Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
ATLAS - The Story of Pa Salt

Lucinda Riley
i
Harry Whittaker

Pa Saltova priča

Prevela s engleskoga
Jelena Pataki Šumiga

2
Knjige.Club Books

,
.
. .

3
 Knjige.Club Books

Predgovor

DRAGI ČITATELJI,
dopustite da vam se predstavim. Ja sam Harry i najstariji sam sin Lucinde
Riley. Premda u to sumnjam, moguće je da ste se iznenadili kada ste na koricama
ovoga dugoočekivanog romana ugledali dva imena.
Netom prije objave Tajanstvene sestre 2021. godine Lucinda je najavila da će
serijal dobiti neočekivan, osmi i posljednji nastavak Sedam sestara u kojem će
ispričati priču zagonetnoga Pa Salta. U autorskoj bilješci na kraju sedme knjige
napisala je: »Nosim tu priču u svojoj glavi već osam godina i jedva čekam
konačno je prenijeti na papir.«
Nažalost, u lipnju 2021. godine mama je preminula od raka jednjaka
dijagnosticiranoga četiri godine prije. Vjerojatno mislite kako nije stigla ništa
zapisati; međutim, sudbina ponekad ima tajne planove. Mama je 2016. godine
posjetila jednu holivudsku producentsku kuću zainteresiranu za otkup prava na
Sedam sestara. S obzirom na to, producentski je tim silno zanimala njezina vizija
raspleta serijala - i to četiri knjige prije kraja.
Zbog toga je svoje razbacane misli mama morala skupiti u jedan dokument.
Za potencijalne je producente ispisala trideset stranica dijaloga, i to onoga koji se
vodi na samome vrhuncu završnice serijala. Naravno da vas ne moram uvjeravati
u to da su te stranice bile očekivano veličanstvene, prepune drame, napetosti... i
golemih iznenađenja.
Osim toga, obožavatelji znaju da se Pa Salt pojavljuje u svakoj dosadašnjoj
knjizi serijala. Mama je tijekom pisanja razradila vremensku kartu njegovih
kretanja kroz desetljeća, s detaljnim opisima gdje se i kada točno pojavljuje. Na
taj je način Lucinda na papir stavila i više nego što je samoj sebi priznavala.
Godine 2018. mama i ja započeli smo dječji serijal Guardian Angels (Anđeli
čuvari) i zajedno napisali četiri knjige. U to me vrijeme zamolila da završim serijal
Sedam sestara u slučaju da se dogodi ono najgore. Naši će razgovori zauvijek
ostati privatni, ali želio bih naglasiti da sam bio rezerva u slučaju nezamislivoga.
I nezamislivo je postalo stvarnost. Mislim da mama nikada zapravo nije mislila
da će umrijeti, a nisam ni ja. Nekoliko je puta pobijedila zakone prirode i znanosti
i digla se iz mrtvih kada to nitko nije očekivao. No ipak, mama je oduvijek bila
pomalo čarobna.
Nakon što je umrla, uopće nije bilo upitno hoću li održati riječ. Često me
pitaju jesam li zbog toga osjećao pritisak s obzirom na to da se u Atlasu trebaju
razotkriti tajne o kojima čitatelji nagađaju gotovo djelo desetljeće. Međutim,
oduvijek sam na to gledao kao na počast. Učinio sam to za svoju najbolju
4
 Knjige.Club Books

prijateljicu i uzor. Zbog toga nisam osjećao nikakav pritisak i činio sam to iz
ljubavi. Pretpostavljam da će se neki čitatelji opsesivno pitati koje je dijelove
radnje smislila mama, a koje ja, ali mislim da to i nije važno. Jednostavno rečeno,
priča je priča. I siguran sam da će vas ova priča na kraju emocionalno zadovoljiti.
Mama se pobrinula za to.
Naravno, Lucindino je najveće postignuće to da nitko nije sasvim prepoznao
tajnu pokretačku silu cijeloga serijala - a postoji na tisuće teorija. Atlas će se
isplatiti svima onima koji ove romane obožavaju od samog početka. A tu je i nova
priča (iako je ona oduvijek prisutna, skrivena među prvih četiri i pol tisuće
stranica). Ja sam samo, takoreći, uklonio zastor...
Rad na romanu Atlas: Pa Saltova priča bio mi je životni izazov i povlastica.
To je Lucindin oproštajni dar i jedva čekam podijeliti ga s vama.

Harry Whittaker, 2023.

5
 Knjige.Club Books

Moj Horacije, ima više stvar

i na zemlji i na nebesima no što se
i sanja u vašoj filozofiji.1
William Shakespeare

1
Iz petoga prizora prvoga čina Hamleta u prijevodu Milana Bogdanovića (Mozaik knjiga,
2002.). (Op. prev.)

6
 Knjige.Club Books

Likovi

ATLANTIDA

Pa Salt - posvojitelj sedam sestara (preminuo)

Marina (Ma) - skrbnica sestara
Claudia - domaćica u Atlantidi
Georg Hoffman - Pa Saltov odvjetnik
Christian, Hans - skiperi

SESTRE D’APLIÈSE

Maja
Ally (Alkiona)
Star (Steropa)
CeCe (Kelena)
Tiggy (Tajgeta)
Elektra
Meropa (sestra koja nedostaje)

7
 Knjige.Club Books

Prolog

Tobolsk, Sibir, 1925.

KADA JE OŠTRI VJETAR uskovitlao snijeg pred njima, dva dječaka čvršće su
stegnula svoje izlizane krznene kapute oko ušiju.
»Dođi!« viknuo je stariji. Premda je netom navršio jedanaest, glas mu je već
bio grub, promukao. »Dosta je bilo. Idemo kući.«
Mlađi dječarac - jedva sedmogodišnjak - uzeo je naramak drva koja su dotad
skupljali i potrčao za starijim, koji se već odlučno udaljavao.
Na pola puta kući dječaci su začuli tugaljiv zov što je dopirao između stabala.
Stariji je smjesta zastao.
»Čuješ li to?« upitao je.
»Da«, odvratio je mlađi. Ruke su ga boljele od tereta i tresao se od hladnoće,
makar je netom prestao hodati. »Možemo li kući, molim te? Umoran sam.«
»Ne cvili«, obrecnuo se stariji. »Idem vidjeti što je to.« Zaputio se prema
podnožju obližnje breze i kleknuo. Mlađi je nerado pošao za njim.
Ugledali su majušna vrapca, veličine rublje, kako se bespomoćno koprca na
tvrdom tlu.
»Ispao je iz gnijezda«, rekao je stariji dječak i uzdahnuo. »Ili je možda... čuj!«
Dvojac se umirio usred snijega i naposljetku su nad sobom začuli prodorno ptičje
glasanje. »Aha! To je kukavica.«
»Ptica iz sata?«
»Da. One su zle. Kukavica polaže svoja jaja u gnijezda drugih ptica, a kad joj
se mlado izlegne, ostale mlade izgura.« Frkne. »Otud on ovdje.«
»Joj, ne.« Manji se dječak sagnuo i prstom nježno pogladio ptića po glavi.
»Sve je u redu, mali prijatelju, mi smo tu.« Pogleda dječaka pokraj sebe. »A da se
popnemo na drvo i vratimo ga?« Pogledom je potražio gnijezdo među granama.
»Sigurno je jako visoko.« Odjednom se sa šumskoga tla začulo mučno krckanje.
Spustio je pogled i vidio da je stariji dječak čizmom zgnječio ptića.
»Što si to učinio?« zgroženo je viknuo mlađi dječak.
»Majka ga ne bi prihvatila. Najbolje mu je odmah skratiti muke.«
»Ali... to ne možeš znati.« Suze su ga zapekle u smeđim očima. »Mogli smo
ga pokušati spasiti.«

8
 Knjige.Club Books

Stariji u dvojcu podigne ruku kako bi spriječio pobunu. »Nema smisla

pokušavati kad je nešto unaprijed osuđeno na propast. Tako samo gubiš vrijeme.«
I pođe dalje nizbrdo. »Dođi! Idemo kući!«
Mlađi se dječak sagne i pogleda mrtvoga ptića. »Oprosti mojem bratu«,
protisne kroz suze. »On je jako nesretan. Nije to učinio iz zlobe.«

9
 Knjige.Club Books

Atlasov dnevnik
1928. - 1929.

10
 Knjige.Club Books

1.

Boulogne-Billancourt
Paris, Francuska

OD MONSIEURA I MADAME LANDOWSKI dobio sam na dar dnevnik. Kažu da bi - zato

što ne govorim, a znaju da znam pisati - bilo dobro da pokušam bilježiti svoje
misli. U početku su mislili da sam samo glup, da me pamet napustila, a na više
načina i jest. Točnije, možda sam je samo potrošio, s obzirom na to da sam toliko
dugo preživljavao zahvaljujući isključivo njoj. Umorna je, kao i ja.
Očito znaju da nisam potpuno ishlapio kad od mene traže da pišem. Za
početak, jako su se trudili kako bi me naveli da zapišem svoje ime, dob i odakle
dolazim, ali ja sam odavno naučio da stavljanje takvih stvari na papir može
izazvati nevolju, a nevolja je nešto s čime se nikada više ne želim susresti. I zato
sam sjedio za stolom u kuhinji i zapisao pjesmu koju me tata naučio. Naravno,
odabrao sam onu kojom im neću odati odakle sam stigao prije nego što su me
pronašli u živici u svojem vrtu. Nije to bila moja najdraža pjesma, ali sam smatrao
da riječi dobro opisuju kako se osjećam i da će tim dobrim ljudima, koje je sudbina
postavila na moj put dok sam bio na rubu smrti, pokazati kako znam komunicirati.
I zato sam zapisao:

Noćas gledah
Mjesec i Plejade
kako zalaze
Ponoć je, ide vrijeme;
ja u postelji
samujem2

Zapisao sam tu pjesmu na francuskom, engleskom i njemačkom jeziku, iako se ni

jednim od njih nisam služio kada sam tek naučio govoriti (a što mogu, naravno;
samo znam da je, baš kao riječi na papiru, svaku izgovorenu riječ - osobito
nepromišljenu - moguće iskoristiti protiv nekoga, pa zato odbijam govoriti).
2
Slobodan prijevod Sapfine pjesme O samoći jer su u službenim verzijama »Plejade«
prevođene kao »Vlašići«, (Op. prev.)

11
 Knjige.Club Books

Priznajem da me razveselilo iznenađenje na licu madame Landowski nakon što je

pročitala što sam napisao, iako joj to nije pomoglo shvatiti tko sam ni čiji sam. Za
razliku od nje, služavka Elsa je, dok me otresito posluživala zdjelicom hrane,
pogledom govorila da me treba što prije poslati tamo odakle sam i došao.
Nije mi problem šutjeti. Prošlo je više od godine dana otkako sam napustio
jedini dom koji sam poznavao otkad znam za sebe. Otad se glasom služim samo
kada moram.
S mjesta na kojem ovo pišem, vidim kroz malen krovni prozor. Prije sam vidio
mlađe članove obitelji Landowski kako prilaze stazom prema kući. Vračali su se
iz škole i izgledali su vrlo otmjeno u svojim odorama - Franchise u bijelim
rukavicama i s ravnim slamnatim šeširićem, a njezina braća u bijelim košuljama
s prslucima. Iako sam često čuo monsieura Landowskog kako se žali da nemaju
novca, ta velika kuća, uređeni vrt i lijepe haljine kakve žene u kući nose, govore
mi da je sigurno vrlo bogat.
Osim toga, trenutačno žvačem olovku kojom pišem, iako me tata od te navike
pokušavao odučiti tako što je vrhove umakao u kojekakve gadarije. Jednom mi je
prilikom rekao da je okus na vrhu olovke vrlo sladak, ali otrovan i da ću, budem
li je samo i približio ustima, umrijeti. A opet, dok sam razmišljao o prijevodu koji
mi je zadao, olovka mi se nekako našla u ustima. Čim me vidio, viknuo je pa me
za šiju izvukao u dvorište i natrpao mi snijega u usta, koji sam onda morao
ispljunuti. Nisam umro, ali sam se nakon toga često pitao je li to bila samo neslana
šala da me šokira dovoljno da se okanim žvakanja olovaka ili su mi snijeg i
pljuvanje stvarno spasili život.
Iako se jako trudim sjećati oca, prošlo je mnogo godina otkad sam ga
posljednji put vidio i polako mi blijedi iz sjećanja...
Možda je tako najbolje. Da, sigurno je najbolje da zaboravim sve što je bilo
prije. Ako me ikada budu mučili, tako im neću imati što reći. A ako monsieur ili
madame Landowski misle da ću zapisati neke stvari u dnevnik koji su mi tako
ljubazno poklonili i pouzdati se u maleni lokot s ključićem koji čuvam u kožnatoj
torbici, grdno se varaju.
»Dnevnik je mjesto na koje možeš zapisati sve što osjećaš ili misliš«, strpljivo
mi je objasnila madame Landowski. »To je i privatno mjesto, samo za tvoje oči.
Obećavam da ga nećemo dirati.«
Zaklimao sam glavom i nasmiješio joj se očima u znak zahvalnosti, a zatim
šmugnuo gore u svoju sobu u potkrovlju. Iz iskustva znam da ni lokoti ni obećanja
nisu neka pretjerana zaštita.
Kunem ti se životom tvoje voljene majke da ću se vratiti po tebe... Moli se za
mene, čekaj me.
Odmahnem glavom i pokušavam otjerati uspomenu na posljednje riječi koje
mi je tata rekao. Međutim, iako se neke druge, koje bih volio pamtiti, rasprše

12
 Knjige.Club Books

poput vlati maslačka čim ih pokušam uhvatiti, ta se rečenica učahurila u mojoj

glavi i ne mrda.
Ipak, dnevnik je uvezan kožom i pun vrlo tankih listova. Sigurno je
Landowskijeve stajao najmanje jedan franak (tako ovdje zovu novac) i namijenili
su ga, mislim, tome da mi pomognu, stoga ću se služiti njime. Uostalom, iako sam
naučio da ne smijem govoriti, često sam se na svojem dugom putovanju pitao
jesam li možda zaboravio pisati. Budući da nisam imao ni papir ni olovku, jedan
od načina na koje sam preživio one ledene zimske noći bilo je recitiranje
odlomaka poezije u glavi i zamišljanje da ih ispisujem na nevidljivom platnu.
Jako mi se sviđa taj izraz - nevidljivo platno - tata ga je nazivao prozorom u
našu maštu i često sam, kada nisam recitirao poeziju, zalazio u to prostranstvo za
koje je govorio da nema granica. Veliko je onoliko kolikim ga možete zamisliti.
Ljudi ograničena uma, dodao bi, uglavnom imaju skučenu maštu.
Iako su se ljubazni monsieur i madame Landowski pokazali kao moji ljudski
spasitelji i brinuli se za moje tjelesne potrebe, i dalje sam imao potrebu povući se
u sebe, čvrsto žmiriti i razmišljati o stvarima iz prošlosti koje nikako ne smijem
zapisati, zato što znam da nikada više ne smijem vjerovati nijednom drugom
ljudskom biću.
I zato će, pomislio sam, budu li Landowskijevi ovo ikada čitali - a bio sam
siguran da će pokušati, barem samo iz znatiželje - dobiti dnevnik koji započinje
tek na dan kada sam se već oprostio sa životom.
Ustvari, možda i nisam; bio sam toliko iscrpljen od vrućice i gladi da sam to
možda sanjao - ali u svakom slučaju, toga sam dana ugledao najljepše žensko lice
koje sam u životu vidio.
Dok sam pisao vrlo kratak odlomak isključivo o tome kako me prelijepa dama
uzela u naručje, utješno mi šaputala i dopustila mi da prespavam u kući, za razliku
od vedrog neba pod kojim sam dotada spavao ni sam ne pamtim koliko dugo,
razmišljao sam kako je tužno izgledala posljednji put kada sam je vidio. U
međuvremenu sam doznao da se zove Izabela, ali da je zovu Bel. Ona i šegrt u
ateljeu monsieura Landowskog, monsieur Brouilly (koji je tražio da ga zovem
Laurent, iako ga ovako nijem nisam mislio nikako zvati), jako su se zaljubili. I
one noći, kad je tužno izgledala, došla se pozdraviti ne samo sa mnom, nego i s
njim.
Iako sam bio jako mlad, zapravo sam mnogo čitao o ljubavi. Nakon što je tata
otišao, pročitao sam sve knjige na njegovim policama i naučio neke zanimljive
stvari o životu odraslih ljudi. U početku sam mislio da tjelesni čin koji opisuju
sigurno na neki način unosi humor u priču, ali kada su ga opisali pisci za koje sam
pouzdano znao da ne pišu humoristične knjige, shvatio sam da je ozbiljan. E, pa,
o tome definitivno neću pisati u svojem dnevniku!
Nesvjesno sam se nasmijao pa se brže-bolje pljesnuo po ustima. Bilo je to
jako čudno, zato što je smijeh odraz sreće. Prirodna tjelesna reakcija.

13
 Knjige.Club Books

»Zaboga!« šapnuo sam. Bilo mi je čudno čuti vlastiti glas i djelovao mi je

dublje nego prošli put kada sam nešto izustio. Ovdje u potkrovlju nitko me nije
mogao čuti; služavke su bile u prizemlju i ribale, laštile i prale nepresušne zalihe
rublja koje je obično visjelo na užadi razapetoj iza kuće. Ipak, iako me ovdje gore
nisu mogle čuti, to mi nije smjelo prijeći u naviku. Mislim, takva sreća, zato što
bi ljudi shvatili da, ako se mogu smijati, sigurno mogu i govoriti. Pokušao sam se
sjetiti nečega tužnog, što je bilo stvarno čudno s obzirom na to da sam - unatoč
svim izgledima - u Francusku stigao samo zahvaljujući svojoj mašti i razmišljanju
o lijepim stvarima. Pomislio sam na služavke, čije sam čavrljanje neprestano čuo
kroz tanki zid koji nas noću dijeli. Žalile bi se na užasnu plaću, preduge radne
sate, kvrgave madrace i nesnosnu hladnoću u svojoj sobici u potkrovlju tijekom
zime. Ponekad bih poželio lupati po tankom zidu i vikati im da imaju sreće što
nas razdvaja zid, što cijela obitelj ne živi u istom sobičku, što primaju plaću, iako
su aljkave u poslu. A što se tiče hladnoće u njihovoj sobi... no, proučio sam
francusku klimu i, iako se Pariz nalazi na sjeveru, a ja na, kako sam otkrio, samom
njegovom rubu, pomisao na to da je samo nekoliko stupnjeva ispod ništice
ponovno me tjerala u smijeh.
Dovršio sam prvi odlomak u svojem novom novcatom, »službenom«
dnevniku i pročitao ga u sebi, pretvarajući se da sam monsieur Landowski, s onom
smiješnom bradicom i velikim čupavim brkovima.

Živim u Boulogne-Billancourtu. Obitelj Landowski uzela me k sebi. Zovu

se monsieur Paul i madame Amélie Landowski, a djeca su im Nadim (20),
Jean-Max (17), Marcel (13) i Françoise (11). Svi su jako dobri prema
meni. Kažu da sam bio jako bolestan i da će trebati vremena da se
oporavim. Služavke se zovu Elsa i Antoinette, a kuharica je Berthe. Stalno
mi nudi sve više svojih finih slastica da me, kako kaže, ugoji. Kad mi je
prvi put dala pun tanjur sve sam pojeo, pa mi je pet minuta poslije strašno
pozlilo. Pozvali su liječnika i on je rekao Berthe da mi se želudac smanjio
jer sam dugo bio pothranjen i da mi mora davati manje porcije, inače ću
se opet razboljeti i umrijeti. Mislim da je Berthe to uzrujalo, ali se nadam
da sada, kad opet jedem kako treba, vidi da obožavam sve što skuha.
Jednu članicu posluge još nisam upoznao, ali obitelj je često spominje.
Zove se madame Evelyn Gelsen i ona je domaćica. Trenutačno je na
odmoru, kod sina u Lyonu.
Brinem se da obitelj puno troši na mene jer puno i jedem, a pogotovo
na liječnika. Znam da su liječnici jako skupi. Ja ne zarađujem i ne znam
kako da im se odužim, što će oni sigurno očekivati i što je sasvim logično.
Nisam siguran koliko će mi još dopustiti da ostanem kod njih, ali trudim
se svaki dan uživati u njihovom prekrasnom domu. Zahvaljujem
Gospodinu na njihovoj dobroti i svake se večeri molim za njih.

14
 Knjige.Club Books

Vrh olovke krckao mi je pod zubima dok sam zadovoljno kimao. Služio sam se
jednostavnim jezikom i povremeno ubacivao početničku pravopisnu grešku kako
bih djelovao kao običan desetogodišnjak. Ne bi bilo dobro da doznaju kakvu sam
naobrazbu nekoć stekao. Nakon što je tata otišao, trudio sam se nastaviti s
lekcijama kao što mi je rekao, ali bez njegova vodstva, nisam jednako brzo
napredovao.
Iz ladice staroga pisaćeg stola izvadio sam prekrasan čisti list bijelog papira -
ladica i samo moj prostor za pisanje bili su daleko veći luksuz nego što sam mogao
i zamisliti - i počeo pisati pismo.

Landowskijev atelje
Rue Moisson Desroches
Boulogne-Billancourt
7. kolovoza 1928.

Dragi monsieur i madame Landowski,

želim vam oboma zahvaliti na vašem daru. Nikada nisam imao ljepši
dnevnik i pisat ću u njega svaki dan, kako ste i rekli.
I hvala vam što ste me uzeli k sebi.

Upravo sam htio napisati »Srdačno« i potpisati se, ali sam stao. Uredno sam
presavio papir na dva, a zatim na četiri dijela, i na prednjoj strani ispisao njihova
imena. Sutra ujutro ostavit ću poruku na srebrnom pladnju za poštu.
Iako nisam stigao do mjesta na koje sam se zaputio, bio sam dovoljno blizu.
U usporedbi s udaljenošću koju sam već prešao, bilo je to kao šetnja niz Rue
Moisson Desroches i natrag. Ipak, nisam još htio otići odavde. Kao što je liječnik
rekao Berthe, moram se oporaviti, ne samo tijelom, već i duhom. Iako to liječnik
nije znao, mogao sam mu. reći da najgora stvar nije tjelesna kazna koju sam
pretrpio, nego strah koji me i dalje progonio. Obje su mi služavke, vjerojatno zato
što su već potrošile sve pritužbe koje imaju na ostale ukućane, rekle da noću
vrištim i budim ih. Toliko sam dugo putovao da sam se naviknuo, a i iscrpljenost
je tomu pridonosila, zaspati istoga trena čim legnem, no ovdje su me odmor i topli
krevet razmazili i često nisam mogao ponovno usnuti nakon što bi se javile noćne
more. Nisam čak siguran ni da su »noćne more« dobar opis za to što mi se događa
jer me moj okrutni um često tjera da ponovno proživim užase koji su mi se stvarno
dogodili.
Ustao sam i prišao krevetu s dnevnikom u ruci, pa se zavukao pod pokrivač i
deku, koja mi i nije trebala jer je trenutačno bilo užasno zagušljivo. Uzeo sam
dnevnik i gurnuo ga u donji dio pidžame, priljubivši ga uz unutarnju stranu bedra.
Zatim sam s vrata skinuo vezicu s kožnatom torbicom i stavio je uz drugo bedro.

15
 Knjige.Club Books

Ako me ono dugo putovanje ičemu poučilo, bilo je to da nema sigurnijeg mjesta
za čuvanje takvih dragocjenih predmeta.
Opustio sam se na madracu - na koji su se Elsa i Antoinette uporno žalile, a
meni je djelovao kao oblak od anđeoskih krila - sklopio oči, brzo se pomolio za
tatu i mamu, gdje god ona bila na nebu, i pričekao da me svlada san.
Ipak, jedna mi misao nije dala mira. Nikako to nisam htio priznati, ali postojao
je još jedan razlog zbog kojega sam obitelji Landowski napisao ono pismo
zahvale: iako sam znao da se moje putovanje mora nastaviti, još uvijek nisam bio
spreman odreći se najljepšega od svih osjećaja - sigurnosti.

16
 Knjige.Club Books

2.

»NO, ŠTO KAŽEŠ NA NJEGA, MLADIĆU?« upitao me monsieur Landowski dok sam
stajao oči u oči s našim Gospodinom, visokim gotovo kao ja. Upravo je dovršio
glavu onoga kojeg su u Brazilu zvali Cristo Redentor, a koga sam ja zvao Isus
Krist. Monsieur Laurent Brouilly objasnio mi je da će kip stajati navrh planine u
gradu zvanom Rio de Janeiro. Nakon što ga cijelog sastave, bit će visok trideset
metara. Vidio sam minijaturne makete gotovoga kipa i znao sam da će (francusko-
)brazilski Krist stajati raširenih ruku, kao da grli grad pod sobom. Bio je to vrlo
mudar dizajn jer se iz daljine moglo pomisliti da predstavlja običan križ. A o tome
kako će ga odnijeti na planinu i ondje sastaviti, proteklih se tjedana često
raspravljalo i brinulo. Činilo se da monsieur Landowski ima posla preko glave,
zato što je istodobno radio na skulpturi Kineza zvanog Sun Jatsen i jako se mučio
s njegovim očima. Zaključio sam da je perfekcionist.
Tijekom dugih, vrućih ljetnih dana krišom sam ulazio u atelje monsieura
Landowskog i skrivao se iza brojnih gromada koje su ležale po podu i tek čekale
da poprime prepoznatljiv oblik. Radionica je obično bila puna šegrta i pomoćnika
koji su, poput Laurenta, dolazili učiti od čuvenoga majstora. Većina me nije ni
primjećivala, ali mi se mademoiselle Margarida uvijek smiješila kada bi ujutro
stigla. Bila je to Belina dobra prijateljica, stoga sam znao da joj mogu vjerovati.
Monsieur me jednoga dana primijetio u ateljeu i, kao i svaki otac, prekorio
što ga nisam pitao smijem li ući. Zatresao sam glavom, podignuo ruke preda se
kao da se predajem i počeo uzmicati prema vratima, ali je ljubazni monsieur tada
popustio i pozvao me k sebi.
»Brouilly mi kaže da nas voliš gledati dok radimo. Je li tako?«
Kimnuo sam.
»No, onda nema potrebe da se skrivaš. Dokle god mi obećaš da ništa nećeš
dirati, dobrodošao si k nama, sinko. Volio bih da su moja djeca jednako
zainteresirana za moj rad kao što si ti«.
I otad pa nadalje dopuštali su mi da sjedim za drvenim stolom uz neiskorišteni
komad steatita, a dobio sam i vlastiti pribor za klesanje.
»Gledaj i uči, sinko, gledaj i uči«, savjetovao mi je monsieur Landowski. I
jesam. Premda se to nije nimalo odrazilo na moj rad. Lupkao bih čekićem po
dlijetu i kamenu, ali koliko god se trudio postići i najjednostavnije obličje, uvijek
bih pred sobom dobio običnu hrpu krhotina.

17
 Knjige.Club Books

»No, sinko, što kažeš?« ponovio je sada monsieur Landowski, pokazujući na

Cristovu glavu. Žustro sam zaklimao glavom uz vječno prisutan osjećaj krivnje
kada god bi taj ljubazni čovjek koji me primio u svoju kuću nastojao iz mene
izmamiti odgovor. Zaslužio je da progovorim s njime makar samo zato što je bio
toliko uporan, ali sam znao da ću se, čim otvorim usta da bilo što kažem, naći u
nevolji.
Madame Landowski mi je, nakon što se uvjerila da znam pisati i da razumijem
kada mi se obraćaju, bila dala komad papira.
»Dakle, ako ti postavim pitanje, ti napiši odgovor, može?« Kimnuo sam. I
otada smo vrlo glatko komunicirali.
Kao odgovor na pitanje monsieura Landowskog izvadio sam olovku iz džepa
na svojim hlačicama i napisao jednu riječ koja je gotovo zauzimala cijeli papir,
pa mu je pružio.
Pročitao ju je i nasmijao se.
»Magnifique3, ha? No, hvala lijepa, mladi gospodine, nadajmo se da će naš
Cristo polučiti jednaku reakciju kada bude ponosno stajao navrh Corcovada na
suprotnoj strani svijeta. Dakako, pod uvjetom da nekako uspije onamo stići...«
»Ne gubite nadu«, odvratio je Laurent za mojim leđima. »Bel mi kaže da
pripreme za puštanje uspinjače dobro idu.«
»Ma nemoj?« monsieur Landowski izvio je čupavu sijedu obrvu. »Bit će da
si u cijelu stvar upućeniji nego ja. Heitor da Silva Costa uporno mi obećava da
ćemo razgovarati o tome kako ćemo moj kip prevesti onamo i podići ga, ali nikako
da se sastanemo. No, je li vrijeme ručku? Trebam malo vina da mi smiri živce.
Sve mi se čini da bi taj projekt s Cristom mogao biti kraj moje karijere. Glup sam
što sam uopće pristao na tu ludost.«
»Odoh po jelo«, odgovorio je Laurent i pošao u skromnu kuhinjicu, čiji sam
svaki detalj pamtio jer je bila moje prvo utočište nakon što sam prije više mjeseci
napustio svoj dom. Nasmiješio sam se dok sam promatrao Laurenta kako otvara
vinsku bocu. Budući da sam se budio vrlo rano stekao sam naviku šuljanja u atelje
u prizemlju u cik zore, samo kako bih bio okružen ljepotama koje ga nastanjuju.
Sjedio bih ovdje i razmišljao o tome koliko bi se tata smijao da zna da sam, od
svih mjesta na kojima sam mogao završiti, poput Renaultove tvornice koji
kilometar dalje, dospio na mjesto koje bi on nazvao hramom umjetnosti. Znao
sam da bi ga to veselilo.
I dok sam jutros tako sjedio među kamenim gromadama i promatrao Cristovo
blago lice, začuo sam nešto iza zastora u prostoriji u kojoj smo obično jeli. Na
prstima sam prišao zastoru i povirio iza njega, pa vidio da ispod stola vire nečije
noge. Ispostavilo se da sam to čuo Laurentovo tiho hrkanje. Otkako se Bel vratila
u Brazil, primijetio sam da ujutro izgleda pijano, krvavih i podbuhlih očiju, i
3
Franc. veličanstveno. (Op. prev.)

18
 Knjige.Club Books

žućkastosiv u licu, kao da bi mu svakog trena moglo pozliti. (A na svoje sam oči
vidio i dobro znao kako izgledaju i muškarci i žene koji pretjeruju s pićem.)
Dok sam ga sada gledao kako u čašu nalijeva pozamašnu količinu vina,
zabrinuo sam se za njegovu jetru jer je tata govorio da njoj alkohol najviše škodi.
No nije me samo brinula Laurentova jetra, brinulo me i njegovo srce. Iako sam
naučio da je nemoguće da taj organ stvarno otkaže zbog ljubavi, nešto je u tom
čovjeku otkazalo. Možda ću jednoga dana razumjeti njegovu želju da tugu Utopi
u piću.
»Sante!« nazdravili su muškarci i kucnuli se čašama. Dok su sjedili za stolom,
ja sam si zadao posla u kuhinji i počeo rezati kruh, sir i okrugle crvene rajčice
koje uzgaja jedna žena malo dalje niz ulicu.
Znao sam to zato što sam vidio Evelyn, našu domaćicu, kako dan prije unosi
u kuhinju kutiju punu povrća. Budući da je bila punija, a usto i žena srednjih
godina, potrčao sam do nje i pomogao joj s kutijom. »Ajme meni, danas je baš
vruće«, prodahtala je i bacila se na drveni kuhinjski stolac. Donio sam joj čašu
vode i prije nego što je zatražila, pa iz džepa uzeo komadić papira i olovku da joj
postavim pitanje.
»Zašto ne pošaljem služavke?« pročitala je naglas i pogledala me ravno u oči.
»Zato što, mladiću moj dragi, nijedna od njih ne zna razlikovati trulu breskvu od
zrele. One su ti gradske djevojke i pojma nemaju o svježem voću i povrću.«
Uzeo sam papir od nje i napisao još jednu rečenicu. Kada sljedeći put budete
išli, ja ću s vama da vam pomognem nositi kutiju.
»Lijepo od tebe, mladiću. Ako se ova sparina nastavi, mogla bih i prihvatiti
tvoju ponudu.«
Sparina se stvarno nastavila i ja sam stvarno pošao s njom i pomogao joj. Na
putu mi je pričala o svojem sinu i hvalila se kako studira za inženjera.
»Jednoga će dana postati netko i nešto, vidjet ćeš«, dodala je dok smo birali
povrće izloženo na štandu, a ja sam držao kutiju za ono koje je uspješno prošlo
njezinu provjeru. Među svima u kućanstvu obitelji Landowski, Evelyn mi je bila
najdraža, iako sam se dotad pribojavao što će biti kad se ona vrati, nakon što sam
kroza zidove čuo služavke kako govore da se vraća »aždaja«. Predstavili su joj
me kao »dječaka koji nema ime i ne govori«. (Tako je rekao Marcel,
trinaestogodišnji sin Landowskijevih. Znao sam da mu nisam drag, što je bilo
potpuno logično - naravno da je moj iznenadni dolazak unio nemir u obitelj.) No
Evelyn je samo stisnula moju ispruženu ruku i toplo mi se nasmiješila.
»Što nas je više, to bolje, velim ja. Kakve svrhe od tolike kućerine ako će joj
sobe zjapiti prazne?« Zatim mi je namignula i toga mi poslijepodneva dala da
pojedem krišku tarte Tatin4, nakon što je primijetila da zirkam ostatke deserta
poslije ručka.
4
Francuski desert, preokrenuta pita s karameliziranim voćem, najčešće jabukama. (Op. prev.)

19
 Knjige.Club Books

Bilo je neobično, zapravo, kako smo ta sredovječna žena i ja sklopili tajni i

doslovno prešutni (barem s moje strane) dogovor, ali jesmo. Prepoznao sam
pogled u njezinim očima koji mi je govorio da je nekoć silno patila. Možda je i
ona u meni prepoznala nešto slično.
Zaključio sam da je jedini način da se nitko u kući ne žali na mene taj da
budem nevidljiv (to se uglavnom odnosilo na mlađe članove obitelji i tek
djelomično na monsieura i madame Landowski) ili pak izrazito dostupan onima
kojima je to potrebno, a to je uglavnom bila posluga. I tako su Evelyn, Berthe,
Elsa i Antoinette u meni dobile, a što su s vremenom i prepoznale, korisnog
pomoćnika kada god im zatreba. Dok sam još bio kod kuće, upravo sam ja
najčešće pospremao skromni prostor u kojem smo živjeli. Odmalena sam imao
stalnu potrebu brinuti se da sve bude na svojem mjestu. Tata je primijetio da volim
red i šalio se da ću jednoga dana biti izvrsna supruga. U mojem nekadašnjem
domu red je bilo nemoguće održavati jer smo svi živjeli u jednoj jedinoj prostoriji,
ali ovdje u kući obitelji Landowski moja je pedantnost došla na svoje. Najviše od
svega volio sam pomagati Elsi i Antoinetti skidati posteljinu i odjeću s užadi
nakon što bi se osušile na suncu. Obje su se smijale mojim naporima da svaki kut
savršeno uredno preklopim, a osim toga nisam mogao odoljeti porivu da ponjušim
svaki komad rublja koji bih skinuo, samo da osjetim onaj čisti miris, ljepši od svih
miomirisa na svijetu.
Sada sam se, nakon što sam rajčice nasjeckao jednako precizno kao što sam
slagao rublje, za stolom pridružio monsieuru Landowskom i Laurentu. Gledao
sam kako lome svježi baget i režu kriške sira, a tek kada mi je monsieur
Landowski dao znak da i ja učinim isto, pridružio sam se gozbi. Tata je uvijek
spominjao kako je francuska hrana ukusna i imao je pravo. Međutim, nakon onoga
prvog napadaja mučnine jer sam jelo koje sam dobio progutao kao da nikad ništa
više neću pojesti, jeo sam kao gospodin, kako su me i učili, a ne kao divljak, kako
sam jednom načuo Berthe da govori za mene.
Tema razgovora i dalje su bili Cristo i Sun Jatsenove očne jabučice, ali to mi
nije smetalo. Shvatio sam da je monsieur Landowski istinski umjetnik - ljeto? je
osvojio zlatnu medalju za umjetnost na Olimpijskim igrama i navodno je po
svojem talentu bio poznat diljem svijeta. Najviše sam mu se divio zbog činjenice
da ga slava nije promijenila. To jest, smatrao sam da nije, zato što je svaki mogući
trenutak provodio u radu i često izostajao s večere, zbog čega ga je madame
Landowski korila, tvrdeći da ga i njegova vlastita djeca ponekad moraju viđati,
ali i ona. Nadahnjivale su me njegova posvećenost i činjenica da teži savršenstvu
do posljednjega detalja, iako je dovršetak svojih poslova lako mogao prepustiti
Laurentu. što god da sam trebao postati na ovome svijetu, obećao sam samom sebi
da ću i ja uvijek tako davati sve od sebe.
»A ti, sinko? Sinko?«
Ponovno sam se trgnuo iz razmišljanja. Toliko sam često boravio ondje, da
mi je bilo teško naviknuti se na to da ljudi odjednom obraćaju pozornost na mene.

20
 Knjige.Club Books

»Nisi me ni slušao, zar ne?«

Ispričao sam mu se pogledom i odmahnuo glavom.
»Pitao sam te misliš li da su Sun Jatsenove oči sada dobre. Pokazao sam ti
njegovu fotografiju, sjećaš se?«
Uzeo sam olovku i dobro razmislio o odgovoru prije nego što sam ga zapisao.
Oduvijek su me učili da govorim istinu, ali sam morao biti i taktičan. Napisao sam
što sam morao i pružio mu papir.
Gotovo da jesu, gospodine.
Gledao sam kako Landowski otpija gutljaj vina i zabacuje glavu od smijeha.
»Upravo tako, sinko, upravo tako. I zato ću poslijepodne pokušati ponovno.«
Nakon što su se najeli, pospremio sam ostatak kruha i sira i skuhao im kavu,
onakvu kakvu sam znao da monsieur Landowski voli. Usput sam ostatak sira i
kruha nagurao u džepove svojih kratkih hlačica. Te se navike nikako nisam mogao
osloboditi - čovjek nikad ne zna kada bi mogao ostati bez sigurne zalihe hrane.
Nakon što sam ih poslužio kavom, ispričao sam se kimanjem glave i otišao natrag
u potkrovlje sakriti kruh i sir u ladicu svojeg pisaćeg stola. Vrlo često bi ono što
sam onamo stavljao sutradan ujutro nekim čudom završilo u kanti za otpad pred
kućom, ali kao što rekoh - nikad nisam znao koji bi mi dobiveni obrok mogao biti
posljednji, pa sam koristio svaku moguću priliku.
Nakon što sam oprao ruke i počešljao se, sišao sam u prizemlje pomoći s
poslijepodnevnim dužnostima. Danas je to uključivalo laštenje srebrnine, u čemu
sam, zahvaljujući preciznosti i strpljivosti, ispao toliko dobar da me čak i Evelyn
pohvalila. Ozario sam se od ponosa jer odavno nisam dobio nikakvu pohvalu. No
moja radost nije potrajala jer je tada zastala na vratima i okrenula se dok su Elsa
i Antoinette vraćale noževe i vilice u njihova baršunasta postolja.
»Možda biste ste mogle ugledati na ovoga mladića«, rekla je i izašla, na što
su se Elsa i Antoinette ljutito zagledale u mene. Samo, budući da su obje bile
lijene i nestrpljive, rado su me pustile da ulaštim i preostalo posuđe. I tako sam s
užitkom sjedio u mirnoj blagovaonici za velikim stolom od mahagonija, koji se
uvijek presijavao, zauzetih ruku i uma slobodna da luta kamo god poželi.
Glavna misao kojom sam se zabavljao danas, kao i gotovo svakoga dana
otkako su mi se tijelo i osjetila počeli oporavljati, bila je kako bih mogao zaraditi.
Iako su monsieur i madame Landowski bili zbilja dobri, znao sam da njihova
dobrota ne može trajati unedogled. Postojala je mogućnost da mi još večeras kažu
kako je iz nekog razloga mojem vremenu s njima došao kraj, pa sam mogao
ponovno završiti na ulici, ranjiv i sam. Nesvjesno sam se uhvatio kožnate torbice
koju sam vječito nosio ispod košulje. Njezin poznati oblik i tekstura tješili su me,
iako sam znao da predmet koji sadrži ne smijem prodati. Činjenica da na svojem
dugom putovanju nisam ostao bez toga bila je čudo sama po sebi, ali mi je njegova
prisutnost istodobno bila blagoslov i prokletstvo. Taj je predmet bio jedini razlog
za moj trenutačni boravak u Parizu, pod krovom stranaca.

21
 Knjige.Club Books

Nakon što sam ulaštio srebrni čajnik, zaključio sam da postoji samo jedna
osoba u kući kojoj vjerujem dovoljno da je zamolim za savjet. Evelyn je živjela
u, kako je obitelj to zvala, »kućici«, odnosno dvosobnoj nusprostoriji uz glavnu
kuću. Prema Evelyninim riječima, barem je imala zasebnu kupaonicu i, još
važnije, vlastita vrata koja može zaključati. Još nikada nisam bio ondje, ali danas
nakon večere skupit ću hrabrosti i pokucati na njezina vrata.

Kroz prozor blagovaonice gledao sam Evelyn kako odlazi u svoju kućicu - uvijek
je odlazila nakon što bi zajedno sa služavkama poslužila glavno jelo, puštajući
njih da se pobrinu za desert i pranje posuđa. Večerao sam i pritom slušao razgovor
članova obitelji. Najstarija kći Nadine još se nije udala i često je iz kuće odlazila
u pratnji štafelaja, kistova i palete za miješanje boja. Nikada nisam vidio ništa što
bi naslikala, ali sam doznao da oslikava kulise za kazališne pozornice. Nikada
nisam bio u kazalištu, stoga je, naravno, nisam mogao pitati ništa u vezi s njezinim
poslom. Kako je rijetko boravila u kući i djelovala zauzeto svojim životom, nije
me primjećivala, samo bi mi se rano ujutro povremeno nasmiješila kada bismo se
sreli. Bio je tu i Marcel, koji me jednoga dana sav važan zaustavio, podbočio se i
izjavio da mu se ne sviđam. To je, naravno, bilo smiješno jer me nije ni poznavao,
ali sam čuo da me pred Françoise, svojom mlađom sestrom, nazvao »ulizicom«
zato što pomažem u kuhinji prije večere. No shvaćao sam ga; svatko bi bio
sumnjičav da mu roditelji u kuću prime mladog lutalicu kojeg su pronašli u vrtu i
koji odbija govoriti.
Međutim, sve sam mu oprostio onoga trenutka kada sam začuo prekrasnu
glazbu kako dopire iz sobe u prizemlju. Zastao sam kao u transu i netremice
slušao. Premda mi je tata na violini svirao sve što je znao, nikada dotad nisam čuo
zvuk kakav glasovir proizvodi u rukama vješta ljudskog bića. Bio je to
veličanstven zvuk. Otada sam postao pomalo opsjednut Marcelovim prstima i
pitao se kako uspijevaju tako brzo i bez greške prelijetati glasovirskim tipkama.
Morao sam se obuzdavati da ne zurim u njega. Jednoga ću dana skupiti hrabrosti
i pitati ga smijem li gledati dok svira. Kakav god bio prema meni, za mene je on
bio upravo čaroban.
Njegov stariji brat Jean-Max nije me pretjerano doživljavao jer je bio na pragu
zrelosti. Nisam znao mnogo o tome čime se bavi izvan kuće, ali jednom mi je
pokazao kako se boća, što je bila francuska pučka razbibriga. Igra je uključivala
bacanje loptica po šljunku u dvorištu iza kuće, i prilično sam brzo ušao u štos.
Zatim je tu bila Françoise, najmlađe dijete u obitelji Landowski i malo starija
od mene. Bila je prijateljski raspoložena još otkako sam stigao, premda vrlo
sramežljiva. Bilo mi je drago kada mi je u vrtu bez riječi dala slatkiš, nekakav
šećerni štapić, pa smo sjedili i lizali svatko svoj i gledali pčele kako salijeću

22
 Knjige.Club Books

cvijeće. Françoise je s Marcelom učila svirati glasovir i slikala je kao i Nadine.

Često sam je viđao dok je sjedila za štafelajem nasuprot kući. Nisam imao blage
veze zna li slikati ili ne, zato što nikada nisam vidio što slika, ali sam
pretpostavljao da je onaj lijepi pejzaž koji prikazuje polje presječeno rijekom,
izvješen u hodniku u prizemlju, njezino djelo. Jasno, nismo se mogli sprijateljiti -
sigurno je zamorno provoditi vrijeme s nekime tko s vama odbija razgovarati - ali
mi se često smješkala i vidio sam joj suosjećanje u očima. Katkada bi - obično
nedjeljom, kada monsieur Landowski nije radio - obitelj boćala ili bi odlučili otići
na piknik. Redovito su me pozivali, ali sam odbijao iz pristojnosti prema njihovu
obiteljskom vremenu jer sam na teži način naučio koliko pogubno može biti kada
vam netko na nečemu zamjera.
Poslije večere pomogao sam Elsi i Antoinette oko posuđa, a nakon što su
otišle gore u potkrovlje u krevet, iskrao sam se kroz kuhinjska vrata i brže-bolje
jurnuo iza kuće da me nitko ne vidi.
Dok sam stajao ispred Evelyninih vrata, srce mi je snažno tuklo u prsima.
Griješim li? Da se jednostavno vratim odakle sam došao i zaboravim na to?
»Ne«, šapnuo sam samome sebi u bradu. U određenom ću se trenutku u
nekoga morah pouzdati. Instinkt koji me toliko dugo održavao na životu govorio
mi je da postupam ispravno.
Ruka mi se tresla dok sam je pružao prema vratima i bojažljivo kucao. Ništa
se nije dogodilo. Pa naravno da nije; toliko sam slabo pokucao da me nitko nije
mogao čuti, osim ako je stajao tik s one strane drvenih vrata, a očito nije. Jače sam
pokucao. Za nekoliko sekundi vidio sam kako se zavjesa na prozoru miče i zatim
su se vrata otvorila.
»No, koga ja to vidim?« rekla je Evelyn s osmijehom na licu. »Uđi, uđi.
Dabome, nije da često imam goste«, nasmijala se.
Ušao sam u možda najudobniju prostoriju koju sam u životu vidio, lako su mi
rekli da je to nekoć bila garaža u kojoj je monsieur Landowski držao automobil i
obična kocka od betona, kamo god bi mi pogled pao, vidio sam nešto lijepo. Na
sredini prostorije stajala su dva tapecirana naslonjača prekrivena vezenim
prostirkama. Zidove su krasili nizovi portreta i slika mrtve prirode, a na čistom
stolu od mahagonija pokraj prozora ponosno je stajao buket cvijeća. Vidio sam i
uska vrata za koja sam pretpostavio da vode u spavaću sobu i sanitarni čvor, a na
polici iznad komode, pune porculanskih šalica i čaša, naslagane knjige.
»Izvoli, sjedni«, rekla je Evelyn i pokazala na jedan naslonjač, a iz svojega
sklonila nekakav okvir s vezom. »Jesi li za limunadu? Sama sam je napravila.«
Gorljivo sam zaklimao glavom. Prije nego što sam stigao u Francusku, nikada
nisam kušao limunadu i sada je se nisam mogao napiti. Gledao sam za Evelyn dok
je išla prema komodi i vadila dvije čaše. Iz vrča punog leda nalila je žućkastu
tekućinu.

23
 Knjige.Club Books

»Izvoli«, rekla je i sjela, onako krupna zauzimajući cijeli naslonjač. »Sante!«

Podignula je čašu.
I ja sam podignuo svoju, ali sam kao i obično, šutio.
»Nego«, nastavila je Evelyn, »kako ti mogu pomoći?«
Već sam prije na papir zapisao što je želim pitati, stoga sam ga izvadio iz
džepa i pružio joj ga.
Pročitala je moje riječi i zagledala se u mene.
»Kako bi mogao zaraditi? To si me došao pitati?«
Kimnuo sam.
»E pa, mladiću, nisam sigurna da ti mogu odgovoriti. Morala bih razmisliti.
Ali, zašto misliš da trebaš zarađivati?«
Dao sam joj znak da okrene papir na drugu stranu.
»>U slučaju da Landowskijevi zaključe da u kući više nema mjesta za
mene<«, pročitala je. »No s obzirom na monsieurov uspjeh i broj narudžbi kojima
ga salijeću, čisto sumnjam da će se morati preseliti u manju kuću, tako da će ovdje
za tebe uvijek biti mjesta. Ali, mislim da shvaćam što želiš reći. Bojiš se zato što
misliš da bi se jednoga dana mogli naprosto odlučiti i otpraviti te odavde, zar ne?«
Žustro sam zaklimao glavom.
»Pa bi postao samo još jedno mlado, izgladnjelo siroče na pariškim ulicama.
Kad smo već kod toga važnog pitanja: jesi li siroče? Samo reci, da ili ne.«
Jednako sam žustro odmahnuo glavom.
»Gdje su ti roditelji?«
Vratila mi je papir te sam napisao:
Ne znam.
»Shvaćam. Mislila sam da su možda stradali u Velikom ratu, ali on je završio
1918., pa si možda previše mlad za to.«
Slegnuo sam ramenima i nastojao zadržati bezizražajan izraz lica. Problem s
dobrim ljudima jest taj da vas mogu navesti da se opustite, a znao sam da si to
nipošto ne smijem priuštiti. Gledao sam je dok me šutke promatrala.
»Znam da znaš govoriti kad hoćeš, mladiću. Ona Brazilka što je bila kod nas
svima je rekla da si joj one noći kad te pronašla zahvalio na tečnom francuskom.
Samo je pitanje, zašto ne govoriš? Jedini odgovor koji mi pada na pamet - osim
ako otada nisi zanijemio, u što čisto sumnjam - jest da se previše bojiš ikomu
vjerovati. Jesam li možda u pravu?«
I tada sam se našao u velikoj dilemi... Htio sam joj reći da ima potpuno pravo
i baciti se u njezin utješni zagrljaj, sve joj ispričati, ali sam znao da još... još ne
smijem. Dao sam znak da mi vrati papir, nešto zapisao i vratio joj ga.
Buncao sam. Ne sjećam se da sam razgovarao s Bel.

24
 Knjige.Club Books

Evelyn je pročitala moje riječi i nasmiješila se. »Shvaćam, mladiću. Znam da

lažeš, ali kakva god da te trauma snašla, vjerujem da te navela da prestaneš
vjerovati ljudima. Možda ti jednom prilikom, kad se budemo malo dulje
poznavali, ispričam ponešto o svojem životu. Bila sam bolničarka na bojišnici
tijekom Velikoga rata. Kolike sam se patnje ondje nagledala... nikada to neću
zaboraviti. I da, iskreno ću ti reći, i ja sam zbog toga na neko vrijeme izgubila
vjeru u ljude. I u Boga. Vjeruješ li ti u Boga?«
Malo sam manje žustro klimnuo glavom. Djelomično zato što nisam znao je
li i dalje religiozna nakon privremenoga gubitka vjere, a djelomično zato što ni
sam nisam bio siguran.
»Mislim da si možda u istoj situaciji u kakvoj sam ja nekoć bila. Trebalo je
proći dosta vremena da ponovno povjerujem bilo čemu. Znaš li što mi je vratilo
vjeru i povjerenje? Ljubav. Ljubav prema mojem dragom sinu. Ona je sve
popravila. Naravno, ljubav dolazi od Boga, ili kako god želiš zvati duha s kojim
smo svi povezani nevidljivim nitima. A čak i ako povremeno imamo osjećaj da
nas je napustio, to se nikada ne dogodi. U svakom slučaju, nažalost, zbilja nemam
odgovor na tvoje pitanje. Na pariškim je ulicama mnogo dječaka sličnih tebi, koji
preživljavaju na načine o kojima ne želim ni razmišljati. Ali... Bože, voljela bih
da mi barem kažeš kako se zoveš. Kunem ti se da su monsieur i madame
Landowski dobri ljudi i da te nikada ne bi tek tako izbacili iz svoje kuće.«
Dao sam joj znak da mi vrati papir, zapisao riječi i pružio joj ga.
Što će onda sa mnom?
»No, da govoriš, pustili bi te da ostaneš u njihovoj kući i poslali te u školu,
kao i drugu djecu. Ali, po svemu sudeći...« slegnula je ramenima, »to se neće
dogoditi, zar ne? Sumnjam da ti ijedna škola primila nijemoga dječaka, ma koliko
obrazovan bio. Pretpostavljam, po onome što znam o tebi, da si obrazovan i da bi
se htio dalje obrazovati. Je li tako?«
Potrudio sam se slegnuti ramenima onako kako to čine Francuzi, kao što sam
vidio da vješto čine svi u kući.
»Jednu stvar ne trpim, mladiću, a to su laži«, iznenada me prekorila Evelyn.
»Znam da imaš svoje razloge zbog kojih šutiš, ali barem budi iskren. Želiš li se
nastaviti obrazovati ili ne?«
Nerado sam kimnuo.
Evelyn se pljesnula po bedru. »No, eto. Moraš odlučiti jesi li spreman
progovoriti, pri čemu bi tvoja budućnost u kućanstvu obitelji Landowski bila
mnogo sigurnija. Bio bi normalno dijete koje bi išlo u normalnu školu i znam da
bi i dalje bio dobrodošao u obitelji. Nego«, Evelyn je zijevnula, »sutra moram
rano ustati, ali mi je jako drago što si večeras došao. Slobodno i inače svrati kada
god poželiš.«

25
 Knjige.Club Books

Odmah sam ustao, kimnuo joj u znak zahvalnosti i pošao prema vratima, a
Evelyn je ustala za mnom. Dok sam se spremao okrenuti kvaku, na ramenima sam
osjetio nježne ruke, kojima me potom okrenula i privila uz sebe.
»Tebi samo fali malo ljubavi, chéri. Laka ti noć.«

26
 Knjige.Club Books

3.

26. listopada 1928.

Danas su u blagovaonici prije večere zapalili vatru. Bilo ju je vrlo

uzbudljivo gledati, iako ne shvaćam zašto se svi toliko žale na hladnoću.
Cijela je obitelj sasvim zdrava i vrlo zauzeta. Monsieur Landowski brine
se zbog prijevoza svojega dragocjenog Crista u Rio de Janeiro, a još
mora dovršiti i Sun Jatsena. Ja se trudim pomagati u kući koliko mogu i
nadam se da sam im koristan, a ne na teret. Jako sam zadovoljan novom
zimskom odjećom, koju sam dobio od Marcela. Tkanina od koje su
sašivene košulje, hlače i džemperi vrlo je mekana i miluje mi kožu.
Madame Landowski ljubazno je odlučila da se, iako trenutačno ne mogu
ići u školu zato što ne govorim, svejedno trebam obrazovati. Zadala mi je
nekoliko matematičkih zadataka i diktat. Jako se trudim točno riješiti
zadatke. Sretan sam i zahvalan što sam s tim dobrim ljudima u ovoj lijepoj
kući.

Odložio sam olovku i sklopio pa zaključao dnevnik u nadi da nikakve znatiželjne

oči u svemu što sam unutra zapisao neće pronaći nikakvu manu. Zatim sam
posegnuo ispod ladice za malenim snopom papira koje sam izrezao tako da
odgovaraju veličini stranica dnevnika. Na tim papirima bilježim svoje prave misli.
U početku sam dnevnik vodio samo da udovoljim onima koji su mi ga dali, u
slučaju da me ikada pitaju služim li se njime. No otkrio sam da mi postaje sve teže
i teže prešućivati misli i osjećaje, pa mi njihovo stavljanje na papir dođe kao
olakšanje, ispušni ventil. Jednoga dana, odlučio sam, kada više ne budem živio u
obitelji Landowski, pridružit ću te stranice relevantnim dijelovima prvog
dnevnika, pa će zajedno tvoriti vjerodostojnu sliku mojega života.
Mislim da mi je postalo još teže razmišljati o odlasku zbog Evelyn, zato što
sam, nakon što mi je rekla da svratim kada god poželim, to i činio. Iskreno sam
vjerovao da prema meni gaji nekakve majčinske osjećaje, iskrene i stvarne.
Proteklih sam tjedana više puta, dok smo sjedili u njezinu udobnom boravku,
slušao priče o njezinu životu, u kojem je, kako mi se činilo, silno propatila. Njezin
muž i stariji sin nikada se nisu vratili iz Velikoga rata. Zahvaljujući boravku u
kući obitelji Landowski, štošta sam naučio o tome ratu, iako sam se rodio 1918.,
kada je već završio. Tresao sam se od užasa dok mi je Evelyn pričala o brojnim

27
 Knjige.Club Books

muškarcima koji su stradali na bojišnici jer su ih silili da »daju sve od sebe«, pa

su urlali od bolova jer su im dijelovi tijela bili razneseni.
»Najviše me muči to što su moj voljeni Anton i Jacques umrli bez igdje ikoga
da ih utješi...«
Vidio sam kako joj suze naviru na oči i pružio joj ruku. Žarko sam joj htio
reći: »Strašno mi je žao. Sigurno vam je bilo jako teško. I ja sam izgubio sve koje
sam volio...«
Objasnila je da je zato toliko ponosna i zaštitnički nastrojena prema svojem
preostalom sinu. Kada bi ostala i bez njega, izgubila bi razum. Htio sam joj reći
da sam ja već izgubio razum, ali na moje iznenađenje, polako mi se vraćao.
Bilo mi je sve teže i teže šutjeti, naročito jer sam znao da ću, ako progovorim,
moći u školu. A silno sam se htio nastaviti obrazovati. No tada bi mi postavljali
pitanja o tome što mi se dogodilo, a na njih jednostavno nisam smio odgovoriti.
Ili bih morao lagati, a ti dobri ljudi koji su me uzeli k sebi, odijevali me i hranili,
nisu to zaslužili.

»Uđi, uđi!« rekla je Evelyn kada sam otvorio njezina ulazna vrata. Znao sam da
ima bolesnu nogu, koja ju je boljela više nego što je htjela priznati. Očito nisam
bio jedini koji je zabrinut za svoj ostanak u kući obitelji Landowski.
»Skuhaj kakao, može, mladiću? Sve je spremno«, dodala je.
Poslušao sam je i upijao čarobni miris čokolade, za koju sam bio siguran da
sam je nekada u prošlosti kušao, ali je se sada nisam mogao zasititi. Druženje s
Evelyn uz kakao brzo mi je postalo omiljeni dio dana.
Uzeo sam dvije šalice i jednu stavio na stol pokraj Evelyn, a drugu na kamin
iza čije je rešetke veselo gorjela lagana vatrica. Sjeo sam i malo se rashladio
rukom, gotovo ošamućen od vrućine.
»Dolaziš iz vrlo hladne zemlje, zar ne?« Evelyn me pozorno gledala i znao
sam da traži trenutak u kojem će me uhvatiti nespremna i izvući pokoju
informaciju.
Uzeo sam kakao i otpio gutljaj da provjerim može li moje pregrijano tijelo
podnijeti vruć napitak, iako sam žudio da sa sebe svučem vuneni džemper.
»Ah, već ćeš ti meni jednom reći«, smješkala se, »ali zasad ostani enigma.«
Upitno sam je pogledao. Dotada nisam čuo tu riječ, »enigma«, ali mi je
zanimljivo zvučala.
»Enigma znači da nitko nije siguran tko si zapravo«, objasnila je. »Zbog toga
si zanimljiv, barem neko vrijeme. A onda bi mogao postati dosadan.«
Jao! To me zaboljelo.

28
 Knjige.Club Books

»Uglavnom... oprosti mi zbog frustracije. Samo se brinem za tebe. Monsieur

i madame Landowski u nekom bi trenutku mogli izgubiti strpljenje. Nekidan sam
načula njihov razgovor dok sam brisala prašinu u salonu. Misle te poslati
psihijatru. Znaš li što je to?«
Odmahnuo sam glavom.
»To je liječnik za mozak. Postavlja ti pitanja i odlučuje o tvom duševnom
stanju i razlozima koji su do njega doveli. Na primjer, ako imaš nekakav duševni
poremećaj, to znači da te treba smjestiti u nekakvu bolnicu.«
Razrogačio sam oči od užasa. Znao sam točno na što misli. Jednu našu susjedu
kod kuće, koju smo često čuli kako viče i vrišti, a jednom smo je vidjeli i kako
gola hoda glavnom gradskom ulicom, odveli su u »umobolnicu«. To su navodno
grozna mjesta. Puna muškaraca i žena koji vrište i viču ili sjede i zure u prazno,
kao da su već umrli.
»Joj, nisam ti to trebala reći«, brzo je dodala Evelyn. »Svi znamo da nisi lud
i da ustvari samo skrivaš koliko si pametan. Misle te poslati psihijatru zato da
doznaju zašto imaš osjećaj da ne možeš razgovarati s nama, iako smo čuli da
možeš.«
Po običaju, odlučno sam odmahnuo glavom. Svi su znali da je moj odgovor
na to pitanje da sam buncao i da se ne sjećam razgovora s Bel. I zapravo nisam
lagao.
»Žele ti pomoći, mili, a ne naškoditi. Molim te, nemoj se toliko bojati. Gle«,
rekla je Evelyn i posegnula za svežnjem umotanim u smeđi papir pokraj svojega
naslonjača, »ovo je za tebe, za zimu.«
Kada sam uzeo svežanj iz njezinih ruku, imao sam osjećaj kao da mi je
rođendan. Odavno nisam dobio nikakav dar. Gotovo sam ga htio sačuvati za
poslije, ali me Evelyn potaknula da potrgam papir. Unutra su se nalazili šareni
prugasti šal i vunena kapa.
»Probaj ih, mladiću. Da vidimo hoće li ti odgovarati.«
Iako sam umirao od vrućine, poslušao sam je. Šal mi je savršeno pristajao -
ima li koji da ne pristaje? No vunena je kapa bila malčice prevelika, pa mi je pala
preko očiju kada sam je tek stavio.
»Daj je amo«, rekla je Evelyn, pa sam gledao kako presavija prednji dio kape.
»Evo. Tako je bolje. Što kažeš?«
Da ću umrijeti od vrućine ako ovako nastavim...
Oduševljeno sam zaklimao glavom pa ustao, prišao joj i zagrlio je. Kada sam
se odmaknuo, shvatio sam da su mi oči pune suza.
»Joj, šašavi dječače, znaš koliko volim plesti. Napravila sam na stotine takvih
za naše momke na bojišnici«, dodala je.

29
 Knjige.Club Books

Krenuo sam natrag prema svojem naslonjaču, a riječ »hvala« plesala mi je

navrh jezika, no čvrsto sam stisnuo usne. Skinuvši kapu i šal, složio sam ih i
pažljivo ih vratio u njihov smeđi omot.
»Nego, vrijeme je za krevet, i meni i tebi«, rekla je, zagledana u sat na polici
nad kaminom. »Ali najprije ti moram reći da sam danas dobila krasnu vijest.«
Vidio sam kako pokazuje na omotnicu iza sata. »To je od mojeg sina Louisa.
Posjetit će me kada budem imala slobodan dan. No, što kažeš?«
Vedro sam kimnuo, ali u sebi sam shvatio da sam pomalo ljubomoran na toga
veličanstvenog Louisa, koji je u majčinim očima bio utjelovljenje savršenstva.
Pomislio sam da bih ga mogao zamrziti.
»Voljela bih da ga dođeš upoznati. Vodit će me na ručak u selo i vratit ćemo
se u pola četiri. Hajde nam ti dođi u četiri, može?«
Kimnuo sam, nastojeći ne odati zlovolju koju sam osjećao. Lagano sam joj
mahnuo i široko se nasmiješio potapšavši po svojem daru i otišao. Te sam se noći
sklupčao u krevetu, nemiran zbog dolaska toga suparnika za Evelyninu pažnju i
onoga što je rekla o psihijatru kojem bi me obitelj Landowski mogla poslati.
Te noći nisam dobro spavao.

U nedjelju poslijepodne umio sam se u zdjeli vode koju su mi služavke

svakodnevno donosile. U potkrovlju nismo imali »sanitarni čvor«, na što su se
Elsa i Antoinette isto tako žalile, zato što su noću morale silaziti u prizemlje
obaviti nuždu. Počešljao sam se i odlučio da neću obući vuneni džemper jer je
bila velika šansa da će Evelyn zbog sina naložiti jaku vatru. Sišao sam i kroz
kuhinju izašao iz kuće pa se zaputio prema njezinim ulaznim vratima. Zatim sam
nešto čuo i stao kao ukopan. Poslušao sam zvuk i sklopio oči, a na usnama mi se
pojavio osmijeh jer si nisu mogle pomoći. Prepoznao sam tu skladbu, kao i
činjenicu da je ne svira stručnjak kakav je moj otac, ali ipak netko tko je vježbao
mnogo godina.
Pribrao sam se kad je glazba utihnula i polako stigao pred Evelynina vrata pa
pokucao. Smjesta ih je otvorio visok mršavi muškarac, za kojega sam već i prije
znao da mu je devetnaest godina.
»Zdravo«, obratio mi se s osmijehom. »Ti si sigurno mladac koji je stigao u
kuću otkako sam prošli put bio ovdje.«
Uveo me u kućicu, a ja sam pogledom zvjerao ne bih li vidio glazbalo koje
sam maloprije čuo. Na naslonjaču na kojem sam obično sjedio ležala je violina pa
sam se - nisam si mogao pomoći - zapiljio u nju.
»Zdravo«, rekla je Evelyn. »Ovo je Louis, moj sin.«

30
 Knjige.Club Books

Kimnuo sam, ali i dalje nisam mogao skloniti pogled s jednostavnog predmeta
koji je nekoć bio dijelom stabla, da bi ga netko preobrazio u glazbalo kadro
proizvoditi najveličanstvenije zvukove na ovome svijetu. Barem po mojem
mišljenju.
»Čuo si mojeg sina kako svira?« Evelyn nije promaknuto kako sam promatrao
glazbalo.
Kimnuo sam, obuzet željom da posegnem za njime, prislonim ga pod bradu i
gudalom izvučem melodiju iz njega.
»Hoćeš probati i ti?«
Pogledao sam u Louisa, koji me silno podsjećao na svoju majku. Imali su
jednak, dražestan osmijeh. Gorljivo sam zaklimao glavom. Pružio mi je violinu,
pa sam je pažljivo primio, kao da držim komad suhoga zlata. Zatim sam, gotovo
nesvjesno, stavio glazbalo pod bradu.
»Dakle, sviraš«, rekao je Louis.
Nije to bilo pitanje, već izjava.
Ponovno sam kimnuo.
»No, da te čujemo«, rekao je, posegnuo za gudalom i pružio mi ga. Nakon što
sam ga čuo kako svira, znao sam da je glazbalo savršeno ugođeno, ali sam
svejedno povukao gudalo preko žica da vidim kako zvuči u mojim rukama. Bilo
je teže nego ono na kojem smo tata i ja svirali, nekako čvršće, pa sam se zapitao
hoću li ga moći navesti da jednako zvuči. Prošlo je mnogo vremena otkako sam
zadnji put držao violinu u rukama. Sklopio sam oči i učinio ono što me tata
oduvijek učio: počeo sam milovati žice. Nisam ni znao što ću svirati prije nego
sam počeo, no prekrasne note »Allemande« iz Bachove Druge violinske partite
potekle su iz mene. Ostao sam zatečen kada je zvuk prestao, a zatim je nastupila
tišina. I pljesak.
»E, to bogme nisam očekivala«, čuo sam Evelyn kako govori dok se hladila
lepezom.
»Monsieur, vi ste...« zaustio je Louis »No, prilično posebni. To je bilo
izvanredno za dječaka tvojih godina. Kaži mi, gdje si naučio svirati?«
Nisam namjeravao odložiti violinu da uzmem svoj papir za pisanje, stoga sam
samo slegnuo ramenima u nadi da će me on zamoliti da odsviram još nešto.
»Rekoh ti, Louise, on ne govori.«
»Ni ne mora govoriti kad tako dobro svira.« Louis se nasmiješio majci, a
zatim se okrenuo prema meni. »Doista si izniman, za nekoga toliko mladog.
Hajde, daj mi tu violinu i dođi sjesti da popijemo čaj.«
Dok mi je Louis prilazio, djelomično sam poželio violinu priviti na prsa,
okrenuti se i pobjeći.
»Ne brini se, mladiću«, rekla je Evelyn. »Sada kad znam da tako lijepo sviraš,
poticat ću te da to činiš što češće. To je violina mojeg pokojnog muža, znaš. I on

31
 Knjige.Club Books

je divno svirao. Držim je ovdje kod sebe, ispod kreveta. Možeš je spremiti, molim
te«, blago je rekla Evelyn i pokazala na kutiju na podu. Dok je Louis kuhao čaj,
nježno sam vratio violinu na mjesto. Naziv proizvođača bio je ispisan s unutarnje
strane poklopca. Nikada nisam čuo za njega, ali nije ni važno. Kvaliteta zvuka
možda nije bila jednaka kao na očevoj violini, no poslužit će. Svaka bi mi violina
poslužila. Evelyn nije tražila da sklonim kutiju, stoga je stajala pokraj mene dok
smo pili čaj te sam slušao Louisa kako majci prepričava o predmetu koji studira.
»Možda jednom dizajniram novi Renaultov model automobila«, rekao je.
»No, osim što bih bila ponosna na tebe da tako bude, znaš koliko bih to voljela
jer bi živio blizu, a ne tamo daleko u Lyonu.«
»Neću još dugo - diplomirat ću za godinu i pol, a onda ću pisati zamolbe svim
proizvođačima automobila i vidjeti koji će odlučiti da treba mene i moje vještine.«
»Louis je odmalena opsjednut automobilima«, objasnila mi je Evelyn. »Tada
ih na cestama nije bilo toliko, ali Louis bi crtao modeme automobile, kako ih je
zamišljao, i da znaš, bili su vrlo slični onima kakve danas proizvode. Naravno,
njih si mogu priuštiti samo bogataši...«
»Ah, ali uskoro neće biti tako, maman. Jednoga će dana svaka obitelj imati
automobil, uključujući moju.«
»No, ne škodi sanjati, zar ne?« ljubazno je odgovorila Evelyn. »Nego,
mladiću, hoćeš li moći pojesti taj kolač ili da ga Louis spremi u limenku za sutra?«
Odlučio sam da imam mjesta za još i uzeo zadnju krišku s tanjura.
»Nego, što tebe toliko zanima?« upitao me Louis.
Izvukao sam svoj papir i zapisao tri riječi:
Hrana!
Violina.
Knjige.
Čitanje sam dodao u zagradu i pružio mu papir.
»Tako znači.« Louis mi se nasmiješio nakon što je pročitao. »Danas sam prvo
dvoje svakako vidio na djelu. Jesi li prije govorio?«
Nisam htio da ispadne kako se premišljam, stoga sam odlučio biti iskren i
kimnuti.
»Ako smijem pitati, što se dogodilo da si prestao govoriti?«
Slegnuo sam ramenima i odmahnuo glavom.
»No, nije na nama da zapitkujemo, zar ne?« ubacila se Evelyn. »Reći će nam
kada bude bio spreman, zar ne?«
Kimnuo sam i potišteno oborio pogled. Iako se nisam smio služiti glasom,
glumačke sam sposobnosti uveliko usavršio.
»Louise, hajde, podloži vatru. Noću stvarno zna biti hladno.« Evelyn se naglo
stresla. »Ne volim zimu, a ti, mladiću?«

32
 Knjige.Club Books

Odlučno sam odmahnuo glavom.

»Ali, barem Božić unese svjetlo u naše domove i srca, pa se imamo čemu
veseliti. Voliš li Božić?«
Zagledao sam se u nju, a zatim sklopio oči dok sam se prisjećao dana kada je
vatra plamtjela u peći, a minijaturni darovi koje smo poslije mise razmjenjivali,
stigli do mene. Večerali smo meso i nekakve posebno pripremljene delicije.
Uživao sam, iako mi je uspomena djelovala kao prizor iz slikovnice, kao da mi ne
pripada.
»Stvarno se nadam da ću si moći priuštiti kartu da te dođem vidjeti za Božić,
maman. Štedjet ću najviše što mogu«, rekao je Louis.
»Znam da hoćeš, chéri. Naravno«, dodala je Evelyn, obraćajući se i meni, »za
mene je to najužurbanije doba godine. Monsieur Landowski voli priređivati
zabave za prijatelje, pa bi možda bilo bolje da to odgodimo poslije Božića, kada
karte budu malo jeftinije.«
»Možda, ali vidjet ćemo. Uglavnom, nerado ovo govorim, ali morao bih
krenuti.«
»Da«, složila se Evelyn, iako sam joj u očima primijetio tugu. »Spremit ću ti
malo hrane za put.«
»Maman, samo ti sjedi, molim te«, rekao je Louis i dao joj znak da ne ustaje
iz naslonjača. »Za ručak smo se prejeli, a toliko sam se najeo kolača da sigurno
neću ogladnjeli dok ne stignem kući, časna riječ. Maman voli hraniti ljude, kao
što si možda primijetio«, dobacio mi je.
Ustao sam i spremio se poći jer nisam htio smetati prilikom majčina očito
tužnog rastanka sa sinom. Zagrlio sam Evelyn i rukovao se s Louisom.
»Jako mi je drago što sam te upoznao i hvala ti što maman praviš društvo.
Uvijek treba nekoga o kome bi se brinula, zar ne?« smiješio se Louis.
»Možda ćeš, kada sljedeći put dođem, imati ime kojim ćemo te moći zvati«,
rekao je Louis dok sam išao prema vratima.
Na putu do kuće razmišljao sam o tome što mi je Louis rekao. Bilo je to nešto
što sam više puta razmotrio otkako sam prestao govoriti. Činjenica da nikada više
nikomu neću otkriti svoje pravo ime. To je značilo da mogu odabrati koje god ime
želim. Iako nije moglo biti bolje od mojega pravog imena, bilo je zanimljivo
razmišljati o imenu koje bih mogao uzeti. Problem je bio u tome što vam, jednom
kada imate ime, pa makar bilo najgore na svijetu, ono pripada. I često je to prva
stvar koju ljudi doznaju o vama. I zato je mnogo teže nego što djeluje nastojati ga
ignorirati, kakvo god bilo. Proteklih sam si tjedana često šaputao mnoga imena,
samo zato što mi se nije sviđalo što se ljudi muče jer ne znaju kako bi mi se
obratili. Bilo bi im lakše kada bih imao ime, a bilo je lako zapisati ga. No nijedno
mi ime nije sjedalo, koliko god se trudio pronaći ga.
Nakon što sam odrezao debelu krišku bageta i sredinu namazao džemom
(obitelj se nedjeljom uvečer sama posluživala), otišao sam u svoju sobu u
33
 Knjige.Club Books

potkrovlju i sjeo na krevet. Kroz prozorčić sam promatrao kako se vani smračuje.
Zatim sam ispod najnovijeg odlomka u dnevniku dopisao nekoliko redaka:

Upravo sam svirao violinu prvi put nakon dugo vremena.

Nema ljepšeg osjećaja na svijetu nego ponovno osjetiti
gudalo u rukama i mamiti zvukove iz glazbala...

Zastao sam s olovkom u zraku i shvatio da mi je upravo sinulo savršeno ime.

34
 Knjige.Club Books

4.

»DAKLE, KIP JE KONAČNO GOTOV«, monsieur Landowski s olakšanjem je pljesnuo

dlanom po radnom stolu. »No onaj ludi Brazilac sada traži da izradim model glave
i ruku za njegova Krista. Glava će biti visoka gotovo četiri metra, stoga će jedva
stati u atelje. Prsti će mu također sezati gotovo do stropa. Svi ćemo mi u ateljeu u
najdoslovnijem smislu nad sobom iskusiti Kristovu ruku«, našalio se. »A zatim
će, tako mi kaže da Silva Costa, nakon što završim moje radove raskomadati poput
govedine da bi ih otpremili brodom u Rio de Janeiro. Nikada prije nisam tako
radio. Ali«, uzdahnuo je, »možda se trebam pouzdati u njegovo ludilo.«
»Možda nemate izbora«, složio se Laurent.
»Pa, time plaćam račune, Brouilly, iako ne mogu primati druge narudžbe dok
glava i ruke našega Gospodina ne napuste atelje. Jednostavno ne bi bilo dovoljno
mjesta. Stoga započinjemo. Donesi mi one odljevke ruku dviju dama koje si
izradio prije nekoliko mjeseci. Od nečega moram krenuti.«
Gledao sam za Laurentom dok je odlazio u skladište po odljevke ruku i
zaključio kako je dobar trenutak da se iskradem. Slutio sam da su obojica napeta.
Izašao sam iz ateljea i sjeo na kamenu klupu pa se zagledao u prekrasno, vedro
noćno nebo. Odjednom sam zadrhtao, prvi put osjetivši zahvalnost zbog toga što
na sebi imam vuneni džemper. Noćas će biti mraza, ali nije mi se činilo da će
padati snijeg. A nagledao sam se snjegova i snjegova. Okrenuo sam se i pogledao
prema pravome mjestu na nebu, svjestan da je sada, u studenome i dobu godine
kada će se one koje su me dovele ovamo u moj novi dom, pojaviti na Sjevernoj
polutci. Već sam ih nekoliko puta vidio, dok su još slabašno žmirkale i često se
skrivale iza oblaka, ali večeras...
Poskočio sam kao i obično kada bih začuo nečije korake i pokušao
odgonetnuti o kome je riječ. Ugledao sam Laurentovu poznatu priliku. Sjeo je
pokraj mene dok sam nastavljao gledati nebo.
»Voliš zvijezde?« upitao me.
Nasmiješio sam mu se i kimnuo.
»Ono je Orionov pojas.« Lauren je pokazao na njega na noćnome nebu. »A u
blizini je zviježđe Sedam sestara na koje paze njihovi roditelji, Atlas i Plejona.«
Pogledom sam pratio njegove prste dok je povlačio linije među zvijezdama.
Nisam se usuđivao pogledati ga da ne primijeti moje iznenađenje.
»Oca mi je zanimala astronomija, držao je teleskop u jednoj sobi u potkrovlju
našeg dvorca«, objasnio je Laurent. »Ponekad bi ga za vedrih noći odnio na krov

35
 Knjige.Club Books

i poučavao me o zvijezdama. Jednom sam vidio zvijezdu padalicu i pomislio da

nikada nisam vidio ništa čarobije.« Spustio je pogled i pomno se zagledao u mene.
»Imaš li roditelje?«
Zurio sam u zvijezde i pravio se da ga nisam čuo.
»No, dobro, moram ići.« Pogladio me po glavi. »Laku noć.«
Gledao sam za njime i shvatio da je to bio trenutak u kojem sam došao najbliže
tome da doslovno progovorim (barem nakon one epizode s violinom). Od svih
zvijezda u svim zviježđima koje je mogao spomenuti... znao sam da su poznate,
ali sam nekako uvijek imao osjećaj kao da su moja tajna i nisam bio siguran sviđa
li mi se činjenica da su još nekom posebne.
Samo potraži Sedam sestara Plejada, sine moj. One su uvijek tu negdje, bdiju
nad tobom i čuvaju te kada ja ne mogu...
Znao sam svaku, baš svaku pojedinost svih njihovih priča. Kada sam bio
mnogo mlađi nego sada, slušao sam tatu dok je pripovijedao o tim drevnim
čudesima. Znao sam da nisu samo plodovi grčke mitologije, već i mnogih legendi
diljem svijeta, a u mojoj su glavi bile stvarne: sedam žena koje bdiju nada mnom.
Dok su ostala djeca učila o anđelima koji ih obavijaju svojim paperjastim krilima,
Maja, Alkiona, Steropa, Kelena, Tajgeta, Elektra i Meropa bile su mi poput majki.
Bilo mi je drago što ih je sedam jer, ako određene noći neka od njih ne bi naročito
jarko sjala, ostale jesu. Svaka je imala različite kvalitete, različite prednosti.
Razmišljao sam kako bi, kada biste ih stavili na okup, možda dobili savršenu ženu,
poput Svete Majke. Pa iako sam tih dana bio - ili morao biti - odrastao, maštarija
o tome da su Sestre stvarne i da će mi priteći upomoć kada ih budem trebao nije
blijedjela, zato što joj to nisam dopuštao. Ponovno sam pogledao gore u njih, a
zatim ustao s klupe i otrčao u svoju sobu u potkrovlju kako bih gledao kroz prozor.
I da... da! I odande sam ih vidio.
Mislim da sam te noći spavao bolje nego što sam odavno pamtio, umiren
spoznajom da su moje čuvarice ondje i da zaštitnički sjaje nada mnom.

Kućom se pronio glas da znam svirati violinu.

»Žele te čuti kako sviraš«, rekla je Evelyn. »I u nedjelju ćeš udovoljiti
njihovoj želji.«
Napućio sam usne, više iz straha nego zbog nezadovoljstva. Bilo je jedno
Svirati pred domaćicom Evelyn, a nešto sasvim drugo svirati pred cijelom obitelji
Landowski, naročito s obzirom na to da je Marcel bio vrlo darovit pijanist.
»Bez brige, evo ti pa vježbaj«, rekla je Evelyn i pružila mi svoju violinu.
»Dođi tijekom dana dok su svi zauzeti. Nije da ti treba vježba, mili, ali možda će
ti tako biti lakše. Znaš li mnogo skladbi napamet?«

36
 Knjige.Club Books

Kimnuo sam.
»Onda moraš odabrati barem dvije-tri«, savjetovala mi je, iako nisam shvaćao
zašto. I tako sam narednih nekoliko dana dolazio u Evelyninu kućicu dok je ona
radila u glavnoj kući, zatvarao sve prozore u slučaju da netko prisluškuje i svirao
sve svoje omiljene skladbe. Evelyn je imala pravo: zahrđao sam i prsti mi nisu
bili gipki kao prije, vjerojatno zbog svega što su pretrpjeli na mojem putu ovamo.
Nakon mnogo pomnog razmišljanja, odabrao sam tri skladbe. Prvu zato što je
zvučala vrlo impresivno, a ustvari ju je bilo lako svirati. Drugu zato što je bila
tehnički zahtjevna, čisto u slučaju da je netko u obitelji dovoljno upućen u sviranje
violine da prosudi moju vještinu. I treću zato što mi je bila najomiljenija od svih
skladbi za violinu te sam je obožavao svirati.
Moj se »nastup« trebao zbiti u nedjelju prije ručka. Pozvali su i služavke da
me dođu slušati i, premda sam bio siguran da se obitelj Landowski samo trudi
postići da se osjećam posebno, imao sam osjećaj da me na neki način iskušavaju,
a to mi se nije nimalo sviđalo. Koji god njihov povod bio, mada sam bio siguran
da je iskren i dobar, nisam imao izbora. Morao sam svirati pred njima. Bilo me
užasno strah jer sam dotada svirao isključivo pred svojom obitelji, a osim tate,
ničije tuđe mišljenje nije bilo važno. No ovo su bili čuveni kipar i njegova darovita
obitelj, čiji su članovi bili ozbiljno upućeni u glazbu.
Noć uoči »nastupa« nisam dobro spavao, ritao sam se i prevrtao u želji da
mogu otrčati dolje i u Evelyninu kućicu i vježbati do iznemoglosti, sve dok mi
violina ne sraste s prstima, kako je tata tvrdio da i treba biti.
U nedjelju ujutro svirao sam dok mi prsti nisu gotovo otpali, a onda je Evelyn
došla po mene i rekla mi da moram otići gore i presvući se. U kuhinji me, kako je
rekla, »zalizala«, odnosno smočila mi kosu i zagladila je prema tjemenu i obrisala
mi lice krpom.
»Eto, gotovo. Spreman si.« Nasmiješila mi se i privukla me k sebi. »Samo
zapamti koliko se ponosim tobom.« Potom me pustila, a u očima sam joj vidio
suze.
Obitelj me dočekala u salonu, okupljena oko kamina u kojem je gorjela jaka
vatra. Svi su pili vino, a mene su pozvali da stanem pred njih.
»No, sinko, nema potrebe za nervozom, zar ne? Samo sviraj kada god budeš
spreman«, rekao je monsieur Landowski.
Stavio sam violinu pod bradu i namjestio je. Zatim sam sklopio oči i zamolio
sve one za koje je tata rekao da me čuvaju - uključujući njega - da mi pomognu.
Podignuo sam gudalo i zasvirao.
Kada sam odsvirao i zadnju skladbu, nastupila je, kako mi se činilo, užasna
tišina. Sve moje samopouzdanje potonulo je. Ma što tata zna? I jedna domaćica i
njezin sin inženjer? Osjetio sam kako mi obrazi gore od srama i poželio pobjeći u
suzama. Zacijelo sam načas oglušio od jada jer sam, kada sam napokon došao
sebi, začuo pljesak. Čak je i Marcel izgledao zainteresirano i zadivljeno.

37
 Knjige.Club Books

»Bravo, mladiću! Bravo!« klicao, je monsieur Landowski. »Da nam barem

možeš reći gdje si naučio tako svirati. Ili ćeš nam reći?« dodao je s gotovo
molećivim izrazom lica.
»Stvarno si vrlo, vrlo dobar s obzirom na svoju dob«, rekao je Marcel i
istodobno me uspio pohvaliti i podbosti.
»Bravo«, rekla je madame Landowski i pogladila me po ramenu uz svoj
tipično topli osmijeh. »A sada«, dodala je kada se u hodniku oglasilo zvonce,
»moramo na ručak.«
Tijekom predjela mnogo se raspravljalo o mojoj nevjerojatnoj vještini, a
zatim se obitelj za glavnim jelom zabavljala postavljajući pitanja na koja sam
morao odgovarati kimanjem ili odmahivanjem glave. Iako sam jednim dijelom
osjećao nelagodu jer su se prema mojem životu, o kojem ništa nisu znali, ponašali
kao prema igri, znao sam da nitko među njima nije zlonamjeran. Ako nisam htio
odgovoriti na neko njihovo pitanje, nisam morao.
»Moramo te poslati na poduke, mladiću«, rekao je Landowski. »Imam
prijatelja na konzervatoriju. Rahmanjinov će znati dobrog učitelja.«
»Tata, konzervatorij ne prima tako mlade učenike«, ubacio se Marcel.
»Ah, ali ovo nije bilo kakav učenik. Naš je mali prijatelj izvanredan talent.
Dob nikada nije prepreka talentu. Vidjet ću što mogu učiniti«, rekao je monsieur
Landowski i namignuo mi. Vidio sam kako Marcel pući usne.
Netom prije nego što su poslije deserta svi ustali, donio sam odluku. Očajnički
sam htio dati nešto monsieuru Landowskom zbog svega što je za mene učinio. I
zato sam uzeo svoj papir i napisao nekoliko riječi. Dok su svi odlazili od stola,
podignuo sam ruku i zaustavio monsieura Landowskog u prolazu. Zatim sam mu,
blago drhtavim rukama, pružio papir. Promatrao sam ga dok je čitao tri riječi.
»No, no«, nasmijao se, »nakon tvojeg nastupa, rekao bih da jedino to i ima
smisla. Pretpostavljam da je to nadimak na račun tvojega dara? Zato što si pravi
virtuoz s gudalom?«5
Kimnuo sam.
»U redu, u tom ću slučaju reći obitelji. Hvala ti što si nam to povjerio.
Shvaćam koliko ti je sigurno teško.«
Izašao sam u hodnik i otrčao u potkrovlje u svoju sobu. Stao sam pred zrcalo
i pogledao se. Zatim sam otvorio usta i izgovorio: »Zovem se Bo.«

5
Igra riječi temeljena na engleskim istozvučnicama, imenici bow (engl. gudalo) i vlastitome
imenu Bo. (Op. prev.)

38
 Knjige.Club Books

Navodno su mi pronašli učitelja violine i poslije Božića trebao sam otići u Pariz
kako bih mu se predstavio. Nisam se mogao odlučiti veseli li me više to što ću
svirati pred pravim violinistom ili što će me Evelyn voditi u grad.
»Pariz«, usnama sam nijemo oblikovao riječ dok sam ležao u krevetu. Evelyn
je služavkama naredila da mi daju deblju vunenu deku, pa mi je izležavanje u
toplom krevetu pod pokrivačem postalo jedan od dražih dijelova dana. Također
sam u trbuhu osjećao čudno treperenje, koje sam pamtio iz mnogo mlađih dana,
kada mi srce nije još bilo prepuno straha. Imao sam osjećaj da mi se iz trbuha
prema prsima izdiže nekakav mjehurić i mami mi osmijeh na lice. Vjerovao sam
da se taj čudni osjećaj može opisati kao ushit. Gotovo se nisam usuđivao osjećati
ga jer je ushit vodio do sreće, a nisam htio osjećati preveliku sreću jer bi se u tom
slučaju moglo dogoditi nešto grozno. Na primjer, da obitelj Landowski odluči
kako me više ne želi pod svojim krovom, a onda bi mi bilo još teže ponovno se
suočiti s tugom i samoćom, siromaštvom i gladi. Violina me spasila, učinila me
još »intrigantnijim«, kako je monsieur Landowski sutradan rekao Laurentu u
ateljeu (morao sam u rječniku provjeriti što znači riječ »intrigantan« jer mi nije
bila poznata).
Dakle, ako sam htio ostati, morao sam biti najintrigantniji što sam mogao, i
pritom koristan, a sve me to zapravo jako iscrpljivalo. Pripreme za Božić bile su
u punom jeku i često se šaputalo o darovima. To me također silno zabrinjavalo jer
nisam imao novca da ikomu išta kupim, pa sam se prestravio da će mi obitelj,
kakva već jest, nešto darovati. Tijekom jednoga svojeg večernjeg posjeta
savjetovao sam se s Evelyn u vezi s time.
Pročitala je: Kako skupiš novac za darove?, a zatim me pogledala i duboko se
zamislila.
»Mogla bih ti posuditi nekoliko centi da svima kupiš po sitnicu, ali znam da
bi odbio i da bi se Landowskijevi mogli zapitati odakle ti novac... ako shvaćaš što
želim reći«, rekla je i zakolutala očima. Mislim da bi mogli pomisliti da kradem,
a time bih si pred njima učinio medvjeđu uslugu.
Rekla mi je da pristavim kakao dok ona razmisli kako najpametnije postupiti,
a ja sam je poslušao. Kada sam je poslužio šalicom, vidio sam da je već smislila
plan.
»Znaš kako cijelo vrijeme nastojiš isklesati nešto u ateljeu?«
Kimnuo sam glavom, ali sam uzeo papir i napisao: Ali mi ne ide.
»A kome ide, osim genijalcu kao što je monsieur Landowski? Ali si uvježbao
oblike, pa bi možda mogao probati s lakšim materijalom, kao što je drvo, i vidjeti
možeš li svakom članu obitelji izraditi nekakvu sitnicu za Božić. To bi monsieuru
Landowskom bilo drago jer bi imao osjećaj da si dobio nešto od njega zahvaljujući
mjesecima koje si proveo gledajući ga i učeći od njega.«

39
 Knjige.Club Books

Gorljivo sam kimnuo, zato što je Evelyn - iako je uporno isticala da nije
obrazovana - uvijek imala najbolje zamisli.
I zato sam otišao i pronašao malo drva na hrpi u staji, pa sam svakog jutra
prije nego što bi se ostali probudili sjedao za drveni radni stol s ukrštenim
nogarima i vježbao. Evelyn je imala pravo i kada mi je savjetovala da umjesto
kamena uzmem drvo. To je bilo kao da učim svirati na limenoj zviždaljci umjesto
na flauti. Uostalom, u svojem sam nekadašnjem domu imao priliku vidjeti
rezbarenje drva na djelu.
Svojem nekadašnjem domu... tako sam sada razmišljao o njemu.
I tako sam za tri tjedna uoči Božića svakom članu obitelji uspio izraditi
nekakvu sitnicu za koju sam se nadao da bi im se mogla svidjeti. Ona za
monsieura Landowskog najdulje je trajala jer sam njemu htio izraditi drvenu
repliku kipića njegova voljenog Crista. Na njemu sam radio jednako dugo kao na
svim ostalim rezbarijama zajedno.
Proteklih je tjedana bio nesretan jer je Cristov arhitekt rekao kako je jedini
način da otpremi »Kristov kaput« (tako sam zvao beton koji je na okupu držao
njegove unutrašnje dijelove) da ga rastavi na komade. Prema onome što sam čuo,
tako bi na dugom putovanju od Francuske do Rija bila manja šansa da neki dio
pukne. Monsieur Landowski strašno se brinuo jer je smatrao da treba ići sa svojim
dragocjenim Cristom kako bi ga nadgledao, ali bilo je to dugo putovanje - amo i
tamo - pa nije mogao otići zbog Sun Jatsena i njegovih očnih jabučica koje još
nije doveo do savršenstva.
Jasno, dosjetio sam se savršenog rješenja za sve: Laurent je trebao poći kao
Cristova dadilja. Ne samo da bi monsieur Landowski tako mogao ostati, već bi
Laurent možda dobio priliku da u Riju vidi svoju ljubav... a onda bi bio sretan i
prestao bi se potucati po ulicama Montparnassea (mjesta koje sam silno želio
vidjeti, iako se monsieur Landowski često žalio da je prepuno tobožnjih
umjetnika, prosjaka i lopova). Upravo sam to htio predložiti, ali se Laurent
nasreću poslužio mozgom i sam iznio taj prijedlog. Monsieur Landowski isprva
je oklijevao, jer bilo je prilično točno da Laurent u posljednje vrijeme nije pouzdan
kao inače. No nakon što se više puta zakleo da će, ako treba, spavati u brodskom
skladištu s komadima Crista te da neće popiti ni kap alkohola dok bude pazio na
njega, svi su zaključili da je tako najbolje. Bilo je divno gledati nestrpljivost u
Laurentovim očima i iskreno sam se nadao da ću jednoga dana imati tu sreću da
doživim ljubav kakva je njega grijala iznutra pri pomisli da će vidjeti Bel, anđela
koji mi je spasio život.
Užitak i bol, pomislio sam dok sam pažljivo zamatao vlastitoga rezbarenog
Crista u smeđi papir koji mi je Evelyn dala za darove.
»Nisi savršen, no barem si čitav.« Nasmiješio sam mu se dok sam papirom
prekrivao njegovo asimetrično lice.
Nakon što sam umotao sve rezbarije, spremio sam ih u ormar u svojoj sobi.
Zatim sam vidio da pada noć, pa sam sišao stubištem i otapkao u salon baciti
40
 Knjige.Club Books

pogled na jelku koju su poslijepodne donijeli u kuću jer je bio Badnjak. Promatrao
sam kako svaki član obitelji na grane stavlja češere koji su visjeli na ukrasnim
vrpcama, te smo svi stavili svoje čizme pod drvce kako bi nam ih Père Noël6
napunio darovima. Monsieur Landowski ispričao mi je da je to vrlo stara
francuska tradicija, u kojoj uživaju i odrasli. Za krajeve grana objesili su svijeće,
a kada se spustio sumrak, zapalili su ih. Bilo je to nešto najljepše što sam u životu
vidio, naročito sada kad je pao mrak.
»Još je gledaš, sinko?«
Glas osobe o kojoj sam upravo razmišljao naveo me da poskočim, pa sam se
okrenuo i ugledao monsieura Landowskog, koji me još nije počeo zvati novim
imenom.
»Uvijek se sjetim Čajkovskog i njegove glazbe kada na Badnjak pogledam
jelku. Je li ti poznata glazba iz Orafera?«
Rukama sam pokazao da jest, ali ne previše. Tata nije bio prevelik ljubitelj
Čajkovskoga, žalio se da je tu glazbu pisao da udovolji publici, a ne s obzirom na
tehničku zahtjevnost skladbi.
»Kladim se da nisi znao da je Čajkovski u Parizu imao glazbalo koje se zove
celesta, koje proizvodi tonove nalik na glasanje zvonca. To je nadahnulo njegov
>Ples šećerne vile<, pa se vratio u Rusiju s novim skladateljskim nadahnućem.«
Nisam to znao, stoga sam znatiželjno kimnuo glavom jer sam htio da nastavi.
»Znaš li svirati Uvertiru?«
Slegnuo sam ramenima kako bih poručio možda jer sam nekoć znao, ali bih
je morao opet uvježbati.
»Možda ti ovo osvježi pamćenje. Pošao sam gore k tebi da ti je dam. Mislio
sam da bi ti moglo biti neugodno ako ti je dadem pred svima«, dodao je.
Na slabašnom svjetlu svijeća na drvcu, vidio sam kako iza leđa vadi kutiju s
violinom i pruža mi je.
»Roditelji su mi je dali kad sam bio mali, ali nažalost, nikada se nisam iskazao
na njoj. No ipak sam je sačuvao, kako to već ide s roditeljskim darovima.
Sentimentalna vrijednost... znaš već.«
I znao sam, pa sam načas utonuo u tugu zbog svega što sam u bijegu morao
napustiti i radost zbog onoga što mi je monsieur Landowski davao.
»Eto, bolje joj je u darovitim rukama kao što su tvoje, nego da leži navrh mog
ormara i skuplja prašinu.«
Nesvjesno sam otvorio usta da nešto kažem jer su me ganule njegova
velikodušnost i mogućnosti koje mi je otvarala vlastita violina, pa sam zamalo
progovorio. Pogledao sam je u svojim rukama i poljubio je, a zatim prišao njemu

6
Franc. Djed Božićnjak. (Op. prev.)

41
 Knjige.Club Books

i nespretno ga zagrlio. Nakon nekoliko sekundi, odmaknuo me od sebe uhvativši

me za ramena.
»Možda ćeš mi, sinko, jednoga dana moći zahvaliti riječima koje ti žele prijeći
preko usta. Zasad, sretan ti Božić.«
Gorljivo sam kimnuo u znak čestitke i gledao za njime dok je odlazio iz
prostorije.
U potkrovlju sam, svjestan da služavke dolje u kuhinji i dalje piju nekakav
alkohol koji zaudara na petrolej i pjevaju pjesme koje mi nisu zvučale previše
božićno, stavio kutiju s violinom na krevet i otvorio je, a srce mi je mahnito tuklo
u prsima. Unutra je ležala violina izrađena za manju osobu, poput mene i njezina
prvotnog vlasnika. Bit će mnogo lakše rukovati njome nego violinom za odrasle
koju mi je Evelyn ljubazno posudila. Izvadio sam je i na njoj prepoznao znakove
starosti - mjestimičnu ogrebotinu na sjajnoj površini orahova drva i prašinu na
žicama.
Sjeo sam, pažljivo pridignuo violinu do usta pa puhnuo u nju, gledajući kako
se čestice prašine oslobađaju svojega zatvora i plešu po mojoj sobi. Sutra ću
otvoriti prozor i pustiti ih van. Zatim sam iz džepa uzeo rupčić i prebrisao žice.
Izvadio sam gudalo i violinu namjestio pod bradu. Nije mogla biti praktičnija nego
što već jest. Zatim sam podignuo gudalo, sklopio oči i zasvirao.
Srce mi je zaplesalo zajedno s česticama prašine kada sam začuo milozvučne
tonove kvalitetne violine. Istina, trebat će malo ugoditi žice nakon što su više
godina besposleno stajale, ali bio je to čas posla. Nadahnut pričom monsieura
Landowskog o Orašaru, odsvirao sam prvih nekoliko tonova Uvertire. A onda
sam se naglas nasmijao i zaplesao po sobi, svirajući veselu narodnu pjesmu koju
sam često izvodio kod kuće kada bi nam bilo teže nego inače. Sav ustreptao od
veselja, odjednom sam osjetio slabost i morao sam prileći. Kada mi se prestalo
vrtjeti u glavi, popio sam malo vode iz boce na ormariću pokraj sebe.
Kada pomislim da sam lani u ovo doba vjerovao da neću doživjeti Božić, a
eto me, sretan baš poput Klare kada shvati da je sve što je vidjela bio samo san.
Ili možda novi početak.
Još sam jedanput zdušno povukao gudalo po... svojoj violini, a zatim sam je
spremio u kutiju i stavio u podnožje kreveta kako bih je mogao dodirivati nožnim
prstima.
Smjestio sam se na jastuke, nasmiješio se i rekao: »Ja sam Bo i bit ću sretan.«

42
 Knjige.Club Books

5.

POSLIJE VELIKOGA SLAVLJA U KUĆI obitelji Landowski, a posebice novogodišnje

zabave na koju je monsieur Landowski pozvao gomilu svojih prijatelja umjetnika,
odbrojavao sam dane do svoje audicije pred potencijalnim učiteljem violine.
Nitko mi nije rekao kako se zove, a i nije me bilo briga, zato što je morao biti
impresivan ako radi na konzervatoriju koji je nekoć pohađao Rahmanjinov.
Toliko sam predano vježbao da su mi služavke jednom prilikom u gluho doba
noći očitale bukvicu jer zbog mojeg »struganja po onom vragu« moraju spavati s
jastukom na glavi.
Više sam se puta ispričao nakon što sam pogledao na svoj sat i shvatio da
imaju pravo; sasvim sam izgubio predodžbu o vremenu.
Stigao je moj važni dan i Evelyn je banula u moju sobu noseći mi Marcelov
sivi prsluk da ga odjenem povrh košulje, kao i džemper.
»Dobro, moramo krenuti. Autobus vozi prema vlastitom rasporedu, a ne
onome koji stoji na stupu.«
Govorila je dok smo išli ulicom prema centru, ali je nisam slušao, čak ni kada
se nezadovoljno ushodala, razmjenjujući s ostalim putnicima koji su čekali
žalopojke na račun nepouzdanosti naših autobusa i to kako je smiješno što
Boulogne-Billancourt proizvodi i automobile i zrakoplove, a autobusi mu nisu u
stanju stići na vrijeme. Ja sam bio negdje drugdje, u glavi sam iščitavao note i
pokušavao se prisjetiti kako me tata davnih godina učio da se »glazbu živi« i
osjeća u duši. Čak i dok smo se vozili u Pariz, grad o kojem mi je tata vječito
govorio, žmirio sam jer sam znao da će mi se pružiti još koja prilika da vidim grad
i upijem njegovu ljepotu, ali da su zasada važne samo violina na mojem krilu i
note koje ću na njoj odsvirati.
»Hajde, mladiću, ne zaostaj«, upozorila me Evelyn jer sam ustrajao na tome
da violinu objema rukama čvrsto držim na prsima, pa me nije mogla držati za
ruku. Primijetio sam da na širokim pločnicima ima mnogo ljudi, gdjekoje stablo
i... da! Smjesta sam prepoznao građevinu! Eiffelov toranj. I dalje se vidio kada je
Evelyn konačno zastala.
»Evo nas, Rue de Madrid broj četrnaest. No, idemo unutra.«
Podignuo sam pogled prema velikoj zgradi od pješčenjaka koja se pružala
gotovo čitavom dužinom ulice i nabrojio tri kata s visokim prozorima te
potkrovlje nad njima. Mjedeni natpis govorio je da je riječ o slavnome Pariškom
konzervatoriju.

43
 Knjige.Club Books

Iako je rekla da idemo unutra, morao sam pričekati da Evelyn popravi ruž i
zagladi vlasi kose koje su se izvukle sa strana njezina najboljeg šešira. Ušli smo
u veličanstveno predvorje ukrašeno nizom portreta starih skladatelja. Nasred
ulaštena drvenog poda za okruglom je recepcijom stajala žena, kojoj se Evelyn
smjesta obratila. Svjetlo je ulazilo kroz prozore što su gledali na ulicu te veliki
park iza zgrade.
Bilo mi je jako drago kada je ozbiljna žena za recepcijom konačno kimnula i
rekla nam da se javimo u sobu broj četiri na drugome katu. Uputila nas je prema
nekakvom kavezu u kakvima se viđaju medvjedi, a kada sam krenuo prema
stubištu pokraj njega, Evelyn me povukla prema tome kavezu i pritisnula tipku sa
strane.
»Ako misliš da ću pješice na drugi kat kad postoji dizalo, nisi pri sebi.«
Htio sam je pitati što je »dizalo«, ali sam tada u kavezu ugledao još jedan
kavez kako se spušta s kata, pa mi je riječ dobila smisao. Ipak, iako je djelovalo
uzbudljivo, nisam htio riskirati. Pokazao sam na stube i potrčao gore grabeći po
dvije odjednom. Evelyn nije bilo na vidiku kada sam stigao gore, pokraj još
jednoga kaveza jednakog onomu u prizemlju, pa sam se uplašio najgorega, a onda
sam začuo brujanje i unutarnji se kavez ukazao odozdo. Vrata su se otvorila i
ugledao sam Evelyn kako odmiče prednji dio kaveza i izlazi iz njega, živa i
zdrava.
»Znači, nikada nisi vidio dizalo, ha?« upitala me.
Odmahnuo sam glavom, i dalje začuđen.
»Možeš sa mnom kada budemo silazili. Tako ćeš se imati čemu veseliti, bez
obzira na ishod. Nego, moramo pronaći sobu broj četiri.« Evelyn se uputila
hodnikom, u kojem su iza zatvorenih vrata dopirali zvuci različitih glazbala.
Zastali smo pred sobom broj četiri i Evelyn je odlučno pokucala na vrata. Nitko
nije otvorio. Pričekavši nekoliko sekundi, ponovno je pokucala.
»Nema nikoga.« Slegnula je ramenima, a zatim polako zakrenula kvaku i
pogurala vrata najtiše što je mogla kako bi promolila glavu - bolje rečeno, šešir -
unutra.
»Ne, nema nikoga. No, morat ćemo pričekati, zar ne?«
Čekali smo i čekali, i znam da ljudi pretjeruju kada kažu da im je nešto bilo
najsretniji, najgori ili najdulji trenutak u životu, ali zaista, koliko god da sam
vremena proveo ispred sobe broj četiri čekajući osobu koja će mi reći jesam li
dovoljno dobar da me poučava, imao sam osjećaj da se vrijeme zaista vuče. Još je
gore to što sam odande vidio dizalo pa sam, svaki put kada je zabrujalo penjući se
prema nama i ispustilo putnika, pomislio da je to osoba koja će odlučiti o mojoj
sudbini. Međutim, svaki bi put otišla na suprotnu stranu ili prošla ravno pokraj
nas.
»No«, rekla je Evelyn te sam vidio da se premješta s noge na nogu jer joj je
bilo teško stajati, »tko god taj učitelj bio, bonton mu je očito nepoznat pojam.«

44
 Knjige.Club Books

Najzad, dok je gunđala o odlasku i očiglednoj zabuni, otvorila su se vrata

malo dalje u hodniku i izašao je mlad, mršav muškarac vrlo blijede puti i tamne
kose. Pošao je k nama, a ja sam po njegovu hodu zaključio da djeluje pripito, i
zastao pred nama.
»Duboko se ispričavam, podučavao sam učenika prije vas i odlučio uzeti
kratak predah. Bojim se da sam zaspao.« Pružio je ruku Evelyn, a ona ju je
nevoljko prihvatila.
»Madame, petit monsieur7, primite moju duboku ispriku«, rekao je. »Radni
su mi dani ovdje vrlo dugi, a san me noću ponekad neće. Nego, madame, sada kad
ste mi predali svoj dragocjeni teret, pođite dolje dizalom i pričekajte na recepciji,
gdje ćete imati kamo sjesti, dobro? Recite Violetti da je Ivan zamolio da vam
skuha čaja ili kave, koje god vam je milije.«
Evelyn je vidno odahnula, ali me i pomalo nerado ostavila s tim očito čudnim
čovjekom, no bolne su joj noge dobile bitku te je kimnula.
»Nakon što završiš, odmah dođi dolje, Bo, je li jasno?«
Kimnuo sam.
»Znate da ne govori?« obratila se monsieuru Ivanu.
»Da, ali će glazba govoriti umjesto njega, zar ne?« upitao me.
Ne rekavši više ništa, otvorio je vrata i uveo me u prostoriju.
Dok sam te večeri pisao u svoj dnevnik - a odmah potom i u tajni dnevnik,
odakle je ovaj zapis - kao kroz maglu sam se sjećao vremena koje sam proveo s
monsieurom Ivanom. Znam da je prvo tražio da mu sviram, kako je to nazvao,
»svoje zabavnjake«, a zatim mi je dao partituru da provjeri kako čitam note, da bi
na kraju izvadio svoju violinu i odsvirao niz ljestvica i arpeggia koje sam trebao
ponoviti za njime. Sve se vrlo brzo zbilo. Poslije toga doveo me do malenoga
drvenog stola sa stolcima i rekao mi da sjednem.
Dok je privlačio stolac, opsovao je i pogledao svoj prst. Zatim je rekao još
nešto i shvatio sam da govori ruski.
»No, iverak mi se zabio u prst, pa ću ga noćas morati izvaditi kod kuće. Sitnice
mogu nanijeti strašnu bol, zar ne?«
Kimnuo sam iako zapravo nije tražio moj odgovor. Htio sam udovoljiti tome
čovjeku, više nego ijednom drugom otkako je tata otišao.
»Zovete se Bo?«
Da, napisao sam.
»Koliko vam je godina?«
Deset.
»Gdje su vam roditelji?«

7
Franc. Gospođo, mali gospodine. (Op. prev.)

45
 Knjige.Club Books

Mama mi je umrla, a za tatu ne znam gdje je.

»Odakle ste?«
Ne znam.
»Ne vjerujem vam, petit monsieur, i već gajim određene sumnje, ali jasno mi
je da me ne poznajete i da mi, emigres, ne volimo olako otkrivati podatke o sebi,
zar ne?«
Da, zapisao sam, dirnut jer je shvaćao i nije me smatrao čudakom kao svi
ostali.
»Tko vas je naučio svirati violinu?«
Tata.
»Koliko je prošlo od vaše zadnje poduke?«
Pokušao sam se prisjetiti, ali nisam bio siguran, stoga sam napisao:
Tri ili četiri godine.
»Nikada nisam upoznao nekoga toliko mladog, a toliko vještog. To je zbilja
nevjerojatno. Prirodno ste muzikalni, čime nadoknađujete mane u tehničkoj
izvedbi. Zadivljen sam što vas nije svladala trema, iako vjerujem da vam ova
prilika da vas podučavaju na konzervatoriju neopisivo mnogo znači, zar ne?«
Da, zapisao sam.
»Hmm...«
Promatrao sam ga kako se hvata za bradu i trlja je lijevo-desno dok je vagao
jesam li vrijedan njegova podučavanja.
»Kao što pretpostavljate, mnogi mi roditelji dovode svoju genijalnu djecu
kojoj su priuštili najbolje violine i seoske učitelje i tjeraju ih da satima i satima
vježbaju. Iako su njihove izvedbe tehnički daleko bolje nego vaše, često ne
osjećam njihovu dušu dok sviraju. Drugim riječima, oni su kao cirkuski majmuni,
služe samo tomu da zadovolje ego svojih roditelja. S vama to definitivno nije
slučaj, djelomično zato što ste siroče i nemate roditelje, a vašem skrbniku nije
potrebno tuđe dijete kojim bi zadivio prijatelje jer je on sam genijalac. I zato, iako
u vašoj izvedbi ima mana... bez uvrede vašem ocu, ali pretpostavljam da nije bio
profesionalni violinist?«
Odmahnuo sam glavom uz osjećaj da me monsieur Ivan uvrijedio, iako je
rekao da mu to nije cilj.
»Neka vas to ne žalosti, petit monsieur, zbilja. Vidim da vas je podučio s
ljubavlju. A zauzvrat je otkrio talent daleko veći nego što je njegov, koji je htio
njegovati. Koju školu trenutačno pohađate?«
Nijednu. Ne govorim pa ne mogu u školu.
»Iako me se to ne tiče, nije dobro. Znam da ste kadri govoriti, ne samo zato
što su mi tako rekli, nego vidim i da se instinktivno sprječavate odgovoriti mi na
pitanje otkako smo počeli razgovarati. Mislim da ste okruženi dobrim, dragim
ljudima i nadam se da će doći vrijeme kada ćete se usuditi komunicirati, a što ste
46
 Knjige.Club Books

prestali činiti zbog strahota koje god da su vas nekoć snašle. Ali nema veze,
govorim vam to kao netko tko je isto tako silno propatio otkako je otišao iz Rusije.
Toliko patnje, toliko ratova u samo petnaest godina... Vi - i ja - rezultat smo toga.
Dat ću vam savjet, mladi moj prijatelju: ne dopustite tim zlim ljudima da pobjede,
u redu? Toliko su vam toga oduzeli - vašu prošlost i obitelj. Nemojte dopustiti da
vam oduzmu i budućnost.«
Sram me priznati, ali suze su mi navrle na oči. Polako sam kimnuo i posegnuo
za džepnim rupčićem.
»Ah, rasplakao sam vas, ispričavam se. Ponekad sam suviše slobodan na
riječima. Pozitivna je strana toga što ne idete u školu ta da ćete se mnogo lakše
uklopiti u moj raspored. Dakle, da vidimo...«
Promatrao sam kako iz džepa vadi tanak rokovnik i lista ispisane stranice.
Bilo ih je malo budući da je tek siječanj.
»Dakle, počet ćemo dvaput tjedno. Mogu vas podučavati utorkom u jedanaest
sati i petkom u dva. Vidjet ćemo kako će nam ići, ali imam osjećaj da biste mogli
biti dobri, zaista. Eto, sada vas vodim dolje vašoj dadilji. Djeluje kao dobra žena«,
izjavio je dok je izlazio iz prostorije i kretao prema dizalu.
Kimnuo sam.
Potom sam se sjetio i brže-bolje nažvrljao:
Koliko košta sat poduke?
»Razgovarat ću s monsieurom Landowskim, ali mi emigres moramo jedni
drugima čuvati leđa, zar ne?«
Toliko me snažno pljesnuo po leđima da sam zamalo pao u kavez dizala.
Privukao je vrata, pritisnuo tipku i krenuli smo. Zapitao sam se osjećaju li se tako
ptice dok lete, ali sam nekako sumnjao u to. Ipak, bilo je zabavno i veselio sam se
što ću to ubuduće moći činiti dvaput tjedno. Naravno, pod uvjetom da se monsieur
Landowski i monsieur Ivan uspješno dogovore za cijenu.
»Madame, štićenik vam je izvanredan! Svakako ću ga uzeti na poduke,
utorkom u jedanaest i petkom u dva. Poručite monsieuru Landowskom da ću ga
nazvati radi dogovora o detaljima. Sretan vam put kući«, rekao je monsieur Ivan.
Potom nam je namignuo i nasmiješio se te otišao prema dizalu.

47
 Knjige.Club Books

Merry
Na putu iz Dablina u Nicu
Lipanj 2008.

48
 Knjige.Club Books

6.

SKLOPILA SAM STARI DNEVNIK kožnata uveza i zagledala se kroz prozorsko okno
zrakoplova. Planirala sam iskoristiti let da malo odrijemam, ali sam se
predomislila nakon što sam pročitala pismo i odmah prešla na čitanje dnevnika,
koji mi je trenutačno ležao na krilu. Riječi čovjeka koji tvrdi da je moj otac - Atlas
- bile su prepune žaljenja.

Ne mogu opisati ni približno dočarati ljubav koju osjećam prema tebi

otkako sam doznao da ćeš se roditi, niti bi u ovo pismo stalo sve što sam
poduzeo da pronađem tebe i tvoju majku, nakon što su mi vas onako
okrutno oduzeli još prije tvojega rođenja...

Svi osjećaji koji su se nakupljali u meni proteklih tjedana sada su me obuzeli u

isti mah i osjetila sam kako mi suze naviru na oči. U tom trenutku neopisivo sam
žudjela za zagrljajem svojega muža Jocka, bez kojeg sam ostala, kako mi se činilo,
upravo onda kada mi je najviše trebao.
»Da si barem ovdje.« Posušila sam oči svilenim rupčićem iz bočnoga pretinca
na luksuznome kožnatom sjedalu. »Znam da bi uživao u ovolikoj raskoši.«
Atlasovo pismo obećavalo je da njegov dnevnik sadrži odgovore o mojem
pravom podrijetlu, ali je dnevnik bio nevjerojatno opsežan. Čitanje prvoga dijela
nije mi nimalo pomoglo odgonetnuti priču o tome tko je on ni kako se ja u tu priču
uklapam. Tko god da je moj »otac« bio, očito je vodio vrlo zanimljiv život.
Premda je uvodne dijelove dnevnika napisao kao desetogodišnjak, glas mu je
odražavao zrelost i mudrost, kao da je bio stara duša u dječjem tijelu.
Odmahnula sam glavom primijetivši da se proteklih nekoliko tjedana vrtim u
krug. Svaki put kada mi se učinilo da sam korak bliže istini o svojoj prošlosti,
isplivali bi dodatni misteriji. Zašto se kao dječak pretvarao da je nijem? Zašto je
mislio da ne smije otkriti svoje pravo ime? I kako je, zaboga, kao siroče dospio
pod živicu usred Pariza? Imala sam osjećaj da je Atlasov dnevnik počeo prekasno
da bih povezala konce cijele te priče.
Doduše, pomislila sam, ako već moraš dospjeti pred nečiji prag, poznati kipar
koji stoji iza jednog od novih Sedam svjetskih čuda - Krista Iskupitelja - i nije loš
izbor.
Uzdahnula sam, pomalo začuđena što mi je Atlas, kao svojoj navodnoj
biološkoj kćeri koju nikada nije upoznao, povjerio priču o svojem životu prije

49
 Knjige.Club Books

nego posvojenim kćerima koje je toliko volio. Ipak su one najbolje poznavale i
obožavale svojega »Pa Salta«. Zar nije logično da prve doznaju njegove tajne?
Nastojala sam umiriti trepet nervoze u želucu dok sam razmatrala situaciju u
kojoj sam se zatekla. Trenutačno sam letjela ususret skupini potpunih neznanki
na morskome hodočašću da položim vijenac za čovjeka s kojim, barem u ovome
trenutku, nisam osjećala nikakvu poveznicu. Istina, već sam nakratko srela
nekoliko njih, ali to nije bilo dovoljno da odagna moju nervozu. Nisam ni znala
jesu li ostale žene upućene u to da sam, po svemu sudeći, u krvnom srodstvu s
njihovim posvojiteljem. Zbog toga, kao i zbog činjenice da je Atlas odlučio da ja
prva pročitam njegov dnevnik, lako su me mogle zamrziti.
Trudila sam se utješiti spoznajom da su one te koje su tražile mene, a ne ja
njih.
»Žele da dođeš«, rekla sam samoj sebi.
Naravno, najviše od svega tješila me činjenica da letim ususret svojoj djeci,
Jacku i Mary-Kate, koji su se već ukrcali na Titan. Znala sam da će ih oduševiti
moja odluka da im se pridružim na krstarenju, pa makar onih šest sestara ispale
prave luđakinje, barem ću uza se imati nekoga svog da me zaštiti, kao i da mi
pomogne da ne siđem s uma. Navodno će krstarenje trajati ukupno šest dana - tri
ćemo dana ploviti Pitanom iz Nice do Delosa da položimo vijenac i isto toliko
natrag. Osim toga, ako mi u nekom trenutku bude previše svega, mogu
jednostavno dignuti sidro i iskrcati se na obližnjem otoku Mikonosu, na kojem
postoji međunarodna zračna luka.
Netko je pokucao na drvena pregradna vrata koja su kabinu dijelila na prednji
i stražnji dio.
»D... da?« odazvala sam se, naglo prenuta iz razmišljanja.
Pregrada se povukla i ugledala sam visoku, preplanulu priliku Georga
Hoffmana. I dalje odjeven u besprijekorno crno odijelo, činilo se da tijekom
našega trosatnog leta nije čak ni olabavio kravatu.
»Dobra večer, Merry. Ili možda bolje da kažem, dobro jutro...« Pogled mu je
pao na susjedno sjedalo te deku i jastuk koje mi je stjuard donio, a koje nisam ni
taknula. »Ah. Rekao bih da se niste pretjerano odmorili. Jeste li... otvorili
pošiljku?«
»Jesam, Georg. Pročitala sam pismo i naravno da sam odmah potom morala
čitati dnevnik. Vrlo je opsežan... ali vjerujem da to već znate.«
Na Georgovu licu s brkovima pojavila se natruha osmijeha. »Dugo sam ga
nosio sa sobom, ali kunem vam se, nikada nisam zavirio unutra. Nije na meni da
ga pročitam.«
»Dakle, želite mi reći da nemate blage veze o Atlasovoj prošlosti?«
»Ah, ne, ne. Nisam tako mislio. Samo da nisam čitao dnevnik.« Georg je
oklijevao. »Poznajem... Poznavao sam Atlasa - vašeg oca, i to vrlo dobro. Bio je
najhrabriji i najbolji čovjek kojega sam imao priliku upoznati.«
50
 Knjige.Club Books

»Koliko još do slijetanja?«

»Pilot mi je upravo rekao da uskoro stižemo u Nicu. Ondje će nas čekati
automobil koji će nas odvesti ravno u luku u kojoj je usidren Titan.«
Pogledala sam nebo kroz prozor. »Još je mrak, Georg. Koliko je sati?«
Bacio je pogled na svoj ručni sat, a obrve su mu poskočile. »Ovdje u
Francuskoj uskoro će pola četiri ujutro. Jako mi je žao, mogu misliti koliko vam
je sve ovo navrat-nanos.«
»Baš tako. Još uvijek nisam sigurna postupam li ispravno. Mislim, znaju li
uopće ostale kćeri da sam ja... no... prema svemu što sam doznala... da sam
njegova biološka kći?«
Georg je oborio pogled. »Ne... Misle da smo vas zvali sestrom koja nedostaje
jer vas je Atlas namjeravao posvojiti pa nije uspio. Moram vam priznati da, makar
čudno zvučalo, one ne znaju čak ni njegovo pravo ime. Kao što ste čuli, kćeri su
ga oduvijek zvale >Pa Salt<.«
»Isuse, Marijo i Josipe....« Oslonila sam čelo na palac i kažiprst. »Iako,
sjećam se da je, kad sam je upoznala, Tiggy prepoznala anagram.« Ponovno sam
pogledala Georga. »Dakle, barem jedna zna!« rekoh pomalo sarkastično.
Kimnuo je. »Morate shvatiti, Merry, da sam ja samo običan zaposlenik. Iako
sam gotovo cijeli život poznavao vašeg oca i smatrao ga dobrim prijateljem, dužan
sam slijediti njegove naredbe, čak i nakon njegove smrti.«
»Pa ipak, Georg, čini se da o meni znate sve. Znali ste gdje ćete me naći. Znate
da sam, navodno, Atlasov potomak. A tvrdite da je sve to izašlo na vidjelo tek
proteklih tjedana?«
»Ja... da.« Georg je nelagodno premjestio težinu s jedne noge na drugu.
»No, s obzirom na to da je Atlas mrtav već godinu dana, odakle vam, zaboga,
sve te informacije? Tko vam je rekao za prsten koji su našli zajedno sa mnom?«
Umor i frustracija koji su se proteklih tjedana u meni nakupljali počeli su izbijati
na površinu. »I što s kućom Argideen? Kako ste otkrili da sam ondje rođena?«
Georg je iz džepa izvadio rupčić i obrisao znoj s čela. »Merry, to su izvrsna
pitanja i obećavam vam da ćete dobiti odgovore na njih. Samo ne od mene.«
Nisam bila zadovoljna time.
»Mislim, bez uvrede svim sestrama, ali zar se nikad nisu zapitale kako to da
je taj neobični čovjek odlučio posvojiti šest t djevojčica i nazvati ih po zviježđu
Sedam sestara? I da je njihovo prezime, D’Aplièse, zapravo anagram Plejada?8«
»Mnogo su se puta to pitale. Kao što ćete vidjeti kada ih upoznate, sve su
djevojke jednako bistre kao čovjek koji ih je odgojio. Naprosto su mu vjerovale
na riječ da ih je nazvao po svojem omiljenom zviježđu i da je njihovo prezime

8
Engl. Pleiades. Neprevodiva igra riječi (Op. prev.).

51
 Knjige.Club Books

daljnji odraz njegove ljubavi prema astronomiji. Nisu prepoznale poveznicu - da

se tako zovu zato što su Atlasove kćeri.«
Sklopila sam oči jer mi je pomisao da ću ušetati u vlastitu bajku na Titanu
postajala sve odbojnija.
»Koliko ste daleko stigli s dnevnikom?«
»Ne previše. Atlas je još dječak. Kipar i njegova obitelj uzeli su ga k sebi.«
Georg je kimnuo. »Shvaćam. Morate još mnogo toga doznati. Kunem vam se,
Merry, kako budete odmicali s čitanjem, to će vam cijela priča biti jasnija. Shvatit
ćete tko je bio on, tko ste vi i... zašto je posvojio šest djevojčica.«
»E, vidite, Georg, u tome i jest kvaka. Nisam sigurna je li u redu da ga ja prva
pročitam. Kao što ste i sami rekli, Atlas je odgojio šest kćeri, koje su ga voljele.
Ja ga nisam ni poznavala. Mislim da one trebaju pročitati dnevnik prije mene.«
»Ja... shvaćam, Merry. Ovo vam sigurno teško pada. Ali, molim vas, znajte
da je Atlas želio da doznate njegovu priču čim vas uspijemo pronaći. Zato što je
to i vaša priča. Cijeloga ga je života mučila krivnja zbog pomisli da vjerujete kako
vas je napustio, a što uopće nije točno. Naprosto su se... zbile neke stvari, iz nekog
nepoznatog razloga, kako to obično biva. Nisam mogao predvidjeti da ćemo vas
pronaći upravo u trenutku dok ostale sestre planiraju položiti vijenac za godišnjicu
njegove smrti.« Osmijeh mu se vratio na lice. »Moglo bi se reći da su se zvijezde
tako posložile.«
»Pa, možda vama to tako izgleda. Meni se više čini da su se razbacale nego
posložile. U pismu piše da je moja majka nestala i da Atlas nije znao je li živa ili
mrtva. Na temelju toga pretpostavljam da nije znao ni da me ostavila pred kućnim
pragom oca O’Briena?«
Georg je odmahnuo glavom. »Ne. Ponavljam, mogu vam reći samo da
pročitate dnevnik. Da bi ostale sestre razumjele zašto su posvojene, najprije
moraju razumjeti tko ste vi.«
»Georg, je li vam poznata prispodoba o razmetnome sinu?«
»Čuo sam za nju, ali moram priznati da...«
»U Lukinu evanđelju, Isus pripovijeda o sinu koji je od oca tražio nasljedstvo,
a zatim ga je potratio živeći raskošno i razmetljivo. Kada mu je ponestalo novca,
vratio se i ispričao ocu, ali umjesto da se naljuti, otac se njegovu povratku silno
obradovao i priredio slavlje u njegovu čast. Ali, znate što je najvažniji dio te priče,
Georg? Brat razmetnoga sina nije bio nimalo sretan što se ovaj vratio. Zato što
brat koji je svih tih godina vjerno služio ocu, nije za to dobio nikakvu nagradu.
Ne bih voljela ispasti razmetna kći, ako shvaćate što želim reći.«
Georg se namrštio, frustriran mojim odlučnim stavom. »Merry, molim vas,
budite uvjereni da će vas djevojke i više nego rado primiti u svoj krug, ako to
budete željeli. One znaju koliko je njihov otac žudio da pronađe sedmu sestru i
vjerujte mi na riječ da od Atlasovih kćeri nećete dobiti ništa drugo osim ljubavi.

52
 Knjige.Club Books

Mislim da ste već upoznali Tiggy i Star. Je li vam ijedna od njih pristupila drukčije
osim radosno i ljubazno?«
Posegnula sam s lijeve strane sjedala i otvorila pretinac od žućkaste kože u
kojem su se nalazile bočice vode. Uzela sam jednu i otvorila je. »Tiggy nije.
Najvećim sam dijelom zbog toga u ovom avionu. No Star se pretvarala da je lady
Sabrina ili kako već, samo da iz mene izvuče informacije. Stvar je u tome, Georg,
što ja vrlo dobro znam koliki razdor u obitelji gorčina može izazvati. Što ako neke
sestre budu sretne kada doznaju da njihov >Pa Salt< ima pravu kćer, a ostale ne
budu?« Prisjetila sam se nedavnog otkrića da je moja baka, Nuala, ujedno baka
Bobbyja Noira, čovjeka zbog kojega sam morala pobjeći iz Irske. »Mislim, iz
razgovora s Mary-Kate shvatila sam da je jedna od njih Elektra, slavna
manekenka, a ona nije poznata po... blagoj ćudi.« Otpila sam velik gutljaj vode.
»Uvjeravam vas, Merry, da su sve sestre proteklih godinu dana prošle vlastiti
put do samootkrivenja. Bila mi je izrazita čast gledati ih kako sve do jedne
sazrijevaju u divna ljudska bića. Sve su...« Primijetila sam da se Georgu stisnulo
grlo, kao da guta suze. »Sve su shvatile ono čega većina nas postane svjesna kada
već bude kasno... da je život suviše kratak.«
Uzdahnula sam i protrljala oči. »Rekli ste da je Atlas bio velik i mudar čovjek.
No ako sam naslijedila imalo te mudrosti, možda bih se trebala pozvati na nju,
sada kad njega nema. Kako kažete, Georg, Atlas je želio da pročitam njegovu
priču čim me pronađete. To ću i učiniti. Ali, želim da izradite šest primjeraka
dnevnika za ostale djevojke. Tako da sve istodobno doznamo priču u svojem
ocu.«
Georg me pogledao, a u njegovim sam očima vidjela kako promišlja o tome
što sam rekla. Iz kojega god razloga, čvrsto je naumio dokraja ispoštovati
Atlasovu želju izraženu u pismu. Što li mi prešućuje?
»Da... da, to bi mogla biti dobra zamisao. Odluka je na vama, Merry.«
»Iako pretpostavljam da bi u četiri ujutro na jugu Francuske moglo biti teško
pronaći fotokopiraonicu.«
»Ah, ne bojte se. Titan je opremljen svim modernim pogodnostima. Imamo
ured s računalima i nekoliko industrijskih pisača. To me veseli jer dnevnik
sadrži...« Georg je zastao kako bi razmislio o tome kako nastaviti, »osobne
informacije. Ne bih riskirao mogućnost da dospije u pogrešne ruke.«
»Imate čitav ured na brodu? Ajme meni. Mislila sam da je poanta boravka na
jahti da se čovjek odmori i oslobodi svih stresova svakodnevice! No, kažem
>svakodnevice<, ali ako već imate jahtu, sam Bog zna kako to izgleda vaš
svakodnevni život. Kažite mi, Georg - čime se Atlas bavio da je zaradio toliko
novca?«
Georg je samo slegnuo ramenima i pokazao na pohabani kožnati svezak na
mojem krilu. »Odgovori su unutra.«

53
 Knjige.Club Books

Začulo se kucanje na pregradnim vratima i stjuard je promolio glavu unutra.

»Ispričavam se na smetnji, ali kapetan je zamolio da se pripremite za slijetanje.
Biste li vezali pojaseve, molim vas? Za nekoliko minuta stižemo u Nicu.«
»Da, naravno, hvala vam.« Georg mu je kimnuo. »No, možda da mi nakratko
vratite dnevnik, pa ću ga dati izraditi u šest primjeraka čim se ukrcamo na Titan.«
Pružila sam mu dnevnik, ali sam pismo zadržala. Široko mi se osmjehnuo.
»Nemate razloga za strah, Merry. Časna riječ.«
»Hvala, Georg. Vidimo se kad sletimo.«
Otišao je kroz pregradu, a ja sam se opet zagledala kroz prozor. Dok se
zrakoplov spuštao, promatrala sam zrake netom svanuloga sunca kako plešu
namreškanom površinom azurnoga Sredozemnog mora. Nadala sam se da je malo
toplije nego Atlantski ocean na plaži Inchydoney u West Gorku. Opustila sam se
na sjedalu i sklopila oči, pitajući se što je sve dovelo do toga da siroče pronađeno
pod živicom usred Pariza jednoga dana postane moj otac.

54
 Knjige.Club Books

7.

Na Titanu

ALLY JE ZURILA U ULAŠTENI STROP od mahagonija koji je krasio sve kabine na

Titanu. Riječ »kabina« bila joj je smiješna jer je odavno naviknula na gužvanje u
minijaturnim prostorijama s krupnim, znojnim muškarcima na jedrilicama dugim
svega osam metara. Spavaće kabine na Titanu prije su sličile predsjedničkim
apartmanima u Grand Hotelu u Oslu. Ustvari, čitava je jahta bila besprijekorna.
Premda se obitelj veći dio godine njome nije služila, Pa Saltova vjerna posada i
dalje je na njoj boravila i održavala u skladu s najvišim mogućim standardima.
Ally je pretpostavljala da primaju plaću iz zaklade koju je Pa osnovao prije svoje
smrti. Kao mnogo toga u njegovu svijetu, to je jednostavno bilo tako... i Ally to
nije dovodila u pitanje.
Sunčeva zraka ušuljala se kroz procjep u zastorima i obasjala joj lice. Ally se
zapitala koliko će još moći tako ležati prije nego što Bear zaplače u kolijevci i
označi početak njezina dana.
Čudila se što je noćas uspjela odspavati čak i pola sata. Iako je blago lipanjsko
mreškanje Sredozemnoga mora jedva primjetno ljuljalo brod, toliko se naviknula
boraviti na vodi da je osjećala i najmanji udar valova pod sobom. Zbog toga, kao
i zbog bujice misli koje su joj se rojile glavom, nikako se nije uspijevala odmoriti.
Situacija u kojoj se nalazila bila je stresna sama po sebi, jer se s drugim sestrama
i njihovim partnerima okupila kako bi položila vijenac u spomen na njihova oca,
no Ally je u svemu tome mučilo i nekoliko drugih stvari.
Na kraju krajeva, upravo je ona vidjela Titan blizu Delosa netom nakon što je
Pa Salt preminuo. Živo se sjećala kako je ležala na palubi Theove jedrilice Neptun
kada joj je sav uzbuđen rekao kako je njegov prijatelj s katamarana uočio
superjahtu Benetti, čije joj je ime trebalo biti poznato. Utroba joj je tada zatreperila
pri pomisli da će Thea predstaviti ocu. Ipak, svjesna da se nepovratno zaljubila,
znala je da nema smisla odgađati neizbježno. I zato je odmah radiovezom pozvala
Titan i očekivala čuti odmjereni glas kapetana Hansa, ali nije dobila odgovor.
Ustvari, činilo se da se onaj, tko god da je upravljao jahtom, namjerno udaljava
od nje punom brzinom.
»Izgleda da tvoj otac bježi od tebe«, rekao je tada Theo.
Kada su Georg i Ma obavijestili sestre o Pa Saltovoj smrti i njegovoj želji za
privatnim pogrebom u moru (da kćeri dodatno ne uzrujava), Ally je jednostavno
zaključila da je slučajno naišla na njegov pogreb. I ustvari ju je pekla savjest jer
55
 Knjige.Club Books

je narušila očevu posljednju želju. Međutim, s obzirom na nedavni razvoj

događaja, počela se pitati je li ta cijela priča uopće točna.
Prisjetila se kako Titan nije bio jedino plovilo usidreno na obali Delosa toga
dana. Kada im je Theov prijatelj radiovezom dojavio za njega, spomenuo je i drugi
»dvorac na vodi« pokraj njega: Olimp, jahtu čiji je vlasnik bio Kreeg Eszu,
predsjednik tvrtke Lightning Communications. Stvar je postala još čudnija kada
su sve novine i tv postaje izvijestile o tajkunovoj smrti koja se zbila toga dana,
nakon što je njegovo tijelo pronađeno na obali nakon navodnoga samoubojstva.
Ally je odjednom spopala mučnina. Zašto to nije podrobnije istražila?
Nije to bila jedina neobična poveznica između Pa Salta i Kreega Eszua.
Merryne koordinate - koje su sestre nedavno otkrile na armilamoj sferi - upućivale
su na kuću Argideen u irskome West Corku. Na nesreću, Ally je nedavno
zahvaljujući Jacku doznala da je vlasnik kuće bio netko iz obitelji Eszu. Iako u
njoj navodno već odavno nitko ne živi, to je zadnje zabilježeno prezime stanara.
Nešto što je Ally lani otpisala kao bizarnu podudarnost, odjednom je postalo
misterij. Nije bila tajna da je Kreegov sin Zed toliko zainteresiran za sestre
D’Aplièse, da to gotovo prelazi u opsjednutost. Ally je još uvijek osjećala bijes i
nemir zbog činjenice da je Maju u mladosti namamio u svoje naručje zahvaljujući
ljepoti i podmuklom šarmu, pa je napustio kada ga je najviše trebala. Često je
razmišljala kako se čini da je Zed htio namjerno napakostiti njezinoj sestri. Nije
uopće sumnjala da je taj ljigavac, kako ga je obično zvala, pomno planirao i svoje
poznanstvo s Elektrom. Zed je jamačno računao na to da je, ako je ijedna Majina
sestra spremna spetljati se s njime nakon što se onako ponio prema njoj, to Elektra.
Grabežljivcu kakav je on njezina je ranjivost, potaknuta ovisnošću o alkoholu i
drogi, sigurno bila preveliko iskušenje da se njome ne bi okoristio. Logično je i
da se okomio na Tiggy. Njezina sklonost da u svima vidi dobro, kao i spiritualnost,
u prošlosti su često dovodile do toga da je iskoriste. Ally je bila neopisivo
zahvalna što Tiggy nije nasjela na Zedovo udvaranje te što je umjesto njega
pronašla divnoga Charlieja Kinnairda.
Ally je bila sigurna da Pa Salt nikada nije spominjao Eszuove. Bila je to jedna
od prvih stvari koje je pitala Maju kada se prije godinu dana vratila u Atlantidu,
njihov obiteljski dom.
»Sigurna sam da između njih nema poveznice«, tvrdila je Maja. »Nisu se čak
ni poznavali, zar ne? Delos je samo popularno turističko odredište.« Ally se
zabrinula da je Majin brzi odgovor posljedica nijekanja neobično grozne situacije
u kojoj se zatekla. Ally je prekorila samu sebe što je olako prihvatila činjenicu da
je Olimp također bio ondje. Na kraju krajeva, što ijedna sestra zna o Pa Saltovu
životu izvan njihove kuće i jahte? Odmalena su upoznale tek nekolicinu njegovih
prijatelja i poslovnih partnera. Doista nije bilo nemoguće da su se Pa Salt i Kreeg
Eszu poznavali.
Ally je sklopila oči u nadi da će se uspjeti natjerati odspavati još sat-dva. Kao
što je često činila kada bi je obuzela napetost, zamišljala je očev duboki, umirujući

56
 Knjige.Club Books

glas. Misli su joj odlutale do Atlantide, gdje je kao mala promatrala oca kako
vikendima klizi Laserom po Ženevskome jezeru. Glatka putanja jezerom za
mirnih dana, kada bi se staklasta površina vode jedva zamjetno namreškala za
jedrilicom, kao da je savršeno opisivala samoga Pa Salta. Oduvijek je bio
utjelovljenje snage i moći, a opet je svijetom kročio glatko i dostojanstveno, čemu
su se svi njegovi bližnji duboko divili.
Jednoga jesenskog vikenda Pa je opazio Ally kako čeznutljivo promatra
njegovu jedrilicu te je privezao Laser do drvenoga mola koji se pružao iz vrta.
»Zdravo, moja petite princesse.9 Vani je jako hladno i mislim da Maja čita u
salonu. Zašto ne odeš k njoj na toplo?«
»Ne, Pa. Volim te gledati na brodu.«
»Ah.« Uputio je Ally onaj svoj topli osmijeh, kojim bi joj popravio
raspoloženje bez obzira na sve nedaće toga dana. »No dobro, bi li onda bila moja
prva časnica?«
»Ma kaže da je to opasno.«
»Onda je dobro što je zauzeta pomaganjem Claudiji s večerom«, rekao je i
namignuo joj. Bez muke je podignuo Ally s mola svojim mišićavim rukama i
posjeo je na krilo. »Dakle, vidjet ćeš da se pri skretanju jedrilica naginje ustranu.
Kada je trebam usmjeriti na suprotnu stranu, moram se pomaknuti na drugu stranu
broda i nagnuti se pod ovim jedrom.«
»Da, Pa!« oduševljeno je odgovorila Ally.
»Izvrsno.« Skinuo je svoj narančasti prsluk i stavio ga Ally. Jasno, posve ju
je progutao, pa se Pa nasmijao dok je stezao remenčiće najviše što je mogao oko
nje.
»A ti, Pa?«
»Ah, ne brini se ti za mene, malena. Vjetar je slab i vozit ćemo polako. Vidiš
li ovu malu udubinu na sredini?« Pokazao je na plitku udubinu u bijelom trupu.
»Rekao bih da je baš za tebe, a ti?«
Ally je kimnula i zauzela položaj nasred jedrilice.
»Moraš samo gledati naprijed i ispružiti ruke da održiš ravnotežu. Napravit
ćemo veliki krug i vratiti se ovamo do mola, što znači da ću se naginjati isključivo
na lijevu stranu. Ovamo. Vidiš?« Ally je kimnula, a uzbuđenje je prostrujalo
njezinim malenim tijelom. »U redu, idemo.« Podignuo je nogu s mola, a Laser je
počeo plutati. Pa je uhvatio veliku crnu ručku za koju je Ally primijetila da
predstavlja glavni način upravljanja.
»Ne mičemo se, Pa!« rekla je Ally, pomalo razočarana.
»Ne ovisi sve o onome koji upravlja plovilom, Ally. Moramo čekati vjetar.«

9
Franc. mala princezo. (Op. prev.)

57
 Knjige.Club Books

Kao na znak, Ally je osjetila kako se Laser naglo odmiče od mola. Vjetar joj
je pomrsio gustu riđu kosu, a srce joj je ubrzalo.
»Idemo!« uzviknuo je Pa.
Ally je osjetila silno uzbuđenje što je tako blizu vode dok se Laser kretao
mirnim jezerom zahvaljujući isključivo zraku oko njih. Osvrnula se prema
Atlantidi, tome veličanstvenom dvorcu kao iz bajke. Strme planine snježnih
vrhova uzdizale su se u pozadini svijetloružičaste kuće, a Ally se osjećala sretnom
što živi na takvu bajkovitom mjestu.
»Sada ću jače skrenuti«, rekao je Pa. »To znači da će se jedrilica nagnuti malo
više prema meni. Zapamti da moraš raširiti ruke kako bi mi pomogla.« Ally je to
učinila. »Savršeno, Ally, savršeno!« nasmiješio se Pa od uha do uha dok se Ally
prilagođavala promjenama u nagibu.
Dok se sunce ljeskalo na staklastoj površini vode, Ally se prepustila i sklopila
oči. Toga je dana prvi put osjetila slobodu kojoj će se uvijek vraćati kada god se
nađe na vodi. Dok je Pa umješno privozio Laser k molu i sigurno je iskrcavao,
osmijeh na kćerinu licu sve mu je govorio.
»Dakle, moja petite princesse, i ti to osjećaš... ništa se ne može mjeriti s
boravkom na pučini. Nema boljeg mjesta od toga da razbistriš misli.«
»Jesi li zato često ovdje?«
Toplo se nasmijao. »Bit će da to nije slučajnost, da. Rijetko što jest.« Skrenuo
je pogled s nje i zagledao se u daljinu povrh jezera. Pa Saltove bi se oči ponekad
zamutile te je Ally imala osjećaj kao da je nekamo odlutao. »Slučajnost samo
znači da njezinu pozadinu tek treba otkriti.« Ponovno je pogledao Ally. »Oprosti,
malena... samo sam jako sretan jer sada znam da voliš jedrenje baš kao tvoj otac.«
»Mogu li možda na poduke iz jedrenja?« vedro je upitala Ally.
»Hmm, mislim da to možemo dogovoriti, samo ako ih možeš kombinirati s
podukama iz flaute.« Opet joj je namignuo.
»Naravno, Pa! Misliš li da bih jednom mogla biti dobra u tome kao ti?«
»Ma ne, Ally, mislim da ćeš biti još bolja. A sad idi unutra i ugrij se. I nemoj
reći Marini za naš mali izlet!«
»Neću, Pa«, odvratila je Ally i izvukla se iz prsluka za spašavanje. Otrčala je
molom prema Atlantidi i njezinim tornjevima.
Bearovo gugutanje sada je trgnulo Ally iz sna. Protrljala je oči, sretna što je
barem malo odspavala, pa se izvukla iz kreveta i prišla kolijevci. Kada je ugledao
majku, Bear je podignuo ručice i počeo cičati od veselja.
»Dobro jutro i tebi«, rekla je Ally i uzela sina u naručje. »Jeste li ogladnjeli,
gospodine? Bojim se da doručak neće biti bogzna kakav.« Jednom je rukom vješto
otkopčala gornji dio pidžame, a Bear je smjesta prionuo na hranjenje dok je ona
gledala kroz prozor kabine.

58
 Knjige.Club Books

Nije se mogla othrvati oluji krivnje koja se pomaljala u njoj. Nepobitno se

veselila što ponovno vidi Jacka. Kada ga je sinoć vidjela kako se šeće palubom,
shvatila je da sasvim sigurno osjeća nešto prema njemu, i to nešto snažno. A eto
je, na putu prema istome mjestu na kojem je lani bila neopisivo sretna s Theom.
Da je barem on s njom, to bi putovanje bilo mnogo lakše. Nije bila sklona
samosažaljenju, no Ally je bila bolno svjesna da je jedina sestra koja pokraj sebe
nema nekoga bliskog komu bi se povjerila ili od koga bi potražila snagu. Mada se
iskreno veselila što će vidjeti sve sestre i njihove partnere na Titanu, sve joj je to
bilo kao sol na ranu nastalu Theovom iznenadnom i okrutnom smrću.
Čak je i Elektra ulovila odvjetnika za ljudska prava, pomislila je Ally, svjesna
da je njezino negodovanje posljedica puke sestrinske ljubavi, a ne gorčine.
Pogledala je u Beara, njegove tople oči i kovrčavu smeđu kosicu, nalik na
Theove.
Baš sam si zakomplicirala život. Ally je razmišljala kako je vjerojatno
upropastila svaku šansu za mogući odnos s Jackom jer mu je prešutjela da ima
sina. Zbunjen pogled na njegovu licu kada mu je sinoć pokazala Beara jasno je
poručivao da je pogriješila. »Vjerojatno misli da nisam normalna, Bearu. Kao
prvo, banula sam u Provansu kao špijunka da bih izvukla informacije o njegovoj
obitelji, a nakon što mi je oprostio, danima sam mu odgovarala na poruke i nisam
mu te ni spomenula. A ako on misli da sam šenula, mogu misliti što će tek njegova
majka misliti o meni!«
Ally je pogledala na sat. Bližilo se pet ujutro. Merry će uskoro stići na jahtu,
pod uvjetom da ju je Georg uspio nagovoriti da pođe s njime na let. Kad je zadnji
put razgovarala s Jackom, rekao joj je da njihova »sedma sestra« nema namjeru
poći s njima na krstarenje. Međutim, sudeći po izrazu Georgova lica kada ga je
zadnji put vidjela, ne bi je čudilo da ju je nasilu uvukao u zrakoplov, pa makar se
otimala. Panika u kojoj je jučer poslijepodne otišao u Dublin dodatno je uzrujala
Ally. Rijetko je Georga viđala toliko potresenog.
Frustrirano je zastenjala. Tako bi voljela da s Georgom može učiniti isto što i
sa svojom posadom nekoliko dana prije svake regate - povesti ga u izlazak i napiti
do besvijesti. Tijekom karijere je shvatila da će se muško povjerenje zadobiti
maločime drugim kao obilnim količinama alkohola i povjerljivim dijeljenjem
tajni.
A to će mi uspjeti malo sutra, pomislila je.
Bear je zadovoljno uzdahnuo, pa ga je Ally vratila u kolijevku. Zatim je otišla
u kupaonicu u sklopu kabine, ušla pod tuš i u mislima se počela pripremati za prvi
susret sa sedmom sestrom. Razmišljala je kako će biti čudno uistinu vidjeti je pred
sobom. Tu tajanstvenu kćer za koju je Pa oduvijek govorio da je nikada nije
pronašao. Šest je sestara pretražilo cijeli svijet kako bi je pronašlo i Ally se nadala
da je Pa, gdje god bio, neopisivo ponosan na to što su njegove kćeri postigle.
Naravno, tek je trebalo razriješiti misterij zbog kojega je ostao bez Merry. Je li se

59
 Knjige.Club Books

nešto zakompliciralo prilikom njezina posvajanja? Zašto je Pa toliko htio tu

djevojčicu?
I dok je uživala u vrućoj vodi i snažnom tušu - koji ju je uvijek oduševljavao
s obzirom na to da nije na kopnu - Ally je nastojala odgonetnuti kada je to Merry
mogla postati dijelom Pa Saltova života. Njoj je sada pedeset devet godina. Pa je
umro lani, kada mu je bilo osamdeset devet, što znači da mu je bilo tridesetak
kada ju je pokušao posvojiti. Budući da je Maju pronašao netom prije šezdesete
godine, Ally se zapitala što se dogodilo s Merry da se Pa Salt na novo posvajanje
odlučio tek više od dvadeset pet godina poslije.
Kako bilo, s obzirom na Merrynu dob, Ally je bilo malo lakše zbog činjenice
da razvija sve snažnije osjećaje prema njezinu sinu Jacku. U sebi se nasmijala
zbog te neobične situacije.
A mislila sam da smo dosad bili vrlo čudna obitelj.

60
 Knjige.Club Books

8.

Merry

AUTOMOBIL KOJI NAS JE dočekao u zračnoj luci bio je jednako ekstravagantan kao
zrakoplov kojim smo stigli. Morala sam priznati da uživam u svem tom luksuzu,
iako nisam bila sigurna griješim li što sam pošla na putovanje. Spustila sam sve
prozore i prepustila se divnom, okrepljujućem mirisu čempresa u zraku. Sunce je
jedva izašlo, ali sam predosjećala da će dan biti vrlo sparan.
Budući da je bilo rano, limuzina se uspjela dovesti ravno do pristaništa.
Brodovi su zauzimali svaki kvadratni centimetar vodene površine, svaki
raskošniji od prethodnoga. Golema su se plovila gotovo dodirivala, toliko su blizu
jedna drugima bila smještena, i to vrlo vješto s obzirom na skučen prostor. Stresla
sam se pri pomisli na to koliko zacijelo stoji popravak ogrebene jahte. Činilo se
da na svakoj radi čitav tim ljudi: laštili su, meli, postavljali stolove za doručak...
Odjednom me spopala užasna klaustrofobija. Možda zato što sam naviknula na
otvorene, prostrane vinograde doline Gibbston, a nedavno i na široka zelena polja
West Corka.
»Znate, Georg, da ja imam toliko novca, kupila bih neko golemo imanje usred
ničega, a ne bih se tiskala ovdje kao sardina. Tu je nemoguće biti na miru.«
»Složio bih se s vama. Čini mi se da većina ljudi u ovoj luci ljeto provodi na
kopnu, a ne na pučini. Većini te jahte služe kao statusni simbol, ništa više.«
»Zar to ne vrijedi i za Titan?«
»Ne. Tu vas moram ispraviti. Atlasu je Titan bio pravo utočište.«
»Sigurno?« Zagledala sam se u njega.
»Tako je. Kada je morao... pobjeći od svakodnevnih problema i stresova, znao
je da se može ukrcati na svoju jahtu i, zajedno s kćerima, otploviti bilo kamo na
svijetu.«
Primijetila sam kako je Georg zastao dok je izgovarao riječ »pobjeći«, no
limuzina se upravo tada zaustavila na samom rubu pristaništa.
»No, koja je njegova? Moram priznati, neću se buniti, koja god da jest.«
Vozač mi je otvorio vrata i iz prtljažnika izvadio moj kovčeg. Srećom pa sam bila
usred puta oko svijeta i u tome kovčegu imala sve što trebam. U tren oka, drugi
muškarac u tamnoplavoj polo majici preuzeo je kovčeg od vozača. »Je li ono
Titan? Na samom kraju?« Uprla sam prstom u zadnju usidrenu jahtu.

