Professional Documents
Culture Documents
1 Zavirivanje
1 Zavirivanje
1.
TA ČAROBNA MINIJATURA, ČIJI NASLOV GOVORI o pariškom travnju, morala je zapravo biti skica
iz Parkerova podsjetnika na francuske dane. Poentilistički raspršena i razigrana, elegantna,
virtuozna i opasno šašava, kao da se na toj staroj snimci probijala kroz metež i žamor publike u
dvorani, koja je u raj be-bopa ušla zabunom. Uistinu, s kovitlacem takve glazbe u glavi ne možeš
kazati kako si normalan tip na kojega se može računati, pomisli Banić, znajući kako u tom već
završenom odsječku velikoga doba, slomljen opijatima i alkoholom, Charlie puše u pisak, već
pomalo nagnut na onu drugu stranu, kamo će preseliti koju godinu poslije. Sasvim pogrešan okvir
za pregledavanje jutrošnje pošte, zaključi u sebi privatni istražitelj iz prolaza kina Apolo, pa ugasi
svoj novi CD-player.
A pošta se, nažalost, sastojala samo od jednog jedincatog pisma u luksuznoj omotnici bež boje, s
prozorčićem u kojem su se jasno vidjeli njegovo ime i adresa. Da, pošte je bilo sve manje, baš kao
i poslova. Unatoč tomu što je zakonodavac posve legalizirao rad privatnih detektiva i njihovih
agencija, donio kodeks ponašanja u toj djelatnosti i uveo detektivske iskaznice kojima se moglo
mahati pred klijentelom kao u američkim filmovima, detektivske usluge kao da više nitko nije
trebao. Od posljednjeg posla što ga je Nikola Banić obavio prošla su već dva mjeseca u kojima
nije zaradio ni prebijene pare, ali je svejednako plaćao najamninu, režije, alimentaciju, porez i
ostale proklete gluposti, smišljene samo radi toga da se poštena čovjeka što prije dotjera do
prosjačkog štapa. A i taj je posao bio više katastrofa no poslovni uspjeh! Za nekakvog imućnog
idiota, inače trgovca i nižeg političkog dužnosnika, trebao je izvidjeti vara li ga petnaestak godina
mlađa žena. Svaki normalan čovjek, čim bi vidio zadriglog trbonju i njegovu mlađahnu suprugu
playboyevski napuhana poprsja, rekao bi mu: Stari moj, nemoj uludo trošiti lovu na privatnog
detektiva, ali je gospodin agnostik ipak htio cijelu stvar imati »crno na bijelom«. Nakon što je
Banić desetak dana poput pseta njuškao za gospođinom bundom i visokim potpeticama, uspio ju je
uhvatiti u trenu kada je skinula gaćice u sutonu jelenovačkog parka, te je iz potaje ovjekovječio
jednu od njezinih preljubničkih romansa na cijelom jednom osjetljivijem filmu marke Ilford.
Većina fotosa pripadala je dosta dobroj mekoj pornografiji što bi je objavili i poneki erotski
časopisi kakvima su krcati kiosci Tiska. No dogodilo se upravo ono što je u ovovrsnim poslovima
najveća opasnost. Nakon dramatične svađe supružnici Lelas ipak su se pomirili, ona je svojega
idiota uvjerila u to »kako sve to nije ono što on misli«, on joj je oprostio, pali su si u zagrljaj, i
preko nekog skupog odvjetnika za otmjeniju klijentelu tužili Banića zbog povrede članka 2.
Pravilnika o obavljanju detektivskih poslova, prema kojem se vršitelj istražnih radnji ne smije
služiti obmanama, prijevarama i krivotvorinama. Suvišno je i kazati da mu, osim simboličnog
predujma, Lelas nije platio uslugu te da je, uz naknadu za pretrpljenu duševnu bol, tražio i povrat
tog predujma.
Nikola Banić, koji od uredskog pribora nije posjedovao gotovo ništa, pa tako ni nož za otvaranje
pošte, razdere grubo rub omotnice i izvadi iz nje bijeli papir poprilične gramature na kojemu su
bila otisnuta zlatna kaligrafska slova. Na finom reljefnom papiru, zapravo mekšem kartonu,
rasprostro se kitnjast, pompozan poziv:
2 / 149
tribuson
3 / 149
tribuson
4 / 149
tribuson
je čista medicina!
Čuvši Kembrinu filozofiju, Banić pokrije oči dlanom desne ruke, pa gurne Zdenki u ruke
novčanicu od pedeset kuna. Bilo mu je jasno kamo vodi ciroza jetre i žalio je Kembru, ali je znao
da taj simpatični štemer, čak i u vremenima kada je mogao pretući svaku trojansku barabu, nije bio
jači od jedne jedine banalne stvari, od svoje alkoholičarske naravi.
– Sad kad nema nikog za šankom – oglasi se prvi put glavati tip s vunenom kapicom – bi li si
ja mogao natočiti jedan mentol liker?
Pako, koji je držao da je Zdenka big mama lokala, osoba koju se ni za živu glavu ne smije
potkradati, pogleda ga strogo i prijekorno, a zatim se hitro okrene prema Baniću.
– Oprosti, detektiv! Nisam te ni upoznali Ovo je moj bratić iz Garešnice. Oduvek ga zovemo
Flegma.
– Flegma – predstavi se bratić iz Garešnice pa, gledajući pomalo tupo i zbunjeno, pruži ruku
prema Baniću i pritom nesmotreno prevrne Marijanov gemišt.
– Jebote, zakaj nisi ostal u Garešnici!? – protestirao je televizijski inkasator hitro spašavajući
ono što se u čaši moglo još spasiti.
– Došel je jučer vlakom. Dočekal sam ga, ušli smo u tramvaj i... Zamisli, ja sam izišel tu na
Britancu, a on ni skužil pa je ostal. Vozil se četri sata na relaciji Dubrava – Črnomerec i ni mu
opće bilo dosadno. Kaj ne, Flegma?
– Flegma – još jedanput će došljak pružajući ruku Baniću kao da ono prvo upoznavanje nije
sasvim uspjelo. Uplašivši se, Marijan brzo privuče sebi čašu s ostacima svoga gemišta.
– Flegma je došel u Zagreb na specijalizaciju i ostal bu kod mene bar do Božića.
Banić je htio upitati o kakvoj je specijalizaciji riječ, ali ga je prekinula šankerica koja se u taj
čas vratila u lokal i bacila pred Kembru nekoliko raznobojnih kutijica na kojima je munjevitim
apotekarskim rukopisom bio naznačen način uporabe. Vrati potom Baniću njegovu novčanicu, a
on je pogleda s čuđenjem.
– Zdenka, pa niste valjda sami platili lijekove?
– Bedak ima nekakvo osiguranje za koje se opće ne plaća participacija. Lagal je, uopće ni bil
u apoteki!
– Kaj bi lagali? – lupi Kembra šakom po stolu, prevrnuvši Marijanov gemišt. – To su valjda
najnoviji propisi. Menjaju ih svaki dan tri puta!
– Ste vidli da Hadeze brine za najsiromašnije bolesnike! – ponosno će inkasator Marijan. –
Čak i kad su cugeri kak Kembra!
Ne čekajući daljnji razvoj svađe, Banić ugasi cigaretu, ustane i krene prema vratima.
– Oprostite dečki, ali u podne moram biti u Palaceu.
– Kak ideš kad ti je »četvorka« definitivno riknula? – zanimao se Pako toliko sućutno, baš
kao da on ima kola kojima bi ga prebacio.
– Pješice – nasmije se istražitelj i izađe van na snijeg koji mu se, nošen jakim sjevernim
vjetrom, zalijetao u lice.
5 / 149
tribuson
2.
UŠAVŠI U POLUTAMU I OTMJENI MIR SKUPOG HOTELA , Banić priđe garderobi, svuče baloner i
pruži ga garderobijeru koji mu doda okrugli metalni broj, pogledavši ga pritom tako prijekorno da
je istražitelju odmah bilo jasno kako je primijetio njegovu sasvim nepriličnu odjeću. Obećavajući
samome sebi kako će, čim to bude moguće, kupiti bar neki bolji sako i topli kaput, uđe polako u
veliku hotelsku prostoriju namijenjenu prijamima. Naravno, odmah shvati da je ovdje, izuzmu li se
ženske osobe, jedini živi stvor bez odijela, pa se stade suzdržano i pomalo stidljivo kretati samo
onim tamnijim dijelovima prostorije. Nasred dvorane stajalo je nekoliko reflektorima osvijetljenih
stolova s futuristički oblikovanim maketama i raznobojnim nacrtima, skicama i grafikonima
ucrtanima u nekakvu foliju koja uopće ne reflektira svjetlost. Podalje, bliže zidovima, bili su
rasprostrti stolovi s raznim jelima, među kojima je uspio prepoznati kavijar, dimljeni losos, jastoge
i riblji aspik, dok dobar dio ostalih jestvina nije nikada ni vidio. Između stolova s jelom nalazili su
se i oni s pićem, kojega je bilo toliko da bi se i čovjek poput bivšeg štemera Kembre zacijelo
obeznanio. Budući da toga dana nije još ništa okusio, Banić uzme prazan tanjur pa priđe jednom
od pladnjeva s kojega je neka mlada žena u srebrnastoj haljini grabila svjetlucave komade nekakva
mesa.
– Oprostite, što je to? – upita je Banić.
Ona se okrene, odmjeri ga od glave do pete, pa, zacijelo nezadovoljna njegovim plebejskim
izgledom, odgovori preko volje:
– Zar ne znate!? Kare s ananasom i ušećerenim trešnjama.
Sjetivši se naziva promocije, Banić se ispriča riječima kako on, čini se, još uvijek pripada
dvadesetom stoljeću, pa krene dalje s praznim tanjurom u ruci, tražeći postoje li gdje stvari poput
kobasica, ćevapčića ili hrenovki. Začudo, uspio je pronaći kobasice, doduše od veprova mesa,
stavio dvije na tanjur, a zatim, sav ushićen, zastao ispred stola na kojem se ponosno raširilo
dvadesetak vrsta uvoznog piva. Iz čiste obijesti odabere stout, irski Murphy’s, pa njime zalije toplu
kobasicu koju je smazao nepriličnom brzinom, služeći se više prstima no vilicom i nožem.
Murphy’s je bio mekan i nježan, za crna piva uistinu blag i dobro mu je legao na veprovinu, za
koju se nije mogao nikako sjetiti kada ju je posljednji put jeo.
– Trebate li štogod? – iznenadi ga ljupkim i ljubaznim glasom hostesa u tirkiznoj haljinici
koja joj je jedva sezala do polovice bedara. Bila je uistinu zanimljiviji dio »promidžbe«; vedra
plavuša s ukusnom kapicom na kojoj je pisalo Lucky holding. Već po licu joj se vidjelo kako
pripada onom soju o kojem se u posljednje vrijeme pričaju toliki vicevi.
– Kao što vidite, prijeko mi je potrebno tamno odijelo modernijega kroja.
Ona se nasmije; zacijelo je bila unajmljena cura s periferije koja se ni sama nije baš
ponajbolje osjećala u ovako napadno uglačanom i ušminkanom ambijentu.
Kako je i dalje uporno stajala ispred njega, Banić joj tutne u ruku tanjur s preostalom
polovicom veprove kobasice i čašu s pivom, pa počne kopati po džepovima.
Pronađe posjetnicu onog misterioznog »managera«, preda je hostesi, zamijetivši u jednom
trenu kako je na besprijekornoj bjelini kartona ostao mastan trag kobasice. Ona mu vrati tanjur i
čašu, pa se zagleda u zamašćenu posjetnicu na kojoj je zacijelo bilo ime nekoga tko je u holdingu
velika zvjerka, što se dalo zaključiti po tome kako se djevojka iznenada uozbiljila i pogledala
Banića pogledom kakvi su, valjda, bili namijenjeni samo iznimno važnim tipovima.
– Gospodin Pešelj vam je dogovorio sastanak? – upita ona, dok joj se lice namještalo u izraz
službene ljubaznosti.
6 / 149
tribuson
7 / 149
tribuson
8 / 149
tribuson
odnosi, da tako kažem, na gornji dio personala. Trebali bismo stručnjaka koji bi nam projektirao
model zaštićenog i sigurnog komuniciranja, ali se jednako tako pobrinuo i za zaštitu naše
intimnosti, privatnosti i životne sigurnosti...
– Malo ste nejasni – primijeti Banić ispijajući pivo što ga je ponio sa sobom.
– Jednostavno, trebamo security managera, profesionalca koji bi za početak osigurao naše
središnje poslovne prostore i naše domove. Protupožarna i protuprovalna osiguranja, moderni
sustavi nadzora, televizijski monitoring, brza detekcija neželjenih osoba u privatnom posjedu i
slično... Zemljom se sve više širi val kriminala, posvuda lutaju ucjenjivači, otmičari i reketaši
kojima su poslovni ljudi prva meta...
– Trebate se samo malo strpjeti – zajedljivim će tonom Banić. – Nešto malo više od godine
dana. Čim uđemo u milenij ostvarenih snova, te će neželjene stvari nestati kao da ih je tko
gumicom obrisao.
– Ne budite ironični – uzrujanim će glasom Pešelj. – Recite mi samo, jeste li vi osoba koja bi
mogla preuzeti takav zadatak?
– Mislim da nisam – otpovrne Banić, gaseći cigaretu. – Vama zapravo nije potreban privatni
detektiv.
– Nego? – radoznalo ga pogleda Pešelj.
– Nego Kevin Costner.
Pešelj nije razumio aluziju, on je već sasvim živio u dolazećem stoljeću, u kojemu se,
nažalost, nije prikazivao Bodyguard.
– Uza sve te stvari, obavljali biste i neke delikatne radnje, o kojima vam, naravno, dok ne
potpišete, iz diskrecijskih razloga ne mogu ništa više kazati, Sa svoje strane holding bi vam
osigurao ljude, novi auto po vašem izboru, proračun za rad, sva sredstva i ugovor s više nego
pristojnom mjesečnom nadoknadom.
– Bi li holding mogao popraviti »četvorku« kojoj su se posve rasuli fergazer i getriba?
– Gospodine Baniću! – reče sad Pešelj već vidno ljutit. – Referencije što smo ih dobili o
vama apsolutno su izvrsne. Okanite se tog detektivskog humora! Poslovna ozbiljnost od vas
zahtijeva da bar posjetite središnjicu Lucky holdinga i vidite što bismo to od vas trebali. Uvijek
možete odustati, čak i nakon što potpišete ugovor u koji, vama za uslugu, ne bismo stavljali
nikakav otkazni rok. Naš većinski vlasnik, gospodin Krsto Lakota, osobno se zauzimao da
angažiramo baš vas. I to unatoč mojemu protivljenju, koje je sada još veće...
– A zašto je veće? – upita Banić s tugom pogledavši u nepovratno ispražnjenu bocu piva
Murphy’s.
– Zato što nikad nisam poklanjao povjerenje ljudima koji se ne znaju odjenuti adekvatno
situaciji.
Banić se nasmije; bila je to rečenica zbog koje mu se taj besprijekorni čovjek prvi put svidio.
– Trebali ste onda otići na kakvu aukciju slika u Esplanadu. Ondje biste našli svu silu
adekvatno odjevenih budućih security managera.
Pešelj namjerno prijeđe preko njegove zločeste primjedbe.
– Ako dođete i pristanete bar pokušati, već za usmeni predugovor isplatili bismo vam
predujam od pet tisuća maraka, u što, naravno, ne ulazi nijedan od troškova koji ćete imati. No,
hoćete li nas bar informativno posjetiti?
Banić se zamisli; mozak mu je šaptao: kloni se toga!, dok je prazan džep upravo vrištao:
zgrabi tu priliku, idiote!
Vidjevši kako ga Roman Pešelj nestrpljivo promatra, on odluči odgovoriti:
9 / 149
tribuson
– Vidite, gospodine manageru, ja sam oduvijek bio samotnjak koji se slabo snalazio sa
suradnicima, skupim autima i sofisticiranim poslovima za idući milenij. Još sam se lošije snalazio
i osjećao u društvu ljudi sa zlatnim naočalama i u odijelima s imenima iz modnih žurnala. Ali ipak
ću doći i vidjeti...
– Odlično! – zadovoljno će Pešelj, baš kao da je prečuo žaoku u istražiteljevim riječima. –
Gospodin Lakota bit će veoma zadovoljan. Ja, nažalost, već danas letim poslovno u Vaduz i
München, ali sutra, ili prekosutra, dobit ćete jasnu obavijest o tome gdje i kome se trebate javiti.
Biste li sad na kraju popili još jedno... to... crno pivo? Ne znam kako se zove.
– Bih. Zove se Murphy’s – reče Banić zadovoljan bar jednom stvari. On nije znao imena
otmjenih odijela, a Pešelj nije imao pojma o otmjenom pivu!
3.
NAKON ŠTO JE IZAŠAO IZ USPINJAČE gore na Katarinskome trgu, Banića iznenadi za to doba dana
neobična živost. Bilo je nekoliko minuta do podneva i trg je upravo vrio od ljudi koji su nailazili
sa svih strana u manjim ili većim skupinama, da bi se zaustavili na trgu ispred muzeja, svađajući
se i sporeći oko nekih samo njima znanih stvari. Kako su neki od njih nosili transparente, drugi
pak državne zastave, podsjećali su pomalo na športske navijače, ali se po njihovu ogorčenom
držanju moglo vidjeti da je riječ o sasvim drukčijoj vrsti adrenalina. Prišavši im bliže, Banić uspije
pročitati tekstove s njihovih transparenata i odmah shvati da je riječ o prosvjednicima koji u
posljednje vrijeme sve češće i redovitije pohode to mjesto, nadajući se da će uspjeti doći do vlade
ili parlamenta i ondje naletjeti na kakvu dobru dušu koja će imati živaca saslušati sav njihov jad i
udovoljiti njihovim zahtjevima. U toj patetičnoj vjeri da ondje gore sjede neki jako dobri ljudi koji
su dušom i tijelom uz njih, ali nisu točno i potpuno obaviješteni o tome što se događa, bilo je
nečega naivno folklornoga, i jedina stvar koja je opasno narušavala tu folklornost bio je sve veći
broj policajaca koji su također nailazili iz okolnih ulica zauzimajući svoja mjesta, spremni da i za
malu plaću razdvoje radnike od njihove voljene vlade i parlamenta.
Banić uđe u Tavernu, kafeteriju na uglu Ćirilometodske ulice, pronađe stol u blizini prozora s
kojega se prilično dobro vidjelo što se događa vani, pa naruči pivo.
Ne, nije ga radoznalost zadržala na tome mjestu, nego nešto drugo, dogovoreni sastanak s
automehaničarem Francom koji se trebao pojaviti oko pola jedan. Pivo što ga je dobio bilo je za
njegov ukus previše mlako, a sa zabavnjacima što su treštali s male linije na šanku nije baš bio na
ti. Otkako su iz domaćeg etera protjerana srpska hopsanja i bosanske sevdalinke, hrvatski su
glazbeni majstori i pjevači svojski prionuli na posao i, danonoćno rintajući, uspjeli proizvesti
zamamnu količinu domaćeg smeća koje je trebalo zamijeniti bolnu odsutnost Lepe Brene i Hanke
Paldum.
Kako bi to bivši ideolozi kazali, situacija tamo vani pod prozorima kafića sve se više
intenzivirala, postajući neugodnom i rizičnom, tako da se Baniću u jednom trenu učinilo kako je
sastanak s Francom dogovorio na posve pogrešnome mjestu, ili bar u zao čas. I baš kad je čovjek
za šankom, i sam već valjda iznerviran, stišao glazbu, izvana se začuje nejasno skandiranje, a
zatim i prodorno fućkanje, baš kao da se pred radnicima pojavio netko koga su ponajmanje željeli
vidjeti. Tko bi to mogao biti, Banić nije znao, jer je za takvo negodovanje bilo i previše visokih
kandidata. Primakne se stoga prozoru, ali po onome što je odande mogao nazreti, nije bilo jasno
tko se pojavio, i je li se uopće itko pojavio. Vidio je samo kako su ljudi podigli u vis svoje
transparente s uobičajenim stereotipijama, od onih poput »Hoćemo posla« i »Tražimo kruha«, pa
sve do onih u kojima se posve izravno tvrdi kako su predsjednik vlade, ministar financija i još neki
drugi dužnosnici lopovi.
– Ne bi trebalo prezreti njihovu pučku neoriginalnost – rekao je čovjek koji je u taj čas posve
10 / 149
tribuson
nepozvan sjeo za Banićev stol. Istražitelj ga sumnjičavo pogleda, kao da ga želi upozoriti kako je,
prije no što se sjedne nekome za stol, pristojno zatražiti dopuštenje, a potom se začudi kako je
došljak na neki način pogodio sadržaj njegovih misli.
Čovjek je imao pomalo boemski izgled, premda je danas sve teže razlikovati boeme od
običnih siromaha. Bio je pedesetih godina, visok i iznimno mršav, neobrijan i duge masne kose što
mu je u pramenovima padala na ramena i mastila mu ovratnik iznošena sakoa. Raskopčani baloner
koji ga je slabo štitio od iznenadne zime bio je lošiji od Banićeva. O svakom mu je ramenu bio
obješen po jedan skupi fotografski aparat, po čemu se dalo zaključiti da je fotoreporter ili novinar
na silaznoj životnoj putanji. Činilo se, naime, da je svaki od ona dva fotoaparata višestruko skuplji
od svega što je čovjek imao na sebi. Usto, dok je prilazio stolu, blago je zateturao, po čemu se
vidjelo kako je već djelomice pijan, što je, sudeći po njegovu općem izgledu, moralo biti stanje u
kojem se nije baš rijetko nalazio.
– Joe Štakor – predstavi se čovjek pružajući Baniću ruku. – Novinar Magazina X. Čuli ste,
valjda?
Ma koliko se trudio, Banić se nikako nije mogao prisjetiti da je negdje, osim možda u
stripovima, zamijetio tako neobično ime i prezime, ili pseudonim, jer je zacijelo to i bilo. Premda
ga nije čitao, za Magazin X je znao. Ako se nije varao, bilo je to nekakvo žuto bulevarsko smeće,
revolverblatt koji se bavio pikanterijama iz života poznatih, proizvodeći podjednakim intenzitetom
razne afere i sudske postupke kojima se procjenjuje novčana vrijednost danas toliko popularne
»duševne boli«.
– Zamijetio sam kako promatrate prosvjed, pa mi se učinilo da ste zbunjeni i da vam nije
jasno što se to vani događa. Mislio sam vam objasniti... i usput se preporučiti... da me počastite
jednim duplim vinjakom...
– Znači, pada vam naklada – mrzovoljno će Banić pozivajući rukom konobaricu.
– Ne – preko volje se nasmije čovjek koji se predstavio kao Štakor. – Prije bi se reklo da mi
raste potrošnja.
– Dupli vinjak i još jedno pivo – kratko će Banić konobarici.
– Joj, pa i vas je ulovili – sažali se postarija konobarica nad Banićem, a zatim neprijateljski
pogleda novinara: – Koji ti je to dupli vinjak?
– Kaže se dvostruki, a ne dupli – odbrusi novinar, a zatim drsko doda: – I što te briga, stara
frajla!
Uvrijeđena konobarica ode prema šanku, a novinar se nagne bliže Baniću.
– To su vam radnici Zagorke, jednog od nekada najvećih trgovačko-prehrambenih lanaca u
gradu. Netko ih je kupio za male pare, namjerno ih upropastio, i sada će za desetostruke novce
prodati upravne zgrade, zemljišta i lokale. Najprije su krenuli u štrajk, i dok su štrajkali, vlasnik je
spretno ispraznio lokale i zapečatio ih. Sada idu pred vladu, i dok se tamo budu derali na sav glas,
neće ni znati da je u tom trenu vlasnik možda već sve prodao. Naivci i pušači.
– Mislite da će ih pustiti do vladine zgrade?
– Nemojte biti naivni! Koliko god ih došlo, vlast će dovesti bar isto toliko policajaca.
Pripustit će njihove predstavnike u vladu, gdje će ih neki niži činovnik ponuditi krafnama i toplim
čajem i obećati im sve što požele. Zatim će otići lijepo kućama, sjediti bez posla i buljiti u
televizore, sve dok im netko ne isključi struju. Zbog neplaćanja, naravno. Tako vam to biva.
– Vi ste ovdje zbog njih? – upita Banić, pokazujući prstom na jedan od Štakorovih
fotoaparata.
– Zbog njih!? Taman posla! Ja sam ovdje zbog opće nesavršenosti stvarnosti i tragičnog
osjećanja života. Drugim riječima... zbog alkohola!
– Nisam mislio na razloge zbog kojih ste tu u lokalu. Mislio sam da ste ih došli snimiti,
11 / 149
tribuson
napisati nešto...
– Koga to još zanima!? – odbrusi novinar, uzimajući čašu vinjaka od konobarice koja mu baš
nije bila naklonjena. – Pisanje o socijalnim problemima čisto je prosipanje tinte, zloporaba
tipkovnice koja se nekoć zvala tastaturom... Znate tko još jedino piše o socijalnim problemima?
Banić ga pogleda sa zanimanjem, što zbog pitanja, što zbog brzine kojom je sasuo vinjak u
sebe.
– Državni mediji! Oni još jedini pišu o bokcima, beskućnicima, štrajkovima i socijalnom
nezadovoljstvu. I to zato da bi ih učinili sveprisutnima, svakidašnjima i samim time posve
nezanimljivima. Ha, ha, ha... Mene zanimaju uzvišenije teme! Preljubi, prevare, ubojstva s
predumišljajem, čedomorstva, osvete, tko je kome preoteo ženu, koga zanimaju dječačići, tko se u
hubertusu šulja parkovima, tko koga prisluškuje, tko kome prijeti, tko će koga za malo publiciteta
oklevetati. Velegradsko podzemlje! Vrline javne, poroci tajni! Cloaca maxima! Frajla, daj još
jedan dupli!...
Baniću se učini da je novinar neobična nadimka već prešao svoj alkoholičarski prag te da bi
bilo dobro riješiti ga se. To više što automehaničar najvjerojatnije neće uopće moći doći na Gornji
grad jer je atmosfera vani već bila kao u košnici. I baš kad mu se učinilo kako na trgu više nema
mjesta ni za jednog novog prosvjednika, svjetina se zaljulja i u neredu krene dolje prema kuli
Lotršćak.
Isprva polako, zatim sve brže, potom kao pravi stampedo što nosi sve pred sobom.
– Počeli su pendrečiti – objasni mu Joe Štakor koji se u takvim situacijama morao naći već
nebrojeno puta. – U tom trenu većina njih obično odmah zaboravi na sve svoje zahtjeve i pojuri
spasiti živu glavu. Oni užareniji, poneseni višim osjećajima pravde, suprotstave se drotovima i
dobiju po piksi. Poslije se osjećaju kao heroji, ali nekoliko dana nose bubotke i imaju blagu
vrtoglavicu.
– Mogu li mu dati? – upita konobarica, držeći na pladnju čašu s vinjakom i upitno
promatrajući Banića.
Istražitelj kimne potvrdno, a novinar uzme čašu, pomiriši je, umoči prst u žutu tekućinu i
lizne ga.
– Bojite se da bi vas mogla otrovati? – upita istražitelj, čudeći se što i drugu čašu nije ubacio
u sebe istom hitrinom kojom je nestala prva.
– Ne, ne... guštam. Osjećam nekako da mi idući nećete platiti. Ali i ovo je u redu. I budite
uvjereni da ću vam se već nekako odužiti. U ovom trenu možda obojica ne vjerujemo u takvu
mogućnost, ali sam siguran da ćete i to doživjeti.
– Možda biste mi se mogli odužiti već sada – nekako misteriozno će Banić, povjerljivo se
nagnuvši prema pijanom novinaru Magazina X.
Štakor ga pogleda poprilično mutnim pogledom.
– Osobno sumnjam. Znate, za konstruktivne sam stvari sposoban samo kad sam koliko-toliko
trijezan. A to je uvijek prije devet ili deset sati ujutro. Oko podneva već imam sedam do osam
vinjaka u guzici, a onda – adio realnosti!
– Trebao bih ući u stanoviti aranžman s tvrtkom Lucky holding. Vi ste novinar pa biste mogli
biti upućen u takve stvari. Jesu li oni neka mutljavina kao i ta Zagorka, ili su solidna tvrtka?
– Lucky holding! Ha, ha, ha! – počne se suludo cerekati Joe Štakor. – Lucky holding! E, jesu
lijepo ime našli! A zašto ne Kamenjar holding? Svi su ti klipani bosonogi i gologuzi nekoć
tabanali po kamenjaru, a sad su vlasnici nekakvih holdinga, trustova, expoa, infoa, luckyja,
transova, eura i što ja znam kakvih sve švarc-kinstleraja! Igraju tenis! I to reketima skupljim od
Samprasova! A zašto ne bacaju kamena s ramena? Zamislite, bacanje kamena s ramena u tri
dobivena seta, i to bez tie-breaka u zadnjemu, ha, ha, ha... Slušajte vi mene, ako želite ući u posao
12 / 149
tribuson
s tvrtkom čiji vas bonitet ne brine, onda radite samo za policiju! To je jedina tvrtka na čvrstim
nogama, sa stručnjacima koji imaju bar tridesetogodišnje iskustvo. Vidite kako su vani sve uredno
počistili.
Banić pogleda prema prozoru. Trg je bio posve ispražnjen, ako se ne računa onih nekoliko
policijskih automobila i dvadesetak policajaca. Na pločniku su ležale izgubljene kape, u hitnji
odbačeni transparenti, ostavljeni cekeri i najlonske vrećice; od svega onog pravednički nabijenog
meteža ostao je samo prazan prostor s nešto malo smeća na vlažnom asfaltu.
Banić ustane, uredno plati konobarici i izađe, ne znajući uopće je li pijani novinar zamijetio
njegov odlazak, ili je već posve pao u ono blaženo stanje kada je čovjeku svejedno je li sam ili u
društvu.
Izlazeći iz lokala, kada se tome ponajmanje nadao, naleti na automehaničara Franca,
zajapurenog i uzrujanog, u vječito raskopčanoj vjetrovci od podstavljene kože.
– Oprosti, al nisam mogel prije! Pak te jebene demonstracije! Ne moš ovuda, ne moš onuda!
Svaki drot te legitimira, tak su mi već izlizali dokumente da bum moral zeti nove.
– Jesi li dovezao auto?
– Neg kaj! Pa zbog tog sam se tak i nazajebaval. Eno ga, parkiral sam ga ispred Palainovke.
Krenuli su polako prema mjestu gdje je Franc ostavio golfa što ga je kao posrednik kupio za
Banića. Naravno, uzrujan i ljut kao i uvijek, Franc nije prestajao s objašnjenjima, prošaranima
raznim priručnim psovkama.
– Čuj, na ciferblatu mu piše devet banki, al sam sto posto siguran da je frajer bar tri skinul.
Jebi ga, svi tak delaju. Al unutra je kak nov. Zapraf, onakav kakav mora bit nakon devet let. A i
koji će ti kurac novi auto!? Ni nova ženska ti ne vozi kak ona koju su frajeri već razlaufali. Kužiš?
Zemi ga, furaj ga par dana, a onda dojdi k meni i izrecitiraj sve kaj mu škripi. Za tebe bum ga
zrihtal. Smo frendovi, kaj ne?
– Ima li radiokasetofon? – reče Banić nešto što se automehaničaru moralo učiniti
nezamislivom glupošću.
– Ima! Al zakaj ti je to važno? Jebo me pas, ti si ko onaj ginekolog Kukuljica koji me tražil
da mu nabavim rabljenu mazdu s modernim presvlakama i kromiranim ratkapama!
Ispred Palainovke čekao ih je devet godina stari golf, sivi, dizelaš, samo malo trul na
pragovima, ali stvarno lijepo razvožen i dosta dobro uščuvan.
– Obećal sam frajeru osam somova – tumačio je Franc. – To ti je super cena! Na sajmu, ii
prek oglasa, ne bi ga ni u snu dobil ispod osam i pol.
Ne uvidjevši baš neku preveliku razliku u tih petsto maraka, Banić izvadi iz džepa plavu
kuvertu u kojoj su bile njegove posljednje četiri tisuće maraka, tutne to automehaničaru u ruke,
uzme od njega ključić, otvori auto i uđe u nj.
Spustivši se u to strano sjedalo i zagledavši se u nepoznati upravljač, Banić osjeti kako mu je
veliki komad leda nalegnuo na srce. Petnaestak godina proveo je u renaultovoj »četvorki«, dakle
više no u braku, a sada je morao preći na nešto drugo, na nešto što mu se uopće nije mililo,
premda je i zadnja budala znala da je golf ipak bolji automobil.
– Kužiš kak idu brzine? – gnjavio ga je Franc, zavirujući kroz otvoreni prozor, premda je
Banić u ovako teškom i složenom trenutku poželio biti sam.
– Nemoj me jebat, Franc! – opsuje Banić uzrujano. – Sve kužim!
– Dobro, dobro, sam pitam! Sad ti idem na nerve, a kad ti već sutra nekaj rikne, došel buš
meni i cvilil: Franc, daj ovo, Franc, daj ono...
– Kada si obećao dati drugu polovicu love?
– Frajeru sam rekel da bu još četri soma dobil do polovice siječnja. Al, ak si u velikoj gabuli,
13 / 149
tribuson
14 / 149
tribuson
– U redu, Lidija! U redu! Priznajem, svinja sam! Sve sam zaboravio. Evo, iskupit ću se.
Dopusti mi da ja kupim tu jebenu gusku.
– Dobro, ali, morat ćeš do Dolca – smekša se ona, zapravo još uvijek spremna na opraštanje i
brzi zaborav, čak i kada je riječ o nepodopštinama bivšega muža. Ili možda baš zato!
Zaboravljajući već polako na gusku i Tima, Banić uđe u prolaz kina Apolo, baci letimičan
pogled na prozor kafića Kico i uđe u svoj ured. Ne, nije se namjeravao zadržati u njemu. Čeznuo
je za toplom kupkom i popodnevnim obrokom džeza. Odbacio je montgomeri na vješalicu, a zatim
na podu spazio bijelu omotnicu koju je poštar, našavši zaključana vrata, ubacio kroz prorez za
poštu.
U omotnici je bila službena poruka kojom ga pozivaju da se već sutra u deset sati svakako
pojavi na »interviewu« u upravnoj zgradi Lucky holdinga, na nekoj od onih novih cesta što su se
dizale od Krematorija prema jugoistočnim pristrancima Sljemena.
4.
IAKO SVIJET IMA ČETIRI STRANE, smjer kojim se širio Zagreb doimao se nekako dvostranim, i u
toj dvostranosti pravilnim: jug, s prekosavskim ledinama i močvarištima, godinama je osvajala
sirotinja sa svojim divljim gradnjama i zgradurinama košnicama, dok se bogat i otmjen svijet
polako penjao prema sjevernim, sljemenskim pristrancima. Zgrada koju su Baniću označili kao
upravu Lucky holdinga pripadala je posljednjem valu te sjeverne migracije. Bila je podignuta uz
posve novu cestu, koja je baš na tome mjestu imala proširenje za parkiranje, i utopljena u sklad
pitomoga zelenila, naravno tek u proljeće i ljeto. Sada, u studenome, baš kao i sav okoliš,
djelovala je pomalo sumorno. Na južnoj strani, uz samu cestu, bila je opkoljena povišom kovanom
ogradom, ispred ulaza je imala manji travnjak presječen prilazom od žute ukrasne cigle, a sam
ulaz činila su dva poveća ovalna stupa sa željeznim vratnicama koja su se otvarala automatikom iz
kuće. Na sjevernoj je strani, čini se, cijeli kompleks bio otvoren prema padini kojom se, nakon
poduljeg pješačenja, moglo stići do prvih sljemenskih šumaraka. Inače, sama je zgrada bila poveća
bijela dvokatnica s ukusno izvedenim pročeljem i balkonima, te se stoga podosta . razlikovala od
novobogataške arhitekture, preuzete izravno iz slikovnica s Andersenovim i Grimmovim bajkama.
Vlasnik je, dakle, bio čovjek od ukusa, ili je bio bar toliko pametan da zna odabrati vrsna arhitekta
i pustiti ga da radi po svojoj volji i savjesti.
Ostavivši svoj novi stari golf na parkiralištu među audijima, BMW-ima i cherokee
džipovima, Banić priđe ulazu i na gornjem dijelu ovalnog stupa zamijeti malu kameru učvršćenu
metalnim konzolama i usmjerenu prema prostoru ispred ulaza. Bio je to, dakle, dio alarmnog i
sigurnosnog sustava koji je trebao pripadati u nadležnost budućeg security managera. Začudo, na
samom ulazu nije bilo nikakvoga jasno istaknutog natpisa s imenom tvrtke, premda se, kako su mu
to objasnili, ovdje trebala nalaziti uprava holdinga. Znajući da je kamera već morala registrirati
njegovu nazočnost, Banić se sagne prema prenisko postavljenom tasteru zvonca i tek po pločici
iznad njega shvati kako je došao na pravu adresu. Jer, na pločici je sitnim slovima pisalo:
15 / 149
tribuson
I tad pomisli kako ovo pred njim i nije prava upravna zgrada s gomilom činovnika, šefova i
podšefova, nego privatna Lakotina rezidencija, mjesto gdje živi i s kojega nadzire i vodi sve
poslove tvrtki koje su sastavni dio tako zvučno imenovane središnjice. Kao čovjek koji nije gajio
osobite simpatije prema bogatunima sa sjevera grada, bahatim šefovima s nepotpunom srednjom
školom i novopečenim vlasnicima skupe teniske opreme, Banić pomisli kako se ovdje zacijelo
sastaju u potaji i uz fina uvozna vina kojima ni ime ne znaju ponoviti, odlučuju o važnim
poslovnim potezima, skriveni i anonimni, poput newyorških ili chicaških kumova iz američkih
filmova.
Premda još nije stigao ni pritisnuti zvonce, vrata se otvore i Banić prijeđe onih petnaestak
metara popločenih ukrasnom ciglom i uskoro se nađe u prvom krugu Lakotina poslovnoga carstva.
Veliko predvorje, na čijem se ulazu nalazila svojevrsna futuristička recepcija, bilo je osvijetljeno
diskretnim sustavom halogenih žarulja i ugodno zagrijano. Iznad pulta stajao je monitor na kojemu
se mogla vidjeti crno-bijela slika ulaza, a iza police s gusto poslaganim videokasetama, na čijim su
hrptima bili ispisani nadnevci. Za tim malim kontrolnim separeom sjedio je visok, posve ćelav
čovjek šezdesetih godina, u odijelu od plavoga samta i s tamnim naočalama na nosu.
– Vi ste Nikola Banić, novi security manager? – obrati mu se čovjek brzo ustavši i pruživši
mu ruku.
– Vidjet ćemo – reče Banić, čudeći se kako je tom krutom tipu nervoznih pokreta ruka hladna
i vlažna poput uginule ribe.
– Drago mi je da ste stigli. Bit će dosta posla i trebat će vam pomagač... pa vam se u tom
smislu preporučujem...
Banić shvati da mu se čovjek u plavom samtu, zacijelo uplašen za svoj posao, gura pod skute.
Ako je tako, pomisli istražitelj, mogao je odabrati neki prijazniji izraz lica i bar malo zagrijati
dlan.
– Koliko imate kamera? – upita potom pokazujući rukom prema monitoru iznad pulta. Ako i
ne prihvati taj glupi posao, nije zgorega već od početka glumiti kompetentnu osobu.
– Samo jednu, ali u planu ih je još nekoliko... – s blagim će stidom ćelavi, baš kao da je on
izravni krivac što se tako golem prostor nadzire samo jednim objektivom. – Ali se noću sve snima.
Vidite ove kasete s datumima? Čuvaju se mjesec dana, potom se brišu. Naravno, ako sve prođe u
redu.
Banić još jedanput pogleda regal koji je podsjećao na uzoritiju kućnu videoteku, a potom
začuje tihu zvonjavu telefona koji se nalazio na pultu. Čovjek podigne slušalicu, a zatim se, nakon
što je valjda shvatio zapovijed, okrene prema istražitelju.
– Gospodin Lakota vas očekuje u svojoj radnoj sobi. Tamo lijevo, druga vrata...
Pa prije no što će Banić otići, dometne:
– Ako pristanete, imajte me na umu. Ja sam Rudi Lepen. Imam trideset godina policijskog
iskustva. Naravno, u poslovima nadzora.
Banić na čas pomisli kakvi bi to poslovi nadzora mogli biti, pa, ne odvrativši ništa, krene
polako prema sobi vlasnika holdinga.
Krsto Lakota sjedio je u suzdržano elegantnom i posve funkcionalno namještenom uredu
kojim je dominirao veliki ovalni stol s nekoliko kožnih fotelja što su se mogli okretati. Po
posvemašnjoj odsutnosti papira, registratora, raznih pisaljki, klamerica, žigova i ostalih
kancelarijskih gluposti moglo se odmah zaključiti kako je Lakotin temeljni posao razmišljanje i
donošenje odluka. Bio je to čovjek srednjih četrdesetih godina, stasit, vrlo dobro uščuvan, čak i
dopadljiv. Imao je čvrste crte lica i bistar pogled, jaku vilicu koja naglašava odlučnost karaktera,
ali i bujnu, sjedinama prošaranu kosu, koja fizionomiji daje neku vrstu suptilnosti i mekoću.
16 / 149
tribuson
Govorio je polako, blagim glasom, vidjelo se kako zna biti pristojan, odmjeren i nenametljiv. U
skladu s modom, odijelo mu je bilo vrlo komotno i meko, ali nijednim svojim detaljem nije
vrištalo: pogledaj me, ja sam svjetska marka! Banić je, bar na televiziji, vidio svu silu tih
nabijenih, kabastih i od gruba materijala istesanih novih bogataša, koje su, bar po njemu, posve
neopravdano nazivali tajkunima. Jer, za Banića je slika tajkuna odgovarala onoj u poznatoj
Fitzgeraldovoj knjizi, koju ga je, nekoć davno, Lidija natjerala da pročita. Dakle, ni s jednom od
tih opskurnih gorštačkih fizionomija Krsto Lakota nije imao ništa zajedničkoga. Čak i kurtoazno
upoznavanje uz obvezatne fraze »kako ste«, »izvolite sjesti«, »što ćete popiti« Lakota je izveo u
posve nenamještenom i izvježbano pristojnom stilu, tako da se Baniću učinilo kako mjesto na
kojemu se pomalo preko volje našao i ne djeluje tako loše.
– Vaš me je čovjek pozvao kako bismo porazgovarali o poslovima sigurnosti – počne Banić,
kao da i nije previše siguran u to zna li vlasnik holdinga uopće zbog čega je došao. – Doduše,
moram vam odmah priznati da u tim stvarima ne mogu jamčiti najsuvremenija i najbolja rješenja.
– Jasno mi je – nasmije se Lakota. – Razgovarali ste s gospodinom Pešeljem?
– Da. Mislim da se tako zove.
– Žalim vas – dometne Lakota. – Iz petnih se žila trudi da ostavi dojam yuppieja iz površnih
američkih filmova. Nepodnošljivo je elokventan i dosadno ceremonijalan. Mora da vas je pošteno
udavio.
– Pa, nisam ga previše ni slušao. Više sam se zabavljao s nekoliko boca Murphy’s piva.
– Za moj je ukus malo prelagano – primijeti Krsto Lakota, pa ustane i priđe velikom
američkom hladnjaku koji se nalazio u kutu ureda, poluskriven mekom zavjesom što je prekrivala
polovicu zida. – Imam nešto bolje za vas... Ako baš volite stout.
Lakota otvori vrata hladnjaka i izvadi dvije orošene tamne boce, otvori ih, pa jednu pruži
Baniću.
– Iako sam desetak godina živio u Engleskoj, belgijski crni Leffe daleko mi je bolji od irskoga
Guinessa i Murphy’sa.
Banić oprezno otpije malo piva, shvativši odmah da je posrijedi izvrsno piće. Lakota ulije
pivo u svoju čašu, pazeći da ne napravi previše pjene. Zatim nastavi:
– Vidite, za te najsloženije poslove same izvedbe osiguranja namjeravao sam vam dovesti
opremu i konzultante iz Londona. Ruku na srce, oni su u tim stvarima ipak daleko ispred nas. Ako
to ne vrijeđa vaš profesionalni ponos, vi biste im bili nekom vrstom neobvezna pomoćnika, te
biste tako i sami stekli neka korisna znanja. Od vas bih pak očekivao da mi, prije no što donesete
konačnu odluku, obavite jednu drugu, vrlo diskretnu i pomalo neugodnu uslugu.
– Mogu li zapaliti? – upita Banić.
– Samo izvolite – mekim će glasom Lakota, pa mu preko glatka stola gurne keramičku
pepeljaru. – Iako nisam pušač, veliki sam protivnik ovog pomodnog anti-duhanskog fašizma.
Banić pripali Marlboro ne skidajući pogleda s Lakote, tog valjda prvog bogataša koji je na nj
počeo ostavljati sasvim povoljan dojam.
– Pešelj vam je zacijelo potanko objasnio one grozomorno zamršene stvari oko novog
internet providera. Da vam odmah bude jasno, ja do te proklete novotarije ne držim baš nimalo,
ali me poduzetnička logika tjera na ulaganja u profitabilne poslove budućnosti. To možda zvuči
antipatično, ali uopće nije nepošteno.
– Slažem se – promrmlja Banić kojemu se Leffe počeo sve više sviđati.
Poduzetnik nastavi:
– Dakle, posredstvom američke agencije otkupili smo najmoderniju tehnologiju s rješenjima
koja sežu možda i pet godina u budućnost. U svijetu informatike pet godina, navodno, jako mnogo
17 / 149
tribuson
znači. Ne možete ni zamisliti koliko smo novca dali za nešto malo papira, nekoliko manuala i
softverskih diskova. I nakon toga dogodila se nečuvena glupost, posve prispodobiva sa žalosnim
okolnostima vremena u kojemu živimo. Netko nam je to ukrao. Glupo, zar ne?
– Treba vam čovjek koji će pronaći lopova?
– Ah, ne! – nasmije se Lakota, kao da je u Banićevu pitanju vidio običnu naivnost. – Lopov
nam se već javio rekavši kako je za stanovitu svotu spreman sve vratiti. Ionako ne zna kamo bi i
što bi s tim. Pa neće se valjda sam upuštati u posao težak nekoliko desetaka milijuna dolara.
– Zašto se ne obratite policiji?
– Zato što ne smijemo – objasni Lakota odlazeći ponovno prema hladnjaku. Vidio je, naime,
da je Banićeva boca već prazna. – Stvar mi je previše vrijedna da bih dopustio da je uprska kakav
novopečeni policijski inspektor koji je možda do jučer bio vozač kombija ili monter centralnoga
grijanja. Kradljivci o kojima nemamo gotovo nikakvih podataka traže vrlo složenu razmjenu koju
bi izvela neutralna osoba. Po njihovu savjetu – odvjetnik ili privatni detektiv. U suprotnome će sve
uništiti i nestati. No, dakle, vi, ili čovjek koga angažiramo, trebao bi otići noću na dogovoreno
mjesto, dati im novce, te preuzeti... Zapravo, još nam ni samima nije jasno što bi trebalo preuzeti!
Vjerojatno obavijest o tome gdje se nalazi naš paket, adresu, ključ ili nešto slično...
– Kada i gdje? – upita Banić paleći novu cigaretu. Marlboro i Leffe uistinu su se dobro
slagali.
– Sve će nam javiti u idućih četrdeset osam sati. Čini se da su lukavi i iskusni. Zacijelo će
uraditi sve da izbjegnu zamku ili kakvu drugu smicalicu. Zato je i teško povjerovati da će nam
dokumentaciju dati u ruke prije no što budu sigurni u uzmak. Baš zbog toga mislim da ćete dobiti
samo ključ ili adresu.
– Govorite kao da ste sigurni u moj pristanak.
– Ako pristanete, ponudit ću vas još jednom pivom – nasmije se Lakota.
– Zar samo to?
– Naravno, dobit ćete i pristojan honorar, ali o tome ćete razgovarati s gospodinom Pešeljem
čim se vrati iz Vaduza. Imamo i ondje mnoštvo problema s našim tvrtkama. Gospodine Baniću,
nemojte se nikad upuštati u poduzetničke vode! Čim vam nešto krene, eto odmah stotine nitkova
koji vam žele oderati kožu, podmetnuti vam nogu, uništiti vas...
– To je dobar savjet – mirno će Banić. – Baš sam razmišljao o kupnji jedne aviokompanije.
– Bilo bi mi drago kada bih imao toliko vremena da s vama popijem još nekoliko boca piva,
ali me, nažalost, zovu druge obveze – reče Lakota, kao da mu je neugodno zbog te sitne
neljubaznosti, pa ustane i krene prema istražitelju pružajući mu ruku.
– Bilo mi je drago što smo popričali i što sam vas upoznao s jednim od pivskih bisera –
dometne na kraju. – Vi ćete odlučiti hoćete li prihvatiti ovaj posao. Ako ga ne prihvatite nadam se
da vam to ne moram posebno ni naglašavati, očekujem od vas apsolutnu diskreciju.
Koji trenutak poslije, ni sam ne znajući je li već pristao na neobičan posao ili će to tek učiniti,
Banić pođe prema izlazu iz stožerne zgrade Lakotina holdinga koji je svojom svedosežnom rukom
već obgrlio dobar dio zemlje. U predvorju više nije bilo ćelavca s tamnim naočalama. Na pultu iza
njegova stolca svjetlucala je zelena kontrolna žaruljica skupog videorekordera, a gore na monitoru
mirovala je plavičasta slika prostora ispred glavnog ulaza u dvorište. Spustio se niz onih nekoliko
stuba i izašao na hladan i vlažan zrak, premda snijeg što su ga ponovno najavljivali još nije počeo
padati.
I kad je pošao žutom stazom prema vratima, iza sjevernog ugla kuće spazi kako mu se
približava visok, plećat muškarac u kožnom kaputu kakav su, prema pričanju, nekoć nosili viši
dužnosnici Udbe. Čovjek je bio razmjerno mlad, zacijelo ne stariji od trideset pet godina, imao je
azijatsku fizionomiju s iskošenim obrvama i sitnim očima, jake jagodične kosti i brkove blago
18 / 149
tribuson
povijene preko ruba usana. U jednoj je ruci držao snajpersku pušku, a u drugoj, na koju je navukao
gumenu rukavicu, veliku ubijenu lisicu.
– Novi stručnjak za security? – upita, odmjerivši dobro Banića kao da ne vjeruje kako
spodoba u starome montgomeriju može obavljati tako složene i odgovorne poslove. – Ja sam
Siniša Smokovina, jedan od poslovnih tajnika. Za prijatelje Štriga.
– Štriga!? – začudi se Banić.
– Da. To je onaj opaki kukac za kojega se vjeruje da se može uvući čovjeku u uho i pregristi
mu bubnjić.
– Dojmljiv nadimak – tiho će istražitelj, spreman da ode. Ipak zastane zainteresiran mrtvom
lisicom koju je čovjek držao za rep.
– Ah, bio sam malo gore... tamo na rubu šume – objasni mu Štriga prepoznavši radoznalost u
njegovim očima. – Stalno se spuštaju dolje prema gradu. Navodno ih je oko pedeset posto
zaraženo bjesnoćom. Ovu treba poslati na ispitivanje.
– Prava epidemija bjesnoće – složi se Banić. – Na kraju će sve sići s brda i preuzeti grad.
– Hoće li tome itko moći stati na kraj?
– Mislim da neće – promrmlja Banić i pođe prema vratima koja se istoga trena automatski
otvore.
Pola sata nakon toga ostavio je auto u Rokovoj i pod nadsvođem na kojemu je bio svijetleći
naziv kinematografa Apolo zamalo se sudario s Nikom. Nije se pravo ni snašao, a ona mu se
objesila oko vrata, poljubila ga i odmah počela komentirati njegov izgled govoreći kako je
premršav, kako djeluje previše umorno, kako ne bi smio hodati po takvoj zimi u laganom
baloneru, kako je znao imati i bolju frizuru... Uglavnom, čudila se koji se to vrag dogodio s njim
otkako ga je posljednji put vidjela. On zapali cigaretu slušajući je strpljivo i gledajući je pozorno.
Izgledala je izvrsno, prava mlada i lijepa žena, ni traga onoj hirovitoj štrkljavici kojoj je
pokušavao sastaviti dvorac od lego kockica.
– Mama je rekla da ćeš prekosutra doći na večeru. A i Tim jedva čeka da te upozna. Znaš,
njemu je to strašna fora što mi je tata private investigator. A mama mu je...
– Isuse! Prokleta guska! – reče on ljutit na sebe i na svoju zaboravnost.
Nika ga pogleda sva u čudu, a on se, brzo shvativši zabunu, nasmije i objasni:
– Nije to što misliš. Obećao sam Lidiji da ću za tu večeru nabaviti gusku... a ne znam...
– Naravno! – rugala mu se ona. – Znaš gdje u gradu trenutačno imaju najveći izbor Johna
Coltranea, znaš gdje se mogu nabaviti rane ploče Charlieja Parkera i koja prodavaonica ima
najveći izbor irskog piva, ali ti nije poznato gdje bi se to mogli kupiti guska, matovilac ili
patlidžan.
– Hoćeš li ti to obaviti umjesto mene? – upita on krenuvši rukom prema džepu u kojem je
držao novac.
– Guska je već kupljena – umiri ga Nika. – Mama te i predobro poznaje da bi se u takvim
stvarima pouzdala...
– Odlično. Pao mi je kamen sa srca.
– Nego, ne pitaš me što sam ti donijela iz Londona?
On je pogleda radoznalo, znao je na što misli. Uvijek bi mu se tako obraćala kada bi ga htjela
iznenaditi kakvom pločom za kojom je čeznuo.
– Kind of Blue.
– Isuse! Nije moguće! – uzbudi se on posve iskreno. Bila je to esencijalna ploča Milesa
Davisa, nešto što treba istoga trena ubaciti u player.
19 / 149
tribuson
– Please! – molio ju je – Skokni do kuće i donesi je odmah. Nešto u meni naprosto čezne za
Milesom i Coltraneom.
Na licu joj je bio osmijeh u kojemu je odmah prepoznao banićevsku tvrdoglavost i
svojeglavost. Nije bilo šanse da je nagovori!
– Nema ništa! Dobit ćeš je prije večere. Premda je uopće nisi zaslužio jer si zaboravio kupiti
gusku.
5.
POSTOJI JEDNA STVAR ARCHIEJA SHEPPA u kojoj saksofon, truba i fluegelhorn, svaki na svoj
fingirano nevješt način, pokušavaju pratiti kristalno jasan vokal koji u visokom registru oblikuje
nekakav biblijski sadržaj. Kada tu stvar odslušaš više od sto puta, što je Baniću uspjelo, e, tada taj
vokal, ma koliko sonoran bio, počneš doživljavati kao tišinu, a nadmudrivanje puhaljki kao
pokušaj oblikovanja neke važne poruke koja stoji iza pravoga sadržaja. U tom združenom naporu,
punom polomljenih tonova i raspalih riffova, saksofon gdjekad zazvuči kao da netko debelim
usnama puše u napeti celofan, gdjekad pak kao da mu se slomio pisak, a koji put i tako kao da
zračna struja jednostavno nije imala dostatnu silinu da iz instrumenta izmami jasan zvuk. Dakle,
nakon što ju je nebrojeno puta preslušao, Baniću se počelo činiti kako baš ta Sheppova bolesna
improvizacija na najdjelotvorniji način opovrgava onu bedastu i smiješnu tvrdnju neznalica po
kojoj je saksofon jedini instrument nalik na ljudski govor. Jer, prava istina glasi da je on daleko
iznad mogućnosti onih nesavršenih zvukovnih sastavnica koje nazivamo govorom!
Zadovoljan svojim patetičnim zaključcima koje ionako nije imao kome povjeriti, Banić ugasi
player, ogrne se balonerom i izađe van na sitan suhi snijeg što je prštio između olovno sivih
zidova kinematografskog prolaza. Iako je bilo prilično hladno, ipak se činilo kako se snijeg neće
uspjeti održati, kako će nestati prije no što zabijeli okoliš. Osjećajući kako mu je život zapao u
preveliki nered, poželio je da snijeg zapadne jače, jer mu se činilo da njegova besprijekorna
bjelina ipak stvarima daje bar prividnu mekoću i red.
I baš kad je htio produžiti do Kica, zastane spazivši Paka kako se popeo na vrh sklopivih
ljestava, s kojih je upravo dovršavao natpis na ploči što ju je postavio iznad vrata. Ispod već
napisane riječi PREDSTAVNIŠTVO, pomalo klimavim, nesigurnim slovima dodao je ŠANEL.
– Koji ti je to vrag? – začudi se Banić.
– Pa Šanel! – raširi ruke Pako, prosuvši malo crvene boje što ju je umiješao u staroj konzervi
od goveđega gulaša.
– Ne piše se tako.
– Kaj? Da dodam još jedno »l«? – upita kinooperater hvatajući kist.
– Piše se c-h-a-n-e-l – sricao je Banić. – Osim toga, slova su ti klimava kao da si se već
napio.
– Neg kaj da jesam! – prizna Pako, pa nastavi vrlo uzrujan. – To me Flegma zajebal. On je u
ŠUP-u završil za soboslikara i obećal je da bu mi to napisal. Al je već u osam prešel. Po celi se
dan fura u tramvaju.
– Zašto?
– Ka’ ja znam! Valjda zato kaj tu pizdariju nemaju tam u Garešnici! – odbrusi Pako pa se
polako i nesigurno spusti s ljestava. Uistinu se vidjelo da je doručkovao više od tri gemišta.
20 / 149
tribuson
– Detektiv, odi bum ti pokazal ka’ je roba! – dometne ponosno pa otvori vrata svojega stana.
Ne ulazeći, Banić zaviri u Pakov hodnik, gdje ugleda devet kartonskih kutija na kojima je
pisalo nešto na jeziku za koji mu se učinilo da bi mogao biti turski.
– Isuse, što ti je to? – snebi se istražitelj.
– Pa kaj nisi pročital? Otvoril sam predstavništvo Šanela. U svakoj kištri je po šesto paketa
parfema.
– Ne mogu vjerovati! – zine Banić od iznenađenja. – Postao si predstavnik Chanela?
– Praf za praf, postal sam predstavnik predstavnika Šanela. Nekog Barbarovića iz
Barutanskog jarka. On te stvari dobiva direkt iz Šanelove tvornice u Istambulu.
– Pa Chanel je francuska tvrtka!
– Kurac francuska! – razljuti se Pako pokazujući prstom prema natpisima na kutijama. – Kaj
ti je ovo morti francuski jezik? Kaj je to vulevu kuše avekmoa? Iskopal sam pravu firmu, a ti me
jebeš sa sitnicama! Odi, nekaj bum ti dal. Imaš bivšu ženu, imaš klinku, a svaki komad voli na
sebe bacit nekaj kaj onak fest miriši. To im je kak nama muškima gembač, pivo ii vinjak. Kužiš?
