ratnik-Prorok se s time nije složio,
istaknuvši da su zatočenici ponavljali istih
pet-šest priča. "Fanaval je proširio ta glasine",
rekao je. "Stvara buku da bi zaglušio zov
istine." Upozorio ih je da se prisjete čovjeka
koji se bori protiv njih. "Ne zaboravite
njegovu odvažnost na poljima Mengedde i
Anwurata. Fanaval je možda Kascamandrijev
sin," rekao je, "ali je i Skaurasov učenik."
Odlučili su da će ograničiti napad na
zapadne zidine Shimeha, ne samo zato jer se
njihov tabor nalazio zapadno od grada, već i
zato jer Juterum leži na zapadnoj obali
Jeshimala, a svi su se složili da Sveti visovi
moraju biti njihov prvi cilj. Sve dok ne
poraze Cishaurim, znali su da je sve rizik.
Proyas i Gotian zatim su se obratili s
molbom Blagoslovljenome, preklinjali ga da
on povede napad ispred Grimiznih Tornjeva.
Iako je osuda čarobnjaštva iz Kljove ukinuta,
još uvijek su se gnušali pomisli da čarobnjaci
budu prvi koji će stupiti u Sveti Grad. No
Chinjosa i Gothvelk su se žestoko usprotivili.
"Izgubio sam jednoga sina zbog Grimiznih
ljenčina", stari je tydonski Grof uskliknuo,
misleći na smrt svog najmlađeg sina kod
Caraskanda. "Ne želim izgubiti još jednoga!"
No kao i uvijek, Ratnik-Prorok je odlučio
o tom pitanju. "Mi - svi mi - ćemo napasti
zajedno", rekao je. "Tko je prvi napao, tko
gdje stoji za vrijeme bitke: sve je to nevažno.
Zasigurno nakon toliko patnji, samo uspjeh
može biti izvor časti.. Uspjeh."
U međuvremenu su se Ljudi od Kljove
posvetili pripremama, bacili se na zadatke uz
znoj i pjesmu. Poslane su ekipe da donesu
drva s brda - iako ih nije bilo potrebno
mnogo. Diverzanti su poslani na amotsku
obalu s naredbom da pribave što više zaliha.
Vitezovi su pleli štitove od maslinovih grana;
miljama uokolo svi su gajevi ogoljeni do
kvrgavih debala. Od jablana i palmi izradili
su improvizirane ljestve. Sakupili su veliko
kamenje s obale koje će upotrijebiti kao
projektile. Opsadne strojeve koje su izgradili
u Gerothi, a koje je Ratnik-Prorok naredio da
se rastave i da ih tegle xeraški zatočenici,
sada su ponovno iznijeli i sastavili, neke čak i
u mraku.
Kasno te večeri, dok su rastezali ruke i
noge oko vatri, dugo su razgovarali o tome
kako je sve to čudno, a riječi im i ponašanje
bijahu negdje između iscrpljenosti i ushita.
Razmjenjivali su priče o tome što je Ratnik-
Prorok rekao na vijeću Velikih i Manjih
Imena. I iako im je bilo lakše, mnoge Ljude
od Kljove zabrinjavala je ta žurba, kao da su
poput nepostojanih i neodlučnih izgubili
hrabrost u trenutku izvršenja i samo žele što
prije sve te muke privesti kraju.
Kako su vatre dogorijevale i ostavile
samo najtvrdoglavije i najzami-šljenije
budnima, skeptici su se usudili izreći svoje
bojazni.
"Pomisli samo," pravovjerni bi
odgovorili, "kada budemo umirali okruženi
plodovima dugih i smjelih života, pogledat
ćemo one koji nas obožavaju i reći:
'Poznavao sam ga. Poznavao sam Ratnika-
Proroka.'"
 Poglavlje Cetrnaesto

SHIMEH

Neki kažu da sam te noći došao do

stravičnih saznanja. No o tome, kao i o
mnogim drugim stvarima, ne mogu pisati iz
straha od smaknuća po kratkom postupku.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ
PRVOGA SVETOGA RATA

Istina i nada su poput putnika u

suprotnim smjerovima. Sreću se samo jednom
u životu svakog čovjeka.
AINONSKA POSLOVICA

Proljeće, 4112. godina Kljove, Shimeh

Esmenet je sanjala da je princ, anđeo pao

iz tame, da joj je srce tuklo, a slabine žudjele
desecima tisuća godina. Sanjala je da Kellhus
stoji pred njom, zvjerstvo koje treba izbrisati,
enigma koju valja secirati, a iznad svega
goruće pitanje...
 Tko su Dunyanjani?
Kad se probudila, prošlo je nekoliko
trenutaka dok nije shvatila tko je. Posegnula
je u tami i napipala samo hladne plahte na
mjestu gdje je trebao biti Kellhus. Iz nekog
razloga nije bila iznenađena, a ni zabrinuta
više nego inače. U zraku je bio zagušujući
osjećaj konačnosti, poput mirisa tinte koja se
suši.
Kellhuse?
Otkad je pročitala Sage u njoj je rastao
predosjećaj, gomilanje koje joj je ispunjalo
srce i udove osjećajem kotrljajuće težine. Ona
noć u nansurskoj vili - noć kad je bila
zaposjednuta - obojila je taj tromi strah
izbezumljujućom hitnošću.
Svaki put kad bi trepnula ugledala bi
razne oblike penetracije. Još uvijek je
osjećala ruke tog stvorenja na svome tijelu, a
sjećanje na svoju pokornu požudu činilo se
sveprisutnim. Kakvu je glad osjetila te noći!
Žeđ koju samo užas može doseći, a ni jedna
strahota ne može ugasiti. Istovremeno
životinjska i daleka, bila je to pohota koja
nadilazi opscenost... i postaje nešto čisto.
Inchoroi ju je obuzeo, ali želja, nezasitna
žudnja... to je bilo njezino.
Kellhus ju je, naravno, pokušao utješiti
iako ju je istodobno secirao beskrajnim
pitanjima. Rekao je manje-više isto što i
Achamian kad je objašnjavao Xinemusove
muke: da osobnost nikad ne stoji po strani
kad je pod prinudom, jer je upravo ona ta
koja je zaposjednuta. "Ne možeš odijeliti sebe
od njega," Kellhus je objasnio, "zato jer je
neko vrijeme bio ti. Zato me pokušao izazvati
da te ubijem, zato jer se bojao da bi se ti
mogla sjećati njegovih sjećanja."
"Ali sve to!" samo je odgovorila. "Za
kakvim sam sve stvarima žudjela!" Zgrčena
lica. Iscereni otvori i razjapljene rane. Bujica
vrućih tekućina.
"Te žudnje nisu bile tvoje, Esmi. Samo ti
se čini da su tvoje zato jer ti nije jasno odakle
su došle... Samo si ih trpjela."
"Ali kako onda uopće ijedna žudnja
pripada meni?"
Kad je čula za Xinemusovu smrt,
uvjeravala je samu sebe da je on razlog
njezine tjeskobe, da je njezin osjećaj naviruće
katastrofe tek briga za njegovo stanje. No ta
je laž bila preprozirna da bi čak i ona u nju
povjerovala, pa je onda satima proklinjala
samu sebe što nije u stanju tugovati za
čovjekom koji je bio tako vjeran prijatelj. A
kad se, nedugo potom, Achamian sa svojim
stvarima iselio iz Pupka, još je jednom
pokušala omotati hladnu močvaru svoga srca
objašnjenjima. I mada je ta laž, silom
djelomične istine, potrajala jedan dan i jednu
noć, srušila se onoga časa kad je njezin
pogled pao na stvarno porijeklo njezinih
zabluda.
Shimeh.
Ovdje, pomislila je kad su je velike oči
grada natjerale da obori pogled, svi umiremo.
Dok joj je u glavi zujalo, gurnula je plahte
u stranu i zazvala prema paravanu s
izvezenim ždralom iza kojega je ponekad
spavala Burulan. Nekoliko trenutaka kasnije
bila je odjevena i ispitivala je Gavamakrija.
Znao je samo da je Kellhus otišao iz Pupka u
šetnju taborom. Po svemu sudeći, tamnooki je
muškarac rekao namrštivši se, odbio je bilo
kakvu pratnju.
Postojalo je vrijeme, ne tako davno, kad
bi se Esmenet bojala hodati sama taborištem
Svetog rata, ali sada nije mogla ni zamisliti
sigurnije mjesto. Mjesečina bijaše jaka, i
osim ponekog užeta koje joj se našlo na putu,
hodanje joj je bilo lako. Većina je vatri bila
ugašena ili su žmirkale narančastim
ugljenima, no neminovno su malobrojni ostali
budni, bančili bezveze ili pili u turobnim
krugovima. Oni koji su je prepoznali pali bi
smjesta na koljena. Nitko nije vidio Ratnika-
Proroka.
A onda se zamalo sudarila s nekim
muškarcem, ainonskim vitezom po izgledu
sudeći, i s užasom ustanovila da je s njim
spavala nekoliko puta prije svoje.. obnove.
Prije toga si je stalno govorila da ona upravlja
svojim spolnim životom, a ne njezine
mušterije.
No iscereno lice ovoga tipa govorilo joj je
drugačije. Iscerena lica svih njih govorila su
joj drugačije. Odmah je shvatila da se on
veoma ponosi što je nju, Prorokovu Suprugu
upotrijebio kao svoj tok.
Uhvatio ju je za laktove i odgurnuo od
sebe. "Da", reče on kao da želi potvrditi
njezino poniženje. Bio je vrlo pijan. Njegove
su uzde natopljene pićem, rekli bi u Sumni.
Pristojnost. Čast. Sve je to mogao lako
odbaciti.
"Znaš li ti tko sam ja?" reče ona oštro.
"Da", ponovi on melodramatično. "Znam
ja tebe..."
"Onda znaš i koliko si blizu smrti."
Hladan zbunjeni pogled. Ona zakorači
naprijed i ošamari ga.
"Pseto bezobrazno! Klekni!"
On je zurio, zapanjeno i nepomično.
"Klekni! Ili ću te dati oderati živog...
Razumiješ li?"
Trebalo mu je nekoliko časaka da iz
zaprepaštenja dođe do prestravljenosti. I još
nekoliko dok mu koljena nisu klecnula. Piće
uvijek daje zamah takvim stvarima. Doslovno
je jecao isprike. I što je još važnije, rekao joj
je da je vidio Kellhusa kako odlazi iz tabora
prema brdima na zapadu.
Esmenet ga ostavi, obgrlivši si ramena da
zaustavi drhtaje. Mogla je shvatiti stisnute
zube, ali vlastiti osmijeh ju je zbunio.
Razmišljala je o tome da pošalje svoje agente
da uhvate tog tipa sutradan. Iako se oduvijek
gnušala brutalnosti koje joj je njezin novi
položaj nametnuo, pomisao na njegovu vrisku
iz nekog ju je razloga oduševio. Scenariji su
joj se rojili glavom, i iako je znala da su
apsurdni i vrijedni prezira, svejedno je
uživala u njima.
U čemu je bila stvar? U njezinom stidu?
U njegovom cerenju? Ili u samoj činjenici da
bi mogla učiniti sve to?
Ja sam njegova posuda, pomisli ona bez
daha.
Izgubljena u svojim brigama, popela se na
niski brežuljak, privukavši rub svoje haljine
dok je hodala kroz čičke i vlažnu travu.
Visoko iznad Meneanorskog mora, Čavao
Nebeski bljeskao je dubljoj tmini. Dvaput se
okrenula pogledati Shimeh obasjan
mjesečinom.
Činio se gotovo nestvarnim.
Pronašla je Kellhusa kako sjedi visoko
najednom od mauzoleja kojima je obronak
bio načičkan i usredotočeno pilji preko
Shairizora u mračni grad. Mislila se popeti na
prevrnuti dio, a zatim hodati zidićem kao po
gredi, no onda se sjetila da u sebi nosi život.
Umjesto toga, prošetala je do mahovinom
obraslih temelja ispod njega. Sjedio je
prekriženih nogu i s rukama izvrnutim i
prekriženim u krilu. Kosu je svezao u
galeotsku ratničku punđu. Lice mu je
izgledalo mramorno na mjesečini koja je
sjajila u kovrčama njegove brade. Kao i
uvijek, zbog nečega u njegovom stavu i
držanju što nije mogla odrediti, izgledao je
kao da zasjenjuje sve u svom neposrednom
okruženju. Dok bi ostali izgledali usamljeno,
čak potišteno, on je izgledao kao
nepokolebljivi stražar, bijel na mjesečini, crn
u sjeni.
Ne skrenuvši pogled sa Shimeha, on reče:
"Razmišljaš o Caraskandu. Sjećaš se kako
sam se povukao od tebe prije onih događanja
koja su dovela do cirkumfikcije. Bojiš se da
ću učiniti isto iz slično pogibeljnih razloga."
S rukama na bokovima zurila je prema
gore i mrštila se hineći negodovanje. "Borim
se protiv toga."
On se nasmiješi. Oči su mu blistale kad je
spustio pogled.
"Čemu ovo?" upita ona. "Zašto ovdje?"
"Jer uskoro moram otići." On čučne i
pruži ruku.
Ona ga uhvati za zapešće i odjednom se
nađe pored njega, u njegovim sigurnim
rukama. Na trenutak joj se činilo kao da stoje
na vršku igle. Nervozno se ogledavala oko
sebe, prema padinama koje su se spuštale
prema nizini, u tamu među vitkim jablanima
koji su se gužvali u unutrašnjosti urušenog
mauzoleja. Duboko je udahnula njegov miris:
naranče, cimet, mošus muškog znoja. Unatoč
strahu kojeg su njegove riječi pobudile,
uživala je u njemu kao i uvijek.
Brada mu je izgledala bijelo na mjesečini.
Oprezno je zakoračila unazad da mu se
bolje zagleda u oči. "Kamo ideš?"
Nakratko ju je promotrio. U daljini iza
njega, Shimeh je izgledao zakučasto i
prastaro, poput velikog fosila kojeg je isprala
plima.
"U Kyudeju."
Esmenet se namršti. Kyudea je bila mrtvi
sestrinski grad Shimeha, kojeg je odavno
razorio neki cenejski Aspekt-Car kojemu se
nije mogla sjetiti imena. "U kuću svoga oca",
reče ona ogorčeno.
"Istini treba vrijeme da sazrije, Esmi. Sve
će biti jasno kad za to dođe vrijeme."
"Ali Kellhuse..." Što to znači da bi morali
napasti Shimeh bez njega?
"Proyas zna što treba učiniti", reče on
odlučno. "Grimizni Tornjevi postupat će kako
se njima bude činilo zgodnim."
Preplavilo ju je očajanje. Ne možeš nas
ostaviti.
"Moram, Esmi. Odgovoran sam jednom
drugom glasu."
Ne njezinom glasu, nešto krhko u njoj
shvati. A osim toga, nije odgovarao ni
njezinim običajima, njezinim brigama, pa čak
ni njezinim nadama... Ono što nju pokreće
njega jednostavno nije diralo. Iako stoje
zajedno, Kellhus je svoje noge posadio na
neko znatno više nedokučivo mjesto. Ono što
njega pokreće kretalo se u razmjerima planeta
i njihovog kruženja nebom.
Odjednom joj je izgledao kao divlji
neznanac, poput Scylvendija... Kao sin nečeg
strahotnog.
"A Akka?" pitala ga je brzo, u nadi da će
prikriti taj trenutak slabosti. "Ne bi li on
trebao poći s tobom?"
Moraš biti na sigurnom!
"Tamo kamo ja idem, nitko ne smije
poći", reče on. "Osim toga, ja sam nadišao
njegovu zaštitu. I on to sada zna."
Unatoč teškim implikacijama njegovih
riječi, govorio je ležernim tonom.
"Htjet će znati kamo si pošao."
Kellhus se nasmiješi i kimne kao da želi
reći, Taj Akka..."On zna. Misliš da si ti jedina
koja me salijećeš dobronamjernim
pitanjima?"
Iz nekog ju je razloga njegov blagi humor
doveo na rub suza. Odjednom je savila
koljena prema popucalom kamenu i spustila
lice na mahovinu pred njegovim sandalama.
Kako negdje apsurdno izgleda, pomislila je,
dok tako kleči na slomljenom rubu zida i
izvodi lakrdiju od onoga što drugi izvode na
čvrstome tlu. Žena pred mužem.
No nije ju bilo briga. On je jedina mjera.
Jedini sud...
Iskoristi me.
Kamo god se okrenuli, ljudi se nađu
okruženi većim stvarima. Obično ih
ignoriraju, a ponekad se, gonjeni ponosom i
prizemnim gladima, protiv njih bore. No bilo
kako bilo, te stvari ostaju jednako velike, a
ljudi, ma koliko luđačka njihova utvaranja
bila, ostaju jednako mali. Samo ako kleknu i
ponude se kao što bi ponudili dršku mača,
ljudi mogu prepoznati svoje mjesto na ovome
svijetu. Samo ako se predaju mogu
prepoznati sebe.
Predaja sadrži u sebi ushićenje. Ranjivost
pred nekim tko ti se nadvije nad glavom -
neizvjesnost, kao kad dopustiš strancu da ti
dotakne lice. Osjećaj dubokog komuniciranja,
kao da samo oni koji priznaju vlastitu
beznačajnost mogu i sami biti priznati.
Olakšanje predaje, rasterećenje koje prati
prepuštanje odgovornosti.
Paradoksalni osjećaj slobode.
Blebetavi glasovi su utihnuli. Iscrpljenost
beskrajnog poziranja se istopila. Bilo joj je to
omamljujuće, uzbuđujuće čak... dominacija
drugoga.
Kellhus se obzirno nasmije i pomogne joj
da ustane. Čak se sagnuo da joj otrese prašinu
s haljine. "Znaš li", reče on podignuvši
pogled, "da te volim?"
Ona se nasmiješi i iako je dio nje bio
ushićen poput šiparice, nešto starije i mudrije
gledalo ga je ogrubjelim očima kurve.
"Znam", reče. "Ali ja... ja..."
"I trebaš se bojati ovoga što slijedi", reče
on. "Svi se Ljudi trebaju bojati."
Oklijevala je. "Ne bih mogla preživjeti
bez tebe."
Nije li rekla isto to Akki?
On stavi toplu i blistavu ruku na njezin
nabrekli trbuh i činilo se kao da joj
blagoslivlja utrobu. "Ni ja bez tebe."
Obujmio ju je rukama i otklonio brige
dubokim poljupcem. Iako ju je poslije grlio
neobično silovito, osjećala je da mu pogled
luta natrag prema Shimehu. Držala je njegovo
čvrsto tijelo i razmišljala o snazi sklupčanoj u
njegovom srcu, u njegovim udovima.
Razmišljala je o daru proročanskog vida i
kako obično ubija sve koji ga se usude
upotrijebiti.
Nikad ne puštaj, rekla je sebi. Nikad.
I on je nekako čuo. On uvijek čuje.
"Boj se za budućnost, Esmi, ne za mene."
Prsti su joj češljali kosu, povlačili linije
trnaka po njezinom tjemenu. "Ovo tijelo je
samo moja sjena."
Koliko je daleko hodao?
Kellhus je razmišljao o planinama
zastrtim snijegom, bljesku sunca na ledenim
vrhovima. Razmišljao je o dubokim šumama
i izgubljenim gradovima, o kipovima
oslikanim mahovinom koji izviru iz zemlje.
Razmišljao je o nečuvanim zidinama...
Činilo mu se da čuje kako netko vrišti
njegovo ime kroz smrznute šumske arkade.
"Kellhuse? Kellhuseee?"
Koliko je daleko došao?
Nakon što je poslao Esmenet natrag u
tabor, putovao je prema zapadu preko
isprekidanih pašnjaka, uspinjao se strmim
obroncima. Na samome vrhu stao je između
nekoliko mrtvih hrastova, okrenuo leđa Čavlu
Nebeskome, koji se sada nalazio iznad
Shimeha i Meneanora, kako bi mogao
slijediti njegovu osovinu preko mračnoga
krajolika pred sobom..
Prema Kyudeji.
"Znam da me čuješ", reče on svijetu,
mračnome i svetome. "Znam da slušaš."
Nepoznati vjetar povukao je travke poput
zastava i navlačio ih prema jugoistoku. Pred
zviježđima, mrtve su grane škripale izvan
ritma.
"Što sam trebao učiniti?" odgovori on.
"Oni se brinu samo za ono što im je pred
nosom. Slušaju samo ono što im lijepo zvuči.
Ono što ne vide, ono što ne čuju.. prepuštaju
tebi."
 Vjetar stane i ostavi za sobom sablasnu
tišinu. Čuo je mljackavo šuškanje crva koji se
migolje u utrobi mrtve vrane nekih pet koraka
desno od njega. Čuo je klopotanje termita
koji su vrvjeli pod korom okolnih hrastova.
Osjetio je okus mora u zraku.
"Što sam trebao učiniti? Reći im istinu?"
Sagnuo se i izvukao grančicu između
remenčića desne sandale. Proučavao ju je na
mjesečini, slijedio tanka, mišićava grananja
koja su otimala toliko praznine neba. Kljova
je nicala iz kljove. Iako su stabla oko njega
umrla više godišnjih doba ranije, na grančici
bijahu dva lista, jedan voštan i zelen, drugi
smeđ..
"Ne", reče on. "Ne mogu."
Dunyanjani su ga poslali u svijet kao
krvnika. Njegov je otac ugrozio njihovu
izolaciju, zaprijetio je Ishualu, velikome
utočištu njihovih svetih meditacija. Nisu
imali izbora, morali su poslati Kellhusa iako
su znali da time služe Moenghusovim
ciljevima... Što su drugo mogli učiniti?
I tako je Kellhus hodao cijelom dužinom
Earwe, od propalih pustara Sjevera do
raskalašenih gradova Juga.
 Svaka je prednost iskorištena, bio to jedan
jedini osmijeh ili tisuću šaka. Svaka je šteta
umanjena. Naučio je onoliko koliko je svijet
htio pružiti: jezike, povijesti, frakcije,
osobitosti bezbrojnih srdaca. Ovladao je
njegovim najmoćnijim oružjima... Vjerom.
Ratom. Magijom.
On je Dunyanjanin, jedan od
Uvjetovanih. Na svakome je koraku slijedio
Logos, Najkraći put.
A ipak je došao tako daleko.
Privezan za Cirkumfiks, polako se vrtio
pod tamnim granama Umi- jakija. Serwe je
zijevala pokraj njega, hladna poput kamena
uz njegovu golotinju. Lice joj bijaše natečeno
i crno.
Plakao sam.
Kellhus odbaci grančicu, prepusti se noći
i krene trčati kroz travu prema gorju Betmulle
koje se gomilalo crno na horizontu pred njim.
Preskakao je guštike, uskakao u crne gudure
pa jurio uz isprekidane padine.
Trčao je. Niti jednom nije posrnuo niti
usporio kako bi se orijentirao. Teren je bio
njegov... Uvjetovan.
Posvuda, svuda oko njega, jedan svijet.
Prijelazi su beskonačni, ali nisu jednaki.
Nisu jednaki.
Onim rijetkim Kianjanima i Amotejcima
koji su začuli buku, zvučalo je to kao da u
daljini robovi isprašuju tapiserije.
Ali kretalo se gore, pod zvijezdama.
Na šetnicama Prvoga hrama postalo je
sjena, šuljalo se svodovima i freskama po
stropovima. Načas je zamračilo ono što bješe
ispod, a potom je nestalo. Pilo je očima dok
mu je duša sanjala milijun godina. Mudar i
lukav.
Životinjskoga gnjeva. Kako ovo mjesto
sječe svojim beskrajnim rubovima i skučenim
nebom.
Trnje. Svaki njegov pogled bode poput
trnja.
Kamen je slab. Mogli bismo ga otploviti..
Ne čini ništa, Glas odvrati. Samo gledaj.
Znaju da smo ovdje. Ako se ne mičemo,
pronaći će nas. Onda ih iskušaj.
Ciphrang pade na pod i sklupča se,
ustuknuvši pred svim izvanjskim stvarima,
pred svim površinama.Čekao je i čeznuo za
vrletnim bezdanima. Uskoro jedan od njih
dođe. Čovječuljak nije imao oči, a ipak je
vidio.. vidio kao i on, ali bez boli. Ali sol
njegova straha ne bješe drugačijega okusa.
On ustane i razotkrije svoje Obličje. Zioz,
lica žarkoga poput sunca.
Čovječuljak ispusti prestravljeni zvuk, a
zatim oslobodi svoje svjetlo: nit sirove
energije. Jednom rukom Zioz uhvati nit,
znatiželjan. Kada ju je povukao, iščupa dušu
iz čovječuljka. Svjetlo nestade.
Slab... Ima i drugih, Glas reče. Mnogo,
mnogo jačih. Možda umrem. Previše si silan.
Možda umreš sa mnom... Iyokuse.
Nešto - viseće odsustvo - kružilo je oko
Achamiana... Trebao bi biti budan.
Ali smrad je zakucao Seswathu na koljena
i prisilio ga na povraćanje, opet i opet.
Kipuća slina bilo je najviše što je uspio
izbaciti, no utroba mu se svejedno nadimala i
nadimala. Iznad njega u mraku Nau-Cayuti je
stajao i promatrao ga, preumoran da bi išta
rekao.
Uspinjali su se kroz beskrajni mrak, sve
više i više, znajući da prije ili kasnije
praznina mora ustupiti mjesto užasima.
Počelo je s kišom izlučevina: urin i izmet
cijedili su se kroz šavove, slijevali se u
mlazovima kroz koje su morali skakati.
Prolazili su kraj vrela koja su nekoć bile
prolazi, a odakle su bujice tekućeg blata
padale u beskrajni mrak. Kružili su oko
golemih jama punih trulog mesa, gdje trupla -
neka tek deformirani fetusi, a neka odrasla -
bijahu bačena s nepoznatih visina.
A jednom su čak prešli jezero puno
slankaste vode - očito nakupine tisuća godina
kiša.
Plakali su od olakšanja dok su se kupali.
Nije bila mala stvar očistiti se na ovakvome
mjestu.
Dakako, Seswatha je čuo glasine. Jednom
je čak imao priliku govoriti s Nil-Giccasom
koji se probijao kroz ove hodnike tisućama
godina ranije. No ništa nije moglo pripremiti
Seswathu na zastrašujuće dimenzije Incu-
Holoinasa.
Prema riječima Neljudskog Kralja, niti
jedan od sto Inchoroija nije preživio pad Arke
s nebesa, a ipak ih je tisuću tisuća ratovalo
protiv Neljudi u njihovim brojnim ratovima.
Nil-Giccas tvrdio je kako je Arka urasli
svijet, labirint svih labirinata. "Budi na
oprezu", bijele su usne intonirale. "Koliko
god čaša zla bila duboka, uvijek se prelije."
Nau-Cayuti je prvi ugledao svjetlo, blijedi
sjaj obješen na kraju sporednog prolaza.
Prigušili su vlastito svjetlo i šuljali se
usponom. Tišina je nadošla lako. Daske koje
su izravnavale kosi pod odavno su popustile
pred nekom vrstom zemlje, Seswatha je
zaključio, nanosom koji se slegnuo i utabao
kroz vjekove. Sa svakim je korakom smrad
postajao sve prodorniji. Tutnjajuća buka
porasla je tek kada su prešli posljednjih
nekoliko koraka.
Prolaz je jednostavno završio. Ono što je
bilo jedno svjetlo razlomilo se u tisuće i
razbacalo se po razjapljenome prostoru. Nau-
Cayuti uzdahne i opsuje, dok je Seswatha,
nakon što je nekoliko časaka bez daha zurio,
pao na koljena i povraćao. Ono što su osjetili
bilo je ljudsko i činilo se najnesnosnijim
smradom od svih.
Grad. Našli su se iznad grada.
Zadimljenoga srca Golgotteratha.
Trebao bi biti budan!
Šupljina nalik špilji otvorila se pred
njima. Podsjećala je Seswathu na rebra
tovarnoga prostora broda, samo okrenutoga
na zadnji kraj i daleko previše prostranoga da
bi sličio djelu ljudskih ruku. Strme zlatne
površine sezale su u tamu, zamagljene dimom
bezbrojnih vatri. S temelja su se uzdizale
strukture pune utora i raskomadanoga
kamena, skorene uz njih poput nagomilanih
košnica stršljena; ne nastambe, već otvorene
ćelije, zapuštene i bezbrojne. Sve bi to
izgledalo poput nečega što je izronilo za
vrijeme oseke da nije bilo vatri i figura koje
su onuda vrvjele poput grinja.
Glomazni redovi Bašraga. Ćeretave
gomile Srankova. A među njima ljudski
zatočenici, nebrojene gomile njih, neki
lancima okovani za saonice u golemim
stenjućim povorkama, drugi raspršeni po
otvorenim haremima svojih uznika, gušili su
se pod zgrčenim sjenama, usta u pokretu,
očiju izvrnutih u mrak, ružičasti i goli i
krvavi, bezbrojni muškarci, žene i djeca.
Tijela slomljenih zagušivala su uličice tamo
dolje.
Trebao bi biti budan...
Zaglušujuća rika, krik za krikom,
promaljala se visinama nezemaljskog zlata,
odzvanjala kostima i srcem, odzvanjala,
odzvanjala...
Nau-Cayuti skljoka se na koljena. "Što je
ovo?" Više dah nego šapat.
Okrene se svome učitelju, zjenica
okruženih luđačkom bjelinom. "O-ovo?"
Govorio je kao ožalošćeno dijete.
Probudi se!
Seswatha osjeti kako ga nešto podiže i
baca iza u sjenu. Nešto mu prasne na lubanji i
tama preplavi sve dok nije vidio samo patnju
svojeg voljenog učenika - njegovu luđačku
bol!
"Gdje je ona? Gdje..."
Probudi se, budalo!
S uzdahom se Achamian probije do
svijesti. Shimeh! pomisli. Shimeh! Nad njim
je bila sjena, uokvirena plačljivom
zvonjavom Štitova na koje nije reagirao. A
bila je tu i velika stješnjujuća praznina koja se
njihala u malim krugovima na kožnoj uzici.
Drangulija je visjela na udaljenosti od
širine prsta iznad njegovih prsa...
"Pred nešto vremena," Scylvendi
procijedi, "tijekom onih ispraznih sati koje
sam proveo u razmišljanjima, shvatio sam da
ti umireš kao i ja..." Drhtaj prostruji rukom
koja je držala uzicu.
"Bez Bogova."
Čak i s ove udaljenosti, Eleazaras je
mogao vidjeti slabašni sjaj svjetala koja su se
razlijevala iz svetišta Ctesarat na Svetim
visovima. Sjedio je s Iyokusom pod
otvorenim baldahinom koji je stršio s južne
strane njegovog paviljona. Krvavi krugovi
bijahu naslikani po ugaženoj travi. Sutra će se
napokon sučeliti sa svojim smrtnim
neprijateljem, i iako sada nije mogao pojmiti
značenje toga pothvata, obavit će ga do kraja.
Što je značilo da će upotrijebiti svako
oružje koje mu se nađe na raspolaganju - ma
koliko izopačeno.
"Cishaurimi bježe", Iyokus reče, usta
sjajnih od Diamotske Pričesti. "Kao što smo i
mislili, nemaju Chorae na Juterumu. Ali
zovu... zovu."
Zmijoglavi nisu imali izbora. Rasporedit
će Drangulije da se obrane od novih provala
Ciphranga, što znači da će se manje njih
suprotstaviti njegovoj braći Učenjacima sutra
u njihovu prvome naletu.
Eleazaras se nagne naprijed. "Nismo ni
trebali koristiti Moćnika kad nam je Slabi
mogao jednako poslužiti u tu svrhu. A
pogotovo ne Zioza! I sam si mi rekao da
postaje opasan."
"Sve je u redu, Eli."
"Postaješ nesmotren.. "
Zar sam postao takva kukavica?
Iyokus se okrene prema njemu. Imao je
krvave mrlje na zavojima tamo gdje su
doticali njegove prozirne obraze.
"Moraju nas se bojati", reče on. "A sada
se i boje."
Bizarni užas buđenja usred smrtne
prijetnje: tjeskoba prožeta tupom nevjericom,
kao da nešto duboko u njemu misli da još
uvijek spava. Poput noža koji probija vunu.
"Scylvendi!" Achamian prošapće. Činilo
mu se da mu iz usta izlazi led, a ne zvuk.
Scylvendijev je smrad ispunjao skučeni
prostor njegova šatora, miris negdje između
konjskoga i psećega.
"Gdje je on?" glas zareži iz mraka.
Achamian je znao da misli na Kellhusa,
bilo zbog žestine s kojom je izgovorio "on",
bilo zato jer ni sam nije mogao misliti ni o
kome drugome. No opet, svi ljudi traže
Kellhusa, čak i oni koji ga ne poznaju.
 "Ne znam.. "
"Lažeš! Ti si uvijek s njim. Ti si njegov
zaštitnik - znam to!"
"Molim te..." dahne on i pokuša se
nakašljati, a da ne podigne prsa. Chorae je
postala nepodnošljiva. Činilo mu se da će mu
srce slomiti prsnu kost i skočiti u njezinu
prazninu. Osjećao je peckanje na koži oko
desne bradavice, početak Soli. Sjetio se
Carvthusala i Geshrunnija, sada već odavno
mrtvoga, kako drži Dranguliju iznad njegove
ruke u Svetome Gubavcu. Čudno, činilo mu
se da ova ima drugačiji... okus. Nije mi uopće
bilo suđeno pobjeći.
Sjena se gnjevno zgrbi nad njime i činilo
se da reži. Iako nije vidio ništa osim njegovih
obrisa ocrtanih jedva vidljivom mjesečinom,
Achamian ga ugleda posve jasno u oku duše:
isprugane ruke, ruke koje lome vratove, lice
izbrazdano ubojitom srdžbom.
"Neću ponavljati pitanje."
Što se to ovdje događa? Ne paničari,
budalo stara!
"Misliš da bih izdao njegovo povjerenje,
Scylvendi?" Achamian uspije prozboriti.
"Misliš da mi je vlastiti život važniji od
njegova?" Očajanje je, a ne uvjerenje
pokrenulo te riječi, jer on u njih nije vjerovao.
Unatoč tome, natjerale su Scylvendija da
zastane.
Trenutak zamišljene tmine, a zatim
barbarin reče: "Onda ćemo se mijenjati..
trampiti."
Čemu iznenadan preokret? A njegov
glas... je li stvarno podrhtavao? Barbarin
tržne Chorae u dlan, kao što bi dijete učinilo s
igračkom s kojom se uvježbalo. Achamian je
gotovo kliknuo od olakšanja. Nakratko je
ležao i dahtao, još uvijek prestravljen i
potpuno zapanjen. Sjena je promatrala,
nepomična.
"Mijenjati?" Achamian usklikne. Prvi je
put primijetio dvije figure koje su sjedile iza
barbara, iako je bilo toliko mračno da je
mogao razaznati samo da je jedno žena, a
drugo muškarac. "Mijenjati što?"
"Istinu."
Ta riječ, tako intonirana iscrpljenošću i
dubokom barbarskom iskre - nošću, pogodila
ga je poput udarca. Achamian se pridigne na
laktove i zagleda se u njega, očiju divljih od
gnjeva i zbunjenosti.
 "A što ako je meni dosta Istine?"
"Istinu o njemu", Scylvendi reče.
Achamian je piljio u njega, škiljio kao da
gleda u daljinu iako se uzdizao tako blizu.
"Već znam istinu", reče on tupo.
"Došao je..."
"Ne znaš ti ništa!" barbar zareži. "Ništa!
Samo ono što ti on kaže." Pljune u kut kraj
njegovih otkrivenih nogu i obriše usne rukom
u kojoj je držao Chorae. "Isto kao i svi
njegovi robovi."
"Nisam ja nikakav ro..."
"Ma jesi! U njegovu prisustvu svi su ljudi
robovi, čarobnjače." Čvrsto držeći Chorae u
ruci, Scylvendi se zavali i sjedne prekriženih
nogu. "On je Dunyanjanin."
Achamian nikad nije čuo takvu drhtavu
mržnju u jednoj riječi, a svijet bijaše prepun
takvih epiteta: Scylvendi, Savjet, Fanimljani,
Cishaurim, Mog-Pharau.. Ponekad mu se
činilo da postoji onoliko mržnji koliko ima i
imena.
"Ta riječ," Achamian će oprezno,
"'Dunvain'... samo znači 'istina' na jednom
mrtvom jeziku."
Achamian se sjeti njihovog prvog susreta
pred Momemnom; Scylvendi je stajao
ponosan i divlji pred Proyasom, dok je
Kellhus grlio Serwe među Xinemusovim
vitezovima. Tada nije vjerovao Cnaiuru, no
otkriće Kellhusa i njegovog imena,
Anasilrimbor, otklonila je sve njegove
sumnje. Što je ono Kellhus bio rekao? Da je
Scylvendi prihvatio njegovu okladu? Da, i da
je sanjao o Svetom ratu izdaleka...
"Ono što si nam rekao", Achamian reče
ugledavši sjaj zuba, "onog prvog dana s
Proyasom... lagao si."
"Lagao sam."
"A Kellhus?" Iz nekog razloga, grlo ga je
zaboljelo kad je to pitao.
Stanka. "Reci mi kamo je otišao."
"Ne", Achamian reče. "Obećao si mi
Istinu... Neću se trampiti s neprovjerenom
robom."
Barbarin otpuhne, no Achamianu to nije
izgledalo kao izraz poruge ili prezira. Bio je
nekako sjetan, neka ranjivost u njegovim
kretnjama i ponašanju proturječila je
silovitosti njegove pojave. Nekako je
Achamian znao da Cnaiur želi razgovarati o
tim stvarima, kao da ga opterećuju kao što
opterećuju zločini ili silna tuga. A ta ga je
spoznaja prestravila snažnije nego bilo kakva
Drangulija.
"Misliš da je Kellhus poslan," Scylvendi
reče muklim glasom, "a zapravo je pozvan.
Misliš da je jedinstven, a on je samo jedan od
mnogih. Misliš da je spasitelj, a on je
najobičniji porobljivač."
Te su tvrdnje iščupale svu krv i svaki
osjet iz Achamianovog lica.
"Ne razumijem..."
"Onda slušaj! Tisućama su se godina
skrivali u planinama, izolirani od svijeta.
Tisućama godina množili su se tako da su
samo najbistriju djecu ostavljali na životu.
Kažu da ti bolje od ikoga znaš o prolasku
vremena, čarobnjače, pa razmisli! Tisućama
godina... Sve dok mi, prirodni sinovi pravih
očeva, za njih nismo postali nalik djeci."
Ono što je uslijedilo bilo je pre... ogoljeno
da ne bi bilo istinito. Dvije sjene koje su
sjedile iza njega nisu se micale dok je
govorio, niti najmanje. Scylvendijev glas bio
je hrapav, nagrđen grlenim ritmovima
njegovog materinjeg jezika, ali je njegova
elokventnost pobijala ideju o Šturosti i
jednostavnosti njegovog naroda. Ispričao je
priču o dječaku koji je baš prerastao urođenu
krhkost, koji se našao opčinjen riječima
tajanstvenog roba i odveden prostranstvima
bez staza koja sežu između razumnih djela i
čestitih ljudi.
Priču o ubojstvu oca.
"Bio sam njegov pomagač", Scylvendi
reče. Kako je priča tekla kraju, on se sve više
povlačio u misli, sve više i više je govorio u
dlanove, kao da je svaka riječ kamenčić kojeg
dodaje teretu koji mu ionako lomi leđa.
Iznenada podigne šake k sljepoočnicama.
"Bio sam njegov pomagač, ali nisam
gospodario svojom voljom!"
Spusti podlaktice na koljena i ispruži šake
kao da lomi kost.
"Oni vide naše misli kroz naša lica - naše
patnje, naše nade, naš bijes i naše strasti! Dok
mi nagađamo, oni znaju, kao što pastiri na
jutarnjem nebu vide kakvo će biti vrijeme
poslijepodne... A kad ljudi poznaju, onda i
zavladaju."
Nekako mu se činilo kao da mu je zraka
svjetlosti pronašla lice, toliko je jarka bila
tjeskoba u njegovom glasu.
 Achamian je mogao čuti njegove suze,
njegovu iscerenu grimasu.
"Odabrao je mene. Odgojio me i
oblikovao kao što žene oblikuju kremen
kojim će strugati kože. Iskoristio me da ubije
mog oca. Iskoristio me da si osigura bijeg...
iskoristio me..."
Sjena prekriži šake na golemim, snažnim
prsima.
"Sram! Wutrim kutmi'puru kamuir! Nisam
mogao prestati razmišljati! Nisam mogao
prestati razmišljati! Suočio sam se sa svojim
poniženjem. shvatio sam i urezao to
shvaćanje u svoje srce!"
Achamian nije bio svjestan da krši prste i
upire zglob o zglob. Postojao je samo
Scylvendi i bezdan njegove Chorae.
Ništa drugo.
"On je bio intelekt... On je bio rat! To su
oni! Zar ne vidiš? Sa svakim otkucajem srca
oni ratuju protiv okolnosti, sa svakim dahom
pokoravaju! Hodaju među nama kao što mi
hodamo među psima, a mi zavijamo kad nam
bace otpatke, tulimo i cmizdrimo kad
podignu ruku... Tjeraju nas da ih volimo!
Tjeraju nas da volimo!"
 Beskrajna bijaše noć. Golemo bijaše tlo.
A ipak su uzmicali. Oni su uzmicali.
Korak-korak-skok. Inkantacije prostora.
Svijet prelazi svijet.
Zečevi su mu bježali s puta. Drozdovi su
mu izletavali pred nogama i hitali prema
zvijezdama. Šakali su jurili uz njega
isplaženih jezika, a jureće se noge umarale.
"Tko si ti?" dahtali su dok su im srca
otkazivala.
"Vaš gospodar!" vikao je božanski čovjek
dok ih je prestizao. I iako mu humor bijaše
nepoznat pojam, smijao se.
Smijao se dok se nebo nije stalo tresti.
Vaš gospodar.
Kako srce može izdržati takve grozote?
Čarobnjak se ljuljao naprijed-nazad u
svjetlu svijeće, amo-tamo, i mrmljao je,
mrmljao...
"Nazad-nazad.. m-moram početi
ispočetka..."
Ali nije mogao - ne, ne još. Nikad nije
prisustvovao takvom razgovoru. Nikad mu
još takve riječi nisu bile bačene na vagu
njegovog srca.
Znao je da Scylvendi kani ubiti njega,
njegovog posljednjeg, najvećeg učenika.
Znao je što su one dvije sjenke iza njega bile.
Dok su izlazili iz šatora, ugledao je njezino
lice pod zrakama mjesečine, savršeno kao i
one noći kad se njihala i stenjala na njemu.
Serwe...
Predao si ga. Ratnika-Proroka... Rekao si
barbaru kamo ide! Zato jer laže! Krade ono
što pripada nama! Meni! Ali svijet! Svijet! K
vragu i sa svijetom! Neka gori!
"Početak!" poviče on. Molim te.
Pred njim, rasprostrti na svilenoj
posteljini, nalazili su se listovi pergamenta.
Umočio je pero u rog s tintom i mrmljao,
mrmljao... Hitro je napisao sva imena iz svih
frakcija koja su ga toliko opsjedala i ponovno
nacrtao mapu koja je izgorjela u Sareotskoj
biblioteci.
Zastao je nad, INRAU u potrazi za
uspomenom na tugu, pogođen sjećanjima
koja više nisu bila važna - ili se barem tako
činilo. I toliko je silovito drhtio dok je pisao,
SAVJET da je morao odložiti pero i čvrsto
priviti ruke na prsa. Predao si ga! Ne! Ne!
Kada je završio, činilo mu se da u ruci
drži isti onaj pergament koji je izgubio i
razmišljao je o tome kako su stvari identične,
kao što riječi ne prave razliku između
ponavljanja. Bile su besmrtne, a opet im je
stalo.
Debelim potezom prekriži, CAR i ispod
toga napiše, CONPHAS razmišljajući o
svemu što mu je Scylvendi rekao o novome
Caru, o tome kako i u ovome trenutku
maršira na Sveti rat sa zapada - ili s mora.
"Upozori ih", iskežena je sjena rekla. "Ne bih
volio da Proyas umre."
Nabrzo iscrta kovitlac novih linija, sve
veze koje je zanemarivao otkad su ga
Grimizni Tornjevi oteli. Zatim rukom previše
mirnom da bi bila njegova - jer on jest lud,
sada je to znao - napiše, DUNYANJANIN u
prazan prostor lijevo od imena,
ANASURIMBOR KELLHUS.
Zadržao je pero neko vrijeme nad
drevnom riječju. Dvije kapi tinte kap-kap -
nagrde pergament. Gledao ih je kako krvare
prema van, slijede milijun sićušnih vena i
prekrivaju riječ.
I iz nekoga razloga, to ga potakne da
napiše, ANASURIMBOR MOENGHUS
iznad njega. Ime, ne Kellhusova i Serwina
sina, već Kellhusova oca - čovjeka koji ga je
dozvao u Tromorje...
Dozvao!
Umoči pero u rog, rukom laganom kao da
je utvara. A potom, kao da ga naprijed gura
nova spoznaja, on polako napiše, ESMENET
na vrhu lijeve margine.
Kako je njezino ime postalo molitva?
Gdje je njezino mjesto u ovim čudovišnim
događanjima?
Gdje je njegovo ime?
Zurio je u dovršenu mapu, neosjetljiv na
prolazak vremena. Sveti se rat budio oko
njega. Povici i klopotanje kopita prolazili su
kroz njegov šator - prolazili kroz njega.
Postao je duh koji zuri i zuri, ne razmišlja
zapravo, nego promatra, kao da tajna leži
skrivena u nepomičnosti tinte...
Ljudi. Škole. Gradovi. Narodi.
Proroci. Ljubavnici.
Nije bilo šablone za te živuće stvari. Nije
bilo neke sveobuhvatne misli koja bi im dala
značenje. Samo ljudi i njihove sukobljene
zablude... Svijet je truplo.
Xinemusova lekcija.
I ne znajući zašto počne spajati sva imena
sa, SHIMEH koji je ležao dolje u sredini.
Linije. Jedna za drugom, vukle su se prema
gradu koji će proždrijeti tolike ljude, krive i
nevine podjednako. Krvožednome gradu.
Njezino je ime posljednje spojio jer je
znao kako je njoj Shimeh potreban više nego
ikome - osim možda njemu samome. Jednom
kada je povukao liniju, vratio je vrh pera i
povukao je još jednom. I još jednom. I još
jednom. I još jednom. Sve brže i brže. Sve
dok nije mahnito presjekao fini pergament.
Rez za rezom za rezom... Jer bio je siguran da
je njegovo pero postalo nož...
I da se meso skriva pod tetoviranom
kožom.
 Poglavlje Petnaesto

SIMEH

Ako rat ne ubije ženu u nama, ubije

muškarca.
TRIAMIS I, DNEVNICI I DIJALOZI

Kao i toliki mnogi koji krenu na naporno

putovanje, napustio sam zemlju mudrih ljudi,
a vratio se u narod budala. Neznanje, kao ni
vrijeme, ne trpi povratak.
SOKWE, DESET GODIŠNJIH DOBA U
ZEUMU