61
 Knjige.Club Books

»Ne, Merry«, odvratio je Georg. Mladić koji je preuzeo moj kovčeg prošao je
pokraj jahte za koju sam pretpostavila da je Titan i ponio ga drvenim molom koji
je stršao prema vodi. »Titan je ustvari usidren u zaljevu. Brzo ćemo stići onamo
pomoćnim čamcem.« Georg je pokazao onkraj pristaništa prema jahti pokraj koje
su te ostale izgledale kao igračke za kupanje u kadi.
»Isuse!« Nisam mogla poreći da izgleda veličanstveno. Vidjela sam čak četiri
kata i toranj s glomaznim satelitskim antenama, po čemu se jasno isticao u odnosu
na plovila u blizini. »Mislim, Jack i Mary-Kate su mi rekli da je golem, ali... ja...
ajme. Povlačim onaj komentar o sardinama i tiskanju.« Georg mi se nasmiješio.
»Dobro jutro, gospodine«, rekao je mladić koji je maloprije uzeo moj kovčeg.
»Je li to vaša jedina prtljaga?«
»Da, hvala«, odgovorio je Georg.
»U redu. Kapetan je dovezao pomoćni čamac.« Mladić me pogledao. »Pođite
za mnom do kraja mola, madame.«
Poslušala sam ga, a ondje nas je na čamcu dočekao naočit, preplanuo
muškarac prosijede kose i s naočalama rožnatih okvira.
»Bome ste skockani, a tako je rano«, rekla sam.
»Priznajem da bih inače poslao Victora ovamo po vas, ali vi ste naša posebna
gošća. Veliko mi je zadovoljstvo osobno vas dočekati na brodu. Ja sam Hans
Gaia.« Pružio mi je ruku i stisnuo moju, a zatim mi pomogao ukrcati se na čamac.
»Skiper sam na Titanu.«
»Hvala vam lijepa, Hanse. Ispričavam se što sam u ovakvom izdanju. Nisam
spavala četrdeset osam sati.«
»Vjerujte mi, gđo McDougal, nemate se za što ispričavati, dapače. Velika mi
je čast što ćete nam se pridružiti na brodu. Godinama sam poznavao vašeg oca i
bio je vrlo dobar prema meni. Znam koliko bi ga veselilo da vas konačno vidi u
svojem drugom domu.«
»No... ja... još jednom vam hvala što ste tako rano ustali zbog mene.«
»Dobro jutro, gospodine Hoffman. Dobro nam došli natrag.« Kimnuo je
Georgu.
»Hvala, Hanse.«
»No, ako smo svi na broju, idemo na jahtu. Victore, možemo krenuti.« Mladić
je odvezao uže s betonskoga stupića i pridružio nam se u čamcu. »Ondje smo za
tili čas, gospođo McDougal.«
»Je li još tko budan?«
»Koliko znam, nije. Victore, jesi li vidio koga na nogama?«
»Nisam, kapetane.«
Osjetila sam navalu olakšanja. Iskreno rečeno, ganula me i dobrodošlica
kapetana Hansa, a on samo upravlja jahtom. Jedno je bilo sigurno: tko god da je
Atlas bio, očito je budio duboko poštovanje u svima koji su radili za njega. Nisam
62
 Knjige.Club Books

bila sigurna da sam spremna za »obiteljski susret« čim kročim na jahtu. Samo sam
željela leći u krevet i odspavati nekoliko sati.
»Kad se ukrcamo, zamolit ću da nam izrade šest dodatnih primjeraka
dnevnika«, rekao mi je Georg dok smo prelazili kratku udaljenost po mirnoj
površini vode.
»Hvala, Georg. Nema potrebe za žurbom. Iskreno, trenutačno se samo želim
naspavati.«
Nakon što je Victor iskrcao kovčeg i kapetan Hans mi pomogao ukrcati se na
jahtu, poveli su me stubištem do palube u stražnjem dijelu i u glavni salon, gdje
mi je Georg pokazao raspored spavaćih kabina pribijen na golemu ploču od pluta.
»Da vidimo... druga paluba, prvi apartman. Izvrsno. Smješteni ste odmah
pokraj svoje djece. Oni su u kabinama zdesna vašoj.«
»Ajme, Georg, tu je more imena... jesu li sve sestre povele svoje partnere?«
»Da, tako je. Kao što pretpostavljate, ovo im putovanje silno znači, pa su
djevojke kolektivno odlučile povesti sebi bliske osobe.«
»Imaju li... sve sestre blisku osobu?« Podignula sam obrvu jer se moj
zaštitnički majčinski instinkt probudio čim sam pomislila na Jacka. Dobro sam
znala da je njegov glavni motiv za polazak na to krstarenje bila jedna riđokosa.
»Sve osim Ally, druge najstarije sestre, ali uz nju je njezin sinčić Bear.« Bila
sam toliko umorna da nisam uspjela sakriti iznenađenje.
»Je li sve u redu, Merry?«
»Da, da. Ima li na brodu mnogo djece?«
»Još dvoje. Valentina, kći Majinog partnera Floriana, i Rory. On je Mišev sin
- to je Starin partner. Moram napomenuti da je maleni Rory gluh, iako
nevjerojatno vješto čita s usana.«
»Ajme, baš je gužva na brodu. Mislim da će morati biti suosjećajni prema
meni što se tiče pamćenja svih imena.«
»Ne sumnjam da hoće. Da vas odvedem u vašu sobu?«
»Da, hvala, ja...« Salon se odjednom lagano zavrtio oko mene te sam osjetila
dobro poznatu slabost. Sinulo mi je da mi je zadnji obrok, osim što dva dana nisam
spavala, bila kava s viskijem u Belfastu jučer poslijepodne. »Mogu li samo malo
na zrak, Georg? Slabo mi je.«
»Naravno, uhvatite se za mene.«
Georg me izveo na sunčanu palubu i posjeo na nekakve goleme jastuke koji
su tvorili velik prostor za sjedenje u stražnjem dijelu.
»Idem vam po bočicu vode. Ispričavam se, rano je, pa nema puno posluge.
Hoćete li biti dobro dok se vratim?«
»Mislim da hoću.« Georg se udaljio žurnim korakom. Nastojala sam primiriti
disanje i usporiti lupanje srca, koje je udaralo toliko žestoko da mi se činilo da će
mi iskočiti iz prsa. Zaista sam se osjećala smlavljeno, baš kao što sam se
63
 Knjige.Club Books

pribojavala. Nisam se mogla nositi s mišlju da sam zaglavila nasred oceana s tim
neznankama, njihovim partnerima i svima povezanim s njima, a otkrića koja sam
im morala prenijeti da i ne spominjem. Dok sam tako žmirila, začula sam još nešto
povrh svojih dubokih udaha - brze korake po palubi. Otvorila sam oči u nadi da
ću vidjeti Georga kako hita prema meni s bočicom mineralne vode, ali sam pred
sobom ugledala muškarca kojega nikada dotad nisam vidjela. Bio je visok i
isklesanih mišića, koji su mu se nazirali pod pripijenom trkačkom opremom. Po
sitnoj kovrčavoj kosi prošaranoj sijedim vlasima zaključila sam da je u kasnim
tridesetima.
»O, bok«, rekao je s američkim naglaskom.
»Bok«, slabašno sam odvratila.
»Jeste dobro? Izgledate malo, ovaj... bljedunjavo.«
»Ah, da, dobro sam. Georg mi je otišao po vodu.«
»Georg... to je odvjetnik, je l’ da?«
»Da. Niste znali?«
»Oprostite, dopustite da vam se predstavim. Ja sam Miles. Došao sam s
Elektrom.«
»Ona je manekenka, zar ne?«
»Tako je. Vi ste sigurno Merry.«
»Jesam, da.«
»Evo, popijte malo.« Miles mi je pružio bočicu u kojoj se nalazila tekućina
toliko plava da je izgledala umjetno. »To je Gatorade, izotonični napitak. Imao
sam osjećaj da ga nema na bacanje ovdje na brodu, pa sam ponio hrpu iz
Amerike.«
Otpila sam gutljaj hladne, slatke tekućine. Bila je mnogo ukusnija nego što se
na prvi pogled činila.
»Hvala.«
»Nema na čemu. Obično jako rano ustajem i vježbam. Htio sam na traku u
teretani, ali ovdje ima toliko prostora i nigdje žive duše, pa sam zaključio da je
šteta potratiti izlazak sunca. Nekoliko krugova po palubi i dan može početi.«
»Svaka čast«, rekla sam i otpila još jedan veliki gutljaj Gatoradea. »Oprostite,
vjerojatno vam ispijam dragocjenu zalihu.«
»Ništa zato. Sigurno su vam protekla dvadeset četiri sata bila jako naporna.«
»Moglo bi se tako reći, Milese, da.«
»Pa, znam da se Elektra jako veseli što će vas upoznati. Kao i svi ostali,
iskreno rečeno. Eto, traženiji ste od svjetskog supermodela!« Široko mi se
osmjehnuo.
»Ako smijem biti otvorena s vama, Milese, to me i brine.«,

64
 Knjige.Club Books

»Jasno. Znam da nismo u sličnoj situaciji, ali i meni je sve ovo novo. Elektru
poznajem tek nekoliko tjedana. Začudio sam se kad me pozvala da dođem. Da
vam budem iskren, danima sam napet i nervozan.«
»Čime se bavite? Jeste li glumac? Fotograf ili nešto slično?«
»Ne, gospođo, ništa toliko uzbudljivo. Nažalost, odvjetnik sam.«
Prekorila sam se zbog svoje predrasude samo zato što je u vezi sa svjetski
poznatom manekenkom. Ustvari, nešto na Milesu djelovalo je na mene vrlo
smirujuće. Trudila sam se shvatiti je li mi se samo razbistrilo u glavi zahvaljujući
Gatoradeu ili zbog toga pristojnog, prizemljenog muškarca koji se suosjećajno
odnosio prema meni.
»A kako ste upoznali Elektru?«
Miles se zagledao u ocean. »Ah, imali smo, no... zajedničke interese. Sreli
smo se na farmi u Arizoni. Usput, sinoć sam upoznao vašu djecu, Merry, i bilo mi
je jako drago. Jack i Mary-Kate oduševili su sve na večeri. Drago mi je što su
došli jer je zahvaljujući njima razgovor bio vrlo živ. A moglo je ispasti čudno, zar
ne? Hrpa neznanaca na okupu, sentimentalni trenutak za sestre...«
»Takva su moja djeca. Ako su ljudi down under za nešto sposobni, to je
pričanje.«
»Istina! CeCeina je djevojka - ovaj, mislim da se zove Chrissie - iz Australije.
I isto je takva.«
»Dobro, dakle, vi ste iz Amerike, Chrissie je iz Australije... Je li još tko s
nekakve egzotične lokacije za koju trebam znati?«
»Pa, ovisi o tome što smatrate >egzotičnim<... Majin Floriano i njegova kći
Valentina dolaze iz Brazila. Ali, sve sestre iza sebe imaju fantastičnu priču.
Njihov otac - vaš otac - ostavio im je tragove o podrijetlu prije smrti. Čovjek je
dao ugravirati koordinate mjesta na kojima su se rodile u skulpturu u njihovom
obiteljskom vrtu - zovu je armilarnom sferom. Ispada da ih je posvojio sa svih
strana svijeta...«
»Ajme. Život mu zvuči zanimljivo, to svakako.«
»Kao i vaš, sudeći po onome što sam čuo. Jack i Mary-Kate rekli su nam kako
proteklih nekoliko tjedana putujete svijetom. Merry, jako mi je žao čuti što ste sve
pretrpjeli. Ne znam kako ste se izborili s time. Sigurno ste se strašno uplašili kad
su vas sestre počele pratiti po svijetu. Mislim da ste nevjerojatno jaki što ste došli
na ovu jahtu. I vaša djeca to misle. Sinoć vas nisu prestajali hvaliti.«
Nisam znala što točno, ali nešto u Milesovu smirenom i iskrenom nastupu
tjeralo mi je suze na oči.
»Hvala vam, Milese. To je jako lijepo od vas.«
»I, Merry... ne poznajem ih previše, ali dobri su to ljudi. Znam ponešto o
ljudskom karakteru. Radim na ljudskim pravima, znate, pa sam zbog posla morao

65
 Knjige.Club Books

naučiti dobro prosuđivati takve stvari. Kunem vam se da ste ovdje sigurni i da su
svi vrlo uzbuđeni što će vas upoznati.«
»Samo se nadam da ću... opravdati očekivanja.« Vratila mi se ona slabost i
trema.
»Koliko sam shvatio, oni znaju za vas cijeli svoj život, Odnosno, znaju da
postojite. Navodno vas je otac često spominjao. Oduvijek je govorio da je ostao
bez vas i da vas nije uspio pronaći. I zato su svi jako uzbuđeni što su vas uspjeli
nagovoriti da dođete i ispunite njegovu životnu želju.«
»Milese, odvjetnik ste, pa ste upućeni u osjetljiva pitanja u obitelji, naročito
nakon smrti bliskog člana.«
»Svakako, da.«
»Sigurno ste već shvatili da sam prilično starija od ostalih djevojaka.«
»Ja... ne bih ni primijetio, ali djevojke su mi to već rekle.«
»Zbilja ste odvjetnik, Milese. Vrlo ste taktični. Uglavnom, s obzirom na svoje
zanimanje, pretpostavljam da znate čuvati tajnu?«
Miles se nasmijao i kimnuo mi. »O, da. Nekoliko ih nosim sa sobom u grob.«
»No za to na svu sreću neće biti potrebe, ali bih rado čula vaše mišljenje o
nečemu.«
Načas me gledao ravno u oči. »Računajte na moju diskreciju.«
Posegnula sam u svoju torbicu i izvadila Atlasovo pismo. »Biste li ovo
pročitali, Milese?«
»Naravno. Sigurno to želite?«
»Trebam nepristrano mišljenje, a da nije Georgovo. To je poruka mojeg oca,
upućena meni. I očito potvrđuje da sam ja... no, pročitajte sami.« Miles je čitao, a
ja sam mu pritom proučavala lice. Ubrzo su i njemu zasuzile oči.
»Ispričavam se«, rekao je dok mi je vraćao pismo. »To je bilo vrlo dirljivo.«
»Da.«
»Ako smijem pitati, što vas toliko brine? Činjenica da to znači da ste mu
biološka kći?«
»Da! I činjenica da mi je povjerio svoju životnu priču prije nego ostalima.«
Miles je odvojio trenutak da sroči svoj odgovor. »Shvaćam. No ne mogu
govoriti u svačije ime, ali sagledajte to na ovaj način - vi ste odgovor na temeljno
pitanje. One se cijeli život pitaju zašto se njihov tajanstveni otac odlučio posvojiti
djevojčice diljem svijeta. Ako je u mladosti ostao bez žene i kćeri, možda bi to
bilo nekakvo objašnjenje?«
Naslonila sam se na jastuke i razmislila o tome viđenju. »Nisam dosad tako
gledala na to.«
»Uglavnom, Jack i Mary-Kate odradili su teži dio posla. Sve su osvojili i
potpuno se udomaćili.«

66
 Knjige.Club Books

»Mogu misliti. Hvala, Milese.«

»Bez brige. A ako vam narednih dana i bude svega previše, pa vam zatreba
razgovor s nekime sa strane, samo mi recite.«
Ponovno sam začula brze korake i okrenula se pa ugledala Georga kako izlazi
iz salona, mašući bočicom vode.
»Ispričavam se, Merry. Morao sam sići u kuhinju. Izgleda da je lakše
diplomirati pravo na Sveučilištu u Baselu nego pronaći nešto u ostavi glavnog
stjuarda.«
»U redu je, Georg. Miles me spasio svojim plavim napitkom.« Podignula sam
Gatorade.
»Stavit ću to na vaš račun, madame«, odvratio je Miles i namignuo mi. »Eto,
Merry, puštam vas da se smjestite. Odoh otrčati još koji krug prije nego što se
Elektra probudi pa joj budem morao odnijeti kavu.« Ustao je i kimnuo Georgu. »I
zapamtite što sam vam rekao. Tu sam ako treba. Treća paluba, kabina broj četiri,
čini mi se.« Miles se nasmijao, a ja sam mu mahnula prije nego što se okrenuo i
otrčao dovršiti krugove po Titanu.
»Ispričavam se, Merry, nisam znao da je netko već budan.«
»Ništa zato, Georg. Bilo mi je drago upoznati ga. Vrlo je smiren, pa mi je to
pomoglo.«
»Da. Prošao je štošta u životu. Vjerujem da je savršen partner za Elektru.
Uglavnom, je li vam imalo bolje?«
»Jest. Hvala, Georg. Odnosno, dovoljno mi je dobro da izdržim odlazak do
kabine.«
»Uhvatite me pod ruku, pa vas vodim dolje. Victor se pobrinuo da vas prtljaga
dočeka u kabini.«
Držala sam se za Georga dok smo prolazili utrobom golemoga plovila. Nisam
znala je li to zbog bunila u kojem sam se nalazila ili činjenice da su svi hodnici
bili obloženi jednakim tamnom drvom - ulaštenim do te mjere da su paneli sličili
zrcalima - ali imala sam osjećaj da se nalazim usred crteža M. C. Eschera. 10
Na putu do moje kabine mimoišli smo se s brojnim članovima posade, koja
se pripremala za isplovljavanje. Jedni su članovi nosili polo majice, a drugi bijele
košulje kratkih rukava ukrašene epoletama. Georg je mrmljao nešto o »posadi na
palubi« i »kabinskom osoblju«, ali nisam na to obraćala pozornost. Međutim, na
svim sam odorama primijetila nešto zajedničko - na svakoj je košulji i majici bio
izvezen naziv Titan, a odmah pod njime, raskošnim zlatnim vezom, prikaz

10
Maurits Cornelis Escher (1898. - 1972.), nizozemski grafički umjetnik poznat po
matematikom nadahnutim bakropisima, drvorezima i drugim tehnikama kojima je prikazivao
optičke iluzije i nemoguće konstrukcije.

67
 Knjige.Club Books

armilarne sfere. Nakon što smo prošli nekoliko stubišta i hodnika, Georg je
pokazao na vrata na drugoj palubi.
»Evo vašeg apartmana«, prošaptao je. »Mary-Kate i Jack su odmah zdesna.«
Otvorio je vrata kabine.
»Sjajno, Georg. Nego, kažite mi imam li kakvih obveza prije nego što se
srušim na krevet i na nekoliko sati napustim javu?«
»Baš nikakvih, Merry. Slobodno se odmarajte koliko god treba. Dakako,
uskoro ćemo isploviti iz Nice i moram vas upozoriti da su brodski motori
ponekad... bučni«, krotko je rekao.
»U redu je, Georg, mislim da sam toliko umorna da me ništa neće probuditi.
Vjerujem da bi vam i samom godio predah, ali ako biste mogli nekoga zamoliti
da obavijesti moju djecu da sam stigla na brod, to bi bilo divno.«
»Nema problema, pobrinut ću se za to, kao i za primjerke dnevnika. Laku noć,
Merry.«
»Prije će biti ›dobro jutro‹« Umorno sam uzdahnula pa ušla u prostoriju i
lagano zatvorila vrata za sobom. Nimalo se nisam začudila što kabina sliči sobi u
hotelu s pet zvjezdica. Ustvari, možda je bila čak ljepša od apartmana u Hotelu
Claridge’s, u kojem sam nedavno odsjela. Kovčeg me čekao pokraj kreveta, ali
nisam imala snage otvoriti ga i potražiti prikladnu odjeću za spavanje. Umjesto
toga zbacila sam cipele, pogurnula ručnike (prekrasno oblikovane u malene
slonove) na pod i skljokala se na krevet. Pokrila sam se, čvrsto sklopila oči i
zaspala.

68
 Knjige.Club Books

9.

MAJA SE PROTEGNULA I ZIJEVNULA promatrajući pust stol za doručak. Pogledala

je na ručni sat: bilo je deset i petnaest. Prema dogovoru, svi su se trebali okupiti
na sunčanoj palubi u jedanaest sati, no po svemu sudeći, doručkovat će sama. Prije
približno sat vremena Titanovi su motori oživjeli i putovanje prema Delosu i Pa
Saltu je otpočelo. Međutim, pretpostavljala je da se sinoćnja količina popijenog
vina pobrinula da se oni koji su u njemu uživali još ne probude. Ona, jasno, nije
popila ni kap. Nasreću, svi su zdušno prihvatili njezin moto da »narednih dana
želi sačuvati bistru glavu«.
Isprva je Maju brinulo što neće moći povremeno popiti čašu provansalskog
roséa kako bi je umirilo na krstarenju, ali je sinoć shvatila da joj neće previše
nedostajati. Ustvari, bila je oduševljena prijateljskom atmosferom na večeri.
Duboko u duši, mjesecima se pribojavala toga putovanja, kao i, pretpostavljala je,
većina ostalih putnika. Ona i sestre lani su prošle toliko toga, prilagodivši se
životu bez Pa Saltova vodstva svaka za sebe. Najstarija sestra D’Aplièse bojala se
da će putovanje njoj i ostalima samo poslužiti kao podsjetnik na gubitak koji su
pretrpjele. Jučer joj je teško pao već i dolazak na pristanište, jer Titan je bio simbol
tradicionalnog ljetnog okupljanja cijele obitelji i sigurno utočište na kojem bi se
svi opuštali i družili. No dok je sada pijuckala vodu, Maja se usudila priznati
samoj sebi da je sinoć bilo čak... zabavno?
Ako će posve iskreno, upravo je prisutnost »partnera« toliko uljepšala večer
svima. Putovanje je okupilo prilično šaroliku družinu, u kakvoj bi Pa sigurno
uživao. Bio je tu radišni liječnik Charlie Kinnaird, koji je prekrasno uzemljio
njezinu duhovnom svijetu sklonu sestru Tiggy. Elektra je uza se imala Milesa,
staloženog i pronicljivog čovjeka koji u njoj nije vidio svjetsku zvijezdu, nego
ranjivu i strastvenu ženu, kakva i jest. Chrissie i CeCe bile su pravi par (iako je
Maji bilo drago što ne živi pod njihovim bučnim krovom). Čak se i povučeni Miš
sinoć pokazao kao vrstan, ugodan sugovornik. Zajedno s Roryjem, svojim
simpatičnim sinom, podario je tihoj Star samopouzdanje koje joj je trebalo da
procvjeta.
Tu je, dakako, bila i Ally. Maja nije mogla ni zamisliti bol kakvu njezina
sestra trpi proteklih godinu dana, nakon smrti voljenoga Thea. Silno se divila
njezinoj snazi i izdržljivosti, nadasve u majčinstvu uslijed takvih teških
okolnosti... u čemu je sama nekoć zakazala.
»Jutro, Majo«, rekla je Tiggy prilazeći joj palubom i izvukla stolac sučelice
njoj.

69
 Knjige.Club Books

»Dobro jutro, Tigs.«

Tiggy je provukla prste kroz svoju gustu kestenjastu kosu, koja se gotovo
presijavala na suncu. »Kakav divan dan«, rekla je.
Maja je pomislila kako joj sestra zdravo izgleda. Tiggy je oduvijek zračila
prirodnošću i opuštenošću, ali očeva smrt prije godinu dana kao da ju je pogodila
više nego ostale. A sada, uz mirnog Charlieja i posao iz snova na kojem obnavlja
populaciju divljih mačaka u škotskome Visočju, osmijeh nije silazio s Tiggyna
lica.
»Bojim se da će na doručku biti mirnije nego što smo očekivale«, uzdahnula
je Maja.
»Ah, ne bih se kladila. Čula sam neku buku u potpalublju. Charlie je otišao u
ured. Pregledava nekakve krvne nalaze ili nešto slično. Baš mi je drago što nisam
liječnica jer oni očito nemaju pravo na predah! A gdje su tvoji dvoje?«
»Floriano je otišao potražiti Valentinu. Na kraju je posada sinoć morala
pripremiti rezervnu kabinu za nju i Roryja. Izričito su to tražili jer je Rory počeo
Valentinu učiti znakovni jezik, a ona njega portugalski...« Nasmijale su se. »Slažu
se kao brat i sestra.«
Tiggy je podignula obrve pa se okrenula prema još uvijek pustoj palubi.
»Nego, kad smo kod braće i sestara, Majo...« Tiggy je spustila pogled na
Majin trbuh i široko se osmjehnula.
Maja je uzdahnula, odmahnula glavom i nasmiješila se mlađoj sestri.
»Inače bih se uvrijedila što komentiraš da sam se udebljala, ali s obzirom na
to da si to ti, pretpostavljam da to nije razlog zbog kojeg me pitaš.«
Tiggy je zacičala od oduševljenja: »Znala sam! Jesi li im već rekla?«
»Pssst... rekla sam Florianu, da, ali Valentini nisam. Kako to da uvijek znaš,
Tiggy?«
Tiggy je slegnula ramenima i djelovala izrazito samodopadno.
»No, da. Uvijek sam te puštala na miru što se toga tiče, još otkako smo bile
male. Nikad neću zaboraviti ono kada si mi rekla da će se naša mačka Madeleine
vratiti s točno šest mačića. Jasno, tu večer se pojavilo šest glasnih mališana. I Ally
nam je svima ispričala priču o Bearovu rođenju. Kune se da ni nje ni njega ne bi
bilo bez tebe i Angeline. Reci mi, što to vidiš, a da mi ostali ne vidimo?«
Tiggy je pogledala u ocean iza Titana, gdje su golemi brodski motori stvarali
trag uzburkane bijele vode. »To je dar predaka«, rekla je. »Ja sam bruja.«
»Čekaj malo, vještica si?« upitala je Maja.
Tiggy se nasmijala. »Ah, da, trebala sam imati na umu činjenicu da si
prevoditeljica. Ne, Majo. Nisam vještica. Biti bruja znači biti dijelom duhovnog
naslijeđa.«
Maja je skrušeno rekla: »Žao mi je, Tiggy. Nisam tako mislila, samo mi
mozak tako funkcionira.«
70
 Knjige.Club Books

»I treba ti biti žao! A sad slušaj dok ti objašnjavam, inače ćeš dobiti mojom
metlom po glavi.« Tiggy je pokazala prema vodi. »Kad pogledaš u ocean, vidiš
plavetnilo, pučinu i valove.
No to je samo dio priče. Ne vidiš ništa pod vodom, gdje Titan stvara struju.
Za živa bića u moru - ribe, biljke - ta je struja sila izvan njihove kontrole, dolazi
s mjesta koje ne razumiju.« Tiggy je sklopila oči, kao da zamišlja to što nastoji
opisati. »I ovdje gore je tako. Posvuda oko nas postoje sile i energije koje većina
ne propituje ili nije u stanju pojmiti. Ali, ja vidim neke od njih.« Tiggy je ponovno
otvorila oči i pogledala Maju. »Nije to magija ni išta slično. Sve nam je dostupno.
Ja samo znam kako gledati.«
»Nevjerojatna si, Tiggy. Dakle, pitanje je... vidiš li hoćeš li dobiti nećakinju
ili nećaka?«
Tiggy je podignula obrvu gledajući sestru. »Predlažem lijepu, neutralnu boju
za dječju sobu«, odgovorila je i namignula joj.
Nasmiješena plavokosa članica posade izašla je iz salona. Maja je prostrijelila
Tiggy pogledom, a ona joj je uzvratila gestom kao da zaključava usta. Kabinsko
osoblje najčešće se mijenjalo svake sezone, te bi se posada redovito pomlađivala.
»Dobro jutro, gospođice D’Aplièse i... gospođice D’Aplièse. Bi li koja od vas
željela kavu? Ili možda sok?« bojažljivo je upitala. Maja se sažalila nad njom. S
obzirom na rad na bogataškim jahtama, pretpostavljala je da njezina uobičajena
klijentela nije uvijek susretljiva. Pohitala ju je utješiti:
»Molim te, slobodno nam govori >ti<. I da, hvala, rado bih kavu s mlijekom«,
odvratila je Maja.
»Može i meni, hvala«, dodala je Tiggy. »Sa zobenim mlijekom, molim!«
»Sjajno, odmah ću vam je donijeti. I kuhar me zamolio da pitam planirate li
svi doručkovati u jedanaest?«
»Apsolutno, slobodno iznesi hranu na stol. Sigurna sam da će miris slanine i
kave izmamiti ostale na danje svjetlo. A ako ne bude, otići ćemo po njih«, obećala
je Maja.
»Sjajno«, odgovorila je i vratila se unutra.
Maja je duboko udahnula. »Znaš, ponekad mi djeluje čudno boraviti usred
tolikog bogatstva i luksuza. Sada me pomalo sram toga, da budem posve iskrena.«
»Znam na što misliš. Osobno se bolje osjećam u šatoru usred šumskog
proplanka«, složila se Tiggy.
»Pa, nisam baš tako mislila. Ne znam bih li toliko dugo preživjela bez
brazilske vrućine. U svakom slučaju, pretpostavljam da svi trebamo imati na umu
da trebamo svijetu dati što je više moguće. Ja sam ustvari počela posjećivati favelu
u Riju i svaki tjedan podučavah djecu engleski i španjolski.«
»Ajme, Majo, to je fantastično. Ipak si ti odande«, blago je rekla Tiggy.

71
 Knjige.Club Books

»Jesam, da. Jako mi je važno pomoći im koliko god mogu kako bi mogli imati
bolju budućnost. Malo je vjerojatno da će doći neki zagonetni milijarder i spasiti
ih, kao što se nama dogodilo.«
»Da. Pa nam je svima spasio život. Koliko bi naše priče drukčije izgledale da
nas nije skupio sa svih strana svijeta.« Tiggy je odmahnula glavom i ponovno
pogledala sestru. »Silno mi nedostaje, Majo. Imam osjećaj da sam izgubila sidro.
S kakvim god problemom da sam se suočavala, znao je točno što treba reći da me
utješi. Pretpostavljam da je i tebi tako...?«
»Da. Svima nama, rekla bih.«
»Ironija je u tome što nam je potrebniji nego ikada prije, a ne može nam
pomoći.«
»Tjelesno ne, ali na određen način, mislim da je s nama«, odvratila je Maja.
Tiggy se zagledala u sestru. »Majo, ti to nudiš duhovnu mudrost jednoj
bruji?«
»Ne bih to tako rekla, ali pogledaj što smo sve postigle - pronašle smo sedmu
sestru. Ne bismo to mogle bez njegova vodstva.«
»Jako bi se veselio da je vidi ovdje«, nasmiješila se Tiggy.
»Bi, da.«
»Samo...« Tiggy se uhvatila za glavu. »Sjećaš se onoga što sam maloprije
govorila, o tome da osjećam kako različite energije utječu na naše živote?«
»Da...«
»Molim te, nemoj misliti da sam luda«, molećivo je dodala Tiggy.
»Kunem se da neću, Tiggy. Nikada to nisam mislila.«
»Dobro. Pa, obično osjećam kada se netko sprema umrijeti. Obično to
prepoznam, baš kao što osjećam novi život koji trenutačno raste u tebi.« Maja je
iskreno kimnula gledajući sestru. »I nakon što su ljudi koje sam poznavala
preminuli, uvijek sam se mogla... oprostiti s njima. Mislim, s njihovim duhom,
životnom silom ili čime god, netom prije nego što bi otišli. To mi je uvijek bilo
velik izvor utjehe. A mislim da je i njima.«
»Shvaćam.«
»Ali, Majo, nikada to nisam osjetila s Pa Saltom. Nisam naslutila da se sprema
napustiti nas i otada ga uopće nisam osjetila. Zato mi je proteklih godinu dana
toliko teško. Nisam dobila priliku za oproštaj s njime.«
»Ajme. Jako mi je žao, Tiggy, to je sigurno strašno teško.«
»Da. Bio mi je sve - kao i svima nama - i ne mogu vjerovati da mi nije došao
posljednji put.« Tiggy je oborila glavu i zagledala se u svoje ruke, što je često
činila dok bi razmatrala onostrane stvari.
Maja nije znala što bi joj rekla. »Možda zato što zna koliko bi te to pogodilo,
Tiggy.«

72
 Knjige.Club Books

»Moguće«, odgovorila je. »Ali imam osjećaj da mi je možda zato poslao

Charlieja. Da se na taj način oprostio.«
»To svakako zvuči kao nešto što bi Pa učinio«, potvrdila je Maja.
»Da. Ali, proteklih mi tjedana opet nešto ne da mira.«
»S Charliejem je sve u redu?«
»O, da, naravno. Samo hoću reći da sam se odjednom opet uznemirila kad je
riječ o Pa Saltu. To me čudi s obzirom na to da je umro prije godinu dana.«
»Da, mogu misliti. Ali, Tiggy, mislim da je to prirodno s obzirom na našu
misiju. Sigurna sam da sve osjećamo nešto slično.«
Tiggy je načas razmislila. »Da, sigurno imaš pravo. Oprosti, Majo, nisam te
htjela zamarati teškim mislima i svojim bruja stvarima. Naročito nakon sinoćnje
fantastične zabave!«
»Ajme, znam. Jack i Mary-Kate su divni.«
»Skroz! Kad smo kod toga, je li Georg sinoć doveo Merry?«
»Nešto mi govori da jest, da. Za stolom su pripremljena dva dodatna mjesta.
Sinoć nas je bilo šesnaestero, a jutros osamnaestero.«
»Opa. Ne mogu vjerovati da će svi konačno upoznati tajanstvenu sedmu
sestru. Nakon toliko godina... Bila je obična legenda, a danas ćemo s njom
pijuckati sok i čavrljati.«
»Sirota Merry. Sigurno se napatila, Tiggy. Ne mogu vjerovati da ju je Georg
uspio nagovoriti da dođe k nama na brod. Moramo dobro paziti na nju narednih
dana.«
»Slažem se. Stvarno je prekasna duša, Majo. Iako sam je srela samo nakratko
u Dublinu, znam da će se jako dobro uklopiti među nas.«
Nastupila je kratka šutnja dok su sestre promišljale o važnosti novopristigle
putnice. Naposljetku se Maja oglasila: »Bilo je smiješno vidjeti Georga kako jučer
trči s broda, zar ne? Poznajemo ga cijeli život, a mislim da ga nikada nisam vidjela
uzrujanog. Stvarno je očajnički htio da nam se Merry pridruži na ovom putovanju.
Mislim, znam da smo svi htjeli, ali znamo prihvatiti da netko nešto ne želi«,
zamišljeno je dodala Maja.
Tiggy se opet zagledala u daljinu. »Mislim da joj to nije mogao dopustiti,
Majo.« Nacerila se. »Znaš, sve mi se čini da je...«
Prekinuli su je glasovi koji su dolazili iz salona.
»Moj tata kaže da je brod Ore Brasil veći čak i od ovoga«, Valentina je
ponosno govorila Roryju.
»Ajme... Znaš li što je Titanic?« odvratio je Rory. Izašli su na palubu, a za
njima i Floriano.
»Dobro, dobro, mislim da taj brod nije najbolja tema u ovom trenutku,
mladiću.« Floriano se nacerio Maji i podignuo obrve.

73
 Knjige.Club Books

»Bom dia, Majo!«

»Bom dia, Valentina. Apenas Ingles, por favor.11«
»Dobro...«
»Hvala, Valentina«, rekla je Tiggy. »Neki od nas nisu pametni kao ti. Ni
lijepi!«
»Ah, molim te, teta Tiggy, nemoj joj više puniti uši...« rekao je Floriano pa
podignuo Valentinu i poškakljao je.
»Ima li traga ostalima, Floriano?« upitala je Maja.
Rory se ubacio: »Išli smo kucati svima, zar ne, Valentina? A onda smo se
lovili po brodu i pronašli Marinu s Ally i Bearom. Svi dolaze. Hoće li biti kobasica
za doručak?«
»Ah, sigurna sam da će kuhar poslati kobasice, Rory. Dobar izbor. One su ti
omiljene za doručak?« upitala je Tiggy.
»Rekao bih da jesu, zar ne, stari moj?« začuli su Mišev duboki glas dok je
izlazio iz salona. Držao je Star za ruku.
»Jutro, Star! Jutro, tata!«
»Zdravo, Rory. Dobro jutro svima.« Star je mahnula okupljenima. »Na putu
gore srela sam Mary-Kate. Kaže da ona i Jack idu vidjeti mamu - i da slobodno
počnemo s doručkom bez njih«, obavijestila je sve za stolom.
»Naravno. Imaš li tremu, Star?« upitala je Maja.
»Da. Moram priznati da mi se želudac cijelo jutro okreće. To je zato što sam
zadnji put s njom razgovarala dok sam >glumila< u Orlandovoj glupoj predstavi.
Baš se grozno osjećam zbog toga.«
»Ozbiljno, Star, ne brini se. Kad sam upoznala Merry u Dublinu, stekla sam
dojam da ti ništa ne zamjera«, utješila ju je Tiggy.
»Vjerujem da je tako«, dodala je Maja i uzela Star za ruku. »Ovo je važan
trenutak.« Osvrnula se oko stola. »Šest sestara upravo će postati sedam.«

11
Port. Dobar dan. Samo na engleskome, molim te. (Op. prev.)

74
 Knjige.Club Books

10.

Merry

IAKO SAM SPAVALA SAMO ŠEST SATI, odmorila sam se i okrijepila. U dolini
Gibbston, gdje našu kuću okružuju golemi vinogradi, noću je posve tiho. Jedini
nedostatak toga krajnjeg mira i spokoja bio je loš san koji me pratio kada god bih
otišla od kuće. U hotelima su čak i najtiši koraci u hodniku bili dovoljni da me
prenu iz sna. No na Titanu sam utonula u dubok san. Ustvari, tek nakon što sam
se iskobeljala iz kreveta i prišla prozoru kabine, tek sam tada shvatila da se
krećemo. Čak me ni zvuk motora nije probudio. Povukla sam stakleno okno i
otvorila prozorčić najviše što sam mogla - barem deset centimetara. Udahnula sam
topli, slani zrak Sredozemnoga mora, a on me dodatno osvježio. Nakon što je Jock
preminuo, obećala sam samoj sebi priuštiti pustolovinu i bome sam je
doživljavala. Nije to bilo putovanje oko svijeta kakvo sam zamišljala, ali sam se
nalazila na superjahti i u misiji otkrivanja svojega pravog podrijetla. Da, danas će
biti... nepredvidljivo, ali razgovor s Milesom i nekoliko sati odmora pridonijeli su
mojem raspoloženju u vezi sa svime time.
Uzela sam mobitel s noćnog ormarića i vidjela da imam dvije poruke, jednu
od Jacka i drugu od Mary-Kate. I jedno i drugo tražilo je da im se javim čim se
probudim. Odgovorila sam da mogu doći za pola sata, nakon što se osvježim.
Pošto sam se okupala i oprala kosu, izvadila sam čistu lanenu haljinu iz
kovčega i iskopala sušilo za kosu. Dok sam se gledala u zrcalu, prisjetila sam se
crteža koji mi je Georg sinoć pokazao. Moralo se priznati da toliko sličim ženi na
portretu da je mogao biti i moj. Zapitala sam se kako glasi priča moje biološke
majke i što ju je nagnalo da me prije svih tih godina ostavi pred pragom svećenika
O’Briena. Jednostavno nisam mogla zamisliti kakva bi situacija natjerala mene da
to učinim Jacku ili Mary-Kate. Stresla sam se pri toj pomisli.
Nekoliko minuta nakon što sam isključila sušilo začula sam poznato kucanje
na vratima - ono koje sam čula prije više od četvrt stoljeća kada god bi moj sin
imao noćnu moru, pa je htio spavati u mojem i Jockovu krevetu.
»Uđi, Jack«, doviknula sam. Vrata su se otvorila i za njima se pojavilo vedro
lice prodornih plavih očiju i valovite plave kose.
»Zdravo, mama! Dobro došla na Titan!« nasmiješeno je rekao.
»Mama! Stigla si! Tako mi je drago što te vidim!« za njim je ušla Mary-Kate,
u dvodijelnom kupaćem kostimu i kaftanu.

75
 Knjige.Club Books

Zagrlila sam ih istodobno i dugo ih nisam pustila. Iako smo plovili golemim
morem na drugoj Zemljinoj polutci, u tom sam se trenutku opet osjećala kao kod
kuće.
»I meni je drago što vidim tebe, Mary-Kate. Nemaš pojma koliko. Dođite,
sjednite.« Pokazala sam na dva naslonjača koja je dijelio stolić za kavu i sjela na
rub kreveta.
»Nego, mama... kako to da si se predomislila? Ally nam je rekla da je Georg
sinoć odjurio s broda, spreman oteti te i dovesti ovamo. Pretpostavljam da te nije
strpao u jutenu vreću i dovukao, pa me zanima što ti je rekao da te uspio
nagovoriti.«
»Ustvari je za to zaslužan moj stari prijatelj Ambrose. Znate koliko mu
vjerujem. On me poznaje dulje nego itko koga znam. Rekao mi je da trebam poći,
pa sam ga poslušala.«
»E, pa, ovdje svi znaju za tebe! Poznatija si od prave slavne osobe - znaš za
Elektru, mama? Ona je trenutačno jedna od najvećih zvijezda na svijetu. Održala
je govor na Koncertu za Afriku odmah poslije Obame i...«
»Da, da, čitala sam nešto slično još na Novom Zelandu.« Okrenula sam se
prema sinu. »A kako je mlada Ally, Jack?«
»Ah. Dobro je, da.«
Gledala sam ga u oči.
»Da, ovaj, ona ima dijete.«
»Georg mi je prišapnuo nešto o tome«, rekla sam. »I što kažeš na to? Malo je
čudno što to nije spomenula.«
»Dijete nije problem. Jako je sladak malac, zove se Bear.«
Mary-Kate ga je pogurnula laktom. »Ali je definitivno sama, mama. Da ti ih
je vidjeti zajedno. Preslatki su!«
»Joj, daj, MK. Izgubila je Bearova oca prije samo godinu dana. Mislim da mi
nije rekla za dijete jer me nije htjela povrijediti, ništa drugo. Preživjet ću.
Uglavnom, mama, nisam ja glavni ovdje! Jesi li spremna upoznati svoju obitelj?«
Duboko sam udahnula. »Znate, nedavno sam doznala par stvari o kojima bih
voljela razgovarati s vama. Naročito prije službenog upoznavanja sa svima.«
Naslutivši moju bojazan, Mary-Kate je ustala i sjela pokraj mene na krevet pa
me uhvatila za ruku. »Naravno, mama.«
Prišla sam svojoj torbici i iz nje uzela Atlasovo pismo, zajedno s crtežom.

76
 Knjige.Club Books

»Ti bokca, mama, to je baš puno informacija. Naročito nakon svega što si
doživjela proteklih nekoliko tjedana. Kako si?« nježno je upitao Jack, obgrlivši
me rukom oko ramena.
»U početku sam se grozno osjećala. Ali bolje mi je sada nakon što sam se
naspavala. Osim toga, upoznala sam Milesa...«
»Elektrinog dečka?«
»Tako je. I on me umirio. Georg upravo umnožava dnevnik kako bi primjerke
podijelio svim sestrama, pa da ga istodobno pročitamo.«
»Jesi li onda stvarno biološka kći tog Pa Salta?« upitala je Mary-Kate.
»Čini se da jesam. Atlas je moj otac. I vaš djed.« Nastupila je tišina.
»Ah, da! Iako ste vas dvoje, ono, stvarno u rodu s njime«, rekla je Mary-Kate,
misleći na to da je i ona posvojena. Provukla je prste kroz svoju dugačku plavu
kosu. »To je ludo!«
»Kriste, nije ni čudo što te Georg toliko očajnički htio dovesti ovamo, mama.
Ti si... ti si Pa Saltova krv i meso«, promucao je Jack.
»Je li sve to, ono, potvrđeno?« upitala je Mary-Kate.
»Misliš na DNK testove? To hi bilo malo teže organizirati s obzirom na to
gdje se nalazimo i što radimo.«
»Pa, ionako nema prevelike potrebe za time. Ta žena na crtežu pljunuta je ti,
mama. Pretpostavljam da ne znaš što joj se dogodilo?« upitao je Jack.
»Ne znam. Nadam se da ću u dnevniku doznati odgovore.«
»Aha. A ja se nadam da ćemo doznati nešto više i o kući Argideen u Corku.«
Mary-Kate je uprla prstom u strop. »A svi oni? Što misliš, kako će primiti tu
vijest?«
»Ne znam. Važno je imati na umu da ja nisam htjela doći ovamo. Te su žene
doslovno pretražile cijeli svijet da me pronađu.« Osvrnula sam se po velebnoj
kabini s raskošnim lusterom i otmjenim uzglavljem od orahova drva. »Nemam
namjeru prisvojiti sve to.«
Jack je izgledao razočarano. »Iskreno, mama, mislim da će otkriće da sam
zapravo Allyn nećak biti gore od otkrića da mi je prešutjela kako ima sina.«
»Joj, ne budi blesav, Jack. Ally je posvojena. Otac joj je glazbenik iz
Norveške. Nema između vas nikakve krvne veze«, odlučno ga je podsjetila Mary-
Kate. »Uglavnom, to nije poanta ove priče. Jesi li dobro, mama? Možemo li ti još
kako pomoći?«
»Pa, znate, mogli biste ukrasti čamac za spašavanje ako me ostalih šest sestara
baci s broda.«
»Ako ti išta pomaže, sumnjam da će to učiniti«, rekla je Mary-Kate i utješno
me pogladila po leđima. »Sve su vrlo drage. Usput, kakav je plan? Hoćeš li
jednostavno otići i reći im?«

77
 Knjige.Club Books

»Mislim da moram«, uzdahnula sam. »Ne djeluje mi pošteno držati bilo što
za sebe. Kao što sam rekla svima, Atlas je za mene potpuni neznanac, ali njima je
bio sve.«
»Znaš, mama, ti si sjajna. Toliko ti se toga dogodilo - i još ti se uvijek događa
- a ti i dalje više misliš na druge nego na sebe.«
»Hvala, Mary-Kate. No, vaš tata me uvijek tjerao da obećam kako ću si
priuštiti uzbudljivu pustolovinu u slučaju da mu se nešto dogodi. I eto me.« Svi
smo se uhvatili za ruke te smo kratko tako sjedili. »I tata bi to učinio. Bio je
najnesebičniji čovjek na ovome svijetu. Sam Bog zna da smo i mi prošli to što oni
gore upravo prolaze. I zato, ako ja... ako mi možemo pomoći tim šesterima mladim
ženama u najbolnijim trenucima njihova života, to ćemo i učiniti.« Čvrsto sam
stisnula ruku Jacku i Mary-Kate. »Jeste li vidjeli koga u hodniku?«
»Ustvari, nismo. Svi su gore na kasnom doručku. Poručili smo im da ćemo
doći nakon što se vidimo s tobom.«
»U redu.« Duboko sam udahnula, pljesnula se po koljenima i ustala. »Idemo
ih pozdraviti.«
Jack i Mary-Kate poveli su me gore kroz Titan. Osjećala sam se hrabrije
zahvaljujući minijaturnoj vojsci oko sebe, a koju su činila moja djeca. Što god da
se dogodi, oni će me štititi.
Središnje stubište na jahti provelo nas je velikim salonima, blagovaonicama i
uredom koji mi je Georg spominjao tijekom leta. Sada kad sam se odmorila,
doprlo mi je do svijesti da je jahta pravi dvorac na vodi.
Nakon što smo se uspeli čak trima stubištima, stigli smo na vrh Titana, koji
se sastojao od malenog salona opasanog svijetlim obojenim staklom. Staklena je
stijena mjestimično bila otvorena, propuštajući raskošno francusko sunce.
»Jesi li spremna, mama? Ovdje su«, rekao je Jack i utješno mi se nasmiješio,
kao obično.
Srce mi je lagano ubrzalo čim sam začula kakofoniju glasova. Ovako su se
sigurno osjećali oni koje su bacali lavovima, pomislila sam. Usred gomile začula
sam Georgov odmjereni ton i to mi je ulilo samopouzdanje potrebno da prijeđem
prag. Mary-Kate me uhvatila za ruku i stisnula te smo sve troje izašli na palubu.
Stol je bio pun i sva lica za njime naglo su se okrenula prema meni.
Jack je prvi progovorio: »Dobro jutro svima! Htio bih vam predstaviti svoju
mamu, Merry. Možda ste već čuli za nju...« Zavladala je neobična tišina.
Vjerujem da je trajala samo nekoliko sekundi, no meni se činilo da se proteže
unedogled. Imala sam dojam da me okupljeni proučavaju i odmjeravaju, kao da
im je iz nekog razloga teško pojmiti da sam zbilja ovdje. Nekoliko se žena
međusobno zgledalo i nasmiješilo. Ostali su samo zurili u mene, raširenih očiju i
blago otvorenih usta, kao da ne mogu vjerovati što vide. U svakom slučaju, činilo
se da nitko ne zna što bi rekao, stoga sam se oglasila da odagnam napetost.

78
 Knjige.Club Books

»Bok. Obično me zovu Merry. I vi me možete tako zvati, ako želite.« Zbog
napetosti sam opet nesvjesno poprimila naglasak iz West Corka.
Žena guste riđe kose, koja je na krilu ljuljuškala dijete, prva je ustala. Nije
bilo sumnje u to koja je sestra posrijedi. Njezina svijetla koža i krupne oči bile su
očaravajuće, a tanke su joj obrve i visoke jagodične kosti dodatno isticale ljepotu.
Shvatila sam zašto je toliko opčinila Jacka.
»Merry. Zdravo... jako mi je... svima nam je jako drago što si nam se
pridružila.«
»Hvala. Lijepo je koliko ste se potrudili da me dovedete ovamo.«
U tom je trenutku druga žena, tamnosmeđih očiju i dugačke crne kose,
zapljeskala. Ubrzo potom zapljeskali su svi za stolom. Potom su ustali, a ja si
nisam mogla pomoći, a da se ne nasmijem takvoj oduševljenoj reakciji. Primijetila
sam da mi Georg, smješten na čelu stola, kima glavom. Jesam li mu to u očima
vidjela suze? Sumnjam... Ipak, sva je lica krasio širok osmijeh, a iskrena toplina
kojom je to društvo zračilo silno me ohrabrila.
Visoka starija žena krenula je prema meni. Procijenila sam da joj je šezdesetak
godina. Bila je elegantna i imala je oštre, orlovske crte lica.
»Zdravo, Merry. Ja sam Marina. Djevojčice me - oprostit ćeš, ali oduvijek ih
tako zovem - zovu >Ma<. Brinem se o njima otkako su bile male. Ne mogu ti ni
opisati koliko smo počašćeni što si nam se pridružila. Silno si usrećila mnoge
ljude i napunila mnoga srca, chérie.«
»Čujem li to francuski naglasak u tvom glasu?«
»Ah, imaš istančano uho! Francuskinja sam, ali možda ti je poznato da živim
u Švicarskoj.«
»Naravno. Čula sam sve o vašem divnom domu na obali Ženevskog jezera.«
»Oui, chérie! Moraš nam doći u posjet!« Morala sam se nasmijati zbog ženina
ushita.
»Daj, Ma! Nemoj je preplašiti, zaboga! Skočit će s broda i otplivati prema
obali ako tako nastaviš«, rekla je visoka žena prekrasne kože boje ebanovine i
grive sazdane od sitnih kovrča. Bila je toliko lijepa da sam gotovo ostala bez riječi
pri pogledu na nju. »Bok. Ja sam Elektra. Drago mi je.« Njezine jantarne oči
gledale su ravno u mene i bilo mi je sasvim jasno da je ona supermodel.
»Ah, naravno. Viđala sam te na televiziji! Ustvari, nedavno si bila u reklami
za neki parfem?«
Elektra se nasmijala i odmahnula glavom. »Vjerojatno. Oprosti što ti je moje
lice nastojalo uvaliti nešto s TV-a prije nego što smo se uopće upoznale uživo.«
»Pa, mogu potvrditi da si uživo jednako krasna kao na televiziji!«
»Jako si draga. Hej, ovo ti je moja sestra CeCe.« Pokazala je na kršnu ženu
smećkastih očiju bademasta oblika i dječački kratke frizure.
»Bok, Merry. Moram reći da imaš sjajno ime.«

79
 Knjige.Club Books

»Ah, hvala. Također! Rekla je da se zoveš CeCe, zar ne?«

»Tako je. Pravo mi je ime Kelena, ali ovo je lakše izgovoriti i upamtiti. Za
njega je kriv moj tata.«
Iza CeCe stajala je plavuša nalik na vilu, koja me podsjećala na Mary-Kate.
Upoznala sam je u Claridge’su, dakako, ali pod lažnim imenom. Srela sam njezin
pogled.
»Zdravo, Merry«, krotko je rekla. »Ja...«
»Ajme meni!« uskliknula sam. »Pa to je jedna jedina, lady Sabrina Vaughan.
Baš zanimljivo da ste ovdje. Kako je vikont?«
Sirotičino blijedo lice naglo je poprimilo grimiznu nijansu. »Užasno mi je žao
zbog toga, Merry. To je bila glupa ideja mojeg šašavog prijatelja Orlanda. On je
pomalo ekscentričan. U svakom smislu.«
»Ah, nemoj ga braniti. Priznajem da je jako šašav, iako imam tu nesreću da
mi je rođeni brat«, dodao je uljudni Englez za stolom.
»Nisam smjela pristati na to.« Plavuša je ispružila ruku. »Ako možemo početi
ispočetka, ja sam Star. To je ustvari skraćenica od...«
»Sterope«, rekla sam i stisnula joj ruku. »Sve ste dobile imena po Plejadama.
To je prekrasno.«
»Da, imaš potpuno pravo! Ajme, inače to moramo objašnjavati«, rekla je Star.
»No, imate sreće. Pisala sam diplomski rad o Orionovu lovu na Meropu. I bez
brige, lady Sabrina. Sve vam je oprošteno. Drago mi je da upoznajem pravu Star.«
Iza nje sam ugledala još jedno poznato lice. »Zdravo još jednom, Merry«,
rekla je nježna Tiggy. »Divno je vidjeti te među nama.« Prišla mi je te smo se
zagrlile. Kada smo se upoznale u Dublinu, upravo me njezina blagost uvjerila da
njezina obitelj nema namjeru nauditi mojoj.
»Zdravo, Tiggy. I meni je drago što se opet vidimo«, odgovorila sam.
Gledala me ravno u oči, dugo i prodorno. »Ajme. Ne mogu vjerovati da si
ovdje. To bi silno značilo našem ocu. Hvala ti.«
Da je to rekao bilo tko drugi, bio bi to vrlo neugodan trenutak za mene, ali
Tiggyna je mirna aura prevladala i, baš kao prije, osjetila sam nekakvu povezanost
s njom. Zbog načina na koji me promatrala, imala sam osjećaj da znamo nekakvu
tajnu nedokučivu ostalima.
»Još smo mi ostale«, rekla je Ally. »Ja sam Ally, a ovo je moja starija sestra
Maja. Čule smo se nekoliko puta telefonom.«
»Zdravo, Ally, Jack mi je ispričao štošta o tebi.« Očekivala sam da će se nato
zarumenjeti, a to se i dogodilo. »Drago mi je, Majo.«
»Neopisivo smo uzbuđeni što te vidimo, Merry.« Majin je glas lagano
zadrhtao. »Oprosti, ovo nam je vrlo važan trenutak.«
»Mogu misliti. Svima vam je sigurno jako teško u ovom trenutku, ali krasno
je što ste svi na okupu«, obratila sam se svima, uključujući one koji su i dalje
80
 Knjige.Club Books

sjedili za stolom. »I ja sam odrasla okružena braćom i sestrama, ali ih godinama

nisam vidjela.«
»Sigurno umireš od gladi, Merry. Dođi nešto prigristi!« izjavila je žena
tamnije puti slične onoj kakvu je imala CeCe. »Usput, ja sam Chrissie. Drago mi
je!«
»I meni. Divno je biti u društvu zemljaka!«
»Je l’ da? Iako s tim naglaskom očito ne bi mogla proći pod domaću...«
Sjela sam između Mary-Kate i Jacka. Stol je bio krcat tanjurima s pecivima,
a sklonjeni metalni poklopci otkrivali su kobasice, slaninu, jaja i svakojake svježe
pripremljene slastice. Tijekom jela upoznala sam liječnika, nasljednika golemog
imanja u Škotskoj, brazilskog pisca, uljudnog Engleza koji obnavlja svoju staru
plemićku kuću, a usto sam doznala da je Chrissie bivša profesionalna plivačica
koja je izgubila nogu.
»Merry, ovo je Miles«, rekla je Elektra i pokazala na muškarca pokraj sebe.
»Zapravo smo se već upoznali kada me je Georg jutros doveo na brod.«
»Ah, nisi to spomenuo, Milese«, rekla je Elektra i ošinula ga pogledom.
»Nisi me pitala.« Uzvratio joj je širokim osmijehom i namignuo joj.
Primijetila sam kako ju je time razoružao. »Uglavnom, jesi li se naspavala,
Merry?«
»Da znaš da jesam, hvala.« Kada sam konačno uspjela pojesti sve S tanjura,
u glavi mi se lagano vrtjele. »Ajme meni, ne zamjerite, ali moram reći da me ovo
naše šaroliko društvo podsjeća na stare romane Agathe Christie.«
»Ubojstvo na Titanu«, kroza smijeh je dobacio pristojni Miš.
Star je coknula i zakolutala očima. »Nema razloga za strah, Merry.«
»Mene čudi da te Georg uspio nagovoriti da nam se uopće pridružiš«, rekla je
CeCe.
Pogledala sam u njega, smještenoga na čelu stola. Gledao je ravno u mene i
čekao da vidi što ću odgovoriti.
»Pa... ispričao mi je koliko ste truda uložile u to da me pronađete i koliko vam
je trenutačno teško. Bio je vrlo uvjerljiv«, rekla sam.
»Bome zna biti kada se potrudi. Ipak je on odvjetnik. Je l’ tako, Georg?«
zadirkivala ga je Elektra.
»Kao što znaš, ovdje sam kako bih ispunio želju vašeg oca, iako nije s nama.
Shvatio sam da, kada smo sa sigurnošću potvrdili tko je Merry, on ne bi pristao ni
na što drugo osim da je dovede ovamo«, smireno je odgovorio Georg.
CeCe mi se opet obratila: »Ali sigurno ti je rekao nešto zbog čega si se
predomislila, zar ne? Zato što nam je svima rečeno da ne želiš doći...«
»CeCe«, prekinula ju je Ally.

81
 Knjige.Club Books

»Ne, mislim, logično je da nisi htjela doći. Kvragu, ni ja to ne bih htjela da

me hrpa potpunih neznanaca ganjala po svijetu i tvrdila da sam njihova izgubljena
sestra!« Nisam bila sigurna na što CeCe točno cilja, ali za stol se uvukla napetost.
»Što se promijenilo?« nastavila je. »Samo to pitam.« Ponovno sam pogledala
Georga. Motrio je stol, proučavajući lica okupljenih dok se ispitivanje usmjereno
na mene nastavljalo.
»Molim te, Merry, oprosti CeCe, jezik joj je uvijek brži od pameti, zar ne,
Cee?« Star je ozbiljno pogledala sestru, na što je CeCe zastala.
»Oprosti. Jesam li bila neugodna? Vjerojatno jesam. Ispričavam se, Merry,
samo sam...«
»Molim te, ne brini se zbog mene. Pitaj što god želiš«, ohrabrila sam je.
»Mislim da nam Georg nešto skriva«, odvažila se reći CeCe.
Kao u crtanom filmu, cijeli se stol okrenuo prema čovjeku na čelu.
»Rory! Dođi, stari. Mislim da si me obećao voditi da vidim upravljačku
kabinu, zar ne?« taktično se ubacio Miš. »Ideš s nama, Valentina? Siguran sam
da bi nam kapetan Hans, ako budemo dobri, mogao dopustiti da malo
kormilarimo.« Djeca su bila blaženo nesvjesna neugodne atmosfere koja se naglo
pojavila za stolom, pa su otrčkarala za Mišem, a pretpostavljam da je i on rado
otišao.
»Molim te, CeCe, nastavi. Kako to misliš, nešto skrivam?« naposljetku je
odvratio Georg.
»Što mislite da mislim, Georg? Ugravirali ste koordinate na Pa Saltovu
armilarnu sferu bez našeg znanja. Navodno su odavno ondje. A onda ste proteklih
tjedana nestali s lica Zemlje, nakon što ste nas naveli da se razletimo po cijelom
svijetu u potrazi za tajanstvenom sedmom sestrom. Maja i Ally rekle su nam za
vaše zagonetne pozive. A jučer ste doslovce otrčali s Titana u Dublin i dovukli
sirotu Merry na ovaj brod, iako je jasno dala do znanja da to ne želi!« Uslijedila
je zgranuta tišina.
Mary-Kate utješno je stavila ruku na moje koljeno dok smo svi čekali
Georgov odgovor.
»Zaboga. Hvala ti na iskrenosti, CeCe. Slažete li se svi s tim mišljenjem? Da
vam nešto prešućujem?«
»Joj, dajte, Georg. Pa uvijek nam nešto prešućujete!« dodala je Elektra. »Prije
svega, Pa Saltovu smrt. Namjerno nam niste rekli da je umro sve dok nije održan
njegov privatni pogreb. A tu su i armilarna sfera, koordinate, Pa Saltova pisma.
Uvijek znate više od nas, iako smo mi njegove kćeri. Jednostavno smo to
prihvatile.«
Sljedeća se oglasila Marina - Ma. »Chérie, molim te. Ne ljuti se na Georga.
Nikada nisam upoznala čovjeka koji je toliko posvećen svojem zanimanju i toliko
odan jednoj osobi. Vjerujte mi, zavolio je svaku od vas jednako kao što vas ja
volim.«
82
 Knjige.Club Books

»Hvala, Marina, ali u redu je. Posve razumijem njihovu frustraciju«,

uzdahnuo je Georg.
»Georg, molim vas, nemojte misliti da se na bilo koji način morate pravdati«,
smireno je rekla Ally. »Ovo je samo vrlo emotivno razdoblje za sve nas i moramo
dati sve od sebe kako bismo Pa Saltu odali počast ponašajući se onako kako bi on
to htio od nas. Naročito s obzirom na to da nam se pridružila sestra koja nam je
nedostajala.« Pokazala je na mene, a ja sam joj nastojala uzvratiti suosjećajnim
osmijehom. Osjetila sam kako mi u utrobi treperi.
»Žao mi je, Ally. Ne želim zvučati frustrirano. Samo ponekad imamo osjećaj
da znamo manje nego svi ostali. A bio je naš tata, znaš?« odvratila je CeCe.
»Shvaćam, Cee. Možda poslije možemo o tome?« dodala je Ally.
»Da, naravno. Ispričavam se svima. Samo sam htjela reći da je divno što si
ovdje s nama, Merry. Odrasle smo slušajući o tebi. Bila si legenda, a sad si ovdje.«
»Da. I cijelo vrijeme nisam imala pojma da sam izgubljena!« rekla sam u
očajničkom pokušaju da razvedrim atmosferu.
»Valjda me samo zanima kako si se uopće izgubila«, nastavila je CeCe. Očito
to nije namjeravala tek tako pustiti. »Na to sam mislila kad sam rekla kako mislim
da nam Georg nešto prešućuje. Mislim da zna kako si točno nestala. I možda ti je
to sinoć rekao, Merry, pa si zato ipak odlučila doći. Samo mi smeta što to ne želi
reći i nama.« CeCe je izgledala potišteno.
»CeCe! Što ti je? Molim te«, Star je rekla sestri. »Jako mi je žao, Merry.«
»Ajme«, mirno sam rekla. »Pa, posve mi je jasno zašto si uzrujana, CeCe, ali
kunem ti se da mi Georg definitivno nije rekao kako sam to postala >izgubljena
sedma sestra<. A ja sama definitivno ne znam odgovor na to.« Pogledala sam
Georga ne bi li mi priskočio upomoć.
»Djevojke«, rekao je, »vaš je otac bio moj klijent. Molim vas, znajte da vam
osobno nikada ne bih ništa zatajio.« Ponovno je uzdahnuo, i to duboko.
»Međutim, točno je da sam povremeno bio zadužen slijediti stroge upute koje mi
je vaš otac dao neposredno prije smrti. Primjerice, bilo mu je jako važno da same
odlučite želite li otkriti istinu o svojoj biološkoj obitelji ili ne. I zato, premda je,
primjerice, točno da znam vaše podrijetlo, nije na meni da vam taj podatak
otkrijem. Kao što Ma kaže, i meni ste sve vrlo drage.«
Pogledala sam sirotoga Charlieja Kinnairda. Izgledao je kao da bi najradije
propao u zemlju. Suosjećala sam s njime. Više nije bio među Britancima, koji bi
se prije bacili u more nego se sukobili i otvoreno pokazali osjećaje o bilo čemu.
Nelagoda zbog toga naoko nije smetala Florianu i Milesu, koji su bili toliko
zaokupljeni raspravom kao da je u pitanju kakva utakmica.
Georg je nastavio: »Morate mi vjerovati kad vam kažem, što god da vam je
otac za života tajio, činio je to da vas zaštiti.«
»Zaštiti? Od čega nas treba zaštititi?« upitala je Star.

83
 Knjige.Club Books

»Sve je u redu, Star«, tješila ju je Maja. »Mislim da nam Georg želi reći da je
Pa htio da sve mi budemo zbrinute nakon što njega više ne bude.«
»Da«, nastavio je Georg. »Ali i dok je bio na ovome svijetu. Postoji razlog
zašto ste ga tako dobro poznavale kao svojeg oca, ali ne i izvan Atlantide.«
Primijetila sam da Ma napeto pogledava Georga.
»Što želite reći, Georg?« upitala je Maja.
Georg je odmahnuo glavom, svjestan da je prekasno da zaustavi teretni vlak
na kojem se našao, a koji je trenutačno jurio tračnicama. »Želim reći da nitko nije
bio bliži Pa Saltu nego vi, njegovih šest kćeri. Upoznale ste njegovu dobrotu,
toplinu, njegovu strast prema ljudskom rodu... i ljubav prema životu. Vi ste nastale
zbog nje.«
»Nastavite«, potaknula ga je CeCe.
»Međutim, vaša su djetinjstva bila neobična. Znam da je većina vas istaknula
da je ustvari vrlo neobično što vas je otac posvojio s različitih krajeva svijeta. Isto
tako, možda se pitate zašto nije imao suprugu, iako je bio i više nego poželjan -
dobar čovjek, privlačan i financijski stabilan. Razlozi zbog kojih je tako bilo
nikada vam nisu u potpunosti objašnjeni. Radi vaše sigurnosti.«
»Georg, ne shvaćamo vas. Molim vas, prestanite okolišati«, odlučno je
izjavila Ally.
»Iza svega u životu stoji nekakav razlog, djevojke. Samo vam nastojim
objasniti da, ako vam se čini da su vaš odgoj ili određeni postupci s moje strane
poslije smrti vašeg oca bili neobični, iza toga postoji nekakav logični razlog.«
Napeta atmosfera za stolom sada je postala neugodna. Nisam znala u kojem
je smjeru Georg točno krenuo, ali sam pretpostavljala da ću se uskoro naći na
tome putu.
»Vaš je otac stvorio raj za svoju obitelj, utočište u kojem je mogao osigurah
vašu zaštitu i dobrostanje. Zato je sagradio Atlantidu - idiličan kutak svijeta na
kojem ste bili izolirani od okrutnih stvari u svijetu. Ondje se mogao brinuti o
vama, odgajati vas i pružati vam ljubav kakvu svako dijete može poželjeti. Zato
je zaposlio mene, Marinu i Claudiju. Stvorio je svoj svijet za vas, svoju djecu.«
»Georg, dajte više prijeđite na stvar«, rekla je Maja.
»Ispričavam se. Vi želite odgovore. No, možda da krenemo od samog imena
vašeg oca. Pa Salt. Tako ste ga sve nazivale otkako ste stigle k njemu. I doista,
tako su ga zvali i svi koji su dolazili u Atlantidu. Isto vrijedi za vaše nastavnike,
prijatelje... za sve je vaše bližnje bio Pa Salt.«
»Tako je. Naš Pa...« promrmljala je Tiggy.
»Jest«, nastavio je Georg. »To je bila njegova želja.«
»Često smo ga ispitivale kako se zove. Sjećam se toga«, namršteno je rekla
CeCe. »A on bi se samo nasmijao i rekao: >Pa znate kako se zovem! Pa Salt.<«

84
 Knjige.Club Books

»Kada god smo morale napisati njegovo ime na službeni dokument, rekao bi
nam da napišemo samo >g. D’Aplièse<«, prisjetila se Star.
»Da, tako je. Zato ne želim da si na bilo koji način.... zamjerate što se nikada
niste zapitale je li tu nešto čudno na stvari.«
»O, Isuse«, prostenjala je Elektra. »Nismo znale čak ni kako se zapravo zove.
Bio je najvažnija osoba u našem vražjem životu, a nismo znale ni kako se zove.«
»Opet kažem, ne smijete se gristi zbog toga, Elektra. On je tako htio. Bila je
to izričita namjera vašeg oca«, Georg ju je uvjeravao. »Služi mu na čast, i svijetu
koji je stvorio, to da nikada niste osjetile goruću želju da raspravite o tome u
detalje.«
»Georg, plašite nas. Kako se Pa zvao?«
Georg me pogledao i suosjećajno kimnuo. Činilo se da je došao trenutak da
se oglasim. Duboko sam udahnula ne bih li se odvažila, na to.
»Atlas«, slabašno sam promrsila. »Mislim da se zvao Atlas.« Svi su se za
stolom okrenuli prema meni. Gledala sam sestre u oči, očajne u potrazi za daljnjim
informacijama.
»Floriano, Charlie, Milese i Chrissie... biste li nas mogli ostaviti nasamo,
molim vas?« upitala je potom Maja.
»Ajme, da. Naravno. Puštamo vas. Tiggy, samo viči ako bilo što zatrebaš«,
Charlie je ustao brzinom munje i u tren oka nestao kroz vrata salona.
»Mama, je li sve u redu?« Jack se nagnuo prema meni.
»Jest, hvala, dušo. Ti i tvoja sestra slobodno idite. Bit ću ja dobro.«
»Sigurno? Bit ćemo na krmi ako naš zatrebaš.«
Jack i Mary-Kate ustali su i otišli. Ostali su samo Ma, Georg i sestre.
»Oprosti, Merry. Gdje si stala?« potaknula me Maja.
»Da. Vaš otac... zvao se Atlas.«
Sve su se djevojke zbunjeno i sumnjičavo zagledale u mene. Odnosno, sve
osim Tiggy, čijim se licem razlegao širok osmijeh. Pogledala sam je, na što mi je
ohrabrujuće kimnula.
»Nije teško prepoznati anagram«, rekla je Ally. »Pa Salt...« zamišljeno je
rekla rišući po ubrusu. »Sadrži slova u riječi Atlas. I još slovo P.«
»Što to P predstavlja? Kao što doznajemo, bilo bi čudno da je Pa išta učinio
sasvim slučajno«, rekla je Star.
»Mislim da vam ja mogu dati odgovor na to pitanje«, rekla je Ma. »P
predstavlja Plejade.«
»Marina ima pravo«, potvrdio je Georg.
»Eto, pretpostavljam da smo time odgonetnuli jedan prilično veliki misterij -
naša imena«, rekla je Maja. »Mi smo Atlasove kćeri.«

85
 Knjige.Club Books

»Sjećam se da je spominjao kako smo ga prozvale Pa Salt zato što je Maja

uvijek govorila da miriše na sol. Je li to izmislio?« upitala je Elektra.
»Iskreno, ne znam«, odgovorila je Maja. »Jednostavno sam prihvatila to
objašnjenje.«
»Sve smo ga prihvatile«, kimnula je Ally. »Ali, Merry, pričajte nam dalje.
Odakle znate ime našeg oca?«
»Napisao mi je pismo.«
»Pismo?«
»Tako je. Nakon što je Georg sinoć došao u Dublin i nagovorio me da pođem
na let i ovamo k vama, dao mi je pošiljku kad smo stigli u zrakoplov. U toj se
pošiljci nalazilo pismo, i dnevnik.« Govorila sam polako i oprezno jer nisam
željela ništa izostaviti ili u nečemu pogriješiti.
»Pa ti je ostavio pismo?« upitala je Star.
»Da. Vjerujem da ne griješim kada kažem da ste sve vi također dobile njegovo
pismo?« Sve su kimnule glavom. »No, i ja sam ga dobila. Kao što pretpostavljate,
silno me uznemirilo, naročito s obzirom na tvoje... žustre riječi od maloprije,
CeCe.« Primijetila sam kako žene oštro pogledavaju svoju sestru, a ona obara
pogled na pod.
Posegnula sam u svoju torbu kako bih izvadila pismo te crtež svoje majke.
Dok sam se vraćala k njima za stol, primijetila sam da mi se ruke strahovito tresu.
»Molim te, Merry, nema razloga za nervozu. Samo želimo znati što se
događa«, utješno je istaknula Ally.
»Najprije vam želim pokazati crtež.« Podignula sam ga kako bi ga sve vidjele.
»Jao. Merry... znala sam da mi je tvoje lice odnekud poznato«, rekla je Star.
»Znamo li svi odakle je ta slika?«
»Ispričavam se na rječniku, ali jebate život!« uskliknula je Elektra. »Ta slika
visi u Pa Saltovu uredu otkad znam za sebe.«
»I to si ti! Ti si žena na onom crtežu!« izjavila je CeCe.
»Ustvari, to nisam ja. Ali slažem se s vama, sličnost je nevjerojatna. Georg
mi je sinoć potvrdio da je to moja majka. Kada sam vidjela crtež, osjetila sam vrlo
jaku, iskonsku reakciju«, priznala sam.
»Crtež koji je Pa držao u radnoj sobi tolike godine prikazuje tvoju majku...«
rekla je Maja i polako pogledala svoje sestre. Naslutila sam da počinju povezivati
konce.
»Lani sam primijetila da je u nekom trenutku nestala iz njegove radne sobe.
Sad znamo i kamo.« Ally se okrenula prema Georgu. »Pretpostavljam da ste je vi
uzeli i izradili tu presliku kako bi vam pomogla u potrazi za Merry?«
Georg je kimnuo.
»Pretpostavljam i da negdje još uvijek imate izvornu?« upitala je CeCe.

86
 Knjige.Club Books

Georg je zastao. »Znam gdje se nalazi, da.«

Ponovno sam preuzela riječ: »Iskreno, djevojke, pošla sam na ovo putovanje
ne samo radi vas, nego i radi sebe. Želim otkriti svoje pravo podrijetlo, a vaš je
otac prvi korak prema rješavanju te zagonetke.« Odmahnula sam glavom.
»Otvoreno govoreći, Georg mi je jasno dao do znanja da, što se tiče života vašeg
Pa Salta, ne znate ništa više od mene.«
»To je bome točno«, mrmljala je Elektra.
»Bio je vaš otac. Odgojio vas je i vi ste ga voljele. I zato se nadam da možemo
zajedno otkriti istinu o njemu.« Uzela sam pismo i izvadila ga iz omotnice. »Da
ga pročitam?«
Svi su kimnuli.
»Draga moja kćeri...«.

Odložila sam pismo i pogledala sve za stolom. Tiggy mi je prišla i čvrsto me

zagrlila.
»Mislila sam da ga osjećam u blizini«, rekla je. »Ali to si bila ti.«
»Nije te pokušao posvojiti, pa je nešto pošlo po zlu. Ti si njegova...«
prošaptala je Maja.
»Njegova si biološka kći, Merry. To je izvanredno«, dodala je Ally.
»Sve vrijeme imao je pravu kćer«, rekla je CeCe.
»Ne. To nije prikladna riječ, CeCe«, odlučno se oglasio Georg, poput pravog
odvjetnika. »Vi ste, svaka od vas, njegove prave kćeri i volio vas je kao rođeni
otac. Iskreno se nadam da nijedna ne može tomu proturječiti.«
»Ne, naravno da ne možemo«, odvratila je Star.
Vladala je tišina dok su sestre nastojale pojmiti što sve to znači.
Sljedeća se oglasila Elektra: »Dakle, Pa Saltova se loza nastavlja.
Nevjerojatno!«
»Mislim da je to divno«, utješno je dometnula Tiggy. »I te tvoje oči, Merry.
Sada vidim... to su njegove oči.«
»Zaboga, imaš pravo, chérie«, rekla je Ma i zinula u čudu.
»Pretpostavljam da si nestala zato što se nešto dogodilo tvojoj majci«,
zaključila je Star. »Sigurno vas je obje izgubio u isto vrijeme. To je vrlo tužno.«
Rukom je pokrila usta.
»Ali se nikada nije predao«, izjavio je Georg. »Cijeli je život posvetio potrazi.
I zato je onako često izbivao iz kuće.«
»Zar nije odlazio radi posla?« upitala je CeCe.

87
 Knjige.Club Books

»Vaš se otac davno umirovio. Sav je novac zaradio u mladosti. Kako su

godine prolazile, njegove su dionice i kamate rasle, i tako se obogatio.«
»Čime se točno bavio, Georg? Kada god smo ga pitale, govorio bi nam nešto
o ulaganjima i financijama sve dok se ne bismo umorile od ispitivanja i pustile ga
na miru.«
Georg me pogledao, što sam shvatila kao znak da nastavim govoriti.
»Dakle, Atlas mi je povjerio svoj dnevnik, a u pismu traži da vas upoznam s
njegovim sadržajem nakon što ga pročitam. Međutim, usprkos uputama, smatram
da nije u redu da Pa Saltovu priču doznam prije njegovih kćeri.« Pokazala sam na
Georga. »I zato sam zatražila da izradi još šest primjeraka. Ako tako želite,
možemo njegovu priču doznati sve istodobno.«
Nakon kraće stanke Ally je rekla: »Hvala, Merry. To je nevjerojatno lijepo od
tebe.«
»Samo bih voljela da je doživio da nam može sve to osobno reći«, potišteno
je dodala Elektra.
»Kao što sam već spomenuo, sve ima svoje razloge. Atlas je bio najbistriji
čovjek kojeg sam poznavao. Tajio je Merryno podrijetlo kako bi vas zaštitio«,
ustvrdio je Georg.
»Georg, neprestano spominjete >zaštitu< i >sigurnost<, ali nemam pojma o
čemu govorite. Nijednom se u svojem djetinjstvu, a ni poslije, nisam osjećala
ugroženo«, rekla je Maja.
»To znači da je njegov plan upalio.«
»Kakav plan? Ozbiljno, želim odgovore i to odmah!« odvratila je Maja i
iznenadila me jer nisam očekivala da će upravo ona prva povisiti ton.
»Georg«, brzo sam se ubacila, »jeste li već uspjeli izraditi preslike dnevnika?«
»Jesam, Merry, dolje su, na sigurnom.«
»Budite ljubazni pa ih donesite ovamo i podijelite, molim vas. Mislim da će
nam svima biti lakše čim se budemo imale za što uhvatiti«, odlučno sam dodala.
Odvjetnik je kimnuo te sam primijetila da je u prolazu pokraj Marine uhvatio
njezinu ruku i stisnuo je. Oboje su očigledno napeto iščekivali taj trenutak.
»Na ovom smo putovanju trebale odati počast ocu kojeg smo poznavale, ali
sada imam osjećaj kao da uopće nismo«, gunđala je Elektra, oborena pogleda.
»Taj svijet koji je stvorio za nas«, rekla je CeCe. »Zašto ga f nismo detaljnije
propitale? Pa nije da smo glupe, zar ne?« Glas joj je napukao te je oštro udahnula
i zaplakala. Star je ustala i pošla zagrliti sestru. »Oprostite, samo sam umorna.
Prošle smo godine sve morale jako brzo odrasti. Navikavanje na život bez Pa
Salta, putovanje na drugi kraj svijeta, pronalazak naših bioloških obitelji - sve se
vrlo brzo zbilo. Mislila sam da će ovo putovanje biti prilika za sve da se s njim
oprostimo i otvorimo novo poglavlje, a što se dogodilo? Doznale smo da to nije
sve! Iscrpljena sam od svega.«

88
 Knjige.Club Books

Sve što je CeCe rekla odnosilo se i na ostale. Sve su očigledno suosjećale sa

sestrinim mišljenjem. Napeto sam se promeškoljila na stolcu.
»Djevojke«, oglasila se Ma. »Moje prekrasne, darovite, drage djevojke. Jako
mi je žao zbog svih poteškoća kojima su vam životi trenutačno obilježeni. Velika
nas je tuga prošle godine sve zadesila. Ali zapamtite, dogodile su se i mnoge
prekrasne stvari.«
Vidjela sam kako je sve sestre pogledavaju. Odrasle žene preda mnom
odjednom su ponovno postale nesigurna djeca u potrazi za roditeljskom utjehom.
»Znate što ja mislim?« nastavila je. »Mislim da su naši životi kao otkucaji
srca. Malo rastu pa malo padaju. A što vam to govori? Da ste žive, drage moje.«
Opazila sam osmijeh na licu pokoje sestre. »Kada bi svaka od vas živjela
dosadnim i zamornim životom, tada crta na zaslonu ne bi ni rasla ni padala. Bila
bi ravna! A što bi to značilo? Da uopće niste žive!« Nekoliko je osmijeha prešlo
u hihot. »I zato je, znate, bolje doživjeti i takva... uzbuđenja, nego da vam dani
prolaze kao autobusi: jedan, pa drugi, pa treći i tako unedogled...«
»Pa je uvijek govorio da, kako bi iskusio najbolje trenutke u životu, moraš
doživjeti i one najgore«, rekla je Tiggy.
»Upravo tako, chérie. Ubrzo ćete doznati da je vaš otac iskusio najgore
trenutke koje život nosi. No isto je tako doživio one najbolje, a svi su oni povezani
s vama, njegovom djecom.«
»Dakle, i ti i Georg znate Pa Saltovu prošlost, Ma? Zašto si nam to tajila?«
upitala je Maja.
»Non! Dosta. Ovdje nije riječ o meni ni o monsieuru Hoffmann. Riječ je o
vašem voljenom ocu i putu koji je utro za vas:«
»Oprosti, Ma«, skrušeno je rekla Maja.
»Želim vam reći koliko sam ponosna na svaku od vas. Hrabro ste se, odlučno
i mudro izborile sa svime što se događalo proteklih dvanaest mjeseci i zbog toga
bi vaš otac bio jako radostan. Znam da ćete i dalje biti tolerantne, velikodušne i
pametne žene u kakve vas je otac odgojio, a i ja, ako smijem preuzeti dio te
zasluge.«
Njezine su riječi snažno djelovale na sestre. Po svemu što sam dotad vidjela,
zaključila sam da ta žena pažljivo bira trenutke u kojima će iskazati svoj autoritet.
Ally je prekinula tišinu. »Merry, znam da govorim u ime svih nas kada kažem
da smo vrlo sretne i ponosne što si ovdje. Oprosti nam ako u bilo kojem trenutku
dopustimo da nas ponesu emocije.«
»Sve je u redu«, umirila sam je. »Ako itko razumije kako je to kad ti se svijet
okrene naglavce, to sam ja.«
Georg se vratio iz salona noseći čitav snop papira, a povrh njih izvorni, trošni
dnevnik kožnata uveza. »Šest preslika i original.« Podijelio je preslike sestrama,
a meni dao dnevnik.

89
 Knjige.Club Books

»Ajme, ogroman je«, rekla je Star. »Sigurno ima više stotina stranica.« Uzela
je svoj primjerak sa stola i prelistala ga.
»Imaš pravo. Moram vam reći da sam dio pročitala«, dodala sam. »Ali ne
previše. Još je bio dječak dok je to pisao, iako je priča svakako neobična, moram
priznati.«
»No, ništa čudno za Pa Salta«, nasmiješila se Tiggy.
»I prilično je poučna. Kad malo bolje razmislim, stavljam Rio na popis mjesta
koja moram posjetiti.«
»Kako molim?« odvratila je Maja i nagnula se prema meni.
»Ali, isprika, samo razmišljam naglas. Dnevnik počinje kada vaš otac upozna
nekog čovjeka koji je izradio kip Krista Iskupitelja.« Maja je nato zinula u čudu.
»Oprosti, to ti nešto znači?« bojažljivo sam upitala.
»Da, moglo bi se reći«, odgovorila je Ally. »Njegov je pomoćnik Majin
pradjed.«
Sada sam ja zinula kao ona. »Šalite se? Laurent... tako se zvao, zar ne?«
»Brouilly«, promucala je Maja.
»Ajme meni... to je nevjerojatno. Jako mi je žao, Majo, nisam htjela trčati
pred rudo.«
»Ništa zato. To je... ajme.« Polako je odmahnula glavom. Primijetila sam
kako se ostale sestre ushićeno pogledavaju za stolom.
»Je li to poanta dnevnika?« upitala je Elektra. »Hoćemo li doznati točan
razlog zašto nas je Pa odlučio posvojiti? Georg?«
»Morate ga pročitati da biste doznale«, staloženo je odgovorio.
Tiggy je pljesnula rukama. »No dobro, koji nam je plan? Hoćemo li zajedno
čitati?« upitala je.
Maja je prva odgovorila: »Ne, mislim da bih rado bila nasamo tako da stignem
promisliti o stvarima kako ih budem čitala. Što ostale kažu?«
»Mislim da je to dobra ideja, Majo«, odgovorila je Ally. »Izgleda da se ovoga
puta nećemo previše družiti u jacuzziju jer ćemo biti zaokupljene Pa Saltovom
životnom pričom.« Svi za stolom složno su zažamorili.
»Ja ne mogu tako brzo čitati kao vi ostale«, sramežljivo je istaknula CeCe.
»Naročito kad sam pod pritiskom. Zbog disleksije mi se sva slova pomiješaju.«
Zagledala se u pod.
»Joj, oprosti, CeCe, naravno. Bi li htjela da ga nas dvije zajedno čitamo? Meni
ne smeta čitati naglas«, rekla je Star.
CeCe joj se zahvalno nasmiješila. »To bi bilo sjajno, hvala, Star. Sigurno ti
neće smetati?«
»Ne budi smiješna, naravno da neće.«

90
 Knjige.Club Books

Ally je ustala. »Onda smo se dogovorile. Imamo tri dana. To bi trebalo biti
dovoljno da sve pročitamo«, potvrdila je.
»Zapravo ima smisla, zar ne?« rekla je Elektra. »Tako ćemo, kada dođe
trenutak da se oprostimo s njime, znati tko je naš otac zapravo bio.«

91
 Knjige.Club Books

11.

MAJA SE ZAPUTILA NA PALUBU NA KATU. Otkako je Merry spomenula da se u

dnevniku pojavljuje Brouilly, mozak joj je radio sto na sat. Kakve veze Pa ima s
njime? Prisjetila se svojeg puta do samootkrivenja prije godinu dana. Djelići
njezine biološke slagalice sjeli su na mjesto i bila je posve svjesna genskoga
naslijeđa kojem je mogla zahvaliti sjajnu tamnosmeđu kosu i čistu put boje meda.
No sada je počela shvaćati da ne zna cijelu priču. Zašto je Pa Salt odlučio spasiti
baš nju? I odakle je znao toliko toga o njezinoj obiteljskoj povijesti?
U kutu knjižnice zatekla je Floriana, udobno smještenog u veliki kožnati
naslonjač i s knjigom u ruci. Čim ga je ugledala, Maja je osjetila leptiriće u trbuhu.
Podsjećao ju je na Pa Salta, koji je mnogo vremena provodio baš u tome kutku na
Titanu. Bila je to jedna od njegovih najdražih prostorija na jahti - golema plutajuća
knjižnica čije su velebne police pokrivale sve zidove, dupkom pune očevih
omiljenih svezaka. Maja se prisjetila beskrajnih raskošnih ljeta u kojima je birala
naslove i odlazila na najvišu palubu čitati i upijati zlatne zrake sunca. Zažmirila
je i udahnula slatkasti, mošusni miris knjiga. Bio je isti kao kada joj je bilo deset
godina, pa se tek počela zanimati za sadržaj knjižnice. Vratila se u to doba...
»Pa?« Maja je tiho zazvala oca jer ga nije željela prekidati dok je zadubljeno
čitao Jadnike Victora Hugoa. Podignuo je pogled prema kćeri.
»Najdraža moja Majo. Uživaš li u krstarenju?«
»Da, Pa, hvala ti. Ali, pročitala sam knjigu. Smijem li uzeti neku drugu?«
Lice mu se ozarilo. »Dakako, moja petite princesse! To bi me neopisivo
veselilo.« Ustao je i uzeo Maju za ruku pa je poveo prema najvećoj polici. »Ovdje
držim romane.«
»Izmišljene priče?«
»Ah, mila moja, ne postoje izmišljene priče. Sve su se one nekoć zbile.«
»Stvarno?«
»Uvjeren sam u to.« Spustio je pogled na svoj izlizani primjerak Jadnika.
Maji se učinilo da je ta knjiga pročitana već mnogo puta. »Naposljetku ih netko
samo zapiše. Nego, što bi željela?«
Maja je razmislila. »Ljubavnu priču, mislim. Ali, ne bih da bude dosadna.«
»Hmm, to je vrlo mudar izbor. Samo, dovodiš u pitanje moju knjižničarsku
sposobnost. Da vidim...« Proučavao je police i prstom prelazio po redovima
knjiga koje je godinama skupljao. Naposljetku je zastao. »Ah! Naravno.«

92
 Knjige.Club Books

Uzeo je knjigu s police i nasmiješio se pogledavši naslovnicu. »Fantom iz

Opere, monsieura Gastona Lerouxa.«
»Fantom? Zvuči strašno, Pa.«
»To je ljubavna priča, časna riječ. Siguran sam da će ti se svidjeti. Ako ti se
ne svidi, slobodno me gumi u bazen.« Maja se nasmijala, a Atlas joj je spremio
predati knjigu. »Joj, ne! Oprosti, mila moja, ali ova je na engleskom. Pričekaj
malo da vidim imam li francusko izdanje.«
»Nema veze, Pa, voljela bih je pokušati pročitati na engleskom.«
»Joj meni. Stvarno si hrabra. Sigurno ne želiš da pronađem francusku verziju?
Ipak si na praznicima, nema potrebe da se siliš na učenje.«
»Nije učenje, zabavno mi je.«
»U redu, moja petite princesse.«
Florianov glas rasplinuo je Majinu uspomenu. »Majo? Jesi li dobro?« upitao
je, zagledan u nju iz naslonjača.
»Da, oprosti. Odlutala sam. Gdje je Valentina?«
»Ma je odvela nju i Roryja da malo plivaju. Dođi k meni, sjedni. Ispričaj mi
što se gore događalo. Kakvi su to papiri?« upitao je i uzeo svežanj od nje pa ga
stavio na stari hrastov stolić za kavu.
Prepričala mu je jutrošnje događaje.
»Meu Dews12, Majo. To je puno informacija. Kako se osjećaš u vezi s time?«
»Dobro, valjda. Merry je predivna i zbilja mi nije jasno kako se tako dobro
nosi sa svim tim kaosom. Sigurno je Pa Saltova kći.«
»A dnevnik... kažeš da je spominjala Laurenta Brouillyja? Je li moguće da ga
je Pa Salt poznavao?«
»Izgleda da jest, da.«
»No, dakle, zašto onda razgovaramo? Zašto ne čitaš?« Floriano je pokazao na
raskošnu plavu sofu od baršuna nasred prostorije.
»Možda zvuči čudno, ali malo me strah. Što ako doznam nešto strašno? Ne
znam, Floriano, što ako se ispostavi da je Pa bio nekakav međunarodni
narkobos?«
Floriano joj je spustio ruku na krilo. »Jasno. Samo nisam siguran da su
međunarodni narkobosevi baš takvi ljubitelji Shakespearea i Prousta.« Osvrnuo
se po prostoriji.
Maja je uzdahnula. »Ma da, ali shvaćaš što želim reći.«
»Naravno. Mogu ti samo reći da si već i prije prošla sito i rešeto i izbila na
drugu stranu. Moram priznati, u obitelji D’Aplièse nikad nije dosadno.«

12
Port. Moj Bože.

93
 Knjige.Club Books

»Imaš pravo. Žališ li ikada što nisi pronašao nekoga tko živi na mirnoj fazendi
i ima četiri kokoši, psa i bolesnu baku?«
Floriano se nasmijao. »Najdraža moja Majo, ne bih se mijenjao ni za što na
svijetu. Sjeti se da sam te ja poticao da se vratiš u casu Aires-Cabralovih. I ja ti
sada govorim da ćeš, što god otkrila u tom dnevniku, pronaći mir kada otkriješ na
koji je način tvoj otac bio povezan s Brazilom. Što bi mislili moji čitatelji da im
ispričam samo pola priče?« Floriano je stavio ruku Maji na trbuh, nagnuo se pa
prošaptao: »Zapamti, da bismo imali budućnost, moramo se osvrnuti u prošlost.«
Maju je to smjesta umirilo. Ležernost njezina partnera dala joj je poticaj da
ponovno uroni u svoju prošlost. »Usput, kad ćemo reći ostalima? Znam da si
razgovarala s Ally, ali sigurno će ti se sestre zapitati zašto si vino zamijenila
vodom, zar ne?«
»Ajme. Mislila sam im reći tijekom putovanja, ali toliko se toga događa...
Nemaš ništa protiv da još malo pričekamo?«
»Naravno da ne, dušo. Kako ti kažeš.« Nagnuo se i poljubio je. »Drago mi je
da će naš maleni bebe doznati tko je točno njegov djed bio.«
»Njegov? Zašto misliš da će biti muško?«
Nasmijao se i slegnuo ramenima. »Oprosti, nisam se dobro izrazio. Iako, što
da kažem, bilo bi lijepo dobiti maloga garota13 da sa mnom dijeli jade i radosti
kao navijač Botafogovih nogometaša.«
»Slažem se. To bi mi svakako olakšalo stvar.«
»Itekako. Nego, pretpostavljam da želiš u miru čitati dnevnik?«
»Hvala ti, Floriano.«
»Nema na čemu. Znaj da sam tu ako me budeš trebala.«
Izašao je kroz otvorena dvokrilna vrata i zatvorio ih za sobom. Maja je
pogledom prešla po pustoj prostoriji i potom pošla prema sofi, sa stranicama
dnevnika u rukama. Izuzev tihoga brujanja Titanovih motora, bilo je mimo i
upravo joj je to trebalo da se može usredotočiti na zadatak pred sobom.

13
Port. dječak

94
 Knjige.Club Books

Atlasov dnevnik
1929.

95
 Knjige.Club Books

12.

Boulogne-Billancourt
Paris, Francuska

NA POVRATKU S KONZERVATORIJA, monsieur Landowski dočekao je mene i

Evelyn u ateljeu.
»I?« upitao je s iskrenim zanimanjem,.
»Monsieur Ivan oduševio se njime i volio bi podučavati Boa dvaput tjedno«,
odgovorila je Evelyn.
Zatekao me izraz na licu monsieura Landowskog. Oči su mu zasjale i lice mu
se razvuklo u širok osmijeh.
»Ah! Izvrsno! Čestitam, sinko. To je potpuno zasluženo.« Uhvatio mi je ruku
i zdušno je pretresao. To je izmamilo osmijeh i na moje lice. Odavno drugo
ljudsko biče nije pokazalo zanimanje za moju sreću, stoga nisam bio siguran kako
reagirati. »To je lijepa vijest«, nastavio je Landowski. »Ako dopuštaš, večeras ću
održati zdravicu u tvoje ime i reći vijest obitelji.«
Izvadio sam papir iz džepa i nešto nažvrljao pa ga podignuo prema monsieuru
Landowskom.
Novac?
»Mladiću. Prava je povlastica kada jedan artiste može pripomoći drugom.
Imam nevjerojatnu sreću da dobivam velikodušnu naknadu za svoje narudžbe. Ne
kanim se ustezati od toga da ti pomognem.«
Hvala, monsieur, nažvrljao sam i progutao suze.
»Jesi li čuo za Prix Blumenthal, sinko?« Odmahnuo sam glavom. »To je
izdašna novčana stipendija koju američka filantropistica Florence Blumenthal -
sa suprugom Georgeom - dodjeljuje mladom slikaru, kiparu, piscu ili glazbeniku.
Ja sam član žirija ovdje u Francuskoj. Oduvijek sam se osjećao pomalo... čudno
što dijelim tuđi novac, stoga me veseli što sada znam komu će pomoći. Osim toga,
uvjeren sam da ćeš jednoga dana ti biti u mogućnosti pomoći drugima. Svakako
iskoristi tu povlasticu«
Gorljivo sam zaklimao glavom.
Te večeri iskreno mi je čestitala cijela obitelj Landowski - osim Marcela, koji
je cijelu večer izgledao kao da je progutao nešto kiselo.

96
 Knjige.Club Books

Kada sam legao u krevet, razmišljao sam o tome koliko mi se posrećilo što
sam se srušio u vrtu te obitelji. Bio sam toliko iscrpljen, gladan i ošamućen da
sam se skljokao na prvome mjestu do kojega sam stigao i upuzao pod zaklon
najbliže živice. Da je pripadala komu drugom, o mojoj bi sudbini odlučila mjesna
žandarmerija. Možda bi me bacili u sirotište, u nadničare ili, s obzirom na to da
ne govorim, u umobolnicu. Dakako, najvjerojatnije bih umro te noći pod
francuskim nebom. No spasio me moj anđeo, Bel. Je li me slučajno pronašla?
Pomislio sam na svoje zvjezdane čuvarice, Sedam sestara. Možda su mi je one
poslale, kao što su me, vjerujem, čuvale na onome nemogućem putovanju...
Ne sumnjam da je obitelj Landowski pomalo opčinjena nijemim dječakom
pronađenim u živici, dječakom koji ima dar za sviranje violine. Vjerojatno se
zabavljaju smišljanjem priča o tome tko sam. Naravno, što god nagađali o meni,
istina je gora nego što mogu zamisliti.
Neprestano se moram podsjećati na to da atelje monsieura Landowskog nije
moja zadnja postaja. Otisnuo sam se u svijet sa svrhom i još je uvijek nisam
ispunio.
Sklopio sam oči i sjetio se što mi je otac kazao onoga dana kada sam ga
posljednji put vidio: Sine moj... bojim se da je došao trenutak kada više ne mogu
birati hoću li ostati ili otići. Ovako više ne možemo. Moram pokušati pronaći
pomoć.
Srce mi se stegnulo i obuzela me nepodnošljiva tjeskoba. »Molim te, tata. Ne
smiješ otići. Što ćemo bez tebe?«
»Snažan si, dijete moje. Možda ne tijelom, ali umom jesi. To će te čuvati dok
me nema.« Bacio sam mu se u naručje, a on me obgrlio svojom toplinom.
»Koliko te neće biti?« protisnuo sam kroza sve jače jecaje.
»Ne znam. Mjesecima.«
»Nećemo preživjeti bez tebe.«
»Tu griješiš. Ako ne odem, nitko od nas nema budućnost. Kunem ti se
životom tvoje voljene majke da ću se vratiti po tebe... Moli se za mene, čekaj me.«
Slabašno sam kimnuo.
»Sjeti se što je rekao Lao Tzu: >Ako ne promijeniš smjer u kojem ideš, mogao
bi završiti tamo kamo si krenuo.<«
Okrenuo sam se potrbuške u nadi da će promjena položaja pomoći mojem
mozgu da tu uspomenu zaboravi. Nato su me zaboljela prsa, pa sam shvatio da
oko vrata još uvijek nosim kožnatu torbicu. Je li moguće da sam prvi put nakon
više mjeseci zaboravio na nju?
Dok sam skidao vezicu s vrata, dopustio sam sebi da zavirim unutra. U sobi
je bilo mračno, ali je kroz prozor sjala jarka mjesečina i na njoj su oštri rubovi
predmeta u torbici zasvjetlucali. Oduševljeno sam promatrao kako jarko,
žučkastobijeli odbljesci plešu po zidovima. Žalostila me pomisao da nešto toliko

97
 Knjige.Club Books

nevjerojatno lijepo može izazvati toliku bol i patnju. Ljubomora tjera ljudska bića
na grozote.
Razmislio sam o svojem sljedećem koraku. Prevalio sam arktičku pustoš i
planinske lance u nadi da ću ponovno vidjeti oca. Vjerujem li da je još uvijek živ?
Čak i kada bih priznao da su izgledi za to vrlo slabi, kako sam svoju potragu
mogao staviti na čekanje s obzirom na to koliko sam daleko stigao?
Istini za volju, u kući obitelji Landowski pronašao sam zaklon i utočište, a
sada i - s obzirom na potencijalne poduke monsieura Ivana - nešto mnogo više.
Zbacio sam pokrivač, spustio stopala na podne daske i prišao prozoru. Mliječno
bijela mjesečina obasjavala je dvorište pod prozorom te sam se zagledao uvis u
blistavo nebesko tijelo što bdije nad našim planetom.
»Jesi li ondje negdje, tata?«
Pažljivo sam povukao zasun na prozom, otvorio ga i pustio hladnom noćnom
zraku da me obgrli. Potekao sam iz hladnoga dijela svijeta i još sam volio osjetiti
svježinu na koži. Vani je bilo posve tiho te sam uživao u mirnoj noći. Pogledao
sam u vedro nebo i potražio svoje čuvarice. Ugledao sam ih, naravno, Sedam
sestara Plejada. Bile su vječno prisutne, pa su mi možda zato pružale toliku utjehu.
Kakva god promjena zadesila moj život, kakav god gubitak morao pretrpjeti,
zvijezde će uvijek biti ondje i vječno bdjeti nada mnom. Primijetio sam da je Maja
noćas najsjajnija, kao i uvijek tijekom zime.
»Majo«, šapnuo sam, »što da radim?«
Kada god bih se obratio zvijezdama, djetinje sam se nadao da bi mi mogle
zaista odgovoriti. Nakon što sam zatvorio prozor i htio se vratiti u krevet,
stopalom sam o nešto zapeo i zamalo pao. Spustio sam pogled i vidio svoju kutiju
s violinom, koju sam zaboravio do kraja gurnuti pod krevet. Pomisao na to da ću
svirati pred monsieurom Ivanom na konzervatoriju ispunila me tolikim
uzbuđenjem i radošću da mi se zavrtjelo u glavi, pa sam se uvukao u krevet.
Stavio sam kožnatu torbicu između nogu i čvrsto se omotao pokrivačem. U
svojem kratkom dosadašnjem životu već sam pretrpio više trauma nego što bi
ijedno ljudsko biće ikada trebalo. Prvi put nakon mnogo godina zatekao sam se
na sigurnom mjestu i okružen ljudima kojima je, kako se činilo, stalo do mene. Bi
li zbilja bilo toliko strašno da jedno vrijeme ostanem u ateljeu monsieura
Landowskog? Ako je tata zaista živ, hoće li me prekoriti ako odgodim potragu za
njim? Vjerojatno će samo biti ponosan na mene. Prešao sam opasne granice kako
bih pobjegao od užasa nekadašnjeg života, sprijateljio se sa slavnim kiparom i,
unatoč svemu, postao učenik uglednoga Pariškog konzervatorija. U glavi sam
začuo očev glas:
Ako ne promijeniš smjer u kojem ideš, mogao bi završiti ondje kamo si krenuo.
Da... da. Ako sada nastavim svoje putovanje, s vrlo slabim putokazima,
sudbina koje sam se najviše pribojavao postat će moja stvarnost. Morat ću se

98
 Knjige.Club Books

vratiti krađi hrane i pijenju kišnice, a o pronalasku zaklona da i ne govorim.

Sumnjao sam da bi otac priželjkivao takav život za svojeg sina.
Odluka je pala. Ostat ću s obitelji Landowski dokle god mi dopuste, a zatim
ću ispuniti zadatak radi kojega sam i došao ovamo: pronaći ću oca.

»Kada ti je rođendan, sinko?« upitao je monsieur Landowski kada mu je Evelyn

na popunjavanje donijela gomilu obrazaca s konzervatorija. »U ovim se
dokumentima traže razni podaci koji mi nisu poznati. Kada si se rodio, otkad
sviraš violinu... i nadasve, kako se zoveš.« Nasmijao se i odmahnuo glavom.
»Mladi Bo. Trebat ćeš i prezime, znaš. Imaš li ga?«
Oklijevao sam.
»Neko koje si spreman podijeliti sa mnom, kako bih te mogao upisati na
konzervatorij?«
Kratko sam razmislio i uzeo svoj papir. Počeo sam zapisivati svoje omiljene
riječi: zvijezde, aurora, Plejade...14 Ah, da... ta je riječ imala dovoljno suglasnika
i samoglasnika da se od nje dobije nešto zanimljivo. Nastavio sam žvrljati,
premještajući slova dok je monsieur Landowski iščitavao obrasce. Pružio sam mu
komad papira.
Zovem se Bo D’Aplièse.
Izvio je obrvu. »Bravo, mladiću. Uspješno si izmislio ime koje će ti služiti na
konzervatoriju. Što se tiče tvojeg prijašnjeg iskustva... no, najbolje da ga sam
zapišeš. Pružio mi je papire. Za polje l’experience anterieure de l’élevè15, napisao
sam:
Nema tehničke obuke ni profesionalnog iskustva.
Monsieur Landowski pogledao je što sam zapisao i rekao: »Zaboga, baš si
zelen, dragi dječače! Jedna od najvažnijih stvari koju jedan artiste treba naučiti
jest kako prodati samog sebe!« Primijetio je iznenađenje na mojem licu. »Ne
miješaj to s bahatošću. Moguće je ostati skroman, ali i biti svjestan svoje
vrijednosti. Možda da napišeš kada si počeo svirati.« Vratio mi je obrazac, pa sam
nakratko razmislio i počeo pisati:

Sviram violinu otkako su mi ruke dovoljno narasle da je mogu držati.

Gledao sam oca kako svira i čudio se vještini kojom je njegovo gudalo
plesalo po žicama. Bio je ljubazan, pa je svoju strast podijelio sa mnom.

14
Engl. Pleiades. (Op. prev.)
15
Franc. učenikovo prethodno iskustvo. (Op. prev.)

99
 Knjige.Club Books

U početku sam svirao po sluhu i oponašao oca ton po ton. To mi je i dalje

najdraža metoda jer je drugi smatraju čarobnom. Međutim, otac je
mnogo vremena posvetio tome da me nauči svirati prima vista, pa sam
prirodne alikvote shvatio kao jezik za sebe. Otac mi je često govorio da
sviranje poboljšava pamćenje i pozornost, kao i mentalne funkcije i
zdravlje općenito. Nisam siguran jesam li time što dobio, ali znam da,
kada sviram, vrijeme stane i ja otputujem na neko mjesto izvan ovog
planeta; plešem na krilima svemira.

Vratio sam papire monsieuru Landowskom. »Možda bi trebao pisati pjesme«,

rekao je. »Red mi, tko je bio tvoj otac? Gdje je sada?«
Odmahnuo sam glavom.
»No, mladiću, gdje god bio, na ovome svijetu ili nekom drugom, siguran sam
da bi se ponosio time što si postigao. Ja se ponosim tobom, ako smijem reći.«
Sreo sam njegov pogled.
»Mladi Bo, ja sam kipar. Posao mi je ovjekovječiti tuđu bit u kamenu, učiniti
je trajnom. Klijent u mojem radu mora osjetiti emociju, mora nešto osjetiti. U tom
smislu znam prepoznati što se skriva ispod površine nekog pojedinca. A ti si,
mladi monsieur, spoznao veliku bol.«
Oborio sam pogled, uzdahnuo i kimnuo.
»Zato sam, dakako, sretan što te mogu primiti u svoju obitelj. Nadam se da će
ti to vratiti vjeru u ljude.« Pogledao je kroz prozor ateljea. »Ponekad je to teško
imati na umu, naročito kada čovjek iskusi tugu kakvu slutim u tebi... ali na ovome
svijetu postoji mnogo više dobrih ljudi nego onih loših.«
Zapisao sam: Vi ste dobar čovjek.
»Ah! Trudim se. Iako ću možda morati ubiti nekoga ako Brouilly ne preveze
mojeg Crista u Rio u savršenom stanju.«
Potiho sam se nasmijao.
»Jesam li to čuo smijeh, momče drago?! Zaboga, danas mi se sreća stvarno
osmjehnula.« Landowski se vratio ispunjavanju obrazaca koje je monsieur Ivan
tražio za moj upis.
Odjednom sam osjetio potrebu da monsieuru Landowskom dam nešto
zauzvrat i pokažem koliko sam mu zahvalan. Nisam naviknuo na velikodušnost
poput njegove, a to što mi je upravo posvećivao dragocjene trenutke u svojem
danu, tjeralo me da mu se nekako odužim. Usprkos sve većoj nervozi u želucu,
odvažio sam se i tiho izustio:
»Hvala vam, monsieur.«

100
 Knjige.Club Books

Landowski je razrogačio oči pa razvukao lice u ogroman osmijeh. »Fino.

Dobro. Drago mi je.«
Prislonio sam prst na usta i očima mu uputio molbu.
»Ne brini se, sinko. Tvoje riječi zahvale ostat će među nama. Nego, uputit ću
Evelyn da te dokumente odnese natrag na konzervatorij. Monsieur Ivan predložio
je da sljedećeg tjedna započnete s radom. S obzirom na to, mislim da trebamo
obnoviti tvoju garderobu.«

14. siječnja 1929.

Evelyn me danas vodila u Pariz. Putovali smo do goleme zgrade na

Lijevoj obali Seine u Sedmom arondismanu, zvane Le Bon Marché.
Nikada prije nisam vidio takav dućan. Pod istim se krovom mogu kupiti
hranu,, pokućstvo i odjeća. Evelyn mi je rekla da se to zove »trgovački
centar«. Zahvaljujući monsieuru Landowskom i njegovoj obitelji, dobio
sam nove smeđe cipele i vlastiti kaputić, kao i kratke hlačice, košulje i
donje rublje. Nikada prije nisam bio kod krojača. To je gospodin koji
uzima mjere za odjeću kako bi savršeno pristajala nečijem tijelu. Evelyn
mu je naredila da kaputić bude malo veći jer predviđa da ću brzo izrasti.
Dok smo čekali da dobri monsieur dovrši posao, Evelyn mi je u prizemlju
kupila čokoladne eklere u La Grande Épicerie, što je golema trgovina
hranom koja se proteže unedogled. Zatim smo se prošetali uz rijeku Seinu.
Imao sam osjećaj kao da prolazim slavnom slikom monsieura Seurata.16
Nakon što smo pokupili odjeću i vratili se kući, odjurio sam u svoju sobu
vježbati ljestvice za monsieura Ivana jer sutra idem na prvu poduku.

16
Georges Seurat (1859. - 1891.), francuski slikar, predstavnik poentilizma. (Op. prev.)

101
 Knjige.Club Books

13.

»BO D’APLIÈSE! ENTRE, S’IL TE PLAÎT17.« Tanašne ruke monsieura Ivana pozvale
su me u malenu učionicu. Iako je konzervatorij izvana bio veličanstven, prostorije
za poduku nisu bile takve. Preko napola oljuštenih tapeta prelijepili su crveni file
da upija zvuk, a u zraku se jasno osjećao ustajali miris. No nisam namjeravao
dopustiti da me to odvrati od poduka. »Moram vam reći da imate krasno prezime,
koje sam doznao u međuvremenu od našeg prošlog sastanka. Prilično je
jedinstveno.« Monsieur Ivan počešao se po mršavoj bradi.
Naklonio sam mu se.
»Ah, da! Dječak koji ne govori. No ne mislim tratiti vrijeme na čavrljanje,
petit monsieur. Počnimo!«
Pošao sam otvoriti kutiju sa svojom violinom.
»Non! Moramo pustiti glazbalu da se privikne na prostoriju. Tek je stigla
unutra sa siječanjskih pariških ulica i mora se ugrijati. Kad smo već kod toga,
molim vas, ponavljajte za mnom.« Monsieur Ivan podignuo je lijevu ruku i
ispružio prste.
»Un, deux18, stisak!« Brzo je stisnuo šaku, a ja za njime. Tako ćemo pet
minuta, s obje ruke.«
Poslije toga monsieur Ivan tražio je da položim oba dlana na njegov radni stol.
Zatim je htio da podignem svaki prst najviše što mogu i držim ga podignutog dvije
sekunde. Očito je naslutio da sam zbunjen, jer to sasvim sigurno nikada nisam
radio kada me tata podučavao.
»Petit monsieur, zar ne znate da se trkač isteže prije utrke? Dužni smo to
glazbalu kako bismo mogli svirati na njemu.«
Kimnuo sam glavom i tek nakon nekoliko minuta razgibavanja prstiju i
zapešća, dopustio mi je da izvadim violinu iz kutije.
»A sad, molim, ponavljajte za mnom«, naredio je monsieur Ivan. Oponašao
sam njegove trilere i etide 19, a zatim smo prešli na ljestvice i arpeggio. »Vrlo

17
Franc. Uđi, molim te. (Op. prev.)
18
Je’n, dva.
19
Triler se izvodi brzom i višestrukom smjenom osnovnog i najbližeg višeg tona u jednaku
trajanju, a etida je kompozicija namijenjena svladavanju određenoga tehničkog problema. (Op.
prev.)

102
 Knjige.Club Books

dobro, mali Bo. Primijetio sam da ste napredovali od našeg prvog susreta. Jeste li
vježbali?«
Ponovno sam kimnuo.
»To je vrlo obećavajuće. Upravo ta odlika omogućuje prosječnom glazbeniku
da postane vrhunski. I zato ću vas, kao vaš učitelj, podučiti naprednijim gudačkim
tehnikama kao što su kontrola vibrata, različiti potezi gudalom i intonacije.
Nastojat ću ispraviti probleme u vašoj tehnici i potaknuti vas da proširite granice
glazbene interpretacije. Zvuči li vam to prihvatljivo?«
Zvučalo je i više nego prihvatljivo. Ustvari, imao sam osjećaj kao da je sam
Bog sišao s nebesa da me osobno povede u raj.
Umorio sam se do kraja poduke. Nikako nisam uspijevao odsvirati više od
nekoliko nota jer me monsieur Ivan neprestano zaustavljao i komentirao položaj
mojih prstiju, držanje ili muzikalnost. Bila je to prava bujica prijekora, pa sam se
zapitao zašto sam se uopće prihvatio sviranja violine. Kada sam umalo zaplakao,
monsieur Ivan izjavio je da je našoj prvoj poduci došao kraj.
»Vjerujem da nam je vrijeme isteklo, monsieur Bo.«
Podignuo sam bradu i spustio violinu i gudalo pokraj koljena.
»Umorili ste se, ne? Bez brige, to je normalno. Nikada prije niste bili na pravoj
poduci. Mnoge će naše sesije biti jednako zahtjevne, za vaše tijelo, ali i um. No s
vremenom će postati lakše, časna riječ. Vidimo se u petak. U međuvremenu,
molim vas da vježbate opuštanje ramena. Primijetio sam da ste ih sve jače podizali
svaki put kada bih vas zaustavio u sviranju. To ne valja.«
Kako? napisao sam mu.
»Dobro pitanje. Morate pokušati dospjeti na >sveto mjesto< u svojem umu.
Možda najbolje da zamišljate trenutak u životu u kojem ste osjećali mir. To vam
je zadatak narednih dana. Vidimo se u petak. Hvala, petit monsieur.«
Spremio sam violinu u kutiju i zatvorio je pa izašao iz učionice monsieura
Ivana. Većina ljudi ne bi na nijemom dječaku mogla prepoznati je li uzrujan ili
ushićen, no Evelyn je odmah primijetila da nešto nije u redu.
»Je li poduka bila teška, mili?«
Zurio sam u svoje cipele.
»Moraš imati na umu da monsieur Ivan nije naviknuo raditi s toliko mladim
učenicima. Konzervatorij je mjesto za studente koji uče po cijele dane. Dok sam
sjedila u čekaonici, vidjela sam studente dvostruko starije od tebe kako ulaze i
izlaze. Sumnjam da se prema tebi ponaša drukčije nego prema njima.« Pogledao
sam u Evelyn i nasmiješio se. »Sigurno si najmlađi učenik na konzervatoriju, i to
barem deset godina, chéri. To što si postigao izvanredan je uspjeh.«
Narednih tjedana žestoko sam radio. Večerima sam odlazio k Evelyn u
njezinu kućicu i vježbao ljestvice, pokazivao joj svoje držanje i svirao »Veneru«
iz Holstovih Planeta. Sirotica, sigurno je tu skladbu čula najmanje stotinu puta,

103
 Knjige.Club Books

ali je redovito pljeskala i govorila da je uživala više nego ikada dotad. Tijekom
slobodnih dana boravio sam u ateljeu s monsieurom Landowskim. Monsieur
Brouilly bio je na putu za Rio de Janeiro, pa sam zahvaljujući njegovoj odsutnosti
postao pravi pomoćnik - dodavao sam radni pribor, kuhao kavu i slušao monsieura
Landowskog kako oduševljeno ili uzrujano viče radeći na svojim narudžbama. Za
nagradu sam dobio dopuštenje posuđivati knjige iz njegove osobne knjižnice.
Tom me povlasticom počastio nakon što me ulovio kako jedne večeri poslije
objeda čeznutljivo promatram jednu knjišku policu. Zahvaljujući tome gutao sam
Flauberta, Prousta i Maupassanta. Nakon što sam mu u tjedan dana vratio treću
knjigu, monsieur Landowski raširio je oči od iznenađenja.
»Zaboga, sinko, toliko brzo prolaziš kroz moju zbirku da ću morati kupiti
čitavu Bibliotheque de la Sorbonne 20.« Široko sam mu se nasmiješio. »Znaš,
moram priznati da ne znam mnogo mladića koji toliko vole književnost. Suviše si
zreo za svoju dob. Jesi li siguran da nisi četrdesetogodišnjak koji je otkrio vrelo
mladosti?«
Moje su se poduke na konzervatoriju s monsieurom Ivanom nastavile, i pri
svakoj sam se sve više navikavao na njegov pristup.
»Opustite ramena, petit monsieur! Prizovite svoje sveto mjesto!« S time sam
se, moram priznati, najviše mučio. »Kada god nešto istaknem, vi postanete sve
napetiji. Ovo su poduke, mali Bo, a vi ste amo došli učiti!«
Bilo je pomalo ironično što monsieur Ivan traži da se opustim i pritom podiže
glas i maše rukama. Da sam se smio služiti glasom, mislim da bih počeo urlati od
bijesa. Umjesto toga, stiskao sam zube i nastavljao svirati. Iako sam bio na rubu
živaca, nipošto nisam zamjerao svojem učitelju. Nije bio nasilan ni zloban.
Naprosto je strastveno volio svoje zanimanje i htio da postanem bolji. Ustvari,
moja je ljutnja potjecala iz želje da postignem savršenstvo. Svake bih se večeri
znojio dok sam vježbao sve čemu me monsieur Ivan podučio. Toliko sam naporno
radio da sam pretpostavljao kako će njegove kritike polako presušiti.
Nekoliko tjedana poslije monsieur Ivan pustio me da odsviram čitav solo bez
ijedne upadice.
»Bravo, Bo. Vaš se legato popravlja. Napredujete.«
Zahvalno sam pognuo glavu.
»A sada ćemo, jer mislim kako to niste u stanju odraditi sami, sastaviti popis
stvari koje vas usrećuju. Tako ćete, kada se naljutite dok vam budem davao
primjedbe, moći razmišljati o tim stvarima i napetosti će nestati. Molim vas,
sjednite.« Pokazao je na stolac pokraj svoje stolice za pisaćim stolom. »Čini mi
se, mladiću, da vi na svojim plećima nosite sav teret ovoga svijeta.« Sledio sam
se, zapitavši se je li monsieur Ivan nekako doznao moje pravo ime. Već je
prepoznao da dolazimo iz istoga dijela svijeta. Koga li poznaje? Želudac mi se

20
Međusveučilišna knjižnica u Parizu.

104
 Knjige.Club Books

stezao dok sam razmišljao o posljedicama. »To nije dobro, Bo. Sjajni violinist
jednostavno ne može nastupah pod takvim opterećenjem. Pleća vam moraju biti
slobodna kako bi se gibala zajedno s glazbalom. I zato ćemo zajedno pokušati
ukloniti taj vaš teret.«
Shvatio sam da je njegova metafora bila tek slučajnost. Srce mi je malo
usporilo. Sjeo sam pokraj njega i izvadio svoj papir.
»Dakle, započnimo popis.« Držao sam olovku nad papirom, a monsieur Ivan
se nasmijao. »Dobro, ja ću prvi«, rekao je. »Što mene usrećuje...? Ah, da... Dobra
votka, napisao je. »U redu, sada vi.« I dalje sam držao olovku nad papirom. »Imate
li prijatelje, petit monsieur?«
Obitelj Landowski, napisao sam.
»Da, dobro, a osim njih?«
Ne idem u školu, pa ne viđam drugu djecu.
»Hmm. To ima smisla. Kada ja razmišljam o onome što me uveseljavalo dok
sam bio dječak, sjetim se svojih školskih prijatelja. Svaki smo dan satima harali
moskovskim ulicama.« Monsieur Ivan prekrižio je ruke na sredini svojeg pletenog
prsluka i zavalio se na stolici. »Sjećam se da smo se grudali i pravili iglue od
snijega. No vi trenutačno nemate tu mogućnost.«
Violina, knjige, zapisao sam.
»O, da, to su doista krasne stvari, ali su samotne. Kada tražim da odete na
svoje >sveto mjesto<, to vam nijedno od njih ne može pružiti. Trebate iskustvo,
mladiću. Provjerit ću je li moguće da odsad provodite dio vremena sa svojim
vršnjacima. Moj bivši učenik nekoliko puta na tjedan posjećuje sirotište Apprentis
d’Auteui21 kako bi svirao djeci. Čut ću se s njim i pitati ga možete li prisustvovati
njihovim rekreativnim aktivnostima u vrijeme ručka ili možda predvečer, kada
stižete u Pariz.« Primijetio je užas u mojim očima. »Nema razloga za strah, petit
monsieur! Čega se bojite? Da ćete i sami završiti u sirotištu?« Žestoko sam
zaklimao glavom, a monsieur Ivan se nasmijao. »Bez brige, mladiću. Monsieur
Landowski i ja često razgovaramo i igrom slučaja znam koliko mu je drago što
boravite pod njegovim krovom. Jesmo li se dogovorili?« Nisam se dao smesti, pa
sam odmahnuo glavom. »Ah. Poslušajte nekoga tko zna o čemu govori.
U životu su važni ljudi i nema gore kazne od samoće. Samo gledam što je za
vas najbolje.« Oborio sam pogled, ali monsieur Ivan nastavio je: »Osim toga, ni
ti mladi ljudi nemaju roditelje i upoznali su ružnu stranu života prije nego što su
trebali, baš kao vi. Vjerujem da bi vam druženje s njima koristilo.« Nisam
odgovorio, na što je monsieur uzdahnuo. »U redu. Ako pristanete, obećavam da
vas neću koriti do kraja ove poduke i moći ćete svirati što god poželite. To je
rijetka prilika. Sa studentima nisam sklon takvim kompromisima, da znate. Jesmo

Francuska katolička zaklada koju je 1866. godine za parišku siročad pokrenuo svećenik Abbé
21

Roussel. Kroz zakladu je do danas prošlo više desetaka tisuća djece.

105
 Knjige.Club Books

li se dogovorili?« Sluteći da njegov zahtjev zapravo ne smijem odbiti, podignuo

sam ruku i stisnuo njegovu. »Izvrsno. Nazvat ću monsieura Landowskog i pitati
za dopuštenje, a onda ću potražiti tog svojeg bivšeg učenika. Merci, petit
monsieur. Vidimo se u utorak.«

106
 Knjige.Club Books

14.

»AJME MENI, MALI MOJ CHÉRI. Ako ti bude i grozno, zbog tih ćeš posjeta barem
biti još zahvalniji monsieuru i madame Landowski.«
Evelyn nije pogriješila u svojem opisu sirotišta Apprentis d’Auteuil. Bila je to
prava gotička zgrada, od oronulih cigala i napola trulih prozora. Pred velikom
željeznom ogradom dočekala nas je visoka, vižljasta žena koja se predstavila kao
madame Gagnon te nas pustila unutra i preko betoniranog dvorišta povela do
zgrade.
»Omogućujemo vam ovo samo zbog mladog monsieura Baudina i njegove
violine. Zaista nemamo vremena za brigu o još jednom djetetu. Madame, jeste li
svjesni koliko smo puni nakon Velikoga rata? Jedva se imam gdje okrenuti.«
»Madame Gagnon, pouzdano znam da su vam monsieur Landowski i
monsieur Ivan vrlo zahvalni što ste Bou dopustili družiti se s drugom djecom.«
»No, ne znam koliko će mu to koristiti. Ne govori, pa ne vidim što će dobiti
time što će zauzimati još jedno mjesto na mojem igralištu.«
»Madame Gagnon, monsieur Landowski napomenuo mi je da bi volio
pridonijeti održavanju sirotišta.«
»Ako će mu tako biti lakše pri duši, tko sam ja da se bunim, madame. Mnogi
Parižani koje iz nekog razloga grize savjest, omogućuju nam da primamo djecu i
prehranjujemo ih. Ako monsieur Landowski zaista želi nekako pomoći, mogao bi
nekom djetetu među svima njima pružiti topli dom.« Primijetio sam da se Evelyn
zajapurila i pokazala na mene. Madame Gagnon izvila je obrve.
»No, vrijeme je da djeca izađu na svjež zrak. Bit će vani samo jedan sat i
očekujem da se vratite na vrijeme, madame Evelyn. Nakon što vrijeme za igru
prođe, pustit ću dječaka na ulicu i više ga neću smatrati svojom odgovornošću.«
»Jasno, madame Gagnon«, odvratila je Evelyn.
Vižljasta se žena okrenula na peti i ušla u sirotište. Kada su se velika drvena
vrata za njom zalupila, tresak je odjeknuo čitavim dvorištem.
»Ajme meni! Neću trčati pred rudo s pokudama, mili Bo, zato što joj posao
nije nimalo lak, ali čini mi se da ta žena riga vatru. Ipak, sigurna sam da je drukčija
s djecom o kojoj se brine. Zapamti, vraćam se za sat vremena. Nastoj se zabaviti,
chéri. Želiš li da je ponesem?« Evelyn je posegnula za mojom kutijom s violinom,
koju sam nosio u ruci nakon poduke s monsieurom Ivanom. Instinktivno sam je
stisnuo. Bila je to moja najdragocjenija imovina i nisam htio da je Evelyn odnese
daleko od mene. »U redu, Bo. Nosi je se sobom, ako baš želiš.«
107
 Knjige.Club Books

Vrata Apprentis d’Auteuila ponovno su se otvorila i djeca su nahrupila u

dvorište.
»Zaboga. Neki od tih kaputa imaju više rupa nego švicarski sir«, potiho je
rekla Evelyn. »Sretno, Bo. Vidimo se brzo.« I nato je izašla kroz željezne vratnice.
Često sam se pitao kako su se antički robovi osjećali dok su čekali izlazak pred
rulju rimskoga Koloseja kako bi se suočili s lavovima. U tome mi se trenutku
činilo da znam.
Ostao sam šokiran razlikom u dobi među djecom. Pomislio sam kako je neke
štićenike sirotišta teško više uopće nazvati djecom, dok su drugima bile jedva
dvije ili tri godine te su ih stariji vodili za ruke. Dvorište se brzo ispunilo djecom,
a sva su me u prolazu sumnjičavo pogledavala. Neka su iz džepova izvadila kredu
i počela na tlu crtati kvadrate. Druga su imala stare gumene loptice kojima su se
počela dobacivati. Ja sam samo stajao i gledao oko sebe usred svega tog žamora,
ne znajući što bih.
Budući da nikada nisam išao u školu, nisam imao iskustva u druženju s
drugom djecom. Osim s jednim dječakom, dakako: svojim najboljim prijateljem,
kojega sam volio kao brata i... od kojega sam pobjegao. Upravo sam zbog njega
bio prisiljen poći u snježnu mećavu najgorega dana u svojem životu. Stresao sam
se od glave do pete dok sam razmišljao o tome što bi se dogodilo da ga ikada više
vidim. Onoga strašnog jutra zakleo se da će me ubiti, a sudeći po ubilačkom sjaju
u njegovu oku nisam imao razloga sumnjati u njegove riječi.
»Tko si ti?« Preda mnom se stvorio dječak koščata lica s pohabanim vunenim
šeširićem na glavi.
Iz džepa sam izvadio papir i počeo pisati.
»Što to radiš? Odgovori mu«, rekao je drugi dječak, gustih crnih obrva.
Zovem se Bo i ne govorim. Zdravo. Podignuo sam papir preda se.
Dječaci su zaškiljili u papir. Naglo mi je sinulo da sam bahato pretpostavio
kako tu svi znaju čitati.
»Što piše, Maurice?« upitao je dječak sa šeširićem onoga drugog.
»Piše da ne govori.«
»A koji je onda smisao? Što tražiš ovdje?« Nekako sam naslutio da dječakovo
pitanje nije povezano s filozofijom mojega sunarodnjaka Dostojevskog. »Od čega
su ti umrli roditelji?«
Samo sam došao u posjet, nažvrljao sam.
»Ne kužim. Zašto bi namjerno došao u ovu rupu?«
Volio bih naći prijatelje, napisao sam s nadom.
Dječaci su prasnuli u smijeh.
»Prijatelje? Ti si za cirkus. Nego, cirkusante, što ti je to?«

108
 Knjige.Club Books

Onaj za kojega sam čuo da se zove Maurice zgrabio je moju kutiju s violinom,
na što me smjesta obuzela panika. Zatresao sam glavom najžešće što sam mogao
i sklopio ruke u nijemom vapaju da mi je vrati.
»Je l’ to sviralo? Zašto si ga donio amo? Što si umišljaš, da si onaj kicoš
Baudin?«
»Pa i je, Jondrette. Pogledaj mu samo odjeću. Misli da je otmjeni mali
monsieur, je l’ da?«
»Smiješno ti je to, ha? Došao si amo rugati se nama koji nemamo ništa?«
Nastavio sam odmahivati glavom i pao na koljena u nadi da će shvatiti moj očaj.
»Od molitve ti ovdje nema vajde. No, da vidimo što imaš unutra.«
Jondrette je počeo otvarati kopče na kutiji. Svaki atom mojega biča poželio je
zaurlati i sasuti ga salvom uvreda ili ga nagovarati da mi vrati violinu. Ipak, znao
sam da ne smijem skretati pozornost na sebe.
»Daj je amo, mlakonjo.« Maurice ju je oteo Jondretteu i počeo vući kopče,
pokušavajući ih istrgnuti iz metalnih kućica. Uspio je u svojem divljaštvu i
pobacao metalne kopče na pod. Zatim je Jondrette grubo potegnuo poklopac i
prljavim rukama izvadio moje blago iz kutije.
»Ma, gle ti to. Izgleda mi još bolja od Baudinove. Što ti kažeš, Jondrette? Da
je probamo prodat’?«
»A tko bi nam platio bez da nas odmah prijavi žandarmeriji da preprodajemo
ukradenu robu?«
»Da, imaš pravo. Čini mi se da je ovo dobra prilika da monsieura Otmjenog
nešto naučimo.« Jondrette je podignuo moju violinu iznad glave. Zažmirio sam i
pripremio se na neizbježan zvuk lomljave drva u sudaru s betonom. No na svoje
iznenađenje, nisam čuo ništa takvo.
»Ma što to radiš, bitango jedna?«
Otvorio sam oči i ugledao plavokosu djevojčicu kako poteže Jondretteovu
ruku.
»Ej! Pusti me!« uzviknuo je. Djevojčica ga je nato jače stisnula. »Jao!«
»Vrati tu violinu, Jondrette, inače ću reći madame Gagnon da ste provalili u
ostavu i krali kekse.«
»Nemaš dokaza, tužibabo!«
»Mislim da će mrvice pod vašim krevetima biti dovoljan dokaz, Maurice.«
Pokazala je prema vratima, gdje je madame Gagnon pušila cigaretu i motrila
najmlađu djecu. »Ako joj sada kažem, odmah će otići i provjeriti, znate to.«
Maurice i Jondrette su se zgledali.
»Zašto braniš tog malog ljigavca? Zar ne vidiš kako je obučen? Pun je love.
Došao nam se rugati.«
»Nisu se svi na svijetu urotili protiv tebe, Maurice. A sad mu vrati tu violinu,
Jondrette.«
109
 Knjige.Club Books

Jondrette je oklijevao, pa je djevojčica zakolutala očima. »Dobro, kako hoćeš.

Okrenula je glavu prema zgradi i glasno rekla: »Madame...«
»Dobro, dobro.« Jondrette ju je ušutkao. »Evo.« Istrgnuo je ruku iz njezina
stiska. »Je l’ te uvijek cura mora braniti?« prosiktao je prema meni.
»Dosta. A sad, tutanj, tikvani jedni«, rekla je moja spasiteljica.
Maurice i Jondrette nevoljko su se udaljili, ali tek nakon što je potonji iz sve
snage šutnuo moju pokidanu kutiju za violinu, pa je otklizala dvorištem.
Djevojčica je otišla po nju i donijela mi je natrag. Ja sam za to vrijeme sjedio na
tlu i svoju violinu privijao u naručje kao da je ozlijeđeno štene.
»Oprosti zbog njih. Ne bih to shvaćala osobno na tvojem mjestu, grozni su
prema svima. Daj da ti pomognem.« Počela je skupljati komadiće papira koji su
bili pali na tlo dok sam preklinjao dječake da mi vrate violinu. Pogledala je u prvi
papirić. »Ne govoriš?« Odmahnuo sam glavom. »Ajme. Još sam se pitala zašto
ne vičeš. Kako se zoveš?« Brzo sam ispremiješao papiriće i pronašao onaj na
kojem sam zapisao svoje ime. »Bo?« Kimnuo sam. Djevojčica se zahihotala.
Njezin me smijeh toliko oduševio da sam pomislio kako će mi se srce tog trena
raspuknuti. »Sviđa mi se tvoje ime, Bo.« Slegnuo sam ramenima, a na licu mi se
pojavio osmijeh iako toga nisam bio ni svjestan. Izvadio sam olovku iz džepa i
zapisao:
Kako se ti zoveš?
»Ah, da, oprosti. Ja sam Elle. Drago mi je, Bo.«

20. ožujka 1929.

Monsieur Ivan uporno želi da sudjelujem u rekreativnim aktivnostima

sirotišta Apprentis d’Auteuil kako bih stekao pozitivna iskustva s drugom
djecom. Uvjeren je da će, ako steknem prijatelje, onog tereta s mojih
pleća nestati i da ću tako postati bolji violinist. Poštujem želje monsieura
Ivana i zadnjih tjedana svakog utorka u vrijeme stanke poslije ručka i
petkom prije večere idem onamo. Zahvalan sam na tom iskustvu i usput
sam shvatio koliko sreće imam što me velikodušna obitelj Landowski
uzela pod svoje. Mnoga su djeca u sirotištu ostala bez roditelja u Velikom
ratu. Iskreno, malo mi je teško upoznati se s ostalima s obzirom na svoje
stanje. Ne mogu se dovikivati u igrama s loptom ni pjevati tijekom igre
zvane »školice«. Međutim, čvrsto sam odlučio postati violinski virtuoz i
ustrajat ću u tome. U Apprentis d’Auteilu sam upoznao jednu djevojčicu
s kojom volim provoditi vrijeme. Zove se Elle i ne smeta joj što ne
govorim. Mnogo je više zanima moje sviranje i nekoliko me puta zamolila

110
 Knjige.Club Books

da joj sviram na violini. Priznajem da još nisam skupio hrabrosti, i to ne

iz straha što bi mi druga djeca mogla učiniti (iako je, prema iskustvu koje
sam doživio, to potpuno opravdana briga). Iskreno, toliko se bojim da ću
je razočarati, da se ne usudim svirati. Njezina zlatna kosa i plave oči
podsjećaju me na anđela i ne smijem ni pomisliti kako bih se osjećao da
razočaram anđela.

Odložio sam olovku. Nisam smatrao prikladnim zabilježiti svoje osjećaje u

službeni dnevnik, za slučaj da ga netko u obitelji Landowski pročita. Prebacio sam
se na svoj tajni dnevnik, čiji su dio i ove stranice. Ako već nisam bio dovoljno
jasan, moram reći da užase sirotišta Apprentis d’Auteuil vrijedi pretrpjeti kako bih
dva sata na tjedan proveo s Elle Leopine.
U ovo kratko vrijeme koliko je poznajem, doznao sam da svira violu i flautu
i da ih je naučila svirati sama. Glazbala su pripadala njezinim roditeljima i jedina
su poveznica koju Elle ima s njima jer su oboje stradali u ratu. Otac joj je poginuo
na bojišnici, a majka umrla u epidemiji gripe 1918. godine. Trinaest joj je godina
i ne sjeća se ni oca ni majke. Možda najtužnija stvar koju sam o Elle doznao jest
ta da je imala mlađega brata, starog samo nekoliko tjedana kada im je majka
umrla. Sirotište je uspjelo dogovoriti njegovo hitno posvojenje zahvaljujući
velikoj potražnji za novorođenčadi iz obitelji pogođenih ratom, no Elle nije bila
te sreće. Već jedanaest godina živi u Apprentis d’Auteuilu.
Dok sam s njom, ne mislim ni na što drugo. U tim trenucima ne razmišljam o
prošlosti ni o boli i tragediji koju sam doživio. Ona je poput glazbe, odvodi me na
neko mjesto daleko od moje stvarnosti... Zaboga! Zar sam to postao lord Byron?
Iskreno rečeno, njegova mi je poezija oduvijek bila pomalo bljutava, ali sada
sam se u njegovim stihovima potpuno prepoznao. Otkako sam upoznao Elle,
nerado priznajem da me malošto drugo zanima. Moji večernji posjeti Evelyn pali
su u drugi plan, kao i knjige koje posuđujem od monsieura Landowskog. Čak i
sati violine s monsieurom Ivanom sada zauzimaju sporedno mjesto u mojoj glavi.
Moje dvokratne tjedne izlete u Pariz više ne prati ushit zbog sviranja na
konzervatoriju, već pomisao na druženje s mojom novom prijateljicom.
Svjestan sam djelovanja »ljubavi« i toga kako može utjecati na nečiji um. Iz
knjiga koje sam čitao, naučio sam da čak i najstabilniji um u ljubavi može izgubiti
svaki smisao i logiku. Pa ipak, nije me briga.
Elle mi je rekla da je svaku knjigu koju imaju u knjižnici u sirotištu pročitala
već dva puta, pa sam joj odlučio donositi romane iz zbirke monsieura
Landowskog. Ako to nije dokaz da me razum napušta, ne znam što jest. Te knjige
nisu moje i ne volim ni pomisliti na to kako bi se monsieur Landowski osjećao da
otkrije što radim. Ali, ne mogu si pomoći; poriv da udovoljim Elle jači je od svake
moguće posljedice koju bi mi moji postupci mogli priuštiti. Nakon što ona pročita
knjigu, razgovaramo o njoj (pritom, naravno, ona govori, a ja pišem). Iako, nekim
čudom, često zna što ću reći a da još nisam ni počeo pisati.
111
 Knjige.Club Books

Sutra je utorak i nadam se da će Elle pročitati Fantoma iz opere do kraja.

Rumenim se dok razmišljam o tome jer je to priča o darovitom glazbeniku koji
svojim talentom nastoji osvojiti nedostižno lijepu ženu. Volim misliti da sam u
znatnoj prednosti u odnosu na njega, jer moje lice nije izobličeno kao njegovo.
Iako, priznajem, ako planiram osvojiti Elle glazbenim umijećem, moram joj
zapravo nešto i odsvirati.
Spremio sam dnevnik i uvukao se u krevet. Te sam večeri kod Evelyn svirao
naročito zahtjevan set arpeggia i toliko se umorio da me san sada brzo svladavao,
potpomognut mislima na Ellino lijepo lice. Okrenuo sam se potrbuške i ponovno
osjetio ubod u prsa. Sve sam češće zaboravljao skinuti torbicu s vrata. Kako su
dani prolazili, sve sam lakše zaboravljao tko sam i što zapravo radim ovdje.

Petkom uvečer dopuštali su mi da s ostalom djecom uđem u zgradu Apprentis

d’Auteuila i u dnevni boravak na prvome katu. Elle i ja sjedili bismo pokraj
prozora i promatrali Rue Jean-de-La-Fontaine.
»Jednostavno ne vjerujem da bi Christine bila stvarno sretna s Raoulom!«
komentirala je Elle roman Gastona Lerouxa. »Glazba je njezina strast, a to ne
razumije nitko osim Fantoma. Raoul je dosadan. Nema ništa, osim što je... zgodan
i bogat.«
Fantom je ubojica! napisao sam u odgovor.
Elle se nasmijala. »Istina, Bo!«
Koga bi ti izabrala?
Pogledala me, a njezine plave oči kao da su mi prodrle u samu dušu.
»Hmm, bogati dosadnjaković ili zanimljivi ubojica...« zamišljeno je rekla.
»Možda zvuči ludo, ali mislim da bih riskirala s Fantomom. Čak i ako bi me na
kraju ubio, mislim da je bolje živjeti kratko i strastveno nego dugo i dosadno.«
Jako si mudra.
»Ne, mislim da si nas pobrkao, Bo. Ti si mudar. Ti ne govoriš, ali znaš u
jednoj jedinoj rečenici reći ono za što meni trebaju sati da ispričam.«
Ne mogu drukčije.
»Stvarno?« Nasmiješila se i zagledala se kroz prozor. »Ponekad imam osjećaj
da želiš progovoriti.« Želudac mi se stisnuo. Toliko mi je riječi htjelo prijeći preko
usana. »Uglavnom, hajde sviraj mi, Bo. Kunem ti se da te Maurice i Jondrette više
neće dirati.«
Ti meni još nisi svirala...

112
 Knjige.Club Books

»Ja sam samo amaterka koja je naučila svirati zahvaljujući knjigama i praksi.
Zapravo uopće ne znam ide li mi to! Bilo bi me sram svirati pred tobom. A ti si
učenik monsieura Ivana!«
Još nisam savršen, napisao sam.
»Pa, nitko nikada nije savršen, ali ideš na poduke Pariškog konzervatorija. Ne
znam da su ikada primili ikoga naših godina. San mi je jednoga dana ići onamo,
ali...« Pokazala je oko sebe. »Odakle mi novac za školarinu?« Spustila je pogled,
a ja sam u tom trenutku pomislio da će mi srce puknuti.
Jednog ćeš dana ići onamo.
»Hvala ti, ali sumnjam. Ne mogu zamisliti da ću ikada otići odavde, a kamoli
u konzervatorij.« Oči su joj se počele puniti suzama.
Svaki atom mojega bića žudio je da progovorim i utješim je, da je uvjerim
kako sam upravo ja živući dokaz da je u životu sve moguće. Međutim, znao sam
da apsolutno moram ustrajati u šutnji.
Nečega sam se dosjetio.
Hitro sam otpustio vezice kojima sam vezao potrganu kutiju za violinu i
namjestio glazbalo pod bradu. Uzeo sam gudalo, sklopio oči i zasvirao
Beethovenovu Sonatu br. 9. Dok sam svirao za Elle, osjećao sam važnost svakog
tona. Naposljetku sam trznuo gudalom i zaključio komad, pa se usudio otvoriti
oči da vidim njezinu reakciju.
Zurila je u mene, a oči su joj bile raširene i bistre, bez suza.
»Bo... to je bilo nevjerojatno. Znala sam da si sigurno talentiran kad te
monsieur Ivan primio na poduku, ali svejedno...«
Spustio sam glavu kao da se klanjam. Adrenalin mi je pojurio žilama i oko
srca mi je postalo toplo zbog spoznaje da je moja izvedba polučila učinak kakav
sam priželjkivao. Odjednom sam shvatio da me nije slušala samo Elle. Polako
sam se okrenuo prema dnevnom boravku i ugledao mnoštvo zapanjenih lica kako
zure u mene. U dnu prostorije stajala je madame Gagnon, toliko podignutih obrva
da sam pomislio kako će poletjeti. Na moje krajnje iznenađenje, polako je
podignula ruke i zapljeskala. Ostatak prostorije joj se pridružio te su me ubrzo
počastili gromoglasnim pljeskom. Čak su i Maurice i Jondrette izgledali zatečeno,
ali nisu pljeskali. Elle je sigurno osjetila da mi je neugodno, pa me uhvatila za
ruku i to je bio najsavršeniji trenutak u mojem životu.
Pljesak je utihnuo, a madame Gagnon odlučila je počastiti me komplimentom.
»Bravo. Iako si mlad, slutila sam da bi mogao opravdati trud monsieura Baudina.«
»Vidiš«, šapnula je Elle, »sigurno si dobar.« Poljubila me u obraz. »Hvala ti,
Bo.«
Nato sam se zajapurio od srama i pokušao to skriti posvetivši se spremanju
violine u kutiju. Potom sam zapisao: Kad ću ja tebe čuti kako sviraš?

113
 Knjige.Club Books

»Misliš da ću ti svirati poslije toga?! Bila bih kao malo dijete koje pokušava
recitirati pred Shakespeareom.«
Rado bih te čuo.
Elle je rukama pokrila osmijeh. »Ah! Dobro. Vježbat ću za vikend da budem
spremna kada dođeš u utorak. Barem ćeš mi moći dati neke savjete kako da budem
bolja.«
Kada je Evelyn stigla po mene na putu u Boulogne-Billancourt, madame
Gagnon odvela me do vratnica i prepričala joj što se dogodilo.
»Silno je darovit. Neka slobodno dolazi ovamo.«
Tijekom vožnje autobusom, Evelyn je primijetila da sam raspoložen.
»Ne mogu vjerovati da si svirao djeci! To je fantastično, Bo. Monsieur
Landowski jako će se razveseliti kad čuje da tvoje samopouzdanje raste.«
Dakako, Evelyn nije znala da nisam svirao djed. Samo jednoj jedinoj
djevojčici koja je, po svemu sudeći, sve jače utjecala na putanju mojega života.
Kada sam se u utorak vratio u Apprentis d’Auteuil, Elle me uhvatila za ruku i
povela za sobom. Prošli smo dvorište te sam se iznenadio ugledavši madame
Gagnon kako otvara vrata i propušta nas unutra.
»Dopustila mi je da sviram sama u dnevnom boravku. Previše me sram da bih
svirala pred svima kao ti neki dan.«
Jurili smo hodnicima, a Elle me toliko silovito vukla da sam morao potrčati
kako bih održao korak s njom. Kada smo stigli, sjeo sam u stari naslonjač čije se
kožnato sjedalo toliko izlizalo da sam pod sobom osjetio metalne opruge. Elle je
otvorila kutiju i brzo izvadila svoju flautu.
»Odlučila sam svirati Debussyjev Preludij za poslijepodne jednog fauna.
Molim te, budi blag kad me budeš kritizirao. Sjeti se da nikad nisam išla na
službene poduke.« Nisam mogao vjerovati da mi se najljepše ljudsko biće na
svijetu sprema priuštiti privatni koncert. »Pa, dobro.« Pridignula je flautu do usta
i duboko udahnula.
Odmah sam shvatio koliko je muzikalna. Međutim, nisam se mogao načuditi
činjenici da je Elle naučila tako dobro svirati samo iz knjiga. Sumnjao sam da bih
ja mogao takvo što. I njezin povod da počne svirati bio je uvelike plemenitiji od
mojega. Svirala je u spomen na preminule roditelje, da se poveže s njima iako ih
više nije bilo.
Zažmirio sam. Akustika te nekoć veličanstvene stare zgrade omogućavala je
tonovima da ugodno lebde zrakom. Međutim, primorao sam glazbenika u sebi da
procijeni tehničku stranu Ellina nastupa, kao što je i zatražila. Primijetio sam da
nepravilno diše i da brza kroz Debussyjevo djelo. Izvadio sam olovku.
Opusti se. Podignuo sam svoju poruku.
Pogledala me i pročitala je, a zatim odmaknula flautu od usta.
Ponovno sam se uhvatio olovke: Zapamti ja sam običan jedanaestogodišnjak!

114
 Knjige.Club Books

Na moje oduševljenje, nasmijala se i kimnula. Ponovno je udahnula i počela

ispočetka. Toga puta tonovi nisu bili obilježeni staccatom i odjednom sam
prepoznao korist odlaska na »sveto mjesto« koje mi je monsieur Ivan opisivao.
Pošto je odsvirala, ustao sam i zapljeskao joj.
»Prestani. Bilo je bolje, ali imaš pravo, prvi put je bilo grozno.« Odmahnuo
sam glavom. »Ne moraš me tješiti. Samo sam imala veliku tremu što ću svirati
pred tobom, Bo. Otkako si otišao, razmišljala sam samo o tome kako te želim
zadiviti.«
I jesi! Potajno sam bio uzbuđen jer joj je moje mišljenje bilo toliko važno.
»A sad ću svirati violu. Imam osjećaj da se na njoj nisam toliko dobro
uvježbala kao na flauti.«
Elle je pridignula glazbalo do brade i zasvirala Straussova Don Quixotea.
Dobro je procijenila samu sebe - flautu je svirala mnogo bolje, ali je obećavala i
što se viole tiče. Kada je završila, pobrinuo sam se da moj pljesak bude jednako
snažan kao prvi.
Ne mogu vjerovati da si sve to sama naučila.
»Hvala ti. Ponekad ne mogu ni ja. Valjda je to zbog dugih sati koje provodim
sama. Uglavnom, molim te, red mi što misliš, Bo. Kako da se poboljšam?«
Ne sviram ni flautu ni violu, ali pokušat ću ti dati opće savjete. Potom sam
zapisao popis osnovnih trikova koje sam naučio na podukama s monsieurom
Ivanom.
»Ajme, hvala ti, Bo. Poslušat ću svaki od njih.« Proučila je popis. »Ovdje si
napisao vježbaj položaj gudala. Možeš li mi pokazati na što misliš?«
Prišao sam joj i uzeo njezino gudalo. Zatim sam stao iza nje i uhvatio je za
desnu ruku. Nježno sam je ispružio ispred nje i okrenuo joj dlan prema nama.
Zatim sam podignuo gudalo i prislonio ga uz korijen njezinih prstiju. »Tako?«
upitala je Elle. Kimnuo sam.
Uhvatio sam njezin palac i pobrinuo se da njime lagano pritišće drvo. Zatim
sam njemu nasuprot namjestio njezin srednji prst, tako da joj je zglob jedva
dodirivao gudalo. Naravno, viola je bila mnogo teža nego što bi bila dječja, zato
što je pripadala Ellinoj majci, stoga su joj moje upute sigurno djelovale čudno.
»Ajme, nisam ni shvatila koliko griješim.« Ponovno sam joj stao sučelice i
nastavio joj namještati prste u položaj koji mi je monsieur Ivan sada već utuvio u
glavu. Dok sam to činio, sreo sam Ellin pogled. Gledala me nekako čudno, kao
da želi da nešto učinim, ali mi nije rekla što. Sigurno sam je zbunjeno pogledao,
zato što se nasmijala. I tada se nagnula i poljubila me. Osjetio sam njezine mekane
usne na svojima i moj se svijet zauvijek promijenio.
»Vidim da je glazbena poduka završila.«
Protrnuo sam od glave do pete i naglo se okrenuo prema madame Gagnon,
koja se odnekud stvorila na otvorenim vratima. Elle je smjesta pošla spremiti
svoju violu u kutiju i uzela flautu. Pohitala je prema vratima.
115
 Knjige.Club Books

»Nosim ih u spavaonicu, madame Gagnon.«

Madame Gagnon izvila je obrvu u odgovor, ali je dopustila Elle da prođe
pokraj nje i odjuri. Ostali smo sami u dnevnom boravku, a madame Gagnon
gledala me pogledom koji bi oborio i konja usred galopa. Odjednom me obuzeo
nepodnošljiv sram. Elle je dobila posebno dopuštenje da svira sa mnom daleko od
očiju druge djece i sigurno se činilo da sam zlouporabio dobru volju madame
Gagnon. Hitro sam se prihvatio svoje olovke i počeo pisati ispriku.
»Nemojte pisati, sjednite«, rekla je madame Gagnon i pokazala na naslonjač.
Bio sam uvjeren da će mi reći kako više nisam dobrodošao u sirotištu, što bi,
dakako, značilo da više neću moći viđati Elle. Imao sam osjećaj da mi se svijet
ruši i moja se nada pretvorila u očaj. Sjeo sam, a na moje iznenađenje, madame
Gagnon zatvorila je vrata dnevnoga boravka i sjela mi sučelice. Sigurno je
primijetila užas u mojim očima jer je zatim - i bilo mi je vrlo teško povjerovati u
to - rekla nešto utješno.
»Prilično ste je očarali, mladi gospodine. Nadam se da znate koliko je žensko
srce krhko. Morate dobro paziti na njega.« Kimnuo sam. »Naravno,
podrazumijeva se da se, vidim li opet... onakvo što, neću ustezati od toga da vam
dadem šibom. Jeste li me razumjeli?«
Da, madame Gagnon.
»Dobro. Nego, moram vam nešto ispričati. Proteklih dvadeset godina radim
ovdje u Apprentis d’Auteuilu i skrbila sam se o stotinama djece. Oduvijek mi je
bilo važno pokušati pronaći novi dom za svoje štićenike što je brže moguće, ali
nikada nauštrb njihove dobrobiti.« Madame Gagnon zastala je i duboko udahnula.
»Poslije rata suočili smo se s vrlo teškim razdobljem, bili smo bez sredstava, a
priljev djece bio je ogroman. Nisam bila sigurna da ćemo moći prehraniti tolika
usta, a kamoli svima osigurati lijekove, posteljinu, odjeću i ostale potrepštine. Bili
smo u vrlo nezavidnoj situaciji. I zbog toga sam morala donijeti neke vrlo teške
odluke. Elle i njezin brat stigli su ubrzo nakon što im je majka podlegla gripi.
Mjesec dana prije toga bogati par iz inozemstva zatražio je da im dojavim ako u
sirotište pristigne koje novorođenče, zato što nisu mogli imati djece. Obećala sam
im da ću to učiniti i obično bih vrlo rado organizirala da se dijete odmah preseli u
topli dom. Međutim... to je dijete imalo stariju sestru. U uobičajenim okolnostima
ne bih dopustila posvajanje, osim ako bi obitelj bila spremna uzeti oboje. Što se
mene tiče, kada djeca izgube roditelje, apsolutno je nužno da ostanu zajedno. No,
kako rekoh, bojala sam se za budućnost sirotišta i sram me reći da sam se odlučila
za praktičan pristup nauštrb morala. Ukratko, nisam smjela dopustiti da razdvoje
Elle i njezina brata. Svake godine koju ona provodi ovdje i ne uspijeva pronaći
svoju obitelj, osjećam se sve lošije. Sigurna sam da vam je rekla kako svira zato
što se tako osjeća povezano s roditeljima?« Kimnuo sam. »Vjerujem da znate
koliko me to rastužuje jer znam da sam ja odgovorna za to što sam joj oduzela
jedinu pravu poveznicu s prošlošću - mlađeg brata.«
Tko je odveo Ellina brata?
116
 Knjige.Club Books

Madame Gagnon oborila je pogled. »Siguran sam da znate da netko služben

poput mene vodi besprijekornu evidenciju svake mlade osobe koja prođe kroz
naša vrata. No tom je prilikom par koji je uzeo dijete htio ostati potpuno
anoniman, kako nitko ne bi doznao da nije njihov rođeni sin. Kao što sam već
rekla, bila sam pod nevjerojatnim pritiskom. Osim toga, obitelj je pristala dati
znatnu donaciju sirotištu. Kako se ono veli, poklonjenom se konju ne gleda u
zube. No, zbog toga, ne samo da je Elle odvojena od brata, nego ne postoji ni nada
da će ga ikada više pronaći.«
Koje je nacionalnosti bio taj bogati par? napisao sam u nadi da ću barem
nešto imati reći Elle ako ikada dođemo do te teme.
»Zaista se ne sjećam. U svakom slučaju, sada kada znate dio priče, imam
jednu molbu za vas. Otkako sam stigla ovamo, nisam upoznala nježniju i mudriju
dušu od mlade Elle Leopine.«
Zašto nitko ne želi posvojiti Elle?
»Mnogi su izrazili želju, ali bi uvijek odustali. Kada bih morala reći zašto...«
madame Gagnon odmahnula je glavom, »Ellina obitelj, Leopini, pobjegla je od
stravičnih pogroma u istočnoj Europi i emigrirali su u Pariz. Znate li što je
pogrom?« Tužno sam kimnuo. Moj je otac često govorio o ludosti i izopačenosti
rasne nepravde. »Hm, ne znam jeste li svjesni, mladiću, ali šuška se o rastućem
pokretu u Njemačkoj, koji bi mogao ugroziti sigurnost židovskog stanovništva.
Francuzi su, nakon užasa prošlog desetljeća, svjesni moći njemačke države.
Mislim da je moguće da potencijalni roditelji ne žele unositi dodatne nevolje u
svoje domove u slučaju da se sukob razbukta.«
Elle nije posvojena jer je Židovka?
»To su nagađanja, ali mislim da je to mogući razlog, da.«
A njezin brat?
»Kao što sam rekla, malenog su odveli u drugu zemlju i upisali pod novim
imenom. U svakom slučaju, tada je svijet bio u sasvim drukčijem raspoloženju i
to pitanje nije igralo nikakvu ulogu. Bilo kako bilo, Elle je i dalje ovdje, a mene
zbog toga izjeda silna krivnja. Poznajete je samo nekoliko tjedana, ali očito ste
bliski. A sve što uljepšava život te djevojčice umanjuje moje grizodušje, pa sam
vam zahvalna.« Pokušao sam joj se nasmiješiti, ali mislim da mi je osmijeh ispao
pomalo maničan jer sam bio uznemiren bolnom ispovijesti inače čelične madame
Gagnon. »Dakle, imam sljedeću molbu. Iz razgovora s madame Evelyn doznala
sam da vas monsieur Ivan podučava na Pariškom konzervatoriju.
Elle sanja o tome da pohađa konzervatorij. Otkad je dovoljno narasla da može
držati instrumente, svira i uči svirati iz knjiga koje sam uspjela pribaviti putem
knjižničnih donacija. Jasno, ja nemam nikakve glazbene predispozicije, ali s
godinama sam primijetila da je Elle sve bolja. Često sam tražila da svira
monsieuru Baudinu prilikom njegovih posjeta, ali bi me uvijek odbila zbog, kako
kaže, straha od kritike. Velik je uspjeh što ste je nagovorili da svira pred vama.«

117
 Knjige.Club Books

Bilo je divno slušati je.