Rekavši to, Pako podere poklopac jedne od kutija i izvuče dva bijela paketića na kojima je
crnim slovima pisalo Chanel. Zatim doda:
– Kaj ne vidiš da sam dobro napisal? Ima samo jedno »l«.
Časak kasnije već su stajali za šankom Kica i pili svaki svoje piće slušajući nasrtljivog
inkasatora Marijana kako ponovno na sva usta hvali vlast, govoreći nešto o tome kako sve nove
ankete pokazuju da HDZ ponovno može računati na sedamdesetak posto glasova.
Pako, koji HDZ nije mogao smisliti ponajviše zbog toga što je promijenio ime kluba za koji
oduvijek navija, otrese se ljutito na dosadnog gospona Marijana:
– Si čul neki dan onog tvog glavatog iz vlade ka’ je rekel da buju vratili ime Dinamu, a
ukinuli TV pretplatu. Onda buš kurac ubiral po kućama! Ostal buš doma sa svojih osamsto kuna
penzije, a u birtiji buš kuš! Ak buš opće imal zakaj dolazit u birtiju.
Marijan se snuždi i udubi u svoju čašu, unezvjereno kimajući glavom.
– Ne bi mogli takvu stvar napravit narodu... ne, to nikak ne bi mogli...
– Kaj ste vi inkasatori narod!? – i dalje se ljutio Pako na već rezigniranoga inkasatora. – Kad
prvog krenete u ofenzivu, pred vama svaki pošten čovek zarigla vrata i proguta ključ! Ak vas koja
budala i pusti u ganjak, zavirujete dal ko ima neprijavljen telkač! Kaj se nisi raspitival dal bi se oni
cucki kaj na grani šnjofaju drogu mogli nekak izdresirat da traže neprijavljene telkače. Reci, kaj to
ni istina?
Nakon što je popio četiri Amstela, Banić se vrati u ured, zavali se u fotelju, stavi noge na stol
i nekako tup od piva odluči malo zadrijemati. U tom podosta neudobnom položaju spavao je do
četiri poslije podne. Ponovno nitko nije navraćao u njegov ured, ponovno se pokazalo kako
nikakva posla nema na vidiku. Baš kao da više nijedna žena nije varala muža, kao da nitko više
nije tražio izgubljenu rodbinu, kao da nikome više nije trebao dokaz da mu neki od uposlenika
neumjereno troši ukradeni ili pronevjereni novac. Sve, baš sve ga je tjeralo da, pritisnut oskudicom
i preobiljem slobodna vremena, prihvati neobičnu ponudu Lucky holdinga. I tad, kao da je riječ o
telepatiji ili kakvoj drugoj sličnoj nadnaravnoj pojavi, zazvoni telefon i iz slušalice se začuje
poznati mu glas Rudija Lepena, ćelavog nadzornika Lakotine upravne zgrade.
– Gospodin Lakota izvolijeva pitati jeste li odlučili.
– Nije li mi dao četrdeset osam sati? – kao da je kupovao vrijeme Banić.
– Ne znam koliko vam je dao – jednoličnim će i bezličnim tonom Lepen – ali posao treba
obaviti noćas poslije ponoći. S tim u vezi trebali biste doći u holding večeras oko jedanaest. Radi
podrobnih uputa.
21 / 149
tribuson
– Tako kasno? – upita istražitelj, još uvijek mučen onim što se zove pivski drijemež.
– Odustajete li?
– Ne odustajem – odvrati, i sam se začudivši kako je tako na brzinu pristao. Odloži potom
slušalicu, zaključa vrata i popne se gore na kat, znajući da će ga mlaki tuš najbolje osvježiti.
Navečer, u jedanaest i nekoliko minuta, Banić zaustavi golf ispred samog ulaza
podsljemenske centrale Lucky holdinga. U svjetlosti dviju kugla od bijeloga stakla, što su bile
postavljene na vrhovima ovalnih stupova, prštio je sitni gusti snijeg, a nešto niže uporno je
žmirkalo crveno kontrolno svjetlo videokamere kojom se nadzirao prilaz zgradi. Banić ugasi
motor. Sve što se čulo bili su snažni huk vjetra koji se, silovit i hladan, spuštao odozgo sa
Sljemena, te daleki i samotni lavež pasa.
Gospodin Roman Pešelj, manager tvrtke, i tajnik Štriga, inače stručnjak za hvatanje bijesnih
lisica, izašli su istoga trena i obavili sve što je potrebno, brzo i spretno, kao da je riječ o precizno
dogovorenom i jasno razrađenom poslu. Pešelj je donio kovčežić od crne kože, brzo ga otvorio,
stavio u nj crnu plastičnu vreću, u kojoj su vjerojatno bili svežnjevi novčanica, zaključao ga,
uhvatio jednim krajem policijskih lisica njegovu ručku, a drugi kraj provukao kroz metalnu
sklopku kojom se iznutra otvaraju vrata automobila. Pružio je ključić lisica Baniću i rekao mu
suhim, službenim glasom, u kojemu je bilo i prizvuka prijeteće ozbiljnosti:
– Dobro pazite! Iz ruke u ruku!
Potom je izvadio iz džepa mobitel, provjerio radi li, a zatim ga sklopio i pružio Baniću,
kojega su sve više čudile tako brze i odlučne pripreme.
– Slušajte pažljivo! Ovaj je mobitel danas prijavljen. Njegov broj znamo samo mi i ljudi s
kojima ćete se sastati. Točno u pola noći morate biti s autom na cesti kojom se iz Samobora ide
prema Bregani. Tu ćete stati, ugasiti sva svjetla i čekati da vam se jave. Uz pomoć mobitela odvest
će vas do mjesta gdje će se obaviti razmjena. Budite strpljivi, pretpostavljam da će vozikanje
potrajati. Igrat će se s vama sve dok ne budu sigurni da nemate nikakvu pratnju. Tek tada će biti
voljni obaviti razmjenu.
– Što ćemo razmijeniti? – upita Banić već ljut na takvu misterioznost.
– Dat ćete im novac iz kovčežića. Još uvijek ne znamo što ćete dobiti za novac, ali smo
sigurni da će to biti nešto što će nam pomoći da se domognemo onoga što nam pripada.
– Koliko novca nosim?
– To vas se ne tiče! Ali budite uvjereni da je riječ o svoti na koju vrijedi pripaziti.
Ne postavljajući više pitanja, Banić mirno uzme mobitel i gurne ga u desni džep sakoa. Vani
je sve jače puhao sljemenski vjetar, noseći oštre iglice snijega, kao što pobješnjela bura raznosi
ledene kapi mora, ali se lavež pasa više nije čuo.
Sada mu s druge strane auta priđe Štriga i on spusti prozorsko staklo. U Štriginoj je ruci bilo
nešto tamno, metalno...
– U ovoj ćete noći biti posve sami.
Banić prepozna predmet na njegovu dlanu, pa s nelagodom upita:
– Mislite da će biti toliko opasno?
– Nikad se ne zna. Niste valjda mislili kako ćete malom noćnom vožnjom zaraditi velike
pare. Uzmite samokres.
– Ne vjerujem samokresima – odvrati Banić, kojemu je ta riječ zvučala kao da je riječ o
pucaljkama iz davnih turskih ratova. – Radije nosim revolver. Rekavši to, neznatno pomakne
lijevu stranu sakoa ispod kojega se mogla nazreti stara kožna futrola s dobro održavanim
revolverom marke Smith&Wesson. Bio je to stari model, ali još uvijek vrlo prikladno i cijenjeno
oružje.
22 / 149
tribuson
Stara samoborska cesta bila je posve pusta i osvijetljena razmjerno slabašnom uličnom
rasvjetom, tako da su joj pojedini dijelovi bili skriveni mrklim mrakom oblačne noći. Na tim se
dijelovima vidio samo roj snježnih pahulja osvijetljen automobilskim farovima i blijeda, već
potrošena linija kojom je označena razdjelnica ceste. Grijanje u autu dobro je radilo, unatoč
snijegu cesta nije bila previše skliska, ali se Baniću ipak nekako činilo da mu je ovo jedna od onih
sasvim suvišnih noći u životu.
Kada je zastao na desnom rubu ceste koja je vodila prema Bregani i pogasio svjetla, bilo je
već pet do dvanaest. Izvadi mobitel i stavi ga na sjedište, kako bi bio siguran da će ga čuti kada se
oglasi. Zapali potom cigaretu i zagleda se u mrak ispred sebe. Kroz zavjesu sve gušćega snijega
vidio je vrlo mali dio ceste, i na njemu nije bilo ničega što bi privuklo njegovu pozornost. Tek
kada je velika kazaljka prešla preko dvanaest, zamijeti kako mu se približava biciklist. Pomisli
isprva kako je možda to neki originalni način kojim su kradljivci odlučili obaviti razmjenu, ali vrlo
brzo odbaci tu mogućnost kao suludu. To više što se biciklist nekako previše zanosio i vrludao, po
čemu se dalo zaključiti da je to okašnjeli povratnik s kakve pijanke.
Našavši se uz Banićev auto, biciklist s velikom mukom i krajnje nespretno zaustavi svoje
vozilo, pa se nagne prema prozorčiću koji je istražitelj spustio tek toliko da može čuti što pijanac
na dva kotača hoće.
– Kaj vam treba kakva pomoć? – upita biciklist koji je jedva mogao pomoći samome sebi.
– Ne – nevoljko promrmlja istražitelj.
– Mislim, ionak imam vremena... Ak vas treba pogurat...
– Ne, ne treba...
– A kaj tu delate po ovom pasjem vremenu?
– Filozofiram.
– No, to je lep poso! A o čem to filozofirate?
– O prolaznosti života i neprolaznosti pijanih biciklista! – odbrusi istražitelj pa zatvori prozor
do kraja.
Pijani biciklist slegne ramenima, zajaši na bicikl i krene dalje, ali se odmah potom posklizne i
uz nesnosnu buku rastepe se po snijegom prekrivenom asfaltu. Samo mi još to treba, pomisli
Banić, predosjećajući kako ga oni s kojima se treba sastati odnekuda promatraju. Srećom, biciklist
se ipak pridigne, sjedne na sjedalo i nestane u mraku.
U taj čas oglasi se mobitel!
S jezom koju je osjećao kao da mu je netko šakom stisnuo grlo, Banić uzme mobitel, pritisne
zeleno dugme i prisloni ga uz uho.
– Ti si taj koji nosi novac? – začuje mutan glas čovjeka koji je govorio vrlo polako.
– Da. Gdje ćemo se sastati? Imam instrukcije...
– Čekaj! Smiješ samo odgo-ovarati! I to s da i ne. Ta-ako je dogovoreno – prekine ga glas s
mobitela. – Pođi ravno i na trećem raskrižju skreni lijevo. Za-atim stani pokraj ružičastog raspela.
I vozi pol-lako.
– Da – otpovrne Banić baš u času kada se veza prekinula.
Upali motor i krene uistinu polako. Sada je već padao tako gusti snijeg da je morao dobro
paziti da ne previdi raskrižje. Na onom trećem skrene ulijevo, pa se nakon stotinjak metara počne
polako uspinjati brežuljkom, utonuvši ubrzo u gustu šumu. Ubacio je brisače u najveću brzinu,
sagnuo se bliže vjetrobranu, gledajući pomno ne nalazi li se u blizini nešto nalik na raspelo.
Istodobno se trudio zapamtiti put. Cesta je vrludala kroz bregovitu šumu, ali raspela nigdje nije
bilo, sve dok po razmjerno ravnoj cesti nije shvatio da se uspeo na vrh brijega. Na maloj čistini
cesta se račvala na desni i lijevi odvojak i upravo je na tome mjestu uvis stršio bar tri metra visok
23 / 149
tribuson
križ na kojemu se nalazila raspeta figura natkrivena malim limenim krovištem. Iako je
automobilsko svjetlo bilo prilično jako, s ovoga mjesta nije mogao utvrditi je li raspelo ružičasto
ili ne. Zastane nadajući se ipak da je na pravome mjestu.
Tu je čekao beskonačno dugo, možda puna dva sata. I baš kad je pomislio kako je promašio
raskrižje ili raspelo, mobitel ponovno zazvoni.
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz prugu i sače-ekati sto metara ispred
br-r-klje.
– Da – odvrati poslušno, pa ponovno upali motor i pojača grijanje. Prsti su mu se već ukočili,
a noge gotovo zaledile. Po tome što je glas s mobitela spomenuo marku njegova vozila naslutio je
da ga prate ili na neki drugi način nadziru. Ali i on je nešto znao o njima! Taj glas, da, taj glas bio
je nešto što bi se poslije dalo sasvim lako prepoznati. Čovjek je mucao, ali je tu govornu manu
pokušavao prikriti govoreći polako i odmjereno, praveći predahe baš u trenu kada se više nije
mogao svladati.
Možda će se baš taj podatak, mislio je istražitelj, pokazati dragocjenim nakon što se obavi
razmjena, odnosno kada Lucky holding cijelu stvar preda policiji.
Cestu što je išla usporedno s prugom našao je bez ikakvih problema. Brklju također. U
petnaest do tri prošao je spori teretni vlak čija je lokomotiva otegnuto zapištala, baš kao da ga
pozdravlja. A pet minuta nakon što se vlak izgubio u snijegu i tmini, još se jedanput oglasio mali
mobilni telefon. Ovaj put glas je djelovao malo sigurnije, govorio je brže i zamucao samo
jedanput.
– Pođi uz prugu i skreni lijevo u šu-šumarak. Nakon dva kilometra vidjet ćeš zapuštenu
kapelicu. Skreni desno na šumski putić... tu ćemo obaviti razmjenu.
Osjetivši olakšanje što se to glupavo noćno vozikanje bliži kraju, Banić postupi onako kako
se od njega tražilo. Odvojak koji je vodio u šumu pronašao je posve lako, a nakon dva kilometra
vožnje po valovitu terenu ugledao je i nazubljeni obris polurazrušene kapelice. Skrenuo je na
putić, ugasio motor i svjetla i zapiljio se u mrak nadajući da će mu se oči brzo sviknuti na nj.
Čekao je strpljivo gotovo cijeli sat, ali se ništa nije dogodilo. Niti se tko pojavio, niti je mobitel
zazvonio. Ništa, osim što je snijeg prestao padati. Ponovno ga načnu sumnje kako se možda
zagubio, ali je ipak pretpostavljao da bi ga u tom slučaju već obavijestili. Pa i njima je moralo biti
važno da što prije dobiju novac iz kovčežića! Gubeći već polako nadu da će do razmjene doći ove
noći, gonjenom svojom prokletom profesionalnom radoznalošću, on još jedanput provjeri je li
revolver na svome mjestu, a potom polako, gotovo nečujno, otvori vrata automobila i izađe.
Pouzdavši se u svoj nesavršeni sluh čovjeka srednje dobi, on naćuli uši, ali osim vjetra u suhim
krošnjama i dalekog treštanja vlaka ništa nije mogao čuti. Zatim krene prema deblu čija se mrka
kontura ocrtavala u noći, osjeti kako mu se noga zapliće u granje koje je prekrio snijeg i on pade
potrbuške opsovavši pritom. Odmah pokuša ustati, pridigne se na koljena, otrese snijeg s balonera,
a zatim iznenada začuje krckanje grančica što su se lomile pod nečijim nogama. Životinjskim ili
ljudskim? Što li je to, upita se i odmah dobije odgovor. Prije no što se uspio okrenuti, nešto tvrdo i
snažno spusti se na njegov zatiljak i on ponovno pade potrbuške, zarivši glavu u hladnoću i
svježinu meka snijega, pitajući se u jednom bezmjerno kratkom časku treba li nagli nestanak boli
zahvaliti okrepljujućoj studeni ili nesvjestici.
Kada se probudio, osjećao se uistinu jadno. Zatiljak ga je strašno bolio, pred očima mu se
mutilo, u želucu je osjećao mučninu, a udovi su mu bili toliko promrznuli da ih je jedva micao.
Pogleda na fosforescentni brojčanik ručnoga sata i shvati da je u nesvijesti bio petnaestak minuta.
Teškom mukom ustane i, teturajući, uspije se dovući do automobila. Sjedne, zabaci glavu preko
naslona, duboko udahne, a zatim ga presiječe bol u želucu, pa se brzo nagne van i povrati nešto što
je moralo biti samo obilje pjene. Znao je dobro da su glavobolja, vrtoglavica i mučnina sasvim
pouzdan znak potresa mozga, ali ga je u ovom trenu zanimalo nešto posve drugo. Zavuče ruku pod
sako, zaključi da je revolver još uvijek tu, a zatim upali svjetlo iznad vjetrobrana. Na sjedištu do
24 / 149
tribuson
njega ležao je mobitel, ali kovčežića s novcem više nije bilo. Netko ga je nasilno istrgnuo
pokidavši mu pritom dio oplate vrata. S očajanjem shvati da nikakvu razmjenu nije uspio obaviti.
Odnijeli su mu novac, a za uzvrat mu nisu ostavili baš ništa. To su okolnosti koje neće razveseliti
Krstu Lakotu, ali će svakako razoriti ugled njegove detektivske prakse, pomisli Banić, boreći se
protiv novog vala mučnine.
6.
KADA JE SLJEDEĆEGA DANA OKO DESET SATI zaustavio auto ispred ulaza u Lucky holding, nije
mu ni samome bilo sasvim jasno kako je uopće uspio stići do toga mjesta. Glava ga je, naime,
boljela upornim tupim bolom, koji se u pojedinim trenucima, kao u kakvim napadajima, pojačavao
gotovo do neizdržljivosti, a znoj mu je tekao niz čelo i vrat vlažeći mu ovratnik košulje. Posve
razumljivo, bio je u vrućici; prespavati u tankom baloneru petnaestak minuta u snijegom zasutom
šumarku nije bila samo bezazlena nestašnost.
– Oho! Novi security manager! – gotovo obradovan pozdravi ga Rudi Lepen, koji je za tu
priliku, kao da se želi uvjeriti o kome je riječ, čak skinuo svoje tamne naočale. – Kako ste danas?
– Imao sam i boljih dana – s mukom će Banić, pa se, zateturavši pritom, uhvati za Lepenov
pult. U jednom se trenu učinilo da će pasti na pod.
– Što vam je? – upita Lepen glasom u kojemu je bilo više iznenađenja no brige.
– Imam blago povišenu temperaturu i glavobolju. Negdje me dobrano propuhalo.
– U tom bih vam slučaju ponudio Ketonal – reče Lepen vadeći iz džepa sakoa kutijice s
lijekovima.
Banić ga radoznalo pogleda; prije mu je djelovao kao hipohondar nego kao bolesnik kojemu
sve to šareno smeće treba.
– Ne, neće biti potrebno.
– Bože, izgledate kao smrt na dopustu! – inzistirao je Rudi gurajući mu u ruku plavu tabletu i
pružajući mu čašu vode.
Mučen sve jačom glavoboljom i smetnjama u vidnom polju, koje su mu se poput razigranih
iskrica rojile pred očima kamo god bi pogledao, Banić se pokori, pa proguta lijek i zalije ga s
nekoliko gutljaja vode. Zatim se objema rukama osloni na pult i zagleda u sitna svjetla video-
rekordera koji je bio postavljen iza Rudijeva stolca. Trebao mu je taj časak predaha prije no što
ode Krsti Lakoti i upozna ga sa žalosnim rezultatima noćašnje »razmjene«. I baš kada se činilo
kako će mu Lepen ponuditi još koji od svojih lijekova, Banić duboko udahne, uspije se pribrati, pa
krene prema vlasnikovu uredu, unatoč tomu što mu nitko nije kazao je li ga gazda uopće spreman
primiti.
Kada je pokucao i ušao u njegovu radnu sobu, Krsto Lakota je stajao uz prozor i, odjeven u
meki kućni ogrtač, gledao van prema zabijeljenoj sljemenskoj padini. U ruci mu je bila kristalna
čaša u kojoj su se, okupani zlatnom tekućinom, bljeskali komadići leda. Promrmljavši nešto nalik
na pozdrav, Banić sjedne u fotelj, prekriži noge i rukavom otre znoj s čela. S izrazom zabrinutosti i
čuđenja vlasnik holdinga odloži čašu na stol i sjedne nasuprot istražitelju, čiji ga je opći izgled
zacijelo morao nagnati na neugodnu pomisao kako noćašnja stvar nije dobro završila.
25 / 149
tribuson
– Moj vas tajnik pokušava nazvati od pet ujutro – mirno će i polako Lakota. Stvarno nije bio
čovjek kojega je lako uzbuditi. – Očekivali smo da ćete nam se javiti još noćas.
– Spavao sam. Probudio sam se prije pola sata.
– Ne zvuči baš poslovno – reći će Lakota s jedva primjetnom ironijom u glasu.
– Ne zvuči... osim u slučaju kad imate potres mozga i vrućicu.
I tad mu Banić ispriča sve, od trena kada su mu se prvi put javili, pa sve do onoga časa kada
ga je netko, oko četiri ujutro, onesvijestio udarcem u glavu. Bila je to duga i složena priča, ali ju je
već poslovično nerazgovorljivi Banić uspio ustrojiti u desetak jednostavnih rečenica. U tih
nekoliko trenutaka Lakota se samo jedanput namrštio, ali se po njemu vidjelo da je odmah sve
shvatio te da ni sam ne pripada onima koji rasipaju riječi ili uživaju u slušanju dugačkih brbljarija.
Saslušavši ga čudesnom strpljivošću, vlasnik holdinga ustane, vrati se svojoj čaši u kojoj se
led već rastopio, pa se, udubljen u vlastite misli, ushoda po sobi kao da je koracima pokušava
premjeriti. Konačno priđe zidu i nekako odsutno popravi sliku koja se bila nakrivila.
– Gospodine Baniću – reče nakon duge šutnje. – Vama svakako mora biti jasno kako bi
svakome razumnom čovjeku pale na pamet dvije varijante... dva objašnjenja. Prema jednome,
lopovi su nas obojicu prevarili. Zaskočili su vas, onesvijestili, oteli kovčežić s novcem, a da
zauzvrat nisu ostavili baš ništa. Ako je tako, mogao bih vas kriviti zbog nebudnosti, aljkavosti,
neprofesionalnosti i tomu sličnih stvari. Ta je varijanta za vas poprilično loša. Prema drugoj pak,
lopovi nisu prevarili nas, nego ste vi prevarili mene. Uzeli ste novce, vozikali se noću i sada mi
ovdje pokušavate prodati uvjerljivu priču, uvjerljivu glavobolju i uvjerljivu vrućicu. Ta varijanta
nije za vas poprilično nego upravo katastrofalno loša. Po njoj vas, doduše, ne mogu kriviti za
aljkavost, ali mogu za kriminalno djelo. A za takve se stvari ide u zatvor i u njemu ostaje do
poprilične starosti. Gotovo da se čovjeku i ne isplati vraćati.
– Kojoj ste varijanti skloniji? – upita Banić, onoliko radoznalo koliko mu je to nesnosna
glavobolja dopuštala.
– Nisam sklon nagađanjima. Vrlo ću brzo saznati što se zapravo dogodilo i u skladu s tim
postaviti se prema vama. Naravno, mora vam biti jasno da u ovom trenu ne dolazi u obzir vaš
honorar od pet tisuća maraka. Nemam vam ga za što platiti. Samo bi luđak platio nekome tko ga je
lišio dvjesto pedeset tisuća maraka.
Banić zine od iznenađenja; podatak što ga je izrekao Lakota kao da je nadjačao njegovu
glavobolju.
– Gospodine Lakota – reče i on jednako mirnim glasom trudeći se izbjeći i najmanji znak
uzrujanosti. – Jasno vam je da i meni kao razumnu čovjeku padaju na pamet dvije varijante. Prema
jednoj ste me poslali u tu glupu razmjenu zatajivši da se u kovčežiću nalazi bezobrazno mnogo
love, onoliko koliko bih ja možda i odbio ponijeti. Prema toj varijanti postupili ste neodgovorno i
lakomisleno, pa ste možda i zaslužili Božju kaznu kojom ste lišeni tih svojih disketa i sličnih
kompjutorskih gluposti. Prema drugoj pak varijanti našli ste jeftinog detektiva koji je naivno
povjerovao u vašu iskrenost, napunili ste mu kovčežić narezanim komadićima novinskog papira,
provozali ga samoborskom okolicom i u mraku ga onesvijestili, natovarivši mu na grbaču dug koji
on u idućih dvjesto godina neće moći vratiti. Naravno, niste to uradili sami, jer ste čovjek od ukusa
i manira, čovjek koji se kreće po salonima, hotelskim apartmanima i nadzornim odborima. Vi ne
baratate toljagama, nego rashlađenim viskijem i zlatnim nalivperima...
– Dobro – prekine ga Lakota, prišavši radnom stolu. – Previše riječi za moj ukus.
Potom se nalakti na stol, popravi ovratnik svoga svilenog kućnog haljetka, nasmije se
kutovima usana i promotri ga pogledom u kojemu Banić prvi put zamijeti nešto opasno, odbojno i
podmuklo, nešto što je u njemu u jednom sasvim kratkom djeliću vremena do temelja srušilo sliku
Lakote kao dobronamjernog i prijaznog bogataša.
– Kad već spominjete Boga – govorio je vlasnik holdinga svejednako staloženim tonom – baš
26 / 149
tribuson
biste se njemu trebali pomoliti da nam se lopovi ponovno jave i objasne što se dogodilo, što
namjeravaju i koliko još novca traže. U suprotnome ću vas držati dužnikom kod kojega je mojih
četvrt milijuna maraka. Znate, ja sam svoj poslovni imperij, kako to nazivaju zavidni odrpanci iz
takozvanih neovisnih žutih tiskovina, ostvario uglavnom legalno i pošteno. Ali nemojte to nikada
smetnuti s uma, riječ »uglavnom« uvijek razumijeva i nekakav mali ostatak, nekakav promil u
kojemu su sadržane sve one metode uz pomoć kojih ću znati vratiti sav svoj novac. Ili ga naplatiti
na neki drugi način.
– U to ne sumnjam – odgovori Banić ustavši s fotelja. Začudo, sad mu se činilo kako ga glava
ipak manje boli. Znači li to da Lepenova plava tableta nije bila hipohondrijska opsjena nego
djelotvorno sredstvo? – Znam da svi vi imate te vaše male promile kojima se uspješno penjete ka
vrhu, i taj vaš »uglavnom« koji skupi odvjetnici tumače kad vas tko pokuša zaskočiti u krivolovu.
– Razgovor je završen – odmahne Lakota rukom, a Baniću se učini da je to ona ista gesta
kojom je okončavao razgovore u svim onim nadzornim odborima u kojima je logikom svoje moći
morao sjediti.
Zatekavši ga kako se vraća iz vlasnikova ureda, Lepen ga presretne znatiželjnim pitanjem:
– Je li pomogao Ketonal?
– Čudesna stvar! Gotovo me više i ne boli – otpovrne Banić zadovoljno.
– Tad ću vam pokloniti cijelu kutiju – reče Lepen, pružajući mu paketić tableta. – Vi ćete me
se već sjetiti kada postanete security manager. Zar ne?
– O, ta će stvar sada napredovati nešto sporije – primijeti Banić uzimajući lijek. – Ali nikad
ne reci nikad!
Lepen se blago nasmije toj otrcanoj frazi, a Banić, uz određeno sažaljenje, pomisli kako tom
čovjeku zacijelo gori pod nogama. Ipak, ako i izgubi posao, bar neće morati reći kako je nekome
ostao dužan četvrt milijuna maraka. I kad je vani ulazio u automobil, padne mu na pamet kako
poslodavcu još uvijek nije vratio mobitel. Isprva se pomisli vratiti i obaviti tu stvar, ali odmah
potom odustane vjerujući kako će za to još biti prilike.
Kod kuće je popio još jednu Lepenovu tabletu, razmišljajući što bi bilo najpametnije
poduzeti. Naravno, najjednostavnije bi bilo da se javi primarijusu Šariću koji je bio sasvim ugodna
osoba kad bi se našli u birtiji i prisjećali se psina iz gimnazijskih dana. Ali kad bi se radilo o
liječničkoj pomoći ili savjetu, kao nekadašnji pedant i štreber odmah bi iznio kakav, za Banića
neostvariv plan, koji bi u njegovu sadašnjem stanju obuhvaćao rendgensku snimku glave,
encefalogram, kompjutorsku tomografiju, dvotjedno mirovanje u mraku, fluorografiju pluća,
krvnu sliku, bris grla, vitaminske injekcije, kuru antibiotika i tko zna što sve ne. Jasno, čovjeku
kojega su zeznuli u šumi, klopili ga po glavi i tako otjerali u dug koji bi uzbudio i kakvu srednje
jaku tvrtku, od cijelog tog liječničkog repertoara, dolazilo je u obzir samo mirovanje u mraku, ali
ne dva tjedna nego najviše nekoliko sati. Skuha si na brzinu čaj, baci u njega Alka-seltzer, jedini
lijek koji je redovito trošio, i to kad bi se zgodilo da popije više od sedam-osam piva, pa popivši
to, legne i utone u san.
Kad ga je probudila zvonjava telefona, posve bunovan i smeten, uspio je nekako napipati
slušalicu što je ležala na podu do kreveta, prinio je uhu i pogledao na sat koji je već pokazivao
sedam i dvadeset.
– Detektivski ured Banić – reče službeno, onako kako je to uistinu rijetko radio.
– Slušaj me, detektivski uredu – začuo se s druge strane Lidijin glas. – Ovdje te se čeka na
večeru. Juha samo što nije na stolu. Nemoj mi samo kazati kako si opet zaboravio!
– Kako bih mogao zaboraviti!? – odglumi on. – Upravo odabirem kravatu.
Znajući posve sigurno kako ga na nošenje kravate nisu mogle natjerati čak ni novonastale
okolnosti u kojima se s ponosom tvrdilo kako su taj besmisleni odjevni rekvizit svekolikoj
27 / 149
tribuson
svjetskoj kulturi kao važan doprinos podarili baš Hrvati, Lidija spusti slušalicu.
Nemajući kamo, Banić hitro ustane, istušira se mlakom, gotovo hladnom vodom i odjene ono
što je uvijek nosio, naravno bez kravate, koju, istini za volju, nigdje nije mogao pronaći.
Glavobolja mu je donekle popustila, a tuširanje mlakom vodom povišenu mu je temperaturu
spustilo na razmjerno podnošljivu razinu. Jedini problem bio je kašalj koji se, nakon što se
probudio, pojavio kao novi znak teške prehlade. Počešlja se, navuče montgomeri, proguta za svaki
slučaj još jedan Ketonal i izađe.
Da je bio pribraniji i zdraviji, ulazak u stan na Britanskom trgu, dakle u ambijent u kojemu je
proveo popriličan dio svojega neuspjelog braka, zacijelo bi ga ispunio raznim prisjećanjima, od
kojih bi neka bila i ugodna, jer je s Lidijom imao i lijepih trenutaka. No ovako načet opakom
influencom i potresen udarcem u glavu, nevješto je odglumio srdačnost, nasmiješio se i poklonio
Lidiji i Niki po kutiju Chanelova parfema što ga je dobio od Paka, a potom se kurtoazno upoznao s
Timom, postidjevši se pomalo što i za njega nije ponio bar kakav poklončić. Tim je bio godinu
dana stariji od Nike, djelovao je malo stidljivo i suzdržano, bio je visok i vitak, imao je gustu
kovrčavu kosu i oksidiranu naušnicu u uhu, traperice i široku kariranu košulju koja mu je nemarno
padala preko hlača. A kad su Lidija i Tim otišli u sobu iz koje se već širio miris toploga guščjeg
pečenja, Nika mu tutne u ruke nekakav veliki paket, zamotan u šareni blagdanski papir.
– Oh, hvala! Baš lijepo od tebe – reče on bez prevelika oduševljenja, pa spusti paket na pod
pokraj vješalice kako ga na odlasku ne bi zaboravio.
– Zar ga nećeš otvoriti? – upita Nika razočarano. – To je ono što si oduvijek želio.
McGregorov duffel coat. S kapuljačom i bambusovim gumbima. Točno onakav kao u Trećem
čovjeku, samo tamniji.
Uistinu je već dugo želio takav kaput, pogotovo sada kada je sve upućivalo na to da će zima
biti duga i žestoka, ali mu se nekako nije dalo glumiti manekena, probavati ga i okretati se pred
njezinim oduševljenim pogledom.
Naravno, otac kojega kći ne bi mogla nagovoriti na takvo što i ne bi bio pravi otac.
– Joj, fenomenalno ti stoji! – veselila se Nika, a zatim dodala tišim glasom, kao da joj je
pomalo neugodno: – Znaš, bio... bio je dosta skup, ali me Tim natjerao da ga kupimo.
Znao je da najvjerojatnije laže, pokušavajući mu svog dečka predstaviti kao brižna čovjeka i
budućeg zeta na kojega se čovjek može osloniti, ali ipak nije rekao ništa što bi zazvučalo ironično
ili pakosno. Šutio je, pokušavajući suzbiti grebuckanje u ždrijelu što ga je tjeralo na kašalj.
– Stavi ruke u džepove – smijuckala se Nika – da vidimo jesu li na pravoj visini.
On gurne ruke u džepove i odmah shvati njezin mali trik. U desnom džepu bila je plastična
kutija, onakva u kakve se pakiraju glazbeni diskovi. Izvadi je i odmah shvati da ga neki dan nije
obmanjivala; bio je to Kind of Blue, remek-djelo Milesa Davisa, snimljeno u New Yorku 1959.
Suludo važna stvar, dostatna da čovjek smjesta zaboravi čak i novi duffel coat, kaput koji je
svojedobno proslavio Trevora Howarda. Htjede još jedanput zahvaliti, ali ga u tome spriječi jak i
iznenadan kašalj.
– Vidiš, opet si prehlađen! – korila ga je kći. – U ovom ti se kaputu takve stvari više neće
događati.
Večerali su pomalo ukočeno i suzdržano, što je bilo i posve razumljivo. Bivši supružnici koji
se rijetko viđaju, kći s kojom nisi bio više od godine dana, njezin novi dečko koji govori samo
engleski, svi za istim stolom čine dostatan broj prepreka za uspostavljanje opuštenije atmosfere.
Lidija se trudila da popravi opći ugođaj, svomu bivšem mužu obraćala se jednostavno i srdačno,
kao da se nikada nisu ni razvodili, Timu je svaki čas postavljala pitanja na svome skromnom
engleskom, koja je Nika morala odmah prevoditi na pravi engleski, a Tim je odgovarao stidljivim,
jednostavnim odgovorima kao što su oh, yes... no, never... I don’t mind... if you like it... Ipak,
Lidija se baš nije doimala sretnom, bila je blijeda, jelo je jedva i okusila, a u pojedinim trenucima,
28 / 149
tribuson
dok su drugi razgovarali, Baniću bi se znalo učiniti kako djeluje bolesno i zabrinuto.
Najveseliji trenutak večeri između malo premasne guske i deserta zbio se kada su Nika i
Lidija otvorile poklone koje im je on donio, mirise s Pakova tajnog skladišta. Zastale su s
bočicama u ruci, kao da ne vjeruju u ono što vide. Prvi se snašao Tim, veselo uskliknuvši:
– Wow! What’s that!
Iako ni Lidijina u tom smislu nije zaostajala, bočica u Nikinoj ruci bila je pravo čudo.
Chanelov logotip na njezinoj široj strani bio je umrljan, otisnut naopako, s dva, a ne s jednim l. Na
vrhu je imala poklopac od gruboga lima, nalik na one kakvi su se nalazili na bočicama antibiotika
iz pedesetih godina, a iznad tog, zapanjujuće aljkavo izvedenog poklopca bio je atomizer sličan
onima sa spreja protiv komaraca i druge leteće gamadi. Susprežući smijeh, Nika prinese bočicu
vratu, lagano pritisne atomizer, ne bi li provjerila miris ovog krajnje neobičnog Chanela. Na
njezino veliko iznenađenje, atomizer se ponašao kao ručica soda-vode; iz bočice naglo prsne
gotovo polovica njezina sadržaja ispunjavajući sobu slatkastim mirisom malina.
Svi prasnu u smjeh, a Banić, ozlojeđen i postiđen, pokuša Timu objasniti o čemu se zapravo
riječ:
– I’ve bought it from Pako...
Iako je na spomen Pakova imena Lidiji i Niki odmah sve postalo jasno, Tim ga je i dalje
gledao s čuđenjem i nerazumijevanjem.
– Pako is bootlegger – doda Banić, ne nalazeći bolje riječi u svom skučenom engleskom
jeziku i svladavajući kašalj koji ga je iznutra razdirao.
– I would like to buy some – razveseli se Tim. – We’ll have a lot of fun in London.
Okruženi nesnosnim slatkastim mirisom, koji je čak uspio neutralizirati okus torte od oraha
za koju je Lidija bila prava majstorica, nastavili su razgovarati. Govoreći brzo i oduševljeno, Nika
je pričala o svemu što im se događalo proteklih mjeseci, kao i o planovima koji su pred njom i
Timom. Banić je predmnijevao kako je cijela priča zapravo namijenjena njemu, jer je Lidiji sve to
morala već ispripovijedati. Uglavnom, stigli su iz Londona u starom fordu koji im se putem četiri
puta pokvario, što ih je koštalo više no da su došli avionom. Ondje su živjeli podosta boemski, u
trosobnom stanu što ga je Tim naslijedio od pokojne tetke. On je zapravo suradnik jedne
advertising agency i radi tek povremeno, a ona nešto zarađuje u privatnoj pakirnici voća i povrća,
te u večernjoj smjeni kao prodavačica u trgovini s kavom. Njihov je veliki san da unajme
razmjerno jeftin lokal u prizemlju susjedne zgrade i u njemu urede malu galeriju s radionicom za
uramljivanje slika, jer su tajnama tog posla ovladali na nekakvu večernjem tečaju. Usto Niku jako
zanima studij history of art, što bi joj, kako je mislila, bilo od neprocjenjive koristi u galerističkom
poslu. Nažalost, za početak studija trebala bi uplatiti školarinu od tri tisuće funti, što joj je u ovom
trenu nedostižno.
Slušajući optimističnu priču svoje kćeri, Banić se prisjeti kakvi su sve velebni planovi za
budućnost kolali njegovom glavom dok je imao tridesetak godina manje. Besplatna odvjetnička
kancelarija koja brani sirotinju pred nepravednim nasrtajima režima, zvijezda istražnog
novinarstva koja razotkriva pokvarenost i gramzivost političara, privatna nakladnička kuća koja
svojim subverzivnim izdanjima baca u očaj aktualnu vlast... Razmišljajući tako, posve slučajno
pogleda svoju bivšu ženu koja se, snuždena i utihnula, doimala poput osobe koja pred drugima
pokušava prikriti bol. U jednom času ona mu uzvrati pogled i nasmije se, kao da želi kazati kako
joj nije ništa nego se samo malo zamislila. I kao da to želi dokazati, ona se uplete u Nikin dugi
monolog.
– Nikola, zar ne bi bilo super kada bi stekla britansku naobrazbu? Možda bih ja mogla dignuti
kredit za njezinu školarinu? To je zapravo samo desetak tisuća maraka.
– Mama, molim te! – prekine je Nika. – Od kolovoza nisi dobila plaću!
– Pa jest... – zamisli se Lidija, zacijelo suočena s gorkom stvarnošću. – Mnogi uopće i ne
29 / 149
tribuson
7.
PROBUDIVŠI SE, BANIĆ POGLEDA PREMA PROZORU i zaključi kako snijeg više ne pada. Po kapima
što su ravnomjerno udarale o prozorsku dasku čak se činilo kako se počeo topiti. Nije loše,
pomisli, jer ovako rani dolazak zime, s obilnim snijegom na kraju studenoga nikome ne bi donio
ništa dobra. Umije se, odjene na brzinu i zaogrne novim engleskim kaputom koji se uistinu
doimao pouzdanom obranom od hladne zime. Potom ga potrese takav napadaj kašlja da se morao
pridržati za rub stola. Naravno, s kašljem se pojavi i glavobolja, ne previše jaka, ali sasvim
dostatna da je čovjek u svakom trenu bude posve svjestan.
Ispred kafića Kico naletio je na bivšeg štemera Kembru koji je izlazio strašno ljut i gotovo
trijezan. Banić se začudi; to nije bilo vrijeme kada Kembra odlazi iz lokala, prije bi se reklo da mu
je to bilo vrijeme dolaska.
– Ak ti je stalo do života, nemoj opće ulazit! – gotovo je vikao Kembra. – Odi radije s
menom na gembač tu prek u podrum.
– Što je bilo? – čudio se istražitelj.
– Onaj idiot Pako poklonil je Zdenki nekakvi jebeni parfem. Ona ga je blesača išla odmah
probat. Jebate, kad ga je pritisnula sve ka’ je bilo u flašici je izletilo van. I sad sve smrdi po
pekmezu od malina. A to ni za moju bolesnu jetru.
– Da, da, moraš se čuvati – promrmlja Banić, pa prođe pokraj kafića, ostavivši Kembru na
trgu ispred kioska pa ode do mjesta gdje je obično ostavljao auto.
Ulazeći u golf, sa sjetom pogleda prema napuštenoj »četvorki«, a zatim sa zadovoljstvom
shvati kako su klinci, kojima je stari auto služio kao igračka, već očistili snijeg s vozila, ulaštili lim
i temeljito obrisali prozorska stakla.
Otprilike pola sata poslije već se polako vozio vlažnom cestom što vodi od Samobora prema
Bregani. Danju mu je sve izgledalo nekako drugačije. Mogao je jasno vidjeti obiteljske kuće s
čijih se krovova cijedio okopnjeli snijeg, njihova sumorna dvorišta s polegnutom travom,
30 / 149
tribuson
ogoljelim voćkama i drvenim kućicama za pse, raznobojne plotove i jarke što su se punili vodom.
Sasvim lako je pronašao onaj odvojak koji je vodio gore prema brdu, skrenuo i pošao mnogo
užom cestom na kojoj je još bilo mekoga, vlažnog snijega što je prštao i ugibao se pod kotačima
vozila. Na malom je proplanku naišao i na raspelo. Sada, pri danjem svjetlu, jasno se vidjelo da je
raspeti Krist obojen ružičastom bojom koja ga je lijepo izdvajala iz bijele šumske pozadine.
– Daj, pomozi da ne popušim tu silnu lovu! – promrmlja Banić više u sebi, pitajući se smije li
uopće na takav način razgovarati s Božjim sinom ili je njegov tihi i ne baš usrdni zaziv samo mala
blasfemija. Sjeti se jedne stare pjesme Woodyja Guthrieja, u kojoj se kaže da je Krist tesarev sin,
dakle dijete iz radničke obitelji, pa se ponada kako netko takva podrijetla mora znati što znači
»popušiti lovu«.
Ne zaustavljajući se, spusti se razmjerno lako niz padinu i izađe na cestu uz koju je išla
nekakva sporedna, zacijelo industrijska pruga. Nakon nekoliko trenutaka već se vozio kroz
šumarak, cestom koja se čas blago uzdizala, čas spuštala. Vidio je čak i ono što one snježne noći
nije mogao vidjeti; u šumarku je bilo i stambenih objekata, uglavnom samostojećih kuća, što su se,
tu i tamo, nazirale kroz nazubljene, ogoljele krošnje. Sada je shvaćao kako one noći i nije prevalio
baš preveliki put nego su ga zapravo vozali naokolo, odnosno da je između mjesta s kojega je
krenuo i onoga na koje je stigao sasvim mala zračna udaljenost. Naravno, u mrkloj noći, na
labirintnom putu punom zavoja, takvo što nije mogao zamijetiti. Došavši do mjesta gdje se
nalazila stara kapelica, zamijeti u snijegu tragove kotača, skrene nadesno i zaustavi se na onom
istome mjestu gdje su ga iznenadili i udarili po glavi. Ugasi motor i osloni se o sjedalo iščekujući
nov napadaj kašlja. A kad se neugoda u grlu smirila, izađe van, zaključa auto i počne pregledavati
tlo. Nije bio Indijanac koji se lako snalazi među tragovima, ali je u djelomice otopljenom snijegu
uspio nazreti uleknuće što je nastalo kada je pao na tlo, kao i mnoštvo tragova nogu. Nekoć, dok je
još radio u bivšoj miliciji, u takvim se situacijama okupljala sva sila raznih eksperata koji bi
najprije sav prostor omeđili žutim vrpcama, a zatim dugo i minuciozno slikali tragove, mjerili ih,
crtali arabeske što bi ih u snijegu ostavile razne vrste potplata... Banić tako nešto nije mogao
učiniti niti bi od toga imao bilo kakve koristi. Što bi mu sad značilo da zna kako onaj tko ga je
mlatnuo nosi Borovo cipele broj četrdeset pet, s gumenim potplatom čiji otisak podsjeća na sustav
meridijana i paralela?
Ipak, kako je jasno mogao vidjeti da jedan par tragova nečijih nogu vodi uzbrdo, krene za
njim i uskoro se nađe na vrhu blagog brežuljka, pred novom nizbrdicom koja je završavala širokim
iskrčenim prostorom na kojemu se nalazila velika, ali trošna, i zacijelo napuštena katnica. Na ovoj,
južnoj strani brijega, snijeg se već gotovo istopio tako da se nije dalo odgonetnuti u kojem je
smjeru otišao čovjek čije je tragove dovde mogao pratiti.
I tad, u nekoliko koraka udaljenom grmlju, Banić spazi nešto crno. Priđe radoznalo, sagne se
i podigne ostatak polomljenog kovčežića kakvim inače paradira nadobudna poslovna gospoda.
Fine šarke kojima su bila spojena njegova dva dijela bile su polomljene, oplata udubljena i
popucala, a na dobrano istegnutoj dršci visjele su policijske lisice kojima je nekoć bio učvršćen o
vrata Banićeva automobila. Naravno, crnoj plastičnoj vrećici u kojoj se nalazio novac nije bilo
traga.
Gazeći po mekoj zemlji što se poput tijesta ugibala pod njegovim nogama, Banić krene
polako niz padinu i za nekoliko se minuta nađe ispred zgrade koju je ugledao s vrha brežuljka.
Zgrada je imala nešto secesijsko i vjerojatno je bila izgrađena početkom stoljeća, zacijelo kao
vila za odmor, što se dalo zaključiti po njezinoj udaljenosti od grada i šumskom okolišu. Pročelje
joj se sastojalo od široka stubišta s kolonadom od šest oblih, zidanih stupova i reda prozora
okruženih bogatim fasadnim ukrasima, što su se s vremenom dobrano oljuštili. Iste takve ukrase
imao je i red prozora na katu koji se, upravo iznad onog dijela s kolonadom, širio u prostran
balkon sa zidanom ogradom i drvenom nadstrešnicom. Po visokom krovu, kao i po brojnim
ovalnim prozorčićima, vidjelo se da zgrada mora imati potkrovlje uređeno za stanovanje. Naravno,
svakom je došljaku otprve moralo biti jasno kako je ta, nekoć otmjena kuća već dulje vrijeme
31 / 149
tribuson
napuštena. Ne samo zbog trošnosti fasade, nego i zbog lošega, popucanog crijepa na krovu,
porazbijanih prozora, zapuštenih i šikarom obraslih prilaza, neobrezanoga zimzelenog raslinja i
slomljenih, hrđavih oluka što su popadali po mrkome, sparušenom grmlju. Ipak, i takva kakva jest,
morala je biti pravi raj za nekog od novih bogataša koji su uživali u kupnji starih otmjenih zgrada
što su ih, uz pomoć pravog potoka novca, pretvarali u raskošna čuda nalik na vilinske nastambe iz
slikovnica, radeći to s osobitim veseljem ako su pritom svojim intervencijama mogli upropastiti
koju od zaštićenih spomeničkih vrijednosti.
Banić se zaustavi uz visoku ogradu na čijem je vrhu bila postavljena nova bodljikava žica kao
jasan znak da je netko već bacio oko na tu kuću ili je čak kupio pa započeo radove na njezinoj
obnovi. Da je u pravu, shvatio je čim je dolje iza stupova spazio veliku količinu uredno poslaganih
vreća cementa, a malo podalje i improviziranu natkrivku od dasaka pod kojom su bile sklonjene
dvije miješalice za beton, velika količina zapakiranog crijepa, nešto zidarskog alata i veliki koluti
željeza za armiranje.
Ali nikakva traga živom stvoru nije se dalo nazreti. Iza svih prozora bio je mrak, nikakva
automobila nije bilo u blizini, iz dimnjakâ se nije vio dim, a električne žice s križnog priključka na
krovu visjele su niz zgradu i nestajale u niskom grmlju.
S druge strane kuće, dakle iza njezina zabata, podizao se još jedan neveliki brijeg, i na toj se
strani mogao vidjeti ravan stup dima. Zgrada je, dakle, posjedovala nešto što se moglo nazvati
bliskim susjedstvom i njezina je šumska samotnost bila tek privid.
Ne našavši pravoga puta, Banić krene blatnjavom šumskom stazicom polako se penjući ka
vrhu brežuljka. Ono što bi možda u proljetnim danima bilo ležerna šumska šetnja, sred ovog
zimskog blata bio je pravi pothvat, tako da se nakon pet minuta našao na uzvisini, sav zadihan,
znojan i cipela prljavih od blata. Sretan što ipak nije nijedanput pao i upropastio si novi kaput u
kakvom se nekoć razmetao sada već pokojni Trevor Howard, Banić duboko udahne hladni zrak,
prepusti se potom snažnom napadaju kašlja, a onda se zagleda u kućicu koja je, obrubljena
neurednim plotom od letava, stajala dolje, kojih dvjesto metara od njega. Ako je u onoj prvoj
zgradurini s kolonadom nekoć stanovala zagrebačka ili samoborska gospoda, pomisli istražitelj,
tad su u tom neuglednom starom kućerku mogli stanovati samo njihovi konjušari ili vrtlari.
Kućerak je, naime, bio sav naheren, krivoga krova i trošnog pročelja nekakve sive, zapravo
neodređene boje, a dvorište puno raznih dogradnji od lima, valovite ljepenke, žičane mreže i
trošnih dasaka.
Kao da ćuti nailazak nepozvana gosta, dolje ispred kuće, na lancu, očito predebelom za
njegovo slabašno kudravo tijelo, razlajao se neugledni psić mješanac na čijem bi »rodoslovlju«
desetak kinologa imalo što raditi bar mjesec dana. Približivši se kući, Banić spazi visoka muškarca
četrdesetih godina u prljavome mehaničarskom kombinezonu kako pomno guli kožu s mrtvog
zeca obješenog o nisku granu gologa trešnjina stabla.
– Dobar dan – pozdravi Banić približivši se ogradi.
Zauzet svojim važnim poslom, muškarac se i ne osvrne. Natezao je kožu ispod koje se
promaljala crvena sluzava muskulatura ubijene životinje.
– Dobar dan – odvrati mu žena koju je u taj čas spazio na otvorenim kućnim vratima. Bila je
ne mnogo mlađa od muškarca, debela i potrošena onoliko koliko to znaju biti žene koje su velik
dio života teško radile.
Kao da je pozdrav svoje gazdarice shvatio kao znak da se nije pojavio nitko opasan ili
zlonamjeran, psić prestane lajati i uz zveket prevelikog lanca ode u toplinu svoje male drvene
kućice na kojoj je pisalo Šarko. Pedeset posto seoskih pasa nosilo je to jednostavno i opisno ime.
– Dajte mu recite da baci tog prokletog zeca – obrati se žena Baniću kao da ga moli za
uslugu. – Sav je kraj prepun bijesnih lisica. Ko može biti siguran da i zec nije zaražen.
– Odi, prosim te, nutra! – izdere se čovjek na ženu. – Zec je u redu. Čak da i nije, kuhanje sve
32 / 149
tribuson
33 / 149
tribuson
– Nemam pojma. Ak vas zanima, ote na katastar pa lepo pitajte. Znam sam to da ju je netko
kupil. Motali su se tu ovih dana, merili nekaj, čak su ostali nekoliko noći tam u potkrovlju, ko da
im je bilo teško vrnut se u Zagreb ili uzet sobu u hotelu...
– Bili su tu? – sa zanimanjem će Banić.
– Da, mislim da su prekjučer prešli nekam.
– Jučer! – ispravi ga žena.
– Kaj ti znaš!? – promrmlja on, razvezujući oguljena zeca.
8.
KADA JE PODVUKAO CRTU ISPOD POSLOVNOG pothvata zvanog istambulski Chanel, Pakov je
score bio sasvim loš. Dvije je bočice poklonio Baniću, jednu šankerici Zdenki, točnije, zamijenio
ju je za tri gemišta, jednu je dao inkasatoru Marijanu na poček, šest je komada prodao Timu za
funte koje je pijan izgubio, a četiri je paketića prodao nekim prigradskim tipovima koji su s
curama naletjeli u lokal nakon kinopredstave. Dva od ta četiri morao je uzeti natrag i vratiti novce
zbog neispravna atomizera koji je na pritisak izbacio sav sadržaj bočice. Možda bi prodao još
kutiju, dvije da tog jutra u »predstavništvo« nije upala policija i zaplijenila svu preostalu robu,
naredivši nesuđenom »predstavniku« da smjesta skine natpis s lokala, odnosno s ulaza
unajmljenog stana. Dok su ga odvodili u policijsku postaju, s iskrenim užasom u glasu pozivao se
na svoj »kinooperaterski imunitet« i derao se iz sve snage:
– Kaj vam je!? Kaj ste popizdili!? Ko bu večeras vrtil Godzilu?
Izbjegavši tu neugodnu aferu, koju je Kembra protumačio kao nečastan čin policije koja je,
po njemu, bila potkupljena od proklete ljubomorne konkurencije, Banić se izvukao iz stana, sjeo u
auto i odvezao se pod Sljeme, namjeravajući razgovarati s vlasnikom Lucky holdinga. Izašao je iz
auta i stao pred ulaz, prateći žmirkanje kontrolne lampice na kameri što je nadzirala prilaz kući.
Znao je da je ovdje nepoželjna osoba i sumnjao je da će mu uopće otvoriti vrata. Ipak, nakon
nekog vremena, zapravo već u trenu kada se spremao otići, začuje kako je brava na vratima
kvrcnula i on otvori vrata.
Rudija Lepena našao je baš u trenu dok je iz video-rekordera vadio kasetu snimljenu prošle
noći. Kao da ga nije ni primijetio, Rudi nalijepi samoljepljivu vrpcu na hrbat kasete, pa na nju
urednim, štreberskim rukopisom napiše 27. XI. i odloži je u regal gdje su ležale ostale snimke.
Banić počne kašljati kao da će mu se rasprsnuti pluća. Rudi ga isprva pogleda kao da misli kako
tim kašljem želi privući njegovu pozornost, a zatim, čini se, ipak shvati da je istražiteljev napadaj
autentičan i bolan. Sagne se pod pult i izvadi kutiju u kojoj je bila bočica s natpisom Pholcodin,
istrese iz nje na dlan dvije crvene kapsule i ponudi ih Baniću.
– Glavobolja vam je prošla?
Istražitelj kimne potvrdno.
– Onda će vam proći i kašalj. Popijte ovo! Djeluje na moždane centre i apsolutno ublažava
suhi kašalj. Samo, bilo bi dobro da nakon toga ne vozite.
– Oh, hvala – reče Banić, pa pun povjerenja u čovjeka koji ga je spasio glavobolje, uzme
crvene kapsule i proguta ih. – Neću voziti. Prepustit ću to osobnom šoferu. Hoćete li provjeriti bi li
me gospodin Lakota primio? Raspolažem nekim novim...
– Neće vas primiti – kratko će Rudi. – Otišao je u Rukolu pokraj Dugoga Sela. Ondje je lijep
34 / 149
tribuson
35 / 149
tribuson
36 / 149
tribuson
37 / 149
tribuson
– Koji se kurac smiješ!? – ljutio se kinooperater. – Jasno da sam popustili Pa to su bile nove
okolnosti! Prefrigana su me naveli na tanak led. Inače su me mogli oderat živog, a da im ja ne bi
nikaj rekel.
– I što ćeš sad kad si popušio Chanelovo predstavništvo?
– Joj, detektiv, nemaš pojma kak se sve dobro poklopilo – reče Pako koji se uvijek znao
radovati raznim poslovnim bedastoćama u koje se zaplitao kao muha u paukovu mrežu. – Sutra ili
preksutra dolaze Casio ure. Koštale buju me dvajst marki po kili, a jedan komad se može frknut za
pet banki. Čisti Diznilend!
9.
TEK ŠTO SE SNIJEG ISTOPIO, NEGDJE SA SJEVERA dovaljao se novi hladni val, prosuo po gradu
svoje studene vjetrove i prekrio nebo gustim tamnim oblacima boje oksidirana olova. U čudesnoj,
Baniću posve nejasnoj digitalnoj kutiji brzo se okretao svjetlucavi disk koji je prošao dug put od
londonskog Camden Towna do kina Apolo. Evansov umorni klavir u lakim je potezima razbacao
nešto od atmosfere pustih ulica, rijetke kiše i očajno turobne noći, sve dok ga nije presjekla
Milesova truba, zavapivši tužno, pokislo, promrzlo, kao da meditira o tome kako život može biti
sasvim zeznuta stvar. Takvih se turobnih pastelnih boja moglo naći još samo u Cheta Bakera. Iako
se zvala Blue in Green, stvar je bila siva do kosti, čisti opijat, savršena mješavina emocija zbog
kojih bi čovjek najradije skočio s mosta.
Vani na ulici, na sigurnoj distanci od Milesovih oporih lamentacija, radnici su spremali Ilicu
za božićne i novogodišnje blagdane, premda je do njih ostalo još gotovo mjesec dana. Postavljali
su nizove žaruljica, svijetleće zvjezdice i razne druge ukrase koji su trebali otopiti mučno sivilo
grada na koji je, poput sporog sutona, padala jedna teška, zla zima. Tamo na Britancu
umirovljenici su se nad prepunim kontejnerima nadali boljoj kakvoći predblagdanskih otpadaka, a
profesionalni prosjaci, »opskrbljeni« bosonogom djecom, mekšim srcima užurbanih prolaznika.
U svojoj samotnjačkoj filozofiji Banić je uresima pretrpan grad i izvanjsku razdraganost
držao dobrim razlogom za privatnu sjetu, baš kao što je sveopću tugu držao pravim povodom za
privatnu ravnodušnost. Ma koliko i sâm u tom paradoksu nazirao jasan znak mizantropije i
mrzovolje srednjih godina, nije bilo načina da si pomogne. Do kraja ispunjen takvim nezgodnim i
neprikladnim osjećajima, ušao je u suteren svoje omiljene iličke prodavaonice nasuprot
kinematografa August Cesarec i odlučio se opskrbiti nekim namirnicama koje su nedostajale u
njegovu kronično praznom hladnjaku. Budući da je jeo uglavnom vani, gdje bi se našao, i to
ponajviše brza jela koja se pojedu s nogu, ona koja Amerikanci zovu junk food, od prehrambenih
je stvari uzeo nekoliko konzervi sardina, suhu kobasicu i kilogram vakuumiranog kikirikija, ali se
na raskošnom odjelu piva i drugih pića zadržao, opčinjen kao hacker na izložbi novih računalnih
dostignuća. Bio je to pravi pivopijski raj sa slobodnim razgledom i self-service prodajom, tako da
je nakon pola sata premišljanja odabrao četiri limenke Plsen Urqella, dvije boce preskupog
Murphy’s piva, dva Kilkenyja, tri konzerve devetpostotne Bavarije i četiri boce svijetlog Molsona.