Proljeće, 4112. godina Kljove, Shimeh

Bešumna svjetlost izlomljena u

kapljicama rose. Isparavanje tamnih platnenih
stranica. Sjenke se rastežu s bojnih strojeva i
polako se smanjuju. Nijanse sive pretapaju se
u mnoštvo boja. Daleke površine mora blješte
poput zlata.
Jutro. Početak polaganog naklona svijeta
pred suncem.
Robovi bude dim iz ognjišta, pomoću
suhe trave prizivaju plamen iz zakopanog
ugljena. Besani se trgnu, sjede na hladnoći,
promatraju vijuganje dima, u nevjerici..
Prvi rogovi oglase se sirovi daljinama.
Stigao je taj dan. Shimeh čeka, crn pred
lepezom svjetla koje se budi.
"Vaš otac me zamolio da vam kažem..."
slijepi je starac u Gimu zakreštao.
Kyudea se uzdizala iz pašnjaka poput
razbacanog kamenog humka. Temelji su
vijugali kroz travu. Istrošeno kamenje krunilo
je vrhove zaraslih brežuljaka. Ponegdje su
prevrnuti stupovi stršali iz tratine kao da je
razoreni grad poplavilo bujanje zemljanog
mora.
Ratnik-Prorok hodao je po kršu, a
budućnost se iscrtavala sa svakim dahom.
Njegova se duša račvala u tamu mogućnosti,
slijedeći račun izvoda i asocijacija. Misli su
se granale, izdanak za izdankom sve dok nisu
ispunile neposredan svijet i segnule dalje, u
iscrpljeno tlo prošlosti, preko uvijek
uzmičućeg horizonta budućnosti.
Gradovi spaljeni. Cijeli narodi izbjegli.
Vihor hoda...
"'Ima samo jedno stablo u Kyudeji..'"
Iako je pred njim samo razbacani kamen
ležao, Kellhus je vidio što je prethodilo:
svečane procesije, zakrčene ceste, golemi
hramovi. Kyudea je bila velika kao Shimeh,
ako ne i veća, u vrijeme kad su provincije
južno od rijeke Sempis još bile nacije. Sada
bješe nijema i jalova, mjesto gdje pastiri
sklanjaju stada za vrijeme oluje.
Velika je slava nekoć obitavala ovdje.
Sada više nije bilo ničega. Samo prevrnuto
kamenje, šuštanje trave na vjetru...
I odgovori.
"'Ima samo jedno stablo u Kyudeji",
starac bješe rekao, ne svojim glasom, '"i ja
pod njim stanujem."'
I Kellhus je udario i rascijepio ga do srca.
Iskorištavao ga je i obmanjivao - cijelo
vrijeme, od samoga početka... To je
Scylvendi tvrdio.
"Ali ja nisam kao ostali!" Achamian je
prosvjedovao. "Ja ne vjerujem zbog
vlastitoga srca!"
Snažna su ramena puna ožiljaka slegnula.
"I zbog toga te je prepustio tvojim brigama...
učinio je od njih temelje za još dublju
odanost. Istine su njegovi noževi i svi smo mi
porezani!"
"Što to govoriš?"
S pergamentom zamrljanim tintom u ruci,
Achamian je lutao taborom, probijao se kroz
mase naoružanih Inrita i onih koji su se tek
naoružavali, i nije vidio ni čuo one koji bi mu
se naklonili i oslovili ga sa "Sveti učitelju'".
Prošao je od zrakastih avenija conrivanskoga
tabora u nepravilnije tabore Tydonaca.
Ugledao je naoružanoga muškarca,
meigeiriškoga viteza duge sijede brade, kako
kleči pred zadimljenim ognjištem svoje vatre.
"Uzmi moju ruku", Achamian ga je čuo
kako pjeva, "i klekni pred..."
Posve iznenada vitez otvori oči i zapilji se
u njega dok je brisao suze. Sljedeći stih,
Onoga koji donosi svjetlo... kao da je visio
neotpjevan u zraku između njih. Zatim se
okrenuo i ljutito sabrao svoje oružje i
opremu. Rogovi su brujali u jutarnjim
daljinama.
"Uzmi moju ruku"... Jedna od stotinu
himni Ratniku-Proroku, od kojih je Achamian
znao većinu.
 Gledao je niz napučenu aveniju te vidio i
druge kako kleče, neki sami, a neki u
grupama po dvoje ili troje. Na mjestu gdje je
avenija skretala izvan vidika, vidio je Suca
kako opominje desetke pokajnika. Gdje god
je pogledao, vidio je Cirkumfikse, naslikane
na velikim štitovima, upletene u lančiće,
izvezene na prsima i visokim zastavama.
Cijeli svijet kao da je hučao od odanosti.
Kako je došlo do toga?
Ono što je Kellhus rekao u Jabukovcu
bila je istina: klečati nisko pred Bogom znači
stajati visoko među palima.
Sluge odsutnoga kralja uvijek vladaju
umjesto njega. "Ono što radim", pobožni bi
rekli, "radim za Njega", pozivajući se na
sveto pismo tako staro, tako metaforično da je
pomoću njega moguće interpretirati bilo koju
mržnju ili utvaranje. Bilo je to kao da ono što
transcendira,što stoji izvan maglovitoga i
neurednoga kruga njegova života, nije ništa
drugo nego tek skriveno iza horizonta. Samo
treba posegnuti i isukati oružje...
Klečanje! Što je to ako ne samo još jedan
smiješan oblik proždrljivosti? Tko bi zavidio
na slatkišima kada će ubrzo biti posluženo
meso? Čak se i svijet našao na stolu, njegova
je buka postala glazba, a njegovi hirovi jela
servirana samo zbog pobožnih. Sve je samo
za njih.
A ostali? Oni samo trebaju moliti.
"Što to govoriš?" povikao je Scylvendiju.
"Da si čak i ti, ponosni odbijatelj, njegov
rob. Da se on saginje na izvoru svake tvoje
misli i uzima te u dlan kao vodu."
"Ali moja duša je samo moja!"
Smijeh, mračan i grlen i zloban, kao da su
svi oni koji pate na koncu samo najobičnije
budale.
"To je ideja koju on cijeni najviše od
svih."
Achamian je pronašao sigurnost u
Kellhusu unatoč tome što je zbog njega
izgubio Esmenet. Čak je svoju muku
pretvorio u neki oblik dokaza. Dokle god ga
njegov teret boli, govorio si je, znači da mora
biti stvaran. On nije kao toliki mnogi
vjerovao, jer mu to laska. Seswathini Snovi
uvjerili su ga da će njegov značaj biti više
pitanje užasa nego ponosa. A njegovo
iskupljenje bilo je pre... apstraktno.
Voljeti nekoga tko ti je nanio nepravdu -
to je njegova kušnja! A bio je iskorijenjen -
toliko iskorijenjen...
Sada se sve srušilo, srazilo se preko sve
strmijih momenata u lavini gladi i mržnji,
koja juri prema... prema...
Shimehu.
Nije znao čemu.
"Istine su njegovi noževi i svi smo mi
porezani..."
Što se to događa?
Znati bilo što značilo je u neku ruku znati
gdje stojiš. Nije ni čudo što se držao za prsa u
strahu od pada čak i ovdje na širokome
prostranstvu Shairizora - u dugoj sjeni
Shimeha.
"Zapitaj se, čarobnjače... Što imaš, a da ti
on već nije uzeo?"
Više mu se sviđalo biti proklet.
Vatre duž zidina Shimeha oslabjele su s
ranim svjetlom zore. Ubrzo su ostale samo
narančaste mrlje između kruništa.
Fanimljani na zidinama u čudu su zurili u
polja. Nevjerojatan prizor četiri opsadna
tornja, po dva sa svake strane dveri Massus,
bacio ih je u očaj jer su se svi složili da će
idolopoklonicima trebati tjedni da se
pripreme na napad.
Sada su gledali kako se neobične
formacije okupljaju pred samim dverima.
Većina njih bijahu regruti, naoružani
alatkama ili relikvijama zaboravljenih ratova,
no među njima je bilo nekih dvije tisuće
preživjelih iz sada već davne bitke na
Mengeddi, a čak su i njih zbunili
idolopoklonici. Na zidine su pozvali svog
gospodara Hamjiranija da vidi i sam. On se
neko vrijeme svađao s nižim velmožama, da
bi se na kraju s gađenjem povukao.
Poslagani po padinama Juteruma i brdu
Uzašašća, poganski su bubnjari stali udarati
po svojim bubnjevima. Kao da im
odgovaraju, inritski rogovi glasno zabruje i
zadrže se u zraku koliko to pluća jednog
čovjeka mogu izdržati.
Sa druge strane vrata koja su Fanimljani
zvali Pujkar, a Inriti Massus, male grupice
ljudi počele su napredovati preko polja.
Na zidinama su ljudi dozivali svoje
časnike, pretpostavljajući da idolopoklonici
žele pregovarati. No plemići među njima su
ih ušutkali. Pozvani su strijele: da budu u
stanju pripravnosti.
 Raširene preko stotinjak ili više metara,
formacije su se približavale, njih četrdesetak,
međusobno udaljenih po deset koraka i
sastavljenih, branitelji su sad mogli vidjeti, od
po šestero ljudi - pet u liniji i jedan iza,
odjeveni u grimiz pod srebrnim prsnim
oklopima. Male zastavice lepršale su s rogova
postavljenih na njihovim kacigama, svakom
kadru u različitim bojama i s drugačijim
znakom. Svima lica bijahu obojena u bijelo,
prema ainonskom ratničkom običaju.
Muškarci s vanjskih strana nosili su teške
samostrele, kao i osamljeni muškarac iza
linije. Dvojica jednako oklopljenih
muškaraca marširala su s unutarnje strane
strijelaca na bokovima, svaki s golemim
štitovima od pletenog pruća koji su ih gotovo
potpuno zaklanjali osim iz najekstremnijih
uglova. Osim sjena. malo se što vidjelo od
ljudi koji marširaju između i iza štitova.
Neznalice među fanimskim promatračima
počeli su se izrugivati, no među njima je od
uha do uha kružio šapat sve dok nije
zavladala posvemašnja tišina. Jedna jedina
kianska riječ koju su i najneupućeniji među
Amotejcima znali i od nje strahovali: qurraj...
 Čarobnjak.
Kao odgovor na stanku u razgovoru,
nezemaljski zbor zabruji iz primičućih
formacija, ne toliko kroz zrak koliko ispod
spaljenih usjeva i uništenih struktura pa gore
kroz kosti Shimehovih moćnih bedema.
Strojevi ispališe prve zapaljene posude.
Erupcije tekućeg plamena razotkriju
vijugave štitove oko svakog kadra. Oblak
proguta sunce i kao jedan branitelji ugledaju
temelje spektralnih tornjeva.
Tada ih obuze istinski užas. Gdje li su
Indarine Vodonoše?
One Fanimljane koji su pokušali pobjeći
sasjekli su njihovi časnici. Nesveti zbor
postajao je glasniji. Prednji kadrovi stali su
nekih pedeset lakata od bedema. Poneka
uspaničena strijela buknula bi u dim pri
dodiru s njihovim štitovima. Kolone pješaka
miljele su naprijed između kadrova. U
pozadini formacija, izvan dometa strijela,
nekoliko osamljenih figura zakorači u zrak.
Grimizne su im halje vijorile, a oči i usta
jarko sjajile.
Na kruništu bedema nastupi kolektivni
udah... A onda blistava svjetlost.
 Veliki opsadni toranj kojeg su Proyasovi
ljudi zvali Prstić stenjao je i škripao dok su ga
volovi i robovi gurali naprijed preko polja.
Dok su ga dovršavali u sumrak prethodnog
dana, Ingiaban se naglas zapitao hoće li
opsadni toranj - koji je bio izgrađen za napad
na zidine Gerothe - biti dovoljno visok da
"poljubi shimejske zidine". Uobičajeno
duhovito, Gaidekki mu je odgovorio da
"samo treba stati na prstiće". To se ime
nekako zadržalo.
Velika je struktura ponirala pa se
uspravljala. Proyas, koji je stajao u gužvi na
njezinom vrhu, još se jače primio za ogradu
iako su mu zglobovi već bili bijeli od
stiskanja. Ljudi su galamili i oko njega i na
nižim katovima. Pucanje bičeva čulo se
odzada.
Pred sobom je vidio putanju za opsadni
toranj označenu golom zemljom kojom su
opkopari poravnali kanale za navodnjavanje
kojima su polja bila izbrazdana. Na kraju puta
čekale su ih bijelo-oker zidine Shimeha, čiji
su vrhovi vrvjeli poganim ljudima i
poganskim kopljima.
Lijevo od njega Prstićev pandan kojeg su
ljudi počeli nazivati Sestra, također se
truckala naprijed istim tempom kao i oni.
Viša od gotovo svih stabala, bila je
obložena prostirkama od natopljene morske
trave, tako da je izgledala kao da nije s ovoga
svijeta, poput neke zvijeri bez udova.
Vratašca bijahu odškrinuta na svakom od
njezinih šest katova, a iza njih, Proyas je
znao, deseci balista čekale su napete i u
pripravnosti, spremne projektilima obasuti
parapete Tatokarovih zidina čim dođu u
domet.
Tesari nadglednici koji su upravljali
sastavljanjem obaju tornjeva zakleli su se da
je riječ o čudu tehnike - što je bilo i za
očekivati, budući da ih je Ratnik-Prorok
osmislio.
Prstić se njihao i hrlio naprijed dok su mu
osovine i spojevi vrištali. Bijele popločane
zidine i njihove divovske oči izdizali su se
sve bliže...
Molim te, Bože, Proyas se molio, daj da
barem ova jedna stvar uspije!
Prvo je kamenje poletjelo u luku prema
njima, ispaljeno iz velikih strojeva skrivenih
u gradu. Popadalo je po širokom prostoru,
bubalo u zemlju ispred njihovih položaja, no
bilo ih je nadrealno promatrati, kao da duša
odbija vjerovati da je tako težak teret moguće
baciti tako visoko. Ljudi su vikali upozorenja.
Projektil prozuji iznad njih - dovoljno blizu
da su ga mogli dotaknuti! Promašio je, ali se
stropoštao sa smrtonosnim efektom u
povorku koja ih je gurala naprijed. Prstić se
zanjiše i načas stane, dovoljno dugo da Sestra
odmakne naprijed. Proyas je vidio njezinu
prugastu poleđinu, zapravo obične divovske
ljestve. A onda Prstić tržne opet naprijed.
Grof-Palatin Gaidekki iznenada se
pojavio među ljudima koji su se nagurali u
stražnjem kraju Sestrine najviše platforme,
tamnog lica ozarenog.
"Slava budi floti na nogama!" poviče.
"Isprat ćemo krv da se ne poskliznete kad
dođete!"
Iako su zubi ostali stisnuti, svi se
nasmijaše, a neki stadoše tražiti da ubrzaju.
Smijeh se udvostručio kad je projektil koji je
za dlaku promašio gotovo natjerao
Gaidekkija i njegove ljude da polete.
A onda su prva svjetla zasjala nad
dverima Massus i sve se glave okrenuše.
Činilo im se da čuju krikove...
Bez obzira na to što magija više nije bila
prokletstvo, rijetki su među pobožnima - a
naročito među Conrivanima - željeli slijediti
Grimizne Tornjeve ikamo, a pogotovo u Sveti
Shimeh. Proyas je nijemo promatrao kako
velike mrlje dima oplahnjuju tornjeve...
Iza njega se začuo zbor povika prigušenih
daskama, a za njim odsječeni prasak, kao da
je netko prelomio desetak grančica preko
koljena. Strijele željeznih vršaka poletjele su
iz balista poredanih iza vratašaca ispod njega
i raspršile se po napučenim parapetima.
Nekoliko trenutaka kasnije, Sestra odgovori
istom mjerom. Osim onih koje su prasnule u
pljusak keramike po zidu, projektili kao da su
nestali među braniteljima koji su se nagurali
po kruništu bedema.
"Oklopi!" Proyas vikne, ne zato što bi
pomogli pred poganskom paljbom, već zato
jer su došli u neposredan domet strijelaca s
lukovima.
Nešto je zamračilo jutarnje sunce...
Oblaci?
Prva kiša strijela sručila se na njih i one
koji su ih teglili naprijed.
 "Pali!" Proyas vikne strijelcima oko sebe.
"Očistite zidine!"
Dveri Massus postale su suluda igra
svjetala u krajičku njegova oka. No nije imao
vremena gledati. Sa svakim časom širom
otvorene oči shimejskih zidina bijahu sve
bliže, a zrak sve zakrčeniji projektilima. Kad
se usudio spustiti štit mogao je razlučiti
pojedine pogane u uskovitlanoj masi
branitelja. Spazio je jednog starca s kotlom na
glavi kojeg je strijela pogodila u vrat i
zanijela unatraške u grad. Bukteće posude
razbijale su se o tornjeve. Dvije su se zabile u
bok Sestre i razlile gorući katran po morskoj
travi. Odjednom je dim zaklonio svaki vidik,
a hučanje vatre zaglušilo svaki zvuk. Nastade
prasak i potres koji ih sve obori na koljena.
Jedan od golemih kamena pronašao je svoj
cilj. No, čudesno, Prstić je nastavio stenjati
naprijed. Pod Proyasovim nogama pod se
ljuljao kao paluba broda. On se zgrbi iza svog
štita. Strijelci oko njega su napinjali strijele,
ustajali, ispaljivali, a onda čučnuli i opet
napinjali. Činilo se da svaki drugi čovjek
posrče unazad i mlati zabodenu strijelu.
Vitezovi su ih vukli i bacali preko ruba da
naprave mjesta za druge koji su hrlili gore s
nižih katova. Začula se rika, a zatim divovsko
klopotanje kamenja koje je moglo dopirati
samo s dveri Massus. No zbor krikova
privuče mu pažnju nalijevo, prema Sestri,
gdje je posuda eksplodirala o gornji kat.
Vitezovi u plamenu bacali su se dolje ne
mareći za visinu i obrušavali se na svoje
drugove dolje.
"Gaidekki!" Proyas krikne preko
razmaka. "Gaidekki!"
Namršteno lice Grofa-Palatina promoli se
među drvenim gredama ograde i Proyas se
nasmiješi unatoč strijelama koje su zujale
između njih. A onda Gaidekki nestane.
Proyas sklizne na koljena trepćući pred
slikom njegovog vrata i ramena koji se lome
oko nezaustavljivog kamena.
Nebo se smrači. Opsadni tornjevi drndali
su sve bliže i bliže, iako se Sestra pretvorila u
plamteću buktinju. A onda se pojave bijele
pločice zidina, dovoljno blizu da ih pogode
krpom, natrpane rukama i licima koja su
zavijala. Proyas je vidio kako se veliko oko
otvara na bijelim popločanim plohama ispod
njega, ugledao veliko prostranstvo ulica i
građevina koje je sezalo do Svetih visova.
Eno! Eno! Tamo je Prvi hram!
Shimeh! pomisli on. Shimeh!
Proyas spusti srebrnu bojnu masku i
primijeti da njegovi pognuti zemljaci čine
isto. Spusti se viseći most, a njegove željezne
kuke zagrizu u krunište bedema. Prstić je ipak
bio dovoljno visok za poljubac.
Zazivajući svoga Proroka i Boga, Princ
prijestolonasljednik skoči među mačeve
svojih neprijatelja...
Stablo je bilo nemoguće promašiti.
Stajalo je na rubu ovećeg brda u srcu
polja krša, pravi blizanac Umiakija i opsegom
i visinom. S njegovih golemih tetiva skinuta
je kora, a udovi su mu sezali u zrak poput
uvijenih kljova.
Uspevši se monumentalnim stepeništem
usađenim u obronak, Kellhus se ubrzo našao
pod njegovim silnim tetivama. Iza stabla,
prevrnuti blokovi i redovi bezglavih stupova
protezali su se ravnim vrhom. Osim u smjeru
Shimeha gdje je tlo posve popustilo, baza
stabla bila je popločana kamenim pločama,
uzdignutim i popucanim oko golemog
korijenja.
 Položio je ruku na nepomično deblo i
prošao prstima po linijama urezanim u
površinu. Trag starih crva. Zastao je na
mjestu gdje se tlo odlomilo i zurio u crne
oblake koji su se nagomilali na horizontu -
iznad Shimeha. Činilo mu se da čuje tutnjavu
grmljavine u daljini. Zatim se spustio niz
padinu, olakšavajući si spust ogoljelim
korijenjem.
Kiša šljunka štropotala je niže niz padinu.
Pronašao je uporište. Iznad njega, stablo
se uzdizalo visoko, debla glatkog i faličnog,
grana koje su sezale daleko u prozračne
visine, uvijene poput očnjaka. Pred njim se
korijenje ispreplelo poput krakova sipe. U
jednom je trenutku - pred mnogo godina,
sudeći po tome kako su izgledali tragovi
sjekire - kroz njega usječen prolaz. Kellhus se
zagledao u iskopanu tamu i uočio linije
kamenih struktura, stepenište koje se spušta u
tamu...
Krenuo je naprijed, spuštao se u trbuh
proplanka.
Cnaiur ispruži ruku da upozori Serwe i
njezinog brata i naglo zauzda svog ukradenog
konja. Četiri lešinara bešumno se vinu u
nebo. Na padinama susjedne uzvisine pet je
osedlanih konja, ali bez jahača, načas podiglo
glave, a zatim nastavilo pasti.
Njih troje stali su na niskoj uzvisini s
pogledom na pokolj. Gorje Betmulla uzdizalo
se sivo i zgrbljeno u daljinama iza njih - a još
uvijek nije bilo ni traga Kyudeji, iako je
Serwe uporno tvrdila da točno slijede
Dunyanjaninovu putanju.
Osjetila je njegov miris, rekla je.
Cnaiur sjaše i zakorači među opružena
tijela. Nije spavao već danima, ali mu se
umor koji mu je titrao udovima činio nekako
apstraktnim; bilo ga je jednako lako
zanemariti kao i argumente nekog filozofa.
Još od rasprave s Mandatovim čarobnjakom,
obuzela ga je neka čudna žestina - energija
koju je mogao poistovjetiti jedino s mržnjom.
"Ide u Kyudeju", debeli je glupan
napokon rekao.
"Kyudeju?"
"Da, uništeni sestrinski grad Shimeha.
Nalazi se na jugozapadu, blizu gornjeg toka
Jeshimala."
"Je li ti rekao zašto?"
"Nitko ne zna... Većina misli da ide
razgovarati s Bogom."
"Zašto to misle?"
"Zato jer je rekao da ide u kuću svoga
oca."
"Kidruhili", Cnaiur vikne ovima iza sebe
identificirajući mrtve. "Vjerojatno u lovu na
nas."
Zagledao se u tragove na tlu, a zatim se
pognuo da pregleda neka od trupala. Prislonio
je zglobove prstiju na obraz jednoga
ispitujući koliko je toplo. Špijuni lažnih lica
nezainteresirano su promatrali, zurili
uznemirujuće izravno dok se on vraćao i
uspinjao na konja.
"Dunyanjanin ih je iznenadio", reče on.
Koliko je sezona čeznuo za ovim
trenutkom? Koliko se misli raspršilo i
slomilo?
Ubit ću ih obojicu.
"Jesi li siguran da je to bio on?" njezin
brat upita. "Osjećamo miris drugih..
Fanimljana."
Cnaiur kimne i pljune. "On je", reče
umorno i s gađenjem. "Samo se jedan stigao
mašiti oružja."
Rat, shvatila je - rat je dao svijet
muškarcima.
Padali su na koljena pred njom, Ljudi od
Kljove. Preklinjali su je za blagoslov.
"Shimeh", jedan je čovjek zavapio.
"Idem umrijeti za Shimeh!" I Esmenet im
je udovoljila, iako se osjećala blesavo i toliko
daleko od idola kakvim su je smatrali;
blagoslivljala bi ih, govorila riječi koje će im
dati toliko potrebnu sigurnost - da umru ili
ubiju. Glasom koji je toliko dobro poznavala
- istovremeno utješnim i izazivačkim -
ponovila bi nešto što je čula od Kellhusa:
"Oni koji se ne boje smrti žive zauvijek."
Pomilovala bi ih po licu i nasmiješila se iako
joj je srce bilo puno truleži.
Kako su se rojili oko nje! Zveketali
oružjem i oklopima. Svi su pružali ruke,
željni da je dodirnu, baš kao i u njezinom
prijašnjem životu.
A onda su je ostavili s robovima i
bolesnima.
Kurva od Sumne, neki su je nazivali, ali s
prizvukom divljenja, a ne osude, kao da je
samo ako padneš tako nisko moguće uzdići se
toliko visoko. Počela je razmišljati o svojoj
imenjakinji iz Kronike Kljove, Esmenet, ženi
Angeshraelovoj, kćeri Shamanetinoj. Je li to i
njezina sudbina, biti bilješka zakopana među
svetim pasusima? Hoće li je zvati Esmenet-
allikal ili "Esmenet druga", kako je Traktat
pravio razliku između imenjaka iz Kljove? Ili
će biti jednostavno Prorokova Supruga...
Kurva od Sumne.
Nebo se smračilo, a ubojita huka narasla
je s jutarnjim povjetarcem. Konačno se to
događa... a ona to ne može podnijeti. Ne
može to podnijeti.
Ignorirala je nekoliko molbi da promatra
napad s ruba taborišta i vratila se u Pupak.
Bio je napušten, s izuzetkom šačice robova
koji su se okupili oko vatre za doručkom.
Samo je jedan od Stotine Stupova -
Galeoćanin s povezom na bedru - čuvao
stražu. Duboko se i ukočene naklonio kad je
projurila pored njega u skroviti mrak
unutrašnjosti. Dvaput je zazvala dok je
hodala hodnicima punim tapiserija, no bez
odgovora. Sve je bilo tiho, mirno. Buka
Svetog rata činila se nevjerojatne dalekom,
kao da sluša drugi svijet kroz spojeve ovog.
Nakon nekog se vremena našla u spavaćoj
odaji pokojnog Padiradže, gdje se zabuljila u
prostrani pozlaćeni krevet na kojem su ona i
Kellhus spavali i stvarali novi život.
Naslagala je na njega svoje knjige i svitke,
uspuzala na pokrivač i okružila se njima.
Umjesto da čita samo ih je dodirivala i
uživala u njihovim glatkim i suhim
površinama. Neke je držala dok nisu postali
topli kao i njezina koža. A onda ih je, bez
ikakvog jasnog razloga, stala brojati kao
dijete koje ljubomorno čuva svoje igračke.
"Dvadeset i sedam", reče ona nikome.
Daleke magije parale su udaljeni zrak, a
zlatno i stakleno okruženje zujalo je od
njihove tutnjave.
Dvadeset i sedam otvorenih vrata, a niti
jedan izlaz.
"Esmi", hrapavi glas reče.
Na trenutak je odbila podići pogled. Znala
je tko je to. Štoviše, znala je i kako izgleda:
neutješne oči, oronulo držanje; znala je čak i
da palcem češlja dlake na zglobovima
prstiju... Činilo se kao pravo čudo koliko toga
glas može sakriti, a još je veće čudo da to
samo ona vidi.
Njezin muž. Drusas Achamian.
"Dođi", reče on, nervozno se ogledavajući
po sobi. Nije vjerovao tome mjestu. "Molim
te... pođi sa mnom."
Kroz platneni labirint čula je zavijanje
malenoga Moenghusa. Trepnula je i kimnula.
Uvijek slijedi.
Krikovi. Ljudi u plamenu, gore kao
jesensko lišće, ostavljajući za sobom samo
crne vrpce. Grmljavina za grmljavinom, zbor
tutnji toliko duboko da ga samo drhtavi
kamen može čuti. Oni koji su se šćućurili duž
unutarnje baze utvrda vidjeli su sjene kruništa
bedema kako trepere po obližnjim
nastambama.
Glave sablasnih zmajeva propinjale su se
iznad isturenih Grimiznih čarobnjaka, a zatim
se, poput pasa koji se napinju prema ruci
svoga gospodara, pognule naprijed i rigale
plamenu bujicu. Vatra je sukljala uz kamen,
narančasta i zlatna u tami, plamtjela je među
kruništem, vrtložila se niz stepenice i kose
prilaze, valjala se preko ljudi i pretvarala ih u
mlatarajuće sjene.
U roku nekoliko trenutaka Fanimljani
nagruvani po ulaznoj kuli i okolnim zidinama
prestali su postojati. Kamen je pucao,
rasprskavao se. Bastioni dveri popustiše, a
ljudi ustuknu, kao da gledaju kako im se
koljena savijaju unatrag. Tornjevi se nagnu
naprijed kroz dim, a onda se spuste u tamu.
Velika kugla prašine i krša valjala se prema
van i preko čarobnjaka i njihove nezemaljske
pjesme.
Napokon, nakon toliko vremena,
Grimizni Tornjevi u punoj snazi.
Kellhus se probijao kroz sve dublje
ruševine.
Na dnu stepeništa pronašao je lanternu
napravljenu od roga i prozirnog papira - nešto
što nije bilo ni kianske ni nilnameske
proizvodnje. Kad ju je zapalio bacala je
prigušeni narančasti sjaj..
Hodnici nisu bili izdubljeni ljudskom
rukom.
Prilazili su mu dašci propuha i šaputali
svoje tajne. Njegova duša segne,
izračunavajući vjerojatnosti, pretvarajući
izvode u prostor. Oko njega, galerije su se
potezale sve dalje u ozidanu tamu.
Toliko nalik Tisući tisuća dvorana...
Toliko nalik Ishualu.
Kellhus se probijao naprijed, a razbacani
krš mu je pucketao pod nogama. Gledao je
kako se zidovi pomaljaju iz hladne tame,
proučavao sulude detalje koji su se po njima
gurali. Statue, a ne reljefi, bile su uklesane u
njima: figure ne više od njegovog koljena,
smještene u priče koje su sezale dalje od
svjetla njegove lanterne, naslagane jedna
iznad druge, čak i po nadsvođenom stropu,
tako da mu se činilo da hoda kroz tunel
kamenih rešetki. Stao je i uperio lanternu u
niz nagih figura koje su podigle koplja na
lava, a onda shvati da je još jedan friz uklesan
iza prvog. Piljio je između minijaturnih
udova i ugledao dublje, raspuštenije prikaze
koji su opisivali sve vrste poza i oblika
penetracije.
Djelo Neljudi.
Trag je bio pometen kroz površinu
prastare prašine - i to trag nekoga tko je
hodao istim načinom i istim koracima kao i
on sam, Kellhus shvati. Slijedio ga je i
probijao se sve dublje u ruševni zamak,
znajući da hoda upravo očevim stopama. Kad
se spustio nekoliko stotina koraka, ušao je u
predvorje nadsvođeno kupolom gdje su
prikazi na zidovima bili isklesani u prirodnoj
veličini, ali su i dalje pričali istu dvoslojnu
priču o ratnim podvizima i falusnim
ekscesima. U zid su bile umetnute bakrene
trake, čije je zelenilo krvarilo u vapnenac, a
bile su ispisane neobičnim klinastim pismom.
No Kellhus nije znao jesu li to posvete,
objašnjenja ili stihovi nekog svetog teksta.
Znao je samo da su stanovnici ovog mjesta
slavili djela u svoj njihovoj ambivalentnoj
složenosti, a nisu samo predstavljali laskajuću
površinu - kao što su Ljudi to skloni činiti.
Ignorirajući ostale prolaze, Kellhus
nastavi pratiti trag u prašini. Zakretao je
duboko u napušteni labirint i cijelo se vrijeme
spuštao. Osim rupičastih ostataka brončanog
oružja nije nalazio nikakve artefakte, samo
jednu kićenu odaju za drugom, sve jedna
detaljnije urešena od druge. Prošao je
prostranom bibliotekom gdje su se stalaže sa
svicima protezale u visinu i više nego je
svjetlo njegove lanterne sezalo, a redovi
spiralnih stepeništa - svako divno isklesano iz
žive stijene - izranjali su iz tame kao iz
morskih dubina. Nije zastajkivao iako je
podizao svjetiljku u svakoj prostoriji kroz
koju je prolazio: ambulantama, žitnicama,
barakama i privatnim apartmanima - čitavim
mravinjacima njih. Razmišljao je o svemu što
je vidio, znajući da uopće ne razumije duše
kojima je sve to prirodno i blisko.
Razmišljao je o četiri tisuće godina
apsolutne tame.
Prošao je prostranom galerijom za
procesije gdje su se skulpture događaja
slijevale sa zidova, epski prizori sukoba i
strasti: nagi pokajnici opruženi pred dvorom
nekog Neljudskog Kralja, ratnici koji se bore
protiv gomila Srankova ili Ljudi. Iako je
Moenghusov trag često prolazio kroz te
velebne diorame, Kellhus je hodao oko njih -
slušajući neki glas niotkuda. Visoki stupovi
vinuli su se u tamu, prožeti rukama koje se
međusobno grabe, vijugaju prema gore i
uokolo, sukobljene s izvrnutim zapešćima i
otvorenim dlanovima koji su bacali sjene
prstiju. Stropovi su ostali zastrti crnim
mrakom. Tišina je bila kao u golemim
šupljinama, istovremeno stlačujuća i krhka,
kao da bi klopot i najmanjeg kamenčića
mogao zagrmjeti.
Uzdignuti dlanovi pratili su svaki njegov
korak. Prazne oči proučavale su ga iz svakog
ugla. Neljudi koji su stvorili ovo mjesto bili
su i više nego fascinirani živim formama; bila
je to njihova opsesija. Posvuda oko sebe
usjekli su svoje likove u mrtvi kamen,
preobrazivsi zagušljive težine koje su ih
okruživale u produžetak sebe. I Kellhus
shvati: sami je zamak njihovo pobožno djelo -
njihov hram. Za razliku od Ljudi, ovi Neljudi
nisu odijelili svoj čin obožavanja. Nisu
pravili razliku između molitve i govora, idola
i statue...
Što je govorilo o njihovom strahu.
Urušavajući mogućnosti svakim korakom,
Anasurimbor Kellhus slijedio je trag svoga
oca u tamu, s lanternom podignutom prema
proizvodima majstora, drevnih i neljudskih.
Kamo me vodiš? Nikamo... Ni na kakvo
dobro mjesto.
Nije ništa govorio dok ju je vodio kroz
tabor, dalje od Shimeha, prema zelenim
uzvisinama na zapadu. Ni ona nije rekla ništa
i većinu je puta promatrala kako joj trava boji
prste bijelih svilenih papuča. Čak joj je to
postala igra, namjerno je udarala po
spetljanim travkama i stabljikama. Jednom je
čak zabludjela udesno da bi mogla hodati po
neugaženom tlu, i na trenutak joj se činilo da
su ponovno Achamian i Esmenet, osuđeni i
izrugivani, a ne uzvišeni i štovani. Čarobnjak
i njegova žalobna kurva. Čak se odvažila
primiti ga za hladnu ruku.
Što u tome ima loše?
Molim te... nastavi hodati. Pobjegnimo s
ovoga mjesta!
Tek kad su prošli uz posljednji niz šatora
ga je zapravo primijetila; naprijed uperene oči
zamagljene nedokučivim mislima, snažnu
čeljust koja se micala pod pletenicama
njegove brade. Počeli su se uspinjati -prema
istom onom izdubljenom mauzoleju gdje je
večer ranije zatekla Kellhusa.
Izgledao je drugačije po danu, na neki
način. Zidovi...
"Nisi došla na Zinov pogreb", reče on
konačno.
Ona mu stisne ruku. "Ne bih to mogla
podnijeti." Glas joj je zatitrao dok je
izgovarala te riječi. Činile su joj se okrutne,
silno okrutne, unatoč onome što je i sama
proživjela one noći kad je Maršal od
Attrempusa umro.
Njegov jedini prijatelj.
"Je li vatra bila sjajna?" upita ona.
Uobičajeno pitanje.
Uspeo se još nekoliko stepenica,
šuškajući sandalama kroz žuti rascvjetali
limundžik. Nekoliko je pčela Ijutito letjelo u
krugove, zujeći kroz tutnjavu u daljinama -
buku bitke. Nekim akustičkim trikom galama
jednog čovjeka nadjačala je ostalo,
istovremeno gruba i metalna. "Vatra je bila
sjajna."
Zidana ruševina uzdizala se pred njima, a
temelji joj bijahu okruženi rujem i korovom.
Mladi jablani izdizali su se iz unutrašnjosti,
škakljajući najviše od krnjih zidova svojim
granama. Divila se detaljima koji su joj
promakli u mraku s Kellhusom.
Opnastim kukuljicama gusjenica koje
poskakuju na povjetarcu. Ovalima koji su
nekoć možda bili lica, usađenim u istočne
zidove.
Što ja to radim?
U jednom apsurdnom trenutku našla se u
strahu za vlastiti život. Mnogi bi je muškarci
ubili zbog zlodjela koja je počinila... Bi li
Achamian? Je li gubitak mogao istjerati
takvog čovjeka iz njega? No opet, bila je
neobjašnjivo ljuta što ju je samo tako
prepustio.
Trebao si se boriti za mene!
"Zašto smo ovdje, Akka?"
Nesvjestan njezinih suludih misli,
okrenuo se s jednom rukom ispruženom, kao
da se hvali teško osvojenom zemljom.
"Htio sam da vidiš ovo", reče.
Pratila je smjer njegove ruke i pogledala u
taborište, čije su avenije omeđene šatorima
vijugale u isprekidanim školjkastim
uzorcima, preko posječenih lugova, polja i
zgrada na zemljištima između njih. A tamo,
prošaran stupovima dima, nepomičan i mrk
pod nadnaravno mračnim nebom... Shimeh.
Od pročelja okrenutih moru, Tatokarove
su se bijele zidine poput zuba ovijale oko
labirinta ulica i građevina koje su preplavile
visine Juteruma. I tlo i parapeti treperili su od
bljeskova oružja. Dva opsadna tornja
dodijeljena Proyasu bijahu prislonjena na
bedeme i okružena linijama i četverokutima
ljudi. Onaj sjeverniji gorio je poput
minijaturne papirnate zavjetnice. Veliki stup
dima uzdizao se na mjestu gdje su trebale biti
dveri Massus i naginjao se nisko prema
gradu, a na nižim dijelovima bješe ukrašen
bezbožnim blještavilom magije. S obje strane
dveri po nekoliko je golemih očiju bilo
skršeno, a tornjevi su izgledali napušteno.
Dalje prema jugu, na udaljenijoj strani
ruševnog akvedukta, dva su opsadna tornja
dodijeljena Chinjosi također dosegla zidine, i
tamne su se gomile Ainonjana gurale oko
njihovih podnožja, čekajući na red da se
uspnu njihovim rebrastim leđima.
A u neposrednoj daljini, jasan kroz
prolazeće oblake dima, stajao je Prvi hram.
Podigla je skupljenu šaku do obrva.
Možda je bila riječ o nekom triku mjerila ili
perspektive, ali sve je izgledalo tako
usporeno, kao da se zbiva u vodi - ili nečem
žitkijem od ljudske sposobnosti
razumijevanja.
Svejedno, odvijalo se..
"Zauzeli smo visove", reče ona - njezino
je mrmljanje nekako preraslo u povik. "Grad
je naš!" Okrenula se Achamianu koji je očito
promatrao s jednakim užasom i divljenjem -
strahopoštovanjem ~ koje je njoj umrtvilo
lice.
"Akka... Zar ne vidiš? Shimeh pada!
Shimehpada!"
 Toliko je toga bilo u tim njezinim
riječima - mnogo više od gorljivosti, mnogo
više od suza koje su joj slijepile oči.
Ljubavi. Silovanja i otkrivenja. Bolesti,
gladi i masakra. Svega što su preživjeli.
Svega što su pretrpjeli.
No on je zatresao glavom, očiju uprtih u
pogled pred njima.
"Sve je to laž."
Rogovi se razlomiše do niskih oblaka.
"Što?"
On se okrene njoj, pogleda obuzetog
zastrašujućom prazninom. Prepoznala je to,
jer bješe to ista ona praznina koja je obuzela
njezine oči one noći kad se on vratio u
Caraskand.
"Scylvendi me posjetio noćas."
Fanimski su bubnjevi podrhtavali. Oblaci
su se i dalje mračili, kao odgovor
Cishaurimima i njihovim zlim namjerama.
Tjerane naprijed povicima svojih
zapovjednika, falange Javreha jurišale su uz
padine, pentrale se preko nagomilanih
ruševina dveri Massus, a onda hitale u visoke
oblake dima koji je polako lebdio nad
gradom. Za njima su slijedili prvi Grimizni
vojni odredi, pažljivo birajući put i štiteći
cijelo vrijeme svoje čarobnjake.
Obrisi preživjelih zidina pomaljali su se
kroz sumaglicu, i dok su formacije prolazile
njihovim podnožjem, gejziri blistave vatre
sezali su da okupaju njihove visine. Još se
kamenja stropoštalo na tlo. Činilo se da sami
svijet mrmlja kletve.
Sarothenes bijaše prvi Grimizni Učenjak
koji je kročio u Shimeh, a za njim su slijedili
Ptarramas Stariji i Ti, koji je unatoč svojoj
poodmakloj dobi uporno grdio svoje Javrehe
zbog njihove sporosti. Pred njima se uzdizao
mravinjak uličica i građevina koji se protezao
do podnožja Juteruma. Patrole Javreha
raspršile su se u stotinama i kosile nesretne
Amotejce dok su pretraživali zgrade. Krikovi
su se razlijegali sa skrivenih mjesta.
Ptarramas Stariji prvi je poginuo;
pogodila ga je Chorae u rame dok se sa
svojom postrojbom probijao naprijed. Pao je
na ulicu i raspucao se kao statua. Urlajući
čarolije, Ti je poslao jata plamtećih vrabaca u
crne prozore susjedne zgrade.
Eksplozije raznesoše krv i gruh ulicom.
Onda je s ruševina vanjskih zidina Inrummi
pogodio zapadno pročelje zgrade blistavim
munjama. Zrak se parao. Zidovi pečene
opeke složili su se na tlo. U otkrivenoj sobi,
plamteca figura posrne preko ruba poda i
sunovrati se dolje u ruševine.
U zaklonu svojih Javreha i njihovih
širokih štitova, Eleazaras se domogao vrha
razorenog Massusa, odakle je nadgledao
razmještaj svog ljudstva pred sobom. Nagnuo
se preko željeznih šiljaka koji su stršali iz
krša pod njegovim nogama - ostataka podizne
rešetke. Iako nije vidio Ptarramasa, znao je da
se nešto već dogodilo.
Nadali su se odlučnim naletom izmamiti
Zmijoglave van, no Seokti je bio previše
lukav. Shigečka se neman, očito, nadala da će
im nanijeti gubitke. Trijebiti ih jednog po
jednog.
Eleazaras je gledao po labirintu građevina
pred sobom, kaosu zidova i krovova koji su
se protezali do obronaka Juteruma i
mramornim kulama Prvog hrama na
njegovom vrhu. Osjetio je Chorae tamo,
zakopane u podrumima, šćućurene na
smrtonosnim položajima, kako čekaju...
Posvuda. Skriveni neprijatelji.
 Previše... previše njih.
"Vatra pročišćava!" poviče on. "Sravni to
do temelja! Spali ih u pepeo!"
Dugo očekivani rogovi se oglasiše, mukla
zvonjava nadglasala je podrhtavanje
poganskih bubnjeva. Golem medu svojim
štitonošama, Yalgrota Srankomalj podigne
sjekiru prema tmurnome nebu i stade urlikati
krvožedne zakletve Gilgaolu - moćnome
Ratu. Njegovi zemljaci odgovoriše
gromoglasnim povicima. A zatim Thunverani
nahrupe za Grimiznim Učenjacima, hitajući
preko zadimljenih ruševina dveri Massus.
Razmrskane pločice krčkale su im pod
čizmama.
Sjeverno od njih, Proyas i njegovi
Conrivani borili su se po vrhovima zidina.
Jedan od njihova dva opsadna tornja bio je
plamteca buktinja, no drugim su se penjale
stotine, jureći kroz strijele u pomoć svome
Princu. Na jugu su Chinjosa i Ainonjani
zadivljeno promatrali kako fanimski branitelji
bježe pred dolaskom njihova dva glomazna
opsadna tornja. Ratoborni Uranvanka i
njegovi Moserocani prvi će iz njihovih
redova stupiti na Tatokarove zidine.
 Thunverani u crnim oklopima neometano
su nagrnuli u grad. Princ Huhvarga i Grof
Goken krenuli su prema jugu, vodeći Skagwe
i čupave Auglišane prema netaknutim
ulicama iza ainonskog dijela zidina. Grof
Ganbrota je u međuvremenu hitao prema
sjeveru sa svojim Ingraulišani - ma koji su
nosili štitove ukrašene stisnutim glavama.
Istok su prepustili Grimiznim Gurwikkama i
njihovim tamnoputim robovima.
Ubrzo su se Kianjani i Amotejci
razbježali u panici. Gdje god bi pogledali,
vidjeli bi mirijade muškaraca u oklopima od
veriga, puštene na ulice poput čopora žutih
vukova.
Svjetiljka je zatitrala i Kellhus ju je
nakratko privio uza se kao da pokušava
izmamiti plamen iz nje vatrom vlastitog
tijela. Ona još jednom zacvrči i zgasne.
No to nije bio kraj svjetla. Vidio je jedva
primjetno ljeskanje s desne strane, odakle je
dopirao zvuk padajuće vode.
Umjesto da upotrijebi neku Inkantaciju
koja bi mogla odati njegovu prisutnost,
nastavio je hodati u mraku.
Zvuk je postajao sve gromoglasniji kako
je prolazio mračnim hodnikom. Fina maglica
zasjajila mu je na koži i prekrila kosu i
ogrtač. Svjetlo je postajalo sve izraženije:
narančasti sjaj na crnom mokrom kamenu.
Dvaput se zaustavio i povukao prste po podu
da provjeri slijedi li još uvijek očev trag.
Hodnik se otvarao na balkon s pogledom
na prostranu špilju. Isprva je uspio razabrati
samo silne vodene zavjese koje su padale iz
crnog bezdana i to u tolikim razmjerima da se
činilo da tlo pod njim pluta prema gore. Onda
je spazio nekoliko izvora svjetlosti poredanih
po platformi izvan domašaja vodopada i
njihov odsjaj u uljastoj površini nekakvog
bazena. Žeravnici, shvati on, prigušeni zbog
vlage u zraku.
Oče?
Kellhus se spusti širokim stepeništem
uklesanim u zid. Kao i drugdje u zamku,
svaka je površina bila prekrivena herojskim
rezbarijama preko više pornografskih reljefa,
samo u mnogo većim dimenzijama. Kellhus
je uspio razabrati ogromne svodove na
kojima figure bijahu pokrivene mineralnim
ostacima vode i tisućljeća. Sami su se
vodopadi uzdizali u tamu, bučni, bijeli od
vrtloženja. Padali su težinom glečera, toliko
visoki da bi ga mogli oboriti na koljena.
Niz točila, nešto poput prepolovljenih
verzija dugih zakrivljenih rogova kojima
Thunverani komuniciraju za vrijeme bitke,
bijahu podignuta prema silovitim mlazovima
vodopada. Bilo ih je na desetke, zakrivljenih
prema van i prema dolje, i bijahu poslagani
tako da provode vodu do poda koji se
protezao dolje, iako ih je još samo tri sezalo u
silovitu bjelinu, a ostali bijahu polomljeni.
Zeleni na rubovima, sjajili su bakrenom
bojom ondje gdje je voda još uvijek tekla
njima.
Stepenište je zakretalo dalje od zida,
uvijeno oko pozadine prostrane odaje, gdje se
sretalo sa svojom zrcalnom slikom i širilo u
monumentalnu lepezu. Brončano oružje i
oklopi ležali su razbacani po stepenicama,
ostaci neke pradavne bitke koja je ovdje
izgubljena. Dok se bližio podnožju stepeništa,
u pozadinsku tutnjavu upleli su se zvuči
manjih voda: grgljanje u strehama i
pljuskanje i žuborenje malih potoka po
kamenu. Spiljska vlaga prožimala je zrak.
"Okupljali su se ovdje u stotinama", glas
se oglasi u tami, jasan unatoč ambijentalnoj
tutnjavi. "Čak i tisućama, u doba prije
utrobne kuge..."
Knuiurski glas.
Kellhus zastane na stepenicama,
pretražujući tamu.
Konačno.
Širok kao i Arena Siricus u Momemnu,
pod se otvorio pred njim, prekriven otpadom i
sitnim hrpicama koje bijahu sve što je ostalo
od poginulih. Valići su bujali u beskrajnom
nizu po površini širokog bazena smještenog u
sredini poda. Poput crnog zrcala, reflektirao
je žeravnike koji su gorjeli uz njegov rub sa
suprotne strane, debela brončana lica koja su
se nad njih nadvila i veliki prelijevajući stup
vodopada. Na kraju točila podignut je niz
golemih brončanih statua: klečale su, tuste i
nage, s kanalima usječenim u leđa i glavama
izdubljenim u maske s golemim čeljustima.
Čučali su u polukrugu okrenuti prema
bazenu, a lica su im u narančastom svjetlu
izgledala sablasno. Voda je tekla kroz oči i
usta trima statuama i pljuskala o kamen.
Izdubljena glava jednoga od njih posve se
odlomila. Sada je počivala blizu udaljenog
kraja bazena, a njezino je jedno nepotopljeno
oko zurilo preko crne vode.
"Kupanje su smatrali svetim", glas
nastavi.
Kellhus se spusti posljednjom golemom
stepenicom i polako zakorači podom.
Navikao se slušati kroz glasove, no ovaj je
bio gladak kao porculan - tečan i nedokučiv.
No bez obzira na to, dobro ga je poznavao.
Kako i ne bi, kad je to njegov vlastiti glas?
Dok je hodao oko bazena uočio je blijedu
figuru kako sjedi prekriženih nogu iza slojeva
vode koji su se slijevali iz jednoga od
čudovišnih lica. Muškarac bijele kože,
prekriven prozirnim mlazom.
"Vatre su za tebe", figura reče. "Ja živim
u tami već jako, jako dugo."
Njezina je mirnoća prestravila Achamiana
gotovo jednako koliko i buka na horizontu.
Čak je i zrak zaudarao na magiju.
"Dakle on iskorištava sve", ona konačno
reče. "Svaka njegova riječ posvećena je
manipulaciji..." Zurila je kao da su joj oči
zaboravile kako se trepće. "Nisi li mislio reći
da iskorištava mene?"
"Ja - nisam još sve do kraja promislio, ali
mislim da želi... djecu... Djecu njegove snage,
njegovog intelekta, a ti..."
"On se, dakle, razmnožava. O tome je
riječ? Ja sam mu rasna kobila?"
"Znam da te riječi zvuče grozno..."
"Zašto bi to mislio? Cijeli me život
iskorištavaju." Ona zastane i zagleda se u
njega skrušeno koliko i gnjevno. "Cijeli moj
život, Akka. I sad kad sam postala instrument
nečeg višeg, višeg od muškaraca i njihove
žudnje za parenjem..."
"Ali zašto? Zašto bi uopće bila
instrument?!"
"Govoriš kao da imamo izbor - ti,
Učenjak Mandata! Ne možemo pobjeći. Znaš
to. Sa svakim nas dahom iskorištavaju!"
"Čemu onda gorčina, Esmi? Ne bi li
prorokova posuda trebala zvučati ush..."
"Zbog tebe, Akka!" usklikne ona
zabrinjavajuće žestoko. "Zbog tebe! Zašto me
jednostavno ne pustiš na miru? Znaš da te
volim pa se grabiš za to, ukopao si se
prljavim noktima i natežeš, natežeš i natežeš,
ranjavaš i udaraš moje srce, i odbijaš me
pustiti!"
"Esmi... pitao sam te i ti si pošla sa
mnom."
Dugotrajna šutnja.
"Sve to," reče ona, glasom gotovo
nečujnim od praskanja magije u daljini, "sve
što ti je Cnaiur rekao... zašto misliš da mi
Kellhus nije već rekao?"
Achamian gutne, zanemarujući svjetla
koja su mu bljeskala u krajičku oka.
"Zato jer kažeš da ga voliš."
Cimbali su zvrndali nepopustljivim
tempom, mjereći paklensko nadiranje
Grimiznih Tornjeva. Sijali su pustoš svuda
pred sobom.
Kakav god otpor pogani sabrali, otpuhali
bi ih kao plamen svijeće. Skupine konjanika,
strijelci poredani po krovovima - svi su
mumificirani Mističnom vatrom.
Osim stručnih Nadglednika koji su hodali
nebom za njima, većina od preživjelih
sedamdeset i četvero visokorangiranih
čarobnjaka marširali su pješke kroz požar,
zaklanjajući Štitovima sebe i svoje Javrehe
štitonoše. Okupani svjetlošću uzastopnih
Inkantacija, svaki je čarobnjak ostavljao za
sobom treperavi niz sjena. Uspinjali su se
nasipima zacrnjenog kamena, humcima
razmrskane cigle, pronalazili uporište i sijali
još gromoglasnog rasapa. Kamenje je letjelo
u nebo, ostavljajući za sobom repove dima.
Vijenci štukature i stupovi rušili su se u
podnožje i progutalo bi ih crno sukljanje
propasti. Činilo se da je cijeli svijet obojan
blještavom krvlju i crninom bezdana. Gazili
su po udovima koji su cvrčali.
Nad tornjevima plamena i kroz dimne
zavjese, Prvi hram i Ctesarat uzdizali su se
sve bliže, sve dok nisu zauzeli cijeli horizont.
Stalno su i iznova Grimizni Učenjaci zazivali
svojim razaranjima, no nitko se nije odazivao.
Fanimljani su trčali pred njima poput
zvijeri zaluđenih vatrom.
Samo nebo...
Na cijelom ovom svijetu, samo im je nebo
pružalo odmor, trenutačni predah od bodlji
zemaljske zakrčenosti. Kroz kipuće oči zurili
su u mračnu zakrivljenost svijeta. Sunce je
blještalo bijelo i nadnaravno jarko. Munje su
se žestile ispod njih i nestajale u ništavilu,
kao kad nogom udariš po snijegu preko leda.
Vidjeli su blijede obale, prostrane površine
izbijeljenog okera i plavetnila.
Rastezali su svoja tjelesa ležernom
taštinom, hvatali zrak svojim zamašnim
krilima.
Zioz. Setmahaga. Sohorat...
Samo ovdje, na granicama ovog prokletog
svijeta.
Onda ih je dozvao Glas, koji je pucao od
muke i prijekora. Kao jedan pognu duguljaste
glave unazad i zatule u tamnoplave dubine, a
zatim se bace natraške, zarone u splet ljutitih
oblaka. Vjetar im je žario oči koje ne puštaju
suze.
Poput kamenja padoše iz trbuha oblaka.
Shimeh je bio krug na tlu koji se
neumitno približavao, mračan osim na
mjestima gdje je šarala vatra. Osjetili su
smrtnike koji su kao majmuni skakutali po
tmurnim ulicama, silovali, ubijali, ratovali..
Kad bi barem mogli proždrijeti sve to.
Ali taj Glas! Taj Glas! Kao nešto
bodljikavo. Veća agonija od milijuna zubi
ovog svijeta oko njih.
Plovili su prema srcu grada, slijedeći
krivudanje i visinu vjetra, a zatim sletjeli
jedan za drugim na strehu Prvog hrama.
Glas je bio zadovoljan.
Spljoštili su se kao bube na crijepu.
Osjetili su bezoke unutra, kako čekaju.
Obrušite se na njih! Glas je vrištao.
Rastrgajte ih! Samo ćete među njima biti
sigurni od Chorae!
Probiše se kroz crijep, rastrgaše grede,
rasprsnuše kamene nadvrat- nike, a onda slete
s tučom krša. Dvanaestak muškaraca u
tamnozutim ogrtačima rastrčalo se oko njih, a
plava su im svjetla sijevala iz čela. Veliki
lukovi energije cvrčali su po njihovim
usijanim kožama.
Sohorat rikne i žbuka stane kišiti kroz
šumu stupova. Muhe mu suknu iz ralja.
Pobješnjeli vukovi uzavru mu iz dlanova,
skrše plohe svjetlosti i proždru one koji su se
iza njih šćućurili. Zioz pomete užarene niti
dlanom i iščupa duše iz mesa u kojem su se
nastanile. Setmahaga je pandžama razgrnuo
slabašne obrane, izbijao glave s tijela, uživao
u krvi koja mu se pušila po udovima. Cvilio
je poput tisuće svinja, toliko je ushićen bio.
"Demon!" Glas poput grmljavine.
Okrenuše se od krvlju natopljenog
mramora i ugledaju starog bezokog muškarca
kako prilazi iz dubine hrama. Nešto mu
bljesne iz čela, poput ukradene zvijezde.
Ostali izrone iza bočnih stupova. Još
slijepaca.
Bježite, Glas šapne u njegovoj duši.
Setmahaga pade prvi, pogođen u oko
odsustvom pričvršćenim na vrh štapa.
Eksplozija užarene soli..
Bježite!
Onda Sohorat, čije su slinavo tijelo
zahvatile bujice svjetlosti, zavrišti.
Zioz se vine u oblake.
Vrati me, čovječuljče! Zbaci ove okove!
No Grimizni je Učenjak bio nepopustljiv.
Još samo jedan zadatak... Još jedno oko
koje vrijeđa...
Voda posvuda, padala je u grmljavini
slapova, pojedinačnim kapima i prozirnim
mlazovima. Kellhus je stao kraj jednog od
sjajnih žeravnika, zapiljio se ispod brončanog
lica koje se nadvilo narančasto i namršteno
iznad njegovog oca, i promatrao ga kako se
naginje nazad u potpunu sjenu.
"Došao si u svijet", neviđene usne kažu,
"i vidio si da su Ljudi poput djece."
Linije odsjaja plesale su po vodi između
njih.
"U njihovoj je prirodi vjerovati u ono u
što su njihovi očevi vjerovali", tama nastavi.
"Željeti ono što su oni željeli.. Ljudi su poput
voska kojeg izliješ u kalup: njihove su duše
odljev njihovih okolnosti. Zašto se fanimska
djeca ne rađaju inritskim roditeljima? Zašto
se inritska djeca ne rađaju fanimskim
roditeljima? Zato jer su te istine stvorene,
određene posebnostima okolnosti. Ako
odgajaš dijete među Fanimljanima, postat će
Fanimljanin. Ako ga odgajaš među Inritima,
postat će Inrit... Podijeli ga na dva dijela i
ubit će se."
Sasvim nenadano, lice se ponovno pojavi,
iskrivljeno vodom, bijelo osim crnih duplji
pod vjeđama. Taj je čin izgledao slučajno,
kao da je njegov otac samo promijenio
položaj da si olakša neku prolaznu bol, no
nije bilo tako. Kellhus je znao da je sve
unaprijed smišljeno. Uz sve promjene koje je
donijelo trideset godina u Divljini, njegovje
otac ostao Dunyanjanin..
Što je značilo da se Kellhus nalazi na
uvjetovanom terenu.
"No, koliko god to bilo očito", zamućeno
lice nastavi, "njima ta spoznaja izmiče. Zato
jer ne vide ono što im prethodi, oni misle da
im ne prethodi ništa. Ništa. Neosjetljivi su na
maljeve okolnosti, ne vide da su uvjetovani.
Misle da su ono što je u njih žigosano
slobodno odabrali.
Zato su bez razmišljanja odani svojim
intuicijama i proklinju sve koji ih se usude
dovesti u pitanje. Od neznanja prave svoje
temelje. Brkaju svoje usko uvjetovanje za
apsolutnu istinu."
On podigne krpu i pritisne je u očne
duplje. Kad ju je maknuo, blijedu su tkaninu
resile dvije ružičaste mrlje. Lice klizne natrag
u neprobojnu tamu.
"A ipak dio njih strahuje. Jer čak su i
nevjernici jednako duboko uvjereni. Posvuda,
svuda oko sebe, vide primjere vlastite
samoobmane... 'Ja!' svatko viče. 'Ja sam
odabran!' Kako ih ne bi bilo strah kada toliko
nalikuju djeci koja udaraju nogama u prašini?
Pa se okružuju onima koji vjeruju i traže
potvrdu na horizontu, čekaju neki viši znak da
su oni središte svijeta kao što su središte sebi
samima."
Mahne rukom prema van i položi dlan na
gola prsa. "A za to plaćaju svojom odanošću."
"A što je s tobom, Akka?" Esmenet reče,
a njezin glas postane oštar. "Nisi li ti predao
svoju dragocjenu Gnosu jednako spremno
kao što sam ja predala svoju utrobu?" Zašto
ga ne može jednostavno mrziti, tog
neuglednog i slomljenog čarobnjaka? Sve bi
onda bilo mnogo lakše.
Achamian pročisti grlo. "Da... da, jesam..
"
"Reci mi onda zašto, Sveti učitelju. Zašto
bi jedan Učenjak Mandata učinio nešto tako
nezamislivo?"
"Zato jer Druga Apokalipsa... Dolazi..."
"Cijeli je svijet na kocki, a ti se žališ jer
on pravi oružje od svega? Akka, trebao bi se
rado..."
"Ne kažem da nije Glasnik! Što se mene
tiče može biti i prorok..."
"Što onda govoriš, Akka? Znaš li uopće
što?"
Dvije mu suze poteku obrazima.
"Da mi te je ukrao! Ukrao!"
"Odžepario te, ha? Čudno, jer osjećam se
više usrano, nego zlatno."
"Nije tako."
"Zar nije? Ti me voliš, Akka, da, ali ja ti
nikad nisam bila ništa više nego..."
 "Ali ne razmišljaš! Ti vidiš samo svoju
ljubav prema njemu. Ne razmišljaš o tome što
on vidi kad pogleda tebe."
Trenutak tihog užasa.
"Ali on laže! Scylvendi laže! Ja sam
Nansurka. Ja znam..."
"Reci mi, Esmi! Reci mi što vidi!"
Tresla se. Zašto se trese? Zemlja joj se
pod koljenima činila poput kamena.
"Istinu", promrmlja ona. "Vidi istinu!"
Nekako su je njegove ruke podigle na
noge. I ona ga je zagrlila, jecala i tulila u
njegova ramena.
On joj je šaputao u uho. "On ne vidi,
Esmi... On motri."
I riječi bijahu tu, odjednom zaglušujuće i
neizgovorene.
... bez ljubavi.
Pogledala ga je i on je zurio u nju,
intenzivno, očajnički, pun svega onoga što je
znala da nikad neće pronaći u Kellhusovim
beskrajno plavim očima. Mirisao je toplo...
gorko.
Usne su mu bile vlažne.
Eleazaras je zurio u pakleni krajolik. Čuo
je vlastito smijuljenje, ali si nije prepoznao
glas. Što je to osjećao? Radost, mračnu i
likujuću, kao da gleda kako njegov omraženi
brat konačno dobiva batine. Kajanje i strah -
prestravljenost, čak!
Bilo je to kao da pada i pada, a nikako da
udari u tlo.
I, da... svemoć. Poput alkohola koji mu
gori kroz vene ili opijuma koji mu omamljuje
dušu.
Poput spektra bezglavih zmija, zmajske
su se glave propinjale nad raznim
čarobnjacima i mljackale oko vatrenog mlaza.
Odmah desno od njega, netko - Nem-
Panipal? - pjevao je crne uzavrele oblake.
Munje su sijevale u zasljepljujućim
spletovima. Kamen se razmrskavao prema
van. Presječen po dijagonali, toranj se urušio
u ruševine svojih temelja, gdje je ležao poput
prevrnutog korita.
Vrhovni vladar smijuljio se dok se val
prašine kotrljao oko njega. Shimeh gori!
Shimeh gori!
Nekako se Sarothenes, čijih štitonoša nije
bilo na vidiku, uspio probiti do njega. Zašto
bi budala riskirala... "Previše forsiraš!"
čarobnjak mršav poput vješalice poviče. Crne
su mu linije zamrljale izbrazdano lice,
nesumnjivo na mjestima gdje je obrisao mrlje
od čađe. "Iscrpljuješ nas na žene, djecu i
nijemi kamen!"
"Pobij ih!" Eleazaras se otrese. "Baš me
briga!"
"Ali Cishaurimi, Eli! Moramo se čuvati
za njih!"
Iz nekog razloga, sjetio se svih robova
koji su mu gutali ud, čvrstog stiskanja
svilenih plahti, raskošne agonije ejakulacije.
Ovo je takav osjećaj, shvati on. Vidio ih je,
Ljude od Kljove kako se vraćaju iz bitke,
obliveni krvlju, nasmiješene s onim
prestravljenim očima...
Kao da želi pokazati te oči Sarothenesu,
okrene se prema njemu i pruži ruku prema
sumporastoj katastrofi pred njima.
"Gledaj!" otpuhne on prezirno. "Gledaj
što smo mi - mi! - izazvali."
Eleazaras se okrene nazad uživati u
plodovima svog nemogućeg rada.
Shimeh gori... Shimeh.
"Naša moć", procijedi on. "Naša slava!"
Sa parapeta dveri Mirraz, Proyas je zurio
u nevjerici.
 Prostrana ploča oblaka - crnih,
uskovitlanih na neprirodne urasle načine -
kretala se u omašnim okretima oko grada, sa
Svetim visovima kao osi. Od samog gledanja
u to zaljuljalo mu se tlo pod nogama. S
njegove je pozicije Prvi hram izgledao
nevjerojatno blizu. Čak je vidio oklopljene
ljude - Fanimljane - kako izranjaju iz tame
vanjskog kruga stupova, kreću niz stepenice i
preko odmorišta sve dok ne bi nestali iza
grudobrana Heterinskih zidina. No ono što ga
je bacilo u očaj bila je velika dimna zavjesa
koja se približavala Svetim visovima iz
smjera ruševina dveri Massus. Stupovi dima
bijeli poput krede. Maglice oker prašine.
Kotrljajući velovi sivila. Perjanice poput
tekućeg bazalta, masivne i crne. A kroz njih
blistave vatre, niti munja i leteći zlatni
vodopadi. Cijela područja grada razorena su i
spaljena, svedena na golemi palac tinjajućeg
rasapa.
Ingiaban se manijakalno smijao. "Jesi li
ikad vidio ovakvo što?" Proyas se okrene s
namjerom da ga izgrdi, a onda je spazio
figuru u svjetlucavom grimizu koja je birala
put preko mrtvaca neposredno iza njih.
Čovjek se zanjiše na trenutak, poskliznuvši se
na krv. Željeznosiva brada bila mu je
prebačena preko lijevog ramena.
"Što to radite?" Proyas zavapi.
Grimizni Učenjak nije obraćao pažnju na
njega, zauzeo je položaj s pogledom na zapad
i pružio ruke široko prema nebu.
"Uništavate grad!"
Starac se okrene tako brzo da su njegove
raskošne crvene halje stigle sekundu nakon
njega. Unatoč ravnodušnim očima i
pogrbljenom tijelu, glas mu bijaše silovit
koliko i bijesan. "Conrivanski nezahvalnici!
Cishaurimi vladaju nebom.
Upotrebljavaju mrak da prikriju Chorae! Ako
izgubimo u ovom nadmetanju, sve je
izgubljeno, razumiješ li? Sveti Shimeh... K
vragu i tvoj jebeni grad!"
Šokiran njegovim držanjem koliko i
njegovom žestinom, Proyas ustukne jedan
korak, bez teksta. Grimizni Učenjak opsuje i
vrati se svojem zadatku, a Proyas se zagleda
niz zidine prema najbližem tornju. Sićušne
figure vrvjele su na vrhu parapeta, a među
njima još se jedan sjedobradi Učenjak nagnuo
preko grudobrana ruku ispruženih prema
zapadu, očiju blještavih dok je pjevao. Crni
su oblaci isprugali nebo nad njima, iako je
Meneanor još uvijek treperio plavo i bijelo,
okupan dalekim suncem.
Čarobnjak pred Proyasom također počne
pjevati. Iznenadan vjetar napuhne mu
razjapljene rukave.
A neki glas šapne, Ne... ne ovako.
Zasloni padajuće vode lomili su svijet iza
sebe u svjetlucave linije i zamrljane sjene.
Kellhus je prestao pokušavati vidjeti kroz
njih.
"Moć", Anasurimbor Moenghus reče, "je
uvijek moć nad. Ako dijete može biti bilo što,
kakva je razlika između Fanimljana i Inrita?
Ili između Nansurca i Scylvendija? Što je to u
Ljudima tako prilagodljivo da bilo tko,
rastrgan između okolnosti, može biti svoj
vlastiti ubojica?
Brzo si naučio tu lekciju. Gledao si u
Divljinu i vidio tisuće i tisuće njih, neka leđa
pognute u polju, neke noge raširene prema
gore, neka usta koja recitiraju sveto pismo,
neke ruke kako kuju željezo.. Tisuće i tisuće
njih, svaki od njih maleni krug ponavljajućih
postupaka, svaki od njih kotačić u velikom
stroju nacija...
Shvatio si da kad se ljudi prestanu
klanjati, car prestaje vladati, da kad bičevi
budu bačeni u rijeku, rob prestaje služiti. Da
bi dijete postalo car ili rob ili trgovac ili
kurva ili general ili što već, oni oko njega
moraju se ponašati u skladu s time. A Ljudi
se ponašaju onako kako im vjerovanja
nalažu.
Vidio si ih, tisuće njih, raširene po svijetu
u velikim hijerarhijama, a postupci svakoga
od njih precizno su prilagođeni očekivanjima
drugih. Identitet Ljudi, otkrio si, određen je
vjerovanjima i pretpostavkama drugih. To je
ono što ih čini carevima ili robovima... Ne
njihovi Bogovi. Ne njihova krv.
Narodi žive onako kako se Ljudi
ponašaju", Moenghus reče, glasom
izlomljenim ambijentalnim mlazom vode.
"Ljudi se ponašaju u skladu sa svojim
vjerovanjima. A Ljudi vjeruju ono za što su
uvjetovani. Budući da ne mogu vidjeti proces
uvjetovanja, ne sumnjaju u svoje intuicije..."
Kellhus kimne oprezno potvrđujući.
"Vjeruju apsolutno", reče.
Nekako ju je primio za ruku i odvukao je
u stranu, prema ruševnom mauzoleju. Vidio
je njezin osmijeh unatoč suzama, lice tako
bolno lijepo, dok je iza nje, lijevo od njezinog
lica, Prvi hram malen poput pjegice u daljini
počivao iznad dima i gorućih ulica.
Zidovi na jugoistočnom uglu mauzoleja
urušili su se do temelja. On ih prekorači i
utaba korov sandalom. Povuče je u
unutrašnjost, u prošarani polumrak gdje se
ukorijenilo mlado drveće. Kukci odlepršaju u
zadnje tračke sunca.
Oni se poljube opet, zagrljeni na dublji
način. A onda su se našli na podu, hladnom,
tvrdom i prekrivenim živim bićima.
Ne, nešto prošapće u njemu. Ne ovako...
ne ovako!
I znao je - oboje su znali! - što zapravo
čine: brišu jedno zlodjelo drugim.. No nije se
mogao zaustaviti. Iako je znao da će ga ona
mrziti kasnije. Iako je znao da je to ono što
ona želi...
Nešto neoprostivo.
Ona je plakala i šaputala nešto - nešto
nečujno. Achamianu se činilo da čuje samo
hučanje čežnje i potrebe i optužbi. Što ja to
činim?
 "Ne čujem te", promrmlja on, prtljajući
po naborima njezine haljine koji su joj se
zavukli među noge. Zašto tako mahnito?
Kakav to užas osjeća?
Sveti Sejenuse! Kako srce može udarati
tako silovito?
Molim te. Molim te.
Ispod njega, ona je ljuljala lice naprijed-
nazad i grizla zglob palca.
"Mrtvi smo", izdahne ona. "On me zbilja
voli... Ubit će..."
A onda se Achamian nađe u njoj.
Pobjegli su sa zidina, Amotejci i njihovi
kianski nadglednici, i razbježali se po sve
mračnijim ulicama. Neslomljivi su ljudi stigli
s plamtećom magijom i zavijanjem rogova.
Prokleti idolopoklonici. I činilo se da im
nitko ne može pružiti otpor.
Gdje je Padiradža? Gdje su njegovi
Vodočuvari? Njegovi velmože i njihovi sjajni
konji? A Vodonoše? Gdje su oni?
Dim je lebdio slabašan i proziran nad
zapadnim četvrtima Shimeha. Pepeo je padao
poput snijega. Tu i tamo uspaničene su
skupine dostigli Conrivani sa svojim
srebrnim bezizražajnim maskama. Ti su
susreti bili kobni koliko i kratkotrajni. Neki bi
se zaletjeli u svoje zemljake koji su jurili u
suprotnom smjeru. Bez daha bi razmijenili
stravične priče, o grimiznim qurrajima koji
raznose sve pred sobom, o sjevernjacima u
crnim oklopima koji vitlaju odrubljenim
glavama i zavijaju životinjskim glasovima.
Činilo se da su idolopoklonici posvuda.
No mnogi su nabasali na prostranstvo
tržnice Esharsa gdje ih je dočekala trokutasta
zastava pravog velmože, Princa Hukala od
Mongileje, zajedno s četiri stotine jahača,
pravih pustinjskih ljudi s nizina Velike soli
koja nikad ne prašta.
Amotski regruti našli su se poslagani u
nove redove na popločanom trgu, dok je
Princ u crnome na sav glas podsjećao na
Fanea i njegovu neslomivu hrabrost. Ubrzo je
nekih dvije tisuće pravovjernih zauzimalo
popločani trg, rame uz rame i obodrenih
srdaca.
Zbilo se to u zadnji čas. Okršaji su već
preplavili okolne ulice, gdje su Fanimljani
branili navrat- nanos podignute barikade da
se suprotstave conrivanskim vitezovima bez
konja. Broj idolopoklonika rastao je kako se
sve više i više skupina koje su harale ulicama
pridruživalo gunguli. Oni koji bi naišli na
tržnicu zaustavili bi se i odvažili napasti tek
kad ih se okupilo nekoliko stotina.
Anpleianski baruni i vitezovi poveli su napad,
željni osvetiti smrt Shressa Gaidekkija, svog
voljenog Grofa-Palatina, ali su poraženi;
stjerali su ih nazad Hukal i njegovi
Mongilejci. Tek kad je Proyas stigao s
palatinima Ingiabanom i Ganvattijem uspjeli
su organizirati odlučan napad. Amotejci su
slomljeni prilično lako i razbježali su se
prema ulicama na istoku, a mnoge od njih
Conrivani su već dostigli s bočnih strana. No
mongilejski konjanici pokazali su se kao
mnogo tvrđi orah i njihovi su napadi uzeli
stravičnu cijenu. Čak i kad bi ih konji
iznevjerili, borili su se žestoko i gorljivo.
Lord Ganvatti, Palatin od Ankiriotha, sukobio
se sa silnim Princem Hukalom glavom.
Poganski plemić izbio mu je štit u stranu i
okrhnuo ključnu kost udarcem koji mu je
prelomio sablju. Lord Ganvatti prevrnuo se
na leda i završio je pod topotom kopita.
Smrt ga je pokosila.
Vođeni žestinom Lorda Proyasa,
Conrivani su slomili poganske konjanike i
preuzeli Palatinovo poharano tijelo.
Mongilejci su se razlili po okolnim
ulicama. Zavijajući silne zakletve,
Ankirioćani pojuriše za njima.
No Princ povuče Ingiabana u stranu.
"Što je?" upita kršni Palatin, a glas mu je
odzvanjao pod bojnom maskom.
"Gdje su oni?" Proyas upita.
"Fanimljani."
"Kako to misliš?"
"Samo se pretvaraju da brane grad."
Kellhus je od svoga oca vidio samo dva
prsta i palac koji su ležali mlitavo na
njegovom golom bedru. Nokat palca je sjajio.
"Kao Dunyanjanin," bestjelesni glas
nastavi, "nisi imao izbora. Da bi vladao
sobom, morao si ovladati okolnostima. A da
bi ovladao okolnostima, morao si obvezati
postupke svjetovnih ljudi svojom voljom.
Morao si od naroda napraviti udove. Pa si u
njihovim vjerovanjima našao predmet svog
nemilosrdnog ispitivanja. To je bilo izvjesno.
Shvatio si da se one istine koje se kose s
interesima moćnih nazivaju lažima i da se
one laži koje služe tim interesima nazivaju
istinama. I shvatio si da to mora biti tako, jer
je funkcija vjere, a ne njezina istinitost ono
što očuva nacije. Zašto zvati krv nekog cara
božanskom? Zašto govoriti robu da je patnja
milost? Ono što uvjerenja čine, postupci koje
odobravaju ili zabranjuju - to je ono što je
važno. Ako ljudi povjeruju da je svaka krv
ista, kastinsko plemstvo bilo bi zbačeno. Ako
ljudi povjeruju da je sav novac porobljivački,
kastinski bi trgovci bili protjerani.
Nacije toleriraju samo ona uvjerenja koja
mogu očuvati veliki sustav međusobno
isprepletenih djelovanja koja ih čine
mogućima. Svjetovnim ljudima, shvatio si,
istina je uglavnom nevažna. Zašto bi inače svi
živjeli u zabludi?
Tvoja prva odluka bila je elementarna.
Tvrdio si da si član plemstva, princ, znajući
da ćeš, jednom kad uvjeriš neke od njih, moći
zahtijevati da se svi ponašaju u skladu s tim. I
tom si jednostavnom obmanom osigurao
svoju neovisnost.
Nitko ti drugi neće zapovijedati jer
vjeruju da ti nemaju pravo zapovijedati.
Ali kako da ti njih uvjeriš u svoje pravo?
Jedna te laž učinila ravnopravnim; koja bi te
daljnja laž mogla učiniti njihovim
gospodarom?"
Kakav god da je bio njihov stari žar,
njihova tijela su zapamtila. Kad je zatvorio
oči, ona je bila ondje, ispod njega, oko njega,
obujmljivala je svaki njegov polagani potisak,
stenjala i vapila, stenjala i vapila. Osjećao je
kako se zgrčio poput šake u njoj, živ od
njezine vrućine, njezinog vlažnog stiska.
Posegnula je za njegovim licem i povukla
ga do svojih usta. Jecala je dok ga je ljubila.
"Bio si mrtav!"
"Vratio sam se po tebe.."
Bilo što. Čak i svijet.
"Akka..."
"Zbog tebe"
Esmi. Esmenet. Stenjala je i vapila...
Tako neobično ime za jednu bludnicu.
Slojevi magle vrtložili su se iz silnog
podzemnog vodopada, namočiše mu kosu do
tjemena, ogrtače do kože. Lažne suze klizile
su mu niz obraze dok je slušao.
"Shvatio si da uvjerenja, kao i Ljudi,
imaju svoju hijerarhiju, da neka vladaju više
nego ostala, a da religiozna uvjerenja vladaju
najviše od sviju. Postoji li bolja
demonstracija toga od samog Svetog rata? To
da djelovanja tolikih ljudi mogu biti
potaknuta jednim jedinim ciljem nasuprot
tolikim urođenim slabostima: strahu, lijenosti,
suosjećanju..
Pa se bacaš na čitanje njihovih svetih
pisama, proučavaš autoritet koji riječi imaju
nad ljudima. Uvidio si glavnu funkciju
Inritizma: usidriti vjerovanja u ono što se ne
može vidjeti i tako osigurati ponavljanje
mnogostrukih djelovanja koje narodima daju
njihovu formu. Sumnjati u poredak, sumnjati
u stanje stvari znači sumnjati u Boga,
njihovog stvoritelja. Bog postaje garancija
Ljudi i njihovog položaja, a proizvoljni
odnosi moći koje su stvarna istina careva i
robova se zataškava da ih se nikad ne vidi. Ne
samo da pitanja postanu riskantna i heretična,
ona postaju i uzaludna, jer odgovori na njih
ne leže u ovome svijetu. Rob šakom maše
prema nebesima, a ne prema svome
gospodaru."
Glas njegova oca - toliko nalik njegovom
vlastitom - narastao je da preuzme sve
prostore mrtvih Neljudi.
"I u tome si vidio Najkraći put... Jer
shvatio si da taj trik, koji okreće oči
potlačenih prema nebu i dalje od ruke koja
drži bič, možeš iskoristiti za vlastite ciljeve.
Da bi ovladao okolnostima, moraš ovladati
postupcima. Da bi ovladao postupcima,
moraš ovladati uvjerenjima. Da bi ovladao
uvjerenjima, trebaš samo progovoriti glasom
nebesa.
Ti si Dunyanjanin, jedan od Uvjetovanih,
a oni, sa svojim zakržljalim umovima, obična
su djeca."
Prvi su to s visina razorenog svetišta
Azoreah vidjeli inritski konjanici, Tydonci iz
Gothvelkovog kućanstva: žmirkanje
popraćeno gromoglasnom tutnjavom.
Vođe Svetog rata temeljito su pretražili
okolne nizine, čak su poslali izvidnice u
usjeklo podnožje Betmulle, no nisu naišli ni
na kakav znak Fanavala i njegove poganske
vojske. Osim da su im prepustili Shimeh, što
se inritskim zapovjednicima nije činilo
nimalo vjerojatno, to je moglo značiti samo
jedno.
Izviđači, stacionirani po onim uzvisinama
koje je bilo moguće naći na Shairizorskoj
poljani, bili su pripravni, kao i Grof
Gothvelk, koji je držao svojih nekoliko tisuća
preživjelih Tydonaca u pričuvi iako je napad
na shimejske zidine godinama bio njegov
najveći san. Očekivali su da će im se Kianjani
suprotstaviti na otvorenom terenu gdje
njihova brzina i pokretljivost mogu u
potpunosti doći do izražaja.
Način na koji su to učinili ih je, međutim,
zbunio.
Grof, koji je sa svojim ljudima čekao
odmah istočno od taborišta, dobio je
izvještaje u kojima su opisane aktivnosti
pogana u jugoistočnim četvrtima Svetoga
Grada - u blizini dveri Tantanah. Otposlao je
glasnike Chinjosinim Ainonjanima, čiji su
bokovi bili najbliži tim kretanjima, a zatim je
oglasio sveopći pokret. Ako bi fanimska
vojska počela izlaziti na neke od istočnih
dveri, on se prema presvetim uputama
Ratnika-Proroka trebao stacionirati duž rijeke
Jeshimal i osigurati dva mosta i jednu -
prilično varljivu - pličinu preko brzaca.
Slijedeći zastavu sa crnim Cirkumfiksom na
zlatnoj podlozi, tvdonski vitezovi u oklopima
od veriga preuzeli su vodstvo i kasali naprijed
na svojim ukradenim konjima. Lijevo od njih,
Sveti je Shimeh grmio i dimio se. Ljudi su se
smijali i upirali prstom u ainonske trokutaste
zastave na Tatokarovim zidinama prepunim
tornjeva. Kretali su se izvježbano, Čak i
ležerno. Okorjeli stari Grof smatrao je da
nema žurbe, budući da će poganima trebati
sati da uopće izađu kroz dveri malo po malo,
a kamoli da se formiraju za bitku.
No dveri se nisu otvorile.
Tjednima su opkopari radili, potkopavali
su temelje vlastitih obrambenih linija. Zidine
ne znače ništa, njihov ih je bistrooki
Padiradža uvjeravao, kada ratuju Škole.
Savjetovao se s matematičarima iz
Nenciphona, kao i sa slavnim arhitektom
Gotauranom ab Surakijem. A onda je
upotrijebio Cishaurime.
Neko su vrijeme puhači roga samo
osupnuto zurili. Bljesnulo je svjetlo, bijelo
okrunjeno plavim i indigom, a zatim su se
daleke dveri Tantanah i dijelovi zidina oko
njih jednostavno složili, rasipali se u divovske
cvjetove prašine. Povjetarac je sporo
raščišćavao guste neprozirne oblake. Prošlo je
nekoliko trenutaka u kojima su vidjeli samo
glomazne sjene. A onda su ih ugledali -
mastodonte, desetke njih, kako premošćuju
krš širokim drvenim splavima. Do trenutka
kad su puhači oglasili svoje prodorne znake
za uzbunu, prvi su kianski konjanici već jurili
Shairizorskom poljanom.
Zvuk poganskih bubnjeva odjednom je
poslao dvostruko glasniji.
"Samo ih treba uvjeriti da je udaljenost
između tvojeg intelekta i njihovog jednaka
udaljenosti između Svijeta i Onostranog. Ako
to učiniš, oni će ti prepustiti apsolutnu vlast,
pokloniti ti svoju posvemašnju odanost.
Put je uzak, svakako, ali je i vrlo jasan.
Zadobio si njihovo strahopoštovanje i
ovladao njihovim slutnjama govoreći im
stvari koje ni jedan čovjek ne može znati.
Obraćao si se tračku Logosa u njima.
Razradio si logiku njihovih predanosti,
pokazao im implikacije načela koja su već
imali. Pokazao si im uvjerenja koja učvršćuje
istina, a ne funkcija. Učinio si očitima
njihove strahove i slabosti - pokazao si im tko
su- dok si u isto vrijeme iskorištavao te
slabosti u svoju korist.
Dao si im sigurnost iako je cijeli svijet
tajanstven. Dao si im laskava priznanja iako
je cijeli svijet ravnodušan. Dao si im cilj iako
je cijeli svijet anarhija.
Naučio si ih neznanju.
I cijelo si vrijeme uporno tvrdio da si
samo čovjek kao bilo koji drugi. Čak si hinio
ljutnju kad bi se drugi usudili izraziti svoje
sumnje. Nisi se nametao i nisi se nikad
ponašao preuzetno. Uvjetovao si. Jednome si
čovjeku dao kotač, drugome osovinu, trećem
uzde ili sjedalo, znajući da će prije ili kasnije
posložiti sve dijelove - da će sami doći do
otkrivenja. Povezao si ih izvodima znajući da
ćeš jednog dana ti biti njihov zaključak."
Glatko izbrijano lice nagne se na
nesigurno svjetlo. Kroz velove vode izgledalo
je kao iscerena lubanja.
"Da će te učiniti svojim Prorokom.
No čak ni to nije bilo dovoljno", usne
nastave. "Oni koji nisu imali vlast nisu ništa
izgubili time što su tebe smjestili između sebe
i svog Boga, jer već su svoje djelovanje bili
prepustili drugima. Služenje je
najinstinktivnija navika. No oni koji imaju
vlast... Vladati u ime odsutnog kralja znači
vladati izravno. Prije ili kasnije kastinski
plemići morali su se okrenuti protiv tebe.
Kriza je bila neminovna..."
Moenghus ustane, blijed, nejasan, nalik
maglici koju je zemlja izdahnula. Zakorači
pod oči iz kojih je šikljala voda. Na trenutak
je voda curila po njegovom tijelu, a onda je
izašao potpuno mokar i našao se oči u duplje
sa svojim sinom, nag osim promočene
tkanine oko prepona.
Stidne dlake zatamnile su platno. Para se
vrtložila oko njegove kože prekrivene
kapljicama.
"Tu sam zapeo u Transu vjerojatnosti..."
reče bezoko lice.
"Znači, nisi predvidio vizije?"
Lice njegovog oca ostalo je potpuno
bezizražajno i spokojno.
"Kakve vizije?"
Činilo mu se da si je oderao grlo
vrištanjem. Prošlo je nekoliko trenutaka, no
na kraju su čarobnjaci u crvenome prekinuli
svoju razornu pjesmu. Svjetlucanje magije se
smanjilo, a zatim potpuno prigušilo. Bubnjevi
su nabijali u pozadini pucketave navale vatri.
Crvenih vatri.
Eleazaras se više nije smijao. Iza isturenih
čarobnjaka, stajao je u središtu velike paklene
pustoši koju je njegova Škola zasjekla u
gradu.
Para se dizala oko ljušture temelja, vatre
su sukljale u hučećim tornjevima, zidovi su se
uzdizali poput peraja iz humaka skršene
opeke; i tako cijelim putem kroz zavjese dima
koje su se polako vrtložile, sve do razorenog
grebena gdje su nekoć bile silne Tatokarove
zidine. Obronci Juteruma propinjali su se
iznad plamenih zavjesa, vrhova opasanih
bedemima Heterinskih zidina. Tako blizu!
Morao je iskriviti vrat da bi vidio kupolu i
vijence Ctesarata iznad grudobrana.
Tamo će ih pronaći... ubojice.
Cishaurim je poslao pozivnicu i oni su
došli. Nakon bezbrojnih milja i gubitaka -
nakon sveg onog poniženja! - došli su.
Održali su svoj dio pogodbe. Sad je došao
trenutak da se poslovne knjige dovedu u
ravnotežu. Sada! Sada!
Kakvu to igru igraju?
Nije bitno. Nije bitno. Sravnit će cijeli
Shimeh sa zemljom ako treba. Okrenuti i
samu zemlju naglavce!
Eleazaras prisloni grimizni rukav na lice.
Kad ga je odmaknuo, bio je sav crn od čađe i
znoja. Unatoč prosvjedima Shalmesse, svog
Zapovjednika Javreha, on odgurne visoke
pletene štitove u stranu i odšeta do vrha
monolitnog kamenog prsta koji je stršao iz
krša. Oblijevali su ga valovi vrućine.
"Borite se!" zaurla on prema treperavim
slikama gore u daljinama. Crno se nebo
vrtložilo. "Borite se!"
Nečije su ga ruke vukle. On ih pljasne u
stranu.
Sarothenes.
"Ima Chorae u blizini, Eli! Veliki broj
Chorae... Zar ih ne osjetiš?"
Bilo bi se lijepo okupati, Eleazaras
pomisli besmisleno. Izribati ovo ludilo sa
sebe.
"Naravno", otrese se on. "Pod
ruševinama. Mrtvaci ih čvrsto drže."
Svijet oko njega činio mu se crnim i
šupljim i svjetlucavo bijelim. Kellhus
podigne dlan. "Moje ruke... kad ih pogledam,
oko njih vidim zlatne aureole."
Pažljivo motrenje. Promišljanje.
"Nemam oči kod sebe", Moenghus reče, a
Kellhus istog časa shvati da misli na zmije
koje upotrebljavaju njegova cishaurimska
braća. "Ovim hodnicima se krećem po
sjećanju."
Sudeći po znakovima koje je odašiljao,
ovaj čovjek, njegov otac, mogao je biti i
kamena statua. Izgledao je kao lice bez duše.
"Bog", Kellhus reče. "Tebi se ne obraća?"
Pažljivo motrenje. Promišljanje.
"Ne."
"Zanimljivo.. "
"A odakle se taj glas javlja?" Moenghus
upita. "Iz koje tame?"
"Ne znam.. Misli mi naviru. Znam samo
da nisu moje."
Još jedna sićušna pauza. Uranja u Trans
vjerojatnosti, baš kao i ja...
"Luđaci govore manje-više istu stvar",
Moenghus reče. "Možda si poludio od svih
onih kušnji."
"Možda..."
Pažljivo motrenje. Promišljanje.
"Nije ti u interesu da me obmanjuješ."
Pauza kamenog lica. "Osim ako.. "
"Osim ako", Kellhus reče, "te nisam
došao smaknuti kako su mi naša dunyanska
braća naložila... Toga se bojiš?"
Pažljivo motrenje. Promišljanje.
 "Nemaš dovoljno moći da me svladaš."
"O, imam, Oče."
Još jedna stanka, neprimjetno duža.
"Kako bi ti to mogao znati?" reče
napokon njegov otac.
"Zato jer znam zašto si me bio primoran
pozvati."
Pažljivo motrenje. Promišljanje.
"Znači, dosegao si je."
"Da... Tisućslojnu misao."
 Poglavlje šesnaesto