»Budući da se razumijete u glazbu, kažite mi, ima li potencijala?«
Beskrajno.
Tračak olakšanja preletio je licem madame Gagnon.
»Drago mi je što ipak nisam toliko neupućena u glazbu da ne znam prepoznati
talent kada ga čujem. Vjerujete li da je dovoljno dobra da je prime na poduke na
konzervatoriju?«
Uopće ne sumnjam.
»Kao što vjerujem da znate, Elline su šanse da se upiše na konzervatorij vrlo
male, i to samo zbog visoke školarine. Morala bi dobiti punu stipendiju, a svjesna
sam da je do njih teže doći nego do dijamanata.« Želudac mi se stisnuo zbog
metafore madame Gagnon. »Možda već znate što vas se spremam zamoliti, Bo.
Pitam se biste li mogli nagovoriti monsieura Ivana da uzme Elle na poduku.«
Ukipio sam se. Zaboga, kako bih to postigao? Tko bi mu plaćao? Što ako Elle
dozna da joj to nisam uspio omogućiti?
Monsieur Ivan podučava samo violinu, napisao sam.
»Sigurna sam da poznaje osobe koje bi mogle njegovati Ellin talent.«
A novac?
»Naravno. Imam malu ušteđevinu koju sam godinama skupljala. Skupila sam
pristojan iznos za mirovinu, ali ne pada mi na pamet bolji razlog da je iskoristim
nego da pomognem ispraviti nepravdu koju sam osobno skrivila.«
Madame Gagnon ušutjela je i gledala me ravno u oči. Usprkos njezinu
uspravnom držanju i odlučnom stavu, slutio sam da napeto iščekuje moj odgovor.
Očito se iskreno kajala zbog onoga što mi je ispričala i vjerovala da sam ja
svojevrsno rješenje te krivnje koju godinama nosi u sebi.
Mogu pokušati, madame Gagnon.
»Dobro! Jako mi je drago. Podrazumijeva se da Elle nećete spominjati
zadatak koji sam vam povjerila. Zadržat ćemo to između sebe dok ne dobijemo
pozitivan odgovor.«
Hvala vam.
Vidno je odahnula. »Pobrinut ću se da dobijete nagradu za svoj trud, mladi
monsieur. Možda biste u daljnjim posjetima mogli dobiti dopuštenje da budete
sami s Elle, ovdje ili u kojoj radnoj sobi, umjesto da vas okružuje bučna gomila.«
Ozario sam se. »Jasno, to je isključivo zato da ona napreduje u sviranju. Nastavit
ću vas motriti kao sokol.« Potom se, na moje iznenađenje, madame Gagnon
nasmiješila. »Hvala, Bo. Dobar ste vi dječak.«

118
 Knjige.Club Books

15.

»ŠTO VAS DANAS MUČI, petit monsieur?« Monsieur Ivan podignuo je mršave ruke
u zrak. »Proteklih tjedana pokazali ste osjetan napredak. Ramena su vam mnogo
opuštenija. To je sjajno! Znao sam da će vam vrijeme provedeno s vršnjacima
dobro doći.« Nisam ispravio monsieura Ivana i rekao da mi ustvari godi vrijeme
s jednom jedinom vršnjakinjom, a ne s vršnjacima općenito. »A danas ste ukočeni
kao kip od leda! Prepuni ste napetosti i tjeskobe. Kažite mi, što vas muči?«
Monsieur Ivan nije pogriješio u procjeni mojega duševnog stanja. Nakon
nekoliko sati tijekom kojih sam se pomno držao svih njegovih uputa, smješkao se
njegovim dosjetkama i kimao dok bi blebetao o honoraru koji su mu nudili
nekakvi orkestri, danas sam skupljao hrabrost da ga pitam za Elle, stoga sam uzeo
olovku i papir.
Hvala vam na prijedlogu da posjećujem Apprentis d’Auteuil. Život mi je sada
ljepši zbog toga.
Monsieur Ivan samodopadno se nasmiješio. »Nema potrebe da mi
zahvaljujete, mladi Bo.« Kažiprstom se lupnuo po sljepoočnici. »Nitko ne može
reći da ne znam izvući ono najbolje iz svojih učenika, bez obzira na njihovu dob.
No to nije odgovor na moje pitanje. Zašto ste danas toliko napeti? Je li sve u redu
u kući Landowski?«
Da, hvala na pitanju. Monsieur Landowski i obitelj zdravi su i veseli. Moram
vas pitati nešto osobno.
»Ah, da se pripremim. Ne sramite se, mladiću. Zapamtite, obojica smo
emigres i tu smo da jedan drugome čuvamo leđa.«
Monsieur Ivan naslonio se u stolcu i prekrižio ruke. »Je li to pitanje
možebitno... anatomske prirode? Sram vas je obratiti se monsieuru Landowskom
ili madame Evelyn? Ne bojte se, sjećam se dok sam i sam bio mlad, čudio sam se
određenim promjenama kroz koje muško tijelo prolazi...«
Počeo sam bjesomučno odmahivati rukama i glavom. Nisam o tome htio
razgovarati s monsieurom Ivanom. Zapravo, ni s kime. Brže-bolje sam napisao:
Riječ je o talentiranom djetetu iz sirotišta.
»Ah... tako znači. Kontaktirat ću Baudina i reći da posluša dječaka. On će mu
najbolje znati reći kako povećati svoje izglede da ga prime na konzervatorij.
Dobro? Eto, vidite! Ponekad se problemi riješe u tren oka. Nema potrebe za
tolikom napetošću. Nego, sada ćemo još jedanput proći Čajkovskoga.«
Ja sam već bio napisao: Riječ je o djevojčici.
119
 Knjige.Club Books

»Isprika, pogrešno sam pretpostavio. Samo sam mislio da ćete se većinu

vremena igrati pikulama ili izvoditi spačke s ostalim dječacima. Kako god, reći
ću Baudinu da je posluša i dade svoju procjenu.«
Naslutio sam da taj zadatak neće biti nimalo lak. Zanima me postoji li
mogućnost da pohađa poduke na konzervatoriju, kao ja.
Nastupila je duga stanka dok se monsieuru Ivanu taj prijedlog slijegao u glavi.
Zatim me upitno pogledao i prasnuo u smijeh.
»Jao! Izgleda da sam ipak pogriješio što sam vas poslao u Apprentis d’Auteuil.
Sad ćete mi pokušati dovući svu djecu odande.« Monsieur Ivan nastavio se
smijati, a zatim se pljesnuo po koljenima. »Kao što pretpostavljam da već znate,
to neće biti moguće. Konzervatorij je za punoljetne studente i sve starije. Mi
nismo glazbena škola za djecu. Postoji mnogo privatnih učitelja koji će rado
slušati cviljenje i struganje dječjih talenata. Siguran sam da vam mogu pronaći
nekoga tko bi podučavao vašu prijateljicu. U redu? A sada, hajdemo mi na
Čajkovskoga.«
Samouka je i vježba godinama. Čuo sam je kako svira i izrazito je darovita.
Vjerujem da bi najviše koristi dobila podukama na konzervatoriju.
»Ah, sad mi je jasno. To sve mijenja.« Monsieur Ivan savio je dlan pokraj
usta i pravio se da viče: »Mladi prorok reče da samo poduke na konzervatoriju
mogu pomoći njegovoj prijateljici! Očistite rasporede i priredite učitelje! Naš petit
lovac na talente pronašao nam je sljedeću veliku genijalku!« Oborio sam pogled.
»Mladi Bo, ne sumnjam da imate dobre namjere i da želite pomoći prijateljici, ali
vi ste samo običan dječak i ovdje ste isključivo zahvaljujući posebnom
angažmanu monsieura Landowskog jer on poznaje monsieura Rahmanjinova.
Bez te vas poveznice, nažalost, nikako ne bih primio. Istini za volju, očekivao sam
da ću vas poslušati iz pristojnosti i da će to biti kraj priče. Ovdje smo samo
zahvaljujući vašem izvanrednom daru. Posjedujete... zrelost kakva se ne viđa
često u dječaka vaše dobi. Konzervatorij nije mjesto za podučavanje djece i to je
sve što mogu reći na tu temu. A sada, molim vas, svirajte Čajkovskog.«
Ona je jednako tako posebna jer je samouka. Ne mogu ni zamisliti koliko je
snage i volje potrebno da...
Monsieur Ivan istrgnuo mi je papir iz ruku i bacio ga na pod.
»Dosta! Da čujem Čajkovskoga, mladiću!«
Drhtavo sam posegnuo za svojom violinom i namjestio je pod bradu. Uzeo
sam gudalo i zasvirao. Nisam ni bio svjestan da mi se suze slijevaju licem i da
nepravilno dišem, zbog čega sam počinio mnogo pogrešaka. Monsieur Ivan
uhvatio se za glavu.
»Stanite, Bo, stanite. Ispričavam se. Nisam trebao tako reagirati. Žao mi je.«
Njegove lijepe riječi nisu polučile nikakav učinak; brana u meni popustila je
i nisam je mogao ponovno podići. Shvatio sam da odavno nisam tako plakao.
Tijekom mojega putovanja bilo je mračnih noći kada mi se tijelo grčilo i jecalo,

120
 Knjige.Club Books

ali sam bio suviše dehidriran da bih prolio suze. Monsieur je Ivan u ladici svojeg
stola potražio rupčić i izvadio ga.
»Čist je«, rekao je dok mi ga je pružao. »Ponovit ću, mladiću, nisam smio
vikati na vas. Samo želite pomoći nekome. I to je nešto od čega čovjeka nikada
ne treba odgovarati.« Stavio mi je ruku na rame da me utješi.
Nije upalilo. I dalje sam plakao i nisam prestajao. Činjenica da je zagalamio
na mene samo je otvorila put svemu onom što se mjesecima nakupljalo u meni.
Plakao sam zbog oca, majke i dječaka kojega sam smatrao bratom, a koji me sada
želi ubiti. Plakao sam zbog svih života koje sam možda mogao voditi da nisam
bio prisiljen pobjeći. Plakao sam pri pomisli na velikodušnost monsieura
Landowskog i spremnost monsieura Ivana da me podučava. Plakao sam od
iscrpljenosti, tuge, očaja, zahvalnosti, ali možda najviše od svega, plakao sam
zbog ljubavi. Plakao sam jer neću Elle moći pružiti priliku koju zaslužuje. Sigurno
sam tako jecao punih petnaest minuta, tijekom kojih je monsieur Ivan stoički
držao ruku na mojem ramenu i tješio me. Siroče. Sumnjam da je očekivao takvu
dramatičnu reakciju kada je podignuo glas na mene. Vjerojatno se pri
podučavanju studenata nije suočavao s takvim problemom.
Naposljetku je vrelo suza u meni presušilo i svelo se na duge, duboke udahe.
»Zaboga. Moram priznati, iako sam pogriješio, nisam očekivao takvu snažnu
reakciju. Jeste li sada dobro?« Kimnuo sam i rukavom obrisao nos. »Drago mi je.
Jasno, mislim da je najbolje da našu današnju poduku time privedemo kraju.«
Žao mi je, monsieur Ivane, napisao sam.
»Nema potrebe za isprikom, petit monsieur. Jasno mi je da je tu na stvari nešto
mnogo veće. Bi li vam bilo lakše da vas saslušam? Ili, bolje rečeno, da pročitam
što mi imate reći? Zapamtite, mi smo emigres i čak i kada vičemo jedni na druge,
vječno smo povezani.«
Počeo sam pisati, a zatim prestao. Možda je to bilo zbog olakšanja nakon što
sam se isplakao, ali odjednom me preplavio mir. Razmišljao sam, ako
progovorim, što se najgore može dogoditi? Možda umrem zbog toga. U tom ću
slučaju barem dospjeti na onaj svijet, pa ću se pridružiti majci, a možda i ocu. Sve
mi se činilo posve besmislenim. Želja da se oslobodim tereta pomutila mi je
razum. I zato sam učinio nešto nezamislivo. Progovorio sam.
»Ako me želite slušati, ispričat ću vam svoju priču, mousieur«, rekao sam, na
svojem materinskom jeziku.
Monsieur Ivan ostao je zatečen. »Tako mi svega...«
»Nisam dugo živ, ali je moja priča duga. Mislim da vam neću stići reći sve u
ovih deset minuta koliko nam preostaje.«
»Ne, ne, naravno da nećete. No, dopustite mi da očistim raspored. Ovo je
važno. A vaša madame Evelyn? Ostavit ću poruku na recepciji i reći da ćemo
produljiti današnju poduku kako bismo vas pripremili za nastup.« Skočio je na
noge i pritom gotovo prevrnuo drveni stolac na kojem je sjedio.

121
 Knjige.Club Books

»Hvala, monsieur Ivane.« Lagao bih kada bih rekao da mi nije godilo što za
promjenu ja vodim glavnu riječ.
Služenje glasom djelovalo mi je poput uporabe ozlijeđenog mišića koji je
mjesecima mirovao. Djelovao je novo i čudno, kao da mi ne pripada. Dakako,
povremeno sam se služio njime kako bih se uvjerio da nisam zaboravio govoriti
te prije nekoliko tjedana da zahvalim monsieuru Landowskom. No rečenica koju
sam upravo izgovorio monsieuru Ivanu bila je najdulja koju sam izgovorio gotovo
cijele te godine. »Zovem se... Bo«, rekao sam. »Zovem se Bo. Ja. Sam. Bo.« Glas
mi je bio primjetno dublji nego što sam pamtio, iako nije bio ni blizu pucanja.
Vrlo neobično.
Monsieur Ivan doteturao je natrag u prostoriju. »U redu, spremni smo.« Sjeo
je natrag u svoj stolac i pokazao na mene.
Sklopio sam oči, duboko udahnuo i ispričao mu istinu.
Priča je trajala nepun sat, tijekom kojega je monsieur Ivan šutke sjedio i
raširenih očiju upijao šokantne podatke koje sam mu otkrivao. Kada sam napokon
stigao do kraja priče o svojoj prošlosti i do Bel, koja me pronašla pod živicom
obitelji Landowski, uslijedila je preneražena tišina.
»Gospode blagi... Gospode blagi... Gospode blagi...« ponavljao je monsieur
Ivan poput pjesme, odmahujući glavom i grizući nokte dok je smišljao što bi mi
rekao. »Mladi Bo... odnosno, ne Bo, kao što sada obojica znamo. Doista ne znam
što bih vam rekao.« Ustao je i zgrabio me, toliko me čvrsto grleći da sam ostao
bez zraka. »Ali znao sam! Emigres. Jaki smo mi, Bo. Jači nego što itko i
pomišlja.«
»Monsieur Ivane, ako itko dozna...«
»Molim vas, petit monsieur. Ipak smo potekli s istog mjesta. Zapamtite, znam
iz koje zemlje dolazite i kakvu ste traumu preživjeli. Kunem vam se grobovima
svoje obitelji da nikada nikome neću ni pisnuti o tome što ste mi upravo rekli.«
»Hvala, monsieur.«
»Osjećam potrebu istaknuti da bi se vaši roditelji silno ponosili vama, Bo. Vaš
otac... iskreno vjerujete da je još uvijek živ?«
»Ne znam.«
»A... onaj predmet koji ste spominjali, je li još kod vas?« Možda sam taj dio
priče trebao zatajiti pred monsieurom Ivanom. Kao što sam se na svoje oči uvjerio,
pohlepa zna začarati umove i sluditi razumne ljude. Naslutio je da oklijevam.
»Molim vas, vjerujte mi na riječ da me nimalo ne zanima. Samo sam vam htio
reći da ga štitite po svaku cijenu. Ne zbog njegove materijalne vrijednosti, jasno,
nego zato što bi vam jednoga dana mogao spasiti život.«
»Hoću, čuvam ga.«
»Drago mi je to čuti. A sada mi, molim vas, kažite nešto više o Elle. Nakon
svega što ste prošli, shvaćam koliko vam je važno imati takvu prijateljicu u
životu.«
122
 Knjige.Club Books

Prepričao sam mu njezinu priču. »Vrlo je posebna, monsieur Ivane, jer je

ostala vrlo pozitivna i hrabra usprkos okolnostima. Mislim da je pomalo slična
gravitaciji, jednostavno vas privuče.«
Monsieur Ivan se nasmijao. »Ah, Bo. Sada shvaćam. Mislim da možda ne
privlači sve, nego samo vas. Bog vam pomogao, mladiću, kao da već niste na sto
drugih muka, sad ste se još i zaljubili!«
»Ne znam može li se jedanaestogodišnjak zaljubiti.«
»Ne budite smiješni, petit monsieur! Naravno da može! Ljubav ne pita za
godine. Ščepala vas je i sada ste joj prepušteni na milost i nemilost.«
»Žao mi je.«
»Zašto bi vam bilo žao? Ne ispričavajte se! To je razlog za slavlje. No, da ste
stariji, natočio bih vam votku pa bismo dugo u noć razgovarali o vašoj strasti.«
»Hoćete li je poslušati, monsieur Ivane?«
»Ako otkrijem da je priča koju ste mi maločas ispričali samo pomno
osmišljena varka kako biste svoju djevojku doveli ovamo na konzervatorij, vidjet
ćete svoga Boga...« Ozbiljno me gledao u oči, a zatim se široko nasmiješio.
»Šalim se, petit monsieur. Naravno da ćemo je poslušati. Monsieur Toussaint I
podučava flautu, a monsieur Moulin violu. Dobit će audiciju. Međutim, mora biti
jasno da, ako uspijemo dogovoriti da je prime na poduke, professeurs neće raditi
bez naknade.«
»Za to će se pobrinuti dobra duša u sirotištu.«
»U redu. Dogovorit ću detalje i obavijestiti vas pri sljedećem susretu.
Pretpostavljam da ćete se, nakon što sada odete, vratiti šutnji tijekom naših
poduka?«
Razmislio sam. »Ne, monsieur Ivane. Ipak mi potječemo s istoga mjesta.«
»Hvala vam na povjerenju, petit monsieur. Uvjeravam vas da nećete požaliti.«
Kimnuo sam i posegnuo za kvakom na vratima. »Samo još nešto. Rekli ste mi sve
osim svojeg pravog imena. Biste li mi ga otkrili?«
I otkrio sam mu ga.
»No, to ima smisla.«
»Što?«
»To da, dok svirate, na svojim plećima nosite sav teret ovoga svijeta.«

Na kraju je Ellina audicija ispala puka formalnost. Barem mi je monsieur Ivan

tako rekao kada ju je dogovorio.
»Maleni Bo, morao sam izreći malu laž kako bih se pobrinuo da vašu djevojku
zajamčeno prime.«
123
 Knjige.Club Books

»Nije mi djevojka, monsieur Ivane.«

»Naravno da jest. Uglavnom, ne moram ni reći da ostali professeurs neće biti
presretni što se konzervatorij pretvara u creche22.«
»Što ste slagali?« napeto sam upitao.
»Samo da vaša mlada prijateljica poznaje monsieura Rahmanjinova i da je
njegova osobna želja da se njezin glazbeni talent u začetku razvija.«
»Monsieura Sergeja Rahmanjinova?«
»Upravo tako. Genijalno, zar ne?«
»Ali monsieur Ivane, ne shvaćam. Pa Elle živi u sirotištu!«
»Mladi Bo, kako da to obzirno kažem... monsieur Rahmanjinov je, premda
istinski dobar i talentiran čovjek, poznat po svojim štićenicama, od kojih su
mnoge stanovale u Parizu. Stoga je savršeno moguće da je mlada Elle plod koje
njegove veze sa ženom te da ga je krivnja navela na takav potez.«
»Monsieur Ivane, nisam siguran da će Elle moći održavati takvu smiješnu
varku«, usprotivio sam se.
»Nije potrebna nikakva varka, petit monsieur. Obavijestio sam Toussainta i
Moulina da djevojka ne zna za svoje podrijetlo te da bi monsieur Rahmanjinov
pobjesnio kada bi doznala. Jamčim vam da će držati jezik za zubima jer ne žele
uzrujati slavnoga Rusa.«
»Monsieur Ivane...«
»Bo, pretpostavljam da želite da vas oboje podučavamo u isto vrijeme?
Nesumnjivo će trebati prilagoditi rasporede, a ta pojedinost u vezi s monsieurom
Rahmanjinovim osigurat će da se to dogodi bez problema.«
Nevoljko sam pristao na plan monsieura Ivana s obzirom na to da je, na
iskrivljen način, dodatno štitio Elle. Toussaint i Moulin neće se usuditi oštro
kritizirati Rahmanjinovljevu kćer. Premda moram priznati da sam se osjećao
grozno što narušavam ugled glasovitoga skladatelja.
I tako smo Elle i ja postali najmlađi učenici na Pariškom konzervatoriju.
Evelyn me narednih tjedana puštala da sam putujem autobusom u Pariz i natrag,
pod uvjetom da joj se redovito javim čim stignem kući. Bila je to pomalo
nepotrebna briga s obzirom na to što sam proživljavao proteklih godinu i pol, ali
je bilo divno imati nekoga tko se toliko brine za mene.
Poslije naših dvokratnih tjednih poduka i prije njezina povratka u Apprentis
d’Auteuil, Elle i ja kupovali smo sladoled u malenoj slastičarnici u Aveniji Jean-
Jaurès i šetali pokraj Seine. To nam je omogućila madame Gagnon, oduševljena
preko svake mjere što sam njezinoj štićenici nekako uspio osigurati mjesto na
konzervatoriju. I zapravo smo, iz tjedna u tjedan, iskušavali granice i ostajali sve
dulje. Ponekad smo do rijeke nosili knjige i j olovke. Elle je čitala naglas, a ja sam
22
Franc. jaslice.

124
 Knjige.Club Books

crtao. Ne mogu reći da sam naročito uspješan u tome, ali moji pejzaži sve bolje
izgledaju.
Prije nekoliko dana Elle je naslonila glavu na moje rame dok je čitala Zvonara
crkve Notre-Dame. Prestao sam crtati kestenovo stablo i spustio pogled na njezinu
plavu kosu, a zatim i na
rijeku. Svibanjsko sunce plesalo je na namreškanoj površini vode.
»Ljubav je kao stablo: raste sama od sebe, ukorjenjuje se duboko u našem
biću i nastavlja cvjetati usprkos skršenu srcu. Neobjašnjivo je to da, što je više
slijepa, to je odvažnija. Nikada nije jača nego kad je lišena svakog razuma...«
izražajno je čitala Elle. »Misliš li da je stvarno tako, Bo? Može li ljubav zaslijepiti
ljude?«
Pogledala je u mene. Odmahnuo sam glavom i uzeo svoju olovku.
Upravo suprotno, mislim da ljubav omogućuje osobi da konačno progleda.
Zatim sam je pogledao u oči i tako ostao. Elle je pridignula glavu kako bi me
poljubila. Poljubac je trajao dulje nego prije, a usne su joj se blago micale uz moje.
Kada se odmaknula, osjećao sam se ošamućeno i rasterećeno, a u trbuhu mi je
treperilo. Morao sam se nasmijati. Nato se i Elle nasmijala. Ohrabren, uhvatio sam
je za ruku i stisnuo je. I od tog trenutka nadalje, kada god smo se sreli, nisam joj
puštao ruku.
S njom se osjećam sigurno. Prije toga sam vjerovao da takav osjećaj daju topli
prostori, hrana na stolu i novac u banci. No Elle me naučila da je moguće sretno
živjeti i bez svega toga, dokle god imate nekoga pokraj sebe...
Poslije mnogo unutarnjih previranja i promišljanja, zaključio sam sljedeće:
potpuno sam, nepovratno i bezuvjetno zavolio Elle Leopine.

125
 Knjige.Club Books

16.

NADAM SE DA PROTEKLIH MJESECI moja vještina pisanja nije oslabjela. Iskreno

govoreći, otkako sam se odlučio progovoriti s monsieurom Landowskim, ne
osjećam potrebu pisati u dnevnik radi svojega ljubaznog domaćina i, ako nekim
slučajem ovo čitate, primijetit ćete i da sam se okanio suhoparnih ulomaka
napisanih da zavaraju moguće znatiželjnike. To je zato što sam stekao potpuno
povjerenje u obitelj Landowski. Ti divni ljudi i dalje sa mnom dijele hranu i krov
nad glavom.
Pretpostavljam da mi je zapisivanje najskrivenijih misli na papir došlo kao
terapija. Naravno, većina se ljudi može povjeriti prijatelju ili članu obitelji, ali
kada sam počeo pisati, ja nisam imao taj luksuz. Sada mogu razgovarati s
monsieurom Ivanom, koji vjerno čuva moje tajne, kako je i obećao. Početkom
zimskog semestra, rekao mi je sljedeće:
»Bo, odvojio sam malo vremena kako bih razmislio o vašem napretku tijekom
ljetnih mjeseci. Mnogi bi vam pozavidjeli na životu kakav živite: školovanje na
Pariškom konzervatoriju, prilika da surađujete sa svjetski poznatim kiparom... a
da i ne spominjem pažnju koju vam posvećuje određena plavooka i plavokosa
djevojčica koja prolazi istim ovim hodnicima.«
Zarumenio sam se. »Da. Silno sam zahvalan, monsieur Ivane.«
»A opet... dosad nismo postigli uspjeh u istinskom opuštanju tih vaših
ramena.«
»Što želite reći?«
»Uvjeren sam da ste kadri postati glazbeni virtuoz. No, usudio bih se reći da
violinu svirate bolje nego mnogi koji od toga žive.«
»Hvala, monsieur.«
»Samo vam ramena ne štimaju. Mislim da to nije problem koji možemo lako
riješiti.«
»Ah.« Iskrena procjena monsieura Ivana presjekla me poput noža.
»Nemojte da vas to tišti, mladi Bo. Nastavit ću vas podučavati na vašem
omiljenom instrumentu, to se podrazumijeva. Samo ću inzistirati na tome da u vaš
repertoar uključimo još jedan.« Ustao je i prišao velikoj kutiji oslonjenoj o njegov
radni stol. »Ljetos ste prilično izrasli, što će nam itekako pomoći.« Pogledao sam
kutiju. »Što kažete na violončelo, Bo?«
Iskreno govoreći, nisam imao blage veze o njemu, što sam mu i rekao.

126
 Knjige.Club Books

»Divan je to instrument. Zvuči ugodno, raskošno, transcendentalno...

posjeduje širok raspon tonova, od smirenog i svečanog donjeg registra do
energične strasti u najvišem registru. Malo me podsjeća na vas. Vi ste u životu
spoznali nezamislivu bol i tugu, a svejedno u sebi nosite svojevrsno junaštvo. Ne
mogu se othrvati osjećaju da vam je, unatoč svemu tomu, suđen veliki uspjeh.«
»Na violončelu?« zatečeno sam upitao.
Monsieur Ivan se nasmijao. »Možda na violončelu, da. Možda na nekom
drugom instrumentu. Želim vam reći da je violončelo na neki način podvojena
ličnost. U jednu je ruku njegova dionica kao bas instrumenta stabilna, mada
melankolična, a u drugu pretendira na strast junačkoga tenora. Mislim da ćete si
odgovarati.«
»Nikada nisam svirao toliko velik instrument. Ali, naravno, spreman sam
pokušati sve što predložite, monsieur Ivane.«
»Dobro. Najbolji dio mojega plana jest, dakako, taj da se violončelo svira tako
što vam ugodno sjedi između nogu. Nećete morati upotrebljavati ta svoja teška
ramena kao kod violine.
I sam sviram violončelo uz violinu, pa ću vas moći osobno podučiti.«
I tako sam počeo utorkom svirati violinu, a petkom violončelo. Isprva mi je
bilo vrlo čudno držati takvo golemo glazbalo između nogu i gudalo u razini struka.
Ipak, bezrezervno sam se predao tomu i bio zadovoljan svojim napretkom.
Naravno, budući da nemam violončelo, nisam mogao vježbati kod kuće. No zbog
toga sam se samo dodatno koncentrirao i iskorištavao svaki trenutak poduka na
konzervatoriju.
Pretpostavljam da sam večeras osjetio potrebu nešto zapisati u dnevnik jer je
Badnjak, a otac me učio kako je to doba promišljanja o protekloj godini i
obilježavanja prolaska vremena u čovjekovoj glavi. I zato sam često razmišljao o
Bel... iako možda ne toliko često kao monsieur Brouilly, koji se iz Brazila vratio
sav shrvan. Ne moram ni reći da sam nastavio pomagati u ateljeu jer je Laurent,
iako prisutan tijelom, duhom bio negdje sasvim drugdje. Prije nekoliko dana čuo
me kako na klupi pred ateljeom vježbam Jutarnje raspoloženje, pa mi je prišao sa
suzama u očima.
»Gdje si naučio tako svirati?« Gledao sam ga. »Tko ti je dao violinu?«
Kimnuo sam. »Vidim da«, tiho je rekao, »poput svakog umjetnika, puštaš svoje
umijeće da govori umjesto tebe. Imaš istinski dar. Čuvaj ga, dobro?« Nasmiješio
sam se i ponovno kimnuo, a monsieur Brouilly stavio mi je ruku na rame. Potom
mi je lagano mahnuo na odlasku i po običaju otišao utapati tugu u gostionicama
na Montparnasseu, gdje je provodio sve slobodno vrijeme izvan ateljea.
Sinoć me probudio neobičan plač koji je dopirao kroz prozor. Pogledao sam
na sat. Bilo je malo poslije dva u noći. Osim ako je Père Noël uranio u atelje
monsieura Landowskog, buku je skrivio netko sasvim drugi. Uzeo sam kožnatu
torbicu između svojih bedara i objesio je oko vrata. Zatim sam odškrinuo prozor

127
 Knjige.Club Books

i pogledao dolje u dvorište. Ugledao sam siluetu monsieura Brouillyja i pokraj

njega nekoliko boca. Brzo sam zaključio da više neću moći zaspati, a otac me
naučio da za Božić čovjek treba gledati kako da pomogne bližnjima. Shvatio sam
to kao znak i uzeo svoj najtopliji kaput. Zatim sam lagano otvorio sobna vrata, na
prstima sišao u prizemlje i izašao iz kuće. Slijedio sam jecaje u dvorištu i zatekao
monsieura Brouillyja. Rukama je pokrivao lice. Pomislio sam kako je dobro što
je odlučio plakati pod mojim prozorom sa stražnje strane kuće, a ne sprijeda, gdje
obitelj spava.
Dok sam mu se približavao, namjerno sam odlučnije gazio kako bi me čuo, a
ne da me u svojem bunilu zamijeni s Duhom prošlih Božića 23. Moj se cilj ostvario
i Brouilly se naglo okrenuo i pritom srušio jednu bocu. Instinktivno sam pritisnuo
prst o usne i oslonio obraz na sklopljene ruke kako bih mu poručio da svi ostali
spavaju.
»Bo. Oprosti«, šmrcnuo je. »Jesam li te probudio?« Kimnuo sam. »Joj, meni.
Sram me je. Ti si ovdje dijete, a ne ja.« Otišao sam i sjeo pokraj njega. Pogledao
me, blago zbunjen. »Obećavam da ću odsad biti tiho. Molim te, vrati se u krevet.«
Upro sam prstom u mjesec, a zatim u srce monsieura Brouillyja. »Monsieur
Landowski vrlo je ljubazan što me nije otpustio, iako sam trenutačno koristan
koliko i rastopljena čokolada.« Brouilly se naglo nasmijao. »Čak me pristao
poslati u Brazil, posve svjestan da mi namjera nije samo sigurno dostaviti Crista.
Divan je on čovjek.« Pokazao sam na sebe. »Upravo tako. Prema obojici je
postupio neopisivo humano.« Pogledao je u mene. »Bome si izrastao dok me nije
bilo. I ojačao. Ali, ne mislim samo tjelesno. Lijepo je gledati te kako cvjetaš. Bel
bi bilo jako drago. Da joj barem mogu reći.« Podignuo sam obrve i slegnuo
ramenima. »Želiš znati što se dogodilo? Iskreno, još i sam to pokušavam shvatiti.
Bili smo zajedno u Riju, ali smo oboje znali da se moram vratiti u Pariz. Nisam
mogao odbaciti svoju priliku uz monsieura Landowskog. Preklinjao sam je da
pođe sa mnom i ostavi onog ljigavog Gustava. Mislio sam da će izabrati mene,
Bo, ali nije. I to je sve. Možda nikad neću shvatiti zašto.« Brouilly je zajecao, a ja
sam mu stavio ruku na rame. »Čuo sam da si, dok me nije bilo, pronašao posebnu
prijateljicu, je li tako?« Suosjećajno sam kimnuo. »Možeš li više zamisliti svoj
život bez nje?« Sada sam odmahnuo glavom. »U tom slučaju, mladiću, možda
donekle shvaćaš kakva me sudbina zadesila.« Ponovno je zajecao. »Ti najbolje
od sviju znaš koliko je Bel dobra. Na kraju krajeva, bez nje ne bi ni bio ovdje.«
To je bilo sasvim točno. Moram priznati, pomalo sam se iznenadio što se
monsieur Brouilly uopće vratio u Pariz. Sudeći po onome što sam u ateljeu vidio
da postoji između Bel i Laurenta, nisam nimalo sumnjao da se vole. Da sam se
morao kladiti, uložio bih sve što imam u to da će zajedno pobjeći nekamo na kraj
svijeta, gdje će biti sami i sretni. Naravno, život me već naučio da ponekad ljubav
nije dovoljna da ljudi ostanu zajedno.

23
Jedan od trojice duhova iz Božićne priče Charlesa Dickensa. (Op. prev.)

128
 Knjige.Club Books

»Znaš, nije se čak došla ni oprostiti sa mnom. Možda je smatrala da bi joj to

bilo preteško. Na kraju je poslala ovo po sluškinji.« Brouilly je posegnuo u džep
i izvadio nešto bijelo i glatko. »Znaš li što je to, Bo?« Zaškiljio sam na mjesečini
i prepoznao što Laurent drži. »To je pločica sa samog Crista. Radnice su uvele
običaj ispisivanja poruka o vječnoj ljubavi na poleđini i zatim ih lijepile na kip da
ondje stoje zauvijek. Gle.«
Pružio mi je pločicu te sam je pridignuo k očima. Jedva sam nazreo natpis:

30. listopada 1929.

Izabela Aires-Cabral
Laurent Brouilly

»Mnogo sam razmišljao o njezinoj odluci da mi dade tu pločicu. Tim je

postupkom odlučila našu ljubav ne predati u vječnost, nego mi ju je vratila,
neuzvraćenu. A ja je zato ne želim imati. Molim te, ti je uzmi.« Pokušao sam mu
je vratiti, ali Laurent je nije htio uzeti. »Možda ne shvaćaš, Bo. Ako Cristo bude
prihvaćen, kao što mislim da hoće, ta će pločica, vjerujem, jednoga dana biti vrlo
vrijedna. Darujem ti je. Možda je možeš prodati.« Laurent je ustao i lagano
posrnuo pa se pridržao za zid. »Ili je možeš zadržati zauvijek. Kao podsjetnik na
to da nikada ne smiješ izgubiti onu koju voliš. Inače ćeš postati kao ja!« I sam
sam ustao. »Izgubljena je ljubav prokletstvo, Bo. Boli. I ne samo duševno. Od nje
te zna boljeti cijelo tvoje biće. Nadam se da nikada nećeš morati iskusiti to što ja
sada proživljavam.« Posegnuo je prema tlu i uzeo polupraznu bocu pa dramatično
potegnuo gutljaj i zagledao Se u mjesec. »Čudno je, zar ne?« Upitno sam ga
pogledao. »Ona je na drugom kraju svijeta, ali sada sigurno gledamo u isto.«
Zažmirio je i načas tako ostao. »No, laku noć, mali Bo. Veselim se što ćemo raditi
zajedno u ateljeu. I sretan ti Božić.«
I nato je Laurent Brouilly nestao u noći.
Vratio sam se u svoju sobu i spremio pločicu od steatita u torbicu pokraj
predmeta koji sam i dalje čuvao, uvukao se u krevet i torbicu ponovno stavio
između bedara. Bol koju je Brouilly trpio izjedala je i trgala utrobu. U sebi sam
zamolio Sedam sestara da čuvaju i njega i, dakako, Bel.

Božić je bio čaroban. Ostao sam zatečen zatekavši dar pod veličanstvenom
jelkom, prekrasno okićenom svijećama i papirnatim ukrasima.

129
 Knjige.Club Books

»Père Noël se oduševio koliko si pomogao monsieuru Landowskom dok

monsieura Brouillyja nije bilo, pa te rado nagradio«, s osmijehom mi je rekla
madame Landowski.
Dar je imao prepoznatljiv oblik. Pažljivo sam razmotao smeđi ukrasni papir i
otpustio kopču na velikom kožnatom kovčegu koji se nalazio unutra. I tada sam
ugledao najveličanstvenije glazbalo u svojem životu. Violončelo je imalo gladak
vrat od smreke, a blistavu poleđinu i bočne strane od javorovine. Bilo je toliko
ulašteno da sam se mogao ogledati u njemu, a kada sam ga posve oslobodio
kovčega, zapahnuo me miomiris vanilije i badema.
Monsieur Landowski stavio je ruku na moje rame. »Izradio ga je njemački
graditelj G. A. Pfretzschner, stoga bi te trebalo služiti do kraja života, osim ako te
zadesi baš nekakva nesreća. Monsieur Ivan predviđa da ćeš brzo narasti, pa sam
smatrao da će ti odgovarati model za odrasle. Sam sam se raspitao za njega.«
Madame Landowski oštro ga je pogledala. »Hoću reći, Père Noël me zamolio da
se raspitam u njegovo ime.«
Instinktivno sam mu poletio u zagrljaj.
Međutim, taj velikodušni dar nije bio najbolji dio toga dana. Zahvaljujući
redovitim razgovorima monsieura Landowskog s monsieurom Ivanom, obitelj je
doznala za Elle te su bili toliko ljubazni da su je pozvali na svečanu božićnu
večeru. Iako sam isprva bio napet, sve je lijepo prošlo, a duša mi je plesala od
radosti dok sam se ogledao za stolom punim ljudi koji mi toliko znače. Elle se,
dakako, divno držala i očarala obitelj Landowski šarmom i opuštenošću.
Poslije jela prostorijom je zavladala melankolija. Jedno po jedno, članovi
obitelji Landowski odlazili su od blagovaonskog stola i zauzimali sofe u dnevnom
boravku pa se posvećivali knjizi, slagalici ili drijemežu. Elle i ja pomogli smo
skloniti tanjure i poslije toga navukli kapute te sam je izveo do klupe pred
ateljeom.
Uzeo sam je za ruku i skupio hrabrost za ono što ću reći. Tjednima sam
planirao taj trenutak. Bio je Božić, Elle je bila sa mnom i znao sam da je kucnuo
pravi čas da se moja želja ostvari. Pogledao sam uvis u svoje blistave čuvarice i
pustio riječima koje sam toliko dugo želio izgovoriti da naposljetku prijeđu preko
mojih usana.
»Volim te, Elle.«
Čvrsto mi je stisnula ruku i razrogačila oči. »Reci mi da to nisam upravo
sanjala, Bo.«
»Nisi«, rekao sam.
Lice joj se ozarilo. »Nisam ni mislila!« Nato se nasmijala i zagrlila me. »Pa,
zdravo, Bo!«
»Zdravo, Elle.« Bio sam izvan sebe od ushita. »Volim te.«

130
 Knjige.Club Books

»I ja tebe volim!« gotovo je zacičala od uzbuđenja. »Joj, Bo, toliko sam dugo
čekala da progovoriš sa mnom. Znala sam da možeš govoriti! Nego, reci mi, zašto
si toliko čekao?«
Pogledao sam gore u vedro pariško nebo, gdje je Sedam sestara snažno
svjetlucalo. »Prije nego što ti objasnim zašto sam se zavjetovao na šutnju, kaži
mi... znaš li za zviježđe Plejada, Elle?«
Odmahnula je glavom. I dalje je bila u laganoj nevjerici što doista
razgovaramo. »Ne... moram priznati da ne znam.«
»Eto, ne pada mi na pamet bolja tema za naš prvi razgovor. Odavno nisam
mogao ni s kime podijeliti njihovu priču.«
Naslonila je glavu na moje rame. »Onda mi je ispričaj, Bo.«
»Vidiš li najsjajniju zvijezdu na nebu? Tamo iznad crkvenog tornja?«
»Da! Prekrasna je.«
»Zove se Maja. A ako bolje pogledaš, oko nje ćeš vidjeti i druge sjajne
zvijezde, raspoređene su u obliku polumjeseca.«
»Vidim...«
»To je preostalih šest zvijezda koje čine Sedam sestara. Od one najgornje,
Alkione, preko Sterope, Kelene, Tajgete, Elektre... pa do Merope, sestre koja
nedostaje.«
»Sestre koja nedostaje? Zašto je tako zovu? A vidi se.«
»Znam, oduvijek mi je to bilo zanimljivo. Pretpostavljam da je to zato što je
u nekom trenutku nestala, a onda su je pronašle. Volim misliti da njezina zvijezda
predstavlja nadu. Nego, vidiš li s Meropine lijeve strane još dvije sjajne zvijezde,
jednu iznad druge? Manja je Plejona, a veća... Atlas.« Duboko sam udahnuo. »To
su roditelji Sedam sestara.«
»Govoriš o njima kao da su živi ljudi, Bo.«
»A tko kaže da nisu bili? Prema legendi, njihov je otac osuđen nositi teret
cijeloga svijeta na svojim plećima, a sestre je neumorno progonio Orion. I zato je
svemoćni Zeus pretvorio Atlasove kćeri u zvijezde da ga utješi.«
Elline su se oči caklile dok je gledala u nebo. »Prekrasno.«
»I ja mislim tako. Postoje i druge interpretacije, naravno, koje nisu toliko
romantične, ali ja sam odlučio vjerovati u tu priču.« Ponovno sam pogledao Elle.
»Većinu sam života proveo sam, ali te su zvijezde uvijek nada mnom. One su
moje čuvarice.« Spustio sam pogled na svoja stopala. »Otac mi je tako govorio.«
»Tvoj otac? Gdje je on, Bo?«
Odmahnuo sam glavom. »Ne znam. Godinama ga nisam vidio. Krenuo sam
u potragu za njim, ali... iako mi je teško priznati, sumnjam da je živ.«
»A tvoja majka?«
»Umrla je.«

131
 Knjige.Club Books

»Jako mi je žao, Bo.«

Odvažio sam se zagrliti je. »Ti se cijeli život nosiš s istom situacijom.«
»I zato toliko suosjećam s tobom, Bo.« Stavila je dlan na moj obraz. »Stvarno
mi je jako žao.«
Grlo mi se iznenada stisnulo. »Hvala ti, Elle.«
»Nego, kaži mi... zašto si danas odlučio razgovarati sa mnom? Mogao si u
bilo kojem trenutku otvoriti usta, dragi moj!«
Zastao sam kako bih razmislio o njezinu pitanju. »Pa, ipak je Božić - doba
koje nas podsjeća na to da samo jednom živimo i da ne smijemo potratiti ni
trenutka.«
»To je jako lijepo, ali je skroz glupo. Molim te, sa mnom si i nema nikoga
drugog. Reci mi istinu.«
Ponovno sam pogledao u zvijezde. Onako nijeme i veličanstvene, podarile su
mi samopouzdanje da Elle otkrijem istinu. »Ne govorim zato što se bojim da bih,
kažem li nešto pogrešno, mogao upasti u nevolju.«
»Nevolju?« ponovila je, a briga joj se odrazila na licu.
»Da. Ali kad sam s tobom, ne bojim se, Elle. Hrabar sam. I zato nema razloga
da i dalje šutim.«
»Ah, Bo. Od čega te to šutnja štiti?«
»Bježim od nekoga, Elle. Od nekoga tko se zakleo da će me ubiti. Jedino me
trenutačno štiti to da onaj koji me lovi ne zna da sam ovdje. Ako budem govorio,
veća je šansa da podatak o tome gdje se nalazim dođe do njega, a to se ne usudim
riskirati.«
»Mon Dieu, Bo. Tko ti to želi nauditi?«
Zastao sam. »Jedan dječak.«
»Dječak? Bo, trebao si mi reći. Rado bih ga upoznala. Jedino čega se dječaci
boje, više od bilo čega na svijetu, jest starija i mudrija djevojčica. Vidio si kako
sam Mauricea i Jondrettea dovela u red.«
Bilo mi je toplo oko srca zbog Ellinih lijepili riječi. »Hvala što mi nudiš
zaštitu, Elle. Ali uz dužno poštovanje, dječaci kao što su Maurice i Jondrette nisu
nimalo opasni. Dječak od kojeg bježim vjeruje da sam učinio nešto užasno i zato
je vrlo opasan.«
»Koliko jedan dječak može biti opasan?«
»Smatra me krivim za... nečiju smrt.«
»Smrt?« ponovila je Elle i nastojala suspregnuti šok.
»Da.« Gledao sam je u oči, a u razgovoru je nastupila neugodna stanka.
»Jesi li... kriv za to?«
»Nisam. Ali, on mi nikad neće povjerovati. I zato sam morao pobjeći od njega.
Bojim se da ću uvijek morati bježati.«

132
 Knjige.Club Books

»A gdje je on sada? Je li u Francuskoj?«

»Mislim da nije, ne. Nadam se da nas i dalje dijeli nekoliko zemalja.«
»Zemalja, Bo? Prošao si više zemalja?«
Ozbiljno sam kimnuo. »Bježeći od njega i prema ocu. Bio je na putu za
Švicarsku - u kojoj se rodio - kako bi me pokušao spasiti... i dječakovu obitelj.
Tamo sam pokušavao stići kad sam se srušio u živicu obitelji Landowski prije
više od godinu dana.«
»Bo... toliko toga još ne razumijem, ali kako bi, zaboga, taj dječak - tko god
on bio - doznao gdje se nalaziš?«
»Postoji još nešto što komplicira tu priču.« Duboko sam udahnuo i skinuo
kožnatu torbicu na vezici sa svojega vrata. »Ovaj je... predmet... uzrok sve
nesreće.« Osvrnuo sam se oko sebe da se uvjerim kako iz mraka ne vrebaju ničije
znatiželjne oči pa izvadio predmet iz torbice. Čak i noću i usprkos činjenici da ga
prekriva laštilo za čizme i ljepilo, nekako je uspijevao hvatati odbljesak i
presijavao nam se pred očima.
»Bo...« preneraženo je rekla Elle.
Podignuo sam ga kako bi ga jasno vidjela. »To je dijamant.«
»Nemoguće, ogroman je. Nikada nisam vidjela toliki dijamant.«
»Uvjeravam te da je pravi. Onaj dječak misli da sam ga ukrao njegovoj majci
i ubio je.« Elle je pokrila usta rukom. »Molim te, vjeruj mi kad ti kažem da to
uopće nije istina. Ali vjerujem da, dokle god je taj kamen uz mene, on neće prezati
ni pred čime da do njega dođe i ubije me. Pametan je...«
»Je li pametniji od tebe?«
Elline lijepe riječi opet su mi izmamile osmijeh na lice. »Možda. Ali shvaćaš
li sada zašto ne govorim, Elle? I zašto ne smiješ reći drugima da sam sposoban za
to, kao ni išta od toga što sam ti večeras rekao?« Vratio sam dijamant u torbicu i
ponovno je objesio oko vrata.
»Moraš mi ispričati svoju priču, Bo. Sve do zadnjeg detalja.«
Odmahnuo sam glavom. »Duga je to i neugodna priča.«
Elle je sjela i poprimila odlučan ton: »Pogledaj me. Ja sam tvoja Elle i volim
te više nego što sam ikada voljela ikoga ili išta. Kunem ti se da ću sve što mi
večeras ispričaš ponijeti sa sobom u grob. Kunem ti se pod zviježđem Sedam
sestara.«
Iskreno govoreći, žudio sam da joj sve otkrijem, no bio sam dužan upozoriti
je na posljedice. »Elle«, rekao sam, »otkako si stigla u moj život, ponovno se
osjećam živim. Uživam u mirisu jake kave monsieura Landowskog, toplini
pokrivača i zvuku Seine dok teče. I sve to samo zato što sam upoznao tebe.«
»I meni je tako«, nježno je odvratila.

133
 Knjige.Club Books

»Moraš znati da, ako ti ispričam svoju priču, možda i tvoj život dovedem u
opasnost. Nikada si ne bih oprostio da ti se nešto dogodi.« Skrenuo sam pogled.
»Više ne bih imao razloga živjeti.«
Elle me povukla natrag k sebi. »Pa«, rekla je, »ni ja ne želim živjeti bez tebe.
Ti trebaš shvatiti, Bo, da želim cijelog tebe.«
Kako sam mogao odoljeti tim plavim očima? »No dobro. Ispričat ću ti svoju
životu priču«, odvratio sam.
Sve sam joj ispričao, od trenutka kada sam se 1918. godine rodio u
željezničkom vagonu, pa sve do današnjega dana. Ispričao sam joj za oca,
strahovite zime, promatranje zvijezda i violinu, svađu u obitelji i glad. Ispričao
sam joj kako sam izmislio da se zovem »Bo« i rekao joj svoje pravo ime, kao i to
da se nikada ne smije služiti njime.
Elle je sjedila i zapanjeno šutjela dok sam joj sve to pripovijedao. Kada sam
završio, vidio sam da plače. »Zašto plačeš, Elle?«
»Zato što si tako dobra osoba, a svemir te iznevjerio.«
»Ja isto mislim za tebe, ali sada imamo jedno drugo. Uvijek...«
»I zauvijek«, dodala je Elle.
Grlili smo se dok je Sedam sestara bdjelo nad nama. U tome trenutku nismo
bili djeca nego dvije stare i napaćene duše.
»Gledaš li na mene drukčije sada kad sve znaš?« upitao sam.
»O, da«, rekla je Elle. Srce mi se stisnulo. »Sad te samo još više volim i želim
zaštititi.«
»To je dobro«, odgovorio sam. »Iskreno, mislio sam da će te odbiti moj glas,
koji sada kao zvuči kreštavo u najnezgodnijim trenucima.«
Zahihotala se. »Meni je to slatko. I ne brini se, vidjela sam druge dječake u
sirotištu kako prolaze kroz tu fazu prije nego što im se glasnice priviknu. Proći
će.«
»Eto, sad mi je lakše.«
»Bo...«
»Molim, Elle?
»Nešto si izostavio. Taj dječak koji se zakleo da će te ubiti, kako se on zove?«
Zagledao sam se u zvijezde, svjestan da on na drugoj strani svijeta nesumnjivo
čini isto.
»Kreeg Eszu.«

134
 Knjige.Club Books

Na Titanu
Lipanj 2008.

135
 Knjige.Club Books

17.

BEAROV PLAČ VRATIO JE ALLY u sadašnji trenutak, stoga je drhtavim rukama

odložila teški dnevnik na komodu u svojoj brodskoj kabini.
»No, no, dušice.« Uzela ga je iz kolijevke, gdje je do maloprije mimo spavao.
Glasno brujanje Titanovih motora nedavno se stišalo i činilo se, ironično, da se
upravo zbog toga i probudio. »Kapetan Hans je sigurno pronašao luku u kojoj
ćemo prenoćiti, Beare, ništa drugo.«
Ponovno je sjela na krevet i stala nesvjesno njihati dijete na krilu. Umorno je
zatreptala, shvativši da se toliko udubila u dnevnik da je nekako prošlo cijelo
poslijepodne te da pada mrak. Upalila je svjetlo pokraj kreveta i spremila se
podojiti Beara dok joj se u glavi vrtjelo od obilja novih informacija. Vjerovala je
da se ostale sestre jednako tako osjećaju nakon što su otkrile da je Pa doista
poznavao Kreega Eszua. Štoviše, da je bježao od njega. Ally se pogotovo sjetila
Maje, kojoj će biti naročito teško prihvatiti tu istinu. Bila je zahvalna što njezina
sestra ima pokraj sebe Floriana.
No Ally to nije bila jedina novost. Pa Saltovo izmišljeno ime - Bo - i njegova
ljubav, Elle... već je prije čula za njih. Tako su se zvali bliski prijatelji njezina
djeda i bake, Pipa i Karine Halvorsen, i često su se spominjali u rukopisu Grieg,
Solveg og Jeg24, glavnome zapisu iz kojega je Ally doznala svoje podrijetlo. Bo
je zapravo sve vrijeme bio Pa Salt. Suze su joj nahrupile na oči dok se prisjećala
kako je opisan kao vrlo šutljiv, ali i najdarovitiji glazbenik na Konzervatoriju u
Leipzigu. Očajnički se pokušavala prisjetiti još nečega o prijateljima svoje bake i
djeda, ali osim činjenice da su prebjegli u Norvešku - zato što su Elle i Karine bile
Židovke - ništa joj drugo nije padalo na pamet. Gdje su Bo i Elle završili? Je li
dobro upamtila da su u nekom trenutku otputovali u Škotsku?
Odjednom je netko pokucao na vrata i prenuo je iz razmišljanja.
»Naprijed«, instinktivno je doviknula.
Vrata su se otvorila i u kabinu je ušao Jack, onako visok i naočit. »Bok, Ally,
ja...« Vidio je da doji Beara. »Joj, oprosti, vratit ću se poslije. Nisam htio...«
Ally se zarumenjela. »Ne, oprosti ti, Jack, zamislila sam se, pa nisam... U redu
je, uđi, molim te. Samo što nismo gotovi.«

24
Norv. Grieg, Solveig i ja. Biografija Anne i Jensa Halvorsena iz Olujne sestre. (Op. prev.)

136
 Knjige.Club Books

»Hajde dobro.« Jack je sjeo u kožnati naslonjač pokraj komode. »Samo sam
htio provjeriti kako si. Sve u redu?«
»Da, hvala ti, Jack.« Slabašno mu se nasmiješila.
»Jesi li jela? Ili barem pila vode ili čaja?«
Ally je razmislila. »Da znaš, zapravo i nisam.«
»Zato i jesi tako blijeda kao krpa.« Nije imala snage objašnjavati mu da je
tomu pridonijelo i sve što je u međuvremenu doznala iz dnevnika. »Evo, pristavit
ću čajnik. A tebi dotle evo ovo.« Pružio joj je neotvorenu bočicu Eviana iz mini-
hladnjaka u kabini.
»Hvala. Možeš li je samo...?« Ally je kimnula prema bočici.
»Ah, naravno, oprosti.« Jack je odvrnuo čep, a Ally je slobodnom rukom
uzela bočicu. Žedno je otpila nekoliko gutljaja.
»Sad mi je mnogo lakše. Nego, što rade ostali?« upitala je pogledavši prema
stropu kabine.
»Iskreno, nikoga nisam vidio. Svi su zaokupljeni čitanjem. Mamu sam zadnji
put vidio prijepodne. Sigurno je udubljena u dnevnik kao što si i ti bila. Mi
>viškovi< samo se motamo uokolo i izbjegavamo jedni druge od srama, a poslugu
naročito!«
»Jack, ne budi smiješan. Uopće nisi višak. Ustvari, sudeći po onome što sam
upravo pročitala, svi ćete imati vrlo važnu ulogu jer će mojim sestrama trebati
podrška.«
»Kao i tebi.« Jack joj se nasmiješio dok je pripremao čaj, a Allyno je srce
zatreperilo kao u tinejdžerice.
»To je jako lijepo od tebe, Jack, hvala ti. Ali zbilja, dobro sam. Nisam sama,
imam njega.« Spustila je pogled na Beara.
»Pa, nisam neki stručnjak, ali koliko sam dosad doznao o bebama, nisu baš
najbolji sugovornici.« Ally se nasmijala. »Znaš, čini mi se da si ti oslonac svima
ostalima. Ostale se djevojke tebi obraćaju za pomoć, ali sve one imaju partnere
kojima se mogu požaliti kada zatvore vrata svojih kabina. A ti nemaš taj luksuz,
samo tog malca koji ti ne da mira. I zato sam, u principu, htio reći da...« Raširio
je ruke. »Ako me trebaš, tu sam.«
»Stvarno si drag, Jack, puno ti hvala«, iskreno je odgovorila Ally. Stavio je
čaj na komodu i prišao hladnjaku po mlijeko. »Jack...«
»Molim, Ally?«
»Htjela sam ti reći da...« Bear se zagrcnuo i pogledao je. »Oprosti, samo
trenutak.«
»Naravno, samo ti polako.« Ally je podignula Beara s dojke. Primijetila je
kako Jack skreće pogled u stranu, što joj je bilo slatko. Polegnula je sina na krevet,
a on je zadovoljno zagugutao. »Što si htjela reći?«

137
 Knjige.Club Books

Ally se zarumenjela. »Ma, ništa.« Jack je kimnuo i zagledao se u pod. Ally je

prekorila samu sebe i brže-bolje promijenila temu. »Nisam ti još rekla najveće
otkriće do kojeg sam došla u dnevniku.« Uzela ga je s komode. »Kako se zove
ona kuća u Irskoj? Ona u West Corku, na koju upućuju koordinate tvoje mame...«
»Kuća Argideen?« odvratio je Jack.
»Da. Sjećaš se da si otkrio kako je ondje živio neki Eszu?«
»Sjećam se.«
»E pa, moj ga je otac poznavao. I to dobro, čini mi se.«
»Zanimljivo. Što to podrazumijeva?«
»Još ne znam cijelu priču, polako je otkrivam. Kad malo bolje razmislim,
trebala bih otići k Maji. Nju je taj podatak sigurno najviše pogodio.«
»Mogu pitati zašto?«
»Oprosti, Jack, ali nije na meni da ti to kažem.«
»Naravno. Gle, ja mogu čuvati malca dok si ti s njom.«
»Stvarno?«
»Naravno, nije nikakav problem.«
»Hvala, Jack. Slobodno ga odvedi nekamo ako ti se ne ostaje ovdje. A ako ti
dosadi, Ma bi trebala biti negdje u blizini.« Uzela je svoju šalicu čaja i krenula
prema vratima.
»Dobro. Dođi, mališa, idemo gore, može? Samo ti idi, Ally.
Vidimo se poslije.«

Maji je bilo doslovce zlo. Užasne uspomene na prijetvornog, podmuklog Zeda

Eszua - Kreegova sina - nisu joj davale mira, a pomisao da je, naraštaj prije toga,
Pa bio primoran bježati pred njihovim ocem, tjerala joj je suze na oči. Zna li Zed
njihovu obiteljsku povijest? Sigurno zna. Možda je to razlog zbog kojega, po
svemu sudeći, progoni sestre D’Aplièse. Dobro je znala da je bio s Elektrom, a
Tiggy joj je ispričala da se pojavio i u Škotskom visočju. Činjenica da je Zed
prisutan u životu njegovih kćeri sigurno je silno boljela Pa Salta i to je shrvalo
Maju.
»Gad!« uzviknula je i bacila dnevnik na pod.
»Majo?« zazvala ju je Star. Ona i CeCe ušle su u salon upravo kada je Maja
rukama pokrila lice i zaplakala. Sestre su pohitale k njoj i zagrlile je. »Jako mi je
žao, Majo. Sigurno se grozno osjećaš.«
»Ako ti išta znači, slažem se s tobom, Majo. Stvarno je smeće od čovjeka«,
dodala je CeCe.

138
 Knjige.Club Books

»Znao je, zar ne? Znao je za Kreega i Pa Salta. Zato se i motao oko nas, poput
stršljena. A ja sam rodila njegovo dijete!« vikala je Maja.
»Znam, dušo, znam. Nisi ti kriva.« Iako je Maja za svoje stanje rekla samo
Ally, ostale su sestre oduvijek pretpostavljale što je posrijedi s obzirom na njezinu
selidbu iz Atlantide u Paviljon i navodnu mononukleozu koja je trajala ravno
devet mjeseci. »Došle smo čim smo pročitale.«
»Hvala, Star«, šmrcnula je Maja. »Joj meni. Sve je to vrlo mučno, zar ne?
Teško mi je pri pomisli da je Pa bio toliko očajan i usamljen.«
»Barem je pronašao Elle. Ona mu je promijenila život. Čak mu i rukopis
djeluje nekako... prpošniji. Shvaćaš što želim reći?« upitala je CeCe.
Maja se nasmijala kroz suze. »Na neki čudan način, da. I drago mi je znati da
je obitelj Landowski bila tako dobra prema njemu.«
»Ajme, naravno. To mi nije ni palo na pamet. Sigurno ti je bilo neobično čitati
o njegovu boravku u ateljeu i razgovorima s Laurentom Brouillyjem«, tiho je
dodala Star.
»Da. On je onaj nijemi dječak o kojem je Bel pisala. Ne mogu vjerovati.«
»A sada znamo i odakle mu pločica steatita koju ti je ostavio u pismu«,
nastavila je Star.
»Tako je, da.«
Ally je ušla u prostoriju i prišla sestrama. Uzela je Maju za ruku i stisnula je.
»Ah, draga. Sve smo uz tebe. Što god da ti treba.«
»Znam. Oprostite, doći ću već k sebi.« Maja je rukavom obrisala suze. »Zed
je prava mustra, ali to smo već znale, zar ne?«
Ally je iz džepa izvadila rupčić i dala joj ga. Maja ga je zahvalno uzela i
obrisala oči. »Dakle, Pa je poznavao Kreega.«
»U najmanju ruku«, oštro je dodala CeCe.
»Zašto to nikada nije spomenuo? Sigurno je dobio srčani udar kad sam mu
rekla da sam upoznala dečka koji se zove Zed Eszu«, plačno je rekla Maja.
»Ne znam, dušo. Možda su zakopali ratnu sjekiru? Na kraju krajeva, znamo
samo dio te priče«, dodala je Star dok je sestru gladila po ruci.
»Nekako sumnjam da je to razlog, Star«, odvratila je Maja. »Sve znamo da
je, onoga dana kad je Pa umro, Kreeg počinio samoubojstvo. Ally, ti si rekla da si
istog dana pokraj Titana vidjela Olimp?«
»Nisam ga vidjela na svoje oči, to nam je Theov prijatelj dojavio«, potvrdila
je Ally. Uzdahnula je i provukla prste kroz kosu. »Ustvari, mislim da je vrijeme
da vam svima nešto otkrijem.«
»Kako to misliš, Ally?« naglo je upitala CeCe.
»Sjećate se da Merryne koordinate vode do kuće Argideen u West Corku?«
Sestre su kratko razmislile, a zatim kimnule. »Pa, iako u toj kući odavno nitko ne
živi, nekoć je pripadala obitelji Eszu. Jack je to doznao u naše ime.«
139
 Knjige.Club Books

Vladala je tišina dok su pokušavale pojmiti značenje te poveznice. »Što to

znači?« naposljetku je upitala Star.
»Iskreno, još uvijek ne znam, ali jedno je jasno - s obzirom na Zeda, kuću
Argideen i Olimp u blizini mjesta na kojem je Pa pokopan... poveznica između Pa
Salta i Kreega ključna je za cijelu priču.«
»Slažem se«, šmrcnula je Maja.
»Idem provjeriti dokle su ostale stigle s dnevnikom. A onda ćemo uz rose
razgovarati o toj poveznici.«
»Dobra ideja, Ally«, kimnula je Star. »Toliko toga još ne znamo. Odakle je
Pa došao, zašto Kreeg vjeruje da mu je ubio majku... priču o dijamantu...«
»Nadajmo se samo da će se stvari rasvijetliti kako budemo dalje čitale«, rekla
je Ally i utješno stavila ruku na Starino rame.

140
 Knjige.Club Books

18.

GEORG HOFFMAN PROMUĆKAO JE svoj viski i usredotočio se na zveckanje leda u

čaši. Iz ostakljenoga salona na najvišoj palubi promatrao je Sredozemno more uz
talijansku obalu, okupano zlatnim suncem. U daljini je nazirao Napulj i drevne
Pompeje, čiji su građani bili ovjekovječeni već tisućama godina. Smatrao je to
prikladnom metaforom za trenutačno putovanje - kao da događaji iz prošlosti na
neki način i dalje oblikuju sadašnjost.
Georg je razmišljao o protekloj godini. S čime su se samo sve sestre
D’Aplièse suočile! Svaka je od njih, bez iznimke, silno zrelo i mudro prihvatila
istinu o svojoj prošlosti.
»Bio bi vrlo ponosan«, rekao je pustoj prostoriji.
Protekli su tjedni bili užasno mukotrpni. Silno su ga uzrujavali neprestani
telefonski pozivi s dojavama o »razvoju situacije«. Iako se nastojao nositi s time
najbolje što je mogao, Georg je ponovno bio rastrzan između odvjetničke dužnosti
da ispuni želje svojega klijenta i svoje ljudske prirode, zahvaljujući kojoj je tu
obitelj volio kao vlastitu.
Netko je pokucao na vrata salona. Georg se okrenuo i vidio da Ma proviruje
unutra.
»Samo sam htjela provjeriti kako si, chéri. Sve u redu?« upitala je.
»Da, hvala. Uđi, Marina, molim te. Bi li popila nešto sa mnom?«
Tiho je zatvorila vrata za sobom. »Znaš, Georg, mislim da bih baš i mogla.«
Posegnuo je za viskijem i natočio svojoj dobroj staroj prijateljici.
»Bio je to njegov viski, Macallan 1926. Dapače, siguran sam je on zadnji
dirao taj viski.« Pružio joj je piće.
»Hvala. Da, sjećam se kako je govorio da je zavolio škotski viski nakon što
je boravio ondje.« Marina je otpila malen gutljaj i osjetila kako joj, zajedno s
pićem, toplina klizi niz grlo i u želudac. »Misliš li da su stigle do onog dijela u
dnevniku?«
»Ne znam. Što misliš, Marina, kako će primiti sve to?«
»Teško je reći. Neki su dijelovi njegove priče podnošljiviji nego ostali. Samo
mi je drago što ćemo, za promjenu, svi sve znati.«
»Da.«
»Ako smijem pitati, ima li novih vijesti?« Marina je znatiželjno pogledala
Georga.

141
 Knjige.Club Books

»Ništa osim onoga što sam ti jutros rekao. Stanje je sve gore, a vremena sve
manje.«
Marina se prekrižila. »Kako god ispalo, ne smiješ kriviti sebe, Georg.
Postupio si dostojanstveno.« Položila je ruku na njegovu.
»Hvala ti, Marina. Tvoje mi riječi mnogo znače. Toliko smo toga zajedno
prošli ovih godina. Jednostavno osjećam dužnost da barem u tome ispravno
postupim.«
»Znam da hoćeš, Georg, kako god odlučio. Bojim se da to nisi često čuo, ali
Atlas bi se i tobom silno ponosio. I tvojom sestrom, dakako. Oprosti što te nisam
pitala... kako se ona nosi sa svime?«
»Teško joj je, kao što bi bilo svakome da je u toj situaciji.«
»Mogu misliti.« Marina se zagledala u ocean. »Oduvijek je obožavao ovu
obalu.« Georg nije odgovorio, a kada ga je pogledala, Marina mu je u očima
vidjela suze.
»Joj, chéri, molim te, ne plači. Srce mi se kida kad te vidim takvog.«
»Sve mu dugujem, Marina. Sve.«
»I ja. Oduvijek sam te htjela pitati... kada vas je Atlas pronašao na obali
Ženevskog jezera, jeste li se pitali hoće li vas predati vlastima?«
Georg je uzeo viski i nalio sebi još jednu čašu. »Naravno. Bili smo samo
prestravljena djeca, ali i sam je bježao od progona.« Otpio je malo viskija. »Atlas
je bio divan prema nama.«
»Odužio si mu se, Georg. Posvetio si život tomu da mu služiš.«
»To je najmanje što sam mogao učiniti za njega, Marina. Bez njega ne bih ni
bio živ.«
Marina je popila svoje piće, pa je dotočio i njoj. »Hvala, što ti kaže sestra,
koliko još?«
Georg je slegnuo ramenima. »Svega nekoliko dana.«
»Hoće li to utjecati na tvoju odluku, Georg? Što se tiče...«
»Možda«, preduhitrio ju je. »Priznajem, to što sam pronašao Merry i u
posljednji je trenutak doveo na Titan moglo bi odlučiti o tome kako ću postupiti.«
»Djeluje prikladno. Možda je to znak s neba.«
»Kao i mnogi drugi u njegovu životu.«
Opet je začuo kucanje na vratima te je sada ušla Merry. »Zdravo, vas dvoje.
Kako ste?«
»Merry! Dobro, hvala ti«, odgovorila je Ma. »A kako si ti, chérie?«
»Ah, sjajno, hvala. Dnevnik je nevjerojatan. Atlas je bio vrlo vješt na riječima,
zar ne? Za tako mladog dečka, nevjerojatno je rječit.«
»Oduvijek je bio jak na riječima«, nasmiješila se Ma.

142
 Knjige.Club Books

»Samo sam htjela pitati za toga Kreega Eszua. Dosad ga je tek kratko
spomenuo, ali mi je Jack rekao da je kuća Argideen pripadala njegovoj obitelji.
Možete li mi reći kako je do toga došlo?«
Ma je pogledala Georga, a on je nadušak ispio svoj viski prije nego što je
rekao: »Ah, da. Vjerujem da vas zanima ta poveznica.« Merry je primijetila kako
Ma oštro zuri u Georga. »Ali najiskrenije, Merry, mi to ne znamo.«
»Ah. Stvarno?«
»Da. Pretpostavljam da je bolje da ti odmah kažem nego da iščitaš cijeli
dnevnik pa se razočaraš.«
»No, da, to bi bilo baš bez veze.«
»Možda jednoga dana doznamo. A možda je samo puka slučajnost, Merry«,
slagao je Georg.
Merry je nabrala nos i coknula. »Ma da, imate potpuno pravo. Sigurno
pretjerujem. Na kraju krajeva, to je vrlo popularno irsko prezime. Sigurno ima na
tisuće Murphyja, O’Briena i Eszua«, odvratila je. Zatim se podbočila i zagledala
u Georga, zbog čega je posegnuo za džepnim rupčićem i obrisao čelo. »Nego,
voljela bih uputiti poziv u Dublin, ako je moguće, da Ambroseu javim razvoj
situacije. Ne mogu vjerovati da je prošlo tek malo više od dvadeset četiri sata
otkako sam ga zadnji put vidjela. Imam osjećaj da je otad prošlo sto godina.«
»Moram se složiti, da«, rekao je Georg. »U uredu postoji satelitski telefon.
Većina osoblja zna s njime. Marina, bi li odvela Merry?«
»Naravno. Dođi, chérie. Poslije bismo se mogle počastiti čašom vina na
donjoj palubi prije večere, što kažeš?«
Žene su otišle iz ostakljenoga salona na vrhu jahte i Georg je opet ostao sam.
Teško je uzdahnuo. Žalio je što je upravo slagao Atlasovoj kćeri. Možda je trebao
odmah priznati cijelu istinu, a tako bi jamačno smanjio golemi teret koji ga je
pritiskao. No, dakako, njegov poslodavac to nije želio. Mobitel mu je zavibrirao
u džepu i Georg ga je izvadio. Iako je na zaslonu pisalo Nepoznat broj, znao je
točno tko je s druge strane. Duboko udahnuvši, prihvatio je poziv.
»Plejona«, rekao je Georg.
»Orion«, uslijedio je odgovor.
Bile su to riječi koje su sugovornici morali izgovoriti kako bi znali da mogu
slobodno razgovarati.
Georg se pripremio na večerašnji razvoj situacije.

143
 Knjige.Club Books

19.

ALLY SE RITALA I PREVRTALA u svojoj zagušljivoj kabini. Na večeri je bilo pomalo

neugodno jer je svaka sestra u glavi premetala sve ono što je toga dana pročitala.
Floriano i Chrissie vješto su narušavali tišinu, a Rory i Valentina zabavljali su stol
svojim simpatičnim prijateljstvom u nastanku. Unatoč tome, vladalo je napeto
raspoloženje, premda to i nije bilo čudno s obzirom na okolnosti. Ally je nekoliko
puta tijekom objeda primijetila da je Jack gleda, ali je skretao pogled kako bi
izbjegli dodatnu neugodnost. Žalila je što nije potegnula pitanje »situacije s
Bearom« dok su još bili u njezinoj kabini, ali previše se bojala. Osjećala se glupo.
Što dulje šute o tome, Jacku je sigurno sve čudnije.
Mobitel joj je zavibrirao, pogledala ga je te vidjela da ima novu glasovnu
poruku. Signal na moru bio je slab, ali ih je Hans očito usidrio nadohvat
odašiljača. Utipkala je broj kako bi preslušala glasovne poruke.
»Zdravo, Ally. Ovdje Celia...« začula je isprekidani glas Theove majke.
»Nadam se da ste dobro, draga, ti i moj mali Bear! Jedva čekam da opet dođete u
London. Javi mi ako planirate svratiti. Ako ne, spremit ću svoju najtopliju odjeću
i dolazim u Norvešku! Čuj, znam da si na krstarenju u čast svojem divnom ocu...
Samo sam ti htjela javiti da znaš kako mislim na tebe, draga. I sigurna sam da ti
se Theo smiješi odande gdje god da jest. Čuvaj se, dušo. Pozdrav.«
Ally je spremila mobitel i osjetila kako je obuzima novi val krivnje. Glas
Celije Falys-Kings bio je prepun iskrene ljubavi.
Da, osjećala je nešto prema Jacku, ali se užasavala pri pomisli da će okaljati
uspomenu na Bearova oca.
»Oprosti, Theo«, prošaptala je.
Iako su je sestre hrabrile, Ally je razmislila o tome što bi ostali mislili - što bi
njezin brat Thorn rekao da ona i Jack...? Nije bilo baš bajno uloviti novoga dečka
za manje od godine nakon što ti partner strada. Osim toga, nipošto nije željela
uzrujati Merry, kojoj je cijela ta situacija sigurno bila nestvarna, čak i bez toga da
joj se vlastitom sinu uvaljuje sestra za koju je nedavno doznala.
»O, Bože«, uzdahnula je Ally.
»Ally? Jesi li budna?« začula je šaptanje pred vratima svoje kabine. Odtapkala
je do njih i polako ih otvorila. Ugledala je Tiggy u kućnom ogrtaču s logom
Titana. »Bok! Oprosti, nisam htjela kucati da ne probudim Beara.«
»Ma, bez brige. Sad spava kao top. Hoćeš ući?«

144
 Knjige.Club Books

»Hvala ti.« Tiggy je imala čudnovatu sposobnost ulaziti u prostorije kao da

lebdi, poput otmjene vile. Ally joj se oduvijek divila na toj eteričnoj osobini.
»Samo sam htjela nešto provjeriti jer sam se za večerom isključila. Jesmo li se
dogovorile za sutra do ručka pročitati još sto stranica?«
»Da, tako je. A onda ćemo se opet sastati i razgovarati o tome što smo
pročitale.«
»Divno, to dobro zvuči. Hvala, Ally.« Tiggy je krenula prema vratima, ali je
zastala pokraj Bearove kolijevke. Pogledala je usnuloga nećaka. »Maleni Bear.
Teško je vjerovati da je prošlo samo nekoliko mjeseci otkako si nas odlučio
iznenaditi u špilji u Granadi... a naročito svoju mamu!« prošaptala je.
Ally se nasmiješila sjetivši se toga. »Znaš, mislim da se Charlie zauvijek
promijenio otkako je tu noć vidio Angelinu na djelu. Pet godina medicine nije se
moglo mjeriti s brujom i njezinim znanjem kada se Bear tako iznenada odlučio
roditi.«
»No, ne treba se obeshrabriti. Na kraju krajeva, ni bruja nije svemoguća...
Sigurna sam da si bila zahvalna na tabletama protiv bolova koje ti je poslije
propisao!« Tiggy je namignula sestri, a zatim opet pogledala Beara. »Usput,
poručuje ti da pročitaš pismo.«
»Molim?«
»Želi da pročitaš pismo.« Tiggy se široko nasmiješila Ally.
»Tko? Bear? Kako to misliš? Ja...«
»Nisam sigurna. Nadam se da će ti to ipak pomoći.. Odoh u krevet. ‘Noć,
Ally.« Tiggy je zagrlila sestru i pošla prema vratima.
Nakon što ih je zatvorila, Ally je poskočilo srce. Tiggy je mogla misliti samo
na jedno. Prišla je svojem kovčegu i otvorila pretinac u podstavi. Izvadila je jedino
pismo koje je imala. Bilo je Theovo, dakako, i svuda ga je nosila sa sobom. Ally
nikomu nije rekla za pismo i nitko ga drugi nikada nije vidio. Lagano zadrhtavši,
polako je otvorila omotnicu, a pogled joj je, kao uvijek, istog trena pao na
predzadnji odlomak.

I ako kojim slučajem ovo čitaš, pogledaj u zvijezde i znaj da te gledam

odozgo. I vjerojatno pijem pivo s tvojim tatom dok slušam priče o tebi dok
si bila mala.
Moja Ally - Alkiona - nemaš pojma koliko si me usrećila.
Budi SRETNA! To je tvoj dar.
Voli te Theo

Pomisao na Thea i Pa Salta kako zajedno piju i smiješe se ispunila je Ally silnom
srećom. Znala je koliko bi se svidio njezinu ocu i silno se nadala da su se upoznali
na onome svijetu. Nego, što je ono Tiggy rekla?

145
 Knjige.Club Books

Želi da pročitaš pismo.

Ally se zagledala u jedinu riječ na stranici ispisanu velikim slovima, koja joj
je privlačila pogled poput magneta.
Budi SRETNA!
Grlo joj se stisnulo. Prišla je prozoru kabine i lagano se sagnula kako bi
pogledala u zvijezde. »Hvala, Theo. Zagrli tatu u moje ime.« Vratila je pismo na
sigurno u pretinac u podstavi svojega kovčega i legla u krevet. Odmah je shvatila
da se uzalud trudi zaspati jer joj je u glavi bilo bučnije nego u Grand Hotelu u
Oslu. Ponovno je uzela mobitel i poslala poruku Jacku.
Hvala što si danas čuvao Beara. Laku noć! x
Odgovor je stigao gotovo istog trena.
Nema na čemu! I tebi, x
Promotrila je stranice dnevnika na komodi. Unutra su se nalazili odgovori.
Sestre su se dogovorile da će ujutro pročitati još stotinu stranica, ali svjesna da su
joj otkrića nadomak ruke, odlučila je nastaviti čitati.

146
 Knjige.Club Books

Atlasov dnevnik
1936. - 1940.

147
 Knjige.Club Books

20.

SLUČAJNI ČITATELJ OVIH STRANICA mogao bi se zapitati kako to da dnevnik za više

od šest godina nema ni jedan zapis i kako je moguće da je mali dječak i citoyen
de Paris25 sada na pragu zrelosti u drugom europskom gradu. Vrlo je to
turbulentna priča. Istini za volju, proteklih sam šest godina često pisao u dnevnik.
Sadržaj je vjerojatno suviše sentimentalan za ukus nekih čitatelja, ali svjedoči
sreći koju sam doživio za boravka u Francuskoj. Nažalost, moram reći da je većina
tih stranica ostala u kući obitelji Landowski jer sam bio primoran na iznenadan,
prijevremen odlazak, i to zbog okolnosti kojima je pridonijela moja pogubna
greška: ta da sam otvorio usta i progovorio.
Pišem ovo 1936. godine, sa svojih osamnaest, i svjestan sam da ne bi bilo u
redu od mene da ne ispričam cijelu priču. Dopustite da vam pojasnim. Od 1930.
do 1933. moj život u Parizu izgledao je kao i dvije godine prije toga: pomagao
sam monsieuru Landowskom i Brouillyju u ateljeu i pohađao sate monsieura
Ivana na konzervatoriju, zajedno s Elle. Kako smo rasli, od svojih smo skrbnika -
madame Gagnon u Ellinu slučaju i Evelyn u mojem - dobivali sve više slobode.
Čarobna smo jutra provodili otkrivajući čari kave u pariškim kavanama, a uvečer
lunjali ulicama i svaki put pronašli nekakav arhitektonski detalj koji bi nas
zaokupio i opčinio. Odluka da toga Božića progovorim omogućila je mojem
odnosu s Elle da doista procvjeta... tko bi rekao? Bio je velik privilegij čitati joj -
za promjenu - tijekom naših piknika u parku i pitati je za mišljenje o svakom
aspektu mojega sve boljeg života. Ironično, upravo me ista ta odluka dovela u
opasnost.
Jednog jutra početkom 1933. godine, dok smo bili u ateljeu, monsieur
Landowski izjavio je:
»Gospodo! Moram vam priopćiti jednu vijest. Nije nevažna, stoga pomno
slušajte. Naša se suradnja privodi kraju.«
»Monsieur Landowski?« odvratio je Brouilly i problijedio. Ipak je on odlučio
vratiti se iz Rija kako bi u Parizu izgradio karijeru.
»Jutros sam dobio ponudu za radno mjesto ravnatelja Francuske akademije u
Rimu.« Brouilly nije odgovorio. I ja sam bio jednako napet jer mi je monsieur
Landowski pružao krov nad glavom, hranu i, naravno, velikodušnu svotu za
školarinu na konzervatoriju. »Monsieur Brouilly, nećete ništa reći na to?«

25
Franc. pariški građanin. (Op. prev.)

148
 Knjige.Club Books

»Ispričavam se, monsieur. Čestitam. Napravili su dobar izbor.« Pridružio sam

se njegovoj pohvali sa širokim (ali lažnim) osmijehom i vrlo kratkim pljeskom.
»Hvala, gospodo. Zamislite. Imat ću svoj ured! I plaću!«
»Svijetu će nedostajati vaš dar, monsieur«, rekao je Brouilly, iskreno potišten.
»Ah, ne budi smiješan, Brouilly. I dalje ću kipariti. Uvijek ću kipariti! Moj
glavni motiv za prihvaćanje toga položaja jest... no, pretpostavljam da bi se moglo
reći da je za to kriv naš mladi prijatelj.« Landowski je pokazao na mene i
primijetio da sam se zabezeknuo. »Želim reći da mi je bilo veliko zadovoljstvo, i
profesionalno i osobno, gledati kako Bo napreduje proteklih nekoliko godina.
Monsieur Ivan govori da je na dobrom putu da postane virtuoz na violončelu. A
to je dijete koje nije moglo stajati na nogama kada smo se prvi put sreli. Iskreno,
pomalo sam ljubomoran na tvojeg učitelja, Bo! Iako dajem svoj obol, volio bih da
sam mogao osobno njegovati tvoj umjetnički dar. I zato se nadam da ću na
Francuskoj akademiji moći razvijati talente drugih mladih ljudi u vlastitom
području.«
Moj se umjetni osmijeh pretvorio u pravi.
»Jako lijepo, monsieur«, mrzovoljno je rekao Brouilly.
»Joj, Brouilly! Nemoj biti tako potišten, čovječe!« Landowski je prišao
svojem pomoćniku i stavio mu ruku na rame. »Zar zbilja misliš da bih te ostavio
na cjedilu? Prije nego što sam prihvatio položaj, dogovorio sam se s monsieurom
Blanchetom, svojim kolegom na École des Beaux-Arts26. Dobit ćeš mjesto
predavača kada ja za tjedan dana odem u Rim.«
»Stvarno, monsieur?« Brouilly je razrogačio oči.
»Da. Blanchet je vrlo rado prihvatio moju preporuku. To je dobra institucija,
a ti ćeš joj uvelike pridonijeti. I, u najmanju ruku, sigurno će ti plaćati više od
mene. Uživaj u stabilnom prihodu dok budeš gradio karijeru.«
»Hvala vam, monsieur Landowski, hvala vam! Nikad neću zaboraviti što ste
učinili za mene.« Brouilly se zdušno rukovao sa svojim mentorom.
»Zaslužio si. Na kraju krajeva, bez tebe ne bih dovršio Crista...« Nakon što
se rukovao s Brouillyjem, Landowski je zadržao njegovu ruku u svojoj i proučio
je, a zatim mu namignuo. »Tvoj će rad vječno živjeti.« Potom se okrenuo prema
meni. »Mladi Bo! Tvoj se život neće previše promijeniti. Ne namjeravam prodati
ovu kuću i naravno da ću dolaziti za ljetne i božićne praznike. Većina će osoblja
morati pronaći novi posao, ali Evelyn će ostati. Odgovara li ti to?« Kimnuo sam.
»Dobro! Onda vjerujem da nam tradicija nalaže da nazdravimo uz pjenušac...«
Sljedećega tjedna obitelj Landowski spremila je stvari i zaputila se u novi
život u Rimu. Vjerujem da bi mi njihov odlazak mnogo teže pao da nije bilo Elle.
Sve dok je ona bila uz mene, osjećao sam se nepobjedivo.

26
Akademija likovnih umjetnosti u Parizu. (Op. prev.)

149
 Knjige.Club Books

Kako je monsieur Landowski obećao, moj se život gotovo uopće nije

promijenio, osim što sam provodio više vremena s Evelyn, koja je sada
samostalno održavala kućanstvo. Učestalo sam razmjenjivao pisma s monsieurom
Landowskim. Pisao mi je o mladim artistes s Francuske akademije i obavještavao
me o novostima u obitelji:

Marcel se sav dao u sviranje klavira. Kao što znaš, nada se da će se u

sljedeće dvije godine upisati na konzervatorij... Mislim da ima veliku
šansu. Ne sumnjam da mu je tvoje pohađanje dovoljna motivacija da
ostvari svoj san!

Moram priznati, nije bilo previše neugodno imati cijelu kuću za sebe, kao i
neograničen pristup knjižnici... i kuhinji. Čak sam se odvažio povremeno
progovoriti s Evelyn. Kada sam joj se naposljetku obratio, briznula je u plač. Dok
se sada toga prisjećam, čini mi se kao da sam živio u snu, zanesen čarobnom Elle,
glazbom i dojmom da sam posve siguran.
Bio sam vrlo naivan.
Sve se počelo urušavati u jesen 1935. godine.
Elle i ja sjedili smo u kavani u Rue Jean-de-la-Fontaine. Kako je Elle napunila
osamnaest, izašla je iz Apprentis d’Auteuila i preselila se u mračnu, zagušljivu
sobicu u potkrovlju prijateljice madams Gagnon. Zarađivala je mizernu plaću
čisteći za vlasnicu - madame Dupont - ali je pristajala jer je to značilo da i dalje
može pohađati tjedne poduke na konzervatoriju. Tom sam prilikom sjedio
naslonjen u metalnom stolcu i gledao u Elle, odsutnu dok je zurila u svoju kavu.
Nešto ju je vidno mučilo.
»Je li sve u redu, ljubavi?« upitao sam.
»Da, jest... samo je monsieur Toussaint prošli put vikao na mene.«
Toplo sam se nasmiješio. »Kao što znaš, to nije neobično na konzervatoriju.«
Elle je slegnula ramenima. »Znam, ali iskreno, mislim da mu nikad nisam bila
draga. On smatra da mu je podučavanje samouke tinejdžerice ispod časti. Ima
pravo, naravno. Ali proteklih nekoliko tjedana, otkako nastoji poboljšati moje
čitanje nota, postao je naročito otrovan.«
»Neka te to ne dira. Siguran sam da je samo frustriran što nisi naučila pravi
način. Imao sam slično iskustvo s monsieurom Ivanom«, tješio sam je.
»Imaš pravo, ali je u tom izljevu bijesa rekao nešto čudno.«
»Što to?« upitao sam.
»Rekao je da bi me, da nisam kopile >glasovitoga Rusa<, tjerao da učim cijelu
noć.« Krv mi se blago sledila u žilama. »Pitala sam ga što mu znači taj komentar
o >glasovitome Rusu<, pa se nasmijao i rekao da valjda ne mislim kako sam u
njegovoj učionici isključivo vlastitom zaslugom. Bila sam uporna, pa se

150
 Knjige.Club Books

razbjesnio i rekao da on nema vremena podučavati djecu, neka Rahmanjinov siđe

sa svojeg trona i osobno to radi.«
»Aha«, promucao sam.
Elle se namrštila. »Rekla sam da ne razumijem, pa se nasmijao i rekao mi da
će pisati glasovitome Rusu da mu je kći izgubljen slučaj. Zatim je došao monsieur
Ivan i zatražio da Toussaint izađe u hodnik da porazgovaraju. Jedno su vrijeme
razgovarali, a zatim se vratio unutra i poslao me kući.« Elle me zbunjeno gledala.
»Što ti misliš, na što je mislio kad je spomenuo Rahmanjinova?«
Polako sam otpio gutljaj svojeg čaja English Breakfast. »Možda ti mogu
pomoći odgonetnuti tu situaciju.«
Izgledala je zbunjeno. »Kako to misliš, Bo?« Uzdahnuo sam i rekao joj što je
izmislio monsieur Ivan. Kada sam završio, Elle je izgledala shrvano, kao što se
moglo i očekivati. »Dakle... nisam dobila mjesto na konzervatoriju zahvaljujući
talentu?«
»Uopće nije tako. Monsieur Ivan rekao je da si Rahmanjinovljeva kći kako bi
dobila pravo na audiciju. Ostalo si, vjeruj mi, postigla samo zahvaljujući
glazbenom umijeću.«
»Svi misle da sam Rahmanjinovljeva nezakonita kći?«
»No, Toussaint i Moulin tako misle. Molim te, nemoj da te to brine. Sljedeći
ću put razgovarati s monsieurom Ivanom i pitati ga što misli o toj situaciji.«
Nisam dobio priliku za razgovor s monsieurom Ivanom.
Nekoliko noći poslije toga iz sna me probudio glasan tresak u kući obitelji
Landowski. Naglo sam otvorio oči i zbacio pokrivač sa sebe. Usprkos
novostečenoj sigurnosti, bilo mi je drago znati da su moja osjetila, barem na
podsvjesnoj razini, i dalje vrlo izoštrena. Moj dotadašnji život u ledenoj pustoši
pobrinuo se za to da uvijek spavam >s jednim otvorenim okom<, kako je moj otac
znao reći.
Sat na mojem pisaćem stolu pokazivao je netom poslije dva ujutro. Posve
razbuđen, iz unutrašnjosti kuće začuo sam još jedan, jasan zvuk - otvaranje vrata.
Nisam bio sam unutra. Kada sam pogledao kroz prozor i vidio da su svjetla u
Evelyninoj kućici pogašena, nisam se mogao utješiti mišlju da je iznenada u to
doba odlučila ući u kuću. Odšuljao sam se do sobnih vrata najtiše što sam mogao
i polako okrenuo kvaku. Srećom, tiho su se otvorila. Pomno sam osluhnuo i začuo
škripu koraka na podnim daskama. Nesvjesno sam se uhvatio za kožnatu torbicu
oko vrata.
Je li to on? Zar me nekako uspio pronaći?
Upravo sam se tog trenutka pribojavao.
Unatoč užasu zbog kojega mi je cijelo tijelo bridjelo, znao sam da imam jednu
prednost pred uljezom. Dobro sam poznavao kuću obitelji Landowski, a sudeći
po potmulim udarcima i škripi, zaključio sam da je uljez ne poznaje. Razmislio

151
 Knjige.Club Books

sam o tome da se sakrijem, ali sam znao da je uzalud - bila je noć i on može
pretražiti svaki kutak kuće dok me ne pronađe. Pomislio sam i na to da pobjegnem
- da se jednostavno strčim do ulaznih vrata i izjurim u noć. No ako je to zbilja on,
sumnjao sam da bi mi koji kilometar za koji bih mu noćas umaknuo bio dovoljan
da me zaštiti. Nažalost, zaključio sam da mi nema druge nego dati se u
protunapad.
Polako sam otišao do vrha stubišta i osluhnuo korake u prizemlju. Činilo se
da uljez sustavno prolazi kućom, kao da nešto traži. Točnije, nekoga - mene.
Naposljetku su se koraci uputili prema istočnom krilu kuće - salonu i knjižnici -
pa sam iskoristio priliku. Kao i dotad, tiho sam se spustio u prizemlje i pošao u
suprotnom smjeru. Otišao sam ravno u atelje po dlijeta monsieura Landowskog.
Uzeo sam najoštrije i vratio se u hodnik, prolazeći uza zidove kako me mjesečina
ne bi obasjala. Nakon što sam stigao natrag do stubišta, zastao sam i osluhnuo.
Ništa nisam čuo. Gdje li je? Zakoračio sam u hodnik, kadli me nešto silovito
odignulo s nogu i zadržalo u zraku. Uljez me zgrabio sleđa u pokušaju da mi stisne
ruke u škripac. Ritnuo sam se najjače što sam mogao ne bih li napadača pogodio
u koljena.
Jauk koji je uslijedio poručio mi je da sam uspio. Napadač je posrnuo i pustio
me te smo obojica pali na pod. Usred hrvanja ispalo mi je dlijeto, pa sam ga
mahnito napipavao po podu. U tih nekoliko sekundi napadač je skočio na noge i
hodnikom otrčao prema salonu. Nasreću, rukom sam okrznuo dijeto, pa sam ga
zgrabio i zateturao hodnikom prema njemu.
»Izađi da te vidim!« viknuo sam jer nisam mogao obuzdati bijes u glasu. U
salonu se ništa nije čulo i mogao sam tek razabrati obrise pokućstva na mjesečini.
»Nikad nisi bio kukavica, Kreeg. Pokaži se!« I dalje ništa, samo jeziva tišina.
»Znaš, ne želim se boriti protiv tebe. Nikada to nisam htio. Držim ovo dlijeto
samo ako se budem morao braniti od tebe. Postoje stvari koje ti ne razumiješ...
stvari koje ti žarko želim reći. Molim te, izađi i sve ću objasniti.« Ništa. »Nisam
je ubio, Kreeg. Moraš mi vjerovati.« U očima su mi se pojavile suze. »Kako možeš
vjerovati da sam sposoban za takvo što? Bili smo prijatelji. Braća.« Obrisao sam
suze u očima i trudio se ostati pribran. »Pobjegao sam samo zato što sam znao da
ćeš me inače ubiti. Bio sam tek dječak, Kreeg, kao i ti. Sada smo odrasli ljudi i
trebamo to tako i riješiti.« Izgovorio sam potonju rečenicu u nadi da ću ga nagnati
da izađe iz skrovišta. »Dijamant je kod mene. Nikada ga nisam prodao, kao što si
mislio. Mogu ti ga dati. U kožnatoj je torbici koju nosim oko vrata. Samo izađi i
predat ću ti ga. A onda možeš otići i nikada se više ne moramo vidjeti, ako tako
želiš.«
Iza ormara u kutu prostorije začuo sam škripu. Znao sam da ću ga
spominjanjem dragocjenoga kamena namamiti iz skrovišta.
»Dijamant, kažeš? Dakle, to čuvaš u toj torbici«, začuo sam poznat glas. No
nije bio Kreegov. Iz mraka je izronila nečija prilika i ugledao sam joj lice.
»Monsieur Toussaint?«
152
 Knjige.Club Books

»Znaš, za mladića koji navodno ne govori, bome si brbljav.«

»Što vi radite ovdje? Što želite?«
»Ne volim kad me vuku za nos, mladiću. Pariški konzervatorij je najbolja
glazbena institucija na svijetu, a ne dječji vrtić.
Kao što jako dobro znaš, onaj mali ruski štakor Ivan uvjerio nas je da je tvoja
djevojka plod Rahmanjinovljeve afere. Kada sam zaprijetio da ću mu pisati, Ivan
je priznao da je lagao.« Zakoračio je prema meni. »Pitao sam ga i za tebe. Rekao
je da si štićenik Paula Landowskog... a znam da je on prihvatio posao u Rimu. I
zato sam, kao kaznu zbog prevare, odlučio doći i uzeti nekoliko Landowskijevh
vaza. Ali, sada znam da u kući postoji nešto mnogo vrjednije.« Ponovno je
koraknuo prema meni.
»Vi ne shvaćate...«
»Ustvari, dvije su vrijednosti u ovoj prostoriji, mladiću.
Dijamant, za koji sada znam da ti visi oko vrata i... ti.«
Oklijevao sam. »Ja?«
»Po svemu sudeći, taj >Kreeg< kojeg si spomenuo, sigurno bi volio znati gdje
se nalaziš s obzirom na situaciju koju si mi upravo otkrio. Siguran sam da je
spreman obilato platiti bilo kakav podatak o tebi.«
»Malo je stariji od mene, Toussainte. Nema novca. A ako dozna da ste mi
ukrali dijamant, ubit će i vas.«
Toussaint je frknuo. »Postoji nešto što se zove dogovor, mladiću. Ako te sada
jednostavno lišim života i vratim dijamant mladom gospodinu Kreegu, možda
pronađemo način da podijelimo nagradu...« frfljao je Toussaint. Očito je bio
pripit.
»Monsieur, molim vas. Vi ste flautist, a ne ubojica!« zavapio sam.
»Mladiću, s tim dijamantom mogu biti što god želim. A sad, dolazi ovamo!«
Toussaint je nasrnuo na mene, ali to sam predvidio i skočio na sofu, a zatim
na njegova leđa. No učitelj je bio iznenađujuće snažan, pa se uspio naglo okrenuti
te smo se obojica stropoštala na pod. Pao je na pod punom težinom i izbio mi sav
zrak iz pluća. Uhvativši priliku, Toussaint se naglo okrenuo i strgnuo mi torbicu
s vrata. Zatim ju je bacio u stranu i ščepao me za vrat.
Sjećam se neobičnog spokoja dok mi je život polako napuštao tijelo. Nije me
uhvatila panika... sve dok mi se u glavi nije ukazala Elle, pa me smjesta obuzeo
poriv da se oduprem. Smognuvši zadnji tračak snage u sebi, stisnuo sam dlijeto i
zario ga Toussaintu u ruku.
Zaurlao je i pustio mi vrat. Iskoristio sam priliku i zgrabio torbicu pa je gurnuo
u džep.
Odjednom je prostoriju ispunilo svjetlo i s vrata se začuo glasan vrisak.
Okrenuo sam se i na njima ugledao Evelyn. Jednu je ruku držala na prekidaču za
svjetlo, a drugom pokrivala usta. Toussaint se i dalje držao za ruku, ali je ustao i

153
 Knjige.Club Books

pogrbio se ne bi li sakrio lice. Zatim je jurnuo pokraj Evelyn i istrčao kroz ulazna
vrata.
»Bo! Što se događa? O, Bože dragi, je li to krv na podu?« Kimnuo sam. »Jesi
li dobro?« Ponovno sam kimnuo, hvatajući zrak. Evelyn je kleknula pokraj mene
i mahnito tražila imam li kakvu ranu. »Govori! Tko je bio taj čovjek? Što je radio
ovdje?« Pogledao sam je, zapanjen. »Bo, molim te. Sve mi ispričaj.«
Objasnio sam joj situaciju najbrže što sam uspio.
»Mon Dieu, Bo. Je li dijamant kod tebe?« Potapšao sam se po džepu. »Dobro,
ali ovdje više nisi siguran. Možda se vrati, tko zna s kime. Moraš otići.«
»Otići? Kamo?«
»U stan monsieura Brouillyja na Montpamasseu. On će te primiti i ondje ćeš
biti siguran dok ne smislim rješenje.«
»Brinem se da će Toussaint otići k Elle. Učitelj joj je. Moguće je da zna gdje
živi.«
Evelyn je sklopila oči i kimnula. »Mislim da imaš pravo. Idi najprije k njoj.«
»Ali, Evelyn, što ćeš ti? Što ako se Toussaint stvarno vrati?«
»Samo neka dođe. Sumnjam da će išta tražiti od mene. Sutra ću poslati po
Louisa, pa će on doći ovamo. A sad se požuri. Budeš li trčao, možeš stići do Elle
u Rue Riquet za manje od sat vremena. Idi gore po odjeću - uzmi samo najnužniju.
Zapisat ću ti adresu monsieura Brouillyja.« Otišao sam u potkrovlje i u svoju
kožnatu torbu nagurao nekoliko košulja i komada donjeg rublja.
Evelyn mi je dala Brouillyjevu adresu te sam nakon dugog zagrljaja izjurio u
noć.
Nakon što sam pretrčao jedanaest kilometara, sav znojan i zadihan stigao sam
k Elle u Rue Riquet. Prozor joj se nalazio na samom vrhu kuće, stoga sam prokleo
samog sebe što se toga nisam sjetio prije. Morao sam pribjeći skupljanju
kamenčića s ruba ceste i gađanju njezina prozora u potkrovlju. Bila je to opasna
strategija, ali nisam imao izbora. Nakon minutu ili dvije postigao sam cilj i
ugledao Ellino pospano lice.
»Bo?« vidio sam kako ustima nijemo oblikuje riječ. Dao sam joj znak da siđe.
Kimnula je.
Nakon nekoliko trenutaka ulazna su se vrata tiho otvorila i Elle se pojavila
ispred mene u bijeloj spavaćici. Zagrlila me. »Bo, što se događa?«
»Sve ću ti objasniti kad budemo na sigurnom... ali sada moraš sa mnom.«
Lice joj se snuždilo. »Našao te?« upitala je sa strahom u očima.
»Ne baš. Ali moraš uzeti nešto odjeće i vratiti se dolje. Idemo u stan
monsieura Brouillyja.«
Nisam morao dodatno objašnjavati. Elle se vratila za nekoliko minuta te smo
tiho krenuli sporednim uličicama do Montpamassea. Srećom, pronalaženje
Laurentove adrese pokazalo se relativno lakim zadatkom jer mu je prozor bio
154
 Knjige.Club Books

ukrašen ružičastim orhidejama, za koje sam znao da su nacionalni cvijet Brazila.

Nekoliko smo puta pozvonili, a Brouilly je izišao sav pospan te nas, nakon što me
prepoznao, primio u stan. Ljubazno je skuhao lonac jake kave, a ja sam njemu i
Elle prepričao što se noćas zbilo.
»O, moj Bože! Moj Bože!« ponavljao je Brouilly. »Ti si enigma, Bo. Nijemi
dječak. A gle ga sada kako govori. Moj Bože!«
Elle me držala za ruku, a njezina mi je prisutnost pružala neopisivu utjehu.
»Hvala što si došao po mene«, rekla je.
»Da barem nisam ništa rekao, Elle. Mislio sam da je Kreeg. Pokušavao sam
urazumiti nekoga tko nije ni bio ondje...«
»Naravno da si mislio da je on. I ja bih to pomislila.«
Zastao sam i pogledao Brouillyjev skučeni stan. Prigušena svjetiljka
osvjetljavala je njegove zbirke poludovršenih projekata i nerazrađenih zamisli.
Skulpture, platna i alati bili su doslovno po cijelom stanu. Taj kaos nije pomogao
mojem duševnom stanju, stoga sam se uhvatio za glavu. »Zašto sam se morao
probuditi? Toussaint bi samo ukrao vaze i otišao, a ja vjerojatno ne bih ni
primijetio.«
»Da te barem Bel čuje kako govoriš«, sjetno je rekao Brouilly.
Pogledao sam ga. Nakon svega što sam upravo opisao, on je i dalje bio sasvim
odsutan. »Je li vam se više javljala, monsieur Brouilly?« upitao sam.
»Ne.« Moj nekadašnji radni partner u ateljeu djelovao je shrvano.
Naposljetku nam je Brouilly donio deke. Ustrajao sam na tome da Elle spava
na malenoj sofi, a ja sam stavio jastuk na pod. Elle je spustila ruku prema meni te
sam je tako držao dok su me svladavali umor i san.
Rano ujutro oglasilo se zvono na vratima i Brouilly je pustio Evelyn u stan.
»Dragi moji, kako mi je drago što vas vidim.« Pohitao sam k njoj i čvrsto je
zagrlio. »Zdravo, Elle. Drago mi je da si na sigurnom. Zvala sam žandarmeriju.«
»Žandarmeriju?« zgroženo sam upitao.
»Da, Bo. Ne zaboravi da su noćas provalili u kuću mojeg poslodavca, a da i
ne spominjem sitnicu da te Ellin pijani učitelj pokušao ubiti. Toussainta treba
uhititi i zatvoriti. Na kraju krajeva, potpuni luđak ne smije raditi na Pariškom
konzervatoriju među ranjivom djecom i mladima.«
»Ali, Evelyn, žandarmerija će htjeti razgovarati sa mnom! Raspitivat će se o
dijamantu. Ne shvaćaš, ja ne smijem...«
»Shvaćam, Bo, sve je meni jasno.« Uzela me za ruku. »Oduvijek mi je bilo
jasno, još otkad si mi kao mali prvi put pokucao na vrata. Doživio si i previše
užasa u životu za jedno ljudsko biće, i to od sila koje priprosta žena kao što sam
ja ne može shvatiti. I zato, da, iako će žandarmerija htjeti pod hitno razgovarati s
tobom, na svu sreću, ja neću imati blage veze gdje si.« Namignula mi je.

155
 Knjige.Club Books

Elle je potom rekla: »Kada policija privede Touissanta, obrnut će priču i sve
svaliti na Boa.« Tužno me pogledala. »Sjeti se, sinoć si spomenuo da si... ubio
ženu.«
Frustrirano sam stisnuo šake. »Ne! Rekao sam da nikada ne bih ubio ženu!«
Elle je stavila ruku na moja leđa ne bi li me utješila. »Iskreno sumnjam da će
Toussaint to reći. Sjeti se, Bo, ubo si ga dlijetom.« Vidio sam kako je Brouilly
iskolačio oči.
»U samoobrani«, skrušeno sam odvratio.
»Znam, ali nemaš dokumente, pa će Toussaint biti u prednosti.«
Osjetio sam kako me suze peckaju u očima. »Opet moram bježati. Kao što svi
znate, izvještio sam se u tome. Na kraju krajeva, moram dovršiti potragu za ocem.
Sigurno je u Švicarskoj, nema gdje drugdje biti. Otići ću prema granici. Elle, ti
ćeš...«
»Idem s tobom«, ubacila se.
Počeo sam žestoko odmahivati glavom. »Ne, ne shvaćaš. Vidjela si što znači
imati veze sa mnom. Ne smiješ sa mnom.«
Elle me uhvatila za ruku. »Bo, prije nego što sam te upoznala, moj je život
bio tužan i jadan. Ti si sve promijenio. Ako ti ideš, idem i ja.« Zagrlila me. Evelyn
je stavila ruku na srce, a vidio sam i da Brouilly zabacuje glavu u pokušaju da
spriječi suze.
»Molim te«, preklinjao sam. »Moraš biti na sigurnom.«
Brouilly je prasnuo: »Za Boga miloga, Bo, daj je poslušaj!« Frustrirano je
zamahnuo rukama. »Zar ne shvaćaš da je ljubav jedino što postoji? Poslušaj
nekoga tko to dobro zna. Ta žena ljubi tlo kojim hodaš, a očito i ti za nju. Nemoj
pogriješiti kao ja, Bo. Život je kratak. Živi samo i isključivo radi ljubavi.«
Pogledao sam Elle u oči i shvatio da nema potrebe za daljnjim razgovorom.
»U redu. Noćas krećemo prema granici.«
»Ma kakva granica!« uzviknula je Evelyn. »Pobogu, Bo, zar zbilja misliš da
bi te tvoja Evelyn prepustila takvoj sudbini?«
Zbunjeno sam je pogledao. »Ne razumijem.«
Uzdahnula je. »Otkako si stigao u Pariz, monsieur Landowski znao je da od
nečega bježiš i da ne govoriš zato što se bojiš. Bistar kakav jest, zaključio je da
ćeš u određenom trenutku morati otići iz Pariza. Odlučio ti je pomoći i osmislio
je prigodan plan.« Evelyn mi je pružila žućkastu omotnicu. »Sa zadovoljstvom te
obavještavam, Bo, da si od danas stipendist čuvene Prix Blumenthal.«
Zinuo sam u čudu.
»Što je to, Evelyn?« upitala je Elle.
»Sjećaš li se, Bo?« Pogledala me, što sam shvatio kao znak.

156
 Knjige.Club Books

»To je stipendija koju mladim umjetnicima ili glazbenicima dodjeljuje

američka filantropistica Florence Blumenthal. Monsieur Landowski član je žirija.
Ali, Evelyn, ne shvaćam... kako je moguće da sam dobio stipendiju?«
»Monsieur Landowski postigao je dogovor s Florence 1930. godine, netom
prije nego što je umrla. Navodno ju je jako dirnula tvoja priča pa se složila da,
snađe li te kakva opasnost ovdje u Parizu, dobiješ stipendiju i dodatna sredstva
koja će ti omogućiti sigurnost.«
Ostao sam u nevjerici.
»Čestitam, Bo«, toplo je rekla Elle.
»Ispričavam se«, nasmiješila se Evelyn. »Zaboravila sam spomenuti da ćete
podijeliti stipendiju.«
»Kako molim?« upitala je Elle.
»I ti si dobitnica Prix Blumenthala. Monsieur Landowski pobrinuo se da
oboje budete zbrinuti u slučaju da se dogodi ono najgore.«
»Ajme meni«, rekla je Elle, krajnje zapanjena. Uzeo sam je za ruku i unatoč
svemu, osmijeh mi se razvukao licem.
»Naravno, bit će vam drago čuti da je uvjet za dobitnike stipendije da nastave
studirati glazbu. Ipak ste je dobili na temelju glazbenog talenta i rada.«
»Kako će to funkcionirati, Evelyn?« upitao sam.
»Bit ćete prebačeni s Pariškog konzervatorija na neki drugi konzervatorij u
Europi. Srećom, monsieur Landowski ima pregršt poznanika, pa samo čekam da
mi javi daljnje upute za vaše predstojeće putovanje.«
»Taj čovjek smiješnih brkova pravi je genijalac«, promrmljao je Brouilly.
»Jest, Laurente. Jutros sam mu poslala telegram. Trenutačno razrađuje plan,
pa će mi poslije javiti što je smislio.«
Nisam znao što bih rekao. »Evelyn, bez riječi sam...«
Nasmijala se. »Zar nije i inače tako, mladi gospodine Bo?«
Ponovno sam je zagrlio. »Hvala ti, Evelyn. Hvala na svemu.« Šapnula mi je
na uho: »Čuvaj je, Bo. Ona je dar s neba.« Kada sam se odmaknuo, vidio sam
kako joj se smeđe oči cakle. »Eto!« pljesnula je rukama i pribrala se. »Moram
natrag kući čekati telegram monsieura Landowskog. Kada se budem vraćala,
ponijet ću ti instrument. Elle, bi li mogla napisati poruku za madame Dupont da
sam tvoja teta pa da mogu preuzeti tvoje stvari?«
»Dobro ste se sjetili.« Elle je pošla po papir na Brouillyjevu pisaćem stolu i
počela pisati.
»Kad smo već kod toga, ako još nešto trebate učiniti prije nego što napustite
Pariz, sada je vrijeme za to. Doviđenja, mes chéries.«27

27
Franc. dragi moji (op. prev.)

157
 Knjige.Club Books

Rekavši to, Evelyn se okrenula i izašla iz stana.

Nas smo troje načas ostali šutjeti dok se bura osjećaja u nama smirivala.
Naposljetku sam se okrenuo prema Elle. »Moramo ostaviti pisma. Nema ničega
bolnijeg nego kada netko ode iz tvojeg života bez objašnjenja. Ostavit ću poruku
za monsieura Ivana.«
Elle je kimnula. »A ja za madame Gagnon.«
Napisao sam kratko, ali osjećajno pismo monsieu.ru Ivanu.

Dragi monsieur Ivane,

nadam se da Vam se Evelyn javila i da ste primili ovo pismo. Žao mi je
što u utorak neću moći prisustvovati poduči. Pišem Vam kako bih Vam
zahvalio na svemu. Ne samo da ste najbolji učitelj kojeg jedan glazbenik
može poželjeti, nego ste za mene i nešto daleko više - prvi pravi prijatelj
kojega sam ikada imao.
Nadam se da ćemo se ponovno sresti. Ako se to ne dogodi, pomno, ću
slušati sve buduće snimke pariških simfonijskih orkestara i truditi se
prepoznati Vaš osebujni ples, gudalom po žicama. Ako to i Vi budete
činilo, na taj način ćemo ostati zauvijek povezani.
Želim da znate da Vas nipošto ne smatram odgovornim za nesretne
događaje koji su se zbili. Bez Vaše domišljatosti i... pomoći monsieura
Rahmanjinova, znam da Elle ne bi dobila pravo na poduke. Vječno sam
zahvalan na tome što ste nam oboma pružili šansu.
I na kraju, molim Vas, čuvajte se učitelja flaute. Ne može mu se
vjerovati. Poručujem Vam to jer... no, mi emigres moramo jedni drugima
čuvati leđa, zar ne?
Bo D’Aplièse

Evelyn se te večeri vratila taksijem i donijela naša glazbala. Krenuo sam na ulicu
pomoći joj da ih izvadi, ali je podignula ruku kako bi me spriječila.
»Ostani unutra, Bo. Nikad ne znaš tko možda gleda.« Ona i Brouilly brzo su
uzeli glazbala iz taksija te je Evelyn otpravila vozača. »Neću dugo ostati.
Monsieur Landowski poslao mi je upute. Na Francuskoj akademiji ima kolegu
koji je također kipar iz Pariza. Zove se Pavel Rosenblum. Sve se lijepo poklopilo.
Njegova kći Karine upravo upisuje prvi semestar na Konzervatoriju u Leipzigu.
Obavio je nekoliko telefonskih poziva kako bi se pobrinuo da oboje postanete
tamošnji studenti.«
»U Leipzigu? U Njemačkoj?« napeto je upitala Elle. Obgrlio sam je rukom.
»Tako je, da. Jasno, kao studenti, morat ćete se deklarirati kao malo stariji, ali
ne očekujemo probleme što se toga tiče jer oboje izgledate stariji nego što jeste.«
»Kada krećemo, Evelyn? I kako ćemo stići u Njemačku?« upitao sam.

158
 Knjige.Club Books

»Sjećaš se da moj sin Louis radi u Peugeotovoj tvornici?« Kimnuo sam.

»Igrom slučaja, sutra ujutro vozi novi automobil klijentu u Luksemburg. Povest
će vas preko granice, pa ćete odande moći vlakom u Leipzig. Što se dokumenata
tiče, Bo, posudit ćeš Marcelove, a ti Elle, Nadinine. Kako ste oboje mladi, ne
očekujem da će vas detaljno pregledavati. Obvezno mi ih pošaljite natrag poštom
čim stignete u Njemačku.«
Grlo mi se stisnulo zbog te silno ljubazne geste. »Znaš li gdje ćemo živjeti,
Evelyn?«
»Rečeno mi je da vas čeka smještaj u četvrti Johannisgasse, u aranžmanu
monsieura Rosenbluma. Ondje boravi Karine. Ne znam detalje - sve je
organizirano u samo jedan dan - ali je navodno vrlo ugodno.«
Preletio sam ostatak praktičnih pitanja u glavi. »A novac?«
»Dragi moji, dobitnici ste Prix Blumenthala. Uvjeravam vas da ćete
zahvaljujući tome imati dovoljno sredstava za trogodišnji studij. Školarina će vam
biti plaćena i bankovni računi otvoreni... Prix će se pobrinuti za sve to. U
međuvremenu, evo vam nešto novca za željezničke karte i hranu.« Dala mi je
smeđu omotnicu. »Unutra vam je i adresa smještaja.«
Pogledao sam u Evelynine tople oči. »Evelyn, nikad ti se neću moći...« glas
mi je napuknuo. Shvatio sam da je to možda posljednji put da je vidim i srce mi
se slomilo. Ona nije rekla ni riječ, samo me čvrsto zagrlila, a ja sam priljubio lice
uz njezin kaput.
»Hvala ti što si bio moj petit prijatelj, Bo. Zapamti, unatoč svemu, na svijetu
postoji više dobrih ljudi nego onih loših. Volim te.« Odmaknula se i posegnula u
džep. »Imam telegram za tebe, od monsieura Landowskog.« Uzeo sam ga i stavio
u džep, trudeći se ne zaplakati. Evelyn je udahnula i pribrala se. »Elle! Jako mi je
žao što moraš u takvim okolnostima napustiti Pariz.« Zagrlila ju je. »Čuvaj ga,
dobro?«
»Uvijek«, odvratila je Elle.
»Dobro. Nego, Louis stiže sutra točno u šest. Jeste li napisali pisma?«
»Da«, šmrcnuo sam i pružio joj poruku za monsieura Ivana te Ellinu za
madame Gagnon.
»Budite uvjereni da ću ih dostaviti kamo treba. Kad se situacija malo smiri,
nadam se da ćemo se opet sresti. Nastojat ću vam pisati u Leipzig, ovisno o tome
koliko će pomno žandarmerija pratiti sinoćnje događaje. Budite dobri, vas dvoje.
I sretan vam put.« Ovoga je puta Evelyn zadrhtao glas pa je brže-bolje klisnula iz
Brouillyjeva stana.
»Znate, mislim da nikad nisam progovorio više od nekoliko riječi s madame
Evelyn«, rekao je Brouilly. »Vrlo si sretan što je imaš«, rekao mi je.
»Znam«, odgovorio sam.

159
 Knjige.Club Books

Uslijedila je besana noć, a točno u šest začuli smo brujanje automobila na

ulici. Brouilly nam je u polusnu pomogao utovariti glazbala u blistavi novi
Peugeot.
»Dobro jutro, Bo! Baš sam sretan što ću imati takvo krasno društvo na ovoj
dugoj vožnji.« Moj stari poznanik Louis nasmiješio mi se od uha do uha, što me
smjesta umirilo.
Prije nego što se vratio u stan, Brouilly mi je stavio ruku na rame. »Bel je
znala da te vrijedi spasiti. Molim te, misli na nju. Ja ću misliti na tebe.«
Rukovao sam se s njime i ušao u automobil. Ubrzo smo napustili Pariz i
zaputili se prema budućnosti. Dok sam se nastojao ugodno namjestiti i
zadrijemati, nešto me zažuljalo u džepu. Prisjetio sam se telegrama monsieura
Landowskog, koji sam sinoć zaboravio otvoriti:
Ako ne promijeniš smjer kojim ideš, mogao bi završiti ondje kamo si pošao.
Lao Tzu
Bonne chance28, sinko.

28
Franc. sretno (Op. pev.)

160
 Knjige.Club Books

21.

NADAM SE DA SAM USPIO dati pristojan uvid u okolnosti koje su nas lani navele da
pobjegnemo iz Pariza. Putovanje u Leipzig bilo je prilično jednostavno, a Evelyn
i monsieur Landowski održali su riječ. Prix nam plaća školarinu i smještaj i usto
nam daje džeparac za život. Nažalost, otkako sam otišao iz Pariza, nisam se čuo
ni s kime od svojih prijatelja. Ipak, uoči svojeg prvog samostalnog nastupa na
Konzervatoriju u Leipzigu, veliki buket ruža anonimnog pošiljatelja stigao je u
moju garderobu, s porukom u kojoj je pisalo Pozdrav iz Rima.
Naš novi život u Njemačkoj pokazao se kao šaroliko iskustvo. Elle i ja živimo
u odvojenim stanovima u Johannisgasseu, s kavanom na pola puta koja nam je
protekle godine postala omiljeno mjesto susreta. Za razliku od mene, Elle ima
cimericu, što je ovdje standardna ženska praksa. Slučajno ili namjerno, to je
upravo Karine Rosenblum, s kojom se iskreno sprijateljila. Gospođica Rosenblum
potpuna je suprotnost Elle na sve moguće načine, stoga se - dakako - izvrsno slažu.
Karine je prava boemka, većinom nosi hlače i jaknu od trapera, što se izravno
kosi s Ellinim tradicionalnim kombinacijama suknje, košulje i džempera. Ima
baršunastu gustu crnu kosu koja me podsjeća na panterino krzno, a sjajne crne oči
ističu joj se na mliječno bijelom licu. Više nas je večeri zabavljala pričama o
svojim roditeljima - posebno o majci, koja je navodno ruska operna pjevačica!
Kad smo kod obitelji, nisam spominjao monsieura Landowskog niti ikoga drugog.
To bi samo dovelo do pitanja na koja nisam smio odgovoriti. Nastojim šutjeti
najviše što mogu i puštam Elle da govori za oboje.
Što se nje tiče, ona nije morala previše prilagođavati svoju priču. Rekla je
Karine da je siroče, ali da je u Parizu imala učitelja glazbe koji je prepoznao njezin
dar i predložio je za stipendiju. Što se tiče moje prošlosti, ako me tko pita,
jednostavno kažem da sam iz male umjetničke obitelji u Parizu. Shvatio sam da
je to uglavnom dovoljno. Ironično, s godinama sam shvatio da šutnja zapravo
potiče mnogo više pitanja nego razgovor. Nastava na Konzervatoriju je
izvanredna. Neopisivo sam radostan zbog cjelodnevne posvećenosti studiranju
glazbe, umjesto uobičajena dva poslijepodneva tjedno. Na Konzervatoriju su brzo
donijeli odluku da se usredotočim samo na violončelo, zato što osoblje smatra da
sam talentiraniji za veća glazbala. Unatoč tome, čuvam svoju violinu ispod
kreveta, baš kao u Parizu, i često je sviram da se opustim. Ustvari, to mi je
omogućilo da ponovno otkrijem onu djetinju radost prema njoj. Kako Elle kaže,
sada imam »jedan instrument za posao, a drugi za razonodu«.

161
 Knjige.Club Books

Ovdje u Leipzigu imamo čitav spektar života na konzervatoriju - sviranje u

orkestrima, održavanje koncerata, skladanje... Uglavnom imam osjećaj da je sve
nestvarno. To je ključno, jer stvarnost oko nas mnogo je strasnija nego što sam i
zamišljao.
U ožujku 1933. godine Nacistička stranka Adolfa Hitlera preuzela je vlast u
Njemačkoj. Na svoju sramotu, nisam bio previše upućen u gnusnu ideologiju
čovjeka s brčićima. Elle je, naravno, pomnije pratila pokret u usponu, ali samo
kroz članke u francuskim novinama, kojih nije bilo previše. Karine nas je - i sama
Židovka - uputila u pravu zlu političku narav nacizma. Doznali smo da je jedna
od prvih stvari koje je Hitler učinio kad je došao na vlast bila odluka da vlada
može donositi zakone bez suglasnosti parlamenta. Zapravo, to je Hitleru osiguralo
diktatorsku kontrolu nad narodom i totalitarizam je počeo uzimati maha u
Njemačkoj. Nacisti su raspustili sve ostale političke stranke, ukinuli su radničke
sindikate i pokušavaju zatvoriti svakoga tko se protivi režimu. Postoje čak mračne
glasine o logorima u koje šalju svoje neprijatelje i podvrgavaju ih neljudskome
mučenju.
Hitler ne skriva svoju mržnju prema Ellinu narodu. Očigledno smatra da su
krivi za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu - a zbog toga mi se prezirnog
stava okreće želudac.
Kao rezultat fanatizma i ludila jednog čovjeka, antisemitizam je sada službena
državna politika. Čini se da je većina zemlje to voljna prihvatiti, uvjerena da će
Hitler Njemačkoj vratiti položaj svjetske velesile. S obzirom na to, ovdašnja je
situacija u Leipzigu napeta, uglavnom zbog činjenice da je gradonačelnik, Carl
Friedrich Goerdeler, žestok protivnik Hitlerovih nastojanja. Nitko od nas nije
sasvim siguran kako on trenutačno opstaje na položaju - možda zato što je njegov
zamjenik, čovječuljak zvan Haake, službeni i poslušni član Hitlerove stranke. U
trenutku dok ovo pišem, Goerdeler je u Münchenu na sastanku s Hitlerovim
pristašama, gdje ga jamačno primoravaju da primijeni njihovu antisemitsku
politiku ovdje u Leipzigu. Dok je Goerdeler na vlasti, građani Leipziga osjećaju
se relativno sigurno. Samo ne znam koliko će to potrajati.
Srce mi se svakoga dana slama dok gledam brigu na Ellinu licu. Nije neobično
vidjeti časnike SS-a kako tumaraju ulicama, a Hitlerova mladež - na temelju koje
Nacistička stranka s pomoću indoktrinacije osigurava svoju budućnost - često
paradira ulicama. Uskoro ćemo imati naraštaj građana koji rasnu mržnju
prihvaćaju kao nešto prirodno.
Sve je vjerojatnije da Elle i ja nećemo moći dovršiti studij na Konzervatoriju
u Leipzigu. Razgovarali smo o povratku u Pariz - ili možda neko drugo mjesto u
Francuskoj - ali brinem se da će Njemačka, odluči li zaratiti, stići i do Elline
domovine.
Večeras se Elle i ja trebamo naći s Karine na kavi kako bismo razgovarali o
situaciji, zajedno s njezinim dečkom - Norvežaninom Jensom Halvorsenom
(među prijateljima poznatijim kao »Pip«). Rekao bih da je on previše ležeran u

162
 Knjige.Club Books

pogledu situacije u gradu. Uvjeren je da nacisti neće dirati studente na

konzervatoriju jer je, kako on tvrdi, Hitler ipak veliki pobornik glazbe i kulture.
Karine sve više uzrujava njegova ležernost.

163
 Knjige.Club Books

22.

VIDIO SAM GA.

Kreega Eszua.
Svagdje bih prepoznao one prodorne zelene oči.
Kako me uspio pronaći? Je li doznao da sam bio u Parizu pa mu je netko rekao
gdje sam sada? Možda Toussaint? Mozak mi radi sto na sat, stoga se okrećem
dnevniku kako bih razbistrio glavu.
Sastali smo se s Pipom i Karine u kavani kako smo i planirali, a razgovor se
brzo dotaknuo političke situacije u Leipzigu.
»Elle i Bo su također zabrinuti«, ponovila je Karine Pipu. »Elle je isto
Židovka, iako ne izgleda tako. Sretnica«, promrmljala je.
»Mislimo da je samo pitanje vremena kada će se ono što se događa u
Bavarskoj, početi događati ovdje«, tiho je rekla Elle.
Pip se nakostriješio. »Moramo pričekati pa vidjeti što će gradonačelnik postići
u Münchenu. Ali, čak i da se dogodi ono najgore, siguran sam da nas studente
neće dirati.« Karine je odmahnula glavom i uzdahnula. Pip se obratio meni. »Kako
si ti, Bo?« upitao me.
»Ide nekako«, odgovorio sam.
»Kamo ćeš za Božić?«
Zastao sam da razmislim. »Ja...«
Prije nego što sam stigao odgovoriti Pipu, ugledao sam dva časnika SS-a kako
ulaze u kavanu i prolaze u prepoznatljivim sivim uniformama, s pištoljima u
kožnatim futrolama za pojasom. Kada sam ugledao lice mlađega od njih, doslovce
sam osjetio kako mi krv nestaje iz lica.
Iako je sada bio deset godina stariji, Kreeg je i dalje imao snažnu čeljust i oči
nalik na laser iznad oštrih jagodica maslinaste puti. Sreo je moj pogled. Što sam
mirnije mogao, odvratio sam pogled i okrenuo se od njega. Eszu i njegov kolega
sjeli su za stol samo nekoliko metara dalje. Bio sam nadohvat ruke čovjeku koji
se zakleo da će me ubiti.
»Još nismo smislili točan plan«, promucao sam Pipu, koji je čekao odgovor.
Suptilno sam se okrenuo prema Elle i šapnuo joj. »Kreeg je ovdje.«
Raširila je oči.
»Ne miči se. Pričekat ćemo nekoliko minuta i mimo izaći.«
Stisnula mi je ruku.
164
 Knjige.Club Books

Dovoljno me šokiralo vidjeti Kreega, no pri pogledu na njegovu uniformu

pripadnika SS-a okretao mi se želudac. Kao djeca gradili smo iglue u snijegu,
penjali se po smrznutim stablima i jedan drugom pričali priče da prekratimo duge,
mračne sibirske večeri, a on sada služi Nacističkoj stranci. Zurio sam u svoja
stopala. Iako sam žarko želio pobjeći istog trena, znao sam da bi to bilo uzaludno.
Ne bih poživio.
»Bilo nam je jako drago, ali Bo i ja stvarno trebamo kući - moramo završiti
neke eseje, zar ne, Bo?« izjavila je Elle. Kimnuo sam. »Vidimo se poslije, Karine.
Bok, Pipe.«
»Ah. Bok«, odgovorio je. Karine je poprimila suosjećajan izraz lica,
pretpostavivši da nas je uzrujao sam dolazak časnika.
Ne puštajući moju ruku, Elle je mirno ustala i odlučno krenula prema vratima,
a iako sam prije nekog vremena prestao gledati u Kreega, osjetio sam da me prati
pogledom. Pri svakom sam koraku imao sve veći osjećaj da ću dobiti metak u
leđa, ali to se nije dogodilo. Kad smo stigli do vrata, nisam se mogao othrvati
iskušenju da se okrenem i još ga jedanput pogledam. Na moje iznenađenje, bio mi
je okrenut leđima i pijuckao kavu kojom su ga upravo poslužili.
Vraćali smo se u moj stan najbrže što smo mogli, ali nismo trčali kako ne
bismo privlačili pozornost.
»Siguran si da je to bio on, Bo?« zadihano je upitala Elle.
»Sasvim siguran. Prošlo je toliko godina... ali oči su mu iste. Bože dragi, Bože
dragi!« Svakim sam trenutkom bio sve očajniji.
»Molim te, ljubavi, nastoj se ne uzrujavati. Misliš da je došao za tobom?«
Slegnuo sam ramenima. »Sigurno... Ne pada mi na pamet nikakvo drugo
objašnjenje. Ali kad smo izašli iz kavane, nije nas gledao. Bio nam je okrenut
leđima.«
Elle je kimnula s olakšanjem. »Dobro. Možda te nije prepoznao. Ali, Bo,
oboje ste Rusi. Kako to da je Kreeg pripadnik SS-a?«
»Otac mu je bio Prus. Sjećaš Se? Pričao sam ti o Kronu Eszuu.«
»Naravno«, odgovorila je, prisjećajući se povijesti.
Stigli smo do kuće u nizu građene od vapnenca koju sam nazivao domom i
uskim se stubištem žurno uspeli na treći kat. Čim smo stigli u moju sobu,
zaključao sam vrata i navukao tanke zastore. Na svu sreću, vlasnica pansiona,
Frau Schneider, stara je Čehinja i ne smeta joj prisutnost ženskih osoba u zgradi,
sve dok »ništa ne čuje, a one odu do devet navečer«.
Sjeo sam na škripavi krevet i uhvatio se za glavu. »Ako smo tražili znak da
moramo otići iz Leipziga, mislim da je to golem znak. Moramo što prije isplanirati
bijeg.« Provukao sam ruke kroz kosu. Disao sam plitko i isprekidano, i bilo mi je
istodobno vruće i hladno. »Nije mi... nije mi do...« Svijet se zamutio, a moje vidno
polje počelo se sužavati.

165
 Knjige.Club Books

Elle je sjela pokraj mene na krevet. »U redu je, ljubavi. Dobro si.« Utješno
me zagrlila. »Smiri se. Na sigurnom si, ja sam tu. Doživio si šok, ali bit ćeš
dobro.«
»Moramo otići, Elle. On će doći i napasti me... nas...«
»Slažem se, ljubavi, ali bi li me samo kratko saslušao?« Pribrao sam se i
kimnuo. »Hvala ti. Nego, prema onome što si mi ispričao, Kreeg Eszu ima samo
jednu životnu misiju - lišiti te života. Je li tako?«
»Znaš odgovor na to pitanje.«
»No, u tom slučaju, da te zbilja prepoznao u kavani, sigurno bi reagirao.
Slažeš li se?«
Načas sam zastao, a potom potvrdio: »Pretpostavljam da bi, da.«
»Dakle, logično je da te nije prepoznao. Iz toga možemo zaključiti da ti ne
prijeti izravna opasnost. Shvaćaš li što ti govorim?« upitala je. Oklijevao sam.
»Baš kao što nam ne prijeti izravna opasnost zbog političke situacije u Leipzigu.
Nitko ne provaljuje u naše domove i ne odvodi nas. Još ne. To ne znači da se
situacija ubrzo neće promijeniti, ali za sada, u ovome trenutku, sigurni smo i
zajedno. I zato te molim, dragi moj, smiri se. Radi mene, ako ništa drugo.«
Natjerao sam se da sporije dišem i pogledao Elle u oči. »Oprosti.«
»Molim te, ljubavi, nema potrebe da se ispričavaš. Samo želim da znaš da si
dobro i da sam uz tebe.« Provukla je prste kroz moju kosu, što me oduvijek
smirivalo.
Nakon nekoliko trenutaka ustao sam s kreveta. »Vrijeme je za pokret. Smislit
ću plan za naš odlazak.« Izvadio sam kovčeg iz ormara u kutu sobe. »Sutra moraš
otići u Deutsche Bank i podići najviše novca što možeš. Zatim ćemo jednostavno
sjesti na prvi vlak koji vozi iz grada.«
»Kamo bismo pobjegli, Bo? Natrag u Francusku? I ravno u ruke žandarmeriji
koja te vjerojatno još uvijek traži? Ne bismo mogli razgovarati s Evelyn ni s
obitelji Landowski. U Boulogne-Billancourtu bi se pročulo da si se vratio nakon
misterioznog nestanka i policija bi te pronašla.«
»Imaš pravo. Nećemo u Francusku, previše je rizično. Otići ćemo u Švicarsku.
Vrijeme je. Moram doznati što je bilo s mojim ocem.«
Elle je uzdahnula. »Koliko već godina govoriš o odlasku u Švicarsku, Bo?
Vjeruješ li više uopće da je živ?«
To me pitanje zateklo. »Ne, naravno da ne. Ali što drugo predlažeš? Da
ostanemo ovdje u Njemačkoj? Da se pomirim s mogućnošću da će me Kreeg
ubiti? Ili Hitler tebe?« šutnuo sam kovčeg od nemoći i smjesta osjetio grižnju
savjesti. Elle mi je samo nastojala pomoći, ali bio sam izvan sebe od panike.
»Slušaj me«, zavapila je. »Ne možemo ništa protiv Hitlera, ali protiv Kreega
možda možemo.«
Podbočio sam se. »A što to, Elle?«

166
 Knjige.Club Books

»Godinama sam razmišljala o tome. Zašto mu jednostavno ne vratiš

dijamant?« upitala je.
Morao sam se nasmijati. »Joj, Elle! Znaš da sam mu ga htio dati u Sibiru, ali
nije slušao. Samo me napao.«
Elle je kimnula. »Znam, ali otada se štošta promijenilo. Bili ste djeca. I s
obzirom na situaciju koju si mi opisao, ne znam što je drugo Kreeg mogao
zaključiti.« Zastala je i razmislila je li joj pametno izgovoriti sljedeće riječi. Ipak
je rekla: »Na kraju krajeva, zatekao te nad majčinim mrtvim tijelom.«
Stresao sam se pri toj uspomeni. Godinama sam se trudio izbrisati je iz
sjećanja. »Zašto me podsjećaš na to?«
»Zato što, ljubavi, moraš zapamtiti da nisi ubojica. Bojim se da to ponekad
zaboraviš. Nedužan si i nemaš se čega bojati pred Bogom.«
»Pred Bogom, ne. Ali pred svojim bratom... pred Kreegom... to je sasvim
druga priča.«
„Kreeg vjeruje da si mu ubio majku kako bi uzeo dijamant. Oboje znamo da
to jednostavno nije točno. On mora prihvatiti istinu.«
»A kako predlažeš da to učinim, Elle? Da mu priđem na ulici, potapšam ga
po ramenu i zagrlim? Da mu bacim dijamant i kažem: >Čist račun, duga ljubav,
brate?<«
»Shvaćam kako se osjećaš, Bo, ali nema potrebe da se iskaljuješ na meni.«
Djelovala je utučeno.
»Oprosti, ljubavi, ali bojim se da zaboravljaš zašto smo uopće došli ovamo.
Kreeg se zakleo da će me uloviti i osvetiti majku ili pritom umrijeti. Poznajem ga,
Elle, bolje od bilo koga na ovom svijetu. Održat će riječ.«
»Znam. Ali, postoji nekoliko stvari koje moramo imati na umu. Kao prvo, on
ne zna kako se sada zoveš. Ovdje si Bo D’Aplièse. Kao drugo, promijenio si se s
godinama. Znam da si ti odmah prepoznao Kreega, ali on ne mora tako lako
prepoznati tebe. Kao treće, za koji instrument Kreeg zna da ga sviraš?«
»Violinu.« Konačno mi je sinulo. »Ah...«
»Upravo tako. Sigurno se neće raspitivati o studentu po imenu Bo D’Aplièse
koji svira violončelo. Ako je i pokušao, možda počinje gubiti nadu da si uopće
ovdje.«
»Moguće je, da«, priznao sam.
»Eto, možda te zvijezde čuvaju. Kreeg nije u prednosti, kao što misliš. Ako
smislimo plan da mu vratimo dijamant, uz popratno pismo u kojem ćeš razjasniti
stvarne okolnosti smrti njegove majke, možda odustane od potrage za tobom.«
Tužno sam odmahnuo glavom. »To neće pomoći, Elle, usprkos istini. On me
želi mrtvog.«
Pomilovala me po obrazu. »Zar ne vrijedi pokušati, ljubavi? Tako bismo ti i
ja napokon mogli živjeti u miru.«

167
 Knjige.Club Books

»Bojim se, Elle. Bojim ga se.«

»Znam, ali imaš svoju Elle.« Ustala je i počela hodati po sobi, pritom
razmišljajući naglas: »Kao prvo, najvažnije je da zasad ne izlaziš dok ne doznamo
gdje je Kreeg stacioniran i kakva mu je svakodnevna rutina. Ima li to smisla za
početak?«
Uzdahnuo sam. »Da«, složio sam se.
»Dobro! Onda možemo početi.«
»Elle...«
»Molim, ljubavi?«
»Preklinjem te, budi oprezna. To da me Kreeg večeras nije prepoznao, samo
je naša pretpostavka. On je vrlo lukav i opasan. Da ti se nešto dogodi, dragovoljno
bih se predao Eszuu.«
»Znam. Zato želim tu situaciju privesti kraju, i privest ću je, pa kako ispadne.«
Elle me poljubila. »Vidimo se, ljubavi. Vraćam se čim nešto doznam.«
Nato je otključala vrata moje sobe i otišla.
I zato sada sjedim, skamenjen od straha da će nekakva nevolja snaći Elle ili
da Kreeg zna da sam ono u kavani bio ja. Svako malo lagano odmičem zastor i
provirujem na ulicu pod sobom u iščekivanju da ću ugledati muškarca u odori SS-
a kako zuri u mene. Bit će ovo duga noć.

168
 Knjige.Club Books

23.

ELLE SE VRATILA SUTRADAN u deset ujutro, blijeda i vidno potresena. Jedva je

govorila, stoga sam je posjeo i donio joj šalicu zaslađenog čaja iz skromne
kuhinjice u prizemlju. Dok ga je polako pila, grlio sam je sve dok joj se krv nije
djelomično vratila u lice.
»Bilo je strašno, Bo. Strašno i užasno.«
Kada je konačno smognula snage, Elle mi je opisala stravičan prizor kojem je
netom svjedočila u Gewandhausu, najvećoj koncertnoj dvorani u gradu. Na trgu
ispred dvorane nalazi se kip čuvenoga Felixa Mendelssohna, Židova, utemeljitelja
Konzervatorija u Leipzigu. Jutros su članovi Hitlerove mladeži srušili kip i
čekićem ga pretvorili u hrpu skršenog kamena i prašine.
»Lica su im bila puna bijesa i kesili su se kao divlje zvijeri, Bo. Kao da su
pobjesnjeli, zaslijepljeni gnjevom i mržnjom. Morala sam ostati pribrana i proći
pokraj njih kao da me to uopće ne dira.« Elle je zažmirila u pokušaju da se
oslobodi sjećanja na taj prizor.
»Goerdeler će pobjesnjeti«, rekao sam. »Kako itko može mrziti čovjeka koji
je toliko toga dao ovome svijetu?«
»Kladim se u što god hoćeš da je to naredila ona zmija od njegovog
zamjenika, Haake. Uopće me ne čudi da se odvažio na takvo zastrašivanje dok je
Goerdeler u Münchenu. Sad će ga sigurno otjerati i zavladati Leipzigom.«
»Elle, jako mi je žao.«
Izvadila je rupčić i obrisala oči. »To nije sve. Vidjela sam Kreega, stajao je
blizu razrušenog kipa i izvikivao upute djeci.
Mislim da nadgleda brigadu Hitlerove mladeži.« Zadrhtao sam pri pomisli na
njegov utjecaj na nevinu dječicu. »Zbog toga bih trebala moći relativno lako
doznati kuda se kreće. Samo moram doći do rasporeda brigade, pa ću znati gdje
je Kreeg u svakom trenutku.«
»Pa, pretpostavljam da je to jutros jedina dobra vijest.«
Elle je spustila pogled. »Ne bih rekla, Bo.«
Prekorio sam samog sebe. »Govorim gluposti. Neću im dopustiti da ti naude,
ljubavi, kunem se,« Tužno mi se nasmiješila. »Usput, zar ne moraš na nastavu?«
»Ne. Ravnatelj Davisson zatvorio je konzervatorij. Smatra da je previše
opasno za studente, pa se idem naći s Karine u Wasserstraße.« Ustala je.

169
 Knjige.Club Books

»Elle, mislim da to nije pametno. Iz aviona se vidi da je Karine Židovka. Ako

danas ulicama vlada antisemitski duh, bojim se da bi mogla nastradati.«
»Bo, ne zaboravi da moramo pomoći prijateljima. I ti i ja dobro znamo da Pip
nije svjestan koliko je situacija ozbiljna. Njega mnogo više brine hoće li uspjeti
dovršiti svoju skladbu.«
Kimnuo sam. »Ja bih trebao svirati violončelo u orkestru...« Odagnao sam tu
misao. »Uglavnom, danas te ne mogu samu pustiti van. Idem s tobom.«
Elle je razmislila. »Priznajem, bilo bi mi lakše da ideš sa mnom. Kreeg i
njegova brigada Hitlerove mladeži spaljivat će knjige uz srušeni Mendelssohnov
kip. Traže da studenti bace partiture židovskih skladatelja na lomaču...« Elle se,
jasno, stisnulo grlo te nije mogla nastaviti. Ustao sam i zagrlio je. »Odjeni
najdeblji kaput koji imaš«, naposljetku sam joj rekao. »I stavi kapu. Ne smijemo
riskirati.«
Sjeli smo u separe kavane u Wasserstraßeu i pričekali Pipa i Karine. Kada su
nam se pridružili, Karine je bila izvan sebe od užasa i na licu joj se vidjelo da je
plakala. Međutim, Ellina je prijateljica bila očekivano odlučna kada nam se svima
obratila.
»Sada nas, nakon toga, više nitko ne štiti. Svi znamo da Haake mrzi Židove.
Pogledajte samo kako nastoji nametnuti te užasne zakone ostatku Njemačke.
Koliko će proći prije nego što židovskim liječnicima zabrane rad u Leipzigu i
arijevcima da se liječe kod njih?« upitala je.
Pip je podignuo ruke da smiri situaciju. »Ne trebamo paničariti, nego čekati
da se Goerdeler vrati. U novinama piše da se vraća za koji dan. Otišao je iz
Münchena u Finsku obaviti nešto za Trgovačku komoru. Siguran sam da će se
vratiti u Leipzig čim čuje što se dogodilo«, rekao je.
»Ali, gradom vlada mržnja!« ispalila je Elle. »Svi znaju koliko Zidova studira
na Konzervatoriju. Što ako odluče otići korak dalje i sravniti ga sa zemljom, kao
što su sravnili sinagoge u drugim gradovima?«
»Konzervatorij je hram glazbe, a ne političke ili vjerske moći. Molim vas,
nastojmo ostati smireni«, ponovio je Pip.
»Lako je tebi reći«, tiho mu je dometnula Karine. »Ti nisi Židov i možeš proći
kao jedan od njih.« Proučila je njegovu valovitu crvenkastu kosu i svijetloplave
oči. »Za mene to ne vrijedi. Netom nakon što je kip srušen, prošla sam pokraj
skupine mladića na putu za Konzervatorij, pa su mi doviknuli: >Jüdische
Hündin!<« Oborila je pogled dok se toga prisjećala. Svi smo znali da to znači
židovska kučka. »Osim toga«, nastavila je, »ne mogu ni do roditelja. U Americi
su i pripremaju se za očevu novu kiparsku izložbu.«
Pip se nato zajapurio. Izgledao je kao da mu krv ključa u žilama. Uzeo je
Karine za ruku: »Ljubavi, ja ću te zaštititi. Čak i ako te budem morao odvesti u
Norvešku, ništa ti se neće dogoditi.« Sklonio je pramen sjajne crne kose s njezina
zabrinuta lica.

170
 Knjige.Club Books

»Obećavaš?« neutješno je upitala Karine.

Pip ju je nježno poljubio u čelo. »Obećavam.«
Elle i ja bili smo zahvalni što je Pip konačno shvatio ozbiljnost situacije.
Sljedećih nekoliko dana proveo sam u stanu i po Elle profesorima poslao
poruku da sam dobio gripu. Ona me posjećivala svake večeri i javljala mi što je
doznala o Eszuu. Treće noći došla je s novim informacijama.
»Danas sam u centru grada pratila nekoliko časnika SS-a. Doznala sam da
odsjedaju u hotelu blizu zgrade NSDAP-a29«, rekla je s tračkom uzbuđenja u
glasu.
»Što je NSDAP?«
»Svojevrsno administrativno sjedište. Ondje je smještena državna policija.«
Naslonio sam se na klimavi drveni pisaći stol u svojoj sobi. »Misliš da Kreeg
boravi ondje?«
»Da, gotovo sam sigurna. Iako...« skrenula je pogled.
»Što je bilo, Elle?«
»Doznala sam da se rotiraju. Kreeg putuje po zemlji i posjećuje ostale brigade
Hitlerove mladeži kako bi se pobrinuo da se indoktrinacijske tehnike dosljedno
provode. Ubrzo odlazi iz Leipziga.«
Nasmijao sam se u nevjerici. »Odakle znaš?«
»Razgovarala sam s jednim od njih.«
Raspoloženje mi se naglo promijenilo. »MOLIM?! Elle, pobogu, gdje ti je
bila pamet? Pristao sam na taj plan samo pod uvjetom da se ne dovodiš u
opasnost!«
Uhvatila me za ruke. »Ima li boljeg načina da se zaštitim od toga da pokažem
zanimanje za to što rade? Prišla sam jednom mlađahnom dok je pušio među
kolonadama konzervatorija. Rekla sam mu da je baš zgodan u uniformi i da je baš
sjajno što je neki dan srušio kip.«
Pustio sam Elline ruke i počeo masirati sljepoočnice. »Joj, Elle. Nastavi.«
»Pitala sam vojnika što točno radi, pa mi je ispričao da je zadužen za obuku
Brigade mladeži pod nadzorom prvog poručnika Eszua... koji sutra odlazi.«
Svladala me ljutnja: »Elle, igraš se vatrom. Što ako sazna da si Židovka?!«
Zakolutala je očima. »Za Boga miloga, daj me pogledaj! Ovako plavokosa i
plavooka ne mogu biti više u skladu s njihovom arijevskom vizijom Njemačke,
zar ne? Osim toga, pravo je čudo što sve možeš postići umilnim pogledima...«
Uzdahnuo sam. »Ne znam što bih mislio. Valjda bih se trebao veseliti što će,
primirim li se na sljedeća dvadeset četiri sata, Kreeg otići iz Leipziga pa ću opet
biti siguran. S druge strane, nećemo moći provesti tvoj plan u djelo.«

29
Njem. Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka. (Op. prev.)

171
 Knjige.Club Books

»Ne. Iako mi je taj mladi časnik rekao da se poručnik Eszu vraća za šest
mjeseci kako bi provjerio da je sve na svojem mjestu. Tako ćemo imati više
vremena da smislimo konkretan plan za vraćanje dijamanta i tvoju sigurnost.«
Ushodao sam se svojom malenom spavaćom sobom. »Da, ali to ne mijenja
našu trenutačnu situaciju, Elle. Nacisti neće tek tako spremiti stvari i otići kao
Kreeg. Ti i dalje nisi sigurna.«
Elle je načas zastala kako bi sročila odgovor. »Kao što je Pip predvidio,
Goerdeler se vratio. Upravo je danas obećao ponovno podići Mendelssohnov kip.
Haakeov plan da ga otjera nije uspio. Mislim da je... situacija sada malo stabilnija.
Dok je Goerdeler na vlasti, ne prijeti nam izravna opasnost.«
Zastao sam i pogledao je u oči. »Stvarno predlažeš da ostanemo, Elle?«
Polako je kimnula. »Dužna sam pomoći Karine. Pip trenutačno ne želi
nikamo, pa smo joj potrebni. Ne zaboravi, Bo, bez njezina oca ne bismo ni bili
ovdje. Moramo ostati i zaštititi je.«
Nisam joj mogao proturječiti. Ako Karine ostaje, očito moramo i mi.
»Shvaćam«, odgovorio sam.
»Hvala, Bo.« Nagradila me poljupcem u obraz. »Jesi li svjestan da imamo
samo još nekoliko dana do božićnih praznika? Pip i Karine planiraju provesti
tjedan u hotelu, prijavit će se kao muž i žena. Frau Fischer, vlasnica mojeg
pansiona, bit će kod obitelji u Berlinu.« Elle se blago zarumenjela. »Mislila sam...
ako želiš, možda tih tjedan dana možeš provesti kod mene.«
Srce mi je zatreperilo. Iako smo Elle i ja bili »zajedno« već sedam godina,
nikada nismo... konzumirali svoj odnos. Ispričavam se, malo mi je neugodno što
pišem o tome. Naše formativne godine obilježila je nevinost. Međutim, sada nam
je bilo dvadeset i osamnaest godina i očito su postojali određeni nagoni koje kao
djeca nismo imali. Nekoliko smo im se puta zamalo prepustili, ali uvijek bi nas
nešto spriječilo - obično neki drugi stanar. Razgovarali smo o tome da možda
unajmimo hotelsku sobu, ali smo oduvijek smatrali da bi to bilo pomalo nepošteno
prema monsieuru Landowskom i Prix Blumenthal.
»Život je kratak, Bo«, rekla je Elle pa mi namignula i krenula van iz mojeg
stana.
Božićni su praznici stigli i konzervatorij se prorijedio jer su se i studenti i
osoblje vraćali kućama za blagdane. Pansion je bio gotovo prazan, pa sam spremio
stvari u svoj maleni kovčeg i zaputio se k Elle.
Te smo noći prvi put vodili ljubav. Oboje nas je bilo užasno sram, stoga je
iskustvo bilo kratko i nespretno. Poslije smo se, dok sam je držao u naručju,
gledali u oči u bizarnom pokušaju da nasilu prizovemo romantičnu atmosferu.
Mislim da smo to oboje čitali u knjigama. Međutim, sam je... čin... bio je pomalo
ispod očekivanja, pa smo prasnuli u smijeh dok smo se tako gledali. Zatim su
smijeh zamijenili poljupci, koji su potom prešli u nešto više i... no, sa
zadovoljstvom mogu reći da je drugi pokušaj bio mnogo uspješniji. Ne bih volio

172
 Knjige.Club Books

pisati o pojedinostima kako bih zaštitio Ellinu čast i samog sebe poštedio sramote,
ali bilo je izvanredno.
Narednih smo tjedan dana jedno drugo podučavali umijeću tjelesne intimnosti
i s užitkom se prepuštali putenim grijesima. Nakon onog prvog traljavog pokušaja,
otkrili smo da je to nešto najprirodnije ljudima koji se vole. Tijela su nam stvorena
da pružamo užitak i tko smo mi da im to uskraćujemo?

Stigao je novi semestar, a s Geordelerovim povratkom u grad politička se klima

stabilizirala, baš kao što je Elle predvidjela. Vratili smo se studiranju i život nam
se nastavio jednakim ritmom kao prije dolaska (i odlaska) Kreega Eszua. Pip je
žustro radio na svojoj skladbi u očajničkom nastojanju da je izvede prije nego što
Karine bude morala napustiti Leipzig. Povremeno je održavao probe za nove
dijelove partiture te sam se, smješten za svojim violončelom, iskreno divio
njegovu radu. Premda je imao mana na drugim poljima, Pip Halvorsen bio je
izrazito darovit skladatelj.
»Valja li, Bo? Pouzdam se u tvoje mišljenje.«
»Mislim da će polučiti velik uspjeh«, iskreno sam odvratio.
»Jako lijepo od tebe.« Spustio je poklopac na tipke na glasoviru i nagnuo se
prema meni. »Znaš, po školi se šuška da se zoveš >Bo< zato što te nikad ne vide
bez gudala za violončelo. Je li to istina?«
Samodopadno sam se nasmijao, skrivajući nalet tjeskobe. »Nažalost, to je
obična glupost. Iako, naravno, zato sam se i prihvatio gudala!« U sebi sam si
čestitao što sam tako brzo smislio laž.
Pip se osvrnuo po sobi za probe s drvenom zidnom oplatom. »Znaš, Goerdeler
će se u ožujku ponovno kandidirati. Danas je dao izjavu.«
Ustao sam i počeo spremati violončelo. »No, to je svakako dobra vijest.« Bio
sam svjestan da Pip pomno motri moju reakciju.
»Da«, nastavio je. »Stvarno se nadam da će, s obzirom na to da ima podršku
cijelog konzervatorija i većine Leipziga, nakon reizbora otjerati neželjene
posjetitelje iz grada. Mislim to radi dobrobiti naših boljih polovica.«
Zatvorio sam kovčeg s violončelom i okrenuo se prema njemu. »Mislim da je
to malo ambiciozno predviđanje, Pipe. Goerdeler nije uspio postići čak ni da
ponovno podignu Mendelssohnov kip.«
Slegnuo je ramenima. »Istina. Ali nakon što ljudi daju svoj glas i ponovno ga
izaberu, Reich zacijelo neće imati drugog izbora nego ga podržati, zar ne?«
»Nisam baš siguran. Svi znamo da se Haake otvoreno protivi njegovu novom
mandatu. Rušenje Mendelssohnova kipa otvoreno je pokazalo stav prema
Židovima.«
173
 Knjige.Club Books

Pip je duboko uzdahnuo. Očito mu nisam odgovorio onako kako se nadao.

»Znam. Neprestano se pokušavam uvjeriti da se to ne događa. Naravno, ja sam na
trećoj godini i velike su šanse da ću uspjeti diplomirati ovdje u Leipzigu, ali
Karine, Elle i ti, jasno... možda ćete morati otići i prije nego što upišete zadnju
godinu.«
»To je mala cijena za sigurnost, Pipe.«
Zastao je i potom kimnuo. »Imaš pravo, da.«
Narednih nekoliko tjedana uoči Goerdelerova reizbora na mjesto
gradonačelnika, Elle, Karine i mnogi drugi studenti na konzervatoriju vrbovali su
glasače u njegovu korist. U noći kada su se prebrojavali glasovi, pridružili smo se
gomili pred gradskom vijećnicom i oduševljeno klicali kada smo čuli da je naš
kandidat izborio novi mandat. Prvi put nakon dugo vremena imali smo osjećaj da
je svemir na našoj strani.