Uzeo bi i mnogo više, ali je od svega ponajviše mrzio tegljenje pretrpanih cekera i najlonskih
vrećica, zbog čega je, dok je još bio u braku, uspio markirati gotovo sve odlaske u Trst ili Graz na
koje ga je tjerala Lidijina prostodušna potrošačka narav.
Na Britancu je od svog »dilera« Cigle preuzeo u novinski papir i stare najlonske vrećice
dobro zamaskirane dvije šteke dugoga Marlbora, koji je po kutiji bio četiri kune jeftiniji od onoga
kratkoga, kakav se prodavao na kioscima, a zatim produžio do kolportera Robija da uzme bar neke
38 / 149
tribuson
od jutrošnjih novina.
– Kaj bute danas, gospon detektiv? – upita Robi skrivajući se pod velikom kapuljačom koja
mu je bila dragocjena u gotovo cjelodnevnom stajanju na otvorenome.
Među šarenom salatom raznih dnevnika i tjednika Banić spazi novi broj Magazina X, čiji mu
udarni naslov privuče pozornost. Magazin X nije imao ni lažne ni istinite nego članke promjenjiva
karaktera. Njegove bi vijesti isprva zvučale istinito, no već bi drugoga dana bile opovrgnute kao
laž, dok bi se trećega dana u ostalim tiskovinama pojavljivali napisi što su svjedočili o njihovoj
istinitosti, da bi pak četvrtoga dana pljuštale tužbe zbog njihove izmišljenosti... Riječju, Magazin
X živio je u toj čudnoj dijalektici istine i laži, i ipak nekako istrajavao u svojoj ne prevelikoj, ali
ipak isplativoj nakladi. Vijest zbog koje je istražitelj spremno kupio novi broj senzacionalističkog
tabloida bila je kratka, ali vrlo znakovita. Glasila je:
OTETA SUPRUGA TAJKUNA LAKOTE
Znajući da to mora pročitati na miru kod kuće, plati novine, nagura ih u vrećicu s konzervama
piva i požuri prema kinu Apolo. Prolazeći pokraj Kica, kroz svježe oprano okno spazi kako se oko
jednog stola svađaju Kembra, Pako i Flegma, pa požuri, bojeći se da će ga spaziti i natjerati da uđe
u lokal. Naime, ta je čuvena trojka znala po cijeli dan vrebati neoprezne znance za koje su
pretpostavljali da bi im mogli platiti piće.
Banić odloži pivo u hladnjak, svuče kaput, pa se nalakti nad otvorene novine koje je
rasprostro po radnom stolu. Tko zna što je u svemu tome istina, a što bezočna laž, pitao se
prelijećući preko redaka u kojima su se smjenjivale opće trivijalnosti s nevjerojatnim saznanjima
tobožnjih informatora Magazina X. Raskošno razvedena i pikantno dorađena vijest imala je ipak
neku srž u koju se moglo manje-više povjerovati. Stvari su otprilike stajale ovako.
Chriss ili Krsto Lakota otišao je 1983. u London. Prema riječima jednih, zbog financijskog
skandala koji mu je prijetio robijom, po drugima, zbog već općepoznatih prohrvatskih ili
protujugoslavenskih stavova. Ondje se počeo baviti uvozno-izvoznim poslovima u kojima su mu,
prema jednoj verziji, pomagali neki engleski biznismeni koji su trgovali s balkanskim zemljama, a
prema drugoj, jak je oslonac imao u krugovima oko jugoslavenske ambasade. I kako to u
Magazinu X uvijek biva, prema jednima se uspio obogatiti, dok je prema drugima, financijski
skrahirao. Kažu da je negdje oko 1989, dakle već potkraj svog britanskog egzila, upoznao
Elizabeth Key, kćer vlasnika nekoliko prilično uglednih londonskih knjižara. Tada
dvadesetpetogodišnja Bety nije uspjela odoljeti njegovu egzotičnom šarmu, ostavila je zaručnika i
udala se, na užas roditelja, za deset godina starijeg Hrvata. Nakon uspostave hrvatske države
rodoljubivi se Chriss odazvao zovu domovine i vladajuće stranke, pa se 1990. vratio u Zagreb,
naravno, zajedno s mladom i prelijepom ženom. Koristeći se svojim britanskim vezama, uvelike je
lobirao za Hrvatsku, organizirao dopremu humanitarne, ali i nehumanitarne pomoći, među kojom
su morale biti i znatne količine oružja. Ali kako je država zapravo organizirani skup pojedinaca,
kako to duhovito zamjećuje autor teksta, Lakota je, radeći za domovinu, sve više radio i za sebe
sama, tako da je popis tvrtki što ih je, poput Građanina Kanea, osvajao brzo i lako, postao
predugačak za skučeni prostor jednog lista kakav je Magazin X. No kako članak nije želio biti tek
poslovni portret novopečenoga domaćeg bogataša, ono zbog čega je strpan na prvu stranicu
nalazilo se u masnom okviru, ispod fotografije koja je sretne supružnike zatekla na nekoj
dobrotvornoj aukciji slika koju su, kako je pisalo, gotovo u cijelosti počistili sami. U tom se tekstu
tvrdilo kako je lijepa Bety Lakota oteta prije gotovo tri tjedna, te kako otmičari, zacijelo ljuti
poslovni neprijatelji njezina muža, traže golemu otkupninu. Bojeći se za sigurnost svoje žene, u
koju je oduvijek bio zaljubljen na uzoran i pomalo staromodan način, tajkun namjerno nije
obavijestio policiju nego se upustio u pregovore s otmičarima nadajući se kako će uz pomoć novca
sve riješiti sam.
U gusto otisnutom tekstu bilo je i raznih nevjerojatnosti, koje su zacijelo trebale biti šlag uz
koji će čitateljstvo lakše progutati novinski kolač. Pisalo je, primjerice, kako je galantni bogataš
39 / 149
tribuson
svojoj ženi koja je voljela pjevati namjeravao izgraditi pravi kabare na Tuškancu, kako je,
posredovanjem jake veze iz nekog muzeja za mali novac otkupio tri Kraljevićeva platna, kako je
za svoj golemi ljetnikovac na Lošinju htio kupiti vlastiti kanader i slične bedastoće. I sam ponesen
smionom analogijom domaćeg tajkuna i Wellesova fikcijskog lika, autor teksta kao da se u
smiješnim pretjerivanjima nadahnjivao elementima iz slavnoga filma.
Ispod teksta je bio i novinarov potpis, zapravo pseudonim po kojemu je zacijelo postao
slavan među ograničenom publikom ovoga lista. U dnu stranice sitnim je italicom pisalo Rattus
Croaticus, i Baniću odjednom sine kako se iza tog smiješnog pseudonima krije ruka pijanog
boema kojega je upoznao u gostionici na Gornjem gradu. Da, to je svakako morao biti Joe Štakor.
Iznenađen i vidno zainteresiran, istražitelj ode do hladnjaka, otvori bocu Molsona, zapali
Marlboro, pa cijeli tekst pročita još jedanput. A zatim, premda nije očekivao da bi se u Magazinu
X dalo pronaći još štogod zanimljivoga, počne prevrtati stranice i razgledavati uglavnom velike
fotografije, praćene sitnim tekstovima u kojima se nešto nagađalo, lagalo ili podmetalo. Ipak, na
posljednjoj stranici nađe i člančić koji je zasluživao da se nađe na prvoj. Ovdje je bio zacijelo
samo zbog toga što je u redakciju stigao prije samog zaključenja lista. U članku su bili kratki
odgovori na upit uredništva, koji su značili zaostali relikt novinarske profesionalnosti i poštenja na
koje se u groznom tabloidu više nije moglo ni pomišljati. Tu je neki od brojnih policijskih
glasnogovornika tvrdio kako nemaju nikakvih podataka o otmici gospođe Elizabeth Key-Lakota,
te kako, u skladu s tim, nisu ni poduzimali policijsko-istražnu obradu. Ispod policajčeva iskaza
bilo je i ono čime je prikaz cijele afere morao započeti: osobna izjava gospodina Krste Lakote koji
tvrdi kako mu žena uopće nije oteta nego se trenutačno nalazi kod rodbine u Londonu. On je,
navodno, jučer s njom dugo i potanko razgovarao, nakon čega su odlučili tužiti novine zbog
zlonamjerne izmišljotine iskonstruirane radi pukog povećanja naklade.
Listajući pomalo odsutno novine, Banić je razmišljao kako iz perspektive te afere i pogled na
neobičan posao što ga je trebao obaviti za Lakotu dobiva sasvim nove konture. Naravno, ako je
sve bar u malom dijelu istinito! Jer, ako je lijepa Britanka uistinu oteta, tad bi i njegovo vozikanje
samoborskom okolicom moglo biti dijelom neke radnje kojom se tajkun želio izvući iz nevolje.
Možda je donekle i razumljivo što se bojao povjeriti stvar policiji, koja ionako ne bi ulazila ni u
kakve noćne razmjene, nego bi svojim općepoznatim metodama nastojala uhititi počinitelje. Ali
zašto mu onda nije sve rekao? Privatni je detektiv ipak neka vrsta odvjetnika za prljave i
polulegalne poslove, i pred njim klijent nema što tajiti.
I tad mu, onako zamišljenom i pomalo zbunjenom, još jedan člančić zaokupi pozornost.
Uistinu je ovaj broj lista bio više no koristan!
Na trećoj stranici, uz sliku bradatog čudaka, stajao je naslov:
COL — VELIKA OPSJENA
U članku je čovjek s fotografije, inače neki nepriznati stručnjak za telekomunikacije,
objašnjavao čitateljima lista kako je nedavna prezentacija novog internet providera, upriličena u
hotelu Palace, zapravo velika prijevara. Cijela stvar, bar onako kako je ondje prikazana, ne bi
uopće mogla funkcionirati, te je bila neka vrsta tehnološke besmislice. Služeći se usporedbama s
grafikama stanovitog Eschera, bradati je tip iznosio argumente koji su vrvjeli optičkim kablovima,
tipovima umreženja servera, korisničkom propusnošću, transfer rateom i sličnim stvarima koje
Banić, naravno, nije mogao razumjeti. Na kraju je tobožnji stručnjak optuživao Lucky holding
kako raskošnom prezentacijom želi za sebe osvojiti najbolji polazni položaj u budućoj licitaciji, na
kojoj će država, navodno, prodati svoje telekomunikacije najboljem privatnom ponuđaču.
Iako ovaj tekst nije bio potpisan pseudonimom Rattus Croaticus, Banić je znao da mora što
prije pronaći Joea Štakora i porazgovarati s njim. Naravno, uz nekoliko čašica boljeg vinjaka!
Gore na Katarinskom trgu nije bilo nikakvih prosvjednika, ali ni u Taverni nije bilo novinara
Joea Štakora, stručnjaka za poslovne, budoarske i druge skandale. Banić naruči pivo pa zasjedne
za šank, polako postajući svjestan kako je ovakvo iščekivanje najobičnija glupost. U okolici je bilo
40 / 149
tribuson
bar tridesetak lokala u kojima je novinar mogao svoj pesimističan pogled na svijet utapati u
vinjaku, a usto je čak zbog kakva razloga mogao i zaostati u uredništvu ili se pak kod kuće
osvješćivati od sinoćnje pijanke. Ipak, popije pivo do kraja, plati i izađe. Znao je da je tu u jednoj
od obližnjih gornjogradskih uličica i redakcija Magazina X, ali mu se tamo nikako nije išlo. Tad se
sjeti kako u džepu kaputa još uvijek ima mobitel što ga je dobio uoči one neuspješne akcije, pa mu
padne na pamet kako bi, uz malo sreće, već istoga trena mogao porazgovarati s novinarom. Kako
je oduvijek prezirao razmetljivce koji hodaju ulicom s tom antipatičnom napravom prislonjenom
uz uho, zađe u najbližu vežu, nazove informacije i reče:
– Molim vas broj uredništva Magazina X.
– Tog smeća – reče telefonistica, očito zaboravivši na poslovni kodeks.
– Ako vas čuju – prekori je Banić – napisat će kako ste kao agentica KOS-a silovali
malodobnog nećaka.
Kao da je prečula njegovu zajedljivu primjedbu, telefonistica odvergla broj i prekine vezu.
Trudeći se da ne zaboravi tih sedam brojeva, Banić brzo nazove uredništvo.
– Magazin X! Izvol’te – začuo se ljubazan ženski glas.
– Trebam gospodina Štakora.
– Kakvog Štakora!? – čudila se ženska. Morala je znati o kome je riječ, ali je sigurno čekala
da čuje pravo ime i prezime.
– Onog Rattusa Croaticusa... – zbuni se Banić.
– Sigurno trebate gospodina Ivu Stakorovskog. Pokušat ću vas prespojiti.
U slušalici nešto kvrcne i iz nje se razlije sintetička izvedba onog poznatoga glazbenog broja
Scotta Joplina iz filma Žalac. Pola glupih tvrtki u ovoj zemlji imalo je taj telefonski »čip«.
U vežu uđe postariji čovjek u sivom kaputu koračajući ravnim ali drhtavim hodom prekaljena
pijanca. Vidjevši Banića, usklikne:
– Jebate! I tu vas ima!
Zatim priđe zidu, raskopča kaput i hlače te počne mokriti.
– Ne može se čovjek više na miru ni popišati od vas mobitelaša!
Potom se otrese, zakopča i krene iz veže, svejednako kimajući glavom i gledajući u Banića,
koji je još uvijek čekao vezu. Konačno se iz slušalice začuje novinarov glas, začuđujuće bistar i
trijezan.
– Stakorovski, izvolite.
– Banić ovdje.
– Kakav sad Banić?
– Sjećate se, častio sam vas s nekoliko vinjaka u Taverni – reče istražitelj, ne bi li nekako
osvježio pamćenje kroničnoga pijanca. – Onoga dana... za vrijeme prosvjeda onih trgovačkih
radnika koje je policija razjurila. Vi ste mi objasnili bit tog događaja.
– Niste li vi onaj s pivom?
Baniću lakne. Piće je, dakle, bilo Štakorova memorijska sklopka.
– Htio sam porazgovarati o vašem današnjem članku. Sjećate se kako sam vam rekao da se i
sâm nalazim pred određenim poslovnim aranžmanom s Lucky holdingom?
– Ne sjećam se – odvrati novinar, a potom ipak doda: – I što biste s tim člankom?
– Zanima me u kojoj je mjeri istinit.
– Dragi gospodine! Nama su novinarima želje naših čitalaca iznad svake istinitosti!
41 / 149
tribuson
Nakon toga, shvativši valjda kako Banić ipak ne pripada plemenu njegovih čitalaca, nastavi:
– Kao i svi ostali, u jednom je dijelu istinit, a u svim ostalima neis... u svim ostalima pomalo
literariziran.
– Učinilo mi se da ste novinski portret gospodina Lakote napravili po modelu Građanina
Kanea...
– Niste valjda očekivali da ću ga napraviti po modelu Velikog Gatsbyja? – kratko će Štakor
kojemu se, činilo se, nekamo žurilo. – Slušajte, čeka me sastanak uredništva. Recite brzo što vas
zanima!
– Zanima me je li Lakotina žena uistinu oteta. Na kraju lista su demantiji – postavi Banić
pitanje od kojega je najviše očekivao.
– To pitajte njega! – otpovrne novinar.
– Zašto?
– Zato što nam je on ispričao tu priču – reče Joe Štakor pa spusti slušalicu.
Svjestan kako je gdjekad korisno usputnom pijancu platiti pokoje piće, Banić zadovoljno
spremi mobitel u džep kaputa, pa izađe iz veže koja je zaudarala na urin.
10.
U TRI UJUTRO NETKO POZVONI DOLJE na vratima Banićeva ureda, isprva dva, tri puta kratko,
poslije dugo i uporno. Banić se prene iz laka sna pitajući se tko bi to mogao biti. Pijanci iz Kica
već su poodavno napustili poprište svoje vječite bitke s alkoholom, ljubavnice koje nenadano
dolaze u sitne sate nije odavno imao, a pred policijom, koja u ovo doba voli privoditi ljude na
informativne i druge razgovore, bar zasada nije bio ništa kriv. Pomisli zatim i na onu najgoru
varijantu. Lidiji je moglo noćas pozliti, pa ne bi bilo nikakvo čudo da su Nika ili njezin Englez
dolje pod prozorom. Prekoravajući se što je ponovno propustio otići do Nikine majke, ili je bar
nazvati i porazgovarati o tome što je zapravo muči, pronađe u mraku šlape, priđe prozoru i otvori
ga.
Kroz slabim svjetlom osvijetljen prolaz kinematografa hujao je jak sjeverni vjetar,
kloparajući prozorskim krilom koje je netko u susjedstvu zaboravio zatvoriti. Dolje u sjenci, uz
sama vrata, stajao je čovjek u dugom zimskom kaputu i s tamnim šeširom na glavi. Osjećajući
kako mu u tankoj prugastoj pidžami biva sve hladnije, Banić upita neznanca što traži.
– Šef bi htio razgovarati s vama – otpovrne čovjek sa šeširom trudeći se da ne probudi
susjedstvo.
Iako je po glasu odmah prepoznao Sinišu Smokovinu, Lakotina pasioniranog lovca na bijesne
i ostale lisice, istražitelj mu odgovori drskim i odlučnim glasom:
– Neka dođe ujutro!
Rekavši to, zalupi prozorom i zavuče se pod topli pokrivač. Predmnijevao je da je Lakotina
iznenadna potreba za razgovorom u nekakvoj vezi s člankom u jučerašnjim novinama, ali ipak nije
htio pitomo i krotko udovoljavati njegovim željama. K vragu, mogao se strpjeti tih nekoliko sati i
doći ujutro!
42 / 149
tribuson
Sad se zvono oglasi dugim, otegnutim zvukom, po čemu se moglo zaključiti da se taster
zaglavio, ili da onaj dolje ne skida prst s njega. Sve svjesniji toga da se Štriginoj upornosti i
Lakotinoj ultimativnosti neće tek tako lako oduprijeti, Banić ponovno izađe na prozor.
– Čekam vas. Šef ima dobre vijesti za vas.
Misleći svejednako na onaj silan novac kojim mu je
Lakota mogao zagorčati život, Banić upali svjetlo i počne se odijevati. Naravno, zvono se
više nije oglašavalo. Osokoljen svjetlom na njegovu prozoru, Štriga je zacijelo čekao, pocupkujući
od hladnoće u vjetrom ispunjenom prolazu.
Nakon desetak minuta Banić izađe i krene za Štrigom koji ga je brzo vodio preko Britanskog
trga do parkirališta pokraj autobusnog stajališta.
– Sjeverni vjetar i nekoliko stupnjeva ispod ništice najgori su znak. Ako sad zapadne snijeg,
bit će ga do Uskrsa – govorio je Štriga, tek toliko da prekine mučnu tišinu.
Banić ne odgovori; uopće ga nije zanimala meteorologija jednog lovca na lisice. Svejednako
je šutio, a zatim, kad mu je Štriga otvorio stražnja vrata BMW-a, spretno je ušao i zavalio se na
stražnje sjedište.
Jednako brzo Štriga otvori i prednja vrata i sjedne do vozača, u kojemu Banić odmah
prepozna Jerka Soldu.
– Oho, i direktor ciglane je ovdje! – reče ironično, pa zapali cigaretu.
Soldo se okrene prema istražitelju i pogleda ga očima punim nevjerice, kao da mu nije jasno
odakle zna za tu neobičnu pojedinost.
– Molio bih vas da ne pušite! – upozori ga Štriga.
– Molite me uzalud! – odbrusi Banić. – Ako me vaš šef želi vidjeti u ovako neprilično
vrijeme, kada se i psa pušta na miru, onda će to biti uz komfor koji meni odgovara!
Štriga samo slegne ramenima, a Soldo pokrene auto, napravi cijeli krug preko praznog trga i
krene uzbrdo Nazorovom ulicom.
– Čekajte! – prosvjedovao je Banić tobože ozbiljnim glasom. – Rekli ste da idemo šefu, a ne
predsjedniku!
– Suzdržite se od duhovitosti! – opomene ga Štriga koji je, znajući da se u toj ulici nalazi
raskošna vila predsjednika države, shvatio Banićevu aluziju.
Nakon nekoliko minuta oni prođoše zavoje Nazorove ulice i nađoše se na Cmroku. Soldo
zaustavi BMW ispred poznatoga gradskog sanjkališta, na mjestu gdje je danju stajao autobus za
Prekrižje, a Štriga pokaže prstom prema stablima što su se nadvila iznad restorana Šumski dvor.
– Tamo vam je u autu. Želi da razgovarate u četiri oka.
Banić izađe iz automobila i boreći se sa snažnim vjetrom krene prema autu što se nazirao u
mraku. Bio je to nekakav raskošan, golem i nevjerojatno skup mercedes kojemu istražitelj uopće
nije znao oznaku. Sjećao se samo da je jednom na televiziji vidio taj tip vozila, i to ljetos, kada su
njime dovezli Micka Jaggera u hotel Inter-Continental.
Krsto Lakota ga je dočekao mirno sjedeći na stražnjem sjedištu. Banić otvori vrata, uđe i
sjedne do njega. Mercedes je uistinu bio toliko prostran da se u njemu moglo komotno sjediti i
ugodno razgovarati, kao u povećem separeu kakvog boljeg lokala.
– Dobra večer, gospodine Baniću – pozdravi ga Lakota svojim apsolutno staloženim tonom.
– Prije bih rekao da je jutro.
– Ja sam probdio cijelu noć boreći se s prilično jakim uzbuđenjima. Zato na jutro još i ne
pomišljam.
– Ali ste imali jakih razloga da me izvučete iz kreveta. Budući da mi vaši gorile nisu polomili
43 / 149
tribuson
prste, odbili bubrege ni slomili vilicu, pretpostavljam da još nije prošao rok u kojemu vam moram
vratiti vaših »uglavnom« pošteno zarađenih četvrt milijuna.
Lakota duboko uzdahne, a Banić izvadi Marlboro i zapali. Nakon što je otpuhnuo prvi dim,
vlasnik Lucky holdinga se zakašlje, a istražitelj zajedljivo primijeti:
– Taj vaš kašalj zacijelo je lagani laringitis. Koliko znam, vi ste veliki protivnik
protunikotinskog fašizma.
– Znam da imate prava na ljutnju i ne zamjeram vam – reče Lakota, pa pokretom ruke rastjera
oblačić dima koji mu je ušao u lice. – Dužan sam vam tisuću isprika i pet tisuća maraka honorara.
Najbolje će biti da ih odmah uzmete.
Rekavši to, Lakota mu pruži podebelu plavu omotnicu u kojoj su se morale nalaziti sve same
stotice.
– Otkud sad ta promjena? – začudi se istražitelj spremno uzevši omotnicu s novcem.
Financijska situacija u kojoj se nalazio nije mu dopuštala dugotrajna kolebanja i razmišljanja o
poslovnome moralu i ponosu.
– Ispričat ću vam sve po redu kako biste upoznali situaciju u kojoj se nalazim. To je jedini
način da shvatite moje poteze i odluke.
Banić ga šutke pogleda, zatim ugasi cigaretu u pepeljari što se nalazila u vratima. Ne toliko
zbog bogataša, koliko zbog sebe sama; i njegov je dušnik podnosio cigaretni dim tek pošto bi se
dobro nakljukao Pholcodinom.
– Moja je supruga prije gotovo tri tjedna trebala poslovno otputovati u München. Na
aerodrom je otišla sama, ali mi navečer nije javila da je sretno stigla. Sljedećeg sam dana nazvao
zrakoplovnu kompaniju i otkrio da čak nije bila u avionu premda je imala rezerviranu kartu. Isprva
sam se tješio misleći kako je riječ o kakvu nesporazumu ili ženskom hiru, ali sam nakon četiri ili
pet dana shvatio da se dogodilo ono najgore. Bety je netragom nestala. Prije otprilike deset dana
telefonom su mi se javili neki ljudi koji su tvrdili da se moja žena nalazi u njihovim rukama i da je
zasada na sigurnome.
– Kako ste znali da ne lažu?
– Ne razumijem – gotovo se zbuni Lakota.
– Mislim, jesu li vam poslali neki dokaz za to?
– Ah da – dosjeti se on – poslali su mi njezinu avionsku kartu. No kazali su mi da ću je
ponovno vidjeti samo ako im isplatim pola milijuna maraka.
– To vam se činilo prevelikom svotom? – upita istražitelj zajedljivo, pretpostavljajući kako
samo vrijednost upravne zgrade holdinga višestruko nadmašuje tu otkupninu.
– Ah, ne poznajete vi mene – uzdahne bogataš, pa nastavi: – Nema tog novca koji ne bih dao
za Betynu sigurnost! Pristao bih biti gol i bos, siromašan kao crkveni miš, samo da je ponovno
vidim. No otmičari su cijelu stvar jako zakomplicirali, javljali su se rijetko i stalno mijenjali uvjete
i način razmjene, po čemu mi se učinilo kako ni sami nisu sigurni na koji bi način okončali sve to,
a da se pritom ne izlože opasnosti uhićenja.
– Niste obavijestili policiju?
– Nisam – odvrati Lakota. – Ne stoga što su mi oni to najstrože zabranili, nego zato što sam
po svaku cijenu htio izbjeći rizik. Uostalom, oni nikada ne bi pristali raditi po mojim uputama niti
bi se dogovarali s otmičarima. Sve bi svoje napore usmjerili na to da ih uhvate. Na taj bih način
svoju ženu izložio prevelikoj opasnosti.
– I što je bilo dalje?
Lakota se zavali dublje u sjedalo i pokrije oči rukama. Vidjelo se da je silno zabrinut za ženu,
te da mu čak i to što mora pričati o svemu nanosi bol.
44 / 149
tribuson
– Prije tjedan dana su mi se javili rekavši mi kako samo u znak dobre volje moram isporučiti
polovicu novca, a da za uzvrat ne dobijem ništa osim obećanja da će s njom dobro postupati.
Bojeći se cjenkanja i prigovaranja, pristao sam i na tu nerazumnost.
– Tad ste potražili mene?
Odgovor je bio toliko očit da ga je Lakota prešutio.
– Tražili su da im novac donese neutralna osoba, odvjetnik ili privatni detektiv koji ima
adresu i broj u imeniku, kako bi mu mogli provjeriti vjerodostojnost. Ostatak priče sa
samoborskom cestom i mobitelom znate i sami, ali vam se kunem da ni u jednom trenu nisam
znao da će novac pokupiti na onako brutalan način, da će vas napasti i ozlijediti. Da sam na to
mogao i pomisliti, zacijelo ne bih pristao.
– Prije ste mi rekli kako sam im trebao dati novac i dobiti nešto za uzvrat.
– Da. To je bila njihova ideja. Tražili su od mene da vam o pravoj biti posla ništa ne kažem.
Rekli su da za vas smislim nekakvu zgodnu, prikladnu priču, te da će vam oni već nešto dati.
Kakav ključić, pismo, adresu ili neku drugu bezvezariju koju ćete vi donijeti kao rezultat dobro
obavljena posla.
– Zgodno – nasmije se Banić gorko. – Lijepo ste se zabavili sa mnom. I vi i oni. Da su me
ubili, stvar bi djelovala još uvjerljivije. Pa da, zašto se niste tako dogovorili? Za drugi dio novca
mogli ste, za promjenu, unajmiti kakvoga odvjetnika.
– Znao sam da ćete o meni svašta misliti.
– To je rečenica kakvu izgovaraju uspaljenice nakon što su već skinule grudnjak i gaćice –
odbrusi Banić nesvjesno vadeći novu cigaretu.
Drskost te primjedbe pomutila je Lakotin mir i on, prvi put te noći, povisi glas:
– Slušajte me, gospodine Baniću! Nismo se sastali kako bih cvilio pred vama, ispričavao se i
slušao vaše drske primjedbe.
– Nego?
– Nego kako bismo nastavili započeti posao. Noćas su me ponovno nazvali i rekli kako je
prvi dio posla uspješno obavljen, te kako žele da se sutra obavi i ostalo. Traže istog posrednika.
– Oho! Dopalo im se šutirati me u glavu!
– Za to sam spreman izdvojiti dvadeset tisuća maraka. Za vas to zasigurno nije svota koju
biste tek tako odbacili – reče Lakota kao da se nada kako će priča o novcu umiriti istražiteljevu
ogorčenost.
– Naravno da nije! Ali sam se na ovu glavu već poprilično navikao i ne bih je tek tako
odbacio. Slušajte me, gospodine Lakota, toliki novac za jednu ženu! Zar vam se ne bi više isplatilo
naći novu i prištedjeti četvrt milijuna maraka plus dvadeset tisuća? Za te se novce može kupiti bar
pet, šest nerentabilnih ciglana.
– Ne dopuštam da tako razgovarate sa mnom! – prosikće Lakota. – Ako niste sposobni
obaviti taj sitan posao, telefonski je imenik prepun odvjetničkih kancelarija.
– Ne bih vam baš savjetovao da za takav posao uzimate odvjetnika. Ako ga netko klopi po
glavi i otme torbu s novcem, natezat ćete se s njim godinama i obilaziti razne sudove.
– Znači li to da ipak pristajete?
– Treba mi tih dvadeset somova. Dezinficirat ću ih u varikini i uvjeravati sama sebe da sam ih
dobio na lutriji – reče Banić preko volje, razmišljajući ponajprije o Nikinoj školarini i Lidijinu
eventualnom liječenju.– U velikoj nuždi, kakvu vi ne biste razumjeli, čovjek je spreman nosom
zarovati po kojekakvim govnima. No kakav je sada plan? Hoće li biti vozikanja po karlovačkoj ili
križevačkoj okolici?
45 / 149
tribuson
Lakota se okrene ustranu, pritisne taster i spusti prozorsko okno, puštajući u auto hladan
noćni zrak. Potom, ne gledajući više u Banića, odgovori:
– Zvat ćemo vas tijekom dana na mobitel, ali će se razmjena svakako obaviti noću. Dobit ćete
ponovno kovčežić s novcem... mobitel već imate. Nazvat će vas samo jedanput i kazati vam
mjesto sastanka i vrijeme u koje morate stići na odredište. Predat ćete im novac i dovesti moju
jadnu Bety. Sve je prilično jednostavno, ali, nažalost, ne i posve bezopasno.
11.
U DVA POSLIJE PONOĆI MAHNITI JE VJETAR preko puste Avenije Bologne raznosio prašinu, sitne
otpatke i poneku plastičnu bocu. S desne strane ceste širio se niz starih kustošijskih kuća, na čijim
prozorima nije gorjelo baš nijedno svjetlo, a s lijeve, na vrhu pružnoga nasipa, mirovala je
dugačka kompozicija teretnoga vlaka. Osjećajući se ponovno kao jedina budala koja radi u ovo
doba noći, Banić je pritiskao papučicu svoga golfa, jer je za nekoliko minuta trebao biti ispod
nadvožnjaka kojim završava ova dugačka ulica. U Lakotinu su mu holdingu dali kovčežić s
novcem koji ovaj put nisu učvrstili policijskim lisicama. Cijelo je vrijeme pogledavao u retrovizor
ne bi li otkrio prati li ga tko, ali nikog, baš nikoga nije bilo na cesti. Onih nekoliko automobila što
ih je zamijetio iza sebe već je odavna skrenulo u pokrajnje ulice i otišlo svojim putem.
Onoga trena kada je prikočio nadsvođen tamnim lukom nadvožnjaka zazvonio je mobitel. U
pomalo uzaludnoj nakani da im pokaže kako ove noći on vodi igru, pustio je mobitel da zvoni i
uzeo ga u ruku tek nakon što se peti ili šesti put oglasio.
– Za pet minuta uđi u pod-odsusedsku cementaru! – bilo je sve što je čuo iz slušalice.
Banić odmah shvati da je to onaj isti glas, glas čovjeka koji pokušava prikriti govornu manu.
Prije no što će krenuti dalje, on izvadi Smith&Wesson iz korica što ih je nosio pod sakoom, pa ga
stavi na sjedište tako da mu bude nadohvat ruke.
Podsusedska cementara bio je golemi sivi objekt što je, nakon što su ga prije mnogo godina
zatvorili, ostao kao prljavi ružni spomenik nepromišljenostima socijalističkoga gospodarstva.
Izdizao se jasno i visoko nad okolišem, i svojim je golemim i prljavim konusima, redovima
hrđavih prozora i metalnih konstrukcija, potamnjelim i umrljanim zidovima upropaštavao inače
pitomi pejsaž kraja.
Nakon manje od pet minuta Banić skrene s ceste i prođe kroz širom otvorene i djelomice
razvaljene vratnice napuštene tvornice cementa. Iako mu nitko nije rekao gdje treba stati, on
zaustavi auto desetak metara od ulaza, ugasi motor, zatrepće svjetlima, pa onda i njih ugasi. Uzme
potom revolver u desnu ruku, a kovčežić s novcem u lijevu, pa se mirno nasloni na sjedište. Znao
je da sada treba samo oprezno i strpljivo čekati.
Iz tame u kojoj se skrivala jedna od pokrajnjih zgrada, zacijelo bivša portirnica ili čuvarnica,
pojavi se visoka sjena muškarca. Imao je gotovo do zemlje dugačak kaput od tvrdog i
nepromočivog materijala, koji je pri neznančevim koracima šuštao. Na glavi je nosio šešir
poširoka oboda, nalik na one kakvi se mogu vidjeti u filmovima o Divljem zapadu. Šešir je tako
nabio na čelo da mu se zacijelo ni danju ne bi moglo vidjeti lice. Hodao je polako i nekako
paradno, baš kako običavaju činiti bahati i samouvjereni ljudi, oni koji su svjesni kako su sve
stvari pod njihovim nadzorom.
Vidjevši ga kako se polako ali odlučno približava automobilu, Banić otvori prozor i čvršće
stegne revolver što ga je svejednako držao u ruci. Bio je oprezan i sumnjičav; bilo je očito da
46 / 149
tribuson
neznanac sa šeširom dolazi po svojih četvrt milijuna maraka, ali otete žene nije bilo nigdje. Pet ili
šest koraka od golfa muškarac zastane, odbaci opušak ustranu, pa se tihim i zapovjednim glasom
obrati Baniću:
– Spusti torbu s novcem!
– Gdje je žena?
– Previše pitaš!
Banić ispruži lijevu ruku kroz otvoreni prozor i spusti kovčežić na tlo.
– Dobro. Sad vozi dolje do one nads-strešnice. Čeka te u toyoti.
I dok je promatrao visokog muškarca koji je čekao da golf ode, Baniću su padale na pamet
svakojake misli. Mogao je mirne duše potegnuti revolver i napuniti mu trbuh sa šest metaka. Imao
bi nakon toga niz neugodnih razgovora na policiji, ali bi na kraju, uz Lakotino svjedočenje i
utjecaj, sigurno sve dobro završilo. Nitko nije volio otmičare pa bi i policija, unatoč tome što se
nije radilo o nužnoj samoobrani, najvjerojatnije zažmirila. No uz njegovu narav još ga je jedna
stvar sprečavala u tome da cijeli slučaj završi na takav način. Naime, postojala je vrlo velika
opasnost da tip sa šeširom nije sam. U tom je slučaju netko iz tame mogao zapucati na Banića ili
na otetu ženu. Isto se tako, tamo dalje u mraku, uz toyotu u kojoj je navodno čekala preplašena
Bety, mogao nalaziti još netko tko promatra teče li razmjena u redu, netko tko bi mogao brzo sjesti
u auto i pobjeći s otetom ženom.
Ne, to nije dolazilo u obzir, pomisli istražitelj, nije on Robin Hood pa da sam dijeli pravdu,
nego profesionalac koji mora poštovati dogovorena pravila razmjene. Okrene stoga ključ, otpljune
prezirno kroz otvoreni prozor i krene prema drugom kraju napuštene cementare. U retrovizoru je
mogao jasno vidjeti kako je onaj sa šeširom zgrabio kovčežić, zavirio u nj, a zatim svom snagom
potrčao prema izlazu iz cementare, gdje ga je morao čekati automobil pripremljen za bijeg.
Nakon stotinjak metara Banić upali svjetla i pod širokom nadstrešnicom, sagrađenom od
starih dasaka i crnoga smolastog papira spazi parkiranu zelenu toyotu. Zaustavi se nekoliko koraka
iza nje, strpa revolver u džep, izađe iz auta, zaključa ga i prijeđe u toyotu.
Otmičari su se ovoga puta očito držali dogovorenih pravila. Ispod upravljača Banić spazi
ključ koji je bio na svome mjestu, okrene se i ugleda Bety, suprugu Krste Lakote. Sjedila je u
toploj i zacijelo skupoj bundi, na glavi je imala šeširić, a na nosu velike tamne naočale. Po bljedilu
njezina lica i po tome kako se opustila i zabacila glavu na naslon moglo se lako zaključiti kako je
umorna i nasmrt uplašena.
– Ne brinite se, gospođo – pokuša je ohrabriti – za manje od pola sata bit ćete s mužem.
Rekavši to, on upali motor, pritisne papučicu gasa, napravi nagli zaokret, spreman da pojuri
prema izlazu iz cementare. Čuvši tupi udarac, naglo zakoči, okrene se prema ženi i shvati da je ona
pri tom naglom manevru izgubila ravnotežu i pala na sjedalo.
– Oprostite – reče postidjevši se zbog svoje neopreznosti. – Jeste li se udarili?
Nije mu odgovorila.
Banić brzo upali unutarnje svjetlo, okrene se i, koliko mu je to razmak između sjedišta
dopuštao, nagne nad nesretnu ženu.
Pri padu su joj pale naočale i šeširić, a kosa joj se prosula preko blijedog lica. Oči su joj bile
zatvorene, a usnice posve tamne. Banić joj dotakne ledeni obraz, a zatim prstima potraži vratnu
arteriju, shvativši istoga trena kako je jedna jedina stvar posve sigurna: Bety Lakota bila je mrtva!
I tada, baš kao da im je nekakav nevidljivi ceremonijal-majstor dao znak, prostrano se
dvorište cementare ispuni blještavim automobilskim farovima, podivljalim zavijanjem sirena i
plavičastim žmiganjem rotacijskih svjetala. Policijski automobili, njih tri ili četiri, možda čak i
više, pojavljivali su se sa svih strana i uz škripu guma zaustavljali se oko zelene toyote. Kroz vrata
koja su se hitro i bučno otvarala, poput naglo izletjelih čepova šampanjca, iskakali su ljudi u
47 / 149
tribuson
48 / 149
tribuson
– Gospodine Zadro, on je privatni detektiv Nikola Banić – odvrati Mrkša tonom po kojemu se
dalo naslutiti da mu je taj Zadro šef. – Tvrdi da je u podsusedskoj cementari obavljao posao za
svoga klijenta.
Mrkša pruži Zadri Banićevu službenu iskaznicu koja se nalazila na stolu, među oduzetim
stvarima.
– Privatni detektiv! Srce ti ljubim! Ko u filmu! Jesi mu uzeo izjavu?
– Jesam – odvrati Mrkša i pruži Zadri gusto ispisan list papira.
Inspektor se zadubi u čitanje izjave. Pripadao je onim ljudima kojima se, dok čitaju u sebi,
usnice lagano miču kao da čitaju naglas. Po tome koliko mu se naboralo čelo moglo se vidjeti
kako s izjavom uopće nije zadovoljan.
– Nikada ti, moj Mrkša, nećeš naučiti hrvatski jezik. Ne reče se »prisutan«, nego »nazočan«...
i nije »revolver«, nego »samokres«... – promrmljao je, a zatim se okrenuo Baniću kojega su već
boljele ruke od uskih lisica.
– Ništa o tome da si je ubio. Jel’? Ni riječi.
Razdražen njegovom šutnjom, inspektor ga još jedanput lupi po glavi. Banić izgubi ravnotežu
i zacijelo bi pao sa stolca da ga Zadro nije zadržao zgrabivši ga za kosu.
– Po plavilu usana i ukočenosti bila je mrtva mnogo prije no što sam stigao u Podsused – reče
Banić dok mu je pred očima još uvijek iskrilo od udarca. – Zašto ne pričekate obdukcijski
izvještaj?
– Ma nemoj! Ti ćeš me učiti! Ti to valjda znaš!
– Gospodin Banić je radio ovdje do devedesete na sličnim poslovima, pa... pa... pa donekle
zna... – oprezno će Mrkša, koji kao da je bio na osumnjičenikovoj strani.
– Ma nemoj! – skoči Zadro kao da je baš na to čekao. – Kažeš radio do devedesete! Znači u
SUP-u, a ne u MUP-u! E, pa, gospodo moja, nije to isto! Ako je radio u SUP-u, onda je proganjao
Hrvate. Hajde, ptičice, reci koliko si Hrvata ukokao?
– Samo Brunu Bušića – promrmlja Banić, pa otpljune malo krvi što mu se nakupila u ustima.
Mrkša zakoluta očima pa pogleda prema stropu, zacijelo nezadovoljan tonom kojim je Banić
odlučio razgovarati s goropadnim inspektorom.
– Ti ćeš se zajebavati sa mnom! – izdere se Zadro, pa krene prema uhićeniku kao da će ga
ponovno udariti.
Zasigurno bi to i uradio da se u taj čas nije oglasio telefon na stolu. Umjesto toga, priskoči
stolu i podigne slušalicu. Slušao je tiho i pozorno, i ono što je čuo sigurno ga je dobrano
iznenadilo.
– Pa srce ti jebem, znaš li ti čija je to žena? Od Krste Lakote! A znaš li ti tko je Krsto Lakota?
– snebivao se gledajući prema Baniću.
– Ne znam. Svi su ljudi pred zakonom jednaki.
– Nemoj ti meni citirati Ustav!
– To nije Ustav – otpljune Banić još malo krvi – nego Deklaracija o pravima čovjeka,
Robespierreova i Dantonova tlapnja stara dvjesto godina. Da niste po izjavi tražili »nazočnost« i
»samokrese«, mogli ste pročitati da se ubijena zove Bety Key-Lakota, te da sam noćas u
Podsusedu bio po nalogu njezina supruga, nad čijim ste se imenom tako dirljivo raskokodakali.
Ponudio mi je da za njega obavljam poslove security managera, ako nakon razgovora s vama
budem sposoban obavljati ikakve poslove. Iako posve opravdano mislim da o tome što je security
znate jednako toliko koliko i o Robespierreu i Dantonu, tražim od vas da istoga časa nazovete
gospodina Lakotu i o svemu se obavijestite. Usto zahtijevam da o mom privođenju smjesta
obavijestite gospodina Vinka Dogana, koji je moj prijatelj i, kako pretpostavljam, vaš nadređeni.
49 / 149
tribuson
Njemu ću se požaliti kako ste me uhitili u akciji koju sam obavljao posve u skladu s Pravilnikom o
obavljanju detektivskih poslova i zamoliti ga da vas premjesti u Benkovac ili Kistanje, ako ne želi
i u Zagrebu imati slučaj poput »šibenskoga«.
Na Mrkšinu licu zaigra diskretan izraz zadovoljstva, a na Zadrinu bijes pomiješan s
nevjericom i čuđenjem. Stajao je tako časak, dva, a zatim je u njemu nešto prekipjelo, pojurio je
prema uhićeniku i opalio nogom po stolcu na kojemu je on sjedio. Stolac odleti u kut sobe, a Banić
se ispruži po podu. Zadro ga jedanput dohvati nogom u slabine, a nakon toga se okrene, ode do
stola, sjedne na rub, izvadi češalj, pa njime nekoliko puta prođe kroz jadne ostatke kose.
Banić teškom mukom ustane, a Mrkša priskoči i donese mu stolac kako bi mogao ponovno
sjesti.
– Vi ste velika dobit za policiju – reče hvatajući zrak i previjajući se od bolova – ali i velik
gubitak za zoološki vrt.
Zadro spremi češalj u džep i krene prema Baniću. Začudo, ovaj se put Mrkša ispriječi između
njega i uhićenika.
– Slušajte, Zadro, bilo bi bolje da nazovete Dogana! Prošli smo puta zbog slične stvari
obojica bili na ledu.
Bijesni inspektor zastane. Bio je crven u licu, a na čelu su mu se nakupili veliki grašci znoja.
U jednom se trenu činilo da će odgurnuti i Mrkšu, ali je onda ipak odustao, okrenuo se i pošao ka
vratima odbrusivši glasom punim gorčine:
– Ti ga zovi! Jebem ja vama sve po spisku!
Nakon što je srditi inspektor otišao, Mrkša glasno uzdahne, izvadi iz džepa ključić lisica i
Baniću oslobodi ruke. Zatim reče:
– Prilegnite tamo na trosjed. Ja ću odmah nazvati gospodina Dogana.
Glave pune noćašnjih događaja, Banić se ispruži na neudobnom i prekratkom trosjedu misleći
kako je ipak dobro što je Mrkša odlučio nazvati Dogana, a ne Lakotu, jer mu je vlasnik velikog
holdinga, ozlojeđen i potresen ženinom smrću, mogao i namjerno napakostiti. U Dogana se ipak
mogao više pouzdati. Činjenica je da je i Dogan dok je bio mlađi pokazivao sličnu aroganciju, pa
čak i brutalnost, ali je zasigurno bio mnogo inteligentniji i školovaniji. Usto, premda Banića baš i
nije previše volio, cijenio je njegove sposobnosti i poštenje.
Dogan se pojavio gotovo dva sata kasnije, kada je premoreni Banić već utonuo u san.
– Znam, sve već znam! – govorio je uzrujan zbog toga što su ga probudili. – Pregledao sam
spis i ne pada mi na pamet da bi ti bio ubojica. Zadro je primitivac koji misli da je kriv onaj tko
prizna, a da prizna svatko koga se propisno pritisne. Dosad mi je već trojicu natjerao da priznaju
nešto što su na sudu porekli i što se uopće nije dalo dokazati. Boga mu njegova! Već sam ga se
toliko puta pokušao riješiti, ali ga netko odozgo podržava...
– Mogu kući? – upita Banić kao da još ne vjeruje da je slobodan.
– Što je? – nasmije se Dogan. – U financijskoj si gabuli pa bi malo ostao na zatvorskoj košti?
Dogan ga povede niz stubište i otprati do izlaza, a zatim mu, prije no što će se rastati, objasni:
– Kako mi Zadro ne bi podmetao da te protežiram, morat ću ti na neko vrijeme zadržati
iskaznicu, revolver i putovnicu. Trebat ćeš nam u istrazi, pa je poželjno da ne napuštaš grad, a da
nas prije ne obavijestiš.
A zatim, namignuvši, doda:
– Imaš valjda drugi revolver i kopiju iskaznice?
50 / 149
tribuson
12.
USTAO JE U JEDANAEST, POPIO DVA KETONALA i dvije kapsule protiv kašlja, a nakon toga se
odvukao do kupaonice i zagledao se u zrcalo. Izgledao je uistinu loše; imao je tamne podočnjake,
ozljede na nosu i licu te posjekotinu na donjoj usni, djelovao je strašno umorno i bio neobrijan.
Pokuša oprati zube, ali ga na dodir četkice zaboli cijela vilica. Od brijanja odustane zaključivši
kako će mu se na izbrijanom licu one modrice i posjekotine još više isticati. Vrati se potom u sobu
i u ormaru pronađe berettu, svoj stari rezervni pištolj, pomišljajući kako bi Zadro zacijelo rekao:
»Ne reče se rezervni nego pričuvni.« Dolje u ladici imao je i kopiju detektivske iskaznice koju je
dobio oglasivši svojedobno onu prvu i pravu izgubljenom. Bio je to stari provjereni štos kojim se
već godinama služe neodgovorni vozači automobila koji lako gube dozvolu. Znao je da bi sada
morao otići do Krste Lakote, ali mu se tamo nikako nije išlo. Policija mu je morala kazati sve što
se dogodilo u podsusedskoj cementari, njegovu je izjavu također najvjerojatnije dobio na uvid,
tako da je odlazak u Lucky holding slobodno mogao odgoditi za neko prikladnije vrijeme.
Konačno, kad za taj razgovor dođe vrijeme, Lakotine će sluge sasvim sigurno doći i pozvoniti, bez
obzira na doba dana ili noći. Ono što je Banić osjećao da mu treba kao kruh nasušni bilo je hladno
pivo i vruća kava. A to se moglo dobiti u kafiću Kico.
Ušao je u kafić i naručio kratku crnu i ledeni Plzenj od pola litre te sjeo za stol. Poput
morskog psa koji nepogrešivo ćuti miris hrane, do njegova stola doplazi Kembra s praznom čašom
i sjedne mu nasuprot.
– Kako jetra? – upita Banić tek toliko da pokaže nekakav oblik prijateljske brige.
– Super! Imam strašno jaku jetru. Doktor Jazbec kaže da je triput veća neg kod prosečnog
čoveka – odvrati Kembra zagonetno kružeći kažiprstom po obodu svoje čaše.
Beskrajno mrzeći onaj ponižavajući trenutak u kojemu su pijanci prisiljeni užicati piće, Banić
mu samoinicijativno naruči džin s tonikom.
Spazivši piće, Kembra se dobrodušno nasmije, otpije nekoliko gutljaja, a zatim iz džepa
izvadi digitalni sat s jednostavnim remenom od crne plastike.
– Gle ka’ je Pako nabavili Casio! Ko pravi.
Banić preko volje pogleda sat jer su mu oduvijek išle na živce kinooperaterove kupoprodajne
ludorije.
– A što mu fali?
– Gledaj! – reče Kembra pa mu tutne digitalni displej pod nos. Na satu su se vidjele brojke
11:45.
– A gle sad! – veselo će Kembra, pa poput mađioničara stavi ruke na leđa, protrese sat,
počeka malo, a zatim ga slavodobitno pokaže istražitelju. Na displeju je pisalo 11:43.
– Što je to? – začudi se Banić.
– Kaj bi bilo!? Ide naopak! Natraške! – smijao se Kembra. – Dal mi ga je jučer i sad pijem
svoj džin od prekjučer, ha, ha, ha!
Na ulazu u lokal pojavi se sitna Pakova figura u onoj svima dobro poznatoj smeđoj vinterici
od strašno iznošena skaja i s plastičnim krznom na ovratniku. Približavajući se njihovu stolu,
kinooperater već izdaleka shvati o čemu je riječ i to ga jako rasrdi.
– Kaj zajebavaš, Kembra!? Sam ti rekel da nejde naopak neg da si krivo stavil bateriju?
Moraš promeniti polove!
51 / 149
tribuson
52 / 149
tribuson
53 / 149
tribuson
54 / 149
tribuson
mogli i Lakotinu poslovnu povijest oslikati blještavim bojicama: dobrotvor, spasitelj domovine,
veliki poduzetnik, stup gospodarstva... Ovisi s koje strane gledate. Državni se mediji u slikanju
njegova lika koriste raznobojnim lakovima, dok se oporbeni tisak za istu stvar koristi blatom,
pokvarenima jajima i psećim drekom. Da dobijete pravu sliku, valjda biste trebali intervjuirati
radnike iz svih tih tvrtki koje je na brzinu pokupovao. Imali biste što raditi mjesecima...
– I što bi oni rekli?
– Pitajte ih. Sada su uglavnom bez posla ili dirinče za trinkgelt. Projurio je kroz njihove
tvrtke kao tajfun i oglodao ih do kosti. Kao mačka ribu.
– Kako je to moguće?
– Sasvim lako – odvrati Štakor dovršavajući svoj vinjak. – Izvučete lovu iz njih poput
pijavice i transferirate je u svoje inozemne tvrtke i razne banke. Siguran sam da u inozemstvu ima
bar deset tvrtki koje se sastoje od bankovnog računa i poštanskog pretinca ili opskurne sobice na
kakve možete naići u romanima Dostojevskog.
Baniću pade na pamet davno školsko gradivo, ali u glavi nikako nije uspijevao evocirati
nijednu sobicu iz ona dva romana što ih je pročitao. Nije čak bio ni siguran da je Mrtve duše
napisao baš Dostojevski.
– A kakav je bio... mislim kao muž? Ako to nije glupo pitanje...
– Mi novinari privatni lik uglavnom izmislimo kako nam u taj čas odgovara – mirnim će
glasom Joe Štakor kao da je riječ o najnormalnijoj stvari na svijetu. – Ipak, govorkalo se da je u
tom smislu pomalo bolestan.
– Bolestan!?
– Pogledajte kako me tip mjerka – došapne Štakor istražitelju ponovno zagledan u čovjeka s
kariranom jaknom. – Kažem vam, čeka da izađem van pa da me napadne.
Banić se dosjeti da će novinarovu paranoju najbolje odagnati naruči li mu još jedno piće. Kad
je novi vinjak stigao na stol, Štakor nastavi:
– Ne bolestan, nego bolesno zaljubljen i ovisan. Znate, ta je ženska imala trideset i nešto, i
uistinu je bila komadić za poklopati. Lakota je strašno uživao kada se mogao s njom pojaviti u
javnosti. Držao se napuhano i ponosno, kao da ga je pod ruku uhvatila miss svijeta. Uopće mi nije
jasno što će sad kad je nema.
– A kakva je ona bila prema njemu?
– Kao i svaki komad pred kojim muškarci padaju ničice. Koristila se onim što joj je Bog dao.
Provodila se, laufala okolo i trošila silne količine novca. Na nju je trošio valjda tek nešto manje no
za porez. Navodno je i ljubakala naokolo, ali za to nema dokaza, osim jednog...
– Osim jednog?
– Vi, znači, uopće ne čitate Magazin X?
– Ne, to jest ponekad – uzmota se Banić.
– Ljetos smo objavili njezinu sliku s ljubavnikom. Naš ih je reporter ukebao na nekoj
privatnoj porečkoj plaži. Nakon toga oboje su nas tužili i zatražili nekoliko stotina tisuća maraka
za pretrpljene duševne boli. Možete si misliti koje su to boli! Kronično sam bez love i mislim da
bih dao da me za tri soma maraka provedu kroz duševne boli nižih krugova Danteova Pakla, a oni
misle...
– Tko vas je tužio? Ona i ljubavnik?
– Ne – nasmije se novinar. – Ona i njezin muž Krsto.
– A tko je ljubavnik? – zanimalo je istražitelja.
– Ne znam. Idiot od fotoreportera uhvatio ga je s leđa. Slušajte, ako vas ta stvar zanima,
55 / 149
tribuson
56 / 149
tribuson
13.
NE USPJEVŠI NIKAKO ODAGNATI IZ GLAVE ONAJ PRIZOR iz češkog filma u kojemu disidentska
glazbena kapela izvodi pogrebne skladbe, kuhajući pritom čaj na malom kuhalu, Banić uđe u
Krematorij u trenu kada je dvorana bila toliko puna da se njome jedva moglo kretati. Premda ih
gotovo nikad nije nosio, nabio je na nos oveće tamne naočale bojeći se da bi ga za vrijeme
ceremonijala tkogod od Lakotine svojte mogao prepoznati i upriličiti mu nakon pogreba neugodan
razgovor. Ostao je u onom kutu gdje je smješten jedan od dvaju velikih zvučnika, dakle pri samom
ulazu, odakle je mogao dobro vidjeti sve što se događa. U tišini koju je remetio tihi žamor ljudi te
kašljucanje i šmrcanje prehlađenih osoba kakvima ovo doba godine ne oskudijeva, otvorila su se
kovana vrata kroz koja su livrirani pogrebnici ugurali kolica s lijesom. Iza njih su ušli ožalošćeni
suprug, malobrojna, Baniću nepoznata rodbina i dva pristala mladića za koje je čuo da su Betyna
braća koja su dan prije stigli avionom iz Londona. Ta dva momka, čija su lica bila blijeda i
skrušena, a oči crvene od plača, stala su korak ili dva podalje od Krste Lakote, koji je ženinu smrt,
sudeći po tome što se jedva držao na nogama, proživljavao s najdubljom boli. Uz lijes je polako
koračao i svećenik u bijeloj odori, isti onaj koji je redovito obavljao taj tužni i nezahvalni posao.
Banić nije znao je li pokojnica bila rođenjem katolkinja ili je zbog vjere svojega muža
konvenirala, ali mu to i nije bilo važno, jer se u vjerske razlike i inače slabo razumio. Jednako tako
nije imao pojma o tome kako se zove sumorna skladba što je dopirala iz zvučnika pokraj njega.
Pogleda zatim prema polukrugu ljudi koji su stajali odmah u prvom redu i začudi se koliko je
među njima poznatih mu lica. Vidio je ozbiljnoga sijedog državnog pjesnika, nekog političara s
namještenom bolnom grimasom na licu, nekoliko pjevača kojima do danas nije uspio popamtiti
imena, jednu nogometnu zvijezdu koja nije djelovala osobito ganuto, zatim slavnog dobrotvora,
mnogo bogatijega od zaklade kojom je upravljao, te nekoliko fizionomija koje je mnogo puta
vidio u novinama, ali baš nije bio siguran u koju bi ih društvenu skupinu smjestio. Korak ispred
jednoga od takvih stajao je i vrlo stari kaptolski dužnosnik, pomoćni biskup ili tomu slično, koji je
prijateljima medija bio poznat po tome što je redovito blagoslivljao razne novootvorene stvari, od
trafostanica pa sve do umjetnih bubrega. Nakon što je glazba utihnula, gore s galerije razlegne se
neka tiha i umiljata zborna pjesma, koja je mogla biti i kakva engleska uspavanka.
Prije no što će engleske riječi pjesme utihnuti, a svećenik istupiti da izgovori svoje odavno
naučene riječi, Banić se progura kroz skupinu radoznalaca koji su zakrčili vrata i izađe van,
iznenađen naglom promjenom što se u međuvremenu zbila. Iz sivih oblaka koji su već nekoliko
dana prijetili gradu sada je padao gusti snijeg, kao da svom žestinom želi pokazati kako se zima
vraća u Zagreb, i to prije no što je kalendarski i započela. Skine brzo naočale, pod kojima su mu
suzile oči, navuče kapuljaču svog novog kaputa i polako krene gore prema parkiralištu ne bi li
izbjegao neugodnu gužvu koja će nastati čim obred bude završen. I tad, prije no što će stići do
svog auta, spazi veliki mercedes s upravljačem na desnoj strani. Želeći potvrditi svoje sumnje,
obiđe ga, sagne se i rukom makne snijeg koji mu je već bio prekrio tablicu. Njegova su nagađanja
bila točna; registracija je bila britanska. Budući da je znao kako su Betyna braća stigla
zrakoplovom, upita se čiji je to auto. Odmakne se stoga nekoliko koraka od vozila pa odluči
pričekati, premda to na ovoj hladnoći i snijegu nije bilo nimalo ugodno.