SIMEH

Sumnja rađa razumijevanje, a

razumijevanje rađa suosjećanje. Doista,
uvjerenje je ono što ubija.
PARCIS, NOVA ANALITIKA

Proljeće, 4112. godina Kljove, Shimeh

Uljasto svjetlo baklje. Narančasta lica,

obješena od tjeskobe. Narančaste cigle
umazane i zamrljane izmetom. Pogrbljeni
hodnici, toliko nisk: da su se čak i najniži
strijelci morali pognuti. Ljudi su kasljali, neki
neprestano, ali ne zbog kanalizacije koja im
je natapala čizme. Vatre iznad njih proždirale
su zrak...
Barem je tako Vodonoša rekao.
Cishaurim je stajao pred izlazom. Zmije
ovijene oko njegovog vrata zurile su gore.
Glave su im bile veličine palca i
srebrnkastocrne. Idolopoklonici su utihnuli.
Nadsvodeni strop nije više podrhtavao od
udara i eksplozija. Pijesak im više nije
zveckao po kacigama.
On nakrivi obrijanu glavu kao da
osluškuje...
"Ugušite svjetla", naredi on. "Zaklonite
oči."
Ispustili su baklje u kaljužu. Na trenutak
im je treperava plava svjetlost osvijetlila
goljenice. Sve se zacrni...
A onda nevjerojatna svjetlost.
Gromoglasan prasak.
"Pokret!" Vodonoša vikne. "Penjite se!
Penjite se!"
Odjednom sve postane plavo, osvijetljeno
novčićem usijanja koje je žarilo na
Vodonošinom čelu. Gurali su se naprijed i
pljuvali prašinu.
Jedan po jedan probijali su se uz slijepca,
s mukom se uspinjali po padini polomljenog i
usijanog kamena, a onda su srnuli kroz
plamenu pustoš.
"Taj glas koji čuješ", stari Dunyanjanin
reče, "nije dio Tisućslojne misli."
Kellhus ne obrati pažnju tim riječima.
"Odvedi me k njima."
 "Kome?"
"Onima koje držiš zatočene."
"Što ako odbijem?"
"Zašto bi odbio?"
"Zato jer moram ponovno razmotriti svoje
pretpostavke, istražiti nepredviđene
permutacije. Nisam računao na ovu
mogućnost."
"Koju mogućnost?"
"Da će te Divljina slomiti umjesto da te
prosvijetli. Da ćeš doći k meni kao luđak."
Voda je neprestano padala, nabijala po
zraku i kamenu. Tutnjava neizbježnosti.
"Ako mi išta uskratiš, zaista ću te ubiti,
Oče."
Pognuti nisko u sedlima, Kianjani su
izjurili kroz ruševine dveri Tantanah prema
rijeci Jeshimal, a raznobojni su im ogrtači
šibali po karikama oklopa; prvo nekoliko
desetaka njih, a zatim stotine u dugačkoj
bujici u obliku strijele.
Drugi su se pak slijevali kroz dveri
Jeshimal koje su bile vrlo blizu ainonskim
boku.
Tydonski konjanici koji su vrlo dobro
vidjeli Fanimljane sa svetišta, neprestano su
oglašavali signale za uzbunu.
No stari je Grof od Agansanora klipsao
kasom naprijed. Vidio je veliki oblak koji se
izdizao iznad udaljenih četvrti grada, ali su
mu napola razrušeni lukovi Skilurinog
akvedukta u neposrednoj blizini zaklanjali
vidik. Kad su rogovi nastavili svirati, opsovao
je i poslao izvidnicu naprijed.
Tada je već bilo prekasno.
Prvi Kianjani, čiji su se konji zapjenili od
galopa, dosegli su Jeshimal. Počeli su
osiguravati prijelaze. Puhačima rogova koji
su promatrali s Azoreahovog svetišta činilo se
kao da se Shimeh nagnuo da bi se rat mogao
izliti iz njega. Ubrzo je broj onih koji su jurili
Sairizorom znatno nadmašio brojnost
tvdonskih pričuva. Nekoliko mastodonata
koji su prvi prešli prevaljene zidine već su se
gegali za njima, vukući iste one splavi kojima
su ranije premostili niski greben krša. A
puhači su to vidjeli jasnije nego što je bilo tko
mogao - oštroumnost Padiradžinog plana.
Tada je Grof Gothvelk već bio potjerao
svoje vitezove u široki galop. ostavivši iza
sebe brojnije pješaštvo. Dok se probijao
preko akvedukta. odmah je uvidio dilemu, jer
su stotine pogana već prešli Jeshimal i sad su
se formirali po sravnjenim poljima i
gajevima. Podignuo je buzdovan visoko u
zrak i pozvao svoje zemljake u formaciju.
Kad je uvidio da su njemu ravni plemići,
Grofovi Ivengar, Damergal i Werijen Veliko
Srce. također izašli iz ruševnog akvedukta,
poviknuo je i krenuo u juriš prema krcatim
obalama rijeke Jeshimal.
Uz silan povik, vlastelini i vitezovi Ce
Tydonna pođoše za njim.
Hodali su potpunom tamom, hodnicima
starijim od Kljove. Otac je vodio sina.
Tutnjava vodopada se stišala, pretvorila
se u šuštanje bezlično poput tmine. Struganje
njihovih koraka odjekivalo je zidovima
izbrazdanim prikazima kao i oni ranije. A
Kellhus je pričao, objašnjavao sve što je
zaključivanjem saznao o svome ocu.
Uglavnom je govorio uopćeno. Detalje koje
je nagađao, posebice u slučaju
Moenghusovog manipuliranja Cnaiurom,
utvrđivao je dodjeljivanjem vjerojatnosti.
"Kad si pobjegao od Utemota, krenuo si
na jug umjesto na istok. Znao si da će ti isti
oni swazondi koji su ti osigurali
preživljavanje na Stepi u Nansuriju donijeti
smrt. Tako si se našao u fanimskim
zemljama.
Isprva su te zatočili, jer iako njihova
mržnja nije bila ni blizu ubojitom gnjevu
Nansuraca - Bitka na Zirkirti se još nije bila
dogodila - nisu baš ljubili Scylvendije. Kad si
naučio njihov jezik, izrazio si svoju odanost
Faneu. Budući da si bio pismen, uspio si
uvjeriti svoje uznike da te prodaju u roblje.
Postigao si zavidnu cijenu.
Nedugo potom si oslobođen jer je ljubav
koju si pobudio u svojim gospodarima ubrzo
prerasla u strahopoštovanje.
Čak ni Fanski svećenici nisu se mogli
mjeriti s tvojim poznavanjem pillai-a-fana ili
bilo kojeg drugog sporednog svetog pisma do
kojeg si uspio doći. Oni koji su te kanili
bičevati, sada su te molili da odeš u Shimeh..
k Cishaurimima, i mogućoj moći koja je
nadilazila sve što su Dunyanjani mogli i
zamisliti."
Pet koraka. Kellhus je osjetio miris vode
koja se sušila na goloj koži njegovog oca.
"Moji su zaključci bili zajamčeni",
Moenghus reče iz tame ispred njega.
 "Zaista. Mi nadilazimo svjetovne ljude.
Oni su za nas i manje od djece. S čim god da
se susretnemo, bila to njihova filozofija,
njihova medicina, njihova poezija ili čak
njihova vjera, mi vidimo toliko dublje od
njih, a naša je snaga utoliko veća.
Stoga si pretpostavio da s predavanjem
Vodi neće biti ništa drukčije, da ćeš kad
postaneš Indara-Kishauri postati nalik
božanstvu. A budući da i sami Cishaurimi
jedva razumiju metafiziku svojeg djelovanja,
nisi nikako mogao saznati ništa što bi
proturječilo toj tvojoj pretpostavci. Nisi
mogao znati da je Psukhe metafizika srca, a
ne uma. Emocija...
Pa si im dao da te oslijepe da bi shvatio
da su tvoje moći proporcionalne tvojim
rudimentarnim emocijama. Ono što si
smatrao Najkraćim putem zapravo je bilo
slijepa ulica."
Zrak je podrhtavao u ritmu bubnjeva.
Visoko iznad ruševina ulica i građevina,
Grimizni Učenjaci kojima je dodijeljena
uloga Nadglednika stajali su na jeci tla na
nebu i čekali. Stupovi dima izdizali su se
između njih. Vatrene oluje divljale su pod
njihovim papučama. Crni su se oblaci
vrtložili iznad njih. Jedva su uspijevali vidjeti
svoju braću, raširenu po isturenim linijama
ispreturanog i izlomljenog krajolika. Osjetili
su Chorae i prije nego li su vidjeli prve
strijelce Thesji: odsutnosti poput utvara
ispreplitale su se po skršenom tlu ispod njih.
Razmjenjivali su povike upozorenja, ali nitko
nije znao što učiniti. Grimizni Tornjevi nisu
vojevali ovakvu bitku još od Skolastičkih
ratova.
Nastade bljesak, bijel i obrubljen crnim
sedefom. Jedan iz njihovih redova, Rimon,
strmoglavi se prema tlu, gdje se razmrskao u
prah.
Ostali su se razbježali po nebu.
Očajni povici privukli su Eleazarasovu
pažnju prema oblacima iza njega. Ugledao je
plamene mrlje kako padaju s visina, hučeći
po ionako sprženom tlu. Ogledavao se oko
sebe i vidio jezu i izbezumljenost svojih ljudi.
No iz nekog razloga, njegovom strahu nije
bilo ni traga. Umjesto toga, na licu su mu
žarile vruće suze. Veliki i neopipljivi teret
pao je s njegovih ramena tako naglo da je
pomislio da će odletjeti u nebo, poput
mjehura zraka puštenog pod vodom.
Počelo je... Počelo!
Pogledao je u visine koje su se uzdizale
pred njim, u pozlaćenu kupolu Ctesarata,
svetišta Cishaurima, koja je treperila od
vrućine vatri koje su se našle između. Zatim
je pogledom prešao oba boka, prema gorućim
zgradama koje su okruživale arenu koju su
oni proizveli. Bili su posvuda oko njega - kao
što su uvijek i bili. Cishaurimsko smeće.
Okruživali su ih. Okruživali.
"Dolaze!" zagrmio je magičnim glasom
punim smijeha. "Konačno, napokon, dolaze!"
Poredani po strmoglavim ruševinama,
tako maleni pod vatrama koje su zapalili,
Učenjaci Grimiznih Tornjeva odgovorili su
mu oduševljenim usklicima. Vratio im se
njihov Vrhovni vladar.
A onda su niti usijanja, zasljepljujuće
plave i bijele, pljusnule kroz okolne vatrene
zidove.
"Seokti i ostali te poštuju", Kellhus
nastavi. "Uistinu, kao Mal ahet uživaš ugled
diljem Kiana i šire. I sjajiš Trećim vidom. Ali
potajno smatraju da te Jedini Bog prokleo.
Zašto bi ti inače Voda izmicala?
 A bez očiju je znatno smanjena tvoja
sposobnost razaznavanja onoga što je
prethodilo. Zmije su tek ušica igle. Godinama
si uzalud ratovao protiv okolnosti u kojima si
se našao, i premda je tvoj intelekt još uvijek
bio u stanju zapanjiti one oko tebe i
privrijediti ti pristup vijećima naj-
privilegiranijih, onoga trenutka kad se nadu
izvan domašaja sile tvoje prisutnosti,
ponovno se rasplamsa podmukli šapat. 'On je
slab.'
A onda si pred nekih dvanaest godina
otkrio prve Savjetove špijune lažnih lica -
vjerojatno po nedosljednosti u glasu. Među
Cishaurimima se podigla galama, to je
sigurno. I iako nitko nije znao baš ništa o tim
stvorenjima, krivnja je svaljena na Grimizne
Tornjeve. Jer samo bi se najveća od svih
Škola usudila počiniti takvu tešku povredu i
samo bi je ona mogla provesti u djelo.
Infiltrirati se u Cishaurim!
No ti si bio Dunyanjanin, i premda naša
braća ne znaju ništa o magiji, naše je
poznavanje svjetovnih pitanja bez premca.
Shvatio si da ta stvorenja nisu proizvod
magije, da su to strojevi od mesa. Ali nisi u to
mogao uvjeriti ostale, koji su htjeli očitati
Grimiznim Tornjevima lekciju o
smrtonosnom putu kojim su krenuli.
Posljedica mora biti. I tako je Cishaurim
smaknuo Vrhovnog vladara Grimiznih
Tornjeva i prouzročio rat koji će se zaključiti
na današnji dan.. "
Upravo u tom trenutku, Kellhus nehotice
trkne nešto što je ležalo na podu. Nešto šuplje
i vlaknasto. Lubanja?
"Ali ti," nastavi on bez oklijevanja,
"zadržao si ta stvorenja i nakon godina
mučenja napokon ih slomio. Saznao si za
Golgotterath i njegove bedeme nagomilane
oko rogova drevne olupine, plovila koje je
palo iz bezdana u doba dok su još Neljudi
vladali Earwom; za Inchoroije i veliki rat koji
su vodili protiv odavno mrtvih Neljudskih
kraljeva. Saznao si kako su posljednji
preživjeli predstavnici te izopačene rase,
Aurang i Aurax, iskvarili srce svog
Neljudskog uznika Mekeritriga i kako je
zatim on zatravio Shauriatisa, Vrhovnog
vladara Mangaecce. Saznao si da je ta
izopačena kabala probila magični štit oko
Golgotteratha i prisvojila njegove strahote...
 Saznao si za postojanje Savjeta."
"Te riječi koje upotrebljavaš," Moenghus
se oglasi iz tame, "'izopačeni', iskvareni',
'zatravljeni'... zašto ih upotrebljavaš kad znaš
da su to samo mehanizmi kontrole?"
"Naravno, bio si već čuo za Savjet",
Kellhus nastavi, ne obraćajući pažnju na
njegovo pitanje. "I kao i većina Tromorja,
smatrao si ih odavno mrtvima - sastavnim
dijelom Mandatovih zabluda. Međutim, priče
koje si izvukao iz svojih zatočenika... bile su
previše dosljedne, previše detaljne da bi bile
izmišljene.
Što si dublje kopao, to su priče postajale
sve više zabrinjavajuće. Pročitao si Sage i
sumnjao si u njih, smatrao ih previše
bajkovitima. Uništenje svijeta? Niti jedna
zloba ne može biti toliko velika. Niti jedna
duša ne može biti toliko poremećena. Na
kraju krajeva, što bi se time postiglo? Tko
slijedi put preko ruba provalije?
No špijuni lažnih lica su ti sve objasnili.
Jezikom krikova i zavijanja podučili su te
razlozima i povodima Apokalipse. Saznao si
da granice između Svijeta i Onostranoga nisu
čvrste, da ako bi se Svijet očistio od
dovoljnog broja duša, zatvorio bi se i
zapečatio. Pred Bogovima. Pred nebesima i
paklovima zagrobnog života. Pred
iskupljenjem. I što je najvažnije, pred
mogućnošću prokletstva. Savjet se trudio
spasiti svoje duše, shvatio si. Štoviše, ako je
za vjerovati tvojim zatočenicima, bližio se
kraj njihove tisućljetne zadaće."
U odsustvu svjetla, Kellhus je proučavao
svog oca kroz leće drugačijih osjetila: miris
gole kože, pomicanje propuha, zvuk bosih
nogu koje se vuku kroz mrak.
"Druga Apokalipsa", Moenghus reče
jednostavno.
"Samo si ti znao njihovu tajnu. Samo si ti
mogao otkriti njihove špijune."
"Treba ih se zaustaviti", Moenghus
odgovori. "Uništiti."
"Pa si mozgao o onome što su ti špijuni
lažnih lica rekli, proveo si godine uronjen u
Trans vjerojatnosti."
Od samoga početka, još otkad se spustio
niz glečere u prostranstva Kuniurija, Kellhus
je razmišljao o čovjeku koji ga je sad vodio
ovim mračnim hodnicima. Jedna moguća
shema za drugom. Grananje bezbrojnih
alternativa, prolazile su kroz mijene sa
svakom miljom koju je prehodao, sa svakim
uvidom i svakim shvaćanjem.
Ovdje sam, Oče. U kući koju si pripremio
za mene.
"Počeo si promišljati", Kellhus nastavi,
"ono što će postati Tisućslojna misao."
"Da", Moenghus odvrati, jednostavno
potvrdivši. Čim je to rekao Kellhus je osjetio
promjene - u akustici, mirisima, čak i u
temperaturi ambijenta. Crni se hodnik otvorio
u nekakvu prostoriju. U prostoriju u kojoj je
bilo živih bića, i u kojoj su bića umirala -
mnoga bića.
"Stigli smo", njegov otac reče.
Pod strehom oblaka, inritski su vitezovi iz
Ce Tydonna tutnjali mrtvim poljima i
posječenim voćnjacima. Zastave su klaparale
po zadimljenim prostranstvima Shimeha: Tri
crna štita Nangaelse, Bijeli jelen
Numaineirija, Crveni mačevi Plaideola i
ostali drevni simboli sjevernjačkih naroda.
Pred njima je pod crno-zlatnim
Cirkumfiksom galopirao Lord Gothvelk, Grof
od Agansanora, i cijeli je svijet grmio.
Razdaljina se smanjivala. Sve se više
Fanimljana uspinjalo po nasipima Jeshimala i
žurilo se pridružiti uskomešanim redovima.
Strijele su počele padati među Inrite u
dezorganiziranim pljuskovima koji su
štropotali po njihovim golemim suzolikim
štitovima ili bi ih pak zaustavili debeli slojevi
filca. Nekoliko je konja vrisnulo i zbacilo
jahače na zemlju, no mase su se samo
razdvojile oko njih i nastavile tutnjati
naprijed. Ostruge su gonile konje da ubrzaju.
Koplja su spuštena.
Bradati su se ratnici stali zaklinjati
Gilgaolu - silnome Ratu.
Pogani su počeli jurišati na njih, isprva
nasumično, poput grumena sjemena koje
pada s prepunih stabala, a onda svi zajedno.
Cijeli se horizont micao, istovremeno mračan
i raznobojan. Neki od Tydonaca ugledali su
trokutastu zastavu Cinganjehoija, slavnog
Tigra iz Eumarne.
Ljudi od Kljove pognuli su se nisko uz
svoja koplja, i nacereni i namršteni. Činilo im
se da drmaju svijet do temelja.
"Shimeh!" zaori se glas - sijedi stari Grof
koji je jahao na njihovom čelu. Uskoro su svi
vikali: "Shimeh! Shimeh! Shimeh!"
 A onda je posvuda pucanje drveta i vriska
konja, zasijecanje mačeva i mlaćenje
buzdovana. Ljudi su vikali, umirali. Gauslas,
sin Grofa Cerjul e, bio je prvi kastinski
plemić koji je poginuo; odrubio mu je glavu
upravo Cinganjehoi sa srebrnom kacigom.
No njegove Warnutišane koji su zavijali
od tuge nije bilo moguće slomiti, baš kao ni
ostale Tydonce. Neslomljivi ljudi zabijali su
štitove prema dolje i razbijali lica. Smrskavali
su sablje svojim dugim nazubljenim
mačevima. Razmrskavali su glave konjima
koji su vrištali.
A onda su, kao čudom, zauzdali konje
pred plavocrnom vodom. Zauzeli su obalu
rijeke.
Velmože Eumarne bili su slomljeni,
poubijani ili odbijeni, ali nije došlo do
odmazde. Poput ljutitih pčela, Fanimljani su
se ponovno okupili iza njihovih bokova, pa
čak i iza njih, jahali su u nesmiljenim
lukovima i odapinjali strijelu za strijelom.
Širom terena ranjenici su zapomagali kroz
šumu nogu koje su gazile. Mostobrani su
ponovno zauzeti i inritski su vođe galamili na
svoje ljude, opominjući ih da ih trebaju i
zadržati. Žestoki okršaji divljali su po
mostovima i brzacima. No Fanimljani su već
odvezivali splavi koje su njihovi mastodonti
dovukli sa sravnjenih dveri Tantanah. Na
suprotnoj obali Jeshimala činilo se da sve
vrvi od neprijatelja. Fanimski su se jahači
naguravali na prve splavi. Sve je više strijela
padalo medu Inrite.
Grof Gothvelk gledao je prema bijelim
popločanim zidinama grada i vidio da su
Kralj-Regent Chinjosa i njegovi Ainonjani
još uvijek u rasulu. Još uvijek su mnogi bili
nagurani po parapetima.
Opsovao je i zapovjedio svojim puhačima
da oglase povlačenje. Izgubili su Jeshimal.
Kellhus izgovori magičnu riječ i pojavi se
tračak svjetlosti, obasjavši nisko nadsvođene
zidove. Iako je za inritske standarde bila
kićena, prostorija je bila najšturija koju je
vidio otkad se spustio u tamu ispod Kyudeje.
Frizovi kojima zidovi bijahu popločani nisu
skrivali dublje rezbarije. Činili su se
odmjereniji i temom i sadržajem, kao da je
riječ o proizvodu starijeg i suhoparnijeg doba
- iako je Kellhus zaključio da je razlog tome
prvenstveno namjena prostorije. Bila je to
nekakva prilazna odaja prastaroj kanalizaciji
zamka.
Radni stolovi i neobični željezni i drveni
mehanizmi zakrčili su zidove sjenama. Na
daljem kraju prostorije, na mjestu gdje su se
stropovi spuštali tako nisko da bi se čovjek
trebao sagnuti, pod spojenim se žljebovima
otvarala cisterna, suha kao i sve drugo u
prostoriji. Malo bliže, dva su bunara ili jame
ukopane u pod, svaki s izrezbarenim rubom
koji su, perverzno, izdjeljani tako da nalikuju
rukama koje posežu u tamu da bi ščepale
četiri raskrečene figure, po jednu za svaku
stranu kompasa. Glava izvijenih unazad u
nečujni krik, svaka se držala tla u
nepomičnom očaju.
Dva špijuna lažnih lica visjela su obješena
iznad tih jama, ruku i nogu okovanih lancima
od poroznog željeza.
Kellhus priđe onom bližem, zakoračivši
iza obješenog lijevka - hrdom izbrazdanog
dijela mehanizma za prisilno hranjenje.
Koliko godina to biće visi ovdje, klati se u
potpunoj tami, leca se pred instrumentima
dok sluša uporno gugutanje njegovog oca?
Pokretom ruke primakne tračak svjetlosti
bliže. Sjene se zanjišu poput šiljastih prstiju.
Krakove njihovih lica stalno otvorenima
su držale hrđave smeđe žice pričvršćene na
željezni obruč. Naprava od konopa i kolotura
omogućavala je da se stvorova unutrašnja lica
povuku unazad ili prema dolje.
"Kad si shvatio da nemaš snagu," Kellhus
upita, "da je potrebno više da bi se odvratio
drugi dolazak Ne-Boga?"
"Odmah sam shvatio da je to vjerojatno",
Moenghus reče. "No proveo sam godine u
razmatranju mogućnosti, sakupljanju znanja.
Kad su mi nadošli prvi znaci Misli, bio sam
posve nespreman."
Lubanje su im bile prepiljene i otvorene,
pa su se vidjele polutke i mliječne vijuge
zamagljene stotinama srebrnih igala.
Neuropunktura. Kellhus pruži prst i dotakne
vrh igle koja je bila zabodena blizu baze
mozga. Stvorenje se trznulo i ukočilo. Izmet
pljasne u jamu. Njegov smrad preplavi
prostoriju.
"Pretpostavljam", Kellhus nastavi, "da
nisi posve bez Vode... da si tako uspio doseći
Ishual i poslati snove onim Dunyanjanima
koje si poznavao prije nego su te prognali."
 Kroz isprepletene lance vidio je kako
njegov otac kima glavom, ćelav kao i prastari
Neljudi koji su isklesali sav taj kamen oko
njih. Kakve je tajne saznao od ovih
zatočenika? Kakve strašne šapate?
"Imam određene predispozicije za one
elemente Psukhe koji više zahtijevaju
suptilnost nego snagu. Proricanje, Dozivanje,
Prevođenje... Unatoč tome, moji pozivi tebi
zamalo su me slomili. Ishual je na drugom
kraju svijeta."
"Ja sam bio Najkraći put."
"Ne. Ti si bio jedini put."
Kellhus je proučavao dva hrastova
četverokuta položena na pod na suprotnoj
strani bunara. Izgledali su poput vrata, samo
bez šarki i ručki, i s kukom u svakom kutu
tako da ih se može objesiti ravno ispod
špijuna lažnih lica. Dijete i žena pribijeni na
njih - sredstva koja je njegov otac upotrijebio
da bi raspirio ili utažio požudu stvorenja -
nisu bili dugo mrtvi. Krv im je sjajila poput
voska.
Tehnika ispitivanja, ili još jedan
mehanizam hranjenja?
"A moj polubrat?" Kellhus upita. U duši
oka mu se činilo da ga gotovo može vidjeti -
raskoš, autoritarnu uzvišenost - toliko je puta
čuo kako ga opisuju. Kellhus zakorači oko
špijuna lažnih lica da bi mogao jasno vidjeti
svoga oca. Izgledao je smežurano, gotovo nag
na blistavom svjetlu. Neobično pogrbljen.. ili
slomljen.
Sa svakim otkucajem srca on ponovno
procjenjuje. Sin mu se vratio lud.
Moenghus kimne i reče: "Misliš na
Maithaneta."
S glavom u pregibu njegovog ramena
Esmenet je zurila gore kroz drveće. Disala je
duboko i polako, osjećala slanoću svojih
suza, miris vlage kamena prekrivenog
mahovinom, gorčinu prignječenog zelenila.
Poput malenih zastavica lišće se njihalo i
treperilo, a njihovo je voštano klaparanje bilo
tako jasno pred hukom u pozadini. Činilo se
divnim i nemogućim. Grančice na granama,
grane na još debljim granama, sve su se širile
uvis, istovremeno proizvoljno i savršeno
zrakasto, sve su sezale za tisućom različitih
nebesa.
Ona uzdahne i reče: "Osjećam se tako
mlado."
 "I jesi.. Samo je svijet star."
Prsa su mu poskakivala dok se tiho
smijao pod njezinim obrazom.
"O Akka, što da radimo?"
"Ono što moramo."
"Ne... nisam to mislila." Baci hitri pogled
prema njegovom profilu. "On će vidjeti,
Akka. Čim nam ugleda lica, vidjet će nas
ovdje... Znat će."
On se okrene prema njoj. Namrštena bol
starih strahova koji su izašli na vidjelo.
"Esmi..."
Prekinulo ga je brektanje konja, glasno i
negdje blizu. Pogledali su se zbunjeno i
uznemireno.
Achamian se odšulja ugaženim tragom u
obliku slova V na putu kojim su prošli kroz
korov i čučne iza istrošenog zida. Ona pođe
za njim. Preko njegovog ramena ugledala je
red konjice - očito carskog Kidruhila -
poredan duž uzvisine. Mrki i bezizražajni,
oklopljeni konjanici promatrali su grad u
kaosu. Konji su im nervozno brektali i toptali
nogama. Po sve glasnijoj buci znala je da se
još njih, mnogo njih, približava od iza.
Conphas? Ovdje? Ali on je trebao biti
mrtav!
"Nisi iznenađen", ona šapne odjednom
shvativši. Nagnula se blizu njega. "Je li ti
Scylvendi rekao za ovo? Zar je postao toliki
izdajnik?"
"Rekao mi je", Achamian reče glasom
toliko praznim, toliko očajnim, da se naježila
od užasa. "I rekao mi je da upozorim Velika
Imena... N-nije htio da se Svetom ratu dogodi
nešto loše - uglavnom zbog Proyasa, mislim...
A-ali... kad je on otišao, nisam mogao
razmišljati ni o čem osim... osim... " Utihnuo
je, a onda se okrenuo prema njoj izbuljenih
očiju. "Ostani ovdje. Ostani u zaklonu!"
Ustuknula je unazad, toliko je žestok bio
njegov ton. Naslonila je leđa na račvanje
vitkih grana. "O čemu to govoriš? Akka..."
"Ne smijem to dopustiti, Esmi. Conphas
ima čitavu vojsku.. Zamisli što bi se
dogodilo!"
"Upravo o tome i razmišljam, budalo
jedna!"
"Molim te, Esmi. Ti si njegova žena...
Sjeti se što se dogodilo Serwe!"
U oku duše ugledala je djevojku kako
pokušava dlanom vratiti krv u posjekotinu na
vratu. "Akka!" jecala je.
"Volim te, Esmenet. Ljubav jedne
budale..." Zastao je i trepnuo dvije suze. "To
je sve što sam ti ikad mogao ponuditi."
On iznenada ustane. Prije nego je stigla
prozboriti, prekoračio je uništene temelje.
Kretao se nekako kao u noćnoj mori, prehitro
da bi to njegovi udovi bili u stanju. Da ga nije
toliko dobro poznavala, nasmijala bi se.
Hodao je i našao se usred konjice, zazvao
ih...
Oči su mu sjajile. Glas mu je bio poput
grmljavine.
Car Ikurei Conphas I. bio je neuobičajeno
slavljenički raspoložen.
"Sveti Grad gori", reče smrknutim licima
koja su ga okruživala s obiju strana. "Gomile
zaglavljene u bitki." Okrene se starom
Vrhovnom vladaru koji je, izgleda, klonuo u
sedlu. "Reci mi, Cememketri - vi Učenjaci se
pravite mudri - što to govori o ljudima kada
ovakve prizore smatraju prekrasnima?"
Čarobnjak u crnom ogrtaču trepne kao da
pokušava pročistiti sluz iz očiju. "Da smo
odgajani za rat, Bože Među Ljudima."
"Ne", Conphas odvrati, tonom
istovremeno razigranim i srditim. "Rat je
intelekt, a ljudi su glupi. Odgajani smo za
nasilje, a ne za rat."
Sjedeći na svom konju, Car je zurio dolje
preko inritskog tabora, prema Shimehu koji
se dimio i treperio zaraćenim svjetlima. Pored
bole-žljivog Vrhovnog vladara Saika, uz
njega su bili i general Areamanteras, nekoliko
različitih časnika i članova kurirskog korpusa,
poredani duž ruba nasipanog grebena.
Njegovi Kidruhili raširili su se ispred njega,
formirajući redove niže na padini, nedaleko
od niza urušenih struktura koje nije bio
raspoložen identificirati. Njegove kolone
približavale su se iza njega, već poredane u
crveno-zlatne bojne linije. Došli su u
najboljem mogućem trenutku.
Prethodne noći iskrcali su se s flote u
čudesnoj maloj luci nekoliko milja uz obalu.
Čak i vjetrovi bijahu blagoslovljeni. A sada...
Gotovo se zahihotao pred prizorom koji je
ugledao. Grimizni Tornjevi ratovali su u sjeni
Juteruma. Pola Svetog rata trčkaralo je
zadimljenim ulicama poput muha bez glave.
Fanaval je napadao na južnoj strani grada
pokušavajući zaobići tvrdoglave Tydonce.
Sve je bilo upravo onako kako su ga kuriri
izvijestili.
Ljudi od Kljove nisu imali pojma da
dolazi. Što je značilo da je Som-pas, gdje god
bio, uspio zaustaviti Scylvendija.
Četiri cijele kolone! Pravo koplje u kičmu
Svetog rata.
Na čijoj su sad strani Bogovi, ha,
Proroče?
Defektni plod utrobe... Hajde, molim te.
Nasmijao se naglas, nimalo ne mareći za
problijedjele poglede svojih časnika.
Iznenada mu se činilo da vidi budućnost do
samog kraja. Neće se zaustaviti ovdje, ne,
nikako! Nastavitće dalje, prvo prema jugu, do
Seleukare, zatim do Nenciphona, na zapad do
Invishija - sve do Auvang-sheija i
legendarnih vrata u Zeum! On, Ikurei
Conphas I., bit će novi Triamis, novi Aspekt-
Car Tromorja!
Okrenuo se namršten svojoj pratnji. Kako
oni to ne vide? Sve je tako jasno. No opet,
oni zure kroz dim smrtnosti.
Jedino što sada vide je njihov dragi Sveti
Grad. No vrijeme će pokazati. U
međuvremenu, trebaju samo sli... "Tko je
ono?" general Areamanteras iznenada
promrmlja.
Conphas ga je odmah našao i prepoznao.
Drusas Achamian, hodao je po travi, skretao
prema njima, očiju i usta u plamenu...
Zgrabivši Chorae, on zaurla: "Cememket..."
No vrućina mu je isisala sav zrak iz pluća.
Čuo je vrisku kako se topi kao sol u kipućoj
juhi. Padao je.
"K meni, Visosti!" stari je glas povikao.
"K meni!"
Bio je na tlu, kotrljao se po travi koja je
postala crni pepeo. Nekako se Vrhovni vladar
Carskog Saika našao nad njim; bijela mu je
kosa šibala u konvekcijama, a magični glas
bješe snažan unatoč nestabilnom stavu.
Eterični bedemi izobličavali su zrak između
njih i Mandatovog čarobnjaka, koji se
posvetio raspadajućim redovima Kidruhila.
Linije svjetlosti širile su se prema van,
savršenije od bilo kojeg ravnala, bljeskale po
najbližima iz Carske teške konjice, koji su...
popadali, ne tijelima, već u natopljenim
komadima koji su se kotrljali između humaka
i korova.
Zasljepljujuće svjetlo nanovo je ispisalo
sve sjene i kroz podignute prste Conphas
ugleda sunce kako pada iz crnih trbušastih
oblaka i obrušava se na figuru Mandatovog
Učenjaka. Rasprskujuća vatra u trakama se
odbila vijugajući u svim smjerovima.
Conphas začuje vlastiti uzvik olakšanja,
oduševljenja...
Međutim, kad su mu se oči priviknule,
vidio je da se plamen suce i nestaje oko
nevidljive sfere, i spazio njega, jasno kao i
one noći pod Andiaminskim visovima ili u
Sapatišahovoj palači u Caraskandu: Drusasa
Achamiana neozlijeđenog, netaknutog, kako
se smije oko usijanja dok pjeva.
Niotkuda, silovit potres. Zrak je
jednostavno pucao.
Cememketri padne na jedno koljeno,
ispusti neobičan zvuk nalik izdahu. Parabole
svjetlosti rasparale su zrak oko njegovih
napola smrskanih Štitova. Zvuk željeznih
zuba, kao da glođe same kosti svijeta...
Cememketrijev glas zadrhtio je u staračkoj
panici - riječi omotane oko izdaha.
Još jedan potres i Conphas se našao licem
u pepelu. U ušima mu je vrištalo, ali je
svejedno mogao razabrati prastari glas kako
zavija...
"Bjež'te!"
I Car je bježao, vrišteći.
Krv Vrhovnog vladara Saika rasprsnula
mu se poput susnježice po leđima.
Osamljeni stražar pred svilenim i
platnenim ulazom u Pupak opsuje i skoči na
noge. Treptao je u figuru koja se približavala,
a koja se nije... kretala kako treba. Na
trenutke je izgledala kao čovjek, no ostatak
vremena izgledala je kao nešto drugo, kao
kukuljica ili hrpa tkanine koja se ruši - nešto
spljošteno iz svih kutova, premda se nije
smanjivalo.
I činilo mu se da zrak... pucketa, kao da
negdje neposredno izvan vidika gore hrpe
papirusa.
Stajao je ukočeno i bez daha. Sve je u
njegovom tijelu - pa i dublje - urlalo da bježi.
Ali on je bio jedan od Stotine Stupova.
Dovoljna je sramota bilo to što su ga ostavili
ovdje, što bi tek bilo kad bi ovdje zatajio?
Izvukao je mač i povikao: "Stani!" više
izbezumljeno nego išta drugo.
I kao čudom, biće se prestalo kretati.
Barem prema naprijed, jer je nekako
grabilo prema van, kao da su njegove
unutarnje površine zguljene i izložene
bodljikavom nebu.
Lice poput ljetnog sunca. Udovi
prekriveni vatrom.
Stvor posegne, zgrabi njegovu glavu i
oguli je poput bobe grožđa.
Gdje,čuo je kroz svoju uzavrelu lubanju,
je Drusas Achamian?
Vatra i svjetlost sjajile su po dnu crnih
vrtložnih oblaka i ocrtavale vanjske stupove
Prvog hrama, jarke pred srcem neprobojne
tame.
Slušajući grmljavinu glasa svoga
Vrhovnog vladara, bočni redovi Grimiznih
Tornjeva povukli su se pred mlatećim
svjetlima i skupili se u veliki krug na
ruševinama koje su zasijali u podnožju Svetih
visova. Brojčano jači Cishaurimi su ih napali,
a zmije oko njihovih vratova pružale su se
naprijed. U trojkama, slabiji su u čučnju jurili
po ruševinama, a iz čela su im se razlijevale
bijelo-plave energije poput vode koja se
obrušava prema neviđenom tlu.
Oni jači ponosno su lebdjeli i odašiljati
goleme plamene bujice. Posvuda po
sravnjenim ulicama nalazile su se
zasljepljujuće točke u kojima se čista svjetlost
lomila na duhovima ispucanog kamenja.
Između pjevanja Inkantacija i obnavljanja
Štitova, visokorangirani čarobnjaci izvikivali
su upute i ohrabrivali svoje Javrehe štitonoše.
Tu i tamo, kad bi neki od robova-vojnika
posrnuo na nesigurnom terenu, Chorae bi
dolepršala iz vatre i tame. Hem-Arkidu je
pogođen, a bio je u toliko savršenoj ravnoteži
da je ostao stajati dok su usijani bičevi
praskali po njegovim blijedećim obranama,
stup soli usred cvrčanja i vriske rasapa.
Krug se zatvorio. Učenjaci su napustili
svoje Obujmljujuće Štitove i započeli opasati
prostor ispred sebe mnogo robusnijim
Usmjerenim Štitovima: brze Rešetke, teške
ali moćne Bedeme Ura.
A onda su uzvratili istom mjerom.
Shimeh je do kostiju podrhtavao od
nesvetih odjekivanja. Strahovita uzvišenost
Zmajeve Glave. Kipuća strava Memkotskih
Bjesova. Fijukanje Katarakta Meppe koji
usisavaju zrak. Deseci nižih Cishaurima
nestali su u zlatnim uzavrelim bujicama.
Drugi su oboreni s neba ostavljajući za
sobom dimni trag. Napuštajući svoje položaje
u pozadini čarobnjaka, mnogi su se
Rhumkari, glasoviti strijelci s Chorama
Grimiznih Tornjeva, šuljali naprijed kroz
krhotine i počeli ispaljivati strijele na onih
nekoliko silnih koji su se činili imunima na
magične vatre. Treptali su pred prizorom
zmija i lica, crnih pred blještavom bjelinom.
No strijelci unutar kruga su se osvrtali jer
su im povici privukli pogled prema nebu,
gdje su ugledali Cishaurime kako se
obrušavaju kroz dim i slijeću među njih. U
roku nekoliko trenutaka, prije nego su se na
njih srušili leteći zidovi krša, pobili su preko
dvanaestorice njih. No Cishaurimi se nisu
predali niti su posustali. Jer oni su Indarine
Vodonoše, Prvorođenci Boga Koji je Jedini, i
za razliku od njihovih izopačenih protivnika,
njima nije bilo stalo do vlastitih života.
Među svojim neprijateljima prolili su
Vodu.
Bješe to veliki pokolj.
Fanimljani su im se rugali i zasipali ih
strijelama dok su bježali obalama rijeke
Jeshimal. Povlačenje je ubrzo preraslo u
bijeg. Uskoro su raspršene skupine Tydonaca
bezglavo jurile poljima, hitajući prema
lukovima ruševina cenejskog akvedukta.
Neki su se konjanici zaustavljali kako bi
spasili svoje vazale bez konja, da bi ih
dostigle plime poganskih konjanika koji su ih
gonili. Uz tutnjavu magije, kianski su
bubnjevi i urlici vladali nebom.
Međutim, nepokolebivo pješaštvo Ce
Tydonna pod zapovjedništvom Gothvelkovog
najstarijeg sina Gotherasa već se okupljalo u
podnožju akvedukta. Svakim je trenutkom
sve više kopalja i šarenih štitova pokrivalo
raspon među trošnim stupovima. Na sjeveru
gdje je akvedukt završavao kao izduženi
humak pred Tatokarovim zidinama,
Ainonjani su također formirali obrambene
položaje. Palatin Uranvanka urlao je svojim
Moseroćanima da zatvore razmak prema
Tydoncima-Nangaelcima pod vodstvom
Grofa Ivengara. Lord Soter poveo je svoje
krvožedne Kishvate u očajnički napad sa
sjevera.
Ostavljajući za sobom oblake prašine,
vitezovi Ce Tydonna tutnjali su nasumce
prema redovima svojih zemljaka. Većina se
probijala prema zadnjim redovima u potrazi
za predahom. No neki poput Werijena
Velikog Srca okrenuli su se svojoj osobnoj
gardi i urlajući povike ohrabrenja pripremali
se za nalet pogana.
Projektili su pljuštali po njima poput tuče
po limu.
"Ovdje!" zagrmio je Grof Gothvelk od
Agansanora. "Ovdje stajemo!"
No Fanimljani su se razdvojili pred njima,
zadovoljni time što su odapeli oluje zujećih
strijela. Vitezovi Kishvata, lica obojenih
zastrašujuće bijelo ponad četvrtastih
ispletenih brada, uzeli su stravičan danak
njihovim bokovima. No Cinganjehoi se još
življe sjećao upornosti idolopoklonika
jednom kad su stali na tlo. Dotad je samo
djelić fanimske vojske prešao Jeshimal.
Fanaval ab Kascamandri dolazi.
Gospodar Okajanih Zemalja. Padiradža
Svetog Kiana.
Iza tržnice Esharsa, kroz sirotinjske
četvrti i isprepletene uličice, Conrivani su se
borili i gonili Fanimljane, dok se sve više
njihovih ljudi odavalo silovanjima i pljački, a
svrstali su se u redove tek kad su došli do
prostranih močvara prepunih trske gdje je
nekoć bila velika shimejska luka. Proyas je
još odavno prestao pokušavati nametnuti red
ili obuzdati svoje ljude. Obuzelo ih je ludilo
bitke, i premda je njegovo srce tugovalo,
razumio je što znači staviti vlastiti život na
kocku i kakvu životinjsku razuzdanost ljudi
smatraju svojom nagradom.
Shimeh izgleda nije bio nikakva iznimka.
Nije...
Odvojio se od potjere i našao se u
tmurnim uličicama. Naišao je na mali trg gdje
su vrhovi fasada i štukatura bili niži pa je
mogao vidjeti visove Juteruma: Heterinske
zidine oslikane treperavim svjetlima, visoke
stupove Prvoga hrama u nepomičnom
plavetnilu. Dim se uzdizao s podnožja visova
na zapadu u golemim isprekidanim
zavjesama, uspinjao se kao što bi pijesak
tonuo kroz bistru vodu. Ključao je uvis i
prelazio u neprirodne oblake i stapao se s
njima, tako da se činilo da je cijelo nebo dim
koji se prelijeva prema van po plohi
beskrajnog neba.
Nije...
Gledao je napuštene kioske utonule u
zgrade pred njim, da bi spazio nešto što je
izgledalo kao kljova u sjenovitim rubovima
jednog od njih. Namrštio se iza bojne maske
koja ga je pritiskala i ušetao preko praga, iza
užadi s kojih je visjela obična grnčarija, iza
polica natrpanih drvenim zdjelama i
tanjurima.
Tamo ju je našao.. veličine njegove
podlaktice, možda, naslikanu smolom na
skromnim vratima. Njezina gruba
jednostavnost probudila mu je žalac u dnu
grla. Smušenost, nešto nalik strahu ili
iščekivanju, zamaglila mu je srce i udove kao
onda kad ga je majka odvela u hram kad je
bio mali.
Podignuo je ruku i opipao drvo kroz
željezne spojeve oko vršaka prstiju. Zadržao
je dah kad su se vrata otvorila.
Osim prostirki za spavanje, prostorija je
bila nenamještena - nastamba dužničkih
robova, možda. Muškarac, obični Amotejac
sudeći po izgledu, sjedio je klonulo uza zid
njemu s desna, gdje je izgleda iskrvario i
umro. Drška noža ležala je malo izvan dosega
njegovih ljubičastih prstiju. Drugi muškarac,
jedan od onih Kianjana protiv kojih su se
borili na Esharsi, ležao je opružen na podu,
licem prema dolje. Pod je bio nagnut prema
suprotnom zidu pa je krv otekla obojivši
daske, zgrušala se oko drvenih strugotina i
pružala tanke kandže duž cementnih
pukotina. Gotovo nevidljive u tami, žena i
malodobna djevojka šćućurile su se u
dalekom uglu i promatrale ga očima
izbečenim od straha.
Sjetio se svoje srebrne bojne maske i
podignuo je. Uživao je u iznenadnoj hladnoći
na licu. Strah žena nije bio ništa manji, iako
je on mislio da hoće. Spustio je pogled i kao
prvi put ugledao krv razmrljanu i razmazanu
po svom bijelo-plavom ogrtaču. Podignuo je
ruke u željeznim rukavicama. I one su bile
zamrljane grimizom.
Sjećanja na divljaštvo, sječenje do smrti,
na vrisku i užasnute psovke. Sjećanja na
Sumnu, njegovo čelo na Maithanetovom
koljenu, plakanje kao da je nanovo rođen.
Kako je došao tako daleko?
Unatoč tutnjavi bubnjeva i dalekih
rogova, njegove stope kao da su gruvale u
tišini. Tup. Tup. Majka je tulila i njihala se
dok je prilazio, i počela je blebetati nešto..
nešto..
 "...merutta k'al alkareeta! Merutta!
Merutta!"
Očajnički je prešla rukom po
raskrvavljenoj donjoj usni i bradi, a zatim
razmrljala po podu pred njegovim čizmama.
Kljova?
"Merruta!" tulila je, a on nije znao želi li
reći 'kljova' ili 'milost'.
Vrisnule su i usukale se kad je posegnuo
prema njima. Povukao je djevojku na noge, a
njezina mu je lakoća bila istodobno
zastrašujuća i uzbudujuća. Prvo je
bezuspješno mlatila rukama prema njemu, a
onda se posve umirila, kao da su njegove
ruke ralje. Majka je tulila i preklinjala,
mrljala jednu kljovu za drugom po
prašnjavom podu.
Ne, Prosha...
Nije trebalo biti ovako.. Ne ovako.
No opet, nikada nije.
Činilo mu se da osjeća djevojčin miris
kroz smrad dima i iznutrica - bez parfema,
istovremeno kiselkast i mošusni i čist, miris
mladog obećanja. Okrenuo ju je prema
svjetlu koje je dolazilo niotkuda. Podrezana
crna kosa. Suzne oči. Natečeni obrazi. Svih
mu Bogova, bila je divna, ta kći njegovih
neprijatelja. Uski bokovi. Duge noge...
Kad bi je udario, bi li osjetio smrt na
kraju ruke? Kad bi je poželio obljubiti...
Strahoviti prasak prolomi se zrakom i
nastavi vibrirati kostima zgrade.
"Bježi", promrmlja on iako je znao da ga
neće razumjeti. Gurne je natrag i pruži
prljavu ruku da podigne majku.
"Morate naći neko bolje skrovište."
Ovo je Shimeh.
"Ništa na ovome svijetu", Moenghus reče,
"nije dragocjenije od naše krvi - kao što si
nesumnjivo i ti naslutio. No djeci koju nam
rađaju svjetovne žene nedostaje širina naših
sposobnosti. Maithanet nije Dunyanjanin. On
je mogao samo pripremiti put."
Njezino se ime pojavilo poput žalca iz
tame: Esmenet.
"Samo pravi sin Ishuala može uspjeti",
nastavi njegov otac. "Jer unatoč bezbrojnim
dedukcijama Tisućslojne misli, unatoč svoj
njezinoj eleganciji, postoji bezbroj varijabli
koje je nemoguće predvidjeti. Svaki od
njezinih slojeva obavijen je maglom
katastrofalnih mogućnosti, od kojih je većina
daleka, a ostale su gotovo sigurne. Odavno
bih je bio napustio da posljedice neaktivnosti
nisu tako apsolutne.
Samo je jedan od Uvjetovanih mogao
slijediti njezin put. Samo ti, sine moj."
Je li moguće? Tračak sjete u glasu
njegova oca? Kellhus se okrene od obješenih
špijuna lažnih lica i još jednom obuhvati oca
u krug promatranja.
"Govoriš kao da je ta Misao živo biće."
Na bezokom licu nije vidio ništa.
"Zato jer jest." Moenghus zakorači
između dva obješena špijuna. Iako slijep,
nepogrešivo je posegnuo i prošao prstom niz
jedan od mnogih obješenih lanaca. "Jesi li
čuo za igru koju igraju u južnom Nilnamešu.
igru po imenu viramsata, ili 'mnoštvo
dahova'?"
"Ne."
"Diljem poljana oko grada Invishija,
vladajući kastinski plemići su veoma
distancirani, veoma malaksali. Narkotici koje
uzgajaju osiguravaju im pokornost
stanovništva. Tijekom stoljeća toliko su
razradili jnan da je nadišao njihove stare
vjere. Cijele živote provode udubljeni u ono
što bismo mi nazvali tračem. Međutim,
viramsata je znatno drugačija od dvorskih
glasina ili od kvocanja haremskih eunuha -
daleko drugačija. Igrači viramsate prave igre
od istine. Govore laži o tome tko je što rekao
i kome, tko s kim spava i tako dalje. To rade
neprestano, i štoviše, na mukama su ne bi li
proveli u djelo laži koje drugi pričaju,
naročito ako su elegantne, i pretvorili ih u
istinu. I tako to ide od usta do usta, sve dok
ne nestane razlika između laži i istine.
Na kraju, na velikoj ceremoniji
najzanimljivija se priča proglašava
Pirvirsutom,što na drevnom vaparsiju znači
'ovaj dah je temelj'. Slabe i neelegantne umrle
su dok su ostale jačale da bi se prepustile tek
Pirvir-sutu, Dahu Koji je Temelj.
Razumiješ li? Viramsate postaju žive, a
mi smo njihovo bojište?'
Kellhus kimne. "Kao Inritizam i
Fanimstvo."
"Upravo tako. Laži koje su osvajale i
reproducirale se tijekom stoljeća. Zabludjeli
pogledi na svijet koji su podijelili svijet
između njih. To su bratske virumsate koje i
sada ratuju kroz povike i udove ljudi. Dvije
velike nepromišljene zvijeri koje ljudske duše
smatraju svojim temeljem.
"A Tisućslojna misao?"
Moenghus se okrene njemu, precizno kao
da vidi. "Huškač koji ih potiče, koji ih
mrcvari dok mi ovdje pričamo.
Formula događaja koji će promijeniti
sami tok povijesti. Veliko prijelazno pravilo
koje će transformirati Inritizam i Fanimstvo.
Sve je to Tisućslojna misao.
Uvjerenja rađaju akcijom, Kellhuse. Ako
Ljudi kane preživjeti mračno doba koje nam
predstoji, moraju postupati složno. Dokle god
su Inriti i Fanimljani, to neće biti moguće.
Moraju se prepustiti novoj zabludi, novom
Dahu Koji je Temelj. Sve je duše potrebno
nanovo ispisati.. Nema drugog načina."
"A Istina?" Kellhus upita. "Što je s
njom?"
"Za svjetovne ljude ne postoji Istina. Oni
se hrane i razmnožavaju, obmanjuju srca
lažnim ulagivanjima, rasterećuju si umove
bijednim pojednostavnjenjima. Njima je
Logos oruđe požude, ništa više...
Opravdavaju se i svaljuju krivnju na druge.
Veličaju svoje ljude iznad ostalih ljudi, svoje
narode iznad ostalih naroda. Svoje strahove
usredotočuju na nevine. A kada čuju ovakve
riječi, oni ih prepoznaju - ali kao tuđe
defekte. Oni su djeca koja su naučila skrivati
svoje hirove pred svojim ženama i svojim
drugovima, a ponajviše od sebe samih...
Nitko ne govori, 'Oni su odabrani, a mi
smo prokleti.' Niti jedan svjetovni čovjek.
Oni jednostavno nemaju srca za Istinu."
Zakoračivši između svojih zatočenika bez
lica, Moenghus priđe bliže, lica poput maske
slijepog kamena.
Posegnuo je rukom kao da će uhvatiti
Kellhusovo zapešće ili ruku, ali je stao čim je
Kellhus ustuknuo.
"Ali zašto, sine moj? Zašto me pitaš ono
što već znaš?"
Držala se za porušene zidine, pognuta da
vidi preko rebrastog lišća rujevine.
Nešto, visoki vjetrovi možda, tištalo je
tmurne oblake koji su zasjenjivali Sveti Grad.
Zlatna kruna formirala se oko njihovog
vanjskog oboda, a sunce se slijevalo po
padinama iznad tabora Svetog rata na urušene
mauzoleje drevnih amotskih kraljeva. Unatoč
tome, čarobnjak je bljestao nemogućim
sjajem. Oči mu poput plamtećih kugli.
Usta se pomicala oko bliješteće bjeline.
S mjesta otkud je Esmenet promatrala,
Achamian više nije bio Achamian, već nešto
posve drugo, nešto božansko i nepobjedivo.
Okruživale su ga mnogostruke svjetlosne
sfere, svaka razdijeljena daljnjim
obrambenim diskovima. Blistave linije
raspredale su se po obronku oko njega,
svjetlucave geometrije koje su cijepale sve
osim najsnažnijih tijela i najtvrđih oštrica.
Apstrakcije Gnose. Bojne Inkantacije
Drevnog Sjevera.
Njegov glas - jer ma koliko bio
nezemaljski, ostao je njegov glas - pretvorio
se u jednolično pjevanje koje se spuštalo iz
svih pravaca i vibriralo joj pod prstima kad bi
dotakla kamen. Unatoč svojoj prestravljenosti
i zbunjenosti, znala je da napokon, nakon
toliko vremena, vidi njega, onoga čija je duga
sjena oduvijek kvarila njihove nade, mračila
njihovu ljubav.
Učenjaka Mandata.
Koliko je mogla vidjeti, Nansurci bijahu u
posvemašnjem rasulu. Kidruhili su napustili
formacije, raspršili se u daljine, gdje su ih
dalekometne linije Gnose i dalje dohvaćale.
Zrak je podrhtavao od mahnitih upozorenja.
Nije bila glupa. Znala je da će biti
Chorae, da je samo pitanje vremena kad će se
postrojbe samostrelaca ili nekih sličnih
probiti kroz strku. No koliko će im trebati?
Koliko dugo može ostati na životu?
Gledat će ga kako umire, shvati. Jedinog
čovjeka koji ju je uistinu volio.
Niotkuda, činilo se, zlatne se vatre sruče
na njega, paleći zemlju oko njegovih štitova u
staklo. Zatim sijevne munja u sjajnim
grčevima, nadrljana po blistavim ravninama.
Zateturala je duž unutarnje strane zida,
pokušavajući naći utor za nogu, a zatim se
podigla da pogleda prema zapadu.
Srce joj je zastalo kad je ugledala Carske
kolone, nagomilane redove u daljinama. A
onda je ugledala njih: Poredani duž grebena,
četvorica čarobnjaka u crnim ogrtačima
stajali su u zraku u visini vrhova stabla,
ovijeni spektralnim kamenim bastionima.
Pjevali su zmajeve. Pjevali su munje, lavu i
sunce. Dvaput su je potresi oborili s njezinog
mjesta na zidu.
Jednoga po jednoga Učenjak Mandata
skidao ih je dolje, svakoga od njih s bolnom
preciznošću.
Sveta Voda Indara Kishaurija pala je
postrance po nagomilanoj zemlji, vijugala je
iz duša koje su postale pukotine. Deseci
Grimiznih Učenjaka, previše zaokupljenih ili
preplašenih da bi zapjevali nove
Obujmljujuće Štitove, vrištali su u kipućoj
svjetlosti. Čitavi su odredi čarobnjaka
pometeni u jednoj blistavoj poplavi za
drugom. Narstheba. Inrummi...
Smrt ih je pokosila.
Cishaurime su obarali Chorama - u brzim,
bešumnim bljeskovima, kao da su bacali
tkivo u plamen - no isto tako su i Učenjake
gađali strijelci Thesji, hitajući kroz dimom
zamagljene ruševine. U roku nekoliko
trenutaka krug je prekinut, a organizirana se
bitka premetnula u magijski okršaj. Svaki je
Učenjak ratovao sam sa svojim
izbezumljenim odredom i da preživi i da
ubije. Njihovi su se povici izgubili u
grmljavini vlastitog uništenja. Cishaurimi
bijahu posvuda među njima, stajali su na
kritičnim položajima, iza slomljenih zidova,
na brdima krša - poput plavih plamtećih
svjetionika. Gejziri su eruptirali duž okomitih
površina opeke, ostavljajući duboke rupe iz
kojih je curila prašina i šljunak. Cigle su
padale poput žbuke u prahu. Mnoge su
Cishaurime, Sekundare i Tercijare, ubili samo
Zmajevim Glavama. Primare su tukli i tukli,
bilo pojedinačno bilo u koncertima, da bi na
kraju sami završili na koljenima i vrištali
jedan očajnički Štit za drugim.
Grimizni Tornjevi znali su za Devetoricu
Inkandata, one Primare čija su leda mogla
ponijeti najviše Vode, ali nisu imali pojma
kakva je njihova stvarna snaga. Sad su ih
opkolili najmoćniji Psukari: Seokti, Inkorot,
Hab'hara, Fanfarokar, Sartmandri... A Primari
se nisu mogli nositi s njima.
Nekoliko časaka nakon što se uhvatio u
koštac s Inkorotom, Sarosthenes je pjevao
samo Štitove. Blještava svjetla praskala su
posvuda oko njega, udarala takvom snagom
da mu se činilo da i sami potpornji svijeta
zasigurno pucaju. Njegovi Javresi štitonoše
zavijali su oko njega pokušavajući se održati
na nogama. Prozirni kamen njegovih Štitova
pucao je i letio u hrpama. Njegova je pjesma
istekla i sve postade blistava agonija.
 Eleazaras je bio vrlo blizu nenadanog
silaska Cishaurima. Napali su ga Fanfarokar i
Seokti, Visoki Herezijarh glavom, pa ni on
nije mogao mnogo više nego pjevati jedan
Štit za drugim. Herezijarh je lebdio pred
malim prozorima ravno ispred njega, tijela
bijelog od nevjerojatnih napora, a zmije su
mu se uvijale i motrile okolne ruševine.
Fanfarokar ga je napao zdesna, zaklonjen u
kutu razorenog svetišta. Riječi. Riječi!
Vrhovni vladar upro je svu svoju vještinu i
lukavost u riječi, i tihe i izgovorene. Svijet
izvan njegovih obrana ljuljao se i letio u zrak
pred zaglušujućim svjetlom. Pjevao je i
pjevao da bi njegov uski krug ostao na
sigurnom.
Nije si mogao priuštiti luksuz očajavanja.
A onda trenutak čudesnog predaha. Svijet
se smračio osim bezbožnog sjaja vatri. Kroz
zujanje i pucketanje Eleazaras je začuo rog
koji je, osamljen i sirov, odjekivao poljima
ruševina. Svi, čarobnjaci i Cishaurimi
podjednako, ogledavali su se i zbunjeno
treptali. A onda ih je Eleazaras ugledao,
demonski crvene u polumraku, okupljene u
dugačkoj liniji po izlomljenom tlu:
Thunverane, u crnim oklopima koji su sjajili
od krvi, plavih brada kojima se poigravao
vjetar od silnih vatri koje su gorjele. Ugledao
je Cirkumfiks, crn na crvenoj podlozi,
pričvršćen uz zastavu Princa Huhvarge.
Ljudi od Kljove pristigli su im u pomoć.
Mase kianskih konjanika okružile su polja
pred njima, poredane u tutnjajuće linije,
kasale su ravno prema ruševnom akveduktu.
Čekajući uperenih kopalja i podignutih
štitova, Ljudi od Kljove su ih promatrali i
primjećivali sada već dobro poznate zastave
neprijatelja. Plemena Khirgwija, željna
završiti ono što su započeli u pustinji.
Velmože Nenciphona i Chianadvnija, koji su
pretrpjeli strahovite gubitke pod zidinama
Caraskanda. Girgašani Kralja Pilaskande s
nekih dvadeset i pet strašnih mastodonata.
Preživjeli iz Gedeje i Shigeka pod vodstvom
Ansacera. Izmučeni konjanici iz Eumarne i
Jurisade pod vodstvom Cinganjehoija, koji je
s vremena na vrijeme uspijevao odbiti Inrite.
I pod Padiradžinom vlastitom zastavom,
neustrašivi Covauri, kojima su alke na
oklopima sjajile zlatno gdje bi ih pronašlo
vedro nebo.
 Sve što je preostalo od ponosne i žestoke
nacije došlo je na konačni obračun.
Lijevo od Inrita, iznad središta grada, dim
se vukao poput gaze u vodi i zaklanjao Prvi
hram i Svete visove. Iznutra su sjajila i
treperila svjetla, tračci blještavila kroz krpe
crnila. Eksplozije i grmljavina odjekivale su u
daljinama, strasnije od pulsiranja poganskih
bubnjeva.
Nangaelci s pletenicama poveli su
pjesmu, a za njima i Numaneiri, jednu od
nezemaljskih himni Ratnika-Proroka.
Ubrzo su cijelu inritsku liniju zapljusnuli
duboki ratnički glasovi koji su pjevali Mi,
sinovi tužne prošlosti, Mi, drevnih vjerovanja
baštinici, Slavu donijet' ćemo budućnosti, I
gnjev svoj predat' današnjici...
Kianjani su ubrzali u ritmu cimbala, red
za redom, opasujući polja i pašnjake tamnim
bojama. A onda su iznenada kohorte pojurile
kao da se utrkuju međusobno. Sapatišasi koji
su jahali na čelu podigli su sablje visoko i
zaurlali. Njihovi velmože i najokrutniji među
njihovim zemljacima odgovoriše i ubrzo su se
čuli samo krici bijesa i boli.
Toliko pretrpljene nepravde. Toliko
neosvećenih smrti.
Tlo je letjelo pod njima. Nedovoljno brzo.
Nedovoljno brzo.
Ljudi su plakali od strahopoštovanja i
mržnje. I činilo se da ih je Jedini Bog čuo...
Skilurin akvedukt pružao se pred njima,
savršena linija koja se protezala od grada do
horizonta, na dugim dijelovima neoštećena s
lukovima naslaganim jedni na drugima, a na
dijelovima potpuno srušena. Nagurani
između uništenih stupova i po hrpama gruha,
inritski su redovi zabarikadirali njegove
temelje, zid štitova i izopačenih ljudi.
Razdaljina se smanjivala. Trenuci su se
nemoguće stanjili. Načas se pjesma borila s
neartikuliranom bukom...
Slavu donijet' ćemo budućnosti?
A onda je svijet eruptirao.
Koplja su praskala. Oklopi su pucali.
Neki su se konji prestrašili i propeli, dok su
se ostali silom probijali. Ljudi su nabadali i
sjekli. I pjesma i povici pokleknuli su, a
vriska zavlada nebesima. S visina akvedukta
inritski su strijelci sijali propast bez prekida.
Ostali su bacali blokove i kamenje na
zadihane mase ispod sebe. Tu i tamo pogani
bi se uspjeli probiti kroz njih na drugu stranu,
gdje bi se u njih svaki put zaletjeli tvdonski i
ainonski vitezovi.
Krvoproliće i okršaji ključali su cijelom
dužinom inritske linije.
"Čak i Dunyanjani posjeduju
rudimentarne verzije tih slabosti", Moenghus
reče. "Čak i ja. Čak i ti, sine moj."
Implikacija je bila jasna. Kušnja te
slomila.
Je li se to dogodilo pod crnim granama
Umiakija? Kellhus se sjećao kako se ustao sa
Serwina tijela, ruku koje su ga umotavale u
bijelo platno. Sjećao se kako je treptao od
bljeska sunca kroz mračno lišće. Sjećao se da
je hodao kad je trebao biti mrtav i da je vidio
tisuće njih, Ljudi od Kljove koji su uzvikivali
od zaprepaštenja i olakšanja i oduševljenja -
od strahopoštovanja...
"Postoji nešto više, Oče. Ti si Cishaurim.
Ti bi to morao znati."
Sjećao se glasa.
ŠTO VIDITE?
Čak i bez očiju, lice njegova oca kao da je
proučavalo."Govoriš o svojim vizijama, o
glasu niotkuda. No reci mi, gdje ti je dokaz?
Što jamči tvoju tvrdnju za razliku od svih
onih koji su jednostavno ludi?"
RECITE MI.
Jamstvo? Kakvo jamstvo ima? Kad
realnost kažnjava, duša poriče. Toliko je to
puta vidio, u tolikim očima... Kako onda
može biti toliko siguran?
"Ali Mengedska poljana", reče on.
"Šrijalski vitezovi.. Ono što sam ja predvidio
se obistinilo." Svjetovnim bi ljudima te riječi
zvučale prazno, lišene svake brige ili prilike.
Ali jednom Dunyanjaninu...
Neka misli da se kolebam.
"Sretna Svrhovitost," Moenghus odvrati,
"ništa više od toga. Ono što prethodi još
uvijek određuje ono što dolazi kasnije. Kako
bi inače postigao sve to što si postigao? Kako
bi inače ti bio moguć?"
Bio je u pravu. Predviđanje ne može
postojati. Kad bi završeci stvari određivali
njihove početke, kad bi ono što dolazi poslije
određivalo ono što dolazi ranije, kako bi onda
ovladao tolikim dušama? I kako bi
Tisućslojna misao zavladala Tromorjem?
Princip Prije i Poslije naprosto mora biti
istinit, ako njegove pretpostavke pružaju
toliku moć...
Njegov otac mora biti u pravu.
Kakva je onda to sigurnost, to
nepokolebljivo uvjerenje, da je u krivu?
Zar sam lud?
"Dunyanjani vjeruju da je svijet
zatvoren," Moenghus nastavi, "da je
svjetovno jedino što postoji i u tome se
gotovo sigurno varaju. Ovaj je svijet otvoren,
a naše duše opkoračuju njegove granice. No
ono što se nalazi u Onostranome, Kellhuse,
nije ništa doli izlomljen i iskrivljen odraz
onoga što se nalazi na ovome svijetu. Tražio
sam gotovo toliko dugo koliko si ti živ i
nisam pronašao ništa što bi proturječilo
Principu.
Ljudi to ne vide zbog svojih urođenih
nesposobnosti. Oni se bave samo onime što
potvrđuje njihove strahove i njihove želje, a
ono što im proturječi odbacuju ili previđaju.
Usmjereni su na potvrde. Svećenici likuju
nad ovim ili onim događajem, dok preko svih
ostalih prelaze šutke. Promatrao sam, sine,
godinama sam brojao i svijet ne pogoduje
nikome.
Posve je ravnodušan prema hirovima
ljudi.
Bog spava... Oduvijek je bilo tako. Samo
ako težimo Apsolutnome možemo ga
probuditi. Smisao. Svrha. Te riječi ne
imenuju nešto što je dano.. ne, one imenuju
našu zadaću."
Kellhus je nepomično stajao.
"Odbaci svoje uvjerenje," Moenghus reče,
"jer osjećaj sigurnosti nije obilježje sigurnosti
ništa više nego što je osjećaj volje obilježje
slobode. Ljudi koji su obmanuti uvijek se
smatraju sigurnima, baš kao što se uvijek
smatraju slobodnima. To jednostavno znači
biti obmanut."
Kellhus pogleda aureole oko svojih ruku i
čudio se kako mogu biti svjetlost a ipak ne
odašiljati svjetlost, ne bacati sjenu... Svjetlo
obmane.
"Ali mi si, sine, ne možemo priuštiti
pogrešku. Bezdan... bezdan je došao na ovaj
svijet. Pao je s nebesa tisućama godina ranije.
Dvaput se propeo iz pepela svoga pada: prvi
put u vrijeme Cuno-inchorojskih ratova, kako
to nazivaju Učenjaci Mandata, a drugi put za
vrijeme takozvane Prve Apokalipse. Uskoro
će ustati treći put."
 "Da", Kellhus reče. "I meni se obraća."
ŠTO SAM JA?
"Ne-Bog?" Moenghus upita. Načas je
utihnuo. Da njegov otac ima oči, Kellhus je
bio siguran da bi vidio kako se fokusiraju i
zamućuju kako svijest iznutra raste i tone.
"Onda uistinu jesi lud."
Povici su se razlijegali posvuda, spuštali
se sa zasljepljujuceg, treperavog sunca.
"Vaša Visosti! Bože Među Ljudima!"
Njegovi ljudi... njegovi veličanstveni
kolonaši došli su ga spasiti.
"Mrtav je! Ne-ne-ne!"
"Sveti Sejenuse, molitve su nam
uslišane!"
"Izdaja! Trebao bih te sravniti..."
"Što? Zar misliš da mi je moje tijelo
važnije od du..."
"Upravu je! Svi to znamo. Svi smo tako
mislili..."
"Onda ste svi krivi za veleizdaju!"
"Jesmo li? A što je s tim luđakom? Koja
bi budala dala duše za tintu i sla..."
"Upravo tako! Radije ću visjeti nego da se
borim za fanimske svinje! Što? Da stavim
život na kocku da bih se borio za vlastito
prokletstvo?"
"Upravu je! Upra..."
"Pogledajte!" glas drekne neposredno
iznad njega. "Miče se!"
Kellhus je nepomično stajao.
"Odbaci svoje uvjerenje," Moenghus reče,
"jer osjećaj sigurnosti nije obilježje sigurnosti
ništa više nego što je osjećaj volje obilježje
slobode. Ljudi koji su obmanuti uvijek se
smatraju sigurnima, baš kao što se uvijek
smatraju slobodnima. To jednostavno znači
biti obmanut."
Kellhus pogleda aureole oko svojih ruku i
čudio se kako mogu biti svjetlost a ipak ne
odašiljati svjetlost, ne bacati sjenu... Svjetlo
obmane.
"Ali mi si, sine, ne možemo priuštiti
pogrešku. Bezdan.. bezdan je došao na ovaj
svijet. Pao je s nebesa tisućama godina ranije.
Dvaput se propeo iz pepela svoga pada: prvi
put u vrijeme Cuno-inchorojskih ratova, kako
to nazivaju Učenjaci Mandata, a drugi put za
vrijeme takozvane Prve Apokalipse. Uskoro
će ustati treći put."
"Da", Kellhus reče. "I meni se obraća."
ŠTO SAM JA?
 "Ne-Bog?" Moenghus upita. Načas je
utihnuo. Da njegov otac ima oči, Kellhus je
bio siguran da bi vidio kako se fokusiraju i
zamućuju kako svijest iznutra raste i tone.
"Onda uistinu je on lud."
Povici su se razlijegali posvuda, spuštali
se sa zasljepljujuceg, treperavog sunca.
"Vaša Visosti! Bože Među Ljudima!"
Njegovi ljudi.. njegovi veličanstveni
kolonaši došli su ga spasiti.
"Mrtav je! Ne-ne-ne!"
"Sveti Sejenuse, molitve su nam
uslišane!"
"Izdaja! Trebao bih te sravniti..."
"Što? Zar misliš da mi je moje tijelo
važnije od du..."
"Upravu je! Svi to znamo. Svi smo tako
mislili..."
"Onda ste svi krivi za veleizdaju!"
"Jesmo li? A što je s tim luđakom? Koja
bi budala dala duše za tintu i sla..."
"Upravo tako! Radije ću visjeti nego da se
borim za fanimske svinje! Što? Da stavim
život na kocku da bih se borio za vlastito
prokletstvo?"
"Upravu je! Upra..."
 "Pogledajte!" glas drekne neposredno
iznad njega. "Miče se!"
Na trenutak Conphas nije čuo ništa osim
zvonjave u ušima. Onda ga je mnoštvo ruku i
dlanova stalo vući za oklop.
Pete su mu poskakivale po tratini. Sjetio
se jedino da mora čvrsto držati svoju Chorae.
Što se zbilo? Što se zbilo?
Vidio je svoje ruke, koje je prinio licu,
ugledao svoju Dranguliju, umrljanu krvlju.
Zavapio je, potresen iznenadnom sigurnošću
da je gotov. Srce mu bješe poput ustreptalog
vrapca u grudima.
Mrtav sam! Ubiše me!
Onda se sjetio i stao se boriti, odgurujući
vrzmajuće ruke.
Drusas Achamian.
"Ubijte ga!" zaurlao je, odgurujući se na
noge. Kolonaši i časnici okupiše se oko
njega, zinuvši u čudu i užasu. Ljudi iz
Selialske kolone. Conphas zgrabi plašt
jednoga od njih i njime otre krv s lica i vrata.
Cememketrijevu krv - tog imbecila!
Beskorisnog! Slabašnog!
"Ubijte ga!"
Međutim, samo mu je nekoliko njih
uzvratilo pogled; ostali su gledali preko
njega, prema zaobljenom vrhu brda.
Primijetio je neobične sjene koje su
plesale oko njihovih nogu. Zvonjava u ušima
prestane i Conphas začuje podrhtavanje
njihove nezemaljske pjesme. Naglo se okrene
i ugleda Učenjake Saika visoko na nebu kako
siju uništenje po dalekoj strani valovitog
pašnjaka. Dok je tako promatrao, jedan od
čarobnjaka u crnom se sunovrati, zajedno sa
svojim Štitovima koji su se smrvili pod
kaligrafijom linearnih svjetala. Pade bukteći
na tlo.
Kao što će i ostali. Četvorica mističnih
čarobnjaka neće biti dovoljna, ne protiv
Gnose. Conphas je proklinjao samoga sebe
što je razdijelio Carski Saik između kolona.
Budući da su Cishaurimi i Grimizni Tornjevi
zauzeti bitkom na život i smrt, pretpostavio je
da... da...
Ovo se ne može događati.. ne meni!
"Moje Chorae", reče on tupo. "Gdje su mi
samostrelci?"
Nitko mu nije mogao dati odgovor. Sve je
bilo u posvemašnjemu kaosu. Mandatovski
smrad šatro mu je čitavi odred. I Careva
vlastita zastava nestala je u provali vatre.
Sveta zastava je uništena! Okrenuo se od toga
prizora i promotrio okolna polja i pašnjake.
Kidruhili su bježali prema jugu - bježali! Tri
su njegove kolone stale, a najudaljenije
falange, Nasueret, čak su se i povlačile.
Mislili su da je mrtav.
Nasmijao se i prokrčio put kroz gužvu
vojnika, ispruživši okrvavljene ruke prema
dalekim redovima Carske vojske.
Oklijevao je kad je ugledao konjanike u
bijelome kako izbijaju na dalekome vrhu
uzvisine, no samo načas.
"Vaš Car je preživio!" zagrmio je. "Lav s
Kiyutha je živ!"
Plamen, jezici omotani oko zlatnih jezika,
pljuvao je oblake dima u nebo.
Bez nekog očitog signala Thunverani
krenuše naprijed; stotine njih razlijevale su se
po rovovima, uspinjale padinama krša,
skakale kroz prozore zaglavljene u samotnim
zidovima. Nisu se čuli bojni pokliči. Poput
vukova, letjeli su bešumno naprijed.
Cishaurimi su došli k sebi. Plamene mrlje
padale su po skršenom krajoliku, obrušavale
se na hitajuće norsirske ratnike. Žalobni krici.
Sjene su se bacakale u kipućoj svjetlosti.
Nekoliko trenutaka Vrhovni je vladar bio u
stanju samo zapanjeno zuriti. Vidio je jednog
barbarina kojem su kosa i brada buknule kako
tetura preko ruba porušenih zidova, još uvijek
držeći zastavu Cirkumfiksa visoko u zraku.
Posve iznenada poplava je ponovno našla
Eleazarasa, lukovi formi-rajuće energije
lomili su i rasprskavali njegove Štitove.
Zapjevao je svoju pjesmu i podupirao ih i
obnavljao, cijelo vrijeme svjestan da to neće
biti dovoljno. Kako su njihovi neprijatelji
postali tako jaki?
No onda su se stravična svjetla
prepolovila, a onda prepolovila još jednom.
Zadihan, Eleazaras ugleda kako div Yalgrota,
crn od čađe i zamrljan krvlju, za vrat podiže
Fanfarokara u zrak. Zmije su lamatale. Čvrsto
držeći Chorae, thunverski div zarije obrijanu
glavu u mokri rasap. Eleazaras se osvrne po
nagomilanoj tami u potrazi za prijetnjama i
ugleda Seoktija kako lebdi unazad pred
navalom crnih sjena... prema vatrama koje su
opasavale brdovite temelje Svetih visova.
Ugleda preostale redove svoje braće - tako
malo njih! - kako se razvedravaju s
obnovljenom žestinom.
"Borite se!" zagrmi on magijskim glasom.
"Borite se, Učenjaci, borite se!"
Od cijelog njegovog odreda samo je jedan
štitonoša preživio, skutren pod njegovim
nogama. Nije imao pojma što se dogodilo s
ostalima.
Proklinjući bijednika, Vrhovni vladar
Grimiznih Tornjeva zakorači u dimom
rascijepan zrak.
Bijela tutnjava bitke.
Pogođeni poganskim strijelama, ljudi su
se rušili s visina akvedukta u mase koje su se
naprezale dolje. Mačevi i sablje dizali su se i
spuštali. bacali krv u crno nebo. Štitovi su se
oslanjali na vratove izluđenih konja.
Zaprepašteni ljudi pritiskali su smrtne rane
željeznim rukavicama. Ljudi su bjesnjeli,
sjekli i mlatili po gužvama pred sobom.
Uplakani ljudi vukli su mlitava tijela svojih
gospodara.
A onda su se Fanimljani povukli,
ostavivši poginule za sobom, sklupčane i
ispružene po terenu. Povukli su se kao što se
voda povuče nakon vala. Uzduž Skilurinog
akvedukta Inriti su urlali od veselja. Jedan
Numaineiri iskorači naprijed i mašući mačem
amo-tamo, poviče: "Čekajte! Zaboravili ste
svoju krv!"
Stotine se nasmijaše.
Mrtve su uklonili iz redova. Odaslani su
glasnici u zadnje redove linije. Sedam su
sezona Ljudi od Kljove živjeli i disali rat.
Rutine su im postale bliske kao i vlastite kosti
i krv. Novi su se Inriti uspeli u izbrazdane
visine sada njihovog zida, a pogled odande na
Fanimljane koji su se okupljali i pregrupirali
po polju oteo im je dah.
Oglasiše se rogovi. Netko je negdje
nastavio pjesmu.