174
 Knjige.Club Books

24.

PREMDA JE GOERDELER DAO sve od sebe, kip je ostao nepodignut. S obzirom na

taj neuspjeh, dao je ostavku 31. ožujka 1937. godine i službeno odbio prihvatiti
novi mandat.
Ispričavam se svojem čitatelju jer mi se rukopis primjetno pogoršao od
prošloga dnevničkog zapisa. Nažalost, imao sam ozljedu desne ruke i boli me
kada god je podignem. Pri svakom novom retku bol mi para lakat sve do ramena
i vrata. To mi služi kao podsjetnik da je ljudsko tijelo složen skup povezanih
živaca, a ja sam mu, čini se, prouzročio dovoljno štete da osjećam bol na više
mjesta. Trenutačno nosim provizorni povoj koji mi je Elle izradila od svojega šala
te mi više puta na dan pomaže da ga stavim i skinem. Osim toga, lice mi je
trenutačno boje glühweina30 koji pijemo kako bismo se ugrijali u hladnim
zimskim noćima.
Moram napomenuti da se trenutačno nalazim u kabini klimava starog trajekta
kojim se Elle i ja vozimo u zemlju u kojoj nijedno od nas nikada prije nije bilo.
Usprkos svemu što se dogodilo, veseli me pomisao da ću vidjeti novu zemlju
prepunu zelenila. S nama na trajektu su i Pip i Karine, kojima Elle i ja vjerojatno
možemo zahvaliti što smo živi. Pip je nesebično pozvao Elle i mene u svoj
obiteljski dom u Norveškoj. Putovanje traje dva dana, stoga ću iskoristiti priliku
da u dnevnik zabilježim događaje koji su nas naveli da napustimo Leipzig.
Proteklih nekoliko mjesec bili smo na neprestanom oprezu - posebice Elle,
koja je budno pazila hoće li se Kreeg ponovno pojaviti u brigadi Hitlerove
mladeži. Premda od njega nije bilo ni traga ni glasa, oboje smo u svibnju osjetili
kako je došlo vrijeme za odlazak. Dogovorili smo se pričekati kraj semestra kako
bismo položili ispite druge godine, a zatim spremiti stvari i otići. Nakon što je
Goerdeler napustio grad, nacionalsocijalisti su imali odriješene ruke da uvedu bilo
kakve sankcije protiv židovskog stanovništva i bilo je naprosto previše opasno
ostati. Elle je naposljetku nagovorila Karine da napusti Njemačku s Pipom ili bez
njega, ali on je shvatio ozbiljnost situacije i potkraj semestra pozvao Karine k sebi
u Norvešku.
Elle i ja smatrali smo da bi Sjedinjene Države bile dobro odredište za nas.
Imali smo tek toliko sredstava da otputujemo onamo, a ja sam smislio nekakvu

30
Njem. kuhano vino. (Op. prev.)

175
 Knjige.Club Books

strategiju prema kojoj ću potražiti obitelj Blumenthal i zahvaliti im što su mi

spasili život i omogućili da nađem posao.
S obzirom na naše planove, činilo se prikladnim što će točku na i mojega
boravka u Leipzigu staviti nastup u orkestru na izvedbi Pipova diplomskog rada.
Bila je to ugodna ljetna večer i stotine studenata okupile su se ispred
Gewandhausa u iščekivanju orkestracije nekolicine skladatelja s treće, završne
studijske godine. Prizor na trgu ispred konzervatorija bio je upravo idiličan,
unatoč očitoj odsutnosti kipa Herr Mendelssohna. Gomila studenata (među
kojima su mnogi nosili svečane frakove radi nastupa) pijuckala je vino, čavrljali
su o glazbi i smijali se. Ukrasne lampice sve su kupale blagim žutim svjetlom i,
da se netko bez ikakvih znanja o napetosti koja vlada gradom padobranom spustio
među nas, zacijelo bi pomislio da na svijetu nema ljepšeg mjesta.
Odlučio sam na taj način do kraja svojega života pamtiti konzervatorij: kao
vrhunac kreativnog izražavanja koji me potaknuo na nemjerljiv rast i razvoj, kako
glazbeni, tako i osobni.
»Jako si zgodan, Bo. Frak ti baš lijepo pristaje«, rekla je Elle i uzela me ispod
ruke.
»Hvala, ljubavi. Ali, frak pristaje svakom muškarcu. Nama je baš lako. S
druge strane, tebe i tvoje kolegice uvijek analiziraju i osuđuju, kakve god modne
izbore donijele. To je stvarno smiješno...«
»Hoće li to na kraju ispasti kompliment ili da se zabrinem?« našalila se Elle.
»Naravno, oprosti. Znaš da uvijek zračiš, ali večeras posebno.« Nisam
pretjerivao. Elle je nosila tamnoplavu krinolinu bez naramenica, koja joj se
pripijala uz torzo i na bokovima širila u volane.
»Hvala, Bo. Imaš pravo što se ženske mode tiče. Vjerujem da će sirota Karine
cijelu večer dobivati zlobne komentare!« Naša prijateljica, dakako, nije se
odlučila za haljinu, nego za crni kostim upotpunjen velikom bijelom leptir-
mašnom.
»Mislim da joj krasno stoji«, rekao sam.
»I ja. U tome izgleda baš kao... ona. To je nešto što ti i ja možda nikada
nećemo postići.«
Nasmijao sam se. »Može biti. Čuj, mogle bi polako krenuti i zauzeti mjesta.
Večeras nema karata, a ne želim da propustite nastup.«
Poljubila me u obraz. »Sretno. Nastoj ne upropastiti Pipovu karijeru...« Elle
je pošla po Karine i zaputila se s njom u Gewandhaus.
Pip je bio vidno napet, i to s razlogom. Mnogo se govorkalo o njegovoj
skladbi i dvorana je bila punija nego inače. Dok se njegova publika kretala prema
sjedalima, on je napeto koračao predvorjem.
»Ne brini se, prijatelju«, tješio sam ga. »Večeras ćemo dati sve od sebe za
tvoje umjetničko djelo.«

176
 Knjige.Club Books

»Hvala, Bo. Divno pridonosiš na violončelu.«

Stavio sam mu ruku na rame. »Moram na svoje mjesto. Sretno, Pipe.«
Nakon što sam sjeo među članove orkestra na pozornici, gledao sam kako
ravnatelj Walther Davisson izvodi Pipa i još pet skladatelja čija će se djela tu večer
izvoditi. Zauzeli su mjesta u prvom redu Großer Saala31, svi do jednog blijedi kao
krpe i napeti kao strune. Potom se ravnatelj Davisson okrenuo publici, koja ga je
nagradila srčanim pljeskom. I on je, poput Goerdelera, postao naše sidro i glas
razuma u tim turbulentnim vremenima. Cijeli je konzervatorij, zajedno sa mnom,
u njemu vidio vođu i zaštitnika.
»Hvala svima, hvala,, hvala.« Podignuo je ruku i pljesak se stišao. »Dobro
došli u Gewandhaus na diplomske izvedbe. Uvjeren sam da svi jedva čekate čuti
rezultate velikog rada i truda svojih kolega, stoga neću duljiti. Čestitam svima koji
ste se okupili na nevjerojatnoj izdržljivosti i odlučnosti koju ste pokazali ove
godine. Većini vam je jamačno poznat moj savjet da stavite nevidljive naočnjake
poput konja, kako vas ne bi ometalo sve ono što se trenutačno zbiva u svijetu oko
vas. I zato večeras slavimo ne samo šest mladih skladatelja čije ćete radove čuti,
nego i sva vaša postignuća protekle godine. Iznimna mi je čast i ponos što sam
vaš ravnatelj. Molim jedan pljesak za sve vas.« Gewandhaus ga je poslušao te su
dvoranu ispunili povici i usklici. »U godinama koje slijede, ljudi će se okretati
vama i vašem radu u potrazi za utjehom, radošću i bijegom od stvarnosti. Svi ste
i više nego spremni za taj poziv. Odazovite mu se.« Dvoranom je zavladala tišina
dok su okupljeni promišljali o njegovim mudrim riječima. »A sada vam
predstavljam prvu skladateljicu koju ćemo večeras poslušati - Petru Weber.
Petrina skladba >Rođenje nade<...«
Dok se Davissonov govor nastavljao, ja sam promatrao Pipa. Pogled mu je
zvjerao Gewandhausom. Nažalost, bio je zadnji po redu, stoga je na izvedbu
svojega djela morao čekati gotovo devedeset minuta. To mu je sigurno teško
padalo.
Najzad, nakon pet uspješnih izvedbi, došao je red da on zauzme podij. Dok
mu je prilazio, primijetio sam da mu koljena lagano klecaju. Kratko se naklonio i
sjeo za glasovir. Dirigent je podignuo palicu i glazba je otpočela.
Pip nije imao razloga za zabrinutost. Kada su se svjetla pogasila, publika se
preselila na neko euforično mjesto. Blage melodije i buma krešenda Pipove
skladbe nisu prošli nezapaženo. Čitava je skladba djelovala vrlo emotivno,
pulsirala je od ganuća i dočaravala snagu i izdržljivost cijeloga konzervatorija.
Bio je pravi užitak sudjelovati u njoj. Nakon što smo odsvirali i posljednje note -
lagane tonove harfe - nastupilo je kratko zatišje, a zatim gromoglasan pljesak.
Publika je skočila na noge za Pipa, stoga joj se ovoga puta odvažno naklonio.

31
Njem. velike dvorane

177
 Knjige.Club Books

Poslije se u predvorju Gewandhausa slavilo u punom jeku. Dirnuto sam

promatrao kako Pipu brojni kolege, ali i profesori, čestitaju i plješću ga po leđima.
Čak ga je jedan novinar među nama zamolio za intervju. Nepobitno je predano
radio proteklih nekoliko mjeseci i zaslužio je ubrati plodove svojeg rada. Vidio
sam kako se Karine probija kroz gužvu i grli ga. »Moj vlastiti Grieg«, rekla je.
»Chérie, tvoja blistava karijera upravo je počela.« Bilo je teško ne složiti se s
njezinom procjenom.
Konzervatorij nam je osigurao pjenušac i činilo se da se ove godine nimalo
ne štedi. Piće je teklo u potocima i rijetko se tko libio poslužiti. Nije im se moglo
zamjeriti - ljudi su naprosto uživali u divnom danu i slavili sadašnji trenutak.
Nudili su mi čašu za čašom, ali sam ih redovito odbijao.
S godinama sam se polako opustio i počeo sve češće govoriti, pa čak i pred
drugima otkrivati svoju priču - što nisam očekivao da će se dogoditi. No alkohol
čovjeku razveže jezik i otupi osjetila, pa sam smatrao da je najbolje izbjegavati
ono što mnogi smatraju najslađim nektarom. Ubrzo mi je postalo jasno da sam
zbog toga u vrlo rijetkoj manjini, stoga sam odlučio poći natrag u svoj pansion -
sretan, ali trijezan.
Obavijestio sam Elle o tome. »Mislim da ću ja još malo ostati s Karine«, rekla
je.
»Kako želiš, ljubavi. Nađemo se ujutro na kavi?«
»Naravno«, odgovorila je i poljubila me u obraz.
Obratio sam se Ellinoj cimerici: »Laku noć, Karine. Molim te, još jedanput
reci Pipu da mi je bio pravi užitak večeras svirati njegovu skladbu.«
»Hoću, Bo, hvala ti! Laku noć.«
Kako sam iz Gewandhausa otišao netom prije ponoći, tramvaji više nisu
vozili, stoga sam se zaputio u dvadesetominutnu šetnju kući. Danju je to bila vrlo
ugodna šetnica, ali sada je bilo mračno i hladno. Čvršće sam stegnuo ovratnik
kaputa. Ulica koja vodi od Gewandhausa do Johannisgassea bila je dugačka i
pusta, obrubljena drvoredom visokih čempresa i slabo obasjana petrolejskim
svjetiljkama na razmacima od petnaestak metara. I s jedne i s druge strane ulice
pružala su se golema otvorena polja, koja su stanovnicima Leipziga uglavnom
služila za vježbanje ili šetanje pasa. Noću su djelovala jezivo, zbog čega sam imao
osjećaj da hodam lebdećim mostom ponad duboka ponora. Budući da je bilo vrlo
kasno, nigdje nije bilo žive duše.
Išao sam tako desetak minuta, kadli sam iza sebe začuo pucanje grančice.
Okrenuo sam se misleći da ću ugledati lisicu ili možda srnu kako prelazi cestu iz
jednog polja u drugo. Ipak, na svoje iznenađenje, nisam vidio ništa. Zastao sam i
pogledom prešao krajolikom neću li štogod uočiti. Sve je bilo mimo, stoga sam
produžio. Nakon što sam prešao još pet-šest metara, dao bih se zakleti da sam sa
suprotne strane stabala čuo korake. Naglo sam se okrenuo.
»Tko je to?« viknuo sam. Odgovorila mi je tek tišina.

178
 Knjige.Club Books

Uznemiren, ubrzao sam korak. Nikakvo čudo, koraci koje sam dotad čuo
postali su glasniji, a onaj kome su pripadali više se nije trudio šuljati. Smislio sam
plan, zaključivši da mi je najpametnije boriti se, pa sam se naglo okrenuo i potrčao
prema mjestu među stablima s kojega sam čuo korake.
»Zašto me pratiš? Zašto se ne pokažeš? Ne budi kukavica, ako mi imaš nešto
reći, samo izvoli!« Trčao sam među stablima i očekivao zateći nekoga kako se
skriva. Ništa nisam pronašao, pa sam potrčao u polje, gdje me okupala tama. Stao
sam kao ukopan i ponovno začuo korake. Ubrzo su poprimili gnjecav zvuk, što je
značilo da njihov vlasnik gazi po blatu. Povlačili su se u tamu i sve dalje od mene.
Sretan što je moj progonitelj, tko god on bio, odustao od sukoba, vratio sam se na
cestu i ostatak puta do kuće pretrčao.
Stigao sam do ulaznih vrata zadihan i blago potresen. Gurnuo sam ruku i džep
kako bih uzeo ključeve, ali su mi ispali na pod. Dok sam se saginjao po njih,
postrance sam primijetio tamnu priliku kako bježi iza zgrade na uglu ulice.
Je li se vratio u Leipzig? Zna li tko sam?
Promislio sam o šačici mogućnosti koje sam imao na raspolaganju. Ako je ta
tamna prilika Kreeg, bilo bi glupo potrčati za njim i suočiti se. Vjerojatno je
naoružan, pa će me smjesta ubiti. Odmah mi se nametnula misao da moram
zaštititi Elle, ali ako se sada vratim onim dugačkim putom do Gewandhausa,
odvest ću Eszua ravno do nje i u opasnost dovesti svoju ljubav i naše prijatelje.
Shvatio sam da mi nema druge nego ući u pansion. Otključao sam vrata i brzo se
zaputio gore u svoju sobu. Zaključao sam za sobom i nisam upalio svjetlo. Zatim
sam prišao prozoru pogledati van na ulicu ne bih li vidio onu tamnu priliku. Ništa
nisam vidio.
Kako bilo, pomislio sam da bi bilo dobro poduzeti mjere opreza. Iz ladice
noćnog ormarića uzeo sam džepni nožić. Potom sam se vratio do prozora i
navukao zavjese ostavivši malen procjep kroz koji sam mogao motriti ulicu.
Odavde sam nazirao ugao Ellina stana. Tako ću barem moći vidjeti da su ona i
Karine sigurno stigle kući.
Čekala me duga noć.
Privukao sam stolac i iza glave namjestio jastuk. Barem ću u narednim satima
moći isplanirati bijeg od Kreega, ako je to doista bio on. Pozorno sam motrio
pustu ulicu pod sobom. Vrijeme je prolazilo i prilici za koju sam bio uvjeren da
me prati nije bilo ni traga. Jesam li siguran da...? Možda se um samo poigravao
mnome. U posljednje sam vrijeme pod velikim stresom, pa je moguće da mi se
mašta otela kontroli.
Budući da je moja soba bila na zadnjem katu pansiona, bilo je toplo, a šum i
škljocanje radijatora djelovali su umirujuće. Osjetio sam kako mi se oči sklapaju.
U pokušaju da se razbudim, malčice sam odškrinuo prozor te je hladni noćni zrak
nahrupio unutra. Moj je plan nakratko upalio, ali me naposljetku san ipak svladao.

179
 Knjige.Club Books

Probudio me kašalj. Otvorio sam oči, ali ništa nisam vidio pred sobom.
Instinktivno sam ustao i naslijepo prešao nekoliko koraka.
Zapeo sam o nogu stola i pao potrbuške na pod. Unatoč bolu od udarca, vid
mi se smjesta razbistrio. Kada sam se okrenuo na leđa, užasnuto sam shvatio da
mi je soba puna crnog, oporog dima.
Obuzela me panika. Brže-bolje sam ustao, ali sam udahnuo puna pluća dima,
pa se opet zakašljao. Pao sam natrag na pod, srce mi se uzlupalo. Počeo sam puziti
po podu, napipavajući kutove namještaja kako bih odredio gdje se nalaze vrata.
Kada sam stigao do njih, prenerazila me spoznaja da dim dopire iz hodnika. Očito
ću morati proći pakao da siđem. No, imam li izbora? Uhvatio sam se za kvaku i
povukao na noge, pritom zadržavajući dah. Opipavao sam u potrazi za zasunom,
ali kada sam ga pronašao, bio je usijan od vrućine. Stisnuo sam zube i povukao
ga najjače što sam mogao. Na moje olakšanje, popustio je.
Stao sam iza vrata kako bi me zaklonila od vatre i naglo ih povukao. Dugački
narančasti plamenovi sunuli su u sobu poput divovskog jezika srdite zmije.
Utučeno sam shvatio da tuda neću moći pobjeći.
Ponovno sam zatvorio vrata. Bilo je samo pitanje vremena kada će ih vatra
progutati, te sam se zapitao hoću li prije podleći njoj ili dimu. Skliznuo sam na
pod i legao potrbuške.
»Žao mi je«, viknuo sam, iako nisam bio posve siguran komu se obraćam.
Možda Elle, zato što je ostavljam samu u Leipzigu i suočenu s golemom
opasnošću. Možda svojem ocu, kojega nisam pronašao, iako sam sebi obećao da
hoću. Možda i obitelji Landowski, Evelyn, monsieuru Ivanu i svima koji su
vjerovali u mene kada nisam imao ništa. Možda čak i Kreegu Eszuu, zbog pukog
nesporazuma koji je izazvao toliko patnje i boli.
I sada me tjerao da platim.
Prošao sam više kontinenata i preživio hladnoću i glad. Unatoč svemu,
pronašao sam nekoga tko je moj život učinio vrijednim življenja... a sada će
svemu tomu doći kraj. Doslovno će se pretvoriti u prala.
Okrenuo sam se na leđa i sklopio oči. Kad sam bio mali, da bi me uspavao,
moj se otac služio tehnikom za opuštanje koju je osmislio kazališni glumac
Konstantin Stanislavski. Prisjetio sam se njegova glasa:
Kontrolor mišića trenutačno se nalazi u tvom malom prstu. Mora početi od
najmanje točke na tijelu, znaš... pa je ugasiti. Zatim prelazi na idući prst, pa
idući... i sada ti je u tabanu. Ajme, kako je ondje napeto nakon što si cijeli dan bio
na nogama. No to ne predstavlja problem za kontrolora mišića. On ga gasi
jednako lako kao da pritišće prekidač. Potom prelazi u tvoj gležanj...

180
 Knjige.Club Books

Uspomena na oca u tom me trenutku uspavala. Doduše, vjerojatno je to bilo

zbog dima koji sam udisao. Zato što sam prilično siguran da je ono što se potom
dogodilo bio san.
Nad sobom sam ugledao zvijezde.
Sjećam se da sam se razveselio što su uz mene na kraju mojega života.
Zviježđe Sedam sestara sjalo je i žmirkalo pred mojim očima - moje zvijezde
vodilje, jedine nepromjenjive pojave u mojem životu. Zatim su se počele
premještati i poprimati obličja sedam ženskih lica koja nisam poznavao. Svako je
lice zračilo obiljem topline i ljubavi. U tom sam trenutku osjećao spokoj... bio
sam spreman.
A onda sam začuo glas.
»Ne još, Atlase. Moraš još štošta učiniti.«
Onih je sedam lica iščeznulo, a zvijezde su se ponovno rasporedile i poprimile
jedno jedino obličje. Imalo je dugačku kosu i prozračnu haljinu koja kao da se
vijorila za njom u vječnost. Zvijezde su se potom ugasile, a prilika mi se ukazala
u boji. Nosila je raskošno crvenu haljinu ukrašenu girlandama od bijelo-plavog
cvijeća. Kosa joj je - blistava plava griva - bila uredno spletena oko srcolikog lica.
Njezine krupne oči nalik na opal kao da su svjetlucale i blistale, te su me opčinile.
Ponovno mi se obratila.
»Dječače koji nosiš sav teret svijeta na plećima. Moraš ga još malo nositi.
Ostali ovise o tebi.« Primijetio sam da ima europski naglasak, iako mi se obraćala
na mojem materinskom jeziku.
»Kako to misliš?« odvratio sam bez daha. »Tko si ti?«
»Nisi ispunio svoju sudbinu. Još ne možeš proći kroz vrata.«
»Koja vrata? O čemu to govoriš?«
Žena se nasmiješila. »Gledaš me kroz prozor, Atlase. Smatram ga mnogo
podobnijim od vrata, zato što čovjek prije odlaska vidi kamo ide.«
Shvatio sam što mi poručuje. »Prozor... ali na trećem sam katu, neću preživjeti
pad!«
»Nećeš preživjeti ni ostaneš li ovdje. Vjeruj i prepusti se.«
Žena je potom iščeznula, progutao ju je crni dim koji se skupljao i kovitlao
nada mnom.
Odjednom posve razbuđen, prevrnuo sam se na trbuh i otpuzao prema
prozoru. Dok sam se tako vukao po podu, rukom sam okrznuo nešto dugačko i
tanko. Pogledao sam dolje i ugledao svoje gudalo za violončelo. Uzeo sam ga.
Jedva sam nazreo prozor kroz dim, koji je sukljao kroz onaj maleni procjep nakon
što sam ga odškrinuo. Zato se toliko kovitlao.
Uhvativši se za zavjesu, uspio sam se osoviti na noge i podignuo teško
prozorsko, okno. Uslijedilo je kratko olakšanje od pokrivača gustoga dima koji
me dotad ovijao, a zatim se vratio punom snagom, i još neumoljiviji. Pogledao

181
 Knjige.Club Books

sam prema tlu, gdje sam razabrao Frau Schneider i ostale koji su uspjeli pobjeći
od buktinje. Uočili su me kroz prozor.
»Živ je! Moj Bože!« zavapila je Frau Schneider. »Čekajte, mladiću! Pozvali
smo vatrogasce, oni će vas spasiti!«
Za leđima sam začuo stravičan tresak. Okrenuo sam se i vidio da je vatra
progutala vrata zajedno s okvirom. Moja odluka da širom otvorim prozor samo je
razbuktala vatru, pa su narančasti plamenovi sada posezali u sobu nalik na
hobotnicu koja prodire u pećinu. Buktinja je bila halapljiva. Željela me progutati.
Sada doista nisam imao izbora. Posljednje što sam iz sobe uzeo bio je moj
dnevnik, koji sam kroz dim jedva ugledao na obližnjem pisaćem stolu. Zatim sam
se uspeo van na prozorsku klupicu.
»Da niste skočili! Ostanite gore!« zaurlala je Frau Schneider na mene.
Procijenio sam da me od tla dijeli više od petnaest metara. Gurnuo sam gudalo
i dnevnik za pojas hlača. Zatim sam se oprezno uhvatio za prozorsku klupu i
spustio se preko nje tako da su mi noge visjele s prozora. Svaki milimetar kojim
ću smanjiti udaljenost do tla bio je ključan. Mentalno sam se pripremio na ono što
slijedi.
»Cvjetne lijehe, cvjetne lijehe!« povikala je Frau Schneider. »Večeras sam ih
zalila!« Lijevom sam rukom pustio prozorsku klupu i spustio je uz tijelo kako bila
pogledao dolje. Iako je bilo mračno, bijelo-plavo cvijeće djelovalo je poput
svjetala za slijetanje. Kada bih se barem mogao lagano odbaciti i pasti u mekano
blato, imao bih šanse preživjeti. Iz sobe se začula glasna škripa te sam shvatio da
to moram učiniti sada ili nikada. Ponovno sam se objeručke uhvatio za klupu i
zanjihao se najprije udesno pa ulijevo i pustio se.
S obzirom na sve, moj je doskok, premda nesavršen, bio prilično uspješan.
Čim sam osjetio tlo cvjetne lijehe pod nogama, što sam i priželjkivao, savio sam
koljena i zakotrljao se u stranu. Pravu silinu pada osjetio sam tek kada sam
desnom rukom, a zatim i licem, udario o kamenu stazu pokraj lijehe.
Bolno sam uzviknuo.
»Sinko moj, sinko moj!« vikala je Frau Schneider kada se stvorila nada
mnom. »Gdje si ozlijeđen? Osjećaš li noge? Možeš li pomicati prste?«
»Da«, odgovorio sam. »Ozlijedio sam ruku.« Zdravom sam rukom zasukao
rukav i ugledao prilično ružan prizor. Lakat mi je bio vidno iščašen, što mi je
natjeralo suze na oči.
»Moramo ga maknuti od zgrade. Pomozite mi!« K Frau Schneider smjesta su
pritrčala druga dva mladića iz pansiona te su me, u nastojanju da me sklone
odande, uhvatila za ruke.
»Ne!« viknuo sam, ali bilo je prekasno. Mladići su me povukli, a u desnoj mi
se ruci začulo mučno krckanje. Bol mi je sijevnuo iz lakta i nekako se proširio po
cijelom tijelu. Vrisnuo sam, ali mladići su čvrsto naumili skloniti me od
plamenova. Kada su me pustili, sklupčao sam se pred naletom bolova.

182
 Knjige.Club Books

»Diši, mladiću. Samo hrabro«, rekla je Frau Schneider. Ponovno je bila uz

mene i milovala mi kosu. »Preživio si.«
»Jesu li... svi... izašli?« naposljetku sam uspio upitati.
»Zasad su svi na broju. Sva sreća pa nismo svi bili kod kuće, većina je još
uvijek u gradu nakon večerašnjih nastupa... iako ne mogu ništa reći za ostale
kuće.«
»Ostale kuće?« protisnuo sam.
»Nažalost, da, mladiću. Stvarno je počelo. Jako mi je žao. Ništa se od ovoga
ne bi dogodilo da nije mene. Mene su htjeli.«
Zbunjeno sam nabrao čelo. »Ne shvaćam, Frau Schneider.«
»Židovka sam. Zapalili su moj pansion kako bi mi uništili posao i pokazali da
nisam dobrodošla u gradu. Nažalost, večeras su uspjeli.«
Povezao sam konce. »Žao mi je, Frau Schneider.«
»Nema nikakve potrebe za ispričavanjem. Noćas ste mogli poginuti i ja bih
bila odgovorna za to.« Oborila je pogled.
»Ne, Frau Schneider«, odvratio sam. »Ne biste vi bili odgovorni.« Želudac
mi se stisnuo poput kamena. »Spomenuli ste >ostale kuće<. Dakle, SS je obišao i
druge židovske kuće?«
»Nažalost, da.« Klimavo sam se osovio na noge, a bol mi je iznova proparao
ruku. Lecnuo sam se i naglo udahnuo. »Polako! Poslat ću po liječnika«, ustrajala
je Frau Schneider.
Krenuo sam prema kavani i ugledao Ellin pansion. Olakšanje koje me tada
preplavilo bilo je učinkovitije od morfija. »Nema potrebe za liječnikom, Frau
Schneider. Bit ću dobro, hvala vam. Samo moram pronaći Elle.«
Frau Schneider je kimnula. »Nisam je vidjela. Možda da se raspitate...«
Pokrila je usta rukama i zaplakala, iznenada svladana svime što se večeras
odigralo.
Podignuo sam zdravu ruku i stavio je na njezino rame. »Ovo nikako nije u
redu, Frau Schneider. Jako mi je žao zbog vas.«
»Hvala«, šmrcnula je. »Ali, pitam se zašto su se okomili na mene. Ja se jedva
deklariram u svojoj vjeri, za razliku od mnogih u ovom gradu.«
Obuzeo me nalet krivnje. Znao sam da noćašnja meta nije bila Frau
Schneider. Bio sam to ja.
»Bo!« preko ramena Frau Schneider ugledao sam Elle kako trči prema meni,
zajedno s Karine. Kada sam je pošao zagrliti, ruka me opet silno zaboljela te sam
morao iskriviti lice. »Ljubavi... što se, zaboga, dogodilo? Jesi li dobro?«
»Joj, Bo«, dodala je Karine.
Pokazao sam na zgradu iz koje je sukljao dim. »Morao sam skočiti. Spaljuju
židovske kuće. Ali, Elle... to je on. Zna. Moramo otići, još noćas, ako ikako
možemo.«
183
 Knjige.Club Books

»Kako to misliš, to je on?« upitala je Karine.

Elle se okrenula prijateljici. »Misli na jednog... naročito zlobnog časnika SS-
a kojeg smo viđali po gradu. Je li tako, Bo?«
»Da«, odvratio sam, zahvalan što Elle mozak u tom trenutku radi bolje nego
meni. »Jednostavno djeluje vrlo agresivno. Frau Schneider, vlasnica mog
pansiona, Židovka je, stoga smo noćas bili na popisu za spaljivanje. Gdje je Pip?«
»Još je u gradu, uživa u svojoj slavi«, rekla je Karine. »Jesu li svi uspjeli izaći
na vrijeme?«
»Navodno jesu, ali ovdje više nitko nije siguran. Moramo odmah otići.«
Lijevom sam rukom obgrlio Elle, a ona je priljubila lice o moja prsa. Kada smo
začuli približavanje sirena, pogledao sam uvis prema zgradi, s gudalom za svoje
violončelo pokraj noge. Život mi se vrtio u krug i ponovno sam ostao bez svega.
No sada sam uza se imao Elle.
»Kamo ćete?« upitala je Karine.
»Što dalje. Nadamo se u Ameriku.«
»Nedostajat ćeš nam, Karine«, zajecala je Elle. »Ti si mi kao sestra.«
»I ti meni, Elle.« Karine se ugrizla za usnu. »Što ako postoji način da
ostanemo na okupu? Bi li vas to zanimalo?«
Elle i ja smo razmijenili pogled. »Naravno, Karine«, odgovorila je. »Svakako
ste dobrodošli s nama. Možda bismo mogli svi zajedno u Ameriku?«
»Ustvari, mislila sam da vi pođete s nama. Kao što znate, Pip se ponudio
povesti me u Norvešku. Sigurna sam da će se ponuda, s obzirom na to što se noćas
dogodilo, odnositi i na vas. što kažete?«
»Da. O, da!« odgovorila je Elle prije nego što sam ja uopće stigao razmisliti
o tome. Okrenula se k meni. »Bo, to je savršen plan.«
Kimnuo sam, još uvijek ošamućen. »Ako Pip pristane, naravno da ćemo poći.
Hvala ti, Karine. Nemaš pojma koliko nam to znači.«
»Dogovoreno. Kraj semestra će za svega koji dan, a onda možemo otputovati
u Bergen.«
»Ne«, odlučno sam rekao. »Mislio sam ozbiljno kad sam rekao da ćemo Elle
i ja otići do sutra navečer. Neopisivo je važno da mi... da Elle smjesta napusti
Leipzig kako bi bila sigurna.« Znakovito sam pogledao u svoj pansion.
»Shvaćam«, rekla je Karine. »Odmah ću razgovarati s Pipom. Njemu je samo
bilo važno izvesti skladbu, a to je večeras postigao. Nadam se da do navečer svi
možemo biti na putu odavde.«
»Bo, ti u međuvremenu trebaš sklonište«, rekla je Elle. »Sigurna sam da Frau
Fischer, s obzirom na situaciju, neće imati ništa protiv da prespavaš kod nas.
Odgovara li to tebi, Karine?«
»Naravno.«

184
 Knjige.Club Books

Srećom, dopustili su mi prespavati kod Elle i Karine. U njihovoj sam sobi

uzeo stolicu i postavio je pokraj prozora, odlučan iskupiti se za ono prije. Da sam
barem bio pozorniji, sve se to moglo izbjeći. Budući da sam bio odgovoran za
Ellinu sigurnost, čvrsto sam odlučio ne potratiti tu drugu priliku. Bdio sam sve
dok sunce nije izašlo netom prije pet ujutro, a onda sam konačno legao na pod
kako bih se barem malo odmorio, uvjeren da Kreeg tijekom dana neće ništa
pokušati. U sedam sati čuo sam kako Karine odlazi razgovarati s Pipom.
Vratila se nekoliko sati poslije i potvrdila da smo dobrodošli u Pipov obiteljski
dom te da on trenutačno nastoji nazvati svoje iz ureda ravnatelja Davissona kako
bi im javio da dolazimo.
Ostatak dana prošao je u mahnitom spremanju stvari za putovanje. Pomogao
sam Elle da probere svoju imovinu, s neobičnim olakšanjem što to ne moram i sa
svojom jer je sada od nje ostala tek hrpa pepela. Preživjelo je samo moje
violončelo, ostavljeno sinoć u Gewandhausu - iako nisam mogao otići po njega.
Jednostavno, bilo je previše opasno. S knedlom u grlu, u sebi sam se oprostio od
svojega glazbala. Barem sam uspio sačuvati dijamant, visio mi je sigurno oko
vrata, kao uvijek. Dok sam savijao ruku kako bih ga opipao u kožnatoj torbici,
lakat mi je proparao oštar bol. Jauknuo sam.
»Joj, Bo. Moraš liječniku«, rekla je Elle. »Dođi.« Uzela je jedan svoj šal i
ovila mi ga oko vrata u provizornom povoju. Nježno me poljubila u obraz i
pomilovala mi natučeno lice. »Siroče moje. Ubrzo ćeš biti sav plav.«
»A za tjedan-dva i zelen«, dodao sam.
»Zaboravila sam vam reći«, ubacila se Karine. »Pipova majka, Astrid, je
bolničarka. Ona će ti moći zbrinuti ruku.«
»Eto vidiš, Bo.« Elle se uspjela nasmiješiti. »Već se naziru bolji dani.«
Unatoč svemu što se proteklih šest mjeseci događalo, i dalje sam bio pomalo
shrvan što moram otići iz Leipziga. Kada smo Elle i ja stigli, usudio sam se sanjati
da bismo ovdje mogli konačno slobodno živjeti - i to kao glazbenici - neopterećeni
prošlošću. Međutim, prošlost me sustigla i pretpostavljao sam da će se to redovito
događati, pa se urotila sa sadašnjošću ne samo protiv mene, nego i protiv Elle.
Sebično sam se pomolio da je Norveška dovoljno daleko izvan Kreegova
dosega.

185
 Knjige.Club Books

25.

Bergenska luka, Norveška

Silvestrovo 1938.
USRDNO MOLIM DRAGOGA ČITATELJA da mi oprosti na dugom izbivanju. Dok
pišem ove retke, teško mi je povjerovati da je od mojega prošlog zapisa prošlo
više od osamnaest mjeseci. Za izostanak novih zapisa odgovoran je isključivo
jedan čimbenik - moja ruka. Ispostavilo se da sam »padom« u Leipzigu zaradio
iščašenje lakta, ali i složeni prijelom. Svemu je tomu navodno odmogla i činjenica
da sam tijekom dvodnevnoga putovanja od Leipziga do Bergena stoički ispisao
više stranica.
Odmah po našem dolasku u Norvešku, ljubazna i čudesna Astrid Halvorsen
pobrinula se da mi u bolnici Haukeland pruže potrebnu skrb. Dobio sam gips za
narednih šest tjedana i rečeno mi je da bi moglo proći više od godine dok mi ruka
posve ne zacijeli. Iako je iz dana u dan sve bolje, i dalje mi je teško pisati. Više
sam puta pokušao pridignuti lakat i posvetiti se pisanju, ali me toliko boljela da
sam morao odustati. Međutim, drago mi je što mogu reći da je nekoć probadajuća
bol u ruci sada tek tupa nelagoda, što znači da... mogu nastaviti voditi dnevnik.
Kakav luksuz!
Nastojat ću se detaljno prisjetiti svih zbivanja jer vjerujem da je onaj tko ovo
čita iskreno zainteresiran za moju priču.
Čim sam se brodskim mostom iskrcao s parobroda, Astrid je bacila pogled na
moju ruku i izjavila da ću sasvim sigurno morati na operaciju. Njezina je procjena
bila točna i usprkos otporu ljubazne obitelji Halvorsen, ustrajao sam na tome da
osobno pokrijem sve bolničke troškove. Time sam iscrpio zalihu sredstava koju
mi je osigurao Prix Blumenthal monsieura Landowskog.
Na svu sreću, Halvorsenovi su neopisivo velikodušni prema nama. Tih prvih
dana pružili su nam krov nad glavom i hranu, kao i bezbroj veselih večeri
ispunjenih glazbom i smijehom. Pip i njegovi roditelji prihvatili su Elle i mene
kao rođenu djecu (kao i Karine, dakako).
Pipov otac Horst također svira violončelo u Bergenskome filharmonijskom
orkestru, stoga sam tijekom boravka u Norveškoj od njega primio neograničenu
količinu suosjećanja jer više ne mogu upravljati gudalom kako treba. Ruka mi je
jednostavno previše ukočena. Zbog toga nisam mogao sudjelovati u maloj tradiciji
glazbenih večeri poslije objeda koju smo razvili, s Pipom na glasoviru, Karine na

186
 Knjige.Club Books

oboi, Elle na flauti ili violi (ovisno o skladbi) i Horstom na violončelu, kako sam
spomenuo. Dok bi oni svirali, mene bi u valovima obuzimala tuga te sam
čeznutljivo pogledavao svoje nekadašnje glazbalo.
Ti prvi mjeseci u Norveškoj bili su upravo ono što nam je trebalo nakon
turbulentnog odlaska iz Njemačke. Norveška je za Elle i mene bila sigurna luka,
a k tome je bila možda i najljepša zemlja na planetu. Tijekom kratkoga boravka,
oduševile su me maglovite planine i očarale rijeke koje se pružaju u nedogled.
Jedna od omiljenih razonoda bila mi je pješačenje do mjesnoga parka, Bergens
Fjellstrekningera, s olovkom i blokom za crtanje u ruci kako bih pokušao
zabilježiti neke prirodne ljepote kojima se ta zemlja može podičiti. Doista može
opiti čovjeka svojom ljepotom i neumoljivom, okrepljujućom hladnoćom.
Bio sam posve svjestan da se ne mogu zauvijek oslanjati na Halvorsenove,
ma koliko ljubazni bili prema Elle i meni. Činjenica je da nismo dio obitelji, nego
izbjeglice. U Parizu sam dopustio monsieuru Landowskom da me financira, a u
Leipzigu smo zahvaljujući Prix Blumenthal imali sve što smo mogli poželjeti,
stoga sam čvrsto odlučio da počnem uzdržavati sebe i Elle.
Tijekom šetnji bergenskom lukom zapeo mi je za oko izlog kartografske
radnje - Scholz i Scholz. Iz razgovora s Horstom, doznao sam da je stari vlasnik
Nijemac i da mu je sin nedavno iz Norveške otišao u očevu domovinu kako bi se
pridružio rastućem nacističkom pokretu, zbog čega je starac bio vrlo
nezadovoljan. Računao sam da bi me, s obzirom na okolnosti, htio uzeti za
pomoćnika, unatoč bolesnoj ruci. Na kraju krajeva, ako smijem reći, posjedovao
sam izvanredno znanje o zvijezdama.
Sa zadovoljstvom mogu izjaviti da sam dobro procijenio i da mi je gospodin
Scholz dao posao. Ljubazan je to starac, a supruga mu je prava stručnjakinja u
mračnom umijeću spravljanja crnoga raženog kruha. Istini za volju, radim vrlo
malo. Sasvim sigurno nisam zadužen za samostalnu izradu karata, već uglavnom
pridonosim radu gospodina Scholza. Plaća je primjereno skromna, ali s obzirom
na svoju stambenu situaciju i činjenicu da sam im toliko ugodno društvo, on i
supruga ponudili su mi stančić nad radnjom, u kojem je dotada živio njihov sin.
Objeručke sam prihvatio i pitao smije li mi se pridružiti i moja »supruga«.
Spremno su pristali pod uvjetom da Elle pomaže gospođi Scholz pri čišćenju.
Elle se isprva brinula da bi joj Karine mogla pozavidjeti. Nekoliko mjeseci
nakon što smo stigli u Bergen, ona i Pip najavili su da se žele vjenčati i Karine se
željela što prije odseliti iz doma Halvorsenovih.
»Trebaju vlastiti prostor«, uzdahnula je Elle.
»Siguran sam da će ga uskoro i imati«, odvratio sam. »Ako Pip prođe audiciju,
pridružit će se Bergenskoj filharmoniji. Ubrzo će imati dovoljno novca za vlastitu
kuću.«
»Sigurno imaš pravo.« Uzela me za ruku. »Misliš li da bismo se jednog dana
i mi mogli...?« Elle je oklijevala. Otkako su naši prijatelji najavili svoje zaruke,
zavladala je prešutna tuga što im se nećemo pridružiti u bračnim vodama.
187
 Knjige.Club Books

Uzeo sam je za ruke. »Ljubavi, jedino sigurno u našem životu jest to da ćemo
zauvijek biti zajedno. Vjenčat ćemo se čim skupimo dovoljno novca i pronađemo
sigurno mjesto za život. Obećavam ti.«
I tako smo Elle i ja narednih osamnaest mjeseci živjeli kao »muž i žena«. Bilo
je, jednom riječju, božanstveno. Uvečer bismo se grijali uz peć na drva u svojem
stančiću i promatrali kućice razasute po brdu sa suprotne strane rijeke. Noću je
kroz prozore s ulice dopirao blag žućkasti sjaj, boje otopljenoga maslaca. I tako
skriveni od ostatka svijeta, s lakoćom smo smetnuli s uma ono od čega bježimo.
Dajem sve od sebe da, kao i naši prijatelji, uživam u svakom trenutku. Pip i
Karine vjenčali su se prije godinu dana, na Badnjak 1937. godine, pri čemu se
Karine »preobratila« i postala luteranka, kao Pip. O tome je bila raspravila s Elle,
izjavivši kako je »nekoliko kapi vode i križ na čelu ne čine kršćankom u srcu«.
Međutim, novo prezime i isprave pružali su joj zaštitu u slučaju da nacisti jednoga
dana stignu do norveške obale, što je i dalje sasvim izgledna mogućnost.
Pip je uspješno prošao audiciju i sada s ocem svira u Bergenskome
filharmonijskom orkestru. Svaki tračak zavisti koji se u meni javio zbog njegova
uspjeha nadjačavala je činjenica da me spasio - a da i ne spominjem kako je to
zaslužio. Osim obveza u filharmoniji, Pip se revno posvećivao svojem
debitantskom koncertu, o kojem nije nikomu htio ništa reći sve dok ga ne završi.
Govori da će ga posvetiti svojoj supruzi. Ne sumnjam da će moj prijatelj stvoriti
remek-djelo.
U proljeće 1938. godine Pip i Karine uspjeli su skucati tek toliko novca da
unajme kuću u Teatergatenu, srcu grada, nedaleko od Bergenske koncertne
dvorane. Karine me zamolila da odaberem pijanino za dnevni boravak, pa sam se
silno potrudio pronaći najbolje glazbalo koje si je mogla priuštiti. Moj i Ellin dar
za njihovo useljenje bio je skromniji - za novi glasovir poklonili smo im ručno
izrađen drveni stolac, koji sam osobno načinio, a Elle tapecirala. Premda to nije
bio najskupocjeniji dar na svijetu, izradili smo ga s velikom ljubavlju.
Ubrzo potom Karine je izjavila da čeka dijete i u studenom je stigao mali Felix
Halvorsen. Kada su nam ga Pip i Karine pokazali, u Ellinim sam očima primijetio
čeznutljiv, sjetan sjaj. Uzeo sam je za ruku.
»Jednoga dana«, utješno sam rekao i utisnuo joj poljubac u čelo.
Nijedno od nas nije toliko naivno da vjeruje kako će sigurnost od Kreega i
nacista trajati zauvijek. Kako i bi, s obzirom na sve što smo doživjeli? Samo
čekamo da katastrofa pristigne do norveške obale, u vidu rata ili čovjeka koji me
želi mrtvoga. A možda i oboje. Novine su prepune mračnih vijesti. Napetost u
Europi raste iz dana u dan. Još u ožujku Njemačka je pripojila Austriju, a u rujnu
se pojavio tračak nade da možda neće doći do rata. Britanija, Francuska,
Njemačka i Italija potpisale su Münchenski sporazum, kojim je Njemačka dobila
čehoslovačke Sudete u zamjenu za Hitlerovo obećanje da neće tražiti nova
područja. No sada, samo tri mjeseca poslije, rijetki su oni koji uistinu vjeruju da
će se sporazum održati.
188
 Knjige.Club Books

S obzirom na našu filozofiju uživanja u svakom trenutku, Pip, Karine, Elle i

ja rezervirali smo karte za brod kompanije Hurtigruten koji će nas provesti
veličanstvenom zapadnom obalom Norveške za doček 1939. godine.
Bio je to moj prijedlog jer ćemo na putovanju proći pored mnogih
znamenitosti koje oduzimaju dah uključujući, najzanimljiviju od svih, slap Sedam
sestara na rubu Geirangerfjorda.

189
 Knjige.Club Books

26.

NEMOGUĆE JE U PISMU prepričati ljepotu onoga čemu sam sve svjedočio dok sam
plovio Hurtigrutenom. Nitko nema tu sposobnost da istinski dočara spokojnu,
mirnu veličanstvenost slapa ni neodoljivu gracioznost plesne izvedbe svjetala
koja je uslijedila. Unatoč tome, osjećam se primoranim zabilježiti ih u dnevniku
kako bih čitatelju barem djelomično prenio čuđenje koje trenutačno doživljavam.
U približno jedanaest ujutro, Hurtigruten je skrenuo u Geirangerfjord i
ugledali smo slap Sedam sestara. Nije me sram reći da mi je utroba treperila kao
u djeteta dok mu se brod približavao, pa sam se zatekao suočen s jednim od
najljepših prizora koje sam u životu vidio. Uz kamenu se stijenu fjorda penjalo
sedam neprozirnih puteljaka bijeloga leda i granalo u nepregledne vižljaste vitice.
Nikada nisam vidio ništa slično. Zaleđeni slapovi djelovali su mi poput
ovjekovječenih uvojaka samih sestara, uhvaćenih usred kozmičkih vjetrova. Elle
me uhvatila za ruku, naslutivši da sam ganut preko svake mjere.
»Stvarno je nevjerojatno, chéri«, Karine je rekla Pipu i zagrlila ga, a potom
se okrenula prema nama. »Zašto se slap zove Sedam sestara?«
»To ti Bo može objasniti«, odvratila je Elle i nasmiješila mi se.
»Ah, naravno«, rekao sam. »Legenda kaže kako sedam slapova - ili >Sestara<
- zaigrano pleše niz planinu i pritom >očijuka< s onim slapom ondje.« Pokazao
sam na samotni vodopad na suprotnoj strani fjorda. »On je poznat kao >udvarač<.
Moram priznati da mi to nije omiljena legenda o Sedam sestara, ali me fascinira
činjenica da su prisutne u gotovo svakoj kulturi i povijesnom razdoblju.«
»Molim te, Bo, nastavi«, potaknuo me Pip s iskrenim zanimanjem.
»Različite kulture vjeruju u različite stvari, ali legenda o zviježđu Sedam
sestara postoji već tisućljećima i one su predmet divljenja i čuđenja diljem svijeta.
Priče o njima prenose se usmenom predajom, poezijom, slikama, glazbom,
arhitekturom... utkane su u svaki djelić ovoga svijeta.«
»Jesi li svjestan, Bo D’Aplièse«, rekao je Pip, »da te, u tri godine koliko te
poznajem, nikada nisam čuo toliko govoriti!« Imao je potpuno pravo, a njegova
nas je primjedba sve nagnala na smijeh.
Na prolasku kroz Tromso more je postalo toliko uzburkano da se Karine
odlučila povući u kabinu, a Elle je pošla s njom. No kako je kapetan obznanio da
je to najbolje mjesto za gledanje polarne svjetlosti, Pip je još malo ostao na palubi.
»Jako si strastveno govorio o Sedam sestara. Kaži mi, odakle znaš toliko o
zvijezdama?« upitao je.

190
 Knjige.Club Books

»Otac mi je bio učitelj.«

»Zbilja? Čega?«
Osjećao sam se dovoljno sigurnim da Pipu otkrijem željeni podatak. »Glazbe
i klasika. Potonje uključuje filozofiju, antropologiju, umjetnost, povijest... kao i
astrologiju i mitologiju. Naročito ga je fascinirao odnos između zadnje dvije.«
Nasmiješio sam se pri uspomeni na njega. »Ne čudi što je svoje zanimanje prenio
na mene.«
»To je bilo dok ste bili u Parizu?« upitao je Pip.
»Ovaj, da, tako je. U Parizu. Privatno je podučavao... bogate klijente.« Nisam
slagao kad sam rekao to potonje.
Pip se nasmijao. »To objašnjava odakle ti takvo bogato znanje, Bo. Nije me
sram reći da je daleko veće od mojega.«
Odmahnuo sam glavom. »Prijatelju moj, ja sam taj koji može pozavidjeti tebi!
Daj samo pogledaj svoj život. Član si Bergenske filharmonije! Herojski koncert
bit će uspješniji nego što možeš i zamisliti i nadasve imaš prekrasnu obitelj«,
iskreno sam odvratio. »Malom Felixu danas sigurno nedostaješ.«
Pip se nalaktio na ogradu Hurtigrutena. »Siguran sam da mu s bestemor i
bestefar ništa ne nedostaje32. Hvala ti na lijepim riječima, Bo. Iako obojica znamo
da bismo, da nije te tvoje vražje ruke, sjedili jedan nasuprot drugom u orkestru.«
Nasmiješio sam se. »Možda u drugom životu.«
Pip se čeznutljivo zagledao u crnu vodu. »Silno volim Karine, Bo. Imam
osjećaj da sam najsretniji čovjek na svijetu.« Posegnuo je u džep i izvadio, kako
mi se činilo, malen ukras. »Prije nego što sam se odselio u Leipzig na
konzervatorij, otac mi je ovo dao.«
»Što je to?« upitao sam.
»To je, prijatelju moj, žaba za sreću... tako mi je barem otac rekao. Kažu da
ih je Edvard Grieg držao po cijeloj kući kako bi mu donijele sreću. Navodno je
jedna pripadala mojoj baki Anni. Izvoli.« Pružio mi ju je. »Dajem ti je.«
»Zaboga, Pipe, ne mogu je uzeti. To je tvoje obiteljsko naslijeđe.«
»Bo, donijelo mi je najveću sreću u svemiru, pa mi djeluje jedino pošteno
proslijediti je tako da se njome i netko drugi okoristi.« Načas je razmislio. »Želim
tebi i Elle da živite bez straha.«
Duboko me dirnuo. »Pipe, ne znam što bih ti rekao. Hvala.«
»Drago mi je. Znaš, stvarno bih trebao obići Karine. Užasno je muči morska
bolest. Ti još ostaješ ovdje?« upitao je.
»I cijelu noć, ako treba, samo da vidim polarnu svjetlost.« Pip me toplo
potapšao po ramenu i otišao unutra.

32
Norv. djed i baka. (Op. prev.)

191
 Knjige.Club Books

Prikovao sam pogled za noćno nebo, sasvim vedro nada mnom. Nisam
siguran koliko sam dugo stajao tako. Možda čak satima, obasjan svjetlošću
zvijezda i u razgovoru sa svojim blistavim čuvaricama.
U određenom trenutku Plejade su nestale s vidika. Čvrsto sam trepnuo, a kada
sam otvorio oči, nebo nada mnom prekrila je svjetlucava, fluorescentna koprena
koja se kovitlala i plesala nebom. Zadivljeno sam stajao suočen s tom čistom
veličanstvenošću i sjajem... raskošnim blještavilom... Bio je neopisiv privilegij
svjedočiti golemoj kozmičkoj ljepoti našeg svemira, velebnijoj od svake ljudske
rukotvorine, umjetnine ili građevine.
Nekoliko minuta poslije polama je svjetlost iščeznula jednako naglo kao što
se i pojavila. Nisam si mogao pomoći, prasnuo sam u maničan smijeh od
oduševljenja. Čak sam bacio ruke u zrak i uzviknuo »HVALA!«, zgranuvši
nekolicinu svojih suputnika na palubi koji su isto tako gledali zvijezde.
Ubrzo nakon toga nad mirnim vodama Sjevernoga rta počela se pomaljati
zora. U tren oka smo se trebali okrenuti i zaploviti natrag prema Bergenu.
Naposljetku sam sišao u potpalublje probuditi Elle i prepričati joj što sam vidio.
Na putu do naše kabine prolazio sam pokraj salona i vidio Pipa i Karine za
doručkom. Pojurio sam k njima.
»Prijatelju, vidio sam je! Vidio sam to čudo! I toliko je veličanstvena da bi
čak i najčvršćeg nevjernika uvjerila da postoji viša sila. Te boje... zelena, žuta,
plava... cijelo je nebo prštalo od njih! Ja...« Zagrcnuo sam se od ushita, a zatim se
pribrao. Ispružio sam ruke prema Pipu i čvrsto ga zagrlio, a siguran sam da ga je
to uvelike iznenadilo. »Hvala ti«, rekao sam. »Hvala ti.«
Uz osjećaj da lebdim zrakom, otplesao sam u potpalublje i svoju kabinu, gdje
je Elle mimo spavala.
Nikada neću zaboraviti tu noć kada je nebo plesalo preda mnom.

192
 Knjige.Club Books

27.

Inverness, Škotska
Travanj 1940.

DOK PONOVNO IŠČITAVAM STRANICE S Hurtigrutena o polarnoj svjetlosti i slapu,

imam osjećaj da je otada prošla cijela vječnost. Suze mi naviru na oči dok čitam
o našim dragim, dragim prijateljima koji više nisu... Ispričavam se, vjerni čitatelju,
trčim pred rudo.
Ovoga se puta ne mogu ispričati zbog činjenice da je prošlo više od jedne
godine od mojega prošlog dnevničkog zapisa. Poslije putovanja Hurtigrutenom
1939. godine, s obzirom na to da mi se lakat polako oporavljao, osjećao sam se
okrijepljeno i ispisao sam pregršt stranica punih uspomena. Nažalost, moram reći
da se povijest ponovila i da su te stranice ostale iznad kartografske radnje u
Bergenu jer smo Elle i ja ponovno bili prisiljeni na bijeg bez upozorenja.
Njemačke oružane snage napale su Norvešku 9. travnja 1940. godine. Zemlja
je bila posve nespremna na to s obzirom da je njezina mornarica bila zauzeta
pomaganjem Britaniji da osigura blokadu u Engleskom kanalu. Na kraju je bitka
za Bergen bila kratka i okrutna, a grad je ubrzo potpuno okupiran. Ulicama su
počeli patrolirati njemački vojnici, a sa zgrade gradske vijećnice izvješeni su
golemi kukasti križevi. Novi je režim, jasno, otkazao sva norveška kulturna
događanja, uključujući premijeru Pipova Herojskog koncerta.
Tjednima prije invazije, Karine je bila izvan sebe od brige. Preklinjala je Pipa
da odu iz Europe, no njezin je suprug čvrsto naumio ostati. U nekoliko je navrata
došla k nama u suzama.
»Misli da će me novo prezime i prelazak na luteransku vjeru spasiti. Volim
ga, ali on je strašno naivan. Čim me vide, vojnici će shvatiti tko sam i što sam. I
neka samo malo istraže, pa će...« Karine se uhvatila za glavu i potom pokazala na
Elle. »I ti se trebaš čuvati. Plava kosa i plave oči neće te zauvijek štititi. Nitko tko
pripada našem narodu nije siguran u Europi.«
»Znam, Karine«, odvratila je Elle. »Smišljamo plan.«
»I to s pravom, što god moj muž tvrdio. Ne smijemo podcijeniti njihovu
temeljitost. Ni pred čime neće prezati da nas iskorijene. A i naš Felix je židovske
krvi. Što ako odvedu i njega?«

193
 Knjige.Club Books

Elle je zagrlila prijateljicu. »Najdraža moja Karine. Ne mogu ni zamisliti

koliko te sve to brine. Ali, tvoj muž je spreman dati život da zaštiti vašeg sina.
Sigurna sam da će Pip poduzeti sve što je u njegovoj moći da on bude siguran.«
Karine je zajecala. »Želim vjerovati u to, Elle, stvarno želim.« Odmahnula je
glavom. »Ali, on ne razmišlja ni o čemu osim o Herojskom koncertu. Moji
roditelji su nas preklinjali da dođemo k njima u Ameriku. Čak su nam poslali i
novac, ali Pip ne želi ni čuti. Kaže da bi u novoj zemlji bio samo još jedan
skladatelj u pokušaju, a ovdje je slavni Jens Halvorsen!«
»Zbilja misliš da mu je ego važniji od vaše sigurnosti?« upitala je Elle.
»Ne želim tako misliti. Tvrdi da je Norveška sigurna jer se u Prvom svjetskom
ratu nikomu nije priklonila. Samo, ja poznajem te ljude, Elle, znam na što su sve
spremni. Oni ne misle stati. Uvjerena sam da će stići i do naše obale. A kad se to
dogodi, moramo biti spremni.«
I bili smo. U noći kada su nacisti stigli, Elle i ja pobjegli smo u brda u kuću
Forskehuset, zajedno s cijelim klanom Halvorsen. Dok sam se pripremao upravo
za taj trenutak, obratio sam se mjesnom ribaru, Karlu Olsenu, u bergenskoj luci.
Karl je pristao prevesti nas na sigurno u Veliku Britaniju. Bio je to dobar čovjek
- srdačan i pouzdan - te sam razgovarao s njime svaki dan kada bih stigao na posao
u Scholz i Scholz. Međutim, moram napomenuti da Karl to nije učinio iz pukoga
dobrodušja, nego zato što sam ga osamnaest mjeseci opskrbljivao besplatnim
kartama.
Prvog jutra nakon okupacije ustao sam rano i sastao se s Karlom u luci dok je
započinjao svoj radni dan. Svečano mi je obećao da će za dvadeset četiri sata biti
spreman prevesti nas trajektom do Škotske.
Prenio sam to Elle. »Moramo reći Pipu i Karine«, zavapila je.
Oklijevao sam. »Slažem se za Karine, ali Pip i njegovi roditelji... što više ljudi
zna za naš plan, veća je šansa da nas razotkriju.«
To je nije pokolebalo. »Bo, moramo im dati priliku da pođu s nama.«
»Naravno da moramo, ali znaš da je Pip nevjerojatno tvrdoglav. Nipošto nam
nije u interesu izazvati scenu. Obećaj mi da ćeš najprije razgovarati s Karine i
vidjeti što će ona reći na to, dobro?«
Te večeri, naše posljednje u Norveškoj, sastali smo se s Halvorsenovima. Ja
sam razgovarao s Astrid i Horstom, a Elle s Karine. Promatrao sam njihova lica
dok joj je Elle govorila o našem neminovnom odlasku. Srce mi se kidalo dok sam
gledao dvije najbolje prijateljice kako se neutješno opraštaju.
»Što je rekla Karine?« upitao sam kada smo izašli iz njihove kuće i pošli u
malenu lovačku kolibu u kojoj smo trenutačno boravili.
»Rekla je da će me uvijek čekati ovdje i da joj obvezno pišem čim stignemo
u Škotsku.«
»Nije ni razmislila o tome da pođe s nama?«

194
 Knjige.Club Books

Elle je odmahnula glavom. »Rekla je da Pip nikako ne bi pristao i da će prije

umrijeti nego ga napustiti.« Držao sam je za ruku dok smo oboje šutke razmišljali
o sudbini na koju je Pip osudio Karine.
Sutradan ujutro, točno u pet, Elle i ja sastali smo se s Karlom u lud. Ukrcali
smo se na njegovu ribarsku brodiću i uzburkanom, ali pustom pučinom stigli do
Invernessa u Škotskoj. Putovanje je trajalo gotovo cijeli dan, a ja sam se za to
vrijeme usrdno molio da ne naiđemo ni na kakav vojni brod. Međutim, Plejade su
nam se osmjehnule i naš je bijeg u Britaniju, na svu sreći, glatko prošao. Čvrsto
sam privijao Elle uza se dok smo se u sebi opraštali od svojega dotadašnjeg života.
Na to smo, po nesreći, bili navikli, ali nam svejedno nije bilo ništa lakše. Dobro
sam znao koliko Elle pati zbog Karine. Mnogo joj je značila, a nepobitno smo
svoju prijateljicu ostavljali u opasnosti. No osim toga da doslovno otmemo nju i
Felixa, ništa drugo nismo mogli učiniti.
»Zapamti, Karl, moraš nas iskrcati na nekom zabačenom mjestu. Nemamo
nikakve isprave.«
Odmahnuo je rukom. »Nema problema, Bo. Pronaći ćemo neku pustu plažu.
Koliko se sjećam, ima ih na bacanje. Samo, da znate, morat ćete pješice do obale.«
Elle i ja razmijenili smo pogled i začuđeno podignuli obrve.
Nakon kratke izvidnice, Karl je pronašao prikladno mjesto i privezao brodicu
najbliže obali što se usudio.
»Dalje ne smijem.« Slegnuo je ramenima. »Morat ćete sići u vodu.« Kimnuo
sam i nevoljko skočio preko ruba u ledenu vodu do bedara.
»Ajme«, protisnuo sam. »Najbolje je da te nosim, Elle. Uzmi našu torbu.«
Uzela je jednu jedinu kožnatu torbu sa stvarima koje smo uspjeli ponijeti, a Karl
mi je pomogao podignuti je u naručje.
»Ako uspijete, molim vas, poručite Karine da smo sigurno stigli!« viknula mu
je Elle. »Pisat ću joj!«
Karl je podignuo palac. »Sretno, vas dvoje. Hvala ti na kartama, Bo.«
»Hvala tebi na svemu, Karl. Sigurno nećeš i ti s nama?«
Nasmijao se. »Bergen je moj dom. Želim se vratiti i pomoći otjerati one
nepozvane goste. Vjerujte mi, norveški će narod pobijediti.« I nato je potjerao
brodicu i otisnuo se u suprotnom smjeru.
Polako sam gazio oceanom sve do plaže od čistog bijelog pijeska, gdje sam
nježno spustio Elle na tlo.
»Hvala, ljubavi«, rekla mi je.
Dan je bio siv i vjetrovit, u skladu s tom negostoljubivom obalom. Osvrnuo
sam se oko sebe. Ako je Norveška bila pitoreskna i spokojna, Škotska me se na
prvu dojmila kao hladna i gruba, ali obje su bile jednako prekrasne. Kamenite
stijene, travnati brežuljci i tmurno nebo nad nama tvorili su dojmljiv prizor.
Zaputili smo se sve do puste ceste.

195
 Knjige.Club Books

»Mislim da nećemo morati predugo pješačiti do Invernessa«, procijenio sam.

»Koliko sam vidio s oceana, to je svega tri-četiri kilometra odavde.«
Za manje od jednog sata stigli smo do velikoga obalnog grada, koji je slovio
za »središte Visočja«. Ne znam što sam očekivao od takvog mjesta, no djelovalo
je gotovo napušteno. Sumnjao sam da je to djelomično zbog vojne mobilizacije,
koja je nastupila onoga dana kada je Neville Chamberlain Njemačkoj objavio rat.
Stresao sam se pri pomisli na obitelji u gradovima poput toga, koje je shrvala ta
odluka. Stanovništvo se jamačno gotovo prepolovilo.
Dok smo se približavali središtu grada, naišli smo na dvorac od crvenoga
pješčenjaka, koji je tvorio impozantan prizor na obali rijeke Ness. Prisjetio sam
se da je ondje Macbeth ubio kralja Duncana u Shakespeareovoj drami te se nisam
uspio othrvati srsima koji su mi prošli kralježnicom.
Srećom, kada smo stigli do kamenom popločene glavne ulice, hlače su mi se
osušile, iako nisam mogao reći istu stvar za cipele. Noge su me bile ledene i jedva
sam čekao skloniti se nekamo unutra, stoga sam se razveselio kada smo ubrzo
uočili stari trošni natpis koji se ljuljao na jakom povjetarcu. Pisalo je:

Konačište Sheep Heid

»Što kažeš?« upitao sam Elle.

Gorljivo je kimnula. »Idemo unutra.«
Otvorili smo vrata oronule kuće u nizu i ušli. Unutra je bilo mračno i skučeno,
a jedino prigušeno svjetlo sjalo je na stolu za recepcijom. Bojažljivo sam protresao
zvonce, a stariji pogrbljeni gospodin s naočalama ušao je iz gostionice u susjednoj
prostoriji.
»Da?« obratio nam se.
»Dobar dan, gospodine, imate li slobodnu sobu za mene i moju suprugu?«
Sumnjičavo me pogledao. »Na koliko?« promrmljao je s osjetnim škotskim
naglaskom.
»Barem nekoliko noći. Možda i dulje.«
Muškarac je izvio obrve. »A što radite o’dje u Inversneckieju?«
»Oprostite, gdje?«
Zakolutao je očima. »Invernessu. Što radite u gradu? Ne zvučite mi k’o
domaći.«
»Imate fantastičan sluh. Francuzi smo po rođenju, ali smo došli u posjet
bolesnoj baki u škotskoj.«
»Ah, a gdje pak ona živi?« ustrajao je.

196
 Knjige.Club Books

»U Munlochyju«, odvratio sam brzinom munje. Na ulasku u grad vidio sam

putokaz i zapamtio ime jer mi je zanimljivo zvučalo. To je vlasniku, čini se, bilo
po volji.
»Dakle, soba za dvoje. Al’ morate se pazit’. Gospon Chamberlain nas tjera da
prijavimo sve čudno što opazimo, znate.«
»To je sasvim u redu, gospodine.«
Odveo nas je u sobu, sumornu i vlažnu, baš kao vrijeme vani. Madrac je bio
smiješno tanak, a kada sam se usudio kratko prileći, pod leđima sam osjetio svaku
oprugu. Na svu sreću, loša kvaliteta bila je razmjerna cijeni sobe, iako je i ona
nagrizla našu ušteđevinu.
»Moramo se dogovoriti oko svojeg naglaska, ljubavi«, rekao sam kada mi se
Elle pridružila na krevetu. »Kao što smo upravo čuli, Britanci prepoznaju da
nismo odavde. Nipošto ne želim privući pozornost. Zamisli da nas netko optuži
da smo špijuni!«
Okrenula se na bok sučelice meni. »Imaš pravo. Ali što možemo?«
»Pa, ako se mislimo zadržati ovdje, predlažem da prije svega prilagodimo
svoja imena. Kako sam ja Bo, možda bih sada mogao biti...« Nastojao sam se
prisjetiti britanskog ekvivalenta. »Bob!«
Elle se namrštila. »Neću moći ostati ozbiljna ako te budem zvala Bobom. Što
kažeš na >Robert<?«
Razmislio sam. »U redu. Neka bude Robert. A ti bi možda mogla biti...
Elinor? Kao Elinor Dashwood iz Razuma i osjećaja.«
Prestala se mrštiti i blago se nasmiješila. Znao sam da će joj se svidjeti
referenca na Jane Austen. »Dobro, dakle, sad smo Robert i Elinor. A što ćemo s
prezimenom? D’Aplièse je vrlo neobično, blago rečeno.«
»Slažem se. Ne smijemo riskirati nikakvu neželjenu pozornost, naročito dok
traje mobilizacija. Mlad sam, pa bi se mještani mogli zapitati zašto nisam s
ostalima na bojišnici.« Frustrirano sam uzdahnuo jer me teret neizvjesnosti počeo
obeshrabrivati.
»Bo, čak i da želiš u rat, ne bi ti dopustili. Još uvijek ne možeš držati ni gudalo
kako spada. A o držanju puške da i ne govorim«, podsjetila me Elle. »Svaki bi
liječnik to odmah potvrdio.«
Ironično sam se nasmijao. »Ah, da. Baš zgodno.«
Elle se okrenula na leđa i zagledala se u strop. »Ako se ljudi budu raspitivali
za našu prošlost i to što radimo u Britaniji, mislim da je najpametnije reći da smo
Židovi i da smo izbjegli iz Francuske pred nacistima. Tako ćemo barem opravdati
svoje naglaske. Osim toga, to je djelomično točno.«
»Imaš pravo.« Zamišljeno sam protrljao sljepoočnice. »Samo trebamo neki
mirni kutak zemlje u kojem nas nitko neće pronaći.«
»I način da se uzdržavamo, naravno«, dodala je Elle.

197
 Knjige.Club Books

»A Visočje? Možemo otići još dalje na sjever. Ne vidim zašto ne bismo živjeli
kao u Bergenu, gdje smo oboje radili. Možda bismo se mogli zaposliti na nekom
imanju? Sigurno im nedostaje radnika nakon svih onih što su otišli u rat.«
Elle je sjela i zagledala se kroz prljavi prozor na sumornu ulicu. »Nedostaje
mi naš stančić s pogledom na bergensku luku. Najradije bih zauvijek ostala ondje
s tobom.«
»I ja s tobom. Ali, moramo zapamtiti da smo ovdje iz nužde. Mislim da smo
u ovoj zemlji sigurni od njemačke invazije. Britanska je vojska snažna, a njihov
narod izdržljiv.« Uhvatio sam je za ruku i čvrsto stisnuo. »Kunem ti se, ljubavi,
bit ćemo sretni.«
Elle je cijelo poslijepodne pisala pismo Karine, a ja sam iskoristio priliku i
pošao u istraživanje grada. Usprkos ružnom vremenu, Inverness je posjedovao
stanovit ruralni šarm. Nastojao sam ga zamisliti u jeku ljeta, prepunog turista u
posjetu škotskom Visočju, stoga mi je odmah postao zanimljiviji. Prošetao sam
obalom rijeke Ness, koja presijeca grad na dva dijela i povezuje Sjeverno more i
čuveno jezero koje navodno nastanjuje čudovište. Na povratku do pansiona
prošao sam pokraj mnogih gostionica i natpisi pred svima tvrdili su da služe
najbolji škotski doručak u gradu. Usudio sam se baciti pogled na nekoliko
jelovnika i vidio da većina nudi veliku porciju krvavice, odnosno - koliko sam
shvatio - sušene krvi. Britanci imaju vrlo neobičan ukus.
Nakon što smo Elle i ja poslali njezino pismo u Norvešku, pošli smo na večeru
u gostionički dio Sheep Heida. Za razliku od naše spavaće sobe, ondje je bilo
relativno udobno sada kad se pomalo smračilo. Sjeli smo na staru drvenu klupu i
promatrali vatru kako veselo gori u kaminu. Kada je pala noć, pipničar je počeo
zatvarati prozorske kapke u slučaju neprijateljskog zračnog napada. Ustao sam
kako bih mu pomogao.
»Hvala, prijatelju«, nasmiješio mi se. »Jesi li za viski?«
Oklijevao sam. Čitatelju je zacijelo poznata moja nesklonost piću. Međutim,
tog sam dana gazio do pojasa u Sjevernom moru i još se nisam sasvim ugrijao.
Odlučio sam tom prilikom napraviti iznimku na račun čuvene sposobnosti
alkohola da potiče cirkulaciju.
Jantarna je tekućina bila žestoka, ali nepobitno slasna. Djelovala je umirujuće
na tijelo, pa smo se Elle i ja te večeri počastili s nekoliko čašica različitih okusa.
Srdačni pipničar, Hamish, očito se veselio što može dvoje »francuskih« izbjeglica
podučiti potankostima spravljanja viskija te razlozima zašto je bolji od vina.
Zabrinulo me to koliko me viski oduševio. Upozorio sam samog sebe da ga u
dogledno vrijeme ne smijem opet piti.
Naredne smo dane proveli u prilagodbi na život u toj novoj zemlji. Primijetio
sam da su ljudi, nakon što bi se opustili, ljubazni, topli i srčani. Međutim, hrana
se pokazala kao neugodna prepreka. Britanska kuhinja kao da se sastojala
isključivo od mesa, umaka i krumpira. Nikako mi nije bilo jasno na temelju čega
imaju onoliko slavnih sportaša.
198
 Knjige.Club Books

Pete noći u Invernessu, večerali smo u mjesnoj gostionici - točnije, pubu, kako
ga Britanci nazivaju - zvanom The Drovers Inn. U Invernessu je bilo mnogo
gostionica i mojem su nevjestom oku sve djelovale gotovo isto. Međutim,
mještani se nisu slagali s time i žustro su branili svoj omiljeni lokal. Hamish nam
je bio preporučio The Drovers. Iako nije bio naročito prostran, imao je posebnu
atmosferu zahvaljujući mjedenim značkama i tartanu, koji su visjeli na svakome
zidu. Iza šanka nalazila se zbirka kositrenih krigli s ugraviranim imenima koja su
pripadala domaćim gostima. Jasno, među njima sam uočio i Hamishevo.
Dok sam iščitavao jelovnik, razveselio sam se kada sam u njemu konačno
ugledao čuveni haggis. Hamish mi je rekao da je to najpoznatije škotsko jelo, ali
kada sam ga upitao što je to točno, nasmijao se i kazao kako je najbolje da ga
kušam prije nego doznam što je. Visoki, kršni gostioničar došao nas je poslužiti.
»Naručio bih haggis, molim vas«, samouvjereno sam rekao, a zatim odlučio
da nisam dovoljno hrabar kako bih ga jeo, a da prije toga ne doznam što je u
njemu. »Samo, ako smijem pitati, što je to zapravo?«
»To su vam janjeća jetra, srce i pluća«, odvratio je gostioničar.
Lagano sam se lecnuo. »Ajme... kako se poslužuje?« upitao sam, iskreno se
pitajući hoću li podnijeti vidjeti sve to na tanjuru.
»Bez brige, vidjet ćete samo želudac punjen svim tim!« veselo je odvratio.
To me nije pretjerano ohrabrilo. »Dolazi li uz kakav prilog?« upitao sam.
»Repicu i krtolu«, odgovorio je.
»Repicu i kr...? Nisam siguran da razumijem...«
»Repica i krumpir«, začuo sam dubok, raskošan glas iza šanka. Muškarac star
približno pedeset godina okrenuo se i nasmiješio se Elle i meni dok smo sjedili za
stolom u kutu. Iako mu je kosa posijedjela, bio je naočit zahvaljujući tamnim
očima i izraženoj čeljusti.
»Ah, hvala lijepa, gospodine.« Kimnuo sam muškarcu za šankom. »Rado bih
ga kušao.«
»A vaša puca?« upitao je gostioničar.
»Moja što?«
»Vaša prijateljica«, rekao je muškarac za šankom i otvoreno se nasmijao.
Imao je odsječan engleski naglasak i nosio tamnozeleno odijelo od tvida.
»Ja ću juhu, molim vas«, rekla je Elle gostioničaru.
»U redu.« Kimnuo je i zaputio se u kuhinju predati narudžbu.
Englez iza šanka prišao je našem stolu te sam primijetio da hrama. Spustio je
kriglu piva s pjenom na stol i privukao stolac. »Škoti su Englezima prvi susjedi,
ali čak ih ni ja ponekad ne razumijem!« Pružio nam je ruku. »Archie Vaughan.
Drago mi je.«
»Zdravo«, rekao sam. »Ja sam Robert, a ovo je Elinor.«
»Drago mi je«, dodala je Elle.
199
 Knjige.Club Books

Archie nam se široko osmjehnuo. »Mogu mislit’. Ispričavam se, baš sam
nepristojan. Bi li vam smetalo da vam se pridružim na piću?«
Pogledao sam Elle, a ona mu se mimo nasmiješila. »Naravno da ne bi«,
odvratila je i podignula svoju čašu porta s limunom.
»Divota!« uzviknuo je Archie. »Nego, kažite mi, odakle vam taj neobični
naglasak s obzirom na prava britanska imena?« Potegnuo je gutljaj iz svoje krigle.
»Francuzi smo. Nedavno smo pobjegli ovamo zbog neminovne okupacije.«
Elle je zastala, držeći se naše unaprijed dogovorene priče. »Naš je narod svuda u
opasnosti«, dodala je.
»Tko, Francuzi?« frknuo je, vidno zbunjen. Elle je odmahnula glavom, a
Archie je nakratko zažmirio kada je shvatio što mu govorimo. »Ajme. Shvaćam.
No, ovdje ste i više nego dobrodošli. I bez brige, siguran sam da ćemo potjerati
onog Švabu.« Premjestio je noge pod stolom i pritom se lecnuo. »A kako to da ste
došli baš u Inverness?«
»Tražimo posao«, iskreno sam odvratio.
Nasmijao se. »E, pa, žao mi je što vam to moram reć’, ali na krivom ste
mjestu. Tko god vam je savjetovao da dođete u sjevernu Škotsku, treba dobiti po
ušima. Kao što ste vjerojatno i sami vidjeli, ovdje nema ničega osim planina i
jezera.«
»Jeste li vi odavde?« upitala je Elle.
»Ne, makar što, ali dobro mi je poznat ovaj kraj. Dolazim amo za vikend u
lov još otkako sam bio klinac. Zato sam i sada došao. Imam slobodan tjedan prije
nego što se pridružim Kraljevskom zrakoplovstvu, pa sam se došao nauživati
svježeg zraka u Visočju.«
»Gdje inače živite?« upitao sam.
Načas je zastao i pomno razmislio o odgovoru. »Na jugu Engleske. U Kentu,
zapravo. Iako vam to sigurno ništa ne govori!«
»Odande je Charles Dickens«, odvratio sam.
Archie se iskreno iznenadio. »Zaboga, sigurno ste Francuzi?! Svaka vam čast
na poznavanju britanske književnosti.« Naslonio se na stolcu i prekrižio ruke. »Ne
zaboravite da je i gospođica Vita Sackwille-West naše gore list!« Elle i ja blijedo
smo se zagledali u njega. »Da, dobro. To bi bilo možda previše da znate.« Popio
je još malo piva, a onda se zagledao u mene. »Ako smijem pitati, kako to da si
izbjegao bojišnicu, Roberte?«
Pomalo su me uznemirila njegova pitanja, ali sam odlučno odgovorio: »Ne
mogu u rat jer sam ozlijedio ruku. Stvarno tražimo bilo kakav posao.«
Archie je izvio obrve. »Ah, moj supatnik invalid. Žao mi je što to čujem, stari.
Možda si primijetio da ja šepam, pa ni ja ne mogu u rat.« Pljesnuo se po bolesnoj
nozi. »Švabe su krivi, al’ stara je to ozljeda. Zadobio sam je u Prvom svjetskom
ratu. Sada radim u uredu.«

200
 Knjige.Club Books

»I meni je žao što to čujem«, rekao sam.

Suosjećajno me pogledao. »Znam kako je to kad si mlad, a ne možeš se boriti.
Imam sina tvojih godina, Roberte, možda malo starijeg. Zove se Teddy. Ima ravne
tabane.« Odmahnuo sam glavom. »Vrlo tužno. Iako ga to ne dira previše.« Archie
je zakolutao očima.
»Što on radi?« upitala je Elle. »Radi li u uredu, kao vi?«
Archie se neveselo nasmiješio. »Ne. Kad je navršio dvadeset jednu, Teddy je
naslijedio moje golemo seosko imanje.« Naćulio sam uši. »Ma koliko se trudio,
nikako ga ne mogu motivirati za rad, pa se samo skiće uokolo i izaziva nevolje
koje uglavnom rješava moja nesretna žena Flora.«
Prepoznao sam priliku i upitao: »Seosko imanje? Sigurno imate svu silu
posluge na njemu.«
Archiy se nasmijao. »Bojim se da su High Wealdu takvi dani odzvonili.
Situacija je malo... nezgodna još od prošlog rata. A sada je sve osoblje koje smo
imali ili na bojišnici ili u tvornicama oružja.« Uzdahnuo je. »Flora gotovo sve radi
sama. To nikako nije u redu, ali, nažalost, trenutačno nemamo izbora.« Archie je
pogledao svoju polupraznu kriglu. Elle je stavila ruku na moje bedro, potičući me
da nastavim.
»Zvuči kao da joj nije lako. Možda bismo mi mogli popuniti prazninu iza
ostalih radnika?« ponudio sam se.
Archie je podignuo pogled, vidno posramljen. »Ah, jasno. Oprostite, ponekad
mi treba sto godina da pokopčam. Rekli ste da tražite posao.« Zvjerao je pogledom
po gostionici dok je nastojao smisliti kako nas odbiti. »Djelujete mi kao vrlo
pristojni ljudi, samo, kao što sam spomenuo, obitelj Vaughan trenutačno nije na
ti s novcem. Moj dom, High Weald, polako propada i doslovce svaki novčić koji
zaradim odlazi na pokušaj da ga spriječim da se sruši.« Protrljao je oči.
»Naraštajima je u vlasništvu moje obitelji i ne želim biti onaj Vaughan s kojim će
propasti. Ukratko, ne bih vam mogao gotovo ništa platiti.«
Pomirio sam se s Archiejevom odbijenicom, ali Elle se nije htjela tako lako
predati. »Ah, navikli smo mi na mizerne prihode, gospodine Vaughane. U Parizu
smo imali minijaturnu garsonijeru.«
»Ustvari, ako ćemo službeno, ja sam lord Vaughan«, rekao je i namignuo.
»No dobro. Kažite mi, čime ste se bavili u Parizu?«
»Ispričavam se, lorde Vaughane.« Archie je odmahnuo rukom kroza smijeh.
Elle me pogledala. »Robert i ja radili smo u sirotištu«, slagala je. »Robert je bio
domar i vrtlar, a ja sam kuhala djeci i povremeno čistila. Naravno, sirotište si ne
može priuštiti bogzna kakve plaće, pa nismo naročito dobro zarađivali.« Elle je s
lakoćom izložila tu izmišljenu priču.
»Je li to bilo veliko mjesto?« upitao je lord Vaughan podižući obrve.
Elle je gorljivo zaklimala glavom.

201
 Knjige.Club Books

»O, da, golemo. Zove se Apprentis d’Auteuil, ako vas zanima. I jamčimo vam
da, kakav god nered mladi gospodar Teddy stvorio, to neće biti ništa u usporedbi
s kaosom koji stvara stotinu djece!«
Archie je ostao začuđen i ispio ostatak svojega piva u krigli. »Da, mislim da
nakon toga to ne bi bilo ništa posebno. No, moram priznati da bi Flora bila jako
zahvalna, naročito dok sam ja zauzet u zračnoj bazi.« Načas je razmislio. »Čujte,
iako vam ne bih mogao bogzna kako platiti, na imanju High Weald ima dosta
kućica i trenutačno ni u jednoj nitko ne živi. Bi li vam odgovarao smještaj i hrana
koju biste sami lovili?«
Elle se nasmiješila od uha do uha. »Joj, gospodine, bili bismo vam vječno
zahvalni!«
Pridružio sam se njezinu oduševljenju: »Zaista, lorde Vaughane, bili bismo
vaši dužnici.«
»No, dakle,« pljesnuo se po bedrima i ustao, »dobro došli u naše redove!«
Srdačno se rukovao i sa mnom i s Elle. »Baš dobro da smo se ovako sreli.« Nije
ni slutio koliko. »No sada moram natrag kući.« Upitno sam ga pogledao. »Ah,
idem na noćni vlak koji vozi od Glasgowa do Londona. Kad smo već kod toga,
gdje trenutačno odsjedate? Rezervirat ću vam karte. Možete li početi sljedeći
tjedan?«
Elle i ja razmijenili smo poglede. »Naravno, hvala vam«, odvratio sam.
»Odsjedamo u Sheep Heidu.«
»Izvrsno.« Pljesnuo je rukama. »Sredit ću da vam pošalju karte onamo.«
»Ah, rado ćemo sami pla...« zaustila je Elle.
Archie je podignuo ruku. »Makar što, sada radite za mene, a situacija još nije
došla do toga da ne mogu platiti kartu za noćnu vožnju željeznicom.« Iskapio je
ostatak svoje krigle. »Oprostite, ali mislim da nisam upamtio kako se prezivate?«
Upitno nas je pogledao. »Vi ste Robert i Elinor...«
»Tanit«, odvratio sam najbrže i najodlučnije što sam mogao.
»Savršeno. Reći ću da naslove karte na gospodina i gospođu Tanit.« Uz
kimanje i osmijeh, Archie Vaughan uzeo je svoj dugački plavi kaput s kukice
pokraj vrata i izašao iz gostionice.
Elle i ja zgledali smo se i prasnuli u smijeh. »Vidiš, draga«, rekao sam.
»Shvaćaš li zašto se, unatoč svemu, pouzdajem u svemir?!«
Uhvatila me za ruke. »Bome, počinjem shvaćati. Kakav splet sretnih
okolnosti!«
»Zbilja jest.« Pogledao sam u nebo i lagano slegnuo ramenima. A možda je
na djelu bilo i nešto više od puke sreće. Odakle znamo?« Jedno smo se vrijeme
gledali u oči, oboje pomalo zapanjeni činjenicom da nam se tako brzo pružila nova
prilika. Naposljetku se Elle namrštila.
»A prezime koje si mu rekao? Gdje ti je bila pamet?«

202
 Knjige.Club Books

Čitatelju moj, u trenutku nesmiljene panike otkrio sam Archieju Vaughanu

svoje pravo prezime - ono koje piše na mojem rodnom listu, negdje usred sibirske
pustoši. Tanit.
Provukao sam prste kroz kosu. »Znam, bila je to glupa pogreška, ali nisam
htio nimalo oklijevati, naročito nakon što su nas svi onako izrešetali zbog
naglasaka. Rekao sam prvo što mi je palo na pamet.«
Elle je zakolutala očima, ali osmijeh joj se vratio na lice. »Dakle, sad smo
gospodin i gospođa Tanit.«
»U slučaju da Kreeg stigne u Britaniju«, nastojao sam se ohrabriti
»pretpostavljam da mu neće pasti na pamet da se služim svojim pravim
prezimenom...«
Za večerom smo razgovarali o svim mogućnostima koje će nam pružiti novi
život na obiteljskom imanju. Maštali smo o kućici koju nam je Archie obećao i
raskošnoj zeleni ruralnoga dijela Engleske. U tom trenutku, opasnost od Kreega i
njemačke invazije djelovala je vrlo, vrlo daleko.
Prošetali smo se glavnom ulicom na povratku u svoj pansion, gdje nam je
vlasnik predao pismo naslovljeno na »Boa i Elle« - imena pod kojim smo se, na
svu sreću, onamo i prijavili. Ellino se lice ozarilo te je potrčala gore u našu sobu.
»Sigurno je od Karine!« uzbuđeno je rekla. »Jedva čekam ispričati joj što se
večeras zbilo. Neće vjerovati.« Pogledala je poleđinu omotnice i namrštila se.
»Čudno, to mi ne sliči na njezin rukopis.«
»Otvori pa provjeri«, potaknuo sam je.
Nakon što je poderala omotnicu, Elle je izvukla dva lista papira. »I Horst nam
je pisao«, zbunjeno je rekla.
»Horst? Je li sve u redu?«
Promatrao sam Ellino lice dok je čitala pismo. »Ne shvaćam«, rekla je.
»Pročitaj ga naglas«, predložio sam.
»Dragi Bo, draga Elle...« počela je.

Nadam se da će ovo pismo stići do vas. Doznao sam vašu adresu iz vašeg
zadnjeg pisma Karine. Ispričavam se što sam ga otvorio, ali ubrzo ćete
doznati zašto nisam imao izbora. Drago mi je da ste u Škotskoj na
sigurnom i nadam se da vas strahote ovog besmislenog sukoba neće
pratiti onamo. Volio bih da vam ne moram pisati u ovim tužnim
okolnostima, ali dužnost mi je poslati vam ovo pismo jer je tako želio moj
sin.
Preklinjem vas, nemojte mu zamjeriti. Nije bio loša osoba. Samo je
pogriješio i zbog toga je platio najvišu cijenu. Hvala vam što ste bili divni
prijatelji mojem sinu i Karine. Znajte da su vas oboje silno voljeli.
Molim vas, čuvajte, volite i slušajte jedno drugo.

203
 Knjige.Club Books

Vaš prijatelj
Horst Halvorsen

Elle je odložila pismo i zabrinuto me pogledala.

Srce mi je potonulo u pete. »Daj, ja ću pročitati drugo pismo.« Prišao sam
Elle i nježno ga uzeo iz njezinih ruku.

Dragi Bo, draga Elle, kada primite ovo pismo (ako ga uopće primite),
mene više neće biti. Nažalost, moram vam reći da su jutros naši napadači
ustrijelili i ubili ljubav mog života, Karine Ellanu Rosenblum.
Njezin jedini zločin bio je to što se usudila otići u grad po kruh i
mlijeko.
Kao što oboje znate, Karine je željela otići iz Norveške, a ja sam
sebično odbio poslušati njezina upozorenja, zbog čega nemam
opravdanja. Moja je supruga bila ljubaznija, pametnija i BOLJA nego što
sam ja i trebao sam je poslušati.
Srce mi je nepovratno slomljeno.
Elle, tebi se naročito ispričavam. Bila si joj najbolja prijateljica i
bliskija s Karine možda čak i više nego ja. Nitko drugi osim mene ne snosi
krivnju za to što je nikada više nećeš vidjeti.
Prijatelji moji, predajem se u milostive ruke našega Gospodina, ali
ne očekujem oprost. Pisanje ovog pisma bit će mi pretposljednje što ću
učiniti na ovome svijetu. Nakon toga uzet ću očevu lovačku pušku iz
drvarnice i oduzeti si život u šumi iznad kuće. Ne brinite se, Felix je na
sigurnom, s mojim dragim roditeljima, i znam da će ga voljeti kao
vlastitog sina.
Sve što sam u životu htio bilo je proslaviti se na račun svojega
glazbenog umijeća. I zato vas molim, prijatelji moji, zaboravite me - neka
mi to bude vječna kazna. Pustite da se pretvorim u prah.
Ali, zapamtite našu dragu Karine. U svijetu prepunom tame, ona je
bila svjetlo i mora zauvijek svijetliti.
Voli vas
Jens »Pip« Halvorsen

Ni Elle ni ja nismo bili u stanju progovoriti. Sjedili smo i šutjeli, sve dok Elle nije
počela drhtati i tresti se kada su joj potekle suze. Satima sam je grlio dok se nije
smirila i zaspala u mojem naručju, iscrpljena strašnom istinom koju smo doznali.
Naposljetku je svanulo, a sa suncem su stigle i karte za noćni vlak, naslovljene
na »Gdina i gđu Tanit«, što je na recepciji izazvalo priličnu zbrku jer smo se

204
 Knjige.Club Books

prijavili pod prezimenom D’Aplièse. Na svu sreću, vlasnik pansiona prihvatio je

izgovor da se moja bolesna baka preziva »Tanit« i da je očito došlo do pogreške.
Te smo se večeri ukrcali na vlak iz Aberdeena u Glasgow, a zatim u noćni
vlak netom prije jedanaest navečer. Kada smo se smjestili u malenu kabinu - koja
je uključivala željezni krevet na kat, maleni umivaonik i sklopivi stolić - pridružio
sam se Elle na donjem ležaju i stisnuo joj ruku.
»Živjet ćemo u spomen na nju. Na njih«, ohrabrio sam je. »Naša će sreća
služiti kao podsjetnik na njih«, rekao sam kada su se kotači vlaka počeli okretati.
Silno me uzrujavalo vidjeti Elle toliko shrvanu. »Ne mogu prestati misliti na
malog Felixa«, šmrcnula je. »Što će biti s njim? Odjednom ostati bez oba roditelja,
to je... no, znam koliko to boli.« Pogledala me u oči. »Zar nismo dužni vratiti se
po njega?«
Razmislio sam o njezinu pitanju. Preispitavši savjest, osjetio sam da ustvari...
da, dužni smo. No u tom se trenutku nismo smjeli vratiti u Bergen. Otišli bismo
ravno u smrt. »Felix će biti siguran s Horstom i Astrid. Znamo da su dobri ljudi.
A Karine može počivati u miru jer nitko neće povezati njegovu vjeroispovjest s
njezinom. Siguran je tamo gdje jest.«
Elle je rukom pokrila usta. »Ali, osjećam da im oboma toliko toga dugujem.
Tko zna gdje bismo bili bez njih? A sad je... prekasno da im se odužimo za tu
dobrotu.«
Elline su mi se riječi motale glavom dok je vlak tutnjao u noć. Naposljetku su
me brujanje i ritmični zveket pruge uspavali dok smo iz Škotske putovali prema
svojem novom životu.

205
 Knjige.Club Books

Na Titanu
Lipanj 2008.

206
 Knjige.Club Books

28.

Merry
S OBZIROM NA SVE, noćas sam se uspjela pošteno naspavati. To možda mogu
zahvaliti kratkom telefonskom razgovoru s Ambroseom. Uhvatila sam ga baš dok
se spremao izaći na večeru i silno mi je godilo čuti njegov odlučni, vedri ton.
Obećala sam da ću mu rano ujutro javiti novosti. Zijevnula sam i osvrnula se po
kabini, okupanoj toplim narančastim sjajem dok se rano jutarnje sunce uvlačilo
kroz maleno prozorsko okno.
Iz dubine broda čula se poznata buka dok je kapetan Hans palio brodske
motore kako bismo se otisnuli u još jedan dan krstarenja. Bilo mi je silno drago
što je Titan toliko luksuzan i što ne putujem uzburkanim Sjevernim morem u
ribarskoj brodici, kao što su to učinili moji roditelji. Potišteno sam protrljala oči
pri pomisli na sve što su prošli. Bila sam nepobitno emocionalno vezana za
njihovu priču i pretpostavljala sam kako ću plakati dok budemo polagale vijenac
za Atlasa, baš kao i njegove ostale kćeri.
Sve su o ocu govorile s velikom, iskrenom ljubavlju. Pomalo me iznenadilo
kada sam uhvatila samu sebe kako osjećam zavist jer se meni, usprkos krvnoj
vezi, nikada nije pružila prilika da osjetim njegovu ljubav.
Budilica je zazvonila - iako mi nije trebala - pa sam sjela u krevetu. Zatim
sam posegnula za satelitskim telefonom koji mi je donio ljubazni član posade i
utipkala Ambroseov broj. Brzo se javio.
»Pretpostavljam da razgovaram sa Sirenom Sredozemlja?«
»Dobro jutro, Ambrose«, nasmijala sam se. »Jesi li se sinoć zabavio?«
»Jesam, hvala dušo. Bivši me student počastio večerom u Drury Buildingsu33.
Bilo je, kako se ono kaže, neloše...« Utihnuo je, što je bilo velikodušno od njega
jer je mogao govoriti satima. »Nego, dosta o meni! Moraš mi sve ispričati!«
Naslonila sam se na jastuk. »Moram ti zahvaliti što si me nagovorio da dođem
ovamo, Ambrose. Imam osjećaj da će mi to promijeniti život.«
»Znaš, dušo, i ja imam takav osjećaj. Nego, hajde, rado bih čuo sve sočne
detalje, ako nemaš ništa protiv.«
»Dobro, pripremi se...« I tako sam mu prepričala sve što sam dotad doznala.

33
Restoran u Dublinu. (Op. prev.)

207
 Knjige.Club Books

Ambrose se zgranuo. »Ajme, Merry. Oprosti na klišeju, ali život stvarno piše
čudne priče.«
»A nisam još ni na polovici«, nastavila sam. »U dnevniku Atlas piše kako
bježi po djelom svijetu od prijatelja iz djetinjstva koji se okrenuo protiv njega.
Možda ti je poznato njegovo ime. On je onaj tajkun iz telekomunikacija, Kreeg
Eszu, koji se lani ubio.«
Nastupila je stanka na vezi dok se Ambrose prisjećao. »Ah, da... baš
neobično! Zapravo, kad smo već kod njega, mislim da njegova tvrtka održava moj
internet. Usluga im je užasna.«
Morala sam se nasmijati. »Sigurna sam da će svima na Titanu biti drago kad
to čuju. Kreeg je ovdje prava persona non grata, zajedno sa svojim sinom
Zedom.«
»Ne čudim se«, odvratio je Ambrose. »Koliko se sjećam, on ima prste u
koječemu, zar ne? Širokopojasni internet, mobilna telefonija... mislim da čak ima
udio u nekoliko televizijskih kanala.«
Prebacila sam noge preko ruba kreveta i ustala. »Izgleda, da. Zed je preuzeo
sve na sebe otkako je Kreeg umro.«
Ambrose je coknuo jezikom. »Pa, ako u bilo kojem trenutku naletiš na njega,
molim te, pošalji ga u Dublin da mi popravi signal.«
Odmahnula sam glavom. »Naravno, Ambrose.«
»Hvala ti.« Šmrcnuo je. »Nego, jesi li doznala išta o tome kako si završila kod
oca O’Briena u West Corku?«
Uzdahnula sam, kroz prozorsko okno gledajući kako se sunce izdiže na nebu.
»Još ne. Iako ima jedna zagonetka koju ti nisam spominjala.«
»Izvrsno«, zagugutao je Ambrose. »Obožavam zagonetke. Kaži.«
»Sjećaš se da je Jack istraživao o kući Argideen. Ispostavilo se da je zadnji
zabilježeni vlasnik kuće upravo taj Kreeg Eszu.«
»Hmm...« zamišljeno je rekao Ambrose. »Kakva intrigantna slučajnost. Ako
stvarno jest slučajnost...«
»Da. Znaš li kojim slučajem što je bilo s kućom od pedesetih pa nadalje,
Ambrose?«
Uzdahnuo je, očigledno nezadovoljan samim sobom. »Moram priznati da ne
znam. Tijekom posjeta West Corku nisam imao previše veze s kućom Argideen.
Ali, dnevnik bi ti trebao dati odgovor na to pitanje, zar ne?«
»Sudeći po g. Hoffmanu, navodno ne bi. Iako nisam sasvim sigurna da mu
vjerujem. Zaklela bih se da nam ne govori pravu istinu.«
Ambrose se nasmijao. »Odvjetnici su u načelu takvi. Rado ću pronjuškati pa
vidjeti što mogu doznati, ako bi to pomoglo. Imam još dosta kontakata u West
Corku. Znaš da je to manje područje i sigurno postoji netko tko se sjeća nečega iz
tog vremena.«

208
 Knjige.Club Books

»Hvala, Ambrose, bila bih ti neopisivo zahvalna.« Njegova mi je ljubaznost

izmamila osmijeh na lice.
»Nema na čemu, Merry. Kao što znaš, oduvijek me privlačila mogućnost da
postanem detektiv.«
»Bio bi opasna konkurencija Poirotu«, dobacila sam.
»Bogme bih. Znaj da ću se potruditi i vidjeti što mogu doznati o nekadašnjim
stanarima kuće Argideen.«
»Hvala, Ambrose. Nazvat ću te sutra ujutro prije polaganja vijenca.«
»Superiška! Uživaj na moru i pustolovini otkrivanja svojeg pravog podrijetla.
Doviđenja, Merry.«
»Doviđenja, Ambrose.« Odložila sam satelitski telefon, protegnula se i otišla
pod tuš.

209
 Knjige.Club Books

29.

ALLY JE PIJUCKALA KAVU s mlijekom i s palube na lijevoj strani jahte promatrala

Sredozemno more. Jutros je bilo mimo poput jezera te je predviđala savršeno
mirnu plovidbu. Kako li je samo žudjela da Titan na nekoliko sati zamijeni
Laserom i provoza se njime. Upravo joj je to trebalo da dođe k sebi. Užasno joj je
teško palo iznova proživjeti tešku sudbinu koja je zadesila njezinu baku i djeda.
Nikako nije uspijevala pojmiti Pipovu odluku da ostane u Norveškoj. Da je barem
njezina baka poslušala Pa Salta i Elle, situacija bi bila sasvim drukčija. Mogla je
poći s njima u Škotsku i započeti novi život...
Ally je odmahnula glavom. Nevjerojatno je kako ljubav može čovjeka nagnati
da postupa protivno razumu.
Nakon što je tu priču čula iz druge perspektive, osjetila je još više suosjećanja
prema svojem biološkom ocu, Felixu Halvorsenu. On je prava žrtva cijele te
stravične epizode. Je li onda uopće čudno što je ispao takav kakav jest? Ally je
odjednom osjetila potrebu da pošalje poruku svojem bratu Thomu te je izvadila
mobitel iz džepa. Provjerila je crtice signala, ali Titan je već otplovio izvan dosega
odašiljača.
»Ally?« Trgnula se i pritom se ostatkom kave u svojoj šalici zalila po bijeloj
pamučnoj majici. »Sranje, oprosti.« Jack je potrčao palubom prema njoj.
»Jack... nisi ti kriv. Samo sam se zamislila, ništa drugo.«
»Da?« Nježno je stavio ruku na njezina leđa, na što su Ally prošli trnci. »Jesi
li dobro?«
Kimnula je. »Jesam. Hvala, Jack.«
Podignuo je obrve. »Nego, hoćeš li mi iskreno odgovoriti?«
Rezignirano mu se nasmiješila. »U redu. Zadnje što sam pročitala u dnevniku
bilo mi je izrazito bolno.«
Jack je uzdahnuo i naslonio se na ogradu Titana. »Žao mi je, Ally. Tebi to
sigurno posebno teško pada.«
»Svima nam teško pada«, odvratila je. »Ne mogu ni zamisliti kako je tvojoj
mami.«
»Ah, stara je ona i prekaljena već.«
»Jack!« Ally se morala nasmijati njegovu smiješnom komentaru.

210
 Knjige.Club Books

I on se nasmijao. »Hej, i sama to priznaje!« Jack je nastavio s onime što je

htio reći. »Ali stvarno suosjećam s tobom, Ally, s obzirom na Beara i sve. Kad
smo već kod njega, gdje je malac sada?«
»Ma ga trenutačno čuva.«
»Blago njemu. Ona baš zna s djecom, je l’ da?«
»Itekako.« Ally je prekrižila ruke na prsima i zagledala se u pod, ne znajući
kako sročiti pohvalu koju mu se spremala dati. »I ti si se jučer lijepo snašao s
njime. Prirodan si talent.« Kimnula je.
»Ah, hvala. Oduvijek sam htio biti tata.« Prekorio je samog sebe. »Mislim, ne
želim reći da sam... njegov tata. Niti da bih ga ikada... zamijenio.« Odmahnuo je
glavom i uhvatio se za ogradu.
»Sve u redu.« Ally se blago zahihotala.
Jack je duboko udahnuo. »Ne znam što govorim, Ally ali htio sam ti reći da...
vjerujem da često razmišljaš o Theu, unatoč svemu što se zbiva. Sigurno ti silno
nedostaje, povrh svega kroz što trenutačno prolaziš.«
Jackove lijepe riječi i brižnost duboko su dirnule Ally.
»Stvarno to cijenim, Jack. Hvala ti.«
»Ozbiljno«, nastavio je Jack. »Jako bi se ponosio tobom. I Bearom, naravno.«
Ally je nastojala progutati knedlu koja joj se stvorila u grlu. »Hvala ti.«
Kratko su ostali stajati u tišini, oboje zagledani u more. Zatim je Ally polako
ispružila ruku. »Kad smo već kod neugodnih razgovora, dugujem ti ispriku.«
Jack je prihvatio njezinu ruku, ali je djelovao iskreno zbunjeno. »Zbog čega,
Ally?«
»Zato toga što ti nisam spomenula Beara kad smo se upoznali u Francuskoj.
Sigurno si se jako iznenadio kad si ga vidio ovdje.«
»Ah.« Slegnuo je ramenima i pretvarao se da ga to uopće ne dira. »Ništa zato.
To nema veze sa mnom.«
Ally je ustrajala. »Hvala ti. Ali, Jack... nekako ipak ima veze s tobom i
osjećam se glupo što ti nisam rekla. Stvarno mi je žao.«
Odmahnuo je glavom. »Ne budi smiješna. Nego, kako to misliš, >ipak ima
veze sa mnom<?«
Ally je smognula snage da mu kaže: »Joj, meni. Jack... nisam ti rekla za njega
jer nisam htjela da...«
Čvršće joj je stisnuo ruku. »Što nisi htjela, Ally?«
»Nisam htjela da se udaljiš od mene«, priznala je.
Nastupilo je kratko zatišje. »Ah«, protisnuo je Jack u odgovor.
Ally je nastavila. »Samo sam pretpostavila, a možda sam pogriješila, da bi te
mogla odbiti činjenica da imam malo dijete. A da i ne spominjem pokojnog

211
 Knjige.Club Books

partnera.« Ally je rukama pokrila lice. »Iskreno, Jack, takve stvari ne viđaš svaki
dan.«
Jack se nasmijao od nelagode. »Ne. Da ti budem iskren, mislio sam da ga nisi
spominjala preda mnom jer me nisi doživjela ozbiljno.«
»>Ozbiljno<?«
»Pa da, znaš već.« Pogled mu je lutao palubom. »Valjda kao potencijalnog
dečka.«
»Nije zato, ne.« Ally se nacerila. »Jesi li ti to stvarno upravo rekao
potencijalnog dečka<?«
Sada je Jack pokrio lice rukama. »Joj, Bože. Oprosti.«
Ally ga je pomilovala po leđima. »U redu je! Ali kad već razgovaramo o tome,
smijem li te pitati što stvarno misliš o cijeloj situaciji? Slobodno budi iskren.«
Jack je raširio oči. »Misliš, za Beara?« upitao je. Ally je kimnula. »Pa...«
tražio je prave riječi. »Mislim da je to super! Mislim, on je super! Sve je... super.«
Ally nije mogla a da se ne nasmije njegovoj zbunjenosti. Jack joj se pridružio.
»Oprosti. Nikad se nisam znao dobro izraziti, ali ozbiljno to mislim, Ally. Mislim
da je tvoj sin jako poseban i prekrasno je što Theo i dalje živi kroz njega.
Uglavnom, to je sve što ću reći prije nego što se još dublje ukopam.« Dugo su se
gledali, a zatim se Ally nagnula i nježno ga poljubila.
»Ajme«, rekao je Jack. »Trebali smo odavno voditi ovaj neugodni razgovor!«
Povukao ju je u naručje i strastveno je poljubio, a ona je osjetila kako se opušta u
njegovim rukama.
»Hvala ti, Jack«, rekla je Ally.
»Za što?«
»Za to što si ovdje.«

212
 Knjige.Club Books

30.

DO JEDANAEST SATI, pet od šest sestara D’Aplièse okupilo se na velikim i udobnim

sofama u glavnome salonu. Većina je ponijela sokove i svježe pečene kroasane sa
stola za doručak jer su se tek probudile nakon čitanja dnevnika dugo u noć.
»Nisam mogla prestati čitati«, rekla je Tiggy.
»Ni ja«, složila se Maja. »Znate što me stvarno zainteresiralo? Ono kad je Pa
Salta opkolio požar. Ona žena u crvenoj haljini koja mu se ukazala...«
»Da, nevjerojatno je kako udisanje dima utječe na mozak, zar ne?« frknula je
Elektra i odgrizla velik zalogaj peciva.
»Ah, ne bih baš rekla da je to u pitanju, Elektra.« Tiggy joj se tugaljivo
nasmiješila i nastojala ne uvrijediti se dok je mlađa sestra kolutala očima.
»Mislim da vam svima promiče glavna stvar u cijeloj priči«, namrštila se
CeCe. »Onaj gad Kreeg doslovno je pokušao zapaliti Pa Salta živoga. Ne znam
za vas, ali mene to strašno... ljuti.«
»Znam, CeCe«, utješno je rekla Star. »Neobično je što nije uspio. Kreeg nikad
nije postigao svoj cilj da ga ubije. Obojica su umrla pod stare dane. Dakle, je li
Kreeg odustao od potjere ili su se pomirili?« Prostorijom je zavladala tišina dok
je svaka sestra za sebe razmišljala o tome što je posrijedi.
Tišinu je narušila Ally, ušavši u salon u Jackovoj pratnji.
»Dobro jutro svima«, rekla je.
»Da, dobro jutro, dame.« Jack se s nelagodom odmaknuo od Ally, očigledno
nesiguran u to treba li ostati pokraj nje ili ne.
Ally je sklopila ruke. »Koliko sam načula, sve ste pročitale dogovoreni dio
dnevnika?« Sve su potvrdno zakimale. »Gdje je Merry?«
»Odavno je ustala«, odgovorila je Star. »Mislim da se iskrala u jacuzzi kako
bi razmislila o svemu. Jesi li dobro, Ally?« oprezno je upitala. »Bilo je vrlo
potresno čitati ono o tvojem djedu i baki.«
Ally se nagnala na osmijeh i kimnula. »Dobro sam. Sve sam to već znala.«
Maja je odjednom viknula: »O, Bože!«
Najstarija sestra D’Aplièse upirala je prstom u televizor u kutu prostorije, na
kojem se prikazivao BBC-jev kanal s vijestima. Iako je zvuk bio isključen, cijela
se prostorija virtualno našla oči u oči sa Zedom Eszuom.
»Sranje, što taj konj radi na televiziji? Oprosti, Majo. Neka netko ugasi TV!«
brzo je rekla Elektra.

213
 Knjige.Club Books

»Ne!« odlučno je odvratila Maja. »Želim čuti. Pojačajte zvuk.« CeCe je

zgrabila daljinski i nekoliko puta snažno pritisnula tipku za podešavanje glasnoće.
»... a kao dio naše rubrike o budućnosti, pridružuje nam se izvršni direktor
Lightning Communicationsa, Zed Eszu, kako bismo razgovarali o njegovim
planovima za razvoj optičkoga interneta. Gospodine Eszu, dobro nam došli u
emisiju.«
»Hvala lijepa«, odgovorio je s onim prepoznatljivim napadnim osmijehom.
Zed je, kao i obično, nosio besprijekorno sjajno odijelo, iako je odlučio izostaviti
kravatu. Ustvari, gornja dugmad na košulji bila je raskopčana kako bi mu
gledatelji vidjeli velike prsne mišiće. Zalizao je crnu kosu i odisao premazanošću
svim mastima.
»O, Bože, pogledajte ga samo«, uzviknula je Elektra. »Uživa u svakoj sekundi
pozornosti.«
»Psst«, rekla je Maja, pomno zagledana u televizor.
»Prije svega«, nastavio je voditelj, »primite našu iskrenu sućut zbog smrti
vašeg oca, Kreega, koji je na čelu Lightninga bio desetljećima.«
»Tako je, nepunih trideset godina«, dodao je Zed.
Voditelj mu je suosjećajno kimnuo. »Za to vrijeme mnogo je postigao i
unaprijedio internetsku infrastrukturu u domovima diljem svijeta. Naravno, to mu
je omogućilo da postane vrlo bogat čovjek.«
Zed se prijetvorno nasmijao, zbog čega se Maja naježila od glave do pete.
»Mojem ocu novac nije bio važan.« Raširio je ruke. »Samo je nastojao pomoći
ljudima. To je bila njegova istinska strast.«
»Ma, ma kakve su to gluposti?« prosiktala je Elektra.
»Tiho, molim te«, zavapila je Maja.
»Moj je otac obožavao ljude. Htio je da svi bolje živimo, da budemo
povezaniji i...« Zed je uperio pogled ravno u kameru, »da nikada ne izgubimo
kontakt s ljudima koji su nam zbilja važni.«
Voditelj je prekrižio ruke i razmislio o Zedovu komentaru. »Mislite li da ga
je to motiviralo u radu?«
Zed se naslonio na stolcu i ponovno se pretjerano umilno nasmiješio, zbog
čega se svima dizao želudac. »Znate, nije mu se sviđala pomisao da netko može
tek tako nestati s lica Zemlje. Svi trebamo biti međusobno povezani. Mislim da
su ga zato telekomunikacija i internet fascinirali.«
»Inspirativna priča. Vi već godinu dana predvodite tvrtku, a imenovani ste
izvršnim direktorom nakon očeve smrti. Je li to oduvijek bilo u planu, da vi
preuzmete tvrtku?«
»Ah, apsolutno. Moj je otac uvijek planirao svaki detalj. Sve je bilo...
nevjerojatno pomno osmišljeno.« Trezveno je kimnuo, posve ozbiljna lica.

214
 Knjige.Club Books

Tiggy se ubacila: »Grozno mi je gledati ga. Zašto imam osjećaj kao da nam
se otvoreno obraća?«
»Također«, promrsila je Ally.
Voditelj je nastavio. »No u sklopu naše rubrike u kojoj razgovaramo o
budućnosti, kažite nam više o planovima vaše tvrtke za širenje te kako bi naš
internet mogao postati brži!«
»Upravo tako, hvala.« Spojio je vrhove prstiju, izigravajući inteligentnog
biznismena. Dakako, sve je to bila čista gluma, jedna velika predstava i to su sestre
D’Aplièse dobro znale. »Mogu izjaviti da će Lightning Communications nastojati
našu zastarjelu satelitsku mrežu zamijeniti najsuvremenijim optičkim kabelima,
koji će kontinente povezivati pouzdanije nego što će to svemir ikada moći.«
Voditelj je djelovao zbunjeno. »Kabelima? Zar to nije korak unazad u odnosu
na satelite?«
»Hvala vam, to je izvrsno pitanje.« Nasmiješio se od uha do uha.
»Uf«, zgađeno je promrmljala CeCe.
»Naši će kabeli omogućiti daleko napredniju uslugu kada je riječ o prijenosu
podataka. Znam da bi nekim gledateljima moglo biti teško shvatiti što je to točno.«
Nadmeno se nasmiješio. »Ti kabeli funkcioniraju na principu prijenosa
informacija putem pulsirajućeg svjetla koje prolazi prozirnim staklenim cijevima.
Nešto slično magiji«, nasmijao se. »Ja sam svojevrsni mađioničar.«
»Mađioničar koji vapi za tim da dobije po nosu«, ubacio se Jack.
Voditelj je nastavio s pitanjima: »Hoće li ti kabeli visjeti nad nama kao
telefonske linije?«
»Zaboga, danas ste puni odličnih pitanja.« Zedovo nastojanje da zvuči iskreno
otkrivalo je sve veću frustraciju. »Ustvari, ti će kabeli biti provučeni po dnu
oceana. Zamislite samo... dno oceana vrvjet će tehnologijom!«
»Zvuči vrlo ambiciozno, gospodine Eszu. Naravno, moramo se dotaknuti
pitanja zaštite okoliša. Hoćete li to uspjeti odraditi bez štete po morski svijet?«
Zed se namrštio, a njegov je uljudni paravan nakratko popustio. »Ta će mreža
stvoriti temelj ljudskih globalnih telekomunikacija. Ako joj se koja riba i nađe na
putu, siguran sam da ljudi neće imati ništa protiv te žrtve.«
»No, nisam siguran da će se svi složiti s ti...«
Zed je prekinuo voditelja: »Kao u svemu, to je omjer rizika i dobitka. Kako
bismo nešto dobili, moramo prihvatiti da će neizbježno doći do popratnih
gubitaka.« Potom se pribrao i, uputio mu još jedan ogavni, samodopadni osmijeh.
»Dakako, podrazumijeva se da mi u Lightningu činimo sve što je u našoj moći da
Nemo i njegove prijateljice ribice ostanu živi i zdravi.«
»Vjerujem da je gledateljima drago što to čuju«, dodao je voditelj, već pomalo
zajapuren. »Još bih vas pitao...«

215
 Knjige.Club Books

Zed ga je ponovno nadglasao: »Znate, moj otac zapravo nije mrtav. On živi
zahvaljujući svojem projektu. I ako naš plan uspije, živjet će zauvijek. Svi će
pamtiti prezime Eszu.«
»To je... hm... lijep osjećaj. No vratimo se mi na temu, to je nevjerojatno velik
pothvat, zar ne?«
»Tako je.« Zed je skromno slegnuo ramenima. »I silno me veseli što mogu
najaviti da će se Lightning Communications udružiti s bankom Berners kako
bismo osigurali dovršetak projekta.« Mlađi Eszu izgledao je vrlo samodopadno.
»Financirat će vas Berners?« upitao je voditelj.
»Tako je. David Rutter, izvršni direktor, moj je dobar prijatelj i sjajan čovjek.
Imamo zajedničku viziju budućnosti.«
»David Rutter...« prošaptala je CeCe. »Gdje sam već čula to ime?«
»Svakako je zgodno imati broj gospodina Ruttera u telefonskom imeniku«,
šaljivo je dometnuo voditelj.
Zed je podignuo besprijekorno uredne obrve. »Složio bih se, da.«
»Gdje ćete započeti s tim golemim projektom?«
»Započet ćemo povezivanjem Australije s Novim Zelandom. To je naša mala
generalna proba«, nasmijao se. »Upravo se spremamo poslati pravu malu vojsku
>kopača< da počnu pripremati dno Tasmanovog mora.«
Voditelj je kimnuo Zedu. »No sa zanimanjem ćemo pratiti vaš napredak,
gospodine Eszu. Obećajte nam da ćete ponovno doći u emisiju i obavijestiti nas
kako projekt napreduje.«
»Ah, vrlo rado, hvala vam.« Zabljesnuo ga je izbijeljenim zubima. »Ali prije
nego što odem, moram vam reći da u Lightningu volimo svemu dodjeljivati naziv.
Možda vas zanima naziv toga projekta?«
Voditelj je ponovno ostao zatečen. »Naravno«, rekao je s usiljenim
smiješkom.
»No budući da će taj projekt biti vrlo težak pothvat, a uvelike će pridonijeti
čovječanstvu, logično je da smo ga nazvali...
Elektra je uzela daljinski upravljač i ugasila televizor. Salonom je zavladala
tišina. »U redu, dame. Sigurna sam da zna za naše putovanje. I sigurna sam da zna
sve o Pa Saltovoj i Kreegovoj prošlosti.« Uprla je prstom u televizor. »Taj ljigavac
traži našu reakciju, ali mu je nećemo dati. Dobro?«
CeCe je ustala. »To je kao završni udarac njegove osvete. Cijeli će svijet znati
za taj projekt s kabelima, a prišio mu je Pa Saltovo ime.«
»Oprosti, ali tko je taj tip?« Jack je šaptom upitao Ally.
»Sin Kreega Eszua«, rekla je.
»Bože. Odavde mu mogu nanjušiti gel u kosi.« Zastao je, naslutivši promjenu
raspoloženja u prostoriji. »Djevojke, odoh ja po kavu, mislim da bi vam svima
dobro došla.«
216
 Knjige.Club Books

»Bolje donesi rose, Jack, ako može«, rekla je Star.

»Stiže«, odvratio je i krenuo prema vratima salona.
»Isuse. Zlo mi je. On je baš...« Maja je utihnula jer joj se grlo stisnulo.
»Znam, dušo«, rekla je Elektra i uzela sestru za ruku. »Ali, ne smijemo se
uzrujavati i moramo se držati zajedno. Sjetite se što bi Pa učinio. Zastao bi i dobro
razmislio. Što je ono uvijek govorio o šahu?«
»Pametno gubi figure«, prošaptala je Star.
»Tako je. Mislim da je pritom mislio da treba birati bitke. A ova nam
trenutačno ne bi previše koristila«, nastavila je Elektra. »Znamo da nije slučajno
što se to sada događa. Nastoji uništiti naše putovanje u čast Pa Saltu. I zato mu to
nećemo dopustiti.«

Ošamućena, Ally je izašla na palubu. Bio je to prilično naporan dan: ponovno je

svjedočila stravičnoj smrti svoje bake i djeda, a sada se Zed Eszu ukazao poput
svemoćnoga demona na Titanovim zaslonima. I, naravno, nije smjela zaboraviti
ono s Jackom... Srce joj je poskočilo dok se prisjećala jutrošnjeg poljupca.
Očajnički se nadala da je neugodna napetost sada iza njih i da možda imaju
šansu... Produžila je prema stražnjem dijelu jahte kako bi pronašla Marinu i
oslobodila je čuvanja Beara.
Na putu prema brodskoj krmi ugledala je Georga Hoffmana. Odvjetnik je
jednom rukom prolazio kroz kosu, a drugom držao satelitski telefon, napeto
hodajući amo-tamo i pritom snažno odmahujući glavom. Ally se zgranula kada je
Georg ubrzo potom odložio telefon, pao na koljena i počeo tući pesnicama po
podnim daskama od tikovine. Potrčala je k njemu. »Georg! Jeste li dobro?«
Šokiran, on je brže-bolje ustao. »Ally, oprosti. Mislio sam da sam sam.«
»Što nije u redu? S kime ste razgovarali?«
»Ah«, uzmucao se. »Sa sestrom. Javila mi je... tešku vijest.«
»Georg, jako mi je žao. Ako itko razumije kako je to primiti tešku vijest, to
sam ja. Želite li razgovarati o tome?«
Zarumenio se. »Ne, ne, ali hvala. Zaista se ispričavam. Vrlo rijetko gubim
glavu, da se tako izrazim.«
»Bez brige, Georg«, tješila ga je Ally. »Ovo je stresno razdoblje za sve nas.
Jeste li sigurni da vam ne mogu pomoći?«
Uzdahnuo je. »Nije to ništa, stvarno. Claudia me samo obavijestila o nekim
osobnim stvarima koje trenutačno ne mogu riješiti. To mi je posao, Ally, ja
rješavam stvari. I zato me frustrira što ne mogu pomoći nekome tko mi je vrlo
važan.«

217
 Knjige.Club Books

Ally se namrštila. »Oprostite, Georg, jeste li upravo rekli Claudia? Naša

Claudia, s Atlantide? Mislila sam da ste razgovarali sa sestrom.«
Georg je zinuo. »Ovaj, isprika. Da, bila je to omaška. Odnosno«, ispravio se,
»nije. I moja se sestra zove Claudia. Postoje dvije Claudije, ha!«
»Jeste li zbilja napravili omašku, Georg? Ili ste za promjenu rekli pravu
istinu?«
Georg Hoffman uhvatio se za glavu. »Dokle ste stigle s dnevnikom?«
»Do dijela u kojem Pa živi na High Wealdu.«
On se načas zamislio. »Da, Ally. Claudia je moja mlađa sestra. Okolnosti
našeg susreta s vašim ocem detaljno su opisane na stranicama dnevnika. Pustit ću
ga da vam je ispriča svojim riječima.«
Ally nije znala što bi rekla. »Georg... ja... zašto ste nam, pobogu, to tajili?«
Georg je slegnuo ramenima, svjestan da je uhvaćen u laži. »Vaš je otac radio
onako kako je mislio da je najbolje - sve nas je štitio, ništa drugo. Čitajte dalje, pa
ćete vidjeti.«
Ally je pomislila kako se kaosu toga dana ne nazire kraj. Duboko ju je
potresao prizor rastrojenoga Georga. Bilo je to kao da vidite čovječuljka iza
zastora Čarobnjaka iz Oza kako mahnito upravlja složenom mašinerijom da održi
iluziju. Ally je odjednom obuzela potreba da tu situaciju istjera načistac. »Nego,
Georg, kažite mi, kakvu vam je to vijest Claudia javila?«
Georg je podignuo ruke. »Zbilja, Ally, to nema nikakve veze s...«
Ally je izgubila živce i ščepala Georga za revere lanenog sakoa. »Georg
Hoffman, izvolite mi već jednom reći što se točno događa! Zanima me što vam je
Claudia rekla i zašto vas je to toliko razljutilo. I zanima me otkud proteklih mjesec
dana toliko tajnovitih poziva i zašto su uslijedili čim je Claudia otišla iz Atlantide.
Zapamtite, Georg, vi radite za mene i moje sestre. A mi želimo odgovore. I nećete
se izvući.«
Georg je objesio ramena, a Ally je vidjela kako mu se oči crvene.
»Dobro, Ally. Učinit ću što tražiš, ali, molim te, nemoj kriviti mene. Vjeruj
mi kada kažem da sam dao sve od sebe.« Georg je nijemo zaplakao.
»Ne sumnjam da jeste, Georg, ali spremne smo čuti istinu.« Pustila ga je i
ponovno se zagledala u njegove uplakane oči.
»Da, jeste«, suosjećajno je rekao.

218
 Knjige.Club Books

Atlasov dnevnik
1944. - 1951.

219
 Knjige.Club Books

31.

High Weald, Kent, Engleska

NISAM SIGURAN ZAŠTO VAUGHANOVI žele živjeti u svojoj staroj, dotrajaloj vili
kada postoji ovo savršeno seosko imanje koje Elle i ja trenutačno nastanjujemo.
Unutrašnjost krase peć na drva, velebne stropne grede i pogled na zelena
prostranstva »Vrta Engleske«. Oduševljen sam.
Što se posla tiče, Elle i ja zadovoljni srno svojim svakodnevnim dužnostima.
Elle kuha zahvalnim ustima, a ja održavam prekrasno imanje kojim se diči High
Weald. Povremeno čak udružimo snage, pa Elle upotrebljava povrće koje ja
uzgajam u povrtnjaku. Da budem posve iskren, mislio sam da nam tjeskoba neće
dati mira, jer se nijedno od nas nije moglo posvetiti svojoj strasti sviranja u
simfonijskom orkestru, no ovaj je mirni i ispunjeni život kojim sada živimo,
usudio bih se reći... ugodniji? Nikada se prije nisam osjećao toliko sigurno ni
spokojno. Moji crteži pejzaža neminovno su napredovali, a Elle mi je čak
dopustila da u našem dnevnom boravku izvjesim nekoliko.
Večeri provodimo uz peć čitajući knjige. Povremeno upalimo radio kako
bismo se uvjerili da se Saveznici i dalje uspješno odupiru silama Osovine, ali
moram priznati da mi se rat u ovoj pastoralnoj idili u kojoj živimo čini neopisivo
dalekim. Kako sukob zahvaća sve veće područje, Archie Vaughan mora sve više
vremena provoditi u zračnoj bazi Ashford, ali je beskrajno optimističan, a i
njegova je supruga Flora također divna. Satima radi sa mnom u vrtovima. Ljubav
prema cvijeću očito joj hrani dušu i odvodi je u neki drugi svijet. Prepoznajem to
na njoj jer je meni jednako tako s glazbom.
Flora je sa mnom osobito strpljiva jer je brzo shvatila da nisam školovani
vrtlar. Svakodnevno od nje učim nešto novo i prepoznajem pravu ljepotu prirode.
Veličanstvena je i skladna, ali krhka i složena. Dok poslijepodnevima dugo
plijevimo korov i obrezujemo zimzelen, Flora mi priča svoju priču. Moram reći
da je gotovo jednako dramatična kao moja, ako ne i više. Jako sam sretan što su
ona i Archie konačno pronašli put jedno k drugom.
»Godinama sam nastojala zanijekati ljubav, gospodine Tanit«, priznala mi je.
»No shvatila sam da je suviše snažna da bi je čovjek mogao obuzdati.«
Nasmiješio sam se. »Imate pravo, lady Vaughan.«
»Znam.« Flora je odrezala potamnjeli pupoljak s grma bijelih ruža. »Nego,
kažite mi, gospodine Tanit, kako ste vi upoznali Elinor?«

220
 Knjige.Club Books

Razmislio sam o odgovoru dok sam iskapao žilavi komad korova. »Upoznali
smo se kao siročad u Parizu, lady Vaughan.«
Podbočila se. »Ajme meni! Nisam znala da nijedno od vas nema roditelje.«
Zastala je. »Znate, Teddy je...« Naglo je utihnula i odmahnula glavom.
»Uglavnom, oboje ste krasno ispali, moram vam to reći.« Proučila je nježnu bijelu
laticu. »Što sam starija, to sve više mislim da je ljubav jednostavno zapisana u
zvijezdama.«
Podignuo sam pogled i sreo njezin. »O, da, lady Vaughan. Siguran sam u to.«
Coknula je jezikom. »Molim vas, gospodine Tanit, ne znam koliko vam puta
moram reći. Zovite me Flora.«
»Oprostite, Flora. Molim vas, i vi mene zovite Bo... Bob. Robert.«
Zahihotala se. »U redu, Bo-Bob-Roberte. Dogovoreno.«
Odmahnuo sam glavom i nastavio plijeviti korov. »Ispričavam se. Povremeno
se zbunim kad razmišljam na engleskom umjesto na francuskom«, objasnio sam.
»Ništa zato. Ne mogu ni zamisliti što ste oboje pretrpjeli, ali mi je drago da
ste se našli. Upravo je čarobno to kako se gledate. Kada ste se vjenčali?«
Bilo mi je drago što sam u tom trenutku zurio u blato pred sobom. »Ah, ima
tomu već nekoliko godina, netom prije nego što smo otišli iz Francuske. Nije to
bilo ništa ekstravagantno.«
Flora je sjetno uzdahnula. »Mislim da je tako i bolje. Na kraju krajeva, važni
ste samo vi i ta druga osoba.«
Archie i Flora imaju kćer, dražesnu i bistru Louise. Ta draga i obzirna mlada
žena predvodi skupinu »Land Girls 34«, koje na High Wealdu pomažu engleskim
vojnicima tako što u polju uzgajaju žitarice. Vrlo je poticajna predvodnica i
radnice je doslovno obožavaju.
Upravo smo nedavno proslavili Louisine zaruke s Rupertom Forbesom -
knjiškim moljcem blage naravi kojega je kratkovidnost spriječila da se pridruži
naporima na bojišnici. Međutim, zahvaljujući nevjerojatno britkom umu i
staloženom držanju prepoznala ga je Vojna obavještajna služba, na što je Archie
izrazito ponosan.
Mladi se par bio preselio u svoju kuću, Home Farm, prekoputa High Wealda,
u kojoj nitko nije živio otkako je predradnik otišao u rat. Uvijek mi je bilo drago
kada bih ih sreo u vrtovima i pročavrljao s njima, a posebice su mi bile drage
prilike kada bi nam se pridružili na večeri.
Jedini član obitelji s kojim se nismo zbližili bio je Teddy, sin Vaughariovih.
Nedavno su ga izbacili sa Sveučilišta u Oxfordu iz razloga u koje nisam posve
upućen, a otada se okušao među Domobranima (što je neslavno propalo jer Teddy

34
Žene koje su za rata radile na imanjima kao ispomoć jer je većina muškaraca bila na ratištu.
(Op. prev.)

221
 Knjige.Club Books

nije voljan slušati ničije naredbe). Također je jedno vrijeme bio na čelu farme na
High Weald u, ali za njegova kratkog i nemarnog vodstva godišnji je urod pao za
gotovo četrdeset posto. Archie mu je u očaju priskrbio uredski posao u
Ministarstvu zrakoplovstva, no i to je potrajalo svega nekoliko tjedana,
Elle i ja često smo ga čuli kako u svojem sportskom automobilu prolazi pokraj
naše kućice u sitne sate nakon noćnoga provoda, jamačno u društvu raznih žena
koje iz nekoga neobjašnjivog razloga oduševljava njegova pojava. Sam Bog zna
što vide u njemu. Prema meni se odnosi kao prema komadu blata na skupocjenoj
cipeli, no mene stav toga nadmenog mladića uopće ne dira. U usporedbi sa
žestokim rotvajlerom kakav je Kreeg Eszu, Teddy Vaughan običan je jadni
mješanac.
Međutim, nedavno se taj mješanac počeo skitati previše blizu onoga što mi je
drago. Uputio je sugestivne primjedbe na Ellin račun, zbog čega se silno uzrujala.
Teddy se meni može obraćati kako god želi i ništa mu se neće dogoditi, ali nikakvo
prijeteće ponašanje prema njoj nisam namjeravao trpjeti.
»Želim smjesta razgovarati s njim!« zapjenio sam se nakon što mi je Elle rekla
za njegove neumjesne riječi. Ustao sam, zgrabio kaput i krenuo prema vratima
naše kućice.
»Bo, nemoj!« (Unutar svoja četiri zida i dalje smo bili »Bo i Elle«.) Uhvatila
me za ruku i molećivo se zagledala u mene. »Ne smijemo riskirati svoj posao i
ovdašnji život. Sve je u najboljem redu. Ništa nije učinio.«
»Nije me briga. Neugodno ti je zbog njegovih riječi i ne želim da prođe
nekažnjeno.«
Elle me uhvatila za ruku i povela natrag do trošne ružičaste sofe na sredini
našega dnevnog boravka. »Ne smiješ zaboraviti tko smo. Mi smo obična posluga.
Nemamo pravo obraćati se Vaughanovima na bilo koji način osim s
poštovanjem.«
Bio sam bijesan, ali me ipak uspjela odgovoriti. »Ako ikada išta pokuša s
tobom, ja ću...« Nisam htio dovršiti tu rečenicu.
»Da«, kimnula je Elle.
»Čuo sam glasine da je ženskar, znaš. Radnice su to spominjale. Navodno
jedna među njima nosi njegovo dijete!«
Elle je uzdahnula i naslonila se na sofi. »Tessie Smith, da. Glasine su točne.
Trbuh joj se već nazire. A najgore od svega je to što joj je zaručnik na bojišnici u
Francuskoj.«
Odmahnuo sam glavom. »Bože dragi. Što si gospoda sve umišljaju, to mi
nikada neće biti jasno.«
»Potajno joj nosim hranu«, nastavila je Elle. »Sada jede za dvoje, a porcije
koje dobivaju strašno su mizerne.«
Ellina dobrota ublažila je moj bijes te sam je povukao u naručje.

222
 Knjige.Club Books

Proteklih mjeseci Teddy Vaughan sve ju je otvorenije salijetao. Elle mi je

prepričala kakve joj sve gadosti govori i kako je potajice dodiruje. Prije koji dan
čak se drznuo staviti ruku na Ellina leđa dok su bili s Florom u kuhinji. Tom su
čovjeku granice pristojnosti potpuno stran pojam.
Pretprošle sam noći dokasna radio u povrtnjaku, namještajući kaveze oko
plodova, na što smo bili primorani zbog noćnih posjeta gladnih zečeva. Upravo
sam rezao žicu, kadli sam začuo poznatu riku motora na dugačkom šljunčanom
prilazu High Wealda. Bio je to Teddy i očito se vraćao iz bančenja u pivnici. Tom
prilikom, umjesto da produži prema glavnoj kući, Teddy je zaustavio automobil
pred našom kućicom. Vidio sam kako tetura iz automobila i nestaje iza njega.
Svjestan da nešto nije u redu, ostavio sam svjetiljku i potrčao natrag prema kućici.
Kada sam stigao, vrata su bila otvorena, a Teddy Vaughan ležao je povrh Elle na
našoj sofi.
»Tvoj m-muž ne mora niš-šta znati«, pijano je mrmljao.
»Molim vas, maknite se s mene!« vikala je Elle.
Slijep od bijesa, zgrabio sam Teddyja i zbacio ga s nje. Elle se brže-bolje
sakrila iza mene.
»Samo je banuo i skočio na mene!« zajecala je.
Teddy se klimavo osovio na noge i poletio prema meni da me udari, ali je
debelo promašio kada sam se izmaknuo.
»Van iz naše kuće!« viknuo sam. »Smjesta!«
»Kak’ to mis’iš, VAŠE kuće? Ovo je moja kuća. Sve je ovo moja kuća«,
frfljao je.
»E, nije, zlobniče jedan. Ta kuća pripada tvojim roditeljima.«
»Da, ali oni će jednom umrijet’, a onda ćete radit’ za mene.« Iskesio se Elle.
»A onda ću dobit’ što god hoću.«
»Nikad nećemo raditi za tebe. A sad, van. Pijan si.«
»Jesam.« Klimavo mi je prišao. »Jesam pijan, al’ ja barem ne lažem.« Ubo
me prstom u prsa.
Želudac mi se stisnuo, a srce mi se spustilo u pete. »Što želiš reći?«
»Nisi ti Francuz. Na Oxfordu sam imao cimera Francuza. Nije zvučao ni
približno kao ti. Ti si lažljivac, Tanite.« Zateturao je unatraške i podignuo ruke.
»Možda si špijun! Trebam te prijaviti Ratnom uredu.«
Nisam se dao zastrašiti. »A koga bih ja to špijunirao na High Wealdu?
Krumpire?«
»Moj je otac ugledan čovjek. Možda te zanima što radi u zračnoj bazi? Hm?«
Priprijetio mi je prstom. »Potreban je samo jedan poziv i policija će doći amo. To
ti ne bi bilo drago, zar ne, Tanite? Da počnu njuškati i postavljati kojekakvi
neugodna pitanja. Možda bi te i bacili u zatvor. Ali, bez brige. Čuvat ću ti ženu...«
Pohotno se nacerio Elle. Zgrabio sam Teddyja za ovratnik i odvukao ga prema

223
 Knjige.Club Books

vratima. »Hej! Miči ruke s mene! Ti si običan sluga. Nikad nećeš bit’ ništa više...«
Zalupio sam mu vratima u lice i okrenuo se prema Elle.
»Jesi li dobro?«
»Da... čitala sam. A on je upao i... nisam znala hoćeš li doći...« mucala je.
»Uvijek ću te štititi, Elle.« Čvrsto sam je zagrlio. »Znam da često odlazi u
mjesnu pivnicu, ali nikada ga nisam Vidio toliko pijanog. Bio je posve izvan
kontrole.« Elle se počela tresti. »Dođi, sjedni, ljubavi. Skuhat ću ti čaj.« Poveo
sam je do sofe i otišao u našu skromnu kuhinju. Ulio sam vodu u maleni bakreni
čajnik i pristavio ga na štednjak. Dok sam se osvrtao po dražesnoj kućici, stegnulo
me oko srca. Znao sam da postoji samo jedno rješenje.
»Mislim da znam zašto se Teddy toliko napio.« Elle je šmrcnula. »Navodno
ga je lady Vaughan posjela da porazgovaraju o Tessie Smith. Tako su rekle
radnice.«
Uzdahnuo sam. »Pretpostavljam da to ima smisla, da.« Pridružio sam joj se
na sofi. »Sutra ujutro moramo obavijestiti Floru da dajemo otkaz.«
Elle je oborila glavu. »Ne...«
Obgrlio sam je rukom. »Znam, ljubavi, ali nema se tu, više što reći. Ovdje
više nismo sigurni. Teddy ti ne smije doći ni blizu, a ne smijem riskirati da pozove
Ratni ured. Nemamo izbora«, ozbiljno sam rekao.
Elle me pogledala. »Misliš li da bi ih Teddy stvarno pozvao?«
Potišteno sam slegnuo ramenima. »Tko zna? Znam da je bio pijan, ali mislim
da ne vrijedi riskirati.«
»Ali, Bo, ovdje nam je dosad bilo tako lijepo!« tužno je rekla Elle. »Nisam
sigurna da opet mogu početi iznova. Previše mi je sve to.«
Ustao sam i otišao po čajnik koji je u međuvremenu počeo zviždati. »Volio
bih da možemo ostati zauvijek, ali ako mislimo biti zajedno, Elle, moramo otići.«
Nalio sam proključalu vodu u šalicu i natopio listiće čaja u cjedilu.
»Možeš li ti to, Bo? Početi ispočetka? Odbaciti sve što smo ovdje izgradili?«
Pružio sam joj vrući napitak i sjeo. »Elle, kad sam bio mali, mislio sam da
>dom< znači sklonište, sigurnost i hranu na stolu.« Stisnuo sam joj ruku kojom
nije držala šalicu. »Ti si mi pokazala da dom nije mjesto, nego osjećaj koji nam
daju oni koje volimo. Ti si moj dom, dokle god sam s tobom.«
Ostali smo tako sjediti, držeći se za ruke i razmišljajući o još jednom gubitku
koji smo bili prisiljeni pretrpjeti.
Naposljetku je Elle upitala: »Kamo ćemo sada?«
Spustio sam glavu i pokrio lice dlanovima. Adrenalin nakon Teddyjeva
napada splasnuo je te sam osjećao silan umor. »Sto kažeš na London?« upitao
sam. »Ondje sigurno ima posla.«
»Što, u tvornici streljiva?« zgranuto je pitala Elle.

224
 Knjige.Club Books

Odmahnuo sam glavom. »Ne, ljubavi. Archie kaže da vojna operacija

oslobođenja Francuske samo što nije započela. Spominjao je nekakvo ogromno
iskrcavanje u Normandiji. Vjerujem da će u Londonu biti sigurno.«
Elle je otpila gutljaj čaja, a lice joj je konačno povratilo boju. »Ali, znaš što
to znači ako rat završi. Meni možda više neće prijetiti progon, ali Kreeg Eszu će
moći putovati kamo god poželi. Ako dozna da smo ovdje...«
»Znam«, prekinuo sam je. »To je još razlog više da se ponovno preselimo.«
Sutradan ujutro pričekao sam Floru Vaughan u golemoj kuhinji na High
Wealdu dok je Elle u kućici spremala naše stvari. Grandiozna unutrašnjost kuće
samo me dodatno rastužila s obzirom na to da smo se spremali otići iz nje.
»Dobro jutro, gospodine Tanit!« široko mi se nasmiješila Flora, očito iskreno
sretna što me vidi. »Rijetko zalazite u kuhinju.« Vidno se zabrinula. »Je li gospođa
Tanit bolesna?«
»Ne, ne, dobro je. Hvala, lady Vaughan.«
Šaljivo je zakolutala očima. »Ne znam koliko puta moram reći da mi govorite
Flora, gospon T.«
»Hvala, lady Vaughan«, znakovito sam odvratio, na što se uozbiljila. »Došao
sam vam priopćiti tužnu vijest da smo gospođa Tanit i ja odlučili smjesta napustiti
High Weald. Odlazimo još večeras.«
Flora se zbunila. »Molim vas, gospodine Tanit, ne shvaćam. Mogu li znati
razlog?«
Oklijevao sam. Zaslužila je doznati za Teddyjevo ponašanje, ali sam se bojao
da, nakon onoga s Tessie, neće moći podnijeti dodatne neugodnosti. »Ne bih
ulazio u razloge, lady Vaughan«, odgovorio sam. »Ali zaista, iz dubine duše vam
zahvaljujemo na svemu što ste učinili za nas. Neću lagati kada kažem da smo
ovdje na High Wealdu proveli neke od najljepših godina u svojem životu.«
Flora je samo odmahnula glavom. »Neću prihvatiti Vašu ostavku dok ne
navedete razlog, gospodine Tanit. Mislim da mi barem toliko dugujete.«
Udovoljio sam njezinu zahtjevu. »Tako je najbolje, gospođo«, zastao sam.
»Gospođa Tanit više se ne osjeća ugodno na High Wealdu.«
Flora je polako zažmirila i duboko udahnula. »Teddy«, rekla je.
»Kao što rekoh, lady Vaughan, ne bih ulazio u razloge.«
Protrljala se po sljepoočnicama. »Zaista mi je žao, gospodine Tanit. Taj se
mladić posve oteo kontroli.« Kroz kuhinjski se prozor zagledala van u povrtnjak
u kojem smo proveli sate i sate. »Nedostajat će mi naši razgovori o životu i
svijetu.« Opet se okrenula prema meni. »A da i ne spominjem vaše izvanredno
poljodjelsko znanje.«
»Sve sam to naučio od vas, lady... Flora.«

225
 Knjige.Club Books

Tužno mi se nasmiješila. »Ne očekujem da će Elinor doći ovamo, ali molim

vas, najljepše je pozdravite i recite joj da će mi i ona silno nedostajati.« Flora se
zamislila. »Znate, više i ne pamtim kakav je High Weald bio bez vas.«
»To je jako lijepo od vas«, iskreno sam dodao.
»Kamo ćete sada?« upitala je.
Blago sam slegnuo ramenima. »Planiramo poći u London. Ondje su nam
najveće šanse da se zaposlimo.«
»Hoćete li imati dovoljno novca? Želim znati da ste zbrinuti kad vas je već
onaj moj nesretni sin potjerao odavde.«
»Nikad nisam rekao da nas je vaš sin...«
»I ne morate, gospodine Tanit.« Flori su se oči odjednom ozarile. »Biste li
samo malo pričekali? Nešto bih vam dala.« Nisam stigao ni reagirati, a Flora je
već klisnula kroz vrata i odjurila na kat uza glavno stubište. Vratila se s plavom
kutijicom u rukama. »Ovo je moj dar za vas. Ne želim zvučati bahato, ali od
neprocjenjive je vrijednosti. Ako ga prodate, time ćete si priuštiti sva potrebna
sredstva da započnete novi život.«
Ostao sam posve zatečen. »Joj, Flora, ne mogu to...«
»Niste ga ni pogledali!« Pažljivo je otvorila kutijicu. Unutra je ležala malena
pantera od oniksa. »Eto, možda ne izgleda bogzna kako, ali tu je panteru izradio
proizvođač zvan Faberge. Nevjerojatno su prestižni.«
Flora nije mogla ni naslutiti da mi je draguljar Faberge itekako poznat. Otac
mi je često govorio o njihovim izvanrednim ukrasima. »Molim vas, Flora, znam
koliko taj predmet sigurno vrijedi i ni slučajno ga neću uzeti. Hvala vam, ali...
ne.«
Flora nije odustajala. »Gospodine Tanit, čovjek koji mi je poklonio tu panteru
- moj otac - više nije među živima. Mislim da je jedan od razloga zašto mi ju je
dao taj da se poslužim njome u slučaju nužde.« Pogled joj je načas odlutao dok se
prisjećala. »Nakon što je otac umro, Archie se vratio u moj život i sada živim
ovdje na High Wealdu, sretna i zadovoljna. Ta mi figurica nije potrebna i držim
je u ladici, nikada je i ne pogledam. Čvrsto vjerujem da bi mojem ocu bilo drago
da je uzmete.« Utisnula mi ju je u ruku. »Od jednoga dobrog čovjeka za drugog.«
»Flora, to je vaše obiteljsko naslijeđe.«
Prepredeno se nasmiješila. »Pa, svakako jest obiteljsko naslijeđe... iako
možda ne u konvencionalnom smislu, gospodine Tanit. Vjerujte mi, uopće mi
neće nedostajati. Ako ništa drugo, molim vas, neka vam služi kao uspomena na
vaše dane ovdje na High Wealdu.«
Nije vrijedilo dalje se raspravljati. Flora je željela da uzmem panteru. »U redu.
Zadržat ću je. Hvala vam na svemu.« Potom me prilično iznenadila, privukavši
me u čvrst zagrljaj. Uzvratio sam joj ga.

226
 Knjige.Club Books

»Hvala vama, gospodine Tanit« Krenuo sam van iz kuhinje. »Sigurni ste da
još danas odlazite s High Wealda?«
»Da.« Nisam mogao podnijeti pomisao na to da ponovno vidim Teddyja.
»Moramo.«
»Gdje ćete odsjesti? London je skup grad.«
Uzdahnuo sam. »Nisam sasvim siguran, ali nešto ćemo već naći«, uvjerio sam
je.
Flora je načas razmislila. »Možda ne morate... spominjala sam vam svoju
prijateljicu Beatrix Potter, zar ne, gospodine T.?«
»Naravno«, odgovorio sam. Obožavao sam slušati priče o toj spisateljici
dječjih knjiga i sjećao se koliko je Flora bila shrvana lani za Božić kada je Beatrix
preminula.
»Jesam li spomenula da mi je ostavila svoju knjižaru?«
Nastojao sam se prisjetiti. »Mislim da niste, ne.«
»Nalazi se na krasnom mjestu u Kensingtonu«, uzbuđeno je rekla.
»Namjeravam je dati Louise i Rupertu kao vjenčani dar, ali dotada imam pravo
činiti s njome što me volja. Spominjem je zato što nad knjižarom postoji stančić.
Molim vas, slobodno se poslužite njime dok se ne snađete.«
Ostao sam bez riječi. »Flora, jeste li sigurni?«
Široko se osmjehnula. »Apsolutno. Evo, zapisat ću vam adresu.« Otvorila je
kuhinjsku ladicu i izvadila papir i olovku. »Mislim da stan nije u najboljem stanju,
ali nadam se da je pristojan za život.« Pružila mi je adresu.

Arthur Morston Books

Kensington Church Street 190
London W8 4DS

»Flora... hvala vam«, odvratio sam, ganut gotovo do suza.

»To je najmanje što mogu učiniti, gospodine T. Idem vam po ključeve.«
Izašao sam iz kuhinje i pošao prilazom do naše kućice. Na pola puta osvrnuo
sam se prema glavnoj kući. Iako je kamen mjestimično oronuo te je nekoliko
drvenih prozora istrunulo, kuća je i dalje izgledala veličanstveno. Izdržala je tolike
godine, promjene, ratove i različite naraštaje Vaughanovih. A svejedno stoji,
postojana i čudesna.
Potom sam se okrenuo i zaputio se u još jedan, novi život.

227
 Knjige.Club Books

32.

ELLE I JA STIGLI smo pred knjižaru Arthur Morston Books na adresi Kensington
Church Street sa svoja dva kovčega u rukama. Gurnuo sam ključ u bravu, a kada
sam otvorio vrata, oglasilo se zvonce. Potražio sam prekidač za svjetlo i upalio
ga, pa smo Elle i ja ugledali krajnje veličanstven prizor. Židove su prekrivale
goleme hrastove police, dupkom pune izdanja svih mogućih žanrova. A da i ne
spominjem nekoliko izložbenih stolova zatrpanih planinama navrat-nanos
naslaganih knjiga, kao da je netko tražio određeni ulomak među tisućama stranica.
»Ovo je nevjerojatno!« rekla je Elle.
Lutali smo knjižarom i upijali blagi miris vanilije koji kao da je nekim čudom
prožimao prastare sveske. Naposljetku smo iza blagajne pronašli vrata koja vode
u pomalo otrcan stančić. Za razliku od grandioznog antikvarijata u prizemlju,
tapete na zidovima stana ljuštile su se, a tepih je bio stravično izlizan. Međutim,
znali smo da će nam za prvu ruku dobro doći. Nakon što smo raspremili stvari,
vratili smo se u prizemlje i, poput djece u trgovini slatkišima, prionuli na
istraživanje djela na knjižarskim policama.
Knjige su nam svakako pomagale skrenuti misli s idiličnoga života kojeg smo
se bili primorani odreći. »Ovdje bismo godinama imali što čitati, Elle!« rekao sam
kroza smijeh.
»Znam. Mislim da je baš čarobno živjeti u sklopu knjižare.« Prišao sam joj s
druge strane prostorije. »Znaš, mislim da će nam biti dobro u Londonu. Ponovno
ćemo moći ići na koncerte i u kazalište... možemo se šetati uz Temzu, baš kao uz
Seinu u Parizu dok smo bili djeca.«
Vratila je na policu zbirku pjesama koju je dotad čitala i uzdahnula. »Imaš
pravo, Nastojat ću na to gledati kao na pozitivnu promjenu, ali...« Oklijevala je.
»Stvarno sam mislila da ćemo zauvijek ostati na High Wealdu. Nadala sam se da
ćemo se s vremenom vjenčati, dobiti djecu, a sad se pitam je li išta od toga
moguće.«!
Nježno sam je poljubio u čelo, »Shvaćam. Molim te, znaj da i ja želim upravo
to. Jednog dana, kada budemo sigurni, vjenčat ćemo se.«
Elle je šmrcnula. »Znam da je to samo običan papir.«
»Ali je važan«, odvratio sam, milujući je po kosi. »A kad se vjenčamo,
obećavam ti da ćemo imati tisuću djece.«
»Tisuću?!« zahihotala se.

228
 Knjige.Club Books

»Ah, najmanje toliko«, nastavio sam. »Morat ćemo se nečim zaokupiti nakon
što se skrasimo.«
»Hajdemo se za početak ograničiti na jedno pa vidjeti kako će to izgledati,
može?«
»Kako želiš, Elle. Ali, ako ćemo se stvarno ograničiti na samo jedno, želiš li
dječaka ili djevojčicu?« upitao sam.
Razmislila je. »Dokle god je dijete napola tvoje, bezuvjetno ću ga voljeti.«
Naslonila je glavu na moje rame.
Elle i ja prvih smo nekoliko dana proveli preslagujući i kategorizirajući tisuće
knjiga razbacanih po knjižari. To nam je svakako zaokupljalo misli te smo
ponovno uspjeli steći nekakvu rutinu.
»Pitam se bi li Flora pristala na to da prodam neke od tih knjiga u njezino
ime? Nema smisla da sve to divno štivo skuplja prašinu na policama«, rekla je
Elle. »Možemo joj odmah odnijeti novac na High Weald.« Odjednom je djelovala
ushićeno. »Mogli bismo čak naručiti nove knjige, ako nam Flora dopusti... prije
nego što se Louise i Rupert dosele ovamo, naravno.«
Načas sam razmislio o tome. »Mislim da se vrijedi raspitati«, rekao sam.
Pisali smo Flori, ali odgovor smo dobili tek za deset dana. Kada nam je pismo
pristiglo kroz sandučić na vratima, knjižara Arthur Morston Books bila je u
besprijekornom stanju i spremna za poslovanje. Nažalost, tužno je pismo
objasnilo zašto je Florin odgovor toliko kasnio.

Dragi gospodine i gospođo Tanit, teška vam srca javljam da je moj muž
poginuo one noći kad ste otišli, zajedno s još četrnaestoricom u bazi
Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva u Ashfordu, kada je bomba pala
ravno na šator u kojem je spavao. Zbog toga je Teddy izravno naslijedio
High Weald i svu očevu imovinu, koja mu po rođenju pripada.
Molim vas, znajte da je knjižara Arthur Morston Books i dalje u
mojim rukama i da mi je Teddy ne može oduzeti. I dalje je namjeravam
dati kćeri i njezinom suprugu nakon što se na ljeto vjenčaju, ali u
međuvremenu rado pristajem da prodate knjige i kupite druge. Možda
vas, budete li uspješni u tome, Rupert i Louise odluče zadržati kao
voditelje knjižare... iako je to, dakako, njihova odluka.
Nažalost, više vam se neću moći javiti s High Wealda jer se Teddy
namjerava oženiti, stoga se selim u kuću Dower. Poslat ću vam svoju
adresu nakon što je provjerim. Lijepo od vas što želite poslati novac na
High Weald, ali zamolit ću vas da zaradu u potpunosti zadržite za sebe.
Srdačno vas pozdravljam,
Flora V.

229
 Knjige.Club Books

»Izbacio je vlastitu majku iz kuće! Kako se usuđuje!« bjesnjela je Elle.

Ta nas je vijest oboje potresla. »Sirota Flora. Ljubav njezinog života je
stradala, a skot od sina dobije sve. Kakva nepravda!«
»Misliš li da je to zbog nas, Bo?« upitala je Elle. »Jesmo li ukleti? Čini se da,
kamo god pošli, za sobom ostavljamo samo tugu i nesreću.«
Te smo večeri jedno drugom prepričavali uspomene na Archieja Vaughana i
prisjećali se svih načina na koje je zauvijek promijenio naše živote.
Tri dana poslije otvorili smo vrata knjižare Arthur Morston Books. Ubrzo smo
otkrili da je riječ o izrazito unosnom poslu te da mještani žude za pričama da ne
misle na mračne dane bombardiranja Londona.