Obred je trajao neuobičajeno dugo tako da se Baniću činilo da su mu se noge, unatoč tome
što je neprekidno šetkao naokolo, pretvorile u neku vrstu ledenih proteza. Ipak, nakon više od pola
sata, kroz gustu su se snježnu zavjesu ljudi u tamnome počeli vraćati na krematorijsko parkiralište,
gdje je vrlo brzo nastala neugodna gužva vozila koja su pokušavala izaći. Desetak metara udaljen
od engleskog mercedesa, Banić spazi čovjeka tridesetih godina u dugom kaputu pomalo
staromodna kroja, kako traži nešto u džepu i približava se autu. I baš kad mu je htio prići, iznenada
57 / 149
tribuson
se uz mercedes stvori još jedan mlađi čovjek, u kojem Banić odmah prepozna jednoga od
pokojničine braće. Razgovarali su pokraj snijegom već dobrano zasutog auta, te se činilo da u tom
žustrom razgovoru prevladavaju svađalački tonovi. Betyn je brat mahao rukama i gotovo se
prijeteći unosio u lice vlasniku mercedesa, koji je samo kimao glavom kao da želi što prije
okončati taj neugodni razgovor i ući u svoj automobil. Naravno, Banić ih nije mogao čuti, a da je i
mogao, njegov mu srednjoškolski engleski, na kojemu je mogao čitati stripove i shvatiti
jednostavnije pjesme Cheta Bakera, ne bi pomogao da bogzna što razumije.
Kad se konačno srditi brat okrenuo i otišao, istražitelj brzo krene prema mercedesu, pa
neodlučno pokuca na prozorčić, upravo u trenu kada je čovjek namjeravao krenuti. Uz tihi zvuk
automatike, prozorsko se okno spusti, a Banić pretrne. Bila je to prilika da pokaže kako još uvijek
zna nekoliko riječi engleskoga.
– Sorry for disturbin’ you... are you maybe Bety’s relative? – reče nadajući se kako je i to za
početak dosta dobro. Valjda nije napravio previše pogrešaka, i valjda riječ relative tamo na Otoku
još uvijek podrazumijeva rođaka.
– No. I’m her former friend from London. But why?
Gotovo ponosan što je sve razumio, Banić mu gurne pod nos svoju detektivsku iskaznicu
istog trena shvativši kakav je kreten. Pa iskaznica je bila na hrvatskome!
– Oh, you are a private detective! That’s interesting – reče Englez, kojemu nije trebalo
mnogo da shvati što znači sintagma privatni detektiv, napisana ispod Banićeve fotografije.
– Yes. I’m trying to find her killer – objasni Banić, mučen čudnom strepnjom da je sada pola
onoga što je rekao posve pogrešno, te da je između stotine prokletih riječi koje engleski ima za
ubojicu odabrao sasvim neadekvatnu. Da mu je sad Nika pri ruci! Zatim doda tiše:
– I want to talk with you.
– Why not!? That’s what interests me too – odvrati čovjek pa mu pruži svoju posjetnicu. –
See you at Intercontinental hotel lounge, seven p. m. today!
Englez podigne prozorsko staklo, nagazi na gas i ode, a Banić ostane zagledan u posjetnicu
na kojoj je pisalo da se čovjek zove Richard Blain, te da je londonski sales manager. Bože, svijet
je prepun raznih »managera«, pomisli istražiteljeve svjesniji da taj komplicirani razgovor ni u snu
neće obaviti bez kćerine pomoći.
Spustivši se s Mirogoja, nenaviknut na to da prima poštu, uđe u svoj ured i nagazi na
poštansku omotnicu koju je poštar ubacio kroz prorez na vratima. Na omotnici je bio logotip
Magazina X. Banićevo ime i adresa, te oznaka da je poštarina plaćena paušalno. Otvori je i iz nje
izvuče presavijenu presliku. Upali potom svjetiljku na radnom stolu i udubi se u presliku koju mu
je poslao redakcijski pijanac spomenutoga lista.
Na uobičajenom fotokopirnom formatu bila je preslikana donja polovica treće stranice lista
od desetog srpnja ove godine. Na lijevoj strani papira nalazila se uspravna fotografija zanosne
Bety Lakota u minimalnom kupaćem kostimu. U trenu kada je snimljena mlada je žena zacijelo
popravljala grudnjak i smješkala se muškarcu koji je, okrenut leđima, ležao na šljunčanoj plaži. U
dnu fotografije vidjeli su mu se samo zatiljak, lančić oko vrata i snažna, potamnjela ramena. U
pozadini se nazirala pusta plaža po kojoj se razlijevala bujna pjena morskih valova. Uz sliku je
stajao podosta zlobno i ironično intoniran tekst o tome kako je »mjestimice vjerna« supruga
poznatog tajkuna pronašla novoga pratitelja, čija je prednost u tome što »radosti mora«
pretpostavlja dosadi burze i nadzornih odbora. Pogledavši još jedanput obline oskudno odjevene
kupačice, Baniću padne na pamet o kakvim se tu sve »radostima mora« moglo raditi, a zatim svrne
pogled i na ostala dva članka što su se nalazila na istoj polovici stranice. U onom srednjem pisalo
je nešto o novom, basnoslovno skupom ferrariju što ga je »nedužno djetešce« nekog političara
uspjelo prošlog utorka temeljito razbiti, dok je na desnom dijelu preslike bila uokvirena slika
ljepuškastog tridesetogodišnjaka, odjevenog u košulju od neke svjetlucave, estradi prikladne
58 / 149
tribuson
tkanine. Tip je bio glupavo nasmijan, u ruci je držao mikrofon, a tekst što je pripadao slici zacijelo
se nalazio na gornjem dijelu koji Štakor nije fotokopirao. Krajnje nezainteresiran za domaće
lakoglazbene pojave, Banić zaključi kako nedostatak teksta i nije neka šteta.
Znajući da je društvo na Britancu sada okupljeno oko ručka, odluči nazvati Niku, iako je bio
siguran da se već ljuti na njega zato što nije pokazao baš preveliku volju da Lidiju nagovori na
liječnički pregled. Odloži presliku, uzme telefonsku slušalicu i, dobivši Niku, veselo upita:
– Kako je mama? Nadam se da je bolje. Neki sam je dan tražio.
Ma koliko se pretvarao i glumio nevinu ovčicu, vlastitu kćer nije mogao prevariti. Nekoga
drugoga da, ali Niku nikada.
– Ne znam što da ti kažem – reče ona glasom u kojemu nije bilo teško nazreti ljutnju – a da to
istodobno bude i iskreno, i nešto što pristojna kći uopće smije kazati vlastitu ocu.
– Dobro, dobro – umirivao ju je. – Evo, sutra ću sto posto navratiti. Osim toga, imam mali
poklon za tebe i Tima.
Premda više nije bila klinka, na riječ »poklon« uvijek je dobro reagirala.
– A što to? – upita radoznalo.
– Iznenađenje! Nego, zbog nečeg drugog sam te zvao. Imam u sedam u Inter-Continentalu
poslovni razgovor s nekim Englezom, pa sam mislio da bi mi mogla biti tumač.
– A što je s tvojim engleskim?
– Ah, znaš – izmotavao se – nisam već dugo vježbao, a razgovor će biti zamršen.
– Dobro – pristane ona. – Mogu li povesti i Tima?
– Ne – otpovrne on.
– Ali, zašto? Pa on govori sto puta bolje od mene! – gnjavila ga je računajući, valjda, da će
popustiti.
– Znam da je jako dobro ovladao engleskim. Ali na što će mi prevesti to što čuje? Na svahili?
– Nemoguć si! – odbrusi ona i spusti slušalicu.
Dok su se nekoliko minuta prije sedam vozili prema hotelu, razgledavajući Englezovu
posjetnicu, Nika se veselo nasmije i upita oca:
– Znaš li tko se još zove Richard Blain?
– Ne bih se mogao sjetiti – odgovori Banić ne previše usredotočen na njezino pitanje. Morao
je paziti na skliski kolnik, sužen zbog hrpi snijega što su ga napravile ralice.
– Bogart u Casablancil Zar se ne sjećaš? Ti i mama ste jako voljeli tu romantičnu starudiju.
On se lagano trgne jer ga je pecnuo taj izraz. Kao da je upućivao na to kako on i Lidija već
pripadaju nečemu što je samo »romantična starudija«. Htio joj je otpovrnuti kako se još nije ni bio
rodio kada je taj film snimljen, ali ga je u tome spriječio neoprezni vozač čiji se auto ispred njega
opasno zanio na zaleđenom dijelu ceste.
Gospodin Blain već ih je čekao u predvorju hotela zavalivši se udobno u jednu od fotelja
nanizanih oko niskog stolića. Pozdravio se s njima, ponudio ih pićem, pohvalio Nikin savršeni
engleski, a zatim upitao Banića što bi ga zanimalo o njegovoj bivšoj djevojci. Da, rekao je baš
tako, uporabivši izraz girlfriend.
– I would... I would like... when you... – počne on petljati, ne pronalazeći pravu riječ, kao da
mu engleski ide samo na otvorenom prostoru.
Nika ga prekine blago ga gurnuvši laktom.
– Nisi li me pozvao radi prevođenja?
– Pitaj ga kada je točno bio s Bety u ljubavnoj vezi... – preda se on prepuštajući Niki vođenje
59 / 149
tribuson
razgovora.
Nika mu postavi pitanje, a on se pomalo sjetno nasmije i počne pričati kako je Bety bila
njegova girlfriend od 1986. pa sve do 1989, kada se pojavio umišljeni i samodopadni
»Jugoslaven«. Nasjevši na njegov egzotično-vitalistički šarm, Bety ga je napustila i već se sljedeće
godine udala za čovjeka druge vjere i druge nacionalnosti, koji je usto bio siromašan kao crkveni
miš. To je vjenčanje jako oneraspoložilo njezina oca i braću, pa su njega, Richarda Blaina,
nagovarali da učini sve ne bi li je odgovorio od toga i privolio da mu se vrati. On je ponosno odbio
tu ponižavajuću ponudu, što mu oni do danas nisu oprostili. Ali sada, nakon tolikih godina,
pomalo zamjera samome sebi što bar nije pokušao. Jer cijelo ovo vrijeme, ma koliko to zvučalo
apsurdno, on nije uspio posve zaboraviti Bety i trenutke što ih je s njom proveo.
– I’ve come here for old time sake – reče na kraju pomalo postiđen što je vlastitu intimu
razotkrio pred nepoznatim ljudima.
Banić je razumio samo mah dio priče, sve ostalo morala mu je prevesti Nika. Ipak, ne bi li
nekako popravio dojam, upita je:
– Što, zar i oni za siromašne ljude kažu church mouse?
Ona ga prijekorno pogleda, valjda stoga što se pleo u njezin posao. Vidjevši da joj takve
stvari nisu drage, kratko je uputi u novo pitanje:
– Pitaj ga je li ju nakon toga vidio.
– Only once... – odvrati on, a Nika se, poput iskusne prevoditeljice, nagne bliže ocu i stade
mu prevoditi Englezove riječi.
– Kaže da ju je vidio u proljeće 1991, kada se pojavila u Londonu radi očeve ostavine. Otac
joj je, naime, umro potkraj 1990. i bio je vrlo bogat...
– How much rich! - omakne se Baniću, našto Nika zakoluta očima, a Blain se samo nasmije.
Ipak, shvatio je što istražitelja zanima.
Pričao je kako je Betyn otac posjedovao dvije ili tri vrlo stare i ugledne knjižare, što su u
vlasništvu obitelji Key bile već više od stotinu godina. Unatoč tome što se nikada nije intimno
pomirio s njezinom brzopletom udajom, otac je cjelokupnu imovinu u jednakim dijelovima
ostavio svojoj djeci, Bety i njezinoj dvojici braće. Ted i William odlučili su nastaviti obiteljski
poslao i predložili Bety trećinu dobiti. Ona bi možda i pristala da se nije upleo drski i pohlepni
»Jugoslaven«.
– He is not Yugoslav, he is Croat! – umiješa se Banić dikcijom prvoga stupnja brzinskoga
dvomjesečnog tečaja.
– I don ’t see a difference – ravnodušno će Englez, pa nastavi: – And so, this haughty and
primitive Yugoslav...
Kako mu je to Nika prevela, stvari su tekle ovako: drski i primitivni Blainov suparnik svoju
je ženu nagovorio da ne pristane na trećinu dobiti. Utuvio joj je u glavu kako takva trećina nije
ništa, jer je imala pravo i na trećinu vrijednosti svih lokala, i na trećinu obiteljske kuće, i na trećinu
očeve kolekcije starih knjiga, i na trećinu imanja u Cornwallu... Nakon velike svađe, na mužev
nagovor, Bety je zatražila svoju apsolutnu trećinu i tako natjerala braću, koji su htjeli izbjeći
neugodan i skupi sudski spor, da prodaju dio imetka i isplate joj njezin dio.
– Don’t ask me »how much rich«! – nasmije se Englez gledajući u Banića, a zatim iz džepa
izvadi veliku kožnu novčarku, rastvori je i pokaže im sliku svoje nekadašnje drage, koja je tada
mogla imati dvadesetak godina.
– Look how beautiful she was.
– Želi da vidiš kako je bila zgodna – objasni mu Nika, a on joj odbrusi:
– Toliko valjda razumijem!
60 / 149
tribuson
Na toj staroj fotografiji bila je uistinu lijepa, ali ni ono što je objavio senzacionalistički
tabloid, pomisli istražitelj, u tom smislu nije bilo ništa manje intrigantno.
– Where is her money now, that’s the question!-izreče Blain rečenicu u kojoj Nika prepozna
shakespeareovsku aluziju.
Naime, gospodin Blain je mislio kako je cijelo Betyno bogatstvo nestalo u ponoru bolesnih
ambicija njezina muža, te kako je beskrajna šteta što nesretna djevojka nije ostala s njim.
– Reci mu da nije u pravu – gurkao je Banić laktom Niku. – I Lakota je prebogat čovjek.
Vlasnik je polovice Hrvatske...
– On ti neće razumjeti takvu metaforu – bunila se ona. – Znam ja njih. Ili će ti svojom
antipatičnom kolonijalnom samouvjerenošću kazati kako ta Hrvatska baš i nije neka zemlja čiju bi
se polovicu isplatilo posjedovati.
14.
SNIJEGOM ZASUT JELAČIĆEV PLAC s okićenim borovima i brojnim svjetlucavim uresima djelovao
je kao slatkasta čestitka kupljena u nekom staromodnom dućanu. U prolazu ispod Nebodera, Banić
dobro otrese snijeg s kaputa i uđe u malu, pristojno zagrijanu poslovnicu Infotoursa. Znao je da je
veliki grešnik i nepopravljivi samotnjak i nekako se morao iskupiti pred kćerkom, bivšom ženom,
pa čak i pred tim mladim Englezom koji se, unatoč njegovim nagađanjima, pokazao sasvim
zgodnim i pristojnim dečkom. Sutrašnji blagdan Svetoga Nikole bio je dobra prilika da ih obraduje
kakvim poklončićem te se na Britanskom trgu pojavi kao pravednik sasvim čiste savjesti. Iako je
honorar što ga se nadao naplatiti od Lakote čim prođe dovoljno korotnih dana, još uvijek bio
obavijen velikom dozom neizvjesnosti, onih pet tisuća maraka koje je dobio samo zbog toga što je
naivno dopustio da ga klope po glavi, bili su bar neka vrsta kratkoročne financijske izvjesnosti,
tako da je dio tog novca mogao potrošiti za neki zgodan vikend za dvije osobe.
– Izvolite, gospodine – obrati mu se pomno dotjerana i ljupka žena, ne starija od trideset pet
godina, prišavši visokom pultu na kojemu su bili poslagani šareni prospekti turističkih putovanja.
– Odabrao bih neko zgodno vikend putovanje za dvoje. Biste li mi mogli pomoći?
– Ovisi što želite – reče službenica zagonetno se nasmiješivši. – Razgled, egzotiku, kulturne
sadržaje, skroviti kutak za zaljubljene?
– Pa, ovo posljednje ne zvuči loše... – zbuni se on i ne shvaćajući da se time legitimirao kao
razuzdani ljubavnik srednje dobi.
– Imamo vrlo zanimljive apartmane u švicarskim Alpama. Naravno, skijanje nije obvezno, a
u svakom je apartmanu romantični otvoreni kamin.
– Slušajte, gospođo... – oklijevao je on.
– Jadranka – predstavi se ona. – I ne gospođa nego gospođica!
– Gospođice Jadranka... to zapravo nije za mene...
– A zašto ne bi bilo? Pa ne osjećate se valjda prestarim za romantiku uz čarobno iskrenje
kamina? Evo, kada bi mene netko pozvao, ja bih pošla bez premišljanja.
– To je za moju kćer i njezina dečka...
– Oženjeni ste, znači!
– Zapravo... bio sam. Htio bih možda nešto bliže i pristupačnije. Recimo u Sloveniji. Znate,
61 / 149
tribuson
62 / 149
tribuson
63 / 149
tribuson
– Da, da! Usudio si mi se prići kada je trebalo prepisati lektiru, ali si na plesu uvijek stajao u
kutu i samo me promatrao. Nadala sam se da ćeš doći po mene, a ti ništa! Gospodin »stidljivko«
radije je cijelo vrijeme gledao i važno pušio, prepušten svojim snovima o najboljem komadu u
školi.
– Imaš pravo – pokušavao se nekako izvući. – Stvarno se sjećam da sam od tebe uvijek
prepisivao lektiru. U toj sam stvari od malih nogu bio katastrofalno loš. Zamisli, neki se dan
nikako nisam mogao sjetiti je li Mrtve duše napisao Dostojevski ili... ili... onaj drugi...
– Gogolj – reče Lidija i zamisli se pa okrene još jednu stranicu albuma. Na toj je stranici bila
velika fotografija snimljena negdje pri kraju četvrtoga razreda gimnazije, i na njoj su bili njih
dvoje, mladi, zgodni i puni optimizma. Ona je bila u uskoj bijeloj majci i kratkoj suknji, koja je
dobro naglašavala njezine lijepe noge, a on je imao na sebi kariranu košulju i malo preširoke
talijanske traperice marke Super Rifle. On se smijao i desnom je rukom zagrlio, a ona je djelovala
nekako stidljivo, ali zadovoljno.
– Zašto sam te tu zagrlio? – upita on posve glupavo. – Bio ti je rođendan?
– Ne – odvrati ona. – Tu smo već hodali, budalo!
Rekavši to, ona razmota deku, ustane, odloži album na stol i ode do prozora pa se zagleda u
snježnu mećavu koja je posve zamela Britanski trg.
Ostao je sjedeći na trosjedu. Neko je vrijeme razmišljao bi li nastavio listati album ili štogod
rekao, a potom je ipak polako ustao, prišao prozoru i zastao korak iza nje.
Predobro ju je poznavao, znao je da je sada istodobno i uzbuđena, i ljuta, i sjetna, i
zabrinuta... Da, znao je u kakvom je stanju, ali je to mogao samo razumjeti, ali ne i opisati.
– Čudno je to što mi je palo na pamet – reče ona tiho kao da se i sama boji svojih misli. – Kad
drugi ljudi gledaju slike iz mladosti obično zaključe kako su nekoć bili naivni, smiješni i bedasti.
A meni, meni se upravo sad čini kako je s nama posve obrnuto. Kao da smo smiješni i bedasti sad
kad bismo to najmanje trebali biti...
Ne znajući što bi, on joj priđe i uhvati je za ramena. Čudno, učini mu se da miriše kao nekoć,
kao u danima kada je bila »najbolji komad« na školi. Da, ako se sve promijenilo, taj je miris ostao
isti. I tada, trudeći se da ne bude patetičan, reče joj prostodušnim glasom:
– Lidija, kao Boga te molim, otiđi liječniku!
Iste je večeri kod kuće, kao osvjedočeni protivnik suvišnih lijekova, bacio u zahodsku školjku
svu preostalu količinu Ketonala i Pholcodina te povukao vodu, kao da tim ceremonijalnim
potezom želi sama sebe uvjeriti kako je definitivno prebolio posljedice nezgode što ju je imao u
blizini Samobora. Potom se dobro istušira, odjene trenirku, sjedne za stol i baci se na čišćenje
svoga starog pištolja koji je bio u strašno lošem stanju. Da je kojim nesretnim slučajem morao
pucati iz njega, sva je prilika da bi mu eksplodirao u ruci. Kako je čišćenje pucaljke dug i pipav
posao, uključi televizor pitajući se hoće li prokleta sprava uopće proraditi. Gotovo se nije mogao
sjetiti kada je zadnji put gledao program. Naravno, ako se izuzme televizor u kafiću Kico koji je
neprekidno bio uključen.
Na televiziji su išle redovite vijesti koje je slušao tek napola, ne nalazeći u njima ničega
vrijednog pozornosti. Obećavalo se opet sve i sva, tvrdilo se da izvrstan život počinje već sutra
rano ujutro, kudilo se sav svijet što ne pokazuje nikakva razumijevanja prema Hrvatskoj i
istodobno se hvalilo nas same zbog toga što pokazujemo zavidan stupanj razumijevanja prema
sebi samima. Sve nogometne utakmice bile su odgođene, a promet se, kao uostalom i sam život,
odvijao otežano i uz velike zastoje. A zatim su najavili snijeg, snijeg i samo snijeg! I baš kad je
namjeravao daljinskim upravljačem isključiti dosadnu elektronsku škrinjicu, nasmijana voditeljica
reče kako imaju još jedan upravo pristigao i iznimno zanimljiv prilog na temelju kojega će
zlonamjerni tvrditi kako je u Hrvatskoj u porastu opća stopa kriminaliteta te kako se širi
organizirani kriminalitet. Uzrujan ponovno time što su dežurni jezični prosvjetitelji općepoznatoj
64 / 149
tribuson
riječi dodali još jedan bezvezni slog na kraju, Banić odloži pištolj i zagleda se u ekran.
Kamera je lagano prešla preko ambijenta u kojem je Banić odmah prepoznao novu cestu na
kojoj se nalazila uprava Lucky holdinga i zaustavila se na nečem što je izgledalo kao zgnječeni i
sagorjeli ostatak automobila. Ono o čemu je govorila spikerica učini mu se više no zanimljivim.
Rano ujutro, negdje poslije ponoći, ispred Lucky holdinga odletio je u zrak veliki audi kojim se
vlasnik često koristio kao osobnim vozilom. Naravno, radilo se o atentatu, o automobilu bombi
koja je trebala usmrtiti bogatog vlasnika. Samo čudo spasilo je Krstu Lakotu, jer se ispred zgrade u
navedeno vrijeme pojavio nepoznati lopov koji je pokušao otuđiti vozilo. Vješto je onesposobio
alarmni uređaj, provalio u auto, spojio žice i odletio u zrak. Naravno, ostaci nesretnog lopova bili
su u takvom stanju da je policija uvelike sumnjala u uspjeh identifikacije. Jedini trag što ga je
nesretnik ostavio za sobom bio je alat za provaljivanje u automobile, ali kako je i on bio u vatri,
nije se moglo ni pomišljati na daktiloskopsku obradu.
Potom je sućutna spikerica, prestavši se blesavo smijati, pročitala nekoliko pohvalnih redaka
o velikom poduzetniku, dobrotvoru i zaslužniku, naglasivši kako je, eto, u tako kratko vrijeme već
drugi put metom organiziranog kriminala i podzemlja, što joj, naravno, nije smetalo da na kraju
postavi i ono briljantno problemsko pitanje: postoje li uopće u nas organizirani kriminal i
podzemlje?
– Pa nisu to valjda uradili Jehovini svjedoci ili udruga mladih tamburaša! – promrmlja Banić,
pa nastavi gledati prilog.
Nasuprot njegovu očekivanju, u prilogu se pojavi i sam Lakota. U tih nekoliko dana koliko ga
Banić nije vidio činilo se da je prilično propao. Djelovao je nekako blijedo i ispijeno, oči su mu
bile upale u duplje, čak se činilo da se nije ni obrijao. Govorio je vidno uzbuđen i pomalo smeten,
zastajkujući s vremena na vrijeme kao da se pokušava pribrati. Izvijestio je gledateljstvo o strahoti
koja mu se dogodila, o otmici i smrti voljene žene, a nakon toga prešao na jutrošnji događaj kojim
ga se htjelo maknuti s ovoga svijeta. Sve u svemu, nije rekao ništa više od voditeljice. Zatim je za
sve to optužio svoje osobne neprijatelje, kao i neprijatelje Hrvatske uopće, najavivši nesmiljen rat
protivnicima reda, poretka, zakonitosti i demokracije, naglasivši kako će se ta bespoštedna borba
voditi u granicama pozitivnih zakona. A kao prvi potez nakon te objave rata ponudio je nagradu
od milijun kuna onome tko mu pruži podatke na temelju kojih bi se mogli pronaći otmičari i
ubojice njegove supruge, odnosno podmetači eksploziva.
Nakon toga se na ekranu u krupnom planu pojavi zbunjeno lice inspektora Zadre. Gledao je
čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da ne shvaća da ga već snimaju. Zatim se pribere, napravi
važnu facu i počne s izjavom:
– Mogu samo reći da je prava sreća što gospodin Lakota nije bio nazočan u kolima kada je
došlo do detonacije...
Preko samouvjerenog lika inspektora Zadre pojavi se titl:
Mr. Berislav Mrkša
inspektor gradskog MUP-a.
Ah, ta televizija, pomisli Banić, pa se vrati čišćenju pištolja.
15.
UŠAVŠI U ZADIMLJENU I JUTROS NEOBIČNO ŽIVU prostoriju kafića Kico, Banić odmah spazi
65 / 149
tribuson
inkasatora Marijana kako se za šankom prepire s dva tipa u kombinezonima na kojima je bila
oznaka nekakve elektroinstalacijske tvrtke. Bili su to, navodno, majstori koji su tog jutra
promijenili razvodnu kutiju u kafiću i zadržali se nakon toga više od dva sata uz šank, premda su
svaki čas tvrdili kako imaju posla preko glave. Koji metar od njih na šank se nalaktio bivši štemer
Kembra, polako pijuckajući svoj džin s tonikom u kojemu se kupala tanka kriška limuna. Otkako
je »iz zdravstvenih razloga« morao smanjiti potrošnju alkohola, nastojao je da mu dnevna doza što
dulje potraje jer se nikako nije mogao naviknuti na apsurdnu situaciju da su mu u lokalu ruke
prazne. Nastojeći izbjeći političke prepirke što ih je obično započinjao gospon Marijan, Banić se
javi Zdenki, zatraživši kavu i pivo, pa sjedne za Pakov stol.
– Zašto se Marijan danas toliko ljuti? – upita gledajući kako se inkasator razmahao rukama.
– Kaj bi se ljutili? – odvrati Pako. – Sretan je ko prasad Gledal je sinoć na telki nekakvu
sjednicu Hadezea i to mu je napunilo baterije.
– I što je bilo na njoj? – upita Banić, iako ga dnevna politika nije previše zanimala.
– Ka’ ja znam! Popljuvali su Amere, Europu, Daleki istok, Polineziju, domaće neprijatelje,
novinare, komunjare... Zapraf, po onom kak Marijan priča, izgleda da su napali sve osim
televizijskih inkasatora. Valjda je zato hepi.
Banić začuje kako se Marijan za šankom ljutito izderao na već polupijane električare vičući
da su komunjare i da će već od Nove godine sve biti oko tristo posto bolje. Jedan od električara,
onaj pijaniji, s prezirom mu je rekao kako u novinama piše da najnovije ankete pokazuju kako
stranka na vlasti može računati samo na jadnih sedamnaest posto glasača. Vječito lakovjerni
Marijan u jednom je trenu ostao bez teksta, ali se tad u cijelu priču, premda nije dijelio
inkasatorove političke simpatije, umiješao bivši štemer Kembra ne bi li mu pomogao.
– Pa kaj!? I to je više neg dost! Mi Hrvati smo mali narod, nas ni nema više od dvajst pet
posto!
– A gdje ti je Flegma? – upita Banić, iznenada se sjetivši kako Pakova bratića iz Garešnice
nije vidio već danima.
– Jebote, taj je skroz popizdil! Celi se dan vozika u tramvaju. Već sam mu rekel da bum
potegnul svoje veze i zaposlil ga u ZET-u.
To su silno jake veze, pomisli istražitelj, ali ipak prešuti tu primjedbu.
– Čuj, dobar je ko kruh, al je naivan ko konj – nastavi Pako. – Neki dan mu je Kembra utuvil
u glavu kak te prek tramvajske šine može drmnut struja, pa si je odmah nabavil cipele s gumenim
đonom. Opće ne znam otkud mu lova. Jedan dan je čist švorc, drugi pun kinte. Prekjučer je
fantaziral da bu si kupil odelo tam dole u kineskom dućanu. Na rasprodaji. Jedva sam ga
odgovoril.
– To je i moj problem – zamisli se Banić.
– Ka’ je tvoj problem?
– Idem navečer na nekakav prijam u Sheraton i treba mi prikladno odijelo. A skupa su ko
vrag.
– To ti ja odma rešim! – spremno će Pako, koji je sa svakim problemom znao brzo izaći na
kraj.
Banić ne odgovori. Pomislivši na kakav bi način Pako mogao to riješiti, gotovo mu se
zavrtjelo u glavi. Prošle je jeseni u Varteksovoj robnoj kući na Trgu obukao novo odijelo i izašao
van objasnivši da želi vidjeti kako boja izgleda na danjem svjetlu. Poslije su prodavačica i
poslovođa trčali za njim sve do Dežmanova prolaza, ali ga nisu uspjeli uhvatiti.
– Kembrin stric ima kemijsku čistionicu – tumačio je Pako svoj genijalni plan. – Odemo tam,
odabereš si nekaj najboljega, odeš u Sheraton skockan ko pičkica, zabljesneš elegancijom, pokupiš
kakvog komada i sutra vratiš anjcug. Kužiš? Kaj buš kupoval?
66 / 149
tribuson
– Ne bi to išlo – branio se istražitelj, ali je Pako, i sam oduševljen savršenošću plana, već
glasno zvao Kembru.
Bivši štemer, nanjušivši valjda kako bi mu Banić mogao platiti još jedan džin, stvori se
odmah za njihovim stolom.
– Čuj, Kembra – nagne se Pako prema njemu. – Kak ti dela ona čistionica od strica?
– Kaj si ponoril!? Pa stric mi je riknul još devedeset druge.
– Pa niš mi nisi rekel! – čudio se Pako.
– Kak ti nisam rekel? Pa bil si na sprovodu.
– Si lud?
– Dobro, bil si na karminama – popusti Kembra. – Još i sad se sećaju kak si se nadrvenil i
pričal viceve o mrtvacima. Kaj se ne sećaš kak si mom nećaku Hinku obećal da buš ga svaki
ponedeljak upelal zabadav u kino. A ni to nisi ispunili
– Jebi ga! Ti se sad izvlačiš na detalje, a čoveku treba anjcug! Kaj ne bi mogli otić u tu
čistionicu?
– Baba ju je prodala pred pet let...
Ostavivši ih njihovu svakodnevnom prepiranju, Banić ustane i pođe van s jednom pomalo
bizarnom, ali ostvarivom idejom u glavi. Morao je imati to odijelo, a kad nešto moraš, spreman si i
na sitne koncesije, pa čak i na mala poniženja.
Lidija se nemalo iznenadila kada se, već drugi dan za redom, posve samovoljno i nenadano
pojavio na njezinim vratima.
– Jesi li bila kod liječnika? – upita već s vrata, a zatim uđe u stan.
– Još ne. Malo mi je bolje.
– Nika i Tim nisu kod kuće?
– Ne. Odvela ga je na nekakvu izložbu. Jako ih je razveselio tvoj poklon.
– Aha – reče on, ovaj put čak i zadovoljan što je Lidija sama kod kuće. – Slušaj, imam veliki
problem. Idem navečer na primanje u hotel Sheraton...
– O pa to je super! Kakav bi to problem bio?
– Znaš da nemam odijelo... – okolišao je kao da ga je stid. – Odnosno imam jedno, ali me u
njemu ne bi pustili ni na kinološko natjecanje...
Gledala ga je začuđeno. Naravno, razumjela je njegov problem i poznavala odbojnost koju je
pokazivao spram odijela i elegancije uopće, ali nije znala zašto je došao k njoj.
– Mislim... možda je od Tamarina ostalo koje. On je bio lud za takvim stvarima... mislim za
odijelima, cipelama po petsto maraka, kožnim aktovkama...
– Isuse, Nikola, pa razvela sam se od njega prije šest godina. Mislim da je pokupio sve svoje
stvari, a ako i nije...
Povela ga je do ormara i otvorila onaj najprazniji dio gdje su nekoć stajale Tamarinove stvari.
Na dnu pregratka bilo je nabacano nekoliko pulovera, ali su zato gore na vješalici visjele dvije
bijele košulje i jedno tamno odijelo.
– Skroz blesava situacija – reče on kao da mu je neugodno. – Dolazim bivšoj ženi da mi
posudi bivše odijelo svoga bivšeg muža.
– Neka – nasmije se ona. – To je znak da si zaboravio i prešao preko svega.
– Tko zna, možda i jesam...
Ona ga značajno pogleda, a zatim izvuče iz ormara vješalicu s odijelom. Bilo je tamnoplavo,
67 / 149
tribuson
68 / 149
tribuson
69 / 149
tribuson
poražavajuću istinu o svom »zgodnom odijelu«. Zatim je, tobože je slušajući, izvukao iz džepa
kutiju Marlbora, premda se u dvorani uopće nije pušilo.
– Oh, i ja bih rado zapalila – veselo će ona. – Imaju separe za pušenje. Pođimo časkom tamo.
U nusprostoriji punoj pušača on joj pripali cigaretu, a zatim tobože sućutno prozbori:
– Vidite, ta strašna stvar koja se dogodila s našom Bety... i nju sam mislio angažirati.
– U čemu bi vam ona mogla pomoći? – začudi se gospođa Hohnjec.
– Bila bi izvrsna kolumnistica za britanske teme! – bubne Banić, pa nastavi: – Kolika je to
samo tragedija za jadnog gospodina Lakotu!
– Nisam sigurna – zamisli se Sofija. – Koliko mi je poznato, nije bila baš presretna s njim.
– To ne znam.
Ona ga pogleda sumnjičavo kao da se čudi da netko tko je poznavao Bety ne zna za to.
– Mislim da ju je, jureći za poslom i novcem, previše zanemarivao. A zanemarena žena...
znate već...
Ona se nasmije koketno, kao da time želi kazati kako i sama pripada istom jatu.
– Mislite li na onu groznu podvalu koju su ljetos smislili oni gadovi iz Magazina X?
– Oni svakako jesu gadovi – složi se ona – ali je vijest bila istinita.
– Znači, imala je ljubavnika?
– Gospodine Klein...
– Možete me zvati Silvestar – reče on nonšalantno.
– Dragi Silvestre – prekori ga ona blago. – Zar mislite da se takva ljepotica s mužem koji je
zapostavlja nije znala i sama snaći? Meni bi možda bilo teže, ali ona...
– Joj, nemojte tako, Sofija – nasmije se on usiljeno i prevarantski. – Pa vi mora da ste s tim
vašim šarmom i modnim imageom stalna meta slobodnih strijelaca, ha, ha, ha!
Ona se blesavo zacereka; sigurno od maturalne zabave nije čula takav kompliment. Znajući
da je sada pravi čas, Banić upita:
– A tko joj je bio ljubavnik? Mislim, onaj čovjek čiji se potiljak vidio u novinama?
– Uistinu ne znam. Krila je to kao zmija noge. Vidjela sam ga onako ovlaš... i na daljinu... Ali
ga nisam uspjela prepoznati.
– A gdje ste ga vidjeli? – inzistirao je Banić, polako se pretvarajući iz urednika mondenog
časopisa u dosadno detektivsko njuškalo.
– Posjećivala sam s Bety fitness centar Pussycat. Koliko se sjećam, dva ili tri puta je došao po
nju. Samo se navirio kroz staklena vrata, a ona je otrčala kao ispaljena iz topa, ha, ha, ha! Ali zašto
vas to zanima?
– Tako... imam ženu koja me stalno gnjavi da joj nađem kakav dobar i dovoljno skup fitness.
Išla je u jedan, ali to je bilo... znate već... malo para, malo muzike – pokušavao se Banić izvući na
najapsurdniji način.
– E, ovaj vam je prva liga! Iznimno skup, ali daje baš sve. Od sprava i saune, pa do bazena i
fizioterapeuta. Pokušajte vašu gospođu uputiti tamo, a vi skočite do mene na piće, ha, ha, ha!
Cerekala se glupo i lascivno dok se njemu pred očima u jednom času, u svoj grozoti, pojavio
delikatan prizor na koji je aludirala.
– A gdje se nalazi taj centar?
– Silvestar, pa ti ne znaš gdje se nalazi Pussycat? – prijeđe ona odjednom na »ti«. – Na
Srebrnjaku! Pa imaš u novom High Lifeu veliki prilog o njemu. Kao budući urednik to bi morao
70 / 149
tribuson
znati!
– Tek se uhodavam – nasmije se on s nelagodom u duši. – Oprosti, Sofi, pričekaj me ovdje,
idem odmah zaviriti da vidim kako su obradili tu temu.
Rekavši to, on se vrati u središnju dvoranu, pokupi jedan primjerak časopisa, stisne ga pod
ruku, a zatim, pognuvši se malo, prođe onim dijelom prostorije gdje je bilo najviše ljudi, pa se
neopazice izgubi iz dvorane.
16.
NIKOLA BANIĆ JE O FITNESSU ZNAO JEDVA NEŠTO malo više no o ruskom klasičnom slikarstvu i
kineskoj keramici. Bilo mu je jasno da je riječ o nekakvom vježbanju što se ubraja u skupinu
pomodnih disciplina, te da se njime bave osobe koje drže do dobre fizičke kondicije, odnosno
osobe koje drže do toga da drugi dobro misle o njima. Stoga i nije baš znao što ga to čeka gore na
Srebrnjaku, velebna športska dvorana ili na brzinu prilagođen stan. Kada je, slijedeći upute
prometnog policajca s kružnog toka u Domjanićevoj, stigao do broja na kojemu se nalazio taj,
navodno razvikani vježbački centar, shvatio je da je riječ o širokoj kućerini čiji je kat bio
preuređen u velik, dugačkim balkonom opasan četverokut koji je umjesto zidova imao prostrane
staklene površine i visoki krov pun prozora kroz koje je nesmetano prodirala danja svjetlost. Poput
kakve vile, kuća je bila smještena na poširokoj ledini i okružena raznim raslinjem i drvećem,
uglavnom lipama i divljim kestenima. U proljeće, kad ozelene krošnje, s ceste se vjerojatno nije
mogla ni vidjeti.
Ulazna vrata iznad kojih se nalazio ružičast neon s natpisom Pussycat bila su otključana, po
čemu se vidjelo da je centar otvoren već od ranih jutarnjih sati. Banić uđe u predvorje, pa kako u
njemu nije bilo ni žive duše, krene na kat širokim stubištem obloženim brodskim podom. Čudna je
tišina vladala u kući i Banić zaključi kako vježbači još nisu stigli. Bilo je tek petnaest do devet i on
pretpostavi kako će se uskoro sav prostor ispuniti žamorom razigranih članova.
Uspevši se na kat, nađe se u velikom predvorju gdje su se nalazile uske i dugačke klupice
pune raznobojnih jastučića, a nasuprot njima metalne kasete s malim elzet bravama. Kasete su bile
naslagane u troredu, poput kakvih većih poštanskih sandučića, iznad bravica imale su pločicu s
troznamenkastim brojem i zacijelo su bile namijenjene robi i ostalom priboru nužnom za
vježbanje, što su ga članovi centra ostavljali u njima. Čekajući da se netko pojavi, Banić, onako iz
dokolice, prebroji kasete. Ako se nije prevario, bilo ih je devedeset, po trideset u svakom redu.
Vidjelo se da tu garderobu koristi podosta ljudi.
Na desnoj strani garderobe Banić spazi dvoja otvorena vrata. Stube iza jednih vodile su gore,
stubama iza drugih moglo se spustiti u prizemlje. Iznad prvih vrata pisalo je SAUNA, iznad drugih
BAZEN. Treća, široka dvokrilna vrata nalazila su se na suprotnom kraju garderobe i iznad njih
nije pisalo ništa. Pa kako su im vratnice bile širom otvorene, Banić priđe i zaviri. Ono što je
ugledao bila je velika vježbaonica s podom od parketa i zidom punim raznih sprava, među kojima
je jedino uspio prepoznati takozvane švedske ljestve. Ostala tri zida bila su od stakla i kroz njih su
se mogle vidjeti snijegom urešene krošnje lipa i divljih kestenova.
– Što tražite ovdje?– začuje strogi ženski glas iza leđa pa se okrene.
Žena koju je ugledao imala je manje od trideset godina, sasvim kratku crvenu kosu i atletsko
tijelo koje se lijepo naziralo ispod ružičaste majice i uskog donjeg dijela trenirke. Banić
pretpostavi kako to nije gošća, nego osoba koja je tu zaposlena.
71 / 149
tribuson
72 / 149
tribuson
Kada se malo poslije našao kod kuće, učini mu se da je zašao u neku vrstu slijepe ulice. Ma
koliko pokušavao iskopati neki trag o Betynu privatnom životu, sve mu se više činilo kako zalazi
u duboki tamni labirint iz kojega se neće znati vratiti. Kada bi i doznao tko joj je bio ljubavnik,
veliko je pitanje bi li mu to bilo od ikakve koristi i bi li to imalo veze s njezinom otmicom. Kao što
je općepoznato, ljubavnici ne otimaju svoje ljubavnice, nego ih iskorištavaju na drugi način. Bez
obzira na to hoće li mu ucviljeni muž isplatiti dogovorenu svotu, sve mu se više činilo kako bi tu
stvar trebalo poslati k vragu i okrenuti se novim poslovima. Jasno, kada bi ih uopće bilo na vidiku.
Upravo u času kada se najozbiljnije uvjeravao kako svemu treba okrenuti leđa, telefon koji je
toga trena zazvonio vrati ga slučaju Bety Lakota. Čuo je glas inspektora Berislava Mrkše koji ga je
zamolio da sutradan svakako dođe u njegov ured kako bi dao još neke dodatne izjave u vezi s
otmicom i ubojstvom, kojima je, na svoju nesreću, bio prisutan. Misleći kako Mrkša uistinu nikad
neće naučiti »da se reče nazočan«, Banić obeća ono što je i morao obećati. U suprotnome su ga
mogli privesti kad god to požele, bez obzira na to što rekli njegov labavi i nepouzdani prijatelj
Vinko Dogan i Hrvatski helsinški odbor.
U dva poslije podne u Banićev je ured ipak ušao netko koga se na neki način moglo nazvati
klijentom. Mladić je imao oko dvadeset godina, bio je visok i jak i tek mu je dječački naivno i
nezrelo lice odavalo dob. Nosio je kratku kožnu jaknu podstavljenu krznom, široke traperice s
velikim našivenim džepovima i visoke crne Martens cipele, koje je istražitelj uspio prepoznati jer
je negdje pročitao kako se po boji vezica na takvim cipelama skin-headsi razlikuju od punkera.
Ipak, bez obzira na cipele i vezice, mladić nije bio ni jedno ni drugo nego boksač, sudeći bar po
golemoj športskoj torbi i velikim crnim rukavicama što su bile zavezane o njezinu dršku. Ili bar
netko tko to pokušava postati. Imao je crnu kovrčavu kosu i inteligentno lice, još neunakaženo
krošeima i aperkatima starijih kolega. Kako je rekao, zvao se Jurica Špiler, ali su ga svi zvali Mali,
što ga nipošto nije veselilo, jer je u tom nadimku bilo nešto podcjenjivačko.
– Vi ste detektiv Nikola Banić? – reče, bojažljivo se pojavivši na vratima istražiteljeva ureda.
Banić kimne potvrdno.
– Znači li to da pronalazite izgubljene osobe?
– Ne znači! Znači samo da ih pokušavam pronaći. Katkad uspijem, katkad ne. Koga si
izgubio?
Mladić sjedne na stolac, uzdahne i spusti torbu na pod.
– Brata – reče, pa iz njedara izvuče crno-bijelu fotografiju i stavi je istražitelju na stol.
– Zove se Igor Špiler, ali ga oduvijek svi zovu Igrač. Znate, to je zato što Špiler na
njemačkom znači igrač.
– Korisno je s vremena na vrijeme naučiti pokoju njemačku riječ – reče Banić, uzme
fotografiju pa se zagleda u nju. Uistinu se moralo raditi o braći: iste crte lica, ista kovrčava kosa,
iste velike tamne oči. Samo što je nestali s fotografije morao biti desetak godina stariji, i što su crte
gorčine i razočaranja njegovu fizionomiju učinile nekako tvrđom i ozbiljnijom.
– Koliko bi to koštalo? – upita mladić sa strahom u glasu.
– Ako mi ništa više ne namjeravaš kazati, možeš sliku lijepo odnijeti u Večernji list i objaviti
oglas da tražiš brata i koštati će te između tristo i četiristo kuna. To ti je najjeftinija varijanta.
– Sve ću vam kazati – shvati on istražiteljevu ironiju. – Ima trideset tri godine, završio je
školu za ugostitelje i neko je vrijeme radio kao šef smjene u restoranu. U ljeto 1991. otišao je u rat,
isprva na Baniju, a poslije je sve do 1992. bio na slavonskim bojišnicama. Kada se vratio ostao je
bez posla, pa se morao snalaziti na različite načine. I to mu je dobro išlo, tako da je prošle godine
kupio stan za nas dvojicu. U Kosirnikovoj ulici. To je tu, dosta blizu.
– Čime se to bavio kad je tako brzo uspio kupiti stan? Meni to već desetljećima ne uspijeva.
– Ne znam – zbuni se Mali. – Nikada mi nije htio kazati.
73 / 149
tribuson
– Dobro, pa morao si valjda vidjeti – reče Banić. – Boksač si. Sudeći po tome nisi slijep.
– Nisam vidio. Ja sam, naime, tek godinu dana ovdje.
– A gdje si bio prije?
– U popravilištu – proturi on poput učenika čija je nepodopština upravo otkrivena. – Zapravo
u maloljetničkom zatvoru.
– Zbog čega?
– Nisam bio baš dobar – kratko će Mali, kao da mu se baš ne govori o tamnom dijelu vlastite
nevelike biografije. – Ali ako vas čudi to što je Igor kupio stan, moram vam odmah kazati da se
zadužio. Uzeo je posudbu od jednog kamatara i sada to vraća u ratama, svaka tri mjeseca.
– Ne moram ni pitati na kakvu je kamatu pristao?
– To ja ne znam – snuždi se Mali. – Ali bi mi bilo jako važno da ga nađete.
– Znam – reče istražitelj. – Sigurno te uzdržava.
Mali stidljivo kimne glavom.
– Uzdržava me. Ja nemam posao niti ću ga ikada dobiti. To je zbog toga što sam bio u
zatvoru. A u klubu dobivam samo tenisice i dres. Bojim se da vam čak neću moći ni platiti. Ali
Igor će sve podmiriti čim ga nađete. On je pošten i od riječi.
– Mogu si misliti – promrmlja Banić. – U posljednje mi vrijeme svi plaćaju u roku. Dobro,
zašto ne odeš na policiju?
– Pa, tako... – zbuni se on još više. – Igor se bavio nekim unosnim poslovima. Ne mogu ga
tražiti preko policije. Postoji opasnost da su ti poslovi nešto što se njima ne bi svidjelo.
– Taman posla! – usklikne Banić. – Dobar dio zemlje bavi se unosnim poslovima koji se
policiji ne bi svidjeli. Pa nikom ništa! Dobro, a što kažu roditelji?
– Ništa – tiho će mladić. – Oni su mrtvi. Leže na osječkom groblju. Imam samo brata.
– Iz Osijeka ste?
– Da. To jest, živjeli smo ondje sve do 1993, kada je Igor otišao u Zagreb, a ja u maloljetnički
zatvor.
Baniću se mladić učini zanimljivim slučajem, ali je, sudeći po svemu, toliko malo znao o
bratu da se na njega uopće nije moglo osloniti. U takvim slučajevima novinski je oglas možda
bolje rješenje od privatnog detektiva. Ali klinac, čini se, nije imao novca ni za oglas, ni za
detektiva. Ćuteći kako polako postaje budala koja radi za bogataše koji ne žele platiti i za
siromahe koji to nemaju otkuda, Banić podigne glas pa počne s Malim razgovarati onako kako to
čine strogi profesori s učenicima koji ne znaju gradivo.
– Dobro, pucaj sve što znaš! Kada ti je nestao brat?
– Prošlog mjeseca nije ga bilo tri dana kod kuće. Mislim od četrnaestoga pa do
sedamnaestoga.
– Ima li običaj nestajati sa ženskima, lokati s prijateljima, zakartati se s čudnim društvom?
– Ne, nije on takav – branio je mlađi Špiler starijega. – On to ne radi. Jedina Igorova mana je
to što je pokatkad previše šutljiv i tajanstven. Kada se sedamnaestog vratio, rekao je da je bio na
nekom poslu za koji treba dobiti veću lovu. Koja će nam biti dovoljna za život i od koje će platiti
ratu za stan. Ali sam vidio da je jako neraspoložen. Kao da ga je brinuo taj posao...
– Kažeš da se sedamnaestoga vratio – poticao ga je Banić. – Kada je onda nestao?
– Prije tri dana...
– Dakle, četvrtoga.
– Da, četvrtoga prosinca. Pred večer se obrijao, obukao odijelo i otišao van.
74 / 149
tribuson
– I otada ga nema? – pogleda istražitelj prema momku koji je prstima uzrujano lupkao po
koljenima.
– Da, otada ga nema – potvrdi Mali. – Koliko bi me koštalo da ga nađete? Znate, to mi je
jako važno. Ne zbog toga što me uzdržava, nego tako... brat mi je. Imam samo njega.
Banić se gotovo sažali nad njim, pa promijeni ton.
– Pusti sad plaćanje na miru – reče blažim glasom. – Reci mi najprije gdje ti se kretao brat, s
kim se družio, koga je poznavao, imate li još kakve rodbine... K vragu, pa nešto valjda moraš
znati!
Ni to nije bilo od osobite pomoći, Mali samo napravi izraz nemoćnog i neupućenog čovjeka,
pa slegne ramenima.
– Kad god je nekamo išao, rekao bi kako to nisu mjesta za mene, kad god je bio s nekim,
rekao bi da to nije društvo za mene. Govorio mi je samo da marljivo treniram i ni za što se ne
brinem. Čak mi je znao reći kako u njemu nikada ne bih trebao gledati neki uzor... nego... nego da
se ugledam u druge fine i poštene ljude.
– Rekao si da je i on pošten čovjek.
– Pa u nekom smislu da. I ljudi koji se bave, tako, nekim neobičnim poslovima, mogu biti
pošteni. Bar prema braći.
Da, to je zapravo na neki način točna filozofija, pomisli Banić, ne znajući više na koji bi
način iz dečka iscijedio nešto korisno.
– A taj kamatar od kojega je posudio novce za stan, znaš li bar njega?
– Mislim da se zove Bohutinski, ali ga nikad nisam vidio. Navodno živi negdje u Dubravi.
– Bohutinski!? – iznenadi se Banić, zadovoljan što je nešto ipak doznao.
– Koliko bi to koštalo? – još jedanput će Jurica Špiler, koji se zacijelo bojao da ne uleti u
kakvu grozno skupu stvar, koju čak ni njegov brat neće moći platiti.
– Slušaj, klinac – priprijeti mu istražitelj. – To što ne znaš gotovo ništa o vlastitom bratu,
mogu ti još nekako oprostiti. Ali to što si tako dosadan posve je neoprostivo!
17.
SOBU U KOJU GA JE POZVAO INSPEKTOR MRKŠA pronašao je vrlo lako. Iako su tijekom proteklih
osam godina više puta mijenjali sustav označavanja soba, Mrkšina je bila u istom hodniku, desetak
koraka udaljena od one u kojoj je nekoć radio Banić. Pokucao je na vrata i ušao zatekavši Mrkšu
zadubljena u sadržaj nekakvoga debelog fascikla. Mrkša ga ponudi da sjedne, a zatim ga upita
hoće li kakvo piće, dometnuvši s blagom zluradošću kako ga ovdje pamte kao iznimno vješta
istražitelja, ali i kao osobu koja voli potegnuti.
– Skinuo sam se s viskija – reče Banić ravnodušno, sjedajući na stolac ispred Mrkšina stola. –
Osim toga, bilo je to prilično davno.
– Skinuli ste se s viskija na pivo – nasmije se Mrkša. – To je otprilike kao s heroina na
heptanon.
– Možda... viski daje akceleraciju, a pivo vas spušta. Prikladnije je za moju dob. Zašto ste me
zapravo pozvali? Znate, bez uvrede, nekako bih volio što manje vremena provesti ovdje. Mislim
da mi je, bar za ovu godinu, dosta gostovanja u MUP-u.
75 / 149
tribuson
– Ah, ne ljutite se na inspektora Zadru! On je pomalo prijeke naravi, ali je jako dobar
istražitelj. Čista policijska NBA liga.
– Znam – nakašlje se Banić, vadeći cigarete. – Rekao mi je već Dogan. Uspijeva izvući
gotovo sto posto priznanja, a to je fantastičan učinak. Pravi policijski Michael Jordan. Smijem li
pušiti?
– Dakako – otpovrne inspektor Mrkša, pa iz stola izvuče malu kasetu kakve se rabe u
diktafonima i telefonskim tajnicama. Stavi je u nekakav uređaj nalik na kasetofon i pritisne
dugme.
Iz zvučnika na uređaju začuje se šuštanje, a potom i mutan glas snimljen zasigurno preko
telefona:
– U vezi vaše sup-pruge imamo novi plan...
U uređaju nešto zakrči, a zatim se začuje razgovjetniji glas čovjeka koji je rekao samo »ali
brzo, želim da se ta stvar čim prije okonča«. Banić odmah prepozna glas Krste Lakote. Nakon toga
šuštanje potraje malo dulje, možda dvadesetak sekundi, a zatim se ponovno začuje onaj prvi glas:
– Ne brzajte. To je opas-sno za vašu ženu. Ona je na sigurnome, ako budete dovoljno pa-
ametni.
Banić shvati o čemu je riječ. Bila je to snimka s Lakotine telefonske tajnice, snimka
razgovora otmičara i tajkuna. Premda bi to Banić rado odslušao do kraja, Mrkša, očito ljubomoran
na svoje istražno vlasništvo, ugasi uređaj i zagleda se u Banića koji je posve mirno tresao pepeo
cigarete na pod.
– Kada ste dvadeset četvrtog navečer mobitelom razgovarali s čovjekom kojemu ste trebali
isporučiti novac...
– Bilo je to dvadeset petog ujutro – ispravi ga Banić.
– Dobro! Nema veze! Dakle, zanima me jesu li ovaj glas i onaj s mobitela isti?
– Gotovo sam siguran da je to ista osoba.
– Odlično! – zadovoljno će Mrkša. – A onaj čovjek kojem ste u podsusedskoj cementari dali
novce... je li vam se on uopće obratio?
– Jest. Ali to sam vam već rekao u izjavi.
– Kakav mu je bio glas?
– Isti ovakav. I on je, čini se, mucao... ili se trudio prikriti mucanje.
– Navodno idu na nekakve logopedske vježbe – reče inspektor. – Ondje ih uče kako da
prevladaju mucanje. Naši dečki upravo pokušavaju doznati tko je sve u posljednjih petnaestak
godina prošao taj tretman.
To će sigurno biti od velike koristi, pomisli zlurado Banić, zamišljajući ih kako danima
saslušavaju stotine izliječenih, zaliječenih i neizliječenih mucavaca. Pravi prizor za urnebesnu
filmsku komediju.
– Taj tip iz podsusedske cementare nosio je šešir – primijeti Banić ironično. – Kako bi bilo da
vaši dečki iz cjelokupnoga muškog pučanstva u državi izuzmu one koji nose kačket, francusku
kapu, skijašku kapicu i gologlave? Tada biste suzili krug sumnjivih na možda kojih sto do dvjesto
tisuća ljudi.
– I? – pogleda ga Mrkša, ne skrivajući srdžbu.
– Zatim biste ih mogli pripustiti tom vašem NBA inspektoru Zadri. Siguran sam da bi bar
polovica priznala. To bi bilo lijepo i veliko suđenje. Pravi spektakl! Idealno za hipodrom!
– Imali su pravo oni koji su me upozoravali da ste zajeban tip. Trebao sam vas prepustiti
Zadri.
76 / 149
tribuson
– Trebali ste – preko volje će Banić. – Tad bi slučaj već bio zaključen. Imam neki prokleti
predosjećaj da bih i ja kapitulirao. Ipak, priznajem da mi je s vama ugodnije razgovarati.
– U to sam siguran – mirno će Mrkša. – Bar nećete morati zubnom protetičaru.
– Nego, gospodine inspektore – nagne se Banić onako povjerljivo prema policajcu – ako ne
zadirem previše u vaše poslovne tajne, recite mi kako ste se to svi vi murjaci stvorili baš u pravi
čas u podsusedskoj cementari. I to u tolikom broju.
– Zanima vas tko vas je otkucao?
– Upravo to.
– Dobili smo anonimnu dojavu, pa smo morali doći. Isto kao kad nam dojave da je negdje
podmetnuta bomba.
– A toyota u kojoj je bila ubijena žena? Nije li vas ona navela na kakav trag? Znam da za
manje od pola minute možete utvrditi vlasnika.
– Naravno – nasmije se Mrkša zagonetno. – Da nas je navela na kakav trag, ne bih vam to
smio kazati. Ali nije. Bila je ukradena.
U sobu iznenada i bez kucanja uđe Vinko Dogan. Po tome kako je Mrkša hitro ustao vidjelo
se kakav ugled i autoritet uživa stari Banićev poznanik i bivši kolega. Dogan brzo priđe stolu i
pred Banića stavi papirnatu vrećicu.
– Dosta je gnjavaže! Evo, tu su ti revolver, iskaznica i pasoš. Potpiši da si preuzeo i briši!
Posve si čist, premda nije isključeno da ćemo te još stotinjak puta pozivati.
– U to i ne sumnjam – promrmlja Banić pa potpiše primitak svojih stvari.
Kako mu se više ni časka nije ostajalo u policijskom uredu, pokupi vrećicu i izađe na hodnik.
Nije napravio ni pet, šest koraka kad primijeti kako Dogan ide za njim.
– Moram ti nekoga pokazati – reče mu sad nešto prijaznijim tonom. – Ideš sa mnom!