Slavu donijet' ćemo budućnosti,

I gnjev svoj predat' današnjici...

Izvan dometa lukova i strijela, Fanimljani

su se ponovno okupljali oko svojih jarkih
zastava. Kratko su se vrijeme samo na jugu
vodile bitke, gdje je Ansacer poveo svoje
kohorte, ljude koji bijahu žilavi kao i
idolopoklonici, uz pašnjake koji su se
uspinjali prema svetištu Azoreaha. Iako s
drastično manje ljudi, Lord Gotian i njegovi
Šrijalski vitezovi pojurili su niz padine njima
ususret. "Bog tako želi!" ratnici-redovnici su
vikali. I susreli su se, glavom u glavu.
Dužinom akvedukta Ljudi od Kljove klicali
su kad su vidjeli da pogani bježe nazad niz
padinu.
Onda je ritam bubnjeva usporio i sa
zvonjavom cimbala velike mase pogana
ispred njih počele su hodati naprijed.
Prve inritske strijele polete u nebo,
ispališe ih Agmundrani iz svojih moćnih
tisovih lukova. Ubrzo im se pridruže strijelci
drugih naroda, iako se činilo da su njihovi
napadi bili uzaludni u velikoj polako
nadirućoj plimi.
Iznenada, zbrkano poput svakog većeg
skupa, fanimska vojska stane samo stotinjak
koraka ispred redova razvučenih uz temelje
akvedukta. Posvuda, prišivene na lepršave
zastave, naslikane na okrugle štitove,
konjanici su nosili Dvije sablje Fanimstva.
Njihovi konji urešeni pre-krivačima od tankih
željeznih prstenova toptali su i brektali, ali
ispod kaciga fanimska su lica bila ubojito
smirena. Ljudi od Kljove u čudu su utihnuli s
pjesmom. Čak su i strijelci spustili lukove.
 Preko mrtvaca razasutih po uskim
područjima tla između njih, sinovi Faneovi i
Sejenusovi gledali su jedni druge.
Sunce je obasjalo polja i bljesnulo s
hladnog metala. Ljudi su trepćući gledali u
nebesa i ugledali lešinare kako kruže oko
bljeska.
Mastodonti su vrištali među Girgašanima.
Nervozno je šuškanje strujalo redovima, i
poganskim i idolopokloničkim.
Promatrači na kruni akvedukta izvikivali
su upozorenja: izgleda da se fanimski
konjanici prerazmještaju iza svoje nepomične
braće. No sve su oči bile uprte u Covaurije,
gdje se Padiradžina vlastita zastava probijala
naprijed kroz redove - Grivasti pustinjski
tigar. Izvezen srebrnim nitima na trokutastom
komadu crne svile. Dva se reda razdvoje i
Fanaval glavom potjera svog vranca u prostor
između dviju vojski, odjeven u zlatni oklop
od veriga.
"Tko?" poviče on zapanjenim
gledateljima - i to na shevičkom. "Tko je
istinski glas Božji?"
Glas mu bješe mladolik i prodoran, no bio
je to i signal njegovoj braći. Tisuće su
eruptirale naprijed, zavijajući spuštenih
kopalja.
Udova umrtvljenih od šoka, Inriti su se
pripremili. Od sunčeve topline sada im je bilo
mučno.
Fanaval povede udarnički klin Covaurija
u Gesindaljane i njihovu galeotsku braću -
sve one koji su izabrali napustiti Kralja
Saubona u Caraskandu. Grof Anfirig povikao
je svojim zemljacima s plavim tetovažama,
ali iznenađenje je bilo preveliko. Činilo se da
je sve u kaosu. Prednji su redovi zabijeni
prema unutra i poganska se konjica zarila
ravno među njih sijekući i vitlajući
mačevima. Padiradža se probio do sjene
lukova, dok su njegovi strijelci rešetali vrh
akvedukta iznad njega.
Iznenada se začuje klicanje iz poganskih
redova jer se Cinganjehoi probio kroz
Ainonjane još dalje prema sjeveru i sad je
ukrstio mačeve s Lordom Soterom i njegovim
kishvatskim vitezovima. Poslušavši zov
svoga Padiradže, Covauri su udvostručili
svoju žestinu i probijali se naprijed prema
suncu na drugoj strani. A onda su odjednom
galopirali otvorenom tratinom i kosili
preživjele koji su pokušavali uteći.
Veličanstveni velmože Nenciphona i
Chianadvnija pojurili su za njima.
No njih su dočekali vlastelini i vitezovi
Ce Tydonna. Val za valom, neslomljivi su se
ljudi zabijali u sve širu masu pogana. Njihova
su koplja lomila oružje i bacala ljude iz sedla.
Konji su se sudarali vrat u vrat. kopito u
kopito. Mačevi i sablje su zvonili. Grof
Gothvelk poljubi zlatnu Kljovu koja mu je
visjela oko vrata i zaleti se ravno prema
Padiradžinoj zastavi. Članovi njegove garde
raspršili su nekoliko desetaka Covaurija i
probili put prema naprijed. Grof, kojeg su
njegovi ljudi zvali "Stari Malj", sravnio je sa
zemljom svakoga tko mu se usudio
suprotstaviti. A onda se našao koljeno uz
oklopljenu goljenicu sa zlatnim Fanavalom.
Svjedoci tvrde da susret bješe kratkoga
daha. Grofov glasoviti buzdovan nije se
mogao nositi s hitrim sječivom Padiradžinim.
Hoga Gothvelk, rumeni Grof od Agansanora,
vođa prekomorskih Tydonaca, skljokao se sa
sedla.
Smrt ga je pokosila.
Magično je svjetlo bilo nekako sterilno,
blijedo kao da odbija napraviti razliku između
kamena neljudskih klesarija i kože lica i
udova njegovog oca.
"Reci mi, Oče... što je Ne-Bog?"
Moenghus je nepomično stajao pred njim.
"Kušnja te slomila."
Kellhus shvati da mu vrijeme ističe. Više
si nije mogao priuštiti očevo odvraćanje
pažnje. "Ako je uništen i više ne postoji, kako
mi onda šalje snove?"
"Brkaš ludilo iznutra s tamom izvana -
jednako kao i svjetovni ljudi."
"Špijuni lažnih lica - što su ti oni rekli?
Što je Ne-Bog?"
Iako zazidan u mesu vlastitog lica,
Moenghus kao da ga je promatrao. "Ne znaju.
No opet, nitko na ovome svijetu ne zna što
obožava."
"Koje si mogućnosti razmotrio?"
Međutim, njegov otac nije htio popustiti.
"Tama koja ti prethodi. Kellhuse - ona vlada
tobom. Ti si jedan od Uvjetovanih. Ti
sigurno.. " Naglo zastane i okrene slijepo lice
prema praznome zraku. "Doveo si druge...
Koga?"
A onda ih je i Kellhus čuo kako se šuljaju
prema svjetlu i njihovim glasovima. Bilo ih je
troje. Scylvendija je prepoznao po otkucajima
srca... Ali tko je to bio s njim?
"Ja sam odabran, Oče. idi jesam Glasnik."
Tišina izmjenjujućih dahova. Zvuk
škripanja pod dlanovima i petama.
"Ti glasovi," Moenghus reče polako
odvagujući, "što kažu o meni?"
Kellhus shvati da je njegov otac napokon
spoznao principe ovoga susreta. Moenghus je
pretpostavio da će njegov sin biti taj koji će
trebati poduku. Nije predvidio mogućnost, a
kamoli neminovnost da bi Tisucslojna misao
mogla nadrasti dušu koja ju je razvila - i
odbaciti je.
"Upozoravaju me da si još uvijek
Dunyanjanin", Kellhus reče.
Jedan od špijuna lažnih lica grčio se u
lancima i rigao niti sline u jamu ispod sebe.
"Tako dakle. I zato trebam umrijeti?"
Kellhus pogleda aureole oko svojih ruku.
"Zločini koje si počinio, Oče... grijesi.. Kad
saznaš za prokletstvo koje te očekuje, kada
počneš vjerovati, nećeš biti nimalo drukčiji
od Inchoroija. Kao Dunyanjanin, bit ćeš
primoran ovladati posljedicama vlastite
izopačenosti. Kao i Savjet, počet ćeš vidjeti
tiraniju u onome što je sveto... I ratovat ćeš
kao što i oni ratuju."
Kellhus se uvukao u sebe, otvorio dubine
duše prema detaljima očevog gotovo golog
tijela, odmjeravao i procjenjivao.
Snagu udova. Brzinu refleksa.
Moram biti brz.
"Da bih zatvorio Svijet pred Onostranim",
blijede usne rekoše. "Da bih ga zapečatio
istrebljenjem čovječanstva..."
"Kao što je Ishual zatvoren pred
Divljinom", Kellhus odvrati.
Za Dunyanjane je to izvjesno: ono što je
popustljivo potrebno je izolirati od onoga što
je nepokorno i neukrotivo.
Kellhus je to vidio mnogo puta dok je
lutao labirintom mogućnosti koji bješe
Tisućslojna misao: smaknuće Ratnika-
Proroka. Uspon Anasurimbora Moenghusa na
njegovo mjesto. Apokaliptične urote. Lažni
rat protiv Golgotteratha.
Nakupljanje unaprijed smišljenih
katastrofa. Žrtvovanje cijelih naroda
srankovskoj proždrljivosti. Propast Tromorja
u ugalj i ruševine.
 Bogovi koji poput vukova tule pred
nijemim dverima.
Možda njegov otac to tek treba uvidjeti.
Možda jednostavno nije mogao vidjeti dalje
od dolaska svoga sina. A možda je sve ovo -
optužbe da je lud, zabrinutost zbog njegovog
nepredviđenog prevrata - najobičnija varka.
Bilo kako bilo, posve je nevažno.
"Još uvijek si Dunyanjanin, Oče."
"Kao i.. "
Lice bez očiju, nekoć savršeno
tvrdokorno i nedokučivo, iznenada se trznulo
u privid grimase. Kellhus izvuče nož iz
očevih prsa i odstup: nekoliko koraka.
Promatrao je oca kako prstima opipava ranu,
malo ispod grudnog koša iz kojeg je curilo.
"Ja sam više", Ratnik-Prorok reče.
Široki potez zemlje oko njega pržio se i
dimio.
Achamian se zavrti, okrene u polukrug i
ugleda posljednje Kidruhile u bijegu, inritski
tabor naguran po bližim prostranstvima
poljane i Shimeh. još uvijek mračan ispod
oblaka i prepun dima. Vrati pogled prema
grebenu gdje su dvojica od četiri Saikova
Učenjaka ležala u plamenu. Ustanovio je da
se cijela Carska vojska uspinje drugom
stranom brijega-Svakog će časa njihove
zastave promoliti iznad trave i poljskog
cvijeća. Prisjetio se svoje obuke u Mandatu...
Malo ispod uzvisine.
Trebao je bježati. Negdje odakle će
vidjeti dolazak strijelaca s Chorama i gdje će
mu zemlja pružati najbolji zaklon. No dio
njega već je oplakivao uzaludnost svega toga.
Preživio je toliko dugo samo zahvaljujući
tome što ih je uhvatio potpuno nespremne. To
ne može potrajati, ne dok je Conphas još živ.
Mrtav sam.
Onda se sjetio Esmenet. Kako je mogao
zaboraviti? Pogleda prema urušenom
mauzoleju i prepadne se što je tako blizu. A
onda ju je ugledao, njezino maleno dječačko
lice gledalo je kroz sjenoviti kutak rujevine
koji je obilato rasla oko temelja. Vidjela je
sve, shvati on..
To ga je iz nekog razloga posramilo.
"Esmi, ne!" vikne, no bilo je prekasno.
Već je preskočila temelje i počela trčati
prema njemu smeđom i zacrnjenom tratinom.
Prvo je ugledao svjetlucanje - bljesak u
krajičku oka. A zatim Znamen, izdubljen
mučno duboko.
Pogleda gore...
"Neee!" zatuli on. Staklo mu je pucketalo
pod nogama.
Dugačka krila, crne ljuske po rastaljenim
udovima, pandže popu: sablji, ždrijelo
okruženo očima...
Ciphrang dozvan iz paklene utrobe
Onostranoga. Sumporni niži bog.
Zapuh joj podigne skute i zakuca je na
koljena. Esmenet okrene lice prema nebu..
Demon se spuštao.
Iyokus...
Proyas se našao na krovu stare valjaonice
sukna - jedine građevine s pogledom na
zapadni prilaz Juterumu koja nije bila u
plamenu. Iako je sunce uokvirivalo daljine,
sve je bilo u dimu i polumraku. Kad bi
predugo gledao u nebo vrtjelo mu se u glavi
pa se usredotočio na glinene crjepove pod
nogama. Penjao se po plitkom nagibu,
jednom posrnuo pa nogom zbacio hrpu
istrunulih crjepova. Spustio se na trbuh i
otpuzao na zabat koji je gledao prema jugu.
Gledao je Shimeh.
Valovi i zavjese dima pružale su nebu
perspektivu gradskih ulica pa je bilo lako
procijeniti relativnu udaljenost lebdećih
čarobnjaka i njihovih zaraćenih svjetala.
Ispod njega posvuda su bile crne ruševine i
tinjajuća vatra.
Osamljeni zidovi, nazubljeni kao
poderani pergament. Iskopani temelji.
Ranjenici su zapomagali i mahali blijedim
rukama. Pougljenjeni mrtvaci.
Netaknut u visinama, Prvi je hram
promatrao s monumentalnim spokojem.
Začuje se silan prasak i Proyas se zamalo
prevrne sa svog mjesta. Obgrlio je krov toliko
snažno da je ostao bez daha i treptao
blještavilo iz očiju.
Gotovo neposredno ispod sebe ugledao je
dvojicu Učenjaka u grimizu, jednog starog i
oronulog, drugog sredovječnog i
korpulentnog, kako održavaju ravnotežu
navrh razbacanog krša. Štitovi su im sjali
poput srebra na mjesečini ili oštrice u
mračnoj ulici. Usta su im blještala dok su
pjevali, a vatre su fijukale i grmjele. Nekih
pedesetak koraka dalje, tlo eksplodira kao da
ga je mlatnula palica veličine golemoga bora
netije. Pljusak pušećega šljunka padao je po
ruševinama.
Nekako, nemoguće, figura zaogrnuta
tamnožutim plaštem lebdjela je kroz to. Plavo
usijanje srnulo mu je iz čela i sunovratilo se
preko tla, pometalo je stupove kao da su
šiblje, prelilo se preko Štitova staroga
Grimiznoga Učenjaka. Proyas zakloni oči
podlakticom, toliko je kontakt bio blještav.
Cishaurim se dizao prema nebu sve dok
se nije našao u ravnini s Proyasom, letio je
prema van i naokolo i cijelo vrijeme salijetao
starog čarobnjaka grudama plave blještave
energije. Crni su se oblaci zakuhali u zraku
iza njega i odašiljali linije munja poput
pukotina na staklu, no Cishaurim ih je
ignorirao, odlučan svladati Grimiznoga
Učenjaka ispod sebe. Zrak je brujao od
podrhtavajućih prasaka i klopotanja kamenja
veličine planine. Uz takvu buku vrištanje
ljudi nije moglo biti ništa glasnije od
cijukanja mišjeg mladunčeta. Ili posve
nečujno.
Grmljavina utihne. Svjetlo izblijedi.
Lebdeća figura popusti i okrene se licem i
zmijama prema drugom Učenjaku koji je
mahnito pjevao. Halje su mu kipjele na vjetru
u treperavoj oker nijansi. Guje se raširiše
poput željeznih kuka s njegova vrata.
Proyas nije trebao pogledati da bi znao
kako je stari čarobnjak mrtav te da će onaj
drugi uskoro biti. Ustao je na vjetrometini
zabata, visoko na samome rubu, dok su
razorene ulice i blasfemične vatre jurile u
daljinama pred njim.
"Sveti Bože svih Bogova!" poviče on u
trpki vjetar. Golim je rukama strgnuo Chorae
s lanca oko vrata.
"Koji hodaš medu nama..." Gurnuo je
unazad ruku umornu od mača i učvrstio si
uporište.
"Bezbrojna su tvoja sveta imena..." I
bacio je Suzu Božju koju je dobio na dar od
majke za sedmi rođendan.
Činilo se da nestaje na željeznome
horizontu...
A potom bljesak, crni krug svjetlosti iz
kojega se figura boje šafrana strmoglavila
poput natopljene zastave.
Proyas pade na koljena na rubu i nagne se
preko zida. Njegov sveti grad zjapio je pred
njim. I zaplakao je, premda nije znao zašto.
Vlastelini i vitezovi Ce Tydonna uporno
su napadali, no nisu mogli zaustaviti prodor.
Ubrzo su se našli preplavljeni zavijajućom
pustinjom konjanika, opkoljeni sa svih strana.
Kianjani u svili u neprekidnoj su bujici
galopirali kroz lukove i u vidokrug inritskog
taborišta. Stotine njih penjale su se po
klimavim naslagama, dosezale vrh akvedukta
gdje su se odvijale bitke prsa o prsa pod sve
slabijom paljbom poganskih strijelaca na
konjima. Ostali su se uz zidove zaletavali u
Grofa Damergala i njegove prenapregnute
Cuarwethe koji su pokušavali odbaciti bočne
strane prodora. Neki su pak tjerali konje
prema zaprepaštenim gomilama promatrača
na rubu taborišta.
Među Nangaeljanima se razlomio uzvik
kad je koplje oborilo Kralja Pilaskandu i
nagnalo njegove Girgašane na strmoglav i
kaotičan uzmak. Mastodonti su se prepali
uslijed povlačenja i počeli gaziti vlastite
redove. Ainonjani su klicali Palatinu
Uranvanki koji je jahao uz njihove redove s
visoko podignutom odrubljenom glavom
Cinganjehoija, koji je bio zaglavio iza
Moserothija nakon što su ga odbili Lord Soter
i njegovi Kishvati.
 No propast za Inrite jahala je s Fanavalom
Ab Kascamandrijem koji je poveo svoje
blistave velmože daleko iza linija
idolopoklonika. Na sjeveru i na jugu kianske
kohorte raširile su se po Shairizorskoj poljani,
probijali su se kroz grupice vitezova usred
borbi i zakretali nazad prema istoku da bi se
zaletjeli u drugu stranu drevnog akvedukta.
Grofa Damergala ubio je kameni blok
bačen s lukova. Grof Ivengar zaglavio je sa
svojom gardom na začelju Nangaeljana.
Izvikivao je zakletve dok je gledao kako
njegove zemljake razbijaju na male izolirane
grupe. Neki mongilejski velmoža ušutkao ga
je strijelom kroz grlo. Smrt ga je pokosila.
Fanimljani su plakali od bijesa i gnjeva
dok su kosili inritske zavojevače. Klicali su u
slavu Fanea i Jedinoga Boga, i istovremeno
se čudili što se Ljudi od Kljove nisu dali u
bijeg.
Misli-misli-moraš-misliti!
Inkantacija Odainskog potresa odbila ju je
nazad prema mauzoleju i izvan domašaja
strahotnog silaska tog stvora.
Sletio je naglo i teško, kao da je
napravljen od izvijenih sidara, a ipak se
kretao kao da mu udovi plutaju u nekom
nevidljivom eteru. Stvor se okrene prema
njemu, pogrbljen i slinav.
"Glas", hripao je, zakoračivši jedan jezivi
korak naprijed. Sav život oko njega smrvio se
u smeđu prašinu.
"Kaže, oko za oko."
Valovi vrućine širili su se prema van, suhi
poput kosti pretvorene u pepeo.
"Tada će prestati patnje..."
I Achamian je znao da to nije obični
demon. Njegov Znamen bješe poput svjetla
uperenoga u točku gdje se pergament svijeta
crni, savija i gori. Daimos...
Što li je to Iyokus oslobodio?
"Esmi!" vikne on. "Bježi! Molim te!
Preklinjem te! Bježi!"
Stvor skoči prema njemu.
Achamian počne pjevati - najdublji od
Cirrojskih Pomola. Veličanstvene Apstrakcije
isplele su zrak okolo i ispred njega poput
svjetlosne vršalice. Demon se smijao i
vrištao.
Njegov je otac teturao uz ploče koje su
brazdale zidove. Zmije izmigolje iz kutaka,
crne i sjajne. Omotaju mu se oko vrata poput
očiju koje dave
Kellhus zakorači unazad, usredotočen u
točku veličine nokta udaljenu od njega za
duljinu ruke. Ono što bješe jedno postane
mnoštvo. Ono što bješe duša postane mjesto.
Ovdje.
Dozivalo ga je iz kostiju stvari.
Pjevao je u tri glasa, jedan izgovoreni
namijenjen svijetu i dva neizgovorena
usmjerena u tlo. Ono što bješe drevna
Inkantacija Dozivanja postalo je nešto daleko,
daleko više... Inkantacija Premještanja. Plava
fraktalna svjetla iscrtavala su zrak oko njega,
umotavala ga u blještavilo. Kroz šaranje niti
ugledao je oca kako se uspravlja i zajedno sa
svojim zmijama okreće prema okolnom
hodniku. Anasurimbor Moenghus... tko bi
rekao da će izgledati tako blijedo u svjetlu
svoga sina!
Postojanje se skutrilo pred bičem njegova
glasa. Prostor je pucketao. Ovdje se otvorilo
u ondje. Iza svog oca ugledao je Serwe s
plavom kosom svezanom u ratničku punđu.
Vidio ju je kako skače iz tame...
Baš kad se on prevalio u mnogo mračniju.
Drusas Achamian galamio je uništenje.
Svjetlo je rasjeklo stvora, parabole bjeline
poput noža. Rastaljena krv poprskala je travu.
Krpe plamenoga mesa poletjele su kao ugljen
kada ga šutneš nogom.
Valovi vrućine žarili su Esmenetine
obraze. Zurila je kao hipnotizirana iako nije
mogla podnijeti gledanje. Okružen
pofurenom, spaljenom travom on je stajao
među plohama svjetlosti, istovremeno
veličanstveno snažan i strahotno krhak. No
stvor se našao nad njim poput podivljale
noćne more, grebao je i mlatio, udarcima od
kojih je kamen oko nje pucao, od kojih joj je
krv potekla iz nosa. Štitovi su se uvijali i
lomili.
Achamian je zazivao silne potrese i
izudarao demonovu glavu. Rogovi su mu
pukli. Iz očiju nalik paukovima prsnula je
svjetlost.
Njegovi napadi postanu mahniti, trzajuća
magla okrutnosti, sve dok se nije činilo da se
sami pakao rasparao i bjesni kroz njega.
Achamian zatetura i trepne očima koje su
isijavale bjelinu, jaukne -časak protraćenog
glasa.
Štakori su vrištali u slavljeničkoj rici
stvora. Achamian je padao, a usta su mu se i
dalje micala. Savijanje zmajevskih pandža...
Achamian pada.
Nije mogla vrisnuti.
Čudovište se vine u nebo kažnjavajući
zrak rascijepanim krilima.
Nije mogla vrisnuti.
"Živ sam!" Ikurei Conphas poviče još
jednom, no nije se čulo ništa osim lomljave i
gruvanja bitke čarobnjaka, i u blizini i daleko.
Nikakvo gromoglasno klicanje, ni
pojedinačni uzvici olakšanja ili odobravanja.
Ne vide ga - to je!
Zamijenili su ga za jednoga od svojih. Za
čovjeka...
Okrenuo se natrag svojim zaprepaštenim
spasiteljima.
"Ti!" drekne on na zapanjenoga
selijalskoga kapetana. "Nađi generala
Baxatasa. Reci mu da dođe smjesta ovamo!"
Ovaj je oklijevao - jedva treptaj oka, no
dovoljno da prouzroči ledeni plam u
Conphasovu trbuhu. A zatim je tupan otišao,
trčao je kroz travu i djetelinu prema dalekim
formacijama.
"A ti!" Conphas se otrese na nekog
običnog kolonaša. "Nađi nekoga s rogom.
Brzo-brzo! Reci im da signaliziraju sveopći
napad!
A t..." On umukne. Čuli su se povici
nošeni vjetrom. Naravno! Samo im je trebalo
malo vremena da se osokole. Da se priberu.
Nesretni bijednici..
Mislili su da sam mrtav!
Nacerio se i okrenuo natrag prema
pogledu na svoju vojsku..
Da bi ugledao jahače koje je vidio ranije,
njih nekoliko stotina, kako bez
suprotstavljanja jašu uz stacionarne bokove
Selijalske kolone. "Nema više naroda!" glas
je vikao iz sredine galopirajućeg mnoštva.
"Nema više naroda!"
Nekoliko trenutaka Conphas nije mogao
vjerovati vlastitim očima -a bome niti ušima.
Očito su bili Inriti, unatoč bijelo-plavim
kianskim ogrtačima. Zastava Cirkumfiksa
vila se iznad isturenih jahača, a za njom se
vijorio rub zlatnih resa. A iza nje... Crveni
lav.
"Ubijte ih!" Conphas je urlao. "U napad!
Napad! Napad!"
Na trenutak se činilo da se ništa neće
dogoditi, da nitko nije čuo. Njegova vojska
nastavila je vrvjeti poput gomile imbecila;
uljezi su nastavili neometano jahati među
njima.
"Nema više naroda!"
A onda su vitezovi u bijelom naglo
promijenili smjer i počeli jahati prema njemu.
Conphas se okrene preostalim kolonašima
i istovremeno se smijao i režao. I sjetio se
svoje bake, još u doba dok je njezina ljepota
bila u punom sjaju. Sjetio se kako ga je
podigla u krilo i smijala se njemu kako se
migolji i mlatara nogama.
"Dobro je što voliš stajati nogama na
zemlji! Za jednog Cara to je prvo i
najvažnije..."
"A što je drugo?"
Smijeh bistar poput fontane. "Aaaa...
Drugo je da moraš neprestano procjenjivati."
"Procjenjivati što, bako?"
Sjećao se kako ju je potapšao po licu.
Kako su mu maleni noktići bili...
"Kese onih koji ti služe, moj maleni
božanski unuče. Jer ako ih ikada zatekneš
prazne..."
Od dvanaestorice nansurskih kolonaša
koji su stajali pred njim, dvojica su u suzama
pala na koljena, a trojica su mu pružila svoje
mačeve. Petorica su počeli trčati kao
sumanuti, a dvojica su samo odšetala. Čuo je
kako iza njega tutnjava penje u nebo.
"Porazio sam Scylvendije", reče on
preostalima. "Bili ste ondje..."
Kopita su nabijala po tratini. Tlo mu je
podrhtavalo kroz sandale.
"Niti jedan čovjek ne bi mogao učiniti
takvo što", reče on.
"Niti jedan čovjek!" jedan od onih koji su
klečali zavapi. Vojnici su mu stezali ruku,
ljubili njegov Carski prsten.
Tako dubok zvuk, taj napad Inrita.
Tutnjava i brektanje konja, zveket opreme.
Dakle, to pogani čuju.
Car Nansura se okrene, ne vjerujući
zaista...
Ugledao je Kralja Saubona koji se nagnuo
iz sedla, lica rumenog od ubojite odlučnosti.
U njegovim plavim očima nije sjalo samo
sunce.
Ugledao je mač koji mu je odrubio glavu.
Eleazaras je hodao kroz dim i iznad
visokih krijesova, kretao se prema
Herezijarhu Cishaurima. Seokti je pustošio
tlo pred sobom, uzdizao zavjese zadimljenog
krša, bacao i lomio Thunverane u crnim
oklopima koji su jurili prema njemu.
Glasom koji se razlijegao, Eleazaras je
izvikivao najmoćnije od Velikih Analogija.
Bio je on Vrhovni vladar Grimiznih
Tornjeva, najmoćnije Škole kasne antike. Bio
je nasljednik Sampiletha Vatropjeva i
Amrezzera Crnog. Osvetit će svog voljenog
učitelja! Svoju Školu!
"Sasheoka!" urlao je između Inkantacija.
Zmajska vatra mlatila je Herezijarha
prema zemlji i na trenutak se valjao u zlatnoj
vatri, zaogrnut u pjenasto plavetnilo, zaprljan
u svojim blistavim žutim haljama. Eleazaras
ga je mlatio i mlatio. Magma bukne iz zemlje
ispod njega. Sunca su se rušila s nebesa.
Golemi plameni dlanovi šamarali su po
njegovim stranim obranama, vatrena navala u
koju je Eleazaras upjevavao sve više i više
snage sve dok nije vidio da je slijepo lice
jauknulo. S nogama u dimu i nebu, Eleazaras
se smijao dok je pjevao, jer osveta je mržnji
podarila ushićenje i slavu.
Međutim, iz drugoga smjera vrtlozi plave
plazme, Sveta Voda Indara Kishaurija
slijevala se po njegovim Štitovima, poljuljala
ih, a zatim se odbila gore u oblake gdje je
nestala u sjajnim plavim mrljama. Pojavile su
se napukline u sablasnim Štitovima.
Slojevi nezemaljskoga kamena su otpali..
Još jedan Inkandat vinuo se iz ruševina i
izbacio snagu koja je lomila svijet...
Eleazaras se ponovno posveti svojim
Štitovima, pjevajući dublje Bedeme,
robusnije Ograde. Uočio je Seoktija kako se
ponovno uspinje u nebo. Blistavi katarakti
bljesnuli su mu iz nevjerojatne točke između
iskopanih očiju...
Gdje li su njegova braća Učenjaci?
Ptarramas? Ti?
Svuda oko njega sve je postalo plimna
navala briljantne bjeline i plavetnila, trgalo je
i nabijalo. Bez Znamena, djevičansko kao i
Božji svijet.
Trganje. Nabijanje.
Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva
zastenje i opsuje. Mlazovi usijanja
eksplodirali su mu kroz Štitove i odnijeli
lijevu ruku dok je još uvijek pjevao dublje
obrane. Pred njim se otvorila brazda.
Svjetlost mu prostruji kroz tjeme i čelo.
Bačen je unazad poput lutke.
Njegovo se truplo prevalilo dolje u
buktinju.
Posvuda duž Skilurinog akvedukta
Fanimljani su opkolili očajne Ljude od
Kljove. Konjanici su u vihorima jurišali oko
stupovlja i odapinjali strijele iz neposredne
blizine. Ostali su se zabijali u neplanski
poslagane zidove od štitova i probijali si
sabljama put kroz kolce i koplja. Lord
Galgota. Palatin od Eshganaxa, pao je kao
žrtva nemilosrdne gorljivosti Khirgwija.
Lord Gotian zaletio se u borbu sa svim
preostalim Šrijalskim vitezovima. U početku
su svojim uvjerenjem i žestinom osvojili
dugačka prostranstva terena, no bilo ih je
premalo. Pogani su se rojili ok njihovih
bokova i ubijali im konje. Vitezovi od Kljove
nastavili su d boriti, pjevajući himne koje
nikakve nevolje nisu mogle prekinuti. Gotian
je pao, pogođen strijelom ispod pazuha kad je
visoko podignuo mač. a ratnici-redovnici su i
dalje pjevali.
Sve dok ih smrt ne bi pokosila.
A onda su se na zapadu oglasili rogovi. U
jednom su se trenutku svi na Shairizoru,
pogani i idolopoklonici podjednako, okrenuli
prema visinama gdje su stari Amotejci
pokapali svoje kraljeve. A ondje, iznad
taborišta. ugledali su Carsku vojsku
okupljenu u dugačkim linijama duž vrha.
Ljudi od Kljove zagrmjeli su od
oduševljenja. Isprva su i pogani stali klicati
hrapavim glasovima i izrugivati se Inritima
koji su mahali, jer njihovi su im velmože
rekli neka se ne boje ako Nansurci stignu. No
među sobom su izmjenjivali predosjećaje
katastrofe koji su se širili od jedne do druge,
sve sporije skupine. Dosta njih ugledalo je
Cirkumfiks i Crvenoga lava među svetim
zastavama nansurskih kolona.
Nije to bilo izdajstvo Cara - Ikureija - koji
je došao zapečatiti pakt s njihovim
Padiradžom. Omražene zastave Uzvišenoga
Generala s prepoznatljivim kvranejskim
diskom nije bilo na vidiku.
Ne. Nije to bio Ikurei Conphas. Bila je to
Plavokosa Zvijer...
Kralj Saubon.
Kianski konjanici povukli su se od
preživjelih grupica Inrita i komešali se
zbunjeno po poljani. Čak je i Zlatni Padiradža
izgledao nesigurno.
Iz sjena akvedukta, Lord Werijen Veliko
Srce povikao je Tydoncima iz Plaideola.
Plavobradi ratnici podigli su veliku galamu i
zaletjeli se preko tratine prepune trupala,
pojurili među svoje izopačene neprijatelje
vitlajući mačevima. Za njima su pošli i drugi,
ne mareći za rane i brojčano stanje.
Učenjaci u crnim haljama stajali su
raskrečeni na nebu: Carski Saik, Čarobnjaci
Sunca, kretali su se prema nagomilanim
formacijama svog omraženog, tisućljetnog
neprijatelja.
Konji i ljudi bacakali su se, crni od vatre
koja se spuštala s visina.
Scylvendi se gotovo gušio da bi došao do
zraka. On je bio ovdje, klonuo uz luđačke
zidove ovog mjesta, u odaji osvijetljenoj
bijelim svjetlom koja se otvarala na kraju
hodnika. Blijed. Nag, osim tkanine oko
prepona. On je ovdje...
Cnaiur se satima uspinjao tim opscenim
hodnicima za Serwe i njezinim bratom koji su
slijedili Kellhusov miris. Osim žeravnika pod
podzemnim vodopadom sve je bilo u mraku.
Iz dubina u dubine. Iz mraka u mrak. Kroz
podzemni svijet ogavnih prikaza. Prolazili su
kroz ruševine, rudnike Cunuroija koje su
odavno pobili preci Ljudi, rekla mu je Serwe,
a Cnaiur je znao da ga niti jedna staza ne
može odvesti dalje od Stepe. Srce mu je
nabijalo u ušima. Bio je ugledao svog oca
Skiothu kako ga doziva iz mraka. A sada...
To je on - Moenghus!
Serwe ga je prva napala, udova i oštrice u
treperavoj magli. No on ju je zaustavio
svojim plavim sijevaj učim rukama i mlatnuo
je u stranu.
Baš kada se njezin brat obrušio na njega,
sjekao prema nemogućim dlanovima, vrtio se
i udarao nogom, bacao se i ubadao - sve to da
bi ga ovaj zgrabio za vrat. Blenuo je i
bacakao se dok ga je slijepac dizao u zrak,
dobio mjehure i izgorio kada mu je plava
svjetlost proždrla glavu i napravila svijeću od
njegova tijela. Stvorovo se lice u grču
otvorilo i slijepac ga ispusti mlitava na pod.
Za to je vrijeme Cnaiur prilazio niz
hodnik; hodao je mirno iako se po ukočenu
načinu hoda možda činilo da se gega. Sjetio
se da je i Kellhusu prilazio na taj način onoga
dana kad ga je pronašao napola mrtvoga na
očevu humku, - 195 - opasanoga krugovima
beživotnih Srankova. Sjetio se onog osjećaja
iz noćnih mora, osjećaja da su mu udovi
šuplji.
Daha poput igala. No ovo je bilo drukčije!
Ovo je razlog zašto je otišao na put, iz svoje
domovine, od svoga naroda, od svega što je
smatrao svetim i čvrstim. Ovo je njegovo
odredište. Ovo je on..
On!
Tri crne zmije ovijale su mu se oko vrata,
po jedna zakačena za svako rame, a jedna
sklupčana oko njegova sjajnoga tjemena.
Cnaiur uoči ranu na njegovu trbuhu i
ružičastu upijenu krv na tkanini, no nije se
sjećao da je vidio kada je zadobio
posjekotinu.
"Nayu", reče slijepo lice, prepoznavši ga.
Kellhusov glas! Kellhusov izgled! Kada je sin
postao očev kalup?
"Nayu.. Vratio si mi se..."
Zmije su ga motrile palucajući jezikom.
Čak i bez očiju, njegovo ga je lice zaklinjalo,
napeto u pogled pun dugotrajnog kajanja i
zapanjene radosti.
 "I znao sam da hoćeš."
Cnaiur zastane na pragu, samo nekoliko
koraka od čovjeka koji mu je izmrcvario srce.
Tjeskobno se ogledavao po prostoriji, spazio
Serwe opruženu i nepomičnu desno od sebe,
duge plave kose raširene po krvavome podu, i
špijune lažnih lica bijedne i obješene u
zavjesama kolotura i lanaca. Zidovi bijahu
krcati neljudskim prikazima. Škiljio je prema
svjetlu koje je nemoguće lebdjelo pod
turobnim svodovima.
"Nayu... Odloži mač. Molim te."
On trepne i ugleda nazubljenu oštricu
pred sobom, iako se nije sjećao da ju je
isukao. Svjetla su se prelijevala po njoj poput
tekućine.
"Ja sam Cnaiur urs Skiotha", reče on.
"Najokrutniji među ljudima."'
"Ne", Moenghus će blago. "To je samo
laž kojom prikrivaš svoju slabost pred ostalim
ljudima koji su isto tako slabi."
"Ti si taj koji laže."
"Ali vidim to u tebi. Vidim... istinu o tebi.
Vidim tvoju ljubav."
"Ja mrzim!" drekne on, toliko glasno da
su im hodnici vratili njegove riječi u tisuću
šapata.
Premda slijep, Moenghus je nekako uspio
gledati u pod, pun sjetne samilosti. "Toliko
godina", reče on. "Toliko godišnjih doba...
Sve što sam ti pokazao ostavilo je ožiljak na
tvome srcu, odvojilo te od tvoga Naroda.
Sada me držiš odgovornim za ono čemu sam
te poučio."
"Oskvrnjenje! Obmana!" slina ga je žarila
na neobrijanoj bradi.
"Zašto te to onda toliko muči? Svakako
laži, kad ih se razotkrije, blijede poput dima.
Istina je ta koja peče, Nayu - kao što već
znaš... jer gorio si u njoj kroz nebrojena
godišnja doba."
Odjednom je Cnaiur osjetio milje zemlje
nagomilane iznad njih. inverziju tla koje kao
da ga želi zgrabiti. Došao je predaleko.
Upuzao je preduboko.
Mač sklizne iz stranih beživotnih prstiju,
patetično zazvoni po podu. Lice mu se
slomilo poput nečega omotanoga oko nemani
koja se trza. Jecaji su šaputali po
izbrazdanome kamenu.
I Moenghus ga je zagrlio, obujmio,
zacjeljivao njegove bezbrojne ožiljke.
Nayu..."
Volio ga je... toga čovjeka koji mu je
pokazao, koji ga je poveo u stepu bez staza.
"Umirem, Nayu." Vreli šapati u njegovu
uhu. "Treba mi tvoja snaga..." Ostavio ga je.
Napustio. Samo je njega volio. Na cijelome
svijetu... Cendravi pederu!
Poljubac bješe dubok; miris jak. Srce mu
je nabijalo. Sram je isijavao iz svake pore,
slijevao se niz uzdrhtale udove i nekako
zapalio još dublji žar.
Izdisao je drhtavi dah u Moenghusova
vrela usta. Zmije su mu se plele u kosu,
pritiskale mu se uz sljepoočnice, tvrde i
falične. Cnaiur zastenje.
Toliko različito od Serwe ili Anissi.
Hrvački stisak, čvrst i nepopustljiv. Obećanje
predaje, utočišta u snažnijemu naručju.
Posegnuo je pod pojas i u hlače...
Očiju beživotnih od strasti, on promrmlja:
"Lutam terenom bez staza."
Moenghus izdahne, tržne se i zgrči dok
mu je Cnaiur kotrljao Chorae po obrazu.
Bijela svjetlost bljesnula mu je iz praznih
duplji. Načas, Cnaiur pomisli, kao da ga je
Bog promatrao iz njegove lubanje.
 Što vidiš?
No onda se njegov ljubavnik skljokao,
plamteći kao što i treba, tolika je bila snaga
onoga što ih je obuzelo.
"Ne opet!" Cnaiur je tulio njegovom
mlitavom tijelu. Zateturao je na noge, plakao
i bjesnio. "Kako si me mogao ostaviti?"
Njegov vrisak odzvanjao je oronulim
hodnicima, ispunio i samu zemlju.
I on se nasmije pri pomisli na posljednji
swazond kojeg će urezati na vrat. Jedna
misao previše... Vidiš! Vidiš!
Smijuljio se pun tuge.
Klečao je nad truplom svoga ljubavnika -
koliko dugo, nikada neće znati. A potom,
upravo kada je magično svjetlo počelo
nestajati, hladna mu se ruka spustila na lice.
Okrenuo se i ugledao Serwe... Na trenutak joj
je lice pucalo, kao da se bori za zrak. No
zatim je ponovno bilo savršeno glatko.
Glatko i savršeno.
Da. Serwe... Njegova najdraža žena.
Njegov dokaz i nagrada.
Potpuna ih tama obujmi.
Zidovi plamena koji su opasavali veliko
područje koje su Grimizni Tornjevi razorili
pomicali su se prema van, ostavljajući za
sobom zadimljene ljušture. No nekako, nekim
čudom, drevna je valjaonica sukna, s
otvorenim galerijama i redovima korita,
ostala netaknuta. Proyas je klečao na rubu
južnog zabata i vidio sve, kao s ruba goleme
stijene.
Uništenje Grimiznih Tornjeva.
Poganski bubnjevi zamijenili su
nezemaljsko vibriranje inkantacija. Posljednji
Cishaurimi - vidio je samo petoricu - lebdjeli
su nad pougljenjenim i opustošenim
krajolikom, a zmije oko njihovih vratova
svinule su se prema dolje u potrazi za
preživjelima. Svakih nekoliko časaka od njih
bi se spustilo blještavilo, a gromoglasni
prasak odjeknuo bi smrknutim nebom.
Nije znao što to znači. Nije znao ništa.
Osim da je to Shimeh.
Uperio je lice prema nebu. Kroz maglicu
je ugledao prve naznake plavetnila, zlatni
obruč oko vunaste tmine.
Pojavi se bljesak, iskra u krajičku njegova
oka. On pogleda prema Svetim visovima i
ugleda točku svjetlosti obješenu iznad strehe
Prvoga hrama. Točka se zadržala,
obasjavajući bjelinom crjepove škriljevca na
krovu kupole, a onda se rasprsnula s tolikim
bljeskom da su se oko temelja pojavili
krugovi. Poput jedara odsječenih s jarbola,
goleme krpe dima rascvjetale su se prema
van, prelile se preko Cishaurima u zraku i
dalje preko pustoši.
I Proyas ugleda figuru koja je stajala na
mjestu gdje je bilo svjetlo, toliko daleko da
joj je jedva razaznavao obrise, osim zlatne
kose i uzbibane bijele halje.
Kellhus!
Ratnik-Prorok.
Proyas trepne. Sav se naježi.
Figura skoči s ruba Hrama i zaplovi iznad
zaprepaštenih Fanimljana koji su čuvali
Heterinske zidine pa niz padine i kroz obruč
gorućih zgrada. Čak i s tolike udaljenosti
Proyas je čuo njegovu svjetolomnu pjesmu.
Kao jedan, razbacani Cishaurimi se
okrenu. Očiju poput dvaju Čavala Nebeskih,
Ratnik-Prorok hodao je visinama prema
njima. Činilo se da sa svakim njegovim
korakom krš leti s tla prema njemu, gdje se
uvlačio u vrtloge; jedan za drugim, manji su
krugovi sjekli orbite većih sve dok ga
prstenovi uskovitlanih ostataka nisu gotovo
zaklonili.
Sunce je granulo kao poslije potopa.
Goleme bijele zrake poput stupova pružale su
se ulicama, obasjavale poginule poput bisera,
osvjetlale dimne oblake koji su se još uvijek
gomilali na nebu crni i sivi. Proyas je vidio i
razlog za te prstenove: poganski strijelci
prekapali su ruševine u potrazi za Chorama.
Ratnik-Prorok povikne i ulančane eksplozije
rašire se po tlu ispod njega, praveći projektile
od rasprsnutog kamena i cigle. Unatoč tome,
Proyas je vidio strijele koje su letjele prema
njemu. Neke su odletjele daleko od cilja;
druge su očešale prstenove, napuknule magiju
koja ih je držala na okupu i rasipale krš po
gradu.
Sve je više bilo eksplozija koje su rešetale
tlo. Tijela su letjela. Temelji su se
razmrskavali. Grmljavina je ušutkala
nepopustljivo vibriranje bubnjeva.
U letu iznad magle, u tamnožutim
haljama koje su sjajile na suncu, petorica
Cishaurima okome se na Kellhusa.
Poput vodenih slapova, zasljepljujuće
energije sručile su se na njegove sferične
Štitove i planule tolikim sjajem da je - 197 -
Proyas morao rukom zakloniti bljesak.
Nekako su iz vrtloga zatreperile savršene
linije, ovijene u geometrije koje su poput
noževa sjekle oko najbližeg Cishaurima.
Slijepac je izgledao kao da rukama grabi
zrak, a onda se rasipao po tlu u krvi i
komadima.
No Kellhusovi su Štitovi posustajali,
napukli i okrhnuti olujama bezbožne
svjetlosti. Gnosticke linije nisu više blistale u
napadu na lebdeće Cishaurime. I Proyas
shvati da Kellhus ne može pobijediti, da
može samo izvikivati Štitove da ga ovi ne
pometu. Da je samo pitanje vremena.
A potom je - nevjerojatno - bilo gotovo.
Cishaurimi su popustili, a tutnjava njihova
napada utihnula je poput grmljavine u daljini.
Proyas nije vidio ništa... samo dim, pustoš i
sunce.
Shvatio je kako zijeva u pokušaju da
udahne - ili je to bilo nečujno zavijanje?
Sveti Bože... Sveti Bože svih Bogova!
 Poglavlje sedamnaesto

SIMEH

Vjera je, kažu, samo nada pobrkana za

znanje. Čemu vjerovati kad je i sama nada
dovoljna?
CRATIANAS, NILNAMEŠKA PREDAJA

Ajencis je na koncu tvrdio da je samo

neznanje apsolutno. Citirajući Parcisa,
govorio bi svojim učenicima da zna, samo da
zna više nego kada je bio novorođenče. Taje
komparativna izjava jedini čavao na koji je
moguće objesiti metar znanja, rekao bi. Do
nas je to došlo kao glasoviti "Ajencisov
čavao", i bijaše to jedino što je spasilo
Velikoga Kyranejca od zapadanja u jalovi
skepticizam Nirsolfe, ili sramotni dogmatizam
gotovo svakoga filozofa i teologa koji se
ikada usudio staviti tintu na pergament.
No čak je i ta metafora "čavla "
manjkava, rezultat onoga što se desi kad
pobrkamo svoju zabiljeŠku s onim što je
zabilježeno. Poput brojke "nula" s kojom su
nilnameški matematičari izvodili čuda,
neznanje je zatvoreni okvir svake rasprave,
nevidljiva obodnica svake naše tvrdnje. Ljudi
uvijek tragaju za jednom točkom,
jedinstvenim uporištem kojim će ukloniti sve
suparničke tvrdnje. Neznanje nam to ne daje.
Ono nam, umjesto toga, pruža mogućnost
usporedbe, osiguranje da nisu sve tvrdnje
jednake. A to je, Ajencis bi ustvrdio, sve što
nam treba. Dokle god priznajemo vlastito
neznanje, možemo se nadati da ćemo
unaprijediti svoje tvrdnje, a dokle god
možemo unapređivati svoje tvrdnje, možemo
težiti Istini, pa makar samo u dalekoj
aproksimaciji.
I zato ja oplakujem svoju ljubav prema
Velikome Kyra- nejcu. Jer unatoč
privlačnosti njegove mudrosti, mnogo je toga
u što sam apsolutno siguran, mnogo toga što
hrani mržnju koja upravlja ovim ovdje
perom.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ
PRVOGA SVETOGA RATA