230
 Knjige.Club Books

33.

NAKON USPJEŠNE GODINE PREGOVORA, 8. svibnja 1945. godine BBC je proglasio

pobjedu u Europi, a zemlja je proslavila službenu, bezuvjetnu predaju Njemačke.
Rat na kontinentu okončan je. Elle i ja plesali smo zajedno s Britancima na
ulicama. Zatim je, početkom lipnja, kroz poštanski sandučić knjižare Arthur
Marston Books pristigla žućkasta omotnica od velura, naslovljena na Gospodina
Tanita. Odnio sam je do malenoga pisaćeg stola u stražnjem dijelu knjižare i
otvorio.

Dragi gospodine Tanit, iskreno se nadam da je ovo pismo stiglo do osobe

kojoj je i namijenjeno.
Ja sam Eric Kohler i radim u jednom odvjetničkom uredu u Ženevi.
Nažalost, ovim Vas putem moram obavijestiti da je Vaša baka, Agatha
Tanit, preminula prije nekoliko godina - točnije 1929. - u devedeset
drugoj godini života. Budući da imam tu nesreću da ne znam do koje ste
mjere upoznati s članovima svoje obitelji, ispričavam se ako sam Vas tom
viješću šokirao.
Nasljednik Agathina imetka - vaš otac, Japet Tanit, također je
preminuo. Pronađen je u Južnoj Osetiji, u Gruziji, u zimu 1923. godine.
Smatra se da je uzrok njegove smrti bila pothlađenost.
Tijelo su prepoznali vojnici koji su ga pronašli, s obzirom na njegov
položaj pri ruskoj carskoj obitelji, a ta je vijest vrlo sporo stigla na drugi
kraj Europe do Vaše bake.
Kada je Agatha doznala za sinovljevu smrt, odlučila je pronaći Vas,
svoje jedino unuče, i u tu je potragu utrošila golemu količinu vremena i
novca. Naposljetku je uspjela utvrditi da se nalazite u Sibiru, ali dok su
njezini zastupnici stigli onamo, Vi ste nestali.
Više od deset godina pretražujem ovaj kontinent u potrazi za
prezimenom »Tanit« i muškarcem približno Vaše dobi. Ustvari, moram
priznati da nije prvi put da pišem ovo pismo jer s prethodnim
primateljima nisam imao uspjeha. Nedavno sam, tijekom mjesečnih upita
uime Vaše pokojne bake, naišao na Vas kao registriranog voditelja
knjižare u Londonu.
Gospodine Tanit, najiskrenije se nadam da ste upravo Vi Agathin
unuk i nasljednik njezina imanja. Međutim, kako bih se u to uvjerio,

231
 Knjige.Club Books

moram Vas zamoliti da dođete u Ženevu da se osobno sastanemo te da

Vam postavim određena pitanja koja će odlučiti o ishodu situacije.
Dakako, putni će Vam troškovi biti pokriveni, stoga bi mi bilo drago ako
biste mi javili kada ste slobodni da mogu organizirati Vaše putovanje.
Srdačan pozdrav
E. Kohler

Spustio sam pismo na stol, a iz očiju su mi naglo potekle suze. Imao sam osjećaj
da otac nekako iz pisma pruža ruku prema meni.
»Bo? što je bilo?« upitala je Elle vidjevši da sam se uzrujao. Pružio sam joj
pismo.
Pročitala ga je. »Joj, Bo... ne znam kako da te utješim. Ne mogu ni zamisliti
kako se osjećaš.« Čvrsto me zagrlila. »Jako mi je žao zbog tvojeg oca.«
Odmahnuo sam glavom. »Smiješan sam. Znao sam, Elle, to je jasno, ali sada
kad sam to vidio zapisano na papiru, postalo je stvarno.« Duboko sam uzdahnuo.
»Tolike sam se godine pitao, a sada sa sigurnošću znam da je stigao samo do
Gruzije.«
Elle me nježno pogladila po leđima. »Zbog toga je još nevjerojatnije da si ti
uspio stići do Pariza. A što se tiče tvoje bake, Agathe... jesi li uopće znao za nju?«
Odmahnuo sam glavom. »Ne. Kada je otac onog užasnog dana devetsto
dvadeset treće odlazio, rekao mi je da ide u Švicarsku po pomoć.« Ustao sam,
otišao do ulaza u knjižaru i okrenuo znak izvješen na njima na Zatvoreno. »Nisam
znao od koga je planirao tražiti pomoć. Očito je pokušavao stići do majke.«
Šmrcnuo sam.
Elle se namrštila. »Samo, nešto mi nije jasno. Ako je Japet imao tako bogatu
majku, kako to da se zatekao u onakvoj neprilici u Sibiru?«
Slegnuo sam ramenima. »Rekao sam ti tko je bio. Kao što si pročitala u pismu,
često su ga viđali s Romanovima. Poslije revolucije morao se pritajiti kako bi nas
zaštitio.«
Elle je sjela u veliki naslonjač koji smo postavili u knjižaru za posjetitelje.
»Jednostavno ne mogu vjerovati da te njegov odvjetnik pronašao.«
Slažem se. »Flora je sigurno nekome poslala naše službene dokumente s
imenima.« Gladio sam se po bradi dok sam razmišljao o nizu događaja koji su
doveli do odvjetnikova otkrića. »Čini se da je, ironično, bila prava sreća što sam
Archieju Vaughanu onom prilikom rekao svoje pravo prezime. Iako me brine to
što nas je gospodin Kohler tako lako pronašao. Kao što si spominjala, sada kad je
rat završio, Kreeg može ići kamo god poželi.«
»Ako je preživio rat«, podsjetila me Elle. »Mnogi nisu.«
Odmahnuo sam glavom. »Sumnjam da sam te sreće.«

232
 Knjige.Club Books

Elle mi se suosjećajno nasmiješila. »Hoćeš li se sastati s gospodinom

Kohlerom?« upitala je.
»Da«, samouvjereno sam rekao. »Kada sam se kao dječak zaputio kroz
snježnu mećavu, odlučio sam stići do Švicarske. Vrijeme je da to konačno
učinim.«
»Kada ideš?
»Čim gospodinu Kohleru bude odgovaralo.« Pogledom sam preletio policama
knjižare Arthur Morston Books. »Nemam blage veze koliko novca Agatha ima na
svojem imanju, ali vjerujem da bismo mogli dobiti poveći iznos. Konačno bismo
bili sigurni.« Usudio sam se načas sanjati taj san. »Mogli bismo kupiti kućicu
daleko od sviju. Elle, uz dovoljno novca i malo pameti...«
»Mogli bismo se zauvijek zaštititi od Kreega.«
Nakon što sam malo istražio, doznao sam da odvjetnički ured Kohler
& Schweikart doista postoji i tjedan dana potom ukrcao se na trajekt za
Francusku. Nakon trodnevne vožnje različitim vlakovima, stigao sam na sastanak
s Ericom Kohlerom u njegovu veličanstvenu zgradu u ženevskoj ulici Rue du
Rhône. Prekrasna se recepcija dičila, ni manje ni više, živom fontanom, stoga sam
dvadesetak minuta, dok sam čekao odvjetnika, gledao kako otmjeno žubori.
Naposljetku su se velika vrata od orahovine otvorila i izašao je besprijekorno
odjeven muškarac valovite plave kose.
»Gospodin Robert Tanit?« Kimnuo sam i rukovao se s njime. »Ja sam Eric
Kohler. Molim vas, pođite za mnom.« Poveo me kroz ona vrata od orahovine i u
ured zadivljujuće visoka stropa. Pisaći mu je stol bio postavljen uz goleme prozore
kroz koje se pružao panoramski pogled na prekrasno, mimo Ženevsko jezero.
»Sjednite.« Pokazao je na zeleni kožnati naslonjač sa suprotne strane stola.
»Hvala.«
Eric me promotrio u nastojanju da, kako sam zaključio, uvidi imam li kakvih
sličnosti s Agathom. »Nadam se da ste ugodno putovali?« upitao je.
»Da, hvala. Mislim da nikada nisam tako ugodno putovao vlakom. Zemlja
vam je zaista prekrasna.«
Eric se nasmiješio. »Složio bih se. Malena je, ali savršena.« Pokazao je prema
prozoru. »I ima veliko jezero.« Opustilo me njegovo prijateljsko držanje. »Iako,
moram priznati, gospodine Tanit, čudim se što je nazivate mojom zemljom. To je
i vaša zemlja, zar ne?«
»Ah.« Načas sam se zamislio. »Valjda jest, ako je već domovina mojeg oca.
Ali, nisam rođen ovdje i ovo mi je prvi posjet.«
Eric je kimnuo. »Rođeni ste u Rusiji, je li tako?«
Oklijevao sam, nesiguran u to koliko odvjetnik već zna. »Da.«
»Hmm.« Eric se naslonio. »Moramo razgovarati o mnogočemu, ali prije nego
što nastavimo, moram potvrditi vaš identitet. Imate li dokumente?«

233
 Knjige.Club Books

Oklijevao sam. »Imam britansku osobnu iskaznicu i putovnicu.«

»Savršeno!« Gospodin Kohler pljesnuo je rukama.
»Ali, gospodine Kohler, reći ću vam posve otvoreno, oboje mi je pribavio moj
bivši poslodavac Archie Vaughan. Imao je veze u visokim redovima britanske
vojske, pa je meni i mojoj partnerici velikodušno pribavio te dokumente.«
Gospodin je Kohler zaškiljio. »Želim vam reći da se ti podaci, kao što su moje
mjesto rođenja i dob, možda neće poklapati s vašima.«
Eric je pljesnuo rukama i nagnuo se prema naprijed preko stola. »Ako smijem
pitati, zašto nemate izvorne dokumente, gospodine Tanit?«
»Ako moj rodni list uopće i postoji, prekrio ga je sibirski snijeg. Pobjegao
sam iz Rusije još kao dječak. Nisam imao izbora, gospodine Kohler. Bio sam u
strahu za svoj život. Moj je otac otišao davno prije toga i mislio sam...«
»Morali ste pobjeći.« Eric se ubacio i kimnuo mi u znak potvrde. Vidio sam
kako se na njegovu odvjetničkom licu pojavljuje znalački osmijeh. Je li znao za
misiju Kreega Eszua da okonča moj život? »I mislio sam da je to posrijedi,
gospodine Tanit«, nastavio je. »Vaša mi je baka sve ispričala.«
Oprezno sam nastavio, obuzet mješavinom napetosti i znatiželje. »Oprostite,
gospodine Kohler, nisam siguran da shvaćam o čemu govorite.«
»Ovdje nema tajni, gospodine Tanit. Sve znam.« Smognuo sam snage. »Vaš
otac, Japet Tanit, bio je član carskoga dvora cara Nikole II. prije revolucije. Imam
li pravo?« Polako sam kimnuo glavom. »Podučavao je carevića i njegove sestre
klasicima i glazbi. Zbog toga je bio poznat među boljševicima, kao i svi oni koji
su imali veze s carskom obitelji. Nakon Oktobarske revolucije, nakon što su cara
svrgnuli i ubili, vaš je otac pobjegao u strahu za svoj život. Zatim ste, nakon što
se nije vratio po vas, vi pošli za njim, i sami u strahu za vlastiti život.« Eric je
djelovao pomalo samodopadno. »Jesam li blizu istine?«
Ništa što je rekao nije bilo netočno. Samo je izostavio ključnu pojedinost:
Kreega i dijamant. Potvrdio sam njegove riječi.
»Da, gospodine Kohler. Imate potpuno pravo za sve što ste rekli.«
Ustao je iz naslonjača i polako se ushodao pred prozorom, nalik na Poirota
dok razrađuje pojedinosti ubojstva. »Iz navedenih razloga, bježite cijeli svoj život
u strahu da bi se član Crvene armije mogao pojaviti u bilo kojem trenutku i
usmrtiti vas, zato što ste i sami bili povezani s carskom obitelji.« Podignuo je
obrve. »U strahu ste prošli cijelu Europu i pritom promijenili više zanimanja kao
i, usudio bih se reći, imena.«
Njegovo je objašnjenje bilo blizu istini. »Vrlo ste pronicljivi, gospodine
Kohler«, rekao sam.
»Imao sam mnogo vremena na raspolaganju da pohvatam konce te priče.«
Ponovno je sjeo za stol i posegnuo u ladicu. »Sada kad smo to raščistili, volio bih
da mi najprije potvrdite svoje pravo ime, jer obojica znamo da ono nije

234
 Knjige.Club Books

>Robert<.« Šutio sam. »Pretpostavljam da ga se sjećate?« upitao je on, pomalo

suosjećajno.
»Da«, protisnuo sam. »Sjećam se... samo, bilo je to vrlo davno, kao u nekom
drugom životu.«
»Shvaćam. No u jedno možete biti sigurni, gospodine Tanit, a to je da ste
sasvim sigurni od sovjetskih progonitelja. Njihova je potraga za pristašama carske
obitelji okončana prije više od deset godina i dijete jednog učitelja nije im ni od
kakvog interesa. Sigurni ste, časna riječ.«
»To je... dobro znati. Hvala, gospodine Kohler«, odgovorio sam.
»I zato, odsad pa nadalje, neće biti potrebe da bježite i mijenjate imena.
Švicarski ste državljanin po rođenju i ako se odlučite nastaniti ovdje, itekako ste
dobrodošli. Nego, molit ću vas vaše osobno ime.«
»Atlas«, promrmljao sam.
»Vrlo dobro, za početak!« veselo je rekao Eric.
Godinama sam izbjegavao služiti se svojim osebujnim imenom. Pomnom
čitatelju, dakako, neće promaknuti moja nesklonost da ga spominjem i u ovome
dnevniku. A Kreeg me svejedno uspijevao pronaći.
»Kao što sam spomenuo, gospodine Tanit«, nastavio je Eric, »Vaša me baka
u sve uputila. Rekla mi je da je car zaposlio njezinog sina nakon što je otišao u
Rusiju na studij glazbe. Njoj možete zahvaliti za sve te informacije, a ne meni.«
»Da, barem mogu«, iskreno sam odvratio. »Spomenuli ste da sam švicarski
državljanin i da mogu ostati ovdje. Ali, nemam putovnicu ni rodni list. Kako bi to
funkcioniralo?«
Eric je odmahnuo rukom. »Ako uspijem dokazati da ste unuk Agathe Tanit, a
što upravo namjeravam, vaš put do državljanstva bit će relativno jednostavan.«
Eric je lagano namjestio svoju kravatu. »Uz potvrdu mojeg ureda - i to vrlo pomno
razrađenu potvrdu - lako ćete doći do dokumenata. Iako, naravno, morat ćete neko
vrijeme čekati.«
Zapanjila me pomisao na mogućnost da dobijem stvarne dokumente i
državljanstvo. »Sva ostala gospoda Tanit koja su sjedila na vašem mjestu imala
su isprave, ali bi se u ovome dijelu razgovora zbunili. Budući da je bila svjesna
da možda nećete imati službeni dokaz svojeg podrijetla, Agatha je osmislila niz
pitanja za koja je smatrala da na njih može odgovoriti samo njezin pravi unuk.«
»Vrlo intrigantno«, rekao sam, pomalo napet zbog toga što slijedi. »Što ako
ne budem znao odgovoriti na ta pitanja?«
Eric je slegnuo ramenima. »U tom ćemo se slučaju, gospodine Tanit, nažalost
morati rastati jer je tako Agatha tražila.«
Grlo mi se osušilo. »Jasno.«
»Postavit ću vam samo tri pitanja, gospodine Tanit. Jeste li spremni?«
Sjeo sam na sam rub naslonjača. »Jesam«, rekao sam i zadržao dah.

235
 Knjige.Club Books

»U redu.« Eric je pročistio grlo. »Prvo pitanje glasi: zajedno s otvorenim

zviježđem Plejadama, koje nebesko tijelo tvore Plejade?«
»Zlatna vrata Ekliptike«, odvratio sam bez razmišljanja.
Eric se nasmiješio od uha do uha. »Točno. Vrlo uzbudljivo, gospodine Tanit.
Još nikada dosad nisam stigao do drugog pitanja.« Nagnuo se prema meni.
»Smijem li vas pitati kako znate odgovor?«
»Otac je bio fasciniran astrologijom. On me naučio sve što znam o noćnom
nebu.«
Eric se nasmijao. »Baš kao što je njega naučila majka. Uglavnom, drugo
pitanje glasi: tko je izradio violinu Japeta Tanita?«
»Giuseppe Guarneri del Gesù, gospodine Kohler.«
Ponovno se široko nasmiješio. »Točno, gospodine Tanit. Agatha mu je
darovala tu violinu prije nego što je pošao u Rusiju. Jeste li to znali?« Odmahnuo
sam glavom. »No, eto, a svejedno ste točno odgovorili. Nego, prijeđimo na treće
i zadnje pitanje... možete li mi reći zašto je Japet Tanit posjedovao Guarnerijevu
violinu?«
Nabrao sam čelo i odmahnuo glavom. »Joj, gospodine Kohler. Bojim se da
ćemo se morati rastati. Moj je otac obično govorio da voli dublju rezonanciju
Guarnerijevih violina.«
»Hmm«, odvratio je gospodin Kohler, nesiguran u to bi li prihvatio moj
odgovor. »Japet je volio Guarnerijeve violine više od...«
Frknuo sam. »Pa, više od Stradivarijevih. Oduvijek je govorio da je Stradivari
>razvikan bez pravog pokrića<.« Usprkos činjenici da sam gotovo sigurno
podbacio u rješavanju bakina kviza koji bi potvrdio moj identitet, ta mi je
uspomena izmamila osmijeh na lice. Gospodin Eric me gledao, a zatim je okrenuo
list papira u svojim rukama i upro prstom u jednu rečenicu. Raskošnim
krasopisom pisalo je: Stradivari je razvikan bez pravog pokrića.
Primijetivši da sam razjapio usta u čudu, Eric je rekao: »Čini se da je vaša
baka osmislila izvrsna pitanja. A ja sam je, prije više od petnaest godina, uporno
savjetovao da promijeni strategiju. »Ne, gospodine Kohler«, govorila je. »Nema
šanse da moj sin nije često spominjao kako je Stradivari razvikan bez pravog
pokrića. Nije prestajao s time!«
»Ali... Agatha me nije ni upoznala«, rekao sam, zatečen preko svake mjere.
»Nije, ali je bila izrazito pametna žena i poznavala je svojeg sina bolje od bilo
koga na ovome svijetu.«
»Jako mi je žao što je nisam imao priliku upoznati.«
»To je prava šteta, da. Uglavnom, gospodine Tanit, čestitam. Drago mi je da
se službeno upoznajemo, Atlase.« Ispružio je ruku i ponovno se rukovao sa
mnom. »No, dopustite mi da vam ispričam vašu obiteljsku povijest. Koliko toga
znate otprije?«

236
 Knjige.Club Books

»Vrlo malo«, iskreno sam odvratio. »Roditelji su mi živjeli na ruskom

carskom dvoru. Majka je umrla pri porođaju, ali mi je otac ispričao sve o njoj.
Također znam da je tata bio švicarskog podrijetla, ali osim toga... ne znam
previše.«
»U tom slučaju, sa zadovoljstvom vas mogu obavijestiti da ste aristokratskog
podrijetla. Obitelj Tanit vuče korijene iz doba Svetog Rimskog Carstva. Jeste li
čuli za Habsburgovce?« Odmahnuo sam glavom. »Ta je dinastija postala jedna od
najčuvenijih dinastija u europskoj povijesti, ali potekla je sa sjevera Švicarske.
Obitelj je izrodila španjolske, hrvatske, mađarske i mnoge druge vladare... popis
je vrlo dugačak.«
Razrogačio sam oči. »Gospodine Kohler... želite reći da sam Habsburgovac?«
Odvjetnik se nasmijao. »Ne, niste.« Osjetio sam kako su mi se obrazi zažarili.
»Međutim, postoje povijesni navodi o Tanitima pri dinastiji još od 1198. godine.
Vaši su preci savjetovali obitelj o položaju zvijezda te hoće li Habsburgovcima
donijeti prednost. Silno su se pouzdavali u vašu obitelj i zbog toga su nagrađeni
plemićkom titulom... i obilnom količinom novca. A vi ste, Atlase, posljednji
pripadnik te loze. Posljednji Tanit. Dužan sam vam predati bogatstvo vrijedno...«
Prelistao je papire pred sobom. »Približno pet milijuna švicarskih franaka.
Dakako, nakon što sredimo svu potrebnu dokumentaciju.«
Lice mi je zacijelo poprimilo komičan izraz iznenađenja. »Pet... milijuna?«
prošaptao sam.
Eric je kimnuo. »Točno. Možda vam je sada jasno zašto sam toliko uporno
nastojao doći do vas. Ne samo da ste naslijedili golemu svotu nego ste i posljednji
živući član švicarske kulturne dinastije!«
Ostao sam bez riječi. Taj je novac Elle i meni mogao osigurati sve o čemu
smo sanjali. Grlo mi se stisnulo pri toj pomisli. »Ne znam što bih rekao.«
»Nema potrebe da išta kažete, Atlase. Pokrenut ću službeni proces dobivanja
švicarskog državljanstva. Kao što sam spomenuo, nakon što je rat završio, liste
čekanja postale su vrlo duge, pa bi to moglo potrajati koji mjesec.«
»Shvaćam«, odgovorio sam. U glavi mi se vrtjelo. Elle i ja ćemo se moći
skrasiti ovdje i osnovati obitelj. Jedva sam čekao prenijeti joj tu vijest. »Možete
li mi reći gdje ću večeras odsjesti, gospodine Kohler? U Agathinoj kući?«
»Ah. Rezervirao sam vam noćenje u hotelu za narednih nekoliko dana.
Izvolite adresu.« Pružio mi je posjetnicu. Agatha je svoju veliku gradsku kuću
prepustila bračnom paru koji se doživotno skrbio o njoj. Nakon što je vaš otac
otišao u Rusiju, nije imala nikoga drugog osim njih. Međutim...« Prisjetivši se
nečega, Eric je podignuo prst. »Otprilike godinu dana prije nego što je preminula,
Agatha je kupila veliko zemljište na izoliranom poluotoku uz jezero.« Pronašao
je list papira koji je tražio i preletio ga pogledom. »I ono pripada vama. Izvolite
kartu mjesta na kojem se nalazi i slobodno ga posjetite ako želite.« Uzeo sam

237
 Knjige.Club Books

papir iz njegove ruke. »Prekrasno je.« Eric se okrenuo prema golemom prozoru.
»Možete još danas otići onamo.«
»Baš bih mogao«, odvratio sam dok sam ustajao na klimavim nogama.
»Mogu li vani uzeti taksi?«
Eric je frknuo. »To bi moglo predstavljati problem. Do poluotoka možete stići
isključivo preko vode! Međutim, po povoljnoj cijeni na obližnjem pristaništu
možete unajmiti plovilo. Pokažite skiperu kartu i znat će kamo vas treba odvesti.«
»Je li moguće unajmiti privatno plovilo? Zapravo vrlo dobro znam čitati
pomorske karte.«
»Da, vjerujem da jest, ako ih uspijete uvjeriti u to tko ste i da znate što radite.
I da, imamo još i Ovo!« Iz fascikla je izvadio malenu žućkastu omotnicu. »To je
pismo vaše bake. Znate«, nasmijao se, »nisam mislio da ću doživjeti dan kada ću
ga isporučiti. Gledajte!« Pokazao je prstom na svoju sljepoočnicu. »Posijedio
sam! A vašu sam baku upoznao kao mladić.« Ustao je kako bi mi predao omotnicu
i pozdravio se sa mnom. »Javit ću vam se na adresu hotela. Čeka vas još mnogo
dokumenata koje valja potpisati dok ste ovdje u Ženevi. Doviđenja, Atlase.
Vidimo se sutra, pretpostavljam.«
»Hvala vam, gospodine Kohler.«

238
 Knjige.Club Books

34.

ČETRDESET MINUTA POSLIJE PLOVIO sam po Ženevskom jezeru u pomalo

klimavom Shepherovu motornom čamcu. Usprkos plovilu, bio sam očaran
golemim planinama koje okružuju jezero. Zažmirio sam i na licu osjetio ugodan
hladni povjetarac. Obožavao sam boraviti na vodi, prepušten samo svojim
mislima i čistom zraku oko sebe.
Putovanje motornim čamcem s pristaništa blizu Rue du Rhône trajalo je
dobrih dvadesetak minuta, zbog čega sam stekao jasan dojam da je Agathin
poluotok doista izoliran. Naposljetku sam ugledao komad zemlje prikazan na
karti. Bio je to rt skriven od pogleda, iznad kojega se tlo strmo uzdizalo u obliku
polumjeseca.
Ugasio sam motor i pustio čamac da polako klizi prema obali. Zrak oko mene
bio je posve miran i obuzelo me oduševljenje tim veličanstvenim, bajkovitim
krajolikom koji se zrcalio na mirnoj površini vode. Ubrzo sam čamcem dotaknuo
mekano tlo te sam iskočio s uzetom u ruci. Izvukao sam pramac na pijesak i čamac
privezao za veliku stijenu. Duboko udahnuvši, iz džepa sam izvadio Agathino
pismo.

Dragi Atlase,
najdraži moj unuče, ako čitaš ove retke, onda je g. Kohler ispunio
obećanje i pronašao te. Silno mi je žao što to nisam uspjela osobno
učiniti.
Dok ti ovo pišem, znam da se bliži kraj mojim danima na ovome
svijetu, ali neka te to ne rastužuje, zato što ću uskoro opet biti sa svojim
voljenim sinom i tvojim ocem.
Premda ga je posao odveo vrlo daleko, tvoj mi je otac redovito pisao.
Na taj sam način mogla pratiti tvoj rast i napredak. Uvijek je o tebi
govorio sa silnim ponosom, Atlase, i često mi je spominjao da si vrlo zreo
za svoje godine i da postižeš više nego što je mogao zamisliti. Ne sumnjam
u to, ipak si ti potomak Tanitove loze.
S obzirom na to, Japet mi je skrenuo pozornost na to da si darovit
violinist i da obožavaš astrologiju - što je i logično s obzirom na našu
obiteljsku povijest. Možda ti je g. Kohler to već spominjao. Ako nije,
svakako ga pitaj. Fascinantna je to priča i preduga da bih sada imala
snage o njoj pisati.

239
 Knjige.Club Books

Kako bih samo voljela da smo se upoznali, razmijenili uspomene i

promatrali nijemo nebo nad mojim voljenim Ženevskim jezerom. Kad smo
već kod njega, uvjerena sam kako si primio obavijest da si postao vlasnik
izoliranog zemljišta na samoj obali jezera.
Kupila sam ga za tebe kao svojeg unuka. Pažljivo sam odabrala to
odredište. Primijetit ćeš da je do njega moguće doći isključivo vodnim
putom te da je zaštićeno od mogućih znatiželjnih pogleda.
Naslutila sam da bi ti mogao trebati vlastiti kutak svijeta, Atlase, na
kojem ćeš biti miran i siguran. Nadam se da ti to zemljište to može pružiti
i da možda posluži kao dom i ognjište budućim naraštajima Tanitovih.
Međutim, možda se varam, pa ti takav dar nije potreban. U tom
slučaju, zemljište slobodno prodaj, imaš moj blagoslov.
Ponestaje mi snage, stoga nažalost pisanje moram privesti kraju.
Mudro iskoristi svoje nasljedstvo, ali zapamti da je život neopisivo kratak.
Iskreno bih željela da novac upotrijebiš kako bi uljepšao život mojim
praunucima i budućim naraštajima koji će od njih poteći.
Veselim se našem susretu u idućem životu. Dotad, ako me poželiš
pronaći, Atlase, podigni pogled prema zvijezdama.
Voli te
tvoja baka Agatha

Bile su to moćne riječi zbog kojih su me oči ponovno počele žariti od suza.
Pogledao sam uvis prema nebu.
»Hvala ti«, prošaptao sam.
Na jedan nevjerojatni trenutak učinilo se da mi svemir izravno odgovara, zato
što sam iza sebe začuo pucanje grančice. Naglo sam se okrenuo, ali za leđima me
dočekao samo pusti poluotok. »Tko je to?« viknuo sam. Pomislivši kako je
sigurno u pitanju nekakva životinja, pošao sam prema stablima. Kada sam se
približio, začuo sam nečije brze korake. »Tko je to, pitam!«
Zašavši u šumarak, nabasao sam na nekakvu ceradu i ostatke vatre. Bilo je
očito da je netom ugašena vodom iz obližnje kante.
Čuo sam nekoga kako trči u šipražje, pa sam potrčao onamo. »Molim vas,
stanite. Ja sam vlasnik ovog zemljišta. Neću vam nauditi!« Ubrzo sam zastao i
ponovno osluhnuo. Koraci u trku više se nisu čuli, samo cvrkut ptica, stoga sam
se podbočio i promotrio divlje raslinje.
Odjednom sam na stražnjoj strani lijeve noge osjetio prodoran bol i noga mi
je zaklecala. »Jao!« uzviknuo sam i pao na pod. Podignuo sam pogled i ugledao
dječaka kako maše golemim drvenim štapom. Ponovno je zamahnuo njime iz sve
snage kako bi me udario posred lica, pa sam podignuo ruku da se obranim.

240
 Knjige.Club Books

»Prestani!« dopro je glas između stabala za mojim leđima. Pripadao je

malenoj djevojčici, mlađoj od dječaka. »Nemoj, molim te.«
»Što hoćeš?!« viknuo je dječak na mene, i dalje držeći štap nad glavom.
Primijetio sam da oboje govore njemački, stoga sam im tako i odgovorio.
»Ovo je moj posjed. Odnosno, uskoro će biti, ali znajte da vam neću ništa, molim
vas. Nisam znao da ste ovdje.«
Dječak je pogledao djevojčicu prije nego što se okrenuo prema meni. »Jeste
li Nijemac?« upitao je. »Dosad ste pričali francuski.«
»Zato što sam Švicarac«, odvratio sam, da ne kompliciram.
»Odakle znate njemački?« upitao je dječak.
»Nekoć sam živio ondje. U Leipzigu, prije rata.«
»Claudia, dođi.« Djevojčica je prišla dječaku i stala iza njega. Spustio je štap.
»Oprostite što smo na vašem posjedu. Uzet ćemo svoje stvari i otići.«
»Ne razumijem. Zašto si me udario?« upitao sam dok sam se polako
osovljavao na noge. »Slobodno kampirajte ovdje. Ali, ne smijete tuđ nepoznate
ljude!«
»Eto, vidiš!« prosiktala je djevojčica na njega. »Ispričavam se zbog svog
brata. Rekla sam mu da nam nećete ništa.«
»Oprostite«, rekao je dječak. »Otići ćemo.«
Tek sam tada primijetio da je odjeća na djeci poderana i nevjerojatno prljava.
I bila im je strahovito velika - djelomično zato što je to bila odjeća za odrasle, ali
i zato što su djeca bila užasno mršava. »Kao što rekoh, slobodno kampirajte ovdje.
To radite, zar ne? Kampirate?« upitao sam.
»Da, samo kampiramo«, odvratio je dječak.
»Čini se kao da ste već dugo ovdje«, rekao sam.
»I jesmo. Ali, sad ćemo otići.«
»A kamo, u planine? Ne vidim nikakvo plovilo kojim ste došli. Mislite li da
je sigurno penjati se onamo? Uspon izgleda vrlo zahtjevno.«
»Snaći ćemo se«, odvratio je dječak.
»Molim vas, gospodine«, rekla je djevojčica, »nemojte nikome reći da ste nas
vidjeli. Ne želim da nas opet ulove.«
»Claudia!« prekorio ju je dječak.
»U redu je«, utješno sam rekao. »Claudia? Tako se zoveš?« Djevojčica je
slabašno kimnula. »Jako lijepo ime.« Obratio sam se dječaku. »A mogu li znati
kako se ti zoveš, mladiću?« Odmahnuo je glavom, na što sam slegnuo ramenima.
»U redu. Ja sam Atlas. Ako smijem pitati, na koga ste mislili kad ste rekli da ne
želite da vas opet ulove? Tko vas to lovi?«
»Zločesti ljudi«, odvratila je Claudia.

241
 Knjige.Club Books

»Zločesti ljudi?« ponovio sam. »Mislite, vojnici?« Claudia je kimnula. Polako

mi je sinulo. »Dolazite iz Njemačke?«
»Da«, rekao je dječak.
Pogledao sam ih s golemim suosjećanjem. »Jeste li pobjegli iz jednog od
njihovih logora?« Dječak je kimnuo. Kleknuo sam kako bih bio u ravnini s njima.
»Vjerujte mi, nisam jedan od njih, časna riječ. Prijatelj sam vam.« Dječak je
uzdahnuo i kimnuo. »Koliko vam je godina?«
»Jedanaest«, odvratio je. »Sestri je sedam.«
»Premladi ste da biste ovdje bili sami - govorim vam to iz iskustva. Otkad ste
sami?«
Slegnuo je ramenima. »Nisam siguran. Mislim oko pedeset noći. I nismo
sami.« Rukom je obgrlio sestru i poprimio prkosan izraz lica. »Imamo jedno
drugo.«
»Jasno«, rekao sam. »I to je divno.« Znao sam da su te dvije nedužne duše
vjerojatno pretrpjele užase koje ne mogu ni pojmiti, pa sam nastojao pažljivo
birati riječi. »Biste li mi rekli kako ste dospjeli ovamo?«
Dječak je oborio pogled na tlo. Sestrica ga je dražesno uhvatila za ruku. »Naša
je majka zaokupila jednog stražara pa smo se provukli ispod ograde. Nismo
htjeli...« Dječak je pokušao nastaviti, ali nije mogao. Claudia je dovršila umjesto
njega.
»Nismo htjeli otići, ali majka je rekla da moramo«, tiho je promrsila. »Nakon
onoga što su učinili tati.«
Srce mi se slamalo zbog te dječice. U svojem su kratkom životu iskusili onu
najgoru stranu čovječanstva. Ako je itko mogao razumjeti njihovu bol, bio sam to
ja. »Budući da ste već dugo ovdje, sigurno to ne znate, ali moram vam reći da je
rat završio. Logori, kao onaj iz kojega ste pobjegli, više ne postoje. Mogu vam
pomoći pronaći vašu majku«, nježno sam im rekao.
Dječak je odmahnuo glavom. »Ne, gospodine, ne možete. Dala je svoj život
za nas. Čuli smo pucnjeve nakon što smo prošli ispod ograde. A onda smo
pobjegli. Majka nam je rekla da odemo u švicarsku jer je ovdje sigurno. I zato
sam poveo Claudiju i dao sve od sebe«, rekao je kroza suze.
Jako polako, stavio sam ruku na njegovo rame. »Ne mogu vam ni opisati
koliko mi je žao. I ja sam kao dijete ostao bez roditelja. Ipak, znajte...« potapšao
sam se po prsima, »oni zauvijek žive ovdje.« Dječak je sreo moj pogled. »Uspio
si zaštititi sestru. I tvoja majka, gdje god sada bila, jako je ponosna zbog toga.«
Nešto mi je palo na pamet. »Sigurno ste jako gladni.« Posegnuo sam u džep na
hlačama i izvadio vrećicu s ostatkom kikirikija koji sam grickao tijekom vožnje
vlakom. »Izvoli.« Dječak je zahvalno uzeo vrećicu i počeo sadržaj dijeliti sa
sestrom. »Kako ste dospjeli na ovaj poluotok?« upitao sam.

242
 Knjige.Club Books

»Ukrali smo čamac s druge strane jezera i dovezli se ovamo«, objasnio je

između zalogaja. »Izašli smo i iznijeli svoje stvari, a kad smo se ujutro probudili,
čamac je otplutao.«
Raširio sam oči. »Dakle, ostali ste nasukani? Grozno.«
Dječak je slegnuo ramenima. »Čamci često prolaze ovuda, ali ne usudimo se
pokazati da nas ne vrate u logor.«
Protrljao sam suzne oči zbog silnih nevolja koje su zadesile tu djecu.
»Naravno. A što jedete?«
Dječak je istresao ostatak kikirikija u ruku i većinu dao sestri. »Znam pecati,
ali ne uhvatim baš puno riba. Jeli smo puno bobica. Od jednih nam je bilo strašno
zlo.«
Shvatio sam da ih moram što prije vratiti u civilizaciju. Trebali su liječničku
skrb i tople krevete u kojima će spavati. »Znam da smo se tek upoznali«, oprezno
sam rekao, »ali biste li pošli sa mnom u moj čamac? Vraćam se u grad. Poznajem
ljude koji vam mogu pomoći.«
Dječak se ukipio. »Kako znamo da vam možemo vjerovati?«
Razmislio sam. »Tvoje pitanje ima smisla... ali ne mogu ti dati pravi
odgovor.« Frustrirano sam se namrštio. »Nemam nikakve novine uza se, pa vam
ne mogu dokazati da je rat u Europi gotov, ali pokazat ću vam ovo.« Izvadio sam
svoju britansku putovnicu i osobnu iskaznicu i pružio ih dječaku.
»Britanac?« ustuknuo je. »Mislio sam da ste rekli da ste Švicarac.«
»Ah.« Šutke sam opsovao samoga sebe. »Da, dobro si to primijetio. Očito si
vrlo pametan.« Napeto sam mu se nasmiješio. »Otac mi je bio Švicarac. Zapravo
sam ovdje jer sam naslijedio bakino imanje.« Sinulo mi je. »Imam njezino pismo.
Znaš li čitati francuski?«
»Malo«, odvratio je dječak i sumnjičavo stisnuo oči.
Pružio sam mu Agathino pismo. »Molim te, pročitaj ga.« Sjeo sam na tlo i
prekrižio noge. »Ako ne razumiješ neku riječ, slobodno pitaj.« Nasmiješio sam
se. Dječak se unatraške povukao nekih deset metara dalje i sjeo mi sučelice, pokraj
sestre. Polako je čitao pismo i nakon pet minuta ustao.
»Dobro«, rekao je. »Ići ćemo s vama.«
Claudijino se lisce ozarilo. »Stvarno?« upitala je brata. Kimnuo joj je.
Odahnuo sam. »To je divno!« Skočio sam na noge. »Hvala što mi vjerujete.
Hoćemo li ponijeti vaše stvari u čamac?«
»Ne«, rekao je dječak. »Možemo sve ostaviti.« Uzeo je sestru za ruku.
»Shvaćam«, odvratio sam. »Sada kad se malo bolje poznajemo, mogu li znati
kako se zoveš?«
Dječak me pogledao u oči. »Zovem se Georg.«

243
 Knjige.Club Books

Gospodin Kohler ostao je pomalo zatečen kada sam se još toga poslijepodneva
vratio u njegov ured... i to u pratnji dvoje pothranjene i prljave djece.
»Što se, zaboga, događa?« upitao je i zamalo prevrnuo šalicu čaja na svojem
radnom stolu.
Objasnio sam mu situaciju najbolje što sam mogao. Dragi čitatelju, pravo je
čudo što sve novac može. Tog je poslijepodneva gospodin Kohler uspio doći do
liječnika, socijalnog radnika i neograničene zalihe izdašnih obroka - a sve to
zahvaljujući Agathi Tanit (sa zadovoljstvom je odmah povukao dio sredstava, s
obzirom na te jedinstvene okolnosti i uvjerenje da bi moja baka tako htjela.)
»Što će biti s njima, gospodine Kohler?« upitao sam.
Odvjetnik je bio smeten, i to s razlogom. »Čim uspijemo potvrditi točno tko
su, provjerit ćemo imaju li koga od obitelji u Njemačkoj tko bi ih mogao uzeti.«
Upitno sam ga pogledao. »Mislite li da je to izgledno?«
Eric se uhvatio za glavu. »Ne. Ako ništa ne pronađemo, švicarska će ih vlada
vjerojatno zbrinuti tako što će ih smjestiti u dječji dom, gdje bi mogli pronaći
posvojitelje. Budući da su djeca izbjeglice, nadam se da bi njihov put do
državljanstva trebao biti jednostavan.«
Sjeo sam u kožnati naslonjač sučelice gospodinu Kohleru. »Želite reći da će
ih smjestiti u sirotište?« Eric je kimnuo. Sjetio sam se Apprentis d’Auteuila i
učinilo mi se okrutnim osuditi Georga i Claudiju na takav život nakon svega što
su već pretrpjeli. Bježali su od progona, baš kao ja. Potom sam se prisjetio
Boulogne-Billancourta. Što mi je ono Landowski poručio?
Uvjeren sam da ćeš jednoga dana ti biti u mogućnosti pomoći drugima.
Svakako iskoristi taj privilegij.
Shvatio sam što želim učiniti.
»Htio bih uzdržavati djecu«, rekao sam Ericu.
»Kako molim?«
»Georg i Claudia su potražili sklonište na Agathinom - mojem - posjedu i
želim biti siguran da su zbrinuti. Jedini razlog zbog kojega sam danas ovdje pred
vama jest taj da su neznanci bili dobri prema meni. Dosad nisam imao previše
prilika biti velikodušan prema drugima, ali izgleda da su se moje okolnosti
promijenile.«
Gospodin Kohler naslonio se dok je razmatrao moj prijedlog. »To je vrlo
plemenito od vas, Atlase, ali mislim da neće spriječiti Georga i Claudiju da završe
u dječjem domu. Osim ako ih namjeravate povesti sa sobom u London?«
Zagledao sam se u visoki strop dok sam razmišljao o tome. Jednostavno ih
nisam smio povesti sa sobom s obzirom na to da me Kreeg možda i dalje vreba iz

244
 Knjige.Club Books

prikrajka. »Trenutačno nisam u mogućnosti, ali«, odvratio sam, »gospodine

Kohler, nikako ne bih volio da ta dječica završe u domu. Izgubili su roditelje i
svijet im se okrenuo naglavačke. Trebaju utjehu i sigurnost, a ne neizvjesnost
kakvu nudi sirotište. Zar zbilja nemate nikakvo drugo rješenje?«
Eric je stao lupkati prstima po stolu. »Pretpostavljam da... no, ne mogu vam
ništa obećati, ali možda bi ih bračni par koji je dohranio vašu baku mogao uzeti k
sebi. Ako biste pokrivali njihove troškove života.«
»Zbilja?« upitao sam, pomalo iznenađen.
Eric je kimnuo. »Zahvalni su Agathi jer im je ostavila svoju kuću u gradu.«
Iznenada se nasmijao. »U stvari, dugo sam ih morao nagovarati da taj dar uopće
prihvate. Nazvat ću ih još danas.«
Ustao sam i rukovao se s njime. »Hvala vam, gospodine Kohler! Ako vaš
razgovor dobro prođe, rado bih ih upoznao. Kako se prezivaju?«
»Hoffman.«

Timeo i Joelle Hoffman bili su dražestan i skroman par u šezdesetima, s kojim

sam se tijekom svojega boravka u Ženevi susreo nekoliko puta. Rado su se
prisjećali Agathe i njezine dobrote i iskreno se oduševili da me Eric Kohler
konačno uspio pronaći. Odvjetnikova se pretpostavka pokazala točnom, stoga je
par rado primio Georga i Claudiju u svoju gradsku kuću, impozantnu i
besprijekorno namještenu.
»Bila bi nam čast, gospodine Tanit!« ushićeno je rekla Joelle. »Iskreno
rečeno, otkako nas je vaša baka napustila, ne znamo što bismo sa sobom.«
Timeo je kimnuo. »Nema smisla da dodatne četiri spavaće sobe u ovoj
kućerini zjape prazne. Imamo dovoljno prostora. To je najmanje što možemo
učiniti za siročiće nakon što su toliko propatili.«
Dirnula me njihova velikodušnost. »Imate li svoje djece?« upitao sam.
Par se nato pomalo snuždio. »Ne«, odvratila je Joelle. »Nismo imali tu sreću.«
Odjednom je poprimila zabrinut izraz lica. »Ali, gospodine Tanit, imamo mnogo
iskustva s brigom o drugima i nikada ne bismo...«
Podignuo sam ruku kako bih je zaustavio. »Shvaćam, Joelle. Ne mogu vam
ni opisati koliko sam sretan što ste pristali primiti Georga i Claudiju u svoj dom.
Samo mi obećajte da ćete sve račune - za hranu, odjeću, školovanje - slati
gospodinu Kohleru. Dogovorit ću se s njime da vam odmah osigura povrat
novca.« Pružio sam im ruku, no Joelle me zagrlila.
Timeo se blago nasmijao. »Ispričavam se, gospodine Tanit. Moja žena samo
pokazuje koliko bi Agatha bila sretna da zna da ste ovdje, u njezinoj kući.«

245
 Knjige.Club Books

Joelle se odmaknula i pogledala me u oči. »Hoćete li doći živjeti u

Švicarsku?« upitala je. »Ovo je divno mjesto za život!«
Toplo sam joj se nasmiješio. »Možda, Joelle, ali prije nego što to uzmem u
obzir, imam nekoliko stvari koje moram riješiti u Engleskoj.« Krenuo sam prema
vratima. »Molim vas, javljajte gospodinu Kohleru kako djeca napreduju. Bilo bi
mi silno drago čuti kako su.«
Ostatak boravka u Švicarskoj proveo sam u potpisivanju dokumenata,
sastancima s voditeljima banaka i rješavanju tekućih pitanja s Ericom Kohlerom,
koji je time okončao svoju službu za Agathu i prešao u moju.
»Poslat ću vam putovnicu i sve ostale dokumente na adresu knjižare Arthur
Morston Books, gospodine Tanit. Molim vas da mi, ako se preselite, to javite. Ne
želim vas ganjati i narednih petnaest godina.« Nasmijao se i odmahnuo glavom
prije nego što sam zatvorio golema vrata od orahovine na izlasku iz njegova ureda.

246
 Knjige.Club Books

35.

PROCES DOBIVANJA DRŽAVLJANSTVA POKAZAO SE upravo onako sporim kako je

Eric predvidio. Naviknuo sam se na njegova pisma, koja su pristizala jedanput na
mjesec i u kojima je podrobno opisivao frustrirajuće faze u kojima je moja prijava
zapela. Pisma je obično pratila gomila novih dokumenata na koje sam trebao
staviti potpis i datum. Osim administrativnih pitanja, bilo mi je drago čuti i kako
napreduju djeca s poluotoka. Oboje su pošli u mjesnu školu po preporuci
gospodina Kohlera, a Georg je u tom pogledu posebno obećavao.
Srećom, nisam morao gubiti vrijeme na to da Elle uvjerim kako je Švicarska
odredište naše budućnosti. »Čim dobijem službene dokumente«, obećao sam joj,
»počet ćemo graditi utočište samo za nas dvoje. Zamisli! Bit će to naš privatni raj,
daleko od sviju.«
Ozarila se na tu pomisao. »Joj, Bo. Zvuči predobro da bi bilo istina! A kad
dobiješ državljanstvo, moći ćemo se vjenčati... službeno. Ne mogu dočekati taj
dan.«
Znao sam koliko grčevito čezne za time da se skrasimo. Poželio sam da se
moj proces dobivanja švicarskoga državljanstva što brže okonča, ali sam joj u
međuvremenu htio dati obećanje. Uz dopuštenje gospodina Kohlera, povukao
sam dio Agathinih sredstava i zaputio se u draguljarnicu u Ulici Bond u Londonu.
Iako sam pregledao svu silu prstenja, nijedan me se nije dojmio. Nikada prije
nisam namjeravao potrošiti toliku svotu i nisam se htio zadovoljiti komadom
nakita koji, usprkos vrijednosti, izgleda obično. Htio sam da taj prsten ima
nekakvo značenje. Poslije punog sata piljenja i škiljenja kroz debelo staklo izloga,
raspitao sam se je li moguće uzeti prsten po narudžbi.
»Za pravu cijenu, sve je moguće«, odvratio je draguljar.
Znao sam da na sredini prstena želim dijamant - najveći simbol ljubavi - a oko
njega sam zatražio okvir od sedam krakova kako bi prsten odavao dojam blistave
zvijezde.
»U redu, gospodine«, nasmiješio se draguljar od uha do uha. »Budući da će
okvir prstena biti prilično velik, možda na krakovima želite neko drago kamenje?
Što kažete na safire?«
Načas sam razmislio, svjestan da me nastoji navabiti da potrošim još više, ali
sam istodobno silno htio da prsten bude jedinstven. »Postoji li dragulj koji
predstavlja nadu?« upitao sam.

247
 Knjige.Club Books

Draguljar je kimnuo. »Naravno, gospodine. Smaragd. On tradicionalno

označava romansu, ponovno rođenje... i plodnost«, dodao je izvivši obrvu.
Pljesnuo sam rukama. »Savršeno!«
Izrada prstena potrajala je nekoliko mjeseci i naposljetku su mi ga osobno
dostavili u knjižaru. Kada sam otvorio kutiju i pogledao unutra, ostao sam bez
riječi.
Te sam noći izveo Elle na večeru u čuveni gradski Albert Buildings. Odjenula
je plavozelenu haljinu zbog koje su joj plave oči djelovale još življe nego inače.
Dok smo na svjetlu svijeća uživali u boci vina Côtes du Rhône, iznio sam joj sve
planove za našu budućnost na obali Ženevskoga jezera. Ostatak restorana kao da
nije postojao, tu sam večer proveo gledajući samo u nju.
»Mislim da je naše vrijeme konačno stiglo, Elle. Napokon možemo prošlost
ostaviti iza sebe.«
Poklonila mi je osmijeh koji me očarao još kao dječaka u Parizu. »Stvarno
tako misliš, Bo? Pomalo me strah sanjati.«
Uzeo sam je za ruku. »Bit ćemo sretni.« Polako sam se spustio na jedno
koljeno i slobodnom rukom posegnuo u džep sakoa. Duboko sam udahnuo i
zagledao se u njezine blistave oči. »Elle Leopine. Suđeno nam je da život
provedemo zajedno, ali do dana kada ću te zvati svojom suprugom, molim te,
prihvati ovaj prsten kao simbol toga da si sav moj svijet.« Izvadio sam kutijicu i
otvorio je pred njom. Pokrila je usta rukama.
»Joj, Bo...«
Pažljivo sam joj stavio prsten na lijevi prstenjak.
»Ne znam što bih rekla«, promucala je. »Nikad nisam vidjela ništa slično.
Neopisivo je lijep.«
»Sedam krakova za mojih Sedam sestara, moje zvijezde vodilje koje su me
dovele do najsjajnijega dijamanta u središtu mojeg svemira... tebe.«

Nakon što su se Rupert i Louise Forbes vjenčali, Flora im je prepisala knjižaru

Arthur Morston Books, kao što je i obećala. Na svu sreću, par je zamolio Elle i
mene da je nastavimo voditi jer su bili zadovoljni našim dotadašnjim uspjehom i
zauzeti obnovom svoje kuće Home Farm. Štoviše, Rupert je postigao još važniji
položaj u Britanskoj obavještajnoj službi. Iako je strastveno volio knjige,
domovina mu je bila važnija.
Jednoga mirnog siječanjskog jutra 1947. godine podignuo sam noge na pisaći
stol i otvorio Financial Times. Budući da sam se spremao preuzeti veliku količinu
kapitala, davao sam sve od sebe da budem upućen u novčano tržište - iako štošta
nisam razumio. Novine su donosile pregled 1946. godine i najavljivale osnivanje
248
 Knjige.Club Books

Grupe Svjetske banke - udruženja pet međunarodnih institucija osnovanih kako

bi davale pozajmice zemljama u razvoju. U prvih mjesec dana odobrila je dvjesto
pedeset milijuna za poslijeratnu obnovu u Francuskoj. Razrogačio sam oči
pročitavši predzadnji odlomak.
Prvi predsjednik organizacije, Eugene Meyer, najpoznatiji je kao nakladnik
Washington Posta u Sjedinjenim Američkim Državama. Gospodin Meyer troši
milijune dolara iz vlastitih sredstava kako bi neprofitne novine zadržao u
optjecaju, s ciljem poboljšanja njihove kvalitete i u duhu neovisna novinarstva. U
tom pogledu, razvidno je zašto je g. Meyer savršen kandidat za ulogu
predsjednika Grupe Svjetske banke.
Meyer potječe iz filantropske obitelji. Njegova sestra, Florence. Meyer
Blumenthal, istaknuta je osnivateljica filantropske francusko-američke »Zaklade
Blumenthal«, koja mladim kreativcima kontinuirano dodjeljuje Prix Blumenthal.
Skočio sam na noge i potrčao na kat kako bih Elle pokazao članak.
Zatečeno se nasmijala. »Ajme! Odavno nisam čula za Florence.«
»Ni ja«, odvratio sam. »Neobično je, zar ne? Toliko joj toga dugujemo. Volio
bih joj zahvaliti za sve što je učinila za nas.« Sjeo sam na našu izlizanu sofu, koju
je Elle nastojala uljepšati ručno pletenom prostirkom.
»Znam, Bo, ali Florence je umrla davno prije nego što smo mi dobili Prix
Blumenthal.«
»Zbog toga me srce samo još više boli«, rekao sam.
Elle mi se pridružila na sofi. »A Eugene Meyer?« upitala je. »Mogli bismo
mu pisati i reći koliko nam je djelovanje njegove sestre pomoglo u životu.«
Uzdahnuo sam. »Nekako mi se čini da naše pismo ne bi stiglo do predsjednika
Grape Svjetske banke.«
Elle je kimnula i nakratko se zamislila. »Dobro, onda idemo k njemu.«
»Molim?«
»Zašto ne? Sada kad je rat doista završio, što nas sprječava? Osim toga«,
nasmiješila se, »oduvijek sam htjela vidjeti Ameriku.«
Nasmijao sam se. Još sam se uvijek privikavao na pomisao putovanja u novu
zemlju u ulozi turista, a ne izbjeglice. »Lijepa je to ideja, Elle, ali sumnjam da bi
Eugene Meyer tek tako pristao sastati se s nama.«
Elle me potapšala po nozi. »Zar tvoj probitačni švicarski odvjetnik ne služi
upravo tome? Možeš li mu reći da pošalje pismo na Eugeneov ured u Americi?«
»Ovaj, ja...« U prizemlju se oglasilo zvonce na vratima, najavljujući ulazak
mušterije.
»Razmisli o tome!« zahihotala se Elle dok je ustajala i odlazila dolje.
Za manje od tjedan dana gospodin Kohler dobio je odgovor osobne tajnice
Eugenea Meyera. Obavijestila je Erica da je njezin poslodavac bio vrlo privržen
pokojnoj sestri i da će rado pristati na kratak sastanak. Podrazumijevalo se da
249
 Knjige.Club Books

gospodin Meyer ima nevjerojatno mnogo posla. Međutim, za tjedan dana bit će u
New Yorku. Odgovara li nam to?
Zahvalio sam Ericu i vratio slušalicu na telefonsko postolje.
»Zvuči kao da ga možemo vidjeti za tjedan dana i nikad više«, rekao sam Elle
dok je nestrpljivo čekala čuti odvjetnikov odgovor.
»Rekla sam ti da će gospodin Kohler uspjeti! Odoh nam spremiti stvari za
putovanje!« uzbuđeno je zacičala.
»Čekaj malo«, nasmijao sam se. »Sigurna si da možemo tek tako dići sidro i
otići? Tko će voditi knjižaru?«
Elle je zakolutala očima. »Bo, proteklih deset godina nismo imali ni dana
odmora. Nazvat ću Louise. Neće biti nikakvih problema, časna riječ.« Pritrčala
mi je, povukla me za košulju i lagano me poljubila u nos. »Idemo na godišnji
odmor! Pravi pravcati godišnji odmor!«
Dva dana poslije plovili smo Atlantskim oceanom na brodu RMS Queen
Marry. Iako je naša kabina drugog razreda bila vrlo udobna, kao i brodski saloni,
provodio sam sate i sate vani na palubi. Prizor bezgranične pučine u meni je
pobuđivao neki neobjašnjivi mir. Pomagao mi je razbistriti misli. Nešto slično kao
kada bih nakon posjeta mušterija vraćao sve knjige na njihove police.
Elle je bila oduševljena putovanjem. Srce mi je plesalo od sreće dok sam
gledao kako uživa na svakom koraku, bilo da je riječ o svježoj kavi posluženoj za
doručkom ili jazz nastupima uvečer. Nakon četverodnevnog putovanja u srijedu
ujutro prijavili smo se u hotel Winter Quay na Manhattanu. Mladić s crvenom
beretkom i u crvenom kaputiću poveo je Elle i mene dizalom u našu sobu.
Ponosno nam je pokazao zapanjujući panoramski pogled koji se pružao s
dvadesetoga kata. Nije me sram reći da mi se od pogleda zavrtjelo u glavi te da
sam morao malo sjesti na krevet da dođem k sebi. Nakon što je donio našu
prtljagu, muškarac s crvenom beretkom široko nam se nasmiješio i ostao stajati
pokraj vrata. Gospodin Kohler uputio me u jedinstveni američki pojam
»napojnica«, stoga sam u džepu nosio novčanice. Izvadio sam jednu i pružio je
muškarcu, na što je nakrivio kapicu.
»Hvala, gospodine. Ugodan vam boravak želim.«
»Imam osjećaj kao da smo na vrhu svijeta!« rekla je Elle priljubivši nos o
staklo i upijajući prekrasni vidik.
»I ja, ali još nisam siguran da se moj želudac pomirio s time. Nego, moram
sići u prizemlje i nazvati gospodina Meyera. Sjeti se da večeras odlazi.«
»U redu, ljubavi. Ja ću raspremiti naše stvari.«
Vratio sam se u pomalo sterilno bijelo predvorje i prišao jednoj drvenoj
telefonskoj govornici blizu recepcije. Posegnuo sam u džep i izvadio broj koji mi
je dao gospodin Kohler. Zatim sam ubacio kovanicu u govornicu i utipkao broj.
»Halo?« strogo se javio muški glas s grubim američkim naglaskom.

250
 Knjige.Club Books

»Gospodine Meyer? Bo D’Aplièse pri telefonu.«

Kad je čuo moje ime, kao da se smekšao. »Bo! Vi ste tip koji je poznavao
moju sestru, je l’?«
»Da«, odvratio sam pa se brzo ispravio. »Ovaj, ustvari, ne. Ne znam je li vam
itko objasnio situaciju, ali bio sam dobitnik Prix Blumenthal koji je pokrenula
vaša sestra.«
Naglo je uzdahnuo, stoga sam pretpostavio da otpuhuje dim cigarete. »To je
super, super. Slušajte, da nam obojici uštedim na vremenu, u sestrinoj oporuci nije
predviđena dodatna lova za nekadašnje dobitnike. Nadam se da su moji ljudi to
rekli vašem odvjetniku.«
Ostao sam šokiran. »Zaboga, gospodine Meyer, pogrešno ste me shvatili...
samo vam želim zahvaliti.«
Frknuo je. »Meni? Na čemu? Ja ništa nisam učinio za tebe, prijatelju.«
»Ne, ali vaša sestra jest i nikada neće doznati koliko mi je pomogla. Nadao
sam se da ću je jednom sresti uživo i osobno joj zahvaliti.«
Uzdahnuo je. »Žao mi je što ti to moram reći, mali, ali taj je vlak prošao prije
deset godina.«
»Znam. Moja sućut zbog toga. Nipošto nisam došao ovamo radi novca. Samo
sam vam htio reći kako mi je vaša sestra promijenila život.«
Nastupila je duga stanka, a zatim se Eugene nasmijao u slušalicu. »Ma nemoj?
Tko bi rekao da su Britanci stvarno tako pristojni?!«
»Zapravo, nisam Britanac.«
»Gle ti to, već se upoznajemo!« Zastao je i udahnuo. »Dakle, želiš me
upoznati? Upravo odlazim iz hotela radi priče na kojoj danas radim.«
»To bi bilo divno«, potvrdio sam.
»Super. Bit ću u 138. zapadnoj ulici, na broju 132. Nađemo se za pola sata.«
Nazivi ulica ništa mi nisu značili. »Je li to blizu nečega poznatog?«
»U Harlemu, mali. Gle, samo to reci taksistu. Blizu crkve postoji zalogajnica.
Neka te ostavi ondje.«
»Dobro. Vidimo se ubrzo, doći će i moja supruga.«
Glasno se nakašljao. »Hej, čekaj malo. Supruga? Nisi spominjao suprugu.«
Ispričao sam se. »Oprostite, trebao sam biti jasniji. I ona je dobitnica Prix
Blumenthal i jednako vas rado želi upoznati.«
Meyer je coknuo jezikom. »Mislim, kako hoćeš, prijatelju, ali danas bi na
ulicama moglo biti čupavo. Bilo bi bolje da ostane u hotelu. Uglavnom, vidimo
se u zalogajnici.« Gospodin Meyer spustio je slušalicu.
Vratio sam se u sobu sav smeten i Elle prepričao naš razgovor. Iako se u prvi
mah razočarala, oraspoložila se kada sam joj obećao da ćemo poslijepodne na izlet
do Empire State Buildinga.

251
 Knjige.Club Books

»Na što misliš da misli kada kaže da bi na ulicama moglo biti opasno?« upitala
je.
»Stvarno nemam pojma, ali morao bih krenuti. Posljednje što želim jest da
ode a da ga nisam vidio.« Poljubio sam Elle i pohitao natrag u prizemlje. Vratar
mi je dozvao jarkožuti taksi te sam vozača zamolio da me odveze do broja 132 u
138. zapadnoj ulici.
Okrenuo se prema meni. »Sigurni ste, gospon?« upitao je.
»Tako su mi rekli«, potvrdio sam.
Vozač je slegnuo ramenima. »Kako vi kažete.«
Dok smo putovali prema Harlemu, primijetio sam da golemi sjajni neboderi
četvrti Midtown postaju sve rjeđi.
»Ako smijem pitati, što vas vodi u taj dio grada, prijatelju?« upitao je vozač.
»Nalazim se s nekim«, odgovorio sam.
»Ha. Pretpostavljam da niste odavde. Prvi put ste u New Yorku?«
»Tako je, da.«
Nasmijao se. »I mislio sam. Rijetki odavde žele ići u Harlem.«
»Zašto?«
»Reći ću samo da većina turista želi vidjeti Kip slobode, Central Park i Muzej
moderne umjetnosti. Ne zanima ih prava Amerika.«
Četvrt u koju smo ulazili činila se, u najmanju ruku, zapuštenom. Blistavi
izlozi i neonska svjetla središta Manhattana zamijenili su daskama zakucani
prozori, zahrđali natpisi i gomila prepunjenih kanti za smeće. Taksi se zaputio
Avenijom Lenox, a lica uz cestu pokraj kojih smo prolazili bila su uglavnom crna.
Srce mi se stiskalo zbog djece koja su sjedila na stubištima pred oronulim kućama,
među kojima neke nipošto nisu djelovale kao mjesto na kojem itko treba stanovati.
Naposljetku se automobil približio visokoj gotičkoj crkvi i znaku ispred nje
na kojem je pisalo Abesinska baptistička crkva. Netko je u blizini postavljao
govornicu s mikrofonom, a primijetio sam i da se nekoliko policajaca mota onuda,
napadno prekriženih ruku na prsima.
»Stigli smo. To je broj 132 u 138. zapadnoj ulici, prijatelju«, rekao je vozač.
»Hvala vam.« Pogledao sam niz ulicu. »Rečeno mi je da u blizini postoji
nekakva zalogajnica?«
»Ah, sigurno mislite na Double R.« Okrenuo se i upro prstom iza moje glave.
»Tamo je.«
»Sjajno. Koliko vam dugujem?«.
»Tri dolara i dvadeset centi.« Potražio sam kovanice u džepu. »Samo se
čuvajte danas, gospon. Čuo sam da situacija zna postati nezgodna.«
»Ah, ovaj, hoću. Hvala još jednom.« Platio sam i izašao iz taksija, ne znajući
na što su točno vozač ili Eugene Meyer mislili.

252
 Knjige.Club Books

Dok sam Avenijom Lenox prolazio prema zalogajnici Double R, na ulici se

skupljalo sve više ljudi, a neki su, s nekakvim transparentima u rukama, počeli
formirati skupine.
Prastari električni natpis nad zalogajnicom zujao je i treperio, a vrata su
zajedno s okvirom bila izvitoperena i trula. Lagano sam ih pogurnuo i uspio ući,
nimalo se ne začudivši što zalogajnica iznutra djeluje još neuglednije nego izvana.
Zrak je prožimao dim cigareta te sam morao zamahnuti rukom ispred lica da bih
pred sobom išta vidio. Nekoliko metara dalje sjedio je pristojno odjeven
muškarac, u tamnom prugastom odijelu s crvenim tregerima i vunenom kravatom.
Primijetio sam da je jedini bijelac u lokalu.
»Gospodine Meyer?« upitao sam kada sam mu prišao.
Podignuo je glavu i pogledao me kroz naočale okruglih stakala. »Bo
D’Aplièse, je l’ tako?«
»Tako je, gospodine«, rekao sam.
»Bome imaš dobro ime!« uzviknuo je i uhvatio me za ruku pa je čvrsto
stisnuo. »Sjedni. Kako mi se čini, nećemo baš moći dugo razgovarati.«
»Oprostite, gospodine Meyer, ali nisam siguran na što mislite.«
Otpio je gutljaj kave. »Molim te, zovi me Eugene. Moj je otac bio gospodin
Meyer. Uglavnom, stiže nam gospodin gradonačelnik.«
»U redu, Eugene.« Bio sam prilično zbunjen. »Želite reći da gradonačelnik
dolazi ovamo? U zalogajnicu?«
Eugene se zabezeknuo. »Bez uvrede, mali, ali je l’ moja sestra dijelila lovu
tupoglavcima ili što? Ne, gradonačelnik O’Dwyer će za petnaest minuta govoriti
na onom podiju.« Upro je prstom prema crkvi. »Moram biti ondje dok bude
govorio. U New Yorku sam radi posla za Washington Post. Osobno me zanima ta
priča.«
Okrenuo sam se prema njemu. »Oprostite mi na neupućenosti, Eugene, ali
koja priča?«
»Ovo postaje crnački geto. Jesi li vidio u kakvom su stanju zgrade i kuće? To
je stravično. Prenapučenost je ogromna, a okrutnu policiju protiv koje se ti ljudi
bore da i ne spominjem. Murjaci se prema njima ponašaju kao prema
životinjama.«
Zbrojio sam dva i dva. »Dakle, danas se ovdje organizira prosvjed?«
Coknuo je jezikom i upro prstom u mene. »Bravo. Gradonačelnik O’Dwyer
će održati govor. Dobar je on tip, rekao bih. Dao je određena obećanja zajednici i
mi se u Postu želimo uvjeriti da će ih se držati.«
»Ako smijem pitati, zašto vas ta priča toliko zanima?« upitao sam.
Eugene je uzdahnuo i kimnuo glavom. »Da. Ja sam Židov. Vidio sam što su
nacisti radili mojem narodu u Europi. Želim se uvjeriti da se ista stvar neće
dogoditi Afroamerikancima.«

253
 Knjige.Club Books

»Jasno«, promrsio sam, posramljen zbog neupućenosti u situaciju.

Eugene je žustro nastavio: »Hrabra je Amerika pohitala spasiti stvar na
drugom kontinentu, a uopće ne misli na to kako se ponašamo prema vlastitim
građanima... To je suludo.« Protrljao je lice. »Uglavnom, na raspolaganju sam ti
dok O’Dwyer ne stigne. Da čujem tvoju priču.« Iz džepa je izvukao cigaru,
otkinuo vršak i zapalio je.
Uznemiren, nastojao sam Eugeneu najbolje što sam mogao dočarati koliko mi
je značio doprinos njegove sestre. I, naravno, koliko je značio Elle. Moralo mu se
priznati, gospodin Meyer pažljivo je slušao, otpuhujući dim cigare dok sam ja
prepričavao sve što mi se dogodilo.
»Znaš, mali«, rekao je nakon što sam dovršio. »Mislim da te Flo spominjala
prije nego što je umrla. Kao klinac nisi govorio.«
»Tako je.«
»A pogledaj se sad, ne gasiš se! To je čudo!«
»Samo sam vam htio objasniti kako mi je vaša sestra spasila život. I život
moje supruge.«
Čvrsto me pljesnuo po ramenu. »Kopčam. Slušaj, stvarno cijenim to što si
doputovao ovamo da mi to uživo kažeš. Florence bi bila ponosna, siguran sam.«
Otpuhnuo je ogroman oblak dima. »Znaš, zadržala je djevojačko prezime kad se
udala za Georgea. Zvala se Florence Meyer-Blumenthal. Volio bih da se i nagrada
zvala Prix Meyer-Blumenthal.« Slegnuo je ramenima. Odjednom smo izvana
začuli gromoglasno klicanje i nekoliko je gostiju zalogajnice ustalo i krenulo van.
»To je to, mali, moram ići. Ali, čuj, ako se ikad nađeš u D.C.-ju, javi se mojoj
tajnici. Možemo se naći na kavi pa mi možeš ispričati još nešto o sebi.« Eugene
je posegnuo u džep i na stolu ostavio dvije kovanice od četvrt dolara. »Možda
bismo mogli objaviti članak o tebi?«
»Ah, nisam baš...«
»Da, imaš pravo«, ubacio se. »Ionako nitko ne bi vjerovao u tvoju priču.«
Nasmiješio mi se i namignuo, a zatim izašao.
Dok sam sam sjedio u crvenom kožnatom separeu, nekako sam sumnjao u to
da ću se ikada više susresti s Eugeneom Meyerom. Naš mi sastanak nije priuštio
emotivnu katarzu kakvoj sam se nadao. Bio je izrazito moralno osviješten, kao
njegova sestra, stoga mu je prosvjed očito bio glavna stvar na pameti.
S ulice se ponovno začula galama. Ustao sam i pošao provjeriti što se zbiva.
Čim sam izašao iz zalogajnice, šokirala me gomila koja se za onih dvadesetak
minuta koje sam proveo, u razgovoru s Eugeneom udeseterostručila. Zatekao sam
se u moru prosvjednika od kojih su mnogi mahali transparentima s ručno
ispisanim sloganima poput JEDNAKA PRAVA! te STANOVI ZA SVE! Iz smjera
podija začuo sam prigušen irski naglasak u glasu koji je odjekivao zahvaljujući
mikrofonu, stoga sam se progurao kroz gomilu ne bih li vidio gradonačelnika
O’Dwyera.

254
 Knjige.Club Books

»Harleme! Čast mi je što sam ovdje!« uzviknuo je gradonačelnik, a gomila je

stala klicati u odgovor obodrena njegovom prisutnošću. Tijekom O’Dwyerova
govora o stambenim reformama i većim financijskim sredstvima za škole,
prosvjednici su se počeli gurati naprijed, pa je oko mene postajalo sve tješnje.
Nakon što je gradonačelnik završio, nagradili su ga glasnim pljeskom i klicanjem,
a na podiju ga je zamijenio policajac i poticao gomilu da se raziđe. Atmosfera se
u tom trenutku naglo promijenila. Zavladala je napetost i postao sam svjestan
velikoga broja policajaca u odorama koji su okružili prosvjednike. S obzirom na
stroge plave kape i drvene palice, djelovali su prijeteće.
Žena blizu podija doviknula je »UBOJICE!« policajcu na podiju. Potom se
okrenula prema gomili. »Ti su murjaci napali Roberta Bandyja - upucali su ga dok
je bio nenaoružan i samo pokušavao spasiti život jednoj ženi. Proklete svinje!«
Prosvjednicima se pronio val bijesa, a glas policajca za mikrofonom prigušili
su gnjevni povici. Gomila prosvjednika počela se sve žustrije gibati. Kada sam se
okrenuo od podija kako bih potražio izlaz iz gužve, pogled mi je pao na mladića
koji se branio pred policajcem s pendrekom. Nisam znao čime je izazvao takvu
reakciju, ali policajac je djelovao bijesno te je podignuo palicu da ga udari po
glavi. Muškarcu njegov kartonski transparent nije pružio gotovo nikakvu zaštitu,
pao je na prljavu stazu i nastojao zaštititi glavu od novih udaraca. Ostali koji su
se našli u blizini vidjeli su taj prizor i počeli paničariti. Brže-bolje su se stali
razilaziti i gurati. Iz obližnje ulice pristigli su policajci na konjima.
Kada su se oni približili prosvjednicima, za svega nekoliko sekundi rulja se
pretvorila u stampedo. Srce mi je snažno tuklo dok sam se pokušavao izvući iz
redova prosvjednika, od kojih su se neki sada već otvoreno sukobljavali s
policajcima. Bilo je mučno slušati tupe udarce njihovih palica o ljudska tijela.
Pognuo sam glavu i dao sve od sebe ne bih li se probio kroz okupljenu hordu.
U prolazu sam vidio kako par preda mnom posrče. Prošavši još nekoliko koraka
naprijed, shvatio sam da su se spotaknuli o osobu koja je u metežu pala na pod.
Zgranuo sam se vidjevši da je riječ o sitnoj plavokosoj ženi.
»Možete li ustati?« uzviknuo sam.
»Iskrenula sam gležanj...«
Žena je očito bila ozlijeđena. »Dajte mi ruku«, rekao sam pa je čvrsto stisnuo
i povukao na noge. Obavio sam je rukom i poveo kroz gomilu.
»Moj vozač... čeka me u Aveniji Lenox, ondje na kraju ulice«, protisnuta je,
sva zadihana.
»Onda idemo brzo odavde. Čini se da će postati još gore«, odvratio sam.
Posvuda oko nas čuli su se nasilni okršaji dok su prosvjednici uzvraćali
policiji. Kada smo se približili raskrižju, žena je uprla prstom u otmjeni Chrysler.
»Eno Archera!« uzviknula je nadglasavajući metež. Shvativši kamo treba ići,
podignuo sam je u naručje i potrčao prema automobilu, grčevito otvarajući
stražnja vrata.

255
 Knjige.Club Books

»Hvala Bogu, dobro ste, gospođo Cecily!« viknuo je vozač i upalio motor.
»Idemo odavde!«
Uvjerio sam se da je sigurno smještena na stražnje sjedalo i rekao: »Čuvajte
se, gospođo.« Prije nego što sam stigao zatvoriti vrata, primijetio sam kako dva
policajca s podignutim palicama jure prema automobilu, pa sam se spremio
pobjeći.
»Archeru, čekaj! Ulazite, smjesta!« viknula je ona i uvukla me u automobil
pokraj sebe. »Idemo, Archeru! Vozi, vozi, vozi!«
Vozač je nagazio papučicu gasa i automobil je poletio naprijed. Dok smo se
udaljavali od prizora iz noćne more za sobom, sve smo troje uglas uzdahnuli od
olakšanja.
»Ne znam kako da vam zahvalim za pomoć...« rekla je žena.
»Nema na čemu«, odgovorio sam. »Ja bih trebao zahvaliti vama.« Naslonio
sam se na sjedalo dok mi se tijelo polako opuštalo nakon navale panike.
»Kamo vas vozimo?« upitala je žena. »Gdje živite?«
Slegnuo sam ramenima jer joj nisam htio oduzimati vrijeme. »Samo me
ostavite kod najbliže postaje podzemne željeznice.«
»Upravo se približavamo postaji u 110. ulici«, ubacio se vozač.
»To mi sasvim odgovara«, rekao sam. Vozač je zaustavio automobil.
»Mogu li barem doznati kako se zovete?« upitala je Cecily.
Isprva sam oklijevao, a zatim posegnuo u džep i pružio joj svoju posjetnicu
za knjižaru Arthur Morston Books. Kimnuo sam joj, izašao iz automobila i zalupio
vratima.

Odgodili smo poslijepodnevni izlet do Empire State Buildinga jer sam se još
oporavljao od traumatičnoga jutra. »Drago mi je što nisi bila ondje, Elle. Nisam
siguran da bih te uspio zaštititi.«
»Joj, Bo. Ne mogu vjerovati. Ovo nam je trebao biti godišnji odmor, a ti si
već prvi dan upao u nevolju.« Nježno mi je milovala kosu. »Ipak, nastojmo se ne
zamarati razočaranjem u Eugenea Meyera i tim dramatičnim prosvjedom,
pokušajmo uživati u tjednu pred sobom. Divno je biti ovdje s tobom.«
Elle i ja narednih smo pet dana istraživali Veliku Jabuku. Bio je to izvanredan
grad koji pršti od energije i svojim žiteljima daje dojam da se nalaze u središtu
svemira. New York je imao najviše zgrade, najveće trgovačke centre i najveće
tanjure hrane koje sam u životu vidio. Nakon višegodišnjih skromnih britanskih
porcija, doslovce bih iskolačio oči kada bi me u zalogajnicama poslužili
divovskim goveđim hamburgerom i pravom planinom prženih krumpirića.

256
 Knjige.Club Books

Mislim da mi se u cijelom gradu najviše svidio optimizam kojim zrače njegovi

stanovnici. Nedavno su pretrpjeli veliku financijsku krizu, Depresiju i sudjelovali
u drugom najvećem svjetskom sukobu, a svejedno su svi koje sam upoznao odisati
veseljem i samopouzdanjem, i bilo je pravo čudo osjetiti to.
Dan uoči mojega i Ellina ukrcaja na brod RMS Queen Mary i povratka kući,
zazvonio je telefon u našoj hotelskoj sobi.
Elle se javila. »Halo?« Saslušala je osobu s druge strane veze. »Da, ovdje je.«
Slegnula je ramenima i pružila mi slušalicu.
»Gospodine Tanit?« začuo sam blago poznat glas na engleskome.
»Da, ja sam«, odvratio sam.
»Ah, divno! Jako sam uzbuđena što sam konačno uspjela doći do vas. Mislim
da sam nazvala sve žive hotele na Manhattanu!«
»Oprostite, ali s kime razgovaram?« upitao sam.
S druge strane telefonske veze začuo sam hihot. »Ispričavam se, gospodine
Tanit. Ovdje Cecily Huntley-Morgan. Ja sam ona šašavica koju ste prije nekoliko
dana spasili tijekom građanskog prosvjeda u Harlemu.«
»Ah, dobar dan«, rekao sam, pomalo smeten. »Kako ste?«
»Gležanj mi je pomalo otečen, ali sam mnogo bolje sada nego onda kad smo
se sreli! Na vašoj je posjetnici pisala londonska adresa, ali sam vam htjela osobno
zahvatiti što ste me spasili. I zato sam zvala sve hotele redom i raspitivala se
odsjeda ti u nekom od njih gospodin Tanit.«
Sada sam se i ja nasmijao. »Jako ste dragi, Cecily, ali svatko bi vam pomogao
na mojem mjestu. Drago mi je da ste dobro.«
»Nije istina, gospodine Tanit. Ljudi su doslovce preskakati preko mene.
Međutim, vi ste vidjeti drugo ljudsko biće u nevolji i zastati pomoći. Dužnica sam
vam i voljela bih vas počastiti ručkom.«
Cecily i njezin blagi glas umirili su me, no nisam je htio dovoditi u neugodnu
situaciju. »Zbilja nema potrebe za time, ali cijenim vašu ponudu.«
»Žao mi je, ali inzistiram. Što kažete na to da se danas poslijepodne nađemo
u Waldorf Astoriji?«
»Ja...«
»I je li ono maloprije bila vaša supruga?«
»Jest.«
»Savršeno! Rezervirat ću nam stol za troje i vidimo se u jedan sat.«
Nisam ni stigao odgovoriti, a Cecily je već spustila slušalicu. Potvrdio sam
Elle da sam razgovarao sa ženom koju sam prošlog tjedna odnio do njezina
automobila. Ona se, oduševljena gradom i našim boravkom u njemu, silno
razveselila pozivu na ručak. »Zašto ne bismo otišli? Ručak s mještankom u
prestižnom hotelu! Pa to je čarobno!«

257
 Knjige.Club Books

Bilo je teško proturječiti njezinoj logici, stoga smo Elle i ja odjenuli najbolju
odjeću koju smo se usudili ponijeti na putovanje i u jedan poslijepodne stigli pred
središnji toranj hotela Waldorf Astoria. Ušli smo u blagovaonicu - prostoriju
izvanredne akustike sa svjetlucavim lusterom koji vjerojatno vrijedi više od cijele
zbirke u knjižari Arthur Morston Books. Odmah smo uočili Cecily među gostima
restorana zahvaljujući nakovrčanoj plavoj kosi u stilu Marilyn Monroe. Uzeo sam
Elle za ruku i poveo je do stola.
»Cecily?« obratio sam joj se.
»Gospodine Tanit! Pa, dobar dan!« Ustala je i čvrsto se rukovala sa mnom, a
zatim pogledala Elle. »Vi ste zacijelo gospođa Tanit? Mislim da vašem suprugu
mogu zahvaliti što sam živa.«
Nasmijao sam se. »Ah, ne bih baš pretjerivao.«
»Uopće ne pretjerujem. Kad se ljudi uplaše, razum ih posve napusti«, ozbiljno
je rekla Cecily. »Gledajte!« nastavila je i posegnula rukom u svoju torbicu.
Izvadila je moju posjetnicu i pokazala nam je. »Čak sam na poleđini napisala
>onaj ljubazni čovjek<!« Nasmijala se. »Zauvijek ću je čuvati, za sreću.«
Namignula mi je. »No, sjednite.« Pokazala je na dva slobodna stolca presvučena
crvenim baršunom. »No, naručit ćemo pjenušac! Konobaru...«
Naš ručak s Cecily Huntley-Morgan bio je pravi užitak. Ispričala nam je svoju
životnu priču: otkazane zaruke, odlazak u Keniju kumi Kiki Preston i naposljetku
udaja za stočara Billa.
»Budući da ste neki dan bili na prosvjedu, gospodine Tanit, očito suosjećate
s ružnim rasističkim predrasudama koje vladaju velikim dijelom ove zemlje.«
Nisam joj otkrio da sam se ondje u srijedu zatekao sasvim slučajno. »Ne moram
vam to tajiti.« Otpila je gutljaj Veuve Clicquota na čijoj je narudžbi za sve nas
ustrajala. »Dok sam živjela u Keniji, mlada masajska princeza Njala rodila je kćer
na našem posjedu. Napustila ju je, stoga sam je ja uzela k sebi. Nazvala sam je
Stella. Znajući da se moram vratiti u New York, morala sam unajmiti služavku -
Lankenuu. Moja obitelj misli da je ona djetetova majka, iako sam to u biti ja.«
»Sigurno vam je jako teško«, suosjećajno je rekla Elle.
Cecily je slegnula ramenima. »Moram tako. Društvo bi se oštro protivilo.
Dakako, meni to uopće ne smeta, međutim, Stella... ona se kao crna djevojčica
već suočava s mnogim izazovima. Te su okolnosti bolje za nju.«
»Učinili ste nešto nevjerojatno, Cecily.« Iskreno sam joj se nasmiješio. »Da
nije vas, tko zna što bi bilo s malom Stellom. Hvala vam što ste tako dobri prema
njoj.«
»Kao što ste i sami rekli, gospodine Tanit, svatko bi to učinio na mojem
mjestu.«
»A vi ste odgovorili da ne bi«, odvratio sam.
Cecily se nasmijala i podignula svoju čašu pjenušca. »No dobro, živjela
dobrota.«
258
 Knjige.Club Books

Elle i ja ispričali smo Cecily o svojem životu u Britaniji, o tome kako smo
isprva radili za Vaughanove na High Wealdu, a zatim u knjižari Arthur Morston
Books. Cecily je upitala Elle odakle joj francuski naglasak, pa smo ponovili onu
priču da smo oboje izbjegli iz Pariza kada su nacisti zaprijetili.
»Ali, nedavno nas je sreća pomilovala«, Elle je rekla Cecily. »Robert je
naslijedio nekakav posjed u Švicarskoj na obali Ženevskog jezera. Nadamo se što
prije preseliti onamo.«
»Divno!« rekla je Cecily. »Priroda je vrlo važna, zar ne? Mogu misliti koliko
će vam, poslije svega što ste pretrpjeli, goditi život na mirnom jezeru.«
Nakon što smo za desert pojeli slasnu pitu od jabuke, došlo je vrijeme za
rastanak.
»Hvala vam najljepša na ručku, Cecily. Jako lijepo od vas što ste nas
počastili«, rekao sam dok smo se rukovali.
»Ne budite smiješni, gospodine Tanit. Drago mi je što sam vas uspjela pronaći
prije nego što ste se vratili u Englesku. Iako, ako nemate ništa protiv, rado bih
zadržala vašu posjetnicu. Na kraju krajeva, čovjek nikad ne zna kad će mu
zatrebati anđeo čuvar.«

259
 Knjige.Club Books

36.

Engleska, 1949.

MOJE SUDJELOVANJE U IZGREDU u New Yorku bila je posljednja nesretna okolnost

koja me snašla u dogledno vrijeme. U osvit 1949. godine gospodin Kohler
obavijestio me da je moj proces za dobivanje švicarskoga državljanstva u završnoj
fazi. Usto smo u knjižari bilježili rekordnu prodaju. Nakon mnogo godina, osjetio
sam kako teret na mojim plećima lagano popušta.
Lakše sam disao.
Bolje sam spavao.
Možda me na opuštenost potaknulo nešto sasvim drugo - odsutnost Kreega
Eszua. Nisam ga vidio još od one užasne noći u Leipzigu. Čitatelju, usudio sam
se povjerovati da je mrtav - da je stradao u ratu kao mnogi drugi vojnici.
A zatim sam ga vidio.
Bio je to hladan londonski dan. Rupert i Louise Forbes došli su u grad i svratili
k nama u knjižaru. Kao uvijek, bilo nam je silno zadovoljstvo vidjeti ih.
Razveselio sam se kada sam čuo da je Flora dobro, unatoč tome što se High Weald
srozao zahvaljujući Teddyju i njegovoj novopečenoj supruzi Amerikanki.
Par je sa sobom doveo i djetešce, živahna i vesela dječaka po imenu Laurence,
kojim se Elle očekivano oduševila i igrala se s njime. Kad je maleni zaspao, Elle
je Rupertu i Louise ponosno pokazala novopristigle naslove, a ja sam otišao do
radnoga stola pregledati račune. Dok sam zamišljeno provjeravao jedan izračun,
uhvatio sam se kako kroz veliki izlog zurim na ulicu. Uto sam opazio visokog
muškarca u kaputu i lovačkom šeširu, s cigaretom u ruci. Promatrao sam mladu
ženu kako prolazi pored njega, a zatim se okreće da ga opomene zbog primjedbe
koju joj je sigurno uputio. I tada je muškarac zabacio glavu i zdušno se nasmijao,
stoga sam mu vidio lice. Krv mi se sledila u žilama.
»Elle!« viknuo sam.
Njih se troje naglo okrenulo dok sam upirao prstom kroz prozor. Elle je
pogledala kamo i ja i odmah potrčala do prekidača za svjetlo.
»Zaboga, prijatelju, što nije u redu?« upitao je Rupert. Nisam mogao ništa
osim baciti se na pod kako bih se sakrio od pogleda kroz izlog. »Blagi Bože, što
se događa?«

260
 Knjige.Club Books

»Gospodine Tanit, je li vas nešto prestrašilo?« upitala je Louise, i sama vidno

zabrinuta. Ponovno sam podignuo glavu kako bih pogledao kroz izlog i vidio
Kreega kako prelazi cestu, na putu prema našoj knjižari.
»Elle, dođi, odmah!« Dotrčala je k meni na drugu stranu knjižare te smo
klisnuli kroz vrata u dnu koja vode gore u stan i zatvorili ih za sobom dok je zvono
dućana zvonilo. Elle je krenula uza stube, ali sam je zgrabio u strahu da će moj
napadač čuti njezine korake. Oči su joj bile pune straha, ali sam joj čvrsto stisnuo
ruku. Zatim sam stavio kažiprst na usne i lagano prislonio uho na vrata.
»Dobro jutro«, rekao je Rupert. »Dobro došli u knjižaru Arthur Morston
Books.«
»Hvala lijepa«, odgovorio je Eszu dubokim, promuklim glasom. »Krasna vam
je knjižara.«
»Vrlo ste ljubazni. Možemo li vam pronaći neku određenu knjiga?«
»Jeste li vi vlasnik?«
»Kako molim?«
»Pitam, jeste li vi vlasnik ove knjižare?« hladno je ponovio Kreeg.
»Da. Ja sam Rupert Forbes. Moja supruga i ja smo suvlasnici.«
»Louise Forbes«, rekla je ona. »Drago mi je.«
»Gus. Gus Zeeker. Počašćen sam, gospođo Forbes.« Pogledao sam Elle i
namrštio se prepoznavši anagram.
»Naslućujem li to kod vas strani naglasak, gospodine Zeeker?« upitao je
Rupert. »Odakle ste?«
»Ah, teško mi je odgovoriti na to pitanje, gospodine Forbes. Volim se smatrati
svjetskim građaninom.«
»No, to je krasno, ali čak i svjetski građani odnekud potječu, zar ne,
prijatelju?« šaljivim je tonom odvratio Rupert.
Eszu se nasmijao. »No, gospodine Forbes, djelujete mi kao bistar čovjek. Zar
ste zbilja spremni tvrditi da čovjeka određuje podrijetlo?«
»Naravno da ne. Samo razgovaramo. Znate, ponosim se činjenicom da znam
prepoznati naglasak, a vaš mi zvuči neobično, ništa drugo.«
Nastupila je osjetna stanka prije nego što je Eszu odgovorio: »Kao što rekoh,
građanin sam svijeta.«
»Da. A pitam se za koju se stranu građanin svijeta odlučuje boriti u ratu?«
Zadivila me hrabrost u Rupertovu pitanju.
Kreeg se ponovno nasmijao. »Zar sada nismo u miru sa svima, gospodine
Forbes?« Nastupila je još jedna, ledena tišina. »Ispričavam se, spominjali ste da
mi možete pronaći određenu knjigu.«
»Da«, odsječno je rekao Rupert. »Možemo li?«

261
 Knjige.Club Books

»To bi mi uvelike pomoglo. Ustvari, neki dan sam bio ovdje. Međutim,
razgovarao sam s nekim drugim. Visok, tamnokos i ima smeđe oči. Tko je to bio?«
Čvrsto sam stisnuo Ellinu ruku.
»Hmm«, čuo sam Ruperta kako govori. »Jeste li sasvim sigurni da ste bili
ovdje? Nerado to priznajem, ali u okolici ima više sličnih knjižara. Nitko tko
odgovara tome opisu ne radi kod nas.« Nisam mogao vjerovati da Rupert laže u
moje ime.
»O, da, sasvim sam siguran da sam bio ovdje«, polako je rekao Eszu. »Tu je
bila i plavokosa djevojka. Vrlo svjetloputa.«
»Oprostite, gospodine Zeeker«, rekao je Rupert. »Ali kad ste ušli, pohvalili
ste našu knjižaru kao da je vidite prvi put. Rekli smo vam da nemamo osoblje koje
odgovara tome opisu, stoga vas moram još jednom pitati - jeste li sasvim sigurni
da ste bili u našoj knjižari, Arthur Morston Books?«
Začuo sam škripu starih podnih dasaka dok je Eszu polako i odlučno koračao.
»Kakvo lijepo djetešce«, rekao je. »Pretpostavljam da je vaše?«
»Jest«, odvratila je Louise.
»Obitelj je vrlo važna, zar ne, gospođo Forbes?« nastavio je Eszu.
»Naravno da jest, gospodine Zeeker.«
Čuo sam kako Kreeg napadno uzdiše. »Pogledajte to djetešce. Tako je malo i
bespomoćno. Vjerujem da posve ovisi o vama, zar ne, gospođo Forbes?«
»Rekla bih da je tako, da. Zove se Laurence.«
»Laurence? Moram pohvaliti vaš izbor imena, gospođo Forbes. Francuskog
je podrijetla. Znači >svijetao< ili >blistav<. Kako se sva djeca rađaju bez grijeha,
imam osjećaj da niste mogli odabrati ništa prikladnije.«
»Ja... nisam to znala«, polako je dodala Louise. »Fascinantno.«
»Imena obično i jesu fascinantna. To kako sami sebe nazivamo... oduvijek mi
je bila vrlo zanimljiva činjenica da nešto toliko osobno rabe isključivo drugi
ljudi.«
Rupert ga je prekinuo: »Ispričavam se na smetnji, gospodine, ali supruga i ja
upravo smo se spremali zatvoriti i otići na ručak. Koju knjigu tražite?«
»Naravno, gospodine Forbes. Igrom slučaja, neki dan sam svratio kako bih
provjerio je li tu možda jedan stari atlas.«
Čvrsto sam zažmirio. Jasno, to ime Rupertu i Louise ništa nije značilo.
Ustvari, pretpostavljao sam da Kreeg zna da ga čujem i da je sve to paravan samo
za mene.
»Pa, kao što rekoh, sumnjam da ste bili u ovoj knjižari, ali odjel geografije
nalazi se ondje«, rekao je Rupert. »U pitanju je neki određeni atlas?«
»Prilično je jedinstven, gospodine Forbes. Prepoznat ću ga kad ga vidim.«

262
 Knjige.Club Books

»U redu. Zvuči kao da biste se mogli zadržati dok ga tražite, pa bi, ako nemate
ništa protiv, bilo bolje da dođete drugi put.«
Kreeg je odlučno odvratio: »Siguran sam da je ovdje, gospodine Forbes. Ne
moram ga tražiti.«
»Slušajte, doista ne znam na što mislite...«
Razgovor je uto prekinuo plač maloga Laurencea.
»Siroto dijete. Uzmite ga u naručje, gospođo Forbes. Uživajte u svakom
trenutku s njim. Nema ništa svetije od spone između majke i djeteta.« Elle me
pogledala, a ja sam oborio pogled. »Da vas pitam, gospođo Forbes, što bi to malo
djetešce bez vas?« upitao je Kreeg.
»Kako to mislite?« odvratila je Louise, preneražena tim pitanjem.
»Dopustite da pojasnim: kada bi vas snašla nekakva nesretna sudbina, i vas i
vašeg supruga, što bi bilo s malim Laurenceom?«
Rupert je podignuo glas: »Sad bi bilo dosta, prijatelju. Kakve to gadosti
govorite pod mojim krovom!«
»To su samo obične riječi, gospodine Forbes. Međutim, shvaćam da vam je
teško odgovoriti na to pitanje. Zato što, iskreno rečeno, ne znate što bi se dogodilo
s vašim djetetom.«
Laurence je sada već neutješno plakao. »Slušajte, bilo bi najbolje da odete«,
odlučno je izjavio Rupert. »Uzrujavate moju suprugu.«
Kreeg je nastavio. »Djetetu je majka sve. Skrbnica, prijateljica, sigurna luka.
Bez nje je prepušteno plutanju po pučini, bez ikakve predodžbe o tome gdje će
završiti.«
»Stvarno ne razumijem o čemu govorite, gospodine Zeeker. A sad odlazite iz
ove knjižare«, ponovno je naredio Rupert.
»Zamislite da vas upravo sada odvedem, gospođo Forbes, i osudim vaše dijete
na život bez majke. Zar ne biste smatrali da mi se Laurence ima pravo osvetiti
zbog toga?«
»Prijetite li vi to mojem djetetu?« upitao je Rupert sa zamjetnom agresivnošću
u glasu.
»Ja? Makar što, gospodine Forbes. Nisam ja takav. Ali visoki, smeđooki
muškarac koji radi za vas... za njega ne bih dao ruku u vatru.«
»Za Boga miloga, čovječe, dosta je bilo.« Čuo sam kako podne daske škripe
dok je Rupert brzo prolazio knjižarom kako bi Kreega izgurao van. Louise je
ciknula.
»Pustite ga!« uzviknula je. Uhvatio sam se za kvaku, spreman izletjeti i suočiti
se s Kreegom. Nisam mu namjeravao dopustiti da naudi Rupertu.
»Rado ću pustiti vašeg supruga, gospođo Forbes, čim mi kažete gdje su
Tanitovi«, zarežao je Eszu.

263
 Knjige.Club Books

»Tko su Tanitovi?!« povikala je Louise. Srce mi se slamalo zbog njezine

ustrajne zaštite, usprkos tomu što joj se muž nalazio u opasnosti.
Začuo se tup udarac i nagao uzdah dok je Kreeg Ruperta očito bacao na pod.
»Znam da su radili za vašu obitelj«, nastavio je. »Neki dan sam vodio vrlo
zanimljiv razgovor uz piče s vašim bratom. No, kažem uz piće, a zapravo je
bitanga strusila gotovo cijelu bocu viskija. Rekao mi je da su otišli s vašeg imanja
i da sada vode knjižaru.«
»Nije nam poznato to prezime«, promucao je Rupert, teško dišući. »Kao što
ste i sami vidjeli, Teddy je pijanac. Ne može mu se vjerovati na riječ. Nemamo
vam razloga lagati.«
»Nemate?« upitao je Kreeg. »Što god da vam je Tanit rekao, lagao je.
Zaposlili ste ubojicu, gospođo Forbes. Pretpostavljam da vam to nije spomenuo,
zar ne? Vjerujte mi, bilo bi mi i više nego drago osloboditi vas prijetnje kakvu
predstavlja po vašu obitelj.«
»Zvat ću policiju«, rekao je Rupert, a zatim sam čuo kako trči u stražnji dio
knjižare i podiže telefonsku slušalicu. »Bolje odmah otiđite. Ne želite biti ovdje
kada stignu. Vjerojatno niste ni svjesni koga ste upravo napali. Možda vam je moj
pijani šurjak zaboravio spomenuti da knjižaru vodim u slobodno vrijeme. Inače
radim za britansku vladu.«
»Jadni vi, gospodine Forbes. U redu, želim vam ugodan dan. Međutim, prije
nego što odem... na početku našeg razgovora spomenuli ste rat. Kažite mi, biste li
pravili razliku između vojnika koji vam je ubio prijatelja i onih koji ga nastoje
zaštititi?«
»Van! Gubite se van!« zaurlala je Louise dok je Laurence sve glasnije plakao.
»Kako vi kažete.« Čuo sam zvono na vratima dok ih je otvarao. »Ah, usput,
ne zove se >Robert<.« Zalupio je vratima.
»Psst, maleni, sve je u redu«, tješila ga je Louise dok je Rupert otvarao vrata
iza kojih smo se skrivali.
»Kvragu sve, ljudi. Koji je to vrag upravo bio?!« Elle i ja zatreptali smo na
svjetlu dok je Louise odlazila zaključati knjižaru i spustiti žaluzine.
»Hvala, Ruperte. Hvala ti što nas nisi odao.« Pružio sam mu ruku.
»Nema na čemu, stari moj. Možda jesam kratkovidan, ali znam prepoznati
nevolju. Samo, s obzirom na to da mi je nitkov zamalo zavrnuo vratom, mislim
da zaslužujem objašnjenje.«
Prepričao sam Rupertu i Louise situaciju u najkraćim crtama - da Kreeg
vjeruje kako sam skrivio smrt njegove majke, zbog čega mi se zakleo na osvetu.
»Ah, gospodine Tanit«, rekla je Louise. »To je strašno. Silno mi je žao. U
groznoj ste situaciji.«
»Jesam, Louise. Ne znamo kako da vam zahvalimo zbog toga što ste upravo
učinili. Izložili ste se opasnosti da nas spasite...« Grlo mi se stiskalo od ganuća

264
 Knjige.Club Books

zbog njihova hrabrog čina. »Nikada vam to neću zaboraviti. Molim vas, znajte da
nikada ne bih svjesno ugrozio vašu obitelj. Mislili smo da je možda stradao u
ratu.«
»Ali, ništa od toga«, potišteno je dodala Elle.
»Nego, kakav je plan?« upitao je Rupert. »Zna da ste ovdje. Ne smijete ostati,
previše je opasno.«
»Da odemo u Švicarsku?« upitala je Elle. »Sjeti se, gospodin Kohler se nada
da bi tvoj zahtjev za državljanstvo svakog trenutka mogao biti riješen.«
»I što onda?« upitao sam. »Da, imat ću švicarsko državljanstvo, ali registriran
pod svojim imenom i prezimenom. Pronašao nas je ovdje, pa će nas pronaći i
ondje.« Pokrio sam lice rukama. »Ne mogu se oduprijeti osjećaju da me stjerao u
kut.«
»Koliko vam je važno da živite u Europi?« upitao je Rupert.
»Nažalost, mislim da u Ameriku ne možemo. Mnogo sam o tome razmišljao,
ali s obzirom na razvijenu komunikaciju i službene dosjee, brine me da bi nas
Kreeg pronašao bez problema.«
Rupert je zaškiljio i kimnuo. »Zapravo, nisam mislio na Ameriku.« Upitno
sam ga pogledao. »Imam jednog starog školskog prijatelja čija je žena umrla od
upale pluća. Siroče nije više moglo živjeti ovdje. Sve ga je podsjećalo na taj
gubitak, pa se ukrcao na brod i otišao na kraj svijeta.«
»Kraj svijeta?« upitao sam.
»Dobro, ne baš onamo«, rekao je Rupert. »Ali kao da jest. Mislim na
Australiju.«
»Australiju?« ubacila se Elle.
Rupert je prekrižio ruke iza leđa i ushodao se knjižarom. »Navodno je
prekrasna zemlja. Divno vrijeme, veličanstvena priroda... a netaknutu prirodu da
i ne spominjem. Pretpostavljam da bi, kada čovjek želi nestati s lica Zemlje, ondje
mogao uspjeti. Početi iznova. Ja svakako imam tu mogućnost kao član Vojne
obavještajne službe.«
Elle me pogledala. »Ne znam ništa o toj zemlji«, rekla je. »Ali nešto moramo
poduzeti. Kako što je Rupert rekao, ovdje ne smijemo ostati.«
»A ako taj zlotvor odluči doći za vama«, dodala je Louise, »neka se barem
naputuje.« Slabašno se nasmiješila.
»Ako se vrati, mogli bismo ga... poslati u pogrešnom smjeru«, dodao je
Rupert. »Praviti se da vas odajemo. Možda da kažemo da ste otišli u Ameriku?
Tako da vam zametnemo trag.«
»To bi bilo neopisivo ljubazno od vas«, priznao sam. »Ali taj čovjek... vrlo je
opasan. Morate s njim biti jako oprezni.«
»Jasno, prijatelju. Čini se da si zaboravio da radim za MI5. Iako izgledam kao
knjiški moljac, znam što znači imati posla s mutnim likovima. Kad smo već kod

265
 Knjige.Club Books

toga, odmah ću ga dati provjeriti. Možda postoji nekakav razlog zbog kojega bi
ga vlada mogla uhititi, pa i deportirati. Svakako ga mogu baciti iza rešetaka na
koji dan zbog toga što me pokušao zadaviti. Možeš li mi reći kako se piše njegovo
prezime...«
»To je pseudonim. Zapravo se preziva Eszu. Kreeg Eszu. Sumnjam da ćeš
pronaći nešto o njemu. Vjerujem da, baš kao ja, vrlo pažljivo kroči ovim
svijetom.«
»Kako bilo, dat ću sve od sebe, prijatelju. A u međuvremenu, jesmo li
odlučili? Putujete u Australiju?«
Elle i ja smo se pogledali. Vidio sam joj bol u očima, kao i ona meni. Upravo
kad se činilo da je našim mukama došao kraj... svijet nam se ponovno okrenuo
naglavce. »To je... tako daleko«, rekao sam naposljetku.
»Oprosti, Roberte, ali zar nije stvar upravo u tome?« blago je odvratio Rupert.
»Ništa ne bismo imali«, promrsila je Elle. »Morali bismo početi od nule.«
»Samo malo«, trezveno je rekao Rupert. »Nitko ne predlaže da to bude trajno
rješenje. Gledajte na to kao na predah. Skoknut ćete u inozemstvo i malo se
zadržati - a ja ću za to vrijeme vidjeti što se ovdje da učiniti. Što kažete?«
Uzeo sam Elle za ruku i tiho rekao: »Da.«
Rupert je stavio ruku na moje rame. »Dobro. Moramo vas odvesti u Tilbury.
Uz malo sreće, naći ćemo neki brod koji polazi u narednih četrdeset osam sati.«
»Jako ste ljubazni, Ruperte, zaista«, rekla je Elle.
»Dajte, molim vas, to je najmanje što možemo učiniti«, rekao je.
»Moja majka uvijek lijepo govori o vama«, dodala je Louise. »Osim toga,
divno ste vodili našu knjižaru.«
»Silno će nam nedostajati«, iskreno je rekla Elle.
»Usput, to putovanje u Australiju neće biti jeftino«, rekao je Rupert. »Kako
stojite s financijama?«
»Dobro, hvala na pitanju.« Pokazao sam prema stražnjem dijelu knjižare.
»Velikodušno nam plaćate.«
»Onda sjajno, prijatelju. U tom slučaju, predlažem da uzmete svoje stvari i
idemo u Essex. Došli smo automobilom, pa vas mogu odvesti.«
»Ja ću ostati u knjižari s Laurenceom«, rekla je Louise.
»Ne, nipošto!« odvratio sam. »Taj je čovjek u prošlosti podmetao požare.
Bojim se za vašu sigurnost.«
»Podmetao je požare, kažeš? No, ne smijemo Beatrixinu knjižaru prepustiti
takvoj sudbini. Obavit ću nekoliko telefonskih poziva kako bih se pobrinuo da je
netko suptilno nadgleda. Ako se samo i približi knjižari, uhitit će ga.«
»Ponekad si prilično koristan, Ruperte«, rekla je Louise i namignula mu.
»Trudim se. Nego, hajdete vi gore i spremite stvari dok ja nazivam, može?«

266
 Knjige.Club Books

Elle i ja pohitali smo gore u stan i poduzeli radnje na koje smo, nažalost, sada
već naviknuli. Izvukli smo kovčege ispod kreveta i u njih ubacili samo najnužnije
stvari. Kretali smo se šutke i poput robota, oboje zamišljeni zbog posljedica takve
goleme odluke, koju smo morali donijeti naprečac.
»Sigurna sam da će nam Rupert moći pomoći s prijenosom bankovnih računa
i sličnim stvarima«, rekao sam. »Očito ima pouzdane kontakte.«
»Što će biti s tvojim poslovima u Švicarskoj?« upitala je Elle. »Zar ti gospodin
Kohler nije izričito rekao da ne smiješ nestati s lica Zemlje?«
»Jest. Morat ću nešto smisliti dok putujemo. Pretpostavljam da će samo
putovanje potrajati nekoliko tjedana.«
»Da... ja...« Elle je slomljeno utihnula, a oči su joj se ispunile suzama.
»Ah, ljubavi.« Ispustio sam košulje koje sam u tom trenutku stavljao u kovčeg
i zagrlio je. »Jako mi je žao. Ovo je užasno nepošteno. Naročito za tebe. Unio sam
golem teret u tvoj život.« Njezine nijeme suze prerasle su u prave duboke jecaje
dok se privijala uz mene. »Oprosti mi, Elle. Toliko sam ti otežao život.«
»Nije stvar u tome, Bo. Samo sam mislila da je svemu došao kraj. Oduvijek
si mi govorio da se pouzdam u svemir. Mislila sam da je Kreeg mrtav. Usudila
sam se sanjati da bi naš zajednički život stvarno mogao početi. Brak, djeca... Sama
sam si kriva.«
Čvršće sam je zagrlio. »Molim te, Elle, nemoj tako. Nisi ti kriva ni za što, baš
ni za što u cijelom ovom kaosu. To je moj križ, a ti si moja snaga i pomažeš mi
nositi ga. Ne znam što bih bez tebe.« Sada su i meni suze navrle na oči.
»Prestani, Bo. Ne govori to. Život je dar, bez obzira na okolnosti. I zato«,
rekla je najzad, »idemo u Australiju.«
»U Australiju«, potvrdio sam.
Odmaknula se iz mojeg naručja i pljesnula rukama, nastojeći ostati
optimistična. »Nova pustolovina. Sasvim sigurno se neću žaliti na njihove
vremenske prilike, samo sam čula kojekakve gadosti o paucima.«
»Ne brini se, Elle, ja ću te čuvati. Na kraju krajeva, pauci možda grizu, ali ne
spaljuju zgrade«, rekao sam s umornim osmijehom na licu.
»Imaš pravo«, uzdahnula je. »Uz malo sreće, Kreeg nas neće pronaći na
drugom kraju svijeta. Možda bih se, umjesto da tugujem zbog sigurnosti u
Švicarskoj koju gubimo, trebala veseliti sigurnosti koju će nam omogućiti
Australija. I nije važno gdje se nalazimo, dragi moj Bo. Dom je ondje gdje smo
mi.« Spustio sam pogled na Ellein prsten i dugo ga promatrao. »Što je bilo?«
upitala je.
»Potpuno se slažem.« Uzeo sam je za ruku. »Dom je ondje gdje smo mi«,
ponovio sam. »Predugo je vremena prošlo a da te nisam oženio, Elle Leopine.«
Moja ju je izjava uhvatila nespremnu. »Imaš pravo, ljubavi«, rekla je.
»Nešto mi je palo na pamet«, rekao sam sa sjajem u oku.

267
 Knjige.Club Books

Elle me pogledala s mješavinom uzbuđenja i zbunjenosti. »Što to?«

»Kapetan broda može zakonito vjenčati ljude tijekom plovidbe i izdati
vjerodostojan vjenčani list. Elle, možemo se vjenčati na putu za Australiju.«
Spustio sam se na koljeno. »Elle Leopine. Ti si nepobitna, nenadmašna,
nezamjenjiva ljubav mojega života. Hoćeš li se udati za mene?«
Uspio sam je iznenaditi, što je, ako sam dobro shvatio, tajna uspješne
prosidbe. »Joj, Bo«, rekla je, a ruka joj je poletjela na usta. »Da. Naravno!«
Ustao sam te smo tako stajali u stanu iznad knjižare Arthur Morston Books i
smijali se. Na nekoliko dragocjenih trenutaka zaboravili smo na sve oko sebe.

Putovanje u luku Tilbury u Essexu proteklo je brzo i glatko. Rupert je s prijateljem

dogovorio da istim modelom automobila dođe pred knjižaru Arthur Morston
Books i odveze nas sjeverno, čisto u slučaju da nas Kreeg odnekle motri. Zatim
smo Elle i ja sjeli u Rupertovo vozilo i ponovno se zaputili u potragu za novim
životom.
»Sutra isplovljava jedan parobrod, prijatelju«, potvrdio je Rupert. »Pristaje u
Port Saidu u Egiptu i nastavlja do Adelaidea. Usudio bih se reći da ću, dok vi
stignete na australsko tlo, dati uhititi tog nesretnog Kreega zbog pokušaja
ubojstva. Bez brige.« Razveselila me Rupertova tipična vedrina, ali mu nisam
povjerovao. Na kraju krajeva, zmije se ne daju baš tako lako uloviti. »U
neposrednoj blizini luke postoji hotel za koji sam čuo da je sasvim pristojan.
Vozim vas onamo. Također vam mogu pribaviti putne karte. Putovat ćete RMS
Orientom.«
»Hvala, Ruperte.«
»Nema na čemu, prijatelju. Kad se smjestite, pišite mi na adresu knjižare.
Izvještavat ću vas o razvoju situacije. Uz malo sreće, brzo ćete se moći vratiti u
Europu i sagraditi svoj golemi dvorac u Švicarskoj!« Nakon što smo zastali ispred
hotela Voyager, rukovao sam se s Rupertom i otvorio vrata automobila. »Sretno,
gospodine i gospođo Tanit. Zapamtite, ako slučajno vidite onog nitkova, javite i
odmah ćemo ga odvratiti od vas dok ja radim na njegovu uhićenju.«
Mahnuli smo Rupertu na odlasku i ušli u hotel. Predvorje je bilo trošno, s
prašnjavim glasovirom i nekoliko usahlih lončanica. Nekoć je možda bilo
glamurozno, ali je tijekom rata očito zapušteno.
»Dobra večer, gospodine«, rekao je recepcionar s naočalama.
»Dobra večer. Uzeo bih sobu, molim vas.«
»U redu. Na koliko?«
»Samo na jednu noć. I rečeno mi je da biste nam mogli pomoći pribaviti karte
za parobrod koji isplovljava sutra ujutro?«
268
 Knjige.Club Books

»Naravno, gospodine, uredit ćemo to. Trebat ću vaše podatke...«

»Isprika, smeo sam se. Zapravo bih uzeo dvije sobe«, prekinuo sam ga. Elle
me pogledala.
»Dvije sobe?«
»Da, molim vas. Znate«, nagnuo sam se na pult, »moja zaručnica i ja ćemo se
sutra vjenčati.«
»Ah, čestitam. Dakle, dvije sobe«, rekao je s osmijehom. »Pomalo vam
zavidim na sutrašnjem ukrcaju. Novi početak, je li tako?«
Recepcionar nije ni slutio koliko ima pravo. »Bogme, jest«, potvrdio sam.
»Divno. Imam osjećaj da bi nam nakon proteklih nekoliko godina svima
dobro došao, gospodine...«
»Tanit. A ona je gospođica Leopine.«
»Hvala. Rezervira ću karte na ta imena, gospodine. Koji razred želite?«
»Ah.« Nisam ni razmišljao o tome. »Drugi«, rekao sam.
»U redu. Dostavit će ih u vašu sobu, gospodine. Možete ih platiti sutra po
odjavi. Parobrod kreće točno u deset. Bilo bi najbolje da se ukrcate najmanje pola
sata prije.«
Ostavili smo prtljagu na recepciji, uzeli ključeve soba i pošli gore.
»Što se događa, Bo?« prošaptala je Elle. »Zašto si nam uzeo odvojene sobe?«
»Pa zato. Ženik ne smije vidjeti nevjestu noć uoči vjenčanja!«
Elle se zahihotala. »Kako si romantičan! Iako moramo štedjeti svaki novčić
dok se ne snađemo u Australiji. Trebao si to imati na umu.«
»Ah, glupost. Zašto ne bismo uživali barem u tom običaju? Osim toga«, dodao
sam, »imam dovoljno novca za haljinu. Mislim da poslijepodne trebamo u
kupnju.«
»Bo, to je jako slatko, ali potpuno nepotrebno.«
»Upravo suprotno, Elle!« odvratio sam. »Nužno je. Pepeljuga će dobiti svoju
haljinu i ići na ples!«
Taj je dan, kako se ispostavilo, ispao pomalo čaroban. Elle i ja proveli smo
hladno siječanjsko poslijepodne šećući se ruku pod ruku, zaslijepljeni zimskim
suncem i pijuckajući English Breakfast ne bismo li se ugrijali. Čak smo otišli
baciti pogled na brod koji će nas prevesti preko oceana. Dok smo klatili nogama
preko ruba vode, promatrali smo veličanstveni, golemi RMS Orient. Bio je
dugačak sigurno više od sto pedeset metara i visok barem trideset. Imao je sjajan,
crni trup i dvije blistavo bijele palube ukrašene desecima okruglih prozora.
»Ajme. Možemo li ostati živjeti na njemu?« upitala je Elle. »Na vodi bismo
uvijek bili sigurni.«

269
 Knjige.Club Books

Načas sam razmislio o tome. »Da znaš, imaš pravo. Bili bismo sigurni. Baš
dobra zamisao. Možda bih trebao potrošiti sav Agathin novac na jednu takvu
golemu jahtu o kakvima čitamo u časopisima.«
»Ah, samo ako bi imala tri bazena, Bo.« Nasmijala se, a zimsko sunce na
njezinu licu podarilo mi je jedan od najljepših prizora koje sam vidio otkad znam
za sebe. Odjednom me obuzeo nalet nadahnuća.
»Čekaj malo!« rekao sam i skočio na noge.
»Bo, zaboga, što radiš?« povikala je Elle.
»Ne miči se!« Otrčao sam preko ceste i u usku glavnu ulicu, gdje sam u
prolazu vidio trgovinu sa slikarskim potrepštinama.
Ušao sam i kupio nekoliko malih listova papira i malo grafita, a zatim otrčao
natrag k Elle.
»Što je to bilo?« upitala je.
»Želim te nacrtati.«
»Nacrtati?« upitala je kroza smijeh.
»Da. Monsieur Landowski jednom mi je u svojem ateljeu rekao kako valja
zabilježiti poseban trenutak. Znao je što želi kipariti tek kada bi to vidio. Mislim
da sada znam na što je mislio. Nadahnut sam tvojom ljepotom i želim je
ovjekovječiti.«
»Veseli me što mi i nakon toliko godina znaš laskati.«
»Nikada se prije nisam usudio crtati portret, samo pejzaže. Nadam se da ću
uspjeti dočarati ono što vidim pred sobom...«
Prionuo sam na crtanje, dajući sve od sebe kako bih vjerno prikazao Elline
krupne oči, majušni nos i pune usne na lijepom, srcolikom licu. Nakon petnaest
minuta završio sam crtež. Pogledao sam svoj uradak, a zatim u Elle i shvatio da
sam zadovoljan svojim trudom. Svakako je bio bolji od svakog polja, rijeke ili
stabla koje sam ikada nastojao prikazati.
»Pokaži mi«, rekla je. Pružio sam joj list papira, stoga ga je proučila prije
nego što me pogledala. »Divno. Hvala ti.«
»Znam da nije ni približno savršeno, ali će me uvijek podsjećati na ovaj
trenutak.«
»A zašto želiš pamtiti ovaj trenutak, Bo?«
Sklopio sam oči i pustio da me slani zrak oceana okrijepi. »Zato što se,
ljubavi, usprkos svemu veselim novoj budućnosti. Osim toga, sutra ženim ljubav
svojega života.«
Lagano me poljubila u obraz. »Zauvijek ću čuvati taj crtež.«
Naposljetku smo ustali i upitali prolaznika da nas uputi do najbližega mjesnog
butika pa se po preporuci zaputili do starinske krojačnice.

270
 Knjige.Club Books

»Idi ti, Elle. Ja svakako ne bih smio vidjeti haljinu - time bih prekršio pravilo.
Ne moraš se žuriti.« Gledao sam za njom dok je ulazila i u staklu na vratima vidio
svoj odraz. Nije bilo sumnje u to da moj izgled ne odgovara mojoj dobi. Kosa mi
je brzo sijedjela, a bore na čelu produbljivale se iz dana u dan. Usrdno sam se
nadao da će taj proces pomalo usporiti kada Kreega i mene bude razdvajao čitav
jedan ocean.
Strpljivo sam čekao dvadesetak minuta prije nego što se zvono na vratima
dućana oglasilo te je Elle izašla sa svijetloplavom papirnatom vrećicom u ruci i
ogromnim osmijehom na licu.
»Hvala, Bo. Nadam se da će ti se svidjeti.«
Kada smo se vratili u hotel, otpratio sam svoju zaručnicu u njezinu sobu, na
katu iznad.
»Dalje ne smijem.« Slegnuo sam ramenima. »Mislim, ne bih te smio vidjeti
do samog vjenčanja, ali se želim pobrinuti da stigneš na brod, pa ćemo se ujutro
u pola deset sastati navrh Orientova mosta za ukrcaj.«
»U pola deset, dogovoreno«, potvrdila je Elle.
Sklonio sam joj odbjegli pramen plave kose s lica. »Ovo je zadnja noć da živiš
u grijehu...«
»Ha! Ne preuzimam nikakvu odgovornost.« Nasmijala se. »Za sve si ti kriv.«
Podignuo sam ruke. »Otvoreno priznajem da sam te navabio na takav život.
Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?« Sklopio sam dlanove u tobožnji vapaj.
»Budući da ćeš se sutra konačno iskupiti, vjerujem da je oprost izgledna
mogućnost. Međutim, kako je ovo stvarno zadnja noć našega grešnog života,
možda bismo je trebali... iskoristiti?« upitala je i šaljivo otkopčala prvo dugme na
mojoj košulji.
»Ah, tako znači«, podignuo sam obrvu. »Brineš se da bi moglo biti drukčije
nakon što se vjenčamo?«
»Apsolutno. Neće biti ni upola toliko uzbudljivo.«
»No dobro. Pretpostavljam da smo to zaslužili.« Poljubio sam je, a ona me
povukla k sebi u sobu.
Tu smo noć proveli sate i sate izgubljeni jedno u drugome. Čitav se svijet
onkraj naših vrata mogao srušiti, a mi ne bismo primijetili ni marili za to. Njezino
blago, ritmično disanje dok je ležala u mojem naručju umirilo me i uspavalo. Kada
sam se nekoliko sati poslije probudio, polako sam se izvukao iz njezina zagrljaja
kako bih pošao dolje u svoju hotelsku sobu. Elle se promeškoljila, a ja sam je
poljubio u čelo.
»Oprosti što te budim. Idem samo u sobu srediti nekoliko stvari prije puta«,
prošaptao sam.
»Dobro. I dalje vrijedi dogovor da se nađemo na Orientu?«

271
 Knjige.Club Books

»Da. Vidimo se u pola deset. Lijepo spavaj, dušo.« Uhvatio sam kvaku na
vratima i okrenuo se pogledati svoju buduću suprugu dok je mimo ležala na
krevetu. Zbog valovite plave kose i svijetle puti izgledala je kao Bogorodica s
Botticellijeva platna.
Često sam nastojao dokučiti definiciju ljubavi. Sada vjerujem da znam što je
to. Bezostatno i radosno stavljati dobrobit druge duše ispred svoje, bez obzira na
posljedice. Otrgnuo sam čeznutljivi pogled s nje, polako otvorio vrata i zatvorio
ih za sobom, srca prepuna ljubavi i ponosa na nevjerojatnu ženu koja je proteklih
dvadeset godina bila uz mene. I koja će mi sutra postati suprugom.

272
 Knjige.Club Books

37.

Atlantski ocean, 1949.

Bez tebe sam

rasut kao prah
u svemiru

Zvijezde gube sjaj

noć ne prestaje
Plejade tuguju

Svjetlo gasne
Moj život gasne

Ja u postelji
Samujem.

Moj se svijet srušio. Onaj tko čita ovaj dnevnik, može očekivati da je ovo
posljednji zapis i da je priča Atlasa Tanita okončana. Uspio sam preživjeti sve ove
godine potaknut iskonskom snagom koja ljude tjera naprijed usprkos svim
izgledima - nadi. No sada je čak i ona iščeznula i nemam snage nastaviti. Noćas
ću se, kada na palubi bude mirno, svjesno baciti u ocean i pustiti ledenoj vodi da
me proguta. Nadam se da će valovi biti milostivi, a moja smrt brza.
Ovaj posljednji zapis pišem iz pukog osjećaja dužnosti prema tebi, čitatelju.
Nije to kraj o kakvome sam sanjao kada sam još kao dječak prvi put prislonio
olovku o papir. Možda si slučajno otkrio ovaj dnevnik i okrenuo na sam završetak,
da doznaš što se dogodilo čovjeku koji se bacio s parobroda. Ili si možda pročitao
cijelu moju životnu priču, za koju se nadam da je, ako ništa drugo, bila zanimljiva.
U tome slučaju, uvjeren sam da si već zaključio kakva me sudbina zadesila.
Elle je nestala.
Moja se najgora noćna mora ostvarila i ne mogu više živjeti u njoj.
Nakon što sam rano jutros otišao iz Elline sobe, vratio sam se u svoju. Pisao
sam u ovaj dnevnik, presložio kovčeg i legao u krevet, tonući u san dok sam

273
 Knjige.Club Books

maštao o svojoj budućoj supruzi. Probudio sam se u osam, ustao i platio naš
boravak u hotelu, kao i putne karte. Zatim sam se zaputio do RMS Orienta i
pronašao našu kabinu. Čak sam mladom stjuardu koji mi je pomogao s prtljagom
uzbuđeno rekao da se namjeravam oženiti na putovanju, pa me uvjerio da će
kapetan rado pristati na tu dužnost. Zatim sam naručio kavu i izašao na palubu
dočekati Elle.
Na obali se skupila sva sila ljudi, očito nevoljna pustiti svoje bližnje da
otputuju u Australiju. Bol zbog tolikih rastanka parala mi je utrobu te sam
zahvalio zvijezdama što se ukrcavam na taj brod s jedinom obitelji koja mi je u
životu potrebna.
Kada je bilo približno pola deset, pošao sam prema mostu za ukrcaj na kojem
smo se dogovorili sastati. Minute su prolazile, a kada su kazaljke mojega sata
stigle do dvadeset do deset, uspaničio sam se da je Elle zaspala. Objasnio sam
situaciju stjuardu, koji me uvjerio da stignem otrčati natrag do hotela Voyager i
vratiti se na brod prije nego što isplovi.
Jurnuo sam niz most i usput zamalo u vodu srušio cijelu jednu obitelj. Banuo
sam u hotelsko predvorje i otrčao na Ellin kat, glasno lupajući po vratima, ali
nisam dobio odgovor.
Počeo sam je dozivati. »Elle! Elle! Brod uskoro kreće! Elle!«
Shvativši da mi je trud uzaludan, otrčao sam natrag u prizemlje, gdje me
dočekao recepcionar s naočalama koji nas je jučer prijavio.
»Ah, dobro jutro, gospodine! Danas je vaš veliki dan. Ustvari, zar već niste
trebali biti na brodu? Most se diže za petnaest minuta.«
»Da, znam, ali moja zaručnica još uvijek spava. Trebali smo se sastati na
parobrodu, ali se nije pojavila. Možete li, molim vas, otključati vrata njezine sobe
da je mogu probuditi?«
Recepcionar je izgledao zbunjeno. »Zapravo, gospodine, vidio sam je kako
odlazi prije pola sata. Prošla je ovuda s kovčegom u ruci.«
Namrštio sam se. »Nemoguće. Nije se ukrcala na brod. Sigurno ste pogriješili.
Molim vas, otključajte njezinu sobu.«
»Zbilja, gospodine, morate mi vjerovati, ja...«
»ODMAH!« zaurlao sam, na što su svi u predvorju pogledali u mene.
»Kako želite, gospodine. Zamolit ću kolegu da vas otprati.«
»Dajte mi ključ. Otići ću sam.« Istrgnuo sam ga iz recepcionarove ruke i
potrčao natrag uza stube. Gurnuo sam ključ u bravu i otvorio vrata. U sobi nije
bilo nikoga. Krevet je bio namješten, stvari s poda pokupljene. Štoviše, ugledao
sam šalicu s ostatkom kave i tragovima ruža na rubu. Jutros je bila ovdje i očito
je otišla, baš kao što mi je recepcionar rekao.
Nakratko me svladao ushit zbog te spoznaje. To je, po svemu sudeći, značilo
da se Elle ukrcala na brod, samo mi je promaknulo kad je stigla. U deset do deset,

274
 Knjige.Club Books

potrčao sam u prizemlje i u prolazu bacio ključ na recepciju. Vratio sam se do

mosta za ukrcavanje i potražio je.
»Jeste li vidjeli ženu plave kose u tamnoplavom kaputu? S kovčegom?
Trebala bi biti na brodu.«
Mladić zadužen za nadgledanje ukrcaja pokušao se prisjetiti je li vidio ženu
koja odgovara opisu, no odmahnuo je glavom. »Žao mi je, gospodine, ali mislim
da nisam vidio nikoga sličnog. Ipak, velik je ovo brod, pa se možda varam. Ako
se ukrcala, vjerojatno je na putu za svoju kabinu. Slobodno provjerite sa stjuardom
u svojem razredu.«
Pohitao sam prema našoj kabini drugog razreda, ali u njoj nisam zatekao ništa
i nikoga osim svojega kovčega. Zaskočio sam stjuarda u hodniku i preklinjao ga
da mi potvrdi kako se Elle ukrcala na brod.
»Preziva se Leopine. Ili vam je možda rekla Tanit. Ima plavu kosu. I plavi
kaput. Moja zaručnica...« Bio sam svjestan da zbog sve veće panike postajem
nesuvisao. Ručni mi je sat pokazivao samo pet do deset. Otrčao sam natrag do
mosta za ukrcaj i opisao Elle svima na koje sam naišao, ali uzalud. Srce mi je
tuklo kao ludo, vid mi se mutio od nesavladive panike.
Začuo sam riku brodskih motora pri pokretanju.
»Ne, ne, molim vas, ne!« Zgrabio sam najbližeg časnika u odori. »Morate
zaustaviti brod! Ne znam je li se moja zaručnica ukrcala!«
»Žao mi je, gospodine, ukrcaj završava točno u deset. Bez iznimaka.«
Grčevito sam se uhvatio za ogradu na palubi i pogledom zvjerao po obali neću li
ugledati svoju ljubav. Nisam je ugledao, stoga sam opet potrčao do mosta i
zaduženome za ukrcaj zavapio da ga ne diže, no nije mi mogao pomoći zbog
svojih naredbi, iako je suosjećao sa mnom.
»Gospodine, jasno mi je sve.« Nastojao me smiriti. »Stvarno bih vam volio
pomoći, ali iskreno ću vam reći, najbolje je da se iskrcate.«
»Ali, ona se možda već ukrcala!« uzviknuo sam.
»U tom slučaju, gospodine, imate još jedan brod koji isplovljava za nekoliko
tjedana, pa ćete doći za njom.« Naglo sam se okrenuo i zatekao se oči u oči s
postarijom ženom. Imala je visoke jagodične kosti, svijetlu put i izrazito plave
oči, pomalo slične Ellinima. Iako je bila vidno sijeda, u njezinoj je bujnoj,
kovrčavoj grivi bilo nekoliko kestenjastih pramenova.
»Diži most za ukrcaj!« uzviknuo je stjuard. Pridružila su mu se još dva
muškarca u odori pa uhvatila uže i stala ga vući. Brodski je rog izdao posljednje
upozorenje prije isplovljavanja.
»Gdje li je? Trebali smo se naći ovdje na brodu!« Ponovno sam se okrenuo
prema ženi koja mi je stajala sučelice i promatrala me. »Oprostite, gospođo, jeste
li u proteklih nekoliko minuta kojim slučajem vidjeli da se na brod ukrcala
plavokosa djevojka?«

275
 Knjige.Club Books

»Zbilja ne znam.« Žena je imala škotski naglasak. »Toliko je ljudi otišlo i

došlo, ali sigurna sam da je negdje na brodu.«
Rog se ponovno oglasio dok se brod udaljavao od pristaništa, a ja sam
razmislio o tome bih li skočio preko ograde. Možda stjuard ima pravo. Ostanem
li na kopnu, Elle će u najgorem slučaju sretno stići u Australiju i biti daleko od
opasnosti. Mogao bih izbjegavati Kreega još koji tjedan. No ako se Elle nije
ukrcala, onda moram ostati u Engleskoj da je zaštitim. Mozak mi je radio sto na
sat. »O, Bože, gdje si...?!« zavapio sam u vjetar, a glas su prigušili zvuk motora i
kričanje galebova. Teturao sam palubom, hvatajući se za ogradu i sopćući. »Elle!
Elle! Elle!« vapio sam uz osjećaj da propadam u bezdan. Kada sam ponovno
pogledao preko ograde, nastojeći doći do zraka, na pristaništu sam opazio nešto
poznato. Isprva nisam mogao vjerovati, ali iza gomile ljudi koji su mahali
rupčićima i slali poljupce, vidio sam svijetloplavu papirnatu vrećicu iz krojačnice
u kojoj smo Elle i ja jučer bili.
To nije Ellina vrećica, zar ne?
Nisam imao što izgubiti.
»Oprostite! Oprostite!« uzviknuo sam gomili na kopnu pod sobom. »Moja
vrećica! Ostala mi je vrećica!« Nastavio sam vikati i mahnito lamatati rukama dok
nisam privukao pozornost jednoga dječaka. »Plava vrećica! Iza tebe! Molim te,
baci je ovamo!« Dječak se okrenuo i vidio na što pokazujem. Progurao se između
odraslih oko nje i uzeo je. »Da! Molim te, baci mi je!« Brod se udaljio od obale
možda tri metra, a ta se udaljenost povećavala iz sekunde uz sekundu. Dječak je
prišao rubu vode i pogledao gore u mene. Shvatio sam da sam previsoko i da mi
je neće uspjeti dobaciti. Progurao sam se među putnicima natrag do stjuarda kod
brodskoga mosta. »Molim vas, moja vrećica, kod onog je dječaka!« Maloprije mi
je očito bio voljan pomoći, stoga je kimnuo i brzinom munje skočio preko ruba
broda. Na trenutak sam pomislio da je pao u vodu, ali se zapravo spustio niz
nekakve prečke nalik na ljestve, pričvršćene za brodski trup. Dječak ga je za to
vrijeme gledao. Kada se stjuard spustio u ravninu s obalom, stjuard je ispružio
ruku kako bi mu dječak dobacio vrećicu, no on je oklijevao.
»Sad ili nikad!« viknuo je stjuard. Dječak me pogledao te sam mu kimnuo.
Snažno je bacio plavu vrećicu, a meni je srce skočilo u grlo dok ju je stjuard
nespretno hvatao nad oceanom. Ipak, nekako ju je uspio ščepati i uspeo se natrag
na palubu. Dječak je klicao, a ja sam mu zapljeskao prije nego što sam posegnuo
za vrećicom u stjuardovoj ruci.
»Hvala vam, hvala!« uzviknuo sam.
»To vam je od zaručnice, zar ne?« upitao je.
»Tako je«, odvratio sam.
»Pa, budući da je ostala na obali, nadam se da to znači da se ukrcala,
gospodine.«

276
 Knjige.Club Books

»Da. Hvala vam još jednom.« Progurao sam se natrag kroz gužvu na palubi i
kakofoniju emotivnih rastanaka putnika s domovinom - na više mjeseci ili ipak
zauvijek.
Naposljetku sam stigao do krme, gdje sam imao dovoljno mjesta da otvorim
vrećicu. Iz nje sam izvadio bijelu haljinu od satensvile. Na dnu vrećice ugledao
sam dva lista papira. Utroba mi se stisnula kada sam prepoznao crtež koji sam
jučer narisao. Stigao je s porukom:

Kad sam te upoznala, moj je život dobio smisao.

Rastajem se s tobom da ne trpiš teret moje sigurnosti.
Eto, znaj, uvijek ću te voljeti.
Elle xx
(Gazi hrabro svojim putom, kao što ja moram svojim.)

Obamro sam. Sve mi je djelovalo nestvarno. Poruka je upućivala na to da je Elle

svjesno odlučila ne ukrcati se na brod. Odlučila je ostaviti me. »Ne«, šapnuo sam.
»Nemoguće...« Mahnito sam po glavi premetao protekla dvadeset četiri sata. Sve
je bilo u najboljem redu...
Noge su me odjednom izdale i stropoštao sam se na pod. Mislio sam da ću
zaplakati, ali suze nisu htjele teći. Tijelo nije bilo u stanju proizvesti ih. U tom se
trenutku moje unutarnje svjetlo ugasilo.
»Oprostite, gospon. Jeste dobro?« Podignuo sam glavu i ugledao svjetlooku,
stravično mršavu djevojčicu bljedunjave puti i tanke smeđe kose. Bilo joj je
najviše petnaest godina. »Halo, gospon? Ti bokca, izgleda da mu nije dobro.
Eddie, trč’ po nekog vražjeg časnika, brže!« Dječačić od svojih pet-šest godina,
koji je dotad stajao pokraj nje, brzo je otrčao. »Oprostite, bi li nam ne’ko
pomogao, molim vas? Ovom čovjeku nije dobro. Halo? Čujete li me?« Djevojčica
je kleknula pokraj mene.
»Nemaš što tražiti na palubi, bitango jedna«, začuo sam dubok, žustar glas
nad sobom. »Mjesto ti je dolje među odrpancima.«
»Je, oprostite, gospon, samo smo došli bacit još jedan pogled na Englesku.
Ali ovom čovjeku je pozlilo. Možete li mu pomoći?« odvratila je djevojčica s
osjetnim koknijevskim naglaskom.
Muškarac žustra glasa djelovao je ozlojeđeno. »Zovi stjuarda. Za to su
plaćeni«, frknuo je i nezainteresirano se udaljio.
Djevojčica je podignula ruke. »Ma, baš vam hvala. Halo, gospon«, obratila se
meni sa širokim osmijehom na licu i pritom otkrila žute zube. »Bez brige, Eddie
će već nekoga dovest’.«
»Ne, ne mogu...« sjećam se da sam mumljao.

277
 Knjige.Club Books

Djevojčica me uhvatila za ruku i počela je mahnito tresti kako bi me, činilo

mi se, oživila. »Sve u redu, gospon. Kako se zovete? Ja sam Sarah.«
»Sarah...« promrmljao sam.
Kimnula je. »Tako je, gospon. Malo vam je svega previše, ha? I meni. Ali bit
će nam dobro u Australiji. Bit će fino vruće, kažu da ćemo se svaki dan moć’
kupat u moru.«
Zagledao sam se u Sarine smeđe oči. »Elle«, protisnuo sam. »Elle...«
Zbunila se. »Elle?« namršteno je upitala. »A tko vam je to?«
Prostenjao sam: »Otišla je, otišla.«
Sarah se osvrnula oko sebe. »O’šla? A kam je o’šla, gospon?«
»Nestala je...«
Zakolutala je očima. »Ajme meni, ovome fali daska u glavi. Sve će bit’ dobro,
gospon. Gle, evo čove koji će znat što treba.«
Palubom nam je prilazio stjuard u odori. Kada se približio, shvatio sam da je
iživciran.
»Što radiš ovdje?« prosiktao je na Saru.
Žustro se nasmijala. »Htjeli smo poručit pa-pa Engleskoj. Ali nema veze za
to, ovaj siroti čovo treba pomoć!«
Stjuard je kleknuo pokraj mene. »Ja ću to riješiti. A ti i taj mali idite natrag
dolje. Znate da ne smijete dolaziti ovamo. Dobit ću pritužbe.«
Sarah je uzdahnula. »Da, dobro. Dođi, Eddie.« Dječak mi je slabašno mahnuo,
a ja sam dao sve od sebe da mu uzvratim. »Nadam se da će vam bit’ bolje,
gospon«, rekla je Sarah. »Vidimo se u Australiji.« Uzela je Eddieja za ruku i
odvela ga. Prije nego što je sasvim nestala s vidika, vidio sam kako pritrčava
palubi i podiže dječaka kako bi vidio preko ograde. Zatim je slobodnom rukom
mahnula i izviknula »ZBOGOM, ENGLESKO! ‘Ajde, Eddie, maši joj!«
»Dolje!« dreknuo je stjuard. Djeca su poslušala. »Duboko se ispričavam zbog
toga, gospodine, neće se ponoviti.«
Polako sam se pribirao. »Ne, moram joj zahvaliti... Tko je ona?«
Stjuard je zakolutao očima. »Oni su siročad. Dolje u trećem razredu ima ih
stotinjak, šalju ih iz Engleske u Australiju kako bi pronašli obitelji.«
»Siročad?«
»Da. Žao mi je, gospodine, pobrinut ću se da vas više ne gnjave.«
Počeo me živcirati taj čovjek. »Ne, ja sam...«
»Pali ste, gospodine. Ne brinite se, pomoći ćemo vam i sve će biti u redu.«
Pokušao sam ustati. »Ja... moram... s broda.«
Stjuard me zadržao na tlu. »Polako, gospodine. Više ne možete s broda.
Sljedeća je postaja Egipat.«

278
 Knjige.Club Books

Pokušao sam mu se oduprijeti, ali sam bio suviše iscrpljen. »Ne, ja...« jedva
sam protisnuo, a zatim me obuzela tama.
Osvijestio sam se u svojoj kabini i nad sobom ugledao čovjeka u sakou od
tvida kako gleda u mene.
»Dobar dan, gospodine Tanit. Jeste li bolje?«
Čvrsto sam trepnuo. »Da. Što se događa?«
Muškarac u sakou se nasmiješio. »Ja sam doktor Lyons, brodski liječnik.
Moram priznati, nisam očekivao da će me zvati na dužnost odmah po
isplovljavanju, ali što je, tu je. Srušili ste se na palubi, gospodine Tanit, sjećate li
se toga?«
»Da.«
Liječnik je iz džepa izvadio malenu svjetiljku i uperio mi je u oči. »To je
sasvim razumljivo, rekao bih. Čini se da ste imali težak dan.« Podignuo je obrve.
»Stjuard u vašem razredu kaže da ste se raspitivali za vjenčanje kod kapetana.«
Kimnuo sam, i dalje ošamućen. »Pročitao sam poruku koju ste držali u ruci. Prava
šteta, prijatelju. To sigurno nije lako prihvatiti.«
Obuzela me jeza kada sam se prisjetio događaja koji su doveli do mojega
kolapsa. »Joj, ne! Joj, ne!« Naglo sam se uspravio u krevetu.
Liječnik mi je utješno stavio ruku na rame. »Sve je u redu, gospodine Tanit.
Evo, popijte ovo.« Liječnik Lyons pružio mi je tabletu i čašu vode. »To je blagi
sedativ od kojeg ćete zaspati i na nekoliko sati.«
Nisam htio zaspati. »Moram se iskrcati s ovog broda!«
Liječnik Lyons suosjećajno je kimnuo. »To nije moguće, gospodine Tanit, i
zato predlažem da popijete sedativ. Tako će vam vrijeme brže proći, časna riječ.«
Doslovce mi je gurnuo tabletu u usta, pa sam je progutao. »Tako treba, momče.
Sad ćete lijepo zaspati, a ja ću vas poslije obići.«
Liječnik Lyons ustao je, a moje su se oči sklopile i prije nego što je izašao iz
kabine.
Čim sam se probudio, okrenuo sam se svojem dnevniku ovim redcima kako
bih zabilježio svoje posljednje misli.
Kako bih ostao pri zdravoj pameti, moram vjerovati da nisam proveo život u
laži i da me Elle doista voljela. Što se tiče njezine odluke da se ne ukrca na brod...
mogu samo zaključiti da nije imala snage nastaviti živjeti u neprestanoj opasnosti
od Kreega Eszua i njegove misije da me dokrajči. Tko sam ja da joj sudim zbog
toga? Oduvijek smo živjeli u sjeni crnih oblaka koji su se svaki čas prijetili na nas
sručiti. Zaslužila je mnogo više od toga. Znam da ja nju iskreno volim jer mi je,
što se toga tiče, drago zbog nje.
Iako znam da ja bez nje ne postojim.
I tako završava priča Atlasa Tanita, Boa D’Aplièsea, ili nekakve kombinacije
njih dvojice - pod kojim god da si me imenom, vjerni čitatelju, upoznao. Odložit

279
 Knjige.Club Books

ću ovu olovku i otići gore na palubu. Nadam se da će Sedam sestara bdjeti nada
mnom i sada, na samome kraju.
Ne bojim se smrti, ali se nadam da je relativno brza i da će me hladni Atlantski
ocean progutati i poštedjeti mnogih bolnih sati plutanja u bezdanu.
Što da učinim s dijamantom? Da ga... nekom dam? Postoji li način da stigne
do gospodina Kohlera u Švicarsku, možda za mladog Georga i Claudiju, pitam
se? Međutim, ako Kreeg dozna gdje se nalazi...
Sastavit ću oporuku prije nego što se bacim u ocean i svoje zemljište ostaviti
Hoffmanovima, pod uvjetom da zbrinu ono dvoje dječice. Možda je najbolje da
taj prokleti dijamant potone sa mnom. Na taj način ne bi izazvao više štete nego
što već jest.
Prije nego što zaključim ovaj zapis, čitatelju, priznajem da me nešto kopka.
Dnevnik sam počeo voditi u Parizu 1928. godine i smiješno mi je prisjetiti se
koliko sam strahovao dok sam ispisivao one prve stranice. Nisam htio zapisati čak
ni vlastito ime. Dakako, te su se sigurnosne mjere pokazale jalovima nakon što
sam shvatio da je Eszu u Leipzigu. Ako si me pratio čak dovde, osjećam dužnost
ukratko prikazati sav svoj život i točan slijed događaja koji su ga pretvorili u
nepodnošljiv kaos.
Kreegu, dospije li ovaj dnevnik ikada u tvoje ruke, ponovno ću reći koju riječ
o okolnostima u kojima je umrla tvoja majka. Molim te, preklinjem te, znaj da to
piše čovjek na korak od dobrovoljne smrti, koji nema što skrivati i ništa neće
dobiti lažima.
Tjumenj; Sibir, travanj 1918.
Kada razmislim, rodio sam se na neobičan dan, iako toga tada nisam bio
svjestan. Pad dinastije Romanovih izazvala je velike nemi…
Čitatelju, primi moju ispriku. Dok sam zapisivao prethodnu rečenicu,
prekinulo me kucanje na vratima. Liječnik Lyons došao me obići i rekao da se
djevojčica Sarah među siročadi u trećem razredu raspitivala za mene kada ih je
sišao pregledati.
»Bila je vrlo ljubazna«, iskreno sam rekao. Odjednom mi je nešto sinulo.
Napipao sam dijamant, i dalje skriven na sigurnom na mojim prsima. »Rado bih
joj zahvalio. Biste li mi mogli reći kako da dođem do trećeg putničkog razreda?«
»Mogu, ako ste sigurni da to želite. Svi su siročići zdravi k’o dren, ali se bojim
da im higijena nije jača strana, gospodine Tanit.«
Lagano sam se nasmijao. »To stvarno nije problem, doktore Lyons. Nego,
molim, kuda idem?«
Sišao sam u utrobu RMS Orienta kroz niz hodnika i prolaza nalik na labirint.
Naposljetku sam, spustivši se nekoliko katova, stigao u treći razred. Najviše me
iznenadio nedostatak i najmanjega tračka prirodnog svjetla. Bijeli su zidovi sjali
pod umjetnom rasvjetom, zbog čega je čovjek gubio predodžbu o vremenu.

280
 Knjige.Club Books

Društveni prostor trećega putničkog razreda sastojao se od kabine pune

trošnih stolova i rasparenih stolaca i dima cigareta. Za najvećim stolom sjedilo je
mnoštvo dječice različite dobi i izgleda. Među njima sam ugledao Eddieja,
dječačića koji je jutros bio na palubi, ali ne i Saru.
Prišao sam skupini. »Oprostite što smetam, ali znate li gdje mogu pronaći
Saru?«
»Opet je zbrisala gore«, rekao je jedan dječak pa se zgrozio kad je shvatio što
je rekao. »Ali nemojte je korit’, gospon, ona samo voli gledat’ ocean.«
Utješno sam mu se nasmiješio. »Ah, ništa zato. I ja to volim.«
»Znači, nećete je istuć’?« upitao je.
»Istući? Makar što. Zapravo, upravo suprotno. Htio sam joj osobno zahvaliti.«
Podignuo sam prema Eddieju palac, a on mi je uzvratio jednakom mjerom.
»Nisam dio brodske posade. Običan sam putnik.«
»Al’ ste bogati? Zvučite k’o neki bogataš!« dobacio je drugi dječak, na što su
se svi za stolom zahihotali.
»Ah, nisam bogat kao neki na ovome brodu. Nego, hoću li pronaći Saru na
palubi?«
»Vjerojatno, da«, odvratio je dječak.
Na palubi je bilo mirno, bez igdje ikoga osim nepregledne crne vode i oštre
siječanjske hladnoće u zraku. Uzdahnuo sam, uhvatio se za ogradu i pogledao u
nebo. Kelena je te noći osobito sjala. Šum parobroda dok je sjekao površinu vode
djelovao je umirujuće na mene, a svježi mi je zrak krijepio tijelo i um.
»To ste vi, gospon, je l’ da?« iz tame sam začuo poznat glas. Osvrnuo sam se
oko sebe, a Sarah je izašla iza skladišta pojaseva za spašavanje. »Čovo koji se
jutros izvrnuo?«
»Zdravo, Saro. Htio sam ti zahvaliti jer si bila onako ljubazna prema meni.«
»Pssst. Ne bi’ smjela bit’ ovdje!« Prislonila je prst na usta.
Uzdahnuo sam. »Kakvo smiješno pravilo. Čuj, dođi ovamo pokraj mene, pa
nitko neće znati.«
Prišla je i pridružila mi se pred ogradom. Kratko smo tako stajali i upijali slani
noćni zrak. »Onda, je l’ vam bolje?« upitala je.
Kimnuo sam. »Mnogo bolje, hvala ti. Ti si mi jedina prišla i pomogla. To je
jako lijepo.«
»Ništa zato, gospon. Tako bi trebao svaki čovjek, je l’ da? Al’ oni se bogatuni
odozgo boje da se ne zaprljaju dok nekom pomažu.« Coknula je jezikom.
Osluhnuo sam kretanje Orienta kroz vodu i osjetio kako me opušta i napetost
u meni slabi. Stvarno sam uživao boraviti na vodi. »Ako smijem pitati, koliko vas
siročića putuje u Australiju?« upitao sam Saru.
Načas se posvetila računanju. »Vjerojatno sto. Meni je petnaest godina, znate,
pa nije problem, ali puno je malih kojima nisu još ni tri. Njih mi je najviše žao.«
281
 Knjige.Club Books

Zagledala se u tamu. Dirnulo me njezino dobrodušje jer je, na kraju krajeva, i

sama još bila dijete.
»Ako smijem pitati, što je s tvojim roditeljima?« iskreno sam upitao.
Sarah se osvrnula oko sebe po palubi, kao da se uvjerava da nema nikoga tko
bi je čuo. Pretpostavio sam da je u pitanju bolna uspomena o kojoj ne govori često.
»U ratu je puno bombi palo na East End. Zadnja je ubila desetero ljudi u našoj
ulici, uključujući moju mamu. Bili smo u podrumu, znate, jer su oglasili sirene,
al’ se ona sjetila da je ostavila pletivo gore u kući pa je o’šla po njega baš kad je
bomba pala na naš krov. Mene su vam izvukli iz ruševina bez ijedne ogrebotine.
Tad mi je bilo samo šest godina. Čovo koji me čuo da plačem na sav glas rek’o je
da je pravo čudo što sam živa.«
Poželio sam joj staviti ruku na rame ne bih li je utješio, ali sam se pobojao da
bi moglo ispasti neprimjereno. »To je grozno. Moja sućut. Gdje si bila poslije
toga?«
Duboko je udahnula i sporo izdahnula prije nego što je nastavila. »Tetka me
odvela k sebi, malo dalje niz ulicu. Trebala sam bit’ kod nje samo dok se tata ne
vrati iz vojske u Francuskoj. Al’ se on nikad nije vratio, a tetka me nije mogla
uzdržavati, pa me dala u sirotište. Tamo mi je bilo dobro jer smo se svi držali
zajedno. A onda su nam rekli da idemo u Australiju, gdje nas čeka novi život. I
eto nas tu.«
Orient je naišao na divlji val, pa nas je morska pjena oboje poprskala po licu.
Sarah se zdušno nasmijala, a za njom lagano i ja. Njezin je optimizam bio gotovo
zarazan.
»Jeste li vi izgubili koga u ratu, gospon?« upitala je.
Odmah sam se prisjetio Karine, Pipa i Archieja Vaughana. »Jesam, da.«
Sarah je znalački kimnula. »I mislila sam. Vidi vam se u očima.«
»Zbilja?« upitao sam. Sarah mi se suosjećajno nasmiješila. Okrenuo sam se
prema oceanu. »Ustvari, nedavno sam nekoga izgubio, ali ne zbog rata.«
»A koga to?«
»Zove se Elle.« Sklopio sam oči. »Bila je ljubav mojega života.«
Sarah se podbočila. »Ovaj, zove se Elle? Hoćete reć’ da nije još o’šla s ovoga
svijeta?«
Morao sam se nasmiješiti zbog Sarina neuvijenog izričaja. »Ne, nipošto.
Samo nije... ovdje, na ovom brodu.«
Sarah je podignula ruke u zrak. »Ma, što ste onda tako tužni? Idite natrag po
nju!«
»Volio bih da je stvar tako jednostavna, Saro, ali ona ne želi biti sa mnom.«
Odjednom sam se prisjetio dijamanta oko svojega vrata. »Uglavnom, hvala ti još
jednom, Saro. Imam nešto za tebe.« Počeo sam skidati torbicu s vrata.

282
 Knjige.Club Books

Sarah je ispružila ruku i zaustavila me. »A ne, neću uzet’ vaš novac, gospon,
zato što sam učinila dobro djelo. To ne valja. Hoću reć’, da vam treba pokrpat’
čarape ili hlače, rado bih vam naplatila, al’ za ono, ne.«
Pomalo me zatekla. »Saro, mislim da ne razumiješ, u pitanju je količina novca
koja ti može promijeniti ži...«
»Gospon, eto me na brodu za drugi kraj svijeta. Vjerujte mi, zasad mi je dosta
promjena. Velim vam, znam radit’ i nadam se da ću pronać’ posao pa si sama
zaradit’ za život. I pronać’ nekog momka!«
Vratio sam torbicu u košulju. »U tom slučaju, puštam te na miru. Uživaj u
ovoj mirnoj večeri. Hvala ti još jednom, Saro.«
Pošao sam na suprotnu stranu palube. »Gospon, vjerujete li vi u Boga?«
doviknula je za mnom.
To me pitanje uhvatilo nespremna. Ponovno sam se okrenuo prema njoj.
»Kako to misliš?«
»U posljednje vrijeme često o tom razmišljam, a vi mi djelujete kao bistar
čovo, pa me zanima što vi kažete.«
Ponovno sam joj prišao i razmislio. »Mislim da to ovisi o tome na što misliš
kada kažeš >Bog<. Vjerujem da svemir ima moć. Možda je to isto?«
Sarah je šmrcnula. »Dakle, ne mislite da je to neki starac sa sijedom bradom?«
Nasmijao sam se. »Zvuči kao Djed Božićnjak. A u njega sasvim sigurno
vjerujem.«
»Ha. Pa, u sirotište nije dolazio, to vam mogu reć’.«
»Ne.« Pogledao sam u nebo i promotrio zvijezde. »Elle je bila siroče, znaš. A
u neku ruku sam i ja.«
Sarah se namrštila. »Kako netko može bit’ siroče u neku ruku?«
Nasmiješio sam se. »Jako dobro pitanje. Duga je to priča.«
»Pa, ako nam nečega ovdje ne fali, onda je to vrijeme. Dat ću sve od sebe da
se svake večeri došuljam amo i pobjegnem od onog smrada cigareta odozdo.
Nađemo se ovdje, pa mi možete ispričat’.«
»Svoju priču, ha? Osim Elle, nikada je nikom nisam cijelu ispričao. Jako je
duga. I prilično tužna.«
»Dosad je bila tužna, gospon. Al’ još nije gotova, zar ne?« Oklijevao sam, ne
znajući što bih odgovorio. Sarah se uozbiljila, »Čekaj malo! Znam taj pogled.
Niste se valjda mislili bacit’ u more, ha?«
»Ja...«
Sarah se ražestila. »Ne budite tako sebični! Znate tko bi dao sve da je ovdje?
Moja mama. Al’ ne može, zato što ju je ubila bomba. Isto vrijedi za roditelje svih
onih malaca dolje u našem razredu. Ta bi djeca dala sve što imaju da ih mogu
vratiti nakon što su onako okrutno ostala bez njih. A vi tu razmišljate da se sami
koknete.«
283
 Knjige.Club Books

Ustuknuo sam. »Saro, nisam te htio uzrujati...«

»Uzrujat’ me? Ma, ništa meni ne fali. Al’ znate kom bi falilo? Ljudima koji
vas poznaju. Što kad Elle dozna da ste se ubili zbog nje? Što mislite, kako će se
zbog toga osjećat’ i hoće li joj savjest dat’ mira?« Zurila je u mene, raširenih očiju
i podignutih obrva.
Iskreno rečeno, nisam ni razmišljao o tome što bi bilo kada bi Elle doznala za
moju smrt. Sarah je nastavila: »Štoviše, ako vas je voljela, a čini se da je, ona
nikako ne bi htjela da se koknete.«
Brže-bolje sam nastojao smisliti odgovor. »Pa... ne bi«, potvrdio sam. »Još se
jednom ispričavam što sam te uzrujao. Naročito jer sam i sam vrlo mlad ostao bez
roditelja.«
Umjesto da time umirim Saru, samo sam je dodatno rasrdio. »Eto na! Mislite
da bi njima bilo drago vidjet’ da im se sin noćas baca u ocean?« Uprla je prstom
u nebo. »Čisto sumnjam.«
Neuvijene riječi te mlade žene naglo su me dozvale pameti. »Imaš potpuno
pravo, Saro.« Odjednom sam se silno posramio svoje namjere.
Sarah mi je prišla i obratila mi se blažim tonom: »Morate zapamtit’ da je život
dar, gospon. Kakav god on bio.«
Suze su mi nahrupile. Kimnuo sam. »To mi je i Elle jednom rekla.«
Sarah je slegnula ramenima. »Pravo joj budi.« Lagano me gurnula u prsa.
»Uostalom, kad stignemo u Australiju, možete si nać’ novu curu koja vas neće
ostavit’ na cjedilu. Dobro?«
Nasmijao sam se kroz suze. »Dobro, Saro. Shvatio sam.«
»Nego, gospon, stvarno bih voljela čut’ vašu priču. Dođite amo sutra navečer.
Nemojte me iznevjeriti, može?«
Odmahnuo sam glavom. »Neću, Saro.«
Poželio sam joj laku noć, vratio se u svoju kabinu i otvorio dnevnik. Čvrsto
sam naumio održati obećanje dano Sari. Nekako me uspjela izvući iz crnog ponora
mojih misli. Usprkos teškom životu, težila je onoj ljepšoj strani i, štoviše, druge
usmjeravala prema njoj.
Malo me podsjećala na Elle.