Dok su koračali dugim hodnikom, Banić iskoristi priliku pa ga zapita:
– Kako to da su ovi tvoji tako brzo shvatili da sam čist? Vjerovao sam da će me na crnoj listi
držati bar do Uskrsa.
Dogan ga pogleda poprijeko. Nije volio njegove zajedljive primjedbe na račun službe u kojoj
je i sam proveo toliko vremena.
– Znanost, dragi moj, znanost! – odvrati ponosno. – Ono što ti u svojem jebenom dućančiću
od šest kvadrata nikada nećeš moći raditi. Kada si je našao u onoj ukradenoj toyoti, bila je već
najmanje pet dana mrtva. To te čini čistim i slobodnim čovjekom.
– A kako je ubijena?
– Hoćeš li možda da ti pošaljem kopije kompletnoga istražnog materijala? – reče Dogan, a
zatim ipak odgovori:
– Slomljen vrat! Najvjerojatnije ju je neka snažna muškarčina ubila, slomivši joj onim
komandoskim zahvatom šiju. Gledao si to u američkim filmovima?
– Jesam. Ali ti tipovi iz filmova... nekako su se suzdržavali da takve zahvate prakticiraju na
ženama... Bar u onima što sam ih ja gledao.
– Da, da – nezainteresirano će Dogan. – Ali to su ipak samo filmovi! Vidiš, u životu se i
takve stvari događaju. No što vi privatni detektivi znate o životu? Jedan dan njuškate za nevjernim
ženama, drugi za nevjernim muškarcima...
– Ako ti se ikada učini da te vara žena, za tebe ću tu stvar učiniti s velikim popustom. Bude li
nalaz pozitivan, čak i badava.
Dogan se okrene i pogleda ga bijesno; svi su znali da ima mladu ženu i da je ljubomoran kao
77 / 149
tribuson
pas. Vidjelo se da bi ga najradije udario ili primijenio na njemu spomenuti komandoski zahvat, ali
se ipak nekako suzdržao.
– Daj, ne kenjaj! – reče grubo i dovede ga do malog proširenja u hodniku, gdje ih je čekao
stari Banićev drug, nasmijani i strašno debeli Komar.
– Isuse, Komar! Pa prestigao si Orsona Wellsa! – posve će netaktično Banić. – Uskoro se
nećeš moći ni kretati.
Komar ponikne pogledom, vidjelo se da se teško nosi sa svim tim kilogramima, te da bi mu
bilo mnogo draže da je Banić primjedbu zadržao za sebe.
– Neće se ni morati kretati – spasi Dogan neugodnu situaciju. – Odlazi nam dobri stari Komar
u mirovinu.
– Kada!? – zine Banić.
– S novom godinom – pomalo će stidljivo Komar. – Upravo imamo malu drugarsku večer sa
zakuskom. Hoćeš li nam se pridružiti?
– Imate drugarsku večer u deset prije podne!?
– Bok, dečki! – uplete se Dogan. – Ja idem, a ti, Komar, svakako ga nagovori da ostane.
Može sa Zadrom ispiti pokoji bruderšaft.
Rekavši to, Dogan im veselo mahne, pa ode prema stubištu.
– Čuj, Komar, radije ne bih – reče Banić, već požalivši što je u ovako važnom trenu za
Komara izrekao onako zločestu primjedbu. – Ima tu tipova koji mi se sigurno ne bi razveselili... a
ni ja njima... Kako bi bilo da tu veliku stvar proslavimo naknadno zajedničkim ručkom? Ti i ja,
kako se to kaže for old times sake? Možemo evocirati sve uspomene iz službe...
– Mogli bismo sa ženama.
– Znaš – počeše se Banić iza uha – još uvijek nemam ženu...
– Isuse, još se nisi pomirio s Lidijom!? – zine Komar od iznenađenja. – Pravi si idiot!
– Pa... možda i jesam. Ostavi sad detalje...
– Dobro, kad već nećeš na zakusku, da te bar otpratim do izlaza.
Dok su se spuštali stubištem, uvijek radoznali Komar ga upita:
– Na čemu sad radiš? Čuo sam da su te zatekli u dosta neugodnoj situaciji prilikom otmice
Lakotine žene.
– Nije to ništa! Sve se već raščistilo. Slušaj, jesi li imao kakav slučaj koji bi bio u vezi s
Lakotinim holdingom?
– Bože! – iznenadi se Komar. – Pa taj je čovjek vrlo ugledna osoba.
– Da, da – mrzovoljno će Banić. – Svi su oni ugledni! Samo su okruženi raznim stjenicama
od kojih se, kako se na kraju pokaže, baš i ne razlikuju previše.
– Još si uvijek pun gorčine – nasmije se Komar dok su se približavali stubama koje su vodile
do samog izlaza. – Nisam imao takvih slučajeva. Kad je čovjek pred penzijom daju mu same
koještarije.
A zatim, kao da se tog časa prisjetio, reče:
– Prije dva tjedna uhvatio sam dva klinca s nekoliko grama heroina. Nisu nikakvi dileri, ali
kad ti se to nađe, nastaju problemi...
– I što s tim?
– Jedan od njih je i stanoviti Viktor Lepen. Stari mu, navodno, radi u upravi Lucky holdinga.
Lakotin čovjek. Eto, to je jedina stvar o kojoj imam pojma, a tiče se Lakote...
78 / 149
tribuson
– Klinac je u gajbi?
– Ne – odvrati Komar.– Pušten je, a njegov mi je spis još uvijek u ladici.
Nakon nekoliko časaka izašli su pred zgradu gdje je lako odjeveni Komar zadrhtao od
hladnoće. Bio je tek koji stupanj iznad ništice i padao je gust snijeg.
– A što si dobio za odlazak u penziju? – upita Banić onako, reda radi. – Nekoć su poklanjali
ruske satove.
– E, to je bilo davno! Gdje bi danas našli ruski sat!? Pogledaj!
Komar ponosno zavrne rukav i pokaže Baniću ručni sat marke Casio, sličan onima kakvima
je trgovao Pako, ali pravi, sa štopericom i alarmom.
– I neku knjigu – doda, pa iz džepa izvuče tanku knjižicu na čijim je koricama pisalo U tom
strašnom času. – Kažu da je super. Prevedena je već na sto pedeset jezika. Kad odeš u penziju,
pravi je čas da se počneš kulturno uzdizati.
– Naravno – složi se Banić pitajući se hoće li on sâm, sa svim tim gnjavažama, nesređenim
životom, turobnom glazbom, pivom i tolikim cigaretama ikada dogurati do mirovine.
Kada se nešto kasnije vratio kući, zatekao je ispred vrata ureda uzrujanoga i uplašenog Juricu
Špilera kako šetucka sa športskom torbom o ramenu. Vrlo uzbuđen, teško pronalazeći prave riječi,
mladić mu ispriča kako je jučer nakon treninga otišao djevojci, proveo kod nje noć, a kada je prije
podne došao kući, zatekao je stan otvorenim i sasvim ispreturanim. Plašeći se ostati kod kuće,
odmah je došao ovamo.
Banić ga strpa u auto i krene prema Kosirnikovoj ulici, koja je bila posve blizu i koju je
predobro poznavao jer je, razvevši se od Lidije, neko vrijeme podstanarčio baš u njoj, u onom
dijelu nasuprot parka Jelenovca.
Stan što ga je nestali Igor Špiler kupio za sebe i mlađega brata nalazio se na prvom katu
novogradnje u sjevernom dijelu ulice. Bio je to lijep dvosoban stan, posve nov i nekako prazan, jer
vlasnik zacijelo još nije pribavio dovoljno novca da ga u potpunosti opremi. Baš zbog te male
količine pokućstva nered što ga je prošle noći napravio nepoznati provalnik i nije bio tako strašan.
Vidjelo se da su ormari otvarani, a njihov sadržaj pobacan po podu, da je posteljina pomno
pregledana, a madraci izbodeni nožem uska sječiva, da je neznanac zavirio u svaki pregradak i
prevrnuo sadržaj svake ladice, ali je sve to marljiva osoba mogla dovesti u red za tri ili četiri sata.
– Tražili su nešto određeno – zaključi Banić. – Je li u stanu bilo kakvih vrijednosti?
– Mislim da nije.
– Je li što nestalo?
– Čini se da nije – slegne Mali ramenima. – Pretpostavljam da bi odnijeli televizor...
Banić pogleda u veliki, desetak godina star televizijski aparat.
– Taj ne bi! Vjerojatno je jeftiniji od radne snage potrebne da ga se odnese.
– Dobro – složi se Jurica, pa priđe jednoj otvorenoj polici iza čijih je vratašca bio veliki
mornarički colt s pet kartonskih kutija punih metaka. – Ali ovo bi sigurno uzeli. Vrijedi bar soma
maraka.
– Sigurno neprijavljen – reče Banić, pa uzme u ruke fotografski album što je ležao rastvoren
pokraj revolvera. Počne ga listati. Ničega posebnog nije bilo u njemu; nešto malo slika što su ih
Špilerovi morali donijeti iz Osijeka: starac koji im je mogao biti djed, mlada nasmijana žena,
valjda njihova majka snimljena u mladosti, i slične, uobičajene uspomene. Okrenuvši treću
stranicu albuma, Banića iznenade prazni listovi na kojima se jasno vidjelo da je netko grubo
istrgnuo šest fotografija.
– Ovo je i prije bilo ovakvo? – upita mladića.
79 / 149
tribuson
18.
PROMATRAJUĆI KROZ PROZOR KAFIĆA opčinjavajuću igru snježnih pahulja u snopu svjetla što je
dopiralo s ulaza u kino, Banić iznenada spazi kako lokalu prilazi njegova kći Nika. Ušla je, otresla
na brzinu snijeg s ramenâ, zbacila kapuljaču, huknula u promrzle ruke i odmah ga ugledala kako
sjedi za stolom koji je volio zvati svojim.
– Joj, kako možeš po takvoj zimi piti ledeno pivo? – rekla je, iako je dobro znala da ništa
drugo i ne pije. – Možeš li mi naručiti kuhano vino? Mislim da me hvata viroza.
– Pa zar niste otišli na Plitvice? – upita je začuđen, pa tek potom naruči vino.
– Tata, ti si oduvijek bio Marsovac! – nasmije se ona. – Zar ne gledaš televiziju? Ceste su
zaleđene, jezera su zaleđena, drveće također... Eno, na vijestima patetično javljaju kako nekakvi
80 / 149
tribuson
radnici nadljudskim naporima pokušavaju popraviti dalekovode i dovesti struju, dok drugi
spašavaju putnike čiji su automobili ostali zameteni na cestama.
Šankerica Zdenka donese čašu kuhana vina, obraduje se spazivši Niku, uštipne je za obraz
kao što je radila dok je bila klinka, pa joj postavi nekoliko pitanja o tome što se radi i kako se živi
u Londonu.
Čim je otišla, Nika se uozbilji, pa nastavi:
– A da smo i mogli, ne bismo otišli zbog mame.
– Što je s mamom? – uozbilji se i on.
– Danas popodne smo je Tim i ja odvezli u bolnicu na preglede.
– Znači, poslušala me!
– Tebe je poslušala!? – pogleda ga ona srdito. – Prstom nisi maknuo!
– Ma jesam! Časna riječ! – branio se on sasvim iskreno.
– Tim ju je jutros nagovorio.
– Kako Tim?
– Pa na hrvatskome što ga je u ovih nekoliko dana naučio. S onih dvadesetak riječi koje po
pravilu izgovara pogrešno. To je izgledalo tako blesavo i nevjerojatno smiješno da ga nije mogla
odbiti.
Eto, sada je taj Tim ispao obiteljski junak, pomisli Banić zlovoljno.
– I što joj je?
– Još se ne zna – tjeskobnim će glasom Nika. – Uzeli su joj krv, napravili EKG, morat će na
rendgen, gastroskopiju, ultrazvuk... Znaš kako to ide kad im dopadneš šaka. Uglavnom, rekli su
kako je najbolje da nekoliko dana ostane u Zajčevoj na pretragama. Sumnjaju da bi moglo biti
nešto sa žuči, ali još ne znaju što.
– Ostala je?
– Naravno, pokušavala se oduprijeti, ali smo je ipak nekako uspjeli nagovoriti. Dosta je
potištena. Zapravo, najviše je pitala za tebe. Muči je jesi li neki dan dobro prošao s nekakvim
odijelom na kojemu ti je mijenjala gumbe. Što je to bilo?
– Ah, ništa – odvrati on i glas mu pritom malo zadrhti.
– Morao bi otići do nje. Na trećem je katu, soba broj 309. Hoćeš li?
Budući da joj ništa nije odgovorio, ona mu se zagleda u oči, pa, trudeći se da djeluje kao
odrasla i odgovorna žena, reče:
– Znaš, tata, istina je da ti je ona samo bivša žena, ali je ujedno i sadašnja majka tvoje
sadašnje kćeri. Slažeš se s tim?
I baš kad je, zatečen njezinim riječima, razmišljao što da joj odgovori, za stolom se pojavi
snijegom gotovo prekrivena prilika kinooperatera Paka, kojega je Nika voljela još od onih dana
kada je s ocem dolazila na kino-predstave u Apolo. Držala je da je silno zabavan i smiješan, kakvi
vjetropiri obično i jesu.
– Isuse i lepa curica je tu! – usklikne Pako, sagne se i poljubi je u obraz. – Čul sam da si
zarobila nekakvoga zgodnog Engleza. Uvek sam govoril kak za našim curama luduje cela Europa.
– Ako je tako, jesi li ti našao koju?
– Ufuraval sam se nekim komadima – odmahne on rukom kao da je riječ o manje važnim
stvarima – al nikad nemam dost vremena. Kad sam fort u nekakvom biznisu.
Iza Paka se pojavi i pogrbljena figura inkasatora Marijana, koji je Banićevu kćer jedva
poznavao. To ga ipak nije omelo da se uplete u razgovor:
81 / 149
tribuson
– Čujte, gospodična, dajte pitajte te Engleze zakaj tak mrziju nas Hrvate, a mi smo ih skorom
šesto godina čuvali od Turaka i izumili im kravatu. Recite im da bi mogli malo manje sekirat
našeg predsjednika.
– Joj, Marijan, opet kenjaš čavle! – ljutio se Pako. – Pa ne dela cura u onom foringofisu. Kaj
se tebe opće tiče visoka politika!? Ti si tu za pretplatu, a ne da šalješ poruke engleskoj kraljici.
Zatim se nagne prema Baniću i došapne mu u povjerenju:
– Čuj, detektiv, ne bumo vas smetali. Al kad mala prejde, dojdi za šank. Imam jedan
superposel. Na svaku uloženu marku vraća se deset!
Banić se strese od nelagode, što zbog toga što je nagađao kako je opet posrijedi nekakva
suluda poslovna utopija, što zbog malo snijega koji mu je s Pakove vjetrovke pao baš za vrat.
Upravo stoga je, čim je Nika rekla kako mora kući jer je Tim čeka već dobra dva sata, i on
pošao s njom, ponudivši se da će je otpratiti tih nekoliko koraka. Rastali su se ispred velike zgrade
na Britancu, on joj je svečano obećao kako će otići do Lidije u bolnicu, a ona ga je kćerinski
krotko poljubila u obraz.
Časak nakon toga u Rokovoj je sjeo u svoj golf. Prije no što će upaliti, pogleda sjetno prema
onom dijelu ulice gdje je posljednji san snivala njegova »četvorka« i shvati da su je dobri klinci
kojima je služila kao igračka i dalje držali u redu, čistili je od snijega i uopće je tetošili.
Kroz ulice gornje Dubrave, koje su čistili rijetko i površno, jedva se uspio probiti. Sred mraka
i gustog snijega nekoliko je već puta pomislio kako je zalutao, ali je ipak na kraju uspio pronaći
malu i neuglednu gostionicu Sunčani raj. U toj mrkloj ulici, koja je zasigurno morala biti nalik na
one u južnom Bronxu ili Sohou, zasuta nanosima snijega, gostionica s tako neadekvatnim imenom
djelovala je nekako nestvarno. Jer, čak ni usred ljeta u toj uskoj, sjenovitoj i posve zapuštenoj ulici
nije bilo ničega što bi bar malo podsjećalo na sunčani raj.
Znajući otprije to mjesto, Banić otvori vrata i uđe u lokal u koji nikada nisu navraćali
slučajnici, pogotovo ne oni iz drugih dijelova grada.
Gostionica je uistinu imala periferijski image, starinski drveni šank, daščani pod, stolove od
jelovine s kariranim stolnjacima što se ne peru češće od jedanput na mjesec, i neispravni električni
pikado. Da je netko umjesto pikada u kut prostorije postavio džuboks, čovjeku bi se učinilo da je
iz snježne oluje, poput iritantnih junaka X-filesa, ušao izravno u rane šezdesete godine.
Gostionica je bila gotovo prazna izuzmu li se četvorica muškaraca koji su kartali za jednim
od stolova i umorni šanker koji je drijemao glave naslonjene na aparat za točenje piva.
Banić priđe kartašima koji su istoga trena prekinuli partiju i zagledali se u došljaka. Znao je
da je onaj najdeblji, s kratkom crnom bradicom i neukusnim šarenim puloverom Bohutinski.
Ne upitavši smije li, istražitelj sjedne na slobodni stolac, izvadi Marlboro, zapali cigaretu i
zagleda se u Bohutinskog. Kartaši zanijeme, takve se drskosti nisu događale u ovoj birtiji.
– Bok, Kinta! – pozdravi istražitelj Bohutinskoga. – Valjda me se sjećaš?
– Inspektore Baniću! – iznenadi se Bohutinski. – Što ćete vi ovdje? Koliko znam, ne radite
više u policiji.
– Ne. Otišao sam u privatne istražitelje. Ali i ti si avanzirao. Odavno te se ne viđa na uglu
Draškovićeve i Adžijine.
Bohutinski se nasmije, a kartaši se primire shvativši, valjda, da je riječ o poznaniku njihova
šefa.
Banić je znao Bohutinskog još od ranih osamdesetih, kada su ga svi zvali Kinta, i kada je na
raskrižju spomenutih ulica od jutra do mraka trgovao devizama. Vječito je nosio prugastu
mornarsku majicu, prljave traperice i, bez obzira na to kakve cipele imao na nogama, nikada nije
nosio čarape. Dogovarao je poslove na ulici, novac mijenjao u obližnjem bifeu ili u zahodu
82 / 149
tribuson
velikoga pučkog restorana što se nalazio na samom uglu. Isprva je radio za druge, poslije se
osamostalio, polako prešao na posuđivanje novca uz veliku kamatu, nakon toga je počeo otvarati
male ali isplative bircuze po periferiji, obično u blizini većih tvorničkih pogona, i, moglo bi se
kazati, uspio u životu. Ipak je izgledom ostao baraba iz susjedstva, iako je po novcu što ga je
posjedovao bio pravi gospodin. Doduše, ne poput onih s promocije High Lifea, ali ipak netko
kome su i viđeniji ljudi dolazili radi hitnih posudbi. Dok je još bio šmrkavi klinac koji trži za
druge i sam snosi sav rizik takva posla, Banić ga je dva puta spasio od uhićenja, a jedanput ga je
čak, nakon što ga je prebila konkurentska banda, svojim automobilom vozio u bolnicu. U tim se
činjenicama krio razlog zbog kojega je Banić onako sigurno i drsko ušao u Sunčani raj i sjeo za
kartaški stol.
– Htio sam s tobom popričati o čovjeku koji me zanima.
– Pitajte.
Banić pošuti, a zatim značajno pogleda kartaše koji su svejednako sjedili za stolom.
Razumjevši njegovu neodlučnost, Bohutinski se izdere na svoje ljude:
– Dečki, razlaz!
Uistinu su ga poslušali otprve. Dvojica su nestala u pokrajnoj prostoriji, odakle se ubrzo
začulo kotrljanje biljarskih kugli, treći je otišao na zahod, a četvrti obukao kaput i napustio
gostionicu.
– Tko vas to zanima, inspektore? – upita Bohutinski kupeći sa stola razbacane karte za poker.
– Igor Špiler.
– Igrač? Što je s njim? – mirno će Bohutinski.
– Nestao je. Mlađi ga brat traži.
– I što hoćete da vam kažem? Hoćete li cijelu priču od početka ili ćete postavljati pitanja kao
u dobrim starim policijskim danima?
– Od početka.
– Dobro – počne Bohutinski. – To da je otišao u rat kao dragovoljac sigurno znate. Prije rata
radio je kao šef smjene u nekome osječkom restoranu. A kad se vratio, mjesto ga više nije čekalo.
Zaposlili su nekakve druge tipove koji su, dok se on borio, češali jaja i grijali dupe uz peć.
Inzistirao je da mu vrate njegovo mjesto, a oni su mu govorili kog će vraga on u restoranu. »Te ti
si se borio, te tebe čeka nešto bolje, te tebi će dati posao u policiji ili vojsci, te ti ćeš dobiti visoki
čin...« Jebi ga, ali on je htio biti samo šef smjene u restoranu i ništa drugo. Možda bi mu na koncu
to mjesto i dali da nije napravio veliko sranje o kojemu su pisale i novine. Uzeo je kalašnjikov,
otišao u nekakav jebeni ured za zapošljavanje i izrešetao im strop. Tada su ga hapili, stavili na dva
mjeseca u gajbu, a kad su ga pustili, preselio je ovamo u Zagreb. Otada ga poznajem.
– Čime se bavi? – upita Banić ono na što mu mlađi Špiler nije znao odgovoriti. – Od nečega
mora živjeti.
– Ha, ha, ha! On je veliki zajebant! U početku je krao rasne pse, a zatim ih uz nagradu vraćao
vlasnicima. Jasno, onima koji bi oglasili gubitak džukele. Ostale je privikavao na nova imena, a
zatim ih prodavao.
– A poslije?
– Za nekog švercera od kalibra furao je kamione robe iz Austrije. Ali onako, via
Hercegovina. Poslije je polako prešao na ozbiljnije poslove u kojima je i danas, premda o tome
nerado govori. Radi za tipove koji baš trebaju ljude poput njega. Znate, za neke su poslove ratni
veterani strašno prikladni. Dođe do velikog sranja u kojemu se u nekom smislu pretjera, pa se na
koncu sve lijepo objasni onim posttraumatskim stresom i otpiše.
– Kakvi su to poslovi?
83 / 149
tribuson
– He, he, dragi moj inspektore – naceri se Bohutinski. – Premda više ne radite u policiji, sve
vam baš ne mogu kazati. Ali uzmimo ovako. Kada bi vas žena varala, i kada biste vi tog njezina
ljubavnika htjeli malo naučiti pameti, Igrač bi vam to sto posto sjajno izveo. Ili, recimo da vam je
netko dužan novce koje odbija vratiti... ili vam ih ne želi posuditi... ili...
– Dakle, radi i za tebe?
– Ne baš prečesto – reče Bohutinski. – Ne prečesto, časna riječ! On mi je ipak na neki način
prijatelj, pa ga ne bih htio uvaljivati u govna. Ionako ih je u životu imao i previše.
Banić pozove pospanog konobara pa naruči pivo. Bilo je samo Ožujskoga i Karlovačkoga,
koja se istražitelju baš nisu sviđala. Ali što je mogao, pio je ono čega je bilo.
– A kada bih ja želio, recimo... kada bih želio – uzmota se Banić – nekoga ubiti. Bi li taj
Špiler mogao to izvesti?
– Oho, zar je dotle došlo? – nasmije se Bohutinski.
– Pitam hipotetički.
– Ne, to on ne bi uradio – otpovrne Bohutinski premda je Banić bio siguran da ne zna
značenje riječi hipotetički. – On je u biti nježan klinac u grubom tijelu. Sitnije stvari da, ali
ubojstvo... u to najozbiljnije sumnjam.
– Radi li sam? – upita istražitelj, sjetivši se svih onih glupih naslova o tome postoji li u
Hrvatskoj organizirani kriminal.
– Oduvijek. Premda bi mu bilo puno isplativije da se pridruži nekom klanu. Nudili su mu već,
ali ih je uvijek odbio iako je to poprilično opasno.
– A tko mu je nudio?
– E, moj inspektore – pogleda ga Bohutinski prijekorno. – Nemojte me to pitati. I meni je moj
život prilično lijep, a glava dosta draga.
Banić shvati da je zašao u zabranjeno područje u kojemu nema što tražiti. Jer, znao je to,
nema toga što bi bivši sitni švercer devizama rekao ako bi time i na najmanji način ugrozio svoj
posao i život.
– I ti si mu posudio neki novac?
– Jesam – prizna ovaj – ali ne s kamatom i ne pod strogim uvjetima. Posudio sam mu sto
osamdeset somova za stan. Vraća mi to kvartalno i posve je uredan. Mi smo ipak frendovi.
Umjesto kamata, s vremena na vrijeme obavi mi kakvu sitniju uslugu... ako netko jako kasni s
ratom i slično...
– A njegov brat?
– Mislite na malog Juricu? E, to je posebno tužna priča. Radi njega je i kupovao taj stan.
Želio ga je dobro udomiti i brinuti se za njega. Lud je za bratom. Mislim da bi zbog brata mogao
živom čovjeku grkljan pregristi.
– A zašto?
– Pa zbog svega što je Mali napravio. Ne znate to?
– Ne – zbuni se istražitelj. – Znam samo da se prošle godine vratio iz zatvora... ili iz
maloljetničkoga zatvora.
– Vidite, kada je Igrač 1993. otišao u Zagreb, ostavio je brata s majkom i ocem, strašnom i
nasilnom pijandurom. Tukao je ženu i sina gotovo svakog dana. A kad ne bi bio pijan, zlostavljao
ih je psihički neprekidnim vrijeđanjem, sumnjičenjima i predbacivanjem. Te iste godine, kada se
jedne noći stari vratio iz birtije, počeo je tako žestoko tući ženu, da je ona vikom i kuknjavom
probudila cjelokupno susjedstvo. Jurica ga je molio da prestane, plakao, pokušavao ga zaustaviti.
A zatim, kad ništa od toga nije pomoglo, otišao je u sobu, uzeo jedan od pištolja što ih je njegov
84 / 149
tribuson
brat donio iz rata i sprašio starom šest metaka u trbuh. Kužite? Stari je ostao na mjestu mrtav,
Malog su poslali u tu gajbu za klince, a majka je nakon dvije godine umrla od raka.
Iznenađen onim što je čuo o svom mlađahnom klijentu, Banić zašuti, ponovno začuđen
kakvim sve sudbinama obiluje život.
– Dakle, vezan je za mlađeg brata zato što prema njemu ima osjećaj nekakva duga?
– Upravo tako – složi se Bohutinski. – Jer brat je napravio upravo ono što je i on sam želio,
ali nikada za to nije imao dovoljno hrabrosti. Čudno vam je to! U ratu je, navodno, ubijao četnike,
ali na nasilnu pijanduru od oca nije mogao ni dignuti ruku. Otišavši u Zagreb, prepustio je tu
groznu zadaću mlađem bratu, petnaestogodišnjaku... Dobri su to dečki. Ako radite nešto s njima,
budite obzirni. Život ih baš nije mazio.
– Sve što radim jest to da pokušavam pronaći Igora Špilera.
– A kada je nestao?
– Mali kaže da je četvrtog otišao od kuće. Otada ga nema.
Bohutinski se zagleda u kalendar s golim ženama, koji je visio na oljuštenom zidu birtije.
Činilo se da u glavi nešto računa.
– Zanimljivo – reče napokon. – Baš četvrtog navečer bio je kod mene. Pričao mi je kako je
obavio jedan vrlo zeznut posao te da ga baš te večeri trebaju isplatiti. Znate, dugovao mi je jednu
ratu od dvadeset somova, pa mi je došao kazati da ne brinem i da će mi platiti u najkraćem roku.
– Nije rekao kamo ide?
– Ne – tiho će Bohutinski. – Znate da se o takvim stvarima ne govori niti se za njih pita. Ali
ako ga ipak nađete, neka vam ne budete teško spomenuti kako i ja čekam lovu. Nije bitno, ali
ipak...
Bili su prijatelji, pomisli Banić, ali je dug ipak bio dug. A zatim se sjeti tog već spominjanog
»zeznutog posla« zbog kojega je Igor sredinom mjeseca izbivao iz Zagreba i s kojim je možda
započela njegova zla kob, pa upita Bohutinskog zna li što o tome.
– Ne, ne znam – odvrati on. – Ali zašto o tome ne pitate Maloga?
– Maloga!? – začudi se Banić.
– Pa meni je rekao da je i njega poveo sa sobom.
To je nešto sasvim novo, zaključi Banić, sve više se ljuteći na mladića koji mu je lagao. Ali
ništa više nije pitao Bohutinskog. Jest, na neki mu je način bio dužnik, ali je i njegovo dužničko
strpljenje bilo pri kraju.
Vrativši se kući sa sviješću da je prošao još jedan osrednji dan od kakvih se sastoji život,
Banić stavi u player jedan od diskova sa stvarima Cheta Bakera, čiji se koncertni Dear old
Stockholm sasvim dobro uklopio u plavilo snježne noći što je u njegovu sobu virila kroz orošeni
prozor. Uljuljkan tihim, prštavim tonovima Getzova saksofona i Bakerove trube, on iznenada
pomisli kako možda baš sada, tamo u drugom dijelu grada, i Lidija gleda kroz bolnički prozor u
istu ovu plavu noć nadajući se da će joj sutrašnji nalazi biti dobri.
19.
85 / 149
tribuson
BOKSAČKI KLUB U DUBRAVI BIO JE ZAPRAVO dugačka baraka kakve se privremeno podižu na
većim gradilištima, gdje služe kao upravne zgrade, ostave za građevni materijal i alate, ponekad
čak i kao stambeni objekti za sezonske radnike. Na duljoj strani baraka je imala šest prozora, a na
niskom krovu dva dimnjaka iz kojih se pušilo, po čemu se vidjelo da se prostor za trening
zagrijava najstarijim od svih načina. Veliko parkiralište nije bilo očišćeno od snijega, tako da je
prostor između barake i ceste bio urešen arabeskama nastalim od brojnih stopa i automobilskih
guma. Banić teškom mukom uđe na parkiralište, ugasi motor golfa i izađe, osjećajući kako mu
noge propadaju u visok snijeg. Iz dvorane, za boksače zacijelo pretijesne, dopirali su različiti
zvukovi, udarci rukavica, dahtanje, toptanje nogu i povici trenera. Nastojeći da ga tkogod ne
primijeti, istražitelj uđe u dvoranu i nađe se usred pravoga boksačkog treninga. U dva su ringa
poskakivali borci sa zaštitnim kacigama na glavi, dva ili tri tipa, očito teže kategorije, mlatila su
nemilice obješenu vreću od već istrošene kože, neki je velteraš preskakao preko konopca, dok je
nekoliko boksača u dnu prostora za trening radilo s utezima. Posvuda su se osjećali vlaga i smrad
sagorjelog ugljena pomiješani s vonjem znojnih boksača, tako da taj sirotinjski prostor nije imao
baš ništa zajedničkoga s onim otmjenim fitness vježbalištem na Srebrnjaku.
– Što radite ovdje? – iznenadi ga Jurica Špiler koji mu je, već odjeven i posve mokre kose,
prišao s leđa. Bilo je jasno da je za njega trening završio i da je spreman za odlazak.
– Došao sam po tebe – odgovori Banić, pa ga primi za nadlakticu i povede prema izlazu. Pa
kad su već bili pred vratima, pogleda ga i upozori:
– Imaš mokru kosu. Ne bi li navukao kapuljaču?
Jurica ga pogleda začuđeno. Primjedba je bila iz glupavog repertoara roditeljske skrbi, a on
sasvim sigurno nikada nije imao roditelje, bar ne oca koji bi se na takav način brinuo o njegovu
zdravlju. Ipak posluša, navuče kapuljaču, pa izađe za Banićem van na snijeg.
Časak nakon toga već su se površno očišćenim ulicama vraćali prema središtu grada. Golf je
još uvijek imao ljetne gume za koje je takva podloga bila puna iskušenja.
– Imaš li love? – upita Banić dok je pretjecao staru škodu koja se zanosila na skliskoj cesti.
– Ne – odgovori Mali. – Molio sam da me pričekate s plaćanjem sve dok se Igor ne vrati.
– Ne pitam te zato! – razljuti se istražitelj. – Zanima me od čega živiš.
Mladi boksač ne odgovori ništa, što je možda bilo rječitije od bilo kakva odgovora.
– Što si danas jeo?
– Surla mi je dao sendvič. A kod kuće imam deset jaja.
– Tko je Surla?
– Teškaš. Poslije treninga pojede po šest, sedam sendviča. Danas ga je mučio želudac.
Banić uspori, zavuče ruku u džep, izvadi novčanicu od petsto kuna i, ne gledajući uopće
Juricu, gurne mu je u ruku.
– Čekajte! – branio se Mali. – Pa ja bih trebao vama... a ne vi meni...
Glas mu je bio drhtav, podosta uzbuđen; situacije u kojima bi mu netko, zabrinut za njega,
davao novac sigurno su bile rijetkost. Ipak promuca jedno hvala pa spremi novčanicu u džep
vinterice.
Spazivši slobodno mjesto ispred restorana Kod Stavka, Banić naglo skrene, poskoči preko
rubnjaka koji nije vidio zbog snijega, pa zaustavi auto na samom rubu pločnika. Mladić ga
pogleda upitno, ali ne reče ništa.
– Idemo, moraš nešto pojesti!
Časak kasnije već su sjedili za stolom ugodno zagrijanoga restorana koji je sav mirisao na
razna topla jela.
86 / 149
tribuson
87 / 149
tribuson
88 / 149
tribuson
– Onaj s druge strane valjda ga je pitao o čemu bi to trebali razgovarati, a Igor se samo
izderao »Znaš ti već, a zna i ona!« Čekali smo desetak minuta, a zatim mi je naredio da polako
krenem prema vili.
– Oprostite, gospodine – raskuraži se ponovno onaj siromah – samo sam vas htio pitati...
– Što vam je, čovječe!? – ljutio se Banić što ga ometa na najvažnijem mjestu. – Zar ne vidite
da razgovaramo?
Siromah se povuče i ode do izlaza stisnuvši se nekako bojažljivo uz vješalicu na kojoj je
visjelo pravo brdo zimskih kaputa. Umjesto da prosi, mislio je Banić, bilo bi mu profitabilnije da
drmne neki bolji kaput s vješalice i zbriše van.
– Zatim je Igor izašao iz auta, zapovjedio mi da ga pričekam i otišao u vilu. Čekao sam ga na
cesti i ubrzo me spopao strah. Cijela mi je stvar nekako smrdjela. No nakon dvadesetak minuta on
se vratio. Ali ne sam. S njim je bila i nekakva žena, čini se mlađa. Imala je dugi jesenski kaput,
široki šešir i tamni veo preko lica. Baš kao da ga je morala nositi kako je nitko ne bi prepoznao.
Premda je bilo između jedan i dva poslije ponoći i nikoga tko bi je uopće mogao vidjeti...
– Možda je ti nisi smio vidjeti?
– Možda – slegne Jurica ramenima. – Uglavnom, hodala je polako i djelovala uplašeno. U
ruci je imala putnu torbu, mislim smeđu, i sama ju je nosila. Kada su stigli do automobila, Igor joj
je uzeo tu torbu i ubacio je u prtljažnik. Sjeli su potom oboje na stražnja sjedišta, Igor tik uz nju...
– Nisu razgovarali?
– Nijednom. Igor mi je samo rekao neka vozim natrag. Ja sam upalio svjetla i brzo krenuo... I
tad se pred autom stvorio neki dosta mlad čovjek koji je iz sve snage vikao i trčao nam ususret.
Zbunio sam se i htio prikočiti, ali mi je brat naredio da dodam gas. Pojurio sam i silno se uplašio
da ću pregaziti čovjeka. Međutim, on se ipak u posljednji čas bacio ustranu i otkotrljao niz padinu.
– Dobro si ga vidio?
– Da. I predobro! Mislim da bih ga prepoznao u bilo koje doba dana ili noći. Nekako mi se taj
trenutak urezao u pamćenje... mislio sam da ću ga ubiti.
– I što je bilo dalje?
– Ništa. Cijelo su vrijeme šutjeli. Dovezao sam ih, oni su izašli iz auta, a meni je brat
zapovjedio da odem kući i čekam ga. Vratio se nakon tri dana i o svemu tome uopće nije htio
razgovarati.
– Rekao si da je žena djelovala uplašeno i da je sve vrijeme šutjela. Nije li je on prisilio na to
da bude mirna i tiha? Recimo, mogao je tijekom puta držati revolver u džepu, ili slično...
– Moguće je – prizna Jurica. – Vidjeli ste kakav revolver ima. Sigurno ga je nosio sa sobom.
Zadovoljan što si je olakšao dušu, mlađi Špiler nastavi jesti već hladan hamburger s
pomfritom, a Banić se duboko zamisli. Zar je moguće da je taj misteriozni Igor Špiler neka karika
u otmici Bety Lakota? Ne, ne, to nema nikakva smisla, pokušavao je uvjeriti sebe sama, to su dvije
posve odvojene stvari!
Vidjevši kako je Mali sve pojeo i iskapio bocu Coca-Cole, Banić ustane i ponudi mu da ga
odveze do kuće. Ta ionako su išli istim smjerom. Približavajući se izlazu, spazi upornog siromaha
koji ga je onako gnjavio, sažali se vidjevši u kako trošnom kaputu hoda po svijetu, pa mu pri
prolasku tutne u ruku novčanicu od deset kuna.
– Što vam je? – rasrdi se čovjek.
– Pa zar niste tražili novac?
– Gospodine! – povikne čovjek, vraćajući mu novac. – Samo sam htio provjeriti je li ono vaš
golf. Dovezli su mi dvije tone ugljena, a auto je tako parkiran da kamion ne može prići
podrumskom prozoru.
89 / 149
tribuson
– Oprostite, molim vas! – mekim će glasom istražitelj. – Grad je prepun ljudi koji tako žicaju
novac! Žao mi je, zar mi se niste mogli obratiti na neki drugi način?
Izašao je iz lokala, sklonio auto tako da kamion može prići bliže podrumu, a zatim pričekao
da Mali uđe u vozilo.
I tad mu, ma koliko to izgledalo suludo, jedna čudna misao padne na pamet. Upali svjetlo
iznad upravljača, izvuče iz unutarnjeg džepa kaputa presavijenu fotokopiju koju je dobio od
novinara Magazina X, razmota je i pruži Malom.
– Nije li to bio taj čovjek?
– Kako, koji!? – zbuni se mladi boksač uzimajući papir.
– Onaj koji je trčao prema tvom autu.
Mladić se zagleda u fotokopiju, a zatim sigurna glasa odvrati:
– Jest! Bio je! Sto posto sam siguran! Nikada ga neću zaboraviti!
– Čekaj! – upozori ga Banić. – Kako možeš biti tako siguran kad mu se ovdje vide samo
potiljak i ramena?
Špiler zašuti, a istražitelj se radoznalo okrene prema njemu. On uopće i nije gledao u
fotografiju Bety Lakota s njezinim anonimnim ljubavnikom! Njegova je pozornost bila usmjerena
na drugu stranu fotokopije, na portret nasmijana mladića s mikrofonom u ruci.
20.
TE JE NOĆI PRESTAO PADATI SNIJEG, A TEMPERATURA je pala na trinaest stupnjeva ispod ništice.
Kako su to kazali na radiju, iznenadna surova anticiklona sa sjevera natjerala je distributere
električne energije da prestanu iskopčavati struju takozvanim kroničnim neplatišama, znači
sirotinji, umirovljenicima i nezaposlenima. Svečano je objavljeno kako će se iskopčavanje
nastaviti tek nakon božićnih i novogodišnjih blagdana, dakle kad malo zatopli. To je navelo
inkasatora Marijana da u lokalu ponosno izjavi kako je vlast jako dobra i humana, osobito na
temperaturama ispod ništice i za vrijeme anticiklonalnih kretanja, te da im je to nemjerljivo veliki
plus u predizbornoj godini. Suprotno njemu, Pako je kao vječita oporba svim režimima držao da je
ta studena nepogoda jedina stvar za koju možda vlast nije kriva, a štemer Kembra, koji je
iskopčavatelje već odavna preduhitrio skinuvši sam brojilo i prodavši ga za pedeset kuna mudro je
zaključio, rekavši samo: »Jebeš politiku!« Flegma je, pak, zbog iznenadne hladnoće nešto ranije
otišao na beskrajnu vožnju toplim tramvajima.
S neodgovarajućim dizelskim gorivom, ljetnim gumama, bez iskustva s golfom, Banić je
jedva, tek nakon desetak pokušaja, uspio upaliti motor. Zatim se odvezao do Kosirnikove ulice,
zastao ispod prozora Špilerova stana i nekoliko puta otegnuto zatrubio. Jurica se pojavio na
prozoru, protrljao snene oči i nakon desetak minuta, koliko mu je trebalo da se odjene, sišao na
ulicu.
Jedna je stvar sve više mučila privatnog istražitelja: zanimalo ga je gdje je mlađi Špiler one
važne noći iskrcao brata i tajanstvenu ženu.
– Krenite prema Samoboru, mislim da ću uspjeti pronaći – reče Mali nakon što mu je Banić
rekao što želi.
S osjećajem onog lakog uzbuđenja što ga čovjek ćuti kao toplinu koja se spušta niz jednjak
90 / 149
tribuson
do želuca, Banić krene zaleđenom i posve neugodnom cestom. Kod Selske je skrenuo nalijevo i
spustio se do autoceste, za koju je pretpostavljao da je očišćena i posuta solju.
– Trebali ste staviti lance – reče mu Mali kad se auto počeo zanositi i sklizati u zavojima.
– Dobro bi došle i zimske gume – promrmlja Banić preko volje.
– Zar nemate ni zimske gume?
– Kad dođeš u moje godine – mudrovao je istražitelj – shvatit ćeš da je to životni zakon.
Nikad nemaš ono što ti u danom trenutku najviše treba!
Špiler ga začuđeno pogleda; bio je u dobi kada se za »životne mudrosti« ne daje ni pišljiva
boba.
Kad su nakon punog sata nekako došli do Samobora, Mali mu reče da skrene lijevo, pa ga
nakon toga povede nekom cestom što je vijugala među brežuljcima. Banić s razočaranjem shvati
da to nije onaj put kojim ga je navodio neznanac čiji je mucavi glas slušao preko mobitela. Usto,
mladić baš i nije bio vičan geografiji samoborske okolice, pa su na raskrižjima počesto stajali i
čekali da se on prisjeti kamo treba skrenuti, a nekoliko su se puta morali i vraćati, pri čemu se
Mali ispričavao kako se zabunio te kako danju stvari djeluju sasvim drukčije nego noću.
I kada je već uzrujani Banić pomišljao kako su se definitivno izgubili u samoborskoj okolici,
mlađi Špiler odjednom pokaže rukom prema zavoju iza kojega je cesta nestajala među kupastim
snježnim brežuljcima.
– Eno, tamo! Siguran sam!
Banić ga posluša, dođe do zavoja i skrene nalijevo.
Pred njima je stajala trošna, visoka katnica s kolonadom iznad ulaza, omeđena visokom
ogradom, na čiji je vrh netko postavio bodljikavu žicu. Banić gotovo nije mogao doći k sebi od
iznenađenja. Bila je to ona ista zgrada kojoj je onoga dana prišao s druge strane skližući se niz
brežuljak mekan od već okopnjela snijega. Da, bila je to baš ta napuštena kuća za koju mu je
čovjek koji je gulio divljega zeca rekao kako je nekoć pripadala stanovitom Maruševskom.
Banić izađe iz automobila i približi se visokim kovanim vratnicama što ih je netko osigurao
lancima i debelim letvama učvršćenima o betonske držače. Skližući se po zaleđenom tlu, Mali se
vukao za njim, očito i ne shvaćajući zbog kojeg je to razloga jedna trošna zgradurina toliko
zainteresirala istražitelja. Zapitkivao je i dosađivao, ali mu Banić nije odgovarao. Razmišljao je
samo o tome kako bi mogao ući i zaviriti u kuću.
Konačno pronađe uski dio ograde na kojemu nije bilo bodljikave žice, dobro ga odmjeri i
prouči pitajući se je li još uvijek u tolikoj fizičkoj pripravnosti da se može uspeti na ogradu i
prebaciti na drugu stranu. Morao je i to isprobati. Uhvati se čvrsto za mrežastu ogradu, odupre se
nogama, dašćući se uzvere do vrha, opkorači ga i prebaci se u dvorište, osjetivši pritom onaj
poznati zvuk paranja tkanine. Uspije se nekako održati na nogama, a zatim, shvativši što se
dogodilo, opsuje najružnije što je znao.
– Što je bilo? – upita Mali koji je prišao ogradi spreman da je i sam preskoči. Naravno, kao
mladi nabildani boksač on bi sve to učinio mnogo lakše, brže i spretnije.
– Poderao sam rukav o jebenu ogradu! – ogorčeno će Banić zagledan u svoje rame, gdje se
novi duffel coat rasparao baš po šavu. Pa naravno, prepametni Trevor Howard nije se suludo
pentrao po kojekakvim željeznim ogradama.
Vidjevši Špilera kako se sprema poći za njim, Banić mu naredi da ga pričeka u toplom autu, a
sam pođe prema ulazu u zgradu koračajući kroz duboki snijeg prekriven ledenom korom.
Budući su vrata bila otključana, lako je ušao u veliko predvorje koje ga odmah podsjeti na
ambijente iz američkih trilera. Otpala žbuka, vrata otvorena i deformirana od vlage, stubište s
kojega je otpao rukohvat, gole električne žice na kojima su nekoć visjeli lusteri, izbijene utičnice i
zamotani tepih koji se doslovce raspadao od starosti i vlage. Da, baš bi se u takvom ambijentu
91 / 149
tribuson
našla glavna junakinja filma u času kad joj se manijakalni ubojica približio na najmanju
razdaljinu.
Banić zaviri u okolne sobe. U jednoj je bilo nešto novoga, neraspakiranoga građevnog
materijala, gomila paketa s talijanskim keramičkim pločicama, naslaganih kutija s lakom za
parket, kolutova kabla za nove instalacije i sličnog materijala. Sve ostale sobe bile su prazne,
izuzme li se nešto malo otpadaka po podu, i izgledale su kao da u njih godinama nije kročila
ljudska noga.
Pomalo u strahu da bi mu se stubište moglo raspasti pod nogama, Banić krene gore na kat. I
tu je sve bilo posve nalik na ono što je mogao vidjeti dolje: otpaci, razbijene žarulje, deformirani
okviri vrata, valoviti parket... Iz kupaonice je, uplašeno njegovim dolaskom, prhnulo dvadesetak
golubova i izletjelo kroz razbijeni prozor. Osim stare prljave kade u kojoj je bilo desetak
centimetara leda i ružnih ostataka kupaonske armature, ni tu nije bilo ničega, pogotovo ne onoga
što bi privuklo pozornost radoznalog istražitelja.
I tad se sjeti da mu je kolerični ljubitelj divljih zečeva pričao kako je proteklih dana netko
boravio u potkrovlju, pa krene polako uzanim stubama prema najvišem dijelu zgrade. Potkrovljem
je vodio hodnik u kojemu su se nalazila tri okvira za vrata. Na dvama nije bilo vrata, dok su na
trećemu bila postavljena sasvim nova vrata. Banić potegne kvaku i shvati da su vrata zaključana.
Razmišljajući nekoliko časaka o tome je li tkogod unutra, još jedanput pogleda svoj tužno rašiveni
rukav, a potom, bijesan zbog te nezgode, pritisne ramenom vrata i svom snagom nalegne na njih.
Naravno, nisu popustila nova vrata nego stari okvir. Začuo je kako se lomi drvo, izletio je dio
brave koji se nalazio na trulom okviru i vrata su se otvorila.
Oveća soba u koju je ušao bila je puna tragova nečijega skorašnjeg boravka. U jednom se
kutu nalazio sklopivi paravan kakav se rabi u ambulantama, a skriven iza njega bio je i krevet s
novim madracem i razbacanom posteljinom. Drugi je krevet bio uza sama vrata i na njemu je
ležala gruba vojnička deka i šareni jastučić kakvim se ukrašavaju trosjedi. Nasred sobe stajao je
mali stol od polirane jelovine, na kojemu je bilo malo ostataka hrane, nekoliko praznih konzervi,
pet-šest plastičnih tanjura i pepeljara s nekoliko opušaka na čijim se bijelim filtrima vidjela tanka
zlatna crta. Takve se cigarete obično nazivaju damskima. Pokraj desne strane prozora bio je niski
ormarić s kliznim vratima iza kojih se nalazila gomila nepotrošene konzervirane hrane i nekoliko
boca boljega, buteljiranog vina. Na drugoj, lijevoj strani stajala je pećica od lijevana željeza, čiji se
dugi limeni dimnjak uspinjao prema uskoj rupi na stropu. U peći je bilo podosta pepela, a do nje je
stajalo starinsko postolje s lavorom i keramičkim peharom koji je puknuo zbog leda što je bio u
njemu.
Banić priđe prozoru i lako ga otvori. S tog mjesta dobro je vidio cestu, ali ne i ono mjesto na
kojemu je ostavio auto. Uz cestu nije bilo kuća, i sve što je mogao vidjeti bio je pitomi pejsaž
šumovitih brežuljaka posve utonulih u debeli snježni pokrivač. U jednom trenu, mučeći se sa
skliskom ledenom pokoricom, iz obližnjeg šumarka istrči lisica, zastane malo, a zatim nestane
među pobijeljelim grmljem.
Banić izviri kroz prozor i pogleda prema tlu. Zid na toj visini bio je pun ukrasnih izbočina,
stropna deka kata imala je desetak centimetara veliko proširenje, a ispod nje, što je utvrdio još
onoga dana kada se prvi put našao tu, nalazile su se naslagane vreće cementa. Od prozora u
potkrovlju pa do tih vreća bilo je možda kojih šest ili sedam metara, ali se mlada i spretna osoba,
uz pomoć svih onih izbočenja, udubljenja i proširenja, mogla spustiti dolje. Zagleda se tad i u
drvenu podlogu prozora i zamijeti kako je na jednome mjestu otkrhnuta. Otare rukom snijeg i
pokuša bolje proučiti to mjesto. Naravno, cijela je kuća bila puna najrazličitijih oštećenja, tragova
neumoljivog starenja i dugogodišnje nebrige, ali mu se ipak učini da je to otkrhnuće novijega
datuma. Ali to nije mogao sa sigurnošću utvrditi, kao što nijednu stvar nije mogao u pravom
smislu policijski obraditi. S ogorčenjem pomisli kako bi sad na tome mjestu Doganova ili Mrkšina
ekipa imala sate i sate posla, kako bi uzimali otiske prstiju, proučavali tragove na jastucima i
posteljini, ispitivali starost pepela, kako bi u male vrećice stavljali ostatke hrane, a u velike
92 / 149
tribuson
rabljeno posuđe... Ništa on od toga nije mogao učiniti, a da je i mogao, ne bi znao što bi s tim.
Što bi mu značili otisci prstiju ili prema pronađenoj dlaci utvrđen DNA?
I baš kada se spremao napustiti taj priručni potkrovni apartman, ispod onog kreveta na
kojemu su bili samo deka i ukrasni jastučić spazio je odloženu praznu konzervu nekakvoga gulaša.
Uzme je s poda i zaviri u nju. Konzerva je bila oprana i nekome je poslužila kao pepeljara. Jer,
bila je puna opušaka smeđih holandskih cigara.
Kada su se nakon nekoliko minuta praznom cestom vraćali prema Samoboru, Mali se zagleda
u istražitelja i posve naivnim glasom primijeti:
– Dobro je što vam je kaput pukao po šavu. To će vam žena lako sašiti.
Jasno, Banić mu nije htio objašnjavati kako nema ženu, odnosno da je i ta koju nema sada u
bolnici, te da je i nju propustio posjetiti, unatoč tome što je to obećao kćerki... Uistinu, bila bi to
predugačka i presložena priča za jednog boksača čija je prva briga kako naći brata, a druga kako
uzvratiti na kontragard protivnika.
Došavši do raskrižja, Banić ne produži prema Zagrebu, nego skrene u Samobor, prijeđe preko
mostića na središnjem trgu i zaustavi auto na velikom parkiralištu samoborske pivnice, zadovoljan
što je tu i previše mjesta, po čemu je bilo jasno da u vječito pretrpanom lokalu danas nema previše
ljudi.
– Izlazi, moramo nešto pojesti! – reče Banić, premda se za pivnicu odlučio zato što je s
mladim boksačem nakanio ozbiljno porazgovarati.
Sjeli su za masivan stol od debelih dasaka na kraju dvorane, i na Banićevu preporuku naručili
svinjske koljenice s krumpirovim policama te dva krigla točenog piva. Pivo je odmah došlo na
stol, ali se na koljenice moralo dobrano čekati.
Želeći što prije tu posve mutnu stvar istjerati na čistac, Banić odluči temeljito pretresti klinca
i pokazati mu da ne može tek tako zbijati šale s privatnim detektivom. Morao je biti odlučan i
strog, bez obzira na teško djetinjstvo, traume iz zatvora i druge pedagoške defekte koji su od
mladog Špilera učinili to što su učinili.
– Dakle, Igora i onu žensku odvezao si točno do one kuće. Jesi li vidio kada su ušli?
– Nisam – premišljao je Mali. – Ali mislim da se gore u potkrovlju vidjelo svjetlo.
– S ulaza se ne može vidjeti taj prozor u potkrovlju!
– Znam. Ali ja sam ih ostavio dvadesetak ili tridesetak metara od kuće. Otuda se vidi.
Svejedno nisam baš sto posto siguran. Možda sam se i zabunio...
– I što ti je brat rekao na odlasku?
– Pa to sam vam već kazao... da odem kući i da ga čekam.
– Ništa više ti nije rekao? – inzistirao je istražitelj.
– Ne... ne znam točno – kao da se pokušavao sjetiti boksač. – Možda i je, ali nisam... nisam
razumio.
– Kako nisi razumio? Zar je govorio portugalski?
– Ne... – neodlučno će Jurica kao da mu je o tome teško govoriti. – Znate, on je malo
mucao... To jest, kada bi bio ljut ili uzbuđen... tada je mucao više nego...
No, krasno, pomisli Banić pa dlanovima pokrije lice. Zatim uzdahne pa saspe u grlo pola
krigle piva. Potom gotovo zavapi:
– Klipane, zašto mi to odmah nisi rekao?
– Pa niste me ni pitali – kao da se uplašio Mali. – Rekao sam vam sve što ste pitali... osim
onog... osim onog za Gorski kotar...
93 / 149
tribuson
94 / 149
tribuson
krumpira.
Ne taknuvši jelo, Banić prijeđe na ono što je u cijeloj priči držao najvažnijim:
– Osim toga, reci mi kako si odlučio da tražeći brata pokucaš baš na moja vrata.
– Zašto to pitate? – pocrveni Jurica kao da mu to pitanje nije drago.
– Pa tako... Na toj sam stvari radio po narudžbi Krste Lakote. Trebao sam odnijeti novac
otmičaru i preuzeti ženu. Dva sam puta, kako biste to vi klinci kazali, popušio, i sva je prilika da
mi Lakota uopće neće platiti. I onda se na vratima mog ureda pojaviš ti i tražiš da ti nađem brata.
Dva odvojena slučaja, jednako blesava i suvišna! U prvome sam zaradio potres mozga, virozu i
pet somova maraka, u drugome baš ništa. Naivan i bedast, kakav već jesam, sažalim se nad tobom
i počnem ti tražiti brata. I što se onda dogodi? Hop! Stvari se poklope i otkrije se da su obje stvari
dva pola jedne te iste prljave i odvratne igre. Kako to? Zar misliš da vjerujem u duhove, telepatiju,
nadnaravne pojave, nevjerojatne slučajnosti i nagradne igre kojima su pretrpane novine? Hajde,
reci!
Vidjelo se da će Mali još jedanput kapitulirati. Crvenio se sve više, poniknuo je pogledom, a
prstom je gotovo nesvjesno kvrckao po rubu praznog tanjura.
– Čuo sam brata kako mobitelom razgovara s nekim koga je oslovio kao gospodina Lakotu –
reče konačno spreman da sve prizna. – Čuo sam i kako spominje Lucky holding...
– O čemu su razgovarali?
– Ne znam. Nisam shvatio. Čim sam ušao u sobu, prekinuo je vezu i počeo vikati da zabadam
nos u njegove stvari.
– Kada je oteo Bety, morao je više puta nazvati Lakotu i kazati mu što zapravo želi. To što si
načuo, sigurno je bio ucjenjivački razgovor. Posve je razumljivo zašto se naljutio na tebe.
– Ali ako je tad ucjenjivao... Lakotu – sasvim logično će Jurica – tko je onda bio s Bety?
– Možda nitko... možda je već bila mrtva...
– Ne znam – reče Mali – ali ne mogu ni pomisliti da je nekoga ubio.
– Još mi nešto nisi objasnio!
– Nakon što je Igor nestao, sjetio sam se tog razgovora. Pomislio sam kako je možda radio
nešto za tog Lakotu, pronašao sam adresu holdinga i otišao tamo upitati ih znaju li možda gdje je
Igor.
– Jako inventivno! – naruga mu se Banić. – Kad ne bi bilo naivno i glupo.
– Rekli su mi kako nemaju pojma o mom bratu... zapravo, nisu uopće znali tko je Igor Špiler.
– Naravno da nisu znali. Otkud bi znali ime čovjeka koji ih je želio olakšati za pola milijuna
maraka!
– Zatim sam pošao van. Sjećam se kako me od svega toga strašno boljela glava. Na njihovoj
je porti bio neki čovjek koji je, čim me vidio, upitao što mi se to dogodilo. Rekao sam mu kako
tražim brata koji je nestao i kako mi nije dobro. E, on mi je zatim rekao kako sam došao na posve
pogrešno mjesto, te kako postoje detektivi koji za određeni honorar pronalaze izgubljene osobe i
dao mi vaše ime i adresu...
– Sigurno ti je dao i tabletu protiv glavobolje. Malu, plavu.
– Da, da – iznenadi se Jurica. – Kako znate?
– Svašta ja znam – reče Banić, pa se zamisli baš nad onim što nije znao. Ako je Igor Špiler
oteo Bety, kako je cijelu tu složenu akciju mogao izvesti sam? A ako pak nije bio sam, tko je još
bio s njim?
95 / 149
tribuson
21.
96 / 149
tribuson
97 / 149
tribuson
– Kako možeš lizati jebeni sladoled na minus dvanaest? – okomi se na njega novinar koji je,
čini se, bio ljut na cijeli svijet. Baniću se učini da je onako dobrano pijan ipak malo ugodnija
osoba.
– Stari, skini mi se! – odvrati klinac drsko, pa nastavi lizati sladoled.
Stakorovski ustane kao da će obračunati sa školarcem, ali ga trzaj kabine koja je upravo
krenula baci natrag na sjedalo.