Proljeće, 4112. godina Kljove, Shimeh

 Ciphrang je pijano zaplovio nebom,
vrišteći od uboda igličastog svijeta.
Achamian je visio iz njegovih pandži i gledao
linije i mrlje zaraćenih ljudi i packu gorućeg
grada. Stvorova je krv curila prema zemlji i
gorjela poput nafte.
Tlo je vijugalo sve bliže i bliže...
Probudio se jedva živ i udisao prašinu
koju nije mogao polizati sa zuba. S onim
jednim okom koje je uspio otvoriti ugledao je
pijesak zarobljen na dnu trski koje su se
povijale na vjetru. Čuo je more -
Meneanorsko more - kako udara u obližnje
obale.
Gdje su mu braća? Uskoro će se mreže
posušiti, pomisli on, a onda će otac viknuti u
vjetar i dozvati njegove spretne prstiće. No
nije se mogao pomaknuti. Došlo mu je da
plače pri pomisli na batine koje će dobiti od
oca, no činilo se to kao još jedna od stvari
koje nisu važne.
Nešto ga je vuklo, teglilo kroz pijesak;
vidio je grudice koje je njegova krv zacrnila.
Neka ga je sjena vukla, upinjući se prema
suncu, teglila ga u tamu drevnih ratova, u
Golgotterath...
U zlatni labirint užasa prostraniji od bilo
kojeg Neljudskog Zamka, gdje je učenik koji
mu je bio više poput sina zurio u njega u
užasu i nevjerici. Kuniurski Princ koji je tek
počeo nazirati izdaju svog drugog oca.
"Mrtva je!" Seswatha vikne
nepodnošljivom izrazu koliko i njemu
samome. "Ona je za tebe izgubljena! A ako je
i živa, ono što pronađeš nećeš htjeti zadržati,
koliko god ti mislio da je tvoja strast
duboka!"
"Ali rekao si", Nau-Cayuti zavapi, a
predivno mu lice slomi tuga. "Rekao si!"
"Lagao sam."
"Kako? Kako si to mogao učiniti? Ti si
bio jedini, Sessa! Jedini!"
"Zato jer ne bih mogao uspjeti",
Achamian reče. "Ne sam. Zato jer je ovo što
ovdje činimo važnije od istine ili ljubavi."
Nau-Cayutijeve oči sjajile su u tami poput
iskeženih zuba. Bješe to pogled koji je
zapečatio posljednji trenutak tolikih Ljudi i
Srankova. Seswatha je znao.
"A što radimo ovdje, učitelju stari?
Molim te, reci."
 "Tražimo", Achamian promumlja.
"Tražimo Čapljansko koplje."
A onda su začuli tekuću vodu - slatku
vodu, iako se u zraku osjetio miris soli. I
žamor glasova, zabrinutih i samilosnih, ali i
proračunatih. Nešto meko tapkalo mu je po
licu. Ugledao je čuperak oblačka, a iza njega
lice djevojčice, smeđe i pjegavo kao i
Esmenetino. Promatrao ju je kako odmiče
duge pramenove kose koje joj je vjetar
prebacio preko usana.
"Memest ka hoterapi", glas koji je tepao s
nekog drugog mjesta bio je previše majčinski
da bi pripadao djevojčici. "Šššš... Šššš."
More se valjalo u bijele valove koje nije
vidio. Pomislio je na uši koje će ga napustiti
kad konačno, neizbježno, izdahne posljednji
dah.
Budnost, istinska budnost kao stanje
mirnoće i opreza, dolazila je sporo. Prvih
nekoliko dana činilo mu se da se vrti kao da
je privezan na veliki kotač koji se okreće, čiji
je samo mali dio načimao površinu vruće,
plodne vode. Bila je tamo slamarica na kojoj
se vrtio i grčio, mračna soba u koju su žena i
njezina kćer dolazile s vodom i lavorom, a
ponekad i s ribom zgnječenom u toplu kašu.
A bile su tu i noćne more uskovitlane u
mučnu kašu patnje i gubitka. Drevni svijet
koji završava bez kraja, samo gomilanje rana
koje ne donose smrt i neprekidno vrištanje.
Mučile su ga groznice kao jednom davno
prije. Vrlo ih se dobro sjećao.
Kad su se razišle, našao se sam, treptao je
prema stropu prekrivenom palminim lišćem.
Snopovi mladog ljekovitog bilja visjeli su s
greda, koje su zapravo bile tek nešto više od
motki. Stare su mreže visjele sa zidova. Bio
je tu stol prepun sušene ribe nalik potplatima
sandala. Vidio je mrlje i osjetio miris
bezbrojnih vađenja utrobe. Uz razbijanje
valova čuo je i kako zidovi škripe i štropoću
na vjetru. Špage su treperile na propuhu. U
uglu je kratkotrajni vihor zavrtio mrve
otpadaka...
Dom, pomisli on. Stigao sam doma. I
usnuo je svoj prvi pravi san.
Stajao je zaprepašten u kočiji
Kvranejskog Visokog Kralja.
Već je godinama neobjašnjivi predosjećaj
katastrofe visio na horizontu, užas bez
obličja, samo pravac... Svi su to Ljudi
osjećali. I svi su Ljudi znali da je to
odgovorno za njihove mrtvorođene sinove, da
je prekinulo veliki ciklus duša.
Sada su to napokon i vidjeli - kost kojom
će se ugušiti Božje Djelo.
Bašrazi su nabijali po tlu svojim
ogromnim maljevima, a Srankovi su dahtali u
bezumnim masama. Progutali su okolne
poljane, skakutali u oklopima od stavljene
ljudske kože, ćeretali poput majmuna i bacali
se na bedeme koje su Ljudi Kvraneasa
načinili od ruševina Mengedde. A iza njih,
vijavica... Veliki vijugavi konop usisavao je
sivu zemlju u crna nebesa, elementaran i
ravnodušan, hučao je sve bliže, spreman
ugušiti i posljednji tračak Ljudi.
Došao je zapečatiti Svijet.
Olujni oblaci sve čvršće su stezali sunce, i
sve postane sumrak i grmljavina. Hvatajući se
za prepone, Srankovi su pali na koljena ne
mareći za ljudske mačeve koji su se na njih
okomili. A onda je na režeća usta njegove
djece, iz milijun grla, Seswatha začuo glas
Tsurumaha, Ne-Boga...
ŠTO VIDITE?
"Što vidite?" Anaxophus reče.
 Seswatha je blenuo u Visokog Kralja.
Iako su njegov ton i izraz lica bili posve
njegovi, govorio je iste riječi kao i Ne-Bog.
"Moj gospodaru Visoki Kralju.. "
Achamian nije znao što bi drugo rekao.
Poljane oko njih previjale su se i ratovale.
Vijavica se približavala visoka koliko i
horizont, Ne-Bogje hodao, toliko silan da su
ruševine Mengedde izgledale kao šljunak, a
ljudi kao prašina.
MORAM ZNATI ŠTO VIDITE
"Moram znati što vidite..."
Našminkane su ga oči fiksirale, iskrene i
usredotočene, kao da zahtijevaju uslugu čiju
vrijednost tek valja odrediti.
"Anaxophuse!" Sewsatha poviče kroz
buku. "Koplje! Moraš se dohvatiti Koplja!"
Ne događa se to...
Zbor rike. Ljudi oko njih povijali su se
prema vjetru i dozivali svoje Bogove. Pijesak
im je šibao po brončanim oklopima. Ne-Bog
je hodao, uzdizao se u dimenzijama koje su
zjapile, nadilazio je raspon jednog pogleda,
naglavce je izvrnuo hijerarhiju kretanja i
nepokretnoga, tako da se činilo da vijavica
stoji mirno, a cijelo Božje Djelo leti oko nje.
 RECITE MI
"Recite mi.. "
"Tako ti svega što je sveto, Anaxophuse!
Anaxophuse! Uzmi Koplje!"
Ne... ovo ne može biti..
Ne-Bog je prilazio Mengedskom
poljanom, pometao u zrak legije Srankova,
bacao ih oko svoje gromolike baze kao da su
lutke ispletene od jeftinog mesa. A u
njegovom vijugavom središtu Seswatha
ugleda svjetlucanje Oklopa koji je visio poput
crnog dragulja... Okrenuo se opet
Kvranejskom Visokom Kralju.
ŠTO SAM JA?
"Što sam ja?" smrknuto i kraljevsko lice
reče i namršti se. Nauljene pletenice lamatale
su poput zmija oko njegovih ramena.
Posljednji tračak svjetlosti bljesne na
lavovima izdjeljanim po njegovom
brončanom oklopu.
"Svijet, Anaxophuse! Sami Svijet!" Ne
događa se to ovako!
Vijavica se nadvila nad njih, golemi stup
gnjeva toliko visok da si trebao kleknuti da bi
vidio njegove oblacima zastrte vrhove. Nad
njima su kružili i hučali vjetrovi. Konji su
vrištali i bacakali se amo-tamo. Kočija im se
ljuljala pod nogama.
Sve je postalo oker sjena. Novi zapuši
šibali su po njima, mlatili ih snagom
turbulencije, beskrajni i sveobuhvatni.
Šljunak mu je gulio kožu sa članaka, s
obraza.
Ne-Bog je hodao.
Prekasno...
Čudno je to... kako emocije zgasnu prije
nego život.
Konji su vrištali. Kočija se prevrnula.
RECI MI, ACHAMIA...
Skočio je budan i uzviknuo.
Žena, koja je slučajno stajala na vratima,
ispustila je lavor i potrčala k njemu.
Instinktivno ju je uhvatio za ruke, kao što bi
to učinio očajni muž. Kad se pokušala
odmaknuti, zgrabio ju je još čvršće i oslonio
se na nju kako bi se osovio na nesigurne
noge. Jauknula je, no on je nije pustio.
Osjetio je kako mu se prsti grčevito zabijaju u
njezine ruke, toliko snažno da je sigurno
boljelo - ali nije je mogao pustiti!
Vrata se praskom otvoriše. Muškarac uleti
unutra mašući stisnutim šakama.
 Achamian je zadobio udarac kojeg se
poslije neće sjećati. Vidio je samo čovjeka
koji je odvlačio svoju ženu dok se on
pokušavao vratiti na noge. Obraz mu je
pulsirao. Muškarac je galamio na nekom
jeziku i divlje gestikulirao, dok ga je žena
izgleda preklinjala i grabila ga za lijevu ruku
iako joj je on svaki put odgurivao ruke.
Achamian ustane, posve nag. Nešto nije u
redu s njegovom desnom nogom, shvati on.
Zgrabio je grubu deku sa slamarice i ogrnuo
se njome. Zatim je, izbezumljen, zaobišao
čovjeka i njegovu ženu, i zaputio se prema
vratima, zateturao natraške van na svjetlo i
osjetio kako petama udara vrući pijesak.
Podignuo je ruku da zakloni blještavilo
sunca, plaže i nadimljućeg mora.
Ugledao je djevojčicu s pjegicama koja se
skutrila iza stražnjeg zida. Onda je ugledao
ostale, daleko, tamo gdje su crne stijene
lomile bijeli pijesak, kako vuku čamce kroz
dijamantnu pjenu.
Okrenuo se i pojurio obalom što je brže
mogao.
Molim vas, nemojte me ubiti! poželio je
povikati, iako je znao da ih može sve spaliti.
 Počeo je hodati prema istoku, prema
Shimehu. Činilo se da je to jedini smjer koji
poznaje.
Bješe jutro i sunce kao da je bježalo s one
zemlje koju je on želio doseći, kao da
strahuje da bi ga nekako mogao uhvatiti.
Dokle god je pijesak bio tvrd i ravan
hodao je obalom, uživajući u toplom mlazu
Meneanora oko svojih gležnjeva. Crvenovrati
galebovi lebdjeli su nepomično na
razjapljenom nebu. Sve se kretalo i brže i
sporije, kao i uvijek na kopnenim rubovima
velikog mora. Prostrane vodene doline
nadimale su se teško pred nepomičnim
horizontom, a ipak su svjetla svjetlucala po
površinama koje su se polagano valjale, a
izlizani rubovi stvari treperili su na
beskrajnom vjetru.
Zaustavio se četiri puta. Jednom da bi
načinio štap od nekog komada drva kojeg je
more izlizalo. Jednom da bi privezao komad
istrunulog konopa oko crne deke, koju je
omotao u ono što su Nansurci nazivali
'pustinjakovim ogrtačem'. Treći put da bi si
pregledao nogu, koja je bila rasječena oko
goljenice i gležnja. Nije se sjećao kako je
zadobio ranu, iako se jasno sjećao da je
izdahnuo Štit Kože onoga časa kad je demon
svladao njegove obrane. Možda nije dahnuo
dovoljno brzo.
Četvrti put zastao je baš prije nego su ga
sve veći valovi potjerali s plaže. Naišao je na
bazen nastao za vrijeme plime, toliko
zaklonjen od vjetra da je njegova površina
izgledala kao staklo. Kleknuo je na rub da bi
promotrio odraz svoga lica. Vidio je da su mu
na čelu čađom ili nečim sličnim narisane
Dvije sablje - djelo njegovih njegovatelja,
pretpostavljao je. Nekakva srećonoša ili
blagoslov ili molitva.
Iz nekog razloga bio je nesklon isprati
znak pa je isprao samo zamršenu bradu.
Kad se voda umirila ponovno je
promotrio svoj odraz - tamne, prilično male
oči, bradu koja se penjala visoko na obraze,
pet bijelih pruga. Uronio je prst u sliku i
gledao je kako se uvija i podrhtava oko
upada, potpuno površna pojava.
Kako se ljudi mogu činiti tako dubokima?
Zaputio se u unutrašnjost, pažljivo
birajući put preko pašnjaka da izbjegne čičke.
Iako je vjetar i dalje puhao - vidio je njegove
nalete po sjenama koje je tjerao u uzburkanim
daljinama - činilo se da njega sve više
zaobilazi, kao što to uvijek biva kad se čovjek
udaljava od obale. Toplina bujnog zelenila
obujmila ga je, a kukci su se kretali amo-
tamo s besciljnom preciznošću. Jednom je
preplašio drozda i gotovo vrisnuo kad mu je
izletio ispod nogu dok se sad po suhom
probijao prema nekom drugom pregibu u
travi.
Tlo se izdizalo pred njim i on naiđe na
široki potez ugažene zemlje, ostatak od
prolaska konjanika - stotina njih. Ipak nije bio
baš toliko daleko.
Prešao je vrh na kojem su mauzoleji
starih amotejskih kraljeva propadali na suncu.
Staklasta spaljena zemlja sjekla mu je bose
noge.
Prešao je izgaženim i utabanim
prostranstvima gdje je Sveti rat bio podigao
tabor.
Hodao je poljima na kojima se odvijala
bitka, blizu urušenog akvedukta, gdje su
smrad i žuta trava obilježavali mjesta na
kojima su pali ljudi i konji.
Hodao je kroz ruševine dveri Massus i na
prevrnutom dijelu zida ugledao šarenicu
napravljenu crnim pločicama na bijeloj
podlozi.
Pažljivo je birao put kroz spaljene ulice i
zastao da se zagleda u Grimiznog Učenjaka
koji je stršao iz krša, nepomičan u svom
posljednjem času, do srži pretvoren u sol.
Uspeo se golemim stubištem usječenim u
padinu Juteruma, iako nije stao ni na jednoj
od hodočasničkih postaja.
Nije vidio nikoga dok nije došao do
zapadnih dveri Heterinskih zidina, gdje su
dvojica Conrivana kojih se maglovito sjećao
držala stražu. Povikali su: "Istina sjaji!" i pali
na koljena pred njim, moleći ga za blagoslov.
Umjesto da ih blagoslovi, on pljune na
njih.
Dok se penjao prema Prvome hramu,
zurio je u temelje Ctesarata, visokog
Cishaurimskog svetišta, koji su se još uvijek
dimili. Nije mu to ništa značilo.
Prvi hram uzdizao se tako blizu, a
njegova je kružna fasada lebdjela iznad tisuća
Inrita koji su se oko njega okupili.
Sunce se razlijevalo po njima. Sjene
bijahu oštre. Nebo je bilo bez ijednog
oblačka, tirkizna zdjela na kojoj se samo
vidio Čavao Nebeski, koji je sjajio poput
nečeg izgubljenog i dragocjenog u dubinama.
Oslanjajući se podosta na štap, Achamian
se uspeo i zadnjim potezom. Svi do jednoga,
Ljudi od Kljove su mu se micali s puta. On
bijaše važniji od njih - mnogo važniji.
Nalazio se u središtu svijeta - učitelj njihovog
Ratnika-Proroka.
Progurao se kroz njih, ravnodušan prema
njihovom zaklinjanju. Konačno je zastao na
najvišoj stubi i zagledao se u njih.
Zagledao se i nasmijao.
Okrenuo im je leđa i odšepao u prozračni
polumrak, prošao ispod blagoslovljenih
pločica obješenih iznad praga.
Toliko drugačije od mračnih hramova
Sumne gdje je sve drečavo i oslikano.
Mramor mu je ublaživao bol u krvavim
stopalima.
Svi su klečali dok je on prolazio vanjskim
krugom stupova. Dok se gurao kroz mnoštvo
koje je zamorilo, zatekao se kako razmišlja o
čudnoj... praznini koja se u njemu otvorila.
Bio je na nogama, disao je, što je značilo da
mu srce još uvijek udara u grudima, no puls
nije mogao pronaći. Pomislio je na uši koje
će se ubrzo razbježati s njegovog tjemena.
Onda je začuo stroge proglase, onakve
zbog kakvih toliki mnogi drhte od
strahopoštovanja. I prepoznao je glas
Maithaneta, Svetog Srijaha od Tisuće
Hramova. Gotovo ga je mogao vidjeti kroz
koncentričnu šumu stupova.
"Ustani, Ansurimbore Kellhuse, jer sva
vlast odsad leži u tebi.. "
Trenutak tišine, pokvaren tihim zvukom
plača.
"Evo Ratnika-Proroka!" zaklonjeni Šrijah
zaurla. "Evo Visokog Kralja Kuniurija!"
"Evo Aspekta - Cara Tromorja!"
Te su riječi ostavile Achamiana bez daha
sigurno kao očev udarac. Kad su Ljudi od
Kljove skočili na noge i stali klicati od
ushićenja i hvale, on je zateturao do jednog
od bijelih stupova i osjetio hladnoću
uklesanih likova na obrazu.
Kakva je to praznina koja ga je
proždirala? Kakva je to čežnja koja toliko
nalikuje tugovanju?
Tjeraju nas da ih volimo! Tjeraju nas da
volimo!
 Prošlo je neko vrijeme prije nego li je
shvatio da to Kellhus govori. Achamian
shvati da ga vuče naprijed - neodoljivo,
neizbježno. Odjeveni u svilene kapute svojih
neprijatelja, vlastelini i vitezovi odmicali su
mu se s puta, zureći u njega kao da je
gubavac.
"Sa mnom se sve ponovno piše", Kellhus
je govorio. "Vaše knjige, vaše parabole i vaše
molitve, svi vaši običaji odsad su tek
djetinjaste bedastoće. Predugo je Istina
venula u prostim srcima Ljudi. Ono što
nazivate tradicijom nije ništa doli varka, plod
vaše taštine i vaše požude, vašeg straha i vaše
mržnje.
Sa mnom, sve će duše pronaći iskrenije
uporište. Sa mnom, cijeli je svijet nanovo
rođen!"
Godina prva.
Achamian nastavi šepati naprijed. Sa
svakim je udarcem njegov štap vibrirao i
škakljao mu dlan. Raspadao se, kao i sve
drugo u njegovom mizernom svijetu. "Stari je
svijet mrtav!" povikao je. "To želiš reći.
Proroče?"
Tišina uzdaha i šuškanja svile.
 I posljednje od figura koje su mu
zaklanjale pogled se razmaknu, više
zaprepaštene nego sablaznjene. I Achamian je
konačno vidio.. Trepnuo je, pokušavajući
razabrati ono što mu je poznato od pompe i
sjaja.
Sveti dvor Aspekta-Cara.
Vidio je Maithaneta, odjevenog u zlatno
ruho svojeg položaja. Vidio je Proyasa,
Saubona i ostale preživjele gospodare Svetog
rata, novo kastinsko plemstvo, ne toliko
brojno, ali zato mnogo blistavije nego staro.
Vidio je Prvobitne i druge visokorangirane
aparate Ministrata, ogrnute slavom svog
lažnog položaja. Vidio je Nautzeru i Kvorum,
u blistavim grimizno-zlatnim, najfinijim
Mandatovim ceremonijalnim ogrtačima.
Vidio je čak i Iyokusa koji je stajao blijed
poput stakla u Eleazarasovoj svečanoj halji.
Vidio je Esmenet koja je zinula, a iz
našminkanih su joj se očiju lile suze... opet je
bila nilnameška carica.
Nije vidio Serwe. Nije vidio ni Cnaiura ni
Conphasa.
Ni Xinemusa nije bilo nigdje.
No vidio je Kellhusa koji je sjedio poput
lava pred velikim obješenim bijelo-zlatnim
Cirkumfiksom, kose koja se ljeskala oko
ramena, žute brade ispletene u pletenice.
Vidio ga je kako povlači mreže budućnosti,
baš kao što je Scylvendi rekao, kako
odmjerava, teoretizira, kategorizira, ponire...
Vidio je Dunyanjanina.
Kellhus mu kimne, namrštivši se ljubazno
i zbunjeno. "To proglašavam. Akka. Stari
svijet je mrtav."
Achamian se nasloni na štap i pogleda
zaprepašteni skup. "Dakle govoriš o
Apokalipsi", reče on bez žurbe ili
ogorčenosti.
"Nije tako jednostavno. Znaš da..."
Njegov glas, njegovo lice - sve na njemu -
zračilo je popustljivom dobrom voljom.
Podigne ruku dobrodošlice i pokaže na
mjesto desno od sebe. "Dođi.. zauzmi svoje
mjesto pored mene."
Upravo u tom trenutku Esmenet uzvikne i
poleti s podija prema Achamianu, a zatim
posrne i padne sva u suzama... S dlanovima
na podu ona podigne lice prema njemu,
beznadno i molećivo.
"Ne", Achamian reče Kellhusu. "Vratio
sam se po svoju ženu. Ništa više."
Trenutak teške, monolitne tišine.
"Glupost!" Nautzera uzvikne. "Učinit ćeš
što ti on kaže!"
Iako je Achamian čuo velikog starog
čarobnjaka, nije na njega obratio pažnju.
Prošle su godine otkad je zadnji put razumio
svoju braću Učenjake. Ispruži ruku. "Esmi?"
Gledao ju je kako ustaje, ugledao je
njezin zaobljeni trbuščić. Vidio se... Kako to
prije nije primijetio?
Kellhus je samo.. promatrao.
"Ti si Učenjak Mandata!" Nautzera
procijedi sa zavidnom prijetnjom. "Učenjak
Mandata!"
"Esmi", Achamian reče usmjerivši pogled
i pruženu ruku samo njoj. "Molim te..."
Bilo je to jedino što bi još moglo nešto
značiti.
"Akka", zajeca ona. Ogledavala se oko
sebe, i činilo se da je klonula pred ushićenim
pogledima koji su ih okruživali. "Ja sam
majka... majka..."
Znači, prazninu je nemoguće zatvoriti.
Achamian kimne, obriše suzu za koju je znao
da mu je posljednja u životu. Odsad neće
imati srca. Bit će savršen čovjek.
Ona mu priđe - puna čežnje, da, ali i
oprezno i užasnuto. Primila je ruku koju joj je
pružio, onu koja se nije uprla o štap. "Sami
svijet, Akka. Zar ne vidiš? Sami svijet visi o
niti!"
Što će biti kad sljedeći put umrem?
Toliko okrutno da ga je to i uzbudilo i
uplašilo, on zgrabi njezino lijevo zapešće,
zakrene ga i izvije unazad tako da može
vidjeti zamućenu tetovažu koja joj je
zatamnjivala nadlanicu. Odgurne je od sebe.
Gomila eruptira od bijesa. No začudo,
nitko ga nije krenuo uhvatiti.
"Ne!" Esmenet vrisne s poda. "Ostavite
ga na miru! Ostavite ga! Ne znate vi njega!
Ne znate vi..."
"Odričem se!" Achamian zagrmi i prođe
prezirnim pogledom po svima okupljenima.
"Odričem se svog položaja Svetog učitelja,
Vezira na dvoru Anasurimbora Kellhusa!"
Pogleda Nautzeru, ne mareći hoće li se starac
podsmjehnuti ili neće.
"Odričem se svoje Škole!" nastavi on.
"Skupa licemjera i ubojica."
"Onda se osuđuješ na smrt!" Nautzera
vikne. "Nema čarobnjaka izvan okrilja Škola!
Nema..."
"Odričem se svog Proroka!"
Uzdasi i žamor preplave galerije Prvog
hrama. Čekao je da se komešanje stiša, zureći
bez treptaja, činilo mu se, cijelu vječnost u
nezemaljski aspekt Anasurimbora Kellhusa.
Njegovog posljednjeg učenika.
Ništa se nije dogodilo među njima.
Nekako je njegov pogled pronašao
Proyasa, koji je izgledao tako... ostarjelo s
četvrtastom bradom. U lijepim smeđim očima
nazirala se molitva, obećanje povratka. No
bilo je puno prekasno.
"I odričem se..." Utihnuo je i borio se sa
zalutalim osjećajima. "Odričem se svoje
žene."
Spusti pogled na Esmenet, slomljenu na
podu. Moja žena! "Neeee", plakala je i
šaptala. "Mooolim tee, Akka..."
"Preljubnice", nastavi on, a glas mu je
pucao, "i... i... "
Lica poput maske od nimila, on se okrene
bez dopuštenja i počne hodati istim putem
kojim je i došao. Ljudi od Kljove zapanjeno
su zurili u njega, s gnjevom u očima
blistavim poput iskri. No micali su se u stranu
dok se približavao.
Micali su se u stranu.
A onda kroz Esmenetin plač...
"Achamiane!"
Kellhus. Achamian se nije udostojao
okrenuti, ali zastao jest. Činilo mu se da mu
se vlastita nedokučiva budućnost navalila na
leđa, poput jarma oko vrata, poput vrška
koplja uperenog u kralješnicu...
"Sljedeći put kad dođeš pred mene",
Aspekt-Car reče glasom koji je odjekivao kao
u špilji, odzvanjao neljudskim rezonancama,
"kleknut ćeš, Drusase Achamiane."
Slijedeći vlastite krvave stope, Čarobnjak
nastavi šepati.
Enciklopedijski glosar

Udubljeni u klasike, inritski su učenjaci

imena obično navodili u njihovom shevičkom
obliku, a za izvorne su se oblike odlučivali
samo u nedostatku starih shevičkih
ekvivalenata. Tako je, primjerice, prezime
Coithus (koje Casidas dvaput spominje u
Cenejskim analima) u stvari shevički oblik
galskoga 'Koutha', pa se tako navodi i ovdje.
Za prezime Hoga pak ne postoji shevički
oblik pa se navodi na izvornom tvdonskom
jeziku. Kvranejski nazivi mjesta (kao što su
Asgilioch, Girgilioth ili Kyudea) očita su
iznimka.
Velika većina sljedećih vlastitih imena su,
dakle, jednostavno transliterirana iz svojih
shevičkih (a u nekim slučajevima i
knuiurskih) oblika. Prevedena su samo onda
kad se njihova shevička (ili kuniurska) verzija
tako ponaša. Tako je, primjerice, ainonski
pojam 'Ratharutar', koji u shevičkom obliku
glasi 'Retorum ratas', ovdje naveden kao
'Grimizni Tornjevi', prema doslovnom
značenju riječi ratas('crveno') i
retorum('tornjevi'). Etimološko podrijetlo i
prevedeno značenje naziva mjesta moguće je
pronaći u zagradama na početku određenih
natuknica.
Ovo su imena u onim oblicima u kojim ih
je poznavao Drusas Achamian.
Index

A
Abenjukala - Klasična rasprava o
benjuki napisana anonimno u kasnoj antici.
Zbog naglaska na relaciji između benjuke i
mudrosti, mnogi je smatraju i klasičnim
filozofskim tekstom.
ADunyanjani - "Mali Dunyanjani"
(knuiurski prema umeritskom ar'tunya, ili
'mala istina'). Ime koje su si nadjenuli
sljedbenici koje je Kellhus okupio u
Atrithauu.
Aengelas (4087.-4112.) - Ratnik plemena
Werigda.
Aethelarius VI (4062.-) - (shevički za
Athul ara) Kralj Atrithaua, posljednji od loze
Morghund.
Agansanor - Provincija na jugu
središnjeg Ce Tydonna, glasovita po
ratničkom žaru svojih sinova.
Aghurzoi - "Odrezani jezik" (ihrimsu)
Jezik Srankova.
Agmundr - Provincija sjeveroistočnog
Galeotha, smještena podno Osth-waijskog
gorja.
Agnotumska tržnica - Glavni pazar u
Iothiahu koji datira još iz doba Ceneja.
Agoglianski bikovi - Drevni kvranejski
simboli plodnosti i sreće. Najslavniji
primjerci nalaze se u Hagerni nasuprot Svodu
Kljove.
Agongorea - "Polja čemera" (kuniurski)
Spaljene zemlje zapadno od rijeke Surse i
sjeverno od mora Neleost.
Agonye - Naziv za Gnostičke Inkantacije
Muke, navodno specijalnost Škole
Mangaecca.
Agonijski ovratnik - Magični artefakt
Drevnog Sjevera, kojeg je navodno izradila
Mithrulička Gnostička Škola. Prema
Mandatovim učenjacima, uloga Agonijskog
ovratnika slična je ulozi Urobrijanskog kruga
koju koriste Mistične Škole Tromorja; naime,
onome tko ga nosi uzrokuje nepodnošljivu
bol ako samo pokuša izgovoriti bilo koju
magičnu inkantaciju.
Ainonski - Jezik Visokog Ainona,
izveden iz ham-kheremičkog.
Ajencis (oko 1896.-2000.) - Otac
silogisticke logike i algebre, prema mnogima
najveći od svih filozofa. Rođenje u
Methsoncu, kvranejskoj prijestolnici, i
navodno nikad nije napustio rodni grad, čak
ni za vrijeme strašnih epidemija kuge 1991.
kad je zbog njegove poodmakle dobi bilo
gotovo sigurno da će umrijeti. (Različiti
izvori tvrde da se Ajencis svakodnevno kupao
i odbijao piti vodu iz gradskih zdenaca,
ustvrdivši da su ti običaji. u kombinaciji s
nesklonošću pijanstvu i umjerenom
prehranom, zaslužni za njegovo zdravlje.)
Mnogi se komentatori, kako antički tako i
suvremeni, žale da postoji onoliko Ajencisa
koliko ima Ajencisovih Čitatelja. Premda je
to zasigurno točno kad se radi o njegovim
više teorijskim djelima (kao što su Teofizika
ili Prva analitika Ljudi), njegovi radovi
sadrže jasnu i konzistentnu skeptičnu srž,
ponajbolje ilustriranu u Trećoj analitici Ljudi,
koja je usto i njegovo najciničnije djelo. Za
Ajencisa. Ljudima su uglavnom "njihove
slabosti, a ne razum ili svijet, glavno mjerilo
onoga što smatraju istinitim." Štoviše,
zapazio je da većina pojedinaca uopće nema
kriterija za svoja uvjerenja. Kao takozvani
kritički filozof, moglo bi se pretpostaviti da
će s vremenom podijeliti sudbinu ostalih
kritičkih filozofa, kao što su Porsa (glasoviti
"Filozof-Kurva" iz Tryse) ili Kumhurat.
Samo su ga njegov ugled i struktura
kvranejskog društva spasili od prevrtljivosti
gomile. U djetinjstvu je navodno bio takvo
čudo od djeteta da ga je zamijetio Visoki
Kralj glavom, koji mu je kao osmogodišnjaku
osigurao takozvanu Zaštitu, što je dotad bilo
nezabilježeno, s obzirom na njegovu dob.
Zaštita je bila stara i sveta kvranejska
institucija; "Zaštićeni" bijahu oni koji su
mogli reći bilo što bez straha od odmazde,
čak i Visokom Kralju. Ajencis je nastavio
govoriti sve dok nije umro od kapi u dubokoj
starosti, sa 103 godine.
Ajokli - Bog lopovluka i obmane. Iako se
u Kronici Kljove navodi među glavnim
Bogovima, u stvarnosti ne postoji Ajoklijev
kult, već više neformalna mreža poklonika
razbacanih po velikim gradovima Tromorja.
Ajokli se često spominje u manje značajnim
svetim pismima različitih kultova, ponekad
kao nestašni sudrug Bogova, a ponekad kao
njihov zlobni suparnik. U Mar'eddatu, on je
nevjerni suprug Gierrin.
Ajowai - Planinsko uporište u sjevernom
Hinavatskom gorju koje služi kao
administrativna prijestolnica Girgaša.
Akal - Osnovna valuta u Kianu.
Akkeagni - Bog bolesti. Poznat i kao Bog
s Tisuću Ruku. Učenjaci su često naglašavali
ironiju da Svećenstvo Bolesti predstavlja
glavni izvor liječnika u Tromorju. Kako je
moguće istovremeno štovati bolest i ratovati
protiv nje? Prema Svetom pismu njegovog
kulta, Piranavasu, Akkeagni je takozvani
Ratoborni Bog, Bog koji više pomaže onima
koji se bore protiv njega, nego onima koji mu
se ulaguju i obožavaju ga.
Akksersia - Izgubljeni narod Drevnog
sjevera. Iako Bijeli Norsirci sjeverne obale
Ceriškog mora nisu održavali trajni kontakt s
Neljudima, s vremenom su postali drugo
najveće središte norsirske civilizacije.
Akkserksiju je 811. godine utemeljio
Salawearn I. nakon raspada Condske sprege.
Iako ograničen na grad Mvclai, svoju
trgovačku i administrativnu prijestolnicu,
narod je postepeno širio svoju hegemoniju,
prvo duž rijeke Tywanrae, a zatim preko
nizina Gala i cijele sjeverne obale Ceriškog
mora. Do vremena prvog velikog
Srankovskog rata 1251. bila je to najveća od
drevnih norsirskih nacija, a obuhvaćala je
gotovo sva bijelonorsirska plemena osim onih
u Istyulskoj dolini. Pala je pred Ne-Bogom
nakon tri katastrofalna poraza 2149. godine.
Akksersijski naseljenici na izrazito šumovitoj
južnoj obali Ceriškog mora činit će jezgru
kasnijeg Meornskog Kraljevstva.
Akkserksijski - Izgubljeni jezik drevne
Akksersije i "najčišći" među nirsodskim
jezicima.
Akkunihor - Scylvendsko pleme
središnje Stepe. Kao pleme najbliže granici s
Carstvom, Akkunihori su tradicionalni
posrednici glasinama i znanjem iz Tomorja
među Scylvendijima.
 Algari (4041.-4111.) - Rob-sluga Princa
Nersei Proyasa.
Alkussi - Scylvendsko pleme središnje
Stepe.
Allosijanski forum - Velike sudske
galerije smještene u podnožju Andiaminskih
visova.
Am-Amidai - Velika kianska tvrđava
smještena u srcu Atsuških brda, podignuta
4054. godine amicut - Obrok kojeg
scylvendski ratnici nose sa sobom na put, a
sastoji se od divljih trava i bobica utisnutih u
sušene komade govedine.
Ammegnotis - Grad na južnoj obali rijeke
Sempis, podignut za vrijeme kyranejske Nove
Dinastije.
Amortanea - Trgovačka karaka na kojoj
su Achamian i Xinemus plovili u Jokhtu.
Amoteu - Gubernija Kiana smještena na
južnom rubu Meneanorskog mora. Kao i svi
narodi u sjeni gorja Betmulle, Amoteu, ili
Sveti Amoteu kako ga ponekad nazivaju,
rastao je u utjecajnoj sjeni Shigeka Stare
dinastije. Prema postojećim natpisima,
Shigečani su i Xerasane i Amotejce nazivali
Hut-Jartha, "Zemljom Jarta", ili Huti-Parota,
"Srednje Zemlje". Jarti bijahu dominantno
ketvaško pleme te regije, kojima su Amotejci
i i nekoliko drugih naroda plaćali danak prije
shigečkog osvajanja. No s ekstenzivnim
obrađivanjem Shairizorske poljane i
polaganim usponom Shimeha i Kyudeje na
rijeci Jeshimal, odnos moći se polako
promijenio. Stoljećima su Srednje Zemlje bile
bojno polje Shigečanima i njihovim južnim
suparnicima, Eumarni s druge strane
Betmulle i drevnom vaparskom Nilnamešu.
Godine 1322. Anzumarapata II. Nilnameški
Kralj Invishija, zgromio je Shigečane i u
pokušaju da osigura osvojene zemlje naselio
stotine tisuća ubogih Nilnamešana na
poljanama Heshora, a taj će njegov čin znatno
nadživjeti njegovo kratkotrajno carstvo
(Shigečani su ponovno osvojili Srednje
Zemlje 1349. godine). Propašću shigečke
regionalne dominacije 1591. Jarti su pokušali
ponovno uspostaviti kontrolu kao nekada - s
katastrofalnim posljedicama. Rat koji je
uslijedio uzdignuo je mlado Amotsko Carstvo
koje se prostrlo cijelom duljinom Betmulle
sve do pustinje Carathav. Sve Srednje Zemlje
dopast će pod vlast Kvraneasa 1703. godine.
 Raspadom Kvraneasa oko 2158. godine,
Amoteu je doživio svoj drugi - i posljednji -
period samostalnosti, iako su im sad
Xerasani, nasljednici Anzumarapatinih
doseljenika, postali glavni takmaci. To drugo
"zlatno doba" svjedočit će Inriju Sejenusu i
polaganom rastu religije koja će s vremenom
zagospodariti Tromorjem. Nakon kratkog
razdoblja xeraške okupacije, Amoteu će
pretrpjeti dugi niz stranih vladara, od kojih će
svaki ostaviti svoj pečat: prvo Cenejani koji
su Srednje Zemlje osvojili 2414. godine,
zatim Nansurci 3574. i konačno Kianjani
3845.
Unatoč tome što su ostale pokorene
provincije živjele u miru i blagostanju, rane
godine cenejske vladavine pokazat će se
naročito krvave za Amoteu. 2458., dok je
Triamis Veliki bio još novorođenče, inritski
fanatici poveli su provinciju u žestoku
pobunu protiv Ceneja. Car Siaxas II. za kaznu
je dao poklati stanovništvo Kyudeje i sravniti
grad sa zemljom.
Amotski - Jezik Amoteua, izveden iz
mamatskog.
Anagke - Boginja sreće. Poznata i kao
"Kurva Sudbine". Anagke je jedna od glavnih
"Kompenzacijskih Božanstava", to jest, onih
koji nagrađuju odanost za života rajem u
zagrobnom životu. Njezin kult u Tromorju je
iznimno popularan, posebice među višim,
političkim kastama.
Analogije - Drugi naziv za Mistično
čarobnjaštvo.
Anasurimbor, dinastija - Vladajuća
dinastija Kuniurija između 1408. i 2147.
godine. Vidi pod Apokalipsa.
Anaxophus V. (2109.-2156.) -
Kvranejski Visoki Kralj koji je upotrijebio
Capljansko koplje protiv Ne-Boga na
Mengeddi 2155. godine.
Ancillinske dveri - Jedne od takozvanih
manjih dveri u Momemnu, smještene odmah
južno od Girgallinih dveri.
Andiaminski visovi - Glavna rezidencija
i administrativno središte Nansurskih Careva,
smješteno na zidinama Momemna sa strane
okrenute moru.
Anfirig, Thagawain (4057.-) - Galeotski
Grof Gesindala.
Angeshrael (?-?) - Najpoznatiji Stari
Prorok Kljove, zaslužan za dovođenje Pet
Plemena Ljudi u Earwu. Poznat je i kao
Opečeni Prorok jer je pognuo lice u vatru kad
se susreo s Husveltom u podnožju gore Eshki.
Žena mu bijaše Esmenet.
Angka - Stari norsirski naziv za Zeum.
Anime - "Pokretačka sila" sveg
postojanja, obično se poistovjećuju s "dahom
Božjim". Mnogo je tinte proliveno na pitanje
relacija između anima, koje su primarno
teološki koncept, i čarobnjačkog koncepta
"onta". Većina učenjaka smatra da je ovo
drugo samo svjetovna varijanta prvoga.
Anissi (oko 4089.-) - Najdraža žena
Cnaiura urs Skiothe.
Ankarvotis - Demon iz Onostranoga,
jedan od poslušnijih Moćnika kojima
upravljaju Grimizni Tornjevi.
Ankharlus - Glasoviti kuniurski
komentator i visoki svećenik Gilgaolov.
Ankirioth - Provincija na jugu središnje
Conrive.
Ankmuri - Izgubljeni jezik drevne
Angke.
Ankulakai - Gora na južnom rubu
Demue na kojoj se smjestio Atrithau.
Anmergal, Skinede (4078.-4112.) -
Tydonski vlastelin, poginuo u bitki u
Tertijskoj dolini.
Annand - Provincija na sjeveru središnje
Conrive, poznata prije svega po svojim
rudnicima srebra i željeza. "Sve srebro
Annanda" uobičajena je izreka u Tromorju, a
označava 'nešto neprocjenjivo'.
Anochirwa - "Dosezanje Rogova"
(kuniurski) Rani ljudski naziv za
Golgotterath.
Anphairas, Ikurei - Vidi pod Ikurei
Anphairas I.
Anplei - Najveći grad u Conrivi nakon
Aoknvssusa.
Anpoi - Tradicionalno piće diljem
Tromorja, pravi se od fermentiranog nektara
breskve.
Ansacer ab Salajka (4072.-) - Sapatišah-
Guverner od Gedeje. Njegov totem je Crna
gazela.
Ansansius, Teres (oko 2300.-2351.) -
Najpoznatiji teolog ranih dana Tisuće
Tornjeva, čija djela Grad Ljudi, Šepavi
Hodočasnik i Pet pisama svimašrijalski
učenjaci iznimno cijene.
Anserca - Naj užnija provincija
Nansurskog Carstva.
Antanamera - Provincija Visokog
Ainona smještena na planinskoj granici
Jekka.
Anwurat - Velika kianska utvrda južno
od delte Sempisa, sagrađena 3905. godine.
Anvasiri - "Oni Koji Zavijaju Bez
Jezika" (ihrimsu) Rani cunurojski naziv za
Srankove.
Adknvssus - Administrativno i trgovačko
središte Conrive. Negdašnja prijestolnica
odavno izgubljenog Shiradskog Carstva,
Aoknvssus je možda najstariji od velikih
gradova Tromorja, uz eventualno Sumnu i
Iothiah.
Aorsi - Izgubljeni narod Drevnog
Sjevera. Aorsi je utemeljen 1556. godine
podjelom Većeg Kuniurija među sinovima
Anasurimbora Nanor-Ukkerje I. kad je ovaj
umro. Čak su i suvremenici prepoznali Aorsi
kao najratoborniji od norsirskih naroda, iako
su njihove ambicije ostale isključivo
obrambene, a ne osvajačke. Rijetko naseljen
osim u područjima oko prijestolnice Shiarau,
Aorsi bijaše suočen sa znatnim i nesmiljenim
pritiskom od strane plemena Srankova i
Bašraga s Yimaletskog gorja na sjeveru, a da
i ne govorimo o Savjetovim legijama iz
Golgotteratha s druge obale rijeke Surse na
zapadu - bješe to izazov koji će potaknuti
izgradnju Dagliaša, najveće utvrde toga doba.
Nije slučajno riječ sursa dobila značenje
'fronta' diljem Drevnog Sjevera.
Povijest Aorsija govori o dovitljivosti i
odlučnosti pred licem neprekidnih kriza.
Možda i doliči da je njegova propast 2136.
godine (vidi pod Apokalipsa) uzrokovana
više izdajom njihovih južnih kuniurskih
susjeda nego nekim stvarnim neuspjehom od
strane Anasurimbora Nimerica, njihovog
posljednjeg Kralja.
Apokalipsa - Dugotrajni ratovi i
krvoprolića koji su zatrli Drevni Sjever.
Korijeni Apokalipse mnogobrojni su i
duboki.
Učenjaci Mandata (koji se, suprotno
popularnom mišljenju, ne smatraju
mjerodavnima za tu temu) tvrde da oni sežu
dalje od zabilježene povijesti. Trezvenija
svjedočanstva ne sežu dalje od takozvanog
Neljudskog Tutorstva, koje je s vremenom
Gnostičku Školu Mangaecce dovelo do Incu-
Holoinasa, Arke Nebeske, koja bijaše
zaštićena i skrivena neljudskom magijom u
sjeni zapadnog Yimaletskog gorja.
Svjedočanstva su nepotpuna, no čini se
jasnim da su takozvani Veliki srankovski
ratovi posljedica okupacije mjesta koje će
kasnije dobiti naziv Golgotterath od strane
Mangaecce.
Učenjaci početkom Apokalipse
tradicionalno smatraju poziv Anasurimbora
Celmomasa na sveti rat protiv Golgotteratha,
njegovu Veliku Kušnju, to jest početak
svjedočanstva zabilježenog u Sagama,
glavnom povijesnom pisanom izvoru o ovim
kataklizmičkim zbivanjima. Legenda kaže da
su neljudski Siqu obavijestili Vrhovnog
vladara Sohonca (najistaknutije saugliške
Škole) da je Mangaecca, ili Savjet kako su ih
prozvali, razotkrila izgubljene tajne
Inchoroija koje bi mogle dovesti do uništenja
svijeta. Seswatha je pak uvjerio Celmomasa
da proglasi rat Golgotterathu 2123. godine.
Mnoge su se rasprave vodile o sljedećih
dvadeset godina i mnogo je bilo oštrih kritika
utemeljenih na ponosu i prepucavanja oko
toga što je na kraju uništilo Kušnju. Ono što
većina nije shvatila bilo je to da je prijetnja
koja se nadvila nad Visokim Norsircima iz
Kuniurija i Aorsija u to vrijeme bila posve
hipotetska. Zapravo, pravo je čudo da je
Ceimomas uspio na okupu održati svoju
koaliciju, koja se sastojala i od Neljudi kao i
od simboličnih kontingenata Kvranejaca, i
toliko koliko jest.
Prva velika bitka odigrala se 2124. na
Agongorejskoj poljani i završila neodlučeno.
Ceimomas i njegovi saveznici prezimili su u
Dagliašu, prešli rijeku Sursu sljedećeg
proljeća i zatekli svoje neprijatelje
nespremne. Savjet se povukao u Golgotterath
i tako je počelo Ustoličenje, kako će to
kasnije prozvati. Šest je godina Kušnja
pokušavala izgladnjivanjem natjerati Savjet
na predaju, no uzalud. Svaki se napad
pokazao kao katastrofalan. A onda je 2131.,
nakon svađe s Kraljem Nimericom od
Aorsija, sam Ceimomas napustio svoj vlastiti
sveti rat. Sljedeće godine desila se katastrofa.
Legije Savjeta, očito iskoristivši golemu
podzemnu mrežu tunela, pojavile su se u
Prstengorju iza leđa Kušnji. Koalicijska
vojska gotovo je posve uništena. Ogorčen
gubitkom sinova, Nil'giccas, Neljudski Kralj
Ishterebintha, povukao se i ostavio Aorsije da
ratuju sami.
Godine koje su uslijedile svjedočile su
nizu katastrofa. 2133. Aorsi su poraženi u
Amnerlotskom klancu, a nedugo nakon toga
pao je i Dagliaš. Kralj Nimeric povukao se u
svoju prijestolnicu Shiarau. Prošla je godina
prije nego li je Celmomas priznao vlastitu
glupost i mobilizirao snage da mu pođe u
pomoć. Tada je već bilo prekasno. 2135.
Nimeric je smrtno ranjen u Bitki kod
Hamuira, a Shiarau je pao u ruke Savjetovih
legija sljedećeg proljeća. Aorska Kuća
Anasurimborovih zatrta je zauvijek.
Sada se pak Kuniuri našao sam. Izgubivši
kredibilitet, Celmomas nije mogao privući
nikakve saveznike i neko se vrijeme situacija
činila beznadnom. No 2137. godine njegov je
najmlađi sin Nau-Cayuti uspio razbiti Savjet
u Bitki kod Ossirisha, gdje je zaradio ime
Murswagga, ili "Ubojica Zmajeva", ubivši
Tanhafuta Crvenog. Njegova sljedeća
pobjeda nadomak ruševina Shiaraua bila je
još konkretnija. Preostali Savjetovi Srankovi i
Bašrazi pobjegli su preko rijeke Surse.
 2139. godine mladi je Princ opkolio i
ponovno zauzeo Dagliaš, a zatim poveo
nekoliko spektakularnih pohoda širom
Agongorejske poljane.
Tada su, 2140. godine, Nau-Cayutijevu
ljubljenu konkubinu Aulisi oteli srankovski
pljačkaši i odveli je u Golgotterath. Prema
Sagama, Seswatha je uspio uvjeriti Princa
(koji nekoć bješe njegov učenik) da je
djevojku moguće spasiti iz Incu-Holoinasa i
njih su se dvojica upustila u ekspediciju koja
je gotovo sigurno izmišljena. Mandatovi
kritičari osporavaju priču iz Saga po kojoj su
se uspješno vratili i s Aulisi i s Čapljanskim
kopljem, tvrdeći da Aulisi nikad nije nađena.
Što god da se zbilo, dvije su stvari gotovo
sigurne: Čapljansko koplje doista je vraćeno,
a Nau-Cayuti je umro nedugo nakon toga
(navodno ga je otrovala njegova prva žena,
Ieva).
2141. Savjet je ponovno napao, pogrešno
misleći da je Kuniuri onesposobljen
gubitkom svog najvećeg i najdražeg sina.
Nau-Cayutijeva braća po medovini
pokazali su se i sami kao sposobni, pa čak i
izvanredni zapovjednici. U Bitki kod
Skothere srankovske je horde šatro general
En-Kaujalau, iako je umro od tajanstvenog
uzroka samo nekoliko tjedana nakon te
pobjede (prema Sagama, on je bio još jedna
žrtva Ieve i njezinih otrova, no i to
osporavaju učenjaci Mandata). 2142. General
Sag-Marmau zadao je još jedan težak poraz
Aurangu i njegovim legijama Savjeta, a do
jeseni iste godine on je sam gonio ostatke
svoje horde do dveri Golgotteratha.
No drugo veliko Ustoličenje pokazalo se
mnogo kraćim nego prvo. Kako se Seswatha i
bojao, Savjet je samo htio dobiti na vremenu,
ništa više. U proljeće 2143. godine Ne-Bog
je, sazvan na nepoznat način, udahnuo svoj
prvi dah. Širom svijeta, Srankovi, Bašrazi i
Wracu - sva opscena djeca Inchoroija - čula
su njegov zov. Sag-Marmau i sva slava
Kuniurija satrti su.
Posljedice njegovog dolaska nemoguće je
precijeniti. Kao što potvrđuju brojni nezavisni
izvori, svi su Ljudi osjećali njegovu jezivu
prisutnost na horizontu, a sva su djeca rođena
mrtva. Anasurimbor Celmomas II. bez
problema je pridobio podršku za svoju Drugu
Kušnju. Nil'giccas i Celmomas su se pomirili.
Diljem Earwe ljudske su vojske krenule u
marš prema Kuniuriju.
No bilo je prekasno.
Celmomas i njegova Druga Kušnja
uništeni su na Eleneotskim poljanama 2146.
Čapljansko koplje, koje nije bilo moguće
upotrijebiti jer se Ne-Bog odbio upustiti u
bitku, izgubljeno je. Kuniuri i svi veliki
gradovi na rijeci Aumris razoreni su u
sljedećoj godini. Neljudi Injor-Nivasa
povukli su se u Ishterebinth. Eamnor je
opustošen godinu nakon toga, premda je
njegova prijestolnica Atrithau, podignuta na
protumagijskom mjestu, uspjela preživjeti.
Popis se tu ne zaustavlja. Akkserksia i
Harmant 2149. Meorsko Kraljevstvo 2150.
Inweara 2151., iako je grad Sakarpus
pošteđen. Shiradsko Carstvo 2153.
Bitka na Katholskom klancu jeseni 2151.,
u kojoj su sudjelovali prvenstveno ostaci
Meorsija i Neljudi iz Cil-Aujasa, bit će jedina
pobjeda ljudske vrste u tim mračnim
godinama, pobjeda koja je potpuno poništena
kad su se Meorsi okomili na svoje
dobročinitelje i poharali drevni neljudski
Zamak idućeg proljeća (iz čega je nastao mit
da su Galeoćani, potomci tih meorskih
izbjeglica, zauvijek prokleti izdajstvima i
svadljivošću).
Premda poražen u Bitki kod
Mehsarunatha 2154. godine, Anaxophus V.,
Visoki Kralj Kvraneasa, uspio je spasiti
glavninu svoje vojske i pobjeći na jug,
prepustivši Mehtsonc i Sumnu
Scylvendijima. Kljovu su evakuirali i donijeli
u drevni Invishi u Nilnamešu. Iako su
povijesni izvori oskudni, Mandatovi učenjaci
inzistiraju da je tada Visoki Kralj priznao
Seswathi da su njegovi vitezovi spasili
Čapljansko koplje na Eleneotskim poljanama
osam godina ranije.
Možda niti jedan pojedinačni događaj u
tim mračnim vremenima nije pobudio više
gorčine i rasprava među učenjacima
Tromorja koji se bave Apokalipsom. Neki
povjesničari, među njima i glasoviti Casidas,
nazvali su to najčudovišnijom obmanom u
povijesti. Kako je Anaxophus mogao skrivati
jedino oružje koje bi moglo poraziti Ne-Boga
dok je veći dio svijeta umirao? No drugi,
među kojima dobar dio njih pripada Mandatu,
tvrde upravo suprotno. Priznaju da je
Anaxophusov motiv -spasiti Kvraneas i samo
Kvraneas - u najmanju ruku sumnjiv. No oni
ukazuju na činjenicu da bi Čapljansko koplje
zasigurno bilo izgubljeno u katastrofama
nakon Eleneotskih poljana i uništenja Druge
Kušnje da on ga nije sakrio. Prema
postojećim izvorima, sam Ne-Bog se cijelo to
vrijeme niti jednom nije pojavio u bitkama.
Godine slabljenja bile su ono što ga je
nagnalo da se umiješa u Bitku na Mengeddi.
Što god da je bilo razlog, Ne-Bog, ili
Tsurumah kako su ga Kvranejci nazivali, pao
je od ruke Anaxophusa V. 2155. godine.
Oslobođeni njegove strahotne volje, njegovi
su se robovi Srankovi, Bašrazi i Wracu
raspršili. Apokalipsa je završila i Ljudi su se
posvetili spašavanju svega što se u njihovom
svijetu spasiti dalo.
Apsolut - Kod Dunyanjana, stanje u
kojem se postaje "neuvjetovan", savršena
duša koja samu sebe pokreće neovisno o
"onome što je prethodilo". Vidi pod
Dunyanjani i Uvjetovanje.
Apstrakcije - Epitet za Gnostičke
čarolije.
Araxes, gorje - Planinski lanac koji
formira istočnu granicu i Ce Tydonna i
Conrive.
Arhitekt - Epitet kojim špijuni lažnih lica
opisuju svoje stvoritelje iz redova Savjeta.
Arithmeas - Glavni vidovnjak Ikurei
Xeriusa III.
Arka Nebeska - Vidi pod Incu-Holoinas.
Arweal (4077.-4111.) - Jedan od
Prvobitnih, prethodno vlastelin-vazal Grofa
Werijena, umro od kuge u Caraskandu.
Asgilioch - "Dveri Asge" (kvranejski od
kemkaričke riječi geloch) Velika nansurska
utvrda koja datira iz rane antike i čuva
takozvani Southronski klanac izdanka
Unarasa. Možda se nijedna utvrda u
Tromorju ne može podičiti tako legendarnom
poviješću (koja u najnovije doba uključuje
zaustavljanje najmanje triju fanimskih
invazija). Tijekom godina Nansurci su
skovali mnoge epitete za tu glasovitu tvrđavu,
između ostaloga i naziv Hubara, "Stijena".
Aspekt-Car - Titula koju si je nadjenuo
Triamis Veliki u dvadeset i trećoj godini
svoje vladavine (kada je Šrijah Ekvannus III.
formalno institucionalizirao takozvani
Kult Cara) i koju dobivaju svi njegovi
nasljednici.
Athjeari, Coithus (4089.-) - Grof
galeotske pokrajine Gaenri, nećak Coithusa
Saubona.
Atkondo-atvoki - Grupa jezika
satvotskih nomadskih stočara gorja
Atkondras i okolnih područja.
Atkondras, gorje - Možda najveći
planinski lanac zapadno od Kavarsusa,
proteže se od Joruanskog mora do Velikog
oceana i učinkovito izolira Zeiim od ostatka
Eanve.
Atrithau - Drevno administrativno i
trgovačko središte negdašnjeg Eamnora i
jedan od dva norsirska grada koji su
preživjeli Apokalipsu. Atrithau je osebujan
po tome što je izgrađen na takozvanom
"nemagijskom tlu", to jest, tlu na kojem je
magija nemoćna, a koje je pronađeno u
podnožju gore Ankulakai. Utemeljio ga je
oko 570. godine izvorno kao utvrdu Ara-
Etrith ("Novi Etrith") glasoviti umerski
Božanski Kralj Caru-Ongonean.
Atritski - Jezik Atrithaua izveden iz
eamnorskog.
Atsuška brda - Jalovi brdski krajolik u
unutrašnjosti Gedeje.
Attongški plato - "Toranj kojeg nema"
(iz kvranejskog izraza at anoch) Poznat i kao
Attongški procijep. Glasoviti otvor u
Hethantskom gorju i tradicionalna ruta
scylvendskih upada.
Attrempus - "Toranj predaha"
(kyranejski) Sestrinska tvrđava Atyersusa
koju su 2158. godine utemeljili Seswatha i
novoosnovana Škola Mandata, povjerena
Kući Nersei od Conrive 3921. godine.
Atversus - "Toranj upozorenja"
(kyranejski) Sestrinska tvrđava Attrempusa
koju su 2157. godine utemeljili Seswatha i
ostali Gnostički čarobnjaci koji su preživjeli
Apokalipsu. Atyersus je glavno uporište
Mandata.
Auja-gilcunni - Izgubljeni "temeljni
jezik" Neljudi. Vidi pod Jezici Neljudi.
Aujski - Izgubljeni jezik Neljudskih
aujanskih zamkova.
Aumri-sagla - Grupa jezika drevnih
norsirskih naroda doline Aumris.
Aumris, rijeka - Glavno porječje
sjeverozapadne Earwe, crpi vodu iz većeg
istyulskog bazena i ulijeva se u more Neleost.
 Rijeka Aumris također je kolijevka
norsirske civilizacije. Tijekom relativno
kratkog vremenskog perioda, visokonorsirska
plemena koja su se naselila u bogatim naplav-
ljenim dolinama duž donjeg toka Aumrisa
osnovala su prve ljudske gradove, uključujući
Tryse, Saugliš, Etrith i Umerau. Kao rezultat
trgovanja s Neljudima iz Injor-Niyasa, moć i
sofisticiranost aumriške civilizacije ubrzano
je rasla, kulminirajući za vrijeme Trysejskog
Carstva za vrijeme vladavine Božanskog
Kralja Cunwerishaua u četvrtom stoljeću.
Aurang (?-) - Preživjeli Princ Inchoroija i
general Horde Ne-Bogove tijekom
Apokalipse. Malo je toga poznato o Aurangu,
izuzev da je visokorangirani član Savjeta i
brat blizanac Auraxov.
Aurax (?-) - Preživjeli Princ Inchoroija.
Malo je toga poznato o Auraxu, izuzev da je
visokorangirani član Savjeta i brat blizanac
Aurangov. Učenjaci Mandata nagađaju da je
on bio prvi koji je Mangaeccu podučavao
Tekne.
Auvangshei - Slavna cenejska utvrda na
krajnjoj zapadnoj granici Nilnameša, često se
simbolički navodi kao granica poznatog
svijeta, drugim riječima, Tromorja.
B
Bagaratta - "Pometanje" u scylvendskom
mačevanju.
Bajeda - Prevlaka koja odvaja
jugozapadni vrh Nrona od jugoistočnih
dijelova Cironja.
Balait urs Kututha (4072.-4110.) -
Scylvendski ratnik iz plemena Utemot, šurjak
Cnaiura urs Skiothe.
Bannut urs Hannut (4059.-4110.) -
Scylvendski ratnik iz plemena Utemot, stric
Cnaiura urs Skiothe.
Bardski svećenik - U tradicionalnim
narodnim religijama Drevnog Sjevera, vrsta
lutajućeg svećenika koji zarađuje za život
recitiranjem pjesama iz svetih pisama i
obavljanjem svećeničkih dužnosti za mnoga
božanstva.
Barisullas, Nrezza (4053.-) - Kralj
Cironja kojega u Tromorju istovremeno
omalovažavaju i dive mu se zbog njegove
dovitljivosti u trgovanju. Poznat je po tome
da je preživio i uspio izokrenuti šrijalsku
cenzuru ne jednom, već triput.
Batathent - Uništena tvrđava-hram koja
datira još iz pretklasičnog Kvraneasa, a
razorili su je Scylvendiji nedugo nakon pada
Ceneja 3351. godine.
Bengulla (4103.-4112.) - Sin Aengelasov
i Valrissin.
Benjuka - Suptilna i drevna strateška igra
koju igraju kastinski plemići diljem
Tromorja. Izvedenica iz više ezoterične mirqu
koju su igrali Neljudi, prva poznata
spominjanja benjuke datiraju još iz
takozvanog Neljudskog Tutorstva (555.-825).
Betmulla, gorje - Manji planinski lanac
koji sačinjava jugozapadnu granicu i Xerasa i
Amoteua.
Biaxi, Kuća - Jedna od Kuća
Kongregacije, tradicionalni rival Kuće Ikurei.
Biblioteka u Sauglišu - Glasoviti
kompleks hramova i riznica tekstova u
drevnom Sauglišu. Legenda kaže da je
biblioteka narasla do veličine grada unutar
grada do 2147. godine kad je Saugliš razoren.
Biblioteka Sareota - Vidi pod Sareotska
biblioteka.
Bič - Sazvježđe na sjevernom nebu.
 Bijeli džihad - Sveti rat kojeg su
Fan'oukarji I. i Kianjani poveli protiv
Nansurskog Carstva od 3743. do 3771. Vidi
pod Kian.
Bijeli Gospodar Tryse - Način
oslovljavanja kuniurskog Visokog Kralja.
Bijeli yakš - Tradicionalni šator
scylvendskih plemenskih poglavica.
Bikovski visovi - Jedan od devet
brežuljaka u Caraskandu.
Bitka kod Anwurata - Ključna bitka
Prvog svetog rata, odigrala se u ljeto 4111.
godine oko utvrde Anwurat južno od delte
Sempisa. Unatoč početnim neuspjesima, Inriti
pod vodstvom Cnaiura urs Skiothe uspjeli su
razbiti kiansku vojsku sa Skaurasom ab
Nalajanom na čelu, čime je omogućeno
osvajanje južnog Shigeka i otvoren put ka
Caraskandu.
Bitka kod Caraskanda - Ponekad se
naziva i Bitka u Tertijskoj dolini. Očajnička i
presudna bitka u kojoj su se 4112. sukobile
vojske Kascamandrija ab Tepherokara,
kianskog Padiradže, i Prvi sveti rat s
Anasurimborom Kellhusom na čelu, gdje
Fanimljani, usprkos tome što su brojem
nadmašili bolesne i izgladnjele Inrite, nisu
bili u stanju usporiti ili zaustaviti sveopći
prodor Prvog svetog rata. Mnogi inritsku
pobjedu pripisuju Božjoj intervenciji, iako
vjerojatnije objašnjenje valja potražiti u
otkrićima koja su se odigrala neposredno
prije bitke.
Nersei Proyas naročito je efektno opisao
manijakalni moral koji se u Inritima probudio
kao rezultat cirkumfikcije Ratnika-Proroka i
njegovog kasnijeg oslobođenja. Činjenicu da
su Kianjani bili odveć samouvjereni izdašno
ilustrira Padiradžina odluka da dopusti Prvom
svetom ratu da neometano formira svoje
redove.
Bitka kod Maana - Manja bitka između
Conriye i Ce Tydonna 4092. godine.
Bitka kod Mehsarunatha - Prva velika
bitka između okupljenih sila Kyraneasa i
vojske Ne-Božje na Attongškom platou 2154.
premda je Aurang, General Ne-Božje Horde,
dobio bitku, kyranejski Visoki Kralj
Anaxophus V
uspio je netaknut pobjeći s dobrim
dijelom svoje vojske, čime je postavio
pozornicu za daleko odlučniju Bitku na
Mengedskoj poljani sljedeće godine.
Bitka kod Paremtija - Manja bitka
između Conriye i Ce Tydonna 4109. godine,
prva vojna pobjeda Princa Nersei Proyasa.
Povijesno je značajna jer je Proyas dao
izbičevati svog bratića Calmemunisa zbog
bezbožnosti. Mnogi povjesničari tvrde da je
taj čin potaknuo Calmemunisovu odluku da
krene u preuranjeni marš s takozvanim
Divljim svetim ratom.
Bitka kod Zirkirte - Velika bitka koja se
odigrala između kianske vojske Hasjinneta ab
Skaurasa i Scylvendija pod vodstvom
Yursuta urs Mu-knaija na Jiunatskoj stepi
4103. godine. Premda se njihova konjica nije
mogla nositi sa Scylvendijima, a Hasjinnet je
i sam poginuo, Kianjani su se brzo oporavili i
veći dio zlosretne ekspedicije uspio je
preživjeti.
Bitka na Eleneotskim poljanama -
Velika bitka između Ne-Božje Horde i Druge
Kušnje na sjeveroistočnoj granici Kuniurija
2146. godine. Usprkos tome što su okupili
najsilniju vojsku svoga doba, Anasurimbor
Celmomas i njegovi saveznici bili su
nespremni za goleme brojeve Srankova,
Bašraga i Wracu koje su okupili Ne-Bog i
njegovi podanici iz redova Savjeta. Bitka se
pokazala kao totalna katastrofa i navijestila je
konačno uništenje norsirske civilizacije.
Bitka na Kivuthu - Važna bitka između
Nansurske carske vojske i Scylvendija,
odigrala se 4110. godine na obalama Kivutha,
pritoke porječja Sempisa. Odveć samosvjesni
scylvendski Kralj Plemena poveo je svoje
ljude u stupicu koju mu je postavio Ikurei
Conphas, nansurski Uzvišeni General.
Uslijedio je dotad nezabilježen poraz, s
obzirom na to da se zbio na Jiunatskoj stepi.
Bitka na Mengedskoj poljani, druga -
Očajnička bitka u kojoj su se Anaxophus V. i
njegove južne kolonije i saveznici
pobjednički suprotstavili Hordi Ne-Boga
2155. godine. Mnogi je smatraju najvažnijom
bitkom u povijesti.
Bitka na Mengedskoj poljani, četvrta -
Bitka u kojoj je takozvani Divlji sveti rat pod
vodstvom Nersei Calmemunisa potučen do
nogu od strane Kianjana pod vodstvom
Skaurasa ab Nalajana 4110. godine.
Bitka na Mengedskoj poljani, peta -
Prva odlučna bitka između Prvog svetog rata
i Kianjana 4111. godine. Mučen
organizacijskim problemima i nesuglasicama,
Prvi sveti rat pod nominalnim vodstvom
Coithus Saubona dočekao je na Mengedskoj
poljani Skauras ab Nalajan i njegova kianska
vojska u polovičnom izdanju. Od jutra do
kasnog poslijepodneva Inriti su uspjeli odbiti
bezbrojne kianske napade. Kad je ostatak
Prvog svetog rata stigao Fanimljanima s
boka, volja Kianjana je slomljena i oni su
poraženi.
Bitka na padinama - Naziv koji je
dobilo oduljeno nadmetanje između Kianjana
i Ainonjana u Bitki kod Anwurata.
Bitka na plićinama iywanrae - Jedan od
triju katastrofalnih poraza koje su od strane
Ne-Božje Horde pretrpjeli Akkserksia i
njezini saveznici. Tywan-raea se Mandatovi
učenjaci često prisjećaju kao primjera
ograničenja upotrebe Chorae kao jedinog
sredstva u borbi protiv neprijateljskih
čarobnjaka tijekom bitke.
Bitka u Trantijskom zaljevu - Odlučna
pomorska bitka gdje je kianska flota uz
pomoć Cishaurima uspjela skršiti Nansursku
carsku flotu pod zapovjedništvom generala
Sassotiana 4111. godine, čime je dokinut
glavni izvor vode za Sveti rat u maršu preko
Khememe.
Bitke na Agongoreji - Vidi pod
Apokalipsa.
Bjelokosne dveri - Sjeverne dveri
Caraskanda koje su dobile naziv po svijetlom
vapnencu od kojeg su sagrađene (kao i Dveri
rogova).
Bog - U inritskoj tradiciji jedinstveno,
sveznajuće, svemoćno i imanentno biće
odgovorno za postanak svijeta, a Bogovi su (i
u nekim pjesmama i Ljudi) samo njegovi
"aspekti". U kiunnatskoj tradiciji Bog je
apstraktna uloga više nego bilo što drugo. U
fanimskoj tradiciji Bog je jedinstveno,
sveznajuće, svemoćno i transcendentno biće
odgovorno za postanak svijeta (i stoga "Jedini
Bog"), protiv koga Bogovi ratuju za srca
ljudi.
Bogovi - Nadnaravni stanovnici
Onostranog koji imaju ljudske osobine i
predstavljaju predmet rituala i štovanja. Vidi
pod Stotina Bogova.
Bogras, Praxum (4059.-4111.) - General
Selialske kolone, poginuo kod Anwurata.
 Bojne Inkantacije - Gnostičke čarolije
razvijene u Sauglišu (uglavnom je to učinio
Noshainrau Bijeli) izričito za potrebe
ratovanja i svladavanja suparničkih
čarobnjaka.
Bojno polje - Vidi pod Mengedska
poljana.
Bokae - Stara cenejska utvrda na
zapadnoj granici Enathpaneaha.
Boksarias, Pirras (2395.-2437.) -
Cenejski Car koji je standardizirao trgovačke
protokole unutar carstva i ustanovio vrlo
uspješan sustav tržnica po njegovim većim
gradovima.
Brončano doba - Drugi naziv za ranu
antiku, doba kad je bronca bila dominantna
tehnologija među Ljudima.
Bukris - Bog gladi. Kao jedan od
takozvanih Kažnjavajućih Bogova, koji
utjeruju žrtve prijetnjama i nametanjem
patnji, Bukris nema pravog kulta niti
svećenstva. Prema kiunnatskoj predaji,
Bukris je stariji brat Anagke i stoga Anagkini
kultski svećenici obično vode rituale
umirivanja u vremenima gladi.
Burulan (4084.-) - Jedna od Esmenetinih
kianskih ropkinja-sluškinja.
Byantas - Kasnoantički pisac iz
Cenejskog Carstva.
C
Calasthenes (4055.-4111.) -
Visokorangirani čarobnjak Grimiznih
Tornjeva, ubijen pomoću Chorae u
Anwuratu.
Calmemunis, Nersei (4069.-4110.) -
Palatin conrivanske provincije Kanam-pureje
i nominalni vođe Divljeg svetog rata.
Canute - Provincija Ce Tydonna, jedna
od takozvanih Dubokih međa gornjeg toka
rijeke Swa.
Caphrianus I (3722.-3785.) - Obično ga
se naziva "Mlađim" da bi ga se razlikovalo od
njegovog cenejskog imenjaka. Nansurski car
iz Kuće Surmante slavan po svojoj lukavoj
diplomaciji i dalekosežnim reformama
nansurskih zakonika.
Cara-Sincurimoi - "Anđeo Beskrajne
Gladi" (ihrimsu) Drevno neljudsko ime za
Ne-Boga. Vidi pod Ne-Bog.
Caraskand - Veliki grad i važno sjecište
karavanskih ruta u jugozapadnom Tromorju.
Administrativno i trgovačko središte
Enathpaneaha.
Carathav, pustinja - Velika sušna regija
dina i pješčanih ravnica koja zauzima
jugozapadnu Earwu. Velike oaze moguće je
naći uglavnom duž istočnih regija pustinje,
no kroz nju prolaze i ključna porječja.
Caro-shemički - Jezik nomadskih stočara
svetih spisa iz pustinje Carathav.
Carska četvrt - Naziv za područje
Andiaminskih visova.
Carska vojska - Uvriježeni naziv za
stalnu nansursku vojsku.
Carski Saik - Škola koja je ugovorom
vezana za Nansurskog Cara.
Carsko sunce - Glavni simbol
Nansurskog Carstva.
Carstvo Iza Planina - Scylvendski naziv
za Nansurij.
Carvthusal - Poznat i kao "Grad Muha".
Najnapučeniji grad Tromorja te
administrativna i trgovačka prijestolnica
Visokog Ainona.
Casidas (3081.-3142.) - Glasoviti filozof
i povjesničar kasne antike, najpoznatiji po
svojim autoritativnim Cenejskim analima.
Cai nnu - Scylvendski naziv za
jugozapadne vjetrove koji pusu po Ji inatskoj
stepi na vrhuncu ljeta.
Celmomas II, Anasurimbor
(2089.-2146.) - Nesmiljeni neprijatelj
Golgotteratha u ranim danima Apokalipse i
posljednji knuiurski Visoki Kralj. Vidi pod
Apokalipsa.
Celmomasovo proročanstvo - Riječi
koje je Anasurimbor Celmomas II. na samrti
izrekao Seswathi na Eleneotskim poljanama
2146. godine, a kojima naviješta da će se
Anasurimbor vratiti "na kraju svijeta". S
obzirom na to da je sprječavanje takozvane
Druge Apokalipse isključivi razlog
Mandatovog postojanja, možda nije toliko
čudno što većina Mandatovih učenjaka
Celmomasovo proročanstvo smatra
autentičnim. Malo tko drugi u Tromorju,
međutim, vjeruje u njihove tvrdnje.
Cememketri (4046.-) - Vrhovni vladar
Carskog Saika.
Cenei - Grad na Kvranejskoj nizini koji
se uzdignuo iz Doba zaraćenih gradova da bi
pokorio čitavo Tromorje. Cenei su razorili
Scylvendiji pod vodstvom Horiothe 3351.
godine.
 Cenejski anali- Klasična Casidasova
rasprava koja pokriva povijest Ceneja i
Cenejskog Carstva od legendarnog osnivanja
Carskog Grada 809. godine do trenutka
Casidasove smrti 3142.
Cenejsko Carstvo - Najsilnije ketvaško
carstvo u povijesti, na svojem je vrhuncu
obuhvaćalo čitavo Tromorje, od gorja
Atkondras na jugozapadu, jezera Huosi na
sjeveru, do gorja Kavarsus na jugoistoku.
Glavna sila u stvaranju i održavanju tog
carstva bila je Cenejska carska vojska, možda
najuvježbanija i najbolje organizirana vojska
u povijesti.
Tek manji riječni trgovački grad u doba
Kvraneasa, Cenei se uzdigao iz Doba
zaraćenih gradova kao vodeći grad u
Kvranejskoj nizini. Osvajanje Gielgatha
2349. godine učvrstilo je njegovu dominaciju
regijom, a u sljedećim će desetljećima
Cenejani pod vodstvom Xercal asa II.
osigurati ostatke negdašnjeg Kvraneasa.
Xercal asovi nasljednici nastavili su njegovu
agresivnu, ekspanzionističku politiku, prvo
primirivši norsirska plemena Cepalora, a
zatim trima uzastopnim ratovima protiv
Shigeka, koji je pao 2397. Zatim je 2414.,
nakon osvajanja Enathpaneaha, Xerasa i
Amoteua, General Naxentas inscenirao
uspješan vojni udar i proglasio se Carem
Ceneja. Premda je godinu kasnije smaknut,
svi će se njegovi nasljednici okoristiti
carskim institucijama koje je on stvorio.
Triamis I postao je Car 2478. godine i
time, prema mišljenju većine učenjaka,
započinje zlatno doba Ceneja.
2483. osvojio je Nilnameš, a godinu dana
kasnije i Cingulat. 2485. porazio je silnu zei
msku vojsku kod Amaraha i bio bi izvršio
invaziju na satvotske narode da ga u tome
nisu spriječile pobune u njegovim trupama
koje su čeznule za domom. Sljedeće
desetljeće proveo je u konsolidaciji svojih
stečevina i naporima da zaustavi krvave
religijske sukobe između sljedbenika
tradicionalnih kiunnatskih sekti i sve većeg
broja "Inrita". Tijekom pregovaranja o
nagodbama sprijateljio se s ondašnjim
Srijahom od Tisuće Hramova, Ekvannusom
III, a 2505. godine i sam se preobratio na
Inritizam, proglasivši ga službenom
državnom religijom Cenejskog Carstva.
Sljedećih deset godina potrošio je na gušenje
vjerskih pobuna, a u isto je vrijeme osvojio i
Cironj (2508.) i Nron (2511.). Nakon toga je
deset godina proveo u pohodima po istočnom
Tromorju protiv naroda nasljednika starog
Shiradskog Kraljevstva, prvo osvojivši Ainon
(2518.), pa Cengemis (2519.) i naposljetku
Annand (2525.).
Sljedeći Aspekti-Carevi minimalno su
povećavali opseg carstva, no njegove su
granice ostale prilično stabilne idućih osam
stotina godina, a za to su vrijeme jezik i
institucije carskog Ceneja i Tisuće Hramova
utisnuti duboko u samo tkivo tromorskog
društva. Osim povremenih ratova protiv
Zeiima i neprekidnih ratova protiv
Scylvendija i norsirskih plemena na sjevernoj
granici carstva, bilo je to doba dotad
nezabilježenog mira, blagostanja i trgovine.
Povremeni građanski ratovi, pretežno oko
prijestolja, predstavljali su jedinu stvarnu
prijetnju carstvu.
Iako su sam Cenei razorili Scylvendiji s
Horiothom na čelu 3351. godine, povjesničari
padom Cenejskog Carstva tradicionalno
smatraju godinu 3372. kada se General
Maurelta predao Sarothesseru I. u Ainonu.
Cenejsko doba - Doba cenejske
dominacije Tromorjem, od osvajanja
Nilnameša 2478. godine do pustošenja
Ceneja 3351.
Cengemis - Provincija koja je nekoć
označavala sjevernu granicu Istočnog
Cenejskog Carstva. Nakon pada Istočnog
Carstva 3372. uživala je u nezavisnosti sve
dok je 3742. nisu pregazila tvdonska
plemena.
Cengemski - Jezik Cengemisa, izveden iz
sheyo-kheremičkog.
Cepalor - Regija umjerenih, djelomično
šumovitih nizina koja se proteže istočno od
Hethanti, od nansurske granice do
jugozapadne međe Galeotha. Od pada
Kvraneasa Cepalor nastanjuju norsirski
nomadski stočari poznati kao Cepalorae, koji
već dugo plaćaju danak Nansuriju.
Cepaloranski - Grupa jezika norsirskih
nomadskih stočara Cepaloranskih poljana.
Ceriško more - Najveće od unutrašnjih
mora Earwe.
Cerjulla, Sheorog (4069.-4111.) -
Tydonski Grof Warnuta, umro od kuge u
Caraskandu.
Cern Auglai - Tvrđava i sjedište gusara
smješteno na obali Thunverusa.
Cet'ingira (?-) - Vidi pod Mekeritrig.
Ce Tydonn - Norsirski narod Tromorja,
naseljen sjeverno od Conrive na istočnoj
obali Meneanora, utemeljen 3742. nakon
propasti Cengemisa. Tydonci se prvi put
spominju u Casidasovim Cenejskim analima,
gdje se govori o njihovim pljačkaškim
pohodima preko rijeke Swa. Vlada mišljenje
da su Tydonci, potomci Bijelih Norsiraca
izbjeglih pred Apokalipsom, stoljećima
nastanjivali južne regije Dameorske divljine,
a zbog svoje urođene svadljivosti i gloženja
među sobom nisu zadavali previše problema
svojim južnim ketvaškim susjedima. U
jednom su se, međutim, trenutku u trideset i
osmom stoljeću ujedinili i bez većih
poteškoća svladali Ljude iz Cmgemisa u Bitki
kod Marswe 3722. godine. Tek je Kralj Haul-
Namyelk 3741. godine konačno uspio
ujediniti razna plemena pod svojim
apsolutnim autoritetom, i tada zapravo nastaje
Ce Tydonn.
Možda najneobičnija i najizraženija
sklonost Tydonaca njihove su rasne
predrasude. Ti dunn na njihovom jeziku
doslovno znači "kovati željezo", a odražava
njihovo vjerovanje da je njihov narod
pročišćen teškim kušnjama tijekom
dugotrajnih lutanja dameorskim divljinama.
Oni smatraju da im to daje "privilegiranu krv"
i čini ih moralno, intelektualno i fizički
superiornima u odnosu na ostale rase. Zbog
toga su Tydonci okrutni gospodari
Cengemljanima, koji često dižu ustanke
protiv njih.
Chanv - Narkotik koji stvara ovisnost,
popularan među ainonskom aristokracijom,
iako ga se mnogi klone zbog njegovog
nesigurnog porijekla. Chanv navodno
izoštrava um, produžuje životni vijek i crpi
sav pigment iz tijela.
Charamemas (4036.-4108.) - Slavni
šrijalski komentator i autor Deset svetinja.
Zamijenio je Achamiana na mjestu
Proyasovog učitelja egzoterike 4093. godine.
Charcharius, Trimus (4052.-) -
Patridomos Kuće Trimus.
Chargiddo - Velika tvrđava smještena na
granici između Xerasa i Amoteua u podnožju
gorja Betmulle.
Chemerat - Stari kvranejski naziv za
Shigek, znači "Crvena Zemlja".
Chepheramunni (4068.-4111.) - Kralj-
Regent Visokog Ainona, nominalni vođa
Ainonjana u maršu Prvog svetog rata, umro
od kuge u Caraskandu.
Chiama - Zidinama opasan grad na rijeci
Sempis, razorio ga Prvi sveti rat 4111.
godine.
Chianadvni - Kianska gubernija i
negdašnja kolonija Nansurskog Carstva.
Smješten zapadno od Eumarne i istočno od
Nilnameša, Chianadvni je tradicionalna
domovina Kianjana i nakon Eumarne
najbogatija i najnaseljenija gubernija Kiana.
Chigra - "Ubojito svjetlo" (aghurzoi)
Drevno srankovsko ime za Seswathu.
Chinjosa, Musammu (4078.-) - Grof-
Palatin ainonske provincije Antanamere,
proglašen Kraljem-Regentom Visokog
Ainona nedugo nakon Chephe-ramunnijeve
smrti u zimi 4111. godine.
Chorae - Artefakti Drevnog Sjevera,
poznati i kao "Drangulije" (za Škole) ili
"Suze Božje" (za Inrite). Izgledom, Chorae su
malene željezne sfere promjera centimetar i
po, opasane runama ispisanim na gilcunyi,
svetom jeziku Neljudskih Quya.
Chorae su posebne po tome Što onome
tko ih nosi daju imunitet na sve magične
Inkantacije i trenutačno ubijaju svakog
čarobnjaka koji dođe u kontakt s njima.
Premda principi njihovog nastanka (a koji
pripadaju izgubljenoj grani magije po imenu
Aporos) više nisu jasni, vjeruje se da ih samo
u Tromorju ima na tisuće. Chorae igraju
ključnu ulogu u političkoj ravnoteži moći u
Tromorju, utoliko što omogućuju
neskolastičkim Velikim Frakcijama da moć
Škola drže pod kontrolom.
Cil-Aujas - Izgubljeni Neljudski Zamak,
smješten u sjeni pod Osthwaijskim gorjem.
Cinculički - Nedešifrirani jezik
Inchoroija kojeg Neljudi nazivaju
CincuVhisa, ili "uzdah mnogih trsaka". Prema
Isuphitjasu, komunikacija između Cunuroija i
Inchoroija nije bila moguća sve dok se
potonjima nisu "rodila usta" te su počeli
govoriti cunorojskim jezicima.
Cinganjehoi ab Sakjal (4076.-) - Slavni
kianski Sapatišah-Guverner od Eumarne,
među svojim ljudima poznat kao "Tigar iz
Eumarne".
Cingulat - Ketvaški narod Tromorja,
naseljen na sjeverozapadnoj obali Kut-
narmua, a južno od Nilnameša.
Cingulski - Jezik Cingulata, nastao iz
sapmatarija.
Cironj - Ketvaška otočna zemlja
smještena na sjecištu svih triju mora
Tromorja sa snažnom trgovačkom i
pomorskom tradicijom.
Cironjski - Jezik Cironja, izveden iz
sheyo-kheremičkog.
Cishaurimi - Zloglasni fanimski
svećenici-čarobnjaci sa sjedištem u Shimehu.
Prema fanimskoj religijskoj predaji, Prorok
Fane postao je prvi Cishaurim nakon što je
oslijepio u pustinji. U skladu s Faneovom
tvrdnjom da je nemoguće provoditi stvarnu
volju Jedinog Boga dokle god čovjek vidi
profani svijet, cishaurimski naučnici u
određenom trenutku svojih studija
dobrovoljno se osljepljuju, što im omogućava
da dijele "božansku vodu" Psukhe, kako je
Cishaurimi nazivaju. Malo je toga poznato o
metafizici Psukhe osim da je Rijetki ne mogu
vidjeti i da je po mnogočemu gotovo jednako
moćna kao i Mistična izvedba Škola.
Grimizni Tornjevi kategoriziraju pojedine
Cishaurime prema njihovim moćima:
Tercijari su oni koji imaju samo rudimentarnu
snagu, Sekundari su oni čija se snaga može
mjeriti s čarobnjacima početnicima, a Primari
oni čija snaga nadilazi snagu početnika (no
ipak, Grimizni magi tvrde, njihova se snaga
ne može mjeriti s pravim visokorangiranim
Mističnim čarobnjacima).
Citadela psa - Ime koje su Ljudi od
Kljove nadjenuli velikoj reduti Caraskanda.
Izgradio ju je Xatantius 3684. godine i
izvorno se zvala Insarum sve dok 3839. nije
pala u ruke Fanimljana koji su je prozvali
Il'huda, "Bedem".
Cmiral - Veliki kompleks hramova u
Momemnu, smješten blizu središta grada, uz
Kamposejsku agoru.
Coithus, Kuća - Vladajuća dinastija
Galeotha.
Cojirani ab Houk (4078.-4112.) -
Velmoža od Mizraija, slavan po svojoj
nevjerojatnoj snazi i veličini, ubio ga Princ
Nersei Proyas u Bitki kod Caraskanda.
 Condski - Grupa jezika drevnih
norsirskih nomadskih stočara na prostoru
bliže Istyulske doline.
Conphas, Ikurei (4084.-) - Nećak Cara
Ikurei Xeriusa III. i sigurni nasljednik Plavog
plašta.
Conriva - Najistaknutiji ketyaški narod
istočnog Tromorja, smješten južno od Ce
Tydonna i sjeverno od Visokog Ainona,
osnovan 3374. (nakon pada Istočnog
Cenejskog Carstva) oko A6knyssusa, drevne
prijestolnice Shira. Od četiri zemlje
nasljednice Shiradskog Kraljevstva
(Cengemis, Conriya, Ainon i Sansor), nijedna
se nije toliko trsila spasiti i očuvati svoju
drevnu tradiciju. Nigdje se toliko ne poštuju
kastinske podjele i nigdje kodeksi koji
upravljaju ponašanjem kastinskih plemića
nisu toliko strogi. Premda se mnogi,
pogotovo Ainonjani, izruguju onome Što
smatraju glumatanjem starih običaja, nema
sumnje u to da je društvena disciplina koja je
iz toga proizašla Conriyanima donijela samo
dobro. Otkad je stekla nezavisnost, Conriya je
uspješno premostila bezbrojne najezde,
invazije, blokade i embarga, od kojih su
gotovo svi rezultat spletkarenja Visokog
Ainona.
Conrivanski - Jezik Conrive, izveden iz
sheyo-kheremičkog.
Covauri - Glasovita elitna teška konjica
kianskog Padiradže. Prvi ju je 3892. godine
organizirao Habal ab Sarouk kao odgovor na
nansurski Kidruhil. Njihova zastava
predstavlja Bijelog konja na žutoj podlozi.
Crv - Pučki naziv za velike sirotinjske
četvrti Carythusala.
Csokis - Razoreni inritski kompleks
hramova u Caraskandu.
Cuarweth - Provincija u unutrašnjosti Ce
Tydonna, smještena sjeverno od Meigeirija.
Cuaxaji (4069.-) - Sapatišah-Guverner
Khememe.
Cu'jara Cinmoi (?-?) - Najveći od
Neljudskih Kraljeva i prvi veliki neprijatelj
Inchoroija. Vidi pod Cuno-inchorojski ratovi.
Cuno-halarojski ratovi - Ratovi Neljudi
i Ljudi koji su uslijedili nakon Probijanja
Dveri, a o kojima postoji vrlo malo
svjedočanstava. Vidi pod Probijanje Dveri.
Cuno-inchorojski ratovi - Dugotrajni niz
ratova između Neljudi i Inchoroija nakon
davnog dolaska potonjih.
Prema Isuphiryasu, Incu-Holoinas, "Arka
Nebeska", sunovratila se na zemlju zapadno
od mora Neleost, u kraj kojim je vladao
Nin'janjin, Neljudski Kralj Virija. Pismo koje
je Nin'janjin poslao Cu'jara-Cinmoiju, Kralju
Siola, zabilježeno je u sljedećem obliku:
Nebo se u krhotine slomilo, Vatra kompas
nebesa mete, Zvijeri bježe, srca zaluđenih,
Stabla padaju, pleća slomljenih. Pepeo je svo
sunce zastro, sjeme sve zagušio, Halaroi
tugaljivo prema Dverima zavijaju, Glad
strašna mojim Zamkom hara. Brate Sidle,
Viri moli oprost tvoj.
Umjesto da pošalje pomoć Nin'janjinu,
Cu'jara-Cinmoi je okupio vojsku i napao
zemlje Virija. Nin'janjin i njegovi Ishroi
kapitulirali su bez borbe; Viri je postao
kolonija Siola bez prolivene krvi. Zapadne
zemlje Virija ostale su, međutim, zaogrnute
oblacima i pepelom. Preživjeli u toj regiji
govorili su o plamenom brodu koji je proletio
nebom. Stoga je Cu'jara-Cinmoi zapovjedio
Ingaliri, siolskom junaku, da povede
ekspediciju u potragu za tom Arkom. Nije
zabilježeno što se s Ingalirom dogodilo na toj
ekspediciji, no on se vratio u Siol otprilike tri
mjeseca kasnije i predstavio Cu'jara-Cinmoiju
dva neljudska zatočenika. Ingalira je te
zatočenike nazvao Inchoroima, ili "Narod
Praznine", i zato jer su zvukovi koje su
proizvodili zvučali prazno bez značenja i zato
jer su pali iz praznine neba. Govorio je o
sravnjenim šumama i izdubljenim nizinama,
o planinama oblikovanim poput prstena i o
dva zlatna roga koja se uzdižu iz rastaljenog
mora, toliko silna da dotiču oblake.
Zgađen opscenim aspektom Inchoroija,
Cu'jara-Cinmoi dao ih je ubiti i postavio je
Stražu pred Incu- Holoinas, Arku Nebesku.
Prolazile su godine i moć Cu'jara-Cinmoija i
Visokog Zamka Siola je rasla. Osvojen je
Zamak Nihrimsul, a njezin kralj Sin'niroiha,
"Prvi Među Ljudima", bio je prisiljen oprati
mač Cu'jara-Cinmoija.
Daljnjim osvajanjima Cil-Aujasa na jugu,
Siol i njegov Visoki Kralj vladali su carstvom
koje se protezalo od Yimaletskog gorja do
Meneanorskog mora.
Za to vrijeme Straža je čuvala Arku.
Zemlja se ohladila. Nebo se razvedrilo.
Bilo zbog originalnih nedosljednosti, bilo
zbog kasnijih iskrivljavanja, postojeće verzije
Isuphiryasa nejasne su u tome što se dalje
zbilo. U jednom je trenutku tajno izaslanstvo
Inchoroija došlo Nin'janjinu u Viri. Za razliku
od onih Inchoroija koje je Ingalira doveo
Cu'jara-Cinmoiju, ovi su govorili ihrimsu.
Podsjetili su Nin'janjina kako ga je Cu'jara-
Cinmoi izdao kad mu je bio potreban i
ponudio svoje savezništvo kojim će zbaciti
jaram Siola nad Virijem.
Ispravit će nesreću, rekoše Inchoroi, koja
je njihovim dolaskom nanesena Cunuroima iz
Virija.
Unatoč upozorenjima svojih Ishroija,
Nin'janjin je pristao na inchorojske uvjete.
Viri se pobunio. Siolski Ishroi na njegovom
dvoru su pobijeni; ostali su porobljeni. U isto
vrijeme, Inchoroi su nahrupili iz Arke i
pregazili Stražu. Samo su Oirinas i njegov
brat blizanac Oirunas preživjeli i odjahali
najbrže što su mogli da upozore Cu'jara-
Cinmoija.
Inchorojski Kralj Sil i Nin'janjin okupili
su svoje vojske i suprotstavili se Cu'jara-
Cinmoiju na poljanama Pir Pahala, koje će
Ljudi kasnije zvati Eleneotom. Prema
Isilphiryasu, Neljudi Virija pali su u očaj kad
su vidjeli svoje saveznike, koji su umjesto
bojne opreme imali strašna zagnojena tijela.
Gin'gurima, najveći junak među njima, upro
je prstom u Nin'janjina i izjavio: "Mržnja ga
je zaslijepila". Tu izdaju unutar izdaje
ponovili su i drugi, sve dok se nije
premetnula u gromoglasni zbor.
Nin'janjin je pobjegao i potražio zaštitu
kod Sila. Inchoroi su se tad okomili na svoje
saveznike u nadi da će uništiti virijsku vojsku
prije nego ih napadnu Cu'jara-Cinmoi i velika
vojska Siola.
Nakon što su ih Inchoroi i njihovo
svjetlosno oružje nadvladali, Neljudi Virija
odbijeni su sa stravičnim gubicima. Samo su
ih Cu'jara-Cinmoi i njegove Ishrojske kočije
spasili od potpunog uništenja. Kroničari
Isuphiryasa tvrde da je bitka divljala cijele
noći i sljedeće jutro. Na kraju su svi osim
najmoćnijih Inchoroija nadvladani hrabrošću,
magijom i brojnošću siolske vojske. Cu'jara-
Cinmoi sam je ubio Sila i oteo mu njegovo
silno oružje, Suorgil, "Sjajnu smrt", koje će
Ljudi kasnije nazvati Čapljanskim kopljem.
U znatno smanjenom broju, Inchoroi su
pobjegli natrag u svoju Arku i poveli
Nin'janjina sa sobom. Cu'jara-Cinmoi gonio
ih je sve dok se na vidiku nije pojavilo
Prstengorje, no bio je prisiljen obustaviti
potjeru kad je čuo da su ga zadesile nove
katastrofe. Ohrabreni time što je Siol zauzet
drugim stvarima, Nihrimsul i Cil-Aujas digli
su ustanak.
Oslabljen Bitkom na Pir-Pahalu, Cu'jara-
Cinmoi je jedva vratio svoje carstvo. Pred
Holoinas je postavljena Druga straža, no
nitko nije pokušao provaliti iz zlatnih
izbrazdanih pročelja Arke. Nakon godina
mukotrpnih borbi, Cu'jara-Cinmoi konačno je
zauzdao Ishroije Cil-Aujasa, no Kralj
Sin'niroiha i njegovi Ishroi Nihrimsula
nastavili su mu pružati otpor. Isuphiryas
bilježi desetke krvavih, ali neodlučenih
sukoba između dva Kralja: Bitku kod
Ciphare, Bitku kod Hilcvrija i Opsadu
Asargoija.
Nerazumno ponosan, Cu'jara-Cinmoi nije
htio odustati i dao je usmrtiti svako
izaslanstvo koje mu je Sin'niroiha poslao. Tek
kad je Sin'niroiha bračnim vezama postao
Kralj Ishoriola, Visoki Kralj Siola je
popustio. "Kralj od Tri Zamka", navodno je
izjavio, "može biti brat Kralju od Dva."
Isuphiryas samo jednom spominje
Inchoroije u tom razdoblju. Nesklon dodijeliti
nasušno potrebne Ishroije Drugoj straži,
Cu'jara-Cinmoi zadužio je Oirinasa i
Oirunasa, jedine preživjele iz Prve straže. da
regrutiraju Ljude za tu dužnost. Među tim
Halaroima našao se i "zločinac" imenom
Sirwitta. Navodno je Sirwitta zaveo ženu
nekog visokorangiranog Ishroija koja mu je
rodila kćer imenom Cimoira. Ishrojski Suci
bijahu zbunjeni: takvo se što nikad ranije nije
zbilo. Istina o Cimoiri je zataškana, a ona je
unatoč svojoj ljudskoj krvi prihvaćena kao
Cunuroi. Sirwitti je zabranjeno pristupanje
Drugoj straži.
Nekako je (Isuphiryas ne ulazi u detalje)
Sirwitta uspio ući u Incu-Holoinas. Prošlo je
mjesec dana i svi su ga smatrali izgubljenim.
Onda se ponovno pojavio, poremećen,
vrišteći toliko uznemirujuće tvrdnje da su ga
Oirinas i Oirunas odveli ravno Cu'jara-
Cinmoiju. O čem su Sirwitta i Visoki Kralj
Siola razgovarali nije zabilježeno. Kroničari
kažu samo da je Cu'jara-Cinmoi, nakon što ga
je saslušao, Sirwittu dao ubiti. Kasniji navodi,
međutim, Sirwittu opisuju kao "zatočenog i
odsječena jezika". Čini se da je Visoki Kralj
iz nekog nepoznatog razloga opozvao svoj
nalog.
Uslijedile su duge godine mira. Iz svojih
tvrđava na Prstengorju Ishroi Siola čuvali su
Arku. Nitko nije znao jesu li Inchoroi još
uvijek živi ili su pomrli. Cu'jara-Cinmoi je
ostario, jer Neljudi u ono doba još bijahu
smrtni. Vid mu se zamutio, a njegovi nekoć
snažni udovi počeli su slabjeti. Smrt mu je
visjela za vratom.
Tada se vratio Nin'janjin. Pozivajući se na
drevne kodekse, pojavio se pred Cu'jara-
Cinmoijem i molio ga za milost i pokoru.
Kad je Visoki Kralj Siola zatražio Nin'janjina
da priđe bliže da ga vidi, zaprepastio se kad je
ustanovio da njegov stari protivnik nije
ostario. Tada mu je Nin'janjin otkrio stvarni
razlog svog dolaska u Siol. Inchoroi se toliko
boje Cu'jara-Cinmoijeve moći da se ne usude
napustiti Arku, rekao je, pa žive u
zatočeništvu i bijedi. Tvrdio je da su ga
poslali da zatraži primirje. Željeli su znati
kakav bi dar mogao ublažiti gnjev Visokog
Kralja.
Na to je Cu'jara-Cinmoi odvratio: "Želim
biti mlad duhom, licem i tijelom. Želim
odagnati Smrt sa dvorova mog naroda."
Druga straža je raspuštena i Inchoroi su se
slobodno kretali među Cunuroima Siola,
postavši njihovim liječnicima.
Brinuli su se za sve. dijelili su lijekove
koji će Neljude u istom mahu učiniti
besmrtnima i donijeti im propast. Uskoro su
svi Cunuroi Earwe, uključujući i one koji su u
početku sumnjali u mudrost Cu'jara-
Cinmoija, podlegli Inchoroima i njihovim
nadrilijekovima.
Prema Isuphirjasu, prva žrtva utrobne
kuge bila je Hanalinqu, legendarna žena
Cu'jara-Cinmoija. Kroničar čak hvali
marljivost i umješnost Kraljevih inchorojskih
liječnika. No kako je utrobna kuga ubijala sve
više i više cunurojskih žena, hvala se
premetnula u osudu. Ubrzo su sve žene
Cunuroija umirale, bile one supruge ili djeve.
Inchoroi su pobjegli iz Zamaka i vratili se u
svoju uništenu Arku.
Ishroi diljem Earwe odazvali su se
Cu'jara-Cinmoijevom pozivu u boj, unatoč
tome što su mnogi Visokog Kralja smatrali
odgovornim za smrt voljenih osoba.
Ožalošćen gotovo do ludila, Visoki Kralj ih je
poveo kroz Prstengorje i poredao ih po
Inniur-Shigogliju, "Poljani crne peći". Tada je
položio Hanalinquino tijelo pred nesvetu
Arku i zatražio od Inchoroija da odgovore na
njegov gnjev.
No Inchoroi nisu bili besposleni u dugim
godinama nakon bitke na Pir Pahalu. Kopali
su duboko u zemlju, ispod Inniur-Shigoglija i
van u Prstengorje. U tim su hodnicima
gomilali horde izobličenih stvorenja kakva
Cunuroi nikad nisu vidjeli: Srankove, Oe i
silne zmajeve. Ishroi iz Devet Visokih
Zamaka Earwe koji su došli zgromiti
oslabljene preživjele s Pir Pahala našli su se
opkoljeni sa svih strana.
Srankovi su padali pred žilavošću i
magijom Ishroija, no činilo se da im nema
kraja. Bašrazi i zmajevi uzeli su stravičan
danak. Još gori su bili oni rijetki Inchoroi koji
su se upustili u borbu; lebdjeli su nad
kaosom, rešetali zemlju svojim svjetlosnim
oružjem, očito netaknuti čarolijom Ishroija.
Nakon katastrofe na Pir Pahalu Inchoroi su
zaveli praktičare Aporosa kojima je bilo
zabranjeno baviti se dalje svojim umijećem.
Zatrovani znanjem, oni su osmislili prve
Chorae koje će njihove gospodare učiniti
imunima na cunurojsku magiju.
Međutim, svi junaci Earwe našli su se na
Poljani crne peći. Ciogli Gora, najsnažniji
među Ishroima, golim je rukama slomio vrat
Wutteatu Crnom, Ocu zmajeva. Oirinas i
Oirunas borili su se jedan uz drugoga i
napravili pravi pokolj među Srankovima i
Bašrazima. Ingalira, siolski junak, zadavio je
Vshikcrua, moćnika među Inchoroima i bacio
njegovo goruće tijelo među Srankove.
Moćnici su se uhvatili u koštac s
moćnicima i bezbrojne su se bitke bile. No
koliko god Inchoroi navaljivali, Cunuroi nisu
uzmicali. Njihov je gnjev uvećan za gubitak
žena i kćeri.
A onda je Nin'janjin ubio Cu'jara-
Cinmoija.
Bakreno Stablo Siolsko palo je u
uskovitlane mase Srankova, a Cunuroi su pali
u očaj. Sin'niroiha, Visoki Kralj Nihrimsula i
Ishriola probio se do Cu'jara-Cinmoijevog
položaja, no pronašao je samo njegovo
obezglavljeno tijelo.
Zatim je pao junak Gin'gurima, kojeg je
na rogove nabio zmaj. Za njim je pao i
Ingalira, koji bijaše prvi koji je ugledao
Inchoroije. Zatim Oirinas, čije je tijelo
probilo inchorojsko svjetlosno koplje.
Sin'niroiha, koji je shvatio kakvu obavezu
imaju, okupio je svoje ljude i krenuo se
probijati u Prstengorje. Veći dio preživjelih
Cunuroija pošao je za njim. Jednom kad su se
oslobodili svoga neprijatelja, veličanstveni
Ishroi od Earwe dali su se u bijeg, obuzeti
suludim strahom. Bilo zato jer su bili preslabi
bilo zato jer su sumnjali da je riječ o nekoj
stupici. Inchoroi nisu pošli za njima.
Pet stotina godina Cunuroi i Inchoroi
ratovali su do istrebljenja, Cunuroi da bi
osvetili svoje pobijene žene i moguću smrt
svoje rase, a Inchoroi iz razloga koji su
poznati samo njima. Cunuroi više nisu
spominjali Incu-Holoinas, Arku Nebesku.
Umjesto toga govorili su o Min-Uroikasu,
"Jami opscenosti" - a Ljudi će je kasnije zvati
Golgotterath. Stoljećima se činilo da te
nemani imaju premoć, a pjesnici Isuphiryasa
bilježili su poraz za porazom. No polako,
kako su Inchoroi iscrpljivali svoje razorno
oružje i sve se više oslanjali na svoje ogavne
robove, Cunuroi i njihovi halarojski sluge
počeli su voditi. A onda su konačno preživjeli
Ishroi Earwe uhvatili posljednje od svojih
oslabljenih neprijatelja unutar Incu-
Holoinasa. Dvadeset su godina ratovali po
labirintskim hodnicima Arke, i konačno su
ulovili posljednje Inchoroije u dubinama
zemlje. Budući da nisu mogli uništiti brod,
Nil'giccas je naredio preostalim pripadnicima
Quya da podignu moćni magični štit oko tog
omraženog mjesta. On i preživjeli kraljevi
Devet Zamaka zabranili su svojim narodima
da spominju Inchoroije i njihovu jezivu
ostavštinu. Posljednji Cunuroi Earwe povukli
su se u svoje Zamke u iščekivanju neizbježne
propasti.
Cunuroi - Vidi pod Neljudi.
Cvnnea, Braehvan (4059.-4111.) -
Galeotski Grof od Agmundra, umro od kuge
u Caraskandu.