284
 Knjige.Club Books

38.

ČITATELJU, IZGLEDA DA MI JE SVEMIR još jedanput dobacio pojas za spašavanje.

Narednu noć, kao i svaku nakon toga, sastajao sam se sa Sarom na palubi RMS
Orienta i cijelu svoju priču podijelio s njom. Pomno je slušala svaku moju riječ.
Čak sam joj pokazao dijamant.
»Ti bokca! Eh, šteta što sam ga odbila onu noć! Vidi ga, velik je k’o štakor!«
»Zakuni se da nikome na brodu nećeš reći da ga imam, Saro, dobro? Ljudi
znaju poludjeti za novcem i dijamantima, kao što si mogla čuti u mojoj priči.«
Kucnula se po nosu. »Bez brige, gospon T., čuvat ću vašu tajnu.« Sarah je
prekrižila ruke i naslonila se na drvenu klupu na palubi. »Znate samo što mi nije
jasno? Ako je planirala pobjeć’, zašto je kupila vjenčanicu?« Razmotrio sam
Sarinu poantu. Imala je smisla. »Je l’ ju dugo birala?«
Prisjetio sam se. »Da, jest.«
Sarah je coknula jezikom. »Jako čudno, gospon T. I to kak’ je ostavila vrećicu
na pristaništu, k’o da je isparila.«
»Slažem se, Saro. Sigurno je tu odluku donijela u zadnji čas.«
Kimnula je. »Sigurno, da. Nego, hoćete je tražiti?«
To mi pitanje noćima nije davalo mira. »Zakleo sam se da ću zauvijek čuvati
Elle. Brinem se da bih je time samo ponovno doveo u opasnost. Pokušavam se
pomiriti s činjenicom da je to što nije sa mnom najsigurnije za nju«, tužno sam
odvratio.
Sarah me pljesnula dlanom po leđima. »Znam kako vam je, gospon T. Nego,
hoćete sutra sić’ s broda kad pristanemo u Port Saidu?«
Nastojao sam se razvedriti. »Svakako. Nikad ne propuštam priliku da vidim
neku novu zemlju. Nadam se da će tebi i ostaloj djed vaši >goniči< dopustiti da
se iskrcate i malo razgledate.«
Sarah se nasmijala. »Hoće! Jedva čekamo. Navodno će nas neka stara škotska
bogatašica - još bogatija od vas, iz prvog razreda - sve počastiti slatkišima i rahat
lokumom. Zamislite to!«
Bilo mi je drago što to čujem. »Ma nemoj? To je baš uzbudljivo. Kako se
zove?«
Sarah je zamišljeno zaškiljila. »Čini mi se da je netko rekao Kitty Mercer.
Navodno joj je muž poginuo. Il’ je otišao, tak’ nešto. Stvarno vam ne bih znala
reć’. Al’ žena ima love k’o pljeve.«

285
 Knjige.Club Books

Načas sam se zamislio. »Znaš, pitam se ima li ona kakve veze s australskim
bisernim carstvom Mercer? Čitao sam o njemu u novinama.«
»Vjerojatno ima. Navodno ima nekakvu kućerinu u Australiji, iako je počela
od nule k’o mi. Hoću reć’, k’o sirotinja. Svi kažu da je tamo lako stvorit’ novi
život, što vi mislite, kako će nam bit’?«
Bez moje ljubavi... pusto, tužno, okrutno.
»Ah, pretpostavljam da će biti sjajno. A najvažnije je to što će vama biti
dobro.«
Sutradan sam gledao kako Kitty Mercer vodi pravu malu vojsku djece s broda
u Port Said. Kad sam je vidio, sinulo mi je da sam već vidio gospođu Mercer,
onoga dana kad smo isplovljavali iz Tilburyja. Bila je jedna od ljudi koje sam
preklinjao da mi kažu jesu li vidjeli Elle.
Kako se Orient neprestano kretao, zahvaljujući povjetarcu nitko na njemu nije
bio svjestan prave temperature zraka. Međutim, kada smo se usidrili, pogodila nas
je afrička žega, stoga sam prošao kroz gomilu zajapurenih lica na putu prema
brodskome mostu. Po iskrcaju na obalu zapahnuo me smrad trula voća i neopranih
tijela. Probio sam se kroz gužvu u luci, zamijetivši pritom pravu rijeku sanduka i
životinja koje su ukrcavali i iskrcavali iz usidrenih parobroda.
Napustio sam luku i zaputio se u stari grad. Ubrzo sam naišao na bogatu
tržnicu sa začinima, voćem i lepinjama koje su se pekle u vrelim pećima. Zrak
oko njih doslovno se mreškao od vrućine. Pokraj mene su prolazili mještani u
haljama jarkih boja i s fesovima na glavi. Silno sam se trudio upiti cijeli taj prizor.
Pritom me obuzela negativna misao. Koliko bi mi cijelo iskustvo bilo ljepše
da ga mogu podijeliti s Elle. Odjednom je rahat lokum koji sam kupio sasvim
izgubio okus, a živopisni štandovi postali gotovo sivi.
Kada smo se te večeri vratili na brod, Sarah mi se nije pridružila u večernjem
razgovoru kao obično. Nisam joj mogao zamjeriti. Gospođa Mercer pružila je njoj
i njezinim prijateljima siročićima bolju zabavu nego što sam ja mogao, s obzirom
na svoje raspoloženje. Međutim, nastavio sam iz navike dolaziti i umjesto s njom,
razgovarao sam sa Sedam sestara. Pete noći nakon toga, Sarah mi je prišla:
»Zdravo, gospon T.! «
»Saro! Zdravo. Mislio sam da si me zaboravila.«
»Zaboravila? Ne lupetajte. Samo sam pomagala gospođi Mercer da opere
malce u svojoj kadi i šila im novu odjeću. Dala mi je da oporim sve njene skupe
haljine. Možete li to zamislit’?«
»Zvuči kao vrlo dobra žena«, odvratio sam.
»I jest, gospon T. Baš kao što ste i vi dobar čovjek. Imam sreće što sam vas
upoznala. Stvarno.«
»Upravo suprotno, Saro. Ja imam sreće što sam upoznao tebe«, iskreno sam
rekao.

286
 Knjige.Club Books

Namignula mi je. »Da znate, gospon T., čini mi se da imate pravo što se toga
tiče. Pričala sam gospođi Mercer o vama i želi vas upoznat’.«
Srce mi je poskočilo. »Pričala si joj o meni?«
»Miiir, gospon T., nisam joj rekla ništa o Kreegu ni o onom kamenu koji
toliko čuvate. Samo sam rekla da ste dobar čovo koji se našao u nevolji i da bi
vam valjalo pomoć’.«
Bilo mi je neugodno zbog cijele te situacije. »Ne želim nikoga opterećivati.«
Sarah je zakolutala očima. »Gospon T., opterećivat’ nekoga znači tražit’
pomoć onda kad vam ne treba. A ja bi rekla da vama pomoć treba. Ona ima puno
poznanika u Australiji. A koga mi znamo? Nikoga! I zato ja na to gledam ovako:
ako nam je voljna pomoć’ za prvu ruku, tko smo mi da je odbijemo?«
Sarino je razmišljanje bilo posve ispravno. »Imaš pravo što se tiče njezinih
poznanstava u Australiji«, potvrdio sam. »Bilo bi lijepo imati barem nekoga za
početak.«
Pljesnula je rukama. »Fino. Vidimo se u njenoj kabini sutra u sedam navečer.
Samo idite u prvi razred i pitajte za gospođu Mercer. Sumnjam da će vas onako
prijeko gledat’ kao mene i ostale siročiće kad idemo k njoj.«
Sutradan navečer prošao sam debelim sagom hodnika prvoga razreda i
zamolio za upute kako ću stići do kabine Kitty Mercer. Nakon što sam pokucao,
otvorio mi je muškarac u, kako se činilo, svečanom odijelu.
»Dobra večer, gospodine. Ja sam James McDowell, valet gospođe Mercer.
Izvolite, uđite.« Ušao sam za njime u elegantno namještenu kabinu.
»Ajme. Kakva divna prostorija«, komentirao sam. Luster, svilom presvučene
sofe i veliki prozor izgledali su kao da se nalazim u vrhunskom hotelu na kopnu,
a ne na brodu. »Samo, ako smijem pitati, gdje se tu spava?«
»Ovo je salon, gospodine. Susjedna je prostorija kabina za spavanje«,
odvratio je McDowell. »Gospođa Mercer odmah stiže. Biste li štogod popili?«
»Molit ću vas šalicu English Breakfasta.«
»Dobar izbor«, začuo sam uljudan škotski glas iz spavaće kabine. Kada su se
vrata otvorila, ugledao sam Kitty Mercer u otmjenoj ljubičastoj toaleti naglašenoj
impresivnom niskom bisera, što se moglo i očekivati s obzirom na njezin
obiteljski posao. »No, gospodine Tanit, biste li ipak popili nešto žešće sa mnom?
James spravlja izvrstan džin-tonik.«
»Dobra večer, gospođo Mercer«, rekao sam. Nisam vidio nikakvu zapreku da
udovoljim svojoj ljubaznoj domaćici i popijem piće. »Ako tako kažete, rado ću
vam se pridružiti.«
»Divno. Hvala, Jamese.« McDowell je kimnuo i prišao vitrini s alkoholnim
pićima koja kao da je bila bolje opremljena od većine gostionica u koje sam zašao.
»Izvolite, sjednite, gospodine Tanit«, rekla je Kitty s blagim škotskim naglaskom.

287
 Knjige.Club Books

Sjeo sam na kraj jedne sive sofe, a ona se smjestila na jednaku takvu nasuprot
meni.
»Divno je ono što ste učinili za djecu iz trećeg razreda, gospođo Mercer.
Hvala vam što se brinete za njih«, rekao sam.
Kitty se nasmiješila. »Nije to ništa, svatko bi na mojem mjestu učinio isto.
Znam da ste se zbližili sa Sarom. Stvarno je posebna djevojčica.«
Smjesta sam se složio. »Silno uživam u našim razgovorima.« Pokušao sam
pažljivo sročiti sljedeće pitanje: »Smijem li vas pitati što vam je rekla o mojoj...
situaciji?«
»Samo to, gospodine Tanit, da ste dobar čovjek koji se prema njoj ponio
dostojanstveno, ljubazno i s poštovanjem, za razliku od većine pripadnika više
klase. Kada sam je pitala čime se bavite, rekla je da ste zbog osobne tragedije u
potrazi za novim početkom u Australiji. Je li to točan sažetak vaše priče?«
Blago sam se nasmijao. »Pretpostavljam da jest, da.« James je na stolić
između sofa stavio džin-tonike.
»Uzdravlje«, rekla je Kitty podižući svoju čašu.
»Uzdravlje«, odvratio sam i zdušno potegnuo. Piće je bilo žestoko, ali vrlo
osvježavajuće. »Ajme, niste lagali. Jamese, ovo je veličanstveno.«
Valet je kimnuo. »Hvala, gospodine. Ispričajte me. Gospođo Mercer,
slobodno pozvonite ako bilo što zatrebate.« Otišao je prema vratima.
»Imate prekrasne bisere, gospođo Mercer. Nadam se da vas neće uplašiti ako
kažem da mi je poznat vaš obiteljski posao u Australiji. Londonski Financial
Times često izvještava o vašim uspjesima.« Pridignuo sam čašu u njezinu čast.
»Hvala vam. Iako se nikada neću načuditi činjenici da sam se zatekla na čelu
>obiteljskog< posla, a samo sam se udala u Mercerove. A onda sam, zbog spleta
okolnosti na koji nipošto nisam mogla utjecati, postala nadglednica carstva koje
nisam izgradila.«
»Je li vam to došlo kao teret?« upitao sam.
Kitty je načas razmislila. »Nije. Počašćena sam. No bit će ovo moje posljednje
putovanje u Australiju. Namjeravam predati posao bratu, Ralphu Mackenzieju.
Protekle tri godine Ralph se iskazao kao darovit i sposoban poslovođa. Osim što
smo u rodu - a sada imam vrlo malo preostalih rođaka - ne znam boljega kandidata
za budućnost posla.«
Narednih sat vremena Kitty mi je prepričavala svoju složenu priču koja je
uključivala višekratno slamanje srca, nove početke te, a što me se najviše dojmilo,
svoj odnos s braćom blizancima - Andrewom i Drummondom Mercerom.
Kad je završila, jedno sam vrijeme šutio. »Do danas nisam upoznao nikoga
čija se priča može usporediti s mojom, gospođo Mercer.« Dok su mi se izvanredne
okolnosti Kittyna života motale glavom, jedan mi detalj nije dao mira... detalj koji

288
 Knjige.Club Books

me zaintrigirao i šokirao najviše od svih. »Ružičasti biser... doista vjerujete da je

uklet?«
Kitty je polako otpila gutljaj džina. Nakon što je Andrew prisilio Drummonda
da se iskrca s Koombane, ona je potonula zajedno s njim. Zatim je kći moje
sluškinje, mlada Alkina, nestala nakon što ga je iskopala u divljini.« Kitty je zurila
u mene. »Kažite mi, gospodine Tanit, nakon svega što sam vam ispričala, biste li
poželjeli taj biser za sebe?«
Nisam morao ni razmisliti o tome. »Ne, ne bih.«
Kitty se uspjela mračno nasmijati. »Ni ja.«
»Znate li gdje je sada?« upitao sam.
»Ne«, odgovorila je Kitty. »Nemam pojma. Mislim da je tako i bolje, zar ne?«
Znakovito sam kimnuo. »U svakom slučaju, sada znate moj plan da posao predam
Ralphu i sigurna sam da će mu trebati vrijedni pomoćnici da mu pomognu pri
svakodnevnim odlukama koje je nužno donositi. Stoga sam se pitala tražite li
posao. Rado bih vas preporučila Ralphu. Iako bi, naravno, konačna odluka bila
njegova.«
Dirnula me njezina dobrota. »Hvala, gospođo Mercer, ali tek smo se upoznali.
Odakle vam toliko pouzdanje u mene da mi takvo što ponudite?«
Kitty se toplo nasmiješila. »Jako ste dragi mladoj Sari, gospodine Tanit.
Sudeći po svemu što mi je ispričala, čini mi se da je jedina loša stvar na vama vaše
slomljeno srce. A s obzirom na sve što ste čuli o meni, znate da imam iskustva s
time.«
»Istina. Ne znam kako bih vam zahvalio, Kitty.«
Ustala je i prišla pisaćem stolu od mahagonija u kutu prostorije. »Ovo je
adresa Alicia Halla u Adelaideu. To je najveća kuća u Aveniji Victoria i ondje
ćete pronaći Ralpha i njegovu suprugu Ruth. Nakon što pristanemo, gospodine
Tanit, poći ću onamo i prije odlaska do Ayers Rocka obavijestiti Ralpha o svojoj
odluci.« Čeznutljivo se zagledala kroz prozor kabine. »Odmalena ga želim
posjetiti, ali život je imao druge planove. Budući da mi je ovo posljednji boravak
na australskoj obali, konačno idem onamo.« Oči su joj sjale od uzbuđenja. »Bila
bih vam zahvalna kada biste pričekali nekoliko dana s posjetom Alicia Hallu, dok
ne sredim sve što moram.«
»Naravno«, rekao sam. »Jako mi je drago što ćete konačno posjetiti Ayers
Rock. Domorodcima je poznatiji kao Uluru, zar ne?«
Iznenadila se. »Tako je, gospodine Tanit. Nisam znala da poznajete
aboridžinsko naslijeđe.«
Popio sam svoje piće do kraja. »Moram priznati da nisam upućen kao što bih
trebao biti, ali otac mi je jednom rekao da je Uluru vrlo spiritualno mjesto.«
Kitty je kimnula. »Da, posebice za Aboridžine. Kažu da potječe još iz
Vremena snova.«

289
 Knjige.Club Books

»Vremena snova?«
Ponovno je sjela na sofu sučelice meni. »Ponekad ga nazivaju i Snom. Bez
brige, gospodine Tanit, nitko osim domorodaca ne zna što je to. No Aboridžini
vjeruju da je Vrijeme snova bilo sami početak svemira. Prema njihovoj kulturi,
duhovi ili preci stvorili su zemlju i ljude, kao i rijeke, planine, stijene...«
»I Uluru«, dodao sam.
»Tako je. Zato je ta stijena toliko posebna.« Oboje smo načas utihnuli i
zamislili gromadu od pješčenjaka usred australske divljine, vidljivu s čak nekoliko
stotina kilometara. »Znate li da u određeno doba godine mijenja boju i u suton
postaje blistavo narančasta?«
»To je čarobno.«
»I meni se tako oduvijek činilo.« Kittyne su oči svjetlucale dok je razmišljala
o posebnom mjestu na koje nikako da ode. Ponovno je odlutala. »Oprostite,
gospodine Tanit. Sada kad imate podatke o Alicia Hallu, obavijestit ću Ralpha da
ćete ga posjetiti u dogledno vrijeme.«
Ustao sam i blago joj stisnuo ruku. »Hvala vam, gospođo Mercer. Silno sam
vam zahvalan. Kao i Sari, naravno. Pitam se...« bojažljivo sam dodao, »hoćete li
joj moći dodatno pomoći u Australiji? I pritom ne želim reći da već niste dovoljno
učinili.«
Kitty se prepredeno nasmiješila. »Imam neobičan osjećaj da ćemo se mlada
Sarah i ja još dugo, dugo poznavati.«
Zatim sam joj ponovno zahvalio i pošao natrag u svoju kabinu.

290
 Knjige.Club Books

39.

Alicia Hall, Adelaide, Australija

NIKADA U ŽIVOTU NISAM OSJETIO takvu vrućinu. Australsko sunce guši i pritišće,
za razliku od ugodnih sredozemnih zraka koje griju. Ovdje, u novoj državi, sama
je zemlja tvrda poput gline, a neobična stvorenja koja je nastanjuju stoljećima su
se prilagođavala kako bi izdržala temperaturu. Ja, nažalost, nemam tu povlasticu.
Hladnokrvan sam i naviknut na zadržavanje topline, umjesto da je s lakoćom
otpuštam.
Osim vremenskih prilika, ono malo što sam od Australije vidio, apsolutno me
oduševilo. Bakrenocrvena pustinja prošarana netaknutim stijenama i žilavim
šipražjem. Nepregledno tlo prekriveno narančastim blatom koje se na suncu suši
i pretvara u prah te se na vjetru pronosi cestama poput vilinskoga praha.
Što se samog Alicia Halla tiče, gotovo nikada nisam vidio ljepšu oazu. Nakon
što sam nekoliko dana obilazio luku Adelaide, naposljetku sam se zaputio cestom
punom koliba limenih krovova koje su postupno prešle u zidane prizemnice i na
kraju u široku ulicu s nizovima veličanstvenih kuća. Najveličanstvenija od svih
bila je Alicia Hall. Bijela kolonijalna vila sagrađena je da podnosi svakodnevnu
žegu, sa svih strana okružena sjenovitim verandama i terasama omeđenim
željeznom ogradom.
Raskošan vrt podijeljen je na dijelove, sa stazama koje presijecaju travnjake,
a neke vode do drvenih sjenica obraslih u glicinije. Tamnozeleni grmovi savršeno
su oblikovani, kao i cvjetne lijehe na rubovima staza koje sadrže jarkoružičaste i
narančaste cvjetove, blistavo zeleno lišće i miomirisne ljubičaste pupove. Dugo
sam se divio krupnim plavim leptirima koji su skupljali njihov slatki nektar. Vrt
je omeđen visokim stablima neobično bijele kore koja odišu biljnim mirisom što
se večernjim povjetarcem širi po kući, praćen kakofonijom cvrčaka i drugih
kukaca.

Ralph Mackenzie ima karizmatične plave oči, izraženu čeljust i gustu kestenjastu
kosu. Iznenadio sam se shvativši da je znatno mlađi od Kitty - možda čak dvadeset
godina. Kada sam otprilike tjedan dana nakon pristanka u Adelaideu pokucao na
njegova vrata, dočekao me toplo da toplije ne može.

291
 Knjige.Club Books

»Gospodine Tanit? Dobro došli u Alicia Hall.« Srdačno se rukovao sa mnom

i uveo me u veličanstveno predvorje. Nakon što me posjeo u salon, zamolio je
Kilaru, svoju domaćicu, da mi skuha čaj.
»Ustvari, mislim da bi mi dobro došla voda, gospodine Mackenzie«, ubacio
sam se.
»Aha! Očito je da ste, baš kao ja, iz hladnijih krajeva, gospodine Tanit. Kada
sam tek stigao ni ja nisam mogao zamisliti ništa gore od vrućeg čaja po ovakvom
vremenu. Međutim, moja mudra sestra objasnila mi je da se zbog vrućeg čaja
počnete znojiti, a to aktivira prirodni tjelesni sustav hlađenja.«
Slegnuo sam ramenima. »To mi nikada nije palo na pamet.«
Ralph mi se nacerio. »Australija je prepuna iznenađenja, gospodine Tanit.
Steći ćete sasvim drukčiji pogled na svijet.«
»Nadam se.«
»Nego, sestra mi je kazala da tražite posao. Odmah ću vam reći da mi je
Kittyna preporuka sasvim dovoljna. Dobrodošli ste na poslu koji sam vam
namijenio.... ako ga želite.« Ralph je vidno oklijevao. »Siguran sam da vam je
ispričala što je sve učinila za mene, stoga joj se želim odužiti koliko god mogu.«
»Bit ću vam zahvalan na svakom poslu koji mi ponudite, gospodine
Mackenzie. Voljan sam štošta raditi«, iskreno sam odvratio.
Ralph se nagnuo naprijed na starom drvenom stolcu na kojem je sjedio. »Što
znate o opalu, gospodine Tanit?«
Prisjetio sam se ogrlice s privjeskom koju je nosila Kreegova majka. »Samo
da je dragocjen i rijedak, omiljen među draguljarima.«
»Točno, gospodine Tanit. Zahvaljujući geološkim uvjetima, Australija je
osamdesetih godina devetnaestog stoljeća postala glavni rudnik opala na svijetu.
Proizvodimo više od devedeset i pet posto toga dragog kamenja. No bit ću posve
iskren, nakon rata je industrija bisera u Broomeu zapala u krizu. Oporavlja se, ali
sporo.« Ponovno se uspravio i, možda čak nesvjesno, namjestio svoj prsluk. »Kao
novi rukovoditelj tvrtke, namjeravam vratiti nekadašnji ugled Mercerovih na tome
polju.«
»Shvaćam.«
»Moj nećak Charlie bio je bistar momak, ali rat nam ga je prerano uzeo.
Prepoznao je smjer u kojem vjetar puše i uložio u vinograde i rudnik opala u
Coober Pedyju koji sam spominjao. Prinosi su solidni, ali trenutačno ne radimo
punim kapacitetom. Upravo sam stigao odande.«
Kilara je donijela čaj i poslužila ga na raskošnom srebrnom pladnju.
»Kilara, Coober Pedy je aboridžinski izraz, zar ne?«

292
 Knjige.Club Books

»Da, gospodine«, kimnula je Kilara. »Kupa-piti. To znači rupa bijelog

čovjeka35«. Nalila nam je čaj. »Limun ili mlijeko, gospodine?« Pogledala me, a
mene su očarale njezine prekrasne, svjetlucave smeđe oči.
»Mlijeko, hvala vam.«
Ralph je nastavio. »Kao što rekoh, Coober Pedy je izvorište opala. Prilično
sam siguran da nismo ni zagrebli površinu njegovih zaliha koje tlo skriva. Dok
sam bio gore, ponudili su mi nekakvo jeftino zemljište. Kupit ću ga.«
Otpio sam gutljaj čaja. »Sve zvuči vrlo intrigantno, gospodine Mackenzie.
Kakva bi bila moja uloga u svemu tome?«
»Potreban mi je čovjek koji bi ondje vodio posao. To neće biti... lako. Kao i
pri svakom rudarenju, postoje određeni rizici. A vidjet ćete da ovdje u Australiji
zdravstveni i sigurnosni standardi nisu baš visoki kao u Europi.«
»No«, rekao sam, »možda je pod zemljom ipak malo svježije.« Nasmiješio
sam: se i vratio šalicu na tanjurić.
Ralph me gledao s nadom. »Mogu li to shvatiti kao interes, gospodine Tanit?«
»Možete, gospodine Mackenzie. Hvala vam.«
»Divno. Ipak, ne želim da previdite sve opasnosti koje nosi ta uloga. Već
imamo duboke rudnike, a namjeravam iskopati još dublje.«
Potrudio sam se uvjeriti ga. »Gospodine Mackenzie, nedavno sam izgubio
ljubav svojega života. Pouzdano vam mogu reći da je pravo čudo što sam još
uvijek ovdje i što dišem, štoviše, ničega se ne bojim. Zapravo, život mi više nije
toliko važan. Drago mi je zbog prilike koju mi ljubazno nudite.«
Ralphu je bilo pomalo neugodno. »Žao mi je što to čujem, gospodine Tanit.«
»Molim vas, zovite me Atlas.«
»Atlas. Kakvo divno ime. I sasvim prikladno, s obzirom na to da ćete ići pod
zemlju i na plećima držati sav taj teret opala!« Pružio mi je ruku. »Pobrinut ću se
da vas dobro nagradim, Atlase.« Podignuo je obrvu. »Zapravo, što kažete na ovo?
Osim plaće, ponudio bih vam postotak od prodaje opala. Recimo... deset posto
prihoda?«
Ostao sam zapanjen. »Vrlo ste velikodušni, gospodine Mackenzie, ali nema
potrebe za...«
Ralph me prekinuo. »Kako se ono kaže, Atlase, poklonjenom se konju ne
gleda u zube.« Široko se nasmiješio. »Želim vas potaknuti. Stvarno mislim da bi
to mogla biti velika stvar. Budete li radili onako kako vjerujem da se može, nadam
se da ćete zaraditi mnogo novca. Bit ćete zaduženi za povećanje i unaprjeđivanje
operacija, izvoz opala, sklapanje ugovora... Bit će tu puno posla. Dobro će vam
doći tih deset posto, vjerujte mi na riječ.«

35
Aboridžini su tako prozvali mjesto zbog sklonosti bjelačkih doseljenika da zbog vremenskih
uvjeta žive u podzemnim nastambama. (Op. prev.)

293
 Knjige.Club Books

Kimnuo sam. »Hvala, gospodine Mackenzie. Dogovorili smo se.«

»Divno! Odmah ću potvrditi kupnju onog zemljišta u Coober Pedyju. »Nego,
s obzirom na taj vaš kovčeg...« upro je prstom u moju pohabanu torbu, prekrivenu
crvenom prašinom s puta, »pretpostavljam da trebate smještaj dok vas ne
pošaljem na sjever?«
»Tako je, nemam kamo«, priznao sam.
»Dotad slobodno možete ostati ovdje u Alicia Hallu.«
»Zaista, gospodine Mackenzie, nevjerojatno ste ljubazni.
Vječno sam vam zahvalan.«
»Reći ću vam iskreno, iskoristite svaki trenutak najbolje što možete.« Ralph
se malčice pokunjio. »Jednu vam stvar nisam spomenuo u vezi s Coober
Pedyjem.«
»Da?«
»Dobro ste pretpostavili da je pod zemljom mnogo svježije nego nad njom. I
zato tamošnje rijetko stanovništvo, kako bi izbjeglo nesnosnu pustinjsku žegu,
živi pod zemljom. Doslovce su se ukopali u brda. Tip od kojega kupujem zemlju
prodat će mi i svoju kuću. Ondje ćete živjeti.« Zabrinuto me pogledao, kao da će
me to odbiti.
»Gospodine Mackenzie, sasvim će mi odgovarati boravak odsječen od ostatka
svijeta.«
Ralph je odahnuo. »Bolje ne može! Nego, odoh ugovoriti nekoliko stvari.
Kilara će vam sve pokazati. Osjećajte se kao kod kuće.« Popio sam čaj do kraja i
ustao. »Kilara, molim te, odvedi gospodina Tanita u glavnu gostinsku sobu.«
»Da, gospodine.« Pognula je glavu.
»Hvala ti. Vidimo se na večeri, Atlase.« Ralph je pošao van iz prostorije i
pritom se sudario sa sitnim dječakom na ulasku. Prepoznao sam Eddieja s
broda.
»Opa, polako, Eddie!« rekao je Ralph i pomrsio mu kosu.
»Eddie!« uskliknuo sam dok mi se licem razvlačio osmijeh. »Otkud ti ovdje,
zaboga?!« Dječak mi se nacerio i priljubio lice o Ralphovu nogu.
Ralph se načas zbunio. »Ah, da, sigurno ste se upoznali na brodu!«
»Tako je. Jako mi je drago što ga vidim ovdje u Alida Hallu, Ralphe.«
»Čast nam je što je s nama.« Ralph je zagrlio dječaka. »On i Tinky, naš koker
španijel, postali su pravi prijatelji, zar ne, Eddie?« Dječak je zdušno zaklimao
glavom. »Čekaj, pretpostavljam da ne znate kako su on i Sarah došli ovamo tražiti
Kitty nekoliko dana nakon što je stigla?«
»Ne, nisam znao. Koliko se sjećam, trebali su upoznati svoju novu obitelj
nakon što stignemo.«

294
 Knjige.Club Books

Ralph je uzdahnuo. »Tako je glasio plan, ali nitko nije došao po njih. Njega i
Saru odveli su u nekakvo užasno sirotište, no pobjegli su i došli ovamo.« Ponovno
je pogledao dolje u Eddieja.
»Je li Sarah dobro?« zabrinuto sam upitao.
»Naravno, gospodine Tanit. Kitty ju je uzela za služavku. I sad je kod nje.«
Preplavilo me olakšanje. »Ah, to je stvarno dobra vijest.«
Ralph se nasmijao. »Pravi su tandem. Samo, tako mi svega, zatvorit ću ono
sirotište St. Vincent de Paul u Goodwoodu, pa makar mi to bilo zadnje, gospodine
Tanit. Navodno se časne sestre ponašaju prema djeci kao prema robovima. No
Eddie je ovdje siguran, zar ne, stari moj?«
»Da!« uskliknuo je Eddie pa se okrenuo i šmugnuo iz prostorije.
»Znate li, Ralphe, da je to prvi put da ga čujem govoriti.«
»Poseban je. Nadam se da bi jednoga dana... smiješno je to, tek je ušao u naš
život, ali silno se ponosim što ću ga učiniti Mackenziejem. Službeno.« Ralph je
pročistio grlo. »Uglavnom, nisam neki vjernik, ali moram priznati da iscjeliteljske
moći Alida Halla nisu zanemarive. Otkrio sam da je ovo oaza za razmišljanje i
meditaciju. Možda će i na vas djelovati ljekovito.« Potapšao me po ramenu i
izašao.
»Torba?« upitala je Kilara s ljubaznim osmijehom na licu.
»Ah, mogu sam. Samo vi vodite, hvala vam.« Kilara je slegnula ramenima.
Uzeo sam svoj kovčeg i pošao za njom uz raskošno, zavojito stubište. Dok mi je
pogled vrludao uokolo, spotaknuo sam se o drugu stubu. Kilara se munjevitom
brzinom okrenula, uhvatila me za ruku i istrgnula mi kovčeg kao da je punjen tek
perjem.
»Bez brige, gospodine, ja nosim.«
»Jako ste ljubazni. Obično nisam tako nespretan.« Kilara me povela
hodnikom do krasne sobe s dojmljivim pogledom na vrt.
»Ovdje spavate, gospodine.«
»Hvala, Kilara.« Kimnula je i spremila se otići. U prolasku je zastala i
pogledala me ravno u oči. Ponovno me zadivio njihov sjaj.
»Znate Vrijeme snova?« upitala je.
To me pitanje zateklo. »Da. Ne. No, znam za Vrijeme snova. Zvuči stvarno
posebno.« Prekorio sam se zbog pokroviteljskog načina na koji sam zazvučao.
»Vi iz Vremena snova, gospon. Preci vas znaju.« Kilara me lagano dotaknula
po laktu. Ne mogu objasniti zašto, ali Kilarino toplo lice i blagi dodir izmamili su
mi suze na oči. »Odmarate ovdje. Sad odmarate.«
Sklonila je ruku i tiho zatvorila vrata spavaće sobe za sobom.
Odjednom iscrpljen, srušio sam se na krevet. Sigurno sam istog trena zaspao
jer su me opsjeli užasni snovi. U jednom sam se našao oči u oči s Elle. Držali smo
se za ruke kada je nekakva mračna, zla pojava došla i odvukla je u tamu. U drugom
295
 Knjige.Club Books

sam se našao u crkvi na, po svemu sudeći, svojem vjenčanju. Okrenuo sam se i
vidio Elle kako mi prilazi, ali kada je stigla pred oltar, kao da me nije vidjela.
Izgovorila je zavjete, ali me nije gledala u oči. Zatim sam, kada sam se konačno
udaljio od oltara, vidio da se obraća drugom muškarcu, iako mu nisam vidio lice.
Posljednji san uključivao je uskovitlano noćno nebo, sa Sedam sestara Plejada
koje su poprimile ljudsko obličje i plesale nada mnom. Uhvatile su se za ruke i
okružile me, nasmijane i rasplesane. Kako su se sve brže vrtjele, zavrtjelo mi se u
glavi i nisam više mogao gledati te sam zatvorio oči. Kad sam ih otvorio, ispred
mene se našlo djetešce u košari, nemirno i uplakano. Htio sam ga uzeti u naručje
i utješiti, ali kada sam posegnuo u košaru, djetešce je nestalo iz vida. Zatim sam
se kratko osvrnuo oko sebe i ugledao poznato lice. Bila je to žena u crvenoj haljini
duge raspuštene kose... Nestala je, a svijet se ponovno stao vrtjeti. Sada mi se
vidno polje rasprsnulo u koloplet živih boja. Uskovitlane galaktike i uzorci titrali
su mi pred očima, sve žarkiji i svjetliji, dok sav moj svijet nije postao usijan.
Probudio sam se, lica obasjana jarkim suncem.

296
 Knjige.Club Books

40.

Coober Pedy, 1951.

PUSTINJA COOBER PEDY NAJSUŠE je i najsurovije mjesto koje sam u životu vidio,
ali nesumnjivo daje najbolji opal na svijetu. Ipak, ironično je to da je za nastajanje
toga dragog kamena presudna kiša. Kada se zgodi da padne - jednom u sto godina
- i natopi suho tlo, zemlja prodre duboko u drevne stijene i sa sobom ponese
rastopljeni spoj silicija i kisika. Zatim, tijekom dugih sušnih razdoblja, voda
ishlapi i u pukotinama između slojeva sedimenta ostavlja naslage silicijeva
dioksida. Zahvaljujući tim naslagama na opalu nastaju dugine boje. Zato je toliko
cijenjen. Ljudi koje zapošljavam često me pitaju kakvom čarolijom nastaje naš
proizvod. Dajem im odgovor utemeljen na znanosti, ali mi rijetko povjeruju i
radije se odlučuju za legendu koja kola među Aboridžinima.
Ta legenda govori o impresivnom stvorenju nalik na leptira, zvanom Pallah-
Pallah, koje je imalo prekrasna, svjetlucava krila. Jednoga dana Pallah-Pallah
odletio je do vrha najviše planine, no kako je uskoro počeo padati snijeg, ostao je
zatrpan pod njime. Kada se snijeg konačno otopio, sa sobom je odnio njegove
čudesne boje i one su se upile u tlo.
Mislim da bi nekoć i meni to objašnjenje bilo draže. Međutim, dok proučavam
plodove rudnika, uočavam tek oku jedva vidljive sfere koje reflektiraju svjetlo.
Riječ je o logičnoj i objašnjivoj pojavi, poput zvijezda koje obasjavaju noćno
nebo. Pomirio sam se s time da nisu nekakvi mistični simboli nade i
veličanstvenosti, nego goruće kugle plina koje na mjestu drži gravitacija. Istini za
volju, lakše mi je tako razmišljati o njima, nego misliti da me Sedam sestara -
mojih dosadašnjih čuvarica - naprosto napustilo.
S obzirom na to, čak mi se svidio život pod zemljom. Ovdašnje kuće - ako ih
se tako može nazvati s obzirom na to da su više nalik na brloge - nastale su
bušenjem stijena i iskapanjem krampovima. Kako se stropovi ne bi urušili, moraju
biti visoki barem četiri metra i rijetko su kada viši od toga. Ishod je, u biti, život
u podzemnim pećinama. Neki sebi prokopaju i izvore svjetla, ali ja se nisam
trudio. Postao sam pristaša mraka.
Vješti ljudi pretvorili su svoje nastambe u pristojne replike nadzemnih
stambenih prostora zahvaljujući višesatnom klesanju nadsvođenih prolaza, zidnih
polica, vrata, pa čak i skulptura. Shvatio sam da nemam želju za takvim kućnim
komforom. Spavam na starom i prašnjavom madracu, a odjeću držim u starom

297
 Knjige.Club Books

kovčegu na podu. Nisam si priuštio čak ni radni stol. Protekle dvije godine nisam
imao nikakvu želju pisati u ovaj dnevnik.
Po dolasku sam s poslom krenuo od nule. Unajmio sam skupinu od pet rudara
koji su dotad radili za drugu tvrtku. Uz pozamašna sredstva carstva Mercer koja
sam imao na raspolaganju, mogao sam im ponuditi više novca u zamjenu za
njihovu stručnost. Ti su prvi dani bili mukotrpni. Suočavali smo se s nepreglednim
zemljanim prostranstvom i stravično sporo napredovali.
U zimu 1949. godine sinula mi je genijalna zamisao.
Da bismo proširili rudnike brzinom kojom je Ralph Mackenzie htio, trebali
smo ljude naviknute na rad u teškim podzemnim uvjetima. Poslao sam jednoga
svojeg rudara u Port Adelaide u izvidnicu među mladiće netom pristigle iz
Europe, koji su se suočili s opasnostima najnovijega rata i tražili novi početak.
Moj bi im radnik prišao i ponudio posao uz pristojnu plaću.
Moj je plan uspio. Iduće godine u to vrijeme imali smo više od stotinu radnika
koji su u Coober Pedyju vadili opal.
Ralph Mackenzie nije mogao vjerovati kada sam mu iznio brojke, stoga je
osobno došao u Coober Pedy. Tih me dana rijetko što veselilo, ali pogled na njega
dok se razjapljenih usta iščuđavao dugačkome nizu rudarskih okana iskreno me
oduševio.
»Bože dragi, Atlase! Gledam i ne vjerujem. Mislio sam da je došlo do
računovodstvene pogreške ili možda...« Oklijevao je.
»Da vas želim preveslati«, hladno sam rekao. Čim su mi te riječi izašle iz usta,
shvatio sam da sam se promijenio. Nakon čitave godine bez Elle u toj paklenoj
pustinji postao sam grub.
Ralph se nelagodno nasmijao. »Pa... da.« Pognuo je glavu. »No, sad sam se
uvjerio na svoje oči i dokaze je nemoguće osporiti.« Pružio mi je ruku. »Vi ste
pravi titan ove industrije, Atlase Tanite.«
»Hvala vam, Ralphe.«
»Kažem, znam da vam je sigurno grozno ovdje svaki dan. što kažete na
nekoliko tjedana odmora u Alicia Hallu? Uza sve podmirene troškove, dakako.
Mislim da je to najmanje što mogu učiniti.«
Odmahnuo sam glavom. »Nema potrebe. Ovdje imamo mnogo posla koji
treba obaviti i rado sudjelujem u njemu.«
»No, to je istina, ali ponekad je važno napraviti odmak kako bi čovjek cijenio
svoja postignuća.«
»Ne«, strogo sam odvratio i primijetio da se Ralph smeo. »Hvala vam.«
Slegnuo je ramenima. »U redu. Nego, nisam stručnjak kao vi, ali iz svoje
laičke perspektive, rekao bih da naše zemljište izgleda prilično popunjeno.«
»Imate pravo. Nema previše mjesta za nova okna. Dobro bi nam došla nova
područja za rudarenje.«

298
 Knjige.Club Books

»Razumijem, Atlase. Pribavit ću vam ih još. Zarada koju ste donijeli tvrtki bit
će i više nego dovoljna da kupimo dvostruko, možda čak trostruko veće od ovoga
koje trenutačno imamo.« Lagano me pogurnuo. »Uskoro ćete biti milijunaš sa
svojih deset posto. Što kažete na to?!«
Pogledao sam Ralpha u oči. »Uživam u poslu. Radio bih i za manje.«
Uzdahnuo je. »Gospode, vama je baš teško ugoditi, zar ne? Iskreno, brinem
se zbog vas. Kad smo se lani upoznali, bili ste potišteni i slomljeni. No čovjek
kojega danas vidim pred sobom je... oguglao. Odradili ste sjajan posao, Atlase, ali
valja upamtiti da se život događa na žemlji, a ne pod njom.«
Zaškiljio sam. »Kao što rekoh, odgovara mi ovaj stil života.«
Ralph je ustrajao: »Oprostite ako je neumjesno, Atlase, ali ovo je posve
muško okruženje. Gotovo da nemate mogućnosti za druženje sa suprotnim
spolom. Poznajem mnogo mladih dama u Adelaideu koje bi vas rado upoznale u
Alicia Hallu.«
Polako sam se okrenuo prema njemu. »Gospodine Mackenzie, zamolit ću vas
da nikada više ne predlažete takvo što. To me uopće ne zanima.«
»U redu.«
Ralph Mackenzie otišao je i u narednih mjesec dana kupio deset hektara
novog zemljišta. Zbog toga sam povećao broj izviđača u lud u Adelaideu i vrlo je
brzo Mercerovo rudarenje opala u Coober Pedyju postalo glavna tema cijele
industrije. Posao je sve o čemu razmišljam. Svakoga se dana budim i
koncentriram na zadatak pred sobom. U mislima su mi isključivo sjekire,
krampovi, drvo i mrak, što će reći da nema bojazni da mi um zaluta u bilo kakve
nepoželjne predjele.

299
 Knjige.Club Books

41.

DANAS SAM ZAMALO POGINUO.

Dok sam jutros pripremao izvozne dokumente u svojoj limenoj kolibi s
uredom, predradnik Michael dotrčao je k meni sav uspaničen.
»Gospodine! Rudnik se urušio! Tri su čovjeka ostala zatrpana u sedmici!«
Instinktivno sam skočio na noge. »Jesu li živi?«
»Jesu, ali ne zadugo, gospodine. Mislim da će se sve dokraja urušiti.«
Krenuo sam prema vratima. »Okupite što više ljudi i dovedite ih do sedmice.
Brzo!«
»Da, gospodine«, odgovorio je Michael i otrčao preda mnom. Zatim mi je
glavom proletjela mučna pomisao. Doviknuo sam mu:
»Kažete da će se srušiti?«
»Čuje se užasno škripanje, gospodine. Mislim da je drvo možda istrunulo.«
Duboko sam udahnuo. »Ne zovite ljude, Michaele. Neću nepotrebno riskirati
ničiji život. Sići ću sam.«
»Uz dužno poštovanje, gospodine, nema šanse da išta postignete sami.
Zatrpani su pod čitavom planinom zemlje i drva.«
Uvažio sam njegovu procjenu situacije. »Možete potražiti dobrovoljce. Dobro
im objasnite situaciju. Ništa im nećemo naređivati. To mora biti njihov izbor.«
Michael je kimnuo i otrčao. Ja sam pojurio po narančastom tlu, sve dok nisam
stigao do ulaza u okno broj sedam, iz kojega se, kako je Michael i rekao, čula
grozomorna škripa. Bez premišljanja sam se počeo spuštati niz čeličnu ogradu
pričvršćenu za stijenu. Kada sam stigao na dno jame, dočekala me mećava blata i
prašine. Jedva sam razaznavao sjaj uljanica te sam pošao za njima u oblak prašine.
Šireći ruke ispred sebe, ubrzo sam nabasao na jednoga rudara.
»Tko je to?« viknuo je.
»Atlas Tanit! A vi?«
»Ernie Price, gospodine!«
»Pokažite mi gdje su ljudi.«
»Točno ispred nas, gospodine!« Zgrabio me za rame i poveo prema odronu,
gdje sam nazreo petoricu ili šestoricu muškaraca kako stružu po odronjenoj
zemlji. »Čulo se žestoko pucanje, pa sam svima naredio da izađu. No njih trojica
nisu bila dovoljno brza.«

300
 Knjige.Club Books

»Sve će se urušiti!« uzviknuo sam. »Morate van!« zavapio sam.

»Ovo je moj rudnik, gospodine, i to su moji ljudi. Moram pokušati!«
Postao sam svjestan potmulog cvileža pod zemljom i pribrao se. »Ostanite
ako želite. Ali mislite na svoju obitelj.«
»Vi svi!« dreknuo je Ernie, obraćajući se muškarcima koji su pokušavali
prokopati zemlju. »Van! Gore na sunce, odmah!« Oklijevali su. »Naređujem vam!
Da ste istog trena izašli!« Poslušali su uputu i odbacili krampove i lopate. Ernie
je stoički ostao stajati i pružio mi kramp. »Samo kopajte, gospodine. Ništa drugo
ne možemo.«
Stenjanje i cvilež postajali su sve glasniji dok smo žestoko tukli o čvrstu
zemlju. »Čekajte!« viknuo sam. »Tučemo o drvo, zato i ne napredujemo! Blato je
prekrile drvo! Moramo kopati odozgo, a ne odozdo!« Ernie mi je kimnuo i poveo
se za mojim primjerom kada sam se obrušio na odron od visine prsa prema dolje.
Na moje oduševljenje, povici muškaraca postali su glasniji čim smo uspjeli očistiti
više zemlje. »Još! Blizu smo!« Nakon, kako se činilo, nekoliko sati, a ustvari
vjerojatno jedva dvije minute bjesomučnog kopanja, vidio sam da se nešto miče.
»To je ruka! Zgrabite i povucite je, Ernie!« Poslušao me, a ja sam nastavio kopati.
Naposljetku je iz odrona izronila nečija glava i zakašljala se. Ernie je izvukao
čovjeka, a on je zastenjao.
»Možeš li hodati, Rone?« upitao je. Ron je odmahnuo glavom. Iznenada je iz
zemljane oluje na ulazu u okno izronio Michael s tri dobrovoljca.
»Vodite ga odavde!« viknuo sam. »Moramo osloboditi još dvojicu!« Prislonio
sam uho na odron i osluhnuo. Čuo sam cvilež. »Ovdje je!« Na moje iznenađenje,
iz jednog dijela koji smo već prokopali izvirila je noga. Iako smo do njezina
vlasnika došli brže nego do prethodnog, čovjek je bio u lošijem stanju i gubio je
svijest. Rudnik je zaškripao najviše dotad, a tlo je počelo podrhtavati.
Znao sam kamo to vodi i obratio sam se ljudima.
»Njega će biti teže izvući na površinu. Svi ćete biti potrebni. Ja ću prokopati
put do zadnjeg rudara.« Dobrovoljci su počeli vući unesrećenog prema izlazu iz
okna, a Ernie se ponovno prihvatio krampa. »Ernie«, rekao sam i stavio ruku na
njegovo rame. »Hvala vam, ali oni vas trebaju. Ja ću doći do zadnjega. Kako se
zove?«
»Jimmy, gospodine. Još je mlad. Samo devetnaest godina!«
»Jasno. A sad idite.« Ernie se okrenuo i otrčao u prašinu. Još sam jednom
prislonio uho o odron, ali ovoga puta nisam začuo prigušene jauke. I zato sam
mahnito navalio na gomilu čvrste zemlje pred sobom. Pomirio sam se sa
sudbinom. Rudnik će se urušiti, a ja ću stradati zajedno s Jimmyjem. U nadi da ću
mu dati do znanja da neće poginuti sam, viknuo sam: »Jimmy! Bit ćemo dobro!
Čuješ li me, Jimmy? Sve će biti u redu!« Na moje krajnje iznenađenje, u odgovor
sam jasno začuo jecaj. »Jimmy?! Jimmy, jesi li to ti?!«

301
 Knjige.Club Books

»Aaaaah«, ponovno sam začuo. Slijedio sam glas i prenerazio se ugledavši

čovjeka na rubu svijesti, posve vidljiva torza. Međutim, noge su mu bile
zarobljene točno ispod drvenoga nosača. Zgrabio sam ga za ruku, a srce mi je
mahnito tuklo.
»Jimmy! Drži se!« viknuo sam i povukao ga najjače što sam mogao. Kriknuo
je od bola jer je postalo očito da je pošteno zaglavio. Počeo sam otkopavati zemlju
oko njegova struka, ali sam shvatio da time ništa neću postići. Zgrabio sam
uljanicu i uvjerio se da sam dobro pretpostavio - potporna se greda urušila na okno
pod oštrim kutom, zbog čega nije nasmrt zgnječila Jimmyja, ali ga je zarobila.
Zgrabio sam gredu i pokušao je pomaknuti. Nisam uspio.
»Molim vas«, promrmljao je Jimmy. »Molim vas, molim vas...«
Prešao sam prstima po drvu ne bih li napipao kakvu pukotinu. Kada bih
nekako uspio raskoliti gredu, bilo bi mi lakše izvući Jimmyja ispod nje, a da ga
odron što je nalijegao na gredu ne zgnječi. Ubrzo sam napipao pukotinu koju sam
tražio. Ohrabren, ponovno sam zgrabio kramp i stao tući po gredi. Tlo pod mojim
nogama sada je toliko podrhtavalo da sam više puta promašio nego pogodio gredu.
»Dovraga!« viknuo sam. Kada bih barem imao nešto oštro što bih ugurao u
rascjep da mi pomogne raskoliti gredu. Dok sam pipao po podu tražeći kamenje,
sjetio sam se predmeta koji sam imao kod sebe.
»Dijamant«, dahnuo sam. Povukao sam kožnatu torbicu preko glave i izvadio
dragocjeni sadržaj iz nje. Zatim sam napipao najširi dio pukotine i unutra utisnuo
dijamant. Odmaknuo sam se i podignuo kramp iznad glave. Pomolivši se u sebi,
zamahnuo sam njime iz sve snage. Zvečanje koje je uslijedilo potvrdilo mi je da
sam pogodio gredu. Zatim se čulo pucanje dok se donja polovica grede odvajala
od gornje. Ispustivši kramp, zgrabio sam gredu i potegnuo iz petnih žila. Usprkos
svim izgledima, moj je plan uspio. Donji dio grede se odvojio, a gornji je nastavio
podupirati odron iznad nas. Uhvatio sam Jimmyja za ruku i izvukao ga.
Sva sreća pa sam to uspio postići u kratkom roku, zato što se preostali dio
grede ubrzo raspuknuo. Vukao sam Jimmyja po podu za ruke i probijao se kroz
krš i prašinu.
»Upomoć!« povikao sam iz svega glasa kada sam stigao do ulaza u okno.
»Upomoć, molim vas!« Zaključio sam da me nitko ne čuje zbog strahovite
tutnjave. Smognuo sam svaki atom snage koji mi je preostao, zgrabio Jimmyjevo
mlitavo tijelo i prebacio ga ;preko ramena. Zatim sam se uhvatio za željeznu
ogradu i počeo se penjati iz toga pakla. Bila je to čista agonija. Ipak, uspio sam.
Nakon nekoliko metara začuo sam glasove.
»Hej, netko se penje!«
»Nema šanse. Priviđa ti se!«
»Pogledaj dolje!«
»Kvragu, daj siđi i pomozi mu! Evo nas, gospodine, izdržite!«

302
 Knjige.Club Books

Nastavio sam se mukotrpno uspinjati prema slobodi, kadli sam osjetio kako
netko podiže Jimmyja s mojih ramena.
»Imamo ga. Povuci ga gore, Michaele!« čuo sam Ernieja da viče.
Kada su povukli Jimmyja s mene, izgubio sam ravnotežu i skliznuo s ograde.
Dok sam tako visio, vidio sam kako Jimmyja izvlače iz okna. Zatim je tutnjava
ispod mene postala nepodnošljiv urlik, a zemlja mi se stuštila na lice.
»Kreće!« povikao je Ernie. »Brzo, uhvati ga!«
Pogledao sam dolje ususret propadajućem vrtlogu zemlje i drva. Onaj je urlik
postao zaglušujuć, a kada sam podignuo pogled, posljednje što sam vidio bila je
Erniejeva ruka dok je očajnički posezala za mojom. Htio sam je uhvatiti, ali je
željezna ograda propala zajedno s tlom. Načas sam osjetio kako padam, a zatim
je sve oko mene nestalo.

Na svoje veliko iznenađenje, probudio sam se u provizornoj kolibi iznad zemlje.

Ležao sam na hrpi odbačene radne odjeće.
»Došao je k sebi!« rekao je Ernie. Snažno sam trepnuo i ugledao ga.
»Gospodine Tanit. Živi ste!«
Postao sam svjestan silnog bola kojega mi je nanosilo disanje. »Ne mogu
disati«, prostenjao sam.
»To je zbog vaših rebara, gospodine. Pošteno su popucala. A noge?« upitao
je. »Možete li pomicati prste?«
Pokušao sam, uspješno. »Da. Ljudi iz okna...«
»Osim nekoliko slomljenih kostiju i blage potresenosti, svi su dobro,
gospodine. I to zahvaljujući vama.«
Prinio sam ruku glavi. Pulsirala je od bola. »Rudnik se urušio na mene.«
»Da, gospodine, upravo dok ste bili oko tri metra od površine. Srećom, vidjeli
smo gdje ste pali pa smo odmah počeli kopati. Gotovo je cijela radna snaga bila
uključena u vaše spašavanje. Lako je raditi kad nas je mnogo.«
»Hvala vam«, rekao sam i pokušao mu pružiti ruku pa jauknuo kada mi je
zapešćem sijevnuo bol.
»Nastojte što više mirovati, gospodine. Obavijestili smo gospodina
Mackenzieja u Adelaideu, pa nam je rekao da su najbolji liječnici na putu k vama
i ostalima. Ali dotad, no... Michael se nečega sjetio.« Pokazao je na predradnika
koji je stajao pokraj vrata.
Michael je pročistio grlo. »Biste li pristali primiti Ngangkarija?«.
»Ngangkarija?« upitao sam.

303
 Knjige.Club Books

»To je aboridžinski vrač, gospodine. Čuo sam da ga ima selo udaljeno

nekoliko kilometara odavde. Liječnici iz Adelaidea stići će za nekoliko dana, ali
Ngangkari može doći još danas poslijepodne.«
Uspio sam kimnuti. »Sve, samo da me prestane boljeti dok dišem.«
Michaelu je laknulo. »Bez brige, gospodine Tanit. Vratit ću se i dovesti vam
pomoć. Vi ste vrlo hrabar čovjek.« Istrčao je iz kolibe.
»Je li pri svijesti?« upitao je glas izvana.
»Samo malo, gospodine Tanit«, rekao je Ernie i otišao van provjeriti tko je to.
Čuo sam tihe glasove i on se vratio. »Znam da ste tek došli k sebi, gospodine, ali
netko vas jako želi vidjeti i uvjeriti se da ste dobro.«
»Tko to?« upitao sam.
»Jimmy, gospodine. Želi vam zahvaliti.«
»Molim vas, pošaljite ga unutra.« Ernie je izašao, a na njegovo mjesto došao
je mladić jedva stariji od dječaka. Ušao je hramajući i skinuo šešir za zaštitu od
sunca, skrušeno ga držeći pred sobom. »Jimmy«, rekao sam. »Kako si?«
»Živ sam, gospodine. I to isključivo zahvaljujući vama. Rekli su mi da ste
ostali dolje da me iskopate i da ste me iznijeli na leđima. Vaš sam vječni dužnik.«
Zagledao se u pod.
»Svi vi radite za mene, što znači da sam odgovoran za vašu sigurnost. Samo
sam radio svoj posao.« Mladić se nelagodno promeškoljio. »Je li sve u redu?«
»Da, gospodine.« Okrenuo se i pogledao vrata. »Samo vam nešto moram
vratiti.«
»Kako to misliš?« upitao sam. Jimmy je nesigurno gurnuo ruku u džep i
izvadio poznat mi predmet. Morao sam se nasmijati, na što me nepodnošljivo
zaboljelo u prsima. »Jao«, promrmljao sam. »No, nisam mislio da ću ga više
vidjeti, Jimmy. Znaš li što je to?« Ipak je dijamant još uvijek bio prekriven
ljepilom i laštilom za čizme.
»Da, gospodine. Kao mali radio sam u rudnicima dijamanata u Kanadi. Uočio
bih ga bilo gdje. Iako...« odmahnuo je glavom. »Nikada prije nisam vidio nešto
slično.«
»Da, mogu misliti.« Pokušao sam sjesti na svojoj prostirci od odjeće. »Kako
si dospio do njega, pobogu? Pozdravio sam se s njime tamo dolje.«
»Vidio sam kad ste izvadili nešto iz torbice oko vrata. A kad ste krampom
udarili po gradi, doslovno mi je pao u krilo, gospodine. Čuvao sam vam ga.«
Prišao mi je dok sam tako ležao. »Izvolite.« Stavio mi je dijamant u ruke.
Nakratko sam zurio u njega. »Mislio sam da će zadnji čin njegova boravka u
mojem vlasništvu biti spašavanje nečijeg života, ali evo ga. Ponovno mi se
vratio.« Premetnuo sam ga u rukama i podignuo pogled prema Jimmyju. »Zašto
ga nisi zadržao? Mogao ti je pomoći da se oslobodiš svega ovoga. Mogao si otići
kamo god želiš, učiniti bilo što sa svojim životom... A ti si ga ipak odlučio vratiti.«

304
 Knjige.Club Books

Jimmy je žestoko zatresao glavom. »Ne pada mi na pamet, gospodine. To nije

moje.«
»No«, rekao sam, »hvala što si mi ga vratio.«
Plaho me pogledao. »Ja bih vas mogao pitati isto, gospodine.«
»Kako molim?«
»I sami ste rekli. Uz pomoć takvog dragulja možete biti što god želite, a vi ste
ovdje s nama, s hrpom nesretnika u divljini. Danas ste zamalo poginuli. Zašto ga
ne prodate i ne priuštite sebi drukčiji život?«
Razmislio sam i shvatio koliko je to sigurno čudno u očima toga mladića.
»Rekao si da dijamant nije tvoj. Zar ne, Jimmy?« Mladić je kimnuo. »Pa«,
odgovorio sam, »nije ni moj. Hvala ti još jednom što si ga vratio.« Jimmy se
okrenuo i pošao van iz kolibe. »Jimmy?« zazvao sam ga. »Nemoj to spominjati
ostalima, ako može.«
»Što to, gospodine?« odvratio je Jimmy. Kimnuo sam mu, a on je hramajući
izašao iz kolibe.
Zagledao sam se u dijamant. »Čak i kad sam te se pokušao riješiti, vratio si
se. Zar nisi ispunio svoju svrhu?« Pažljivo sam spremio kamen u džep. Zatim sam
sklopio oči i zaspao.
Probudio me Michaelov glas. »Gospodine Tanit? Stigao je pripadnik
Ngangkarija.« Protrljao sam oči i pokraj Michaela ugledao visokog muškarca u
suknji od dugačke, suhe trave i tijela prošarana jarkim, šarenim uzorcima. Gledao
me pa mi mahnuo.
Uzvratio sam mu. »Zdravo. Hvala što ste došli.«
Pokazao je prstom na sebe. »Yarran.«
Ja sam zauzvrat pokazao na sebe. »Atlas.« Kimnuo je. »Jako me boli u prsima.
Mislim da su mi rebra slomljena, pa me zanima imate li kakav lijek protiv
bolova?« Yaran se tupo zagledao u mene.
Michael je uskočio. »Čini se da ne vlada engleskim baš najbolje, gospodine
Tanit.«
Yarran je upro prstom u moja prsa. »Da. Bol«, rekao sam. Yarran je kimnuo
glavom i potapšao Michaela po leđima. »Mislim da vam poručuje da izađete,
Michaele.«
Izgledao je zabrinuto. »Jeste li sigurni?« upitao je. »Da, sve u redu. Hvala.«
Nakon što je Michael izašao, Yarran je stavio ruku na moja prsa. »Pazite!«
uzviknuo sam, plašeći se bola koji mi je mogao nanijeti i najblažim dodirom.
Zastao je i nasmiješio mi se.
»Jao«, rekao je.
»Da, jao. Boli«, odvratio sam.

305
 Knjige.Club Books

Yarran je ponovno kimnuo, a zatim duboko udahnuo i ponovno prinio ruke

na moja prsa. Pripremio sam se na bol, ali njegov je dodir bio blag dok je
dlanovima polako prelazio po mojim prsima, kao da gladi mačku.
»Molim«, rekao je i upro prstom u moju blatnjavu košulju. Pažljivo sam je
raskopčao i pogledao svoja prsa, koja su u međuvremenu poprimila ljubičasto-
crnu nijansu. »Jao«, ponovio je Yarran. Vratio je ruke na moja prsa. Sklopio je
oči i počeo sve dublje disati.
»Mmmmm«, počeo je mantrati dubokim, melodioznim glasom. Ponovno sam
ga pogledao i primijetio da se mršti.
»Je li sve u redu?« upitao sam.
»Unutra, jao«, ponovio je.
»Znam. Mislim da sam slomio rebra.«
»Ne. Unutra. Duboko. Jao.«
Tijelom mi je prostrujala panika. »Duboko? Misli da nešto nije u redu s mojim
srcem?« Pokazao sam na sredinu svojih prsa.
»Tijelo se oporavi«, rekao mi je Yarran. »Duh je slomljen.« Zurio je u mene
svojim tamnosmeđim očima, blistavim poput Kilarinih. »Preci«, nastavio je i upro
prstom uvis. »Preci brinu.«
»Ne znam na što mislite. Ja...« prije nego što sam uspio dovršiti rečenicu,
Yarran je stavio ruke na moju glavu i palcima mi počeo masirati sljepoočnice.
Ostalim mi je prstima lagano stiskao zatiljak, ali me to nije boljelo.
Ono što se zatim dogodilo vrlo je teško opisati, ali dat ću sve od sebe. Činilo
se da me Yarranovi prsti stišću sve jače i jače, sve dok nisam imao osjećaj kao da
mi je prodro u lubanju i posegnuo u sam um. Opet naglašavam, osjećaj nije bio
nimalo bolan, prije sličan nekakvom nježnom zagrljaju iznutra. Taj mi se osjećaj
proširio iz glave u vrat, a zatim i u prsa. Odjednom sam osjetio da lakše dišem,
kao da su mi se pluća oslobodila nekakvog pritiska kojega dotad nisam bio ni
svjestan. Prostorija preda mnom izblijedjela je i postala blistavo bijela. Osjećao
sam se lagano i smireno. Tada sam začuo Yarranov glas. Plesao je i odjekivao oko
moje glave.
»Vaša duša jako pati«, rekao je. »Preci i ja pomoći ćemo vam da se
oporavite.«
»Savršeno govorite engleski, Yarrane!« euforično sam odgovorio.
»Naša se ograničenja svode na tjelesni svijet, Atlase. Brinem se da ste
zaboravili, ali život je mnogo više od toga.«
»Gdje smo?« upitao sam.
»Gdje god želite biti«, odgovorio je.
Načas sam se zamislio. »Želim biti s Elle, ali nestala je, Yarrane. Još uvijek
ne razumijem zašto.«
»Nestala je«, tiho je rekao Yarran.
306
 Knjige.Club Books

»Nestala je iz mojeg života.«

»Nestala je... svuda«, rekao je. »Hmm.«
»Kako to mislite?«
»Postoji veza koja nas spaja s onima koje volimo, čak i ako su daleko. Iako je
ne vidimo, ta veza osigurava da smo uvijek povezani, gdje god bili. Još ste uvijek
vezani za nju.«
Srce mi je zatreperilo. »Iako se nije ukrcala na brod?«
»Da. Ne vidim gdje završava veza koja vas spaja. Ona želi da je pronađete.«
»Želi?« upitao sam, pomalo zapanjen.
»Hmmm«, ponovno je zažamorio Yarran, kao da pjeva. »Imate mnogo posla.
Mnogo posla.«
»Želite reći, trebam ići tražiti Elle?«
Yarran je zastao kao da pomno razmišlja o sljedećim riječima. »Preci vjeruju
da morate ispuniti sudbinu. Zaštitit će vas, Atlase.«
»Yarrane, ne razumijem vas najbolje.«
»Sad spavajte. Preci bdiju nad vama.«
Bijelo svjetlo polako se pretvorilo u tamu i utonuo sam u blaženi san. Kada
sam se probudio, u sobi je bilo mračno. Duboko udahnuvši, primijetio sam da me
u prsima znatno manje boli. Nisam sumnjao u to da su mi rebra i dalje slomljena,
ali sam barem mogao disati bez bolova. Čak sam utvrdio da mogu s relativnom
lakoćom sjediti i stajati. Zakopčavši košulju, otvorio sam vrata kolibe i izašao u
mračnu divljinu. Pun je mjesec jarko obasjavao brojna okna preda mnom, nalik
na svemirski krajolik s golemim kraterima.
Prodoran cvilež i kreket pustinjskih žaba odjekivali su pustinjom, isprekidani
tek povremenim zavijanjem dinga. Osjetio sam nečiju ruku na ramenu, okrenuo
se i ugledao Yarrana.
»Yarrane. Osjećam se mnogo bolje. Hvala vam!« Podignuo sam palac i
pokazao mu.
Yarran je kimnuo i pružio mi hrpicu nečega nalik na svježe ubrano bilje i
cvijeće. »Popijete«, rekao je.
»Hvala vam. Hoću.« Načas sam oklijevao. »Jako mi je godio onaj razgovor.«
Tupo je zurio u mene, a ja sam se prekorio što sam svoj san pripisao Yarranovim
duhovnim moćima. »Uglavnom, stvarno se mnogo bolje osjećam.«
Yarran se okrenuo i mahnuo mi preko ramena. »Dođete«, rekao je i krenuo
van u divljinu iza kolibe. Pošao sam za njime i sigurno smo tako hodali desetak
minuta dok je tlo pred nama obasjavala mjesečina. Tada je Yarran zastao i sjeo na
prašnjavo tlo. Prekrižio je noge, a ja sam se poveo za njegovim primjerom.
Pokazao je prema nebu. »Preci«, rekao je.

307
 Knjige.Club Books

Podignuo sam pogled, a prizor koji me na nebu dočekao oduzeo mi je dah.

Zvijezde su sjale kao nikada dotad. Onako svjetlucave i blistave, bile su upravo
veličanstvene. Orion, Bik, Perzej, Plejade... Sva su zviježđa čudesno blistala.
»Yarrane... zvijezde... nikad nisu bile tako sjajne.«
»Uvijek tu«, odgovorio je Yarran. »Ali ne vidite. Duh slomljen. Bude bolje.«
Osjećao sam se počašćeno tim prostranstvom svjetlucavoga svoda. U tom sam
trenutku vidio život u tami i toplinu u hladnoći. Pogledao sam prema Sedam
sestara.
»Zdravo, drage moje prijateljice.«
Uživao sam u njihovu sjaju i u sebi im se ispričao jer sam smetnuo s uma sve
što su učinile za mene na mojem životnom putu. Uostalom, one su te koje su me
dovele na sigurno tijekom onoga nemogućeg putovanja u djetinjstvu. Bez njih bih
ostao ležati mrtav na postelji od sibirskoga snijega. I dalje sam bio čvrsto uvjeren
da su mi Sestre poslale Elle, monsieura Landowskog, Brouillyja, Pipa i Karine te
Archieja Vaughana. I, nadasve, Kitty Mercer i njezina brata Ralpha.
»Dobro«, rekao je Yarran i ustao. »Kući.« Bez ikakvog pozdrava, nastavio se
udaljavati od rudnika.
»Čekajte, Yarrane, selo je na onoj strani.« Odmahnuo je rukom. »Molim vas,
vratite se i ostanite večeras. Sutra ćemo vas odvesti kući na konju!«
Yarran se okrenuo prema meni. »Ne, vi, kući.« Ponovno je pokazao na nebo.
»Čekajte, mislite da bih trebao otići kući? U Coober Pedy? Ili mislite baš
kući? U Švicarsku? Yarrane!« vikao sam za njim.
Zastao je i ponovno se okrenuo prema meni sa širokim osmijehom na licu.
»Puno posla.«
Te tri riječi... rekao ih je u snu. »Znao sam... Trebam li potražiti Elle,
Yarrane?« Nastavio se udaljavati od mene i ovoga se puta nije okrenuo. »Molim
vas, stanite. Ne mogu dopustiti da nestanete u divljini! Nije sigurno!«
Yarran se glasno nasmijao i nestao u tihoj australskoj noći.
Svjestan da mi nema druge, vratio sam se u svoje podzemno prebivalište.
Nakon susreta s pripadnikom Ngangkarija, osjećam se okrijepljeno. Usudio
bih se reći čak... pun nade? Zrak mi kola plućima, što se više ne može reći za one
koje sam izgubio. Oca, Pipa, Karine, Archieja... Njima dugujem to da ponovno
ustanem i živim svoj život.
Znam što mi je činiti.
Moram pronaći Elle.
I ponovno je pridobiti.
Ništa drugo nije važno.

308
 Knjige.Club Books

Na Titanu
Lipanj 2008.

309
 Knjige.Club Books

42.

STAR JE ODLOŽILA DNEVNIK i okrenula se prema CeCe, čije su oči bile pune suza.
Taj ju je prizor i dalje čudio, jer njezina je sestra uvijek bila snažna i
nepokolebljiva.
»Joj, Cee, dođi ovamo«, rekla je Star i zagrlila je. »Jako je teško čitati o našim
obiteljima, zar ne?«
»Aha«, šmrcnula je CeCe. »Čisto u slučaju da niste povezali, Sarah - sirotica
s broda - moja je baka. Nisam imala pojma da su se ona i Pa poznavali.«
»Nisu se samo poznavali, CeCe. Ona ga je spasila. Bez nje bi se bacio u ocean.
Bez tvoje bake, Pa Salta ne bi bilo. Niti bi itko od nas bio ovdje.« Star je stisnula
sestrinu ruku. »To je čudesno.«
CeCe joj se uspjela nasmiješiti. »Imaš pravo. Prilično je fora, ali ja bih mogla
reći isto za Vaughanove. Zvuči kao da je Pa bio vrlo sretan na High Wealdu.«
Star se zahihotala. »Da, to je istina. Flora je bila posebno nevjerojatna, ali je
zbog djeda Teddyja zamalo izgubio glavu! On je baš bio...« Star je pažljivo
razmislila o svojim sljedećim riječima, »... kopile!« viknula je, što je CeCe uvelike
iznenadilo.
I ona se zahihotala. »Da, žao mi je, Star. Ne možemo sve imati pretke heroje.«
CeCe je ustala i protrljala oči, a zatim otišla do mini-hladnjaka u svojoj kabini i
uzela bočicu vode. »Hoćeš? Čitaš već nekoliko sati.« Star je kimnula, a CeCe joj
je dobacila bočicu na drugi kraj sobe. Pala je pokraj sestre na bračni krevet.
»Nego, što misliš, što se dogodilo Elle?«
Star je otvorila svoju bočicu. »Ne znam. Jako je čudno. Očito su bili jako
zaljubljeni.«
CeCe je sjela na rub pisaćeg stola. »Osim ako je Pa stekao pogrešan dojam.«
»Kako to misliš?« upitala je Star.
»Sve što Pa kaže u dnevniku prihvaćamo kao činjenično stanje, ali to je samo
njegova strana priče. Misliš li da je moguće da Elle nije bila jednako tako
zaljubljena u njega? Ipak ga je taj psihopat Kreeg progonio po cijelom svijetu i
pokušavao ga ubiti. Mislim da je, čak i ako nekoga voliš, to malo... previše, ne?«
Popila je gutljaj vode iz svoje bočice.
Star je razmislila o njezinim riječima. »Toliko su toga prošli zajedno. Ne
razumijem zašto bi ga jednostavno ostavila na pristaništu. Čudna mi je cijela ta
situacija.«

310
 Knjige.Club Books

CeCe se nasmijala. »Čudne su situacije tipične za Pa Salta.« Ustala je i

opružila se na krevetu pokraj Star.
Netko je pokucao na vrata kabine i ušla je Elektra u narančastom kaftanu.
»Jeste gotove?« upitala je.
»Da. Star mi je upravo pročitala«, odgovorila je CeCe.
Utrčala je i pridružila se sestrama na krevetu. »Ti bokca. Toliko novih
informacija! Znate onu ženu koju je upoznao u New Yorku na prosvjedu? To je
bila moja prabaka! Dobro, u neku ruku. Brinula se o mojoj baki kad je bila mala.
Koje su šanse za to?«
»Ajme, Elektra. Baš smo se pitale ima li to kakve veze s tobom.« Star je uzela
sestru za ruku.
»O, da, ima. Itekako. I možemo li prokomentirati Georga i Marinu? Koji
vrag?!«
Star je odmahnula glavom u nevjerici. »Da, to je pravo otkriće. Nije ni čudo
što je Georg toliko odan Pa Saltu. Oboje ih je spasio.«
»Zahvaljujući svojoj baki bogatašici«, frknula je Elektra. »Kako mu se samo
posrećilo.«
CeCe je oštro odvratila: »Mislim da je Pa to i zaslužio nakon svega, Elektra.
Nikad nisam upoznala nikoga tko je preživio takve grozote.«
»Da, valjda«, potvrdila je Elektra. »Ne znam za vas, društvo, ali mene najviše
zanima dio o Rusiji.«
Star je uzbuđeno pljesnula rukama. »I mene! Nešto smo malo doznale, zar
ne? Otac mu je radio za cara Nikolu II. Čekajte samo da Orlando čuje za to.
Vjerojatno će poludjeti od uzbuđenja.«
Elektra je uzdahnula. »Neću ti lagati, Star, nemam pojma o tome. Što to
znači?«
»Nipošto nisam stručnjakinja, ali pamtim nešto malo iz škole. Car Nikola II.
bio je posljednji ruski car. Svrgnut je s vlasti 1917. godine.«
»Zašto?« upitala je CeCe.
»U principu, zbog revolucija«, nastavila je Star. »Ruski je car bio silno
moćan. Bio je glavni autoritet u državi i kontrolirao je sav novac.«
»Dakle, bio je diktator?« upitala je Elektra. »Negativac?«
Star je slegnula ramenima. »Valjda, da. To je sasvim sigurno bila autokracija.
Ruski je narod bio nezadovoljan. Suočavali su se s nestašicom hrane i oštrim
zimama, pa su ga svrgnuli.«
CeCe i Elektra kratko su šutjele dok su im se ti podaci slijegali. »Što je poslije
bilo?« upitala je Elektra.
»On i njegova obitelj smaknuti su. Vladimir Lenjin i boljševički revolucionari
uzeli su vlast u svoje ruke.«

311
 Knjige.Club Books

»Boljševici su smatrali da je monarhija rak koji radničku klasu sprječava da

napreduje. A što radiš kada otkriješ rak?«
»Ukloniš ga«, odvratila je Elektra. Star je kimnula.

Maja se naslonila u stolcu i protegnula se. »Joj, Pa«, prošaptala je sebi u bradu.
»U kakvom si se kaosu zatekao.« Ustala je i prošla na drugi kraj salona do velikog
prozora s pogledom na ocean koji kao da je postajao sve nemirniji dok je Titan
hitao prema Delosu.
»Majo?« začula je glas s vrata salona.
»Bok, Merry. Kako si?«
Merry je prišla novopečenoj sestri i utješno je pogladila po leđima. »Ah, nije
loše. Ne mogu vjerovati da je Atlas tako naprasito ostao bez Elle. To mi uopće
nema smisla.« Maja je razmislila o tome. »Da, nema. Mislila sam da su bili vrlo
sretni zajedno.« Primijetila je kako je Merry oborila pogled. »Ajme, oprosti,
Merry, nisam ni razmišljala... to je tvoja majka. Sigurno ti je zbog toga još teže.«
Merry je odmahnula rukom. »Ah, bez brige. Ipak je nisam poznavala.
Zabrinuta sam za tebe, Majo. Znam da je sin onog nitkova Eszua bio loš prema
tebi.« Privukla je Maju u zagrljaj. »Ne mogu ni zamisliti koliko ti je grozno sve
to čitati.«
Maja je oslonila glavu o Merryno rame. »Hvala, Merry. Trebalo mi je to.«
»Znam, draga.« Merry se nasmiješila, a zatim se podbočila. »Nego, nešto sam
ti htjela reći.«
»Izvoli.«
»Kao što znaš, moje koordinate na armilarnoj sferi upućuju na kuću u West
Corku, koju je po svemu sudeći posjedovala obitelj Eszu.«
»Da«, potvrdila je Maja.
»No ispričala sam to svojem prijatelju Ambroseu, pa mi je obećao malo
istražiti. Uspio se čuti s otprilike pola West Corka, nazivao je od kuće do kuće.
Naposljetku je uspio doći do jedne obitelji u Ballinascarthyju.«
Maja je zbunjeno gledala Merry. »Oprosti, ne znam gdje je to.«
»Ah.« Merry je coknula jezikom i nacerila se. »Naravno da ne znaš. To je selo
blizu kuće Argideen.«
»Shvaćam«, kimnula je Maja.
»Ispada da je djed te obitelji, Sonny, pedesetih godina radio za vlasnike kao
vrtlar. Sada mu je blizu sto godina, ali rado se prisjetio svojeg vremena u
Argideenu.«
Maja je raširila oči. »Što je rekao, Merry?«
312
 Knjige.Club Books

Slegnula je ramenima. »Ništa posebno. Samo da je rijetko viđao vlasnika jer

je neprestano bio na putu. Navodno su imali još dva vrtlara i nijedan nije smio
ulaziti u kuću. Sjeća se i domaćice.«
Maja je zamišljeno izvila obrvu. »Znaš li kako se zvala?«
»Sonny se nije mogao sjetiti. Rekao je da je rijetko izlazila iz kuće i da nikada
ni s kime nije razgovarala. A onda je jednoga dana nestala. Poslije toga kaže da
mjesecima nije viđao vlasnika, ali da im je redovito plaćao, pa su nastavili
održavati vrt.«
Maja je davala sve od sebe da poveže konce te priče, ali nije uspijevala. »Ali
kakve to, zaboga, ima veze s tobom, Merry? Zašto tvoje koordinate vode u
Eszuovu kuću? To mi nikako ne ide u glavu.«
»Ni meni, Majo«, uzdahnula je Merry.
Žene su se zagledale u ocean, svaka izgubljena u svojim mislima.
Prenuo ih je glasan tresak izvan salona, pa su se zaputile u izvidnicu. Zapanjile
su se vidjevši da je Ally stjerala Georga u kut u hodniku i prijeti mu prstom.
»Ozbiljno vam kažem, Georg. Idemo. Odmah. Nije me briga za vaše
dosadašnje naredbe. Jeste li svjesni da ljudi na ovome brodu...«
Georg je primijetio Maju i Merry. »Zdravo, djevojke«, smireno je rekao. Ally
se naglo okrenula prema njima.
»Ally? Je li sve u redu? Što se događa, zaboga?« upitala je Maja.
Ally se zbunila. »Da. Jest. Sve je u redu, zar ne, Georg?«
»O, da«, odvratio je odvjetnik. »Ally i ja smo samo razgovarali o... budućnosti
Titana. Ništa drugo«, glatko je rekao.
»Da«, potvrdila je Ally i polako se pribrala. »Georg misli da je možda najbolje
da ga zimi iznajmljujemo, jer se tada ne služimo njime.«
Maja je znala da joj sestra laže. »Čudim se što se toliko uzrujavaš oko toga.«
Ally je porumenjela. »Da. Oprosti. Znaš koliko volim brodove, Majo, to je
sve.«
Maja je kratko promatrala sestru, a zatim se obratila Georgu. »Dođite amo.«
Prišla mu je i zagrlila ga. »Zašto nam nikada niste ispričali svoju i Claudijinu
priču?«
Georg je shvatio o čemu govori. »Ah, dnevnik. Stigle ste do dijela u kojem
smo upoznali vašeg oca?«
»O, da«, odgovorila je Maja.
»Sada ste kod Agathinih bivših kućepazitelja«, dodala je Merry.
Nasmiješio se sjetivši se toga. »Hoffmanovi su bili divni ljudi.«
»Nije ni čudo što ste vi i Pa bili toliko bliski«, nastavila je Maja. »Poznajete
ga gotovo cijeli svoj život. Zar to nije divno, Ally?«
Ona se vidno zbunila. »Da, ovaj... ja...« mucala je.

313
 Knjige.Club Books

»Pročitala si zadnjih sto stranica, zar ne?« navaljivala je Maja.

»Tako smo se dogovorile.«
»Oprosti, Majo, nisam.« Ally je uzdahnula. »Georg i ja smo razgovarali o...
Titanu.«
»Ah.«
Merry se ubacila: »Pa, Ally, zvuči kao da morate o mnogočemu raspraviti.
Puštamo vas, dobro? Dođi, Majo, idemo po kavu.« Uzela je Maju za ruku i povela
je hodnikom. »Što je to bilo, pitam se?«
»Vrlo čudno, zar ne?« odvratila je Maja. »Nešto tu definitivno ne štima. I
mislim da nema apsolutno nikakve veze s iznajmljivanjem Titana.«

»Stvarno je strašno to što se dogodilo s Elle, Ma.« Tiggy je obrisala suzu dok je
sjedila pokraj Marine na podstavljenoj klupici na pramcu najviše palube.
Ma je namjestila usnuloga Beara u naručju. »Znam, chérie, znam. Samo
nastoj imati na umu, da do toga nije došlo, možda nikada ne bi pronašao tebe. Ili
mene!«
Tiggy se uhvatila za glavu. »Jesi li znala za Georga i Claudiju? Da ih je
pronašao kao djecu?«
Ma je kimnula. »Oui, naravno.«
»A sve ono o Kreegu?« Tiggy je djelovala potišteno.
»Da.« Marina je spustila glas. »Ne moram ti ni govoriti zašto sam vječito
držala jezik za zubima. Pročitala si i znaš koliko je opasan bio. Nakon svega onoga
što se dogodilo sa Zedom...«
»Znam. Nego, kada ćeš se ti pojaviti u priči, Ma?« upitala je Tiggy. »Pa je
upravo na odlasku iz Australije kako bi započeo potragu za Elle. Kada je upoznao
tebe?«
Ma je spustila pogled na svojega usnulog unuka, kakvim ga je smatrala.
»Samo što nije, chérie, samo što nije. Nadam se da me nećete previše osuđivati
kad to pročitate. Kao što ste tijekom ovoga putovanja doznale, mnogo toga vam
nije poznato.«
Tiggy joj se približila i obgrlila je rukom. »Joj, Ma, što god da doznamo, to
ništa neće promijeniti. Nikada. Volim te.« Tiggy je nježno poljubila Marinin
mekani obraz.
»Hvala, Tiggy. I ja volim tebe.«
Kratko su se gledale, a zatim je Tiggy opet progovorila: »Mogu li te pitati
nešto osobno?«
»Znaš da me možeš bilo što pitati.«
314
 Knjige.Club Books

»Godinama si živjela s Pa Saltom. Je li ti se ikad... znaš...?«

»Što, dušo?« Marina je djelovala zbunjeno.
»Je li ti se ikad sviđao?« upitala je Tiggy kroz hihot.
»Ah! Nisi mi rekla da ćeš me pitati nešto nepristojno!«
»Ha-ha, oprosti, Ma. Ali znaš da ja oduvijek osjećam kojekakve stvari. Samo
sam oduvijek slutila da u srcu nosiš nekakvu silnu čežnju.«
Ma je podignula obrve. »Ma nemoj, mali moj ježiću?« Tiggy je polako
kimnula, a Marina je uzdahnula. »Vaš je otac bio vrlo privlačan muškarac.
Savršen u svakom pogledu. Naočit, dobar, pametan... uistinu kvalitetan čovjek.
Međutim, budi uvjerena da baš nikada nisam razmišljala o njemu na takav način.«
Tiggy se malčice smela. »Stvarno?«
»Tako mi Boga«, čvrsto se zaklela Ma.
Tiggy se namrštila. »Ali obično ne griješim u tim stvarima.«
Ma se zarumenjela. »Dosta, chérie, evo sram me je, a ja sam stara žena.«
»Ne budi smiješna, Ma, ne smiješ samu sebe nazivati starom! Ali, moraš mi
reći tko je taj tajanstveni muškarac za kojim čezneš?« prošaptala je Tiggy.
Marina je coknula jezikom i upravo dok je izgledala kao da se sprema nešto
reći, iza ugla je izronio Charlie.
»A, tu si, draga«, nasmiješeno se obratio Tiggy.
»Zdravo, Charlie. Je li sve u redu?«
»Jest, hvala. Sve je u redu, kao mimo more. Nisam htio ispasti smiješan.«
Tiggy je zakolutala očima. »U redu. Možda malo jesam. Ally mi je povjerila
zadatak da svima kažem da obvezno pročitaju cijeli dnevnik danas prije večere.«
»Zar zbilja?« upitala je Tiggy. »Ali imamo još dosta vremena do Delosa.«
»Nemoj mene kriviti, samo prenosim naredbu!« Charlie je podignuo ruke kao
da se predaje. »Ozbiljno, stvarno je djelovala kao da želi da svi budete upućeni...«
Tiggy je podignula obrve. »Dobro, sad sam stvarno pretjerao.«
»Hvala, Charlie. Odmah ću prionuti na to. I ostale sestre čitaju?«
»Dosad se nitko nije žalio.« Charlie se sagnuo i pogledao Beara u Marininu
naručju. »Malac stvarno raste, zar ne?« Prstom je pogladio djetetov obraz.
»Uglavnom, puštam vas na miru. Vidimo se poslije.« Zaputio se natrag u
unutrašnjost broda.
Tiggy se namrštila. »Ally sigurno ima neki razlog zašto želi da što prije
stignemo do kraja dnevnika. Znaš li možda zašto?«
Ma se ponovno zarumenjela. »Ne.«
Tiggy ju je lagano gurnula. »Rekla bi mi da se nešto događa... zar ne, Ma?
Užasan je osjećaj biti neupućen.«
»Ne bih ti lagala, chérie«, taktično je odgovorila Ma.

315
 Knjige.Club Books

»U redu.« Tiggy se pljesnula po koljenima i ustala. »Znaš, sve u meni... pršti

i treperi. Osjećam nešto, samo ne znam što točno.«
»Možda je to zbog Merry?« ponudila je Ma. »Krvna srodnica vašeg oca je
ovdje na brodu. To ima smisla, zar ne?«
Tiggy je slegnula ramenima. »Valjda. No, odoh onda u svoju kabinu pročitati
dnevnik do kraja.«
»Dobro, chérie. Poslije ćemo nastaviti.«
Nakon što je Tiggy otišla, Ma je brže-bolje polegnula Beara na mekane
jastuke i poslala poruku Georgu Hoffmanu.

316
 Knjige.Club Books

Atlasov dnevnik
1951. - 1993.

317
 Knjige.Club Books

43.

POVRATNO PUTOVANJE U ENGLESKU proveo sam razrađujući popis mjesta na

kojima bi Elle mogla biti. Znao sam da me čeka golem zadatak s obzirom na to
da podrazumijeva povratak na sva mjesta u Europi na kojima smo nekoć bili -
iako nisam imao nikakvo jamstvo da je na nekome od njih. Međutim, morao sam
od nečeg početi.
Ralph Mackenzie ponio se izvanredno kada sam ga nazvao i obavijestio da
odlazim iz Australije. Došao je u Adelaide i ispratio me kao da smo stari prijatelji
ili braća.
»Hvala vam, Atlase. Gotovo ste samostalno dignuli Mercerovo carstvo iz
mrtvih. Rudnik opala omogućio nam je da postignemo toliko toga, pa i da
obnovimo gotovo propalu misiju Hermannsburg, koja Kitty toliko znači. Od srca
vam zahvaljujem na svemu što ste učinili.« Zagrlio me.
»I ja vama, Ralphe. Hvala vam.«
»Nadam se da se vraćate prvim razredom?« Nasmijao sam se i podignuo svoju
kartu za drugi razred. »Ali, Atlase... sad ste milijarder. Vaših se deset posto
pobrinulo za to.«
»Rekao bih da stare navike teško umiru. No sad kad to već spominjemo,
možda ću trebati vašu pomoć pri prijenosu sredstava u Europu.«
»Apsolutno. Što god vam treba. Jako mi je žao što odlazite, a znam da je i
radnicima u Coober Pedyju žao. Zauvijek će pamtiti onaj dan kada ste ih spasili
iz urušenog okna. Vi ste junak.« Ralph je izgledao iskreno ganut.
»Zapravo, Ralphe, prije bih rekao da su oni spasili mene. Osim toga, vjerujem
da će Michael držati sve konce umjesto mene.«
»Vidimo se nekad opet.« Ispružio je ruku te sam je stisnuo, a zatim se okrenuo
i još jedanput krenuo uz brodski most Orienta.
Toga se putovanja gotovo uopće ne sjećam. Nažalost, moram priznati da sam
se tada prvi put u životu prepustio omamljujućim svojstvima alkohola. Prve sam
večeri zašao u bar kako bih uz viski nazdravio vremenu provedenom u Australiji
i na kraju ostao ondje do jutra. Zatim sam ponovno svratio iduće večeri. I one
nakon toga. Zatim sam počeo svraćati i danju.
Što da kažem? Zbog toga sam imao osjećaj da mi vrijeme brže prolazi i da su
dani bez Elle podnošljiviji. Točno je da sam iznova pronašao životnu svrhu, ali
sam znao da će, dok je ne ostvarim, bol biti nesnosna. Nažalost, nisam se ostavio
pića kada sam se nakon dvomjesečne plovidbe iskrcao s Orienta. Znao sam da ću
318
 Knjige.Club Books

se iznova suočiti s demonima svoje prošlosti, stoga sam nastavio piti kako bih
lakše podnio taj susret.
Na povratku u Englesku ponovno sam otišao u knjižaru Arthur Morston
Books i toliko iznenadio Ruperta, da je prolio šalicu čaja po kutiji novih knjiga
kada me ugledao.
»No, stari moj! Zamalo me srce izdalo! Zaboga! Kako si?«
Prepričao sam mu što se protekle dvije godine događalo, najsažetije što sam
mogao.
»Dragi moj, siroti čovječe. Da ti barem mogu pomoći i reći da je bila ovdje,
ali nažalost, ne mogu.«
»Ah. Svakako je vrijedilo svratiti ovamo.« Krenuo sam prema vratima.
»Čekaj, stari moj, djeluješ kao da bi ti dobro došla jaka kava, a možda i da
prespavaš. Znaš, Louise i ja rado ćemo te...«
»Kad smo se rastajali, Ruperte, rekao si da ćeš se raspitati u vezi s Kreegom
u moje ime.«
Vidno se snuždio. »Da, jesam, i održao sam riječ. Samo, baš kao što si
predvidio, taj nesretnik kao da nikada i nije postojao. Nema mu ni traga ni glasa
ni u kakvim dosjeima. Moji kolege pronašli su nekakav zapis o Kreegu Eszuu u
starom ruskom popisu stanovništva, ali to ti nije od pretjerane koristi.«
»Nije«, uzdahnuo sam. »Je li ikada više dolazio ovamo?«
»Nikada, prijatelju. Tjednima smo motrili kao sokoli nakon što si otišao, ali
nije se pojavio.«
Osvrnuo sam se po knjižari. Police su bile obojene u bijelo, zbog čega je
prostor izgledao vedrije. Elle bi to bilo drago. »Hvala, Ruperte.« Nečega sam se
dosjetio. »Pitam se, bi li mogao nazvati Floru i provjeriti je li se Elle javljala
njoj?«
»Naravno«, odgovorio je Rupert i zaputio se u stražnji dio knjižare. »Odmah
ću je nazvati. Ovih je dana u Lake Districtu.« Otrčao je uza stube, ali je na
povratku tužno odmahnuo glavom. »Žalim, stari moj, Flora kaže da se nije čula s
njom, lako bi te rado vidjela. Kaže da svratiš kada god poželiš.«
»Dobro. Hvala ti, Ruperte«, profrfljao sam i rukovao se s njime.
»Sigurno ne želiš šalicu jedne fine, jake...« Zatvorio sam vrata na izlasku iz
Arthur Morston Booksa prije nego što je moj dobri stari prijatelj dovršio rečenicu.
Zaputio sam se natrag u hotel Claridge’s, gdje sam se prijavio i recepcionara
zamolio da mi uredi rezervaciju za sljedeću dionicu puta - Švicarsku.

319
 Knjige.Club Books

Gospodinu Kohleru bilo je nesumnjivo manje drago što me vidi negoli Rupertu.
Kada sam ušao u odvjetnički ured Kohler & Schweikart u Rue du Rhône, njegova
je tajnica zinula u čudu.
»Monsieur Tanit?« dahnula je, nastojeći me prepoznati u izmoždenom
muškarcu s bradom u njezinu predvorju. Kimnuo sam, na što je hitro podignula
slušalicu. Eric Kohler u nevjerici je istrčao iz svojeg ureda, a zatim me povukao
unutra.
»Atlase! Gdje ste bili dosad, čovječe?! Što sam vas jedino molio čim smo se
upoznali? Da ne nestanete s lica Zemlje! A vi ste, prijatelju moj, učinili upravo
to. Zaista mi dođe da vas prepustim nekom mlađem odvjetniku jer ćete me vi
Tanitovi doći glave...«
Podignuo sam ruku kako bih zaustavio Erica. »Elle, je li vam se javljala?«
»Ne«, srdito je odvratio. »A vi ste dužni štošta objasniti, napose pred
Švicarskim matičnim uredom, koji već dvije godine drži vaš zahtjev otvorenim.
Atlase, gdje ste bili?« Sjeo sam na sofu u dnu prostorije i odvjetniku prepričao
svoju priču o slomljenom srcu i Australiji. Eric me pozorno slušao, ali nije bio
zadovoljan. »Žao mi je što to sve čujem, Atlase, ali gdje vam je, zaboga, bila
pamet kad ste pošli u Australiju? Ako ste htjeli promjenu, zašto se niste vratili u
zemlju svojeg podrijetla, gdje imate državljanstvo i sredstva?!« Sjetio sam se da
ni u jednom trenutku nisam Ericu rekao za Kreega, no bio sam suviše iscrpljen da
to sada učinim.
»Idem posjetiti Hoffmanove da vidim je li s djecom sve u redu. Molim vas,
možete li me najaviti?«
Uzdahnuo je. »Mogu i siguran sam da bi vas rado primili. Georg posebno
lijepo napreduje. Zapravo, postali smo pravi prijatelji jer dolazi amo jedanput na
tjedan. Bistar je i želi postati odvjetnik.«
»U tom slučaju, mogu otpustiti vas i angažirati njega«, promrsio sam.
»Pa, možda jednoga dana. Ali, Atlase...«
»Molim, Eric?«
»Znam da ste i dalje moj klijent i ne želim si uzimati preveliku slobodu, ali
možda bi bilo dobro da se najprije istuširate. Možda i obrijete. I svakako pijte
puno vode. Upamtite, vi ste spasitelj u očima te djece.« Strogo me pogledao. »Ne
kaljajte njihov dojam o anđelu čuvaru.«
Riječi Erica Kohlera pogodile su me u živac. »U redu. Ujutro ću otići onamo.
Molim vas, nazovite moj hotel i javite mi odgovara li to Hoffmanovima. Odsjeo
sam u Beau Rivageu.«
»U redu, gospodine Tanit.« Eric je pokazao prema vratima.
Posramljeno sam se vratio u hotel i cijelu noć nisam popio ni kap alkohola.
Sutradan ujutro taksijem sam se odvezao do Agathine gradske kuće, koju je i dalje
bilo lako prepoznati po ružičastom pročelju. Stanari su me vrlo srdačno dočekali.

320
 Knjige.Club Books

»Hvala što ste se vratili, gospodine Tanit! Gospodin Kohler neprestano nam
govori koliko ste zauzeti svim svojim poslovima«, uzviknula je gospođa
Hoffman. Shvatio sam da im je Eric očito odlučio prešutjeti neke stvari kako ne
bi razočarao djecu. Prožela me krivnja. »Georg i Claudia bit će vrlo sretni što vas
vide!«
»Imate li sve što vam treba, gospođo Hoffman?« upitao sam. »Želim biti
siguran da ste posve zbrinuti.«
Oduševljeno je kimnula. »Apsolutno, hvala, gospodine Tanit. Agatha bi bila
silno, silno ponosna na vaše dobročinstvo. To vam je u genima.«
Djeca su me dočekala kao davno izgubljenog ujaka. Bio sam zatečen koliko
su oboje narasli otkako sam otišao, zaboravljajući da su baš u tim godinama kada
se čovjek najviše razvija. Hoffmanovi su očito inzistirali da se djeca urede za
doček svojega dobročinitelja, na što me preplavila grižnja savjesti jer nisam bio
prisutniji u njihovim životima.
»Zdravo, gospodine Tanit!« rekao je Georg promuklim glasom i pružio mi
ruku, sada visok gotovo jednako kao ja.
»Zaboga! Je li ovo mladi Georg ili njegov otac?!« našalio sam se, a tek se
potom prisjetio tužne sudbine koja je zadesila njegove roditelje. Georg je
primijetio da sam se posramio i ljubazno mi se nasmiješio.
»Sjećate se moje sestre Claudije?« Pokazao je prema mladoj djevojci koja je
također vidno izrasla, ali joj je lice ostalo jednako ljupko kao što sam ga pamtio.
»Drago mi je da vas ponovno vidim, gospodine Tanit.« Lagano mi se
naklonila. »Moj brat i ja stvarno ne znamo kako da vam zahvalimo na svemu.«
»I meni je drago što vidim tebe, Claudia. Nema potrebe da zahvaljujete meni,
zahvalite gospodinu i gospođi Hoffman. Uživate li ovdje u Ženevi?« Zdušno su
zakimali. »A kako vam je u školi?«
»Meni je vrlo dobro, hvala, gospodine Tanit«, odgovorio je Georg.
»Čujem da posjećuješ gospodina Kohlera. Kaže da želiš biti odvjetnik, je li
tako?«
Georg se promeškoljio. »Volio bih, da. Želim utjecati na to kako svijet
funkcionira, tako da ljudi mogu bolje živjeti.«
Njegove su mi riječi izmamile osmijeh na lice. »Ne vidim plemenitijeg ili
prikladnijeg razloga za to. Drago mi je zbog tebe, Georg. Pobrini se da strastveno
slijediš taj svoj san.«
»Hoću, gospodine Tanit.« Oklijevao je i pogledao gospodina Hoffmana u
kutu prostorije, a on kao da ga je strogo pogledao u odgovor. »Ali, gospodin
Kohler kaže da je školarina za pravni fakultet vrlo skupa.«
»Georg!« uzviknula je gospođa Hoffman. »Tek što je gospodin Tanit stigao,
a ti od njega već tražiš još novca, iako te uzdržava cijeli tvoj život!«

321
 Knjige.Club Books

Nasmijao sam se. »Molim vas, gospođo Hoffman, nema potrebe za vikanjem.
Odvjetnik mora biti hrabar, snalažljiv i postavljati prava pitanja. Vjerujem da je
mladi Georg svojim pitanjem istodobno pokazao sve to.« Izvio sam
obrve.
»Obećavam da ću vam jednoga dana vratiti taj novac«, rekao je Georg. »Do
zadnjeg novčića!«
Stavio sam ruku na njegovo rame. »Ne sumnjam da bi to učinio da ti se pruži
prilika, ali nema potrebe. Nastaviš li vrijedno raditi i biti dobar gospodinu i
gospođi Hoffman, uvjeravam te da novac neće biti prepreka za nastavak tvojeg
obrazovanja.«
»Hvala vam, gospodine Tanit! Hvala vam!« Georg je oduševljeno uzviknuo.
»Isto vrijedi za tebe, Claudia, naravno. Voliš li školu?«
Malčice se pokunjila. »Neke su mi lekcije pomalo teške. Ne znam francuski
tako dobro kao brat.«
»Još«, rekao sam joj i namignuo. »Ne daj se obeshrabriti.« Ispružio sam ruke.
»Bilo mi je jako drago vidjeti vas sve i čuti kako ste, ali bojim se da moram poći.
Djeco, nastavite biti tako dobri gospodinu i gospođi Hoffman.« Rukovao sam se
s Georgom, a Claudia me prilično iznenadila zagrljajem.
Gospodin i gospođa Hoffman ispratili su me do ulaznih vrata. »Divno je to
što činite za djecu, gospodine Tanit«, rekao je on i potapšao me po
leđima.
»Molim vas, zovite me Atlas. I neprestano ponavljam, vi ste ti kojima treba
zahvaliti.«
»Pa, moguće, ali mislim da su rijetki ljudi na svijetu koji bi svoje nasljedstvo
trošili na uzdržavanje dvoje siročića koje i ne poznaju. Vaš je motiv isključivo
dobrota i ništa drugo, i to treba slaviti.«
»Hvala vam«, rekao sam dok mi se grlo stiskalo od ganuća.
Nakon što sam s Ericom Kohlerom odradio sve što sam morao, a što je
uključivalo njegov poziv Ralphu Mackenzieju kako bi organizirao siguran
prijenos mojih pozamašnih sredstava s australskog bankovnog računa, konačno
sam potpisao i zadnji papir zahvaljujući kojem ću postati švicarski državljanin.
Moj se čitatelj možda s pravom pita ne bojim li se da ću povratkom na svoja
stara europska obitavališta slučajno naletjeti na Kreega Eszua. Međutim, moram
priznati da gotovo i nemam straha. Još ste prije mogli pročitati da bez Elle nisam
naročito sklon životu. Na njemu me drži tek potraga u koju sam se dao i ništa
drugo. Ostvarit ću svoj cilj ili pritom umrijeti.

322
 Knjige.Club Books

Vožnja trajektom od Newcastlea do Bergena bila je drmusava, ali na svu sreću

kratka, stoga smo pristali za manje od dvadeset četiri sata. Od svih mojih
povrataka, toga sam se najviše pribojavao. Što sam, zaboga, mogao reći Astrid i
Horstu nakon nezamislive tragedije koja ih je snašla? Mojoj je tjeskobi
pridonosila i pomisao da ću pogledati maloga Felixa i vidjeti bol u njegovim
očima. I zbog toga sam tijekom putovanja pribjegavao lijeku u obliku boce
viskija.
Znao sam da se moram držati svoje misije. Ako se Elle doista nekamo vratila,
Bergen je bio najočitiji izbor. Karine joj je bila najbolja prijateljica, a
Halvorsenovi su nas prihvatili kao rođenu djecu. Upustio sam se u poznatu, makar
sada tešku šetnju iz luke u brda, gdje me dočekala kućica u kojoj smo nekoć
stanovali.
Pokucao sam na vrata. »Ett minutt!36« začuo se odgovor. Kratko sam pričekao
i pripremio se na težak razgovor.
Ubrzo mi je otvorila Astrid. Silno se postarala.. Njezini nekoć rumeni obrazi
objesili su se, a gusta plava kosa koju sam pamtio stanjila se i posijedjela. Polako
me prepoznala i raširila oči, koje su se potom ispunile suzama.
.»Zdravo, Bo«, rekla je.
»Astrid. Ne mogu opisati koliko mi je žao što...« Prije nego što sam dovršio
rečenicu, Astrid me zagrlila i toliko me čvrsto stisnula da sam jedva disao.
»Horste! Horste!« viknula je i uvukla me u kuću.
Pipov otac izašao je iz prostorije na kraju hodnika i zinuo u čudu. »Je li to
moguće... Bo D’Aplièse?« promucao je.
»Zdravo, stari prijatelju.« Horst je sada hodao s pomoću štapa. Polako mi je
prišao te me i sam zagrlio. Vrhom štapa me kucnuo po prsima. »Lijepo je vidjeti
te, stari moj!«
»Dođi, sjedni! Skuhat ću nam čaj! Voliš li još uvijek English Breakfast?«
Nisam stigao ni odgovoriti, a Astrid je već jurnula u kuhinju. Pošao sam za
Horstom u dnevni boravak, koji se proteklih deset godina nije nimalo promijenio.
»Horste«, rekao sam, »ne mogu ni opisati koliko mi je žao zbog...« Podignuo
je štap kako bi me zaustavio.
»Molim te. Nemojmo o tome. Svi u Bergenu znaju što smo pretrpjeli. Kada
sretnemo ljude na ulici, gledaju nas sa sažaljenjem i tugom. Dosta nam je toga za
cijeli život.«
»Shvaćam«, skrušeno sam odvratio.
Horst je polako sjeo u naslonjač i dao mi znak da i ja sjednem. »Nego, pričaj
mi o svojem životu, Bo! Kako tvoja ruka? Jesi li postao violončelist u
Londonskom simfonijskom orkestru?«

36
Norv. Samo trenutak!

323
 Knjige.Club Books

Odavno mi moje violončelo nije palo na pamet. »Nažalost, ne. Moram

priznati da nisam. Ruka me više ne boli, ali se ukoči nakon samo nekoliko minuta
sviranja. Pomirio sam se s činjenicom da nikada neću biti svjetski virtuoz.«
Horst se snuždio. »To je ogromna šteta. Polagao sam velike nade u tebe. No,
kako si proveo proteklih deset godina?« Ispričao sam mu za High Weald, knjižaru
Arthur Morston Books i Australiju. »Ajme meni, Bo! Rudnik opala! Nikad nisam
zamišljao da će dragi, plahi mladić kojega sam poznavao prije deset godina voditi
tako velik biznis! Ali, život je prepun iznenađenja. Samo neka ste Elle i ti sretni.
Usput, gdje je ona? Je li došla u Bergen s tobom?«
Oborio sam pogled. »Ne, Horste, nije. Zato sam i došao — tražim je. Sudeći
po tome što si upravo rekao, pretpostavljam da protekle dvije godine nije dolazila
u Bergen?«
»Ne«, zabrinuto je rekao. »Nešto je bilo između vas? Kad ste bili ovdje,
djelovali ste jako zaljubljeno. Bili smo uvjereni da ćete se ubrzo vjenčati.«
S mukom sam progutao slinu. »I ja sam to mislio, ali je nestala i ne javlja mi
se već dvije godine.«
Horst nije znao što bi rekao, no Astrid se nasreću uto vratila s čajem. »Imam
osjećaj da sam propustila glavni dio razgovora«, rekla je i tužno se nasmiješila.
»Ti i Elle više niste zajedno?« Odmahnuo sam glavom. »I bilo mi je čudno što te
nije spomenula u pismu koje nam je poslala.«
Naglo sam podignuo pogled. »U pismu? Kada ste ga primili?«
»Ajme, prije otprilike šest mjeseci.«
»Samo šest mjeseci? To je fantastično! Mogu li ga vidjeti?« upitao sam, a srce
mi je ubrzalo.
»Naravno, Bo«, rekla je Astrid. Prišla je pisaćem stolu na drugom kraju
prostorije, otvorila prvu ladicu i prelistala nekoliko papira dok ga nije pronašla.
»Evo ga. Vrlo je kratko, ali bilo nam je jako drago da se javila.«
Astrid mi je pružila pismo. Utješio me pogled na Ellin uredni, elegantni
rukopis.

Dragi Horste i Astrid,

iskreno se nadam da ste dobro. Nedostajete mi vi i Bergen, kao i moji
dragi prijatelji Pip i Karine.
Razmišljam često o vama i našim glazbenim večerima u kućici na
brdu.
Stvarno su te norveške večeri bile čarobne i čeznem za njima, iako
nepovratnima.
Kako me samo Griegove skladbe podsjećaju na vas i vašu prekrasnu
zemlju za koju sam imala tu čast da je nakratko zovem svojim domom.

324
 Knjige.Club Books

A otada je prošao čitav život, iako vas i dalje nosim u srcu i zauvijek
ću.
Dragi je Felix sigurno već izrastao!
I više nije beba!
Još je cijeli život pred njime.
Eh, kako bih voljela da ga roditelji mogu vidjeti. Bili bi vrlo ponosni.
Tako vas volim, Elle

Ispustio sam pismo na krilo i namrštio se. »Neobično pismo, zar ne?«
Astrid je slegnula. »Misliš? Možda je malo kruto s obzirom na to da ni tebi ni
njoj norveški nije materinski jezik.«
»Ne, ali naučila ga je dok smo bili ovdje, kao i ja. Ne mogu točno reći zašto,
ali ima nešto čudno u načinu na koji piše. Ne zvuči kao Elle koju poznajem.«
Pogledao sam Astrid. »Slobodno odbijte, ali moram vas pitati - mogu li zadržati
to pismo?«
»Naravno«, ljubazno se nasmiješila.
Nešto mi je sinulo. »Astrid, imate li omotnicu u kojoj je pismo stiglo? Upravo
sam shvatio da je na njemu sigurno poštanska marka!«
Odmahnula je glavom. »Žao mi je, Bo. Bacila sam je i sačuvala samo pismo.«
Stegnulo me oko srca. »Znam da je stiglo iz inozemstva...«
»Sjećate li se odakle? Iz Engleske?«
»Ne, nije bilo iz Engleske.« Sklopila je oči i duboko se zamislila. »Ili možda
jest? Sjećam se da je žig bio na engleskom. Mislim... ah, nisam sigurna. Oprosti
što ti ne mogu više pomoći.«
»U redu je, Astrid«, odgovorio sam skrivajući razočaranje i promijenio temu.
»Kako je Felix? Sada mu je već sigurno, koliko... jedanaest godina?«
Horst i Astrid razmijenili su pogled. »Trinaest«, ozbiljno je rekao Horst.
»Ajme, kako vrijeme leti! Je li on dobro?«
»Kao što znaš, Felix nije imao lagan život. Malo je... neprilagođen«,
diplomatski je rekao Horst.
»No, to znači da je na oca!«
Astrid se blago nasmiješila. »To svakako. No mladi Felix izaziva mnogo veće
nevolje. Nije on kriv. Jako mu nedostaju roditelji.«
»Vjerujem«, iskreno sam dodao.
Kao na znak, ulazna vrata kućice naglo su se otvorila i tresnula o zid. Dječak,
slika i prilika Pipa - samo s Karineinom tamnom kosom i smeđim očima -
promolio je glavu u dnevni boravak.
»Felixe Halvorsene! Maloprije si otišao u školu. Što već radiš kod kuće?«
upitala je Astrid.
325
 Knjige.Club Books

Felix je ležerno slegnuo ramenima. »Nije mi se više dalo biti tamo. Lekcije
su strašno dosadne.« Pogledao me. »A tko si ti?«
»Felixe!« obrecnuo se Horst. »Ne budi tako nepristojan!«
»Nema veze«, odvratio sam. »Mladić ima pravo znati tko je to u njegovoj
kući.« Ustao sam i pružio mu ruku. »Zdravo, Felixe. Ja sam Bo. Bio sam dobar
prijatelj tvojih roditelja. Sjećam te se još dok si bio u pelenama.«
Nije odmah prihvatio moju ruku. »Znao si Pipa i Karine?« upitao je.
»Da, i to dobro. Bili su jako velikodušni prema meni kada mi je najviše
trebalo. Nikada im to neću zaboraviti. A da i ne spominjem tvojeg djeda i baku,
koji su potpunog stranca primili u svoju kuću i za svoj stol.«
Mjerkao me pogledom. »Ako si bio blizak s mojim roditeljima, kako to da te
nikad prije nisam vidio?«
»Felixe, za Boga miloga! Budi pristojan prema našem gostu«, prekorila ga je
Astrid.
»Što? Samo kažem da očito nije bio toliko blizak s mamom i tatom ako ga tek
sad upoznajem.«
Shvaćao sam njegovu ljutnju. »Imaš pravo, Felixe. Trebao sam i prije doći, a
nisam. Iskreno se ispričavam zbog toga. Drago mi je vidjeti da si izrastao u
mladića koji otvoreno izražava svoje mišljenje. Roditelji bi se silno ponosili
tobom zbog toga.«
»Ali ne i zbog markiranja s nastave«, dobacio je Horst.
Felix se namrštio. »Joj, daj, djede. Ionako više naučim od tebe za jedno
poslijepodne na klaviru. Odoh vježbati.« Otputio se uza stube u svoju sobu. Nisam
mogao, a da se ne nasmiješim zbog odvažnoga stava Pipova i Karineina sina,
jednako strastvenog kao što su oni nekoć bili. Doista sam mislio ono što sam mu
rekao. Roditelji bi mu bili silno ponosni.
»Felix također svira?« upitao sam.
Horst je slegnuo ramenima. »Što da kažem? Glazba mu je u genima. Moram
priznati, iako je mali buntovnik, vrlo je darovit pijanist. Mislim da je još i bolji od
Pipa.« Horst se odjednom silno rastužio. »A to nešto govori.«
Prišao sam svojem starom prijatelju i potapšao ga po nadlaktici. »Znam koliko
bi bio zahvalan Astrid i tebi na svemu što činite za njegova sina. Kao i Karine.«
Horstove su se oči zacaklile od suza. »Jako mi je drago što sam vas opet vidio.
Hvala na čaju, Astrid.«
»Već ideš? Ali, tek si stigao!«
»Ne bih vam se volio nametati«, odvratio sam. »Već sam to jednom učinio.«
»Ne budali, mladiću!« strogo je odvratila Astrid. »Ustvari, nećemo
raspravljati o tome. Ostat ćeš na večeri i točka. Gdje si odsjeo?«
»Ja...«

326
 Knjige.Club Books

Astrid mi je priprijetila prstom. »Za Boga miloga, Bo! Nemoj mi reći da

nemaš gdje spavati?«
»Planirao sam se prijaviti u Grand Hotel i sutra ujutro otići na trajekt za
Francusku.«
»Francusku?« upitao je Horst. »Zašto tamo?«
»Francuska je Ellina domovina. Lako je moguće da se vratila u Pariz, gdje
smo se i upoznali.«
Astrid mi je prišla i uhvatila me za laktove. »Dobro, idi u Francusku ako baš
moraš i nastavi svoju misiju, ali Horst i ja inzistiramo da nekoliko dana ostaneš s
nama.« Molećivo se zagledala u mene.
»Hvala«, rekao sam. »Vrlo rado.«
Tih nekoliko dana koje sam proveo u Bergenu bilo je upravo čarobno. Uživao
sam u šetnjama javnim parkom Bergens Fjellstrekninger, a navečer bih se grijao
uz kamin i gostio se Astridinim čuvenim ovčjim gulašem s kupusom. Mislim da
sam za to vrijeme omilio čak i Felixu, posebice nakon što sam mu ugodio pijanino
koji je nekoć pripadao Pipu.
Kada je došlo vrijeme za polazak, ukrcao sam se na trajekt iz Bergena za
Amsterdam i odande vlakom stigao do Pariza. Da se Elle vratila u grad, komu bi
se odlučila javiti? Obitelji Landowski? Brouillyju? Možda pak madame Gagnon?
Žudio sam porazgovarati s monsieurom Ivanom, ali sam znao da ne bi bilo
pametno vratiti se na Pariški konzervatorij s obzirom na onaj davni incident s
monsieurom Toussaintom. Morao sam krenuti od ateljea monsieura Landowskog
u Boulogne-Billancourtu.
Njegova je kuća izgledala posve jednako kao što sam je pamtio. Pročelje od
bijeloga kamena možda je malčice izblijedjelo, ali ga je još uvijek zastirala bujna
ljubičasta glicinija. Jedno sam vrijeme stajao tako pred njom i promatrao svoj dom
iz djetinjstva. Pogled mi je pao na klupu na kojoj sam nekoć svirao violinu. Prišao
sam joj i sjeo, sklapajući oči i vraćajući se u prošlost...
»Što to radite?« uzviknuo je netko na francuskome. Smjesta sam prepoznao
taj glas. Otvorivši oči, okrenuo sam se i ugledao prosijedu, puniju Evelyn kako
juri prema meni preko travnjaka. »Ovo je privatni posjed!« Licem mi se razvukao
širok osmijeh dok sam promatrao svoju, možda i najljubazniju, spasiteljicu.
Ah, kako mi je drago bilo što je opet vidim. »Još vas jednom pitam, što to,
zaboga, radite? Nemojte da vas moram tjerati metlom!« Nastavio sam sjediti na
klupi i promatrati je. »Tko ste vi?« upitala je.
»Zdravo, Evelyn«, rekao sam i ustao. Sada sam je nadvisivao za dobrih
tridesetak centimetara. Ona mi se zagledala u oči i uvidio sam trenutak u kojem
me prepoznala. Izraz lica joj se smjesta smekšao.
»Nemoguće...« šapnula je. »Bo?« Ispružio sam ruke prema njoj pa me čvrsto
zagrlila. »Bo! Ah, Bo! Nisam mislila da ću te ikada više vidjeti.« Nakratko se
odmaknula kako bi me ponovno pogledala u oči. »Ah, dragi moj dječače! Kako
327
 Knjige.Club Books

si samo izrastao! Kakav divan, predivan dan!« I tako su i njoj zasuzile oči od sreće
što me vidi. Ako smijem odvojiti trenutak da polaskam samome sebi, primijetio
sam da se taj obrazac ponavljao.
»Silno si mi nedostajala, Evelyn.«
»I ti meni! Moraš doći unutra! Monsieur Landowski je ovdje.
Samo oprezno, mladi Bo, moglo bi ga izdati srce kad te vidi!« Evelyn me
uhvatila za ruku i povela kroz poznati hodnik. »Većinom sam samo ja ovdje, a
monsieura Landowskog posao vodi po cijelom svijetu. Kako si ti? Jesi li postao
slavan glazbenik? Što je s onim dječakom koji te progonio? Jeste li poravnali
račune? A Elle?! Gdje je ona?«
Njezina bujica pitanja otkrila mi je da nije vidjela Elle otkako smo nas dvoje
prije mnogo godina otišli odavde. Nastojao sam sakriti razočaranje zbog te
činjenice. »Mnogo toga se promijenilo, Evelyn.«
»Očito. Za početak, nisi više onako šutljiv!«
»Kakva je to buka?« odjeknuo je hodnikom gromki glas (iako sada pomalo
promukao) monsieura Landowskog. Izašao je iz prostorije u identičnoj radnoj kuti
kakvu je nosio i prije dvadeset pet godina. Ono malo kose što mu je na glavi ostalo
bilo je rijetko i posve sijedo, kao i njegov zaštitni znak: brkovi i brada. Načas smo
stajali i gledali se u oči, da bi on naposljetku uskliknuo: »Bo! Ha!« Odmahnuo je
glavom u nevjerici pa se okrenuo i pozvao me da pođem za njim. »Dođi. Dobro
bi mi došla pomoć. Evelyn, bi li pristavila čaj? Donesi ga k nama u atelje.«
Stisnula mi je ruku i otišla u kuhinju. Ja sam pošao za monsieurom Landowskim
u njegovu radionicu u kojoj je, nasred stola, stajala gotovo dovršena kamena
skulptura žene koja pleše. Ruku je elegantno pružala u zrak, pogleda oborena
prema podu.
Landowski se prihvatio dlijeta i počeo kuckati po njezinoj valovitoj kosi.
»Dodaj mi s radne klupe ono tanje dlijeto, molim te.« Učinio sam to bez
oklijevanja. »No, što kažeš?« Kimnuo je prema skulpturi.
»I dalje ste pravi majstor, monsieur Landowski. Je li to plesačica flamenca?«
upitao sam.
»Jest.« Odmaknuo se i načas zadovoljno odmjerio svoje djelo. »Prilično se
ponosim njome.« Pogledao me. »Nego, sinko, vratio si se. Znači li to da konačno
više nisi u opasnosti?«
Uzdahnuo sam. »To je teško pitanje, monsieur Landowski.«
»Hmmm. Pa, zbog one hulje Toussainta s konzervatorija se više ne moraš
brinuti. Tvoj se nekadašnji učitelj, monsieur Ivan, pobrinuo za njega.«
Spomen monsieura Ivana izmamio mi je osmijeh na lice. »A da? Kako?«
Landowski se nasmijao. »Ivan je bio Rus i jako se ražestio. Trebam li dalje
objašnjavati?«
Slegnuo sam ramenima. »Vjerojatno ne.«

328
 Knjige.Club Books

»Toussaint je otišao iz Pariza i nikada više nismo čuli za njega. Štakori na

kraju uvijek odgmižu natrag u kanalizaciju.«
»Kako je monsieur Ivan? Rado bih ga vidio.«
Landowski se naslonio na svoju radnu klupu. »Žao mi je, Bo. Umro je prije
nekoliko godina. Ostali smo u kontaktu nakon što si otišao u Njemačku i često te
spominjao, predviđao ti je svijetlu budućnost.« Landowski me odmjerio od glave
do pete. »Ali, očito više ne sviraš.«
Zaprepastio sam se. »Kako znate, monsieur Landowski?«
»Izgledaš iznureno, prazno. I zato bih se dao kladiti da više ne sviraš.« Evelyn
je pristigla s čajem. »Hvala, Evelyn. Ne znam što bih bez nje, sinko. Ona je
zaslužna za cijeli moj život u Francuskoj, od mijenjanja posteljine do vođenja
rasporeda. Pamćenje me više ne služi kao prije, zar ne, Evelyn?«
Nasmijala se. »Oštroumni ste kao uvijek, monsieur Landowski.«
»Kažeš to samo zato što te plaćam! Uglavnom, hajde, sjedni s nama da nam
stari prijatelj ispriča sve o svojem životu.« Evelyn je prišla staroj prašnjavoj sofi
u stražnjem dijelu ateljea i smjestila se na nju.
»Prije nego što počnem, smijem li pitati gdje vam je ostatak obitelji, monsieur
Landowski?«
»Većina je i dalje u Rimu. Ja sam ovdje samo zato što moram dovršiti tu
narudžbu.« Upro je prstom u skulpturu na stolu. »Započeo sam je prošlog Božića
kada mi je dozlogrdilo blebetanje moje nesretne punice.« Lagano je pogladio lice
u kamenu. »Naručio ju je privatni klijent u Španjolskoj. Nadam se da ti ne smeta
ako nastavim raditi dok govoriš, Bo. Već kasnim s isporukom. Moram je završiti
do kraja dana.«
»Nimalo, monsieur Landowski.«
»Hvala ti.« Ponovno se latio dlijeta. »Ah! Usput, Marcela su primili na
konzervatorij.« Nasmijao se. »Učio je pod palicom Marguerite Long i sad je
profesionalni skladatelj.«
Lagano sam zapljeskao. »Sasvim zasluženo. Molim vas, čestitajte mu u moje
ime kada ga sljedeći put vidite.«
Monsieur Landowski se prepredeno nasmiješio. »Siguran sam da će mu biti
jako drago.«
Dok sam prepričavao svoju priču, monsieur Landowski je klesao, a ja sam mu
pomagao i usput nekako utonuo u dobro znanu rutinu otprije četvrt stoljeća. On
jedva da je reagirao na išta što sam mu ispričao, od bolova nakon što me Kreeg
naveo da slomim ruku i uništio moju glazbenu karijeru, do drame oko spašavanja
radnika iz okna u Coober Pedyju. Bio je sasvim usredotočen na rad. Međutim,
Evelyn se zgražala i trzala pri svakom neočekivanom razvoju događaja.
»Joj, Bo«, rekla je kada sam dovršio priču. »Jako mi je žao zbog svega što ti
se dogodilo. Život zna biti jako nepravedan.«

329
 Knjige.Club Books

»Pretpostavljam da ne moram ni pitati je li se Elle javljala kome od vas«,

rekao sam. Landowski je odmahnuo glavom. »A monsieuru Brouillyju? Mislite li
da je to moguće?«
»Redovito se čujem s njime«, odgovorio je Landowski. »Postao je pročelnik
odjela za kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Vjeruj mi na riječ,
spomenuo bi to u razgovoru.«
»A ja sam još uvijek u kontaktu s madame Gagnon«, dodala je Evelyn. »Više
ne radi, ali povremeno odemo na čaj. I nije spominjala Elle. Žao mi je, Bo.«
»A što je s Kreegom? Više ga se ne bojiš?« upitao je Landowski.
»Ne znam što bi mi još mogao oduzeti, a da već nije«, iskreno sam odgovorio.
»Ovo mi je bila posljednja nada. Ne znam gdje bi drugdje Elle mogla biti. Mislio
sam da bih je, ako se vratim na određena mjesta iz naše prošlosti, mogao pronaći.
No sada više ne znam što učiniti.« Provukao sam prste kroz kosu.
Landowski me pozorno gledao. »Nemaš svrhu.« Pljesnuo je rukama. »No,
želiš li posao?«
Njegova me ponuda krajnje zatekla. »Ah, monsieur Landowski, to je jako
lijepo od vas, ali nisam siguran da bih vam koristio u ateljeu kao nekad.«
»Imao sam nešto drukčije na umu. Ovu narudžbu treba isporučiti u
Sacromonte u Granadi. Kao što sam spomenuo, već kasnim. Možeš je onamo
odvesti vlakom, da što brže stigne. U protivnom će morati putovati brodom, a to
će trajati mnogo dulje.« Podignuo je obrvu. »Učinio bi uslugu svojem starom
prijatelju.«
Razmislio sam o njegovu prijedlogu i nisam vidio razloga zašto da to ne
učinim. »U redu, monsieur Landowski. Bilo bi mi drago praviti društvo vašoj
skulpturi.«
»Fino. Sumnjam da će ti sjedenje uz nju u teretnom vlaku biti pretjerano
udobno, ali vjerujem da ćeš se snaći.« Pogledao je u. klupu kroz prozor ateljea.
»Znaš, nitko nije osobno isporučio neku moju skulpturu još otkako je Brouilly
vozio Crista preko oceana u Brazil.«
»Čini mi se kao da je to bilo prije stotinu godina«, odgovorio sam.
»I jest, sinko.« Vratio se poslu. »U svakom slučaju, idi u Sacromonte i uživaj
u španjolskom suncu. Odmori se i razmisli. Vjerujem da će to biti pravi lijek za
tebe.«
»Kamo ide skulptura?«
»U Alhambru. Navodno je palača poznata po nekoj vrsti plesnog natjecanja.
Kako se ono zove, Evelyn?«
»Concurso de Cante Jondo37«, odgovorila je.

37
Španj. Natjecanje duboke pjesme. Dvodnevno natjecanje u flamencu, održano 1922. godine
pod pokroviteljstvom pjesnika Federica Garcíje Lorce. (Op. prev.)

330
 Knjige.Club Books

»Da, tako je. U svakom slučaju, jedna je mlada Ciganka pobijedila na

natjecanju i proslavila se. Postala je svojevrsni simbol toga područja nakon
građanskoga rata.« Slegnuo je ramenima.
»Jedno je sigurno. Prelijepa je. Pogledaj.« Landowski mi je pružio fotografiju
s radne klupe. »Ovo sam nastojao dočarati.« Slika je prikazivala impozantnu
crnokosu ženu u crvenoj haljini, uhvaćenu usred energične piruete.
»Kako se zvala?« upitao sam.
»Sad mi je već neugodno, sinko! Ishlapio sam.« Počeo je pucketati prstima
ne bi li se prisjetio. »Evelyn, kako se ono zvala?«
»Lucía Amaya Albaycín.«
»Tako je. Navodno je prava zvijezda u Južnoj Americi.«
»Vrlo zanimljivo. No, bit će mi čast otpratiti kamenu Lucíju do njezina
prebivališta.«
»Fino. Dakako, tvoj će trud biti novčano nagrađen.«
Podignuo sam ruke. »Ne, monsier Landowski. Nipošto ne bih mogao uzeti
vaš novac. Kao što sam spomenuo, danas mi novca ne nedostaje. Molim vas,
dopustite mi da vam se odužim za školarinu na konzervatoriju i tolike godine
uzdržavanja.«
Landowski je uzdahnuo i zakolutao očima. »Ne budi smiješan, sinko. Nisi
imao ništa! Nego, Evelyn, bi li nazvala željeznicu i ugovorila rezervaciju za
teretni vlak?«
»Da, monsieur Landowski.« Evelyn je izgledala kao da se s mukom pridiže s
prastare sofe, stoga sam joj pružio ruku. »Evelyn, oprosti. Sad sam shvatio da te
nisam pitao za Louisa. Kako je on?«
Tužno se nasmiješila. »Ostvario je svoje snove i sada je među velikanima
Renaultove tvornice.«
»Izvrsno! A obitelj? Je li se ikada oženio?«
Evelyn je uzdahnula, »Da. Žena mu se zove Giselle.« Primijetio sam da
pogledava monsieura Landowskog, na što joj je uzvratio suosjećajnim pogledom.
»Vrlo je temperamentna i nikada nije odobravala moj bliski odnos sa sinom. S
godinama mi se on sve slabije javlja.«
Silno me ražalostilo čuti to. »Joj, Evelyn. To je grozno.«
Kimnula je. »Najgore je to što još nisam upoznala unuku. Već je navršila pet
godina, a Giselle mi ne dopušta da je vidim.«
Ostao sam bez riječi. Louis i njegova majka bili su vrlo bliski. »Ali, on te
obožava. Što god da mu Giselle govori, ne bi valjda dopustio da to naruši vaš
odnos?«
»Zaljubljen muškarac je kao pijan. A, nažalost, Giselle je opila mojeg
Louisa.« Tužno je šmrcnula.
»Kako ti se zove unuka?«
331
 Knjige.Club Books

»Marina«, čeznutljivo je odvratila Evelyn.

»Prekrasno ime.« Nisam znao što bih joj drugo rekao. »Nadam se da ćeš je
jednoga dana upoznati.«
»I ja se nadam, Bo. Uglavnom, da ti pripremim krevet? Soba ti je ostala ista
kao i prije dvadeset godina.«
Landowski nije htio ni čuti za to. »Vjerujem da ga imamo kamo smjestiti osim
u spavaću sobu na tavanu. Bi li ti odgovarala gostinska soba, sinko?«
»Ah, ne želim vas gnjaviti. Rado ću odsjesti u hotelu ako...«
Landowski je prasnuo u smijeh. »Tolike si godine bio kod nas! Siguran sam
da ćemo izdržati još jednu noć, zar ne, Evelyn?«
Proveli smo tu večer pijuckajući vino Côtes du Rhône, a ja sam usput otkrivao
novosti u životu svojih starih prijatelja. Landowski i Evelyn i dalje su odisali
onom živahnom energijom, iako su im se tijela vidno postarala. Uostalom, kao i
moje. Poslije večere uspeo sam se u potkrovlje, u svoju staru sobu u stražnjem
dijelu kuće. Krevet koji mi je kao djetetu bio oličenje luksuza i udobnosti, sada je
djelovao skučeno i kvrgavo. Međutim, čvrsto sam spavao, zahvaljujući obilnoj
količini crnog vina koju sam te večeri popio.
Ujutro su trojica muškaraca došla po Lucíjinu skulpturu kako bi je, zajedno
sa mnom, prevezli do pariškoga kolodvora Gare de Lyon.
»Javila sam u Alhambru da krećete i da ćete stići u sljedećih pet dana«,
objasnila je Evelyn. »Presjest ćeš u Barceloni, gdje će ti kondukteri pomoći
pretovariti skulpturu. I oni će ti ugovoriti prijevoz s postaje u Granadi do
Alhambre.«
»Hvala, Evelyn. I nakon toliko godina, vodiš glavnu riječ u mojem životu.«
Čvrsto sam je zagrlio i potom se rukovao s monsieurom Landowskim.
»Drago mi je da sam te vidio, sinko. Moram ti postaviti neizbježno pitanje...
hoćeš li se vratiti?«
»Ako se karte tako poklope, monsieur Landowski. Usrdno se nadam da će
nam se putovi opet sresti.«
Nasmijao se. »Doista. Drago mi je da ti je boravak u našem kućanstvu
pomogao.« Spustio je krhku ruku na moje rame. »U životu ništa nije važnije od
ljubavi. No, idi i pronađi je, sinko. Učini što god moraš.« Podignuo je prst kao da
se nečega sjetio i odjurio u kuću. Vratio se s jutenom vrećom koja je zvečala pri
svakom koraku. Pružio mi ju je, a kada sam zavirio unutra, vidio sam četiri boce
Côtes du Rhônea kakvim smo se sinoć počastili. »Da imaš na putu«, namignuo
mi je.
»Hvala vam.«
»Samo budi oprezan.« Pogladio me po obrazu i pogledao me ravno u oči.
»Samo umjereno, dobro?«
Kimnuo sam. »Zbogom, monsieur Landowski.«

332
 Knjige.Club Books

Crveno vino uvelike je pridonijelo mojem proputovanju Europom i pretvorilo ga

u blagu maglu u mojem sjećanju. Prilično sam se sprijateljio s kondukterima i
ostalim željezničkim osobljem, pa smo uz piće dijelili i priče i kartali. Na svu
sreću, uspio sam osvojiti koju pezetu od njih, zato što sam shvatio da stižem u
Španjolsku bez ijednog novčića u njihovoj valuti. Prilično sam se naviknuo na
takav život - vječito u pokretu, bez potrebe za razmišljanjem o problemima i
nevoljama. Možda će tako izgledati moja budućnost.
Presjedanje u Barceloni glatko je proteklo, baš kao što je Evelyn obećala.
Zadnju sam dionicu putovanja prespavao, uljuljkan blagim podrhtavanjem
vagona na tračnicama i tamom zatvorenog prostora.
Iz sna me trgnulo jarko svjetlo, koje mi je naglo obasjalo lice, kada su dva
člana željezničkog osoblja na postaji u Granadi otvorila vagon. Srce mi je stalo
tući kao mahnito.
»Señor, por favor apártese del camino.38«
Nisam znao gotovo ni riječ španjolskoga, a za razliku od boravka u
Norveškoj, čiji jezik također nisam znao, nisam uza se imao par dvojezičnih
prijatelja koji bi mi pomogli.
»Saiga, por favor«, dali su mi znak da izađem iz vagona.
Ustao sam i izašao na jutarnju žegu, zbog čega mi se zavrtjelo u glavi.
»¡Tiene resaca!«39 uzviknuo je jedan od njih, a drugi me pogledao i nasmijao
se.
Usta su mi bila stravično suha. »Vode?« upitao sam, ali nisam dobio odgovor.
Rukom sam oponašao pokret pijenja iz boce.
»¿Agua? Sí.«40 Jedan je muškarac pokazao na fontanu na peronu, pa sam mu
zahvalno kimnuo.
Dok sam ja utažio žeđ, oni su istovarili skulpturu iz vagona i dovezli je do
perona. Prišao sam im i glumio svijeću dok su drveni sanduk tovarili u trošni stari
kamionet s prikolicom.
»Alhambra?« upitao sam.
»Sí, señor. Alhambra. Treinta minutos.« 41
»Gracias«42, jedva sam promucao i uspeo se u prikolicu.

38
Španj. Gospodine, molim vas, sklonite se s puta. (Op. prev.)
39
Mamuran je! (Op. prev.)
40
Vode? Da. (Op. prev.)
41
Trideset minuta. (Op. prev.)
42
Hvala. (Op. prev.)

333
 Knjige.Club Books

Granada je bila izvanredno mjesto. Sazdan od stotina bijelih građevina, grad

je bliještao na jutarnjem suncu. Iza gradskih zidina nalazio se visok planinski
lanac. Kada sam pomnije pogledao, učinilo mi se da je najbliži obronak prošaran
brojnim špiljama uklesanima u stijenu. Zureći u njih, primijetio sam kako se pred
njima kreću sitne prilike. Zar u špiljama netko živi?
Ubrzo smo se približili velebnoj palači. Drevni crveni tornjevi Alhambre
nadvisivali su tamnozelenu šumu i to me arhitektonsko čudo oduševilo preko
svake mjere. Kamionet se približio velebnoj ogradi i stao. Vozač je izašao iz
kabine i obratio mi se.
»Esto es lo más lejos que puedo ir«, rekao je i slegnuo ramenima. »Dalje ne
mogu«, rekao je na engleskome i pokazao mi na ulaz u obliku ključanice, koji je
vodio do trga prepunog ljudi. Kimnuo sam i skočio na tlo, a u glavi mi je i dalje
tutnjalo zbog boce vina koju sam sinoć strusio. Čim sam počeo prolaziti kroz
vratnice, oko mene su se sjatili mještani, na sav glas hvaleći svoju robu, vodu,
naranče i pržene bademe. Usred svega toga kaosa ugledao sam muškarca u lanenoj
košulji kako trči prema meni iz smjera vratnica sa suprotne strane trga. Pokazao
je prema kamionetu.
»Kip?« upitao je na francuskome.
»Sí, señor, kip. Monsieur Landowski.«
Potom su dvojica muškaraca u radničkim kombinezonima pomogla odnijeti
skulpturu nasred trga i izvaditi je iz sanduka. Nakon što su, uklonili i zaštitno
platno, skulptura monsieura Landowskog ponosno se izdigla u Alhambri.
»Veličanstvena je! Bolja nego što sam i zamišljao«, rekao je čovjek u lanenoj
košulji. »Monsieur Landowski je genij. Imam osjećaj kao da je mlada Lucía s
nama.«
»Oprostite, nisam odavde pa nisam upućen, ali monsieur Landowski je
spomenuo da je Luda pobijedila na nekakvom plesnom natjecanju? Je li tako?«
Muškarac se nasmijao. »Concurso de Cante Jondo bio je mnogo više od
plesnog natjecanja, señor. Bila je to fiesta glazbe, flamenca i samog života koja
se odvijala te davne 1922. S nama su došle slaviti četiri tisuće ljudi. Bio je to vrlo
poseban trenutak.«
»Očito«, promrmljao sam, »kad ga spominjete i trideset godina poslije.«
»Señor, te su noći četiri tisuće ljudi na svoje oči vidjele duende i njegovu
iskonsku moć. On živi u Lucíji«, rekao je i pomilovao obraz na skulpturi.
»Duende?« upitao sam.
»Teško je to opisati onima koji ne poznaju našu kulturu. Duende je strast i
nadahnuće koje se u Lucíji očitovalo kroz ritam i ples.«
Lucía je zvučala veličanstveno. »Volio bih je upoznati i monsieuru
Landowskom prenijeti što kaže na svoju skulpturu.«

334
 Knjige.Club Books

Muškarac u lanenoj košulji nato je uzdahnuo. »Kako smo zadnje čuli, vratila
se u Ameriku plesati da prehrani svoje. Situacija je poslije rata vrlo teška. Gitanos
sa Sacromontea nisu dobro prošli.« Potišteno je odmahnuo glavom. »Zato su moji
kolege iz upravnog odbora i naručili tu skulpturu.«
»Oprostite«, rekao sam, posramljen što ponovno moram tražiti pojašnjenje za
španjolsku riječ koju ne razumijem. »Gitanos? Što to znači?«
»Cigani, gospodine, koje su nekoć okrutno otjerali izvan gradskih zidina.«
Upro je prstom u krajolik onkraj ograde. »Možda ste primijetili njihove špilje na
planini Sacromonte.«
»Ah«, kimnuo sam, konačno shvativši. »Usput, señor, pitam se imate li kakvu
preporuku za turista u Granadi? Sada kad sam sigurno isporučio Luciju, nemam
nikakav plan.«
Muškarac se načas zamislio. »Obvezno posjetite glavni trg. Ondje se uvijek
nešto događa.« Rukovao se sa mnom.
»Gracias, señor.« Okrenuo sam se i pošao van iz Alhambre u nadi da će mi
šetnja nizbrdo barem djelomično odagnati mamurluk. Miris čempresa i lagani
povjetarac na brežuljku pokazali su se čarobnim lijekom, stoga sam po dolasku
na trg konačno osjetio da mi se u glavi razbistrilo.
Načas sam zastao kako bih pogledao najimpozantniju zgradu na trgu - staru
katedralu s otvorenim zvonikom - i potom prošao po glatkim, sjajnim pločicama
prema velikoj fontani na sredini trga. Zavirivši unutra, vidio sam da je dno
prekriveno pezetama, a svaka je među njima predstavljala želju nekadašnjeg
vlasnika. Posegnuo sam u džep, okrenuo lice od fontane i bacio novčić preko
ramena. Ne moram ni reći da sam se u sebi pomolio da pronađem Elle.
Bivalo je sve toplije, pa sam poželio nešto što će me osvježiti. Zašao sam u
jednu od uličica koje vode s trga u potrazi za kavanom. Ubrzo sam naišao na
maleni lokal u kojem se prodavao sladoled svih zamislivih okusa, prepun turista.
Dok sam se približavao, ugledao sam tamnokosu djevojčicu kako se naslanja na
zid, lupka petama i zamišljeno zuri u daljinu. Mislim da sam uspio otprilike
pohvatati konce kratkog razgovora:
»Želite li sladoled, señorita?« upitao je vlasnik lokala iza velikoga hladnjaka
sa sladoledima.
»Sí«, odgovorila je djevojčica. »Ali nemam novca, señor.«
»Onda odlazi!« viknuo je na nju. »Tjeraš ostale mušterije.«
Djevojčica je slegnula ramenima i spremila se otići. Osjetio sam potrebu da
joj priskočim upomoć.
»Mene nije otjerala«, rekao sam i prišao hladnjaku, gdje sam vidio pravu dugu
sladolednih okusa. Zeleni je djelovao najprimamljivije, stoga sam pokazao na
njega. »Molit ću vas po jednu kuglicu«, rekao sam.
»Si, señor«, odvratio je namrgođeni vlasnik lokala.

335
 Knjige.Club Books

Na trgu iza mene oglasilo se zvono, stoga sam se okrenuo i vidio kako se iz
katedrale slijeva rijeka ljudi. Pretpostavio sam da je ranojutarnja misa upravo
završila. Pružio sam nekoliko pezeta vlasniku lokala i uzeo sladolede. Spustio sam
pogled na djevojčicu, a ona me gledala širom raširenih očiju.
»Izvolite, señorita«, rekao sam i pružio joj jedan komet, na što me iznenađeno
pogledala.
»Za mene?« upitala je.
»Si.« Kimnuo sam.
»Gracias a Dios«43, rekla je i liznula sladoled koji se već počeo topiti na suncu
i kapati niz komet. »A usted le gustaría que dicier a su destino?«
Bio sam siguran da me nešto pitala. »No comprendo«, odvratio sam s
osmijehom. »Hablo... ingles?«44 Pomislio sam kako je veća šansa da razumije
engleski nego francuski.
»Želite da vam gataju?« ljupko je upitala.
»Možeš mi prored budućnost?« Zagledao sam se u djevojčicu, a ona me
upitno promatrala.
»Mi prima, Angelina45.« Djevojčica je pokazala prema trgu. »Ona jako
dobra«, rekla je pružajući dlan i oponašajući čitanje iz njega.
»Zašto ne?« Slegnuo sam ramenima i pokazao djevojčici da me vodi onamo,
usput ližući sladoled. Pošli smo uskom uličicom prema sada živom trgu prepunom
ljudi. Slijedio sam djevojčicu sve do malo starije djevojke u jarkocrvenoj haljini.
Sjedila je na stubama pred katedralom i upravo je ispraćala drugu mušteriju. Dok
joj je davala novac, nije mi promaknuto da žena na odlasku izgleda pomalo
potreseno, pa sam se zapitao što li mene čeka.
»Toma, tengo un hombre para ti. Su español no es bueno«46, rekla je mlađa
djevojčica.
»Hola, señor«, rekla je proročica kada se okrenula prema meni.
Zamalo sam se onesvijestio. Poznavao sam tu ženu. Već sam je prije vidio, i
to nekoliko puta. Zinuo sam u čudu pri pogledu na njezino srcoliko lice, guste
obrve i krupne, kao opal plave oči, uokvirene crnim trepavicama. Imala je
dugačku svijetlu grivu i nosila vijenac od cvijeća.
Izgledala je jednako kao one noći kada mi se prvi put ukazala.
Tijekom požara.
U Leipzigu.

43
Hvala Bogu. (Op. prev.)
44
Ne razumijem. Govorim... engleski? (Op. prev.)
45
Moja sestrična. (Op. prev.)
46
Izvoli, dovela sam ti čovjeka. Ne zna baš španjolski. (Op. prev.)

336
 Knjige.Club Books

Vedro mi se nasmiješila. »Vidim dlan?« upitala me. Opčinjen licem za koje

sam se mogao zakleti da ga poznajem, otvorenih sam ustao zurio u nju dok me
uzimala za ruku i pogledom proučavala moj dlan. »Pa vam kažem za vašu
kćer.«
Utroba mi se stisnula. »Moju kćer?«
»Si, señor«, potvrdila je. »Molim, sjednite sa mnom.«
Mlađa mi je djevojčica kimnula i otrčala pojesti sladoled u hladu tende koja
se pružala preko trga.
»Vaše lice...« promrmljao sam. »Poznato mi je. Ukazali ste mi se... u
snovima...«
Djevojka se zahihotala. »Vjerujte mi, señor, nikad vas prije nisam srela. Ali
niste prvi koji tvrdi da me poznaje. Ponekad se to događa. Tako je to s brujama.«
»Brujama?« ponovio sam.
»Si, da. Mojim duhovnim precima.« Uzdahnula je. »Teško je to objasniti kad
ste payo, señor, ali pokušat ću.« Pogledala je uvis u katedralu kao da će joj to
pomoći pronaći prave riječi. »Suđeno nam je da se sretnemo. Sudbine su nam
povezane, makar samo nakratko. I zbog toga su naše duše možda već plesale
zajedno. Shvaćate?« I dalje sam u čudu zurio u nju. »Ne«, nasmijala se. »I mislila
sam.«
»Ne shvaćam. Obratili ste mi se. Čuo sam vaš glas.«
»Ako i jesam, señor, to nije bilo svjesno. Sigurna sam da je moje tijelo bilo
samo sredstvo poruke koju vam je svemir htio poslati.«
Kao u crtanome filmu, ostatak mojeg sladoleda ispao je iz korneta i
raspljeskao se na stubama. »Želite reći da me uopće ne prepoznajete?«
»Ne, ne poznajem vas.« Djevojka je ponovno uzela moju ruku. »Snovi i vizije
imaju veliku moć, señor. Ne možemo ih kontrolirati, ali ih prizivamo. Kada smo
se sreli, što sam vam rekla?«
Zažmirio sam i prisjetio se one grozne noći. »Rekli ste mi da moram živjeti...
da imam svrhu.«
»Zanimljivo«, zamišljeno je rekla djevojka. »Da vidimo jesam li imala
pravo.« Pomno mi je proučila dlan. »Drago mi je da se i uživo upoznajemo,
Atlase. Ja sam Angelina.«
Srce mi je ubrzalo. »Odakle znate moje ime?«
»Vidim ga. Zapisano je u zvijezdama. Kao i većina vaše sudbine.« Podignula
je pogled s mojega dlana i zagledala mi se u oči. »Ne bojte se toga što vam
govorim ili što znam.« Utješno mi se nasmiješila. »Bruja vidi sve što postoji, što
je postojalo i postojat će. To je dar koji se prenosi našom krvlju.«
Ostao sam zabezeknut. »Nisam ni trebao doći u Granadu. Samo sam dostavio
skulpturu. Zatekao sam se ovdje pukom slučajnošću.«
»Skulpturu?« upitala je Angelina. »Za Alhambru?«
337
 Knjige.Club Books

»Tako je«, kimnuo sam.

»Lucía Amaya Albaycín. Moja teta.«
»Vaša teta?«
Angelina se ponovno zahihotala. »Tako je, señor. Shvaćate li sada na što
mislim kad kažem da su naše sudbine povezane i da smo se morali sresti? Vama
to djeluje kao puka slučajnost, ali ja znam da je to dio višeg plana.«
»Zaboga«, dahnuo sam.
»Nažalost, teta Lucía više nije na ovome svijetu, ali sada je istinski slobodna
i pleše među oblacima.«
»Gospoda u Alhambri misle da je živa.«
»Da, tako misle i njezina majka i kći.«
»Kći?« zabrinuto sam upitao.
Angelina je pokazala prema djevojčici kojoj sam kupio sladoled. »Isadora,
moja sestrična. Ona nije bruja, señor, pa ne osjeti da Lucíje više nema.«
Zagledao sam se u nedužno dijete, nesvjesno činjenice da je ostalo bez majke.
Ražalostila me pomisao na patnju koja je čeka kada dozna. »Zašto im ne kažete?«
Angelina je uzdahnula. »Što je bolje, doznati istinu i uvenuti ili ipak živjeti u
nadi? Na kraju krajeva, nada je jedino što nas drži na životu, señor.«
Zrakom se pronio ugodan miris citrusa i najavio drvena kolica puna svježih
naranči koje je postariji gospodin provezao pokraj nas.
»Jako čudno, señor. Jako čudno.« Angelina je čas pogledavala u moj dlan,
čas u mene. »Nikada ovdje na trgu nisam upoznala nikoga sličnog vama. Posebni
ste.«
»Što želite reći?« upitao sam, posve zaokupljen njezinim riječima.
»Često ljudima mogu dati savjet i omogućiti im da promijene svoju sudbinu,
ali vaš je put predodređen, Atlase. Nepromjenjiv.«
»Što to znači?« upitao sam, sve napetiji.
Angelina me utješila osmijehom. »To znači da ćete postići velike stvari.
Pristaje vam vaše ime. Atlas je čovjek koji na plećima nosi teret cijelog svijeta,
zar ne?«
»Tako glasi mit o njemu«, odvratio sam.
Angelina je zaškiljila. »Mitovi nastaju od priča za koje samo više nema živih
svjedoka.«
»Shvaćam«, odvratio sam. Zvono na katedrali glasno je odjeknulo i označilo
podne, naglo me prenuvši.
Angelina mi je čvrsto stisnula ruku. »Zapamtite ovo, Atlase. Teret svijeta daje
se samo onima koji ga mogu nositi.« Sklopila je oči te sam vidio kako joj se lice
izobličuje dok je u mislima očigledno gledala nešto bolno. »Dječak u snijegu,
prisiljen pobjeći zbog zločina koji nije počinio...«

338
 Knjige.Club Books

»Toliko toga znate«, prošaptao sam.