– Uveli su im vjeronauk, a sve su gori – rogoborio je novinar ljutito. – Znate što su im trebali
uvesti u škole? Ne vjeronauk nego inkviziciju!
Iznenada se kabina uspinjače zatrese i zastane negdje na polovici puta. Bilo je to uistinu
neobično. Banić se nije mogao sjetiti kada se takvo što dogodilo, iako su početkom stoljeća zbog
prečestih kvarova Zagrepčani to vozilo od milja zvali zapinjača.
– Evo, ni to nije u redu! – srdio se Štakor. – Ništa više ne štima i sve ide k vragu! Mora da je i
jebena uspinjača Lakotino vlasništvo.
– Strpite se. Sigurno će brzo ukloniti kvar – pokušavao ga je primiriti istražitelj. I tad, misleći
kako je za to najprikladniji čas, Banić zavuče ruku u džep i izvadi onu fotokopiju koju je prije
nekoliko dana dobio baš od njega.
– Prepoznajete li muškarca na slici?
Novinar ga bijesno pogleda, pa odbrusi:
– Pa rekao sam vam da to nitko ne zna! Sve što mogu reći jest da ima razvijena ramena i
pravilan potiljak.
– Ne tog – objasni mu Banić, pa prstom upre u drugi kraj fotokopije gdje se nalazio
nasmiješeni mladić s mikrofonom u ruci.
– Kako ne bih znao!? – pogleda ga Štakor sav u čudu.
– Pa to je Bruno Bekić!
– Nažalost, nisam čuo – slegne ramenima istražitelj.
– Tko je Bruno Bekić?
– Ništarija koja nikad u životu nije podigla težu stvar od žlice i vilice. Glupan, hohštapler i
bonvivan. Bogato čedo koje iskorištava sve nesavršenosti ovoga društva. Radnim danom nosi
Armanija i Hugu Bossa, a blagdanom Versacea. Premda mu je, koliko radi, svaki dan blagdan.
Utuvio si je u glavu da je pjevač i sad pokušava snimiti disk koji se neće prodati u više od četiri
primjerka. Otac mu je platio najbolje skladatelje, aranžere, tekstopisce i nekakvog učitelja
pjevanja za kojega se priča kako je u Egiptu naučio dvogrbu devu da otpjeva Yellow Submarine.
– Gdje bih ga mogao naći?
– Vi baš ne birate društvo – primijeti Štakor. – Ulazite u poslovne aranžmane s Krstom
Lakotom, upoznali ste Štrigu, vucarate se naokolo s najvećom novinarskom ispičuturom u ovom
dijelu Europe, a sad biste se upoznali i s Brunom Bekićem! O čemu biste s njim razgovarali? O
broju okretaja novoga mercedesa M klase ili o cilindrima još novijeg BMW-a? Osim toga,
sumnjam da će napirlitani dripac u Armanijevu odijelu uopće htjeti razgovarati s nekim tko se fura
na Trevora Howarda, i to još s rašivenim rukavom.
– Oh, moram to što prije zašiti – ispriča se Banić, pokušavajući rašiveni rukav nekako
utisnuti pod rame. – Znate, krojač mi je na godišnjemu.
– Ah, ti luksuzni krojači za otmjenu klijentelu! Sigurno je na Sejšelima ili na skijanju u
Cortini d’Ampezzo.
Uspinjača se malo zatresla, nešto je zaškripalo dolje ispod kabine, ali je ipak ostala na mjestu.
– Znate li gdje je Homesound? – upita na koncu Stakorovski.
98 / 149
tribuson
99 / 149
tribuson
njezina pošiljatelja odnosno potpisnika. Telegrafski šturo, pravilna velika slova govorila su
sljedeće:
MAMA IMA UPALU ŽUČNE VREĆICE STOP TO SE ZOVE CHOLECYSTITIS ACUTA
STOP TERAPIJA ANTIBIOTIKA STOP KAD SE UPALA SMIRI NUŽNA OPERACIJA
STOP AKO SI SE VRATIO IZ JUŽNE AFRIKE NAVRATI OVIH MJESECI U BOLNICU
STOP ZOVEM SE NIKA BANIĆ STOP
Banić ljutito izgužva papirić i baci ga u koš, pa, sjetivši se onoga što mu je kazao novinar,
zaključi u sebi: sudeći po odgoju, otac te balavice teži je od dva milijuna maraka! Zatim se zavali
u stolac, uključi glazbu i počne razmišljati o svim onim stvarima koje je dosad uspio zabrljati. Iz te
grozomorne niske jedini je spas bio u lakom popodnevnom snu.
22.
USTAVŠI TOG JUTRA, ODLUČI ISPRAVITI PROPUSTE što ih je ovih dana učinio. Pobojavši se kako
bi ga društvo iz Kica moglo zarobiti i uvući u beskonačnu polupijanu raspravu, zaobiđe u velikom
luku lokal, ukrca se u auto i dolje u Deželićevu prilazu kupi dvije jeftinije zimske gume.
– Zašto niste kupili Micheline? – pitao ga je malo kasnije vulkanizer dok mu je mijenjao
gume na pogonskim kotačima.
– Zašto ne pijete Chivas Regal? – uzvratio mu je loptu Banić kada je vulkanizer, završivši
posao, trgnuo dva gutljaja Badelova vinjaka.
Potom se odvezao u Samobor i na sudskom odjelu zemljišnih knjiga pokušao otkriti kome
pripada stara derutna vila u blizini koje su ga prošloga mjeseca klopili po glavi. Nakon što je
pomno pretražio prašne knjige, stari mu je službenik u tamnoj kuti kazao ono što je znao i prije.
Vlasnik je bio famozni Maruševski koji je u Kanadi bio već tako dugo da je mogao zaboraviti i
materinski jezik.
– Ali čuo sam da je prodana – pripomenuo mu je Banić, kao da na taj način želi ukoriti cijeli
ured zbog neažurnosti.
– Sasvim je moguće – odvrati čiča u kuti, koji je morao imati toliko godina da su ga od
mirovine dijelile samo sekunde. – Ali dok se ne obavi prijepis, za nas postoji samo dosadašnji
vlasnik.
Odmah se vidjelo kako pripada birokratima staroga kova, onima za koje nešto nije kako jest
nego onako kako u službenim knjigama stoji. Da je kojim slučajem katastrofalni potres poharao
cijeli grad, za njega bi sve bilo nepromijenjeno sve dok se na propisan način ne unese u zemljišne
knjige.
Vraćajući se sa suda, zamijeti krojačku radionicu, tako malenu da je pomalo podsjećala na
zidni ormar koji se otvara s ulične strane. Stari se majstor ispričavao kako ima posla sve do
Bogojavljenja, ali kada je Banić izvukao iz džepa stotku i kazao mu kako žuri na općinu radi
sastanka u vezi s utvrđivanjem novog poreza za obrtničke usluge, uzeo je istražiteljev duffel coat i
sredio ga za manje od deset minuta.
– Hoćete li smanjiti porez? – upita ga na koncu stari obrtnik drhtavim glasom.
Odlazeći, Banić mu veselo mahne i reče:
– Prijedlog je da ga podignemo na četrdeset sedam posto. Mislim da je to sasvim razumna
opcija.
100 / 149
tribuson
Vrativši se u Zagreb, kupio je na Britancu mali buket bijelih ruža i krenuo ka Zajčevoj bolnici
misleći usput kako se, eto, danas stvari odvijaju na koliko-toliko zadovoljavajući način.
Ušao je u bolničku zgradu, skrenuo nadesno i pošao dugim hodnikom gdje se, kako su ga
uputili, nalazilo dizalo. Uspeo se do gastroenterološkog odjela na trećem katu, baš onako kako mu
je Nika objasnila, ali je, na nesreću, zaboravio u kojoj se sobi nalazi Lidija.
Zastao je na hodniku, ne znajući više što bi ni kamo bi. Mogao je otići do sobe glavne sestre
ili dežurnog liječnika i upitati gdje mu je bivša žena ili im slagati pa reći kako zapravo traži
sestričnu, ali ga je sve više ispunjavao nekakav neobjašnjivi strah. Nije znao što je to, plaši li ga
zapravo svenazočnost bolesti što se uvukla u ovaj hodnik neobična zadaha ili to što će, posjetivši
Lidiju, osporiti neku svoju čvrstu odluku koju je donio jednom davno, a da više nije bio svjestan
gdje, kada i zašto...
Hodnikom prođe žena u bijeloj kuti gurajući kolica na kojima su zveckali tanjuri i šalice. Iz
sobe u dnu hodnika izađe neki visoki, strašno mršav muškarac držeći u ruci tamnu vrećicu iz koje
je uska plastična cijev vodila prema njegovu trbuhu. Treba što prije odlučiti, mislio je, prije no što
ga se rođena kći odrekne preko novina i drugih javnih medija.
Nespretno se okrene s onim cvijećem u rukama i zamalo se sudari s gorostasnim liječnikom
koji je bio u svom laganom radnom odijelu bijele boje.
– Što tražite ovdje? – upita ga liječnik pomalo ljut na njegovu nespretnost.
Banić slegne ramenima pa nemoćno raširi ruke, tako brzo i grčevito da je jedna ruža izletjela
iz buketa i pala na pod. Sagne se brzo, podigne je i pokuša ugurati natrag nabovši se pritom u prst.
– Što vam je, čovječe? – pogleda ga liječnik s čuđenjem, kao da je netko tko je ovamo zalutao
s psihijatrijskog odjela. – Kome nosite to cvijeće?
– Nikome – nasmije se Banić. – Upravo sam ga dobio od rodbine.
– Od rodbine!? A zašto?
– Maločas sam nakon duga liječenja uspio pobijediti rak bubrega! Idem kući. Zar to nije
lijepo?
Liječnik samo odmahne rukom i pođe prema svojoj sobi. Banić odahne pa rukom otare znoj
sa čela. U hodniku je uistinu bilo vruće, ali je imao osjećaj da to nije jedini razlog zbog kojega se
preznojio.
Iz one sobe u kojoj je nestao liječnik uskoro izađe medicinska sestra, zacijelo glavna, što se
dalo zaključiti po njezinoj dobi i sigurnom uznositom držanju. Što li će biti sada, pomisli, ali sestra
samo prođe pokraj njega kao da ga nije ni primijetila. Iznenada se u njemu nešto prelomi, okrene
se i zabrza za sestrom.
– Gospođo sestro! – reče, premda mu se osloviti nekoga na taj način odmah učini skroz
blesavim.
Ona se polako okrene i sumnjičavo ga odmjeri od glave do pete.
– Izvolite!
– Tražim ženu... zapravo bivšu ženu...
– Kako se zove? – odgovori ona glasom punim poslovne rutine.
– Zove se Lidija... – reče on, pa se odmah zamisli pitajući se treba li kazati Lidijino
djevojačko prezime. Glupost, shvati u jednom trenu, prisjetivši se kako ona nikad nije odustala od
njegova prezimena. Čak ni kad je bila u braku s Tamarinom.
– Što je, zaboravili ste joj prezime? – nasmije se sestra i s njezina lica odmah iščezne onaj
službeni autoritativni izraz. – Koliko znam, na odjelu trenutačno imamo dvije Lidije.
– Zove se Lidija Banić.
101 / 149
tribuson
– Ah, gospođa Banić! Pod antibioticima je, ali joj je temperatura već pala. Eno vam je tamo u
sobi tristo devet – reče sestra, spremajući se otići za svojim poslom.
– Ne biste li provjerili spava li... znate, ako spava...
Ona samo slegne ramenima, pa ponositim, uspravnim hodom, kakav dolikuje glavnoj sestri,
ode do Lidijine sobe.
Vrati se nakon nekoliko časaka.
– Trenutačno spava.
– Super! – ote se Baniću.
– Hoćete li da je probudim, ili ćete to sami učiniti?
– Ne... znate... nikako ne bih htio... Njoj je potreban san. Vidite, ta upala... te žučne...
– Slušajte, gospodine! – naglo se uozbilji ona. – Ne morate mi tumačiti što je cholecystis
acuta! O tome valjda znam više od vas! Ako je probudite, nećete ugroziti njezino zdravlje. Ionako
vremena za spavanje ima na pretek. Sigurno će joj biti drago. Pričala mi je da joj je muž nekakav
vražji detektiv, što li, ali nije mi rekla da ste joj bivši.
Banić se još više zbuni, pa tutne buket ruža sestri u ruke, ali tako nespretno da je sada nju ubo
u dlan.
– Dajte joj kad se probudi i recite da je bio njezin bivši muž.
Ona ga ljutito odmjeri, lizne mjesto uboda na dlanu pa ponovno krene prema Lidijinoj sobi.
On je ipak zaustavi:
– Ne, recite samo da je to od Nikole.
Vraćajući se s gastroenterologije, proklinjao je sebe sama zbog niza cirkusarija što ih je
napravio. Obuzeo ga je silan stid, i već je u mislima vidio kako glavna sestra predaje ruže
raznježenoj Lidiji govoreći joj pritom:
– Gospođo Banić, rekli ste mi da je vaš bivši muž detektiv, a on je zapravo idiot!
Činilo mu se potom da jasno vidi kako na te riječi Lidija pada licem u jastuk i grčevito plače,
dok zlobna sestra dodaje još pakosnijim tonom:
– Šteta što vam je bivši. Ovo bi bio divan povod da mu date nogu.
Valjda stvar neće ispasti tako strašno, tješio se sjedajući za upravljač golfa i očajnički tražeći
po džepovima kutiju s cigaretama.
Ozlojeđen je bio i oko tri poslije podne, kada je u njegov ured ušao nasmijani Jurica Špiler,
koji je sav sijao od neke čudne sreće što ga je obasjala. Tresnuo je športskom torbom o pod, sjeo
na stolac ispred Banićeva radnog stola i svečano izjavio:
– Vaš je posao završen. Molim vas da mi kažete koliko vam dugujem.
Ništa ne shvaćajući, Banić podigne svoje iznenađeno lice. Ako nije jutros poludio, mora da se
dogodilo nešto fantastično!
– Imali ste pravo! Sto puta ste imali pravo! Igor je živ! Pogledajte što sam jutros pronašao u
poštanskom sandučiću.
Mali baci pred istražitelja tvrdu kuvertu razderanu s gornje strane.
Banić se sa zanimanjem zagleda u nju. U njezinu gornjem desnom kutu bile su tri poštanske
marke s portretom neke povijesne ličnosti, a preko njih žig na kojemu se ime grada nije moglo
pročitati. Na sredini je nevještim verzalnim slovima bilo ispisano Juričino ime i prezime te adresa
u Kosirnikovoj ulici. Na papiru koji se nalazio unutra bila je istim onakvim verzalom ispisana
kratka poruka u kojoj Igor Špiler obavještava brata kako je s njim sve u redu, kako se ne treba
uopće brinuti, kako se nalazi u jednom lijepom njemačkom hotelu te, konačno, kako se radi
102 / 149
tribuson
osobne sigurnosti morao na kraće vrijeme skloniti u inozemstvo. Poruka nije bila datirana, ali je u
njezinu dnu bio Igorov potpis.
– Vidite, ipak se nije potpisao kao Krešo... ili Zdenko...
– Da, da – zamisli se istražitelj pa bolje pogleda pismovni papir što je u gornjem lijevom kutu
imao logotip stanovitog Barbarossa hotela iz Rosenheima.
– I ovo je bilo u kuverti! – reče ponosno Mali, pa iz džepa izvadi pet novčanica od tisuću
njemačkih maraka.
– Eto, nije se prestao brinuti za mene! Idući ću tjedan otići u taj Rosenheim, čim izvidim gdje
je to i kako je najjednostavnije putovati... No, recite koliko sam vam dužan?
Baniću se učini da je cijela stvar nekako prejednostavno i preidilično završila, i nad
njegovom se glavom navuku crne slutnje.
– Je li to Igorov rukopis? – upita, premda je znao da je po verzalnim slovima teško
identificirati nečiji rukopis.
– Je...– zbuni se Mali. – Zapravo, morao bi biti! Tko bi mi drugi poslao pet somova maraka?
– Znači, nikad nisi vidio Igorov rukopis! – shvati Banić mladićevu neodlučnost.
– Nemojte sad komplicirati! Recite koliko sam vam dužan.
Istražitelj shvati da ga se neće tako lako riješiti, a pogotovo da neće uspjeti stišati njegov
nenadani optimizam.
– Slušaj, moram najprije izračunati sve troškove, obračunati porez i razna davanja, režije i
slične stvari... pa ću ti nakon nekoliko dana moći kazati. Tako to ide. Detektivske usluge pune su
kompliciranog računanja, knjigovodstva i ispunjavanja formulara. Zato se toliko malo ljudi bavi
tim bezveznim poslom.
– A tako... – reče J urica kao da shvaća.– Valjda neće biti preskupo?
– Neće – umiri ga Banić. – Samo, jednu stvar bih te molio...
Mali je pažljivo slušao.
– Molio bih te da mi na dan ili dva ostaviš to što si dobio iz... iz tog Rosenheima...
– Zar i novac!?
– Glupane! – prekori ga istražitelj. – Kakav novac! Samo kuvertu i pismo. Želio bih to malo
proučiti.
– Nema problema – odvrati mladić. – Doći ću za dva dana kada sve izračunate... Ali ako
hoćete, mogu vam dati akontaciju...
– Zakasnit ćeš na trening! – zaključi Banić taj glupi razgovor.
Malo kasnije, nakon što se dobro ispavao i prije no što će svratiti u Kico na večernje pivo,
Banić postavi jaku svjetiljku na stol, iz ladice izvuče veliko povećalo kakvim se služe filatelisti, pa
se zagleda u poštansku omotnicu. Sada, pod povećalom, uspio je pročitati ime brkatog velikana na
marki, ali mu ono ništa nije značilo. Premalo je znao o njemačkoj kulturi i povijesti. Odmakne još
malo povećalo od kuverte ne bi li dobio bolje povećanje, pa stade razgledati žig. Još, se nije dalo
pročitati kojem je gradu pripadao. Bio je slabe kvalitete ili ga je netko razmazao prstom. Ali tko?
Pošiljalac, poštanski službenik, poštar što je donio pismo, mladi Špiler ili možda netko deseti?
Usmjeri sad svoju pozornost na onaj dio žiga koji nije bio utisnut na marke nego na omotnicu. I on
je bio posve mutan, kao da je po njemu netko brljao još više nego po markama. U jednom mu se
času učini kako je taj drugi dio žiga malo drugačije boje, ne crn nego tamnoplav. I tad mu na
pamet padne jedan posve čudan zaključak: žig na kuverti bio je nacrtan, a poštanske marke skinute
s nekog drugog pisma. Ako je tako, a sve mu se više činilo da jest, onda pismo uopće nije stiglo
poštom iz Njemačke, nego ga je netko jednostavno ubacio u poštanski sandučić Špilerovih. I za tu
103 / 149
tribuson
je stvar, naravno, potrošio dosta truda i punih pet tisuća maraka. Zagleda se potom u pismo koje je
bilo u omotnici. Logotip na papiru doimao se autentičnim, ali je i on mogao biti napravljen kojim
od grafičkih kompjutorskih programa i otisnut pisačem u boji. Uzme papir i stavi ga ispred žarulje.
Otkriće je bilo neobično; papir je imao vodeni žig tvrtke Neusidler te je pripadao onoj vrsti koja se
može kupiti u gotovo svakoj boljoj knjižari. Zar njemački hoteli za svoje memorandume kupuju
papir u knjižari? Ako im je to već i praksa, onda je to prije kakvo jeftino svratište nego dobar
hotel!
Ali ako je sve to netko napravio ovdje i ubacio u Špilerov poštanski sandučić, potrošivši na tu
obmanu pet tisuća maraka, kakve su mu zapravo bile namjere?
Odgovor koji mu se nametao bio je posve mračan i tjeskoban. To je mogao napraviti samo
netko kome je bilo važno da mlađi Špiler povjeruje u to kako mu je brat uspio zbrisati i kako je
nekakav veliki novac kod njega. A ako je pak to točno, tad je posve evidentno da pola milijuna
maraka nije kod Igora Špilera, nego na nekome drugom mjestu!
Banić polako dohvati telefonsku slušalicu i nazove poštu tražeći nekoga tko radi na dnevnoj
isporuci pisama.
– Galjer ovdje – reče mu jedan dosta neljubazan i užurbani glas nakon brojnih prespajanja. –
Što želite?
– Zanima me biste li mogli provjeriti je li danas ili jučer na određenu adresu isporučeno jedno
pismo iz Rosenheima?
– Je li bilo preporučeno?
– Ne – odvrati Banić kratko pogledavši omotnicu.
– E, onda vam ne bih mogao pomoći – reče čovjek u čijem je glasu rasla uzrujanost. – A kada
bih i mogao, ne bih vam pomogao!
– Ali zašto!?
– Zašto!? Pitate zašto!? – vikao je poštanski službenik. – Zato što smo doslovce zatrpani
prokletim čestitkama. Četiri i pol milijuna Hrvata čestitaju jedni drugima Božić i novu godinu. I to
svak svakome, dakle u oba smjera! Pokušajte pomnožiti četiri i pol milijuna sa četiri i pol
milijuna, pa ćete dobiti broj čestitki koje uručujemo i koje ljudi istoga dana bacaju u smeće. Nema
besmislenijeg posla na svijetu! A vi me jebete s pismom iz Majnkamfa!
– Rosenheima – ispravi ga Banić u času kada je kolerični poštar već spustio slušalicu.
23.
TONSKI STUDIO HOMESOUND BIO JE VISOKA BETONSKA prizemnica obojena u plavo, široka
desetak, a duga petnaestak metara, te je podsjećao na minijaturne tvornice ili pogone kakvi se
obično postavljaju na prilazima gradu. Banić zaustavi auto na poširokom parkiralištu ispred same
zgrade, pa hitrim i sigurnim korakom požuri unutra, ostavljajući tako dojam užurbana, zaposlena
čovjeka. Tek se jednim letimičnim pogledom udostojao dvojice snažnih tipova koji su
tjelohraniteljskom lažnom mirnoćom šetkali oko novog audija, kakvog se možda još nije moglo
vidjeti ni u autožurnalima. Ipak ga nisu zaustavili. Ili su pomislili da je stvarno zaposlen u
tonskom studiju, ili su pak držali da osoba sa starim golfom ne može biti dostojna njihove
pozornosti.
Banić uđe u široko predvorje puno velikih uokvirenih postera raznih pjevača i glazbenika, od
104 / 149
tribuson
domaćih aktualnih zvjezdica, pa sve do Elvisa Presleyja i Boba Dylana. Široka staklena vrata na
desnoj strani predvorja vodila su prema malom baru, u kojem je bio uski šank i nekoliko okruglih
stolova okruženih visokim i neudobnim barskim stolcima, na kojima se čovjek osjeća kao da se
uspeo na drvo. Bar je bio prazan, a za šankom je visoki tip sjede kose čitao dnevne novine.
– Dobar dan! – pozdravi Banić, ali se činilo da ga čovjek nije čuo. Podigao je glavu tek kad
ga je još jedanput pozdravio, ovaj put mnogo glasnije.
– Dobar dan – odvrati šanker, odmah se ispričavši: – Oprostite, malo sam nagluh. Šanker u
tonskom studiju možete biti samo ako ste nagluhi. U suprotnome, mogli biste poludjeti od užasnih
zvukova koje proizvode bogati i razmaženi antitalenti.
– Tražim gospodina Brunu Bekića.
– Molim?
– Tražim Brunu Bekića – ponovi istražitelj mnogo glasnije.
– Ah, da. Razumijem. Prođite kroz predvorje u garderobu za izvođače. Tamo vam je ploča s
rasporedom snimanja.
Banić se vrati u predvorje, prođe kroz ulaz za izvođače i tu spazi četiri mladića s čudnim
irokeškim frizurama, odjevena uglavnom u kožne jakne i uske tamne hlače. Trojica od njih držala
su u rukama futrole s gitarama, dok su četvrtome iz džepa virile palice za bubnjeve.
– Zna li tko od vas Brunu Bekića? – upita Banić.
S izrazom gađenja na licu, jedan od mladića odgovori:
– Bekić je šlagerska ljiga. Mi smo GPB. Čuli ste valjda za nas?
– Djelomice – otpovrne Banić.– To je neka kratica?
– Garage Punk Band – spremno će drugi klinac. – Mi drapamo čisti anarhoprotest pun žuči i
vitriola. Najveći nam je hit Tenisač vrati vlast! Čuli ste to na Stojedinici?
– Ah, to je vaše! – pretvarao se Banić da mu je jako draga ta stvar i još jednom zaokružio
pogledom po njima. Nosili su skupe kožne jakne, u rukama su im bile skupe futrole, a u njima još
skuplje gitare koje su im kupili imućni roditelji, a oni su svirali teški ogorčeni protest protiv svega
postojećeg. To je bilo gotovo isto kao kad bi članovi vlade uzeli u ruke transparente i izašli na
ulicu, prosvjedujući protiv visokih poreza, niskih mirovina te pregolemog broja nezaposlenih.
– A gdje bih mogao pronaći Bekića?
Jedan od klinaca pokaže mu gore prema satu pričvršćenom o zid, ispod kojega je bila crna
ploča s upisanim rasporedom snimanja. Na njoj je pisalo:
BRUNO BECKY 18.00 – 21.00 sati
GPB 21.00 – 24.00 sati
Sat iznad ploče pokazivao je da je Bekiću, ili umjetnički Beckyju, preostalo još nešto više od
pola sata studijske gnjavaže.
– Ako već ne možete živjeti bez ljigavca, možete kroz ovaj hodnik doći do studija – objasni
mu mladić iz čijeg su džepa virile bubnjarske palice.
Banić otvori vrata i pođe dugim hodnikom sve do staklenih vrata iznad kojih je gorjela
crvena žarulja. Kako se približavao studiju, unatoč dobroj izolaciji, glazba se čula sve bolje i
razgovjetnije. Bila je to banalna melodija, jednostavne ritamske strukture, možda prikladna za
najniži plasman na kakvom provincijskom lakoglazbenom festivalu ili za ispadanje u domaćim
eurovizijskim pretkvalifikacijama. A kad su se gitare i klavijature popele do klimaksa, začuo se i
slabašan Bekićev vokal koji je podsjećao više na stidljivi recital no na pjevanje.
Banić priđe staklu i ugleda čovjeka s one slike objavljene u Magazinu X, kako se, sa
slušalicama na ušima i mikrofonom pred ustima, znoji trudeći se da iz svoga govornog aparata
105 / 149
tribuson
106 / 149
tribuson
Bekić se naglo uozbilji, ali ne stoga što se dosjetio kako CD zapravo nema dvije nego samo
jednu stranu. Druge su mu se stvari vrzmale glavom.
– Vidite, gospodine Klein – reče bojažljivo, kao da ne želi brzopleto upropastiti krasnu
priliku. – Vi sigurno ne poznajete trenutačnu političku situaciju ovdje kod nas. Mislim da bi za
mene bilo pomalo nezgodno da... da debitiram... s jednim Muslimanom...
– Joj, oprostite! Smetnuo sam s pameti vaša domoljubna osjećanja. No to bolje! Dat ćemo
vam onda samostalni promo singl. Četiri stvari. Ali morate znati da u tom slučaju nećemo ići u
rizik s nakladom većom od dvjesto tisuća nosača zvuka.
– Dvjesto tisuća! – zaigraju njegove očice od uzbuđenja. – Kada bismo mogli o tome potanje
porazgovarati?
– Ako nemate ništa protiv, čekat ću vas u baru. Možemo odmah sklopiti i predugovor, ako
takve stvari običavate raditi bez osobnog odvjetnika ili agenta.
– Becky u studio! – začuje se glas s malog zvučnika na stropu. On veselo mahne Baniću pa
otrči prema dvorani za snimanje.
Još jedna teška povreda Pravilnika o radu detektiva, pomisli Banić, opere ruke pa se vrati u
bar.
Nakon što je već gotovo ispio drugu bocu Kilkenyja, veselo trljajući ruke, u bar uđe i Bruno
Bekić, sjedne na visoki stolac nasuprot istražitelju, pa naruči čašu irskog Tullamore Dewa. Srkne
malo viskija, a zatim se dječački radoznalo zagleda u Banića kao da očekuje kako će mu sad
izložiti sve nebeske planove što ih kuća Virgin ima s njim.
– Ovako ja zamišljam vaš prvi nosač zvuka – tumačio mu je istražitelj. – Najprije omotnica.
Vaš nasmiješeni portret u plavom tonu, u pozadini snježne pahulje kao u onim starinskim
staklenim kuglama, a u donjemu desnom kutu naslov Moja draga Bety.
On se zagrcne, malo mu viskija izleti iz usta, zatim se uozbilji spreman da ode.
– Kakva sad Bety?
– Zar ne znate? Pa Bety Lakota! Razumije se, ne? Ako je Elton John posvetio pjesmu
pokojnoj Lady Di, zašto vi ne biste mogli...
– Tko ste vi? – skoči on od stola, zamalo prevrnuvši i viski i pivo. – Jeste li Lakotino pseto?
– Nisam. Ali, na vašu žalost, nisam ni Virginov. Ja sam samo običan privatni istražitelj s
Britanskog trga.
– U tom slučaju nemamo o čemu razgovarati! – reče on srdito, pa krene kao da će otići.
Banić ga zgrabi za ruku i strogo ga pogleda.
– Ako sada odete, uvalili ste se u velika govna! U veća od onih u koja ćete se uvaliti kad vam
izađe ovaj diletantski CD! Sredinom studenoga bili ste s Bety Lakota u njezinoj vili u Gorskom
kotaru. One noći kada je oteta. I niste to prijavili policiji. Niti ste poslije otišli i sve im ispričali.
Kada bi ih netko upoznao s tom činjenicom, morali bi vas tretirati kao mogućeg sudionika. A
vidite, ja sam takav gad da bih vas zbilja mogao otkucati.
– Što... što vi znate o tome? – uzmuca se on. Vidjelo se da je načet strahom i da će surađivati
i više no što je potrebno.
– Oh, znam gotovo sve! Znam da ste joj bili ljubavnik, da je slika vašeg potiljka objavljena u
novinama, da ste nakon njezine smrti šutjeli kao zadnja guzica...
– I što hoćete od mene?
– Ništa. Samo priču. Za uzvrat imate moju šutnju. Nažalost, bez promo singla.
On ponovno sjedne za stol, slomljen i jadan. Od veselja s kojim je banuo u bar više nije bilo
ni traga. Iznenada se odande gdje je bio studio začuje grmljavina bubnjeva i zaglušujuće režanje
107 / 149
tribuson
električnih gitara.
– To je Garage Punk Band na djelu – objasni mu Banić. – Iako zvuče kao preturirani
buldožer, imaju veću glazbenu budućnost nego vi.
To ga je gotovo dotuklo, i on proguta svoj viski, spreman da otvori dušu.
– S Bety sam bio u ljubavnoj vezi od srpnja pa sve do one noći u Gorskom kotaru. Započelo
je to nekako spontano i više na njezin poticaj. Morali smo se skrivati poput lopova, i to je davalo
neodoljivu draž našoj vezi. Lagala je mužu kako mora otputovati zbog kojekakvih razloga, a zatim
smo odlazili u razne slovenske motele, švicarska skijališta, talijanska ljetovališta, u vile mojega
oca ili njezina muža... Ljetos nas je snimila teleobjektivom nekakva prokleta budala na privatnoj
plaži u blizini Poreča, ali se, srećom, na slici nije moglo razabrati tko je s njom. Taj me slučaj
strašno uplašio, pa sam je počeo nagovarati da ostavi muža ili prekine sa mnom. U rujnu je njezin
muž sve doznao i uhvatio nas na djelu, baš u privatnom porečkom apartmanu. Poslao je tamo
jednog od svojih razbijača, koji je mene nokautirao, a nju nasilu odveo u Zagreb. Ona i muž
strašno su se posvadili, on ju je navodno čak i nekoliko puta ošamario, a ona je zatražila razvod.
Ali prokleta je budala nije htjela pustiti, nešto zbog ljubomore, ali više zato što se užasavao svega
što će govorkati njihovi poznanici, što će pričati svijet i što će se kotrljati po stranicama žutoga
tiska.
Na vratima bara pojavi se jedan od onih snažnih tipova koji su čekali vani uz veliki audi.
Pogleda ispitivački prema njima, pa upita:
– Bruno, sve je u redu?
On pošuti kao da premišlja, a zatim razmjerno sigurno odvrati:
– Sve je u redu. Razgovaram s impresarijem Virgina.
Čovjek pričeka nekoliko časaka na vratima, a zatim ode.
– Otac im je naredio da paze na mene. Boji se Lakotinih ljudi.
– No, samo nastavite gdje ste stali – potakne ga istražitelj.
– Nakon tog nemilog incidenta Bety je tvrdila kako Lakota za nju više ne postoji, pa je
inzistirala da se nastavimo viđati. Pristao sam. Bilo mi je to s jedne strane strašno mučno, a s
druge pak intrigantno. Znate, ima neke čari u tome kada se zavučete ženi u krevet, pribojavajući se
pritom da će netko provaliti vrata i prebiti vas namrtvo...
– O da, to je veliki užitak – doda Banić ironično.
– Odlazak u onu vilu bio je strašno nepromišljen. To nismo smjeli napraviti! Negdje poslije
pola noći zazvonio je moj mobitel i netko mi je rekao kako mora sa mnom razgovarati na riječkom
odvojku. O nekim vrlo važnim stvarima. Premda se ona protivila, obukao sam se i izašao.
Približno na pola puta i samome mi se učinilo da je sve to namještaljka, pa sam se vratio, baš u
času kada su nju odveli. Potrčao sam prema automobilu ne bih li ih zaustavio, ali su me gotovo
pregazili. Mislio sam da su je ponovno odveli ljudi njezina muža, pa nisam išao na policiju.
Poslije, kad sam doznao da je oteta, činilo mi se da je već za sve kasno.
– Kažete da vas ovi vani čuvaju od Lakote? Zašto?
On uzdahne, svjestan da mora kazati sve.
– Nakon što su je pronašli mrtvu – reče on i glas mu zadrhti kao da mu još uvijek nije
svejedno – dolazio mi je stanoviti Smokovina...
– Štriga?
– Da, Štriga. Dolazio je i tražio od mene da mu kažem gdje se nalazi nekakav spis koji je
Bety ukrala iz ureda obiteljskog odvjetnika.
Banić se trgne, bilo je to nešto sasvim novo i vrlo zanimljivo. I u stanu Špilerovih netko je
sve raskopao tražeći nešto!
108 / 149
tribuson
– Štriga mi je rekao kako pouzdano znaju da je Bety taj papir imala uza se te kako sam ja
posljednji koji je bio s njom. Tražio je da mu to dam, ili bar kažem gdje se nalazi. Zaprijetio je da
će me u suprotnome najprije prebiti, a nakon toga i ubiti.
– I što se dogodilo?
– Sve sam ispričao ocu koji je s Lakotom u mnogim poslovnim odnosima i on je organizirao
sastanak s vlasnikom Lucky holdinga na kojemu su se sve stvari trebale raščistiti i izgladiti. Otac
je rekao Lakoti kako mu je strašno žao zbog te nepromišljene veze u koju sam se dao uvući,
prisegnuvši mu svečano kako ni on ni ja ne znamo ništa ni o kakvu tajnom spisu. Lakota je to
nekako preko volje prihvatio i obećao da me više neće progoniti. Ali kako mu moj otac nikada nije
do kraja vjerovao, za svaki mi je slučaj dao stalnu pratnju.
Da, pomisli Banić, to je sasvim jasna stvar, nitko od njih nije vjerovao nikome. Ulazili su u
kojekakve partnerske pothvate, nastojeći pritom jedan drugoga prevariti. Poslovno vrzino kolo u
kojemu svaki od nitkova drži figu u džepu.
– Bety je zbilja ukrala nekakav spis iz odvjetničke kancelarije?
– Nije – reče on nakon duljeg premišljanja. – Zapravo, nije izravno... Ukrao sam ga ja... uz
pomoć drugih...
Banić pokuša prikriti vlastito iznenađenje. Ako je želio doznati sve, morao je glumiti
ravnodušnost.
– Otprilike tjedan dana prije zamolila me da organiziram tu krađu. Rekla mi je kako joj je to
jako važno i kako time može strašno kompromitirati svog muža. Objasnila mi je da se kancelarija
nalazi u Gundulićevoj ulici, rekla mi je u kojem je ormaru i pregratku spis, a ja sam sve
organizirao. Našao sam dva provalnika koji su to za nekoliko tisuća maraka obavili brzo, spretno i
čisto.
– Što je bilo u spisu? – upita istražitelj, nadajući se odgovoru od kojega će biti bar nekakve
koristi.
– Čudno, bio je to snop papira ne deblji od nekoliko milimetara, zapečaćen u crnoj foliji. Dao
sam ga Bety i ne pogledavši ga. Uistinu ne znam što je u njemu! A ona mi nije htjela kazati.
– I gdje je sada taj spis?
On se nasmije s gorčinom.
– E, moj gospodine, kada bih znao, sasvim bih sigurno rekao Krsti Lakoti. Život bi mi bio
mnogo jednostavniji i mirniji.
– A ti ljudi što su ga ukrali?
– Njihova imena ne bih smio kazati. Osim toga, to su anonimni provalnici koji uopće ne
znaju što su ukrali niti ih je to zanimalo. Da sam im platio da ukradu luster, oni bi ukrali luster!
Banić se zamisli; činilo mu se kako stvari postaju jasnije. Lakota se nije uspaničio zbog
ženine otmice nego zbog tajanstvenog spisa koji je cijelo njegovo poslovno carstvo mogao srušiti
na koljena. Ta ideja bacala je i novo svjetlo na sudbinu nestalog otmičara.
– Nakon te noći u Gorskom kotaru više niste vidjeli Bety? – upita Banić, i sam sumnjajući u
razložnost takva pitanja. Pa nakon otmice nije je nitko vidio osim otmičara!
– Ne... zapravo... – promrmlja on kao da još nešto krije.
– No, no, recite – stezao je Banić omču oko vrata lakomislene budale. – Olakšajte si dušu!
Znate, ako padnete u ruke policiji, oni vam imaju jednog tipa koji će vas natjerati da kažete i više
no što uopće znate.
– Jednoga dana ujutro...
– Budite ozbiljni! – reče istražitelj. – Nismo u bajci! Kojega dana?
109 / 149
tribuson
– Mislim da je bio dvadeset drugi studenoga. Nazvala me mobitelom koji joj je otmičar, čini
se, zaboravio oduzeti. Ili se dočepala njegova. Strašno sam se iznenadio i obradovao shvativši da
je živa. Imala je malo vremena i nije mi mogla odgovoriti ni na jedno pitanje koje sam joj pokušao
postaviti. Zamolila me samo da dođem autom u osam navečer na jedno mjesto i pričekam je
nekoliko minuta. Rekla je da će doći tamo i poći sa mnom.
– Kako!? – nije bilo jasno istražitelju. – Pa bila je oteta! Kako je onda mogla doći u točno
određeno vrijeme?
– Ni meni to nije jasno. Uglavnom, došao sam nekoliko minuta prije osam na mjesto koje mi
je na brzinu opisala i čekao je sve do pola deset. Nakon što sam dobro promrznuo, vratio sam se u
Zagreb.
– Znači, to mjesto nije bilo u Zagrebu!
– Ne – zamisli se Bekić kao da još jedanput proživljava sve te trenutke. – Bila je to neka
prastara zapuštena vila s kolonadom ispred ulaza. Na osami, nekoliko kilometara od Samobora.
24.
POSAO ŠTO GA JE BANIĆ DOGOVORIO s Krstom Lakotom zapravo je bio sklopljen one noći na
Cmroku u velikome mercedesu i u četiri oka. O tome nisu postojali nikakvi svjedoci i nikakva
pismena zabilješka, čak je i obveznu pismenu punomoć propustio zatražiti, što za detektiva poput
Banića, dakle sasvim aljkava prema birokratskom dijelu vlastita posla, i nije bilo neko čudo. Tako
je sve ovisilo o Lakotinoj dobroj volji, mogao je platiti, mogao je i ne platiti, a mogao je Banića
čak i prijaviti zbog kršenja Pravilnika. Iako je istražitelj učinio sve što se od njega tražilo i za što
mu je obećano dvadeset tisuća maraka, Lakota se, evo, već više od tri tjedna nije javljao, kao da
odbija ili izbjegava isplatu. No trebalo je i Lakotu razumjeti; tko bi i bio zadovoljan uredno
obavljenim poslom čiji je jedini opipljiv rezultat suprugin leš? Premišljajući još uvijek treba li
vlasnika Lucky holdinga upoznati s obiljem novonastalih činjenica oko Betyne otmice, sve to
malo poslije podastrijeti Vinku Doganu ili čak dalje čeprkati i čačkati po još nesastavljenoj
slagalici, Banić sjedne u auto i krene prema upravnoj zgradi holdinga.
Da još uvijek nije postao dokraja nepoželjna osoba, shvatio je kada su čvrsta kovana vrata
škljocnula i otvorila se.
U predvorju zateče svoga starog znanca Rudija Lepena, koji je, bar kako se Baniću činilo, bio
još ćelaviji i nosio još veće tamne naočale, kao da iza njih nastoji skriti svu silu problema koji ga
muče.
– Gazda je naredio da vas ne puštamo k njemu. Ni po koju cijenu i ni zbog kakva razloga!
– Pa naravno – kiselo se nasmije Banić. – Kako uopće razgovarati s čovjekom koji ti je ubio
ženu i olakšao te za pola milijuna maraka?
Rudi ga pogleda kao da mu nije jasno što želi kazati, a zatim se nasmije, shvativši da je riječ
o šali. Zacijelo nije pripadao onima koji lako i otprve shvate humor i ironiju.
– Zašto ste mi onda uopće otvarali vrata? – upita istražitelj.
– Zato što je gospodin Lakota ostavio nešto za vas.
Rudi se sagne pod pult, izvuče sjajnu metalnu blagajnu, ne veću od kutije za cipele, pa iz nje
izvadi zatvorenu omotnicu. Banić s olakšanjem shvati da je u njoj novac, pa spremno strpa
omotnicu u unutarnji džep kaputa.
110 / 149
tribuson
– Lijepo od njega. Nadam se da ovaj mjesec neće morati stezati remen. Čujem da mi šaljete
mušterije?
– Ah, da – reče Rudi nakon kraćeg premišljanja. – Bio je tu neki momak koji je pokušavao
pronaći brata. Sažalio sam se nad njim, pa sam ga poslao k vama. Pa vi ste privatni detektiv, zar
ne?
– Naravno. Zahvalan sam vam. Taj mi je slučaj donio sasvim pristojnu zaradu.
Bilo mu je drago što je Banić tako zadovoljan, pa se nagnuo prema njemu i namignuo.
– Doznao sam da ste nekoć radili u policiji, baš kao i ja. Znate, bivši se kolege moraju držati
zajedno i pomagati se.
– I to je točno – zaključi Banić, s užasom se prisjetivši s kakvim je sve tipovima radio i
koliko je bio sretan onoga časa kada više nije morao svakodnevno promatrati njihove njuške.
Zatim upita:
– Koji je zapravo vaš problem, gospodine Lepen?
– Možete me slobodno zvati Rudi. Moj problem je to što ima i previše naznaka kako moj
poslodavac polako tone u glib. Blokirane su mu dvije banke, morao je pod hitno prodati neke od
najprofitabilnijih tvrtki, počeli su ga u novinama prati sve u šesnaest, a jedno će mu jutro i politika
okrenuti leđa.
– Nemojte tako! – smirivao ga je Banić. – To je velik brod kakvi dugo tonu. Sudeći po tome
koliko traje film, ni Titanik nije nestao pod površinom baš u hipu.
– Evo, sad i radnici nekakvog Ekona prijete kako će doći ovamo i blokirati upravu. Navodno
ih je kupio, prodao strojeve, radnike otpustio, a halu iznajmio kao skladište. Katastrofa za
katastrofom! Sve se bojim kako će se vrlo brzo ustanoviti da to što se dogodilo s gospođom Bety
ide u red njegovih manjih nevolja.
– Ako sam vas dobro razumio, vaše radno mjesto opasno visi?
– Već je izvisilo – snuždi se on. – Ostajem ovdje do Božića, a zatim... tko zna... Možda biste
mi vi na neki način mogli pomoći. Mislim da bih čak pristao vratiti se u policiju, ako imate tamo
kakvih veza.
Baš bi mu se jako obradovali, pomisli Banić, sjetivši se što je sve Komar morao pretrpjeti od
ovog novoga mladog ešalona.
Lepen izvadi iz džepa svoju posjetnicu i pruži je istražitelju.
– Molim vas, gospodine Baniću... U mojim se godinama nije lako snaći na ulici... Osim toga,
imam sina o kojemu se brinem i koji mi radi mnogo problema. Ako se nešto nađe, nadam se da
ćete me obavijestiti.
Baniću sve to postane neugodno. Superiorni Lakotin kerber sada je cvilio u prašini moleći
malo posla. Iako nije znao što bi s tim glupim kartončićem, uzme Lepenovu posjetnicu pa je strpa
u džep. Zatim se nagne prema prozoru kao da želi skrenuti razgovor u druge vode.
– A onaj vam više ne lovi bijesne lisice?
Lepenu Štriga nije bio ni na kraj pameti. I ne pogledavši prema prozoru, on pređe dlanom
preko ćelave glave, pa preko volje proturi:
– Lovio, ne lovio, one će na kraju ipak preplaviti grad.
Napuštajući zdvojnoga Rudija Lepena, istražitelj se vrati u auto i izvuče iz džepa kovertu u
kojoj se trebao nalaziti novac što ga je zaslužio radeći za Lakotu. Izbrojio je deset tisuća maraka,
dakle samo polovicu onoga što mu je tajkun obećao. Uz novce je bio priložen i papirić na kojemu
je urednim rukopisom bilo navedeno kako poslodavac nije u cijelosti zadovoljan njegovom
111 / 149
tribuson
uslugom te drži kako će i ova svota biti više no dostatna. U dnu cedulje bila je i Lakotina ironična
poanta, u kojoj je napisao kako se nada da će dobiti račun koji mu treba zbog poreznog obračuna.
Iako bi u svakoj drugoj prilici držao kako je zaradio više no pristojno, Lakotina ga je
napuhana drskost razljutila. Isprva je pomislio vratiti se i baciti tu omotnicu skupa s novcem pred
Lepena, ali mu dramatično financijsko stanje nije dopuštalo takve patetične geste. Zapalio je brzo
cigaretu, premda je sumnjao da bi mu nikotin mogao vratiti mirnoću, i pogledao na sat. Bilo je
deset do dvanaest, a on je sinoć obećao novinaru Stakorovskom, nakon što ga je on nazvao
telefonom, kako će se točno u podne naći s njim u onom lokalu na Gornjem gradu. Iako mu se nije
išlo na razgovor s čovjekom koji je, bez obzira no to je li pijan ili trijezan, bio nemoguć na dva
različita načina, novinar je tvrdio kako ga mora vidjeti poradi jako, jako važne stvari. E sad, je li
riječ o stvarno jako važnoj stvari ili o tipično novinarskoj mistifikaciji, trebalo je tek utvrditi.
Malo poslije dvanaest ostavio je auto u Vranicanijevoj ulici, pokraj mjesta gdje se do prije
nekoliko godina nalazio veliki akvarij, te pošao prema Taverni, gotovo se sudarajući sa
sindikalnim povjerenicima koji su se očito spremali na još jedan prosvjedni pohod. Marševi onih s
malim plaćama ili onih bez plaća, na tom su mjestu postajali gotovo svakodnevnom pojavom i
nekom vrstom velesajamskog alter ega. Jer, na velesajamskom su se prostoru u raskošnom svjetlu
mogle vidjeti sve te silne domaće tvrtke, a ovdje na Gornjem gradu njihovi siromašni radnici koji
se nadaju kako će dobri dužnosnici shvatiti njihove jade »budući smo svi mi, kaj ne, na posljetku
samo Hrvati«. No, kako obično biva, policajci su opet bili najbrži. Pristigavši u velikom broju, već
su zatvorili sve prilaze onoj vrhovnoj državnoj instituciji iznad koje je blaženo drijemao sam
gospod Bog. Što će biti, pitao se Banić, kad jednoga dana i drotovi shvate kako bi i njima dobro
došla nešto veća plaća, kako bi i oni znali kamo s lovom od božićnice ili regresa za godišnji
odmor? Tko će njih zaustaviti? Hoće li dobra vlast poslati komunalce, električare ili slastičare da
je ograde barikadama od željeza i vlastitim tijelima?
Oko pola dva, kada je dovršio treće pivo i ispraznio kutiju Marlbora, konačno je shvatio da ga
je Štakor prevario i da neće doći. Znao je da je za taj promašeni sastanak sam kriv, te da ozbiljan
radni čovjek bez prijeke potrebe ne dogovara sastanke s pijancima. Tko zna gdje li je zaglavio,
tumačio si je Banić. Krenuvši od redakcije ovamo, morao je proći bar pokraj tri ili četiri birtije, od
kojih je svaka bila preteško iskušenje. Znao je da pijanci gdjekad zakasne i po pet, šest sati, pa se
onda do neba čude zašto ih se nije čekalo. Ali on ovoga puta nije imao na raspolaganju tih pet ili
šest sati.
Ustao je spreman platiti piće, i u tom trenu spazio čovjeka koji je upravo čitao jutrošnji
Magazin X. Njegovu pozornost odmah privuče veliki naslov na prvoj stranici:
RATTUS CROATICUS NOĆAS
BRUTALNO PRETUČEN!
Plati ona tri piva, izjuri van, probije se kroz gužvu sindikalaca i na obližnjem kiosku kupi
novi broj Magazina X. U skladu s redakcijskom praksom, tekst je bio mnogo manji i neugledniji
od naslova. U njemu je stajalo kako su novinara Ivu Stakorovskog noćas između dva i tri, kada se
vraćao iz redakcije, napali nepoznati ljudi i tako ga pretukli da je završio u Zajčevoj bolnici koja je
te noći bila dežurna. Cijeli je tekst, što se i Magazinu gdjekad događalo, mogao biti čista istina,
osim onoga da se vraćao iz redakcije. Znajući o kome je riječ, Banić zaključi kako se sigurno
totalno pijan vraćao iz birtije. U tekstu je bio i niz glupih pohvala na račun velikog borca za istinu
koji je, izvješćujući općinstvo, stekao mnoštvo neprijatelja, koji su ga konačno zaskočili i divljački
obračunali s njim. Ali ne bi on bio pravi novinar, nastavljala se glupa i patetična tirada, kada ne bi
nastavio sa svojim časnim poslom još žešće i prilježnije... Hodajući polako prema uspinjači,
istražitelj prelista novine i na trećoj stranici uoči vrlo zanimljiv napis u crvenom okviru. Bila je to
nepotpisana isprika kojom redakcija izražava veliko žaljenje što se prije dva dana u njihovu listu
pojavio neprovjereni članak o navodnom ljubavniku pokojne Bety Lakota, pa se ovom prilikom
ispričava čitateljima, ožalošćenom g. Krsti Lakoti, te mladom pjevaču Bruni Bekiću.
112 / 149
tribuson
Dakle, ipak je to objavio, pomisli Banić, shvativši odmah razlog zbog kojega je nepromišljeni
novinar završio u bolnici.
Ostavljajući auto na Gornjem gradu, istražitelj se ovaj put sigurno spusti uspinjačom do Ilice
i krene prema prolazu ispod nebodera. Trebao je nešto u čemu mu je mogla pomoći gospođica
Jadranka, ona ista dobra duša koja ga je navela da kupi vikend aranžman na Plitvicama baš u trenu
kada je ondje bilo hladnije i snježnije nego na Aljasci.
Banić uđe u poslovnicu Infotoursa i susretne se s pogledima nepoznatih ljudi. Neki mlađahni
čovjek u tamnom odijelu i s kravatom na kojoj je bio znak tvrtke, ispunjavao je voucher starijoj
gospođi u krznenom kaputu, koja se neprekidno cerekala govoreći kako, eto, već treći put ide na tu
neponovljivu Floridu, gdje je najbolje provesti ova dva najgroznija mjeseca u godini. S druge
strane pulta, otprilike jednako mlada djevojka razvrstavala je šarene prospekte za austrijska i
talijanska zimovališta, uopće ne primjećujući Banićevu nazočnost.
– Trebao bih gospođicu Jadranku – reče Banić dosta glasno ne bi li zaokupio njihovu
pozornost, a oni ga oboje pogledaju s izrazom čuđenja na licu. Čak se i debela gospođa u bundi
ljutito okrenula, kao da joj nije pravo što je prekinuo njezin razdragani solilokvij o ljepotama
»neponovljive Floride«.
– Što, ne radi više ovdje?
– Ne, ne – zbuni se mladić koji je ispunjavao voucher za Floridu. – Tu vam je preko u uredu.
Izvolite ovuda!
Banić zaobiđe pult i uđe u mali, ugodno namješten ured, elegantan kakav u boljim turističkim
agencijama i mora biti. Jadranka je sjedila za kompjutorom, i čim ga je spazila, razveselila se kao
da je ušao netko drag i znan.
– Gospodine Baniću, tako mi je drago što ste došli! Sigurno me vodite na obećanu kavu.
– Joj, to sam zapravo mislio uraditi sutra – pokuša se on nekako izvući.
– Znači, danas imate nešto važnije. Pustite da pogodim. Vašoj se mlađariji dopao romantični
ljubavni kutak na Plitvicama, pa biste i vi rado uzeli nešto slično.
– Nije baš tako – nakašlje se on pa sjedne. – Premda i u tome ima trunka istine.
Ona se veselo okrene na pomičnom stolcu pa prebaci nogu preko noge, tako da joj se kratka
suknja visoko zadigla, a čarape zasvjetlucale pod neonom što je bliještao gore na stropu. Uistinu
ima dobre noge, pomisli istražitelj, premda joj u tom smislu ni ostali dijelovi tijela baš ne zaostaju.
Samo, upita se on, nudi li se tako baš svakom kupcu zimovanja, skijanja i shoping aranžmana?
– Trebao bih rezervaciju hotelskog smještaja u Njemačkoj. Samo, za početak bi me zanimala
cijena. O terminu bih odlučio, recimo, sutra.
– Dakle, kada me povedete na kavu.
– Da, to bi bio još jedan odličan povod da se nađemo.
– A u kojem vas gradu zanima hotelski smještaj?
– U Rosenheimu. Imamo tamo nekakvo savjetovanje poslije Nove godine. Čuo sam da je
hotel Barbarossa u tom pogledu savršen.
– Znači, Rosenheim... – govorila je ona zamišljeno, kuckajući po kompjutorskoj tipkovnici. –
Samo časak... Sad će... Evo ga... Ali, gospodine Baniću, u Rosenheimu uopće nema hotela s tim
imenom...
– Kako nema!? – reče on kao da ga to čudi, premda je tako nešto i očekivao.
– Nema. Evo što ima: Parkhotel Crombach, Alpenhotel Wendelstein... i, konačno, Hotel
Goldner Hirsch. Ovaj prvi je najskuplji pa će biti i najbolji. Napisat ću vam adresu, telefon i
cijenu, a vi do sutrašnje kave razmislite.
113 / 149
tribuson
Ona uzme otmjenu pozlaćenu penkalu, iz stola izvuče papirić, pa na njemu ispiše adresu
hotela, broj telefona i iznos od sto petnaest maraka, koliko je koštala jednokrevetna soba. Stavi to
pred njega i pogleda ga zagonetnim pogledom u kojemu razborit muškarac može svašta pročitati.
Nije mu trebalo mnogo pa da shvati kako mu je tih nekoliko suvišnih hotelskih podataka napisala
na poleđini svoje posjetnice, na kojoj su bili njezin privatni telefonski broj i kućna adresa.
Kao da želi provjeriti je li to uradila slučajno ili namjerno, on je još jedanput pogleda, pa po
izrazu njezina lica shvati da o slučajnosti ne može biti ni govora.
– Gospođo Jadranka! – izdere se onaj mladić koji je u prednjem prostoru radio sa strankama.
– Imate muža na telefonu! Da mu kažem da pričeka?
– Neka pričeka! – promrsi ona iznenada pocrvenjevši u licu, pa ustane kako bi ispratila gosta.
Pošla je uz njega, i Baniću se učini kako bi joj, onako vitkoj i skladnoj, čovjek bez ikakva
premišljanja oprostio tu nesavršenost koja se zove muž.
– Javlja se iz Berlina – reče ona tiho kao da se ispričava. – Neka samo čeka, telefon mu
ionako plaća tvrtka. Gospodine Baniću, bilo mi je drago! Sve što vam treba napisano je na
papiriću pa se samo javite!
Kad je izašao, nije znao je li mu se to zavrtjelo u glavi od svježega i hladnog zraka ili od
drske nedvosmislenosti jedne lažne gospođice.
Vratio se potom uspinjačom na Gornji grad i ondje zatekao gomilu bijesnih sindikalaca koji
su se skupili na Katarinskom trgu, gdje su držali miting jer ni njih policija nije pustila do Sabora.
Jedan se ogorčeni sindikalni vođa popeo na krov automobila i govorio masi preko pokvarenoga
megafona. Iako se gotovo nijedna riječ nije dala razabrati, prosvjednici su kraj svake njegove
rečenice nagrađivali urlicima odobravanja i pljeskom.
Pobojavši se kako će uskoro doći i policija, te ovaj trg dovesti u stanje skladnoga reda i mira,
dakle u ono stanje u koje je svaka vlast naprosto zaljubljena, Banić uđe u svoj golf i krene
nastojeći što prije napustiti zbrkane i uske uličice Gornjega grada.
Mladog Špilera zatekao je u Kosirnikovoj ulici, na samom ulazu u zgradu. Upravo se vraćao
iz trgovine s dvije plastične vrećice u rukama.
– Što si to kupio? – upita ga strogim glasom roditelja koji upravo provjerava nije li dijete
nepromišljeno rasipalo novac na gluposti.
– Neke sitnice za put. Idem sutra u Rosenheim. Skužio sam kako se ide. Prvo vlakom do
Salzburga, zatim...
– Nikamo ti ne ideš! – razljuti se Banić izvlačeći se iz automobila.
Iako je bio viši i snažniji od Banića, još od onoga trena kada se pojavio u njegovu uredu
mladić se prema istražitelju odnosio plaho i krotko, kao sin prema strogom, ali pravednom ocu.
– Naravno, mislio sam vam najprije platiti... ako ste izračunali. Nisam mislio zbrisati.
– Nije riječ o tome! Nemaš zbog čega putovati! U Rosenheimu nema nikakvog hotela
Barbarossa niti ti je brat ondje... niti je on poslao ono pismo i lovu!
– Kako!? – zbuni se mladić. – Pa tko se onda zezao na takav način? Pet somova nije mala
lova!
– Kako za koga! Za tebe nije, za nekoga jest! Postoje tipovi koji svom derištu za svaku
jebenu trojku u školi daju pet somova maraka. Da se malo proveseli sa škvadrom. To ti je poslao
netko kome tih pet novčanica nije uopće važno. Ali mu je važno nešto drugo.