Č
 Čapljansko koplje - Moćni artefakt
inchorojske Tekne, nazvan po svojem
jedinstvenom obliku. Capljansko koplje prvi
se put spominje u Isuphi jasu kao Suorgil
(ihrimsu, "Sjajna smrt"), silno "svjetlosno
koplje" koje je Cu'jara-Cinmoi uzeo s trupla
Sila, Kralja Inchoroija, u Bitki na Pir Pahalu.
Tisućljećima je Capljansko koplje bilo u
rukama Neljudi Ishoriola, sve dok ga oko
750. godine Cet'ingira (vidi pod Mekeritrig)
nije ukrao i odnio u Golgotterath. Tada ga je
2140. ponovno preoteo Seswatha (vidi pod
Apokalipsa), koji je vjerovao da je ono jedino
oružje koje može uništiti Ne-Boga. Kratko
vrijeme se mislilo da je uništeno u Bitki na
Eleneotskim poljanama, no pojavilo se
ponovno 2154. u rukama Anaxophusa V.,
Visokog Kralja Kuniurija, koji je njime ubio
Ne-Boga u Bitki na Mengedskoj poljani.
Stoljećima je boravilo u Ceneju kao blago
Aspekata-Careva, da bi bilo ponovno
izgubljeno kad su Cenej 3351. poharali
Scylvendiji. Nije poznato gdje se sada nalazi.
Čarobnjaci Sunca - Uvriježeni epitet za
Carski Saik. Vidi pod Saik.
Čavao Nebeski - Sjeverna zvijezda, koja
osim što je najsjajnija na noćnom nebu
(ponekad je vidljiva i danju), predstavlja i os
oko koje se okreću sve ostale zvijezde.
44 epistole -Životno djelo Ekvannusa I.,
sastoji se od četrdeset četiri "pisma" Bogu
koja uključuju komentare i ispovijesti kao i
filozofska pitanja i kritike.
Četvrta analitika Ljudi - Poznata i kao
Knjiga maksima. Jedno od poznatijih
Ajencisovih djela, sastoji se od nekoliko
stotina ne baš laskavih "Zapažanja o
Ljudima" i odgovarajuće maksime koje
ocrtavaju praktični način postupanja sa
svakim od tamo opisanih Ljudi.
Četvrti dijalog o kretanju planeta koja
pripadaju domeni astrologije - Jedno od
poznatih "izgubljenih" Ajencisovih djela.
"Čitavo Nebo ne može svijetliti kroz
samo jednu pukotinu..." - Slavni citat
pripisan pjesniku Protathisu, koji govori o
tome da se nijednome čovjeku ne može
povjeriti božansko otkrivenje.
Čudo cirkumfikcije - Drugo od triju
takozvanih "Čuda" Ratnika-Proroka, odnosi
se na njegovo preživljavanje cirkumfikcije u
Caraskandu.
 Čudo vode - Prvo od triju takozvanih
"Čuda" Ratnika-Proroka, odnosi se na otkriće
vode u pustinji Khememe.
D
Dagliaš - Drevna aorska utvrda s
pogledom na rijeku Sursu i Agongorejsku
poljanu. Nekoliko je puta mijenjala
gospodare u ratovima pred Apokalipsu. Vidi
pod Apokalipsa.
Daimos - Poznat i kao noomancija.
Magija prizivanja i porobijivanja sila iz
Onostranoga. Kako iz političkih tako i iz
pragmatičnih razloga, mnoge Škole
zabranjuju takve prakse. Neki ezoteriČki
učenjaci tvrde da Daimotski čarobnjaci
osuđuju sami sebe na vječne muke u rukama
svojih prijašnjih robova nakon Što umru.
Dakvas - Djelomično planinsko područje
Nilnameša.
Dameorska divljina - Golemo područje
šumovite divljine prepune Srankova koja seže
od tvdonske granice na jugu, proteže se
prema sjeveroistoku sve do Ostwaijskog
gorja i Ceriškog mora.
Daskas, Kuća - Jedna od Kuća
Kongregacije.
 Davrut - Mala utvrda u unutrašnjosti
Gedeje koju su izgradili Nansurci nakon što
je Shigek 3933. pao u ruke Fanimljana.
Demuansko gorje - Prostrani planinski
lanac smješten na sjeverozapadu Earwe, čini
granicu između Injor-Niyasa i negdašnjeg
Kuniurija.
Denotacije - U Gnostičkom čarobnjaštvu,
"početne" Inkantacije koje se zadaju
učenicima da vježbaju "odjeljivanje glasa",
drugim riječima, da govore i misle dvije
različite stvari.
Detnammi, Hirul (4081.-4111.) - Palatin
ainonske provincije Eshkalas, ubijen na
Subisu u nečasnim okolnostima.
Devet silnih dveri - Epitet za devet
glavnih dveri Sumne.
Dijalozi Incerutija - Jedno od
najpoznatijih "nestalih djela" rane antike,
često se spominje kod Ajencisa.
Dinchases (4074.-4111.) -Attrempuski
kapetan i doživotni vojni drug Krijatesa
Xinemusa, poginuo u Iothiahu. Poznat i kao
"Krvavi Dinch".
Divlji sveti rat - Ime dodijeljeno prvom
kontingentu Svetoga rata koji je krenuo u
marš protiv Fanimljana.
Djeca Eanne - Epitet za Ljude u Kronici
Kljove. Dnevnici i dijalozi - Zbirka zapisa
Triamisa I., najvećeg cenejskog Aspekta-
Cara.
Doba zaraćenih gradova - Doba koje je
uslijedilo nakon raspada Kvraneasa (oko
2158.) do uspona Ceneja, a koje
karakteriziraju neprestani ratovi između
gradova Kvranejske poljane.
Doći kasnije - Dunyanjanima "doći
kasnije" znači biti žrtvom događajima nad
kojima pojedinac nema kontrolu. Vidi pod
Dunyanjani.
Domaći Grad - Uvriježeni nansurski
epitet za Momemn.
Domvot - (shevička verzija za
"Torumvan") Poznat i kao Crni Željezni
Grad. Administrativna prijestolnica Zeiima,
poznata po okrutnosti svojih vladara i po
željeznim zidinama. Većini Tromorja
Domvot je mjesto jednako mitsko kao i
Golgotterath.
Drangulije - Vidi pod Chorae.
Drevni Sjever - Naziv nadjenut
norsirskoj civilizaciji koja je uništena u
Apokalipsi.
Drhtaoci - Naziv za ekstremne
sljedbenike Onkis koji tvrde da su njihovi
napadaji drhtanja rezultat božanskog
zaposjedanja.
Druga Apokalipsa - Hipotetska
katastrofa koja će neminovno zadesiti Earwu
ako se Ne-Bog ikad ponovno pojavi. Prema
Mandatskoj predaji, Anasurimbor Celmomas,
Visoki Kralj Kuniurija u doba Apokalipse,
prorekao je da će se Ne-Bog zaista vratiti.
Sprečavanje Druge Apokalipse glavni je cilj
Mandata.
Drugi Glas - Naziv za "glas" kojim se
komunicira u svim Inkantacijama Dozivanja.
Dunjoksha (4055.-) - Sapatišah-Guverner
Svetog Amoteua.
Dunyanjani - Stroga redovnička sekta
koja se odrekla povijesti i animalnih apetita u
ime pronalaska prosvjetljenja putem
kontroliranja želja i svih okolnosti. Premda je
porijeklo Dunyanjana nepoznato (mnogi
misle da su potomci ekstatičnih sekti koje su
se pojavile diljem Drevnog Sjevera uoči
Apokalipse), njihov sustav vjerovanja je
posve jedinstven i neke je doveo do zaključka
da je njihova izvorna inspiracija morala biti
filozofska, a ne religijska u tradicionalnom
smislu riječi.
Većina Dunyanskih vjerovanja proizlaze
iz njihove interpretacije onoga što smatraju
temeljnim principima. EmpiriČki princip
prioriteta (koji se ponekad naziva i princip
'prije' i 'poslije') kazuje da u krugu svijeta ono
što prethodi beziznimno određuje ono što
dolazi kasnije. Racionalni princip prioriteta
kazuje da se Logos, ili Razum, nalazi izvan
kruga svijeta (premda samo u formalnom, a
ne i ontološkom smislu). Epistemološki
princip kazuje da poznavanje onoga što
prethodi (putem Logosa) pruža "kontrolu"
nad onime što dolazi kasnije.
S obzirom na princip prioriteta, slijedi da
je misao koja spada u krug prije i poslije
također određena onim što prethodi.
Dunyanjani stoga vjeruju da je volja iluzija,
proizvod nesposobnosti duše da uvidi ono što
joj prethodi. Duša, u Dunyanskom
svjetonazoru, dio je svijeta, i stoga je jednako
pokreću raniji događaji koliko i bilo što
drugo. (Ovo se nalazi u oštroj opreci s
dominantnim tokom misli u Tromorju i
Drevnom Sjeveru, gdje se duša smatra,
Ajencisovim riječima, "onime što prethodi
svemu".)
Drugim riječima, Ljudi nemaju "duše
koje se same pokreću". Daleko od ove date,
takva je duša za Dunyanjane postignuće. Oni
tvrde da sve duše posjeduju conatus, prirodnu
težnju da se same kreću, da pobjegnu iz kruga
prije i poslije. One po prirodi teže za
spoznavanjem svijeta oko sebe čime bi se
uspele izvan kruga. No mnoštvo faktora
potpuni bijeg čine nemogućim. Duša s kojom
se ljudi rađaju previše je tupa i zamagljena
animalnim strastima da bi bila išta doli roba
onome što prethodi. Cijeli smisao
Dunyanskog etosa jest svladati ta ograničenja
i postati duša koja samu sebe pokreće -
postići ono što nazivaju Apsolutom, ili
Neuvjetovanom Dušom.
No za razliku od onih egzotičnih
nilnameških sekti koje su posvećene raznim
drugim oblicima "prosvjetljenja", Dunyanjani
nisu toliko naivni da bi vjerovali da je to
moguće postići za vrijeme jednog života.
Naprotiv, smatraju to višegeneracijskim
projektom. Prilično su rano ustanovili da je
sami instrument, duša, nesavršen pa su
ustanovili program selektivnog odgajanja
intelekta i hladnoće. Na neki je način čitava
sekta postala neka vrsta pokusa, izolirana od
svijeta da bi zadržala kontrolu, u kojoj svaka
ranija generacija obučava sljedeću do granica
njihovih sposobnosti, s idejom da će tijekom
tisućljeća uspjeti proizvesti duše koje će se
uspeti sve dalje i dalje od kruga prije i poslije.
Nadaju se da će s vremenom uspjeti
proizvesti dušu koja je potpuno otvorena
Logosu, dušu koja će biti u stanju razumjeti
svu tamu koja je prethodila.
Dunyanski - Jezik Dunyanjana, vrlo
blizak izvornom kuniurskom iz kojega
potječe.
"Duša koja susretne Njega ne ide
dalje." - Rečenica iz Saga koja se odnosi na
Bojno polje i vjerovanje da svi koji tamo
poginu ostaju zarobljeni.
Dveri hitaca - Jedne od poznatih Devet
dveri Sumne, otvaraju se prema Karianskom
putu.
Dveri rogova - Jedne od glavnih dveri
Caraskanda.
Dvije sablje - Glavna sveta zastava
Fanimstva, predstavlja "Sijekuće oči"
Jedinoga Boga.