Ponovno je otvorila oči i pogledala me. »Vaš je put bio tegoban, ali izdržali
ste. Zato što su, usprkos svemu, mnogi bili dobri prema vama. Je li tako?«
»Da«, rekao sam, a grlo mi se stiskalo od emocija koje su se stale nakupljati
u meni. Nisam htio plakati pred Angelinom, stoga sam se nastojao usredotočiti na
vrevu nasred trga. Gledao sam kako dva dječačića udaraju loptu, zaljubljeni par
pokraj fontane i muškarca koji je tjerao čvorke ispred izloga svojega dućana.
Angelina je nastavila. »Svemir vas priprema za nadolazeću zadaću.«
»Zadaću?« upitao sam, vrativši pogled na nju. »Kakvu zadaću?«
»Zadaću podizanja vaših kćeri.«
Angelinina magična aura naglo se raspršila preda mnom, poput mjehura od
sapunice. »Angelina, mislim da ste pogriješili. Nažalost, ja nemam kćeri.«
Ponovno se nasmiješila od uha do uha. »Ah, imate, imate. Samo se još nisu
rodile.« Iznenada se namrštila i pogledala u vedro plavo nebo. »Osim... jedne.«
Kimnula je, kao da sama sebi potvrđuje tu misao.
Imao sam osjećaj da bi mi se srce svakog trena moglo rasprsnuti. »Molim vas,
pojasnite.«
Angelina se zagledala duboko u moje oči. »Već imate svoju prvu kćer, Atlase.
Među živima je, baš kao vi.«
Cijeli se trg zavrtio oko mene. »Elle...« dahnuo sam. »Elle je rodila naše
dijete? Je li zato otišla? Bojala se za sigurnost našeg djeteta? Moj Bože... moj
Bože! Zašto mi nije rekla?!«
Angelina me čvrsto uhvatila za ramena. »Smirite se, Atlase, smirite se.«
»Gdje je ona? Molim vas, Angelina, recite mi! Moram znati!«
Odmahnula je glavom i odlučno rekla: »To ne znam. Znam samo da ćete imati
sedam kćeri i da je prva već rođena.«
Nisam znao bih li se onesvijestio ili zaplesao od radosti. »To je... prekrasna
vijest! Znači, pronaći ću Elle? I zajedno ćemo dobiti još šestero djece?«
Čvorci koje je onaj čovjek potjerao ispred svojega dućana sletjeli su na stube
pred katedralom i željno se zagledali u Angelinu. Posegnula je u džep i izvadila
komadić kruha pa im bacila mrvice. »Kao što rekoh«, naposljetku je dodala. »Imat
ćete sedam kćeri.«
»Sigurno želite reći da ću pronaći Elle. Moram je pronaći! Ona je jedina žena
koju ću ikada voljeti.«
Angelina se zagonetno nasmiješila. »Sposobni ste za veliku ljubav, Atlase,
usprkos svemu. Zato ste toliko posebni.«
Promatrao sam čvorke kako se bore oko mrvica koje im je Angelina bacila.
»Imam još jedno pitanje. Maloprije ste rekli da sam >dječak koji je pobjegao zbog
zločina koji nije počinio<. Moram znati što je s Kreegom Eszuom.«

339
 Knjige.Club Books

Angelina je duboko udahnula. »Vašim progoniteljem?«

»Tako je. Ako je Elle otišla da zaštiti naše dijete od njega, moram znati
progoni li me on još uvijek.«
Angelinin je pogled odlutao prema Isadori. Djevojčica je zurila u nas, očito
čekajući da se sestrična oslobodi mušterije. Angelina joj je lagano mahnula, a
djevojčica je uzvratila. »Ne vidim to, Atlase. Neke se stvari ne daju vidjeti.«
Primijetila je da sam klonuo. »Ali«, nastavila je, »predviđam da će vašim kćerima
dobro doći sigurno utočište. Njihove će pučine biti jednako uzburkane kao vaše.
Trebat će im...«
»Skriveni kutak u svijetu?« ubacio sam se.
Angelina je ostala zadivljena. »Upravo tako, da.«
Protrnuo sam od glave do pete prisjetivši se Agathina zemljišta na
Ženevskome jezeru. U pismu je poručila da će mi trebati takvo mjesto. »Što mi je
činiti, Angelina?«
Pokazala je prema trgu. »Pronađite svoje kćeri, Atlase.«
Kimnuo sam. »Naravno, to znači da moram pronaći Elle.« Upitno sam je
gledao. »Toliko toga vidite... zar mi ne možete reći gdje je ona?«
Čvorci su zacvrkutali, tražeći još hrane. Angelina im je udovoljila, a ja sam
za to vrijeme pažljivo motrio njezino lice. Blago se mrštila i činilo se da pomno
razmišlja kako će mi odgovoriti. Nakon nekog vremena, odmahnula je glavom.
»Ne, kao što sam vam rekla, vaš je put predodređen i ne treba vam daljnja pomoć
od mene.« Pogledala me i tako smo neko vrijeme zurili jedno u drugo. Nadao sam
se da ću tako iz nje možda uspjeti izmamiti još koji detalj, ali nisam uspio. »To je
sve što vam mogu reći, señor.«
»U redu.« Ushićen, instinktivno sam je zagrlio. »Hvala, Angelina. Spasili ste
me!«
»Drago mi je zbog toga, señor, ali...« Poprimila je oprezan izraz lica. »Molim
vas, budite oprezni na svojem putu, otvorena uma i srca.«
»Obećavam, da. Osjećam se kao Ebenezer Scrooge na božićno jutro! Ah, i
bez brige, prestat ću piti.« Namignuo sam joj. »Moram biti u top formi ako
ponovno pronađem Elle. I svoju kćer!«
Uzdahnula je. »Señor, ja...«
Skočio sam na noge. »Ne mogu vjerovati. Postao sam otac. Postao sam otac!«
»Jeste, ali...«
»Mogao bih je nazvati Angelina. Ah, ma što to govorim? Elle joj je sigurno
već dala ime. Pitam se kako se zove!« Vidio sam da nam se Isadora približava.
Odnekud je donijela crno-bijelo mače i sada ga je nosila prema katedrali.
»Molim vas, zahvalite sestrični. Bez nje se nikada ne bismo sreli.« Angelina
je kimnula, pa sam se krenuo udaljavati. »Imate potpuno pravo!« doviknuo sam
joj. »Ne morate mi reći moj sljedeći korak. Znam da najprije moram sagraditi

340
 Knjige.Club Books

sigurno utočište za Elle i svoje dijete. Bez brige! Znam što mi je činiti!« Obuzeo
me toliki nalet energije da sam potrčao. »Hvala vam, Angelina! Nikada vas neću
zaboraviti!«
I tako sam odjurio, glave prepune mogućnosti, poveznica i snova.

341
 Knjige.Club Books

44.

1965.

SILNO SE PONOSIM ATLANTIDOM. Dok sjedim na rubu mola i gledam kako zlaćano
sunce obasjava kuću, divim se svojem postignuću. Gospodin Kohler upoznao me
s više od deset arhitekata prije nego što sam se odlučio za realizaciju projekta.
Zanimanja svakako nije nedostajalo - prilika za gradnju u zabačenom kutku
Ženevskoga jezera mnogima je bila privlačna. Premda je nekolicina imala
uzbudljive vizije, od izabranog sam izvođača radova tražio nadasve jednu stvar:
povjerljivost.
Sigurnost i anonimnost bile su prve stavke na mojem popisu. Planovi su bili
ambiciozni i trebalo ih je besprijekorno odraditi. Prije svega, htio sam da kuća
izgleda starinski, kao da stoji ondje stoljećima. Bio sam svjestan da bi se glasina
o ekscentričnom čovjeku koji je sagradio ogromno imanje na jezeru mogla
pročuti, stoga nipošto nisam želio da sliči vilama kakve posjeduju Bondovi
neprijatelji i zlikovci iz pera lana Fleminga. I zato sam dao sagraditi kuću u stilu
Luja XV. Zapravo, moram napomenuti da, za svakoga tko želi pomnije istražiti
zemljišne knjige, Atlantida postoji još od osamnaestog stoljeća. Nevjerojatno je
što su sve ljudi spremni učiniti za vas kada im ponudite dovoljnu svotu novca.
Zemljišne knjige također bi obavijestile sve potencijalne znatiželjnike da je
nekretnina vlasništvo Icarus Holdingsa - fiktivne tvrtke pod upravom dvojice
direktora: Erica Kohlera i Georga Hoffmana. Proteklih petnaest godina Georg je
postao vrhunski pravnik. Kao što sam mu obećao, platio sam mu školovanje i
pravni fakultet. Gospodin Kohler ga je zaposlio gotovo am je diplomirao, očito
ga doživljavajući kao štićenika kojega je pomagao od malih nogu. Eric se
umirovio prije pet godina i sada Georg vodi moje poslove.
Ako je Kreeg ikada i došao u Švicarsku u potrazi za mnom, vjerujem da sam
učinio sve kako bih zametnuo svoje tragove.
Slučajni promatrač ni po čemu ne može zaključiti da je kuća tak sagrađena.
Uložio sam velike napore u to da se na njoj rabe isključivo starinski materijali, od
kamenih ploča pa sve do kvaka na vratima. Zahvaljujući tome, Atlantida je upravo
veličanstveno zdanje. Visoko četiri kata, njezino svijetloružičasto pročelje
prošarano je redovima visokih prozora i nadsvođeno strmim crvenim krovom s
tornjevima na svakom uglu.
Kuća je iznutra opremljena svim modernim pogodnostima. Raskošni sagovi i
glomazne sofe krase dvanaest spavaćih soba. Moj je omiljeni kat potkrovlje, za
342
 Knjige.Club Books

koje sam namijenio sedam spavaćih soba. Svaka povrh krošnji ima izvanredan
pogled na Ženevsko jezero. Nadao sam se, molio i naivno pretpostavljao da će
svaku od njih zauzimati kćeri koje mi je Angelina davno obećala. Međutim, i dalje
su puste.
Na prvi pogled, čovjek i ne sluti da Atlantida krije mnoge tajne, za koje sam
se pobrinuo da budu potpuno nevidljive golim okom. Možda je sada jasno zašto
je povjerenje bila ključna kvaliteta koju sam tražio od svojega arhitekta. U slučaju
da se ja ili bilo koji drugi stanar Atlantide nađemo u opasnosti od neželjenoga
gosta u liku Kreega Eszua, poduzeo sam određene mjere kako bila nam omogućio
bijeg. Jasno, neću razložiti u čemu se tajna kuće točno sastoji, ali ako netko mora
žurno napustiti posjed, u njemu postoji mreža skrivenih dizala i prolaza koji jamče
sigurnost.
Također sam kući htio pridružiti vrtove kakvim bi se ponosila Flora Vaughan.
I zato se Atlantida diči prostranom tratinom koja se pruža od kuće sve do ruba
vode. Posadio sam raznorazno grmlje i stabla koji sada, nakon više od desetljeća
rasta, tvore skrovite puteljke i tajne oaze. U proljeće, kada cvijeće procvjeta, ne
postoji ljepše mjesto na svijetu, siguran sam.
Samo bih volio da imam s kime uživati u njemu.
Kada sam 1951. godine otišao iz Granade, zavjetovao sam se da će iduća
stranica ovoga dnevnika ispričati priču o mojem ponovnom, radosnom susretu s
Elle i djetetom za koje sada znam da se rodilo. Danas kršim to obećanje.
Nakon susreta s Angelinom, vratio sam se u Ženevu i započeo graditi
Atlantidu. Dok su radovi na kući bili u punom jeku, nastavio sam tragati svijetom
ne bih li pronašao svoju voljenu ženu, i svoju kćerkicu.
Otada je prošlo četrnaest godina. Moja je kći već poodrasla, gdje god bila.
Počeo sam sustavno, pročešljavajući francuska sela i gradove koje je Elle
spominjala dok smo bili zajedno. U Reimsu sam upoznao konobaricu koja mi je
rekla za ženu s dojenčetom koja se zaputila u južnu Italiju kako bi započela novi
život... stoga je Italija bila moje sljedeće odredište. Pratio sam nejasne tragove
diljem kontinenta, od Španjolske i Portugala do Njemačke i Belgije.
Kako bi mi pomogao, naložio sam Ericu Kohleru da među svim narodima
potraži podatke o imenu »Elle« i prezimenima »Leopine«, »Tanit« i
»D’Aplièse«... i svim varijacijama kojih sam se dosjetio. Nakon što je Eric otišao
u mirovinu, Georg je preuzeo taj zadatak na sebe. Nemam dovoljno riječi hvale
za toga mladića. Upravo nesmiljeno odrađuje taj mukotrpni posao. Svaki put kada
bi naišao na kakav trag, ma koliko neizvjestan bio, ja bih se ukrcao u zrakoplov i
otputovao na to mjesto. Zatim bih uzduž i poprijeko ispitivao zbunjene
stanovnike, sve dok se ne bih uvjerio da trag nikamo ne vodi. Tijekom svoje
potrage vidio sam dijelove svijeta kakve nisam mogao ni zamisliti. Keniju, Južnu
Afriku, Indiju, Kinu...

343
 Knjige.Club Books

Čitatelju, nikada ih nisam prestao tražiti. Pročešljao sam svaki kutak svijeta
uvjeren da ću jednoga dana izbiti iza nekoga ugla ili se uputiti u šetnju plažom i
ponovno ugledati Ellino lijepo lice. Ipak, moja je potraga bila uzaludna.
I zato se nesumnjivo pitate zašto se vraćam ovome dnevniku. Jutros sam
primio pismo starog prijatelja, koje mi je Georg proslijedio. Prilažem ga ovdje:

Dragi Bo,
nadam se da će ovo pismo stići do tebe putem odvjetničkog ureda. Kada
je preminuo, monsieur Landowski proslijedio mi je tvoje podatke zajedno
sa svojim dlijetom. »U slučaju da ti zatreba još jedno«, napisao je: Bio je
toliko pronicav.
Bi li se mogao naći sa mnom u Parizu? Sudeći po odvjetnikovoj
adresi, pretpostavljam da živiš u Ženevi, pa se nadam da ti putovanje neće
biti previše naporno. Rado bih sam došao k tebi, ali moje
šezdesetogodišnje kosti neće mi takvo što dopustiti.
Bilo bi lijepo vidjeti te i posljednji put, Bo.
Tvoj prijatelj
Laurent Brouilly

Zurio sam u pismo. Ostavio sam podatke gospodina Kohlera svim svojim starim
prijateljima, od monsieura Landowskog do Ralpha Mackenzieja, u slučaju da se
Elle ikada pojavi kod njih. I uvelike me veselilo povremeno primiti novosti od
onih koji su mi nekoć toliko značili.
Monsieur Landowski preminuo je 1961. godine. Na svoju silnu sramotu,
nisam prisustvovao pogrebu jer sam smatrao da bi to Kreegu moglo poslužiti kao
savršena prilika da me napadne iz zasjede. Spoznaja da negdje imam živu kćer
tjerala me da ostanem na životu i ispunjavala krajnjim oprezom. I zato sam, kada
mi je Marcel javio da mu je otac umro, tri dana plakao i molio zvijezde da ga
čuvaju u njegovu novom životu.
Što se Laurenta Brouillyja tiče, nisam ga vidio od onoga sudbonosnog dana u
Parizu kada smo ga Elle i ja napustili silom prilika.

Stigao sam na adresu navedenu u Brouillyjevu pismu i pokucao na vrata njegove

starinske kuće u mirnoj popločenoj ulici na Montparnasseu. Začuo sam komešanje
i ubrzo mi je vrata otvorila mlada dama u plavoj medicinskoj opravi. Upitno me
pogledala.
»Dobar dan, madame. Nadam se da ovdje živi monsieur Brouilly?«

344
 Knjige.Club Books

Nasmiješila mi se. »Da, ovo je kuća profesora Brouillyja. Očekuje li vas?«

Načas sam razmislio. »Da znate, nisam posve siguran. Biste li mu prenijeli da
ga je njegov stari prijatelj Bo došao vidjeti?«
»Naravno.« Povukla je zasun i brzo se vratila. »Prilično se razveselio kada
sam spomenula vaše ime, Bo. Izvolite, uđite.« Ušao sam u Brouillyjev šarmantni
dom, krcat stvarima baš kao nekoć onaj njegov minijaturni stan. Hodnik su
prekrivala naslagana platna, zaštitne plahte i napola dovršene skulpture... Bila je
to jazbina pravog pravcatog artistea.
»Ovih je dana vrlo slab, monsieur Bo, ma što vam rekao. Budite blagi s
njime.« Kimnuo sam. »Ovuda, molim.« Djevojka je polako otvorila vrata
dnevnoga boravka prepunog zelenih biljaka. Bolno mršav i vidno star, Laurent
Brouilly sjedio je na velikoj baršunastoj sofi usred zelenila. Istini za volju,
izgledao je kao da bi ga i najmanji nalet vjetra kroz prozor mogao srušiti na pod.
»Zaboravio sam«, rekao je. »Govoriš li sada?« Otvorio sam usta, nesiguran u
to što bih mu rekao. »Šalim se!« nasmijao se Brouilly.
Preplavilo me olakšanje. »Zdravo, Laurente.« Prišao sam mu i stisnuo mu
ruku, laganu poput pera.
»Nažalost, stisak mi više nije kao što je nekad bio«, rekao je. »Prije više
godina morao sam se ostaviti kiparenja. Međutim, slikam. No, izvoli, sjedni.«
Pokazao je na slobodno mjesto na sofi. »Sviraš li ti još uvijek violinu? Ili
violončelo?«
»Ponekad. Uspijem uhvatiti petnaestak minuta prije nego što me ruka zaboli
zbog stare ozljede.«
»Ah, da, Landowski mi je to spomenuo.« Pomno se zagledao u mene i bilo
mi je drago vidjeti da su mu, usprkos sijedoj kosi i krhkom tijelu, oči iste kao
nekad. »Hvala, Helene«, rekao je djevojci na vratima.
»Samo vičite ako me trebate, profesore Brouilly.« Izašla je.
Podignuo sam obrve gledajući svojeg starog prijatelja.
»Profesore, ha?«
»Izdigao sam se do ranga voditelja Odjela za kiparstvo na Akademiji likovnih
umjetnosti, možeš li vjerovati?«
»Da znaš da mogu, Laurente.« Zastao sam, a zatim mu postavio teško pitanje.
»Napisao si mi da me želiš vidjeti posljednji put. Što si pod time mislio? Koliko
ti je godina? šezdeset jedna?«
»Šezdeset dvije, Bo, ali nisi slijep. Bolestan sam. Vražji su mi liječnici rekli
da se neću oporaviti. Ne znaju točno koliko ću izdržati, ali ne više od nekoliko
mjeseci.«
»Laurente... strašno mi je žao.«
Stoički je slegnuo ramenima. »Lakše se nosim s rakom nego s gubitkom Bel
koji sam davno pretrpio.«

345
 Knjige.Club Books

Lagano sam stavio ruku na njegovu nogu i uznemirio se osjetivši samo kost i
kožu. »I dalje misliš na nju?« upitao sam.
»Ni u jednom trenutku nisam prestao misliti na nju«, čeznutljivo je odvratio.
»Ali...« Na usnama mu je zatitrao osmijeh. »Usprkos svemu, život me
blagoslovio. Sad ću ti ispričati svoju priču, u koju ćeš možda čak i ti teško
povjerovati...« Sklopio je oči. »Prije mnogo godina, upravo sam bio održao
predavanje o Donatellu. Dok sam spremao knjige, prišla mi je jedna studentica.
Bo, čim sam je ugledao, znao sam... imao sam osjećaj da se gledam u zrcalu.
Predstavila se i rekla da se zove Beatriz Aires-Cabral.« Brouilly je odmahnuo
glavom.
»Aires-Cabral?« odvratio sam. »Bel se tako prezivala, zar ne?«
Ponovno me pogledao. »Upravo tako.«
Nisam mogao vjerovati. »Ajme.«
»Pitala me sjećam li se kako sam izradio skulpturu njezine majke za njezina
oca, Gustava, i dostavio je u Brazil kao vjenčani dar.« Nasmijao se. »Nije imala
blage veze. Moja vlastita kći stajala je preda mnom, u mojoj učionici.«
Jedno smo vrijeme šutke sjedili, obojica svladani emocijama. »Ja... ne znam
što reći.«
»Bome. Rekla mi je da joj je majka umrla kad joj je bilo samo osamnaest
mjeseci. Riom je zavladala epidemija žute groznice i...« Glas mu je napuknuo, a
oči su mu se zacaklile. »Bila joj je dvadeset jedna godina. Nakon toliko previranja
i tragedija, umrla je tako mlada... Oprosti.« Brouillyjevim je sivim obrazom
skliznula suza. »Uglavnom, raspitao sam se za njezina oca, jer je njega poznavala.
Rekla mi je kako su imali težak odnos i da se s godinama sve više i više odavao
piću. Gustavo je branio Beatriz da slijedi svoje umjetničke sklonosti, ali je i sam
umro kada joj je bilo sedamnaest godina. Ona se nakon toga upisala na parišku
Akademiju likovnih umjetnosti kao njezina majka prije.«
»I dospjela u tvoju učionicu«, prošaptao sam. Brouilly i ja razmijenili smo
pogled, a usne su nam se razvukle u osmijeh.
»Svemir je čudesan, zar ne, Bo? Uglavnom, Beatriz je pet godina boravila u
Parizu. Naravno, uzeo sam je pod svoje. Često je dolazila amo k meni na
Montparnasse. Čak smo svakog tjedna zajedno ručali u La Closerie des Lilas,
kamo sam nekoć vodio njezinu majku.« Nasmijao se. »Ah, kakav blagoslov!
Znaš, čak sam je odveo u Landowskijev atelijer. Ponosno joj je pokazao
fotografije našega rada na Cristu i pripovijedao joj o mojoj mladosti.«
Morao sam mu postaviti sljedeće pitanje: »Jesi li joj... ikada rekao pravu istinu
o njezinu ocu?«
Brouilly je oborio pogled i odmahnuo glavom. »Odakle mi pravo da joj kažem
da joj Gustavo nije pravi otac? Ne, monsieur, ne.«
Naslonio sam se na sofi i zagledao se u prašnjavi strop. Bilo mi je teško
suspregnuti emocije. Zbog prizora Laurenta na samrti i priče o njegovoj kćeri
346
 Knjige.Club Books

stisnulo mi se grlo. Kako bi itko nakon takvog raspleta mogao sumnjati u moć
svemira, zaista ne znam. Potom sam se pribrao. »Čuješ li se i dalje s Beatriz?«
»Pišemo si jednom mjesečno! Znam sve o njezinom životu, Bo. Udala se za
dobrog čovjeka koji je silno voli i drži do nje.« Brouilly je uzdahnuo. »Nažalost,
prvo joj je dijete umrlo, ali je rodila drugo.«
»Kako se zove?« upitao sam.
»Cristina«, tiho je rekao Laurent. I odjednom se uznemirio. »Prema onome
što mi je Beatriz rekla, vrlo teško dijete. Iako joj je tek sedam godina, nimalo se
lijepo ne odnosi prema majci.« Laurent se okrenuo prema prozoru dok je
izgovarao sljedeću rečenicu. »Cristina je strahovito inteligentna, ali se čini da ne
gaji nikakvu empatiju ni sklonost prema drugima. Zbog toga je nemoguća.«
»Strašno. Sirota Beatriz«, odvratio sam. »A već je toliko propatila.«
»Da.« Brouilly se polako okrenuo prema meni. »Zato sam te i pozvao
ovamo.«
»Molim te, nastavi«, potaknuo sam ga.
Brouilly je udahnuo, a ja sam pritom začuo laganu škripu u njegovim plućima.
»Želim kćeri pomoći najviše što mogu, ali neću još dugo poživjeti, Bo. Ostavit ću
joj sav novac koji imam, iako nije bogzna što. Pitam se bi li ti...« Glas mu je
ponovno napukao, pa sam utješno stavio ruku na njegovu. »Pitam se bi li mogao
s vremena na vrijeme provjeriti kako su. Nemam koga drugog zamoliti, a da tajnu
o Beatrizinu očinstvu ne ugrozim, što nikako ne želim.«
Kimnuo sam. »Naravno, Laurente. Želiš li da se javim Beatriz?«
»Ne. To će otvoriti samo dodatna pitanja. Možda bi ih mogao... motriti
izdaleka. Ako bi se obitelj ikada našla u ozbiljnoj nevolji, bila bi mi velika utjeha
znati da im netko može priskočiti u pomoć.«
»Shvaćam.« U glavi mi se zavrtjelo zbog ozbiljnosti zadaće koju mi je
Laurent htio povjeriti. Njegova je obitelj živjela u Brazilu, a ja u Švicarskoj.
Morao sam doskočiti brojnim praktičnim nedostacima, a da i ne spominjem da bi
to moglo omesti moju potragu za Elle. Zurio sam u Laurentove oči kojima me
preklinjao da mu pomognem. Odlučio sam da ga neću iznevjeriti. »Molim te, znaj
da ću učiniti što tražiš.«
Lice mu je postalo slika i prilika zahvalnosti. »Hvala ti, Bo. Hvala ti.«
Potapšao me po ruci. »Nego, umoran sam, ali prije nego što odem, bi li ti nešto
volio znati?«
Razmislio sam. »Evelyn«, rekao sam. »Je li ti se javljala?«
Laurent se lecnuo. »Žao mi je, Bo. Evelyn je umrla ubrzo nakon monsieura
Landowskog.«
Srce me zaboljelo. Bila je tako dobra prema meni, a ja sam joj se usred žestoke
potrage za Elle zaboravio javiti i pitati kako je. »Kad sam razgovarao s njom prije

347
 Knjige.Club Books

petnaest godina, spomenula je da ne poznaje svoju unuku. Red mi, Laurente, je li

se to pitanje ikada riješilo?«
Brouilly je odmahnuo glavom. »Ne. Vidio sam Louisa na pogrebu, ali Giselle
i Marine nije bilo.«
»Marina«, prisjetio sam se. »Tako se zvala. Sada joj je sigurno dvadesetak
godina, zar ne?«
»Da. Tužna je to priča. Kao što ti je Evelyn rekla, Giselle je bila prava mustra.
Pričalo se da je pila. To je narušilo njezin odnos s Louisom. Jednoga je dana
jednostavno napustila muža i odvela Marinu. Rekao mi je da otada često pokušava
stupiti u kontakt s kćeri, ali da joj je Giselle isprala mozak i okrenula je protiv
njega.«
»Grozno.«
»Jest. Ali opet, kako sam čuo, Giselle se žestoko posvađala i s vlastitom kćeri
pa ju je izbacila iz kuće. Otada je navodno...« Brouilly je oklijevao.
»Molim te, Laurente, reci mi.«
»Nedavno mi je Marcel Landowski rekao da Marina često posjećuje Rue
Saint-Denis.« Zurio sam u njega, ne shvaćajući. Brouilly je uzdahnuo. »Navodno
prodaje tijelo kako bi preživjela.«
Pokrio sam usta rukom. »Joj, Laurente.« Protrljao sam sljepoočnice. »Moram
joj nekako pomoći. Zbog Evelyn.«
Brouilly je kimnuo. »Volim vjerovati da bih i ja nešto poduzeo da mogu.«
Duboko je udahnuo i lecnuo se pri izdahu, a zatim prinio ruku prsima. »Bi li otišao
po Helene?«
»Naravno, Laurente. Ustao sam, a on me uhvatio za ruku.
»Održat ćeš riječ, zar ne? Kuneš li se?«
»Tako mi zvijezda, Laurente.«
Nasmiješio mi se za kraj. »Onda znam da govoriš istinu.«

348
 Knjige.Club Books

45.

RUE SAINT-DENIS BILA JE skliska od kiše i blještava od crvenih svjetala što su se

zrcalila na tlu poda mnom. Namrgođeni muškarci pušili su cigarete pod trošnim
tendama lokala te sam osjećao kako me prate pogledom dok sam prolazio
pločnikom. Nedaleko pred sobom ugledao sam glamuroznu ženu u krznatom
kaputu, skutrenu na dovratku oronule gostionice. Zaškrgutao sam zubima.
»Ispričavam se«, rekao sam kada sam joj prišao. »Tražim nekoga.«
»Ne tražite dalje, monsieur. Za sto franaka, učinit ću što god želite.«
Namignula mi je.
»Ne, pogrešno ste me shvatili, nisam tako mislio. Tražim Marinu.«
Žena je zakolutala očima. »Što će vam ta klinka kad možete imati ženu kao
što sam ja...« Uhvatila me za revere kaputa.
»Ne, nisam ovdje radi toga. Ja sam stari prijatelj njezine obitelji. Rekli su mi
da ću je ovdje pronaći. Znate li gdje je?«
Namrštila se i frknula. »Kako želite, monsieur.« Uprla je prstom dalje niz
ulicu. »Marina je u Le Lézardu.«
»Hvala. Cijenim to.« Žena je slegnula ramenima i okrenula se, a ja sam
produljio prema blještavom natpisu u daljini.
Kada sam htio ući u lokal, golemi muškarac u kožnatom kaputu ispružio je
ruku kako bi me spriječio. »Izvolite, monsieur?«
»Želim posjetiti nekoga«, odvratio sam.
»Žalim, monsieur. Morate sa mnom ugovoriti termin. Ali bez brige, vrlo sam
susretljiv.«
Nevoljko sam se namrštio na muškarca. »Ne želim ništa takvoga, hvala. Samo
želim razgovarati s Marinom.«
Muškarac je djelovao sumnjičavo. »S Marinom?«
»Da.« Odmjerio me od glave do pete. »Dobro. Ne znam zašto je uopće držim
na popisu. Izbirljiva je. A tko mnogo bira, ostane gladan, monsieur.« Morao sam
se dobrano suzdržati dok je muškarac s tolikim prijezirom govorio o drugom,
očajnom ljudskom biću. Otvorio je vrata kluba. »Straga je.«
Ušao sam u slabo osvijetljen klub u kojem su se nalazili muškarci u odijelima
s djevojkama u kratkim suknjama, privijenima uz njih. Vlažni zrak zaudarao je na
dim cigareta i dezinfekcijsko sredstvo. Pošao sam u stražnji dio prostorije, gdje je

349
 Knjige.Club Books

uza zid bila postavljena dugačka kožnata klupa, a pokraj nje zavojito stubište.
Sitna je žena sjedila i gugutala djetetu, starom jedva šest mjeseci.
»Psst, chéri«, umirivala ga je. »Sve će biti u redu. Mama će se brzo vratiti.«
»Zdravo«, rekao sam. »Jeste li vi Marina?«
Žena me pogledala sa strahom u očima. »Pierre bi mi trebao najaviti kada me
netko traži.«
Podignuo sam ruke. »Molim vas, nisam ovdje radi toga. Ja sam stari prijatelj
vaše bake.«
Marina se vidno zbunila. »Ja nemam baku. Obje su umrle prije nego što sam
se rodila.«
Duboko sam udahnuo, svjestan da me čeka težak zadatak. »Ah. Ustvari,
Marina, i nije baš tako.«
Namrštila se. »Kako to mislite? Tko ste vi?«
Dijete je zaplakalo, a neki je muškarac viknuo s drugoga kraja prostorije.
»Ušutkaj to derište. Isuse, zato sam i došao ovamo, da se odmorim od dreke!«
Marina je odmahnula glavom. »No, chéri, još samo malo.« Nježno je njihala
dijete i pjevušila mu tihu uspavanku, sve dok se nije umirilo. »E, tako, vidiš.«
Ponovno je pogledala u mene. »Samo mi recite što želite.«
»Mogu li sjesti?« upitao sam, a ona je kimnula. »Je li to vaše dijete?«
»Ne, nego moje prijateljice Celine.« Marina je pogledala prema satu na zidu
iznad sebe. »Trenutačno je zauzeta. Još desetak minuta.«
»Shvaćam.« Nelagodno sam se premjestio s noge na nogu. »No, kao što sam
spomenuo, poznavao sam vašu baku, Evelyn. Vjerovali ili ne, ona se brinula o
meni dok sam bio mali.«
»Ha. Ali kakve to veze ima sa mnom, zašto ste došli?«
Prekrižio sam ruke na prsima. »Nedavno mi je prijatelj ispričao za vaše
obiteljske okolnosti, pa sam vam htio reći koliko mi je žao. Sigurno vam je vrlo
teško.«
Marina je napućila usne. »Ne trebam vaše sažaljenje, monsieur.«
»Na sažalijevam vas, samo vam nudim pomoć u slučaju da vam treba.«
Odlučno me pogledala. »Čula sam za muškarce kao što ste vi, koji se pojave
i obećaju vam kule i gradove. Djevojke odu s njima, a zatim postanu njihovo
vlasništvo. Dobro mi je tu gdje jesam, hvala lijepa.«
Neopisivo sam se posramio kada sam to čuo. »Ne, Marina. Pogrešno ste me
shvatili. Vaša vas je baka - očeva majka - jako voljela. Nije umrla prije nego što
ste se rodili. Ustvari, iz dubine vas je duše željela upoznati, ali vaša majka nije
dopustila. Mislim da je možda bila ljubomorna.«
Marina me jedno vrijeme gledala, a zatim se usredotočila na dijete. »Ne čudi
me.«

350
 Knjige.Club Books

»Evelyn je nekoć bila jako, jako dobra prema meni. I rado bih joj se odužio,
ako ikako mogu. Marina, što trebate? Ako trebate novac ili nekoga da vas sasluša,
mogu vam ponuditi oboje.«
Mlada je žena zakolutala očima. »Nisam naivna pa da mislim da to nudite tek
tako, monsieur. Nipošto ne želim vaš novac.«
Nije mi preostalo ništa drugo, pa sam počeo navaljivati. »Ja sam samo
prijatelj, došao sam vam pomoći... i da, podmiriti svoj veliki dug.« Odjednom se
na stubištu pojavio korpulentan muškarac - zajapurena lica i sav znojan - i sjurio
se niza stube, nagnuvši šešir prema Marini u prolazu. Za njim je sišla visoka i
vitka žena crvene kose u mrežastim čarapama.
»Fuj, baš bazdi«, rekla je Marini kad se muškarac udaljio. »Zdravo, maleni!
Jesi li bio dobar teti Ma?« nastavila je i uzela dijete iz Marinina naručja.
»Bio je miran kao bubica. Predivan je, Celine.«
»On je malo čudovište. Je l’ da, maleni?« odvratila je i nježno poljubila dijete
u čelo. »Izvoli.« Posegnula je u džep i pružila Marini nekoliko franaka. »Tvoj
dio.«
»Hvala, Celine.«
Celine me pogledala. »Imaš mušteriju, ha, Ma? Imate sreće, gospodine. Već
tjednima nije nikoga primila.«
»Celine, molim te«, sramežljivo je odvratila Ma.
»Nema tu razloga za sram. Marina ovdje vodi jaslice, zar ne? Nekoliko nas
ima djecu, a ona ih čuva dok mi zarađujemo.«
Kimnuo sam. »Lijepo od nje.«
Celine se nasmijala. »Obožava djecu. Ne znam zašto se ne zaposliš kao
dadilja, Ma!«
»Tko bi me uzeo?« prošaptala je.
Onaj krupni muškarac u kožnatom kaputu ušao je u klub, prišao nam i kimnuo
Celine.
»Evo još jednoga«, prostenjala je. »Večeras imam sreće.« Celine je vratila
dijete Marini i vratila se na kat.
»Marina, ne želim vas više zadržavati. Samo, vjerujte mi, došao sam vam
pomoći.« Posegnuo sam u džep. »Ovo je posjetnica s podacima mojeg prijatelja
Georga. Nazovite ga kada god i on će vas spojiti sa mnom.« Marina je kimnula i
posvetila se Celininu djetetu, gledajući ga s bezgraničnom ljubavlju. Izašao sam
iz Le Lézarda i u sebi se pomolio da se jednoga dana javi.

351
 Knjige.Club Books

Na povratku u Ženevu naložio sam Georgu Hoffmanu da stupi u kontakt s

odvjetničkim uredom u Riju de Janeiru, kako bi me redovito izvješćivali o Beatriz
Aires-Cabral i njezinoj kćeri. Silno se zbunio kad sam to zatražio, ali me poslušao,
kao uvijek, dok smo razgovarali u njegovu uredu u Rue du Rhône, nedavno
preimenovanom u Schweikart & Hoffman.
»Rado ću vam to ugovoriti, Atlase, ali pitam se je li to najučinkovitiji način
za uporabu sredstava. Bilo bi vam daleko isplativije jednom ili dvaput na godinu
otputovati u Brazil i osobno provjeriti to što morate.«
»Hvala ti na brizi, Georg, ali dobio sam naputak da se držim postrani. Osim
toga, ne nedostaje nam novca, zar ne?«
Georg se nasmijao. »Ne. Ustvari, jutros mi se javio naš njujorški mešetar.
Vaša ulaganja rastu kao nikada dosad.« Izvadio je notes iz prve ladice
nekadašnjega Kohlerova radnog stola. »Telex, Control Dana, Teledyne,
University Computing, Itek... tehnologija se vrtoglavo razvija. A prihodi se samo
gomilaju.« Pružio mi je bilješke kako bih ih proučio.
»Eto, Georg, a ti si me nagovarao da uložim u zlato i srebro.«
Porumenio je od nelagode. »Da. Bojim se da moj financijski instinkt još nije
razvijen koliko bi trebao biti.«
»Nije ni moj, mladi moj prijatelju. Dobro znaš zašto ulažem u tehnologiju.«
Sjeo sam u naslonjač sučelice Georgu. I dalje mi je bilo pomalo čudno vidjeti ga
u prostoriji kojom je nekoć suvereno vladao Eric Kohler.
»Da«, odvratio je. »U nadi da bi nam jednoga dana mogla pomoći pronaći
Elle.«
»Upravo tako«, rekao sam i upro prstom u njega kako bih to naglasio. »Zlato
je sigurno, ali ono mi ne može pružiti računalne baze podataka ni opremu za
globalno praćenje.« Slegnuo sam ramenima. »Čak i ako ništa ne zaradim od tih
dionica, bolje mi je dati milijune za razvoj pametnim ljudima.«
»Apsolutno. Nego, što da točno tražim od te brazilske tvrtke da prati kada je
riječ o Aires-Cabralovima?«
Georg je postavio dobro pitanje. Laurent nije bio precizan. Prekrižio sam ruke
na prsima i zagledao se u jezero. »Samo neka nadgledaju zdravlje članova obitelji
i financijsku situaciju.«
Kimnuo je. »Smatrajte to riješenim, Atlase.«
»Hvala, Georg. Također, obvezno mi javi ako primiš poziv iz Pariza. Upoznao
sam jednu mladu damu po imenu Marina. To je Evelynina unuka.«
Georg se iznenadio. »Ah.«
»Dao sam joj tvoj broj telefona. Bude li nazvala, a nadam se da hoće, molim
te da poziv odmah proslijediš u Atlantidu. Bez potrebe za provjerom.« Vratio sam
Georgu njegov notes, a on je to zabilježio. »Usput, kako je Claudia?«

352
 Knjige.Club Books

»I dalje radi u pekari. Ustvari, nedavno je upoznala nekog mladića - mušteriju

- i kaže da je dobar kao kruh...« Georg se samodopadno nasmiješio. »Nisam mislio
ispasti smiješan«, slagao je.
Nasmijao sam se. »A što ti kažeš na to, stariji brate?«
Odložio je olovku i zamislio se. »Ako je ona sretna, onda sam i ja.«
»Izvrsno. Molim te, puno je pozdravi u moje ime.« Ustao sam i spremio se
otići. »Ah, usput, je li u proteklih tjedan dana iskrsnulo još koje ime?«
Podignuo je prst i otvorio drugu ladicu stola. »Uspio sam pronaći >Elinor
Leopold< s prebivalištem u Gdanjsku. Koliko sam utvrdio, živi ondje od rođenja,
ali vi najbolje znate da bogat čovjek može utjecati na promjenu službenih
dokumenata.« Pružio mi je list papira s tim novim informacijama.
»Dakle, Gdanjsk«, odvratio sam. »Dosad još nisam bio u Poljskoj. Možeš li
mi rezervirati let?«
»Naravno.«
»Sjajno. Hvala, Georg, mislim da time možemo zaključiti ovaj maratonski
sastanak. Javim ti se sljedeći tjedan.«
»Postoji još... nešto.« Obično vrlo smiren i staložen, Georg je odjednom
djelovao nesigurno i napeto. Otvorio je aktovku i preko stola mi gurnuo još jedan
list papira.
»Što je to?«
»Osim Elle, također pratimo svaki mogući spomen imena >Kreeg Eszu<,
kako ste naredili.«
Pogledao sam u papir koji mi je Georg dao i osjetio kako mi se krv ledi u
žilama. Bio je to, kako se činilo, dokument koji potvrđuje osnivanje nove tvrtke
zvane Lightning Communications, a pod stavkom »direktor« stajalo je Eszuovo
ime.

353
 Knjige.Club Books

46.

Svibanj, 1974.

POTROŠILI SMO DANE I DANE na istraživanje tvrtke Lightning Communications.

Osnovana je u Grčkoj, s registriranom adresom u Ateni. Georg i ja ubrzo smo
angažirali pravnike i privatne istražitelje. No njihova su otkrića, na naše golemo
nezadovoljstvo, bila minimalna. Sama je tvrtka bila neaktivna (i taj je status imala
proteklih deset godina), no knjige su se usprkos tome vodile svake godine,
pokazujući ništavne prihode i rashode.
Što se samoga Kreega tiče, naši su ljudi utvrdili da Eszu živi u velikom
zaštićenom kompleksu na rubu grada. Primao sam njegove mutne fotografije u
rijetkim prilikama kada bi ga uhvatili na odlasku, i bio je to nesumnjivo čovjek
koji mi je više puta pokušao oduzeti život. Protekloga desetljeća, otkako sam
zadnji put pisao u ovaj dnevnik, Kreeg me nije pokušao kontaktirati niti me,
koliko znamo, tražio. Drži se svojega golemog posjeda.
Kako su godine prolazile i moj tim pomno pratio Kreegove korake, moja se
početna panika pretvorila u nelagodu. Potom je prešla u zbunjenost, a deset godina
poslije, uhvatio sam samog sebe kako razmišljam da me tješi što znam gdje se
točno nalazi na kugli zemaljskoj. Doznali smo da je oženio nevjerojatno bogatu
Grkinju Iru, koja je naslijedila novac bivšega muža i naftnog tajkuna. Ira Eszu
preminula je lani, 1973. godine, tijekom porođaja njihova jedinog djeteta. Prema
zapisima, Ira je rođena 1927., što znači da joj je u trenutku smrti bilo četrdeset
pet. Dakle, nije čudno što je u porođaju došlo do komplikacija.
Međutim, dječak je preživio. Uveden je u zapise kao Zed Eszu. Nastavljamo
pozorno pratiti situaciju.
Možda će vam biti drago doznati da mi se Evelynina unuka Marina ipak
obratila. Gotovo dvije godine nakon što sam otišao iz Pariza, Georg je proslijedio
njezin poziv u Atlantidu. Zabrinuto sam slušao dok je objašnjavala incident s
agresivnim »klijentom« u Le Lézardu, zbog kojega je pobjegla iz Rue Saint-
Denis. Obećao sam joj odmah poslati novac, ali nije prihvatila. Umjesto toga,
pitala je mogu li joj pronaći nekakav posao kako bi otišla iz Pariza i sama se
uzdržavala. Pozvao sam je u Atlantidu i ponudio joj radno mjesto domaćice. Bio
bi to vrlo dosadan posao jer sam u kući živio samo ja. Marina je jedno vrijeme
poslušno usisavala i glačala, ali sam vidio da je to ne ispunjava.
»Nedostaju mi djeca, Atlase«, povjerila mi se jedne večeri uz čašu
provansalskog roséa.

354
 Knjige.Club Books

Upitao sam Georga može li pomoći Marini da pronađe kakav honorarni posao
u njegovoj staroj školi i zauzvrat im ponudi moju donaciju. Shvatio sam da je
mladi monsieur Hoffman spreman na sve da udovolji Marini. Gleda je kao što
štene gleda svoga gospodara: predano, poslušno i s obožavanjem. Ne moram ni
reći da je Georg ispunio svoj zadatak. Proteklih nekoliko godina Marina vodi u
Ženevi produženi boravak za djecu čiji roditelji dokasna rade. I sva je djeca
obožavaju.
Marina obitava u Paviljonu, ovdje u Atlantidi, i u znak zahvalnosti održava
glavnu kuću. Kuha mi i posprema te općenito drži kućanstvo pod kontrolom.
Njezino mi je društvo s godinama postalo neprocjenjivo. Nema toga što ne zna o
mojem životu i obratno. Ispričao sam joj odakle sam došao, kako tražim Elle i
zašto se bojim Kreega Eszua. Zajedno s Georgom, postali smo bizarna mala
tročlana obitelj, koja mi je silno prirasla srcu.
Kad smo kod obitelji, predan čitatelj ovoga dnevnika sjetit će se da sam dobio
zadatak motrenja Aires-Cabralovih u Riju de Janeiru. Nažalost, Laurent Brouilly
preminuo je samo nekoliko tjedana nakon što sam ga posjetio na Montparnasseu.
I čvrsto sam odlučio da ga neću iznevjeriti.
Kako su godine prolazile, Laurentova je unuka - Cristina - postajala sve
problematičnija. Naš tim u Brazilu obavijestio nas je o paklu koji je priuštila
roditeljima. U tinejdžerskim je godinama počela posjećivati neke od mutnijih
barova u Riju i upala u loše društvo. Primao sam izvatke iz njezina kriminalnog
dosjea, koji su završavali Cristininim vraćanjem roditeljima u pijanom stanju.
Naposljetku su je izbacili iz škole te je jako mnogo vremena počela provoditi u
gradskim favdama. Iz odvjetničke su tvrtke pretpostavljali da je postala ovisna o
nekakvoj drogi.
Naposljetku nas je tim iz Rija obavijestio da je Cristina sasvim prestala
dolaziti kući i da se odlučila za život u brdovitom dijelu Rija. Ubrzo smo utvrdili
da se u favdi zaljubila u jednog mladića. To je, smatrao sam, moguće rješenje.
Beatriz i Cristina tako će poći svaka na svoju stranu i živjeti ne nanoseći boli onoj
drugoj. I smatrao sam to riješenim sve dok nisam dobio Cristininu fotografiju,
snimljenu dugim objektivom. Sjedila je na prljavoj ulici i milovala psa. Nisam
mogao ne primijetiti njezin trbuh na toj fotografiji. Cristina je očito bila trudna.
Jučer ujutro Georg me nazvao sav uspaničen.
»Atlase, nešto morate znati.«
»Nastavi, Georg.«
»Cristina je rodila prije termina. Koliko znamo, nije čak ni otišla u bolnicu.
Dijete se rodilo na ulicama favde.«
»Zaboga. Moramo je odmah izvući odande. To nije mjesto za novorođenče.
Bi li mogao zamoliti brazilski tim da pronađe prikladan smještaj koji ćemo im
iznajmiti?«

355
 Knjige.Club Books

Georg je uzdahnuo. »To nije sve. Rekli su mi da je Cristina odnijela kćer u

sirotište. Navodno ju je samo ostavila i pobjegla.«
U glavi mi se vrtjelo dok sam razmišljao o svojem sljedećem koraku. Taj
netom rođeni život upravo je dobio najgori mogući početak. »Mislim da trebamo
kontaktirati Beatriz i reći joj da ima unuku. Sigurno će biti oduševljena.«
»Ne sumnjam u to, Atlase, ali moram biti praktičan, to mi je posao, i podsjetiti
vas na posljedice toga postupka.«
»No, samo izvoli.«
»Kao prvo, Cristina je izrazito nestabilna. Znate da se zavadila s roditeljima.
Navodno je majci ukrala nakit kako bi kupila drogu - a to samo pogoršava njezine
neurološke probleme. Brine me da bi jednoga dana, dozna li da joj je majka uzela
dijete, mogla...«
»Shvaćam što želiš reći. To možda ne bi bilo najpametnije za dijete. Zamisli
da Cristina odjednom bane na vrata i zatraži svoje dijete iz pukog hira.« Napeto
sam se ushodao po uredu. »Osim toga, ako se sada javim Beatriz, samo ću
potegnuti pitanje njezina podrijetla, a zakleo sam se da to neću učiniti.«
Georg je ozbiljno rekao: »Teško mi je savjetovati vas. Mogu pokušati pronaći
prikladnu obitelj u Brazilu koja bi je uzela, ali neće biti lako. Sirotišta u Riju
prepuna su novorođenčadi iz favela. Većina teško pronađe stalnu obitelj.«
Zadrhtao sam prisjetivši se Elle u Apprentis d’Auteuilu i toga kako ni ona nije
pronašla obitelj. Srce mi se ponovno slomilo. Nisam mogao ništa ne poduzeti.
»Ne, Georg, ja ću se osobno pobrinuti za to dijete. Pronaći ću nekoga tko će se
brinuti o njoj.« Zagledao sam se u jezero dok se ljeskalo na jutarnjem suncu.
»Dovest ću je ovamo u Ženevu i tu ću joj pronaći prikladnu obitelj. Baš kao i tebi.
Još noćas želim krenuti onamo.«
»Rezervirat ću kartu«, potvrdio je Georg.
»Karte, molit ću te. Marina će sa mnom jer ja nemam blage veze o djeci. A
tebe ću zamoliti da dogovoriš sve što možeš kako bismo dijete preuzeli što prije.«
Za dva sata Marina i ja letjeli smo mojim privatnim avionom u novu parišku
zračnu luku Charles de Gaulle, gdje smo se ukrcali na mlažnjak za Rio. Moja je
suputnica razjapila usta u čudu dok smo se približavali Boeingu 747 na pisti. »Jesi
li siguran da će to čudo poletjeti, chéri! Veći je od Slavoluka pobjede!«
»Vjeruj mi, letio sam u toj ptici više puta i redovito me doveze na odredište u
jednom komadu. Osim toga, putujemo prvom klasom. Nećeš ni primijetiti da smo
u zraku.«
Tijekom leta pripovijedao sam Marini priče iz svojeg djetinjstva te kako su
njezina baka Evelyn i Laurent Brouilly bili dobri prema meni.
»Što misliš, koliko će malena bebe biti s nama?« upitala je Marina. Otkako
sam je zaposlio, još je nisam vidio toliko uzbuđenu.

356
 Knjige.Club Books

»Dok joj ne pronađem prikladan dom. To bi moglo potrajati koji tjedan.

Možda i mjesec.« Trudila se prikriti osmijeh.
Nakon što smo sletjeli, dočekao nas je predstavnik pravnog tima iz Rija de
Janeira koji sam unajmio te nas otpratio u hotel Copacabana Palace. Bilo je to
impozantno zdanje u Avenidi Atlantica s pogledom na najpoznatiju plažu u Riju.
Pročelje me pomalo podsjećalo na predsjedničku Bijelu kuću u Sjedinjenim
Državama. Nisam sumnjao da je elegantno, klimatizirano predvorje čista
suprotnost faveli koju ćemo sutradan posjetiti.
»Sa zadovoljstvom vas mogu obavijestiti da je sve dogovoreno, gospodine«,
rekao je odvjetnik Fernando. »Među uglednijim smo uredima u gradu, pa smo kao
takvi s vašim dokumentima uspjeli postići da upravitelj sirotišta žurnim
postupkom odobri udomljenje djevojčice. Iskreno rečeno, mnogo djece teško
pronalazi dom i bit će vam zahvalni na mjestu viška.« Odmahnuo je glavom.
»Uglavnom, sirotište vas sutra očekuje i moći ćete slobodno preuzeti dijete.«
»Hvala vam na pomoći, Fernando. I molim vas, zahvalite cijelom timu u moje
ime na izvanrednom poslu koji radite za mene već deset godina.«
»Hoću, gospodine Tanit.« Naklonio se i izašao iz hotela.
Toga poslijepodneva Marina me povela u obilazak sparnim ulicama Rija i
dala se u potragu za benkicama, bočicama, adaptiranim mlijekom, odjećom od
muslina i svime što će nam trebati na povratku u Europu s djetetom. Pratio sam je
poput janjeta i plaćao sve što je proglasila potrebnim. Sve me to toliko iscrpilo da
sam te noći usprkos vremenskoj razlici čvrsto spavao, uljuljkan šumom oceana
što je dopirao kroz otvoreni prozor.
Ujutro smo Marina i ja uzeli taksi do favele Rocinha. Vozač nije bio sklon
odvoženju turista u to golemo siromašno područje, ali uvjerio sam ga da znamo u
što se upuštamo.
»Gledajte«, pokazao je nakon nekoliko minuta vožnje. Upro je prstom prema
brdu Corcovado na kojem je stajala poznata bijela prilika i raširenih ruku grlila
grad. »To je naš Cristo Redentor. Možda ste ga već vidjeli na fotografijama.«
Nasmiješio sam se i odvratio: »Da.« Pogledao sam uvis u bijeli, elegantni kip
koji je izradio monsieur Landowski, koji kao da je lebdio među oblacima, poput
anđeoskog ukazanja. Premda sam ga već vidio izbliza u pariškom ateljeu, sada mi
je, na svojem stalnom prebivalištu, oduzimao dah. Pogled na njega ispunio me
ponosom i divljenjem.
Kako smo se vozili sve više u brda, beton i cigle zamijenili su drvo i hrđavi
metal. Tekućina odbojne boje tekla je posred prometne ulice i činilo se da svakoj
nastambi manjka osnovni sanitarni čvor. Nakon petnaestominutne vožnje - toliko
je trebalo da se raskoš pretvori u siromaštvo - stigli smo pred sirotište, gdje nas je
dočekala vidno iscrpljena žena. Pod očima je imala tamne kolute, a košulja joj je
bila prekrivena mrljama različitih boja i veličina.
»Dijete? Europa?« upitala je kada smo joj prišli.

357
 Knjige.Club Books

»Da... si«, odgovorio sam.

Kimnula je i kratko nas odmjerila od glave do pete. Očigledno zadovoljna
onime što vidi, pozvala nas je unutra. »Dobro. Dođite.«
Uvela nas je u neuglednu zgradu. Podovi i zidovi bili su od sirova betona, a
unutra je bilo mračno i prljavo. Istini za volju, unutrašnjost me blago podsjećala
na zatvor. Slijedili smo ženu na kat, gdje me iznenadio prizor koji nas je dočekao.
Tridesetero ili više djece različite dobi bilo je nagurano u jednu jedinu sobu.
Skromno osoblje nastojalo je ostati smireno usprkos žezi, plaču i vrištanju na sav
glas. Po mojoj procjeni, činilo se da je glavni problem premalen broj igračaka.
»Mon dieu«, dahnula je Marina. »Sirota, sirota djeca.«
Dok smo prolazili prostorijom, pratilo nas je barem deset pari očiju. Sramim
se priznati da sam izbjegavao sresti njihove poglede jer sam se bojao da će mi
puknuti srce. Prošlo je više od četrdeset godina otkako sam bio u sirotištu. Naivno
sam pretpostavljao da su se uvjeti nakon toliko godina poboljšali. Više novca, više
sredstava, više znanja... više ljubavi. No ovdje, usred Rija, neopisivo me žalostilo
vidjeti da je situacija i gora nego što je bila u Apprentis D’Auteuilu prije četrdeset
godina.
Marinu i mene poveli su u zasebnu prostoriju u kojoj se nalazilo otprilike
deset novorođenih beba. Za njih se brinula samo jedna žena i trenutačno je
provjeravala jesu li sve povijene kako treba. Stigli smo do kolijevke na drugom
kraju prostorije.
»Vaša beba«, rekla je žena koju smo slijedili.
Marina i ja zavirili smo u kolijevku. Zateklo me klupko guste crne kose navrh
djetetove glave, kao i dva krupna, prestrašena oka koja su trepnula kada su nas
ugledala.
»Ah, bonjour, malena, bonjour!« zagugutala je Marina. »Ili možda da kažem,
ola? Pogledaj joj oči, Atlase! Goleme su! I sasvim otvorene za tako malo dijete.«
»Ista svoja prabaka«, iskreno sam rekao.
»Stvarno? To je divno.« Žena je pokazala na dijete, a Marina ju je nježno
uzela na ruke.
Vratili smo se kroz napučenu sobu. Upravo dok smo izlazili, žena je pljesnula
rukama kao da se nečega sjetila. »Um momente, por favor!« 47 Jurnula je natrag
unutra.
Dijete je zaplakalo i lagana se pobuna ubrzo pretvorila u plač iz petnih žila.
»Pssst, chérie, sve će biti u redu, obećavam.«
»Trebaš li bočicu, Marina?« Brzo sam prekopao kožnatu torbu na svojem
ramenu.

47
Port. Samo trenutak, molim vas! (Op. prev.)

358
 Knjige.Club Books

»Ustvari, malo mi je slabo«, rekla je Marina. »Preplavila me vrućina i prizor

one drage dječice. Bi li je načas uzeo?«
»Ah, godinama nisam držao novorođenče. Nisam siguran da...«
»Nije to ništa, svi to mogu. Evo, ovako...« Marina mi je nježno predala dijete
u ruke. »Pazi joj na glavu. Osloni je na pregib lakta. Tako.« Brzo je otišla do jedne
jedine, zahrđale metalne stolice u kutu hodnika.
Spustio sam pogled na djevojčicu, a ona me gledala u oči. Nekakav iskonski
očinski instinkt naveo me da je počnem njihati amo-tamo. Na moje iznenađenje,
to ju je umirilo i malena je prestala plakati, a lice joj je poprimilo nekakav bizarni
izraz - istodobno namršten i zadovoljan.
»Eto vidiš, Atlase. Prirodan si talent«, rekla je Marina i namignula mi, žustro
se hladeći rukom.
»Prekrasna je«, rekao sam.
Žena se vratila i donijela nešto nalik na privjesak. Pružila mi ga je, ali budući
da sam držao dijete, čemu nisam bio vičan, samo sam se nelagodno promeškoljio.
Marina je stoički ustala i prišla uzeti ga.
»Što je to?« upitala me. Upitno sam se zagledao u ženu.
»Za bebu. Od mame«, rekla je.
»Ah«, rekao sam, shvativši. »Hvala vam. Obrigado.« Marina je stavila
privjesak u džep na mojim hlačama. »Mi sada idemo. Zbogom.«
Žena nam je ponovno kimnula. »Čuvajte je, molim vas.« Sklopila je ruke u
molećivoj gesti.
»Hoćemo, obećavam.«
Naš boravak u Riju bio je vrlo kratak i prije nego što je pala noć, sve smo se
troje smjestili u prvi razred mlažnjaka. Marina je u naručju držala djevojčicu, koja
je većinu poslijepodneva mimo prespavala. Dok smo se dizali u nebo nad
Brazilom, nešto mi je sinulo.
»Marina... trebamo li joj dati ime?«
Uzdahnula je i umorno mi se nasmiješila. »Nisam sigurna. Sve se toliko brzo
odvija da nisam stigla ni razmisliti o tome.«
Nakon otprilike sat vremena leta, kada su u kabini ugasili svjetla da bi putnici
mogli spavati, dijete se opet uznemirilo, nesumnjivo zbog neujednačenog tlaka
zraka. Promeškoljio sam se na sjedalu i u stražnjem džepu osjetio privjesak.
Posegnuo sam u džep i izvadio ga.
Bio je to nevjerojatan komad nakita. Proučio sam dragulj na sredini, nalik na
opal, i ostao zadivljen njegovim plavkastim sjajem nalik na morsku površinu. Bio
sam gotovo siguran da je u pitanju mjesečev kamen. Ti su dragulji postali
glasoviti, poput nebeskoga tijela po kojem su dobili ime, povezan s ljubavlju i
zaštitom. Grlo mi se naglo stisnulo pri pomisli da je Cristina ostavila tu ogrlicu
svojem djetetu kao poveznicu s prošlošću.

359
 Knjige.Club Books

Usprkos Marininim pokušajima hranjenja, ljuljuškanju i gugutanju, malena je

sve jače plakala. Dugogodišnje iskustvo nije pomoglo i Ma je izgledala pomalo
iscrpljeno.
»Da ja pokušam?« ponudio sam se.
»Molim te«, odgovorila je.
Ustao sam, a Ma mi ju je predala u ruke. »Dođi, malena. Sve je u redu. I ja
sam se bojao kad sam prvi put letio avionom.« Otišao sam iz prve klase i prošetao
se s njom do stražnjega dijela letjelice. Na svu sreću, godili su joj kretanje i
promjena mjesta. Kad smo stigli do repa aviona, stjuardese su kuhale kavu u slabo
osvijetljenom prostoru za osoblje. »Ispričavam se. Nisam vam htio smetati.«
»Ništa zato, gospodine«, rekla je mlada plavokosa djevojka. »Joj, vidi je!
Divna je.«
»Ah, hvala vam«, rekao sam i uzvratio joj osmijehom.
»Jako je lijepo vidjeti oca da pomaže oko novorođenčeta. Većina se pravi luda
i samo čeka da dijete prohoda.« Stjuardesa se nagnula i pogledala malenoj u lice.
»Kako vas samo gleda. Vidi se da obožava svog tatu.«
Nakon što se pošteno izgugutala nad mojom štićenicom, vratio sam se u
prednji dio zrakoplova s vrlo mirnim, premda budnim djetetom. Primijetio sam
da se Marina sklupčala i mimo spava na sjedalu. Nisam je krivio. Protekla su dva
dana bila krajnje iscrpljujuća, tjelesno i duševno. Lagano sam se provukao pokraj
nje i sjeo natrag na svoje mjesto, a zatim spustio pogled na dijete.
»A sad ćemo biti jako dobri i tihi da se Marina može naspavati. Dogovoreno?«
prošaptao sam. Malena je trepnula, na što sam se nasmijao. »Tako treba.« Postao
sam svjestan mira koji me obuzeo dok sam je držao. Malena je predstavljala novi
početak, nadu, priliku... Poželio sam joj život prepun ljubavi i radosti. Zagugutala
je. »Psst, psst, malena«, prošaptao sam.
Budući da me čekalo punih deset sati leta, osvrnuo sam se oko sebe u potrazi
za nekakvom inspiracijom i pogled mi je pao na prozor s lijeve strane sjedala.
Jarka mjesečina obasjavala je oblake pod sobom i nebo je zbog toga bliještalo.
»Da ti ispričam priču o zvijezdama, malena?« Nježno sam je premjestio s lijeve
ruke na desnu i okrenuo je prema prozoru. »Više je zvijezda na nebu nego zrna
pijeska na svim svjetskim plažama. Nikad nisam mogao povjerovati u to, ali je
tako. Od djetinjstva sam opčinjen beskonačnim zviježđima, od kojih je svako
simbol nade. Znaš, malena, zvijezde daju život. Daju svjetlost i toplinu na
samotnom crnom nebu.« Malena je sve sporije treptala, pa sam zadovoljno
zaključio da je moj glas umiruje. »No postoji jedno zviježđe za koje smatram da
je čarobnije od svih ostalih zajedno, a zove se Plejade. Legenda kaže da je nekoć
postojalo sedam sestara. Njihov otac Atlas - moj imenjak - bio je Titan kojem je
Zeus zapovjedio da na svojim plećima drži cijelu Zemlju. Iako su bile vrlo
različite, sestre su sretno živjele na novoj zemlji u njezinim najranijim danima.
No nakon što su slučajno srele surovoga lovca Oriona, on ih je počeo nemilosrdno

360
 Knjige.Club Books

progoniti. I tako su sestre pobjegle u samo nebo. Večeras su izašle, gle!« Sagnuo
sam glavu i kroz maleno okno pogledao uvis prema svojim vječnim suputnicama.
»Oduvijek sam u njima tražio utjehu i vodstvo. One su moje zaštitnice i zvijezde
vodilje. Zanimljivo je da je večeras najsjajnija Maja. Priča se da bi svake noći
sjajem zasjenila svoje sestre, no jednoga je dana Alkiona jače zasjala. Zapravo,
>Maja< u nekim prijevodima znači >Sjajna<. Čak su je i Rimljani doživljavali
kao svoju božicu proljeća, zbog čega je naš peti mjesec ponekad poznat i kao
>maj<.« Spustio sam pogled i vidio da je djevojčica zaspala. »Ah, jesam li ti toliko
dosadan, malena?« nasmijao sam se.
»Možda, chéri, ali meni nisi.« Okrenuo sam se i vidio Marinu kako me
promatra sa susjednog sjedala.
»Oprosti, Marina, nisam te htio probuditi.«
»Samo sam drijemala.« Spustila je pogled na dijete. »Moj Bože. Stvarno znaš
s njom. Obožava te.«
Usne su mi se razvukle u osmijeh. »Misliš?«
»Znam, chéri. Spasio si je od teškog i tužnog života.«
»Zajedno smo to učinili.«
Marina se nasmiješila. »Ti si taj koji je godinama izdaleka bdio nad njezinom
obitelji i poduzeo nešto kada se netko od njih suočio s opasnošću. Ne znam nikoga
tko bi učinio isto što i ti. Nevjerojatan si, Atlase.«
»Hvala, Marina. To je vrlo velikodušno od tebe.«
Zagledala se pokraj mene i kroz prozor. »Pitao si me trebamo li joj dati ime.
Mislim da već znaš kako to ime glasi.« Pokazala je kroz prozor prema crnome
nebu obasjanom mjesečinom.
»Maja«, odgovorio sam.

361
 Knjige.Club Books

47.

Kolovoz 1977.

TI PRVI TJEDNI PROHUJALI SU u mijenjanju pelena, podrigivanju nakon jela i dugim

noćnim hranjenjima. Ustrajao sam na tome da se Marina preseli u glavnu kuću
kako bih joj noću mogao pomoći. Mislim da su mi to bili omiljeni trenuci - kada
smo Maja i ja bili sami, okruženi spokojem u kojem nam je društvo pravio tek tihi
šum jezera. Toliko me toga naučila bez i jedne jedine izgovorene riječi. Trideset
sam godina bio usredotočen na potragu za Elle i pokušaj ostvarivanja
proročanstva koje mi je Angelina dala, da sam se potpuno zatvorio prema ljudima.
Bio sam usredotočen samo na sebe, sebičan i opsesivan. Mala mi je Maja otvorila
oči. Zahvaljujući njoj osjećam se živo kako se godinama nisam osjećao.
Marina kaže kako je znala da se, čim sam prvi put vidio Maju, nikada neću
moći rastati od nje. I doista, shvatio sam što mi predstoji i prije nego što su kotači
zrakoplova dotaknuli pistu u zračnoj luci Charles de Gaulle. Maja je cijeli let bila
mirna kao bubica i pritom poslušala cijeli repertoar mojih priča o legendi Sedam
sestara. Dok sam držao to nevino, krhko ljudsko biće u svojem ostarjelom naručju,
podsjetio sam se na najutješniju životnu lekciju: bez obzira na sve, život uvijek
pobjeđuje.
Pribojavao sam se svoju odluku reći Marini. Brinuo sam se da će me smatrati
nepodobnim za očinsku ulogu. No nije bilo razloga za brigu. Ustvari, vidno se
oduševila.
»Ah, to je predivna vijest, chéri! Naravno da ćeš i službeno posvojiti Maju.
Trebaš je jednako kako i ona treba tebe.«
Zagrlio sam je i potom izjavio ono neizbježno: »Ne mogu se sam brinuti o
njoj, Marina.«
Nasmijala se. »I ne trebaš! Vidjela sam kako joj mijenjaš pelenu. Mislim da
bi orangutan bio spretniji!«
»Želiš reći da ćeš ostati i brinuti se o Maji?« ushićeno sam upitao.
»Da, chéri. Naravno da hoću.«
Georg je uredio dokumentaciju za posvajanje. Na njegov prijedlog, Maja je
upisana pod prezimenom »D’Aplièse« kako bismo izbjegli neželjenu pozornost
koja bi mogla nastati u slučaju uporabe prezimena »Tanit«.
I tek tako, postao sam otac.

362
 Knjige.Club Books

Budući da se bližim šezdesetoj godini, shvatio sam da se Angelinino

proročanstvo vjerojatno neće ispuniti. Naravno, Georg i dalje pretražuje baze
podataka u potrazi za Ellinim imenom, ali ja sve rjeđe putujem kako bih istražio
neki nepouzdani trag. A kada god otputujem, jedva čekam vratiti se u Atlantidu i
provoditi vrijeme s malom Majom. Ništa me ne veseli kao gledati nju dok se gega
po vrtovima i uz obalu te joj prije spavanja prepričavati svoje pustolovine.
Dakako, to ne znači da me stravično ne boli pomisao da negdje na svijetu već
imam biološku kćer koja me treba jednako kao Maja. Samo jednostavno nastojim
ne razmišljati previše o tome. Toliko sam se vremena pouzdavao u zvijezde i
proročanstva i možda je došlo vrijeme da počnem živjeti u stvarnosti.
Večeras sam primio grub podsjetnik na to, u obliku telefonskoga poziva.
Obično me, kada netko uopće zove, zove Georg. Njegov ured prima sve moje
pozive i prosljeđuje mi ih kako bi spriječio Eszua da dođe do mene. (Usput, od
njega ni traga ni glasa.)
»Dobra večer, Georg«, javio sam se.
»Halo?« odvratio je glas s norveškim naglaskom.
»Horste?« upitao sam. On i Astrid, zajedno s Forbesovima i Ralphom
Mackenziem, bili su jedini na svijetu koji su me mogli dobiti izravno na broj u
Atlantidi.
»Dobra večer, Bo. Nadam se da ti ne smetam?«
»Nimalo, dragi moj prijatelju. Kako si?« upitao sam, smjesta se prebacivši na
norveški. I to s lakoćom, ako se smijem pohvaliti.
»Ah, zdravlje me služi, kao i Astrid.«
Uzeo sam postolje telefona u ruke i sjeo u svoj kožni uredski stolac. »U
Instrumentalistu sam čitao o Felixovoj najnovijoj skladbi. Bravo! Sigurno ste vrlo
ponosni.«
Horstov je odgovor zvučao neveselo. »Nisam ni najmanje ponosan na svojeg
unuka.«
»Ah.« To me zateklo.
»Prije nego što prijeđem na tu temu, red mi, tata, kako mala Maja?« upitao
je.
»Izvrsno! Hvala na pitanju, Horste. Baš sam je jutros ulovio kako sama naglas
čita Medu Winnieja zvanog Pooh. Dobro, nije ga doslovno čitala - ipak su joj samo
tri godine - ali je prilagođavala glas različitim likovima, baš kao ja dok sam joj
čitao...« Morao sam zaustaviti samog sebe da ne pretjeram s hvalospjevima.
Horst se nasmijao. »Djeca su blagoslov.«
»Iz dana u dan me uči nešto novo«, rekao sam i pritom odsutno ovio telefonski
kabel oko prsta. »Pa makar samo kako oprati mrlju od čokolade s majice.«
»Jako mi je drago čuti da se tako dobro slažete.« Nastupila je stanka. »Smijem
li pitati za Elle?«

363
 Knjige.Club Books

»Nažalost, Horste, po tom pitanju nemam što prijaviti. Kako vrijeme odmiče,
sve više gubim nadu. Kao što znaš, nikada je neću prestati tražiti, ali sada imam
Maju o kojoj se moram brinuti.«
»Znam.«
Morao sam naćuliti uši kako bih čuo svojega starog prijatelja. »Oprosti,
Horste, ne čujem te baš najbolje. Možeš li govoriti malo glasnije?«
»Ovaj... nažalost, ne mogu. Astrid spava na katu, a želim da ovo što ću ti reći
ostane između nas.«
Uspravio sam se na stolcu. »Je li sve u redu?«
Horst je uzdahnuo. »Iskreno, prijatelju, nije.« Coknuo je jezikom. »Riječ o
Felixu. Doveo se u vrlo nezgodnu situaciju.«
»Shvaćam. No, savjetovat ću te kako god mogu.«
»Kao što znaš, Felix je postao slavan ovdje u Bergenu. Ustvari, diljem zemlje.
Ljudi ga poznaju kao siroče čuvenog Pipa Halvorsena i njegove lijepe supruge
Karine, koji su tragično stradali dok je još bio u pelenama. Pisali su članke o tome
i usudim se reći da je razmetni sin samoga sebe počeo doživljavati kao legendu.«
»Tako znači«, rekao sam. Nisam bio sasvim siguran u to kako odgovoriti.
»Sve je to pogoršala činjenica da je dobio nastavničko mjesto na Bergenskom
sveučilištu. Ondje ima mnogo mladih žena...«
Nije mi se sviđalo kamo taj razgovor vodi. »Mladih žena?«
»Da. Kada god ga Astrid i ja vidimo, što se ovih dana vrlo rijetko događa,
uvijek je s nekom drugom. I previše pije.« Horst je umorno uzdahnuo.
Zamislio sam se. »Kada mladić slovi za talentiranog glazbenika i zločestog
dečka, mislim da bi bilo naivno očekivati bilo što drugo«, nastojao sam ga utješiti.
»Nadajmo se da je to samo faza koju će s godinama prerasti.«
Horst se nasmijao. »Neće ako nastavi piti. Propast će.«
Razmislio sam o načinima na koje bih mu mogao pomoći. »Znaš, diljem
Europe postoji nekoliko izrazito uglednih centara za odvikavanje. Kao što znaš,
prijatelju, novac nije problem. Bi li mi dopustio da platim Felixovo liječenje?«
»Hvala ti, Bo, ali znam da je za uspješno odvikavanje potrebna volja, a
odgovorno tvrdim da je Felix nema. Uglavnom«, nastavio je, »dotična je stvar
složenija.«
Napetost me navela da ustanem iz stolca. »Molim te, reci mi na što točno
misliš.«
»Prije dva dana bio sam u kupnji namirnica u Bergenu, kada mi je prišla jedna
mlada žena. Bila je blijeda i siva u licu, kao da tjednima nije spavala. Rekla je da
se zove Martha i da čeka blizance.«
»Ah«, konačno sam shvatio.

364
 Knjige.Club Books

»Poželio sam joj sreću i upitao je kakve to veze ima sa mnom, pa mi je rekla
da je Felix otac.«
»Joj, Horste.«
»Rekla je da je bila njegova studentica i da su se silno zaljubili, ali moj unuk
navodno ne reagira na njezine molbe za pomoć.«
Strahovito sam žalio čovjeka koji je bio toliko dobar prema meni. »Kakav
samo peh ti i Astrid imate, Horste.«
»Bome, ali to nije sve. Kada sam je upoznao, Martha je djelovala nekako...
izmučeno. Način na koji je govorila i izraz u njezinim očima... Rekao sam joj da
se ne brine, uzeo njezin broj telefona i obećao se javiti Felixu kako bih dobio na
vremenu. Usprkos svemu, htio sam provjeriti je li moj unuk to zaista učinio. Te
sam večeri otišao k njemu u njegovu kućicu. Šokirao se kad me vidio i očajnički
je pokušavao sakriti prazne boce kad sam ušao. Ispričao sam mu za ženu u
supermarkets«
»Kako je reagirao?«
»Naljutio se. Rekao je da se Martha zaljubila u njega na fakultetu čim ga je
vidjela i da je postala opsjednuta njime. Pitao sam ga je li s njom spavao i priznao
je. I zato sam mu, jasno, rekao da će ići sa mnom i preuzeti odgovornost za svoje
postupke.«
»Što je rekao na to?«
»Otvoreno je odbio. Rekao je da Martha ima dugogodišnjeg partnera i da je
sigurno trudna s njim.«
Slobodnom sam rukom protrljao oči. »Shvaćam.«
»Felix mi je rekao da Martha ima previše duševnih problema da bi ih sve
pobrojio. Molio me da mu vjerujem kako je opasna za njega.«
Razmislio sam o toj situaciji. »Vjeruješ li mu?«
Horst je uzdahnuo. »Nakon sukoba s Felixom, sastao sam se s Marthom u
restoranu izvan grada. Opisala je svoje romantične susrete s mojim unukom s
malo previše detalja, uključujući datume, i čini mi se da nemam razloga sumnjati.
Felix je otac.«
Bilo mi je uistinu teško išta savjetovati Horstu. »Dobro«, protisnuo sam jer
drugo nisam znao.
»Ali...« Horstu je sve to očigledno bilo silno bolno. »Mislim da Felix ima
pravo za Marthu. Stvarno djeluje potpuno opsjednuto njime iako su samo dvaput
bili zajedno. To ne opravdava Felixov postupak, ali barem shvaćam što želi reći
kada | je posrijedi duševno zdravlje te mlade dame.«
Prišao sam svojoj polici s knjigama i uzeo žabu za sreću koju mi je Pip
darovao na Hurtigrutenu. »Je li dijete zdravo?« upitao sam.
»Djeca«, tmurno je odvratio Horst. »Čeka blizance. Ultrazvuk je potvrdio.«
»Oprosti, je li to ono kada dobiješ sliku djeteta? Djece, u ovom slučaju?«
365
 Knjige.Club Books

»Da.« Horst je načas utihnuo kako bi se pribrao. »I tu stvar postaje apsurdna.

Pitao sam Marthu zna li spol djece. Kimnula je i ponosno mi rekla da čeka sina.
A kada je otkrila da je drugo dijete djevojčica, zakolutala je očima i napravila
grimasu.«
Namrštio sam se. »Dakle, bilo joj je drago doznati da čeka sina, ali ne i kćer?«
»Upravo tako. Govorila je kako će ona i Felix imati savršenog sina, sljedećeg
čuvenog Halvorsena.« Horst je zastenjao. »Kada sam je pitao za kćer, samo je
slegnula ramenima, kao da joj je sasvim svejedno.«
Čvrsto sam stisnuo žabu, kao da je snagom volje tjeram da popravi tu
situaciju. »Bože dragi. Zašto?«
»Kao što rekoh, ta mlada žena ima ozbiljnih duševnih problema.«
»Zna li Astrid išta o tome?«
»Ne. Ne želim je opterećivati sve dok ne budem morao. A vjeruj da ću morati.
To je moja praunučad... unučad mojega dragog sina. Ne mogu ignorirati Marthu
i tu situaciju.«
Shvaćao sam kako se Horst osjeća. Jamačno bih se i sam tako osjećao da sam
na njegovu mjestu. »Što planiraš poduzeti?«
Duboko je udahnuo. »Nema šanse da Felix prihvati odgovornost i časno
postupi. Sramim se njegova ponašanja.« Glas mu je zadrhtao. »A sramio bi se i
njegov otac.« Horst je pročistio grlo i pribrao se. »Oprosti, Bo. Uglavnom,
zaključio sam da moramo Marthu primiti k sebi nakon što rodi. Nisam siguran da
će djeca biti sigurna samo s njom. Dugujem to svojem sinu i Karine, kako se
njihovim potomcima ne bi dogodilo ništa loše.«
Ima li dobrota toga čovjeka granice? »To je... vrlo plemenito od tebe, Horste«,
odvratio sam.
»Ali... Bo. Devedeset tri su mi godine. Dani su mi itekako odbrojeni. Astrid
je sedamdeset osam i nadživjet će me, ali pitanje je koliko. Imamo vrlo malo
novca jer smo većinu potrošili na Felixovo školovanje i spašavanje iz kojekakvih
nevolja u kojima se našao.«
»Ne moraš ništa više reći, Horste. Napisat ću ti ček...«
»Hvala, ali ne tražim tvoj novac.«
»A što onda, prijatelju?« Čuo sam kako se Horst meškolji.
»Tvoju ljubav. Znam koliko te Maja veseli ove protekle tri godine. Glas ti
odiše vedrinom, pjesmom kakvu nisam čuo od naših zajedničkih večeri kada smo
svirali u mojoj kući. Vjerujem da ćemo se Astrid i ja snaći s jednim djetetom, ali
s dvoje, jednostavno rečeno, ne možemo.«
Srce mi je ubrzalo. »Što to govoriš, Horste?«
»Bi li uzeo djevojčicu k sebi?«
Od šoka sam se sručio na stolac. Što sam trebao odgovoriti na tu prevažnu
molbu? »Horste... ja...«
366
 Knjige.Club Books

Molećivo je nastavio: »Znam da to ne bih trebao tražiti od tebe, ali iskreno,

ne znam što bih, Bo. Martha je bolesna i njezina kći neće dobiti ljubav i skrb koju
zaslužuje, sve dok ima brata blizanca.« Horstovo se disanje naglo ubrzalo te je
zajecao. »Nimalo ne sumnjam da će je dati na posvajanje. Astrid i ja rado bismo
je uzeli k sebi, ali stari smo i slabi.«
Nelagodno smo šutjeli otprilike jednu minutu. »Ne znam što bih rekao«,
naposljetku sam protisnuo.
»Ne moraš sada ništa reći, Bo. Molim te, razmišljaj o mojem j prijedlogu
koliko god treba. Tražim to zato što znam da si dobar čovjek. Štoviše, ti si jedina
spona koju još imam s Pipom i Karine. Znam koliko su ti se divili i koliko bi
zahvalni bili da se skrbiš o njihovom unučetu.« Ponovno je zajecao.
»Hvala ti na lijepim riječima, Horste.« Užasavalo me čuti toliku tugu u
njegovu glasu.
»Ako ti ovo išta znači, oduvijek smo žalili što Pipu nismo podarili brata ili
sestru. Uvjeren sam da bi maloj Maji život bio ljepši kada bi imala sestricu s
kojom će se igrati.«
»Ja... svakako ću dobro razmisliti o tome.«
»Martha treba roditi svaki čas. Sve ću reći Astrid nakon što se djeca rode pa
ćemo je dovesti k nama kako bismo je držali na oku.« Horst se pribrao. »Bilo bi
najbolje da... Astrid ne zna za unuku. Znaš kakva je. Sigurno bi htjela uzeti oboje,
a bojim se da bi to ostavilo posljedice na svima nama.«
Spustio sam slušalicu, nalio si čašu provansalskog roséa i pošao sjesti na
tratinu blizu obale jezera. Bilo mi je teško pojmiti ozbiljnost molbe koju mi je
Horst upravo iznio. Um su mi preplavile slike Pipa, Karine i Elle s naših druženja
u Bergenu i sreće koju smo pritom osjećali. Sjetio sam se kako je Elle gledala
maloga Felixa i čežnje u njezinim očima dok je i sama priželjkivala osnovati
obitelj kakvu je imala njezina najbolja prijateljica.
Nekoć sam se zakleo da ću učiniti sve kako bih se obitelji Halvorsen odužio
za njihovu dobrotu.
Pogledao sam u nebo. »Pomozi mi, Pipe. Red mi, Karine. Želite li to?«
»Tata, tata, tata!« iza leđa sam začuo prodorno skvičanje.
Osvrnuo sam se i ugledao Maju kako se gega prema meni te Marinu, tik za
njom.
»Zdravo, draga moja kćeri!« Uzeo sam je u naručje. »Je li ti lijepo danas?«
»Da!« oduševljeno je odgovorila.
»Još uvijek ne mogu vjerovati, ali uspjela mi je pročitati prvih nekoliko redaka
Madeline«, rekla je Ma i stavila ruku na moje rame.
»Ajme meni! Možda imamo posla s malom znanstvenicom, Marina!«
»Možda, da.«
Spustio sam pogled na svoju kćer dok mi je pljeskala na krilu. »Majo?«
367
 Knjige.Club Books

»Daaaa?« odvratila je.

Pogurnuo sam joj bradu uvis kako bi me pogledala u oči. »Bi li voljela imati
seku?«
Osjetio sam kako Marina iznenađeno sklanja ruku s mojeg ramena, ali Maja
se ozarila. »Moju seku?«
»Tako je.« Nasmiješio sam se. »Samo tvoju.« Maja je pogledala Marinu, a za
njom i ja. Marina je stajala nada mnom i upitno me gledala, podbočivši se jednom
rukom.
»Ma će je nositi u trbuhu?«
Maja me vječito iznenađivala svojom pameću. »Neće. Stići će čarobno,
podarit će nam je zvijezde. Baš poput tebe. Bi li to željela?« Majine su se oči
raširile i zasjale.
»Hoćemo moći zajedno čitati priče?« upitala je.
»Naravno, dušo.«
»Onda želim!«
Nasmijao sam se. »U redu. Ma i ja ćemo razmisliti.«
»Da, tako je, Majo«, brže-bolje se ubacila Marina. »Razmislit ćemo o tome.
Dođi, chérie. Vrijeme je za kupanje.«
Te sam noći pozvao Georga u Atlantidu te smo on, Marina i ja na terasi
pretresli novonastalu situaciju.
»Znam da se osjećaš dužnim učiniti to, Atlase, ali jesi li siguran da se možeš
nositi s tom odgovornošću? Drugo dijete sigurno bi ti ograničilo vrijeme za
putovanja i potragu za Elle«, istaknuo je Georg.
Odmahnuo sam glavom. »Sumnjam da bi to išta više utjecalo na taj dio nego
skrb o Maji. Pravo je pitanje, Marina, možeš li se ti nositi s još jednim
novorođenčetom?«
»Atlase. Da mi ih daš i stotinu da ih hranim i brinem se o njima, bila bih
sretna. Znaš koliko volim djecu, chéri.« Izvila je obrvu. »Iako bih te zamolila da
sljedeći put najprije razgovaraš sa mnom prije nego što takvu zamisao otkriješ
Maji.«
Podignuo sam ruke kao da se branim. »Oprosti. Jednostavno sam morao
provjeriti kako će reagirati. Da je reagirala bilo kako osim ushićeno, ne bih toliko
podrobno razmišljao o Horstovoj molbi.«
Ma je kimnula. »Shvaćam.« Pogledala je prema mirnom jezeru. »Ako ti to
išta znači, mislim da bi ti prijatelji bili vječno zahvalni«, tiho je rekla.
Sutradan ujutro nazvao sam Horsta i potvrdio da ću učiniti što traži. Plakao je
od sreće i zahvalnosti. Poslije mi se opet javio kako bi rekao da je Martha
oduševljena planom. Upitao sam mogu li je upoznati kako bih se uvjerio na svoje
oči, ali mi je Horst savjetovao kako bi bilo bolje da Martha ne dozna tko sam, s

368
 Knjige.Club Books

obzirom na svoje duševno stanje. Tri dana poslije javio mi je da je rodila, pa smo
Marina i ja odletjeli u Bergen.
Djevojčica koju smo doveli u Atlantidu imala je klupko crvene kose navrh
glave. Primijetio sam da za cijeloga putovanja stišće šačice, odlučna u nekakvom
naumu. Samo, u kakvom, to ne bih znao reći.
Rastopio sam se vidjevši Maju kako zaviruje u njezinu kolijevku i promatra
svoju novu sestricu te sam shvatio da sam ispravno postupio. Bila je vrlo tiha i
nježna s njom.
»Zove se Alkiona. Kao zvijezda«, prošaptao sam.
»Bok, Ally«, rekla je Maja, trudeći se izgovoriti sestrino ime najbolje što je
mogla.
»Da«, šapnuo sam. »Bok, Ally.«

369
 Knjige.Club Books

48.

Svibanj 1980.

OSIM NOVE BOJE NA ZIDOVIMA, sve je u knjižari Arthur Morston Books ostalo isto
kao i prije trideset godina, kada sam je prošli put posjetio. Bilo je divno ponovno
vidjeti Ruperta Forbesa. Dočekao me s čvrstim stiskom ruke i zdušnim zagrljajem.
»Tako mi Jupitera, prijatelju, za tebe kao da je vrijeme stalo!« rekao je sa širokim
osmijehom na licu.
»Isto vrijedi za tebe.«
»Hvala lijepa, Atlase, ali znam da lažeš kao pas.« Upro je prstom u svoju
sljepoočnicu. »Pogledaj ovu sijedu kosu. Izgledam kao moj djed!«
»No, ne znam kako da ti to priopćim, Ruperte, ali ti i jesi djed!«
Nasmijao se. »Ajme. Jesam li?! Nemoj da te netko čuje!«
I ja sam se nasmijao. »Kako su momci?«
»Ah, sjajno, hvala ti. Upravo smo proslavili Orlandov peti rođendan. Louise
mu je darovala Dickensova sabrana djela. Rekao sam joj da je šašava, ali navodno
je već pročitao Božićnu pjesmu. S pet godina!«
»Zaboga. Imate genijalca u obitelji! A kako je... ovaj... oprosti, Ruperte...
Enemus?«
»Bez brige, stari moj, i ja jedva pamtim to ime. Enomaj. Siroče. Govorio sam
Laurenceu da će se dijete napatiti zbog tog imena, ali Vivienne se navodno
namjerila baš na njega. Iako moram priznati da ne dopušta da ga to i u čemu
sprječava. Vođa je školske ragbijaške momčadi.«
I nakon toliko godina, Rupertovo vedro britansko raspoloženje uspjelo me
udobrovoljiti. Međutim, moj dolazak nije protekao bez strepnje. Pozvao me u
London kako bi mi »priopćio važnu vijest« i pretpostavljao sam da se tiče Kreega.
Iako je otišao u mirovinu, Rupert je i dalje održavao poznanstva s vojnom
obavještajnom službom i ljubazno se javljao Georgu kada bi što iskrsnulo... no
ovoga je puta ustrajao na tome da razgovaramo u četiri oka.
Rupert je zaključao knjižaru i prema ulici okrenuo znak Zatvoreno. »Kako su
tvoji? Pretpostavljam da imaš pune ruke posla s djevojčicama!«
»Ah, istina. Jedna već ima tri, a druga šest godina, zamisli! Marina i ja
zovemo ih >zlo i gore<!«
Pružio mi je šalicu čaja koji je skuhao u stanu nad knjižarom. »Ma nemoj?
Znaš, doista ti se divim. Koliko ti je ono godina, šezdeset?«
370
 Knjige.Club Books

»šezdeset dvije«, rekao sam.

»Ajme. Šezdeset dvije godine i dvije male posvojene kćeri. Ne znam odakle
ti snage, stari moj!«
»Znam da zvuči kao klišej, ali s njima sam se stvarno preporodio. Osjećam se
življe nego ikada dosad.«
»To je divno čuti, Atlase, zaista.« Pokazao je na dva karirana naslonjača u
stražnjem dijelu knjižare. »Dođi da sjednemo.« Pošao sam za njim, prolazeći
pritom pokraj polica s poezijom i povijesnim romanima.
»Ne mogu vjerovati«, istaknuo sam, »ali sve mirise potpuno jednako kao
prije.«
»Tako je s knjigama, Atlase. U njih se možeš pouzdati, one su nepromjenjive.
Bizarno mi je kad pomislim da postoje svesci koje ste još ti i Elle stavili na police
prije trideset godina, a koji se nisu prodali.« Utonuti smo u visoke naslonjače.
»Jesi ti me zato zvao, Ruperte?« napeto sam upitao. »Jesi ti doznao nešto o
Elle?« Poslije toliko godina, moj najveći strah postalo je to da ću čuti kako su je
pronašli, ali da je umrla.
Rupert je odmahnuo glavom. »Žalim, stari moj. I dalje ništa što se toga tiče.«
Uzdahnuo je. »Užasno me sram što ti u tome ne mogu pomoći.« Otpio je gutljaj
čaja. »Gdje god bila, stvarno se dobro skriva.«
Sumorno sam kimnuo. »Znam. Molim te, ne grizi se, Ruperte, Georg je diljem
svijeta unajmio privatne istražitelje i obavještajne urede koji tragaju za njom i do
dana današnjeg ništa nisu otkrili.«
Namrštio se. »To je vrlo neobično. Obično, kada netko nestane, za tom
osobom ostane barem nešto, što nam pomogne da je pronađemo. No čini se kao
da je tvoja Elle naprosto iščeznula. Divim ti se, Atlase. Tražiš je... koliko već,
trideset godina? I nikada nisi odustao.«
»Ne bih si oprostio da odustanem«, tiho sam dodao.
»Znam. Što se tiče tvojeg starog neprijatelja Kreega Eszua...« Slegnuo je
ramenima. »Kao da ga je progutalo ono njegovo golemo imanje.«
»Da.« Zagledao sam se u vrata iza kojih smo se Elle i ja skrili onom prilikom
prije trideset godina. »Pretpostavljam da je nakon ženine smrti i sam izgubio volju
za životom. Jednostavno je... odustao od lova.«
Rupert je zaškiljio dok je razmatrao tu mogućnost. »Moguće. Koliko mu je
sin sada star?«
Zastao sam kako bih izračunao. »Mislim da je otprilike iste dobi kao Maja.
Možda šest ili sedam godina?«
»Siroče. Nije lako ostati bez majke i živjeti s takvim psihopatom od oca...
mogu misliti kako mu je.«
Zapravo nisam razmišljao o tome. »Pretpostavljam da imaš pravo, Ruperte,
da. Ne zavidim Kreegu mlađem.«

371
 Knjige.Club Books

»Ne, nema razloga za to.« Odložio je svoju šalicu i tanjurić. »Nego, da

prijeđemo na stvar, ako se slažeš?«
»Da, molim te, nastavi. Zaintrigiran sam.«
»Dobro, dakle«, rekao je Rupert i spojio jagodice prstiju. »Odakle da
krenem... sjećaš li se kada su se Vaughan-Forbesovi četrdesetih godina zavadili?
Kada je Louisin otac Archie poginuo pa je Teddy naslijedio High Weald?«
»Itekako se sjećam, da.«
»Dobro, to pomaže. Jesi li znao da je Teddy oženio Irkinju, Dixie? I da su
dobili sina Michaela?«
»I ne baš.« Iskreno rečeno, nisam se osobito zanimao za potomke Teddyja
Vaughana.
»Bez brige, detalji nisu ni važni. No vratimo se još malo u prošlost. Sjećaš li
se žene po imenu Tessie Smith iz razdoblja kada si živio na High Wealdu?«
Ah, to ime odavno nisam čuo. No nisam zaboravio teške okolnosti u kojima
se sirotica zatekla. »Da. Bila je radnica u polju tijekom rata.«
Rupert je djelovao zadovoljno. »Upravo tako, stari moj.«
Odvojio sam trenutak kako bih popio malo čaja i prisjetio je se. »Zapravo,
Tessie se družila s Elle.«
Rupert je mudro kimnuo. »I mislio sam da je tako.« Duboko je udahnuo. »A
sad se pripremi jer ću ti otkriti pravu bombu obitelji Vaughan. U principu nema
ljepšeg načina da ti to kažem, ali...«
»Tessie je zatrudnjela s Teddyjem pa joj je Flora platila da šuti«, odvratio sam
i smjesta deaktivirao tu bombu. Rupert se blago pokunjio.
»Dobro, dakle, i posluga je znala za to?« Nasmijao sam se zbog njegova
zatečenog odgovora. Duboko se posramio. »Oprosti, nisam te htio uvrijediti...«
Podignuo sam ruku kako bih ga utješio. »Ništa zato«, iskreno sam odvratio.
»Odgovorit ću ti na pitanje. Nažalost, da. Svi smo znali. Tessie to uopće nije
tajila.«
Rupert se uhvatio za glavu i nasmijao. »Joj, joj. Taj Teddy, ha? Divlja duša.«
Pribrao se. »Moram ti reći da je Tessie preminula prije pet godina, 1975.«
»Žao mi je. Znaš li je li rodila Teddyjevo dijete?«
»Jest. Zove se Patricia Brown.«
»Brown?«
»To joj je muževljevo prezime. I on je preminuo u međuvremenu.«
»Tako znači.« Bilo mi je pomalo teško pohvatati sve te informacije, no davao
sam sve od sebe.
»No, bit ću posve otvoren s tobom. Do prije nekoliko tjedana nisam ništa znao
o situaciji koju ću ti opisati. Navodno je Louise bila upućena, ali mi nije željela
reći zbog Tessie.«

372
 Knjige.Club Books

Louisina odanost izmamila mi je osmijeh na lice. Majka bi joj bila ponosna.

»Zašto mi govoriš sve to, Ruperte?«
Osvrnuo se po pustoj knjižari, kao da provjerava prisluškuje li nas tko. Ne
sumnjam da je tu naviku stekao tijekom dugogodišnje službe. »Prije nekoliko
dana primio sam poziv iz Buckinghamske palače.«
»Buckinghamske palače? Želiš reći, od britanske kraljevske obitelji?«
zapanjeno sam upitao.
Rupert je bio zadovoljan mojim odgovorom. »Točno... premda me nije zvalo
Njezino Veličanstvo, nego pripadnik kraljevske obavještajne službe.« Nakratko
je zastao, vjerojatno kako bi naglasio dramatičnost tog trenutka. »Uglavnom, da
skratim priču, doznao sam tajni podatak za koji bih se usudio reći da tebi nije
poznat.«
Bio sam na iglama. »Koji to?«
»Louisina majka, lady Flora Vaughan - rođena MacNichol - bila je
izvanbračno dijete kralja Edwarda VII.«
Morao sam priznati, Rupertova je dramatična stanka bila opravdana.
Odmahnuo sam glavom u nevjerici. »Molim?«
Rupert je likovao, cereći se od uha do uha. »Znam da ne možeš vjerovati, ali
doista je tako, potvrdili su mi.«
Preneraženo sam se nasmijao. »Nevjerojatno. Zna li Louise taj dio priče?«
»Sasvim sigurno ne, dragi moj, i tako mora ostati.« Rupert je odjednom
poprimio ozbiljan izraz lica.
»Ona i dalje ne zna?«
»Ne. Kao bivši član britanske obavještajne službe, imam dužnost - ne, imam
obvezu - zadržati tu povjerljivu informaciju za sebe, a što palača dobro zna.«
Podignuo sam ruke i osvrnuo se po knjižari. »Eto, Ruperte, u tom je slučaju
dobro što ne radim za sovjetske snage, zar ne? Budući da to nisi otkrio ni vlastitoj
ženi, zašto onda govoriš meni?«
»Odmah ću ti objasniti.« Načas je zastao kako bi sročio sljedeću rečenicu.
»Kada je netko izravan potomak britanske monarhije, podrazumijeva se da
kraljevska obitelj... prati situaciju.« Nelagodno se promeškoljio u svojem
naslonjaču. »Tako da, znaš već, izbjegnu svaku potencijalnu neugodnost koja bi
mogla...«
»Narušiti brend?« dodao sam.
»Upravo tako«, potvrdio je Rupert. »S obzirom na to, palača sa zanimanjem
prati lozu MacNichol. I zato su na oku držali i Tessie Smith, koja u svakom smislu
vodi miran i posve nezanimljiv život.«
»A zašto su ti se onda imali potrebu javiti?« upitao sam.

373
 Knjige.Club Books

Rupert je pročistio grlo. »Tessiena i Teddyjeva kći Patricija nije miran i

povučen tip osobe koji bi palači bio po volji. Izrazita je katolkinja, toliko da joj to
ne ide na ruku.«
»Kako se ono veli...« pokušao sam se dosjetiti staroga izraza, »veći katolik od
pape.«
Rupert je pucnuo prstima. »Upravo tako. Kako su me obavijestili, Patricia i
sama ima dvije kćeri. Prva, Petula, rođena je prije osamnaest godina. Navodno je
danas vrlo uspješna i studira na mojem matičnom sveučilištu, Cambridgeu.«
Bilo mi je drago što to čujem. »Divno postignuće s obzirom na sve životne
nedaće s kojima se zacijelo suočava.«
»Potpuno se slažem. Nego, što se tiče druge kćeri... postoji vrlo velika razlika
u godinama. Ustvari, čini se da ju je Patricia nedavno rodila.«
Silno sam se trudio popratiti cijelu priču. »Zar nisi rekao da joj je muž umro?«
Rupert je kimnuo. »Upravo tako. Palača nije pronašla podatak o ocu toga
drugog djeteta, zbog čega se nameće zaključak da je začeto i rođeno izvan braka,
što bi zgrozilo Patricijinu katoličku zajednicu.«
»A što je s djetetom?«
Rupert je ustao. »E, vidiš, Atlase, upravo su me zato prije nekoliko dana zvali
iz palače. Čini se da je gospođica Patricia dala svoje netom rođeno dijete u
sirotište na East Endu kako bi zataškala sramotu koju bi joj prisili.« Prišao je
starom drvenom pisaćem stolu koji je nekoć bio moj.
»I dalje mi nije jasno zašto je palača mislila da ti to treba dojaviti. Ako
strahuju za svoj ugled, kako bi, zaboga, dijete koje ne zna ništa o svojoj obiteljskoj
povijesti moglo reći tabloidima da u neku ruku polaže pravo na prijestolje?!«
Rupert je slegnuo ramenima listajući nekakve papire. »I sam sam se to pitao.
Iz palače su mi rekli da je pokojni kralj uvelike držao do obitelji i da je njihova
dužnost obavijestiti me.« Zastao je i pogledao na ulicu, užurbani Kensington
Church Street. »Pretpostavljam da u ovome slučaju žele da se dijete posvoji i
propisno zbrine.«
I ja sam ustao i prišao pisaćem stolu. »Ali, pretpostavljam da to ne bi javili
bilo kome...«
»Ne. Tu imaš potpuno pravo. To je zato što sam bivši pripadnik obavještajne
službe.«
»Dakle, palača očekuje da nešto poduzmeš u vezi s njihovom dojavom?«
Rupert je izbjegavao moj pogled i još uvijek prebirao po dokumentima. »U
određenom smislu, da.« Pronašao je što je tražio. »Nego, imam nešto za tebe.«
Pružio mi je bijelu omotnicu.
Omotnica je neurednim rukopisom bila naslovljena na:
Elinor Tanit ili Louise Forbes u knjižari

374
 Knjige.Club Books

»Ovo je prije koji tjedan stiglo u sandučić knjižare, zajedno s pismom za

Louise i porukom Tessiena odvjetnika. U njoj se ispričao što mu je toliko dugo
trebalo da shvati tko je >Louise Forbes u knjižari««
Pregledao sam omotnicu, naizgled i dalje zapečaćenu. »Jesi li pročitao što
piše?«
»Ne, stari moj, ali sam pročitao pismo za Louise i vjerujem da je u pitanju
sličan sadržaj.«
Otvorio sam omotnicu i na brzinu preletio sadržaj.

Zdravo, Elinor,
nadam se da si dobro, draga. Oprosti što ti se nisam javila svih godina.
Nadam se da me se sjećaš!
U posljednje vrijeme nisam baš najbolje pa sam se htjela javiti svima
koji su nekada davno na High Wealdu bili dobri prema meni.
Ti si osobito uvijek bila divna. Kao što znaš, bilo je to teško razdoblje
i nisu svi smatrali da sam ispravno postupila kad sam ljudima rekla za
Teddyja i dijete.
A ti si mi rekla da se borim za sebe i da ću biti dobro.
I da znaš, tako je i bilo! Rodila sam krasnu djevojčicu, Patriciju, koja
mi je s godinama priuštila mnogo radosti. Iako povremeno zna biti
nezgodna, dobronamjerna je. Ona i njezin muž također su mi podarili
divnu unuku.
Na kraju je sve dobro ispalo.
Uglavnom, neću te više zamarati. Samo sam ti htjela zahvaliti dok još
mogu. Puno pozdravi ono svoje momče.
Tvoja prijateljica
Tessie x

Vratio sam pismo u omotnicu. »Nisam znao da joj je Elle toliko značila.«
»Nisam ni ja znao da joj je Louise toliko značila«, odvratio je Rupert. »Bila
je vrlo ganuta kada je pročitala svoje pismo. Baš lijepo od Tessie što ih je poslala,
zar ne? To mnogo govori o njoj.«
»Da«, tiho sam rekao.
»Samo mi je žao što pismo koje si upravo pročitao ne možemo isporučiti onoj
kojoj ga je Tessie namijenila.«
»I meni«, prošaptao sam. Između nas je zavladala tegobna tišina dok sam
zurio u svojeg prijatelja. »Znam što ćeš me pitati, Ruperte.«
Polako je kimnuo. »Prije nego što išta kažeš, znaj da sam razmislio o svim
mogućnostima. Stariji sam od tebe deset godina, a ni Louise ne zaostaje mnogo

375
 Knjige.Club Books

za mnom. Dakako, palo mi je na pamet da zamolim Laurence i Vivienne, ali oni

već troše iznad svojih mogućnosti kako bi sinovima platili školovanje u internatu.
Da stvar bude još gora, nedavno su doznali da mladi Orlando ima epilepsiju. Ne
bi se mogli nositi s još jednim djetetom.«
Duboko sam udahnuo. »A Teddyjeva strana obitelji? Znaš, ona koja živi na
golemom seoskom imanju? Zar ondje nema dovoljno mjesta za dijete?«
Rupert je provukao prste kroz kosu. »Imaš pravo. Teddy i Dixie još uvijek
žive na High Wealdu. Njihov sin Michael pristojan je čovjek. Ustvari, i sam je
nedavno dobio dijete, kćer Marguerite.«
»Njoj bi dobro došao netko s kime će se igrati, zar ne, Ruperte? Doslovno su
u rodu!«
Rupert mi je stavio ruku na rame. »Molim te, vjeruj kad ti kažem da sam i to
uzeo u obzir, ali palači ne bi bilo drago da Michael dozna za cijelu tu situaciju.«
Njegova me primjedba uzrujala. Zašto bih ja snosio odgovornost za nečiju
indiskreciju? »A to nikako ne bi bilo lijepo, zar ne?« Odmaknuo sam se i nastojao
se primiriti promatrajući ilustracije izložene na dječjem odjelu.
»Sasvim iskreno, stari moj, ne. Mogu ti reći, ti ljudi znaju biti vrlo agresivni
kada im to odgovara. Postoji razlog zašto su toliko dugo na položaju na kojem
jesu.« Popio je malo čaja kako bi prikrio napetost, ali nije uspio.
Zurio sam u prekrasno izložene sveske Alise u Zemlji Čudesa, koje je zacijelo
pomno aranžirala Louise. Uzeo sam jedan s police, rastvorio ga i udahnuo miris
nalik na vaniliju. Potom sam se okrenuo i pogledom prešao po knjižari, vraćajući
se u one čarobne dane koje smo Elle i ja provodili u čitanju i slaganju knjiga na
police. Imali smo tek jedno drugo i bili najsretniji na svijetu. To ne bi bilo moguće
da nije Ruperta i Louise i njihove dobrote te Archieja i Flore prije njih. Baš kao s
Halvorsenima, zakleo sam se samome sebi da ću dati sve kako bih se odužio !
Vaughanovima.
Već sam znao što ću odgovoriti, ali sam htio Ruperta još malo držati na
tankom ledu. »Dakle, ne bi bilo u redu da Teddyjevi snose teret njegove
>pogreške<, ali kada sam u pitanju ja, gospodin Tanit i obični vrtlar, onda jest?«
Izvio sam obrve zureći u njega.
Moje je pitanje polučilo željeni učinak te je obično staloženi Rupert izgledao
kao da će eksplodirati. »Naravno da nije, prijatelju. Ne želim te primoravati ni
ucjenjivati. No činjenica je da si nedavno posvojio dvije krasne djevojčice i
objema im pružio više ljubavi nego što su mogle i sanjati, te vrlo povlašten život.
Kada sam čuo za to dijete koje treba obitelj, naravno da si mi odmah pao na
pamet.«
Kimnuo sam. »Da. Kada to tako kažeš, pretpostavljam da se namećem kao
logično rješenje.« Znakovito sam ga pogledao, ali ništa više nisam rekao.
»No?« nesigurno je upitao Rupert. »Ima li u onoj tvojoj čarobnoj palači mjesta
za još jednu malu princezu?
376
 Knjige.Club Books

Prišao sam mu. »Flora i Archie Vaughan pomogli su meni i Elle kada nam je
najviše trebalo, što se tebe i Louise tiče... nisam siguran da bih bez vaše pomoći
danas bio živ.« Široko sam mu se nasmiješio i pružio ruku. »Bit će mi čast odužiti
ti se.« Rupert je djelovao kao da će se onesvijestiti od olakšanja.
Toga poslijepodneva stigli smo u sirotište Metropolitan and City Foundlings
na londonskom East Endu. Rupert je obavio potrebne telefonske pozive kako bi
se pobrinuo da djevojčicu te iste večeri povedem sa sobom u Ženevu.
»Palača je vrlo zadovoljna ishodom«, diskretno me obavijestio.
»Da ti budem posve iskren, Ruperte, fućka mi se za palaču. Činim to zbog
tvoje obitelji.« Spustio sam pogled na usnulo dijete u svojem naručju. »I svoje.«

377
 Knjige.Club Books

49.

Kolovoz 1980.

LOŠA STRANA STARENJA SASTOJI se u tome da vas primorava gledati kako vaši
voljeni odlaze jedno za drugim.
U srpnju me nazvao moj najmlađi suputnik s RMS Orienta, Eddie. Bio je
službeni član klana Mackenzijevih više od dvadeset pet godina, ali razlog zbog
kojega me zvao u Atlantidu nije bio ugodan. Drhtavim mi je glasom priopćio kako
je njegov otac - Ralph - preminuo.
Narednih sat vremena razgovora tješio sam Eddieja i podsjećao ga na sve što
je njegova obitelj učinila za mene. Duboko me uznemirila vijest o Ralphovoj
smrti, stoga sam i sam tugovao za prijateljem, iskrenim i pouzdanim do zadnjega
dana.
Tjedan poslije stigao sam u Adelaide pred Alida Hall radi mise zadušnice za
Ralpha. Dani u kojima sam do Australije morao dugo putovati brodom odavno su
minuli. Sada je svatko mogao stići na suprotni kraj svijeta za dvadeset četiri sata.
Imanje je izvana djelovalo raskošno i bogato kao uvijek, a kada sam ušao u
dvorište, lijepo odjeven muškarac plave kose prišao mi je i pružio ruku.
»Gospodine Tanit?« Bio je to Eddie Mackenzie. »Hvala što ste došli.«
»Eddie! Moja sućut.«
Oborio je pogled. »Hvala vam.«
U tom je trenutku Eddie ponovno postao onaj petogodišnjak kojega sam
poznavao te sam osjetio potrebu da ga zagrlim i utješim. »Ne mogu ti ni opisati
koliko mi je drago što te opet vidim. Vjerujem da se ti toga ne sjećaš, ali znam te
još kao maloga. Bio sam na brodu kojim si došao ovamo.«
Eddie se nasmiješio. »To mi je i otac rekao. Jako vas je cijenio, gospodine
Tanit. Često mi je prepričavao kako ste spasili one ljude iz rudnika opala.«
Imao sam osjećaj da se taj dramatični dan zbio u nekom drugom životu. »No,
bez tvog oca, nisam siguran ni da bih ja bio živ. Njegov sam veliki dužnik.«
Više od stotinu ljudi prisustvovalo je misi zadušnici i prosipanju Ralphova
pepela u vrtu na obiteljskom imanju. Poslije obreda prišao sam Ruth Mackenzie,
koju je vidno dirnulo to što sam došao u Alicia Hall odati počast njezinu suprugu.
Međutim, nisam pronašao osobu koju sam očajnički htio ponovno vidjeti u
Adelaideu - Saru. Njezinoj sam dobroti doslovce dugovao sve što danas jesam i

378
 Knjige.Club Books

imam. Tijekom najcrnjih dana u mojem životu, njezin optimizam i toplina

doslovce su me izvukli iz ponora. Samo, nigdje je nisam vidio.
»Sjećaš li je se, Ruth?« upitao sam.
»Naravno da je se sjećam, gospodine Tanit! Ustvari, ona i muž više su nas
puta posjetili u Alicia Hallu. Udala se za Mercera!«
»Ma nemojte?« upitao sam, silno se razveselivši zbog njega.
»Da. Muž joj je dobri Francis Abraham, sin Kittyna Charlieja i služavke
njezine kćeri, Alkine.«
Svemir je doista čudesan. Nikada ne bih pomislio da će sirotica Sarah jednoga
dana postati članom jedne od najimućnijih obitelji na svijetu. Prisjetio sam se želje
koju je izrazila u našem prvom razgovoru: »Nadam se da ću pronać’ posao pa si
sama zaradit za život. I pronać’ nekog momka!«
Ruth je nastavila. »To je ustvari vrlo simpatična priča. Sarah je upoznala
Francisa u misiji Hermannsburg kada je došla u posjet Kitty. I tako je ostala!«
Oduševljeno sam pljesnuo rukama. »Silno mi je drago što ima takav divan
život, Ruth. Bog zna da ga je zaslužila.« Primijetio sam da se Ruth blago lecnula
na moje riječi. »Smijem li pitati zašto ona i Francis danas nisu ovdje?«
Ruth je uzdahnula. »Znam da se Eddie jako trudio stupiti u kontakt s njima.
Sarah mu je posebno puno značila. No nije uspio doći do njih.«
»Kako to?«
»Zadnju njihovu adresu imamo iz Papunye. Divno seoce, prepuno umjetnika.
Ondje su Francis i Sarah dobili kćer, Lizzie.«
»Kladim se da su je tako nazvali po kraljici Elizabeti! Sarino maslo, uvjeren
sam«, prisjetio sam se sa smiješkom.
»Upravo tako, Atlase. Samo je Lizzie s godinama postala problematična.
Upoznala je jednog momka iz sela, slikara. Mislim da se zvao Toba... Vrlo
uspješan u aboridžinskom slikarstvu, ali i, moram to nažalost reći, pijanac i
probisvijet. Sarah i Francis branili su joj udaju za njega, ali pobjegla je s njim.«
Nije mi promaknuta činjenica da Lizzie zvuči jednako svojeglavo kao njezina
majka. »Tako znači. Kamo su otišli?«
Ruth je uzdahnula. »U tome i jest problem. Nitko ne zna. Navodno Francis i
Sara putuju po divljini ne bi li pronašli kćer. I zato je u principu nemoguće doći
do njih.«
Sirota Sarah. Zaslužila je svu sreću ovoga svijeta, a činilo se da je u tome
sprječava vlastita krv i meso. »Vrlo rado bih je vidio«, rekao sam Ruth. »Molim
vas, kada je opet vidite, recite da sam pitao za nju i da je puno pozdravljam. Prošlo
je mnogo godina otkad smo se zadnji put vidjeli i zbilja bih volio opet stupiti u
kontakt s njom.«
»Hoću, gospodine Tanit. Još vam jedanput hvala što ste došli.«

379
 Knjige.Club Books

Ostatak dana vrzmao sam se Alicia Hallom i razgovarao s djelatnicima

Mercerova carstva, sve do jednoga neosporno odanog dotadašnjem poslodavcu.
Neki su i dalje radili u rudnicima opala, stoga sam uživao u razmjeni dogodovština
i trikova zanata iz prošlosti. Kada se sunce polako spustilo za obzor, pozdravio
sam se s domaćinima i samim Alicia Hallom. Bila je prava čast posjetiti ga taj
posljednji put. Prije nego što sam otišao, Eddie je došao do mene.
»Gospodine Tanit, mama je rekla da ste pitali za Saru.«
»Jesam. Čuo sam da nisi uspio doći do nje.«
»Ne, ali... nečeg sam se sjetio. Nedavno sam pregledavao neke tatine
dokumente i pronašao oporuku Kitty Mercer. Navodno je u Broomeu imala kuću,
koju je ostavila Sari i Francisu da je prepišu Lizzie kada naraste. Da imam više
vremena na raspolaganju, istražio bih njihovu moguću lokaciju na temelju toga.
Međutim, imam pune ruke tekućih poslova.« Siroti je Eddie djelovao
prestravljeno zbog svega što ga čeka.
»Zanimljivo. U Broomeu, kažeš... gdje je to otprilike?«
»To je rudarski gradić na sjeverozapadu zemlje«, objasnio mi je Eddie.
»Morali biste na avion da stignete onamo, ali ondje je Kitty uglavnom boravila
kad je tek stigla u Australiju. Ako ništa drugo, makar bi to moglo poslužiti. Evo,
zapisat ću vam adresu.«
»Hvala, Eddie.«
Sutradan poslijepodne iskrcao sam se iz zrakoplova u malenoj zračnoj luci u
Broomeu, nakon presjedanja u Darwinu. Autobusom sam stigao iz luke do
središta gradića, skromnog i prašnjavog. Glavna ulica - Dampier Terrace - dičila
se zgradom suda, straćarom s informacijskim šalterom za turiste i muzejom bisera.
Shvatio sam da je upravo ovdje započela priča o Mercerovu carstvu. Spustio sam
pogled na suhu narančastu cestu i zamislio mladu, lijepu Kitty kako se prži na
australskom suncu i žudi za krepkim škotskim vjetrom.
Uputio sam se prema šalteru i zamolio za smjernice. »Znate li kako ću doći
do ove adrese, molim vas?« upitao sam i službeniku pružio list papira koji mi je
dao Eddie.
»Naravno, prijatelju, samo pođite glavnom cestom prema rubu grada i hodajte
otprilike kilometar i pol. Ne možete promašiti, osim ako zastranite u divljinu!«
Slijedio sam njegove upute. Moja šetnja glavnom ulicom na gorućoj žezi
trajala je dobrih sat vremena, stoga sam odahnuo i nemalo se iznenadio ugledavši
relativno skromno zdanje. Kuća u Broomeu nije bila ni blizu Alicia Halla. Drveno
pročelje bilo je staro i trošno, a grede koje drže nadstrešnicu djelovale su kao da
bi se mogle urušiti svakog trena. Pokraj kuće stajala je malena koliba limenoga
krova. S obzirom na to da su obje nastambe bile pomalo neugledne, da moram
živjeti ovdje, nisam bio siguran za koju bih se prije odlučio.
U kući je bilo mimo i nisam se nadao nikoga zateći unutra. Međutim, prešao
sam sav taj put, pa sam odlučio pokucati na vrata. Dok sam se penjao škripavim

380
 Knjige.Club Books

stubištem na trijem, primijetio sam da su ulazna vrata lagano odškrinuta. Blago

sam ih pogurnuo.
»Ima li koga?« Nitko se nije odazvao. »Saro? Saro, jesi li tu? Francise?« Ušao
sam.
Prošao sam kroz hodnik i zazvao bih uza stubište, ali nisam dobio odgovor,
pa sam se, rezigniran, odlučio vratiti u grad. Dok sam se vraćao do ulaznih vrata,
zavirio sam u kuhinju. Bila je u neredu. Iz slavine u sudoperu kapalo je, pa sam
je otišao zatvoriti. Dok sam to radio, na kuhinjskom sam stolu primijetio napola
ispijenu šalicu kave s malom količinom plijesni na rubu. To me zaintrigiralo, pa
sam otvorio hladnjak. Nego što, unutra me dočekalo pokvareno mlijeko te komad
pljesnivoga kruha i sira.
Netko je nedavno bio ovdje. Sudeći po pokvarenoj hrani, možda i prije samo
nekoliko dana. Nada mi se probudila, stoga sam se vratio u središte Broomea i
ušao u prvi lokal na koji sam naišao kako bih ispitao mještane.
U Luggersu je bilo mračno i tmurno, ali je baš zato pružao predah od sve
nemilosrdnije temperature na ulici. Sjeo sam na oronuli barski stolac i naručio sok
od naranče. Kada sam smognuo dovoljno hrabrosti, upitao sam pipničara poznaje
li Saru ili Francisa Abrahama.
Istog je trena prestao laštiti čaše i zamislio se. »Nisam čuo za njih, prijatelju.
Žalim.«
Uzdahnuo sam. »Nema veze. Imaju kuću na samom rubu grada. Mislio sam
da su možda zalazili ovamo u posljednje vrijeme.«
Muškarac na suprotnom kraju šanka, ispred kojega je stajala visoka krigla
piva s pjenom, obratio mi se: »Što, mislite na staru Mercerovu kuću?«
Okrenuo sam se prema njemu. »Da, tako je.«
Muškarac se počešao po bradi. »Hmm... Čudno. Netko je nedavno bio ondje,
ali ne taj par koji ste spomenuli.«
Ustao sam sa stolca i približio mu se. »Smijem li pitati tko je to
bio?«
Namrštio se. »Mlada cura. I to s trbuhom do zuba.«
»Trudna je?«
»Tako je, prijatelju, izgledala je kao da se sprema puknuti.«
Šmrknuo je i popio velik gutljaj piva. »Moja žena vodi trgovinu prekoputa.
Znala joj je tu i tamo odnijeti neke namirnice.«
»To će mi puno pomoći, hvala vam.«
Muškarac je slegnuo ramenima i vratio se svojem piću. Tko je to bio u Kittynu
nekadašnjem domu? Bilo bi logično zaključiti da je netko provalio, ali sve je bilo
relativno u redu. Osim toga, nisam znao previše trudnih kradljivica koje naručuju
namirnice i same kuhaju kavu. Da to nije možda...

381
 Knjige.Club Books

Strusio sam sok od naranče i izašao iz lokala, a oči su me zapekle od jarkog

sunca. Vratio sam se do šaltera za turiste i zamolio za smjernice do najbliže
bolnice. Bio je to lako moguće pucanj u prazno, ali sam se nadao da je osoba s
kojom sam se netom mimoišao ostavila nepopijenu kavu zato što su je uhvatili
trudovi.
Moram istaknuti, čitatelju, da je to što sam banuo u bolnicu u Broomeu i
raspitao se za ženu koju nisam ni upoznao jedna od najbizarnijih stvari koje sam
u životu učinio. Za petnaest minuta stigao sam do zgrade bolnice, nevelike i
sasvim neugledne. Međutim, kada sam ušao, bilo mi je drago vidjeti da je potpuno
jednaka svakom drugom lječilištu u Ženevi.
Pohitao sam do recepcije. »Ispričavam se, ali tražim ženu koja je nedavno
rodila. Ili možda upravo rađa.«
Nasmijala se. »Morat ćete biti malo konkretniji! Kako se zove?«
Trebao mi je trenutak da se prisjetim. »Elizabeth.«
»Elizabeth. A prezime?«
»Hmm...« Uhvatio sam se za glavu. »Mercer. Ne, Abraham, mislim. Čekajte,
oprostite, udana je, zar ne? Ispričavam se, ne znam kako se preziva.«
Žena me pogledala kao da sam sišao s uma. »Jeste li s njom u rodu,
gospodine? Ne puštamo svakoga unutra. Naročito one koji nisu sigurni ni kako se
pacijentica zove...«
»Naravno da ne puštate, jasno. Ne želim k njoj, samo sam se pitao možete li
mi reći je li neka žena zvana Elizabeth nedavno rodila ovdje.«
Žena za recepcijom nije djelovala kao da mi želi otkriti taj podatak. »Stvarno
to ne bih smjela raditi.«
»Hvala vam. Pitam samo jer je kći moje prijateljice i odavno je nisam vidio.
Samo bih se volio uvjeriti da je dobro. A onda ću otići, časna riječ.«
Odmjerila me od glave do pete. »Pošteno, prijatelju. Sjednite, nazvat ću
porodiljni odjel.«
Dobrih pola sata proveo sam zureći u sterilno bijeli zid recepcije i pitao se što
ću učiniti ako mi potvrde da je Lizzie doista njihova pacijentica. Iz razmišljanja
me prenula žena tamnije puti i očiju boje lješnjaka. Nosila je plavu bolničku kutu.
»Jeste li vi gospodin koji se raspitivao za Elizabeth?«
»Da, jesam.«
Bolničarka mi se nasmiješila. »Molim vas, pođite za mnom.« Povela me
hodnikom u privatnu sobu s krevetom i dva naslonjača. »Izvolite, sjednite. Ja sam
Yindi.« Ispružila je ruku.
»A ja sam Atlas. Drago mi je, Yindi.«
»Elizabethin ste prijatelj?«

382
 Knjige.Club Books

Protrljao sam oči. »Ustvari, to je pomalo složeno pitanje. Elizabeth i ja se ne

poznajemo, ali sam... rođak njezine majke, Sare«, slagao sam, samo zato što sam
znao da ću kao rođak imati pravo na dodatne informacije.
Yindi se pomalo rastužila. »Lizzie je često spominjala majku.«
»Zapravo, zato sam i došao. Tražim Saru. Išao sam k njoj kući, ali je nisam
pronašao. A onda sam čuo da je ondje nedavno živjela trudnica, pa sam došao
ovamo.«
»Dobro, gospodine Atlase«, rekla je Yindi i potapšala me po nadlaktici.
»Lizzie je došla ovamo prije nekoliko tjedana. Porađala se.«
»Je li tko bio s njom? Muž?«
Yindi je odmahnula glavom. »Ne. Spominjala mi je i njega. Napustio ju je
otprilike mjesec dana prije.«
»Jao, sirota Lizzie.«
»Da. I imala je težak porođaj. Trajao je gotovo četrdeset sati.« Yindi se gotovo
stresla pri toj uspomeni. »Dijete je bilo tvrdoglavo. Nije reagiralo na naše lijekove,
pa sam zazvala pretke.«
Izvio sam obrve. »Ah, dakle, Aboridžinka ste?«
Yindi se zahihotala. »Zar to nije očito, gospodine Atlase? Zamolila sam pretke
da pomognu djetetu. I pomogli su, ali su mi rekli...« Uzdahnula je. »Rekli su da
majka neće preživjeti.«
Snuždio sam se. »Ne... dakle, Lizzie više nije...« Yindi je odmahnula glavom,
a mene je zaboljelo srce zbog Sare. »A dijete?«
»Djevojčica je zdrava, puna duha.«
»Drago mi je što to čujem. Smijem li pitati što je bilo s Lizzie?«
»Dobila je vrlo tešku infekciju poslije porođaja. Trudila sam se pomoći joj u
borbi s time, ali reagirala je isključivo na tradicionalne lijekove, koji ne mogu
spasiti život, samo poboljšati njegovu kvalitetu. Lizzie je poživjela još sedam
dana. Pred su joj dali cijeli tjedan s novorođenom kćeri prije nego što su je uzeli.
Žao mi je, gospodine Atlase.«
Jedno sam vrijeme sjedio u tišini. Došao sam u Broome pronaći staru
prijateljicu, ali sam umjesto toga doznao vijest koja bi je zasigurno shrvala. »Gdje
je Lizzieno dijete?« upitao sam. »Je li na odjelu intenzivne njege?«
Yindi mi se prepredeno nasmiješila. »Ne. Lizzieno je dijete ovdje.«
»Stvarno? Još uvijek?«
Yindi je ponosno kimnula. »Tako je. Držim je ovdje koliko god mogu. Vrlo
je posebna, gospodine, tako su mi rekli preci.
Puna je duha! Nas nekoliko bolničarki pokušavamo pronaći obitelj koja bi je
uzela, ali dosad nismo imale sreće.«

383
 Knjige.Club Books

To me iznenadilo. »Zbilja? Koliko god bilo tužno, mislio sam da su

potencijalni posvojitelji najviše zainteresirani za tek rođenu djecu.«
Yindi se snuždila. »Da, ali djevojčica je miješane rase. A ljudi iz ovih
krajeva... ne žele takvo dijete.«
Utroba mi se stisnula. »Bože dragi. Strašno.«
»Zato sam joj posebno naklonjena.«
»Apsolutno vas razumijem. Želim vam zahvaliti što pazite na nju, Yindi.«
»Dajem sve od sebe da dijete ostane pod mojim nadzorom što je dulje
moguće, baš kao što su preci od mene tražili, ali ne može zauvijek ostati ovdje u
bolnici.« Yindi me znakovito pogledala i nasmiješila se od uha do uha, kao da
dijelimo neku kozmičku tajnu. »Upravo danas obrađujemo papirologiju kako
bismo je predali mjesnom sirotištu. Kakva slučajnost, zar ne? A vi baš danas
banete na naša vrata«, rekla je Yindi i namignula mi.
»Bome... prava slučajnost.«
Yindi je zabacila glavu i nasmijala se. »Preci su rekli da ćete doći. Čini se da
vas poznaju, gospodine Atlase.«
Na temelju svega što mi se u životu dogodilo, nisam to propitivao, iako ne
mogu reći da sam sasvim razumio. »Silno poštujem pretke. Nekada davno živio
sam ovdje u Australiji. Ngangkari vidar spasio mi je život, i to na više načina.«
Yindi se zapanjila. »Ngangkari?« upitala je i zinula u čudu.
»Tako je, da.«
»Gospodine Atlase... ja sam potomak Ngangkarija. Roditelji su mi bili vidari
Angangu. Zato sam i postala bolničarka.«
Protrnuo sam od glave do pete. »Ajme.«
»Znate da moj narod ima darove. Ja ih ovdje nastojim spojiti s...« zamahnula
je rukom po prostoriji, »penicilinom i krvnom transfuzijom.«
Nasmijao sam se. »To je vrlo moćna kombinacija.«
»Nije ni čudo što su preci bili toliko jasni u vezi s vama!, Vezani ste za našu
prošlost, gospodine Atlase. Ponovno ste među Ngangkarijima!« Načas je sklopila
ruke u molitvi, a zatim ustala i pošla prema vratima. »No, dođite!« uzviknula je.
»Ah.« Ustao sam. »Kamo idemo?«
»Pokazat ću vam dijete!« Nisam stigao ništa više reći prije nego što me
zgrabila za ruku i povela bolničkim hodnicima. Naposljetku smo stigli do sobe
pune novorođenčadi, povijene i smještene u plastične kolijevke. Yindi je ušla i
uzela dijete koje je djelovalo malo veće od ostalih. »Dođite«, pokazala mi je
rukom. »Sjest ćemo ovamo.« Pošao sam za njom u malenu prostoriju za osoblje
u blizini, opremljenu dvama sofama, časopisima i kuhalom za čaj. Yindi je
pokazala na djevojčicu. »Želite li je držati, gospodine Atlase?«
»Ah, ja...«

384
 Knjige.Club Books

»Dajte, pa vi ste stručnjak. Već imate tri kćeri.«

»Odakle znate?«
Yindi je slegnula ramenima. »Preci sve znaju.«
S nevjericom sam sjeo na staru žutu sofu. »Bit će da je tako.«
Yindi mi je pružila djevojčicu i uzeo sam je u naručje. Gledala me upitno,
znatiželjno. »Imali ste pravo, Yindi. Stvarno je posebna.« Pogledao sam Yindi,
koja se cerila od uha do uha. »Osjećam se glupo što vas nisam prije pitao, ali je li
joj Lizzie dala ime?«
Yindi je odmahnula glavom. »Ne, gospodine Atlase. Poslije porođaja je
rijetko bila pri svijesti.«
»Strašno.« Djevojčica se blago pobunila, stoga sam je lagano zanjihao.
»Znam da bi dokumenti za sirotište danas trebali biti gotovi, ali sada kad vam
mogu reći tko su joj baka i djed, ona ne mora onamo, zar ne?«
Yindi je uzdahnula. »Nažalost, nije baš tako. Već smo prekršili državne
zakone držeći je dosad u bolnici.«
»U redu.« Razmislio sam o ostalim mogućnostima. »Ako i ode u sirotište,
mogu li oni jamčiti da će ondje ostati dok Sarah i Francis ne dođu po nju?«
Yindi je oborila glavu, i to od nestrpljenja, kako mi se činilo. »To ne bi bilo
pošteno prema djetetu jer nema apsolutno nikakvog jamstva da će ikada doći.«
Nisam se dao smesti. »Uvjeren sam da će doći čim budu upoznati sa
situacijom.«
»A kako ih mislite upoznati s njom? Rekli ste da ih tražite. Zašto ih dosad još
niste našli?« Objasnio sam da Sarah i Francis trenutačno traže svoju kćer u
divljini. »Gospodine Atlase«, odlučno je rekla Yindi. »Znate li kolika je
Australija? Mogli bi je tražiti godinama.«
»Shvaćam što želite reći«, potvrdio sam.
Yindi je stavila ruku na moje rame, na što je kroz mene prostrujala nekakva
toplina. »Oprostite na otvorenosti, Atlase, ali mislim da već znate da se danas
ovdje niste zatekli slučajno.«
»Kako to mislite?«
»Preci kažu da ćete imati sedam kćeri.« Spustila je pogled na dijete.
Ustao sam i vratio djevojčicu u kolijevku. »Yindi, koliko god ih volio pomoći,
ne mogu odvesti to dijete kada znam da bi joj djed i baka bili presretni da je
pronađu.«
»Neće je pronaći, gospodine Atlase.«
Lagano sam naslonio glavu na vrata i duboko udahnuo. »Kako znate?«
Yindi je pokazala prema gore. »Kažem vam. Pred.« Slegnula je ramenima.
»Ne mogu vam tek tako vjerovati na riječ.«

385
 Knjige.Club Books

Yindi mi je prišla i položila ruku na moja leđa. Ponovno me prožela ona

toplina. Shvatio sam da sam već osjetio nešto slično kada mi je Yarran prešao
rukama preko slomljenih rebara u Coober Pedyju. »Sami ste se uvjerili u moć
predaka. Imajte povjerenja u njih. Ne sumnjajte u njihove namjere.«
»Ja...«
»Gospodine Atlase, ako ovo dijete danas ode u sirotište, a mora, nema šanse
da je Sarah i Francis ikada pronađu. Možda čak ne doznaju da postoji. A vi joj
već danas možete podariti život pun ljubavi i udobnosti u okrilju obitelji.«
»Došao sam u Australiju na sprovod starog prijatelja, Yindi. Ništa drugo.«
»Niste svjesni višeg plana. Ono što vama djeluje kao niz nevjerojatnih
slučajnosti, zapisano je u zvijezdama mnogo prije nego što smo se vi ili ja rodili.
Niste se slučajno vratiti u Australiju dok tom djetetu treba dom. Vratili ste se u
pravom trenutku.«
Dojmile su me se njezine riječi. Nakon svega čega sam se u životu nagledao,
tko sam ja da dovodim u pitanje sveznajuću prirodu svemira? Nešto mi je sinulo.
»Što ako uzmem privremeno skrbništvo nad njom? Ostavit ću vam podatke svojeg
odvjetnika, Georga Hoffmana, tako da mi, ako Sarah i Francis ipak dođu, možete
odmah javiti.«
Yindi se nasmijala. »Ako će vam tako biti lakše, naravno. Unijet ću sve u našu
službenu evidenciju da možemo biti u vezi. Samo, Atlase, oni neće doći. Nikada.
Preci su mi pokazali. Ona je vaša kći. Peta po redu.«
»Četvrta«, odgovorio sam. »Možda pred ipak ne znaju sve.«
Yindi se načas zbunila. »Ne«, odgovorila je. »Znaju.«

386
 Knjige.Club Books

50.

1981.

MORAM ČESTITATI GEORGU NA DOSJETLJIVOSTI. Osim što je djevojčice registrirao

pod prezimenom D’Aplièse, mudro me upozorio da bi bilo opasno da me kćeri u
javnosti zovu »Atlas«. Ime mi je jedinstveno i s godinama sam došao do spoznaje
da se vrlo lako pamti. Sigurnost moje obitelji glavni je prioritet i, premda je Eszu
i dalje začahuren u svojem kompleksu u Ateni, neću se ustručavati poduzeti kakve
god mjere trebam da bih zajamčio našu anonimnost.
Kada mi je Georg predložio da se među kćerima služim nekim drugim
imenom, poigrao sam se anagramom imena »Atlas«, što mi se na neki način činilo
boljim nego ponovno smišljati pseudonim. Volim svoje kćeri više od bilo čega na
svijetu i užasavam se pomisli da ću im na bilo koji način lagati. Moje ime ne nudi
previše varijacija, pa sam dodao »Pa« (kako me one i zovu) ne bi li to pomoglo.
Nakon kratkog poigravanja mogućnostima, smislio sam »Pa Salt« i grohotom se
nasmijao.
Nedugo nakon što je mala Ally stigla u naš život, Maja je jednom prilikom,
dok mi je sjedila na koljenu, istaknula kako »mirišem na more«.
»Nisam siguran je li to kompliment, Majo!« Nasmijao sam se. »Zar more ne
miriše na ribu i alge?«
»Ne«, odlučno je odgovorila. »Miriše na... sol.«
Nasmijao sam se. »Onda to i nije tako loše, zar ne? Možda zato što neprestano
putujem.«
Savršeno. I otada sam svima u Atlantidi bio poznat kao »Pa Salt 48«. Zamolio
sam Marinu da mi se među djecom uvijek obraća tim nadimkom, kao i dvoje
novih članova osoblja koji su se nedavno pridružili našoj neobičnoj maloj obitelji
na obali Ženevskoga jezera.
Georgovu sestru Claudiju uposlio sam kao spremačicu i kuharicu na puno
radno vrijeme, odgovornu za hranjenje sve većega broja usta, jer se Marina s
dolaskom treće djevojčice morala potpuno posvetiti brizi za njih. No Claudia nije
stigla sama. Sa sobom je dovela i svojeg sina, Christiana. Njegov ih je otac
napustio nedugo nakon njegova rođenja, a ja sam inzistirao da je dobrodošao u
Atlantidu. Otkako je stigao, Claudia u kući govori njemački kako bi sina

48
Neprevodiva igra riječi, engl. Tata Sol. (Op. prev.)

387
 Knjige.Club Books

podsjetila na njihovo naslijeđe i tu odluku u potpunosti pozdravljam. Mojoj će

djeci dobro doći izloženost što većem broju jezika.
Nakon nekoliko dana bezvoljne košnje travnjaka i zalijevanja cvijeća,
primijetio sam kako Christian čeznutljivo zuri u čamac usidren na molu.
»Voliš li vodu?« pitao sam.
Kimnuo je. »Da, gospodine.«
»Već smo razgovarali o tome, nema potrebe da me oslovljavaš s gospodine.
U redu je i >Pa Salt<, časna riječ.« Kimnuo je. »Jesi li ikada vozio čamac?« upitao
sam ga.
»Nikada.«
»No«, slegnuo sam ramenima, »bi li htio?« Christian je raširio oči. »Ovdje na
jezeru je vrlo mimo. Idemo se malo zabaviti.«
Proveli smo poslijepodne vozajući se gumenim čamcem na motorni pogon.
Prepoznao sam neobuzdanu radost koju je mladić doživio na vodi i Claudiju
obavijestio kako bih volio zaposliti njezina sina da upravlja našim plovilima,
održava ih i bude službeni prijevoznik između Atlantide i ženevskoga kopna. Do
danas nisam požalio zbog te odluke. Christian je pristojan, marljiv i dragocjen
član mojega osoblja, baš kao njegova majka.
Zasada se Yindino predviđanje pokazalo točnim - Sarah i Francis nisu mi se
javili u potrazi za unukom. Koliko god mi teško bilo zapisati to, osjećam tračak
zahvalnosti zbog toga jer su se Steropa i Kelena neopisivo povezale. Možda zato
što su toliko bliske po dobi, ali svima oko sebe djeluju kao srodne duše. Ne smijem
ni pomisliti na to da ih sada rastavim.
Još od onoga dana u Broomeu proganja me Yindina izjava da je Kelena moja
peta kći, a ne četvrta. Unatoč tome što sam davno odustao od zamisli da će se
Angelinino proročanstvo ispuniti, u posljednje sam vrijeme počeo propitivati
svoje tumačenje njezinih riječi. Možda je mislila na to da mi je sudbina posvojiti
sedam kćeri... ali u drugu ruku, ta se teorija jednostavno ne poklapa s njezinom
tvrdnjom da je moja prva kći 1951. godine već bila živa.
Naposljetku mi sva ta otvorena pitanja toliko nisu davala mira, da sam
rezervirao let za Granadu. Dakako, nisam mogao znati je li Angelina još uvijek
ondje ni, čak i da jest, kako ću je pronaći. I zato sam, pošto sam se iskrcao iz
zrakoplova, učinio jedino što sam mogao i vratio se na trg gdje smo se davno sreli,
u nadi da još uvijek ondje ljudima proriče budućnost iz dlana. Znao sam da ću je
prepoznati. Na kraju krajeva, njezino mi je lice bilo trajno urezano u pamćenje
nakon što mi se ukazala u snovima.
Iako se jesenji pokrov polako nadvijao nad Sacromonteom, španjolsko je
sunce i dalje nesmiljeno pržilo. Počastio sam se svježom limunadom mjesnoga
gostioničara, sjeo na klupu u djelomičnom hladu i stao pomno motriti ljude pred
sobom. Trg se za trideset godina otkada sam ga prošli put posjetio uopće nije
promijenio, kao ni većina modernoga svijeta. Zvono na katedrali presijavalo se na

388
 Knjige.Club Books

zlaćanom svjetlu, baš kao što sam pamtio, a fontana je pljuštala i prskala u
jednakom ritmu. Čak sam se dao kladiti da su i neke pezete na njezinu dnu iste
one koje su tu bile kada sam zaželio svoju želju.
Satima sam sjedio na trgu, stoga sam počeo razmišljati o tome kako sam
budalast bio što u dolasku nisam smislio nikakav plan. Zaustavio sam nekoliko
mještana, ali moje neznanje španjolskoga i općenit opis mlađe Angeline nisu
pomogli. I zato sam ostao sjediti na klupi i čekati dok se poslijepodne prelijevalo
u noć. Naposljetku su me šum vode i ugodno, toplo sunce uljuljali u san.
Probudila me nečija ruka na ramenu. Prenuo sam se i opsovao samoga sebe
jer sam toliko neoprezan. Angelina je mogla proći ravno pokraj mene, a ja ne bih
ni znao. Pogledao sam u neznanku koja me probudila i šokirao se.
»Zdravo još jednom, Atlase.« Angelinine blage oči gledale su ravno u mene.
»Angelina! Blagi Bože!« Protrljao sam oči kako ih se uvjerio da ne sanjam.
Angelina je i dalje stajala preda mnom. Nisam mogao vjerovati. Prošlo je trideset
godina i, premda je imala koju boru oko očiju, činilo se kao da je jedva ostarjela.
Skočio sam na noge i pružio joj ruku. Nasmiješila se i prihvatila je, a zatim me
povukla k sebi i poljubila u oba obraza. »Angelina.« Nisam znao što bih drugo
rekao. »Izgledate potpuno isto.«
»Vrlo ste ljubazni, señor. Da barem ja mogu reći isto za vas. Posve ste sijedi!
To je sigurno zbog vaših bébés, zar ne?«
I dalje mi nije išlo u glavu da je vidim pred sobom. »Ja... Angelina, kako ste
znali da sam ovdje?«
Zahihotala se i sjela na klupu. »Očekivali smo vas.«
Polako sam sjeo natrag. »Očekivali?« Pokazao sam na nebo, a Angelina je
kimnula. Jedno smo vrijeme tako sjedili i gledali se. »Jako mi je drago što vas
opet vidim.«
»I meni.« Angelina mi se široko osmjehivala. »Prošli put kad sam vas vidjela,
nosili ste ogroman teret na plećima, a sad se čini mnogo lakši. Imam li pravo...
Padre Sal?«
Neveselo sam uzdahnuo, po tko zna koji put nesposoban pojmiti moć
Angelinine pronicljivosti. »Naravno da jeste. Iako vam to ne moram ni reći.«
Angelina se prepredeno nasmiješila. »Nikad se ne zna, Atlase. Ne mogu ja
baš sve tumačiti.«
Trebao mi je trenutak da se priberem. »Angelina«, otpočeo sam. »Prije
trideset godina rekli ste mi da ću imati sedam kćeri.
Kao što vjerujem da znate, pretpostavio sam da ću pronaći svoju Elle i da
ćemo dobiti zajedničku djecu.«
Nelagodno se pomaknula na klupi. »Rekla sam vam da ćete imati sedam kćeri.
Samo sam to vidjela, ništa drugo. A sad ih imate pet. Moje proročanstvo samo što
se nije ispunilo, zar ne?«

389
 Knjige.Club Books

Njezine su riječi bile identične Yindinoj izjavi u Broomeu. »Imam četiri kćeri,
a ne pet.«
Angelina se iznenadila. Namrštila se i potom mi se primaknula. »Mogu li
vidjeti vaš dlan?«
»Naravno.« Pokazao sam joj desni dlan.
Proučila ga je pogledom i odmahnula glavom. »Čudno. Ja...« Spremala se
nešto reći, a onda se predomislila. »Ponekad su poruke odozgo zbunjujuće.«
»Na nesreću«, odvratio sam i primijetio da je Angelini odjednom postalo
neugodno. Povukao sam ruku. »Prije trideset godina rekli ste mi da je moja prva
kći već živa i na ovome svijetu, zar ne?« Oklijevala je, a zatim sklopila oči i
kimnula. »Pouzdano znam da niste mogli misliti na Maju jer se ona rodila tek
sedamdeset četvrte. Na što ste točno mislili? Moram znati, Angelina.«
Duboko je udahnula i zagledala se u zvono na katedrali dok je nastojala sročiti
odgovor. »Shvaćam da ste frustrirani. Mogu li, samo još jednom...?« upitala je i
pokazala na moju ruku. Pomalo nevoljko, vratio sam ruku u njezinu, a ona je
zahvalno kimnula. Nakon što mi je pomnije proučila dlan, pogledala me ravno u
oči. »Nisam pogriješila kad sam rekla da je vaša prva kći živa.«
Srce mi je ubrzalo. »Niste?«
»Ne...« Ponovno je djelovala kao da joj je neugodno. »Priznajem, prorekla
sam da ćete dosad pronaći jedno drugo.« Oborila je pogled.
»Znači, živa je i... nedostaje među mojim kćerima?«
Angelina je načas razmislila. »To je dobar opis, da. Ona je >sestra koja
nedostaje<.«
Uhvatio sam se za glavu. »Danas sam došao ovamo u nadi da ćete mi reći
kako sam pogrešno protumačio vaše riječi i da moja prva kći zapravo nije rođena
prije svih tih godina.« Progutao sam neprolivene suze koje su me počele peckati
u očima. »Tražim ih. pola svojeg života, a nisam uspio pronaći ni nju ni njezinu
majku.«
»Ali«, oprezno je natuknula Angelina, »usput ste pronašli druge.«
»Moje posvojene kćeri?« upitao sam. Lagano je kimnula. Naslonio sam se na
klupu i nagnuo glavu kako bih pogledao u nebo. Oblaci su postali zagasito
narančasti na zalazećem suncu. »Da. Obožavam ih, Angelina. Svemir nas je spojio
zahvaljujući nevjerojatnim okolnostima.«
Promislila je o mojim riječima. »Vi kažete nevjerojatnim, ja kažem
neizbježnim.«
»Što hoćete reći?«
Angelina je zamišljeno napućila usne. »Ljudi su vezani jedni za druge davno
prije nego što se sastanu u tjelesnom svijetu.«
Usta su mi se osušila te sam posegnuo za ostatkom svoje limunade koja se sve
to vrijeme grijala na suncu. Popio sam gutljaj vruće, ljepljive tekućine i lecnuo se.

390
 Knjige.Club Books

»Vrijeme je okrutno, Angelina. Svakim danom >sestra koja nedostaje< sve više
odrasta i moja prilika da je upoznam propada. Starim. Za Boga miloga, sada joj
je već tridesetak godina.«
Angelina me utješno potapšala po nadlanici. »Atlase, upravo sam vam
proučila dlan. Vjerujte mi, s takvom linijom života, znajte da vam predstoji još
mnogo godina na ovome svijetu.«
Na trgu pred nama pojavila se skupina djevojčica i počela crtati kredom po
tlu. To me podsjetilo na moj prvi dan u sirotištu Apprentis d’Auteuil, kada se
nekolicina tamošnje djece izašla igrati školice. Ubrzo potom mali zlikovac
Jondrette htio je razbiti moju violinu... ali Elle me spasila.
»Nikada ih neću prestati tražiti«, odlučno sam rekao. »Sve dok ne pronađem
Elle i sestru koja nedostaje.«
»Znam«, tiho je odgovorila Angelina.
Strepio sam postavljajući sljedeće pitanje. »Mislite li da ću je pronaći,
Angelina? Nemojte mi davati lažnu nadu, kao prije.«
»Nada nikada nije lažna, Atlase. Nada je izbor. Imati nadu znači nadati se i
kad se sve čini uzaludno. Kada odlučite imati nadu, štošta se veličanstveno može
dogoditi.« Potapšala me po koljenu u znak ohrabrenja.
»Onda odlučujem nadati se.« Zavirio sam u fontanu. »Možda bih trebao
ubaciti još jednu pezetu.« Pogled mi je odlutao do uličice u kojoj sam tri desetljeća
prije kupio sladoled. »Usput, kako vaša mala sestrična? Ispričavam se, zaboravio
sam kako se zove.«
Angelinine su oči istog trenutka prestale sjati. »Isadora. Sada je među
duhovima.«
»Jako mi je žao, Angelina. Bez nje se nikada ne bismo upoznali.«
Angelina je provukla prste kroz svoju plavu i vječno bujnu kosu. »Nema
potrebe da žalite, señor. Isadorin je život bio pun ljubavi i smijeha. Udala se za
svoju prvu ljubav, Andrésa, kojeg je upoznala na istom ovom trgu.«
»Jesu li bili sretni zajedno?«
»Nikada nisam upoznala dvoje ljudi koji su više usrećili jedno drugo, señor.«
»Ljubav je nešto divno.«
Angelina je pogledala u nebo i načas se prepustila toplom suncu na licu. »Jest,
ali oni odozgo često imaju čudne planove. Čak ni ja sve ne razumijem.«
»Kako to mislite?«
Angelina je ustala i pružila mi ruku. »Dođite. Prošećimo se do Alhambre, pa
ću vam ispričati njihovu priču.«
Ustao sam, a Angelina me uhvatila za ruku. Zajedno smo pošli preko trga i
ususret zalazećem suncu. »Andrés i Isadora godinama su pokušavali dobiti dijete,
ali nisu mogli. Više su puta mislili da će uspjeti, ali bi dijete umrlo u utrobi nakon
samo nekoliko tjedana.«
391
 Knjige.Club Books

»Joj, Angelina. To je strašno.« Napustili smo trg i zaputili se asfaltiranom

cestom koja je nekoć bila vrlo prašnjav zemljani put. Asfalt bi one davne 1951.
svakako omogućio mnogo ugodnije kretanje.
»Pokušala sam im pomoći i obratila se duhovima, naravno... ali nikad nisam
dobila odgovor.« Angelina je tužno slegnula ramenima. »Mislila sam da im
jednostavno nije suđeno. A onda se, jednoga dana, dvadeset godina poslije,
dogodilo čudo. Isadora je zatrudnjela.«
»Ajme.« Okrenuo sam se prema njoj, »To je stvarno čudesno.«
Angelina je kimnula, a lice joj se razvedrilo. »Señor, nikada nisam vidjela
toliku sreću na čovjeku kao onoga dana kad mi je moja draga Isadora došla reći
da je trudna tri mjeseca.« Čeznutljivo je uzdahnula. »I Andrés je bio oduševljen.
Priredili smo zabavu u špiljama.«
»S razlogom.« Impozantna Alhambra blago se nazirala pred nama,
veličanstvena kao uvijek.
»Nakon što je Andrés doznao«, nastavila je Angelina, »odnosio se prema
svojoj ženi kao prema dragocjenoj porculanskoj lutki. Radio je i prekovremeno,
kako bi dodatno uštedjeli za dolazak djeteta. Samo, onda je...« Angelina je
utihnula i sklopila oči. »Prije nekoliko mjeseci Andrés je poginuo nakon pada s
motocikla. Ceste su nakon olujne kiše bile vrlo skliske, a njegov je teret bio
težak.« Pognula je glavu, stoga sam osjetio potrebu da je zagrlim. »Isadori se
slomilo srce, kao i duh. Nakon što je Andrés poginuo, nije mogla ni jesti ni piti.
Govorila sam joj da mora, za djetetovo dobro, ali je polako venula.«
»Žao mi je, Angelina.«
Stoički je nastavila: »Dijete je stiglo punih mjesec dana prije vremena. Učinila
sam sve da spasim sestričnu, ali nisam mogla zaustaviti krvarenje, a nije mogla ni
hitna pomoć kad je na kraju stigla u brda.« Niz Angelinin obraz potekla je suza.
»Umrla je prošli tjedan, samo dan nakon što se dijete rodilo.«
»Angelina, ja... ne znam što da vam kažem. To je užasno.«
»Isadora je svoje dijete nazvala Erizo. To znači... kako se ono kaže...«
Nastojala se dosjetiti prijevoda na engleski. »Ona mala životinja s bodljama.«
»Jež?« upitao sam.
»Sí, da. Jež. Kosa joj tako strši na sve strane!« Unatoč svemu, Angelina se
nasmijala. »Sad je mala Erizo s nama. Pepe i ja je čuvamo.«
»Pepe?« upitao sam.
»Naš ujak... Lucíjin brat, onaj kojem ste dovezli kip u Alhambru.«
Shvatio sam na koga misli. »Kužim.« Još smo kratko hodali, a zatim smo
stigli do raskrižja. Jedan je smjer vodio ravno do palače. S mjesta na kojem smo
stajali, dvjestotinjak metara dalje, razabrao sam skulpturu monsieura
Landowskog na sredini trga.

392
 Knjige.Club Books

»Znate«, rekla je Angelina, »mislim da ćemo ovuda.« Povukla me u drugom

smjeru, cestom koja je vijugala prema špiljama.
»Kamo ćemo?«
»Dan se polako privodi kraju. Erizo čeka da vas upozna. Bit će sretna što je
njezin novi pa došao po nju...«
Zastao sam kao ukopan. »Kako to mislite, Angelina?«
Namignula mi je. »Kako što rekoh, očekivali smo vas.«
Pomirivši se s Angelininom voljom, slijedio sam je u brda Sacromontea.
Špilje koje sam prije trideset godina vidio samo izdaleka, izbliza su bile
upravo nevjerojatne. Podsjetile su me na razdoblje koje sam proveo u podzemnoj
nastambi u Coober Pedyju, ali nisam nimalo sumnjao da je španjolski ekvivalent
nemjerljivo bolji. Kao prvo, špilje su nudile prekrasan pogled na svijet pod sobom.
S prašnjave ceste ispred Angelinine špilje vidio sam niz maslinika, ispresijecan
strmim i vijugavim stazama između nastambi. U dolini podno brda, rijeka Darro
tekla je među zelenim stablima koja su tek počela poprimati zlaćanu boju
zahvaljujući blagom rujanskom suncu.
»Pepe?« viknula je Angelina na ulasku u špilju. »Stigao je.«
Pošao sam unutra za njom i ugledao brkata muškarca čija se koža s godinama
natrpjela španjolskih žega te je bila preplanula i naborana. Hranio je dijete
bočicom i pjevušio.
»Hola, señor«, rekao je i kimnuo mi u znak pozdrava.
»Pepe najradije govori španjolski, ne zamjerite mu.«
»Ništa zato, ipak sam ja u njegovoj zemlji, a ne znam njegov jezik. Ja bih se
trebao ispričavati. Molim vas, recite mu da mi je jako žao zbog svih gubitaka koje
je pretrpio.«
Angelina je učinila kako sam rekao. »Gracias por su simpatía, señor49«,
odgovorio je on i pognuo glavu.
»No, najbolje je živjeti u sadašnjem trenutku, kako se već kaže. Spakirat ću
Erizo njezine deke. Jednom su se služile njezina majka i baka. Bilo bi lijepo da
joj je ponesete...«
Uhvatio sam Angelinu prije nego što se uspjela i pomaknuti. »Angelina,
stanite, molim vas«, zavapio sam. »Znam da komunicirate s >onima odozgo<, ali
ja nemam pravo, štoviše, nemam ni želju oduzeti vam Erizo. Došao sam ovamo
samo kako biste mi kao stara prijateljica još jedanput gatali iz dlana. To je sve.«
Angelina je uzdahnula. »Vi možda mislite da je to sve, ali oni gore doveli su
vas ovamo baš u trenutku kada ste nam potrebni.«

49
Hvala vam na sućuti, gospodine. (Op. prev.)

393
 Knjige.Club Books

Uzrujao sam se. »To je samo vaše tumačenje situacije. Zar ne poštujete to što
dijete ne želim odvesti od obitelji?«
Angelina me uhvatila za ruku i ponovno izvela iz špilje kako bi Pepea
poštedjela moje tjeskobe. »Atlase«, rekla je, »niste slučajno došli ovamo. Pepe i
ja ne možemo pružiti Erizo život kakav zaslužuje, ali vi možete.«
Odmahnuo sam glavom. »Angelina... taj sam razgovor proteklih godina vodio
više puta. Obitelji su me doslovno molile da uzmem njihove potomke i pritom me
dovodile u nezamislive moralne dileme.« Zavrtjelo mi se u glavi. »Ja...« Prije
nego što sam uspio išta više reći, osjetio sam da me koljena izdaju.
Angelina je potrčala natrag unutra. »Agua«, doviknula je Pepeu.
Leđima oslonjen o stijenu, zurio sam u Alhambru. Sunce na zalasku bacalo je
raskošan narančasti sjaj na tornjeve, koji kao da su se magično uzdizali iz
tamnozelene šume nasuprot špiljama. Angelina se vratila s limenom šalicom
vode, a ja sam je zahvalno popio. Sjela je pokraj mene na kameni pod.
»Angelina, svakoga se dana sve više brinem da bi ljudi moje posvajanje
djevojčica mogli protumačiti na... loš način. Štoviše, i sam se loše osjećam zbog
toga što sam im oduzeo priliku da odrastaju u svojim domovinama.« Stavio sam
šalicu pokraj sebe i oslonio čelo o koljena.
Angelina mi je stisnula rame. »Shvaćam, Atlase. Ne bi bio čovjek kakvim te
smatram da te ne muče te stvari. Ipak, svemiru je drago zbog svega što si učinio.«
Pridignuo sam glavu i sreo njezin pogled. »Uza sve dužno poštovanje, imam
osjećaj da mojim životom cijelo vrijeme upravlja sila koju ne mogu pojmiti. Rekli
ste da je moj put predodređen.«
»I jest, prijatelju, ali mogli ste odlučiti ne poći njime. Nitko vas nije tjerao da
posvojite svoje kćeri. Učinili ste to jer ste htjeli pomoći drugima. Zar ne?«
Provukao sam prste kroz kosu. »Valjda.«
Angelina mi se suosjećajno nasmiješila. »Govorite kao da sam prva koja vas
je upoznala s moćima svemira, ali oboje znamo da nisam. Još ste se kao dječak
zagledali u nebesa. Ona su vas čuvala i vodila na vašem nevjerojatnom
putovanju.«
»Jesu«, šapnuo sam.
Dugo smo sjedili i u tišini promatrali Alhambru kako uranja u mrak. Nakon
nekog vremena Angelina se ponovno oglasila, ovoga puta sasvim tiho: »Poštedjeli
ste svoje kćeri života prepuna siromaštva i tuge.«
»Znam, Angelina, ali se svejedno pitam je li ispravno to što sam ih odveo iz
njihovih zemalja. Mogao sam ih jednostavno financijski zbrinuti izdaleka.«
»Bojim se da ponekad zaboravljate da i vi zaslužujete sreću, Atlase. Svemir
vam je jednom rukom štošta oduzeo, ali vam je drugom štošta i dao. Vaše vam
kćeri donose više radosti nego što ste i zamišljali, zar nije tako?«

394
 Knjige.Club Books

»Naravno.« Večernjim je zrakom sada odjekivao pjev čiopa što su prelijetale

između stabala. Zažmirio sam i poslušao.
Angelina je nastavila. »Otkako smo se upoznali, često sam razmišljala o vama
i obraćala se onima na nebu. Vi ste dobar čovjek, Atlase. Štoviše, poseban. Možda
nema dovoljno ljudi koji bi vam to dovoljno govorili. I zato vam ja govorim.
Dobro? Vjerujte mi.«
Pokušao sam suspregnuti suze. »Hvala.«
»I...« oprezno je dodala Angelina. Uzela me za ruku. »Atlase, pronaći ćete
sestru koja nedostaje. Kunem vam se.«
Naglo sam se uspravio. »Kako molim?«
»Upoznat ćete se, samo... trebat će vam pomoć vaših ostalih kćeri. Bez njih
se vaši putovi neće sresti.« Strogo me pogledala, a ja sam zgranuto zurio u nju.
»šest će vas kćeri odvesti do sedme.«
»Angelina«, dahnuo sam, »kako ću...«
Prislonila je prst o usne. »Psst. Ništa više ne mogu reći. To vam je poruka
odozgo, stoga ne mogu odgovoriti na vaša moguća pitanja.« Čvrsto mi je stisnula
ruku i ponovno se okrenula prema Alhambri.
Moju je paniku zamijenila euforija. Pogledao sam u nebo koje kao da je
plamtjelo i zahvalio onima na njemu. »Dakle, zove se Erizo?« upitao sam
Angelina.
Nasmijala se. »Ne, ne službeno. To je samo šašavi nadimak. Ta, ne možete
nekoga nazvati >Jež<! Znači li to da ćete, zahvaljujući poruci duhova, otići iz
Sacromontea zajedno sa svojom petom kćeri?« Kimnuo sam i nasmiješio se od
uha do uha. »Dobro! Ovo je stvarno divan dan.« Angelina je ustala i otrla prašinu
sa sebe. »Ona će biti peta zvijezda na vašem nebu. I zato je možete nazvati...«
»Tajgeta, da.«
Angelina mi je pružila ruku, a ja sam je prihvatio. Ponovno me uvela u špilju.
»Dođite je vidjeti.« Pratio sam Angelinu na putu do Pepea, koji mi se izrazito
toplo smiješio.
»Stigao je tvoj papa, Erizo.«
Pepe ju je pružio prema meni, pa sam je uzeo u naručje. »Zdravo, malena«,
rekao sam.
»Posebna je, señor.«
»Znam.«
»Mislim da možda ipak ne znate. Ta djevojčica ima moći bruje.«
»Poput vas?« upitao sam.
Angelina je kimnula. »Upravo tako. Ona je zadnja u obitelji.« Angelina me
strogo pogledala. »Kako bude odrastala, doživljavat će svijet na drukčiji način i
morate to poštovati i njegovati.«

395
 Knjige.Club Books

Pognuo sam glavu. »Obećavam da hoću.«

»Dobro.« Načas se zamislila. »Ona sama od sebe neće znati što znači biti
bruja...« Angelina je pogledala dijete. »I zato ju jednoga dana morate poslati
natrag k meni, pa ću joj pomoći da stupi u vezi sa svojim duhovnim naslijeđem.«
Usredotočio sam se na drveni stolac u kutu prostorije i prišao mu. »Mogu
sjesti?« upitao sam. Angelina je kimnula, pa sam sjeo. »Da vam budem iskren,
nisam razmišljao o tome da djevojčicama otkrijem okolnosti u kojima su se rodile
i kako su mi postale kćeri.«
Angelina se blago iznenadila. »Niste?«
Spustio sam pogled na nevini mladi život. Djevojčica je sklopila oči i zaspala.
»Sve su one u određenom smislu izravno povezane s mojim bijegom od Kreega
Eszua. Brinem se da ću ih, ako im otkrijem njihovu prošlost, možda dovesti u
opasnost. Namjerno se trudim stvoriti im najmirniji život što mogu.«
Angelina je prekrižila ruke na prsima i suzila oči, duboko zamišljena. »Da...
shvaćam. Ali nevezano za tu odluku, morate održati riječ. Jednoga dana, kada
dođe pravo vrijeme, morate je poslati natrag k meni. Zakunite mi se.«
Izmigoljio sam ruku ispod djeteta i pružio je Angelini. »Kunem se.« Rukovali
smo se.
»Hvala vam, Atlase. U tom slučaju, vaša je.« Angelina je nježno pogladila
paperjastu kosicu svoje rođakinje. Zatim joj je zapjevala uspavanku na
španjolskome, a njezin se milozvučni glas pronosio izvan špilje i u dolinu pod
njom.