– Što mu je važno?
– Važno mu je da te uvjeri kako ti je brat u Njemačkoj i kako je negdje dignuo pozamašnu
lovu.
114 / 149
tribuson
– Ali ako me i uvjeri kako je Igor u Njemačkoj, što bi imao od toga? Tko sam ja za njega?
– Posve ispravno! – pohvali Banić njegovu logičnost. – Ništa ne bi imao od toga! Ali bi,
recimo, imao koristi od toga da uspije uvjeriti policiju kako je Igor zbrisao u Njemačku.
– Ali ja neću obavještavati policiju! – bunio se mladi boksač.
– Naravno da nećeš! Sve dok ti ih on ne natovari na vrat. A po mome mišljenju, to će se
dogoditi vrlo brzo.
Jurica Špiler zanijemi. Vidjelo se da je prihvatio Banićevu logiku, ali da mu još uvijek mnogo
toga nije jasno.
– Pa gdje je onda Igor? – upita Mali i glas mu zadrhti.
– To znaju samo on i dragi Bog – reče istražitelj. – Ali ako mi daš još dva, tri dana, imam
predosjećaj da ću ja biti treći koji će znati.
Mladić ga radoznalo pogleda, ali mu istražitelj više nije htio kazati ni riječi. Premda mu je
Mali bio nekom vrstom klijenta, Banićevo je detektivsko pravilo bilo da se čak ni klijentima ne
govore stvari koje još nisu provjerene.
Istražitelj se vrati u auto i zapali cigaretu, dok je mladić još uvijek stajao vani i drhtao u
laganoj vesti. Krenuo je maloprije do trgovine, a sada se zadržao u duljem razgovoru, prelagano
odjeven za ovu groznu studen.
– Ulazi u auto! Smrznut ćeš se! – zapovjedi mu Banić baš u trenu kada se zdvojni mladić
namjeravao vratiti kući.
Pa kad je Mali ušao u auto, Banić pojača grijanje i iz automobilskog pretinca izvuče formular
punomoći, pa ga pruži momku zajedno s penkalom.
– Što ću s tim?
– Potpiši mi punomoć. To smo trebali napraviti već prvoga dana.
– Ali, što ćete s tim? – odvrati on upisujući nevještim rukopisom svoje ime i prezime.
– To je zbog policije. Ako dođu, reci im sve što znaš, čak i ono što se dogodilo u Gorskom
kotaru. Tu si posve čist. Nisi imao pojma da se radilo o otmici. Nikakvih znakova po kojima bi
mogao zaključiti da nešto nije u redu nije bilo. Jednostavno, vozio si brata i neku ženu. Mislio si
da mu je to cura...
– Ali, zašto punomoć!?
– Budalo! – prekori ga Banić. – Morat ćeš i mene spomenuti. Ako me uhvate da sam radio
bez punomoći, ode mi dozvola bar na šest mjeseci.
– A to da sam ukrao auto? Da i to kažem? – upita Špiler sasvim naivno.
– Isuse, to ne! – shvati Banić da je na tu nezgodnu činjenicu i sam zaboravio. – Reci da ste
išli njegovim autom. Nadam se da te u toj laži neće uhvatiti.
A zatim mu nešto padne na pamet, pa nastavi:
– Zapravo, kakav si to auto ukrao? Nije li to bila toyota?
– Ne. Ukrao sam neku već dosta staru škodu. Favoritku.
Isuse, pomisli Banić, princeza na zrnu graška prvi se i zadnji put u životu vozila u škodi.
– I što si poslije uradio s autom?
– Pa, ništa. Najprije sam ga mislio vratiti tamo gdje sam ga i uzeo. Ali, onda... Nakon što sam
Igora i ženu ostavio u Samoboru, ostrugao sam ih neoprezno o nekakav zidić u blizini Podsuseda.
Zapravo, upropastio sam im cijelu lijevu stranu zajedno s branikom. Zanijelo me...
– Dobro, nismo sad u Sigetu na procjeni štete! I gdje si ih ostavio?
115 / 149
tribuson
– Odvezao sam ih na Bundek i ostavio na ledini, između nekakvoga grmlja, blizu jezera...
Poslije sam se sjetio da je Igor u žurbi zaboravio iz prtljažnika uzeti ženinu torbu, pa sam se htio
vratiti, ali me bilo strah...
Banićevim leđima prođe ledeni srh i on se u sebi zakune kako u ured više nikada neće primati
osobe mlađe od trideset godina, a kamoli raditi za njih. Pokrije oči dlanovima kao da ga boli glava,
a zatim, premda se htio dobro izderati na Malog kako mu takvo što nije smio prešutjeti, samo
uzdahne, zapali cigaretu, pa umorna glasa reče:
– Ti si mi najteži slučaj u životu. Briši sad gore po kaput i da si se za pet minuta vratio!
– Ali zašto?
– Zato što iz ovih stopa idemo na Bundek!
25.
116 / 149
tribuson
škode. Vozilu su zacijelo popustile kočnice, polako se spustilo do jezera i utonulo u plitku vodu
koja se prije nekoliko dana zaledila pod surovim anticiklonalnim valom hladnoće. Banić stane na
led i počne proučavati situaciju. Da bi se auto izvukao iz zaleđene vode, trebalo je mnogo toga:
radnici s pneumatskim bušilicama, vozilo s dugačkom sajlom ili električno vitlo, sve u svemu,
posao za pet do šest dobro mehaniziranih ljudi! Ne, to nije dolazilo u obzir. Ipak, shvati nakon
pomnijeg pregleda, nekakvim bi se tvrdim metalnim predmetom možda moglo razbiti nešto leda i
nasilno otvoriti prtljažnik vozila.
– Idi gore i donesi iz prtljažnika polugu! – zapovjedi Banić Špileru.
– Kakvu polugu?
– Kakvu polugu! Onu koju svi zovu pajser.
– Oho, vi imate pajser! – primijeti Jurica kao da ta alatka legitimira njezina vlasnika kao
obijača.
– Ostao je od bivšeg vlasnika – odgovori istražitelj, ali ga Mali više nije mogao čuti, jer se
već otputio prema golfu.
Držeći da će to utreniranome mladom boksaču biti lakše, Banić mu pokaže gdje i kako treba
razbiti led, a Mali navali svom snagom. Istražitelj zapali cigaretu, zadovoljno ga promatrajući. Bio
je to pravi simboličan prizor razdiobe poslova: mudri puše sa strane, a snažni liju znoj mučeći se
kao tegleća marva.
Nije prošlo ni pet minuta, a oko njih su se već okupile cijele dvije malodobničke hokejaške
ekipe. Iako je hokej igra puna neodoljivih čari, razbijanje leda oko potopljenog automobila za
klince, je čini se bilo mnogo zanimljivije.
– Striček, a čiji je to auto? – upita jedan od dječaka koji je ispod nosa imao dva zaleđena
potočića slinâ.
– Moj – odvrati istražitelj. – Idem navečer u Križevce pa ga moram hitno izvaditi.
– A tako – shvati dječak. – Mislim da ste ga predugo držali u jezeru. Trebali ste ga izvaditi
prije nego se zaledilo.
– Zajebava nas! Nije njegov auto – reče najviši među dječacima, onaj koji je jedini imao
pravu hokejašku palicu.
– Koji vam je kurac? Idemo igrati! – prosvjedovao je drugi dječak, po čijim se hlačama
moglo zaključiti kako je veći dio utakmice proveo padajući i valjajući se po ledu.
– A zašto psujete? – upita ih Banić.
– Kaj!? – ustoboči se onaj najviši. – Koji te kurac briga!?
– Kako me ne bi bilo briga – okrene se istražitelj prema njemu i s daljine mu pokaže svoju
detektivsku iskaznicu – kad radim u policiji na suzbijanju maloljetničkog kriminala i psovanja u
djece mlađe dobi.
Među klincima zavlada muk. Onaj, isprva najhrabriji, kao da se sada najviše uplašio.
Doskliže do istražitelja i krotko ga pogleda.
– Oprostite, striček policajac...
– Inspektor – ispravi ga Banić.
– Oprostite, striček inspektor. Znate kaj, mi bi vam mogli pomoći.
– A kako kad nemate pajsere?
– Sa sličuhama se može dosta toga razbiti – reče klinac pa pokaže kako klizaljke lako
razbijaju led.
– Hajde klinci, sad malo vi! – reče Jurica Špiler pa se, već znojan i umoran, skloni u stranu.
117 / 149
tribuson
Poput vrijednih mrava, dječaci navale na posao tako da je led prštao na sve strane.
– Kaj ga zbilja morate izvući iz leda? – upita jedan od klinaca koji se očito prvi umorio.
– Ne – nasmije se Banić. – Moramo samo otvoriti prtljažnik i izvaditi iz njega jednu torbu.
– Dečki, treba samo osloboditi gepek! – vikne dječak gotovo radosno, nakon čega svi još
zdušnije prionuše na posao.
Nakon desetak minuta Jurica im naredi da se razmaknu, priđe autu straga, zabije pod
poklopac prtljažnika metalnu šipku i svom se snagom navali na nju. Radoznali se dječaci okupe
oko njega, diveći se njegovoj snazi. U jednom se trenu začuje snažan prasak i poklopac naglo
poleti uvis.
Jedva se probivši kroz skupinu radoznale djece, Banić zaviri u prtljažnik, gdje je bilo malo
alata, trokut, pribor prve pomoći i sve ono što revni vozač ima uvijek uza se. Na desnoj strani,
odmah do kutije u kojoj su bili nekakvi sprejevi i bočice šampona, stajala je smeđa putna torba od
fine kože, onakva kakvu si ne može priuštiti baš svatko.
– To je! – reče mladi boksač odlažući metalnu polugu. – To je njezina torba.
Banić zgrabi torbu, potegne je snažno ne bi li je odvojio od zaleđene podloge, a zatim je još
jedanput pogleda. Imala je patentni zatvarač i kožni preklop zatvoren bravicom koja, kako se
odmah uvjerio, nije bila zaključana.
– Da vidimo što je unutra! – reče Jurica kao da ne može svladati radoznalost.
Banić ga pogleda prijekorno, a desetak klinaca, koji, čini se, nisu bili ništa manje radoznali,
odmah podrži boksača:
– Da vidimo! Da vidimo!
Banić odloži torbu, izvadi novčanicu od sto kuna i pruži je najmanjem od dječaka.
– Dečki, to vam je za trud. Pravedno podijelite i odmah natrag na hokej!
Na taj znak, sretni zbog nenadano dobivena novca, klinci pojure prema onom dijelu jezera
gdje im se nalazilo igralište, svađajući se i psujući pritom, kao da su u trenu zaboravili da ih sluša
»inspektor za suzbijanje psovanja«.
– Mislite li da će uspjeti pravedno podijeliti lovu? – upita Jurica.
– Neće. Najjači će ispljuskati nekolicinu, odnijeti lovu i sam je spiskati. To ti je životni zakon
po kojemu se sve odvija, od ovih šmrkavaca, pa do onih gore.
Unatoč tome što je i mladoga Špilera zanimalo što je u torbi, Baniću nije padalo na pamet da
je pred njim otvara. Odvezao ga je do njegova stana u Kosirnikovoj ulici, još ga jedanput uputio
što da radi dođe li mu policija, a nakon toga se vratio kući.
Stavio je torbu na radni stol, zavalio se u stolac, razmišljajući treba li je otvarati sada ili bar
malo pričekati.
Naravno, stvari od kojih mnogo očekuješ znaju te vrlo često razočarati. Puko ga je
praznovjerje tjeralo na čekanje. Kao da je vjerovao kako je u njemu ona čarolija koja će torbi
pridati smisao i njezinu unutrašnjost ispuniti nečim važnim.
Konačno, nakon što je popušio cigaretu, nasmije se samome sebi, podigne onaj kožni preklop
i jednim potezom ruke rastvori patentni zatvarač.
U torbi je bilo uglavnom sve ono što žena nosi sa sobom kada ide na kraći put, pogotovo ako
je taj put preljubničke naravi. Roba je bila nabacana kojekako, bez ikakva reda. Vidjelo se kako
Igor Špiler nije imao nimalo razumijevanja za sporost koju žena pokazuje prilikom pakiranja. Na
vrhu su bile dvije ili tri fine spavaćice, čiji je kroj bio više sračunat na ostavljanje dojma nego na
funkcionalnost, ispod njih dva meka pulovera i nekoliko gaćica kakve se mogu prije vidjeti u
erotskim filmovima nego u domaćim trgovinama rublja. Bilo je tu još i nekoliko grudnjaka,
118 / 149
tribuson
neotvorenih vrećica s čarapama i jedan svileni kombine, a svuda među odjevnim predmetima bile
su razasute brojne bočice i kutijice kozmetičkih preparata koje je nesretna žena zacijelo morala na
brzinu pobacati u torbu. U jednoj od kutijica bio je nekakav sedativ, u drugoj do polovice
potrošene kontracepcijske pilule. Na samom dnu torbe bile su posve nove crvene traperice, malo
sušilo za kosu i dvije sasvim jednake bluze. Po svemu tome mogao je točno detektirati koju je
noćnu kremu rabila Lakotina žena, koji miris i marku laka za nokte, odnosno koji je broj
grudnjaka nosila i čime je depilirala dlačice ispod pazuha. Da, sve je to bilo savršeno ustvrdivo, ali
i savršeno beskorisno; u torbi nije bilo nijedne proklete stvari koja bi upućivala na nešto važno,
čak ni osobnih dokumenata!
S lakom, jedva tinjajućom nadom, zavuče ruku u jedan od džepova torbe i u njemu napipa
kutijicu glupih bombona za osvježavanje daha, čijim je slikama bila oblijepljena bar polovica
grada. U drugom džepu bio je samo privjesak s dva ključića. Oba su bila malena, znatno manja od
onih kakvima se zaključavaju elzet brave na kućnim vratima. Na prvome su bila urezana nekakva
slova, a na drugome samo stilizirana silueta mačke. Prvim se ključem mogla otključati i zaključati
torba, a drugi je bio malo prevelik da bi ušao u bravu torbe. Taj je otvarao tko zna što, pomisli
Banić, sav jadan zbog tako traljavih rezultata onoga napornog razbijanja leda na Bundeku.
Iznenada zazvoni telefon. On automatski spremi ključić u džep, pa podigne slušalicu. Bila je
to Nika, za koju je već povjerovao kako ga je prekrižila s liste osoba s kojima još komunicira.
– Bok, tata, to sam ja – kazala je prilično dobre volje. – Mama te pozdravlja. Kaže da su je
raznježile tvoje bijele ruže i da ih ne miče s noćnog ormarića. Navodno si joj takve kupio kad ste
imali prvi sudar. Smijala sam se. Nikad nisam ni pomislila da si bio tako šašavo romantičan.
Isuse, zar je moguće da je to istina, pomisli on, ponovno osjetivši stid zbog svih onih
cirkusarija što ih je izveo u bolničkom hodniku.
– Sutra ili prekosutra bit će operirana. Liječnik je rekao da ništa ne trebamo brinuti, da će
izvesti laparoskopiju, i da je to nešto malo složenija stvar od odlaska zubaru. Super, zar ne?
– Drago mi je, stop. Javi čim bude operirana, stop...
– Baš si zlopamtilo – ljutila se ona. – Između ostaloga, zovem te i da bih ti se ispričala zbog
te blesave poruke. U jednom si me trenu stvarno izbacio iz ravnoteže.
– Prihvaćam ispriku – reče on podosta službeno.
– A ne, ne može to tako! Sutra ćemo to proslaviti. Tim i ja pozivamo te na večeru, na pravu
kasnu englesku večeru. Napravit ćemo ono što Englezi najradije jedu. Dolaziš?
– Da – reče on, premda je mislio »možda«.
– Znači, čekamo te u devet!
26.
HODALI SU POLAKO BLAGOM PADINOM ograđenom betonskim stupcima o koje je bila pričvršćena
razmjerno nova žičana ograda. Čemu tako dobrom ogradom čuvati prastare, razbijene i zapuštene
automobile na kojima vrstan mehaničar ne bi satima uspio pronaći jednu jedinu uporabljivu ili iole
vredniju stvar, svejednako se pitao Banić, razgledajući to automobilsko groblje. Kako je s prošlom
noći naišao i val toplijega zraka, snijeg se počeo polako topiti, pa su se ispod nataložena snijega
počele promaljati konture napuštenih vozila, poslaganih u razmjerno uredne redove, baš kao na
pravom groblju.
119 / 149
tribuson
Inspektor Vinko Dogan hodao je naprijed, kao i uvijek ljut na razne gnjavaže što mu ih je
znao prirediti bivši kolega, za Doganom je skakutao njegov novi pomoćnik, valjda dojučerašnji
polaznik policijske škole, a Banić se vukao na kraju, jer on i nije točno znao gdje se nalazi ono što
traže. Banić pogleda novog inspektorova pomoćnika, prisjećajući se svih onih nadobudnih
mladaca koje je nekoć i sam morao uvoditi u taj ne posla. Dolazili su puni školskoga gradiva koje
se obično nije dalo uporabiti na pojedinačnim slučajevima, a kad se dalo, rabili bi ga na posve
pogrešan način, sto posto uvjereni u ispravnost i djelotvornost vlastite mladenačke zablude.
– Kog me vraga tjeraš po tom prokletom otpadu!? – mrmljao je uglavnom mrzovoljni Dogan,
ni sam ne znajući baš ponajbolje gdje se nalazi olupina koju je Banić želio vidjeti.
– Inspektore! Tamo je! – uzvikne veselo mladi pomoćnik, pokazujući prstom prema kraju
reda.
– Dobro je, Krešo, dobro je! Vidim da brzo napredujete – reče Dogan podosta ironično. –
Nadam se da ste ponijeli metlu.
– Inspektore, tu je! – spremno će Krešo. – Nikad ne zaboravljam važne stvari.
– Baš dirljivo – promrmlja inspektor koji, koliko je Banić znao, ni s jednim mladim
pripravnikom nije uspio izdržati dulje od dva do tri mjeseca.
Uskoro su se našli ispred olupine s koje je preuzetni pripravnik za manje od minute uspio
počistiti sav snijeg. Uistinu se svojski trudio, pokušavajući odobrovoljiti po ćudljivosti poznatog
šefa.
Pred njima se pokaže olupina uništena i izgorjela automobila. Bila je posve crna, nijedna joj
limena površina više nije bila ravna, a po sredini je bila nekako prelomljena, kao da ju je neka
golema šaka udarila snažnim karate udarcem. Djelovala je, učini se Baniću, poput velikoga
zgaženog žohara. Jasno vidiš o kojem je kukcu riječ, ali ništa više nije kao u pravoga kukca!
– Eto, to ti je ostatak Lakotina audija. Policijski je obrađen u potpunosti i ne znam što bi se tu
još moglo naći – reče Dogan.
Banić zapali cigaretu pa se zagleda u tužni ostatak skupoga auta, s nelagodom pomislivši
kako će se i njegova stara »četvorka« jednoga dana zacijelo naći na kojemu od takvih groblja.
– Šef ne voli da se u njegovoj nazočnosti puši – primijeti Krešo. – Tek je nedavno uspio
ostaviti cigarete.
– Krešo, nemojte biti preagilni! – otrese se na njega inspektor. – To usporava karijeru.
– Što je bilo s lešom? – upita Banić.
– Ništa. Pokopan je. Ustanovili smo samo opće stvari, ali se identifikacija nije dala uspješno
provesti. Mlađi muškarac visok oko metar i devedeset, zdravi zubi, pravilan oblik lubanje, krvna
grupa A... i slične gluposti. Ništa što bi bilo od koristi. Neka je budala postavila previše
eksploziva, količinu kojom se mirne duše mogao raznijeti bager. Eksplozija je bila strašna i auto
se doslovno raspao, a nakon toga izgorio.
– Tko je vodio istragu?
– Zadro... I Mrkša je nešto malo prtljao, ali je Zadro bio glavni.
Banić baci cigaretu u snijeg pa zaviri u unutrašnjost automobila.
– Kada se to točno dogodilo? – upita glave uvučene u unutrašnjost izgorjelog audija.
– Petoga, u dva ujutro. Koju minutu prije ili kasnije.
Banić izvuče glavu iz auta, pa obriše malo čađi što mu se uhvatila na ramenu. Desetak dana
na hladnom zraku izvjetrilo je iz auta miris paljevine, ali je na izgorjelim prednjim sjedištima
ugledao nešto što mu se učinilo nelogičnim.
– Donji dijelovi prednjih siceva nisu izgorjeli do kraja – reče pa upitno pogleda Dogana.
120 / 149
tribuson
– I što s tim?
– Pa ništa... – zamisli se Banić kao da u glavi propituje neke nove mogućnosti. – Čini se kao
da je u trenutku eksplozije čovjek ležao na sjedištima.
– Mogao je i pasti... nakon što se auto razletio.
– Mogao je... ali po onome gdje su postavili eksploziv to je manje vjerojatno. Mislim da ga je
tlak trebao prikovati uz naslon.
– Što želiš time kazati?
– Ništa... – ponovno se zamisli privatni detektiv. –
Ja to više... onako za sebe. No ipak pregledaj Zadrin izvještaj... On je vodio istragu, ali ti si
mu šef.
– Gospodine, vi kao da sumnjate u policijski izvještaj! Morate znati... – isprsi se mladac kao
da brani profesiju.
– Krešo! Možete li biti kuš? – razljuti se Dogan.
– Kažeš da ste uz leš našli i pribor za provaljivanje u auto?
– Da – potvrdi Dogan.
– I s tim je bilo sve u redu?
– Pa, jest... Premda mi se po onome što piše u izvještaju čini...
– No, što ti se čini? – požurivao ga je Banić.
– Da ga je bilo malo previše. Kao da je krenuvši od kuće premišljao hoće li orobiti banku,
provaliti u nečiji stan ili ukrasti auto. No mogao je biti i pacer koji za svaki slučaj nosi sve što ima.
– Mislim da nije bio pacer.
– Nego?
– Mislim da uopće nije bio kradljivac automobila.
– Što, tebi tu nešto smrdi? – pogleda ga Dogan sada i sam zainteresiran.
– Kako mi ne bi smrdjelo!? – raskuraži se Banić. – Taj Krsto Lakota ima sve najbolje na
svijetu, naravno, osim karaktera. U autu je morao imati alarmni uređaj jedva nešto manje savršen
od onoga u galeriji Louvre. I onda dođe pacer s punom torbom raznog alata i provali mu u auto! I
zašto je uopće auto bio vani pred zgradom kad ima podzemnu garažu veliku kao protuatomsko
sklonište? Tebi tu ništa ne smrdi!? Ti si ili posenilio, ili uopće nisi pročitao izvještaj svojih
podčinjenih.
– Još ću ga jedanput analizirati – reče Dogan tiho, kao da priznaje sve svoje šefovske
propuste. A zatim se okrene Baniću, provjeri sluša li ih golobradi pripravnik, pa reče podosta
važnim tonom:
– Ti kao da znaš nešto više o toj stvari?
– Nešto znam – odvrati Banić glasom po kojemu je inspektor mogao lako zaključiti kako to
što zna, bar zasada, neće reći.
– Naravno, ni na što te ne mogu prisiliti. Ali ako ikada odlučiš otpjevati ariju, molim te da je
otpjevaš meni, a ne Zadri.
– To je neki vaš profesionalni rivalitet?
– Ne, ne... – zamisli se Dogan. – Sve me više muči osjećaj da je cijelo vrijeme bio nekako
predobronamjeran prema tom Lakoti. Katkad mi se učini da bi mogao biti...
– Na njegovoj platnoj listi?
– To si ti rekao – kiselo se nasmije Dogan, pa pođe gore prema širokoj rampi što je stajala na
121 / 149
tribuson
122 / 149
tribuson
oko otmice i ubojstva tajkunove žene, podigao telefonsku slušalicu, izvukao iz džepa posjetnicu
koju je dobio u turističkoj agenciji i odlučio provjeriti jednu zgodnu mogućnost koja nije imala baš
nikakve veze s prokletim slučajem u koji se zapleo poput muhe u paukovu mrežu.
– Izvolite – začuo se glas gospođe Jadranke.
– Banić – reče kratko, pitajući se još uvijek koliko je pametno to što radi.
– Oh, vi ste! – razveseli se ona. – Jeste li se odlučili za onaj hotel u Rosenheimu?
– Nisam... – zbuni se on. – Ali sam odlučio o kavi.
– Znači, vodite me na kavu?
– Da. Kada bi vam odgovaralo?
– Pa kada vi želite...
Njemu zapne glas u grlu. Sada je trebao kazati ono najvažnije, ono nakon čega slijedi uspjeh
ili lagana kišica poraza.
– Bi li vam oko devet navečer odgovaralo?
– Svakako – živne lažna gospođica. – U svakom slučaju to je bolje nego prije podne.
– A gdje bismo se našli?
– Pa... napisala sam vam – reče ona prostodušno, kao da je to nešto što ne treba ni pitati.
Dakle, zvala ga je u stan, pomisli on sav uzbuđen, zvala ga je k sebi, a na kavu zacijelo nije ni
pomišljala.
Zadovoljan što je sve tako sjajno prošlo, on ustane razmišljajući kako utući vrijeme što ga je
dijelilo od zanimljiva sastanka s ljupkom turističkom radnicom. Zatim se prisjeti stvari koju je
odlučio provjeriti još onoga časa kada je na groblju automobila vidio spaljeni Lakotin audi. Do
devet navečer uistinu je imao dosta vremena; navuče kaput, izađe iz stana i ode do Rokove, gdje
mu je bio automobil. U džepu je imao još jednu posjetnicu, onu s imenom i adresom Rudija
Lepena, Lakotina psa čuvara pod otkaznim rokom. Kartončić s logotipom Lucky holdinga govorio
je kako bivši policijski djelatnik stanuje na trećem katu neke zgrade u Tomašićevoj ulici.
Lepen je bio sam kod kuće i nemalo se iznenadio spazivši Banića na svojim vratima.
– Samo uđite! Nešto ćemo popiti.
– Jako žurim – odgovori istražitelj, pogledavši preko Rudijeva ramena unutra. Stanje
djelovao više no pristojno te se činilo da Lepen ni u čemu ne oskudijeva. Ipak, činjenica je bila da
je mnoštvo sasvim pristojno situiranih ljudi, ostavši bez posla, veoma brzo padalo u ponor
siromaštva, rasprodajući stvari i obiteljske uspomene, pridružujući se neizbježno novodobnim
parijama što se potkraj radnog vremena tržnica okupljaju oko smrdljivih kontejnera.
– Sigurno ste došli radi mojega posla. Jeste li možda pronašli nešto prikladno?
– Zapravo i nisam, ali se stvari već sutra mogu pokrenuti s mrtve točke. Došao sam zbog
jedne usluge koju biste vi meni mogli učiniti.
Rudi ga pogleda sav u čudu; takvo što najmanje je očekivao.
– Ako sam dobro shvatio, tamo u Lucky holdingu čuvate vrpce koje kamera ispred ulaza
zabilježi tijekom noći.
– Da... da... – nevoljko će Lepen, očito nezadovoljan smjerom u kojemu je krenuo razgovor.
– Vidite, meni bi trebala ona koja je snimljena noću s četvrtoga na peti prosinca. Biste li je
mogli ukrasti za mene?
– Vi ste poludjeli! – bijesno će Rudi zatvarajući brzo vrata.
Banić hitro postavi nogu između vratnica i vrata.
123 / 149
tribuson
U osam navečer ušao je pod tuš i ostao dugo pod mlazom vruće vode, kao da je želio sa sebe
temeljito sprati mirise svih tih Lakota, Špilera, Štriga, Bekića... Izašavši iz kupaonice, nađe jednu
čistu, još neraspakiranu košulju, pa se počne odijevati. Iako mu je nakon vreloga tuša bilo pomalo
hladno, osjećao se sasvim dobro i svježe. Obuče potom ono odijelo što ga još uvijek nije stigao
vratiti Lidiji i pogleda se u zrcalo. Slika koju je ugledao bila je više no porazna; izgledao je kao
pravi pravcati dvoredni idiot s početka desetljeća! Baci to smeće sa sebe, spreman da ode u
najbliži butik i kupi nešto prikladno, ali je, nažalost, već sve bilo zatvoreno. Tješeći se tlapnjom da
žene najviše vole muškarce u casual odjeći, izvadi iz ormara posljednji par čistih traperica i
navuče onaj isti pulover u kojemu je bio na promociji novog internet providera. Nije izgledao
bogzna kako, ali je već u tome što u ovoj dobi nije imao trbuha i što je imao gotovo svu kosu na
glavi vidio, kako se to često kaže, svoju komparativnu prednost.
U devet i petnaest, prošavši gotovo na prstima pokraj kafića Kico, požuri prema Britancu i
zastane pred prvom od onih nekoliko cvjećarnica razmišljajući o tome pripada li ta Jadranka
ženama kojima svakako treba donijeti cvijeće. I kada se već gotovo odlučio za jedan mali
aranžman od suhoga cvijeća i nekih biljaka, prene ga panični ženski glas:
– Ne cvijeće! Zar si poludio!?
Ustuknuo je korak, dva, spazio vlastitu kćer i s užasom se sjetio kako je obećao da će u devet
doći na večeru. Kako se sad izvući iz toga nevjerojatnog škripca, pitao se, ali mu ništa djelotvorno
nije padalo na pamet. Jest, bio je slobodan, razvedeni muškarac koji po volji može upadati u razne
veze, ali je sve to bila čista, neuporabljiva teorija. Da je rekao Niki kako upravo odlazi stanovitoj
veseloj gospođi Jadranki čiji je muž trenutačno u Berlinu, višestruko bi poludjela. Prvo stoga što je
obećao doći na pravu englesku večeru, drugo zbog mame, treće zbog toga što se upušta u takve
stvari baš u času kad Lidija tamo u bolnici iščekuje operaciju, četvrto... Nije znao što je bilo
četvrto, ali je bio siguran da bi se već nešto našlo.
Mislio sam – zausti da kaže kako neizostavno mora do Komara, ali ga ona sa smiješkom na
licu prekine:
– Ma što si mislio!? Ne dopuštam ti da kupuješ cvijeće! Osim toga, ja bih ga tebi trebala
124 / 149
tribuson
125 / 149
tribuson
– Pa, ako baš ima previše – sasvim pristojno će on – to bi mi mogla zamotati za sutrašnji
doručak.
– What did he say? – upita Tim.
– He asked what’s new? – prevede Nika svom dečku.
– Oh, what’s new pussycat! – reče on veselim, pjevnim glasom.
Baniću odjednom proleti nešto glavom i on se sav ukipi. Da, to je bilo to, pomisli, i sam se
čudeći kako mu prije nije palo na pamet!
– Što je rekao? – upita brzo Niku ustajući od stola.
– Što ti je, tata!? – začudi se ona. – Prenavlja se. To je aluzija na onu pjesmu. Što je novo,
mačkice?
– Tako je! – pljesne on rukama, pa požuri prema predvorju, gdje mu je visio kaput.
Ona potrči za njim misleći valjda kako je iznenada poludio.
– Oprosti, mala! Nešto mi je palo na pamet. Moram odmah provjeriti.
Znala je da je to nenadano ludilo sasvim sigurno u vezi s njegovim poslom, ali je ipak ostala
nasred predvorja, začuđena i nemoćno raširenih ruku, dok je on tiho zatvorio vrata i nestao u
mračnom stubištu.
27.
DOK JE JURIO AUTOM KROZ NOĆ nije mu više padala na pamet ni grozna britanska smjesa
napravljena od svinjskih bubrega, ni crna kobasica slična slavonskoj krvavici, ali ni vesela
zavodnica iz turističke agencije koju je tako glupo i nesmotreno propustio posjetiti. Krenuo je gore
prema Cmroku, odvezao se do Mirogoja i izbio na Srebrnjak s gornje, sjeverne strane. Posvuda su
se topili snijeg i led i cesta je bila posve prazna. Iz studija Homesound, pokraj kojega je prošao
negdje oko ponoći, nisu se čuli ni vidjeli znaci glazbenoga niti bilo kojeg drugog života.
Razmišljao je samo o tome kako da se uvuče u fitness centar i uzme ono što ga je zanimalo. A to je
mogao samo noću, tiho i potajno, ni od koga zamijećen.
Cijela je stvar bila u dosjetki, u štosu, i ma koliko inače mozgao i mučio se, razmišljajući
logično nikada ne bi došao do rješenja. Naprosto, bio je potreban onaj »klik«, onaj iznenadni okret
sklopke u glavi nakon kojega stvari postaju očite. I stoga je bio više no siguran da ključić sa
siluetom mačke, onaj isti koji je dvadesetak dana čamio u mraku potopljene škode, otvara jedna
jedina vratašca, vratašca Betyne kasete u garderobi centra Pussycat.
Banić veselo zafućka tu glupu staru pjesmicu, What’s New Pussycat, pa, nastojeći da ga nitko
ne primijeti, zaustavi auto i ostavi ga na pločniku pedesetak koraka od zgrade koju je tražio.
Nakon toga mirnim korakom bezbrižnoga noćnog šetača krene prema fitness centru. Srećom, ni tu
nije bilo nikoga na ulici; ni okašnjelih pijanaca, ni djece koja baš u ovo doba odlaze u neki od
svojih omiljenih diskoklubova ili lokala, ni noćnih pozornika koji u sjevernim, elitnijim dijelovima
Zagreba baš i nemaju previše posla.
126 / 149
tribuson
Ulaz do ulice bio je zaključan. Iako noć nije bila vedra, tamo podalje jasno je vidio u tamu
utonuli kubus velike zgrade na čijem je pročelju svjetlucao ružičasti neonski logotip mondenog
vježbališta. Uz samu zgradu, među ogoljelim lipama i divljim kestenovima, urešeno raznobojnim
žaruljicama, titralo je neko crnogorično drvo kojemu nije znao naziva. Bilo mu je samo jasno da to
nije bor niti jela.
Osvrnuvši se na sve strane i pazeći na integritet svoga novog engleskog kaputa ugledne
marke McGregor, Banić lako preskoči onižu ogradu i pođe prema zgradi. Posve očekivano, ulaz je
bio zaključan, i to sigurnosnom bravom koja je svojom ozbiljnošću nadilazila mogućnosti njegova
džepnog nožića. Nasilno razbiti stakleni ulaz i pritom probuditi mnoge usnule susjede, činilo mu
se posve suludim. Lakoćom i brzinom obazrivijeg tata, Banić krene oko kuće nadajući se da će
imati toliko sreće i otkriti »slabo mjesto« zgrade kroz koje bi se mogao uvući. No ta se nada ubrzo
pokaže sasvim jalovom. Male izbočine na zidovima bile su prevelik izazov i za free-climbera, da
bi se doskočilo do balkona kojim je bio opkoljen kat, bila je potrebna vještina boljega motkaša, a
za provlačenje kroz niski podrumski podrum konstitucija cirkuskog patuljka. Da je imao penjačke
sposobnosti petnaestogodišnjeg klipana, još bi se možda i uspio popeti na visoku krošnju vlažne
lipe i s njezina se vrha nekako prebaciti na skliski krov, na kojemu je još bilo malo snijega, ali bi i
ta akrobacija vrlo lako mogla završiti obradom u traumatološkoj stanici.
Pa ipak, kružna potraga oko prizemlja kuće imala je smisla! Uz rub zgrade, pokraj zimzelena
grmlja, neka je neoprezna budala ostavila prave pravcate ljestve. Zacijelo čovjek koji se njima
poslužio dok je po onom crnogoričnom stablu vješao ukrasne žaruljice. Banić uzme teške ljestve,
dašćući ih podigne i sa zadovoljstvom otkrije da sežu do balkona na katu.
Popevši se na balkon, sagne se i krene uzduž zgrade, otkrivši vrlo brzo kako je vlasnica imala
dobar običaj noćnog provjetravanja dvorane za vježbanje. Naime, jedan od prozora bio je malo
odškrinut, ali se kroza nj čak ni čovjek sasvim malena rasta ne bi mogao provući. Klekne brzo na
tlo balkona, zavuče ruku unutra i naporom očajnika pokuša onesposobiti mehanizam za otvaranje
prozora. Nakon desetak minuta naporna posla, kada mu je već curak znoja krenuo niz vrat pod
košulju, mehanizam popusti i prozor tresne na parket razbivši se uz prilično glasan, izdajnički
prasak. I sam uplašen tom nenadanom i neželjenom bukom, Banić legne na mokar balkon i počne
pozorno promatrati hoće li na kojoj od susjednih zgrada zasjati prozorsko svjetlo. Ništa se nije
događalo, osim što mu je novi kaput bivao sve vlažniji i prljaviji.
Časak kasnije uvukao se u dvoranu za vježbanje i pošao preko škripavog parketa prema
vratima iza kojih je bila garderoba s metalnim kasetama, znajući kako taj tihi zvuk vani ionako
nitko ne bi mogao čuti.
Tek kada se našao pred onim troredom kaseta, dosjeti se jadu. Bilo ih je devedesetak, imale
su redne brojeve, ali na ključiću sa siluetom mačke nije bilo nikakva broja niti bilo kakve oznake.
Žene su zacijelo dobro znale koja je kaseta čija i nepogrešivo ih otvarale, a on je sada, poput
laboratorijskog majmuna koji treba otvoriti kutiju pod čijim je poklopcem banana, morao krenuti
redom. Nakon što je, pipkajući u mraku, provjerio cijeli donji red ne otvorivši pritom nijedan od
pregradaka, opsuje poluglasno pa se zamisli, sve više siguran kako na taj način neće napraviti
ništa. Svjestan da je to krajnje rizično, ali nemajući drugoga izlaza, upali svjetlo pa počne brzo
provjeravati srednji red. Sada je sve išlo bar pet puta brže, ali ključić i dalje nije otvarao nijedan od
pregradaka. Osjećao se već poput onog sudionika igre Čovječe, ne ljuti se koji satima baca kocku
koja se nikako ne želi zaustaviti na broju šest. Prokleta večer, razmišljao je ljutito. Najprije je čari
koje mu je nudila slobodoumna turistička djelatnica zamijenio groznom engleskom večerom, a
sada se s ovim prokletim bravicama uvalio u još veću nevolju, premda se činilo da od black
puddinga i pomfrita s octom veće nevolje i nema.
Ipak, bravica predzadnje kasete popusti, vratašca se otvore i pred njim se pojavi posljednja
Betyna tajna. Kopao je brzo po pregratku bacajući na pod sve što ga nije zanimalo: dva para
skupih talijanskih tenisica, fini triko za vježbanje, ručnik s izvezenim monogramom, tanku
svjetlucavu trenirku marke Nike...
127 / 149
tribuson
Na kraju, uz samu stražnju stijenku pregratka, nalazio se crni plastificirani fascikl, zatvoren
nečim što je moglo biti odvjetnički pečat. Raskopča vlažni kaput, podigne pulover, stavi pod njega
taj dragocjeni predmet pa ugasi svjetlo i požuri van. A kada je već bio na ulazu u dvoranu, s
pravom mu se učini da je ipak bio previše neoprezan. Što će biti ako već sutra vlasnica Pussycata
obavijesti Krstu Lakotu kako je netko provalio u centar i obio Betyn pregradak? Vrati se stoga pa
brže-bolje potrpa stvari na njihovo mjesto, zatvori vratašca i zaključa ih.
Spustio se brzo niz ljestve, položio ih među grmlje, a časak nakon toga preskočio ogradu i
zamalo srušio čovjeka s bocom u ruci, koji je upravo teturao tim dijelom pločnika.
– Jebote, kaj si me prepali – vrisne čovjek, a boca mu ispadne iz ruke.
Čudom, ili srećom, nije se razbila. Pijanac se sagne, podigne je i pogleda u svjetlu obližnje
ulične svjetiljke, pa s olakšanjem zaključi:
– Skorom si mi sjebal gorivo! A svud je već fajront. O, Bože, kakav horror od noći!
Ali Banić ga više nije slušao; brzim korakom, gotovo trčeći, žurio je prema svom automobilu.
Bilo je oko tri izjutra kada je, sam u svojoj radnoj sobi, stavio nađeni fascikl pod snop jakoga
svjetla, otvorio ga i iz njega izvukao dva arka sitno ispisana papira, jedan na hrvatskom, drugi na
engleskom jeziku. Bio je siguran da je riječ o nečemu silno važnom, o nečemu što je
zakompliciralo više života, i kao prljav i nečastan trag ostavilo za sobom čak i nekoliko leševa. Ali
što je to, upitao se, dok su mu ruke lagano zadrhtale.
Na dva arka papira, ispisan sitnim kompjutorskim slovima bez proreda, nalazio se svojevrstan
bračni ugovor sklopljen u travnju 1992. godine. Iako su se Krsto Lakota i njegova žena Bety Key
vjenčali još 1990. u Londonu, ugovor je bio stanoviti aneks koji je regulirao njihov budući bračni
odnos nakon što je Bety unijela u brak svotu od petsto tisuća engleskih funti.
Banić se odmah dosjeti o čemu je riječ! Bila je to tvarna potvrda priče što ju je one snježne
večeri čuo u hotelu Inter-Continental od Engleza koji je dijelio ime i prezime s čuvenim junakom
Casablance. Ugovor se, dakle, odnosio na Betyno nasljedstvo koje je dobila natjeravši braću da
prodaju dio imetka što su ga naslijedili od pokojna oca.
U to vrijeme Krsto Lakota, koji je upravo započinjao svoj pobjedonosni put kroz labirinte
pretvorbe, služeći se svim sredstvima što su se u takvoj operaciji pokazivala djelotvornima, nije
mogao ni sanjati da će mu gotovo s neba kapnuti tako pozamašan početni kapital. Ako su toliki
štićenici za javnost anonimne moći i ljubimci zvijezda s neba dnevne politike ostvarili prave
poslovne imperije, uloživši u ostvarenje svojega sna tolike papire, među kojima nije bilo nijedne
novčanice, tada je Krsto bio na najboljem putu da ženinim novcem stekne bar pet puta više od
njih.
Ali mudra Bety, koja je znala da ništa nije vječno, da propadaju države, moćnici, režimi i
ljubimci naroda, vjere, filozofije, pa čak i cijele civilizacije, te da u skladu s tim može propasti i
obični brak, htjela je nekako zaštiti sebe i svoje nasljedstvo. U to vrijeme, još uvijek znatno
bogatija od svog supruga, sklopila je s njim poseban ugovor kojim mu je dopustila da za svoje
poslovne interese angažira cjelokupno njezino naslijeđe, bez njezina nadzora i posebna
dopuštenja, ali ga je istim ugovorom i obvezala da joj u slučaju raskida braka, bez obzira na to tko
za nj bio kriv ili tko ga zatražio, vrati svotu koju je unijela u bračnu zajednicu.
Nakon te odredbe dolazio je i članak što se pokazao kobnim za mnoge koji su se u tom vrzinu
kolu zatekli. U slučaju da u trenutku razvoda imovina znatno nadmaši njezinih pola milijuna funti
sterlinga, Krsto Lakota dužan joj je prepustiti stvarnu polovicu imetka. Dakle, polovicu tvrtki,
sredstava s bankovnih računa, vrijednosnih papira, kuća, umjetnina, automobila, svih nekretnina i
pokretnina, jednom riječju, polovicu cijele »galaksije Lakota«!
Na taj je način racionalna Engleskinja, poslušavši zacijelo savjet kakvoga dobrog odvjetnika,
željela izbjeći moguću beskonačno dugu sudsku gnjavažu u kojoj bi, u slučaju razvoda, morala
godinama dokazivati što je unijela u brak, što je naknadno stekla i slično, te na kraju možda i ne
128 / 149
tribuson
dobiti ništa više od uloga ili za njezin životni stil beznačajne alimentacije.
Stvar je bila više no jasna! Bety je namjeravala napustiti muža te je zatražila ispunjenje
ugovora. Kako su imetak Krste Lakote neki mediji procjenjivali i na više od milijardu maraka,
polovica tog bogatstva, što bi ga trebao prepustiti Bety odvela bi ga ravno u propast. I tad je
nastala suluda trka za ugovorom koji je, možda već gotovo i zaboravljen, osam godina čamio u
pretincu odvjetničkog ureda i koji su, prema posebnoj odredbi, mogli podignuti samo ako se kod
odvjetnika pojave istodobno. Mala prednost bila je na Betynoj strani. Prije no što je zatražila
razvod, dokopala se ugovora kako bi ga provela u djelo, dok ga se njezin muž nastojao domoći
kako bi ga uništio. Na kraju se dogodilo ono što zacijelo ni ona ni on nisu željeli: niti je Bety
uspjela ostvariti odredbe ugovora, niti ga je Lakota uspio uništiti!
Naravno, sada kada je Bety bila mrtva, Lakota se nije trebao bojati kako će s nekim morati
podijeliti svoje carstvo, ali je ugovor svejednako imao svoj smisao: bio je jasan optužni materijal
koji ga je činio temeljito sumnjivim i odgovornim za ženinu strašnu sudbinu.
Ali, upita se Banić posve opravdano, nije li se Lakota, uspinjući se vrtoglavim stubištem
bogatstva i moći, već našao iznad one stube gdje dokazi te vrste nemaju nikakve djelotvornosti? I
kome uopće postaviti to pitanje? Doganu, Zadri, čitaocima Magazina X ili onima koji negdje tamo
u nebeskim izmaglicama mudro šute pod svojim obrazinama?
Predbacujući samome sebi što se uvijek iznova bavi poslovima u kojima zabadanje nosa u
tuđe stvari donosi samo nevolju i potištenost, Banić vrati ugovor u fascikl, odloži ga u ladicu stola,
a zatim uključi player i pusti sjajnu skladbu I Know About The Life, i to sasvim tiho, u skladu s
ovim dijelom noći u kojem treba poštovati tuđe pravo na san. I premda je na kraju iz garderobe
jedne glupe vježbačke institucije uspio iščeprkati jednu tako važnu stvar, ipak mu se sve više
činilo da je odmah, otprve, trebao otići tamo kamo je i krenuo, lažnoj gospođici Jadranki.
Zaboravljajući da je već gotovo pola četiri, on okrene njezin broj, razmišljajući o svim
mogućim duhovitim isprikama kojima bi se mogao oprati i najaviti joj se za sutra.
– Izvolite – čuo je njezin sneni glas.
– Banić ovdje – hitro će on, spreman sve brzo okrenuti na šalu.
– Žao mi je... pogriješili ste broj – začuo je njezin ravnodušan glas prije no što mu je spustila
slušalicu.
28.
SNIJEG ŠTO SE BRZO TOPIO GORE NA KROVU curio je preko loših oluka zgrade u prolazu
kinematografa Apolo tako jako da se čovjeku koji bi, zabavljen svojim pićem, sjedio uz prozor
kafića Kico moglo učiniti kako vani lijeva kiša. Za jedno obično radno dopodne u lokalu je bilo i
previše živo, tako da je Zdenka jedva uspijevala poslužiti sve te ljude koji su je salijetali
najrazličitijim narudžbama. Osobitu je nervozu i galamu u cijelo ozračje unosio gospon Marijan,
koji je, osokoljen novinskim napisima, bojovnički pozivao na zbijanje svih hrvatskih redova i
obranu vjekovnih nam interesa koji su bili ugroženi bošnjačkim posezanjem za stanovitim Martin
Brodom.
– Pa, pizda mu materina! – psovao je beskrajno ljut televizijski inkasator. – Ne buju nam
valjda ti Muslići zdipili najlepše delove Hrvatske!
Nakon toga je, budući su i tu stvar jutrošnje novine problematizirale, oštro i bespoštedno
129 / 149
tribuson
napao Haški tribunal, tvrdeći kako tamo treba poslati Clintona, za što je imao vrlo neobične
argumente.
– Pa kaj ni ratni zločinac tip ka’ je ženskoj dal da mu dvanajst put popuši, a nijemput je ni
šiknul!?
Šankerica Zdenka, koja je znala uzrok cijele te predstave pune bijesa, prišapnula je Baniću
kako je gospon Marijan danas nemoguć samo zato što su mu, unatoč svečanim obećanjima u
novinama, jutros iskopčali struju koju zbog mizerne mirovine nije plaćao još od svibnja.
Beskrajno vjeran svojoj stranci, imao je i previše ponosa da bi takvo što priznao, pa se radije bacio
na herojsku obranu hrvatskih granica i teško sotoniziranje međunarodne zajednice. Baš kao da mu
je struju isključio NATO na nagovor Ejupa Ganića!
Slušajući stalne jadikovke Kembre koji se žalio kako ga danas žiga jetra, te kako nikad više u
džin s tonikom neće stavljati jebeni limun, Banić je pijuckao svoju prijepodnevnu kavu
promatrajući mladoga policajca koji je prilično dugo ispitivao Paka o stanovitom Zvonku
Brdariću, pomno bilježeći sve izjave. Na kraju je policajac pregledao dramatično upropaštene
ostatke Pakove osobne iskaznice, unio i njegove podatke u notes, upozorio ga kako svakako mora
izvaditi nove dokumente i otišao za svojim poslom.
– Tko ti je taj Zvonko Brdarić? – upita ga Banić čim se vratio k stolu.
– Kak ko!? – začudi se Pako kao da je to samo po sebi jasno. – Pa Flegma, moj bratić.
– Kaj drotovi imaju s njim? – upita Kembra.
– Ućorkirali su ga.
– Zakaj? Zato ka’ je fort u tramvaju.
– Nikaj ti ne razmeš, Kembra! – ljutio se Pako. – Hapili su ga kad je kral geltašle u devetki.
– Znači, to je bilo to usavršavanje zbog kojega je došao iz Garešnice – zaključi Banić.
– Kaj si ti, morti, na strani murije!? – protestirao je kinooperater. – Kral je geltašle, al onak na
pošten način! Nikad ni kral bokčiji, a bogati se ionak ne voze u tramvaju neg u svojim kolima.
Osim toga, bil je stopostotni pehist. U ponedjeljak je drmnul tri geltašla s ukupno tristo dvajst
kuna, al su ga zato dvaput hapili kak se vozi bez karte. A to ti je četri stotke globe, moj Kembra.
Četri stotke! Kad si zadnji put imal četri stotke u žepu?
– Znači, bil je osam banki u pasivi – zaključi Kembra.
– Neg kak! Prošlu subotu imal je takvu smolu da su njemu drmnuli geltašl i uru...
– Kakvu sad uru? – zanimalo je Kembru koji se stalno desnom rukom pridržavao za ono
mjesto gdje mu se nalazi jetra.
– Casio! Ja sam mu je prodal. Dečko je čist u redu, al zbiljam nema sreće! Časna reč!
– Sada će dobiti bar godinu dana bezuvjetno – primijeti Banić.
– Al bu se vrnul za šest meseci. Pazi kaj ti velim! – veselo je tumačio Pako. – U gajbi se uvek
dobro ponašal! Zadnji put je naučil košarački zanat. Uzme hrpu šiba i za čas splete fotelju kak iz
dućana.
I baš u trenu kada je Pako najžešće branio moralni lik svog zlosretnog bratića iz Garešnice, za
stolom se pojavi šankerica Zdenka.
– Gospon Banić, tu vas vani treba nekakav dečko. Bil je kod vas, al veli da vam je kancelarija
zaključana.
Banić ustane i priđe vratima pokraj kojih je stajao momak, najvjerojatnije mlađi od dvadeset
godina, držeći u ruci predmet nalik na knjigu, dobro zamotan u šarenu najlonsku vrećicu.
– Vi ste Nikola Banić? – upita mladić čim ga je spazio, pa mu tutne u ruke paketić. – Rekli su
mi da vam ovo dam.
130 / 149
tribuson
131 / 149
tribuson
Ne želeći mu ništa kazati o tome kako je, provalivši u glupi mondeni centar za skidanje sala i
celulita, prekršio sve profesionalne regule, Banić kimne potvrdno, a zatim mu ukratko objasni:
– Našao sam dokaz iz kojega se vidi da Igor nije oteo Lakotinu ženu. On ju je, doduše,
prisilno odveo iz one vile, ali je sva prilika da su ga za to angažirali Lakotini ljudi. Čini se da se
nije radilo o pravoj otmici nego o obliku zastrašivanja. Bety je bila malo zločesta i Lakota ju je,
kao pravi patrijarhalni muž, samo htio dovesti pameti.
– Ali otkuda onda u novinama sve one priče o otmici? – s pravom je pitao Jurica Špiler.
– To je malo prekomplicirana priča za tvoje uši! – nadmoćno će Banić kojemu su još uvijek
nedostajali djelići nužni da se cijela mutna storija potpuno rekonstruira.
– A je li prekomplicirano za moje uši i to gdje mi se sada nalazi brat? – upita Mali glasom
punim gorčine. – Četvrtoga navečer otišao je od kuće i otada ga nema. Mislio sam da je u
Njemačkoj, ali ste me baš vi uspjeli razuvjeriti. Kad već znate da nije u Rosenheimu, onda recite
gdje je!
Da, četvrtog prosinca navečer, kako je to posvjedočio kamatar Bohutinski, Igor Špiler krenuo
je po zasluženu plaću. Krenuo je onome za koga je i obavio posao, krenuo je, dakle, Krsti Lakoti, s
kojim ga je morao povezati njegov stari ratni drug Štriga. Razmišljajući tako, Banić shvati da je
maločas teško pogriješio. Pregledao je pogrešni dio vrpce!
Stoga ponovno uključi videorekorder i počne pregledavati vrpcu od početka. Sada je bio
miran i strpljiv, znajući da će mu trud biti nagrađen.
I baš u trenu kada je oznaka u donjem desnom kutu pokazala da je osam sati i četrdeset šest
minuta, na ekranu se pojavi onaj kome se i nadao. Upravo u taj čas pred vratima se pojavio Igor
Špiler u dugom kaputu i s tamnom vunenom kapicom na glavi. Pozvonio je, počekao malo,
protrljao ruke kao da mu je hladno, a zatim je brava škljocnula, Igor je otvorio vrata i ušao. Banić
počne ubrzano premotavati ostatak vrpce, ali na njoj, osim onoga bljeska i detonacije, nije bilo
zabilježeno ništa važno. Dakle, Igor Špiler ušao je na glavni ulaz upravne zgrade, ali iz nje nije
izašao...
Banić ugasi videorekorder i duboko uzdahne. Trebalo je sada smoći dovoljno snage i
upoznati Juricu sa svim nepovoljnim značenjima te videopredstave.
– Nije dobro... – reče duboko zamišljen.
Mali je sve vrijeme šutio; vidjelo se da i sam shvaća kako taj videozapis ima neki zloguki
smisao.
– Ušao je u Lakotinu zgradu, ali nije izašao...
– Znači li da je još tamo?
Da stvar nije bila tragična, Banić bi se možda i nasmijao tom naivnom pitanju.
– Ja sam ti stručnjak za pesimizam i crne varijante – počne istražitelj izokola. – Stoga sve što
ću ti kazati nemoj uzeti zdravo za gotovo, bar dok se ne potvrdi. Lakotini su ljudi najvjerojatnije
ubili tvoga brata.
– Zašto bi ga ubili!? – kao da je prosvjedovao Mali. Bila je to tipična reakcija. Verbalnim
prosvjedom ljudi obično žele poništiti užas koji im se odjednom uvukao u život.
– U kriminalističkim bi se filmovima reklo kako im je bio opasan zato što je previše znao. U
životu se to obično kaže na neki drugi, pametniji način, premda znači isto. Pretpostavljam da su ga
potom stavili u Lakotin audi, pobacali oko njega nešto obijačkog alata, izvezli auto iz podzemne
garaže, izašli iz dvorišta onom stranom gdje nema kamere i jednostavno raznijeli automobil
eksplozivom. Kako naša policija s takvim stvarima nema baš prevelikih iskustava, ideja i nije bila
loša. Sve je ispalo kako su htjeli da ispadne. Eksploziv je Lakoti tobože podmetnula njegova
konkurencija, a zaglavio je nepoznati kradljivac automobila čije se tijelo nije moglo identificirati.
Sad ti je jasno zašto su ti podmetnuli ono pismo s logotipom nepostojećega hotela.
132 / 149
tribuson
Jurica Špiler i dalje je stajao bez riječi, samo što su mu sada oči bile pune suza, a šake
stisnute kao da se sprema izdevetati nekoga. Kako je Banić bio osoba kojoj se s vremenom naučio
vjerovati, bilo je više no jasno da je prihvatio njegovo objašnjenje.
– Ah, što je to Igor znao... – promuca pokušavajući svladati plač posve nepriličan jednom
tvrdom boksaču.
– Pitaš što je znao!? – reče istražitelj, paleći Marlboro. – Znao je da nije bilo nikakve otmice,
da je sve namještaljka.. . namještaljka u kojoj će on ispasti najvećom žrtvom, a ja najvećom
budalom.
Špiler pogleda časkom Banića, kao da ga zanima kako je to on ispao najvećom budalom, a
zatim još jedanput stisne šake i prosikće:
– Platit će to gadovi! Platit će!
– Ah ti nisi taj koji će isporučivati račune! Ja ću razgovarati s inspektorom Doganom i sve
mu objasniti. Ova vrpca i ono što sam našao među Betynim stvarima skupo će ih koštati. Za tebe
je najbolje da šutiš i neko se vrijeme kriješ. Možda kod one cure... Mogao bi i kod mene, ali se
bojim da ja više i nisam neka osobito sigurna adresa...
Ali, Mali ga više uopće nije slušao. Gledao je nekamo ustranu i neprekidno ponavljao kako
će to gadovi već platiti. A zatim se iznenada okrenuo i bez pozdrava izjurio van.
Točno u dvanaest našao se Banić s Komarom ispred restorana Split, gdje su trebali zajedno
ručati i proslaviti Komarov odlazak u mirovinu. Iako su se u tom restoranu posluživala
dalmatinska jela s kojima je Komar oduvijek pretpostavljao čvrstu kontinentalnu kuhinju s
masnim pečenjima, buncekom, koljenicom i puricom s mlincima, Banićev je bivši kolega bio
posve dobre volje.
Čim su naručili hladno predjelo od plodova mora, razne školjke, brancina i velike jadranske
lignje, Komar je s veselom prostodušnošću počeo evocirati zgode kojih se Banić uglavnom nije
mogao prisjetiti. »Sjećaš li se ovoga«, »pamtiš li ono kada«, »nisi li zaboravio kada je onaj«,
verglao je Komar kao da je na proslavi godišnjice mature, a Baniću je sve to bivalo sve
nepodnošljivije i mučnije. Uistinu se nije mogao sjetiti kada mu je neka svečana zgoda poput ovog
ručka sa starim i dobronamjernim kolegom, pala u tako neprikladno vrijeme.
– Da, sjećam se – preko volje će Banić kada je Komar počeo evocirati njemu strašno
smiješnu zgodu kad su neki početnici uhitili tipa koji je, izgubivši ključ, provaljivao u vlastiti stan
ne bi li stigao na novi nastavak neke popularne televizijske serije...