Dž
Džihadi - Fanimski sveti ratovi. Od
začetka Fanimstva, Kianjani su započeli
barem sedam džihada, sve protiv Nansurskog
carstva.
E
Eamnor - Izgubljeni bijelonorsirski narod
Drevnog Sjevera. Korijeni Eamnora sežu još
u doba Aulvanaua Osvajača i Condskog
jarma. 927. godine Aulvanau je osvojio
tvrđavu Ara-Etrith ("Novi Etrith") i, pod
dojmom protumagijskih osobina gore
Ankulakai, naselio u blizini nekoliko
condskih plemena. Ta su plemena
napredovala i pod utjecajem obližnjih
gradova ubrzo napustila svoj pastirski način
života. Condi su se, zapravo, toliko uspješno
asimilirali u aumrišku kulturu da su ih njihovi
bjelonorsirski rođaci iz Scintve zamijenili za
Visoke Norsirce za vrijeme Scintijskog jarma
(1228.-1381.).
Pravi Eamnor uzdigao se iz Scintijskog
jarma kao jedan od najistaknutijih naroda
Drevnog Sjevera. Premda je opustošen 2148.
godine, Eamnor se može smatrati jedinim
preživjelim narodom Apokalipse, utoliko što
je opstao Atrithau. Međutim, zbog velikog
broja Srankova, Atrithau nikad nije uspio
spasiti više od malog dijela zemalja koje su
sačinjavale povijesni Eamnor.
eamnorski - Izgubljeni jezik drevnog
Eamnora, izveden iz condskog.
Eanna - "[Zemlja] Uzdignutog Sunca"
(thoti-eannorejski) Tradicionalni naziv za sve
zemlje istočno od Velikog Kavarsusa.
Earwa - "[Zemlja] Zapalog Suca" (thoti-
eannorejski) Tradicionalni naziv za sve
zemlje zapadno od Velikog Kavarsusa.
Ebara - Mala utvrda u unutrašnjosti
Gedeje koju su Nansurci izgradili nakon što
je Shigek 3933. pao u ruke Fanimljana.
Ej'ulkivah - Khirgwijski naziv za
pustinju Carathav, znači "Velika žeđ".
Ekozijska tržnica - Glavna tržnica
robom u Sumni, smještena južno od Hagerne.
Ekvannus I. (2304.-2372.) - Prvi
"institucionalni" Šrijah od Tisuće Hramova i
autor naširoko hvaljenih 44 epistole.
Ekvannus III. Zlatni (2432.-2516.) -
Šrijah od Tisuće Hramova koji je 2505.
preobratio Triamisa Velikog i tako osigurao
prevlast Inritizma u Tromorju.
Eleazaras, Hanamanu (4060.-) -
Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva.
 Eleneotske poljane - Vidi pod Bitka na
Eleneotskim poljanama.
Elju - Riječ na jeziku ihrimsu, znači
"knjiga", a odnosi se na nekoga, bilo Čovjeka
bilo Sranka, koji pravi društvo Nečovjeku i
pomaže mu zbog oslabljenog pamćenja.
Emwama - Urođeni Ljudi Earwe koje je,
kao robove Neljudi, pobilo Pet Plemena
nakon Probijanja Dveri. Malo je toga poznato
o njima.
Enathpaneah - Kianska gubernija i bivša
provincija Nansurskog Carstva. Smješten na
pregibu između Khememe i Xerasa,
Enathpaneah je djelomično planinska a
djelomično pustinjska zemlja čije se
bogatstvo uglavnom temelji na karavanama
koje prolaze kroz Caraskand, njegovo
administrativno i trgovačko središte.
Ennutil - Scylvendsko pleme
sjeverozapadne Stepe.
Enshoiva - Shevička riječ za "sigurnost".
Zau-Dunyansko ime mača Ratnika-Proroka.
Ensolari - Osnovna valuta Visokog
Ainona.
Eotska straža - Osobna teška pješačka
straža Nansurskih Careva, a sastoji se
pretežno od norsirskih plaćenika iz Cepalora.
Eotski garnizon - Glavna utvrda i barake
Careve osobne straže koje dominiraju
sjevernim dijelom Momemna.
Epistemologije - Djelo koje se često
pripisuje Ajencisu, no vjerojatnije je da je
riječ o uređenoj kompilaciji sastavljenoj iz
drugih njegovih djela. Mnogi ga smatraju
njegovim definitivnim filozofskim iskazom o
prirodi znanja, no neki tvrde da iskrivljava
njegovo stajalište budući da predstavlja
jedinstvenu viziju pogleda koji su u stvarnosti
dramatično evoluirali tijekom njegovog
života.
Eritga (4092.-4111.) - Galeotska robinja
u vlasništvu Cutiasa Sarcellusa. ubijena u
pustinjama Khememe.
Erveat, Coithus (4038.-) - Kralj
Galeotha i otac Coithus Saubona.
Eshganax - Palatinat Visokog Ainona,
smješten na sjeveru Secharipske poljane.
Eshkalas - Palatinat Visokog Ainona
poznat po kvalitetnom pamuku, smješten na
zapadnom rubu Secharipske poljane.
Eshki, gora - "Gora Otkrivenja" gdje je
prema Kronici Kljove Prorok Angashrael
pozvan da povede Plemena Ljudi u Earwu.
Eumarna - Najgušće naseljena kianska
gubernija i bivša provincija Nansurskog
Carstva. Smještena na jugu gorja Betmul a,
Eumarna je velika i plodna zemlja, prije
svega poznata po izvozu vina i konja.
Eumarnski - Jezik Eumarne, nastao iz
starog mamatija.
Eunusi - Muškarci kastrirani bilo prije ili
nakon početka puberteta (češće prije). Eunusi
su postali svojevrsna neformalna kasta u
Tromorju, kako u upravljanju haremima, tako
i na visokim administrativnim položajima,
gdje se vjeruje da su zahvaljujući svojoj
nemogućnosti zasnivanja potomstva više
imuni na moć i manje skloni gajiti dinastičke
ambicije.
F
Fama, palača - Rezidencija i
administrativno sjedište Ratnika-Proroka za
vrijeme boravka Prvog svetog rata u
Caraskandu, smješteno na Bikovskim
visovima.
Fanashila (4092.-) - Jedna od
Esmenetinih kianskih ropkinja-sluškinja.
Fanaval ab Kascamandri (4075.-) -
Prvorođeni sin Padiradžin i vođa Covaurija.
slavne elitne teške konjice.
Fane - (3669.-3742.) - Prorok Jedinog
Boga i osnivač Fanimstva. Prvobitno Srijalski
svećenik u nansurskoj provinciji Eumarni,
Fane je 3703. proglašen heretikom od strane
crkvenog suda Tisuće Hramova i protjeran u
sigurnu smrt u pustinju Carathav. Prema
fanimskoj predaji, umjesto da umre u pustinji,
Fane je oslijepio, iskusio niz otkrivenja koje
je ispripovjedio u
kipfa'aifanu,"Svjedočanstvu Faneovom", te
dobio čudesne moći (iste moći koje se
pripisuju i Cishaurimima) koje je nazvao
Vodom Indarinom. Ostatak života proveo je
propovijedajući i okupljajući pustinjska
plemena Kianjana, koji će nakon njegove
smrti proglasiti Bijeli džihad pod vodstvom
Faneovog sina, Fan'oukarjia I.
Fanimljani - Ime kojim Inriti nazivaju
sljedbenike Fanimstva.
Fanimstvo - Monoteistička religija
zasnovana na otkrivenjima Proroka Fanea.
Temeljna načela Fanimstva bave se
jedinstvom i sveprisutnošću Boga, lažnošću
Bogova (koje Fanimljani smatraju
demonima), odbijanjem Kljove kao nesvete i
zabranom svakog prikazivanja Boga.
Fan'oukarji I (3715.-3771.) -
"Neusporedivi sin Faneov" (kianski) Sin
Proroka Fanea i prvi Padiradža Kiana.
Fan'oukarjiu se pripisuje izvanredan uspjeh
Bijelog džihada protiv Nansurskog Carstva.
Finaol, Weofota (4066.-4111.) - Grof
tvdonske provincije Canute, poginuo kod
Amvurata.
Fustaras (4061.-4111.) - Ortodoksni
agitator i proadjunkt iz Selialske kolone.
G
Gaenkelti (4068.-4111.) - Uzvišeni
kapetan dvorske Eotske straže.
Gaenri - Lensko dobro u Ce Tydonnu,
smješteno na sjeverozapadu blizu Hethanti.
Gaeterius (2981.-3045.) - Cenejski rob-
učenjak hvaljen zbog svojih komentara o
Kronici Kljove sakupljenim pod nazivom
Promišljanja o unajmljenoj duši.
Gaethuni - Lensko dobro u Ce Tydonnu,
smješteno na jugozapadnoj obali.
Gaidekki, Shressa (4062.-) - Palatin
conrivanske pokrajine Anplei.
Galska nizina - Veliko prostranstvo
travnjaka sjeverno od Ceriškog mora.
Galeoth - Norsirski narod Tromorja.
Nakon Apokalipse, bezbrojne su tisuće
meorskih izbjeglica naselile područja
sjeverno od jezera Huosi. Iako su nominalno
bili kolonija Cenejskog Carstva, preživjeli
zapisi kazuju da su "Galoti", kako su ih
Cenejani zvali, bili buntovan i ratoboran
narod. U jednom trenutku u trideset i petom
stoljeću, sjedilačka kraljevstva počela su
razmještati pastirska plemena duž rijeka
Vindauge i Sculpe. Galeoth u pravom smislu
riječi nije se uzdignuo sve do oko 3683.
godine kada je Kralj Norwain I. navodno
zaključio dvadesetogodišnje ratovanje i
osvajanje masovnim pokoljem svojih
zatočenih neprijatelja u ulaznoj dvorani
Moraora, velikog kompleksa palača
galeotskih kraljeva.
Galeotski ratovi - Ratovi koji su se
vodili između Galeotha i Nansurskog
Carstva, prvo 4103./4104., a zatim i 4106.
Svaki je put Galeoth pod vodstvom
Generala Coithus Saubona započeo uspješno,
da bi kasnije bio poražen u odlučnijim
obračunima, od kojih je posljednji bio Bitka
na Procorusu, gdje je Carskom vojskom
zapovijedao Ikurei Conphas.
Galgota, Nisht (4064.-) - Palatin
ainonskog palatinata Eshganaxa.
Galski - Jezik Galeotha, izveden iz
staromeorskog.
Ganbrota, Murworg (4064.-) - Grof
thunverskog lenskog dobra Ingraul.
Gandoki - "sjenke" (galski) Tradicionalni
galski sport u kojem dvojica muškaraca, sa
zapešćima pričvršćenim za krajeve motki,
pokušavaju oboriti jedan drugoga s nogu.
Ganrelka II, Anasurimbor
(2104.-2147.) - Nasljednik Ceimomasa II i
posljednji Visoki Kralj Kuniurija.
Ganrikka, Warthiit (4070.-) - Vlastelin i
vazal Gothvelkov.
Ganvatti, Amurrei (4064.-) -
Conrivanski Palatin pokrajine Ankirioth.
Gaortha - Pravo ime drugog špijuna
lažnog lica koji se izdavao za Cutiasa
Sarcellusa.
Garsahadutha, Ram-Sassor
(4076.-4111.) - Princ Sansorske kolonije i
vođa Sansoraca u ainonskom kontingentu
Svetog rata, poginuo u Bitki kod Amvurata.
Gaunum, Kuća - Jedna od nansurskih
Kuća Kongregacije s posjedima raz-bacanima
po zapadu Kvranejske nizine.
Gavamakri, Sattushal (4070.-) - Jedan
od Prvobitnih, prije toga ainonski barun.
Gedea - Kianska gubernija i bivša
provincija Nansurskog Carstva. Smještena
između Shigeka i ogranka Unarasa, Gedea je
djelomično sušna zemlja s platoima u
unutrašnjosti i djelomično brdovitim
obalama. Povijesno je Gedea poznata prije
svega kao bojno polje između drevnog
Shigeka i Kvraneasa.
Gekas - Palatinat Visokog Ainona,
smješten u gornjem toku rijeke Sayut.
Gerotha - Administrativno i trgovačko
središte Xerasa.
Geshrunni (4069.-4110.) - Zapovjednik
obrane Javreha, ubijen u Carvthusalu.
Gesindal - Lensko dobro u Galeothu
smješteno neposredno sjeverozapadno od
Oswente. Nesrazmjerno velik broj
Gesindaljana pripada takozvanom
Tetoviranom kultu Gilgaolovom - podsekti
popularnoj među Galeoćanima i
Cepalorancima - koji vjeruju da je koža
tetovirana svetim znakovima Rata imuna na
ozljede.
Ghoset - Drevni Wracu koji se izlegao za
vrijeme Cuno-inchorojskih ratova.
Gielgath - Važan nansurski grad smješten
na obali Meneanora.
Gierra - Boginja tjelesne požude. Jedno
od takozvanih Kompenzacijskih Božanstava,
koja nagrađuju odanost za života rajem u
zagrobnom životu, Gierra je vrlo popularna
diljem Tromorja, naročito među ostarjelim
muškarcima koje privlače "afrodizici", kultski
nadrilijekovi koji navodno pojačavaju
potenciju. U Higarati, zbirci dopunskih
zapisa koji čine jezgru svetih pisama kultova,
Gierra se rijetko opisuje imalo konzistentno,
često je predstavljena kao zlobna zavodnica
koja mami muškarce u svoju raskošnu
postelju, često s fatalnim posljedicama.
Gierrin znak - Dvije zmije koje
sumanske bludnice moraju imati istetovirane
na nadlanici lijeve ruke, po svemu sudeći s
ciljem da oponašaju znak kakav nose Gierrine
svećenice.
Gilcunva - Jezik neljudskih Quya i
Gnostičkih Škola, smatra se iskvarenom
verzijom auja-gilcunija, takozvanog
"temeljnog" ili prvog jezika Cunuroija.
Gilgalske dveri - Goleme dveri
smještene na krajnjem zapadu momemnskih
zidina.
Gilgaol - Bog rata i sukoba. Jedno od
takozvanih Kompenzacijskih Božanstava,
koja nagrađuju odanost za života rajem u
zagrobnom životu, Gilgaol je možda
najpopularniji od Stotine Bogova. U
Higarati, zbirci dopunskih zapisa koji čine
jezgru svetih pisama kultova, Gilgaol se
opisuje kao grub i skeptičan prema ljudima,
neprestano zahtijeva dokaz vrijednosti onih
koji ga žele slijediti. Iako su podređeni Tisući
Hramova, Gilgalski kultovi mogu se podičiti
gotovo jednako brojnim svećenstvom, a
primaju možda i više žrtvenih doprinosa.
Ginsil (2115. do oko 2147.) - Žena
generala En-Kaujalaua u Sagama, koja se
pretvarala da je on kako bi prevarila krvnike
koji su ga došli ubiti.
Girgal a (1798.-1841.) - Drevni knuiurski
pjesnik poznat po svojem Epu o Sauglišu.
Girgaš - Narod Tromorja naseljen na
planinskoj sjevernoj granici Nilnameša, jedini
fanimski narod izvan Kiana.
Girgaški - Jezik Fanskog Girgaša,
izveden iz sapmatarija.
Girgilioth - Razoreni grad na južnoj obali
rijeke Sempis koji je nekoć bio prijestolnica
Shigeka pod kvranejskom okupacijom,
uništen nakon kvranejske propasti u
Apokalipsi.
gishrut - Tradicionalno scylvendsko piće
koje se pravi od fermentiranog kobiljeg
mlijeka.
Gnosa - Grana magije koju su nekoć
prakticirale Gnostičke Škole Drevnog
Sjevera, danas poznata samo Školama
Mandata i Mangaecce. Za razliku od Mistične
magije, Gnostička magija dobiva snagu
putem Apstrakcija, zbog čega Gnostičke
čarobnjake često nazivaju i Magima-
Filozofima. Gnosu su prvi razvili neljudski
Quye, koji su je povjerili ranim norsirskim
Mističnim čarobnjacima u doba Neljudskog
Tutorstva između 555. i 825. godine.
Neke od Gnostičkih Inkantacija su:
Poluga Nebeska, Rascjepljujuće Ravnine
Mirseora, Cirrojski Pomol, Thosolankisove
Elipse, Inkantacije Odainskog Potresa, Sedmi
Teorem Quya i Wearski Češalj.
Vidi pod Magija.
Gnostičke Škole - Škole koje prakticiraju
Gnosu. Samo su dvije takve Škole opstale,
Mangaecca i Mandat, mada je prije
Apokalipse postojalo nekih dvanaestak
Gnostičkih Škola, od kojih je najistaknutija
bila Sohonc.
Godina Kljove - Glavni kalendarski
sustav većine ljudskih naroda, u kojem je
mitsko Probijanje Dveri uzeto kao početna
godina.
Godine Kolijevke - Uobičajeni naziv za
jedanaest godina Ne-Božje prisutnosti
tijekom Prve Apokalipse, kad su sva
novorođenčad bila mrtvorođena. Vidi pod
Apokalipsa.
Goken Crveni (4058.-) - Zloglasni gusar
i thunyerski Grof od Cern Auglaija.
Golgotterath - Gotovo neprobojno
uporište Savjeta, smješteno sjeverno od mora
Neleost u sjeni Yimaletskog gorja.
Poznat kao Min-Uroikas među Neljudima
za vrijeme Cuno-inchorojskih ratova,
Golgotterath je za ljudsku povijest bio
nebitan sve dok ga 777. godine nije okupirala
Škola Mangaecca, koja je iskopala Incu-
Holoinas i oko njega podigla goleme utvrde.
Vidi pod Apokalipsa.
Gonrain, Hoga (4088.-) - Drugi sin
Grofa Gothyelka.
gopa - Crvenovrati galeb čest u južnom
Tromorju, poznat po svom "lošem vladanju".
Gotagga (oko 687.-735.) - Veliki umerski
čarobnjak kojem se pripisuje rođenje
filozofije izvan dotadašnjih čisto teoloških
špekulacija. Prema Ajencisovim riječima,
Ljudi su prije Gotagge objašnjavali svijet u
znakovima i pričama, a nakon njega u
principima i zapažanjima.
Gotheras, Hoga (4081.-) - Najstariji sin
Grofa Gothyelka.
Gothvelk, Hoga (4052.-) - Grof od
Agansanora i vođa tydonskog kontingenta
Svetog rata.
Gotian (4065.-) - Vrhovni zapovjednik
Srijalskih vitezova i Maithanetov predstavnik
u Svetom ratu.
Griasa (4049.-4111.) - Ropkinja u
vlasništvu Kuće Gaunum i Serwina
prijateljica.
Grimizni magi - Naziv za Učenjake iz
Grimiznih Tornjeva.
Grimizni Tornjevi - Najmoćnija Škola
Tromorja i de facto vladari Visokog Ainona.
Korijeni Grimiznih Tornjeva sežu sve do
drevnog Shira (i dan danas tradicionalisti u
redovima Škole sebe nazivaju "shiradima").
U mnogočemu razvoj Grimiznih Tornjeva
ilustrira razvoj svake Škole Tromorja, od
labavih mreža praktičara magije koji se sve
više organiziraju i postaju sve više izolirani
pred licem kroničnih, vjerski motiviranih
progona. Izvornog imena Surartu - "Pjevači u
Kapuljačama" (ham-kheremički) - Grimizni
Tornjevi su oko 1800. godine zauzeli riječnu
utvrdu Kiz u Carvthusalu i iz kaosa
Apokalipse, pada Shira i Velike kuge izašli
kao jedna od najmoćnijih frakcija drevnog
Ainona. Negdje oko 2350. Kiz je strahovito
oštećen u potresu, a zatim u rekonstrukciji
prekriven crvenim pocakljenim pločicama po
kojima je Škola dobila svoje današnje znano
ime.
Groznice - Skupno ime za razne oblike
malarije.
Gunsae - Odavno napuštena cenejska
utvrda smještena na gedejskoj obali.
Gurnvau, Hoga (4091.- 4111.) -
Najmlađi sin Grofa Gothvelka, poginuo kod
Caraskanda.
H
Haeturi - Nansurski naziv za tjelesne
čuvare koji se dodjeljuju visokorangiranim
časnicima carske vojske.
Hagarond, Raeharth (4059.-4111.) -
Galeotski Grof od Usgalda, poginuo na
Mengeddi.
Hagerna - Golemi kompleks hramova u
Sumni, u kojem su smješteni Junriuma,
mnoštvo Kolegija i administrativna
mašinerija Tisuće Hramova.
Hamishaza (3711.-3783.) - Cijenjeni
ainonski dramatičar, pamte ga po Tempi-rasu
Kralju i njegovom jnanskom humoru koji je
navodno bez premca.
Ham-kheremički - Izgubljeni jezik
drevnog Shira.
hamorski - Grupa jezika drevnih
ketvaških nomadskih stočara istočnog
Tromorja.
Hansa - Ropkinja u vlasništvu Cutiasa
Sarcellusa.
Hapetinski vrtovi - Jedna od mnogih
arhitektonskih idila na Andiaminskim
visovima.
Hasjinnet ab Skauras (4067.-4103.) -
Najstariji sin Skaurasa ab Nalajana, ubio ga je
Cnaiur urs Skiotha u Bitki kod Zirkirte.
Hatatian (3174.-3211.) - Zloglasni autor
Opomena, djela koje se odmiče od
tradicionalnih inritskih vrijednosti i preuzima
etos besprincipijelne samopromocije. Iako ga
je Tisuća Hramova dugo zabranjivala,
Hatatian je ostao popularan među kastinskim
plemstvom Tromorja.
Haurut urs Mab (4000.-4082.) -
Utemotski svjetoznanac u vrijeme
Cnaiurovog djetinjstva.
hemopleksija - Česta bolest za vrijeme
rata, popraćena intenzivnim groznicama,
povraćanjem, iritacijom kože, teškim
proljevom, a u najtežim slučajevima, komom
i smrću. Poznata i kao "šupljina" i
"hemoplektična ruka".
Heorsa, Dun (4078.-) - Zapovjednik
obrane Stotine Stupova, ranije galeotski
vlastelin.
Herezijarh - Titula vode Cishaurima.
Hethantsko gorje - Veliki planinski
lanac u središnjoj Earwi.
Hifanat ab Tunukri (4084.-4111.) -
Cishaurimov čarobnjak-svećenik i sluga
Anasurimbora Moenghusa, ubijen u
Caraskandu.
Hilderath, Solm (4072.-) - Jedan od
Prvobitnih, ranije tvdonski vlastelin.
Hinavatsko gorje - Veliki sustav
planinskih lanaca u jugozapadnoj Earwi,
ponekad se naziva "kralješnicom Nilnameša".
Hinnant - Palatinat Visokog Ainona,
smješten u srcu Secharipske poljane.
Hinnereth - Administrativno i trgovačko
središte Gedeje, smješteno na obali
Meneanora.
Hoga, Kuća - Vladajuća dinastija u
Agansanoru. Njihova tradicionalna zastava je
Crni jelen na zelenoj podlozi.
Hogin nakot - Naziv za sinove Hoge
Gothvelka na conrivanskom dvoru.
Hortha, Sonhail (4064.-) - Galeotski
vitez, vazal Princa Coithus Saubona.
Hram Exoriette - Zloglasni hram u
Carvthusalu.
Hramska molitva - Naziva se i
Visokohramska molitva. Molitva koja počinje
sa "Sveti Bože svih Bogova", a koju Traktat
pripisuje Inriju Sejenusu. Postala je klasik
među Inritima.
Huhvarga, Hringa (4086.-) - Drugi sin
Kralja Hringe Rauschanga od Thunverusa i
vođa thunverskog kontingenta Prvog svetog
rata nakon smrti njegovog starijeg brata,
Princa Hringe Skaivelta u Caraskandu. Zovu
ga Šepavi jer naginje u stranu dok hoda.
Huosi, jezero - Veliko slatkovodno
jezero koje crpi vodu iz porjecja Vindauge i
Sculpe, a iz njega ističe Wutmouth.
Hustwarra - Galeotski naziv za taborske
supruge.
Husvelt - Bog lova. Jedan od takozvanih
Kompenzacijskih Bogova, koji odanost za
života nagrađuje rajem u zagrobnom životu,
Husvelt je nakon Yatwer i Gilgaola
najpopularniji kultski Bog, poglavito na
Srednjem Sjeveru.
U Higarati, zbirci dopunskih zapisa koji
čine jezgru svetih pisama kultova, Husvelt se
opisuje kao najatropocentričniji od Stotine
Bogova i jednako je posvećen pomaganju
svojim štovateljima kao i pridobivanju
njihove pokornosti i odanosti. Husveltov kult
navodno je silno bogat, a visokorangirani
članovi Husveltskog svećenstva često imaju
jednaku političku moć kao i šrijalski aparati.
Huterat - Grad na delti Sempisa, razorio
ga Prvi sveti rat 4111. godine.
I
Idolopoklonici - Naziv koji Fanimljani
obično upotrebljavaju za Inrite.
Ihrimsu - Jezik Injor-Niyasa.
Ikurei, Kuća - Nansurska Kuća
Kongregacije s imanjima koncentriranim u
Momemnu i okolici. Carska Kuća od 3941.
Ikurei Anphairas I. (4022.-4081.) -
Nansurski Car od 4066. do 4081. i djed Ikurei
Xeriusa III., ubile ga nepoznate osobe.
Ikurei, dinastija - Kao jedna od moćnijih
Kuća Kongregacije, Kuća Ikurei je zgrabila
Carski plašt 3941. godine, iskoristivši
previranja nakon pada Shigeka i Gedeje u
kianske ruke u Džihadu bodeža. Ikurei Sorius
I. postao je prvi u nizu oštroumnih, ali
obrambeno raspoloženih Careva dinastije
Ikurei. Vidi pod Nansursko Carstvo.
Ikurei Xerius III (4059.-) - Car
Nansurskog Carstva.
Imbevan ab Imbaran (4067.-4111.) -
Sapatišah-Guverner Enathpaneaha i
Padiradžin zet, poginuo kod Caraskanda.
 Improvizacije- Anonimno napisana
zbirka ranih propovijedi i aforizama Ratnika-
Proroka.
Imrothas, Sarshressa (4054.-4111.) -
Palatin conrivanske provincije Aderot, umro
od kuge u Caraskandu.
Inchoroi - "Narod Praznine" (ihrimsu)
Tajanstvena i opscena rasa koja se, prema
legendi, spustila iz bezdana u Incu-
Holoinasu. Vrlo je malo toga o njima
poznato, osim njihove očito neograničene
okrutnosti i zloćudne opsjednutosti
putenošću. Vidi pod Cuno-inchorojski ratovi.
Incu-Holoinas - "Arka Nebeska"
(ihrimsu) - Veliki brod koji je donio
Inchoroije s neba i postao zlatno središte
Golgotteratha.
Indara-Kishauri - "Pleme" Cishaurima.
"Indara" je u kianskoj predaji "pleme
vodonoša", mitska skupina koja je navodno
lutala dinama i dijelila pravovjernima vodu i
milost. Naziv je presudan (prema
kipfa'aifanu, spasio je Faneu život), s
obzirom na važnost plemenskih odnosa u
pustinjskom kianskom društvu.
Indigo kuga - Legenda kaže da se pošast
uzdigla iz pepela Ne-Boga nakon što ga je
2155. godine uništio Anaxophus V.
Mandatovi učenjaci to poriču, tvrdeći da je
tijelo Ne-Boga uzeo Savjet i pokopao ga u
Golgotterathu. Koji god bio njezin uzrok,
indigo kuga jedna je od najgorih u
zabilježenoj povijesti.
Indurum, barake - Nastambe za vojnike
smještene u Caraskandu, a postoje još od
nansurske okupacije grada.
Ingiaban, Sristai (4059.-) - Palatin
conrivanske provincije Kethantei.
Ingoswitu (1966.-2050.) - Ranoantički
kuniurski filozof, u svoje vrijeme poznat po
svojem dijelu Dialogia, u Tromorju poznat
preko Ajencisove slavne kritike
Ingoswituovog djela Theosis u Trećoj
analitici Ljudi.
Ingraul - Lensko dobro u thunverskoj
Srankovskoj krajini.
Ingusharotep II. (od oko 1000. do
okol080.) - Shigečki Kralj iz Stare dinastije
koji je pokorio Kvranejsku nizinu.
Injor-Niyas - Posljednja preostala
Neljudska zemlja smještena iza Demuanskog
gorja. Vidi pod Ishterebinth.
 Inkantacije - Naziv za napadačke
magične pjesme. Vidi pod Magija.
Inkantacije Dozivanja - Grupa
inkantacija koje omogućuju komunikaciju na
velikoj udaljenosti. Iako je metafizika ovih
inkantacija samo donekle shvaćena, sve
Inkantacije Dozivanja na daljinu oslanjaju se
na hipotezu Ovdje.
Moguće je dozvati samo usnule duše (jer
su one otvorene Onostranome) i to samo one
koji se nalaze negdje gdje je Dozivatelj
fizički bio. Ideja je da 'ovdje' može doseći
'ondje', ili drugu lokaciju, samo ako je ona u
nekom trenutku bila 'ovdje'. Stupanj sličnosti
između Mističnih i Gnostičkih Inkantacija
Dozivanja mnoge je navela na sumnju da oni
imaju ključ odgonetavanja Gnose.
Inkantacije Prinude - Grupa inkantacija
koje kontroliraju kretanja duše pojedinca.
Obično uključuju takozvane Inkantacije
Mučenja, iako ne uvijek. Podmukli aspekt
ovih Inkantacija leži u tome da njihov subjekt
često nije u stanju razaznati magijom
iznuđene misli od svojih vlastitih misli. To je
pokrenulo cijelu literaturu o samom pojmu
'volje'. Ako se prinuđena duša osjeća upravo
onoliko neprinuđeno kao i slobodna duša,
kako onda itko može znati da je zaista
slobodan?
Inrau, Paro (4088.-4110.) - Negdašnji
učenik Achamianov, ubijen u Sumni.
Inri Sejenus (oko 2159.-2202.) - Kasniji
Prorok i duhovni (mada ne i povijesni)
osnivač Tisuće Hramova, koji je za sebe
tvrdio da je čisto utjelovljenje Apsolutnog
Duha ("sami sklad Božji") poslan da ispravi
pogreške Kljove. Nakon njegove smrti i
navodnog uznesenja u Čavao Nebeski,
njegovi su učenici zabilježili njegov život i
učenja u Traktatu, tekstu kojeg Inriti danas
smatraju jednako svetim kao i Kroniku
Kljove.
Inriti - Sljedbenici Inrija Sejenusa,
Kasnijeg Proroka, i njegovih ispravki Kljove.
Inritizam - Religija utemeljena na
otkrivenjima Inrija Sejenusa, Kasnijeg
Proroka, kombinacija je monoteističkih i
politeističkih elemenata. Temeljna načela
Inritizma bave se prisutnošću Boga u
povijesnim događajima, jedinstvom
individualnih kultskih božanstava u obliku
božjih Aspekata i ulogom Tisuće Hramova
kao samog Božjeg izraza u svijetu. Nakon
navodnog uznesenja Inrija Sejenusa Inritizam
se polako etablirao diljem Cenejskog Carstva
kao organizirana hijerarhija odvojena od
države - postat će poznata kao Tisuća
Hramova. U početku su postojeće kiunnatske
sekte jednostavno odbacivale novu vjeru, no
njezinim rastom došlo je do nekoliko, redom
neučinkovitih, pokušaja da joj se ograniči
moć i zaustavi njezino daljenje širenje.
Zaoštravanje tenzija s vremenom je
kulminiralo u Ratovima fanatika (oko
2390.-2478.), u kojem su se bitke, iako je
tehnički bila riječ o građanskom ratu, vodile i
izvan granica tadašnjeg Cenejskog Carstva.
2469. Sumna je kapitulirala pred
šrijalskim snagama, no nemiri su se nastavili
sve dok Triamis nije pomazan za cara 2478.
Premda i sam Inrit (preobratio ga je
Ekyannus III.), i unatoč tome što je donio
ustav kojim se određuje podjela moći između
Carstva i Tisuće Hramova, libio se proglasiti
Inritizam službenom državnom religijom sve
do 2505. godine. Od tog trenutka uspon
Tisuće Hramova bio je zajamčen, a u
sljedećim stoljećima preostale su kiunnatske
"hereze" Tromorja bilo odumrle bilo silom
zatrte.
Inshull (?-?) - Jedan od Poglavica-
Kraljeva koji se navode u Kljovi.
Inskarra, Saweor (4061.-4111.) - Grof
thunyerske provincije Skagwe, poginuo u
Anwuratu.
Inunarska brda - Brdovito područje
sjeveroistočno od Unaraskog ogranka
Hethantskog gorja.
Invishi - Trgovačko i duhovno središte
Nilnameša i jedan od najstarijih gradova u
Tromorju.
Iothiah - Veliki grad Stare dinastije
smješten u delti Sempisa.
Irreiima - Takozvani "hram svih
Bogova" smješten u administrativnoj četvrti
Hagerne. Iako arhitektonskim stilom pripada
klasičnom kvranejskom razdoblju, njegovo je
porijeklo nepoznato.
Iryssas, Krijates (4089.-) - Mladi i
neobuzdani majordomus Kuće Krijates i
rođak Krijates Xinemusa.
Ishoiva - Shevička riječ za "sigurnost".
Takozvani Dan sumnje, inritski blagdan koji
se slavi u kasnom ljetu i obilježava duhovno
previranje i obnovu kroz koje je Inri Sejenus
prošao za vrijeme zatočeništva u Xerasu. Oni
manje pobožni Ishoivu slave kao dan
neobuzdanog opijanja.
Ishroi - "Uzvišeni" (ihrimsu) Naziv za
neljudske ratničke kaste.
Ishterebinth - "Uzvišeno Uporište"
(ihrimsu) Posljednji neljudski Zamak
smješten zapadno od Demuanskog gorja.
Poznat kao Ishoriol ("Uzvišena Dvorana") u
Isuphitjasu, Ishterebinth se smatra jednim od
najvažnijih gradova Cunuroija nakon Siola i
Cil-Aujasa. Vidi pod Cuno-inshorojski ratovi.
Ishual - "Uzvišena Spilja" (ihrimsu)
Tajna tvrđava kuniurskih Visokih Kraljeva,
smještena u Demuanskom gorju. Kasnije su
je naselili Dunyanjani.
Istriva, Ikurei (4045.-) - Majka Cara
Ikurei Xeriusa III., nekoć poznata po svojoj
legendarnoj ljepoti.
Istvulska dolina - Prostrana i pretežno
sušna visoravan koja se proteže od
Yimaletskog gorja na sjeveru do Hethantskog
gorja na jugu.
Isi phiryas - "Veliki ponor godina"
(ihrimsu) Veliko djelo u kojem je zabilježena
povijest Neljudi prije Probijanja Dveri. Vrlo
vjerojatno riječ je o najstarijem pronađenom
tekstu. Negdje u četvrtom stoljeću
Cunwerishau je dobio primjerak Isuphiijasa
od Nil-Giccasa, neljudskog Kralja Ishariola
(Ishterebintha) kao dio drevnog ugovora
između njihova dva naroda - prvog između
Ljudi i Neljudi. Za vrijeme vladavina
Božanstva Kralja Carvi-Ongoneana pet je
umerskih prijevoda Isilphiryasa ostavljeno
Biblioteci u Sauglišu. Četiri ih je uništeno u
Apokalipsi. Peti primjerak sačuvao je
Seswatha, i on ju je donio pisarima u
Tromorje.
Iyokus, Heramari (4014.-) - Daimotski
čarobnjak, visokorangiran unutar Grimiznih
Tornjeva i, unatoč svojoj ovisnosti o chanvu,
zapovjednik špijuna Hanamanu Eleazarasu.
Izdajnik Ljudi - Vidi pod Mekeritrig.
"Izuj sandale i hodaj po zemlji..." -
Cesta izreka kojoj je smisao podsjetiti
slušatelje da ne projiciraju svoje pogreške na
druge.
J
Jabuke- Galeotski sleng za odrubljene
glave koje se skupljaju kao trofeji.
Jahanska nizina - Velika suha visoravan
koja predstavlja zapadnu granicu Eumarne.
Jakš - Stožasti scylvendski šatori
napravljeni od namašćene kože i grana
jablana.
Jarutha - Mali poljoprivredni gradić
dvadesetak milja jugozapadno od Momemna.
Javresi - Robovi-vojnici Grimiznih
Tornjeva, poznati po svojoj okrutnosti u bitki.
Prvu jedinicu oformio je 3801., u jeku
Skolastičkih ratova, Vrhovni vladar Shinurta.
Jedini Bog - "Allonara Yulah" (kianski)
Naziv kojim Fanimljani označavaju
transcendentno jedinstvo svog vrhovnog
božanstva. Prema fanimskoj tradiciji, Bog
nije, kao što Inriti tvrde, sadržan u bitku, niti
je mnogostruk na način na koji ga opisuje
Kasniji Prorok.
"Jedno janje na deset bikova" - Izreka
koja govori o relativnoj razlici između
promišljene i nepromišljene žrtve.
Jekhia - Kolonija Visokog Ainona
poznata kao tajanstveni izvor chanva,
smještena na gornjem toku rijeke Sayut na
Velikom Kavarsusu. Stanovništvo Jekhie
jedinstveno je po tome što imaju xiuhianske
rasne osobine.
Jeshimal, rijeka - Glavno porječje
Amoteua koje izvire u gorju Betmulle i utječe
u Meneanorsko more u Shimehu.
Jezici Ljudi - Sve do Uništenja Dveri i
migracije Četiri Naroda iz Eanne, ljudi
Earwe, koje Kronika Kljove naziva Emwama,
bili su robovi Neljudi i govorili su iskvarenim
varijantama jezika svojih gospodara. Nisu
ostali nikakvi tragovi tih jezika. Također,
nema nikakvog traga njihovom izvornom,
pred-robovskom jeziku. Velika povijest
Neljudi, Isuphiryas, ili "Veliki ponor godina",
ukazuje da su Emwama izvorno govorili istim
jezikom kao i njihovi srodnici s druge strane
Velikog Kavarsusa. Zbog toga mnogi vjeruju
da je thoti-eannorejski zaista prajezik svih
ljudi.
Jezici Neljudi - Jezici Neljudi, ili
Cunuroija, nesumnjivo spadaju među
najstarije u Earwi. Neki aujski natpisi stariji
su više od pet tisuća godina od prvog
poznatog primjera thoti-eanorejskog, Kronike
Kljove. Auja-gilcunni, koji još uvijek nije
dešifriran, mnogo je stariji čak i od toga.
Jirux - Velika kianska utvrda na
sjevernoj obali rijeke Sempis.
Jiunatska stepa - Golema regija
uglavnom neplodnih nizina koje se protežu
sjeverno od pustinje Carathav do Istvulske
nizine. Na njoj su od rane Druge ere naseljeni
scylvendski nomadski stočari.
Jnan - Neformalni kodeks ponašanja i
govorenja koji mnogi shvaćaju kao "rat riječi
i osjećaja". Stručnost u jnanu smatra se,
pogotovo među profinjenijim supkulturama
Tromorja, ključnom odrednicom statusa
među pojedincima koji su inače u istoj kasti
ili na istom položaju. S obzirom na
vjerovanja da se Bog manifestira u
povijesnim kretanjima, a povijest prije svega
određuju nejednaki statusi ljudi, mnogi jnan
smatraju svetim, a ne samo instrumentalnim
pothvatom. Mnogi drugi, međutim, a
pogotovo Norsirci Tromorja, na jnan gledaju
s prezirom, kao na "običnu igru". Jnanske
razgovore obilježava prikriveni antagonizam,
cijenjenje ironije i pameti te privid
nezainteresiranosti.
Jokhta - Lučki grad na enathpaneanskoj
obali.
Joruansko more - Veliko unutrašnje
more u zapadu središnje Earwe.
Jukan - Bog neba i godišnjih doba. Jedan
od takozvanih Kompenzacijskih Bogova, koji
odanost za života nagrađuje rajem u
zagrobnom životu, Jukan je uz Yatwer
najpopularniji kultski Bog među primitivnim
zemljoradnicima, ali je slabo zastupljen u
većim gradskim središtima. Jukanove
svećenike lako je prepoznati po koži obojanoj
u plavo. Marjukari, ekstremni asketski
ogranak Jukanskog kulta, poznati su po tome
da žive u brdima kao pustinjaci.
Junriuma - Poznata i kao Svod Kljove,
drevni hram-utvrda u kojoj stanuje Kljova,
smješten u središtu Hagerne u Sumni.
Jurisada - Kianska gubernija i bivša
provincija Nansurskog Carstva. Smještena na
jugoistočnom kraju eumarnskog poluotoka,
Jurisada je regija intenzivne poljoprivrede,
gusto naseljena, a mnogi je Kianjani smatraju
zemljom "duhovne lijenosti".
Juru - Bog potencije i plodnosti. Jedan
od takozvanih Kompenzacijskih Bogova, koji
odanost za života nagrađuje rajem u
zagrobnom životu, Juru je popularan među
ostarjelim muškarcima kastinskim plemićima,
a ima samo nekoliko hramova, od kojih
većinu u velikim gradovima. Često mu se
izruguju kao kultu Ljubavnica.
Juterum - Takozvani Sveti visovi u
Shimehu, odakle je prema svetom pismu Inri
Sejenus uznesen u Čavao Nebeski.
Južne kolone - Divizije Nansurske carske
vojske koje su raspoređene na kianskoj
granici.
K
"Kad čarobnjaci pjevaju, ljudi umiru."
- Narodna izreka koja govori o tome da su
čarobnjaci destruktivni, a ne konstruktivni.
Kahiht - Ime koje se u inritskoj tradiciji
da je takozvanim Dušama svijeta. Budući da
se u Inritizmu Bog manifestira u kretanju
povijesnih događaja, biti Kahiht, ili svjetski
povijesna osoba, smatra se svetinjom.
Kalaul - Veliki kampus u kompleksu
hramova Csokis u Caraskandu.
Kamposejska agora - Velika tržnica koja
se naslanja na kompleks hramova Cmiral u
Momemnu.
Kanampurea - Palatinat u unutrašnjosti
Conrive poznat po svojoj poljoprivrednoj
proizvodnji, tradicionalno je u rukama brata
Conrivanskog Kralja.
Kanashaiva - Okrug u Nilnamešu.
Karianski put - Stara cenejska cesta koja
prolazi provincijom Massentijom i koja je
povezivala Sumnu i Cenej za vrijeme
vladavina Aspekata-Careva.
 Karvot - Palatinat Visokog Ainona,
smješten na gornjem toku Savuta i formira
granicu s Jekhiom.
Kasalla, Porsentius (4062.-) - Jedan od
Prvobitnih, ranije kapetan u Carskoj vojsci.
Kasaumki, Memshressa (4072.-) - Jedan
od Prvobitnih, ranije conrivanski vitez.
Kascamandri ab Tepherokar
(4062.-4112.) - Padiradža od Kiana, ubio ga
Ratnik-Prorok u Bitki u Tertijskoj dolini.
kasna antika - Ponekad se naziva i
Cenejsko doba. Povijesno razdoblje koje
započinje 2155. (krajem Apokalipse), a
završava padom Ceneja 3351. Vidi pod rana
antika.
Kasniji Prorok - Vidi pod Inri Sejenus.
Kaste - Nasljeđeni društveni statusi. Iako
je slabiji na takozvanom Srednjem sjeveru,
inritski kastinski sustav jedna je od središnjih
institucija tromorskog društva. U tehničkom
smislu, postoji onoliko kasti koliko postoji i
zanimanja, no u praksi se dijele ugrubo na
četiri različite grupe: suthenti ili radničke
kaste, momurai ili transakcijske kaste, nahat
ili svećeničke kaste i kjineta ili ratničke kaste.
Detaljni protokoli prividno upravljaju svim
interakcijama unutar i između kasti da bi se
osiguralo poštivanje različitih privilegija i
obaveza, kao i da bi se minimaliziralo
ritualno zagađenje, no u stvarnosti se na njih
rijetko poziva osim ako se želi postići neka
korist.
Kastinski aparati - Naziv za nasljedne
službenike u birokracijama Tromorja.
Kastinsko svećenstvo - Naziv za skupinu
imenom nahat, ili nasljednu svećeničku kastu.
Kavarsus - Vidi pod Veliki Kayarsus.
Kelmeol - Drevna prijestolnica Meorskog
Kraljevstva, uništena u Apokalipsi 2150.
godine.
Kemkarički - Grupa jezika drevnih
ketvaških nomadskih stočara
sjeverozapadnog Tromorja.
Kengetski - Grupa jezika ketyaških
naroda.
Kepfet ab Tanaj (4061.-4112.) - Kianski
časnik koji je 4111. izdao Caraskand i predao
ga Coithusu Saubonu i Prvom svetom ratu.
Kheratotici - Urođena inritska manjina u
Shigeku.
Kerioth - Najveći lučki grad na južnoj
obali Eumarne.
 Kethantei - Palatinat na jugu središnje
Conrive, poznat po svojim vinima i uzgoju
voća.
Ketvažani - Crnokosa, smeđooka i
tamnoputa rasa najbrojnija u Tromorju. Jedno
od Pet Plemena Ljudi.
Khemema - Kianska regija i bivša
provincija Nansurskog Carstva. Smještena
južno od Shigeka, Khemema se nalazi na
mjestu gdje pustinja Carathav dotiče
Meneanorsko more. Budući da je rijetko
naseljena pustinjskim plemenima (vidi pod
Khirgwi), Khememin jedini izvor prihoda
predstavljaju redovne karavanske rute između
Shigeka i Caraskanda.
Khirgwi - Pleme s istoka pustinje
Caraskand, plaćaju danak Kianu, ali su
etnički različiti.
Kian - Najmoćnija zemlja Tromorja,
proteže se od južne granice Nansurskog
Carstva do Nilnameša. Kianjani su izvorno
bili pustinjski narod sa ruba Velike soli.
Razni cenejski i nilnameški izvori spominju
ih kao lukave i drske pljačkaše i metu više
različitih ratnih pohoda i kaznenih
ekspedicija. U svojem monumentalnom djelu
Cenejski anali Casidas ih opisuje kao
"uglađene divljake, istodobno simpatično
graciozne i krajnje krvožedne". Unatoč
njihovoj reputaciji i očitoj brojnosti
(nansurski zapisi pokazuju da su zabrinuti
provincijski upravitelji u nekoliko navrata
pokušali odrediti njihov broj), Kianjani su se
većinu vremena borili međusobno oko
oskudnih pustinjskih resursa. Njihov prevrat
na Fanimstvo (oko 3704.-3724.) to će
promijeniti, i to sa drastičnim posljedicama.
Nakon što je Fane ujedinio kianska
plemena, Fan'oukarji I., Faneov najstariji sin i
prvi Padiradža od Kiana, poveo je svoje
zemljake u takozvani Bijeli džihad i
izvojevao niz spektakularnih pobjeda nad
Nansurskom carskom vojskom. Do svoje
smrti 3771. godine, Fan'oukarji I. pokorio je
cijelu Mongileju i ozbiljno napredovao na
teritorij Eumarne. Osnovao je i svoju
prijestolnicu Nenciphon na obalama rijeke
Sweki.
Sljedećim džihadima Eumarna (3801.),
Enathpaneah (3842.), Xeras i Amoteu
(3845.), te naposljetku Shigek i Gedea
(3933.) pali su u kianske ruke. Iako su
Nilnamešani uspješno odbili nekoliko
klanskih invazija, fanski misionari uspjeli su
u trideset i osmom stoljeću preobratiti
Girgašane na Fanimstvo. Do kraja četvrtog
tisućljeća Kian je postao vrlo vjerojatno
najmoćnija vojna i trgovačka sila Tromorja i
uzrok beskrajne zabrinutosti ne samo za
znatno smanjeno Nansursko Carstvo već i za
inritske prinčeve svih zemalja.
Kianski - Jezik kiana, nastao iz caro-
shemiČkog.
Kidruhil - Najslavnija kohorta teške
konjice u Tromorju, sastavljena prvenstveno
od nansurskih kastinskih plemića iz Kuća
Kongregacije.
Kig'krinaki - Srankovsko pleme iz
Galske nizine.
Kimish (4058.-) - Prvi ispitivač Ikurei
Xeriusa III.
Kinsureah, gora - Mitska "Gora
Sazivanja" gdje je prema Kronici Kljove
Prorok Angashrael žrtvovao Oresha, svog
najmlađeg sina kojeg mu je rodila Esmenet,
kako bi Plemenima Ljudi dokazao svoju
uvjerenost.
Kipfa'aifan - "Svjedočanstvo Faneovo"
(kianski) Glavno sveto pismo Fanimstva u
kojem je zabilježen život i otkrivenja Proroka
Fanea, od osljepljenja i egzila u Veliku sol
3703. do njegove smrti 3742. godine. Vidi
pod Fane.
Kishvat - Palatinat Visokog Ainona,
smješten na južnoj obali rijeke Savut na
granici sa Sansorom.
Kiskei, Kuća - Nansurska Kuća
Kongregacije.
Kisma - Mallahetov poočim.
Kivuth, rijeka - Pritoka rijeke Sempis
koja teče duboko u Jiunatsku stepu.
Kjineta - Vidi pod kaste.
Klečeći visovi - Jedan od devet
brežuljaka Caraskanda, na kojem je smještena
Sapatišahova palača.
Kljova - Najvažniji sveti artefakt u
inritskoj i kiunnatskoj tradiciji, i najbez-
božniji u fanimskoj tradiciji (gdje se naziva
Rouk Spara, ili "Kleti Trn"). Budući da se na
Kljovi nalazi najstarija poznata verzija
Kronike Kljove, koja je pak najstariji ljudski
tekst, njezino je porijeklo potpuni misterij,
iako većina učenjaka tvrdi da seže još od
razdoblja prije dolaska Plemena u Earwu.
Otkad je pisane povijesti, većinu je vremena
bila postavljena u svetom gradu Sumni.
Knjiga božanskih djela - Kapitalno djelo
Memgowe, glasovitog zeumskog mudraca i
filozofa. Iako se ne čita i ne prepisuje toliko
često kao njegovi Nebeski aforizmi, većina
učenjaka smatra je daleko superiornijim
djelom.
Knjiga krugova i spirala - Kapitalno
djelo Sorainasa, sadrži zabavnu mješavinu
filozofskih komentara i religijskih aforizama.
Knjiga zastava- Često revidirani
nansurski vojni priručnik u kojem se opisuju
zastave njihovih stoljetnih neprijatelja.
Kolegiji - Svećeničke organizacije pod
direktnom upravom Tisuće Hramova, s
mandatima koji se protežu od brige za
siromašne i bolesne do prikupljanja
obavještajnih podataka.
Kolegij Luthvmae - Kolegij Tisuće
Hramova odgovoran za špijuniranje i
obavještajne podatke.
Kolegij Marucee - Kolegij Tisuće
Hramova uništen u Pustošenju Shimeha 3845.
godine.
Kolegij Sareota - Kolegij Tisuće
Hramova posvećen očuvanju znanja, uništen
u Padu Shimeha 3933. godine.
Kolijevka svih gradova - Vidi pod
Tryse.
Koplje - Scylvendsko sazvježde na
sjevernome nebu.
Koraphea - Najnaseljeniji grad Visokog
Ainona nakon Carvthusala, smješten na obali
sjeverno od delte Savuta.
Korasha - Poznata i kao Palača Bijelog
sunca. Prostrani kompleks palača u
Nenciphonu te tradicionalna rezidencija i
administrativno sjedište kianskih padiradža.
Kothwa, Hargraum (4070.-4111.) -
Tydonski Grof od Gaethunija, ubijen na
Mengeddi.
Kozje srce - Poznata zbirka basni koju je
napisao Protathis.
Kralj Plemena - Titula koju dobiva
osoba koju scylvendski poglavice odaberu da
bude na čelu okupljenih plemena u ratu.
Kraljevske vatre - Ritualni krijesovi
kojima se među Galeoćanima označava
kraljevska pozicija.
Kronika Kljove- Najstariji postojeći
tekst u Earwi napisan ljudskom rukom i sveto
pismo koje je temelj svih ljudskih religija
osim Fanimstva. Kao najstarijemu
književnome djelu, njezino je podrijetlo
gotovo posve nepoznato. Mnogi inritski
komentatori naglašavaju kako je zasigurno
riječ o djelu više autora, sklopljenoga od
mnogih (vjerojatno usmenih) izvora tijekom
mnogo godina. Kao i većina svetih pisama,
njezina popularna interpretacija izuzetno je
selektivna i idealizirana. Sastoji se od
sljedećih šest knjiga: Knjiga hvalospjeva -
Stari "Zakoni Kljove" koji se odnose na svaki
aspekt privatnog i javnog života, u inritskoj
tradiciji zamijenjene su revidiranim
restrikcijama u Traktatu.
Knjiga Bogova - Glavno sveto pismo
kultova u kojemu se nabrajaju razna
božanstva i objašnjavaju rituali čišćenja i
umirenja za svakoga od njih.
Knjiga Hintaratesova - Pripovijest o
Hintaratesu, čestitome čovjeku kojega
pogađaju očito nezaslužene nedaće.
Knjiga pjesama - Zbirka molitvi i
parabola u stihu u kojima se uznose vrline
pobožnosti, čovječnosti, hrabrosti i
plemenske odanosti.
 Knjiga Plemena - Produžena priča o
prvim Prorocima i Poglavicama-Kraljevima
iz Pet Plemena Ljudi prije provale u Earwu.
Knjiga jamstava - Prikaz običaja koji
upravljaju interakcijama među kastama.
Krv onte - Uobičajeni naziv za ono što je
Zarathinius nazvao "tintom" Znamena.
Kuće Kongregacije - Kvazilegislativni
sabor koji se sastoji od najvećih zemljo-
vlasničkih obitelji Nansurskoga Carstva.
Kultovi - Skupni naziv za različite sekte
posvećene pojedinim Bogovima takozvanog
Kiunnata. Kultovi Tromorja administrativno
su i duhovno podređeni Tisući Hramova
otkad je Triamis I., prvi Aspekt-Car Ceneja
2505. proglasio Inritizam službenom
državnom religijom Cenejskoga Carstva.
Kultska božanstva - Vidi pod Stotina
Bogova.
Kumeleus, Sirassas (4045.-) - Vjerni
pristaša Kuće Ikurei i Uzvišeni General prije
Ikurei Conphasa.
Kumrezzer, Akori (4071.-4110.) -
Palatin ainonskoga okruga Kutapileth i jedan
od vođa Divljega svetoga rata.
Kuniuri - Izgubljeni narod Drevnoga
Sjevera i posljednje od drevnih Aumriš-kih
carstava. Visokonorsirski gradovi-države
razvijali su se uz rijeku Aumris, a oko 300.
godine ujedinjeni su pod vladavinom
Cumverishaua, Visokoga Kralja Tryse. Od
oko 500. godine grad Umerau ima prevlast,
nastaje Umersko Kraljevstvo i dolazi do
kulturnog procvata pod vodstvom Caru-
Ongoneana zahvaljujući Neljudskom
tutorstvu.
Drevna Umeria bujala je sve do poraza od
condskih plemena Aulvanaua Osvajača 917.
godine. Ubrzani pad takozvanog Condskog
jarma doveo je do drugog perioda dominacije
Tryse u dolini Aumrisa koji je trajao do
1228., kad je još jedan niz bijelonorsirskih
migracijskih invazija rezultirao takozvanim
Scintijskim jarmom.
Kuniurski period u pravom smislu riječi
počeo je tek 1408. kad se Anasurimbor
Nanor-Ukkerja L, iskoristivši strku oko
propasti Scintijskog Carstva, dočepao Ur-
trona u Trysi i proglasio se prvim Visokim
Kraljem Kuniurija. Za vrijeme svog dugog
života (doživio je 178. godinu, navodno
zahvaljujući svojoj neljudskoj krvi), Nanor-
Ukkerja I. proširio je Kuniuri do Yimaletskog
gorja na sjeveru, do zapadnih obala Ceriškog
mora prema istoku, do Sakarpusa na jugu i do
Demuanskog gorja na zapadu. Na samrti je to
carstvo podijelio između svojih sinova, čime
je uz sam Kuniuri stvorio i Aorsi i Sheneor.
Kuniuri je, uglavnom zahvaljujući svojem
kulturnom nasljeđu, postao središte nauke i
zanata za cijelo Tromorje.
Trvsejski dvor ugostio je takozvanih
Tisuću Sinova, potomke kraljeva čak i iz
dalekih i starih zemalja kao što su Shigek i
Shir. Sveti grad Shir ugostio je hodočasničke
učenjake čak iz Angke i Nilnameša.
Visokonorsirski običaji oponašali su se
diljem Earwe.
Ovo zlatno doba završilo je dolaskom
Apokalipse i porazom Anasurimbora
Celmomasa II. na Eleneotskim poljanama
2146. godine. Svi drevni gradovi na Aumrisu
uništeni su sljedeće godine. Preživjeli Kuniuri
su što porobljeni, što raspršeni.
Vidi pod Apokalipsa.
Kuniurski - Izgubljeni jezik drevnoga
Kuniurija, izveden iz umeritskoga.
Kuoti - Scylvendsko pleme
sjeverozapadne Stepe.
Kurigald - Lensko dobro u Galeothu,
smješteno na istočnoj obali jezera Huosi.
Kurrut - Mala utvrda u unutrašnjosti
Gedeje koju su Nansurci izgradili nakon što
je Shigek 3933. pao u ruke Fanimljana.
Kurva - Popularni naziv za boginju
Anagke. Vidi pod Anagke.
Kushigas (4070.-4111.) - Palatin
conrivanske provincije Annand, poginuo kod
Amvurata.
Kussalt (4054.-4111.) - Dvornik Princa
Coithus Saubona, poginuo na Mengeddi.
Kussapokarijska gozba - Tradicionalni
inritski blagdan kojime se obilježava ljetni
solsticij.
Kušnja - Katkad se naziva i Velika
kušnja. Tragični sveti rat koji je Anasurimbor
Celmomas 2123. godine poveo protiv
Golgotteratha. Vidi pod Apokalipsa.
Kutapileth - Administrativni okrug na
istoku Visokoga Ainona poznat po rudnicima
željeza i srebra.
Kutigha (4063.-4111.) - Doušnik
Grimiznih Tornjeva u Tisući Hramova.
Kut'ma - U benjuki, "skriveni potez" koji
izgleda nebitno, a zapravo određuje ishod
igre.
Kutnarmu - Opći naziv za neistraženi
kontinent južno od Earwe.
Kvorum - Vladajuće vijeće Mandata.
Kvranejska nizina - Plodna regija koju
natapa rijeka Phavus, a proteže se između
Hethantskog gorja i Meneanorskog mora.
Narodi koji su se tu nastanili stvorili su tri
velika imperija: drevni Kvraneas, Cenejsko
Carstvo i u novije doba Nansursko Carstvo.
Kvraneas - Izgubljeni narod drevnoga
Tromorja, nastanjen uz rijeku Phavus i s
prijestolnicom isprva u Parninasu, a zatim u
Methsoncu. Kulturno povezan s Shigekom i
njegova dugogodišnja kolonija, Kvraneas je
širenjem okupirao i znatan dio carstva te
nekoć vladajuće zemlje, a vrhunac moći
dosegao je u doba Apokalipse. Gubitkom
Mehsarunatha 2154. i uništenjem Methsonca
nedugo nakon toga, sudbina drevnog
kraljevstva je zapečaćena, premda je
kvranejski Visoki Kralj Anaxophus V uspio
poraziti Ne-Boga godinu kasnije. Vidi pod
Apokalipsa.
Kvranejski - Izgubljeni jezik drevnoga
Kvraneasa, izveden iz kemkaričkoga.
Kvranejsko doba - Doba kvranejske
dominacije jugozapadnim Tromorjem.
L
Labirint - Vidi pod Tisuću tisuća
hodnika.
Legija - Dunyanski termin koji se odnosi
na predsvjesne izvore svjesnih misli.
Leweth (4061.-4109.) - Lovac na krzna u
napuštenoj atritskoj provinciji Sobel.
Ligesseras, Kuća - Jedna od Kuća
Kongregacije.
Logos - Naziv koji Dunyanjani rabe za
instrumentalno razmišljanje. Logos opisuje
tijek događaja koji omogućava
najučinkovitije iskorištavanje nečijih
okolnosti kako bi se "prethodilo", to jest
steklo prednost i zagospodarilo odvijanjem
događaja.
"[Jer] Logos je bez početka i kraja." -
Dunyanska izreka koja se odnosi na
takozvani racionalni princip prioriteta. Vidi
pod Dunyanjani.
Lokung - "Mrtvi Bog" Scylvendija. Vidi
pod Ne-Bog.
Lomitelj Svijeta - Naziv za Ne-Boga.
Vidi pod Ne-Bog.
Lutka Wathi - Magični artefakt čest
među sansorskim vješticama, poznat i kao
"ubojita lutka", ili zato što je za njezinu
proizvodnju potrebna ljudska žrtva (duša se
zatoči kao anima artefakta) ili zato jer se
lutke često koriste kao ubojice na daljinu.
Ljudi - Dominantna rasa Earwa, osim
možda Srankova.
Ljudi od Kljove - Ratnici Prvoga svetoga
rata.
M
Maengi - Pravo ime prvog špijuna lažne
kože koji se izdavao za Cutiasa Sarcellusa.
Magija - Praksa kojom se svijet pokorava
jeziku, za razliku od filozofije, prakse kojom
se jezik pokorava svijetu. Unatoč golemoj
količini naizgled nerazrješivih kontroverzija
oko magije, postoji nekoliko očitih
karakteristika koje su, čini se, univerzalne u
njezinoj praksi. Prvo. praktičari moraju biti u
stanju razumjeti "ontu", to jest, moraju imati
urođenu sposobnost da vide "Kreakciju kao
stvorenu", kako je to Protathis izrazio. Drugo,
magija, čini se, uključuje univerzalnu
predanost onome što Gotagga naziva
"semantičkom higijenom". Magija zahtijeva
precizna značenja. Zbog toga se inkantacije
uvijek izgovaraju na jezicima koji nisu
materinji: da bi se spriječila semantička
transformacija ključnih termina uslijed hirova
svakodnevne upotrebe. To objašnjava i
izvanrednu strukturu "dvostrukog mišljenja"
u magiji, činjenicu da za svaku inkantaciju
čarobnjak mora govoriti i misliti dvije
različite stvari u isto vrijeme. Značenje
izgovorenog segmenta inkantacije (koje se
često naziva "izrečeni niz") mora "učvrstiti"
ili fokusirati tihi segment (koji se često
naziva "neizrečeni niz") kojeg čarobnjak
istovremeno misli. Izgleda da mišljena
inkantacija izoštrava značenje izgovorene
inkantacije na način na koji riječi jednog
čovjeka razjašnjavaju riječi drugoga. (Ovdje
nastaje poznati "problem semantičke
regresije": Kako neizrečeni niz, koji dopušta
različite interpretacije, može učvršćivati
pravilnu interpretaciju izrečenog niza?) Iako
postoji onoliko metafizičkih interpretacija
ove strukture koliko ima i čarobnjačkih
Škola. rezultat je u svakom slučaju isti: svijet
koji je inače potpuno ravnodušan prema
riječima Ljudi sluša i kao posljedica toga
dolazi do magične transformacije stvarnosti.
Magga, Hringa (4080.-4111.) - Rođak
Princa Hringe Skaivelta od Thunverusa.
Maithanet - Šrijah od Tisuće Hramova i
glavni začetnik Prvoga svetoga rata.
Mal ahet - Zloglasni pripadnik
Cishaurima.
 Mamaradda (4071.-4111.) - Kapetan
obrane Javreha zadužen za smaknuće Drusasa
Achamiana.
Mamati - Jezik Amoteua iz svetih spisa,
izveden iz caro-shemičkoga.
Mamavma (?-?) - Jedan od Poglavica-
Kraljeva koji se navode u Kronici Kljove.
Mamot - Urušeni cenejski grad smješten
blizu ušća rijeke Sweki.
Mandat, Škola - Gnostička Škola koju je
2156. osnovao Seswatha kako bi nastavio rat
protiv Savjeta i zaštitio Tromorje od povratka
Ne-Boga. Sa sjedištem u Atversusu, Mandat
održava misije u nekoliko različitih gradova
Tromorja i veleposlanstva na dvorovima svih
Velikih Frakcija. Osim po svom
apokaliptičnom pozivu, Mandat se od ostalih
čarobnjačkih Škola razlikuje u nekoliko
aspekata, među kojima je važno posjedstvo
Gnose, što predstavlja monopol koji su
uspjeli očuvati više od dvije tisuće godina.
Mandat se razlikuje i po fanatizmu svojih
pripadnika: po svemu sudeći, svi
visokorangirani čarobnjaci sanjaju
Seswathina iskustva Apokalipse svaku noć
bez prekida, što su posljedice magijskog
rituala po imenu Posezanje, gdje se novaci
navodno podvrgavaju inkantacijama dok drže
Seswathino mumificirano srce. Usto,
pripadnici Mandata biraju izvršno vijeće
(koje se naziva Kvorum) umjesto jednog
Vrhovnog vladara kako bi se dodatno zaštitili
od zastranjivanja sa svoje glavne misije.
Mandat se obično može podičiti s između
pedeset i Šezdeset visokorangiranih
čarobnjaka i možda dvaput toliko naučnika.
Ti brojevi, koji su uobičajeni za manje
Mistične Škole, međutim, mogu dovesti u
zabludu, jer se zahvaljujući Gnosi Mandat
može i više nego uspješno mjeriti s velikim
Školama kao što su Grimizni Tornjevi.
Zahvaljujući toj svojoj moći, Školi se već
dugo dodvoravaju Kraljevi Conrive.
Mandatov katekizam - Ritualna zbirka
pitanja i odgovora o doktrini Mandata koju
učitelj i učenik recitiraju na početku svake
dnevne poduke. Prvo što nauči svaki Učenjak
Mandata.
Mangaecca - Davni rival Školi Sohonca i
posljednja od četiri izvorne Gnostičke Škole.
Otkad ju je 684. godine osnovao Sos-Praniura
(najbolji učenik Gin'vursisov), Škola
Mangaecce slijedila je predatorski etos,
smatrajući znanje utjelovljenjem moći. Iako
je to Školi privrijedilo dvojaku reputaciju,
Mangaecca je uspjela izbjeći sukob s
Visokim Gno-stičkim nalogom, Nincama-
Telesserovim ediktom u kojem se ograničava
magijsko postupanje. A onda su 777. na
zahtjev Neljudskog Luđaka po imenu
Cet'ingira otkrili Incu-Holoinas, strašnu Arku
Inchoroija. U sljedećim su stoljećima
nastavili iskopavanja Arke i istraživanje
Tekne. 1123. počele su kružiti glasine da je
Shaeonanra, tadašnji Vrhovni vladar
Mangaecce, otkrio katastrofalan način da se
poništi prokletstvo čarobnjaka propisano u
svetim pismima. Škola je po hitnom postupku
zabranjena, a ostatak Škole pobjegao je u
Golgotterath i zauvijek napustio Saugliš. Do
Apokalipse su se transformirali u ono što će
se kasnije zvati Savjet. Vidi pod Apokalipsa.
Manghaput - Najveći lučki grad
Nilnameša.
Marsadda - Negdašnja prijestolnica
Cengemisa, smještena na obali Ce Tydonna.
Martemus (4061.-4111.) - Nansurski
General i pobočnik Ikurei Conphasa.
 Massentia - Provincija središnjeg
Nansurija koju zbog bogatstva njezinih polja
pšenice nazivaju "Zlatnom".
Mearji (4074.-) - Galeotski vlastelin,
vazal Princa Coithus Saubona.
Mehtsonc - Drevna administrativna i
trgovačka prijestolnica Kvraneasa, uništena u
Apokalipsi 2154. godine.
Meigeiri - Administrativno i duhovno
središte Ce Tydonna, osnovano 3739. godine
oko cenejske utvrde Meigare.
Meigon (4002.-) - Pripadnik Dunyanske
Pragme.
Mekeritrig (?-) - "Izdajnik Ljudi"
(kuniurski) Ljudsko ime za Cet'ingiru,
neljudskog Siqu koji je Školi Mangaecce 777.
godine otkrio lokaciju Min-Uroikasa i koji će
postati visokorangirani član Savjeta tijekom
Apokalipse. Vidi pod Mangaecca i
Apokalipsa.
Memgowa (2466.-2506.) - Glasoviti
zeiimski kasnoantički mudrac i filozof, u
Tromorju poznat prvenstveno po svojim
Nebeskim aforizmima i Knjizi božanskih
djela.
Memponti - Shevički izraz koji označava
"slučajni prevrat". U jnanu, najpovoljniji
trenutak da se jasno iznesu nečije namjere.
Meneanorsko more - Najsjevernije od
triju mora Tromorja.
Mengedda - Uništeni grad u srcu
Mengedske poljane, koja je poznata kao
bojno polje na kojem je Anaxophus V 2155.
oborio Ne-Boga Čapljanskim kopljem.
Mengedska poljana - Prirodna
geografska granica između Shigeka i
Nansura, južno od ogranka Unarasa i
sjeverno od Gedejskih brda.
Meorsko Kraljevstvo - Izgubljeni narod
Drevnoga Sjevera. Otkad su ga oko 850.
akkserški kolonisti osnovali kao trgovačku
utvrdu, grad Kelmeol ubrzano je rastao, a
njegovi stanovnici Meori ubrzano su nametali
sve veći i veći autoritet nad susjednim
bijelonorsirskim plemenima. Do trenutka kad
je 1021. godine Borswelka I. proglašen
Kraljem, postao je to agresivni militaristički
grad-država. Do smrti njegovog unuka
Borswelke II. 1104. godine, Kraljevstvo je
pokorilo većinu porječja rijeke Vose i
potpisalo trgovačke ugovore sa Shirom na
jugu preko niza utvrda na rijeci Wernmi. Na
strateški povoljnom položaju i bez
regionalnih konkurenata, Meorsko
Kraljevstvo, kako su ga prozvali, procvalo je
u merkantilističku zemlju. Propalo je 2150.
godine uništenjem Kelmeola za vrijeme
Apokalipse.
Metafizika - Općenito, nauka o temeljnoj
prirodi postojanja. U konkretnome slučaju,
nauka o operativnim principima u pozadini
različitih grana magije. Vidi pod Magija.
Meumaras (4058.-) - Kapetan
Amortaneje.
Mimara (4095.-) - Esmenetina
prvorođena kći.
Mimaripal (4067.-) - Barun i Chinjosin
vazal.
Ministrat - Zau-Dunyanska organizacija
posvećena preobraćivanju Ortodoksnih.
Min-Uroikas - "Jama opscenosti"
(ihrimsu) Neljudski naziv za Golgotterath.
Vidi pod Cuno-inchorojski ratovi.
Misarat - Golema kianska utvrda
smještena na sjeverozapadnoj granici
Eumarne.
Mistika - Grana čarobnjaštva koja se
usmjerila na rezonance između značenja i
konkretnih stvari.
Mog-Pharau - Drevno kuniursko ime za
Ne-Boga. Vidi pod Ne-Bog.
Mohaiva - Okrug u Nilnamešu.
Momas - Bog oluja, mora i rizika. Jedan
od takozvanih Kompenzacijskih Bogova, koji
odanost za života nagrađuje rajem u
zagrobnom životu, Momas je glavno
božanstvo mornara i trgovaca te božanski
zaštitnik Cironja (a u manjoj mjeri i Nrona).
U Higarati, zbirci dopunskih zapisa koji čine
jezgru svetih pisama kultova, opisan je kao
okrutan, zloban čak i opsjednut sitnicama
doličnosti - što neke komentatore navodi na
pomisao da je zapravo riječ o Ratobornome, a
ne Kompenzacijskome Bogu. Njegova glavna
zastava sadrži Bijeli trokut na crnoj podlozi
(predstavlja Zub morskog psa kakve nose svi
štovatelji Momasa).
Momemn - "Slava Momasu"
(kvranejski). Administrativno i trgovačko
središte Nansurija. Opasan debelim zidinama,
Momemn je rezidencija Nansurskog Cara,
kao i jedna od najprometnijih luka Tromorja.
Povijesničari često naglašavaju činjenicu da
su sve tri prijestolnice (Mehtsonc, Cenej i
Momemn) triju velikih imperija koji su
izniknuli u Kvranejskoj nizini nastale uz
rijeku Phavus, svaka bliža Meneanoru od
prethodne. Neki tvrde da će Momemn, koji se
smjestio na ušću rijeke, biti i posljednji, iz
čega je nastala i česta izreka "ponestaje nam
rijeke", koja ukazuje na to da se sreća okreće
na njihovu stranu.
Mongilea - Kianska gubernija i bivša
provincija Nansurskog Carstva, smještena na
obali Oncijskog mora i obje obale rijeke
Sweki. Mongilea je dugo bila kolonija i
mnogo je puta mijenjala gospodare. Kao prva
zemlja koju je osvojio Fan'oukarji I. (3759.),
postala je "Zelena Domovina" Kianjana, a
poznata je i po uzgoju konja.
Moraor - "Dvorana kraljeva"
(staromeorski) Glasoviti kompleks palača
Galeotskih vladara u Oswenti.
Morghund, Kuća - Vladajuća dinastija
Atrithaua od 3817.
Moserothu - Ainonski grad smješten u
srcu gusto naseljene Secharipske poljane.
Mračni Lovac - Uobičajeni epitet za
Husvelta, Boga lova.
Mrlja - Pogrdni naziv koji Norsirci rabe
za Ketvažane. Riječ dolazi iz ketvaške riječi
mrla, ili "rob", ali je poprimila šire, rasne
konotacije.
Mrtvi Bog - Vidi pod Lokung.
Munuati - Silno scylvendsko pleme iz
unutrašnjosti Jiunatske stepe.
Muretetis (2789.-2864.) - Starocenejski
rob-učenjak poznat po svojim Aksiomima i
teoremima, prvim tekstovima o geometriji u
Tromorju.
Mursiris - "Zli Sjever" (ham-kheremički)
Staro shiradsko ime za Ne-Boga, koje je
dobio jer je njegovu prisutnost tako dugo bilo
moguće osjetiti samo kao slutnju propasti na
sjevernome horizontu.
Myclai - Drevno administrativno i
trgovačko središte Akkserksije, uništeno
2149. za vrijeme Apokalipse.
Mygella, Anasurimbor (2065.-2111.) -
Slavni Kralj-Junak Aorsija, čija se djela
opisuju u Sagama.
Mysunsai - "Trostruka veza" (vaparsi)
Samoproglašena "plaćenička Škola", koja
prodaje magijske usluge diljem Tromorja.
Možda najveća Mistična Škola, iako daleko
od toga da bude i najjača, Mvsunsai je
komercijalni rezultat obrambenoga spajanja
triju manjih Škola 3804. godine za vrijeme
Skolastičkih ratova: Vijeća Mikka s Cironja,
Oaranata iz Nilnameša i (Cengemskog)
Nilitarskog Pakta iz Ce Tydonna. Pod
uvjetima iz zloglasne Psailianske koncesije za
vrijeme Skolastičkih ratova, Mvsunsai su
pomagali Inritima u bojnim pohodima u
Ainonu, što Školi nikad nisu oprostili,
premda je taj čin uvelike potvrdio Školin
isključivo komercijalni pristup klijentima.
N
Nabathra - Srednje veliki grad u
provinciji Anserci, čije tržnice upravljaju
regionalnom distribucijom vune, glavne robe
te provincije.
Nadzastava - Sveta vojna zastava
nansurskoga Uzvišenoga Generala, ukrašena
okruglim prsnim oklopom Kuxophusa II.,
posljednjega kvranejskoga Visokoga Kralja.
Carski kolonaši nazivaju je "Konkubinom".
Nagogris - Veliki grad Nove dinstije u
gornjemu toku rijeke Sempis, poznat po
utvrdama od crvenoga pješčenjaka.
Nahat - Vidi pod kaste.
Na'in (4071.-4111.) - Visokorangirani
čarobnjak Grimiznih Tornjeva, ubila ga je
Chorae u Amvuratu.
Najkraći put - Vidi pod Logos.
Nangael - Lensko dobro u Ce Tydonnu,
smješteno na međi rijeke Swa. Nan-gaelske
ratnike lako je prepoznati po tetoviranim
obrazima.
Nanor-Ukkerja I. (1378.-1556.) - "Malj
Nebeski" (kuniurski prema umeritskom
nanar hukisha) Prvi Anasurimbor na poziciji
Visokog Kralja, čiji će poraz na Scintvi 1408.
dovesti do osnutka Kuniurija i početka po
mišljenju mnogih učenjaka najdulje vladavine
jedne dinastije u zabilježenoj povijesti.
Nansur - Vidi pod Nansursko Carstvo.
Nansurij - Vidi pod Nansursko Carstvo.
Nansursko Carstvo - Zemlja Tromorja i
samoproglaseni bastinik Cenejskog Carstva.
Na vrhuncu moći, Nansursko Carstvo
protezalo se od Galeotha do Nilnameša, no
znatno je smanjeno stoljećima ratovanja s
Fanimljanima iz Kiana.
Iako ni Nansursko Carstvo nije bilo
pošteđeno uzurpatora, dvorskih pobuna i
kratkotrajnih vojnih diktatura, zapravo se
može podičiti zavidnim stupnjem dinastijske
stabilnosti. "Nansur" (tradicionalni naziv za
okrug oko Momemna) je pod carevima
dinastije Trimus (3411.-3508.) izrastao iz
kaosa nastalog nakon uništenja Ceneja i
ujedinio područje Kvranejske nizine. No do
prave imperijalne ekspanzije nije došlo sve
do dinastije Zerxei (3511.-3619.), koja je za
vladavine uspješnih, ali kratkotrajnih careva
uspjela pokoriti Shigek (3539.), Enathpaneah
(3569.) i Svete Zemlje (3574.).
Za vladavine careva dinastije Surmante
(3619.-3941.), Nansurij je doživio svoj
najveći period rasta i vojne nadmoći koji je
kulminirao vladavinom Surmante Xatantiusa
I. (3644.-3693.), koji je pokorio cepaloranska
plemena sve do rijeke Vindauga prema
sjeveru i uspio osvojiti čak i drevnu
nilnamešku prijestolnicu Invishi, čime je
gotovo obnovljeno cijelo takozvano Zapadno
Carstvo koje je nekoć pripadalo Ceneju.
Međutim, njegov princip devalviranja talenta
da bi mogao financirati beskrajne ratove
gotovo je uništio privredu Carstva. U
trenutku kad je 3743. godine Fan'oukarji I.
krenuo u Bijeli džihad Carstvo se još uvijek
nije oporavilo od Xatantiusovih pretjerivanja.
Njegovi nasljednici iz obitelji Surmante našli
su se u zbrci neprekidnih ratova koje si nisu
mogli ni priuštiti, a kamoli dobiti. Slabašni
resursi i nepopustljiva predanost cenejskom
modelu ratovanja, koji se nije mogao nositi s
kianskim taktikama, urotili su se protiv
Carstva i učinili njegovo slabljenje
neizbježnim.
 Dinastija najnedavnijih pretendenata na
Carski plašt, Kuća Ikurei, uzdigla se
državnim udarom do kojeg je došlo u kaosu
nakon pada Shigeka u ruke Kianjana 3933.
godine (u takozvanom Džihadu bodeža pod
vodstvom Fan'oukarjia III.). Negdašnji
Uzvišeni General Ikurei Sorius I.
reorganizirao je i Carsku vojsku i Carstvo, a
te su promjene omogućile njemu i njegovim
nasljednicima da odbiju ni više ni manje nego
tri punokrvne fanimske invazije. Nansursko
Carstvo sve otada uživa stabilnost, iako
klimavu, premda je i dalje u stalnome strahu
od mogućeg ponovnog ujedinjavanja
scylvendskih plemena.
Narradha, Hringa (4093.-4111.) -
Najmlađi brat Princa Hringe Skaivelta,
poginuo na Mengeddi.
Nasueretska kolona - Poznata i kao
"Deveta kolona". Kolona nansurske carske
vojske, tradicionalno smještena na kianskoj
granici. Njihova je zastava Crno carsko sunce
presječeno orlovim krilom.
Nau-Cayuti (2119.-2140.) -
"Blagoslovljeni Sin" (umeritski) najmlađi sin
Celmomasa II. i slavni "bič Golgotteratha".
Nau-Cayuti je poznat po svojoj hrabrosti i
ratničkom geniju u mračnim danima nakon
pada Aorsija (2136.), kada je Kuniuri ostao
sam u borbi protiv Golgotteratha. Mnogi
njegovi pothvati, kao što su ubijanje
Tanhafuta Crvenog i krađa Čapljanskog
koplja, opisani su u Sagama.
Naures, rijeka - Važno porječje u
istočnom nilnamešu.
Nautzera, Seidru (4038.-) - Visoki član
Mandatovog Kvoruma. Vidi pod Mandat,
Škola.
"Ne dopusti kurvi da živi..." - Odlomak
iz Hvalospjeva 19:9 Kronike Kljove, koji
osuđuje prostituciju.
"Ne očekuj, i naći ćeš slavu vječnu..." -
Traktat, Knjiga svećenika, 8:13. Poznati
odlomak "Ne očekuj opomenu" Inrija
Sejenusa u kojoj nalaže svojim sljedbenicima
da daju ne nadajući se nagradi. Paradoks je,
dakako, u tome da se postupajući tako, ljudi
zauzvrat nadaju vječnom raju.
Nebeski aforizmi- Jedan od Memgowinih
najhvaljenijih tekstova.
Nečisti - Pojam iz Kronike Kljove kojeg
Inriti obično koriste kao pogrdni naziv za
čarobnjake.
Ne-Bog - Poznat i kao Mog-Pharau,
Tsurumah i Mursiris. Biće koje je Savjet
pozvao da izazove Apokalipsu. Malo je toga
poznato o Ne-Bogu, osim da nema ni trunke
kajanja i suosjećanja i da posjeduje stravičnu
moć, uključujući i sposobnost da upravlja
Srankovima, Bašrazima i Wracu kao
produžetkom vlastite volje. Zbog svojeg
zaštitnog Oklopa, kojeg očevici opisuju kao
kao željezni sarkofag koji lebdi u središtu
goleme vijavice, nije poznato čak niti je li
riječ o tjelesnom ili duhovnom biću.
Mandatovi učenjaci tvrde da ga Inchoroi
slave kao svoga spasitelja, baš kao - prema
nekima - i Scylvendiji.
Nekako je i samo njegovo postojanje
antiteza ljudskom životu: za cijelog trajanja
Apokalipse, niti jedno novorođenče nije
doživjelo svoj prvi dah - sva su bila
mrtvorođena. Čini se da je otporan na magiju
(legenda kaže da u svom Oklopu ima
ugrađenih jedanaest Chorae). Capljansko
koplje jedino je poznato oružje koje mu može
nauditi.
Vidi pod Apokalipsa.
 Neleost, more - Veliko unutrašnje more
na sjeverozapadu Eanve koje predstavlja
tradicionalnu sjevernu granicu za narode koji
su nastali u dolini rijeke Aumris.
Neljudi - Nekoć najistaknutija rasa
Earwe, no danas im je broj znatno smanjen.
Neljudi sami sebe nazivaju jVcunu roi,
"Narod Zore", iako se više ne sjećaju zbog
čega. (Ljude nazivaju j'ala roi,"Narod Ljeta"
jer siju tako jarko i prolaze tako brzo.) U
Kronici Kljove, u kojoj je zabilježen dolazak
Ljudi u Eanvu, Neljudi se obično spominju
kao Oserukki, "Ne Mi". U Knjizi Plemena
Prorok Angashrael naziva ih "Prokletima" i
sodo- mitskim Kraljevima Earwe i poziva
četiri naroda Ljudi da krenu u sveti rat za
njihovo istrebljenje. Čak i nakon četiri
tisućljeća ta ksenofobna, ubojita misija i dalje
je dio inritskog kanona. Prema Kljovi,
Neljudi su prokletstvo: Počuj, jer Bog ovo
kaza: "Ti lažni Ljudi Me jede, Zatrite trag
njihova prolaska."
Međutim, cunurojska civilizacija bila je
stara i prije nego su te riječi urezane u
Kljovu. Dok su Halaroi, Ljudi, hodali
svijetom odjeveni u kože i rukovali kamenim
oruđem, Cunuroi su već bili izumili pismo i
matematiku, astrologiju i geometriju, magiju i
filozofiju. Prokopavali su jame u planinama
za dvorane svojih Visokih Zamaka.
Međusobno su trgovali i ratovali. Pokorili
su cijelu Earwu, porobili Emwame, tupaste
Ljude koji su u to rano doba živjeli u Earwi.
Do njihovog je pada došlo zbog tri
različita katastrofalna događaja. Prvi i
najvažniji bila je takozvana utrobna kuga.
U nadi da će postati besmrtni, Neljudi
(točnije, Cu'jara Cinmoi) dopustili su
Inchoroima da žive među njima i budu im
liječnici. Neljudi su zaista i postali besmrtni,
a Inchoroi su se, tvrdeći da je njihov posao
završen, povukli nazad u Incu-Holoinas.
Kuga ih je zadesila nedugo nakon toga,
gotovo pobila muškarce, a žene pobila sve do
jedne. Neljudi taj tragični događaj nazivaju
Nasamorgas, "Smrt rođenja".
Cuno-inchorojski ratovi koji su uslijedili
dodatno su im podrovali snage pa, u trenutku
upada prvih Plemena Ljudi, Neljudi nije bilo
dovoljno, a neki tvrde da nisu imali ni
volje,da bi zaustavili njihovo nadiranje. U
roku nekoliko generacija gotovo su
istrebljeni. Opstali su jedino Zamci Ishoriol i
Cil-Aujas.
Vidi pod Cuno-inchorojski ratovi.
Neljudski Kralj - Pjesničko ime za
Cu'jara Cinmoija u visokonorsirskoj bar-
dskoj predaji.
Neljudsko lutorstvo - Veliki period
norsirsko-cunurojske trgovine, obrazovanja i
strateških saveza koji je počeo 555. godine, a
završio Izgonom 825. (nakon poznatog
Silovanja Omindaleje).
Nenciphon - Administrativna
prijestolnica Kiana i jedan od najvećih
gradova Tromorja. Osnovao ga je 3752.
godine Fan'oukarji I.
Nergaota - Djelomično planinsko lensko
dobro na sjeverozapadu Galeotha, poznato po
kvalitetnoj vuni.
Nersei, Kuća - Vladajuća Kuća conrive
još od Aokkniških ustanaka 3942. godine,
kad je pobijena cijela loza Kralja Nejate
Medekkija. Njihova je zastava Crni orao na
bijeloj podlozi.
Nerum - Sporedan lučki grad i
administrativna prijestolnica Jurisade,
smješten na obali južno od Amoteua.
 Neuropunktura - Dunyansko umijeće
izazivanja različitih oblika ponašanja
zabadanjem tankih igala u otvoreni mozak.
Ngarau (4062.-) - Veliki majordom
Ikurei Xeriusa III.
Nil'giccas (?-) - Neljudski Kralj
Ishterebintha.
Nilnameš - Mnogoljudna ketvaška zemlja
na krajnjem jugozapadnom rubu Tromorja,
poznata po svojoj keramici, začinima i
tvrdoglavom odbijanju da napusti svoje
egzotične varijante Kiunnata bilo u korist
Inritizma bilo u korist Fanimstva.
Prvenstveno zbog geografskih razloga,
plodne nizine južno od Hinavatskog gorja
dugo su uživale kulturnu i političku
nezavisnost od ostatka Tromorja. Casidas je
prvi primijetio da su Nilnamešani "narod
okrenut prema unutra", i po svojoj
opsjednutosti stanjem svojih duša i po
potpunom preziru prema stranim prinčevima.
Samo su dva razdoblja u njihovoj povijesti
napravila rez u takvoj tendenciji. Prvo stari
inviški period (1023.-1572.) kada je
Nilnameš ujedinjen pod vladavinom niza
agresivno ekspanzionističkih kraljeva sa
sjedištem u Invishiju, koji je danas
tradicionalna duhovna prijestolnica
Nilnameša. 1322., a zatim i 1326.,
Anzumarapata II. nanio je razorne poraze
Shigečanima, nakon čega je sljedećih
tridesetak godina iznuđivao danak od tog
ponosnog riječnog kraljevstva. Onda je 2483.
Sarnagiri V. na čelu koalicije Prinčeva do
nogu potučen od strane Triamisa Velikog i
Nilnameš se našao u ulozi provincije (mada
nepokorne) na više od tisuću godina.
Era nakon pada Cenejskog Carstva
obično se naziva novi inviški period, iako niti
jedan od kraljeva nije bio u stanju zadržati
više od djelića Nilnameša dulje od jedne
generacije.
Nimeric, Anasurimbor (2092.-2135.) -
Visoki Kralj drevnog Aorsija prije nego je
uništen u Apokalipsi. Vidi pod Apokalipsa.
Nimil - Neljudski čelik koji se kuje u
magičnim pećima Ishterebintha.
Nincaeru-Telesser (oko 549.-642.) -
Četvrti Božanski Kralj Umerskog Kraljevstva
i poznati pokrovitelj drevnih Gnostičkih
Škola.
Nin-Ciljiras (?-) - Posljednji preživjeli
Neljudski Kralj.
Nirsodski - Grupa jezika drevnih
norsirskih nomadskih stočara na prostoru
između Ceriškog i Joruanskog mora.
Niski shevički - Jezik Nansurskog
Carstva i lingua franca Tromorja.
Nomur (?-?) - Jedan od Poglavica-
Kraljeva koji se spominju u Kljovi.
Norsirci - Tipično plavokosa, plavooka i
svjetloputa rasa, koncentrirana pretežno na
sjevernom rubu Tromorja, iako su nekoć
vladali svim zemljama sjeverno od
Yimaletskog gorja. Jedno od Pet Plemena
Ljudi.
Noschi - Kuniurski naziv zanacenja
"izvor svjetlosti", no upotrebljava se i u
smislu 'genija'.
Noshainrau Bijeli (oko 1005.-1072.) -
Osnivač i prvi Vrhovni vladar Sohonca i
autor Ispitivanja, prvog elaborata Gnose od
strane Ljudi.
Nron - Omanja otočka zemlja Tromorja,
nominalno nezavisna, ali njome zapravo
vlada Škola Mandata u Atversusu.
Nronski - Jezik Nrona, izveden iz sheyo-
kheremičkog.
 Numaineiri - Mnogoljudno i plodno
lensko dobro u unutrašnjosti Ce Tydonna,
smješteno zapadno od Meigeirija.
Numaineirski ratnici poznati su po tome
da bojaju lica u crveno kad god smatraju da
su u bitki osuđeni na propast.
Numemarius, Thallei (4069.-4111.) -
Patridomos Kuće Thallei i General Kidruhila
do svoje smrti u Nagogrisu.
Nymbrikanci - Pleme norsirskih
nomadskih stočara koji žive u južnom Ce-
paloru.
Nyranisasko more - Najistočnije od triju
mora Tromorja.
O
O hramovima i njihovim opačinama-
Kvaziheretični sareotski tekst.
O ljudskoj gluposti- Glavno djelo
poznatog satiričara Ontillasa.
O tjelesnome- Najpoznatije od
Opparithinih opominjucih djela, popularno
među čitateljima laicima, mada ga
intelektualci Tromorja naširoko ismijavaju.
Obnovljeno Carstvo - Žarko željeni cilj
za neke u Nansuru, vraćanje svih "izgubljenih
provincija" (teritorija koje su im preoteli
Kianjani) Nan-surskome Carstvu.
Obrana magičnih vještina- Glasovita
Zarathiniusova magijska apologija koju zbog
njezine jezgrovite kritike ne samo inritske
zabrane magije već i samog Inritizma jednako
često citiraju filozofi kao i čarobnjaci. Djelo
je već dugo zabranjeno od strane Tisuće
Hramova.
Odredba Psata-Antyu - Proglas kojeg je
izdalo visoko svećenstvo Tisuće Hramova na
Sjednici u Antyi (3386.), a kojim se
ograničava moć Šrijaha. Odredba je nastala
zahvaljujući okrutnim ispadima Šrijaha
Diagola, koji je bio na Tronu od 3371. pa sve
do svojeg smaknuća 3383. godine.
"Odrežite im jezike..." - Poznata
rečenica iz Kronike Kljove koja osuđuje
magiju i čarobnjake.
Ogranak Unarasa - Niski planinski
lanac koji se izdužuje od južnog kraja
Hethanti prema Meneanorskome moru, a
obilježava geografsku granicu između
Kyranejske nizine i Gedeje.
Okajane zemlje - Kianski epitet za
narode u kojima prevladava Fanimstvo.
Oknai Jednooki (4053.-4110.) - Okorjeli
poglavica Munuatija, moćne federacije
scylvendskih plemena.
Okvati urs Okkiur (4038.-4082.) -
Rođak Cnaiura urs Skiothe koji je 4080.
godine doveo Anasurimbora Moenghusa u
utemotski tabor kao zatočenika.
Olekaros (2881.-2956.) - Cenejski
učenjak-rob cironjskog porijekla, poznat po
svojim Zavjetima.
Omiri urs Xunnurit (4089.-4111.) -
Hroma Xunnuritova kći i Yursalkina žena.
 Oncijsko more - Najzapadnije osd triju
mora Tromorja.
Onkis - Boginja nade i težnje. Jedna od
takozvanih Kompenzacijskih Bogova, koji
odanost za života nagrađuje rajem u
zagrobnom životu, Onkis privlači sljedbenike
iz svih slojeva, iako rijetko u velikim
brojevima. U Higarati se spominje samo
dvaput, a u (vrlo vjerojatno
nevjerodostojnom) Parnishtasu je opisana
kao proročica, ne budućnosti već ljudskih
motivacija. Takozvani "drhtaoci" pripadaju
ekstremnom ogranku njezinog kulta, gdje
njezini štovatelji ritualno teže tome da ih
Boginja "zaposjedne". Njezin je simbol
bakreno stablo (koje se isto tako nalazi i na
grbu mitskog Neljudskog Zamka Siola, mada
to dvoje nije dovedeno u vezu).
Onostrano - Ono što se nalazi izvan
Svijeta. Kada opisuju Svijet i njegov odnos
prema Onostranome, većina komentatora
slijedi Ajencisovu takozvanu Teoriju dijada.
U svojoj Metaanalitici, Ajencis tvrdi da je
odnos između subjekta i objekta, želje i
stvarnosti, ono što osigurava strukturu
egzistencije. Svijet je, tvrdi on, samo točka
maksimalnog objektiviteta, ravnina u kojoj su
želje pojedinih duša bespomoćne pred
okolnostima (zato jer su one određene po
želji Boga svih Bogova). Mnoga područja
Onostranoga onda predstavljaju razine
umanjene objektivnosti, gdje se okolnosti sve
više podređuju željama. To je, kaže on, ono
što određuje "sfere dominacije"
Bogova i demona. Kao što on kaže, "jača
volja vlada." Moćniji entiteti Onostranoga
stanuju u "podstvarnostima" koje se
prilagođavaju njihovim željama. Zbog toga su
pobožnost i odanost tako važne: što više
potpore osoba osigura u Onostranome
(prvenstveno štovanjem Bogova i odavanjem
počasti svojim precima), veća je šansa da će u
zagrobnom životu pronaći blaženstvo, a ne
muke.
Onovas II, Nersei (3823.-3878.) - Kralj
Conrive koji je prvi sklopio savez između
Škole Mandata i Kuće Nersei.
Onta - Naziv koji su Škole nadjenule
tvari od koje se sastoji bitak.
Ontillas (2875.-2933.) - Kasnoantički
cenejski satiričar, poznat najviše po svojem
djelu O ljudskoj gluposti. Opomene - Jedino
sačuvano djelo Hatatiana. Vidi pod Hatatian.
Opparitha (3211.-3299.) - Kasnoantički
cengemski moralist, poznat najviše po svojem
djelu O tjelesnome.
Opsara (4074.-) - Kianska ropkinja koja
služi kao dojilja malenog Moenghusa.
Ortodoksni - Naziv koji su si nadjenuli
inritski protivnici Zau-Dunyanija tijekom
opsade Carskanda.
Osbeus - Kamenolom bazalta u kojem se
kopalo u ranoj i kasnoj antici, smješten blizu
ruševina Methsonca.
Osip (4073.-4112.) - Nadimak Holute,
zauDunyanskog agitatora iz radničke kaste.
Poginuo u Bitki kod Caraskanda.
Osthwaijsko gorje - Veliki planinski
lanac u središnjoj Earwi.
Oswenta - Administrativno i trgovačko
središte Galeotha, smješteno na sjevernoj
obali jezera Huosi.
Othrain, Eorcu (4060.-4111.) - Tydonski
Grof od Numaineirija, poginuo na Mengeddi.
Ottma, Cwihar (4073.-) - Jedan od
Prvobitnih, bivši tvdonski vlastelin.
P
Paata (4062.-4111.) - Rob u vlasništvu
Krijatesa Xinemusa, poginuo u Khememi.
Padiradža - Tradicionalni naslov vladara
Kiana.
Palača Bijelog sunca - Vidi pod
Korasha.
Palpothis - Jedan od poznatih zigurata u
Shigeku, nazvan po Palpothisu III.
(622.-678.), Božanstva-Kralja iz Stare
dinastije koji ga je podignuo.
Panteruth urs Mutkius (4075.-4111.) -
Scylvendi iz plemena Munuati.
Parrhajska poljana - Regija plodnih
visoravni na sjeverozapadu Galeotha.
Pasna - Grad na rijeci Phavus, poznat po
kvalitetnom maslinovom ulju.
Pembeditari - Uvriježeni pogrdni naziv
za taborske prostitutke, značenja "one koje se
češu".
Pemembis - Divlji grm cijenjen zbog
svojih mirisnih plavih cvjetova.
Peneditari - Uvriježeni naziv za taborske
prostitutke, značenja "one koje dugo hodaju".
Perrapta - Tradicionalno conrivansko
piće, često se poslužuje kao aperitiv.
Persommas, Hagum (4078.-) - Jedan od
Prvobitnih, bivši nansurski kovač.
Pet Plemena Ljudi - Pet grubih
kulturalnih i rasnih skupina koje su migrirale
u earwski potkontinent na početku Druge ere;
poimence: Norsirci, Ketvažani, Satvothi,
Scylvendiji i Xiuhianni.
Pharixas - Prijeporna otočna utvrda u
Meneanorskome moru.
Phavus, rijeka - Najvažnije porječje
Kvranejske nizine, izvire na jugu središnjeg
dijela Hethantskog gorja, a utječe u
Meneanorsko more.
Pherokar I. (3666.-3821.) - Jedan od
ranijih i najnaprasitijih Padiradža.
Pilaskanda (4060.-) - Kralj Girgaša,
zemlje koja plaća danak kianskom Padiradži,
pa time i njegov saveznik.
Pirasha - Stara sumanska kurva s kojom
se Esmenet sprijateljila.
Pisathulas - Eunuh i osobni pomoćnik
Ikurei Istrive.
Pjevačica u Mraku - Vidi pod Onkis.
 Plaideol - Lensko dobro Ce Tydonna,
jedno od "Dubokih Međa" iznad istočnog
dijela gornjeg toka rijeke Swa. Plaideoljani su
poznati po svojoj okrutnosti u borbi i lako ih
je prepoznati po bujnim bradama koje nikad
ne podrezuju.
Plemićka kasta - Naziv za skupinu
imenom kjineta, ili nasljednu kastu ratnika.
Pojas škorpiona - Zabavljački trik, u
kojem je uže natopljeno otrovom od kojega
se škorpionima stegnu ralje i kliješta kad ga
uhvate.
Ponski put - Stara cenejska cesta koja
vodi od Momemna prema sjeverozapadu,
paralelno s rijekom Phavus, i služi kao jedna
od glavnih trgovačkih arterija Nansurija.
Popis predaka - Svitak kakve sa sobom
nose najpobožniji Inriti, a na kojem se nalaze
imena svih preminulih predaka koji bi se za
njih mogli zauzeti. Budući da Inriti vjeruju da
čast i slava za života donose moć u
zagrobnom životu, posebice su ponosni na
svoje cijenjene pretke, a srame se onih koji
bijahu poznati kao grešnici.
Poripharus - Drevni cenejski filozof i
savjetnik Triamisa Velikog, poznat po nacrtu
Triamskog kodeksa, skupine zakona koji čine
osnovu prava u većini tromorskih zemalja (uz
časnu iznimku Kiana).
Posjednici Trećeg Vida - Alternativni
naziv za Cishaurime, odnosi se na njihovu
navodnu sposobnost da vide bez očiju.
Povelja - Zloglasni dokument kojim je
Ikurei Xerius pokušao osigurati zemlje koje
Prvi sveti rat osvoji.
Povijest (za Dunyanjane) - Kretanje
ljudskih zbivanja kroz vrijeme. Značaj
povijesti za Dunyanjane vidljiv je u činjenici
da prošle okolnosti vladaju i određuju
postupke u sadašnjosti, i to tako da pojedinci
uvijek "dolaze kasnije", to jest, na milost i
nemilost događaja nad kojima nemaju
kontrolu. Dunyanjani vjeruju da je potpuno
odvajanje od povijesti nužan preduvjet za
apsolutnu svjesnost.
Povijest (u Inritizmu) - Kretanje
ljudskih zbivanja kroz vrijeme. Značaj
povijesti za Inrite počiva u tome da se u njoj
manifestira Bog. Inriti vjeruju da određene
konfiguracije događaja izražavaju istinu o
Bogu dok su neke druge konfiguracije za to
nepovoljne.
 Pragma - Titula koja se dodjeljuje
najstarijim Dunyanjanima.
Predvodnik bitke - Počast koju
Gilgalsko svećenstvo iskazuje onima koji su
najzaslužniji za pobjedu u bitki.
"Premda gubiš dušu, dobit ćeš svijet." -
Krajnji odgovor u katekizmu Mandata koji
kaže da Učenjaci Mandata, za razliku od
ostalih Učenjaka, proklinju sebe s razlogom.
Preplavljivanje - Hipnotički trans vrlo
značajan za Dunyansko uvjetovanje i ritual
čišćenja pri pristupanju Zau-Dunyanima.
Prethoditi - Dunyanjanima "prethoditi"
znači ovladati tijekom događaja. Vidi pod
Dunyanjani. Prima arcanata- Glavno djelo
Gotaggino, predstavlja prvo održivo
ispitivanje magijske metafizike među
Ljudima.
Princ Božji - Jedno od nekoliko imena
koja su Ljudi od Kljove dodijelili Ratniku-
Proroku.
Princip 'prije' i 'poslije' - Poznat i kao
Empirički princip prioriteta. Vidi pod
Dunyanjani.
Proadjunkt - Najviši dočasnički čin u
Nansurskoj carskoj vojsci.
 Probijanje Dveri - Naziv dodijeljen
napadu na Dveri Earwe, niz utvrđenih prolaza
kroz Veliki Kavarsus, koji su izvršili Ljudi
Eanne. Budući da Kronika Kljove završava s
odlukom da se izvrši invazija na Earwu, ili
Zemlju "Uzdignutog Sunca", i budući da su
Neljudski Zamci koji su se najviše opirali
Ljudskim plemenima redom uništeni, vrlo se
malo toga zna o Probijanju Dveri i o
migracijskim invazijama koje su nakon toga
uslijedile.
Problem Čovjeka - Klasični Dunyanski
problem koji se odnosi na činjenicu da Ljudi,
iako su zvijeri kao i sve ostale zvijeri, mogu
razumjeti Logos.
"Prodavanje breskvi..." - Uobičajeni
tromorski eufemizam za prodavanje seksa.
Proljetni ritual vukova - Scylvendski
ritual inicijacije koji obilježava prijelaz
adolescenata u muškarce.
Prophilas, Harus (4064.-) - Zapovjednik
Asgiliocha.
Prorok Kljove - Naziv za proroke koji su
opisani u Kronici Kljove.
Proto-caro-shemički - Grupa jezika
drevnih nomadskih stočara istočnog dijela
pustinje Carathav, izveden iz shemičkog.
Prstengorje - Planinski lanac koji
okružuje Golgotterath.
Prva i Posljednja Riječ - Epitet za riječi
Inrija Sejenusa.
Prvobitni - Prvih devet učenika
Anasurimbora Kellhusa, takozvani "vazali
Ratnika-Proroka".
Psailas II. (4009.-4086.) - Šrijah od
Tisuće Hramova od 4072. do 4086.
Psammatus, Nentepi (4059.-) -
Sumanski šrijalski svećenik shigečkog
porijekla i Esmenetina redovita mušterija.
Psukalozi- Glavno djelo Imparrhasa,
čarobnjaka Carskog Saika i ezoterickog
metafizičara, čiji je glavni interes bila
Psukhe, magija Cishaurima.
Psukari - Oni koji prakticiraju Psukhe.
Psukhe - Magijska praksa Cishaurima,
veoma nalik magiji, samo grublja u izvedbi, i
posebna po tome što je nevidljiva Rijetkima.
Vidi pod Magija.
Pulit - Scylvendsko pleme s južnih
pustinjskih granica Jiunatske stepe.
Q
Quya - Opći naziv za Neljudske mage.
R
Radnička kasta - Naziv za skupinu
imenom suthenti, ili nasljednu kastu radnika.
Rana antika - Povijesno razdoblje koje
započinje Probijanjem Dveri, a završava
Apokalipsom 2155. Vidi pod kasna antika.
"Rat riječi i osjećaja" - Objašnjenje
jnana u Bvantasovim Prijevodima.
Rat: scylvendski način ratovanja -
Unatoč nepismenosti, Scylvendiji imaju
opsežnu ratnu nomenklaturu koja im
omogućava temeljito razumijevanje ratovanja
i njegove psihološke dinamike. Bitku
nazivaju otgai wutmaga,"velika svađa", u
kojoj je smisao uvjeriti neprijatelja da je
poražen. Sljedeći koncepti ključni su za
scylvendsko shvaćanje rata:
unswaza– opkoljavanje
malk unswaza- obrambeno opkoljavanje
yetrut- prodor
gaiwut- šok
utmurzu- kohezija
fira- brzina
 angotma - srce
utgirkoy- iscrpljenost
cnamturu- budnost
gobozkoy- trenutak odluke
mayutafiuri- ligamenti rata
trutu garothut- fleksibilna povezanost
jedinica (doslovno, "ljudi dugog lanca") trutu
hirthut- nefleksibilna povezanost jedinica
(doslovno, "ljudi kratkog lanca") Ratovi
fanatika - Dugi vjerski konflikt (oko
2390.-2478.) između ranih Inrita i Kiunnata,
koji je s vremenom doveo do uspona Tisuće
Hramova na tron Tromorja.
Rauschang, Hringa (4054.-) - Kralj
Thunverusa i Skaiveltov i Huhvargin otac.
Ravnina - Po scylvendskim običajima,
idealno duhovno stanje u kojem scylvendski
ratnik, oslobođen svih emocija i žudnji,
postaje pravi odraz zemlje.
Rijetki - Osobe s urođenom sposobnošću
da osjete ontu i djelo magije. Vidi pod
Magija.
Rog svijeta - Ceremonijalni čarobni
artefakt koji je pripadao aorskoj Kući
Anasurimbor, izgubljen u uništenju Shiaraua
2136. godine.
 Rohi, rijeka - Najistočniji od tri velika
porječja koja utječu u jezero Huosi.
"Ruka Triamisa, srce Sejenusa i um
Ajencisa" - Poznata izreka koja se pripisuje
pjesniku Protathisu, a govori o kvalitetama
kojima bi svi ljudi trebali težiti.
Ruom - Središnja citadela Asgiliocha,
često se naziva Visokim Bikom Asgiliocha.
uništena je u potresu 4111. godine.
S
Sage- Zbirka epskih pjesama koje govore
o Apokalipsi. Sastoji se prije svega od
"Kelmarijade", priče o Anasurimboru
Celmomasu i njegovoj tragičnoj Kušnji;
"Kavutijade", priče o Celmomasovom sinu
Nau-Cayutiju i njegovim junačkim
podvizima; "Knjige generala", priče o
varavim zbivanjima nakon umorstva Nau-
Cayutija; "Trisijade", koja pripovijeda o
uništenju velikog grada; "Eamnorijade", priče
o davnom izgonu Seswathe iz Atrithaua i
njegovom preživljavanju nakon toga;
"Akkserškog anala", koji priča o padu
Akkserksije; i na kraju, "Sakarpskog anala"
ili "Pjesme izbjeglice" kako je ponekad
nazivaju, neobične pripovijesti o gradu
Sakarpusu za vrijeme Apokalipse. Unatoč
tome što ih Mandatovi učenjaci preziru (a
možda upravo zbog toga), Sage u Tromorju
gotovo uživaju ugled svetog pisma.
Saik - Mistična Škola sa sjedištem u
Momemnu, ugovorom vezana za Nansurskog
Cara. Saik, ili Carski Saik kako ih često
nazivaju, institucionalni su baštinici Šake,
zloglasne Škole Carskog Ceneja koju je
sankcionirala država, a koja je tisuću godina
vladala Tromorjem pod okriljem Aspekata-
Careva. Iako se još uvijek smatra Većom
Školom, Saik je znatno izgubio na snazi, jer
su im resurse ograničili nansurski porazi, a
redovi im se smanjuju u neprestanim
čarkanjima sa Cishaurimima. Poznati su i kao
"Čarobnjaci Sunca".
Saka'ilrait - "Staza lubanja" (khirgwi)
Naziv koji su Khirgwi nadjenuli ruti kojom je
Sveti rat prelazio Khememu.
Sakarpski - Jezik Sakarpusa, izveden iz
sketskog.
Sakarpus - Grad Drevnog Sjevera
smješten u srcu Istvulske doline i uz Atrithau
jedini grad koji je preživio Stare ratove.
Sakthuta - Gora u Hethantama iznad
rijeke Kyuth.
"Samo Rijetki vide Rijetke" -
Tradicionalna izreka koja govori o
jedinstvenoj sposobnosti čarobnjaka da
"vide" i one koji prakticiraju magiju i
produkte magije.
 Sanathi (4100.-) - Kći Cnaiura i Anissi.
Sancla (4064.-4083.) - Achamianov
cimer i ljubavnik u njegovim adolescent-skim
danima u Atversusu.
Sansor - Tromorska zemlja koja plaća
danak Visokom Ainonu.
Sansorski - Jezik Sansora, izveden iz
sheyo-kheremičkog.
Sapatisah-Guverner - Titula regionalnih,
poluautonomnih vladara raznih kianskih
provincija.
Sapatišahova palača - Naziv koji su
Ljudi od Kljove nadjenuli Imbeyanovoj
palači u Caraskandu, smještenoj na Klečećim
visovima.
Sapmatari - Izgubljeni jezik nilnameških
radničkih kasti, izveden iz vaparsija.
Sappathurai - Moćni trgovački grad u
Nilnamešu.
Sarcellus, Cutias (4072.-4099.) -
Zapovjednik Srijalskih vitezova, ubijen i
zamijenjen Savjetovim špijunima lažnih lica.
Sareotska biblioteka - U doba
Cenejskog Carstva jedna od najvećih
biblioteka u poznatome svijetu. Takozvani
"skriptni zakon" Iothiaha prisiljavao je, pod
kaznom smrti, sve posjetitelje koji sa sobom
nose knjige da ih predaju na prepisivanje i
uključivanje u Biblioteku. Iako su Sareoti
poklani kad je Shigek 3033. godine pao u
ruke Fanimljana, Padiradža Fan'oukarji III
poštedio je Biblioteku, smatrajući da je takva
volja Jedinog Boga.
Sarothesser I (3317.-3402.) - Osnivač
Visokog Ainona koji je 3372. godine zbacio
jaram Cenejskog Carstva i popeo se na
Assurkampsko prijestolje kao prvi Ainonski
Kralj.
Sasheoka (4049.-4100.) - Vrhovni vladar
Grimiznih Tornjeva i Eleazarasov preteča
kojeg su 4100. godine iz nepoznatih razloga
smaknuli Cishaurimi.
Saskri, rijeka - Glavno porječje u
Eumarni, izvire u Eshgarneji i natapa
Jahansku nizinu.
Sassotian, Pomarius (4058.-4111.) -
General Carske flote za vrijeme Prvog svetog
rata, poginuo u Bitki u Trantijskom zaljevu.
Sathgai - Norsirski oblik imena Uthgaija,
Poglavice Utemota i mitskog scyl-vendskog
Kralja Plemena koji je vodio Narod u vojsci
Ne-Boga za vrijeme Apokalipse.
 Satiothi - Grupa jezika satvotskih naroda.
Satvothi - Crnokosa, zelenooka i
crnoputa rasa u najvećem broju koncentrirana
u Zei mu i južnim poluotocima Tromorja.
Jedno od Pet Plemena Ljudi.
Saubon, Coithus (4096.-) - Sedmi sin
Kralja Coithus Erveata od Galeotha i naslovni
vođa galeotskog kontingenta u Svetom ratu.
Saugliš - Jedan od četiri velika drevna
grada u dolini Aumrisa, uništen u Apokalipsi
2147. godine. Od ranih dana Neljudskog
Tutorstva, Saugliš se etablirao kao
intelektualna prijestolnica Drevnog Sjevera,
dom prvih Gnostičkih Škola i Velike
biblioteke u Sauglišu. Vidi pod Biblioteka u
Sauglišu {Apokalipsa.
Savjet - Kabala maga i generala koji su
preživjeli smrt Moga 2155. godine i otada
rade na tome da omoguće povratak Ne-Boga.
Sayut, rijeka - Jedna od velikih rijeka
Earwe, izvire u Južnom velikom Kayar-susu,
a utječe u Nyranisas.
Sazivljući rogovi - Veliki brončani
rogovi kojima se oglašavaju "molitveni sati"
za inritske vjernike.
Scaralla, Hepma (4056.-4111.) -
Visokorangirani Akkeagnijev svećenik u
doba Prvog svetog rata, umro od kuge u
Caraskandu.
Scindia - Zemlja neposredno zapadno od
Hethantskog gorja u kojoj prevladavaju
Scylvendiji.
Scoulas, Biaxi (4075.-4111.) - Drugi
Zapovjednik Srijalskih vitezova, poginuo na
Mengeddi.
Scuari, kampus - Glavni paradni prostor
u Carskoj četvrti Momemna.
Sculpa, rijeka - Najsjevernije od tri
velika porječja koja utječu u jezero Huosi.
Scylvendiji - Tamnokosa, svjetloputa
rasa svjetloplavih očiju koncentrirana u
Jiunatskoj stepi i oko nje. Jedno od Pet
Plemena Ljudi.
Secharipska poljana - Velike aluvijalne
visoravni koje se prostiru sjeverno od rijeke
Sayut u Visokom Ainonu, poznate po svojoj
plodnosti (šezdeset do sedamdeset puta veći
prinosi) i gustoj naseljenosti.
Seleukara - Trgovačka prijestolnica
Kiana i jedan od velikih gradova Tromorja.
Selialska kolona - Divizija Carske
nansurske vojske tradicionalno raspoređena
na Kianskoj granici.
Sempis, rijeka - Jedno od velikih porječja
Earwe koje natapa golema područja Jiunatske
stepe i ulijeva se u Meneanorsko more.
Seokti (4051.-) - Herezijarh Cishaurima.
Sepherathindor (4065.-4111.) - Grof-
Palatin ainonskog palatinata Hinnant, umro
od kuge u Caraskandu.
Seswatha (2089.-2168.) - Osnivač Škole
Mandata i neumoljivi neprijatelj Savjeta za
vrijeme Apokalipse. Rođen u radničku kastu
kao sin trvsejskog kovača bronce, Seswatha
je vrlo rano prepoznat kao jedan od Rijetkih i
odveden u Saugliš na studij u Gnostičkoj
Školi Sohonc. Bio je čudo od djeteta i sa
samo petnaest godina postao je najmlađi
visokorangirani čarobnjak u povijesti
Sohonca. Za to se vrijeme sprijateljio s
Anasurimborom Celmomasom, takozvanim
"taocem Sohonca", kako je Škola nazivala
svoje egzoteričke studente koji su kod njih
boravili. Kao što bi se iz tog strateškog
prijateljstva moglo zaključiti, Seswatha se
pokazao kao lukav politički igrač, i prije nego
je postao Vrhovni vladar i kasnije, kad je
stvarao veze sa značajnim ličnostima diljem
Tromorja, uključujući Nil'giccasa,
Neljudskog Kralja Ishterebintha, i
Anaxophusa koji će postati Visoki Kralj
Kvraneasa. Te će ga vještine, uz njegovo
nenadmašno vladanje Gnosom, učiniti
prirodnim, ako već ne titularnim, vođom
različitih ratova protiv Savjeta, a prije
Apokalipse. On i Celmomas udaljili su se u
tom razdoblju, navodno zato jer je Celmomas
zamjerao Seswathi što ima tako velik utjecaj
na njegovog najmlađeg sina, Nau-Cayutija,
no dugo su kolale priče da je Nau-Cayuti
zapravo Seswathin sin, plod nezakonite veze
između njega i Sharal, najcjenjenije među
Celmomasovim ženama. Pomirili su se tek
uoči Apokalipse - kad je već bilo daleko
prekasno. Vidi pod Apokalipsa.
Seswathini Snovi - Vidi pod Snovi.
Seswathino srce - Mumificirano
Seswathino srce, koje je ključni artefakt u
takozvanom Posezanju, magijskim ritualima
koji Seswathina sjećanja na Apokalipsu
odašilju Mandatovim Učenjacima. Vidi pod
Mandat, Škola.
Setpanares (4059.-4111.) - General na
čelu ainonskog kontingenta u Prvom svetom
ratu, ubio ga Cinganjehoi u Anwuratu.
Shaeonanra (oko 1086.-) - "Dar
Svjetlosti" (umeritski) Veliki vezir
Mangaecce koji je, prema legendi, poludio
proučavajući Incu-Holoinas. Zbog svojih
postupaka nakon toga osuđen je za
bezbožnost, a njegova je Škola zabranjena
1123. Kao najveći genij svoga doba,
Shaeonanra je tvrdio da je nanovo otkrio
način da se spase duše onih koje je magija
proklela. Navodno je cijeli život posvetio
istraživanju raznih magija koje bi mogle
zatočiti dušu u nadi da će izbjeći odlazak u
Onostrano - i to prilično uspješno, sudeći po
tome da je nakon tri tisuće godina navodno
još uvijek živ, iako na opscen i neprirodan
način. U četrnaestom stoljeću Trvsejski anali
ga počinju nazivati Shauriatas, "Obmanjivač
Bogova".
Shanipal, Kemrates (4066.-) - Barun od
Hirhameta, okruga na jugu središnje Conrive.
Shaul, rijeka - Najvažnije porječje
Nansurskog Carstva nakon Phavusa.
Shauriatas (oko 1860.-) - "Obmanjivač
Bogova" (umerski) Vidi pod Shaeonanra.
Shelgal (?-?) - Jedan od Poglavica-
Kraljeva koji se spominju u Kljovi.
Shemički - Grupa jezika drevnih
nenilnameških nomadskih stočara
jugozapadnog Tromorja.
Shem-varsi - Grupa jezika
prednilnameških nomadskih stočara
jugozapadnog Tromorja.
Shevički - Jezik Cenejskog Carstva koji
se još uvijek koristi u iskvarenom obliku kao
liturgijski jezik Tisuće Hramova i kao
"zajednički jezik" Tromorja.
Sheyo-buskrit - Jezik nilnameških
radničkih kasti, izveden iz visokog shevičkog
i sapmatarija.
Sheyo-kheremički - Izgubljeni jezik
nižih kasti Istočnog Cenejskog Carstva.
Sheyo-xeraški - Jezik Xerasa, izveden iz
xeraškog i visokog sheyičkog.
Shigek - Kianska gubernija i bivša
provincija Nansurskog Carstva. Smještena na
plodnoj delti i aluvijalnim dolinama rijeke
Sempis, Shigek je bio drevni takmac
Kvraneasa i prvi civilizirani narod Tromorja.
Shigek je na vrhuncu moći bio za vrijeme
takozvanog perioda Stare dinastije, kada je
niz shigečkih Božanskih Kraljeva proširio
područje vladavine do granica Kvranejske
nizine na sjeveru i do drevne Eumarne na
jugu. Uz rijeku Sempis podignuti su veliki
gradovi (od kojih je opstao samo Iothiah) i
monumentalne građevine, uključujući i
zigurate.
U nekom trenutku u dvanaestom stoljeću,
razna su ketvaška plemena Kvranejske nizine
počela zahtijevati samostalnost i Božanski
Kraljevi našli su se uvučeni u neprekidne
ratove. A onda je 1591. Božanski Kralj
Mithoser II. pretrpio presudni poraz od strane
Kvranejaca u Narakitu i Shigek je započeo
svoj dugotrajni staž kao kolonija moćnijih
sila.
Posljednja koja ga je porazila bila je
3933. fanimska vojska s Fan'oukarjiem II. na
čelu. Na veliki očaj Tisuće Hramova, kianska
metoda jednostavnog oporezivanja nevjernika
- za razliku od potpunog progona - dovela je
do sveopćeg preobraćivanja stanovništva na
fanimstvo u roku nekoliku kratkih generacija.
Shikol (2118.-2202.) - Kralj drevnog
Xerasa, poznat po tome što je osudio Inrija
Sejenusa na smrt 2198. godine, što je opisano
u Traktatu. Iz očitih razloga, njegovo je ime
među Inritima postalo sinonim za moralnu
iskvarenost.
Shimeh - Drugi najsvetiji grad Inrita,
smješten u Amoteuu, i mjesto uznesenja
Inrija Sejenusa u Čavao Nebeski.
Shinoth - Mitske glavne dveri drevne
Tryse.
Shir - Drevni grad-država na rijeci
Maurat koji je s vremenom postao Shiradsko
Kraljevstvo. Vidi pod Shiradsko Kraljevstvo.
Shiradsko Kraljevstvo - Prva velika
nacija koja se pojavila u istočnom Tromorju,
a vladala je većim dijelom današnjeg
Cengemisa, Conrive i Visokog Ainona dobar
dio rane antike. Do približno 500. godine više
se hamorskih ketvaških plemena naselilo uz
rijeku Sayut i u Secharipskoj poljani i
postajalo sve više sjedalački nastrojeno i
socijalno raslojeno kako su iskorištavali
bogate prinose žita zahvaljujući plodnom tlu
regije. Međutim, za razliku od Shigeka, gdje
su prvi Božanski Kraljevi uspjeli ujediniti
dolinu Sempisa dosta rano, zemlja koja je
dobila ime Seto-Annaria (po dva
najdominanija plemena) ostala je skup
zaraćenih gradova-država. S vremenom je
ravnoteža moći prevagnula prema sjeveru i
gradu-državi Shir na rijeci Maurat, koji je
negdje u trinaestom stoljeću uspio pokoriti
sve gradove Seto-Annarije, iako će njegovi
vladari još generacijama gušiti pobune (Seto-
Annarijanci očito su se smatrali superiornima
u odnosu na svoje neotesane rođake sa
sjevera).
A onda su, negdje u petnaestom stoljeću,
xiuhianski agresori iz Jekka poharali
kraljevstvo, a Shir je sravnjen sa zemljom.
Oni koji su preživjeli premjestili su
prijestolnicu u drevni Aoknvssus (današnju
prijestolnicu Conrive) i nakon dvadesetak
godina uspjeli protjerati agresore iz Eanne.
Usljedila su stoljeća stabilnosti, sve do 2153.
kada su sile Ne-Boga Shiradima nanijele
katastrofalan poraz u Bitki kod Nurubala.
Sljedećih dvije tisuće godina kaosa i
bratoubilačkih ratova posve su uništili ono što
je ostalo od kraljevstva i njegovih centralnih
institucija.
Utjecaj drevnog Shira u mnogome je
vidljiv kod istočnoketvaških naroda
Tromorja, od obožavanja brada (prvo su ih
puštali kastinski plemići da bi se razlikovali
od Xiuhianjana, kojima navodno nisu rasle
brade) do piktografskog pisma izvedenog iz
shiradskog, a koje se i dalje koristi u
Visokom Ainonu.
Simas, Polchias (4052.-) - Achamianov
stari učitelj i član Kvoruma, vladajućeg vijeća
Škole Mandata.
Sinerses (4076.) - Kapetan obrane
Javreha i miljenik Hanamanu Eleazarasa.
Sinteza - Artefakti inchorojske Tekne,
zamišljene kao "ljušture" posebno dizajnirane
da se u njima smjeste duše visokih članova
Savjeta.
Siqu - Općenito, naziv za Neljude koji se
nađu u službi Ljudi, obično kao plaćenici ili
kakvi savjetnici. U konkretnom slučaju, riječ
je o Neljudima koji su sudjelovali u
Neljudskom Tutorstvu između 555. i 825.
godine. Vidi pod Neljudsko Tutorstvo.
Sirol ab Kascamandri (4004.-) -
Najmlađa kći Kascamandrija ab Tepherokara.
Skafadi - Kianski naziv za Scylvendije.
Skafra - Jedan od glavnih Wracu, ili
Zmajeva, u Apokalipsi. Ubio ga je konačno
2155. Seswatha na Mengeddi.
Skagwa - Lensko dobro na Srankovskoj
međi Thunverusa.
Skaivelt, Hringa (4073.-4111.) -
Najstariji sin Kralja Rauschanga od
Thunverusa i vođa thunverskog kontingenta
Svetog rata. Umro od kuge u Caraskandu.
Skalateas (4069.-4111.) - Pripadnik
Škole Mvsunsai. Ubili su ga Grimizni
Tornjevi u pustopoljinama Anserce.
Skauras ab Nalajan (4052.-4111.) -
Sapatišah-Guverner Shigeka i prvi veliki
protivnik Prvog svetog rata, ubijen u
Anwuratu. Kao veteran mnogih ratova,
uživao je duboko poštovanje kako svojih
saveznika tako i svojih neprijatelja. Nansurci
ga nazivaju Sutis Sutadra, "Južni Šakal",
zbog Crnog šakala na njegovoj zastavi.
Skaarski - Grupa jezika scylvendskih
naroda.
Sketski - Grupa jezika drevnih norsirskih
pastoralista na prostoru dalje Istvulske doline,
izveden iz nirsodskog.
Skilura II. (3619.-3168.) - Poznat i kao
"Ludi". Najokrutniji Nansurski Car iz inastije
Surmante, čiji su luđački ispadi doveli do
Žitnih pobuna 3668. i do dolaska Surmante
Xatantiusa I. na prijestolje.
 Skiotha urs Hannut (4038.-4079.) - Otac
Cnaiura urs Skiothe i negdašnji Poglavica
Utemota.
Skogma - Drevni Wracu za kojeg se
mislilo da je ubijen u Cuno-inchorojskim
ratovima.
Skolastički ratovi - Niz svetih ratova
protiv Škola u periodu između 3796. i 3818.
Skolastički ratovi koje je proglasio Ekvannus
XIV. gotovo su donijeli propast za nekoliko
Škola i početak hegemonije Grimiznih
Tornjeva nad Visokim Ainonom.
Skuthula Crni - Drevni Wracu koji se
izlegao za vrijeme Cuno-inchorojskih ratova,
jedan od rijetkih zmajeva koji je preživio
Apokalipsu, iako nije poznato gdje se sada
nalazi.
"Smijati se sa Sarothesserom" -
Ainonska izreka koja izražava njihovo
vjerovanje da smijeh u trenutku smrti
označava trijumf. Ta predaja potječe od
legende koja kaže da se Sarothesser I.,
utemeljitelj Visokog Ainona, nasmijao smrti
trenutak prije nego li ga je uzela.
Snovi - Noćne more o Apokalipsi viđenoj
očima Seswathe koje proživljavaju Učenjaci
Mandata.
Soba istine - Prostorija za ispitivanje
smještena duboko u katakombama ispod
Andiaminskih visova.
Soba raskrinkavanja - Prostorija u
labirintu ispod Ishuala u kojoj Dunyanska
djeca uče raspoznati veze između
muskulature lica i određenih emocija.
Sobel - Napuštena provincija sjeverno od
Atrithaua.
Sodhoras, Nersei (4072.-4111.) -
Conrivanski Barun i rođak Nersei Proyasa.
Sogianski put - Nansurska priobalna
cesta izgrađena još u doba Kvraneasa.
Sompas, Biaxi (4068.-) - General
Kidruhila nakon smrti Generala Numemari-
usa u Nagogrisu. Sompas je najstariji sin
Biaxi Coronsasa, Patridomosa Kuće Biaxi.
Sorainas (3808.-3895.) - Slavni nansurski
komentator svetih pisama i autor Knjige
krugova i spirala.
Soroptički - Izgubljeni jezik drevnog
Shigeka, izveden iz kemkaričkog.
Soter, Nurbanu (4069.-) - Palatin
conrivanskog okruga Kishvat.
Southronski klanac - Niz prolaza kroz
ogranak Unarasa koje čuva Asgilioch.
Spaljivanje Bijelog brodovlja - Jedna od
poznatijih izdaja tijekom Apokalipse. Nakon
što se povukao pred Savjetovim legijama,
Anasurimbor Nimeric otposlao je 2134.
godine Aorsku flotu da štiti kuniursku luku
Aesoreu, gdje su je spalili nepoznati
počinioci samo nekoliko dana nakon njezina
dolaska. Time je produbljena zavada između
dvaju naroda, a uslijedile su tragične
posljedice. Vidi pod Apokalipsa.
Srankovi - Zloćudna, neljudska bića koja
su Inchoroi stvorili kao oružje u ratu protiv
Neljudi. Prema Isuphiryasu, Srankovi su
jedna od "Rasa Oružja" koje su Inchoroi
stvorili za istrebljivački rat protiv Neljudi i
njihovih robova Emwama.
Motivacija Srankova je, čini se,
najprizemnija moguća; naime, oni nalaze
seksualno zadovoljstvo u nasilju.
Postoje bezbrojna svjedočanstva o
slučajevima silovanja muškaraca, žena, djece,
pa čak i trupala. Čini se da ne znaju za milost
ili čast, i iako uzimaju zatočenike, malo je
onih za koje se zna da su preživjeli
zatočeništvo, za koje kažu da je nezamislivo
okrutno.
Razmnožavaju se velikom brzinom. Iako
nema vanjskih fizičkih razlika koje bi bile
odmah vidljive, čini se da ženke Srankova
imaju identične uloge kao i muški Srankovi.
Navodno su tijekom Apokalipse zapaženi
mnogi Srankovi u različitim stupnjevima
trudnoće. Iako su općenito slabiji od Ljudi u
pojedinačnim borbama, logistički su idealni,
budući da mogu preživjeti duge periode
hraneći se samo ličinkama i kukcima. Oni
koji su preživjeli govore o golemim
prostranstvima koje su srankovske horde
ispremetale i prekopale u prolazu. Kada
njima upravlja Ne-Bog potpuno su
neustrašivi i napadaju s nepogrešivom
kontrolom i koordinacijom.
Srankovi su obično do ramena prosječnog
pripadnika radničke kaste. Koža im je bez
pigmenta i unatoč profinjenoj - do granice
odbojnosti - ljepoti njihovih lica, imaju
fizionomiju životinja (iako bez krzna),
usukanih ramena i izbočenih bademastih prsa.
Iznimno su brzi i na otvorenom i na
krševitom terenu, a sitniji stas navodno
kompenziraju čistom zlobom.
 Mandatovi Učenjaci skloni su davati
ozbiljna upozorenja zbog trenutnog broja
Srankova u Earwi. Činilo se da su drevni
Norsirci uspjeli smanjiti broj Srankova i zbiti
ih na rubove Earwe, a Ne-Bog je svejedno
uspio okupiti vojske koje su navodno zacrnile
horizont. Srankovi sada dominiraju
polovicom kontinenta.
Srankovske jame - Poznata gladijatorska
arena u Carvthusalu, gdje se ljudski robovi
obično bore protiv Srankova.
Srednji sjever - Naziv koji se ponekad
koristi za sve norsirske narode Tromorja.
Stajanas II. (2338.-2395.) - Slavni "Car-
Filozof" Ceneja, čije su Opomene ostale
jedno od značajnih djela tromorskog
književnog kanona.
Stara Nauka - Vidi pod Tekne.
Stari Otac - Epitet kojim špijuni lažnog
lica opisuje svoje stvoritelje iz redova
Savjeta.
Staroainonski - Jezik Cenejskog Carstva,
izveden iz ham-kheremičkog.
Staromeorski - Izgubljeni jezik ranog
Meorskog Kraljevstva, izveden iz nir-
sodskoga.
 Staroscylvendski - Jezik drevnih
scylvendskih nomadskih stočara, izveden iz
skaarskog.
Starozeiimski - Jezik Angke (drevnog
Zeuma), izveden iz ankmurija.
Staza lubanja - Vidi pod saka'ilrait.
Stepa - Vidi pod Jiunatska stepa. 111
aforizama- Manje značajno djelo Ekvannusa
VIII., sastoji se od 111 aforizama koji govore
prvenstveno o pitanjima vjere i poštenja.
Stotina Bogova - Zajedničko ime za
Bogove koji se navode u Kronici Kljove i
štuju pod okriljem kultova (dakle, pod
upravom Tisuće Hramova) ili u
tradicionalnim verzijama Kiunnata. U
inritskoj tradiciji Stotina Bogova smatraju se
aspektima Boga (koga je Inri Sejenus nazivao
poznatim nazivom "Bog od Milijun Duša"),
baš kao što je razne crte ličnosti moguće naći
u jednom pojedincu. U mnogo šarolikijoj
kiunnatskoj tradiciji Stotina Bogova se
smatraju neovisnim duhovnim entitetima koji
su skloni intervencijama u živote onih koji ih
štuju. Obje tradicije prave razliku između
takozvanih Kompenzacijskih Bogova, koji
obećavaju izravnu nagradu za štovanje i
odanost, Kažnjavajuće Bogove, koji utjeruju
žrtve prijetnjama i nametanjem patnji, i rjeđe
Ratoborne Bogove, koji preziru štovanje kao
ulagivanje i nagrađuju one koji im se opiru. I
inritska i kiunnatska tradicija smatraju
Bogove nepohodnima za postizanje vječnog
života u Onostranome.
Ezoterični apologet Zarathinius poznat je
po svojoj tvrdnji (u Obrani magičnih
vještina) da je apsurdno štovanje božanstava
koja su jednako nesavršena kao i obični
Ljudi. Fanimljani, dakako, vjeruju da su
Stotinu Bogova odmetnuti robovi Jedinoga
Boga - demoni.
Stotina Stupova - Osobna tjelesna straža
Ratnika-Proroka, nazvana po navodnih
stotinu ljudi koji su mu predali svoju vodu - a
time i svoje živote - na Stazi lubanja.
Strijelci s Chorama - Specijalne
postrojbe koje rabe Chorae pričvrćene na vrh
strijela, ispaljenih bilo iz luka bilo iz
samostrela, a kojima ubijaju neprijateljske
čarobnjake. Takovi strijelci nezamjenjivi su
dio gotovo svake vojne organizacije u Earwi.
Strijelci Thesji - Elitna kianska jedinica
strijelaca s Chorama.
 Subis - Nekoć utvrđena oaza u Khememi
u koju svraćaju karavane na putu između
Shigeka i Eumarne.
Suci - Naziv za zauDunyanske misionare.
Sudica - Provincija Nansurskog Carstva,
4111. godine uglavnom pusta, ali u doba
Kvraneasa i Cenejskog Carstva bio je to
jedan od najbogatijih okruga Kvranejske
nizine.
Sumna - Lokacija Kljove i najsvetiji grad
Inrita, smješten u Nansuru.
Surmante, Kuća - Bivša Kuća
Kongregacije i vladajuća dinastija Carstva
između 3619. i 3941.
Surmantske dveri - Velike sjeverne
dveri Carvthusala čiju je izgradnju 3639.
godine financirao Surmante Xatantius I.
kako bi obilježio nesretnu Kutapiletsku
povelju, kratkotrajni vojni pakt između
Nansura i Visokog Ainona.
Sursa, rijeka - Porječje koje je nekoć
formiralo važnu granicu između Agongoreje i
Aorsija prije Apokalipse.
Suskara - Golema regija isprekidanih
planina i brda između Atrithaua i Jiunatske
stepe u kojoj žive brojna plemena Srankova,
od kojih neka potpadaju pod vlast takozvanog
Srankovskog Kralja Urskugoga.
Suthenti - Radničke kaste. Vidi pod
kaste.
Sutis Sutadra - Vidi pod Skauras ab
Nalajan.
Suze Božje - Vidi pod Chorae.
Sveta četvrt - Vidi pod Hagerna
Svete Zemlje - Naziv za Xeras i Amoteu,
dvije zemlje koje se izravno pojavljuju u
Traktatu.
Sveti rat - Inritska vojska koju je sazvao
Maithanet i koja je 4111. upala u Kian s
namjerom da ponovno osvoji Shimeh.
Svijet Između - Svijet koji postoji
"između" naših percepcija svijeta, to jest "kao
takav", kakav zaista jest.
Svjetoznanci - Oni pripadnici
scylvendskih plemena, obično stari i nejaki,
kojima je povjereno pamćenje i recitiranje
Scylvendske usmene predaje.
Svod Kljove - Vidi pod JunriUma.
Swa, rijeka - Rijeka koja formira
sjevernu granicu Ce Tydonna.
Swarjuka (4061.) - Sapatišah-Guverner
Jurisade.
 Swazondi - Ritualni ožiljci kojima
scylvendski ratnici obilježavaju neprijatelje
ubijene u bitki. Neki vjeruju da označavaju
ukradenu snagu.
Swazondska zastava - Ime koje je dobila
Cnaiurova zastava u Bitki kod Anwurata.
Sweki, rijeka - "Sveta" (kianski)
Takozvana "čudesna rijeka" koju Kianjani
smatraju svetom i tvrde da njezine vode rastu
samo zahvaljujući volji Jedinog Boga. Prije
prvih džihada nansurski su kartografi u
nekoliko navrata pokušali locirati njezin
izvor, no nisu uspjeli.
Svurtpi itha - Scylvendski eufemizam za
život, značenja "dim koji se kreće".