– Čega se sjećaš? – začudi se Komar, prebirući prstima po pladnju punom oštriga. – Pa nisam
još pravo ni počeo...
Banić odloži tanjur s plodovima mora, u koje još nije stigao ni zabosti vilicu, pa zaroni licem
u dlanove.
– Nikola, što ti je?
– Ništa, ništa... – branio se od njegovih sućutnih pitanja. – Lidija je danas na operaciji...
– Isuse, pa trebao si mi kazati! – prekori ga Komar. – Mogli smo ovaj ručak odgoditi za drugi
tjedan.
– Ma, nema veze! – odmahne rukom Banić, kojemu su druge brige dahtale za vratom. –
Slušaj, prije no što prijeđemo na ribu, nešto ćeš mi obećati.
Komar ga radoznalo pogleda.
– Onaj spis... znaš, onog malog Lepena kojega ste uhvatili s nekoliko grama heroina...
– Da.
– E, to ću te zamoliti da lijepo baciš u smeće.
133 / 149
tribuson
29.
BILO JE TO GOTOVO PRAVILO; KAO DA SU UKLETI, ručci s Komarom nikada nisu uspijevali!
Komar je bio dobra, prostodušna, možda čak i malo prejednostavna osoba, ali je u Baniću zacijelo
budio ona najlošija sjećanja na dane što ih je proveo radeći kao policijski inspektor. Kada se
Banić, ne pojevši gotovo ništa, vraćao u svoj ured, već ga je s vrata zatekla uporna zvonjava
telefona. Priskočio je do telefona, podigao hitro slušalicu i smirio se shvativši da je s druge strane
njegova kći.
– Pa dobro, gdje si ti? – rekla je uzrujano. – Zovem te već cijeli sat!
– Na ručku s Komarom.
– Uvijek imaš perfektne isprike! Kladim se da te Komar nije vidio mjesecima!
– Časna riječ! – reče on, znajući da je to apsolutno beskorisno. Što su starija, djeca postaju
sve nesnosnija.
– Mama je jutros operirana. Sve je u najboljem redu. Operacija je u potpunosti uspjela –
zvučala je Nika poput pretjerano optimistične radijske reklame.
– Odlično! – reče on zadovoljno, predbacujući si što u posljednje vrijeme nije pokazao veće
zanimanje za bolest bivše žene.
– Upravo idemo u bolnicu. Pretpostavljam da bi bilo u redu da pođeš s nama.
– Može – odvrati on, bojeći se kako bi u suprotnome ona kazala kako za Komara ima
vremena, a za svoju bivšu ženu, odnosno njezinu aktualnu majku nema.
Izađe smjesta van na Britanac i zateče se kako razgleda cvijeće izloženo na pultovima
staklenih kioska. I tad mu padnu na pamet gluposti što ih je u Zajčevoj bolnici izveo s buketom
bijelih ruža, pa odustane od kupnje cvijeća, premda mu je obližnja cvjećarica nutkala nekoliko
prikladnih aranžmana.
Misleći kako ipak ne bi trebao osvanuti praznih ruku u Lidijinoj bolničkoj sobi, odluči se za
nešto drugo, uđe u Konzumovo samoposluživanje i kupi veću kutiju čokoladnih bombona s
pepermintom, onu zelenu koja se zove After Eight. Da, to će valjda biti dobro, mislio je, znajući
134 / 149
tribuson
kako je Lidija oduvijek voljela baš tu vrstu slatkiša. Platio je na blagajni, pustio prodavačicu da
zamota zelenu kutiju u tanki bijeli papir, a zatim izašao iz trgovine, spazivši odmah Niku i Tima
koji su ga već čekali ispred kućnoga ulaza.
Dok su se autom uspinjali Nazorovom, Nika spazi u bijelo zamotani paketić, uzme ga i upita:
– Što ti je ovo?
– After Eight! – odvrati on i ne osvrćući se. – Pusti, to je za Lidiju!
Ona se odjednom počne glasno smijati, toliko srdačno i dugo da ga je to ubrzo počelo
nervirati.
– What’s going on? – pitao je Tim, koji je sjedio iza njih na stražnjem sjedištu golfa.
– Bože, tata, ponekad si stvarno izvanzemaljac! – smijala se i dalje. – Pa mama je operirala
žuč! Hrane je kroz cjevčicu u veni. Nekoliko dana neće ništa jesti, a zatim će tjednima biti na
dijeti. A ti kupio After Eight!
On se kiselo nasmiješi pa ubrza, premda je Nazorova bila puna oštrih zavoja. Kao ni drugi
očevi, nije trpio kada mu se djeca podsmjehuju.
Nika raspara papir, otvori zelenu kutiju pa uzme jedan slatkiš. Nije Lidija bila jedina koja je
voljela tu čokoladnu glupost! Okrene se Timu pa ponudi i njega.
– What’s going on? - upita on još jedanput, žvačući čokoladnu pločicu.
– It’s nothing! – odgovori ona, u pravi čas shvativši kako njezinu ocu uopće nije drag sav taj
cirkus.
– Hoćeš li i ti? – upita ga blagim glasom. Vidjelo se da joj je već žao što mu se tako smijala.
– Ne – odvrati on preko volje. – Prejeo sam se s Komarom.
Nekoliko minuta nakon toga on zaustavi golf na pločniku preko puta bolničkog ulaza, baš u
trenu kada su Nika i Tim posve počistili zelenu kutiju s britanskim slatkišima.
Prošli su onim istim dugim hodnikom do predvorja s dizalima, a kad su bili pokraj bolničke
kantine, među pacijentima koji su kupovali sokove, novine, peciva i slične stvari Banić iznenada
spazi poznatu osobu u prugastoj pidžami, zaogrnutu kućnim haljetkom. Imao je ruku u gipsu, već
podosta zaliječene rane na lijevom obrazu, jako natečen i pomodrijeli očni kapak te mrežasti
povez preko glave. Stajao je u kutu kantine i nešto pijuckao iz sasvim male boce.
– Oh, to ste vi! – reče čovjek, pošavši prema Baniću.
– Gospodine Stakorovski, zar ste još ovdje? – zastane Banić i uđe u kantinu.
– Tata, idemo! – dovikne mu Nika.
– Samo pođite! – odvrati on. – Doći ću za nekoliko minuta.
Zatim se okrene prema Štakoru.
– Imam i neke unutarnje ozljede, pa su me zadržali – objasni mu novinar. – Zamislite, cijela
je prokleta kantina bez alkohola. Jedva sam uspio pronaći ovo.
Rekavši to, pokaže mu bočicu. Bio je to domaći rum kakav kućanice obično kupuju za
kolače.
– Tko vam je to mogao napraviti? – upita istražitelj.
– A tko nije!? – slegne Štakor ramenima. – Na sudu je četrdeset šest tužbi protiv mene. Kao
što vidite, velik je broj kandidata.
– Kad izađete, dat ću vam lijepih materijala o Krsti Lakoti. Moći ćete pisati bar pola godine.
– Ako nađem kakvu drugu novinu – tužno će on.
– Zašto?
135 / 149
tribuson
– Dobio sam nogu. Nije im se dopalo ono što sam napisao o Bekićevu sinu.
Banić se sućutno nasmije, pa krene kao da će otići, ali ga Stakorovski uhvati za ruku.
– Nije li ovo prava prilika da me počastite jednim rumom za kolače?
Nakon nekoliko časaka ušao je u Lidijinu sobu gdje su već sjedili Nika i Tim.
Ležala je na krevetu, pokraj nje je bio stalak s bocom iz koje je uska cjevčica vodila do
njezina potamnjelog pregiba na lijevoj ruci. Djelovala je umorno, pospano i smeteno, što je
zacijelo trebalo pripisati narkozi. Spazivši ga, blago se osmjehnula, sigurno zadovoljna što je i on
došao, i što je cijela ta gnjavaža s operacijom konačno iza nje. Pokaže mu prstom desne ruke
prema stolcu, ali se on samo nasmije, izjavivši kako će radije stajati.
– Jesi li čuo? – reče mu Nika radosno. – Za dva ili tri dana ide kući.
– That’s wonderful – dometne Tim.
– Ostat ćemo još nekoliko dana dok se ne oporaviš – reče Nika, gledajući u majku koja se na
to samo namršti i slabašnim glasom izusti:
– Samo... samo vi idite.
Po njezinu se pogledu vidjelo kako želi kazati da će se već nekako snaći, ali nije imala snage
da dovrši rečenicu. Zatim se i sama nasmije vlastitoj slabosti, pa još jedanput pogleda prema
svomu bivšemu mužu, kao da je baš njemu htjela zahvaliti što je došao.
Čudno, učini se Baniću, tek tu, u sumornoj bolničkoj sobi, djelovali su svi zajedno kao
razmjerno dobra i pristojna obitelj. Svi, čak i taj mladi Englez koji je uživao u piti od bubrega i jeo
zakiseljeni pomfrit. Možda bi čak i rekao nešto u tom smislu da ga Nika nije preduhitrila:
– Oprosti mama, pojeli smo tvoj After Eight!
Kad su izlazili iz bolnice vani je već padao mrak. Izašavši prije kćeri i Tima, Banić iznenada
spazi kako se neki visoki muškarac naglo odmakao od njegova golfa i krenuo brzo dolje prema
Petrovoj ulici. Ma koliko bila nevjerojatna, jedna posve neugodna pomisao proleti mu glavom i on
izjuri na pločnik i pogleda za tim čovjekom. Ali njega više nigdje nije bilo; zasigurno je brzo
zamaknuo u nečije dvorište ili se sklonio u koju od obližnjih veža. Učini mu se potom kako se
mogao i prevariti, kako je sve mogla biti obična slučajnost, ali je stvar ipak bila toliko ozbiljna da
ništa nije smio prepustiti slučaju.
– Što ti je!? Izjurio si kao da si poludio? – upita ga Nika, približavajući se autu.
– What’s going on? – još će jedanput Tim, ovaj put ne zbog slatkiša u zelenoj kutiji.
– Imaš li zrcalo?
Ne znajući o čemu je riječ, Nika otvori torbicu i pruži mu zrcalo kakvo žene obično nose uza
se.
On klekne na vlažan pločnik, osloni se o lakat, stavi zrcalo ispod vozila pa počne pomno
razgledavati donji dio golfa.
– Upropastit ćeš hlače! – korila ga je s pravom Nika.
– I kaput...
Nije se obazirao na nju. Svejednako je gledao, a zatim, kada je valjda sve provjerio, ustane i
naredi im da se odmaknu od auta bar dvadeset metara.
– Ali zašto!? – bunila se Nika.
– Smjesta se odmaknite! – izdere se on na nju. Uistinu ga je malo kad imala priliku vidjeti
tako bijesna.
Kad su se dovoljno daleko odmaknuli, Banić polako stavi ključ u bravu, okrene ga i otvori
vrata. Potom pritisne polugu koja oslobađa poklopac motora, podigne ga i zagleda se u spojeve,
136 / 149
tribuson
spletove žica, dijelove motora... Trajalo je to dobrih desetak minuta, za kojih ga je ono dvoje
zapanjeno promatralo. Shvativši da po motoru nije nitko ništa pipkao, Banić uđe u auto i okrene
ključić. Motor proradi, mirno i pravilno. Tek se tada okrene prema kćeri i Englezu i rukom im
pokaže da mogu prići.
– Taj će te tvoj posao uništiti! – ljutila se Nika. – Postao si paranoičan! Gotovo te ne
prepoznajem! Nikada te nisam vidjela takvog!
– Otkako si odrasla, mnoge su se stvari promijenile – mirno će on pritišćući gumb
radiokasetofona.
Kaseta se počne vrtjeti, ali na njoj nije bilo nikakve glazbe. Čuo se samo nekakav čudan šum
nalik na nepravilan rad automobilskog motora. A zatim se sa sva četiri zvučnika začuje zvuk
snimljenoga telefonskog razgovora:
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz pru-ugu i sačeka-ti sto metara ispred
br-rklje...
– Da – potvrdi drugi, jednako mutan glas.
Shvativši o čemu je riječ, Banić odmah ugasi kasetofon. Netko ga je snimao one noći kada je,
razgovarajući mobitelom, tumarao samoborskom okolicom, netko tko je bio vrhovni meštar cijele
parade. I sada su mu tu kasetu ubacili u auto, valjda zato da ga upozore kako sve znaju, kako su
moćni i kako na njega još uvijek nisu zaboravili.
– Koji je to vrag? – upita Nika.
– Stari istražni materijal – kratko će on, pa nagazi na gas, želeći čim prije stići kući. Mučila
ga je čudna slutnja da se, njuškajući naokolo i sam našao u nekoj vrsti klopke.
Našavši se u prolazu kinematografa Apolo, odmah shvati da nešto nije u redu. Vrata njegova
ureda bila su širom otvorena, a ispred njih je o nečemu važnom živo razgovarala i gestikulirala
skupina ljudi. Prepoznao je odmah Paka i bivšeg štemera Kembru te dva tipa koja su razmjerno
često navraćala u kafić Kico. No uz njih su bila još dvojica koje nikada nije imao prilike vidjeti.
– Dobro da si došel, detektiv! – već izdaleka će Pako. – Kembra je zaštemal nekog tipa kaj ti
je provalil u ured! Je l’ tak, Kembra?
– Je, je! – potvrdi Kembra s velikom tamnom modricom na oku.
– Kako ga je zaštemao? – čudio se istražitelj kojemu još uvijek ništa nije bilo jasno. – Odakle
mu onda ta šljiva na oku?
– No ak baš hoćeš precizno, skorom ga je zaštemal! Zapraf, zaštemal bi ga da ni fulal. Tip je
strgal bravu, ušel nutra, a kad se vraćal, Kembra je zamahnut, tip je onak eskiviral...
– Ovak, ovak! – govorio je Kembra, izvodeći nešto nalik na pravu boksačku eskivažu.
– No, da – tumačio je Pako. – Da si sam’ videl kak je Kembra potegnul! Tip bi otišel u tri
pizde materine! Al se nekak izmaknul i drmnul Kembru u bulju. Dosad je imal oblog kaj mu ga je
Zdenka dala...
– Sam da se pizdek ni izmaknul, bi videl svog boga! – govorio je Kembra kao da mu je žao
što ta stvar nije bolje ispala.
– A tko je to bio?
– Ma, onaj tvoj balavac. Kaj ti hipt dolazi s boksačkim rukavicama. Napuhani pizdek! Gde je
on bil dok je Kembra haral po Trnju! Kembra, se sećaš kad si se pred Romanijom šoral s braćom
Cividini?
– Aha – odvrati ponosno bivši štemer, premda se ta čuvena »šora« morala dogoditi negdje u
vrijeme Prve konferencije nesvrstanih zemalja.
Polako i zlovoljno, Banić uđe u stan želeći provjeriti samo jednu stvar. Otvori ladicu svog
137 / 149
tribuson
30.
ZDANJE NOVOG RESTORANA NA ZELENJAKU nije bilo teško pronaći jer je svojom novovalnom
pretencioznošću već izdaleka upadalo u oči. Ugostiteljski je objekt imao dvije etaže i bio je
mješavina tradicionalnih ruralnih elemenata i modernih ploha na kojima su prevladavali staklo i
kovina. Iako se Banić baš nije razumio u te stvari, činilo mu se kao da Lakotin novi objekt na
smion način pokušava pomiriti njegovo davno seosko podrijetlo sa sofisticiranošću kakva se
očekuje od današnjeg bogataša s kratkim engleskim pedigreom. Ali po svemu što je vidio, po
neuređenim prilazima, ostacima građevnog materijala, po još nepokrivenim rubnim
nadstrešnicama i gruboj betonskoj terasi, bilo je posve jasno da od službenog otvorenja bar još
nekoliko tjedana neće biti ništa, te da ga je vlasnik zvao samo radi razgovora, prije kojega ga je
htio fascinirati velebnošću ambijenta.
Sve ono što se zbivalo ispred restorana Banića odmah podsjeti na prizore kakve je znao iz
američkih filmova, one što su trebali dočarati atmosferu kakvoga važnog mafijaškog sastanka na
kojemu se dijele teritoriji ili povlastice na poslovanje određenom vrstom robe. Na parkiralištu
prekrivenom svježim asfaltom bilo je nekoliko crnih i besprijekorno ulaštenih mercedesa i audija,
a posvuda oko zgrade vrzmali su se ljudi u dugim tamnim kaputima i sa šeširima koje su nosili
tako da im skriju velik dio lica. U svojoj najvjerojatnije nenamjernoj uniformiranosti gotovo su
bili smiješni, a jedina stvar koja ih je dijelila od burleske bila je pomisao na stvari kojima se bave.
Bila je to neka vrsta Lakotine svite, najuži krug njegovih povjerenika s kojima je, mirno i tajno,
dobro zaštićen od očiju javnosti, putovao ravno prema društvenim vrhuncima. Među tim budnim
pomagačima spazio je Štrigu, lažnog direktora za sve, gospodina Soldu, profinjenog »menedžera«
Pešelja, dok ostalu trojicu ili četvoricu nikada nije vidio, premda su se i oni, sudeći po
fizionomijama, sasvim dobro uklapali u tu predstavu.
Banić ostavi svoje devet godina staro neugledno vozilo pokraj jednog od golemih audija i
krene prema ulazu u novi restoran na čijem pročelju još nije bilo ploče s imenom. Mučila ga je
neka nesvakidašnja, podosta gorka pomisao kako živi u ambijentu u kojemu se, kao u kakvoj
čudnoj kombinatornoj igri, svaki dan zatvori jedna tvornica, a otvori deset birtija, baš kao da se
138 / 149
tribuson
cijela zemlja pretvara u golemi šank na kojemu će se održati posljednji pijani krabuljni ples s
bogatom tombolom.
Hodajući uskim putićem koji je, baš kao i staza ispred uprave Lucky holdinga, bio popločen
ukrasnom žutom opekom, istražitelj prođe pokraj Siniše Smokovine koji mu se, kao da su stari
znanci, nasmije, namigne i vrlo ga pristojno pozdravi:
– Poštovanje, gospodine dete-tektive! Kako smo da-anas?
Banić odmah shvati da je zamucao sasvim namjerno, te da je i nizozemska cigara što ju je
nezapaljenu grickao među zubima bila sračunana na sasvim određeni efekt.
I prije no što će otvoriti klizna staklena vrata novog restorana, priskoči mu onaj nabijeni
Soldo, raskopča mu brzo duffel coat i spretnim ga pokretima ruke isprepipa.
– Da ste me uzeli za security managera – primijeti jetko istražitelj – opskrbio bih vas
najboljim detektorima za metal. Znate, nedostojno je i ponižavajuće za jednog direktora važne i
prosperitetne ciglane da šlata muškarce. Pogotovo one heteroseksualne!
Soldo, koji je zacijelo bio dobro plaćen za to da mirno otrpi razne verbalne agresije, pogleda
ga začuđeno, baš kao da mu nije poznato značenje riječi heteroseksualan, a potom se nasmije i
zadovoljno dobaci tipu, koji je po rangu morao biti malo iznad njega:
– U redu je. Nije ozvučen.
– Kako bih i bio!? – otpljune Banić u stranu. – Jebeni nam Pravilnik ne dopušta tonska
snimanja.
– Gazda vas čeka! – požuri ga Soldo. Vidjelo se da mu uopće nije stalo do razgovora s
čovjekom koji izgovara sve same nejasne rečenice.
Lokal u kojemu će se već sutra svaki nouveau riche iz klana Lakote i njemu sličnih osjećati
bezbrižno i ugodno poput fetusa u plodnoj vodi uistinu još nije bio završen, ali se po lijepom
kružnom šanku, prostranim i skupo tapeciranim separeima, diskretnoj rasvjeti što su je činile
stotine malih halogenih rasvjetnih tijela moglo zaključiti kako su temeljne konture toga
prvovrsnog ambijenta već jasno naznačene.
Za središnjim stolom posve prazne sale mirno je sjedio Krsto Lakota u finom pariško plavom
odijelu, na čijoj je uskoj kragni bila našivena crna korotna traka. Ispred njega bili su pladnjevi s
pršutom i južnoafričkim dinjama, dimljenim lososom te visoka posrebrena zdjela s ledom, na
čijem se vrhu crnio kavijar. Trpeza kakvu bi poželjela svaka otmjenija kurva iz američke soap-
opere!
Uz te probrane jestvine po stolu su bile porazmještene razne čaše i boce vina kakvo se
zacijelo nije moglo vidjeti u domaćim prodavaonicama.
Banić priđe Lakoti, sjedne na stolac koji je zasigurno čekao baš njega, izvuče jedan papirić iz
džepa pa ga stavi pred vlasnika cijele te raskoši.
– Tražili ste račun – reče.
Lakota uzme račun, pogleda ga i kiselo se osmjehne. Na računu je pisalo: specifikacija –
potraga za pokojnom suprugom, a u desnoj koloni papirića stajalo je jedno posve ironično: kom. 1.
Ispod »specifikacije« bila je uredno navedena cijena u kunama, s napomenom da nije riječ o
cjeniku nego o slobodnom dogovoru, a ispod cijene bio je uredno obračunan i obligatni porez.
Lakota spremi račun u džep, pa nekako odsutno nabode vilicom komadić dinje i pršuta i
prinese ih ustima. Pazio je pritom da mu usnice ostanu suhe i žvakao je polako i nečujno. Zatim
proguta zalogaj i zalije ga gutljajem crna vina.
– Vidite, gospodine Baniću, čuo sam da ste već godinama razvedeni. Zbog toga mislim da
dobro znate kakve sve probleme čovjeku može napraviti žena.
– Pogotovo ako mu želi odnijeti polovicu imetka.
139 / 149
tribuson
– Pogotovo tada – složi se Lakota u mirnom i gotovo prijateljskom tonu. – Zamislite takav
slučaj! Imate jednog klasičnog proletera koji radi danju i noću, nedjeljom i blagdanom, bavi se
onim što oni zovu fuš, skuplja marljivo novce, podiže njima kućicu na novozagrebačkoj periferiji,
zatim kupuje polovni auto, još lošiji od vašega, potom diže kredit za kamp kućicu, skuca novce za
novi hladnjak, uzme na rasprodaji najjeftiniji bicikl i kosilicu za travu... Za to vrijeme njegova
nezaposlena žena kod kuće kuha, brine se za djecu, glača rublje, pere mu one troje gaće što ih
ima... I u jednom se trenu zbog nekog razloga razvedu i sud im dodijeli svakome po polovicu
imetka. Po mome mišljenu, odluka je više no pravedna! Iako je on sve zaradio sam, ona ga je
podržavala u svemu, krvavo radeći kod kuće i trošeći se možda više no on. Vidite, u mom je
slučaju sve nekako drugačije. Moja se Bety odijevala u Parizu, kupovala samo one parfeme koji su
skuplji od tristo maraka, ustajala u podne i tumarala po porečkim privatnim plažama ili stranim
hotelima koji imaju više zvjezdica od američke zastave. Ona nije kod kuće do sitnih sati prala
rublje, krpala mi čarape, glačala košulje, kuhala i podgrijavala grah te jurila po kući s metlom i
lopaticom u ruci...
– Naravno – primijeti Banić s izrazom razumijevanja na licu. – Mora da ste zbog toga bjesnili
dok ste u noćnoj smjeni tokarili kuglagere, a nedjeljom u fušu razbacivali gnoj po tuđim
oranicama.
– Ha! ha! ha! Tipična plebejska predrasuda! Mislite da mi ležimo sa sve četiri u zraku? Što vi
uopće znate o poduzetništvu?
– Slušajte, po onome što znam čini mi se da je jedva malo kompliciranije od igre Monopoly.
Dignete hipotekarni kredit i kupite, recimo, tvornicu pekmeza koju istoga časa ubilježite kao
hipoteku. Na taj se način može doći do svega! Čudi me što već niste kupili Eiffelov toranj ili
Brooklinski most. Što se tu čeka?
– Mislite da je tako lako dobiti kredit?
– O, i to se nekako skucka! Boga mu, pa ne postoji valjda politika samo zbog toga da
novinske stranice ne bi zjapile prazne!
Lakota ga pogleda sasvim mirno. Činilo se kao da je mirnoća jedini način kojim zna iskazati
unutarnji bijes, pa Banić već pomisli kako je, pripremajući se za taj posao, polazio razne autogene
treninge i tečajeve transcendentalne meditacije.
– Čim su mi rekli tko ste i što ste – reče konačno takozvani tajkun, popivši još malo vina –
bio sam posve siguran da ćete prema meni imati sve one socijalne predrasude što ih prema
poduzetnicima ga je ljudi koji se nostalgično prisjećaju vremena tobožnje opće jednakosti.
– To što čovjek ne želi biti tuđim statistom u kazališnoj predstavi čiju priču uopće ne
razumije nema nikakve veze sa socijalnim predrasudama! Pogotovo kad mu već na generalnoj
probi razbiju glavu, a na premijeri ga gurnu u ruke policiji koja mu naravna čeljust i optuži ga za
supočiniteljstvo u otmici i ubojstvu. Vidite, kad od detektiva zatražite da vam preuzme otetu
osobu, onda je, uz novac, njegov motiv i u tome da vam tu osobu dovede živu i zdravu. Ako mu u
toj akciji podmetnete već tjedan dana mrtvu ženu, tada se on osjeća poput rasnog lovca kojemu su
šumu aranžirali eutanaziranim medvjedima i narkotiziranim jelenima.
– Imao sam prokleti predosjećaj da ćete sve shvatiti – uzdahne Lakota. – Zato sam vas i zvao,
da nekako stvari dovedemo u red.
– Oho!? – tobože se iznenadi istražitelj. – Imate neki dobar plan po kojem biste Bety i Špilera
uskrsnuli iz pepela? To ću rado poslušati!
– Ne. Najprije ću ja saslušati vas. Zanima me kako gledate na tu stvar. Izvolite, prigrizite
nešto!
– Hvala – odvrati Banić. – Uopće ne jedem pršut s dinjama, kao što mnogo ne držim ni do
kranjskih kobasica s malinama. A ako vas zanima kako gledam na tu stvar, mogu vam jedino
kazati da na to gledam sa stanovitom dozom gađenja. Iako ste se svojski potrudili da stvar
140 / 149
tribuson
zakomplicirate, sve je u biti jednostavno. Bety se zaljubila u individuu, ne mnogo vredniju od vas,
i htjela je razvod. Iako je vaša okolina držala kako ste neka vrsta romantičnog zaljubljenika koji je
naprosto lud za ženom, pretpostavljam da biste joj razvod dali istoga trena da se nije počela
pozivati na onaj već gotovo zaboravljeni bračni ugovor. Onaj što ste ga sastavili dok je ona još bila
bogatija od vas. Naravno, s tim svim vukovima i lisicama kojima ste okruženi, vama ne bi bio
nikakav problem domoći se tih smiješnih papira i uništiti ih da vas ona nije preduhitrila. Sve je to
zapravo tragikomično! Kada se dokopala ugovora, zasigurno se morala osjećati sretnom, premda
je u toj činjenici bila sva njezina nesreća. Da joj to nije uspjelo, danas bi bila živa, i imala bi one
svoje funte, ili bar više no pristojnu alimentaciju.
– Nikad nisam shvatio kako je to uradila – zamisli se Krsto Lakota, nabadajući na vilicu
tanku plošku lososa. – Znate, žene koje troše sat vremena na lakiranje nokata ne upadaju samo
tako noću u odvjetničke kancelarije.
– Ne upadaju. Ali im se zgodi da nabašu na ljubavnika koji će za nešto malo krevetnih
užitaka platiti barabama kojima su takve stvari kruh svagdanji.
– A tako! – reče Lakota, pokazujući kako ga je to ipak iznenadilo.
– Samo što tog klipana niste mogli pritisnuti onako kao što možete sve ostale. Njegov je otac
kolega iz iste postrojbe, bavi se istim poslovima i uživa istu vrstu potpore.
Lakota ga sumnjičavo pogleda kao da mu nije drago što tako slobodno govori o stvarima o
kojima se inače zavjerenički šuti.
– Pretpostavljam da ste je nagovarali da od svega odustane i uništi ugovor – nagađao je
Banić. – Sigurno ste joj kao galantan čovjek nudili sasvim pristojnu kompenzaciju. Utužive
dugove, neprotestirane mjenice, propale tvrtke, bezvrijedne dionice, možda čak i onu velebnu
ciglanu pokraj Dugog Sela... No, recite, ovo je trenutak kada možemo biti sasvim iskreni i
otvoreni. Ja ionako ništa više nemam u rukama, a nisam ni ozvučen.
– Nudio sam – prizna on konačno. – Ali nije problem samo u tome. Polovicu joj imetka
nikako nisam mogao dati jer je dobar dio svega samo formalno moj. Iza mene stoje i neki moćniji
ulagači. Ali vi to ionako ne biste razumjeli. Pokušao sam joj objasniti da je to što traži čista
utopija.
– Dobro – preuzme riječ Banić. – Kada vam je rekla svoje »povijesno ne«, odlučili ste
primijeniti manje popularna, ali mnogo djelotvornija sredstva. Inscenirali ste otmicu, tobožnju
otmicu u koju smo vjerovali samo ona i ja. Pretpostavljam da je Štriga doveo svoga bivšeg ratnog
druga Igora Špilera, koji ju je još toplu izvukao iz ljubavnog gnijezda u Gorskom kotaru i prebacio
je u Samobor. Dajem ruku u vatru da ste baš vi kupili onu kućerinu čiji je vlasnik u Kanadi.
– Što ćete, volim lijepe kuće – dometne on.
– Vjerujem. To je sigurno stoga što ste sigurno odrasli u bajti. Štriga, kojega ona možda
nikada prije nije ni vidjela, i taj Špiler, držali su je zatvorenu u onom nemogućem potkrovlju i
pokušavali je prisiliti da kaže gdje je ugovor. Da im je rekla, i u tom bi slučaju danas bila živa. Ali
je bila tvrdoglava i pohlepna budala.
– Da – pojasni on. – Štriga je sve organizirao, a Špiler je ondje bio samo dva, tri dana. Bety je
onako površno znala Štrigu kao čovjeka koji se motao oko holdinga, ali se on pred njom ponašao
kao da mi je okrenuo leđa. Uvjerio ju je da mu taj ugovor treba kako bi me njime ucijenio.
– Slušajte, da je ona popustila, ne bih bio sto posto siguran da vas Štriga ne bi njime ucijenio.
Pa vi znate njegovu prošlost!
– Znam – nasmije se Krsto. – Ali je vi ne znate. Ja sam taj koji ga je svojim vezama uspio
izvući iz zatvora. On je sto posto siguran čovjek!
– Nije – suprotstavi se Banić. – Nije već stoga što je napravio dvije pogreške.
Lakota podigne pogled, a Banić se požuri zadovoljiti njegovu radoznalost.
141 / 149
tribuson
– Prvo, nije bio stalno uz nju. Drugo, propustio joj je oduzeti mobitel ili joj je, što je još
vjerojatnije, dopustio da se dokopa njegovoga. Naime, Bety je shvatila da bi se za Štrigine
kratkotrajne odsutnosti, uz stanovitu dozu spretnosti i sreće, mogla spustiti s potkrovlja
samoborske kuće. Nazvala je svog ljubavnika i pozvala ga da u određeno vrijeme dođe po nju.
Pretpostavljam da je u tih nekoliko dana shvatila u koje vrijeme Štriga odlazi po drva, vodu ili
izbiva zbog nekog trećeg razloga. Ali u tom naumu nije imala sreće. Štriga ju je najvjerojatnije
zatekao na prozoru, pokušao ju je spriječiti, i u tom hrvanju...
– Idiot je otišao van da ubije lisicu – prekine ga Lakota. – Bety je pokušala sići i pala...
Slomila je vrat.
– Blesavo – reče istražitelj. – Policija misli da joj je netko slomio šiju komandoskim
zahvatom. Kao u filmovima sa Schwarzeneggerom...
– Što se pak tiče Igora Špilera – nastavi Banić – i on je bio pacer koji se našao u poslu što
nadilazi njegove sposobnosti. Doduše, ne možete tražiti od naših dečki da vam obavljaju poslove s
kakvima se namuče filmski junaci. On je pak sasvim nesmotreno poveo u Gorski kotar mlađega
brata. Kao da ide u branje gljiva. Da to nije uradio, ja bih o svemu znao kudikamo manje od
kakvoga pijanog novinara Magazina X.
– Znam to s bratom – potvrdi Krsto Lakota. – Priznajem da su svi bili dosta nespretni. Da
sam znao da ste takav stručnjak, angažirao bih vas.
– Mislim da to, poput ovih dinja s pršutom, ne bi bilo za moj želudac.
– I što je, po vama, bilo dalje?
– Kako, što je bilo dalje!? – začudi se Banić, kao da je to posve suvišno pitanje. – Našli ste se
u krajnje neugodnoj situaciji, da tako kažem, s manjkom ugovora i viškom leša. Tada je vama, ili
nekome od tih briljantnih umova kojima ste okruženi, pala na pamet fantastična ideja s tobožnjom
otmicom i ucjenom. Ja sam trebao poslužiti kao glumac čija će nazočnost cijeloj stvari dati
vjerodostojnost. Začudo, sve vam je uspjelo! Svi su povjerovali, novine, javnost, čak i policija...
Jedini problem bio je u tome što nisam povjerovao ja. Sada se sigurno kajete što niste našli drugu
budalu.
– Ne kajem se – mirno će on. – Još uvijek mislim da se i s vama mnoge stvari daju srediti.
– Pa da – ironičnim će glasom istražitelj. – Mogli biste me staviti u koji od onih audija vani i
dignuti u zrak. Vozni vam je park ionako velik.
– Nisam mislio na to.
– Ni Igor Špiler nije mislio, pa mu se svejedno baš to dogodilo. Ako vam to ne zvuči
apsurdno, došao je po svoj pošteno zarađeni novac u nepoštenom poslu. A vaši su ga ubili i
dignuli u zrak.
– Nisu ga ubili... samo su ga uspavali, a potom...
– O, pardon, to je ipak mnogo humanije! – usklikne Banić pa nastavi: – Uz leš viška imali ste
i svjedoka viška. Držali ste kako je najbolje rješenje osloboditi ga se, pogotovo kad ste utvrdili
kako nema pojma o tome gdje je čuveni bračni ugovor. Usto ste iz svega izvukli i jednu sasvim
praktičnu korist. Krvavu stazu kojom je prošao posuli ste stanovitom količinom opušaka od
nizozemskih cigara, poslali ste njegovu bratu lažno pismo s pet somova maraka, oponašali ga
mucajući u mobitel i slično. Posve sam siguran u to da policija već naveliko njuška za njim i drži
ga glavnim sumnjivcem.
Lakota ga radoznalo pogleda i blago se nasmije, kao da mu istražiteljeva pronicavost
imponira. Potom uzme bocu bijelog šampanjca i napuni njime dvije kristalne čaše. Uzme u ruke
jednu, drugu gurne prema Baniću.
– Vrlo ste inteligentni – reče konačno. – Rado bih vas vidio u našem timu. Onu ponudu da
preuzmete mjesto našeg security managera još uvijek smatram otvorenom. Ali niste mi još rekli
142 / 149
tribuson
143 / 149
tribuson
tome da vam je samo časkom zaigrati prasićkanja ili kamena s ramena, odlazite u bečku Operu i
duboko žalite što u orkestru nema tamburaške sekcije i što se tenor ustručava arlauknuti i pokoju
gangu, na koncert vodite plaćenog muzikologa koji vam šapće kada treba zapljeskati, a novac
lifrate u njemačke i švicarske banke premda negdje u dnu duše vjerujete kako je slamarica mnogo
sigurnija. Samo kada biste među svim tim talijanskim ergonomskim krevetima imali i jednu
slamaricu iz roditeljskoga doma!... Vidite, zbog toga mi se čini nekako neprimjerenim uzeti kesu
vašeg novca. Dakle, nije riječ toliko o savjesti i moralu koliko o dobrom ukusu.
– Ja imam britanski odgoj i naobrazbu! – reče Lakota, ovaj put blago porumenjevši i
podigavši glas.
– I Jack The Ripper ih je imao! – promrmlja Banić, pa krene prema izlazu na kojemu se
ispriječio jedan od Lakotinih gorila. Imao je guste obrve i nisko čelo, i nije djelovao nimalo
prijateljski.
– I ti si valjda direktor neke ciglane? – reče Banić bijesno, premda mu se nekako činilo kako
se s tim trokrilnim ormarom ne bi valjalo hvatati u koštac.
Snagator nije imao namjeru maknuti mu se s puta, iskesio se i sagnuo poput hrvača spremnog
za borbu.
– U redu! Ovo si stvarno dobro uvježbao! Ali ako baš želiš djelovati zastrašujuće, moraš
zakopčati šlic!
Štos je uistinu bio na pučkoškolskoj razini, ali je i ona bila iznad mentalnog sklopa razjarenog
razbijača. Sagne se još jače ne bi li provjerio je li mu rasporak uistinu raskopčan, a Banić ga svom
snagom šutne u međunožje. Trokrilni napravi bolnu grimasu, skljoka se na koljena i ispusti čudan,
hripavi uzdah.
– Bojim se da gospodinu »Lombrosu« treba liječnička pomoć – reče Banić okrenuvši se
prema Lakoti koji je sve pomno pratio. Zatim krene van, ali ga brzo sustignu ruke druge dvojice
razjarenih Lakotinih lovačkih pasa. I kad je već bio siguran kako će ga temeljito obraditi rabeći
mišiće i svoj nemilosrdni primitivizam, začuje se glas njihova šefa:
– Razgovor je završen! Otpratite gospodina.
Banić izađe van na svjež zrak i duboko udahne. Zatim se okrene i spazi tri radnika u bijelim
kombinezonima koji su, služeći se sjajnim metalnim ljestvama, postavljali svijetleću ploču s
nazivom novoga restorana. Na ploči su bila od neonskih cijevi oblikovana slova:
BETY
31.
SNIJEG SE SVE BRŽE TOPIO S OKOLNIH KROVOVA , ali se po prodavačima božićnih drvaca koji su
svojom robom zauzeli cijeli jedan dio Britanskog trga dalo zaključiti da zima tek počinje. Bilo je
već podne kada su na parkiralištu ispred pošte Nika i Tim trpali posljednje stvari u prtljažnik
starog forda s britanskom registracijom. On je bio hitri pedant koji je točno znao koja stvar kamo
ide i brzo ju je smještao na njezino mjesto, dok je Nika sve vrijeme šutjela i djelovala pomalo
nepribrano. Banić je znao da se na London već navikla te da se sigurno veseli povratku, pa je
144 / 149
tribuson
pretpostavio da je zabrinuta što ostavlja majku koja se tog jutra vratila iz bolnice.
– Slušaj, Nikola – rekla je ocu kojega je zvala po imenu samo kada bi se ljutila na njega – ti
bi trebao spremiti u vrećicu pidžamu i pastu za zube te prespavati dvije, tri noći na Britancu. Bar
dok se mama malo ne oporavi. Ako te muče predrasude, možeš spavati u mojoj bivšoj sobi.
– Pa mogao bih... – odgovori on ne osobito uvjerljivo.
– Mogao bi... mogao bi... – mrmljala je, gurajući svoju putnu torbu u auto, baš na ono mjesto
gdje prema Timovu rasporedu nije pripadala. – Kako da ti vjerujem? Slušaj, ako mi to svečano ne
obećaš, ja ću svu ovu jebenu kramu pobacati iz auta i ostati! Njoj još uvijek nije sasvim dobro. Što
ako joj noću pozli?
– Svečano obećavam.
Ona ga pogledom odmjeri od glave do pete, kao da se po vanjskom izgledu može sa
sigurnošću procijeniti laže li netko ili ne.
– Poljubit ću te idući put! Kad budem sigurna da si ispunio obećanje – reče ona ljutito, kao da
ga na taj način kažnjava, pa uđe u auto i zalupi vratima.
Začudo, Tim mu priđe, stisne mu ruku i iznenada ga poljubi u obraz:
– That’s from her! So, good bye mister investigator!
Motor forda zabruji, a on, kao da se u taj čas nečega sjetio, priđe Nikinu sjedištu, izvadi iz
džepa bijelu kuvertu i kroz otvoreni je prozor gurne kćeri u ruke. Ne znajući o čemu je riječ, ona
podigne preklop kuverte i zaviri unutra. U njoj je bilo uredno složeno deset novčanica po tisuću
njemačkih maraka.
– Za taj studij... taj history of culture – reče kao da mu je pritom neugodno.
– History of art! – ispravi ga ona.
– Pa dobro... onda zato... – nabije on ruke u džepove duffel coata.
– Ali čekaj, tata!... Pa nisi to... – zbuni se Nika.
Želeći izbjeći nježnosti i patetiku rastanka, on namigne Timu, rukom mu daj ući znak da
krene. Kao da je riječ o solidarnosti koju samo muškarci razumiju, mladi Englez pritisne gas i auto
časkom nestane u gužvi automobila koji su s Britanca brzali prema Ilici.
Cijelo je popodne Banić preležao na kauču, misli razdrtih između kćeri koja je otišla od kuće,
bivše žene koja se vratila kući i posla koji mu je na sasvim loš način odnio još jedan mjesec života.
Neko se vrijeme nadao da će na njegova vrata zakucati Jurica Špiler, ali je poslije shvatio kako mu
se, nakon gluposti što ju je napravio, mladi boksač više ne bi usudio izaći pred oči. Potom se
prepustio disku džez glazbe što ga je kupio zajedno s nekakvim talijanskim časopisom, ali mu ta
vrsta džeza uopće nije odgovarala za ovo popodne. U svojoj mu se virtuoznosti doimala nekako
površnom i ispraznom, kao proizvod kojega se nakon pet godina više nitko neće sjećati. Zatim je
odlučio pogledati poštu koju je činila samo jedna službena omotnica s oznakom općinskog suda.
Bio je to poziv za novo ročište u procesu što su ga protiv njega vodili sretno izmireni supružnici
Lelas. Život se, dakle, sam potrudio da sačuva nešto od svoje minimalne zanimljivosti!
Zatim se vrati stvarnosti koja je još uvijek sadržavala podosta elemenata jeze i nesigurnosti.
Unatoč džentlmenskom potezu kojim mu je dopustio da ode iz onoga novog restorana na
Zelenjaku, imao je nekakav prokleti predosjećaj da ga Krsto Lakota neće tek tako ostaviti na miru.
Znao je i previše toga čime mu je mogao zagorčati život, njemu koji je od života navikao dobivati
samo slatke stvari.
Oko pet sati, kada je već debelo pao mrak, zazvonio je telefon. Čuo je Doganov glas,
uzbuđen i uzrujan, kao da se dogodilo nešto neugodno i sasvim neočekivano.
– Slušaj, sjedaj u auto i dolazi brzo pred upravnu zgradu Lucky holdinga da vidiš čudo koje
se ovdje dogodilo!
145 / 149
tribuson
Banić ga je htio upitati koji se to tako važan vrag dogodio, ali je inspektor Dogan, koji je
oduvijek volio biti pomalo misteriozan, bez ijedne riječi objašnjenja spustio slušalicu.
Preko volje je obuo cipele, uvukao se u kaput iz Trećeg čovjeka i krenuo ka Rokovoj. Na
Langovu je trgu natočio onaj jeftiniji dizel, jer vremenski prognostičari nisu najavljivali novo
zahlađenje, i pošao gore prema Zvijezdi, sve više se pitajući što je to tako uzbudilo staroga
policijskog lisca.
Gore u podsljemenskoj zoni bilo je nešto više snijega, ali je kolnik bio posve očišćen i samo
malo vlažan od snijega koji se topio po rubovima ceste. Ubrzo je prošao onom kratkom uličicom i
našao se nadomak Lakotine uprave.
Ispred Lucky holdinga bilo je živo kao na kakvoj proslavi punoj ljudi i šarenih svjetala.
Posvuda naokolo bila su parkirani policijski automobili, od onih običnih patrolnih, pa sve do
terenskih kakve rabe specijalci. Usred te gužve, zavijajući i bljeskajući rotacijskim svjetlima,
jedan auto hitne pomoći pokušavao se okrenuti i vratiti prema gradu, u čemu su ga ometali
automobili koji su upravo dolazili. Na pločniku je bilo nekoliko vozila s novinarskim oznakama, a
iz jednih od njih upravo se izvlačio čovjek s ovećom televizijskom kamerom.
Banić skrene autom u snijeg i izađe, još uvijek ne znajući što se događa. Vidio je vrlo
užurbane policajce kako se dogovaraju preko motorola, radoznale ljude, dva čovjeka u bijelim
medicinskim kutama, prometnike koji su sada pokušavali osloboditi put ambulantnom vozilu i
bljeskove fotografskih aparata koji su škljocali sa svih strana.
Malo podalje, držeći se zajedno, stajala je oveća skupina zapanjenih ljudi s transparentima
koje su spustili na tlo prateći što se događa. Po tim se transparentima vidjelo da su radnici
stanovitog Ekona, te da, kao i ostali, traže zaostale plaće, božićnicu, reviziju pretvorbe i slične
sanjarije.
Ulazna vrata u Lucky holding, ona ista ponad kojih je žmirkalo crveno svjetlo kamere, bila su
širom otvorena, ali su ispred njih bila dvojica policajaca koji su sprečavali radoznalce i novinare
da uđu. A po stazi od ukrasne cigle vrzmale su se razne službene osobe, neke u odorama, neke pak
u civilnoj odjeći.
Pitajući se što se to tako strašno dogodilo, Banić posve slučajno naleti na Vinka Dogana, koji
se tu zasigurno našao po službenoj dužnosti. Bio je ozbiljan i mrk i jedva mu je kimnuo glavom.
– Što se dogodilo?
Dogan ga povede ustranu onim dijelom pločnika koji je policija već blokirala. Vidjelo se da
zna sve, ali da ipak dosta toga ne razumije.
– Sutra ujutro ćeš se nacrtati u mom uredu! – rekao je Dogan gotovo zapovjednim glasom. –
Imam prokleti osjećaj da znaš nešto što nam je promaklo.
– Možda – zamisli se Banić. – Ali što se uopće dogodilo?
Dogan izvadi cigaretu, lupne njome o kutiju, lizne je i vrati natrag. Bio je to očito mali ritual
kojim se branio od toga da naprasno ne propuši. Zatim počne:
– Već rano popodne pojavili su se ovdje radnici nekakvog Ekona i razvili mirno svoje
transparente ne mičući se od upravne zgrade. Tvrdili su da ih je Lakota u nečemu prevario te da su
ovdje kako bi izborili svoja prava. Lakota nas je nazvao, rekavši kako stvar nije nimalo
zabrinjavajuća, kako će im se poslije sam obratiti i ta sranja...
– U tome se već dobro izvježbao – primijeti Banić.
– Zamolio je policiju da dođe tek ukoliko se prosvjednici do mraka ne raziđu. A onda, onda
se oko pet sati dogodilo nešto s čim nitko nije mogao računati. Došao je nekakav Jurica Špiler i
pozvonio na ulazu. Kako mu nisu htjeli otvoriti, udario je nekoliko puta nogom po vratima i
razvalio električnu bravu. Zatim je mirno izvadio revolver i ušao u zgradu...
– Je li koga ubio? – upita Banić, pobojavši se za nesretnoga i nerazumnog mladića.
146 / 149
tribuson
– Je li koga ubio!? Napravio je pravi masakr! Najprije je ranio u ruku čuvara Lepena, koji je
pokušao dignuti telefonsku slušalicu. Taj nam je sve i ispričao. Zatim je, vičući da je došao
naplatiti dug, pošao prema Lakotinoj radnoj sobi, izvukao ga van, srušio na koljena i hicem mu
raznio potiljak. U predvorje je utrčao Lakotin tajnik Smokovina sa snajperskom puškom u ruci i
zapucao. Znaš da snajper na malim udaljenostima nije od velike koristi. Promašio je, a kada je
pokušao ponovno opaliti, klinac mu je sasuo tri metka u grudi. Nekakvog Soldu, koji je utrčao s
još dvojicom, pogodio je otprve u čelo, a ostale samo ranio...
– To je sve?
– Zar ti to nije dosta!? – pljune Dogan prema gomili snijega. – Ubio je trojicu, ranio još
trojicu... Ostali su se razbježali kao zečevi. Potom je luđak, za kojega smo već saznali da je bio u
maloljetničkom zatvoru zbog ubojstva oca, sjeo na prag ispred ulaza u upravnu zgradu i mirno
zapalio cigaretu. O svemu su nas obavijestili oni dečki tamo...
Rekavši to, Dogan pokaže prstom prema ljudima koji su pred holding došli samo zbog
mirnog prosvjeda.
– I gdje je sad?
Dogan krene preko ceste i pokaže prema jednome od policijskih vozila u kojemu je, između
dva policajca, s lisicama na rukama, sjedio Banićev bivši klijent Jurica Špiler zvani Mali.
Djelovao je posve mirno i pribrano, kao da se maločas vratio s boksačkog treninga. Zacijelo je bio
ponosan zbog pravde koju je sam izvršio, i ne misleći kako je i izvršenje pravde nešto što čovjeka
može lako i jednostavno odvesti u dugotrajnu zatvorsku izolaciju.
– Ti ga znaš? – upita inspektor Dogan.
– Da. Radio sam za njega. Sutra ću ti sve ispričati, premda ne znam hoće li od toga biti
ikakve koristi. Evo, sada već drugi put u životu ide u zatvor nesvjestan krivnje i pravih razloga.
Kada treći put bude išao, svojski će se potruditi da to bude zbog nečega što u potpunosti razumije.
– Nemoj mi samo reći da je i to jebeni posttraumatski stres!
– Nije. U vrijeme rata imao je tek dvanaest, trinaest godina – zamisli se Banić, a zatim doda:
– Premda mi se katkad učini da svi mi živimo pod posttraumatskim stresom. Svi, od Lakotine
zaštićene vrste pa do tih neobuzdanih klinaca...
Iznenada iz mraka pred njih izroni zajapurena prilika inspektora Zadre, koji je djelovao tako
kao da ga se cijela ta drama s pucanjem duboko dojmila. Gotovo je vapio:
– Srce ti ljubim! Još od onoga dana kada su mu dignuli auto u zrak ja ga nagovaram da
pristane na policijsku zaštitu, a on se oslanja na svoje glupe amatere. Eto, to ga je koštalo glave!
Ali stat ću ja na rep onome tko je sve to zakuhao!
– Pa, eno ga, tamo je u autu! – reče Dogan.
– On je sitna riba! Mali plaćeni izvršitelj! – nastavi Zadro. – Ima on i brata. Skriva se u
nekakvom gospodskom hotelu u Rosenheimu. Ali istjerat ću ga ja iz brloga dimom i vatrom!
– To gdje se skriva njegov brat, najmanje je nalik na hotel – primijeti Banić, našto ga Zadro
samo prostrijeli neprijateljskim pogledom.
Banić ovlaš takne Dogana po ramenu i povede ga ustranu. Zbog posve jasnih razloga u
Zadrinu se društvu osjećao sasvim nelagodno.
– Kada ćeš konačno smijeniti tog nasilnog primitivca? – upita Banić, dobro znajući kako ni
Dogan ne trpi svoga podređenog.
– Jebi ga! – cokne inspektor jezikom pase zamisli. – Te ti se stvari razvijaju u nekoj čudnoj
dijalektici. Nikad ne možeš biti siguran...
– Koji ti je vrag!? Kakva dijalektika? Rekao si da ćeš tu stvar već istjerati do kraja!
– Ta je stvar... zapravo... – odvrati Dogan – već jučer riješena. Treći sam put zatražio da mi
147 / 149
tribuson
ga maknu s očiju...
– I što su uradili?
– Smijenili su mene. Sada je on šef odjela. Tko zna, možda se i ja uskoro pojavim u tvojoj
branši...
– Ne bi se snašao – podbode ga Banić. – U nas nema daktiloskopije, otkrivanja krvne grupe,
obdukcijskih izvještaja i kompjutoriziranih kartoteka. Mi smo ti čisti hobisti, rješavači sasvim
prosječnih zagonetki.
I tad se pred njima stvori čovjek u dugačkom kožnom kaputu, s lovačkom puškom u ruci. Na
rukavu je imao krpicu s nekakvim znakom.
– Oprostite, vi ste iz policije? – reče čovjek, nepogrešivo se obrativši Doganu, iako je on bio
u civilnoj odjeći. Kao da je imao posebno osjetilo za policajce.
– Da, izvolite!
– Ja sam Kostelec... iz Antirabičnog zavoda... Dobili smo obavijest da je ovdje viđena bijesna
lisica. Znate, ovuda se spuštaju sa Sljemena prema gradu.
– Ma kakva jebena lisica!? – okomi se na njega inspektor. – Pustite me na miru! Zar ne vidite
da je tu bio pravi pokolj!
Ne želeći valjda nevolje s policijom, čovjek se brzo okrene i nestane u mraku, a Banić lupne
Dogana po ramenu i pozdravi ga:
– Bok, Vinko, sutra se vidimo.
Zatim polako krene prema mjestu na kojemu je ostavio auto, shvativši kako tu više nema što
tražiti i vjerujući kako više nikad neće morati doći pred ovu zgradu. Gužva je polako bivala sve
manja jer se velik broj policajaca vratio u grad, a oni pak koji su ostali uspjeli su nekako uvjeriti
znatiželjnike kako tu više nemaju što tražiti. Čak su i radnici Ekona polako pošli svojim kućama,
sada se zacijelo još i više pitajući što će biti s njima i protiv koga će drugom prilikom
prosvjedovati. Možda su čak i žalili za Krstom Lakotom, jer je od te večeri njihova nevolja
izgubila konkretno ime.
Približavajući se svom devet godina starom golfu, Banić naleti na Romana Pešelja, onog
istog čovjeka koji ga je na neki način uvukao u nisku sasvim suvišnih nevolja. Pešelj je djelovao
zabrinuto i brzao je prema upravnoj zgradi. Činilo se da je tek maločas obaviješten o svemu što se
zbilo u holdingu. Vidjevši kako ga manager pokušava vješto zaobići, gradeći se da ga ne vidi,
Banić mu se namjerno ispriječi na putu. Zatim zavuče ruku u džep kaputa i izvadi onaj mobitel
koji je već toliko puta propustio vratiti.
– Gospodine Pešelj, vraćam vam mobitel. Premda je još jučer ona ponuda za posao bila
otvorena, evo ja sam konačno odlučio. Nažalost, neću biti vaš security manager.
– U redu... u redu... – uzvrpolji se čovjek sa zlatnim naočalama, očigledno zbunjen i
preplašen. – Možda nekom drugom prilikom...
– Ne drugom prilikom, nego možda u nekom drugom životu – ispravi ga Banić. – Znate, ako
je istina ono što pričaju ljudi koji vjeruju u reinkarnaciju, onda je sva prilika da se svaki čovjek,
bar koji put u nekom od života rodi i kao nitkov.
Crven u licu, Pešelj bez riječi uzme mobitel, pa požuri prema Lucky holdingu, gdje su ga
čekale velike novosti, atraktivnije od novoga internet providera i lanca zalogajnica kojima će biti
premrežene sve sadašnje i buduće autoceste u Hrvatskoj.
U osam je nazvao Lidiju. Dočekala ga je glasom u kojemu se nisu ćutjeli ni bolest ni umor
nego zadovoljstvo zbog toga što je ponovno kod kuće. Rekla mu je kako su se »djeca« već javila
iz Padove, gdje im je prvi put krepao auto, te kako su ga uspjeli popraviti i nastavili put prema
Novari, gdje će prenoćiti.
148 / 149
tribuson
– Strogo mi je naredila da dvije, tri noći prespavam na Britancu – reče on. – Bojala se da bi ti
noću moglo pozliti.
– Ah, pa takvo što ti ne može narediti! – smijala se Lidija. – Osim toga, osjećam se dobro...
mislim prilično dobro... Ako bi nešto bilo, već bih te nazvala... Mislim, blizu si... brzo bi stigao...
– Znači, misliš da ne bih trebao doći?
U telefonskoj je slušalici bio muk; čulo se tek njezino lagano disanje. Vidjelo se da razmišlja
i da zapravo ne zna što bi rekla. Kao što, istini za volju, ni on nije znao.
– Kako hoćeš – reče na koncu. – Ali nemoj da ti poremetim planove.
Da, pomisli on s gorčinom, društveni mu je život bio pun nevjerojatnih planova. O poslovima
da se i ne govori!
Tad mu je rekla tek jedno »bog« i spustila slušalicu ostavivši ga njegovoj neodlučnosti.
Časak kasnije sjedio je s Pakom u kafiću Kico za onim stolom pokraj prozora.
Inače redovito dobre volje, Pako je te večeri djelovao nekako letargično.
– Da, da, da... – mrmljao je onako više za sebe. – I kaj sad?
Premda nije znao na što kinooperater misli, učini mu se kako i sebi može postaviti slično
pitanje.
– Zbiljam sjeban dan! Kembru su zadržali u bolnici, Flegma je u gajbi, Marijan na partijskom
sastanku osnovne organizacije Hadezea, a one jebene Casio ure neće više kupit ni deca. Neki dan
sam klincu nudil uru za žvaku, al me steral u kurac! I kaj sad da delam?
– Kako kaj!? – pogleda ga Banić. – Briši gore u kino promijeniti rolu. Neki dan je publika
čekala deset minuta jer si se zapio s Kembrom.
– Jebote, imaš praf! – uzvikne Pako pa pogleda na svoj sat, u koji se ionako nije mogao
previše pouzdati. – Letim! Buš me pričekal?
– Ne – odvrati Banić pa izađe s njim.
I dok je Pako otrčao promijeniti rolu, Banić besciljno pođe Ilicom, razmišljajući o tome kako
bi mogao potrošiti ostatak prazne i dosadne večeri. I tad zastane pred obližnjom videotekom, uđe
unutra i zamoli vlasnika da mu odabere pet, šest novih hitova.
– Joj, svi su vani – kao i uvijek se ispričavao videotekar. – Ali vam mogu naći nešto od
prošlog mjeseca.
– U redu – složi se Banić. – Ni te nisam gledao.
Natovaren naramkom kaseta, vrati se kući, istrese sve to u veliku najlonsku vrećicu, strpa na
vrh pidžamu i četkicu za zube pa izađe van. Trg je bio pust, cvjećarice su dokono sjedile u svojim
staklenim kioscima, a kestenjar na uglu sklapao je svoj pokretni štand. Navrati potom do kioska,
kupi šteku Marlbora, pa i nju nekako ugura u vrećicu.
Imao je u glavi čudnu i pomalo bolesnu teoriju prema kojoj se sve ljudske geste dijele na
apsolutno i djelomično uzaludne. Ma koliko se to činilo apsurdnim, neke od tih drugih mogle su
sadržavati i stanovitu dozu pameti. Možda je konačno došlo vrijeme da se učini i jedna pametna
stvar, pomisli, prijeđe ulicu i pritisne zvonce na Lidijinu ulazu, ispod pločice na kojoj je, uostalom,
izdržavši sve te duge godine, još uvijek stajalo i njegovo ime.
Zagreb 1998/1999.
149 / 149