Š
Škole - S obzirom na osudu magije u
Kljovi, prve su Škole nastale iz potrebe za
zaštitom. Takozvane "Velike Škole"
Tromorja su Carski Saik, Grimizni Tornjevi,
Krug Nibela, Škola Mandata i Mvsunsai.
Škole su jedna od najstarijih institucija u
Tromorju, a opstati su uglavnom uspjele kako
zahvaljujući strahu koji izazivaju, tako i tome
što se drže podalje od svjetovnih i vjerskih
moći u Tromorju. Uz izuzetak Mvsunsaija,
sve Velike Škole nastale su prije Cenejskog
Carstva.
Šrijah - Titula Apostola Kasnijeg
Proroka, administrativnog vladara Tisuće
Hramova i duhovnog vođe Inrita.
Šrijalski aparati - Općeniti naziv za
karijere i nasljedne službenike u Tisući
Hramova.
Šrijalski nalog - Spis koji izdaje Tisuća
Hramova, a kojim odobrava uhićenje
pojedinca radi suđenja na crkvenim
sudovima.
Šrijalski oprost - Spis kojeg izdaje
Tisuća Hramova, a kojim pojedinca odr-
ješuje od grijeha. Oprosti se obično
dodjeljuju onima koji su učinili neko
pokajničko djelo, kao što je pridruživanje
hodočašću ili odobreni rat protiv nevjernika.
Povijesno gledano, međutim, obično se
prodaju.
Šrijalski prijekor - Izopćenje Inrita iz
Tisuće Hramova. Budući da prijekor ukida
sva prava na vlasništvo i vazalstvo jednako
kao i pravo na štovanje, svjetovne posljedice
Šrijalskog prijekora često su jednako
ekstremne kao i duhovne. Kad je primjerice
Kralj Sareat II. od Galeotha 4072. godine
dobio prijekor od Psailasa II., gotovo pola
njegovih plemićkih vazala se pobunilo i
Sareat je bio prisiljen otići pješice bos iz
Oswente u Sumnu pokajati se.
Šrijalski svećenici - Inritski svećenici
koji su, za razliku od kultskih svećenika, dio
hijerarhije Tisuće Hramova i izvode obrede
Kasnijeg Proroka i Boga, a ne pojedinih
Božanstava.
Šrijalski vitezovi - Poznati i kao Vitezovi
od Kljove. Redovnički vojni red kojeg je
2511. utemeljio Srijah Ekvannus Zlatni, a
koji su zaduženi za provođenje Srijahove
volje.
Šrijalski zakon - Crkveni zakon Tisuće
Hramova, koji u labirintskoj raznolikosti
svojih formi služi kao zajednički zakonik za
čitavo Tromorje, naročito u onim područjima
koja nemaju jaki svjetovni autoritet.
Štapići s brojevima - Sredstvo za
dobivanje slučajnih numeričkih rezultata u
svrhu kockanja. Prvi put se štapići s
brojevima spominju još u doba drevnog
Shigeka. Najčešća varijanta sastoji se od
dvaju štapića koji se obično nazivaju Debeli i
Mršavi. Cijelom dužinom Debelog urezana je
brazda tako da Mršavi može kliziti gore-dolje
unutra po dužini. Na Mršavi se onda stavlja
poklopac sa svake strane kako ne bi ispao.
Dužinom Debelog označene su brojčane
vrijednosti, pa kad se štapići bace, Mršavi
može pokazati rezultat.
Štitolomac - Čest naziv za Gilgaola,
Boga rata.
Štitovi - Naziv za obrambene čarolije,
suprotne od napadačkih čarolija, ili
Inkantacija. Vidi pod Magija. Najčešće vrste
Štitova (i u Mističnim i Gnostičnim
magijama) su: Štit Izlaganja, koji upozorava
unaprijed na prisutnost uljeza ili na skori
napad; Obrambeni Štitovi, koji pružaju
izravnu zaštitu od napadačkih čarolija; i
Štitovi Kože, koji pružaju "zadnji spas" od
svih vrsta prijetnji.
Šuljalo - Uvriježeni epitet za Husvelta.
Šupljina - Vidi pod hemopleksija.
T
Talent - Osnovna valuta u Nansurskom
Carstvu.
"Tama koja prethodi" - Fraza kojom
Dunyanjani opisuju prirođenu nemogućnost
pojedinaca da vide svjetovne svrhe koje ih
pokreću, kako historijske tako i one
uzrokovane gladima. Vidi pod Dunyanjani.
Tamiznai - Utvrđena oaza dva dana
južno od rijeke Sempis u koju svraćaju
karavane.
Tekne - Poznata i kao Stara Nauka.
Nemagijsko umijeće Inchoroija kojom
oblikuju čudovišta iz živog tkiva. Prema
različitim neljudskim izvorima, Tekne počiva
na pretpostavci je sve u prirodi, uključujući i
život, mehaničko u svojoj biti. Unatoč
apsurdnosti ove tvrdnje, rijetki su oni koji
poriču efikasnost Tekne, budući da su
Inchoroi i nakon njih Savjet u mnogo navrata
demonstrirali sposobnost "proizvodnje tkiva".
Mandatovi učenjaci tvrde da su temeljni
principi Tekne odavno izgubljeni i da Savjet
može djelovati samo na principu pokušaja i
pogreški, na osnovi nepotpunog
razumijevanja i uz pomoć starih i loše
shvaćenih instrumenata. To njihovo neznanje,
tvrde oni, jedino je što uspijeva očuvati svijet
od povratka Ne-Boga.
Tekstovi o predznacima - Tradicionalni
indeksi, obično posebni za svaki kult, u
kojima su detaljno opisani razni predznaci i
njihova značenja.
Tempiraš Kralj- Djelo koje se općenito
smatra najboljom od Hamishazinih satiričnih
tragedija.
Tendant'heras - Golema utvrda na
granici Nilnameša s Girgašem i Kianom.
Tertijska dolina - Jedna od obrađenih
aluvijalnih dolina sjeverozapadno od
Caraskanda.
Tesperari - Nansurski naziv za
mornaričke kapetane koji nakon napuštanja
mornarice odlaze upravljati trgovačkim
brodovima.
Thampis, Kemetti (4076.-) - Conrivanski
Barun s anpleianske granice.
Tharschilka, Heanar (4068.-4110.) -
Galeotski Grof od Nergaote i jedan od trojice
vođa Divljeg svetog rata.
Therishut, Gishtari (4067.-4110.) -
Conrivanski Barun s anpleianske granice,
ubile ga nepoznate osobe.
Thoti-eanorejski - Navodni prajezik svih
Ljudi i jezik Kronike Kljove.
Throseanis (3256.-3317.) -
Kasnocenejski dramatičar, poznat po djelu
Triamis imperator, dramatičnoj pripovijesti o
životu Triamisa I, najvećeg cenejskog
Aspekta-Cara.
Thunverski - Jezik Thunverusa, izveden
iz meorskog.
Thunverus - Norsirska zemlja Tromorja
smještena na sjeveroistočnim obalama
Meneanorskog mora. Prema thunverskoj
legendi, njihovi su narodi migrirali niz rijeku
Wernmu, pod neprestanim pritiskom
srankovskih plemena koja uvelike vladaju
velikim šumama Dameorske divljine. Dvije
stotine godina thunverski su pljačkaši i gusari
salijetali Tromorje. A onda su 3987., nakon
što su ih tri generacije inritskih misionara
većim dijelom preobratili s tradicionalnih
kiunnatskih vjerovanja, plemena izabrala
svog prvog kralja, Hringu Hurrauscha, i
počela preuzimati institucije svojih
tromorskih susjeda.
Tirumas, Nersei (4075.-4100.) -
Najstariji brat Nersei Proyasa i Princ
prijestolonasljednik Conrive do svoje smrti
na moru 4100. godine.
Tisuća Hramova - Crkveni i
administrativni okvir Inritizma, sa sjedištem u
Sumni, ali sveprisutna u većem dijelu
Tromorja. Tisuća Hramova postala je
dominantna društvena i politička institucija u
doba vladavine prvog Aspekta-Cara,
Triamisa Velikog, koji je 2505. godine
Inritizam proglasio službenom vjerom
Cenejskog Carstva. Autoritet je nominalno
centraliziran u osobi Šrijaha, koji se smatra
živućim predstavnikom Kasnijeg Proroka, no
sama veličina i složenost Tisuće Hramova
često taj autoritet čini ceremonijalnim. Uz
upravljanje samim hramovima, tu su još i
crkveni sudovi, političke misije, razni
Kolegiji i labirinti međuveza s kultovima
kojima se treba baviti. Zbog toga Tisuća
Hramova često pati od slabog vodstva i
mnogi su u Tromorju Cinični spram nje.
Tisuću tisuća dvorana - Labirint koji su
Dunyanjani izgradili ispod Ishuala i koriste
ga za testiranje svojih naučnika. Oni koji se
izgube u Tisući tisuća dvorana redovno umru,
čime se osigurava da prežive samo
najinteligentniji.
Tokush (4068.-4111.) - Zapovjednik
špijuna Ikurei Xeriusa III.
Topoi - Lokacije na kojima je nakupljanje
trauma i patnji izglodalo granice između
Svijeta i Onostranoga.
Traktat - Zapisi Inrija Sejenusa i
njegovih učenika koji sačinjavaju drugi dio
inritskog svetog kanona. Inriti vjeruju da je
Traktat naviještena kulminacija Kronike
Kljove, amandman Zavjeta Bogova i Ljudi za
realnost novoga doba. U sedamnaest knjiga
nalaze se različita svjedočanstva o životu
Kasnijeg Proroka, mnoge parabole s
moralnim poukama i Sejenusovog vlastitog
objašnjenja "Intervencije" koju on sam
predstavlja: da će čovječanstvo, kako bude
sazrijevalo, biti sve više i više u stanju štovati
Boga u Njegovoj "jedinstvenoj
mnogostrukosti". S obzirom na to da je
Traktat napisan više kao svjedočanstvo
božanskoj prirodi Sejenusove vizije nego
stvarne predanosti povijesnoj točnosti,
nemoguće je procijeniti istinitost teksta.
Zarathinius i noviji fanimski kritičari
istaknuli su nekoliko očitih nedosljednosti
teksta, no ništa što inritski apologeti ne bi
mogli objasniti.
Trans vjerojatnosti - Meditacijska
tehnika kojom Dunyanjani razmatraju
posljedice hipotetskih postupaka kako bi
odredili slijed postupanja koji će im
najučinkovitije omogućiti da zavladaju
okolnostima.
Treća analitika Ljudi - Po mnogima
Ajencisovo životno djelo, Treća analitika
ispituje aspekte ljudske prirode koji
omogućavaju znanje, kao i ljudske slabosti
zbog kojih je znanje tako teško steći. Kao što
Ajencis kaže: "ako svi Ljudi imaju naslaganja
oko svih stvari, onda većina Ljudi brka
obmanu za istinu". On istražuje razloge, ne
samo za obmanu općenito već za pogrešan
osjećaj uvjerenosti koji ga hrani, čime dolazi
do takozvane teze "sebičnog znalca", ideje da
su pogodnost, uvjetovanje i privlačnost (za
razliku od dokaza i racionalne argumentacije)
glavna motivacija za uvjerenja velike većine
ljudi.
Trećaš - Naziv za Nansurce koji potpišu
treći ugovor na četrnaest godina službe u
Carskoj vojsci.
Trgovina dušama - Ajencisova klasična
rasprava o politici.
Tri srca Božja - Termin koji ujedinjuje
Sumnu, Tisuću Hramova i Kljovu.
Triamarius I. (3470.-3517.) - Prvi od
careva iz dinastije Zerxei, kojeg je podržala
Carska vojska nakon ubojstva Trimusa
Meniphasa I. 3508. godine. Vidi pod
Nansursko Carstvo.
Triamarius III. (3588.-3619.) -
Posljednji od careva iz nansurske dinastije
Zerxei. Ubili su ga dvorski eunusi. Vidi pod
Nansursko Carstvo.
Triamske zidine - Vanjske zidine
Caraskanda koje je 2568. godine podigao
Triamis Veliki.
Triamis imperator - Poznata
Throseanisova drama koja se zasniva na
događajima iz života Triamisa Velikog.
Triamis Veliki (2456.-2577.) - Prvi
Aspekt-Car Cenejskog Carstva, poznat po
svojim osvajanjima i proglašenju Inritizma
službenom državnom religijom 2505. godine.
Vidi pod Cenejsko Carstvo.
Triaxeras, Hampei (4072.-) -
Zapovjednik tjelesne straže Ikurei Conphasa.
Trimus, Kuća - Nansurska Kuća
Kongregacije.
Troglava zmija - Simbol Grimiznih
Tornjeva.
Tromorje - Konkretno, mora Meneanor,
Oncis i Nvranisas koja se nalaze na jugu
središnje Earwe. Općenitije, riječ je o
(prvenstveno ketvaškoj) civilizaciji koja u toj
regiji cvjeta od kraja Apokalipse.
Tron - Simbolički naziv za poziciju
Šrijaha.
Trondha, Safirig (4076.-) - Galeotski
vlastelin, vazal Grofa Anfiriga od Gesindala.
Trucijanske drame - Glavno djelo Xiusa,
kasnoantičkog pjesnika i dramatičara.
Tryse - Drevna administrativna
prijestolnica Kuniurija uništena u Apokalipsi
2147. godine. Možda najveći grad Drevnog
Sjevera, a uz izuzetak Saugliša, Umeraua i
Etritha i najstariji.
Tshuma (4073.-) - Jedan od Prvobitnih,
ranije kutnarmski plaćenik.
 Tsurumah - "Omraženi" (kyranejski)
Stari kyranejski naziv za Ne-Boga. Vidi pod
Ne-Bog.
Tusam - Zaselak u Inunarskim brdima
koje su 4111. godine uništili fanimski
pljačkaši.
Tydonski - Jezik Ce Tydonna, izveden iz
meorskog.
Tywanrae, rijeka - Najveće porječje na
sjeveru središnje Earwe, izvire iz Galskog
bazena, a utječe u Ceriško more.
U
Uan, Samarmau (4001.-) - Jedan od
Dunyanskih Pragma.
Učenjaci - Čarobnjaci koji pripadaju
Školama.
Ukrummu, Madarezer (4045.-4111.) -
Visokorangirani čarobnjak Grimiznih
Tornjeva, ubila ga Chorae u Amvuratu.
Ulnarta, Shaugar (4071.-) - Jedan od
Prvobitnih, ranije tvdonski vlastelin.
Umersko Kraljevstvo - Prva velika
ljudska zemlja, obuhvaćala je cijelu dužinu
rijeke Aumris, a osnovana je nakon pada
trvsejskih Božanskih Kraljeva oko 430.
godine. Vidi pod Kuniuri.
Umeritski - Izgubljeni jezik drevnog
umeraua, izveden iz aumri-sagle.
Umiaki - Ime prastarog stabla eukaliptusa
koje se nalazi nasred Kalaula u Caraskandu,
poznato kao stablo s kojeg je Ratnik-Prorok
visio na cirkumfiksu.
Umovanja - Glavno djelo Stajanusa II.,
takozvanog Cara-Filozofa koji je vladao
Cenejskim Carstvom od 2412. do 2431.
"Umresthei om aumreton" - Kvranejski
izraz za "posjedovanje u izvlaštenju".
Ajencisov termin za one trenutke kada duša
spoznaje samu sebe spo-znajući nešto drugo i
tako doživljava "čudo postojanja".
Unswolka, Goeransor (4079.-) -
Tydonski vlastelin iz Hagmeira u
Numaineiriju.
Uranvanka, Sirpal (4062.-) - Palatin-
Guverner ainonskog grada Moserthua.
Urobrijanski krug - Takozvana
"artefaktna inkantacija" kojom se sprečava
izgovaranje magije, a za koju se misli da
počiva na istim aporetskim principima koji
omogućavaju postojanje Chorae.
Uroris - Sazviježđe na sjevernom nebu.
Usgald - Lensko dobro u unutrašnjosti
Galeotha.
Uskelt Vučjeg Srca (?-?) - Jedan od
Poglavica-Kraljeva koji se spominju u Kljovi.
Usta Crva - Yatwerijanski hram u
Carsvthusalu, nazvan tako jer se nalazi u
blizini sirotinjske četvrti koju nazivaju Crv.
Utemot - Scylvendsko pleme nastanjeno
na sjeverozapadnom kraju Jiunatske stepe.
Među Scylvendijima, Utemoti su poznati kao
rodno pleme Uthgaija i Horiothe, dvojice
najvećih osvajača u njihovoj povijesti.
Utgarangi ab Hoularji (4059.-) -
Sapatišah-Guverner Shigeka.
Uthgai (oko 2100. do oko 2170.) -
Narodni junak i scylvendski Kralj Plemena za
vrijeme Apokalipse, čija se djela često
recitiraju u scylvendskoj usmenoj predaji.
Uvjetovani - Termin kojim se imenuju
Dunyanjani.
Uvjetovanje - U konkretnom slučaju,
mukotrpna fizička, emocionalna i
intelektualna poduka kojoj se podvrgavaju
Dunyanski redovnici, iako taj pojam sadrži i
općenitije, dalekosežnije konotacije.
Dunyanjani vjeruju da se sve na neki način
uvjetuje, no prave principijelnu distinkciju
između proizvoljnog uvjetovanja svijeta i
racionalnog uvjetovanja Ljudi. Oni vjeruju da
uvjetovanje u svjetlu Logosa omogućava više
takvog uvjetovanja, koje po principu poluge
omogućava još više takvog uvjetovanja, i
tako dalje. Taj djelotvorni krug, vjeruju,
nalazi svoju apoteozu u Apsolutu:
Dunyanjani vjeruju da pomoću razuma mogu
uvjetovati sami sebe do te mjere da postaju
neuvjetovani - savršene duše koje same sebe
pokreću. Vidi pod Dunyanjani.
Uzaludne dveri - Sjeverne dveri Ishuala.
Uzašašće - Izravan prijelaz Inrija
Sejenusa u Onostrano opisan u "Knjizi dana"
u Traktatu. Prema inritskoj tradiciji, Sejenus
se uzdigao s Juteruma, ili Svetih visova, u
Shimehu, premda Traktat daje naslutiti da se
to zbilo u Kyudeji, a ne Shimehu. Prvi hram
navodno je poginut upravo na toj lokaciji.
Uzvišeni General - Tradicionalna titula
Vrhovnog zapovjednika Carske vojske.
V
Valrissa (4086.-4112.) - Kći Werigdina i
žena Aengelasova.
Vaparsi - Izgubljeni jezik drevnog
Nilnameša, izveden iz shem-varsija.
Vasnorsi - Grupa jezika norsirskih
naroda.
Velika biblioteka u Sauglisu - Arhiv
kojeg je utemeljio Caru-Ongonean, treći
umerski Božanski Kralj oko 560. godine, a
Nincaeru-Telesser II. (576.-668.) preobrazio
ga je u kulturno središte Drevnog Sjevera. U
trenutku kad je uništen, 2147. godine,
navodno je bio veličine omanjeg gradića.
Velika Imena - Epitet visokorangiranih
kastinskih plemića koji su vodili razne
kontingente Prvog svetog rata.
velika pošast - Poznata i kao indigo kuga.
Razorna pandemija koja je pomela Earwu
nakon smrti Ne-Boga 2157. godine.
Velika pustinja - Vidi pod Carathay,
pustinja.
Velika sol - Naročito oštra regija pustinje
Carathav na granici s tradicionalnim
Chianadvnijem.
Velike Frakcije - Skupni naziv za
najmoćnije vojne i političke institucije
Tromorja.
Veliki Kavarsus - Golemi sustav
planinskih lanaca koji formira istočnu granicu
Earwe.
Veliki ocean - Ocean zapadno od Earwe,
dalje od obala uglavnom neistražen, mada
neki tvrde da su ga Zeumljani cijelog unijeli u
zemljovide.
Veliki Uništavatelj - Narodno ime za Ne-
Boga među preživjelim plemenima Ljudi na
Drevnom Sjeveru.
Veliki Xijoserov zigurat - Najveći od
shigečkih zigurata, podignut oko 640. godine
u doba vladavine Xijosera, Božanstva-Kralja
iz Stare dinastije.
Venicata - Inritski blagdan koji se slavi u
kasno proljeće, a obilježava takozvano Prvo
otkrivenje Inrija Sejenusa.
Vindauga, rijeka - Najzapadnije od triju
porječja koja se ulijevaju u jezero Huosi i
glavna geografska granica između Galeotha i
Cepalora.
 Visoki Ainon - Ketvaški narod istočnog
Tromorja i jedina zemlja kojom vlada jedna
od Škola, Grimizni Tornjevi. Osnovan 3372.
godine nakon što je Sarothesser I. porazio
Generala Maureltu u Bitki kod Charajata,
Visoki Ainon dugo je bio najnapučenija i
najmoćnija zemlja Tromorja. Poljoprivredna
proizvodnja Secharipske poljane u
kombinaciji s onom delte i riječne doline
Savuta uzdržavaju i mnogobrojno kastinsko
plemstvo (poznato po svojem bogatstvu i
opsjednutosti jnanom) i agresivni
merkantilizam. Ainonske brodove moguće je
vidjeti usidrene u svakoj tromorskoj luci.
Tijekom Skolastičkih ratova (3796.-3818.)
Škola Grimiznih Tornjeva, čije se sjedište
nalazi u prijestolnici Carvthusalu, uspjela je
uništiti vojsku Kralja Horziaha III. i preuzeti
indirektnu kontrolu nad glavnim institucijama
zemlje. Nominalni vođa zemlje, Kralj-
Regent, direktno odgovara Vrhovnom
vladaru.
Visoki kunna - Osiromašena varijanta
gilcunve, upotrebljavaju ga Mistične Škole
Tromorja.
Visoki sakarpejski - Jezik drevnog
Sakarpusa, izveden iz starog sketskog.
Visoki shevički - Jezik Cenejskog
Carstva, izveden iz starog kvranejskog.
Visoki vurumandski - Jezik nilnameških
vladajućih kasti, izveden iz vaparsija.
Visokorangirani čarobnjak - Iako se
prakse znatno razlikuju između Škola, obično
je to titula čarobnjaka koji je kvalificiran
podučavati magiji druge.
Vitezovi od Kljove - Vidi pod Šrijalski
vitezovi.
Vitezovi Tryse - Poznati i kao Vitezovi
Ur-trona. Drevni red vitezova koji se
zaklinjao na vjernost dinastiji Anasurimbor.
Mislilo se da je uništen 2147. u razaranju
Tryse.
Vješci - Naziv za muškarce koji
prakticiraju magiju nezavisno od Škola,
unatoč tome što ih progone i Tisuća Hramova
i Škole.
Vještice - Naziv za žene koje prakticiraju
magiju unatoč tome što ih progone i Tisuća
Hramova i Škole.
Vrhovni vladar - Titula koja se
dodjeljuje administrativnim vladarima Škola.
W
Wainhail, Swahon (4055.-4111.) -
Galeotski Grof od Kurigalda, poginuo na
Mengeddi.
Warnute - Lensko dobro u Ce Tydonnu,
jedna od takozvanih Dubokih Međa na
gornjem toku rijeke Swa.
Werigda - Norsirsko pleme s Galske
nizine.
Werijen Veliko Srce, Rilding (4063.-) -
Tydonski Grof od Plaideola.
Werjau, Sainhail (4070.-) - Jedan od
Prvobitnih, ranije galeotski vlastelin.
Wernma, rijeka - Golemo porječje na
istoku središnje Earwe koje natapa velika
područja Dameorske divljine i utječe u
Meneanorsko more.
Wracu - Poznati i kao Zmajevi. Golemi,
krilati i čudovišni reptili koji bljuju vatru.
Stvorili su ih Inchoroi za vrijeme Cuno-
inchorojskih ratova kako bi uništili Neljudske
Quye, a poslije toga je u Apokalipsi njima
upravljao Ne-Bog. Smatra se da ih je veoma
malo preživjelo.
Wrigga (4073.-) - Zaudunyanski agitator
iz radničke kaste.
Wutmoth, rijeka - Velika rijeka koja
spaja jezero Huosi s Meneanorskim morem.
Wutrim - Scylvendska riječ za 'sram'.
X
Xatantijski slavoluk - Trijumfalni
slavoluk koji označava ceremonijalni ulaz na
kampus Scuari. Na njemu se nalaze prikazi
ratnih pohoda Cara Surmante Xatantiusa.
Vidi pod Xatantius I.
Xatantius I. (3644.-3693.) - Kao
najratoborniji car dinastije Surmante,
Xatantius je povećao Nansursko Carstvo na
najveće dimenzije ikada, primirio norsirska
plemena Cepalora i na neko vrijeme čak
uspio držati Invishi, grad na dalekome jugu
(iako nije uspio u potpunosti pokoriti
nilnameška sela). Unatoč njegovim vojnim
uspjesima, njegovi neprekidni ratovi iscrpili
su i nansursko pučanstvo i carsku riznicu,
čime su neminovno položeni temelji
katastrofalnih ratova protiv Kianjana poslije
njegove smrti. Vidi pod Nansursko Carstvo.
Xeras - Kianska gubernija i bivša
provincija Nansurskoga Carstva. Smješten
sjeverno od Eumarne na meneanorskoj obali,
Xeras je iz Traktata poznat kao nasilna i
razvratna susjedna zemlja Amoteua u doba
Inrija Sejenusa. Vidi pod Amoteu.
Xeraški - Izgubljeni jezik Xerasa iz
svetih spisa, izveden iz vaparsija.
Xerius - Vidi pod Ikurei Xerius III.
Xiangički - Grupa jezika xiuhianskih
naroda.
Xijoser (oko 670. do oko 720.) -
Božanski Kralj iz Stare dinastije Shigeka,
poznat prije svega po ziguratu koji nosi
njegovo ime.
Xinemus, Krijates (4066.-) -
Conrivanski Maršal od Attrempusa.
Xiuhianni - Crnokosa, smeđooka rasa
maslinaste puti koja još uvijek živi iza
Velikoga Kavarsusa. Jedno od Pet Plemena
Ljudi, koje je prema Kronici Kljove odbilo
slijediti ostala četiri plemena u Earwu.
Xius (2847.-2914.) - Veliki cenejski
pjesnik i dramatičar, poznat po Trucijskim
dramama.
Xbagi'i - Srankovsko pleme iz Galske
nizine.
Xothei, hram - Glavna građevina
kompleksa hramova Cmiral, poznata po svoje
tri velike kupole.
 Xunnurit (4068.-) - Scylvendski
poglavica plemena Akkunihor, poznat po
tome što je odveo Scylvendije u poraz u Bitki
na Kivuthu.
Y
Yalgrotta Srankomalj (4071.-) -
Thunverski dvornik Princa Hringe Skaivelta,
poznat po svome orijaškome stasu i surovosti
u ratu.
Yasel as - Prostitutka i Esmenetina
poznanica.
Yatwer - Boginja plodnosti. Jedno od
takozvanih Kompenzacijskih Božanstava,
koja nagrađuju odanost za života rajem u
zagrobnome životu, Yatwer je daleko
najpopularnije kultsko božanstvo medu
radničkom kastom (kao što je Gilgaol među
kastinskim plemićima). U Higarati, zbirci
dopunskih zapisa koji čine jezgru svetih
pisama kultova, Yatwer je opisana kao
blagotvorna gospođa koja sve prašta i koja je
u stanju zasijati i preorati polja zemalja
jednim potezom ruke. Neki su komentatori
zamijetili da Higarata i Kronika Kljove(u
kojima se na "zemljoradnike" često gleda s
prezirom) ne pokazuju preveliko poštovanje
prema njoj. Možda se zbog toga Yatwerijanci
u liturgijskim ritualima i ceremonijama više
oslanjaju na vlastito sveto pismo, Sinyatwu.
Unatoč velikome broju pristaša, to je i dalje
jedan od najsiromašnijih kultova, a čini se da
upravo zahvaljujući tome proizvodi velik broj
fanatičnih sljedbenika.
Yel (4079.-) - Jedna od Esmenetinih
kianskih ropkinja-sluškinja.
Yimaletsko gorje - Veliki planinski lanac
na krajnjem sjeverozapadu Earwe.
Ysilka - Žena generala Sag-Marmaua u
Sagama,čije se ime u Tromorju često rabi kao
eufemizam za bludnicu.
Yursa - Galeotsko piće koje se spravlja
od fermentiranoga krumpira.
Yursalka (oko 4065.-4110.) -
Scylvendski ratnik iz plemena Utemot.
Yutirames - Visokorangirani čarobnjak
Grimiznih Tornjeva, ubio ga je Achamian u
Sareotskoj biblioteci.
Z
Zabranjena cesta - Tajni vojni put koji
spaja scvlvedske i kianske granice
Nansurskoga Carstva.
Zakon Kljove - Običajni zakon iznesen u
Knjizi hvalospjeva u Kronici Kljove. Iako je
uglavnom zamijenjen Traktatom, još uvijek
se pozivaju na njega u slučajevima o kojima
se Inri Sejenus nije izjašnjavao.
Zamak - Ljudski naziv za goleme
podzemne gradove Neljudi.
Zapovjednik bitke - Među Inritima
tradicionalni položaj koji se dodjeljuje onima
koji zapovijedaju koalicijama.
Zapovjednik vitezova - Čin odmah ispod
Vrhovnoga zapovjednika Srijalskih vitezova.
Zarathinius (3688.-3745.) - Glasoviti
autor Obrane magičnih vještina.
Zau-Dunyani - "Pleme Istine"
(knuiurski) naziv koji su si nadjenuli
Kellhusovi sljedbenici za vrijeme Prvoga
svetoga rata.
Zavjeti - Klasični tekst Oiekarosov, izdaje
se za "duhovno istraživanje", no ustvari je tek
zbirka mudrih izreka raznih mislioca iz raznih
naroda. U svome shevičkome prijevodu
naširoko su popularni među kastinskim
plemićima, laičkim čitateljima u Tromorju.
Zdjela - Naziv koji je dobila središnja
četvrt Caraskanda, a koju okružuje pet od
devet gradskih brežuljaka.
Zenkappa (4068.-4111.) - Kapetan od
Attrempusa, nekadašnji nilnameški rob u
vlasništvu kućanstva Krijatesa Xinemusa,
poginuo kod Iothiaha.
Zerxei, Kuća - Nekadašnja nansurska
Kuća Kongregacije i vladajuca dinastija
carstva od 3511. do 3619. godine, kada su
Zerxei Triamariusa III. ubili njegovi dvorski
eunusi.
Zeiim - Tajanstvena i moćna satvotska
zemlja dalje od Nilnameša, izvor najfinijih
svila i čelika u Tromorju.
Zeiimski - Jezik Zeumskog Carstva.
Zeiimski plesači s mačem - Pripadnici
egzotičnoga zeiimskoga kulta koji obožava
mačeve i razvio je tehniku mačevanja do
gotovo nadnaravnog nivoa.
Ziek-kula - Tamnica u Momemnu, u koju
nansurski carevi zatvaraju svoje političke
protivnike.
Zigurati Shigeka - Goleme stepenaste
piramide sjeverno od delte Sempisa koje su
podigla drevna Božanstva-Kraljevi da im
budu grobnice.
Zirkirta - Vidi pod Bitka kod Zirkirte.
Zmajevi - Vidi pod Wracu.
Zmijoglavi - Inritski epitet za
Cishaurime.
Znamen - Drugi naziv za "trag u onti".
Osim Psukhe koja možda jest, a možda i nije
prava magija, sve manifestacije magije i svi
oni koji je prakticiraju na sebi nose takozvani
Znamen. U povijesti su postojali razni opisi
Znamena, no te priče uglavnom nisu
dosljedne, osim u tome da je to iskustvo
prolazne prirode. Prema religijskim pričama,
Znamen je srodan izoblicenosti zločinaca u
tome što Bog razotkriva bogohulnike u
prisustvu pravednih.
Međutim, apologeti kao što je Zarathinius
ističu nemalu ironiju u slučaju da tome zaista
jest tako, jer samo bogohulnici mogu vidjeti
Znamen. Svjetovna viđenja obično
pribjegavaju analogijama s tekstom: vidjeti
Znamen slično je kao vidjeti tekst nekoga
staroga dokumenta koji je ostrugan, kako bi
preko njega bilo napisano nešto drugo. U
slučaju magije, budući da su ispravke
stvarnosti pune mana kao i Ljudi koji te
ispravke prave, razumno je očekivati da bude
vidljiva neka bitna razlika.
Zohurski - Vidi pod aghurzoi.
Zora - Achamianova mazga.
Zursodda, Sammu (4064.-4111.) -
Palatin-Guverner ainonskog grada Korapheje,
umro od kuge u Caraskandu.
Žuti Sempis, rijeka - Pritoka rijeke
Sempis.