396
 Knjige.Club Books

51.

1982.

NE VIDIM NIKAKVU opasnost u tome«, rekao je Georg i otpio gutljaj jake crne kave
dok smo sjedili u njegovu uredu u Rue du Rhône.
»Zvala je Arthur Morston Books?«
»Da, i Rupert Forbes joj je proslijedio moje podatke.«
»A Rupert nema pojma što bi moglo biti posrijedi?«
»Ne.«
Jutros me Georg obavijestio kako je primio telefonski poziv Amerikanke
Lashay Jones. Željela je razgovarati sa mnom, navodeći da mi mora reći nešto
vrlo važno. Georg joj je rekao da me zastupa u svemu i da to u povjerenju može
reći i njemu, no Lashay je izričito odbila. Iz razloga koje sam već naveo na ovim
stranicama, sasvim nerado primam zagonetne telefonske pozive neznanaca.
»Dakle, izričito je tražila Atlasa Tanita?«
Georg je kimnuo. »Sto posto. Rekla mi je kako je mislila da radite u knjižari.
No ništa ne upućuje na to da ima veze s Kreegom Eszuom. Uvjeren sam da nema
opasnosti u razgovoru s gospođicom Jones.«
Mozgao sam o tome. »Ali nazvala je u baš zanimljivom trenutku, zar ne?«
»Da. Pomalo«, priznao je Georg.
Prije mjesec dana tvrtka Lightning Communications iznenada je postala
aktivna. Počeli su graditi bazu klijenata u Grčkoj i poduzećima obećali
>dosljednost, vjerodostojnost i etično postupanje«. Kada sam prvi put pročitao te
riječi, morao sam se grohotom nasmijati. Nije mi bilo jasno kako se taj čovjek ne
libi posve ozbiljno nuditi vrsnu vjerodostojnost i etično postupanje. K tome im je
logo munja koja para oblak. Čini se da se Kreeg odlučio za izravan pristup. Snimili
smo ga kako održava najave i priređuje poslovne ručkove te pročitali brojne
članke o tvrtki u mjesnim novinama.
Ako je Eszu posljednjih nekoliko godina i tugovao, izgleda da je vrijeme
korote minulo i da se polako vrača u društvo.
»Siguran si da to nije nekakva spačka kako bi Kreeg otkrio gdje se točno
nalazim?«
Georg je odmahnuo glavom. »Instinkti mi govore da je u pitanju nešto sasvim
drugo.«

397
 Knjige.Club Books

Vjerovao sam prosudbi svojega odvjetnika. »Onda u redu. Dogovorimo poziv

za sutra.«
Sutradan sam sjeo u svoju radnu sobu i pričekao da Georg preusmjeri
Lashayin poziv k meni u Atlantidu. Pogled mi je pritom vrludao policama,
krcatima uspomena i sitnica s mojih putovanja diljem svijeta. Bilo je tu i pregršt
uokvirenih fotografija s mojim kćerima. Uzeo sam jednu od omiljenih: onu na
kojoj se nas šestero gostimo sladoledom na molu ispred Atlantide. Točno u deset
sati zazvonio je uredski telefon. Odložio sam fotografiju i podignuo slušalicu.
»Atlas Tanit pri telefonu.«
Začuo sam blag, baršunast glas s američkim naglaskom: »Ah, dobar dan,
gospodine Tanit. Ovdje Lashay Jones. Vjerujem da ste očekivali moj poziv?«
»Dobar dan, Lashay. Da, jesam, iako moram priznati da nemam ni najmanju
predodžbu o njegovu povodu.«
Duboko je udahnula. »Ispričavam se, gospodine Tanit. Zovem vas iz Kuće
majke Hale u Harlemu u New Yorku.«
Prekopao sam po sjećanju u potrazi za tim nazivom. »Žao mi je, gospođice
Jones, ali nije mi poznat taj naziv.«
»Možda ste čuli za Majku Hale? Claru Hale?«
»Nažalost, nisam.«
Nastupila je stanka na vezi kada je Lashay shvatila da će mi morati objasniti
više toga nego što je očekivala. »Shvaćam da ste u Europi, stoga vam taj naziv
nije značajan kao ovdašnjim ljudima. Kuća majke Hale dom je za nezbrinutu
djecu ovdje u New Yorku.« Srce mi se uzlupalo. Je li to poziv kojeg sam se vječito
pribojavao? Da će dječji dom iz nekog razloga zatražiti da vratim koju svoju kćer?
Nastojao sam ostati pribran. »Pretprošlu noć ostavili su nam novorođenu
djevojčicu pred vratima.«
Malčice sam se opustio. »Je li to... neobično za Kuću majke Hale?« upitao
sam.
»Nažalost, nije, gospodine. Samo, zovem vas jer smo zajedno s djetetom
pronašli još nešto. Konkretno, posjetnicu s vašim imenom i brojem telefona.«
Zaista nisam znao što reći na to. »Čudno. Nemam rođake u Americi... ni
prijatelje, koliko znam.«
Lashay je kratko zašuškala o slušalicu. »Imam je ovdje. Posjetnica izgleda
staro. Pohabana je i napola potrgana.«
»Ništa čudno s obzirom na to da sam u knjižari radio prije više od trideset
godina.« Nastojao sam se prisjetiti moguće poveznice. »Pretpostavljam da niste
vidjeli tko vam je ostavio dijete?«
Lashay je uzdahnula. »Ne, gospodine, ali smo uspjeli pročitati bilješku na
vašoj staroj posjetnici.«
»Jeste?« upitao sam, iskreno zaintrigiran. »Što piše?«

398
 Knjige.Club Books

»Piše >onaj ljubazni čovjek<, gospodine«, odgovorila je Lashay. »Točno

ispod vašeg imena.«
Naglo sam uzdahnuo i klonuo u svojem uredskom stolcu. Smjesta sam se
prisjetio restorana hotela Waldorf Astoria u New Yorku i nasmiješenog lica
Cecily Huntley-Morgan.
Gledajte! Čak sam na poleđini napisala »onaj ljubazni čovjek«! Zauvijek ću
je čuvati, za sreću.
»Jeste li tu, gospodine Tanit?« upitala je Lashay.
»Da«, odvratio sam. »Ovaj, Lashay, zapravo mi se čini da znam čije bi to
dijete moglo biti. Pitam se... znate li išta o njezinim obiteljskim okolnostima?«
Nastupila je kratka stanka. »Pa, znamo jednu stvar. Kuća majke Hale nije
samo za neželjenu djecu.« Lecnuo sam se zbog toga izraza. »Majka Hale također
se skrbi o djed koju rađaju ovisnice o drogi. Nažalost, moram vam reći kako smo
uvjerene da je to dijete ovisno o kokainu.«
Ruka mi je poletjela na usta. »Bože dragi.«
»Mnogi se šokiraju zbog toga, ali to je naša svakodnevica, gospodine. Harlem
vrvi drogeraškim okupljalištima. Kada bih se morala kladiti, rekla bih da je to
dijete poteklo iz onoga u Aveniji Lenox.«
Avenija Lenox. Već sam prije čuo za nju. »Slušajte, organizirat ću sve kako
bih sutra došao k vama.«

Već sutradan zatekao sam se ispred Kuće majke Hale - oronule katnice od
pješčenjaka - u Harlemu. Pokucao sam na vrata i otvorila mi ih je žena u plavoj
trenira s veličanstvenom afro-frizurom. »Vi ste gospodin Tanit?« upitala je.
»Tako je.«
»Ja sam Lashay Jones, čuli smo se telefonom.«
»Dobar dan, Lashay, drago mi je.« Pružio sam joj ruku.
»A-a, mi se ovdje radije grlimo«, rekla je i privukla me u čvrst zagrljaj.
Zatečeno sam se nasmijao. »Ah, to je baš lijepo.«
»Upravo ste doletjeli iz Švedske?«
»Ustvari, iz Švicarske.«
Podbočila se i izvila obrvu. »Je l’ to negdje blizu Švedske?«
»Otprilike... na istom kontinentu.«
Lashay je prasnula u smijeh. »Šalim se, šalim se. Oprostite, jutros ne znam
gdje mi je glava. Moramo nahraniti mnogo gladnih trbuščića.« Smjesta me

399
 Knjige.Club Books

oduševila svojim smislom za humor. »Dajte, uđite.« Ušao sam za njom u Kuću
majke Hale i slijedio je prema vratima s lijeve strane hodnika. »Ona je ovdje.«
»Tko to?«
»Pa Majka Hale, tko drugi!« Lashay je otvorila vrata skučena ureda. Za
velikim radnim stolom smještenim pred prozorom sjedila je sitna starica sijede
kose i u bijeloj vesti. Kada sam ušao, okrenula se.
»To je gospodin iz Europe?« upitala je starica Lashay, a ona je kimnula. Žena
je polako ustala i prišla mi kako bismo se rukovali.
»Clara Hale.«
»Atlas Tanit. Čast mi je upoznati vas.«
»Također.«
»Puštam vas«, rekla je Lashay s osmijehom na licu i izašla iz prostorije.
»Molim vas, sjednite.« Starija je žena pokazala na trošnu kožnatu sofu.
»Hvala vam.«
»Dakle«, rekla je Clara. »Što se tiče one tajanstvene posjetnice.« Otvorila je
ladicu svojega starog drvenog stola i izvadila komadić papira. »Izvolite,
gospodine Tanit.«
»Hvala.« Uzeo sam posjetnicu koju mi je pružala i pregledao je. »Da,
definitivno je moja«, potvrdio sam. »Ali kao što sam rekao Lashay, desetljećima
se ne služim njima, još otkako sam prestao voditi knjižaru.«
»A posjetnica je ipak nekako stigla pred moj prag, zajedno s onim malenim
čudom. Nego, pitam se kako je to, zaboga, moguće?«
»I ja se to pitam, Clara. Oprostite, gospođice Hale. Majko Hale.«
Clara je nabrala nos, a zatim - baš kao maločas Lashay - prasnula u smijeh i
pljesnula se po koljenima. »Slobodno vi meni govorite >Clara<. Služim se
nadimkom >Majka< samo zato što... no...« Slegnula je ramenima i neodređeno
zamahnula rukom po prostoriji.
»Jasno. Lashay mi je spominjala što ste učinili. To je nevjerojatno.«
»Može se i tako reći. Ne bih trebala živjeti život kakav živim. Djeca su dar s
neba. Kako itko može napustiti vlastitu, nije mi jasno, gospodine Tanit.«
»To je zanimljivo pitanje. No pretpostavljam da postoje određene okolnosti u
kojima je bolje da se o djeci brine netko drugi.«
Clara je spojila vrhove prstiju i lupnula njima. »Zanimljivo.«
»Što to?« upitao sam.
»Već se četrdeset godina skrbim o tuđoj djeci i još nikada nisam čula da to
itko kaže. Obično se slože sa mnom i komentiraju kako je to grozno.« Osjetio sam
da me Clara pomno motri i nastojao sam se othrvati napetosti. »Dakle, gospodine
Tanit, vi očito imate drukčije iskustvo nego većina. Kakvo točno?«

400
 Knjige.Club Books

Zapanjila me Clarina oštroumnost. »Nevjerojatno ste pronicljivi.« Nasmijao

sam se. »Zapravo, posvojio sam pet kćeri.«
Razrogačila je oči. »Gospode Bože, niste valjda?!« Potvrdno sam kimnuo.
»Eto«, nasmijala se. »Onda smo isti.«
Upitno sam je pogledao. »Kako to mislite?«
Slegnula je ramenima. »Ah, znate već. Dobrodušni. A možda i malo budalasti.
Morate biti da biste činili ono što mi činimo.«
»Iskreno, Clara, mislim da se ne mogu mjeriti s vama. Imam samo pet kćeri i
mogu im pružiti vrlo ugodan život. A koliko je djece prošlo kroz vaša vrata?«
Duboko je udahnula. »Na stotine. Imala sam ih gotovo pedeset u vlastitoj kući
prije nego što sam 1970. dobila službenu dopusnicu i otvorila ustanovu za skrb o
djeci. Ali, nije važno je li u pitanju jedno dijete ili tisuću njih. Pružanje ljubavi
odbačenom djetetu nešto je najplemenitije što čovjek može učiniti.«
Lice joj je bilo vrlo... toplo. Unatoč tome što se na prvu činila strogom, gotovo
zastrašujućom, u duši je bila dobra. »Tako sam nekoć i ja mislio, Clara, ali kćeri
su mi tu ljubav deseterostruko vratile.«
Clara se ponovno nasmijala. »U tome je tajna, zar ne?« Naslonila se u svojem
kožnom uredskom stolcu. »Znate, ostala sam udovica kada mi je bilo tek dvadeset
sedam godina. Bila sam shrvana, kao i naše troje djece. Jedno sam vrijeme
tugovala, ali sam odlučila da ću, ma što da se dogodi, jednostavno... nastaviti
disati.« Sjetno se nasmiješila. »Na kraju sam se zaposlila kao podvornica da nas
prehranim tijekom Velike depresije. Bio je to grozan posao, ali sam obožavala
nasmiješena dječja lica. Ona su mi davala nadu. I zato sam svoj dom pretvorila u
vrtić. I odjednom sam shvatila da sam prestala samo disati i ponovno počela
živjeti.«
Clarina mi je priča bila poznata. »Djeca tako djeluju na vas.«
»Bome djeluju, gospodine Tanit.« Clara je ustala sa svojeg stolca i okrenula
se prema prozoru. »Ubrzo nakon što sam otvorila vrtić, počela sam pomagati djeci
s ulice. I tada sam počela udomljavati štićenike. Uzimala sam po sedmero ili
osmero istodobno.« Uhvatila se za glavu. »Sama samcata. Zamislite to!«
»Kako ste uspijevali?«
»Jednostavno! Voljela sam svako dijete kao da mi je rođeno. Postala sam
majka onima koji je nisu imali.«
Kakvo izvanredno ljudsko biće. »Lashay je spomenula da se skrbite o... djeci
čiji su roditelji ovisnici o drogama.«
Clara se ponovno okrenula prema meni, pomalo snuždena. »Tako je. Jednoga
dana prije više od deset godina, Lorraine je - to je moja najstarija kći - u naš dom
dovela majku i dijete ovisne o heroinu.« Sjela je na rub svojega stola. »Znate,
trebala im je posebna skrb. I tada sam dobila posebnu licenciju i kupila ovu veću
zgradu. Ima pet katova i potrebni su nam sve i jedan s obzirom na ono što sada
kruži ovim krajevima.«
401
 Knjige.Club Books

»Što to?« upitao sam.

Majka Hale odmahnula je glavom. »Sida.«
Kod kuće sam u novinama čitao o tome. »Je li to ovdje velik problem?«
»Itekakav. Koliko znamo, prenosi se krvlju. A kad ljudi dijele igle... no. Djeca
se rađaju s njom, znate. Iako se čini da nitko ne želi govoriti o tome. Naš dragi
predsjednik odbija i izgovoriti taj naziv. Ti ljudi trebaju pomoć, gospodine Tanit,
a neće je dobiti ako ne počnemo razgovarati o tim prokletim stvarima.«
»Ako smijem pitati, kako se skrbite za tu djecu koja su na svijet došla u
posebno teškim okolnostima?«
»Vrlo jednostavno. Grlite ih, nosite, volite i govorite im koliko su divna.
Njegom im pomažemo da prebrode naslijeđenu ovisnost. A onda, kada se oporave
- a mnogo, mnogo njih se doista oporavi - odete i pronađete im krasnu obitelj.
Osobno biram najprikladnije kandidate.« Clara se uspravila, vidno ponosna. »Nije
me sram reći da odbijam ljude ako smatram da djetetu ne mogu pružiti dovoljno
dobro okruženje. I eto,« uzdahnula je, »tako vam glasi moja priča.« Prišla mi je i
sjela na kožnu sofu. »A vaša, gospodine Tanit?«
Ukratko sam Clari prepričao svoj život s naglaskom na to kako sam posvojio
svojih pet predivnih kćeri. Također sam spomenuo kratki posjet New Yorku
četrdesetih godina, kao i susret sa Cecily Huntley-Morgan... za koju sam bio
uvjeren da joj pripada ona moja posjetnica.
»Cecily... je li ona crnkinja?« upitala je Clara.
»Ne«, odvratio sam. »Bjelkinja.«
Clara se začudila. »Bilo bi vrlo neobično da mlada bjelkinja četrdesetih
godina dolazi u Harlem podržavati prava crnaca. Pitam vas zato što mi se nameće
logična pretpostavka da je djevojčica koju su nam ostavili pred pragom prije
nekoliko dana potomak te žene koju ste poznavali.«
Potvrdno sam kimnuo. »To bi imalo smisla.«
»Možda se koje njezino dijete zaljubilo u crnca pa je netko u obitelji imao
nešto protiv toga. Tko zna. U svakom slučaju, možete li ikako stupiti s njome u
vezu?«
Odmahnuo sam glavom. »Nažalost, ne. Zamolio sam svojeg odvjetnika da
provjeri tu mogućnost, ali... umrla je još 1969. od malarije.«
»Ah«, rekla je Clara i razmotrila situaciju. »Znate li je li imala djece?«
»Stvar je u tome«, nastavio sam, »da je Cecily imala kćer. Rekla mi je to
onom prilikom kada smo bili na ručku... ali je nikada nije službeno upisala kao
svoju. Koliko se sjećam, uzela je pod svoje napušteno dijete neke Kenijke.
Zakonski je dijete pripadalo nekom drugom, stoga ju je nemoguće pronaći.«
Clara se počela poigravati kosom dok je upijala sve te detalje. »No.«
Pogledala me onim pronicljivim smeđim očima, »Što ćemo sada?«
»Kako to mislite?«

402
 Knjige.Club Books

»Mislim, što ćete poduzeti u vezi s djetetom koje su ostavili pred mojim
vratima, gospodine Tanit?«
»Aha.« Nastupilo je neugodno zatišje u razgovoru.
Clara se pljesnula po koljenu i nacerila mi se. »Joj, dajte, molim vas! Ozbiljno
ćete mi reći da ste primili poziv i iz istih stopa doletjeli na drugi kraj svijeta samo
da doznate odakle nam vaša posjetnica?«
Clarino žustro pitanje toliko me zapanjilo da nisam bio u stanju progovoriti.
»Ja...«
Približila mi se. »Spomenuli ste tih pet prekrasnih posvojenih kćeri, koje su
sve spletom tajanstvenih okolnosti stigle u vaš život. I zato mi sada, kad ste primili
dojavu o novorođenoj djevojčici koja je došla s vašim kontaktom starim trideset
godina, ozbiljno želite reći da je niste došli povesti sa sobom?« Izvila je obrve.
»Stvarno nisam...«
Šaljivo me pogurnula u rame. »Naravno da jesi, Atlase! Možemo na ti, je li to
u redu?« Gorljivo sam kimnuo. »Nema potrebe da se ustručavaš ili sramiš preda
mnom. Pogotovo s obzirom na to čime se bavim.«
»Bit će da je tako. No... prošlo mi je kroz glavu da mi svemir nešto poručuje.«
»Možda, dušo. I čisto da znaš, ja bih jednako postupila. Ta je tvoja posjetnica
nekako opstala trideset godina. Zar to nije nevjerojatno? Cecily je pomislila:
Zadržat ću je, možda mi jednoga dana zatreba. I što se dogodilo? Jednoga joj je
dana stvarno zatrebala... Mislim da je najbolje da pođemo da upoznaš malenu.«
Slijedio sam Majku Hale uza stubište unutar katnice, kojim se penjala
oprezno, ali odlučno. Kako smo se penjali, plač odozgo bivao je sve glasniji. Kada
smo stigli na treći kat, Clara se okrenula prema meni s pomalo sumornim izrazom
lica. »Pripremite se. Ovo zna biti zeznuto za one koji prvi put dođu.« Uvela me u
prostoriju u kojoj je približno desetero vrlo malene djece ležalo u kolijevkama. Za
neke od njih skrbile su se žene u radnim tunikama.
»Sva djeca djeluju jako nesretno.«
»Zato što, dragi moj, i jesu. To je novorođenčad za koju mislimo da je ovisna
o drogama. Strašno nešto.«
Djeca su zavijala iz petnih žila i taj me zvuk silno uznemirivao. »Taj plač...
ne mogu to objasniti. Nikada nisam čuo ništa slično.«
Clara me pogledala ravno u oči. »Znam. Ma koliko nezamislivo djelovalo, ta
djeca preklinju za šut onoga što god da je mama uzimala.« Protrnuo sam od glave
do pete.
Clara me povela pokraj djevojčice koja se tresla u svojoj kolijevci. Cijelo joj
se tjelešce doslovce treslo, a maleni su joj se udovi napadno trzali. »Je li joj dobro,
Clara?« zabrinuto sam upitao.
Majka Hale iz džepa je izvadila naočale i povirila u kolijevku. »No, no,
malena.« Pružila je ruku i nježno pogladila dijete po kosi. »Budi jaka, malena

403
 Knjige.Club Books

moja, samo budi jaka.« Nježno je vratila djetetove ručice u povoj i zategnula ga.
»Novorođenčad koja pati od apstinencije po prirodi je nervozna. Nastojimo ih
umiriti čvrstim povojima.« Prinijela je ruku djetetovu vratu kako bi joj opipala
bilo. Malo je pričekala pa mi kimnula. »Bit će ona dobro. Ovo su im najgori
trenuci. Hilary?« Clara se obratila jednoj ženi u radnoj tunici dok je njihala
uplakano dijete. »Što je sa Simeonovim napadajima?«
»Danas nije imao nijedan, Majko Hale«, odvratila je Hilary.
Lice joj se razvuklo u širok osmijeh. »E, to volim čuti. A kod tebe, Cynthia?«
Clara se obratila drugoj ženi, zagledanoj u drugu kolijevku. »Je li Grace danas
uspjela jesti, a da ne povrati?«
»Četiri od pet puta koliko sam je hranila, Majko Hale.«
»Fino!« rekla je i pljesnula rukama s iskrenom radošću, a zatim pogledala u
mene. »Ta dječica moraju jesti više zbog svih tih tjelesnih napora. Kada počnu
normalno jesti, onda znamo da smo na dobrom putu.« Majka Hale povela me do
zadnje kolijevke u nizu. »No, evo je«, rekla je i uprla prstom u malenu stanaricu.
Zagledao sam se u djevojčicu koja se svim silama batrgala kako bi se
oslobodila svojega povoja. »Primijetio sam da ste ostaloj djeci dali ime. Ima li ga
ona, Clara?«
»Naravno. Zovemo je Ljubazna, po onome što je pisalo na posjetnici.«
»Lashay je spomenula kako mislite da je majka uzimala... kokain?«
Majka Hale slegnula je ramenima. »Nikad nećemo doznati, ali zjenice su joj
raširene i diše vrlo plitko, a to se poklapa s nuspojavama. Nerado to govorim, ali
ovdje imamo svega i svačega. Kad je ona zadnji put nahranjena, Hilary?«
»Prije otprilike dva sata, Majko Hale.«
»Savršeno.« Prišla je drvenoj komodi u kutu prostorije i izvukla nekoliko
paketića praha te ih smiješala u čistoj bočici, koju mi je potom pružila. »Izvolite.«
»Želiš da je ja hranim?«
Clara je kimnula. »Jako bi nam pomogao.«
Spustio sam bočicu u kolijevku i spremio se malenu uzeti u ruke. Čim sam je
dodirnuo, počela je vrištati i snažno se izvijati, poput mnogo starijeg djeteta. »Sve
je u redu. Pssst, malena.« Instinktivno sam je počeo njihati amo-tamo, kao sa
svom svojom drugom djecom. »Bi li mi dodala bočicu?« upitao sam Claru.
Dodala mi ju je, a ja sam je blago gurnuo djevojčici u usta. Zapanjila me kada je
počela snažno vući, kao da skapava od gladi.
»No, nisi lagao«, rekla je Clara. »Vidi se da imaš iskustva.«
»Sumnjala si u moju priču?«
»Ne. Samo nisam znala kako ćeš se snaći s našom djecom, ali pravi si
stručnjak.« Kucnula se po nosu.
Ljubazna je, kako su je trenutačno zvali, bila vrlo dojmljiva. Njezine čudesne
zlaćane oči i koža boje ebanovine naveli bi i slučajnog promatrača da pomisli
404
 Knjige.Club Books

kako je potpuno zdrava. »Znam da trenutačno strašno pati, Clara, ali djeluje kao
da je puna života.«
Clara je kimnula. »Da. I Hilary je komentirala nešto slično. Što si ono rekla,
Hil?«
»Da je ta mala kao živa struja.« Hilary se nasmijala i ponovno se posvetila
drugom novorođenčetu.
»Sjajan opis«, rekao sam.
Za nekoliko minuta bočica je ostala prazna, stoga sam je vratio Clari. »Dakle,
vratimo se na moje pitanje«, rekla je. »Što ćemo sad?«
Cecily je na mojoj staroj posjetnici napisala onaj ljubazni čovjek. Znao sam
da moram opravdati taj nadimak. »Večeras je mogu odvesti kući«, potvrdio sam.
Majka Hale je zinula i ponovno se namrštila, stoga sam znao što slijedi.
Grohotom se nasmijala, gotovo se presamitivši. »Makar što, Atlase! Zar nisi čuo
ništa što sam dosad rekla?«
Spopao me stravičan sram. »Ispričavam se, Clara. Mislio sam kako želiš da
je uzmem.«
»I želim! Ali da je još večeras vodiš kući? Jesi li poludio? Čujete li vi to, Hil?
Cynthia?« Druge dvije žene u prostoriji nasmijale su se zajedno s Clarom, a ja
sam se zacrvenio. »Kao prvo, ne zanima me što si to prošao već pet puta, moram
se raspitati o tebi i tvojoj obitelji kako bih bila sigurna da će Ljubazna doći u dom
pun ljubavi.«
Oborio sam pogled, krajnje skrušen. »Jasno.«
»Osim toga...« Clara je zastala. »Nerado to ističem, ali djevojčica bi odrastala
s pet bijelih sestara. Ne želim da se zbog toga ni na koji način osjeća otuđeno.«
»Nipošto ne bi bilo tako. Iako, to nije točno. Samo su četiri moje kćeri bijele.
Spominjao sam Kelenu - CeCe - svoju kćer iz Australije, zar ne?«
Clara me pogledala u oči. »Jesi.«
»Otac joj je bio Aboridžin, a majka miješane rase. Ona nije bijela.«
Majka Hale nakratko je zastala i razmislila. »Ha. Puno ljudi bira djecu iste
boje kože kao što je njihova, čak i kada posvajaju djecu. Ali tebi to nije važno?«
»Nimalo«, iskreno sam odvratio.
Clara je kimnula, očito zadovoljna. »Dobro, dobro. I dalje je pitanje možeš li
pomoći Ljubaznoj da se odupre ovisnosti. Potrebno joj je još nekoliko tjedana
naše skrbi, a onda će trebati posebnu njegu kod kuće.«
»Imam vrhunske liječnike na raspolaganju«, odlučno sam odgovorio.
»No, jako mi je drago zbog toga, ali morat ću razgovarati i s njima. Divno je
i krasno imati diplomu s prestižnog medicinskog fakulteta, ali većina nema
nikakvog praktičnog iskustva u ovakvim situacijama.«

405
 Knjige.Club Books

»Naravno, Clara. Ustvari, drukčije ne bih ni pristao.« Uspravio sam malenu i

počeo je tapšati kako bi podrignula. Clara se nasmiješila.
»Onda u redu. Bacimo se na posao.« Stavila je ruku na moja leđa. »Čestitam,
tata.«

406
 Knjige.Club Books

52.

1993.

DRAGI ČITATELJU, AKO SI STIGAO DOVDE, vjerujem da se pitaš zbog čega su u

dnevniku nastali toliki vremenski razmaci. Kada sam davnih dvadesetih godina
ovoga stoljeća počeo bilježiti svoje misli, namjera mi je bila da izrazim osjećaje
jer u to vrijeme nisam govorio. Ta se praksa pokazala toliko uspješnom da sam oj
se godinama vraćao. Nakon što sam u Granadi prvi put sreo Angelinu, odlučio
sam život posvetiti potrazi za Elle svojom prvom kćeri, a dnevnik je ostao ležati
zaboravljen u mojem radnom stolu. Gonio me isključivo jedan poriv.
Zatim sam, nakon što sam posvojio Maju, imao osjećaj da je to prijeloman
trenutak i da sam dužan zabilježiti ga svojem »čitatelju«. Dakako, isto je vrijedilo
za trenutke u kojima sam posvojio Ally, Star, CeCe, Tiggy i Elektru. Svjestan sam
da sam zadnjih nekoliko zapisa posvetio kronološkom bilježenju toga kako sam
upoznao svoju djecu i volim misliti kako će ona jednoga dana čitati te stranice.
Želim da znate da su te »rupe« u dnevničkim zapisima prožete ljubavlju,
smijehom i obiteljskim trenucima. Djeca su mi pružila više nego što ću ikada moći
pretočiti u riječi na papiru. Kad god bih napustio Atlantidu i pošao u potragu za
sestrom koja nedostaje, srce bi mi duboko čeznulo za društvom mojih djevojčica.
Kada već spominjem sestru koja nedostaje, moram istaknuti da razlog što sada
pišem nije proslava u čast njezina dugoočekivanog pronalaska.
Ispričavam se, čitatelju, svjestan sam da mi je rukopis trenutačno pomalo
neuredan. Ipak, ne mogu spriječiti svoju ruku da dršće. Danas sam sa svojom
najstarijom kćeri vodio razgovor koji me potresao do srži.
Večeras sa svim djevojkama slavim završetak Majine druge godine studija na
svečanoj večeri. Čeka je još jedan semestar, ali nas je počastila posjetom tijekom
slobodnoga tjedna uoči ispitnih rokova. U otprilike tri sata poslijepodne sišao sam
do mola dočekati Christiana, koji je Maju jezerom vozio kući. Kada, sam je
ugledao, neizbježno me stegnulo oko srca. Moja se djevojčica prometnula u
odraslu ženu. Nisam sumnjao u to da će se sve rjeđe i rjeđe vraćati kući svojem
starom ocu.
Kada se brodica lagano odbila od drvenoga ruba mola, doslovce je iskočila na
kopno i potrčala prema meni.
»Zdravo, Pa!«

407
 Knjige.Club Books

»Draga moja Majo!« Čvrsto sam je zagrlio prvi put nakon gotovo tri mjeseca.
»Tako mi je drago što te vidim. Dobro došla kući.«
Lagano me poljubila u obraz. »I meni je drago što vidim tebe. Ah, gle, evo i
njih!«
Okrenuo sam se prema kući i ugledao sve članice obitelji D’Aplièse kako se
jedna za drugom spuštaju brijegom ususret najstarijoj sestri. CeCe je doslovce
vukla Star za sobom, Tiggy je išla gotovo plesnim korakom, a Ally ih je slijedila
s rukama prekriženim na prsima. Dakako, čopor je predvodila Elektra, sprintajući
prema nama.
»MAAAAJOOOO!« uzviknula je.
»Zdravo, Elektra!« rekla je moja najstarija kći dok joj je najmlađa zagrljajem
izbijala sav zrak iz pluća. »Ah, kako ste mi nedostajale!«
»I ti nama«, odvratila je Elektra. »Znaš, Tiggy je. pronašla mačku lutalicu i
sad živi s njom u sobi, ali Ally je alergična, pa je CeCe rekla da to nije u redu...«
»Jao, E., uspori malo. Jedva čekam čuti sve novosti. Dođi, idemo gore u kuću.
Pomozite mi s prtljagom!«
Claudia je pripremila Majino omiljeno jelo - gulaš s čilijem - a glavna tema
za večerom bile su novosti u uzbudljivome novom životu moje najstarije kćeri.
Isprva sam s oduševljenjem slušao o njezinim iskustvima daleko od Atlantide.
Izrasla je u pomalo povučenu mladu damu, ali sam oduvijek znao da u sebi krije
golem potencijal. A sada je, tijekom prve dvije godine studija. Maja uistinu
procvjetala.
»Idete li navečer u grad?« upitala ju je CeCe.
»Ponekad odemo, da«, odgovorila je Maja. »Ali moji cimeri, Samantha i Tom
vole izlaziti puno više nego ja.«
Elektra se uspravila na svojem stolcu. »Kad ja krenem na faks, izlazit ću svaku
večer«, ponosno je izjavila.
»Ne sumnjam«, rekla je Ally i namignula.
Tiggy se namrštila. »Smijete li držati kućne ljubimce?«
»Ali, ne znam baš, Tigs. Znam da je jedna cura imala zlatnu ribicu, ali ne
vjerujem da bi tvoj Bagira prošao«, hihotala se Maja.
Tiggy je slegnula ramenima. »Aha. No, onda možda ni neću na fakultet.«
»Ja ću ti čuvati mačku«, tiho se ponudila Star.
»Fuj, nećeš«, obrecnula se CeCe. »Neće spavati u našoj sobi, Star, zato što
smrdi.«
»Molim te, CeCe, nemoj tako razgovarati sa sestrom«, ubacio sam se. »Nego,
sada bih nazdravio. Prije svega, vašoj najstarijoj sestri, Maji, zato što će ovu
godinu završiti s izvrsnim uspjehom. A onda i Ally«, moja me drugorođena kći
oštro pogledala, »zato što je - siguran sam da se neće ljutiti što ovo dijelim s vama

408
 Knjige.Club Books

- danas dobila poziv Ženevskoga konzervatorija da dođe studirati flautu uz

njihovu školarinu.«
Ally se zarumenjela. »Pa, danas je riječ o Maji!« prosiktala
»Ally!« s iskrenim je oduševljenjem uskliknula Maja. »Ne budi smiješna! To
je divna vijest!«
»Opa, Ally! Bravo!« smješkala se Tiggy od uha do uha.
»Hvala«, krotko je odgovorila ona.
»Silno se ponosim svojim dvjema najstarijim kćerima, kao i svima vama. I
zato večeras nazdravimo jedni drugima i našoj čudesnoj obitelji. Hip-hip...«
»Hura!« uzviknuli su svi za stolom.
Ma je dolila još malo vina meni i dvjema slavljenicama. »Vrlo ste slične
svojem ocu, svaka na svoj način.«
»Ne vrijeđaj sirote djevojke, Ma. One su daleko zanimljivije od mene.«
»Kad smo kod zanimljivosti«, rekla je CeCe. »Majo, imaš li već dečka? Ma
misli da imaš.«
»CeCe!« uzviknula je Ma.
»Pa što? Neki dan si govorila o tome.«
Maja je upitno pogledala Marinu. »A je li, Ma?«
»Ja... samo sam čavrljala s tvojom sestrom.« Prijekorno je pogledala CeCe.
»U povjerenju.«
»Ali zašto to misliš, Ma?« upitala je Maja i polako otpila gutljaj vina.
Marina se zajapurila. »Pa, kad god se čujemo telefonom, zvučiš nekako...
sretno. Pa sam pomislila da možda imaš nekog mladića...« slegnula je ramenima.
»Da! Dakle, imaš?« navaljivala je CeCe.
»CeCe!« Star je prekorila svoju neotesanu sestru.
»Pa što?« odvratila je. »Sve nas zanima! Zar ne?«
Nato su se svi za stolom nasmijali. »Nisam siguran da mene zanima,
djevojke!« progunđao sam, na što su se još jače nasmijale.
»Joj, reci nam, Majo, hajde!« zavapila je Tiggy.
»Da, reci nam! Reci nam, reci nam!« počela je skandirati Elektra.
Maja je pogledala Ally, a ona je slegnula ramenima kao da poručuje: Izgleda
da svi već znaju.
»Dobro, dobro. Pa, molim te, pokrij uši.«
Nasmijao sam se. »U redu je, dušo, siguran sam da ću preživjeti. Samo da
nema tetovaže. Ili da ne vozi motocikl.« Nastupilo je neugodno zatišje, a onda se
Ally gromoglasno nasmijala. »Joj, ne«, odvratio sam i rukom dramatično pokrio
oči. »No, da čujem lošu vijest. Koliko tetovaža ima?«

409
 Knjige.Club Books

»Samo jednu. Pa. I mislim da je prilično pristojna«, plaho je odgovorila

Maja.
Uzdahnuo sam. »Vjerujem. Smijem li pitati kakvu?«
»Samo malenu munju«, rekla je Maja.
»Znala sam!« odvratila je CeCe. »Stvarno ima dečka!« Stolom se prenijelo
cičanje i klicanje.
Maja je podignula ruke kako bi smirila sveopće oduševljenje. »Pa, ne znam
baš je li mi dečko«, istaknula je.
»Ali viđate se?« upitala je Tiggy, iskolačivši oči.
»Povremeno... da«, tiho je rekla Maja.
CeCe je prekrižila ruke. »A što je onda, ako ti nije dečko?«
»Pa, on je... samo... običan dečko!«
Ally se zauzela za stariju sestru. »Dajte, djevojke. Prestanite je rešetati!«
»Kako izgleda?« upitala je Star
»Pa«, nastavila je Maja, »iz Grčke je. Tako da je vrlo zgodan.«
»Dakle, Majo, upecala si grčkog boga?« upitao sam i popio malo vina. »Nego,
moram pitati, kad ćemo ga moći upoznati?«
»Ah, ne mislim ga dovesti ovamo da ga pojedete živog. Ne bi izdržao ni pet
minuta s vama! Niste me ni pitali kako se zove!«
»Da, oprosti, dušo. Molim te, reci mi. Kako se zove moj budući zet?«
Maja se sramežljivo nasmiješila i oborila pogled na svoj tanjur. »Zed.«
Utroba mi se stegnula. »Kako molim?« upitao sam.
»Zed«, ponovila je.
»Skoro pa je stvarno zet!« dobacila je Elektra.
»Izgleda«, zahihotala se Maja. »Piše se Z-E-D.«
Sreo sam Marinin pogled sa suprotnoga kraja stola. Kimnula je kao da me
potiče da postavim pitanje koje mi je pržilo utrobu.
»A kako se preziva, Majo?« upitao sam.
»Eszu. E-S-Z-U.«
Pomislio sam da ću se istoga trena srušiti.
»Maja Eszu!« uskliknula je Star. »Baš fora ime.«
»Ali D’Aplièse je bolje, zar ne?« dodala je Elektra.
Ustao sam u želji da se udaljim od stola prije nego što se onesvijestim.
»Ispričavam se, djevojke, ne osjećam se baš najbolje. Odoh malo prileći.«
»Jesi dobro, Pa?« upitala je Ally.
»Da, da. Sve je u redu. Danas sam malo predugo bio na Laseru. Možda me
uhvatila sunčanica.«
»Mislim da Pa nije sretan što imaš dečka, Majo!« zacičala je CeCe.
410
 Knjige.Club Books

»Ne, nije zato«, odlučno sam odvratio. »Uopće nije zato.«

Izašao sam iz blagovaonice i zaputio se ravno u svoju radnu sobu, zaključao
vrata i sručio se u naslonjač. O, Bože.. O, Bože. Nije valjda. Nije valjda! Srce mi
je toliko žestoko tuklo da sam mislio kako će mi iskočiti iz prsa. Upravo sam htio
nazvati Georga, kada je netko pokucao na vrata.
»Oprostite, djevojke, ali moram se malo odmoriti.«
»Marina je.«
Otvorio sam joj vrata. »Uđi, Ma.«
Zatvorila je vrata za sobom i zagrlila me. »Courage, chéri. Courage50.«
»Ne znam što bih rekao«, prodahtao sam.
»Ni ja, Atlase. Donijet ću ti piće.« Marina je prišla vrču viskija Macallan,
ravno iz škotskog Visočja. »Pretpostavljam da nema smisla nadati se kako je u
pitanju slučajnost.«
»Ne. Sjeti se koliko je samo sveučilišta na svijetu, a Kreegov sin nekim
slučajem završi na Majinom i postane joj dečko? To ne može biti slučajnost.
Uvjerena sam da je to planirao.« Sjeo sam na svoj radni stolac, a Marina mi je
pružila viski. »Živjeli.« Kucnuti smo se čašama i popiti. Topla i žestoka tekućina
pomalo me trgnula. »S kojom svrhom, Ma? Da mi nešto poruči? Da mi da do
znanja kako me drži na oku? Ili nešto još gore. Što ako namjerava nauditi
djevojkama? Joj, jadna moja Maja...« Spustio sam čelo na stol. Marina me
protrljala po leđima.
»Molim te, ne uzrujavaj se, Atlase. Još uvijek ne znamo cijelu priču.«
»Upravo sam htio nazvati Georga da mi javi novosti o Kreegu.«
Još je netko pokucao na vrata, pa sam podignuo pogled. »Pa, jesi dobro? Samo
sam htjela provjeriti kako si«, začuo sam Majin glas.
»Pusti je unutra«, Marina mi je nijemo poručila. Prišao sam vratima radne
sobe, duboko udahnuo i široko se nasmiješio dok sam ih otvarao.
»Majo!« rekao sam, možda malo pretjerano vedro. »Jako mi je žao što sam
morao otići od stola, a ovo je prva večer da si opet s nama. Samo me uhvatila
blaga slabost, ništa drugo. Kao što rekoh, bit će da je sunčanica.« Ušla je u
prostoriju i zatvorila vrata.
»Ako ti tako kažeš, Pa.« Pogledala je čaše od viskija na radnom stolu. »Ali
svi misle da je to zato što sam spomenula svog... dečka.«
Žustro sam odmahnuo glavom. »Ne, Majo, nikako. Ja želim da pronađeš
ljubav. Kao što sam ti već govorio, to je jedino radi čega vrijedi živjeti.«
»Ali... sve je bilo u redu i čim sam spomenula Zeda, ti si odjednom otišao.«

50
Franc. Samo hrabro, dragi. Samo hrabro.

411
 Knjige.Club Books

Zagrlio sam je, ali bila je blago ukočena. »Samo je tako ispalo, dušo, ništa
drugo. Ništa mi nije, zar ne, Ma?«
Ma je kimnula. »O, da, otac ti je zdrav k’o dren. Molim te, idi natrag i uživaj
u gulašu. Claudia ga je skuhala baš za tebe.«
»U redu, Ma.« Pošla je van, ali se na putu do vrata ponovno okrenula prema
meni. »Časna riječ, Zed je strašno drag. Neprestano me pita za sestre i tebe i
Atlantidu... Nikad nisam mislila da bi nekoga mogao toliko zanimati moj život!«
Zahihotala se i izašla.
»Jao«, jedva sam protisnuo.
»Dođi, sjedni. Blijed si kao smrt«, rekla je Ma i povela me natrag do stolca,
gdje sam jedno vrijeme sjedio i držao se za glavu.
»Kreeg mu je sigurno naredio da ispita Maju o Atlantidi. Samo se nadam da
Zedu nije rekla gdje se točno nalazi.«
»Čak i da jest, molim te, sjeti se da smo pripravni na to.«
»Imaš pravo«, rekao sam. »Ali nisam provjeravao izlaze za nuždu već više od
deset godina.« Odmahnuo sam glavom. »Mislio sam da me se okanio.«
»I ja sam, chéri.«
Lupnuo sam prstima po stolu. »Nema svrhe sjediti ovdje i paničariti. Prije
svega, moramo pregledati sve tajne dijelove kuće. Moram se uvjeriti da dizala
rade, kao i svjetla u tunelima koji vode do spremišta za čamce.« Ustao sam i nalio
si još jednu čašicu viskija. Ponudio sam i Marinu, ali je odbila. »I zamolit ću
Georga da pomnije prati Kreega. Ne želim sjediti skrštenih ruku i čekati da
napadne. Također ću na neko vrijeme odgoditi potragu za Elle. Ne dao Bog da
Eszu dođe u Atlantidu, a ja ne budem ovdje da zaštitim djevojke.«
»Stvarno misliš da bi im naudio? Nedužnoj djeci?«
»Ne znam za što je sve kadar. Bojim se da ne preže ni pred čime.«
»Onda i trebaš biti oprezan.« Marina me uzela za ruku. »Zaštitit ćemo ih,
Atlase. Zajedno.«

412
 Knjige.Club Books

53.

NAREDNIH NEKOLIKO TJEDANA POSVETILI SMO provjeri i nadogradnji tajnih

dijelova Atlantide. Uz Marininu sam pomoć osmislio nekoliko mogućih razvoja
događaja kako bismo zaštitili djevojke u slučaju da Kreeg zaista dođe. Strepim od
te mogućnosti. Kako bih im uopće objasnio što se zbiva? Počele bi propitivati i
sumnjati u vlastitog oca. U ovome trenutku jednostavno nemam snage razmišljati
o tome.
Noć uoči Majina povratka na sveučilište, vidio sam Marinu kako sva blijeda
izlazi iz sobe moje najstarije kćeri.
»Ma, je li sve u redu?« upitao sam.
Dotad me nije primijetila u hodniku, stoga se silno uplašila. »Oprosti,
zamislila sam se«, protisnula je i uhvatila se za srce.
»Očito. Sve u redu?«
»Hmm? Ah, da, da. Sve u redu.«
Marina nije bila vična laganju, ali nisam htio navaljivati. Nerado sam to
zanemario.
Georg Hoffman pokazao se pouzdanim kao i dosad, unajmivši ljude u Grčkoj
kako bi motrili svaki Eszuov korak. Gotovo me frustrirala činjenica da se ama baš
ništa nije promijenilo, osim što je Lightning Communications izrastao u tvrtku
vrijednu više milijarda drahmi. Čak je izrodio podružnicu za Eszuove druge
interese - Athena Holdings. Uopće nisam sumnjao da me nastoji podbosti tim
nazivom. Dok smo bili djeca, često me zadirkivao zbog moje strasti prema grčkoj
mitologiji. Zašto bi inače izabrao Atenu, božicu rata, nego da jasno obznani svoj
položaj?
Ipak, što se njega samog tiče, Georg me uvjerio da ništa ne upućuje na to da
Kreeg namjerava doći u Atlantidu kako bi mi se osvetio. Umjesto toga, čini se da
je taj zadatak prenio na idući naraštaj.
Iz toga sam razloga zamolio Georga da istraži Zeda. Nismo otkrili previše
toga što me iznenadilo. Mladić je bio bahat, povlašten i trošio je očev novac kao
da nema sutra - sve suprotno vrijednostima koje sam nastojao usaditi svojim
kćerima. Svakoj sam priuštio dovoljno sredstava za ugodan život, ali nisam im
namjeravao dopustiti nikakve sulude luksuze. Nije mi padalo na pamet priuštiti
im nekoliko Lambbrghinija u kakvima se Zed Eszu šepurio atenskim ulicama.

413
 Knjige.Club Books

Mjesec dana nakon Majina otkrića, Marina je pokucala na vrata mojeg ureda.
Čim je ušla, bilo mi je jasno da nešto nije u redu. Objesila je ramena i izbjegavala
me pogledati u oči.
»Što je bilo, Ma?« upitao sam. Nalila mi je pozamašnu količinu vinjaka iz
vrča. »Zaboga. Sigurno nosiš lošu vijest kad si mi toliko natočila.«
»Da, ovo ti neće biti Iako čuti.« Marina je oklijevala.
»Red, molim te.«
»Borim se sama sa sobom bih li ti to otkrila ili ne, Atlase, ali sam zaključila
da zaslužuješ znati. Moram ti reći...« Jedva se natjerala da to izgovori.
»Maja je trudna.«
Nadušak sam iskapio svoj vinjak. A onda sam nastojao ostati što smireniji i
dopustio valu panike i straha da me preplavi, prije nego što sam se pribrao.
»Hvala, Ma. To je vrlo korisna informacija.«
»Atlase, strašno mi je žao. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećaš.«
»Ne«, šapnuo sam. Primijetio sam da čvrsto stežem šake. »Dakako, pitam se
je li i to bilo namjerno. Kao krajnje poniženje.«
Ma je progutala knedlu. »Priznajem, ne bih se čudila.«
Pobjesnio sam. »Kako mogu biti toliko okrutni?!« Suze su mi se počele
slijevati niz obraze te sam zajecao iz dubine duše. Marina me obgrlila rukom kada
sam se pogrbio.
»Zato što na svakog anđela dolazi vrag kojeg treba otrpjeti?« Rupčićem sam
obrisao suze. »Očito si zato bila onako izvan sebe onu noć kad se Maja vratila sa
sveučilišta.«
Marina je kimnula. »Istina. Povjerila mi se u vezi sa simptomima, pa sam je
natjerala da napravi test. Ah, chéri, kad je ispao pozitivan, samo što nisam umrla.
Ali, nisam smjela pokazati slabost pred dragom Majom. Morala sam biti jaka za
nju.«
»Naravno, Ma. I ne mogu ti ni opisati koliko sam ti zahvalan na tome.«
Utješno sam je potapšao po ramenu. »Maja ni u kojem smislu nije kriva za to. Baš
nikakvom.« Načas sam zažmirio. »Ali, moramo se pomiriti s činjenicom da su to
vrlo nezgodne okolnosti. Kako je moja kći?«
Ma je duboko uzdahnula i slegnula ramenima. »Kao i svaka tinejdžerica koja
neplanirano zatrudni, pretpostavljam. Strah ju je. Srami se. Krivi sebe.«
Srce me zaboljelo zbog nje. »Sirota moja malena. Kako bih je volio zagrliti i
utješiti.«
Ma se odjednom uspaničila. »Ne smije doznati da ti znaš, chéri! Neopisivo
joj značiš i uvjerena je da ćeš se, ako doznaš, razočarati u nju. Ne bi to podnijela.«
Kimnuo sam. »Da, Marina, i to me strašno boli.« Grlo mi se ponovno stisnulo.
»Nadam se da znaš da se to nikada neće dogoditi s mojom djecom. Samo bih volio
da joj nekako mogu pomoći. Sada treba očinsku ljubav, podršku i pomoć više
414
 Knjige.Club Books

nego ikada prije, a ja joj ih ne mogu pružiti.« Ma mi je stisnula ruku. »Zna li Zed
za dijete?«
Marina je odmahnula glavom. »Ne. Maja je čvrsto odlučila da ne smije ni
doznati.« Protrljala je čelo. »Zed je već užasno povrijedio našu Maju. Budući da
je na pragu diplome, rekao joj je da je njihov odnos bio tek prolazna avantura i da
više ne želi imati ništa s njom.«
Uhvatio sam se za glavu dok mi se najcrnja noćna mora ostvarivala pred
očima. »Molim te, Marina, budi uz nju. Pobrini se da ima tvoju bezuvjetnu
potporu, što god da joj zatreba.«
»Idem je nazvati.«
»Idi, molim te. I javi mi što kaže.«
Maja je drugu godinu studija završila u ljeto 1993. godine. U Atlantidu se
vratila u debeloj vrećastoj odjeći kako bi prikrila trudnički trbuh, premda je bilo
strahovito vruće. Tjedan prije toga predložio sam joj da, kao najstarija kći,
iskoristi povlasticu i preseli se u Paviljon. Riječ je o zasebnoj kući dvjestotinjak
metara dalje od glavne kuće, u kojoj je nekoć obitavala Marina.
»Mislim da zaslužuješ samostalno mjesto za život, dušo«, rekao sam joj.
Djelovala je kao da će zaplakati. »Stvarno, Pa? Joj, hvala ti, hvala ti. Uživat
ću.« Kada me zagrlila, primijetio sam da se okrenula u stranu kako ne bih osjetio
njezin trbuh i dijete što raste u njemu.
Vjerujem da se moj čitatelj neće čuditi kada kažem da se Maja nije odmah
vratila na treću godinu studija. Obavijestila me da ju je uhvatila gadna
mononukleoza i da će nastaviti studij čim bude mogla. Kako je bivala sve
krupnija, tako sam je sve rjeđe viđao, a srce me sve jače boljelo. Iskreno rečeno,
žudio sam da odem u paviljon, zagrlim je i kažem joj da će sve biti u redu. No
shvaćao sam da ona mora imati glavnu riječ u toj situaciji. Često sam Marini
ponavljao da poruči Maji kako ću, ako mi kaže, biti isključivo suosjećajan i pun
ljubavi. Međutim, to se nije dogodilo.
Ally je zacijelo znala. Majina mlađa sestra provodila je sate i sate s njom u
Paviljonu i bilo mi je drago što Marina ne snosi taj teret sama.
Rekao bih i da je još netko u obitelji shvatio što je posrijedi - Tiggy. Jednom
sam je prilikom vidio kako zuri u Majin trbuh kada sam svojoj najstarijoj kćeri
odnio šalicu čaja i krišku torte u Paviljon. Zbog »mononukleoze« joj se nismo
previše približavali, ali čak i nekoliko metara dalje, malena je Tiggy primijetila
sestrin izbočeni trbuh.
Jedne večeri, dok je Maja bila u otprilike šestom mjesecu trudnoće, Marina
mi je rekla što je moja najstarija kći odlučila. »Želi dati dijete na posvajanje.«
Nisam bio siguran kako reagirati na to.
»Stvarno to želi?« upitao sam. »Zato što ću, ako to čini zbog srama ili osjećaja
krivnje, jednostavno morati nešto reći, Ma.«

415
 Knjige.Club Books

Ma je potvrdno kimnula. »Ona to želi, Atlase. Svim srcem. Ne vjeruje da je

spremna za majčinstvo i smatra da će djetetu biti bolje s nekim drugim. Rekla je
kako je razmišljala o svojoj majci i njezinoj odluci. Zahvaljujući tome, dobila je
tebe za oca.«
Odmahnuo sam glavom u nevjerici. »Kakva tragedija. Golema, pregolema
tragedija.«
Ma me zagrlila. »Znam, chéri. No ako možeš pronaći ijednu svijetlu točku u
toj grozoti, onda je to da trebaš biti vrlo ponosan na svoju najstariju kćer. Hrabrija
je i otpornija nego što sam mogla zamisliti. Nevjerojatna je.«
»Jest«, potvrdio sam. »Kad smo kod praktičnih pitanja, a znaš da su mi od
presudne važnosti, valja razgovarati s Georgom o tome kamo će Majino dijete.
Vjerujem da će moći osigurati privatno posvajanje obitelji koja će se brižno skrbiti
za... moje unuče.« Ta mi je riječ slomila srce. »Zato što je, usprkos svemu, to moje
unuče. Moramo se pobrinuti da dobije najbolji mogući život.«
»Hoćemo, Atlase, hoćemo.«
»Prebacit ću ti nekoliko tisuća franaka na račun. Molim te, ponudi tu svotu
bilo kojoj bolnici ili osobi uz čiju pomoć Maja odluči roditi. Kao obično, novac
nije nikakva prepreka.«
Dijete je - i to dječak - rođeno tri mjeseca poslije u privatnoj klinici u Ženevi,
a Marina je neprestano bila uz Maju. Nitko nije znao za to, ali sam blisko
surađivao s Georgom kako bih se uvjerio da su posvojitelji dobrostojeći ljudi kako
bi dječaku pružili najbolju skrb i ljubav kakvu može poželjeti. Nadao sam se da
bi Clara Hale bila ponosna na mene.
Nisam vidio svoju kćer, kao ni Marinu, tri tjedna poslije porođaja, pod
izgovorom da su na zajedničkom izletu nakon što se Maja konačno »oporavila«
od mononukleoze. Kada se konačno vratila u Atlantidu, dugo sam je grlio. Pitao
sam se zna li ona da ja znam. Nešto mi je govorilo da možda i zna.
»Ozdravila sam i mogu se vratiti na sveučilište, Pa. Puno mi je bolje.«
»To je divno čuti, Majo, ali vrati se samo ako si spremna. Paviljon će te uvijek
čekati, kada god ti zatreba.«
»Hvala, Pa. Volim te.«
»I ja tebe, još i više, malena.«

416
 Knjige.Club Books

Na Titanu
Lipanj 2008.

417
 Knjige.Club Books

54.

»CIJELO JE VRIJEME ZNAO. O, BOŽE!« uzviknula je Maja i pustila zadnje stranice

dnevnika da padnu na pod njezine brodske kabine.«
»Što je znao, Majo?« zbunjeno je upitao Floriano.
»Da sam se odrekla svojeg djeteta. Zedovog djeteta.« Maja je primijetila da
se Floriano nesvjesno zajapurio na spomen te situacije. Nije mu zamjerala na
tome. Kada mu je prvi put ispričala svoju prošlost, bio je vrlo drag i pun
razumijevanja, no proteklih je nekoliko dana te davne događaje stavilo u sasvim
drukčiji kontekst.
»Jako mi je žao, draga moja Majo.« Zagrlio ju je.
»Sad kad to čitam iz njegove perspektive, sve mi zvuči jako glupo. Mjesecima
sam čamila u Paviljonu i pretvarala se da imam mononukleozu. Pa naravno da je
znao.«
»Ali to nikada nije spomenuo, zato što te silno volio.«
»To i jest najgori dio u cijeloj priči, Floriano! Iznevjerila sam ga. Toliko mi
je značio, a svejedno sam ga iznevjerila.«
»Ne. Nemoj tako govoriti, ljubavi. Nisi znala za njegovu prošlost s tim
Kreegom. Bila si žrtva, nevina žrtva obmane. Nitko te ne može kriviti zbog toga.«
Floriano je ustao i navukao zastore na okno brodske kabine kada se nebo
uokolo Titana počelo pomračivati.
»Pa i Georg zajedno su tražili prikladnu obitelj. Mogla bih doznati gdje je moj
sin.«
Floriano se sagnuo nad mini-hladnjakom i izvadio pivo. »Izgleda da ipak sve
dođe na svoje. Jesi li ti žedna?« upitao je Maju.
Odmahnula je glavom. »Stvarno sam ti zahvalna što si proteklih nekoliko sati
bio uz mene, Floriano. Sigurno ti je bilo vrlo dosadno gledati me dok čitam.«
»Ljubavi, bio bih uz tebe i gledao te dok spavaš tjedan dana ako treba, samo
da se osjećaš sigurno.« Nježno ju je poljubio u čelo. »Jesi li pronašla sve odgovore
kojima si se nadala?«
Maja je protrljala oči. Odgovor na to pitanje definitivno je glasio »ne«. I dalje
nije znala ništa o Pa Saltovu životu u Rusiji ni o tajanstvenim okolnostima u vezi
smrti majke Kreega Eszua. »Dnevnik završava 1993., prije više od deset godina.«
Floriano je sjeo pokraj nje na krevet i otpio veliki gutljaj piva. »Znaš li što je
bilo s dijamantom?« upitao je.

418
 Knjige.Club Books

S obzirom na sva ostala previranja, posve joj je promaknuto to gdje se nalazi

dijamant. »Da znaš, poslije 1950. ga gotovo i nije spominjao. Tko zna gdje je to
čudo završilo.«
Floriano se protegnuo dok je razmišljao o sudbini dijamanta. »Baš neobično.
Pitam se je li ikada dospio natrag u Kreegove ruke?«
»Možda nikada nećemo doznati. Uglavnom«, ustala je Maja, »idem obići
ostale prije večere.«
Floriano ju je uhvatio za ruku i poljubio je. »U redu, ljubavi.« Maja je pošla
van iz kabine, ali ju je povukao natrag i utisnuo još jedan, nježan poljubac u njezin
trbuh. »Znaj da su tvoji dečki silno ponosni na tebe.« Florianove su je riječi
pomalo zatekle i grlo joj se stisnuto.
»Hvala ti. Malo se brinem zbog Elektre. U dnevniku piše da je od rođenja bila
ovisna o kokainu.«
Floriano je razrogačio oči. »Meu Deus! Pa to je grozno.«
»E da, a CeCeinu je majku otac napustio prije nego što se rodila«, nastavila
je Maja, »pa je umrla sama samcata. A Ally i njezina brata blizanca su razdvojili
jer joj je majka željela sina.«
»Majo, ja...«
»A Tiggyna je rođakinja prorekla da ćemo sve mi postati dio Pa Saltova
života.« Floriano je doslovce zinuo u čudu. »Tako da, da, izgleda da nam se
mnogo toga tek treba slegnuti.« Pošla je prema vratima, otvorila ih i netom prije
odlaska dodala: »A Ma je nekoć bila prostitutka.«

Ally D’Aplièse i Georg Hoffman sišli su glavnim stubištem Titana na putu prema
donjoj palubi, na kojoj se nalazio Atlasov privatni ured. Kad su se približili
vratima, Georg je iz džepa izvadio jedan jedini ključ te prostorije.
»Ako može, Ally, rado bih ušao sam. Želim se pobrinuti da ispoštujem barem
dio njegovih želja.«
»U redu, Georg. Pričekat ću vani«, odvratila je Ally.
»Hvala. Odmah se vraćam.«
Georg je ušao u ured, a Ally je iz džepa uzela mobitel. Razveselila se kada je
vidjela da ih je Hans usidrio nadohvat neke bazne stanice, stoga je primila Jackovu
poruku.
Hej, jesi dobro? Danas si djelovala rastreseno. Tu sam ako me trebaš. X
Unatoč svemu što je nedavno doznala, Jack i njegova ljubaznost uspijevali su
joj barem djelomično ublažiti pritisak. Razmislila je o odgovoru. Nije to bilo nešto

419
 Knjige.Club Books

što čovjek može objasniti kratkom porukom, a osim toga, nije željela ni da Jack
dozna za situaciju prije njezinih sestara.
Oprosti, malo sam izvan sebe. Poslije ti objasnim, dođeš u moju kabinu
poslije večere? X
Odmah joj je odgovorio.
Dogovoreno. X
Ušavši u ured, Georg je udahnuo miris knjiga u kožnom uvezu, poredanih na
policama koje je vječito povezivao sa svojim poslodavcem. Pogled mu je lutao
prostorijom, razgledajući razne sitnice koje je Atlas skupio tijekom svojih
putešestvija: kaubojski šešir iz Meksika, pak za hokej iz Finske i kinesku mačku
za sreću, koja je i dalje veselo mahala na radnom stolu. Sve su to bili bolni
podsjetnici na činjenicu da je Georg naposljetku iznevjerio svojeg najboljeg
prijatelja. Svakog puta kada su on ili njegovi ljudi uspjeli nanjušiti trag Elle
Leopine, Atlas ga je revno slijedio, ma koliko nepouzdan bio.
Georg je iz džepa na prsima izvadio još jedan, manji ključ. Otključao je
glavnu ladicu stola i iz nje izvadio omotnicu, koju sasvim sigurno nije očekivao
držati u rukama tijekom toga putovanja. Zažmirio je i prisjetio se posljednjeg puta
kada su njih dvojica bila u toj prostoriji.
»Posljednje su stranice ispisane, Georg«, tiho je rekao Atlas. Teško je disao,
iz dana u dan sve teže.
»Bravo, stari prijatelju. Tvoja je priča završena.«
Atlas se hripavo nasmijao. »Pa, zamalo. Liječnici kažu da mogu umrijeti
svakog trena. Ne daju mi više od tri mjeseca života.«
»A ti cijeli život kršiš zakone logike, prijatelju.«
»Istina. Međutim, besmrtnost je možda ipak jedna prepreka previše.«
Nasmiješio se. »U svakom slučaju, to je riješeno. Otvorena će pitanja ubrzo dobiti
jasne odgovore. Samo, Georg...«
»Molim, Atlase?«
»I dalje me silno zabrinjava Zed Eszu. Iako sam nastojao postići pogodbu, on
će prijetiti obitelji dokle god je živ. Iako su djevojke snažne, a bit će još i snažnije
nakon što doznaju istinu o svojoj prošlosti, moraš mi obećati da ćeš dati sve od
sebe da ga spriječiš ako bilo što pokuša«, preklinjao je. »Zaštiti moje kćeri od
njega najbolje što možeš.«
»Obećavam, prijatelju.«
»Hvala, Georg. Zaista si... uzorit. Tvoj sam veliki dužnik.« Atlas je lagano
naklonio glavu.
Georgu se stisnuto grlo. »Bila mi je ogromna, životna čast. Sve što sam učinio
zahvala je za tvoju dobrotu.«
»Jako sam ponosan na tebe. I na Claudiju, dakako. Na svijetu ne postoji nitko
komu vjerujem više od tebe.«

420
 Knjige.Club Books

»Također, Atlase.«
»Dobro. Nego, jesi li sasvim siguran da si jasno razumio moje upute? S
obzirom na ovaj neočekivani rasplet događaja, želim još jedanput sve provjeriti.«
Atlas se spremio ustati, a Georg mu je pružio ruku da mu pomogne. »Hvala ti.«
Odteturao je do police s knjigama i bacio pogled na svoju zbirku. »Ponovi mi
plan, molim te.«
Georg je kimnuo. »Naravno. Najprije ću sedmoj sestri, kada je pronađem, dati
tvoj izvorni dnevnik. Sada imamo sve podatke koje trebamo. Pronaći ću je.«
Atlas ga je upitno pogledao. »Sigurno imaš crtež smaragdnog prstena?«
»Da.«
U mislima je preletio svoj popis. »I koordinate kuće Argideen?«
»Apsolutno.«
Atlas je uzeo crtež koji prikazuje Elle i jedno vrijeme ga promatrao. »Jesu li
moja pisma upućena djevojkama već u Atlantidi? Zajedno s materijalnim
tragovima?«
»U mojem su uredu. Zapečaćena su i spremna za predaju čim se vratim.«
Atlas kao da se lagano opustio, a onda se još nečega sjetio. »A armilarna
sfera? Je li to sve dogovoreno?«
»Da. Gravure će biti dovršene danas poslijepodne. Dvaput ću osobno
provjeriti natpise i koordinate.«
»Izvrsno. A iznenađenje?«
»Spremno je, Atlase.«
Atlas se slabašno nasmiješio. »Jedva čekam vidjeti njihove izraze lica, gdje
god bio. Hvala ti, Georg.« Vratio se do radnoga stola i stavio sve stranice na istu
hrpu. Sjetno ih je pogledao. »Kako bih volio da ih mogu voditi kroza sve to.«
Odmahnuo je glavom. »Maja, Ally, Star, CeCe, Tiggy, Elektra... toliko toga
moraju doznati o svojem podrijetlu.« Licem mu je preletjela nekakva sjena.
»Jesam li ispravno postupio, Georg?«
»Svim srcem vjerujem da jesi.«
Atlas je polako sjeo natrag u svoj stolac i kroz Titanovo se prozorsko okno
zagledao u pučinu. »Brinem se da sam im odavno trebao reći istinu.«
»Nije čudno da dvojiš, ali zapamti, da si im rekao prije, možda bi ih tako samo
doveo u opasnost.«
Atlas je polako kimnuo i popio gutljaj vode. Georgu je bilo teško gledati kako
mu se ruka tresla dok je držao čašu. »Dakle, nakon što umrem i nipošto prije, dat
ćeš ovo mojim kćerima.« Krhkom je rukom pokazao na nove stranice koje su
ležale na stolu i na kojima se tinta još uvijek sušila. »Ako djevojke pomisle da
sam ih na bilo koji način prevario...« zastao je i stavio ruku na srce. »To bi sve
uništilo.« Muškarci su dugo šutjeli. Atlas je pogledao Georga. Iako mu je koža

421
 Knjige.Club Books

bila sva naborana i kosa sijeda, Atlasove smeđe oči bile su bistre kao uvijek. »Znaš
točno što sam namjeravao. Nisam ni slutio da ću preživjeti.«
»Da, ni ja«, tiho je odvratio Georg.
Atlas je otvorio ladicu stola i izvadio žutu kartonsku omotnicu. Lagano je
nove stranice stavio unutra, spremio ih u ladicu i zaključao je. Zatim je izvadio
ključ i pružio ga Georgu.
»Tek kada dođe vrijeme za to. Nakon što umrem.«
Atlas je opet htio ustati, ali ovoga puta nije mogao. Georg mu je smjesta
pružio ruku i svojeg starog prijatelja povukao na noge. Atlas ga je potom zagrlio,
na što su obojici zasuzile oči. »Drago mi je na ovom dodatnom vremenu koje
imamo, prijatelju. Zato što ti stignem reći nešto što neki dan nisam stigao.«
»Što to?«
Atlas se prepredeno nasmiješio. »Hoćeš li joj više reći?«
»Oprosti, ja...« zbunjeno je odvratio Georg. »Nisam siguran na što misliš.«
Njegov je šef zakolutao očima. »Za Boga miloga, čovječe. Mislim na
Marinu.«
Georg se istog trena zacrvenio. »Ah.«
»Voliš je već trideset godina. Neka vam ja budem živi dokaz da treba
iskoristiti svaki dan, monsieur Hoffman.«
Georgu je to bio posljednji put da vidi Atlasa Tanita. Sada je iz džepa izvadio
rupčić i obrisao oči. Tutnuvši omotnicu pod ruku, zaključao je ladicu stola i izašao
iz pustoga ureda.
»Jesu li to te stranice?« upitala je Ally spremajući mobitel u džep i upirući
prstom u omotnicu.
Georg je kimnuo. »Izradit ću preslike, kao i za prvi dnevnik.«
»Dobro. Reći ćemo im za večerom. A onda će ga sve moći pročitati.«
»Ally...« Georg je napeto prebacio težinu s noge na nogu. »Moram ti reći da
me strah. Nemam pojma kako će tvoje sestre reagirati. Ako je suditi po tvojoj
reakciji, mogle bi me udaviti svaka za sebe. I Marinu zajedno sa mnom. Samo se
želim uvjeriti da će ona biti sigurna.«
»Bez brige, Georg. Da, uzrujat će se isto kao što sam se ja uzrujala, ali vrlo
dobro znaš da tu bol možemo brzo ublažiti. Pretpostavljam da ste razgovarali s
kapetanom Hansom?«
»Jesam. Odradio je potrebne navigacijske prilagodbe.«
»Dobro. Dakle.« Ally je duboko udahnula. »Vidimo se za večerom.«

422
 Knjige.Club Books

Te se večeri sedam sestara okupilo zajedno sa svojim partnerima te, kao uvijek, s
Marinom i Georgom Hoffmanom, na glavnoj palubi Titana. Svi su se potrudili i
svečano se odjenuli za tu prigodu, zato što je na redu bilo odavanje počasti Pa
Saltovu životu tako što će prepričavati svoje omiljene priče iz djetinjstva.
»Ah, dragi moji!« gugutala je Marina. »Kako ste mi krasni! Ovih smo dana
rijetko svi na okupu. Uživat ću u ovoj večeri, usprkos okolnostima.«
Djevojke su Marinu obasule ljubavlju i pažnjom zbog svega što su doznale u
dnevniku. Nimalo se nije morala brinuti da će je njezine štićenice osuđivati zbog
onoga što je u prošlosti činila.
»Zanima me, Ma, jesi li se ikada pomirila sa svojim ocem Louisom?« upitala
je Star.
»Jesam, dušo.« Ma je kimnula glavom prisjećajući se te sretne uspomene.
»Vaš Pa i, naravno, Georg, jako su pomogli u tome da se ponovno susretnemo.
Atlas me odveo u Ameriku, a otac me ondje dočekao u zračnoj luci. Bio je vrlo
napet. Kao što ste mogle pročitati, moja majka Giselle bila je prava mustra i
nastojala nas je razdvojiti. No proveli smo divan tjedan zajedno u Detroitu i
posjećivali jedno drugo barem jedanput na godinu, sve dok on nije umro 1987.
godine. Na pogrebu sam držala govor u njegovu čast«, rekla je Ma.
»Divno. Sigurna sam da bi bio vrlo ponosan«, odvratila je Star.
»Nadam se, chérie. Samo mi je žao što nikada nisam upoznala svoju baku
Evelyn.«
»Zvuči kao da je bila divna osoba, Ma«, dodala je Elektra. »Stvarno divna.«
»Brinula se o Pa Saltu poput majke«, rekla je Maja.
»Oduvijek je za nju imao samo riječi hvale, da«, nastavila je Ma. »I zato imam
osjećaj da je na neki način poznajem. Svake godine na godišnjicu njezine smrti
palili smo svijeću.«
Maja se pak silno trudila kako bi svima za stolom dala do znanja da je dobro
nakon što su sestre doznale sve pojedinosti o tome kako je sina dala na posvajanje.
Povela je razgovor i odlučno odgovorila na njihova pitanja. »Iskreno rečeno«,
rekla je, »mnogo me više brine Zedov projekt >Atlas<. Postat će poznat diljem
svijeta.«
»Tom je ljigavcu uvijek bilo važno samo da stekne moć nad nama, zar ne?«
zgađeno je dobacila Elektra. »Koji šupak.« Pokajnički je pogledala Marinu.
»Oprosti, Ma.«
»Mislim da se, u ovoj situaciji, moram složiti s tobom, chérie.«
»Bilo je čudno čitati dio o njegovoj majci«, zamišljeno je rekla Tiggy »Sjećam
se kako mi je Zed rekao da je bila mnogo mlađa od njegova oca i da je umrla kad
je bio tinejdžer.«
»I meni je to rekao«, dodala je Maja.

423
 Knjige.Club Books

Marina je uzdahnula i slegnula ramenima. »Čini se da je izmišljao. To je

valjda jedino za što ga ne možemo kriviti. Gubitak roditelja traumatično je
iskustvo, a imati onoga kretena za oca... Nije ni čudo što je čeznuo za mladom
majkom koja je bila s njime dok je odrastao.«
»Georg, možemo li išta poduzeti u vezi sa Zedom u zakonskom smislu?«
upitala je Tiggy. »Znam da ne možemo staviti patent na nečije osobno ime, ali
kada bismo mogli dokazati da je to nekakva podvala... ne znam. Što mislite?«
Georg je zurio u pod i nije odgovorio. »Georg?«
»Ha?« odvratio je. »Oprosti, Tiggy, odlutao sam.«
»Nema veze, Georg«, nasmijala se. »Možemo o tome i neki drugi dan.«
»Ustvari, Georg, ja imam jedno pitanje«, rekla je Star. »Ali me malo strah
odgovora.«
»Samo izvoli, Star. Pitaj.«
»Pa, kada me posvojio, Pa nije znao za moju biološku majku, zar ne? Sylviju,
koja me ostavila svojoj majci?«
Georg je odmahnuo glavom. »Naravno da nije, Star, ne. Iz palače su
obavijestili Ruperta da je dijete u sirotište predala Patricia Brown. Otkriće da
ustvari nisi njezina kći, nego unuka, izašlo je na vidjelo tek kada si ti istražila
svoju prošlost. Tvoj otac stvarno nije znao za to.«
»Dobro, samo provjeravam«, rekla je Star, očigledno odahnuvši.
»Da je Atlas znao da imaš majku koja te voli i ne želi te se odreći, to bi
vjerojatno narušilo tvoje čudesno posvojenje«, ubacio se Miš. Star ga je
prijekorno pogledala, na što se pokunjio.
»I ja imam slično pitanje«, rekla je CeCe.
»Samo izvoli, pitaj«, potaknuo ju je Georg.
»Je li Pa sigurno ostavio podatke u bolnici u Broomeu na koje su se Sarah i
Francis mogli javiti, u slučaju da su došli po mene?«
»Apsolutno. Čak sam tijekom godina više puta zvao bolnicu u Broomeu i
pitao je li te tko tražio.«
»Drago mi je što to čujem, hvala, Georg«, odvratila je CeCe, utješena.
»A moja baka, Stella?« upitala je Elektra. »Znam da su se ona i Pa upoznali.
Ustvari, ona mi je na kraju ispričala pola moje priče.«
»Imaš pravo, Elektra, da. Moji ljudi i ja doznali smo da je Cecily postala
učiteljica u Harlemu, otvorivši školu isključivo za to da siromašnu crnu djecu
može slati na najprestižnija državna sveučilišta. Kao što možeš pretpostaviti, bila
je jedina bijela učiteljica. Postala je poznata. Ljudi su je pamtili.«
»Kladim se da jesu.«
Georg je nastavio. »Naposljetku smo uspjeli stupiti u vezu s Rosalind -
Cecilynom prijateljicom koja se uspjela službeno upisati kao Stellina majka. Ona
mi je ispričala sve o tvojoj baki... kako je išla na Sveučilište Columbia, da je bila
424
 Knjige.Club Books

aktivistica za ljudska prava, da je ostvarila karijeru u UN-u... a da i ne spominjem

njezinu kćer Rosu.«
»Moju majku«, potvrdila je Elektra, jer nisu svi za stolom znali o kome je
riječ.
»Tako je. Vaš je otac ispričao Rosalind za poslovnu posjetnicu koju su
pronašli zajedno s djetetom pred kućom Majke Hale. Rosalind nije mogla
vjerovati. Rekla mu je da je Cecily posjetnicu godinama čuvala za sreću i da ju je
dala Stelli kad je odlazila natrag u Afriku. Stella ju je sigurno dala Rosi.«
»Ajme, glava me zaboljela od toliko informacija«, nasmijala se Chrissie.
»Da, ovo je kao u filmu!« bez daha je dodala Mary-Kate i popila gutljaj
svojega roséa.
»Kad smo je pitali što je bilo s Rosom, Rosalind je potvrdila da je umrla od
predoziranja.« Elektra je oborila pogled na pod, a Tiggy ju je zagrlila. »Zamolio
sam svoje kontakte u New Yorku da istraže taj slučaj. Pronašli su...«
»Okupljalište drogeraša«, ubacila se Elektra i poštedjela Georga neugodnosti.
»Da, mjesto na koje je Rosa često odlazila. Rekli su nam da te netko odnio jer
si plakala, pa da policija ne dođe istražiti. Čini se da je tvoja majka na samrti
gurnula Pa Saltovu posjetnicu tome nekom u ruku. Sigurno ju je ostavio u tvojoj
košari. Kad malo bolje razmisliš, spasila te.«
Svi za stolom nakratko su utihnuli kako bi razmislili o Rosinoj dirljivoj odluci.
Tišinu je narušila stjuardesa, došavši iz salona kako bi ih pitala može li skloniti
tanjure nakon večere. »Da, molim vas«, potvrdila je Maja. Nakon što je Titanovo
najluksuznije posuđe odneseno sa stola, Maja se dala zakleti da je primijetila kako
Jack suptilno stavlja ruku na Allyno koljeno pod stolom. Srela je sestrin pogled i
upitno podignula obrvu. Ally je porumenjela i tako potvrdila Majinu sumnju.
Nasmiješila se sebi u bradu.
»Je li tko za još vina?« upitao je Charlie, a nekolicina je zaklimala glavom.
»Izvrsno. Ja ću dolijevati crno. Milese, možeš li ti bijelo?« Miles je poslušno
ustao, a Charlie je odmah potom razrogačio oči. »Uf, oprosti. Ti ne piješ, zar ne?
Floriano, možeš li...« Miles je podignuo ruku kako bi ga utišao.
»Bez brige, doktore. Na svu sreću, to što ja ne pijem, ne znači da ne mogu
počastiti ostale.«
Charlie se nelagodno nasmijao.
Dok su obilazili stol s bocama u rukama, CeCe se namrštila. »Dnevnik
završava na baš čudnom mjestu, zar ne?«
Sestre su se uglavnom složile. »Da«, rekla je Star. »Georg, zašto dnevnik
prestaje 1993. godine?«
Georg je izgledao napeto. »Vaš je otac htio da to bude pouzdan zapis o tome
kako je svaka od vas stigla u njegov život. I, naravno, kao objašnjenje nekih
čudnih okolnosti koje ste pretrpjele u djetinjstvu.«

425
 Knjige.Club Books

»Popijmo u to ime«, CeCe je podignula svoju iznova punu čašu.

»Zna li se što je bilo s dijamantom?« upitala je Tiggy. »U prvoj se polovici
dnevnika često spominje, ali čim se Pa nastanio u Atlantidi, prestao je pisati o
njemu.«
»Imaš pravo, Tigs. Je li ga vratio Eszuovima?« upitala je Elektra.
»Vaš otac nikomu nije htio otkriti gdje se dragulj nalazi, pa čak ni meni.
Izbjegavao je govoriti o njemu i gledao je na to kao na simbol svega bez čega je
u životu ostao. Što se tiče njegova trenutačnog odredišta...« Georg je slegnuo
ramenima.
»Možda ga je jednostavno... bacio u ocean?« zamišljeno je rekla Star,
pijuckajući bijelo vino.
Za stolom je ponovno zavladala tišina dok je svaki član šire obitelji D’Aplièse
donosio vlastiti zaključak o sudbini tajanstvenoga dijamanta.
Potom se oglasila Merry. »Je li i poslije 1993. tražio moju majku?« upitala je.
»Je li i dalje putovao kada biste pronašli neki novi trag, Georg?«
»Da, Merry; Ama baš nikada nije prestao, sve dok ga sredinom 2000-ih
narušeno zdravlje nije spriječilo u tome. Vi ste danas ovdje isključivo zahvaljujući
njegovu neumornom trudu.«
»A, Čisto da budemo sigurni, nikada nije pronašao Elle?« upitala je Maja.
Georgu se stisnulo grlo. »Vaš je otac nikada nije pronašao.«
Merry je glasno uzdahnula. »Pitam se što joj se dogodilo.«
»Meni samo nije jasno odakle vam koordinate koje su nas odvele do Merry«,
ubacila se CeCe. »Nešto mi tu ne štima. Sigurno ste prošle godine dobili neke
nove informacije, zbog čega ste dali ugravirati njezine koordinate na armilarnu
sferu.«
Georg je kimnuo glavom. »Tako je.«
Star se nagnula prema naprijed. »No, nemojte nas držati u neizvjesnosti,
Georg. Što ste doznali?«
Oklijevao je, a zatim uzeo rupčić kako bi obrisao čelo.
»Ima li to kakve veze sa Zedom?« navaljivala je Maja. »Budući da koordinate
vode do kuće koju je posjedovala njegova obitelj?«
»Ne. Zed nema ništa s time. Djevojke...« Georg je duboko udahnuo.
»Vjerujem da ima i boljih načina da ovo učinim, ali za promjenu, u ovome sam
trenutku pomalo nepripremljen. Kao što znate, dnevnik vašeg oca završava 1993.
godine. Više nije pisao u njega, uglavnom zato što je otada vodio miran život.
Iskreno vjerujem da je posljednjih dvadeset godina bio sretniji nego ikada dotad.«
»Ali...?« upitala je Elektra.
Georg je nastavio. »Nakon onoga prvog pregleda kod liječnika, kad smo
doznali da ga zdravlje izdaje, pitao sam ga želi li zapisati priču o svojim ranim
godinama, prije nego što je počeo voditi dnevnik u Parizu.« Zastao je da otpije
426
 Knjige.Club Books

gutljaj vode. »Rekao mi je da je više puta razmišljao o tome, ali da ga previše bole
uspomene na Rusiju. Međutim, pobrinuo se da ja doznam dovoljno da vam
odgovorim na sva moguća pitanja.«
»To je sjajno, zato što i dalje imam osjećaj da dosta toga ne znamo«,
čeznutljivo je dometnula Star. »Ne znamo ni što se zbilo između Pa Salta i Kreega
dok su bili djeca.«
Elektra je prekrižila ruke. »Dakle, Georg. Ispričajte nam o Rusiji.«
»Svakako sam to htio, ali igrom slučaja, on vam to može ispričati svojim
riječima.« Ustao je i nakratko otišao u salon.
Maja se okrenula prema Ally. »Znaš li što se događa? Merry i ja smo te danas
vidjele kako rešetaš Georga u hodniku.«
Ally je odlučno odgovorila: »Nakon što smo danas vidjeli Zeda na televiziji,
zatekla sam Georga svog izvan sebe na palubi. Da skratim priču, tražila sam da
mi kaže zašto.«
»Čekaj malo, jesi li zato htjela da prije večere sve iščitamo dnevnik do kraja?«
Upitala je Elektra. Ally je kimnula.
Georg se vratio s naramkom bijeloga papira i počeo ga ravnomjerno dijeliti
među sestrama.
»Što je to? Još jedan dio dnevnika?« upitala je Tiggy.
»Pa, ne baš«, odvratila je Ally.
Star je pomno proučila prvi list papira. »Pogledajte Pa Saltov rukopis. Ovdje
nije ni približno uredan kao prije. S godinama je dobio artritis u zapešćima od
jedrenja«, dodala je. »To znači da je ovo... nedavno napisano. Zar ne, Georg?«
Odvjetnik je ozbiljno kimnuo glavom.
»Kada je to napisao? Netom prije smrti?« upitala je Merry.
Georg nije odgovorio na njezino pitanje. Umjesto toga, na- kratko je zastao i
skupio snagu kako bi svoju dužnost odvojio od osjećaja. »Pred sobom imate pravu
priču p posljednjim danima života svojega oca i tome kako su oni povezani s
njegovim početkom. Moram vas upozoriti da čete u njoj, čim je počnete čitati,
pronaći podatke koji su oprečni onima koje sam vam dao. I ja, ali i Marina.«
»Ma?« razočarano je upitala Tiggy.
»Molim te, chérie, saslušaj Georga.«
»Želim da znate kako vas Ma i ja nikada nismo željeli prevariti. Sve što smo
proteklih godinu dana činili osmislio je vaš otac, a Marina i ja samo smo provodili
njegov plan u djelo.«
»O, Bože«, zastenjala je Elektra.
Napetost za stolom bila je opipljiva. Georg je odlučno nastavio: »Sve ste
pročitale njegov dnevnik i svjesne ste da mu Marina i ja dugujemo sve što imamo.
I zato smo mu...« pomno je razmislio o svojim sljedećim riječima, »beskrajno

427
 Knjige.Club Books

odani. I, kao što ćete uskoro pročitati, sve što smo učinili bilo je zato da vas
zaštitimo.«
»Iznenađenja se samo nižu«, prošaptala je Maja i odmahnula glavom.
»Znam, chérie, sve znam«, rekla je Ma sa suzama u očima. »Ali to je kraj. Te
posljednje stranice sadrže cijelu istinu.«
Georg je duboko uzdahnuo. »Moram reći da mi je vaš otac strogo naredio da
vam te posljednje stranice dam isključivo nakon što... se nešto dogodi... ali dok
sam jutros razgovarao s Ally, zaključio sam da vam ih ipak trebam dati sada.«
Star je djelovala rastreseno. »Georg... što ćemo doznati?« upitala je. Georg
ništa nije rekao, samo je odmahnuo glavom.
»Ally?«
»Nisam još pročitala. Georg mi je samo prepričao u kratkim crtama«,
odvratila je. Jack ju je zaštitnički zagrlio naočigled svima.
Georg je spojio ruke iza leđa i razmislio što će reći. »Kao što sada znate, vašeg
je oca u osamdesetim godinama počelo izdavati srce, čega vi uglavnom niste bile
svjesne. Nipošto nije htio da patite zbog toga.« Svi za stolom bili su na iglama i
napeto slušali svaku njegovu riječ. »Nakon što ste pročitale njegov dnevnik, sada
znate i da mu je Kreeg Eszu bio cjeloživotna prijetnja, koja se...« Georg je pognuo
glavu, »izgleda nastavila sa sljedećim naraštajem. Kad je vaš otac shvatio da mu
vrijeme istječe i da vas više neće moći osobno štititi, smislio je plan kako bi svoje
kćeri poštedio Kreegova, ali i Zedova daljnjeg progona.«
»Kakav to plan, Georg?« napeto je upitala Tiggy.
»Da se suoči s njime.«
»O, Bože«, promrmljala je Merry.
»Umrli su istoga dana...« zgranuto je protisnula Maja. »Ally, kad si vidjela
Titan, rekla si da si dobila dojavu da je u blizini viđen i Olimp?« Ally je kimnula.
»Čekaj, dakle, nije umro u Atlantidi kao što ste nam rekli?« uznemireno je
upitala CeCe.
»Ne, CeCe, nije.«
»Ti bokca, Georg! A pretpostavljam da si i ti to znala, Ma? Kako ste nas mogli
tako izdati?« uzviknula je Elektra.
»Znam da vam to nije drago«, rekla je Ally, »ali ne smijete ih kriviti. Ima
još.«
»Je li ga Kreeg ubio? Je li on ubio Kreega? Isuse!« vikala je CeCe.
»Molim vas, djevojke, pročitajte dnevnik«, zavapio je Georg.
»Ne možemo tek tako sjediti i čitati, to je smiješno«, odvratila je CeCe.
»Star«, okrenula se sestri, »bi li nam svima pročitala te stranice? Kao što si dosad
čitala meni?«
»Ah. Odgovara li to svima?«

428
 Knjige.Club Books

Svi za stolom jednoglasno su se složili.

Star se naočigled uznemirila zbog te odgovornosti, stoga joj je Miš utješno
stavio ruku na križa. Duboko je udahnula i progutala knedlu. »No dobro«, rekla
je.
»Djevojke, smeta li vam što smo svi mi ovdje?« upitala je Chrissie. »Ili da
zbrišemo?«
»Ne, ostanite. Svi vi«, rekla je Maja i namjerno pogledala Mary-Kate i Jacka.
»Svi koji smo ovdje dio smo te priče u određenom smislu. Mislim da svi trebamo
čuti njezin kraj kako bismo je razumjeli.«
»Slažem se«, rekla je Ally i naslonila se na Jackovo rame. Usred toga vrtloga
emocija, nitko za stolom nije bio dovoljno pozoran da primijeti još i to otkriće.
»Prije nego što počnemo«, rekla je Elektra. »Milese, molim te, budi ljubazan
i donesi još koju bocu vina iz potpalublja.«
»Ja bih popila džin-tonik«, rekla je Tiggy. »Mislim da bi ga i Pa pio u
ovakvom trenutku.«
»I ja«, dobacila je CeCe.
»Može«, kimnula je Star.
»Dobro«, rekao je Miš i ustao. »Idem ja po jake džin-tonike. Hajdemo,
Milese!«
Svih se sedam sestara pripremalo za ono što ih čeka. Svaka je na svoj način
gajila određene sumnje o okolnostima očeve smrti. Bi li čovjek kojega su sve
toliko voljele svojim kćerima doista uskratio priliku da se oproste od njega? To
im uopće nije imalo smisla.
Nakon što su svi posluženi pićem i iznova posjedali za stol, Star je pročistila
grlo. »Jesmo li spremni?«
»Da, Star«, rekla je Ally. »Svi smo spremni.«
Star se usredotočila na stranice pred sobom. »Pa kaže: >Kćeri moje. Moje
drage, najdraže kćeri...<«

429
 Knjige.Club Books

Pa Saltove posljednje stranice

Na Titanu
Lipanj 2007.

430
 Knjige.Club Books

55.

KĆERI MOJE. MOJE DRAGE, najdraže kćeri. Ako ovo čitate, to znači da je Georg
ispunio svoju dužnost. Sada znate da sam doista otišao s ovoga svijeta i ubrzo čete
doznati sve okolnosti koje su do toga dovele. Budite uvjerene da bdijem nad vama
s onoga svijeta, u koji - kao što znate - vjerujem svim srcem.
Ako je Georg vjerno slijedio moje upute, tada je svaka od vas nedavno
poduzela putovanje kako bi otkrila svoju prošlost i doznala kako sam posvojio baš
nju. Vjerujem da ste pritom doživjele bolne spoznaje, ali se nadam i da vam je to
pružilo trenutke istinske sreće. Sada ste već jamačno pročitale moj dnevnik i znate
sve što možda niste znale o tome kako su se naši životi isprepleli. Vaše su mi
biološke obitelji bile vrlo drage i sve što jesam, dugujem njima.
Želim biti potpuno jasan s vama. Isprva vam nisam namjeravao dati sljedeće
stranice na čitanje. Kao što ću vam - nadam se - uspjeti objasniti, stvari se nisu
odvile onako kako sam očekivao. Dapače, daleko od toga.
U mojem ste dnevniku doznale da mi je cijeli život protekao u sjeni tuđega.
Kreeg Eszu vjeruje da sam ja, Atlas Tanit, ubio njegovu majku i ukrao dijamant s
njezina mrtvog tijela dok smo gladovali u Sibiru dvadesetih godina prošlog
stoljeća. I, kao što znate, zbog toga me progoni cijeli svoj život.
U jesen 2005. godine doživio sam manji srčani udar, zbog kojega vas nisam
htio nepotrebno zabrinjavati. Međutim, nakon pomnih pretraga, liječnici u Ženevi
obavijestili su me da moj vitalni organ otkazuje i da ću, premda to nisu mogli
pouzdano tvrditi, tek pukom srećom poživjeti do devedesetoga rođendana. Ta me
vijest nije nimalo rastužila. Živim već vrlo, vrlo dugo - dulje nego što sam uopće
očekivao. I život mi je podario neopisivu čast gledati kako svaka među vama
odrasta u čudesnu osobu, stoga zahvaljujem svojim sretnim zvijezdama na
vremenu koje su mi podarile na Zemlji.
Međutim, vijest o tome da me zdravlje izdaje potaknula me na žurno
djelovanje. Budući da više neću moći biti uz vas i štititi vas, zabrinuo sam se da
ćete se naći na meti samoga Kreega ili pak njegova sina Zeda. I zato sam, zajedno
s Georgom i Marinom (a što sam jednako tako imao čast činiti cijeloga života),
smislio plan za koji sam vjerovao da će Kreega i njegova sina spriječiti da vam
ikada više pokucaju na vrata.
Kao što ste i same mogle zaključiti, pravda za kojom Kreeg Eszu traga
nadasve je osvetničke prirode. On želi osvetu za čin koji, vjerujem da to ne moram
ni isticati, nisam skrivio. Međutim, procijenio sam da bismo - dopustim li Kreegu
da konačno izvede osvetu kakvu priželjkuje punih osamdeset godina i oduzme mi
431
 Knjige.Club Books

život - time možda mogli postići dogovor na temelju kojega će vas pustiti da živite
u miru. U proljeće 2007. godine javio sam se Eszuu uputivši pismo na adresu
tvrtke Lightning Communications. U njemu sam poručio koliko žalim zbog sveg
neprijateljstva između nas te da mu želim pružiti priliku da »izravnamo račune«.
Nisam se začudio kada je Kreegova privatna tajnica za manje od dvadeset
četiri sata nazvala Georga i ugovorila mjesto našeg susreta - u zabačenoj uvali
nedaleko od obale Delosa u Egejskome moru.
Kako bih vas zaštitio od te užasne istine i situacije, svjestan da sam ionako na
korak do smrti, dogovorio sam sve da vas obavijeste kako sam doživio još jedan,
pogubni srčani udar. Zamolio sam Ma da vam kaže kako su moje tijelo odmah
odvezli, stavili u olovni lijes i u privatnom pogrebu spustili s Titana u more.
Taj je dio mojega plana bilo nepobitno najteže izvesti. Svjestan sam boli i
zbunjenosti koju će vam ta spoznaja nanijeti i zbog toga mi je - ali i zbog koječega
drugog - silno, silno žao. Ipak, nadam se da ćete shvatiti kako je to bilo jedino
čega sam se mogao domisliti, a da ne otkrijete da me ubio Kreeg Eszu.
Devetnaestoga lipnja preuzeo sam Titan od Hansa Gaje u njegovoj luci u Nici
i obavijestio ga da ću mu ga za četiri dana ostaviti u uvali kod Delosa. Hans se
svim silama trudio upozoriti me na opasnost, kao i zakone koji brane da jahtom
upravljam sam, no bio sam odlučan i kao vlasnik jahte, naredio sam operaterima
i časnicima da se iskrcaju.
Usprkos svemu, moje lagano krstarenje do Delosa bilo je mirno iskustvo,
prepuno uspomena iz našega zajedničkog života. Uvjeravam vas da sam tijekom
toga - kako sam vjerovao - posljednjeg putovanja, osjećao isključivo spokoj.
Trećega dana oprezno sam uvezao Titan u dogovorenu uvalu i vidio da me
Olimp već čeka. Na njegovu pramcu stajala je samotna prilika. Kada sam privezao
jahtu paralelno s njime, spustio sam sidro i izašao iz upravljačke kabine.
Pred sobom sam ugledao lice koje me osamdeset godina progonilo u noćnim
morama. Lice koje sam vidio tijekom najgorega dana svojega života u Sibiru, u
kavani u Leipzigu i pred knjižarom Arthur Morston Books. Jedno smo vrijeme
šutjeli i strijeljali se pogledima, iščekujući ono što će uslijediti.
»Zdravo, Kreeg.«
»Zdravo, Atlase. Već te odavno želim vidjeti.«
»Znam. Smijem li se ukrcati?« Kreeg se nacerio i uzeo metalni mostić na
svojoj palubi. Pružio mi je jedan njegov kraj. »Hvala.« Oprezno sam se uspeo i
na sve četiri po njemu prešao s Titana na Olimp.
»Vidim da više nisi onako brz«, prezrivo je rekao Kreeg.
»Nikada i nisam bio brz. Sjećam se da si ti uvijek bio brži kad smo igrali
nogomet u snijegu.«
»Ništa čudno«, zagraktao je. »Kad si vječito držao nos u knjigama.«
Sišao sam na palubu. »Možda. Ako smijem pitati, jesmo li sami?«

432
 Knjige.Club Books

Kreeg je kimnuo. »Jesmo.« Polako je posegnuo iza sebe. Znao sam što slijedi.
Eszu je izvadio mali metalni pištolj i uperio ga u moj trbuh. »Prepoznaješ li ga,
Atlase?« upitao je.
Odmahnuo sam glavom i smireno rekao: »Nažalost, ne.«
»To je Korovin.«
Izvio sam obrve. »Naravno. Prvi sovjetski automatski pištolj, ako se ne
varam? Svi su ih čuvari imali dok smo bili djeca. Kao i boljševici.«
»Drago mi je čuti da te pamćenje i dalje besprijekorno služi.« Kreeg mi je
polako prilazio, sve dok nas nije dijelilo tek nekoliko centimetara. Odlučno je
uperio cijev pištolja u moj trbuh. »Sačuvao sam ga. Ukrao sam ga mrtvom
vojniku. Godinama sam ga nosio uza se u nadi da ćemo se opet sresti.«
»Prije nego što me ubiješ, Kreeg, bi li volio znati istinu?«
»Istinu?« ponovio je, a zatim prasnuo u grlen, gromoglasan smijeh.
»Zanimljiva riječ. Bez brige, Atlase. Nisam toliko dugo čekao da bih te odmah
ubio. I ja tebi želim reći nekoliko stvari. A sad se okreni.« Poslušao sam ga. »Ruke
u vis.«
»Kako ti kažeš, Kreeg.«
Zario mi je pištolj u leđa. »Hodaj do stražnjeg dijela palube. Ondje sam
postavio stol i dva stolca. Da posljednji put porazgovaramo.« Polako smo prošli
cijelom dužinom Olimpa i stigli na stražnji dio palube. Između dvaju stolaca
stajao je stol od mahagonija. »Sjedni.«
Izvukao sam jedan stolac, Kreeg je izvukao drugi. I dalje je čvrsto držao
pištolj u ruci, ali je ruku oslonio na stol između nas, stoga mi je sada nišanio prsa.
»Divna ti je jahta, Kreeg.«
»Nije velebna kao tvoja«, prezirno je dobacio.
Strijeljali smo se pogledima. Njegove su bile prepune bijesa. Pokušao sam ga
umiriti. »No, eto me, nenaoružanog i pred tobom nakon toliko godina bježanja.
Čekam da izvršiš osvetu na koju si oduvijek smatrao da polažeš pravo. Samo te
jedno molim, Kreeg - nakon moje smrti, smatraj tu zavadu završenom. Želim da
ti, i tvoj sin, pustite moje drage kćeri na miru.«
Kreeg mi se ponovno nacerio i ovoga puta otkrio niz bijelih zuba i opasnu
namjeni. »Što se mene tiče, Atlase, to je davnih dana završeno.«
»A da?« upitao sam.
Eszu je slegnuo ramenima. »Zbilja vjeruješ da u određenom trenutku
proteklih četrdeset godina nisam uspio doći na tvoja vrata? U Atlantidu. Privatnu
palaču nazvanu s tebi svojstvenom pompoznošću.«
»Cijelo vrijeme znaš gdje živim?«
»Naravno da znam. Još od sedamdesetih.«
»A zašto onda nisi došao?«

433
 Knjige.Club Books

Kreeg se opet iscerio. »Sve u svoje vrijeme.«

»Je li to zato što se služiš sinom kako bi progonio moje kćeri?«
»On je definitivno... slab na tvoje djevojke.« Kreeg je repetirao pištolj. »Nego,
da čujem, što mi to želiš reći prije nego što umreš?«
Odmahnuo sam glavom. »Počinjem se pitati ima li svrhe. Rekao sam ti istinu
prije više od osamdeset godina, dok smo zajedno stajali nad tijelom tvoje majke.«
Kreegova se čeljust stegnuta te je suzio oči. »Bili smo braća, Kreeg. Ni onda mi
nisi vjerovao, zašto bi sada?«
»Što ti imam vjerovati, Atlase? Nikad neću zaboraviti kako si stajao ondje s
njezinom dragocjenom ikonom u ruci, crvenom od njezine krvi. Zatukao si je
njome, a kožna torbica s dijamantom na tebi potvrđivala je povod.«
Stresao sam se pri sjećanju na to. »Rekao sam ti što se dogodilo. Kao što
dobro znaš, tvoja je majka spavala s višim časnikom Crvene armije kako bi nas
prehranila.«
Kreeg je prezirno otpuhnuo na tu uspomenu.
»Nisam ni znao da ima dijamant. Samo sam načuo da ima nešto vrlo vrijedno.
Molila je časnika da ga proda u njezino ime kako bismo imali što jesti, Kreeg. Zar
se ne sjećaš kako smo gladovali? Kako smo se smrzavali...«
»DOSTA!« zaurlao je Kreeg i slobodnom šakom udario o stol.
»Saslušaj me. Te sam ti noći pokušao dokazati da je tvoja majka uvidjela
svoju pogrešku i zamolila me da tu >dragocjenost< odnesem njezinom rođaku u
Tobolsk na čuvanje. Tako da je, u slučaju da joj boljševici dođu pretražiti kuću,
ne nađu. U rukama sam držao njezino pismo. Trebao sam ga predati rođaku, ali
kad si ono vidio, nisi ga ni pročitao.«
»Nisam ni morao!« dreknuo je.
»Samo si ga zgužvao i nagurao mi ga u usta...«
»Bezočno si LAGAO samo da se izvučeš. Znao si za dijamant! Ne govori da
nisi! Htio si ga za sebe. I zato si je uhvatio nespremnu i onda si je...« Kreeg je
zastao, a oči su mu se ispunile suzama.
Odgovorio sam smireno, ali odlučno. »Nisam imao pojma za dijamant do te
večeri, kada sam pobjegao od kuće jer si me pokušao ubiti. Ali, kakve to sad ima
veze? Ti nikada nećeš prihvatiti što ti govorim. Molim te, preklinjem te, izvrši
osvetu koju oduvijek priželjkuješ.«
Kreeg je počeo teško disati. Ne sklanjajući pogled s mene, posegnuo je u džep
slobodnom rukom i izvadio tabletu. Progutao ju je bez vode pa se stresao.
»Sigurno si čuo za moju dijagnozu. Dali su je u vijestima.«
Kimnuo sam. »Jesam. Žao mi je. Nema okrutnije bolesti od raka.«
Slegnuo je ramenima. »Rak nije ništa u usporedbi s onim što si mi oduzeo.«
Uzdahnuo sam. »Ništa ti nisam oduzeo, časna riječ. Ali, ako želiš reći da je
okrutno ne spoznati majčinu ljubav, imaš pravo.«
434
 Knjige.Club Books

Kreeg je likovao. »Izvrsno, Atlase. Nisi ubio samo moju majku. Ubio si i
svoju, davno prije toga!«
Njegove su mi riječi proparale utrobu. »Znam«, rekao sam. »Često sam
razmišljao o tome i priželjkivao da je svemir toga dana kad me rodila uzeo mene,
a ne nju.«
Opustio se na stolcu, očito zabavljen mojom boli. »Ironično, ti ne bi preživio
da nije bilo moje majke. Ona te porodila.«
»Znam. Mnogo mi je puta to rekla i nadam se da sam joj se uspio odužiti tako
što sam bio poslušno dijete, naročito nakon što je moj otac otišao.«
Kreeg me netremice gledao. »To pismo koje spominješ. Ono koje je napisala
moja majka. Šteta što ga više nemaš kod sebe, Atlase.«
»Imam.«
»Molim?«
»Čuvao sam ga kao oči u glavi. Želiš li ga pročitati? Kreeg je polako kimnuo.
»Smijem li posegnuti u džep?«
»Polako.«
Oprezno sam izvadio pismo iz hlača i stavio ga na stol. »Izvoli. Još je
pohabano i ima tragove zuba od onoga groznog dana.«
Kreeg je povirio u omotnicu. »Naslovljeno je na Gustava Melina.«
»Rođaka tvoje majke«, kimnuo sam.
»Ti ga otvori, Atlase. Ako misliš da ću odložiti ovaj pištolj, varaš se.«
»Kako želiš.« Uzeo sam omotnicu, lagano izvadio stari list papira i lagano ga
pogurnuo preko stola prema Kreegu. Proučio je sadržaj.

Dragi Gustave,
nadam se da ste ti i Aljona dobro koliko možete biti.
Žao mi je što vam se rijetko javljam. Otkad je Kron umro, situacija,
nije lagana.
Kao što znaš, Crvena nas armija drži na oku. I zato bih te nešto
zamolila.
Ako ovo čitaš, to znači da mladi Atlas stoji pred tobom.
On je moj pouzdani glasnik i donio ti je pošiljku nemjerljive
vrijednosti.
Gustave, ti si jedina rodbina koja mi preostaje. Moram te zamoliti da
čuvaš tu pošiljku dok napetost ne popusti i više ne budemo pod stalnom
prismotrom.
Zamolila bih te da je ne otvaraš, ali ako je ipak otvoriš, znam da ćeš
doći u napast da prodaš njezin sadržaj. Molim te, Gustave, ma koliko

435
 Knjige.Club Books

iskušenje bilo jako, sjeti se da se ja skrbim o dva izgladnjela dječaka.

Kada budem u mogućnosti, prodat ću predmet i bogato te nagraditi.
Primorana sam tražiti to od tebe jer sam pogriješila.
Otkrila sam boljševičkom vojniku da postoji i brinem se što će
uslijediti.
Molim te, potvrdi Atlasu da ćeš ga preuzeti, pa će ti dati pošiljku.
Hvala ti, Gustave. Vjerujem da ćeš se pokazati kao odan rođak.
Voli te
Rea Eszu

»Prepoznaješ li još uvijek majčin rukopis?« upitao sam nakon što je Kreeg
pročitao pismo.
Kimnuo je. »Da. Ne sumnjam da je ona to napisala, ali to te ne opravdava ni
na koji način. To baš ništa ne mijenja.«
»Nadam se da daje širi kontekst o tome što se onoga dana dogodilo. Tog jutra
tvoja mi je majka dala pismo i objesila mi kožnu torbicu oko vrata. Kunem ti se,
Kreeg, nisam ni znao što je unutra.«
»Glupost! Zašto bi moja majka tebi povjerila toliko važan zadatak? Kao što
si već priznao, ja sam bio snažniji. I njezin rođeni sin.«
»Upravo je zato i odabrala mene. Morao sam proći više od trideset kilometara
po ciči zimi. Nitko nije jamčio da ću uopće preživjeti to putovanje. Na taj te način
štitila.«
Kreeg je skeptično zaškiljio. »Zgodan izgovor.«
»Istina je. Kao što se sjećaš, u to vrijeme ionako nisi bio kod kuće, nego na
podukama u susjednom selu. Samo si ti imao taj privilegij. Ako ti to ne govori da
je tvoja majka htjela samo najbolje za tebe, onda ne znam.«
Podignuo je pištolj nekoliko centimetara sa stola. »Nastavi.«
Progutao sam knedlu. »Sjećam se da sam na odlasku otvorio ulazna vrata i da
me vjetar gotovo bacio natrag u hodnik. No nekako sam se uspio izvući i zatvoriti
za sobom. Nisam se udaljio više od deset metara od kuće kada sam ili vidio.«
»Koga?«
»Vojnike. Boljševike. Bila su petorica. Znao sam da njihov dolazak znači
nevolju. Uplašio sam se... pa sam pobjegao u šupu s ugljenom i sakrio se. Dok su
prilazili kući, vidio sam da ih predvodi muškarac s kojim je tvoja majka spavala.
Počeli su lupati na vrata, ali im nije otvorila. I zato su propucali kvaku i provalili
unutra. Čuo sam da ona vrišti...« Zastao sam kako bih se pribrao kada mi je taj
zvuk iznova počeo odjekivati glavom. »Ispreturali su cijelu kuću. Porazbijali
vaze, svjetiljke, razbucali krevete... sjećaš se na što je sve sličilo.«
Kreeg nije odmah odgovorio. »Da.«

436
 Knjige.Club Books

»Imao sam osjećaj da njihova potraga traje cijelu vječnost, ali nisu uspjeli
pronaći ono što su tražili zato što je visjelo oko mojeg vrata. Kad su ostali
uskraćeni za plijen, muškarci su pobjesnjeli. Počeli su vikati na svojeg vođu,
prozivali su ga lažljivcem i proklinjali što ih je doveo. A on se zbog toga okomio
na tvoju majku. Žestoko se bunila, no bio je odlučan. Čuo sam je kako preklinje...
govorila je da ima sina, da će ostati siroče...« Suze su mi nahrupile na oči dok sam
prepričavao te gorke događaje. »Začuo sam niz tupih udaraca nakon kojih se
vrištanje tvoje majke stišalo i naposljetku prestalo. Muškarci su potom
jednostavno otišli, nestali su u mećavi iz koje su i došli.« Zastao sam kako bih se
pribrao jer nisam htio ispustiti ni jednu jedinu pojedinost. »Nakon nekog vremena,
usudio sam se izaći iz te šupe u kojoj smo držali ugljen. Bilo me užasno strah...
Ušao sam u kuću i vidio što su učinili. Uništili su naš dom. Zazvao sam tvoju
majku, ali nisam se ni najmanje nadao da će se odazvati. Pronašao sam je pokraj
krvave drvene ikone koju je carević dao tvojem ocu u znak zahvalnosti za vjernu
službu.
Vojnici su je upotrijebili kao oružje, sasvim sigurno da za kraj pokažu koliko
mrze cara i njegove pristaše.«
Kreeg je lupnuo prstima po stolu. »Držao si je u ruci kad sam ušao.«
»Da. Samo sam je uzeo da je sklonim, od nje. Ništa drugo, kunem ti se
životom svojih kćeri.«
Kreeg se usudio skrenuti pogled s mene prema vodi. »Znao sam da nešto nije
u redu dok sam prilazio kući, zato što su vrata bila otvorena. Ušuljao sam se najtiše
što sam mogao jer nisam znao koga ću zateći. A zatekao sam tebe.« Ponovno je
sreo moj pogled. »Sjećaš li se što si mi rekao, Atlase?«
Progutao sam knedlu. »Žao mi je«, prošaptao sam.
»Nisam smatrao da žališ zbog onoga što si učinio, nego zato što sam te ulovio
na djelu.«
»Kreeg, istog si trena nasrnuo na mene. I dan danas se sjećam siline kojom si
mi istrgnuo ikonu iz ruke. Bio si nevjerojatno snažan.«
»Ali si mi je oteo...«
»A ti si me bacio na pod.«
Kreeg je liznuo usne prisjetivši se toga. »Dok smo se hrvali, košulja ti se
raskopčala i tad sam ugledao kožnu torbicu. Više sam je puta vidio kako visi oko
majčina vrata. I onda sam shvatio što si učinio. Lopove i ubojico.«
»Razlika između nas, Kreeg, sastoji se u tome da si ti znao što je točno u toj
torbici, a ja nisam.«
»To ti tvrdiš, Atlase. Da, znao sam za dijamant. I ja sam čuo da ga spominju,
samo mnogo otvorenije nego što tvrdiš. On je predstavljao moj izlaz. Kartu za
spas. A ti si mi je oduzeo. Sve si mi oduzeo.« Kreeg je polako odmahnuo glavom.
»A onda sam uspio izvaditi pismo iz džepa i pokazati ti omotnicu, ali ti si me
htio udaviti njime.«
437
 Knjige.Club Books

»Zamalo sam uspio.«

»Da. Da nisam zgrabio ikonu...«
»I napao me...«
»U samoobrani... bio bih mrtav.«
Kreeg se zajapurio od bijesa. »Uskoro ćemo doći i to toga, Atlase.«
»Obojica znamo što se potom dogodilo. Dok si ti dolazio sebi, ja sam
pobjegao u mećavu. Već sam bio odjeven za dugo putovanje.« Lagano sam
slegnuo ramenima. »Samo nisam ni slutio koliko će potrajati...«
»Kad sam došao sebi, izašao sam za tobom.«
»A ono što si mi tada doviknuo, progonilo me cijeli život.«
»Pronaći ću te, Atlase Tanite, kamo god se sakrio. I ubit ću te«, ponovio je
Kreeg.
Kimnuo sam. »Trčao sam najdulje što sam mogao da pobjegnem što dalje od
tebe. Naposljetku sam se srušio u nekoj napuštenoj staji.« Živo sam se sjećao toga.
Imao sam osjećaj da iznova proživljavam sve te bolne trenutke. »Stravično sam
se bojao, Kreeg. Bio sam sasvim sam. I zato sam odlučio učiniti jedino što mi je
padalo na pamet - potražiti oca.«
Kreeg se pogladio po bradi. »I mislio sam da ćeš to učiniti. Pretpostavio sam
da ćeš možda stradati u sibirskoj zimi, ali... preživio si. Do danas te nisam imao
priliku pitati kako si uspio.« Upitno me pogledao.
»Ne znam, Kreeg. Moje putovanje Rusijom trajalo je osamnaest mjeseci.
Znao sam da se Švicarska nalazi zapadno od Tobolska, pa sam onamo i išao.«
»Kako si znao u kojem smjeru ideš?«
Upro sam prstom u nebo. »Zvijezde. Otac me često podučavao o Sedam
sestara. Njima sam se vodio kao putokazima.«
Kreeg je frknuo. »To je baš krasno, ali kako si izdržao glad i hladnoću?«
Zažmirio sam. »Vjerujem da su me zvijezde štitile. U najgorim bih trenucima
redovito nabasao na pustu staju ili ljubazne strance koji bi se smilovali nada
mnom. Ipak, sram me priznati da sam se morao odlučiti na postupke kojima se
nitko ne bi ponosio.«
»Krao si?«
Kimnuo sam. »Krao sam. Lagao sam. Varao sam ljude. No preživio sam.«
Kreeg me odmjerio. »Nitko ne bi povjerovao da osmogodišnjak može
preživjeti osamnaest mjeseci na putu kroz rusku pustoš.«
Naglo sam podignuo ruke kako bih dočarao vlastitu nevjericu, na što je Kreeg
snažnije stegnuo pištolj. »U životu sam doživio određene stvari koje potvrđuju da
je tjelesni svijet samo dio onoga što nas okružuje. Ne mogu objasniti kako sam
preživio, ali jesam.« Kreeg je otpuhnuo, nezadovoljan mojim odgovorom. »Na

438
 Knjige.Club Books

kraju sam uspio i premašiti švicarsku. Završio sam u živici jednog pariškog vrta,
gdje sam konačno klonuo.«
Usprkos istini, moj je neprijatelj nastavio tupiti po svom: »Znači, pokušavao
si stići do oca da mu daš dijamant. On je znao za njega i rekao ti je da ga ukradeš!
Zajedno ste skovali taj plan.«
Zanijekao sam njegovu tvrdnju. »Ne krivim te, Kreeg, ali nisi u stanju vidjeti
pravo stanje stvari. Kunem ti se životom svojih kćeri, nisam imao blage veze o
dijamantu. Nisam ni znao da je dijamant u pitanju, dok se nisam sakrio u onu staju
i zavirio u torbicu koju mi je dala tvoja majka. A čak sam i tada mislio da je
izrađen od oniksa ili nekakvog poludragog kamena jer ga je prekrila laštilom za
čizme i ljepilom kojim se služila za rezbarenje kostiju. Tek kada sam primijetio
da mi ostavlja tragove na prstima, očistio sam ga krpom i shvatio što je zapravo.
Evo.« Polako sam otkopčao dva dugmeta na košulji i s vrata skinuo pohabanu
torbicu.
»Što je to?«
»A što misliš, Kreeg? Volio bih da si mi prije osamdeset godina pružio priliku
da ti ga vratim, ali ti si me čvrsto naumio ubiti, a ja u to vrijeme nisam htio
umrijeti. Kao ni u onim kasnijim prilikama kada si me lovio, pa sam opet morao
pobjeći da izvučem živu glavu. U Leipzigu, kada si zapalio moj pansion ili u
knjižari u Londonu... Kako bilo, čuvao sam ga svih ovih godina. Nadao sam se da
ću ti ga, ako do toga dođe, moći vratiti u zamjenu za svoj život i sigurnost svojih
kćeri.« Kreeg je uzeo torbicu i pokušao jednom rukom otpustiti vezicu, ali nije
mogao. »Ne moraš me držati na nišanu, Kreeg. Osamdeset devet mi je godina.
Sve i da hoću, ne mogu pobjeći. Sjeti se, dobrovoljno sam došao k tebi.«
Kreeg je razmislio i zatim pištolj polako spustio na stol. Potom je raspustio
vezice i nježno izvadio sadržaj iz torbice. Pomno je pregledao kamen i počeo ga
trljati o svoju nogavicu kako bi obrisao laštilo za čizme. Nakon toga ga je
podignuo na svjetlo, a dijamant je veličanstveno zasvjetlucao na sredozemnom
suncu.
Kreeg je bio iskreno zbunjen. »Zašto ga nisi prodao?«
»Zato što nije moj.«
»Znači, priznaješ da si ga ukrao!«
»Ne. Priznajem da je spletom okolnosti na koje nisam imao nikakav utjecaj,
završio kod mene.«
Kreeg je zastao i prvi sam put na njegovu preplanulom licu vidio tračak
sumnje. »Dakle, zadržao si dijamant. Ali, majku mi ne možeš vratiti.«
»Ne, brate, ne mogu. Samo, ako izostaviš dijamant iz te priče, molim te, reci
mi zašto bih je ubio. Nismo imali nikoga osim nje. Vjeruj mi kad ti kažem da sam
je volio.«
Kreeg je valjao dijamant u ruci. »Više si volio pomisao na pun želudac.«

439
 Knjige.Club Books

Uhvatio sam se za glavu. »Tko uopće može dokazati da nekoga voli? Ljubav
se osjeća u duši i temelji se na povjerenju. Da si ti meni vjerovao onako kako sam
mislio da mi vjeruješ, znao bi da joj nikada ne bih naudio.«
»Lijepe riječi, Atlase. Oduvijek si bio jak na njima.«
»A to je lijep dijamant i... sada sam ti ga... vratio.« Sklopio sam oči. Svjež,
slani morski zrak ispunjavao mi je pluća, a sunce mi je grijalo lice. Nesvjesno sam
protegnuo ruke iznad glave i osjetio kako me obuzima blažen spokoj. »Kreeg...
više ne držim sav teret svijeta na svojim plećima. Zahvalan sam ti na prilici da ti
kažem istinu o tome što se dogodilo, vjerovao ti meni ili ne. I sad sam... slobodan.
Uzmi taj pištolj, brate. Predajem se i rado ću umrijeti.«
Eszu je oklijevao. »Zar me prije toga ne želiš ništa pitati?«
Načas sam razmislio. »Ustvari, da. Želim. Slijepo si usredotočen na pomisao
da sam znao za dijamant. Prije nekoliko trenutaka spomenuo si kako vjeruješ da
mi je otac rekao za njega. To nije točno, Kreeg. I zato te molim - objasni mi na
što si mislio.«
Eszu je kimnuo. »Kako želiš, Atlase. Ti si meni ispričao svoju priču, a sada
ću ja tebi ispričati svoju, počevši od dana kad si se rodio.«

440
 Knjige.Club Books

56.

Tjumenj, Sibir, 1918.

VLADAVINU CARA NIKOLE II. obilježavalo je rastuće nezadovoljstvo među

njegovim narodom, koje on nikako nije uspijevao ublažiti ni odagnati.
Razjarenost je najviše izazvala nepravedna raspodjela državne zemlje, koja je
pripala uglavnom plemićkome staležu.
Većina duboko religioznih ljudi u Rusiji svakoga je tjedna pohodila svetu
misu, na kojoj se propovijedalo da je Nikolu za cara izabrao sam Bog. Međutim,
kako su pučki trbusi neprestano bili prazni, pastva se počela pitati što će njihovu
bogomdanom vladaru toliko zemlje i moći da bi obnašao svoje dužnosti, kad
njihove obitelji imaju toliko malo.
I tako je društveni revolucionarni pokret počeo uzimati maha. Vrhunac je
dosegnuo u veljači 1917. godine, nakon što su višednevni prosvjedi i nasilni
sukobi Nikolu II. primorali da se odrekne carskoga prijestolja. Vladavinu je
prepustio bratu, velikome knezu Mihajlu Aleksandroviču. Međutim, knez je
prepoznao smjer društvenih strujanja i odbio je zasjesti na prijestolje bez
demokratske potvrde.
Zato je sastavljena privremena vlada pod paskom Aleksandra Kerenskog.
Isprva se kao rješenje problema jalova monarha činio njegov izgon iz zemlje.
Odmah po prisilnom svrgnuću, otvorilo se nekoliko prilika za politički azil. No
nakon višemjesečne rasprave Britanija i Francuska povukle su svoje ponude za
zbrinjavanje carske obitelji s obzirom na to da je careva supruga Aleksandra bila
na strani Nijemaca.
I tako je pitanje što učiniti s carskom obitelji ostalo neriješeno, no tijekom
privremena premijerskog mandata Kerenskoga, Romanovi su živjeli relativno
sigurno. Poslije revolucije, carska je obitelj prepraćena u palaču glavnoga
guvernera u Tobolsku, gdje su ugodno živjeli zahvaljujući pozamašnoj vladinoj
novčanoj potpori. K tome je nekoliko članova carskoga dvora dobilo dopuštenje
poći s Romanovima u Tobolsk, pa su car i carica odabrali svoje najodanije sluge
i poveli ih sa sobom.
Nekoliko mjeseci potom uslijedila je Oktobarska revolucija. Ljudi su bili
nezadovoljni daljnjim ruskim sudjelovanjem u Prvom svjetskom ratu i
nemilosrdnom vladom Kerenskoga. Zbog toga je boljševička Crvena armija
svrgnula privremenu vladu i vlast uzela u svoje ruke. Za premijera su postavili
svojega veličanog vođu, Vladimira Lenjina.

441
 Knjige.Club Books

Odjednom se situacija za rusku kraljevsku obitelj okrenula i boljševici su stali

žestoko raspravljati o njihovoj sudbini. Jedni su bili za izručenje, a drugi su htjeli
da se obitelj osudi na doživotni zatvor. Mnogi su priželjkivali njihovo smaknuće,
kako bi odstranili - kako su vjerovali - taj rak koji onemogućava istinsku jednakost
ruskoga naroda.
Nakon što je Lenjin došao na vlast, vrijeme koje su Romanovi smjeli provoditi
izvan palače glavnoga guvernera postalo je strogo ograničeno. Obitelj čak nije
smjela nedjeljom ići u crkvu. Podrazumijeva se da im je smanjena potpora koju
im je dodijelio Kerenski, a bez »luksuza« poput maslaca i kave ostali su preko
noći.
Vođe stranke naposljetku su se složili da je najbolji ishod za cara Nikolu
revijalno suđenje u Moskvi, kako bi boljševici iskazali svoju moć. No da bi se to
dogodilo, car je morao ostati živ.
To im nitko nije mogao jamčiti. Nezadovoljstvo carevom sudbinom raslo je
među nižim činovima, stoga su se u ožujku 1918. godine suparničke frakcije
boljševika sručile na Tobolsk. Jačao je strah za carsku obitelj i vlada je imenovala
posebnog povjerenika da obitelj preseli petsto pedeset kilometara zapadnije, u
grad zvan Ekaterinburg.
Komesar Vasilij Jakovljev i njegovi ljudi odlučili su započeti opasno
putovanje u gluho doba noći. Nikola, Aleksandra i njihova najstarija kći Olga
izvučeni su iz kreveta u dva ujutro, zajedno s nekoliko članova bivšega carskoga
dvora. Primorani su klipsati rijekama, presjedati kočijama i za dlaku su izbjegli
nekoliko pokušaja ubojstva. Nakon što su prešli nepunih dvjesto pedeset
kilometara toga opasnog puta, obitelj i njihova svita stigli su u grad Tjumenj, gdje
je Jakovljev zatražio da ili vlakom brzo prevezu do Ekaterinburga.
»Ukrcajte se«, zaprijetio je dotadašnjem caru.
»U redu«, odvratio je Nikola i poveo Olgu za ruku. Aleksandra ih je slijedila.
Japet Tanit, carev privatni astrolog i učitelj carevića i njegovih sestara, zagrlio
je svoju suprugu Klimenu - caričinu dvorsku damu. Klimena je bila u visokoj
trudnoći i Japet je putovanje proveo zabrinut za njezino zdravlje. Međutim, nisu
imali izbora nego slušati naredbe komesara Jakovljeva. Da su ostali u Tobolsku,
Crvena armija skratila bi im muke.
Klimena je krenula za Aleksandrom, ali je već nakon prvoga koraka iskrivila
lice od bola.
Japet joj je čvrsto stisnuo ruku. »Dušo, jesi li dobro?«
»Da«, dahnula je. »Danas je vrlo živahan.«
»Ah, tako znači, on je, ha?« upitao je Japet i uspio se nasmiješiti usprkos
svemu.
»Stanite!« viknuo je Jakovljev dok su njih dvoje prilazili vlaku. »Samo
obitelj.«
»A što ćemo mi?« upitao je Japet.
442
 Knjige.Club Books

»Vi ćete u onaj vagon.« Jakovljev je pokazao na zaseban vagon bez

lokomotive.
»Njegova Visost... zna za to?«
Jakovljev se nasmijao. »Nije važno što on zna. A sad«, rekao je podižući
oružje, »idite u onaj vagon.«
Japet je ostao na mjestu. »Morate li trudnicu držati na nišanu?«
»Dakako. Zato što, poput vas, slijepo služi zlom autokratu.«
Japet je na ramenu osjetio nečiju ruku. »Hajde, prijatelju. Idemo.«
Kron Eszu bio je pruski grof i odani pripadnik carskoga dvora još od dolaska
Nikolina oca na prijestolje. Bio je zadužen za podučavanje carevića i njegovih
sestara jezicima i stranim kulturama. Kako je Japet bio odgovoran za glazbu i
klasike, njihove su poduke često imale dodirne točke, pa su Kron i Japet s
godinama postali dobri prijatelji. Kron je imao suprugu Reu - a ona je također bila
Aleksandrina dvorska dama - te s njome četverogodišnjeg sina Kreega.
Mnogi su nagađali da car Nikola II. nije bio sklon Kronu kao nekoć njegov
otac, ali da ga je odlučio vratiti na svoj dvor poslije revolucije zbog njegova
mladog sina, kojem nije želio priuštiti smrtnu kaznu.
»Imaš pravo, Krone«, odvratio je Japet. »Imamo li izbora?«
Pomogao je supruzi da se uspne u susjedni vagon, mračan, vlažan i sve u
svemu otužan. Japet je uzeo Kreega iz Kronovih ruku i unio ga u vagon. »Tako,
maleni.« Japet je pogledom proučio svoje okruženje. »Blagi Bože, ali je ovdje
ledeno, zar ne?«
»Da. Nekako je još i gore negoli vani«, dometnula je Klimena.
Sve u svemu, sedam je članova bivšega carskoga dvora dobilo naredbu da se
ukrca u vagon, uključujući Aleksandrinu krojačicu i još dvije dvorske dame.
Nakon što se i posljednji član svite ukrcao, stražar je čvrsto zatvorio vrata vagona.
Izvana su čuli Jakovljeva kako viče: »Idemo!«
Lokomotiva je stala šištati ispuštajući paru. Tanitovi i Eszuovi gledali su kroz
prozor vagona kako se veliki kotači okreću i Romanovi udaljavaju od željezničke
postaje u Tjumenju.
»Mislite li stvarno da idu u Ekaterinburg?« upitala je Rea.
»Tko zna, draga«, odgovorio je Kron. »Svi su zauzeti prepiranjem i
nadmudrivanjem.«
»Hoćemo li ih ikada više vidjeti, Japete?« upitala je Klimena supruga, sa
suzom u oku.
»Bojim se da nećemo, ljubavi. Bojim se da ne.« Uzeo je suprugu za ruku.
»Ta sirota, nedužna dječica, Japete. Ne mogu to shvatiti.«
Odjednom ih je nekakva golema sila udarila sleđa i srušila na pod vagona.
»Što se događa?« upitala je Rea.

443
 Knjige.Club Books

»Preusmjeravaju nas!« viknuo je Kron.

Nakon nekoliko neugodnih minuta, vagon se umirio i jedan je vojnik naglo
povukao vrata. »Ne izlazite odavde«, rekao je.
»Imate li kojim slučajem malo hrane za moju ženu?« upitao je Japet. »Ili
deku? Kao što vidite, trudna je. Možda vam naš odnos s carem nije po volji, ali
ne možete za njega kriviti nerođeno dijete.« Vojnik je zakolutao očima, ali se
ubrzo vratio i donio nekakve grube vunene prostirke, kao i nekoliko kriški kruha.
»Hvala vam«, iskreno je rekao Japet.
Nakon što je prošlo nekoliko sati bez daljnjih boljševičkih uputa, svita u
vagonu odlučila je malo odspavati. Svi su bili iscrpljeni nakon maratonskoga
putovanja. Parovi su se skutrili u kutu vagona i priljubili se jedno o drugo kako bi
podijelili ono malo tjelesne topline što im je preostajalo.
Eszuovi su, kao obično, ubrzo zaspali i počeli hrkati.
»Japete?« prošaptala je Klimena. »Spavaš li?«
»Ne, ljubavi. Je li ti dobro?« Posegnuo je za njezinom rukom.
»Da, ali nešto ti moram reći. Misliš li da spavaju?«
Japet je istegnuo vrat i promotrio Krona i Reu, čija su se prsa polako nadimala
i spuštala. Kako bi se sasvim uvjerio, lagano je fićuknuo, ali odgovora nije bilo.
»Da. Slobodno govori.«
»U redu. Noć uoči našeg odlaska iz Tobolska, carica mi je nešto dala, ali
plašim se da neću moći ispuniti taj zadatak.«
»Kaži mi.«
Klimena je duboko udahnula. »Znala je da će nas Jakovljev te večeri odvesti
odande. Pitala sam je želi li štogod ponijeti kao uspomenu na svoju prošlost i
položaj vladarke koji joj s pravom pripada. Prišla je komodi i iz jedne ladice
izvadila omanju kutijicu pa je otključala. A zatim je...« Klimena je utihnula jer je
Kron zastenjao u snu, ali se ubrzo vratio hrkanju. »A zatim je izvadila najveći
dijamant koji sam u životu vidjela. Rekla mi je kako je godinama u carskoj obitelji
i da joj je to omiljeni dragulj. Da ga sama ne smije ponijeti jer će po svemu sudeći
pasti u ruke boljševika. I zato ga je...«
»Dala tebi.« Japet je dorekao ono što je njegova supruga namjeravala.
»Da.«
»I gdje je sada?«
»Zašiven u podstavi moje suknje.«
Japet je uzdahnuo. »Usrdno se nadam da će ti se pružiti prilika da joj ga
vratiš.«
»Nitko ne smije doznati za to.«
»Jasno, ljubavi.« Čvršće joj je stisnuo ruku. »Nitko i neće.« Naposljetku je
umor svladao i Tanitove, stoga su Japet i Klimena utonuli u san.

444
 Knjige.Club Books

Klimenu je probudio nalet oštra bola u trbuhu. Imala je osjećaj da joj netko
para i utrobu. Jauknula je.
Japet se naglo uspravio i sjeo. »Dušo, što je bilo?«
»Dijete«, prostenjala je Klimena.
Nježno je stavio ruku na njezin trbuh. »Je li sve u redu?«
»Ne znam. Boli me...« Donjim dijelom trbuha prostrujao joj je još jedan nalet
bola, pa je ponovno jauknula.
»Što se zbiva?« upitao je sneni Kron.
»Dijete«, odvratio je Japet, primijetivši da je mokar oko struka. »Ljubavi,
mislim da dijete stiže.«
Klimena se uspaničila. »Ali treba se roditi tek za mjesec dana!«
»Mislim da ti je pukao vodenjak. Krone, bi li mi dodao uljanicu?«
»Naravno, eno jedne kod vrata.«
Sada su se svi u vagonu razbudili i sjeli. Klimena je opet zajaukala. »Sve će
biti u redu, dušo, vidjet ćeš. Ja sam tu...« tješio ju je Japet.
Kron je donio uljanicu i brže-bolje pretražio džepove u potrazi za šibicom, a
zatim obje pružio Japetu. Kada je on sa sebe sklonio pokrivač i krenuo skloniti
Klimenin, užasnuto je shvatio da tekućina koja ga je natopila nije bistra nego
crvena.
Klimena je zamijetila preneraženost na suprugovu licu. »Što je bilo?«
»Ništa, ljubavi, ništa«, smeteno je rekao Japet.
»Rea!« uzviknuo je Kron.
Njegova se supruga otkrila i pošla prema Klimeni. Japet je pokazao na krv, a
Rea je kimnula. »Vera, Galina!« zazvala je druge dvije dvorske dame. »Trebam
vašu pomoć.« Žene su poslušale i došle.
»Mama?« začuo se sitan glasić. »Što se događa?«
»Sve je u redu, Kreeg«, odvratio je Kron i uzeo sina u naručje. »Dođi sa
mnom, malo ćemo kartati.«
»Spava mi se«, rekao je Kreeg.
»Znam, ali ubrzo ćeš se razbuditi.«
»Japete, skupi sve deke koje možeš. Trebat će nam za krv. Vera, trebam i
vodu.«
»Ali imamo jedva dosta za piće...«
»Kvragu, Vera, zar si slijepa? Ne vidiš li gdje se nalazimo?« obrecnula se
Rea. »Idi i rastopi malo snijega.« Vera je klisnula iz vagona.
Rea je gurnula ruke pod Klimeninu suknju ne bi li napipala dijete. Prestrašilo
ju je ono što je otkrila.
»Klimena, bit ćeš dobro. Tvoje dijete stiže, ali je okrenuto naopako. Izaći će
na noge.« Duboko je udahnula. »Neće biti lako, ali svi ćemo ti pomoći.«
445
 Knjige.Club Books

»Zato toliko krvari?« upitala je zabrinuta Galina.

Rea je kimnula. »Noge su je poderale.«
Japet se vratio sa svežnjem pokrivača. »Kako da pomognem?« upitao je.
Rea je okrenula glavu tako da je samo on čuje. »Drži je za ruku. Miluj joj
kosu. Moli se.«
Japet je kimnuo i sjeo pokraj supruge.
Porođaj je bio dug i bolan. Rea je više puta bila uvjerena da će Klimena
izgubiti svijest, što bi značilo smrt i za nju i za dijete. Međutim, kada god se činilo
da je na rubu predaje, novopečena bi majka usprkos svim izgledima smognula
novi nalet snage u sebi.
»U redu, Klimena. Stisni još jednom i tvoje će dijete stići na ovaj svijet. Ali
moraš jako stisnuti. Moraš dati sve od sebe.« Klimena je sopćući kimnula.
»Dobro.« Okrenula se Japetu. »Kad glavica izviri, bit će omotana pupkovinom.
Čim izvučem dijete, ti je što brže odmotaj. Jasno?« Potreseni je Japet dao sve od
sebe da potvrdno kimne. »Onda smo spremni. Idemo, Klimena. Spremna?«
»Da«, jedva je protisnula Klimena.
»Je’n, dva, tri - tiskaj!«
Klimenini urlici zaboljeli su njezina supruga u dubini duše. Dijete je naglo
izletjelo, ali ga je Rea vješto prihvatila. Japet se zgranuo i zagledao se u modro
novorođenče koje je upravo stiglo na svijet.
»Japete!« viknula je Rea. »Hajde!« Nije oklijevao nakon njezine upute.
Zgrabio je pupkovinu omotanu oko djetetova vrata. »Nema potrebe da budeš
nježan. Samo je skini, što brže.« Usprkos instinktima, Japet je naglo povlačio sve
dok nije oslobodio dijete.
»Zašto... ne plače?« prodahtala je Klimena.
Japet i Rea zagledali su se u maleno tijelo koje nije udahnulo svoj prvi dah.
»O, Bože... molim te... ne«, prošaptao je Japet.
Rea je zgrabila dijete za nogu kao da je netom rođeno tele i žustro ga pljesnula
po stražnjici. Dijete nato kao da je oživjelo i dok je zora pucala nad Tjumenjom,
djetetov je plač odjeknuo vagonom.
Rea je pružila dijete Klimeni. »Evo ga. Bravo, Klimena. Bila si fantastična.«
Klimena je pogledala svoje novorođenče, sa suprugom pokraj sebe. »Zdravo,
maleni.«
»Znala si da će biti dječak«, Klimena«, rekao je Japet. Osjetio je da mu suze
naviru na oči. »Tako sam ponosan na tebe.«
Žena mu se nasmiješila,, kao i kada su im se pogledi prvi put sreli sa suprotnih
krajeva plesne dvorane u Aleksandrovoj palači. »I ti si se dobro držao. Ne bih
uspjela bez tebe.«
»Stvorila si nešto posve savršeno, Klimena.«

446
 Knjige.Club Books

»Mi smo ga stvorili.«

»Ne. Savršen je jer si ga ti rodila.«
Kron im je prišao, noseći Kreega u naručju. »Čestitam, prijatelji. Što nas više
ima u ovome vagonu, to bolje. I dobra je vijest, Japete...« Upro je prstom prema
skladištu. »Da nas zemljaci nisu iznevjerili. Onamo su sakrili bocu zabranjene
votke. Idem nam po čašu da zalijemo djetetovu glavu!«
»Makar što, Krone Eszuu! Daj je amo. Klimeni valja sterilizirati ranu. Upravo
nam to treba«, istaknula je Rea.
Kron se nasmijao. »No, Japete. Vrijedilo je pokušati!«
Dok se sunce penjalo nebom nad Sibirom, vagonom je zavladala tišina. Svi
osim novopečenih roditelja klonuli su od iscrpljenosti nakon proteklih pet sati, a
dijete je zadovoljno sisalo na Klimeninim prsima.
»Divan je«, prošaptao je Japet.
»Gladan je«, nasmiješila se Klimena.
»Znam da nismo željeli razgovarati o imenima u strahu od toga kakva bi nas
sudbina mogla zadesiti«, rekao je Japet. »Ali sada kad je stigao, kako ćemo ga
nazvati?«
»Zar nisi majci obećao da ćeš prvo dijete nazvati po njoj?« zahihotala se
Klimena.
»Jesam, da, ali ne bih rekao da nam sinu pristaje ime Agatha.«
»August?« upitala je Klimena.
»To je malo pompozno, zar ne?« odvratio je Japet. »August Tanit. Ne znam
baš.« Istegnuo je vrat dok je prebirao potencijalna imena.
»No bilo bi lijepo da počinje na A. Aleksej? Aleksandar, u čast caru?«
Japet se zagledao u suprugu. »Želiš li ga odmah po rođenju osuditi na smrt?«
Klimena je odmahnula glavom. »Samo se šalim, dragi.« Odjednom se trznula.
»Jao.«
»Što je bilo?«
»Jako me boli...« Klimena je spustila ruku kako bi opipala izvor bola. Kada
ju je podignula ispod suknje, bila je sva krvava.
Japet se uozbiljio. »Još krvariš...«
Klimena je teško progutala. »Da.«
»Što da radim, Klimena?«
Pogledala je supruga u oči i nježno ga pogladila po obrazu drugom rukom.
»Volim te, Japete. Svim srcem. To je jedino u što sam sigurna u cijelom svojem
životu.«
»I ja volim tebe, Klimena.«
»Nego«, rekla je. »Jako sam umorna. Jako... umorna.« Sklopila je oči, a
suprug joj je stao milovati kosu.
447
 Knjige.Club Books

»Odmori se, dušo. Sigurna si i naše je dijete sigurno, zajedno smo.«

Ubrzo potom, majka, otac i dijete utonuli su u čvrst san.
Probudila ih je vika. »Ustajte!« Novopečena je obitelj zatreptala na jarkom
svjetlu koje je prodiralo kroz otvorena vrata vagona i pogledala boljševičkoga
stražara, naoružanog puškom.
Nije dugo trebalo da cijela svita u vagonu posluša njegovu naredbu. Odnosno,
svi osim smrtno blijede Klimene.
»Dušo?« obratio joj se Japet. Ona je polako trepnula.
»Ustaj, rekoh! Naređuje vam Crvena armija!«
Novorođenče je zaplakalo. »Molim vas, mojoj ženi nije dobro. Noćas je
rodila. Ako imate imalo ljudskosti, pozovite liječnika«, zavapio je Japet.
Stražar mu je polako prišao. »Ljudskosti? Je li car pokazao ljudskost dok je
njegov narod skapavao na poljima?« tiho je prosiktao. »Neka ustane.«
»U... redu je«, prodahtala je Klimena. »Evo, Japete, uzmi dijete.« Njezin ga
je suprug uzeo, a Rea Eszu pohitala joj je pomoći da ustane.
»Imam popis imena«, grubo je rekao stražar. Sljedeći među vama idu sa
mnom: Vera Orlova. Galina Nikolajeva. Klimena Tanit.«
»Što će vam dvorske dame?« upitao je Kron. »Vodite li ih natrag carici?«
Stražar se polako nasmiješio. »Moglo bi se tako reći, da.«
Vera i Galina uhvatile su se jedna za drugu i zaplakale.
Japet je osjećao kao da mu struja juri žilama. »Gospodine, kao što rekoh, moja
je žena noćas rodila. Dijete treba majku.«
Stražar je pogledao Klimenu i kimnuo. »Neka ponese i dijete.«
»Ne!« viknula je Klimena. »Ne!«
Japet je pao ničice. »Molim vas, pustite je da ostane. Kakvu štetu možemo
počiniti iz ovoga vagona? Preklinjem vas. Ne razdvajajte našu obitelj.«
»Vašeg dragog Nikolu nije bila briga za obitelji, a nije ni mene. Ona ide sa
mnom.«
»Vodite mene umjesto nje.«
Stražar se gromoglasno nasmijao. »Ne bih rekao. Muškarcima to ne bi bilo
drago.«
Japet se ukipio. »Molim vas. Nije joj dobro.«
»Vidite li ovo lice?« stražar je tiho upitao Japeta. »Dobro ga pogledajte. To
je lice čovjeka kojeg nije briga.« Krenuo je prema vratima. »Izbor je vrlo
jednostavan. Pođite sa mnom ili ću vas strijeljati na licu mjesta.«
Japet je ponovno ustao i zagrlio Klimenu. Suze su mu se slijevale licem.
»Klimena...«
»U redu je, Japete«, prošaptala je. »U redu je.«

448
 Knjige.Club Books

»To se ne smije dogoditi«, jecao je. »Tako smo daleko stigli, ljubavi. Tako
daleko...« Čvrsto ju je zagrlio.
»Oboje znamo da ionako neću dugo poživjeti. Ne mogu zaustaviti krvarenje.«
»Ako bismo ti doveli liječnika...«
»Za to ima šanse koliko i da naše dijete danas ustane i prohoda. Tim smo
ljudima utjelovljenje svega što mrze.« Smognuvši najviše snage što je mogla,
uhvatila je muža za glavu i poljubila ga. »Moram ići, Japete. Budi hrabar. Za naše
dijete.«
»Hoću«, šapnuo je.
»Čuvaj ga.«
»Uvijek. Volim te, Klimena.«
»I ja tebe, Japete. No, maleni.« Usredotočila se na dijete. »Kratko smo se
poznavali i jako mi je žao zbog toga, i zbog tebe i zbog sebe. Mama te voli najviše
na svijetu.« Jedna jedina suza pala je iz njezina oka na djetetovu glavicu.
»Stignem ti poručiti samo jedno. Budi dobar prema ljudima, dušo. To je tajna
sreće.« Nježno ga je poljubila u tjeme.
Zatim je Klimena Tanit duboko udahnula i bolnim korakom pošla prema
vratima. Nju i druge dvije žene potjerali su van i stavili u kočiju s konjima. Japet
je neutješno gledao za njom, sa sinom u rukama. Kočijaš je ošinuo pastuha i kočija
je pohitala naprijed, odvozeći Klimenu i druge dvije žene izvan vida.
Japet je spustio pogled na sina dok mu je slabašno stenjao u naručju. »Žao mi
je, sine. Strašno mi je žao.« Dijete je uto prvi put otvorilo oči i otkrilo dva smeđa
oka, sjajna poput bisera. »Na tvojim je plećima teret čitavoga svijeta, sine moj,
stoga ću te zvati Atlas.«

449
 Knjige.Club Books

57.

KAKO JE DAN ODMICAO, Eszuovi su se svim silama trudili utješiti rastresenoga

Japeta, koji je utonuo u dubok očaj.
»Kako ću nahraniti Atlasa? O, Bože, ne smijem izgubiti i njega.«
»Jučer sam vidjela koze s kozlićima«, rekla je Rea. »Otprilike dva-tri
kilometra odavde. Kron će donijeti majku. Njezino će mlijeko dostajati.«
»Tata, kamo su svi otišli?« upitao je Kreeg.
»U šetnju, ništa drugo. I ja sada idem u šetnju po našu prijateljicu kozu.«
Japet je uhvatio prijatelja za ruku. »Krone, opasno je. Ne znam gdje su
stražari, ali ako te primijete...«
»Ako me primijete, primijete«, tiho je odvratio Kron. »Ali tvoje dijete mora
od nečega živjeti, Japete. Svi mi moramo. Ne možemo znati koliko ćemo dugo
ovdje ostati. Moram to učiniti.«
»Barem daj da pođem s tobom«, zatražio je Japet.
»Sam si rekao, ako me primijete, najvjerojatnije će me ubiti. Mladi Atlas nije
zaslužio izgubiti oba roditelja u istom danu.« Utješno je stavio ruku na Japetovo
rame. »Bit ću dobro. Nego, pomozi mi da poderem deku. Trebat ću povodac.«
Kao što je obećao, Kron se nakon dva sata vratio i doveo ne samo kozu, nego
i krupnog jarca i kozliće. »Izgleda da je obitelj htjela biti na okupu«, rekao je
kroza smijeh.
Rea je pomuzla kozu i Japeta poučila mukotrpnom postupku hranjenja Atlasa
tako što mu je palac umakala u mlijeko i stavljala ga u djetetova zahvalna usta.
Do kraja dana, sirota je koza ostala bez svega mlijeka, a želuci petero stanara
vagona bili su puniji nego proteklih dana.
Kada je sunce počelo zalaziti, zvuk konjskih kopita u daljini dopro je u vagon.
»Vraćaju se«, rekla je Rea i grčevito se uhvatila za Kreega.
Kasanje je bivalo sve glasnije i glasnije, i ubrzo su se vrata vagona ponovno
otvorila i otkrila vojnika kojega družina dotad nije vidjela.
»Slobodni ste«, obznanio je.
Svi su zapanjeno šutjeli. »Kako molim?« upitao je Kron.
»Niste nam od interesa. Možete ići.«
Kron se zbunio. »Ako smijem pitati, što se promijenilo?«

450
 Knjige.Club Books

Stražar je uzdahnuo. »Bijela garda šalje pojačanje u ove krajeve kako bi nam
se suprotstavila. Vi ste nam najmanji problem.«
»A kamo da odemo?« upitala je Rea. »Oduzeli ste nam dokumente.«
Stražar je slegnuo ramenima. »To je vaš problem, a ne moj.« Spremio se otići.
»Samo malo«, rekao je Japet. »Hoće li vlakovi opet voziti ovuda? Možemo li
se poslužiti postajom?«
»Transsibirska željeznica sada je u vlasništvu Bijele garde. Što mislite, kako
šalju pojačanje? Upravo putuju ovamo.«
»Molim vas, recite mi gdje je moja žena«, zavapio je Japet.
Stražar ga je jedno vrijeme gledao, ali ništa nije rekao. Zatim se samo okrenuo
i otišao.
»Ne mogu vjerovati«, prošaptao je Kron. »Više ni sami ne znaju tko vodi
glavnu riječ.«
»Što ćemo sada?« upitala je Rea.
»Nisam siguran da imamo previše izbora«, odgovorio je Kron. »Budući da
nemamo nikakve službene dokumente, loše nam se piše. Bijela garda mislit će da
pripadamo Crvenoj armiji i obratno.«
»Mislim da žele da ostanemo ovdje«, istaknuo je Japet. »To je poanta. Dobro
znaju da ne možemo nikamo.«
»Bojim se da imaš pravo, Japete«, rekao je Kron. »Hvala Bogu na kozama. I
na...« prišao je skladištu i nešto izvukao, »...votki.«
Naredni je mjesec bio težak, no stekli su kakvu-takvu rutinu. Ujutro su muzli
kozu, a Kron je išao u lov. Iako bi mu se rijetko posrećilo, povremeno je znao u
zamku uhvatiti zeca ili, nažalost, štakora, i mesom počastiti stanare vagona. Japet
je čak uspio iz napuštene lokomotive izvući gorivo i osigurao im vatru.
Nakon što su prošla četiri tjedna, pripadnik Crvene armije pokucao je na vrata
vagona i Kronu dao nekakve dokumente.
»Što je to?« upitao je on.
»Isprave.«
Šokirani Kron počeo je listati papire koje je dobio. »Ovdje je samo jedan
komplet. Trebamo ih pet, zar ne?«
»To je jedan komplet, za pet osoba.« Stražar je slegnuo ramenima. »Morate
putovati zajedno.« Nestao je jednako naglo kao što se i pojavio.
Te su večeri razgovarali o svojem sljedećem koraku.
»Namjerno to rade«, rekao je Japet. »Žele da se držimo zajedno kako bi nas
lakše pratili.«
Kron je kimnuo. »Kamo ćemo?«
Japet je uzdahnuo. »U Tobolsk. To je najbliže naselje.«

451
 Knjige.Club Books

»A kad onamo stignemo, što onda? Zvuči čudno, ali ovdje barem imamo
zaklon i možemo pribaviti hranu«, ustvrdila je Rea.
»U Tobolsku ćemo imati bolje izglede. Svi ćemo moći zarađivati. A što se
smještaja tiče, morat ćemo uzeti što god pronađemo.«
Putovanje u Tobolsk bilo je mukotrpno, kao što se moglo i očekivati. Petorka
se omotala dekama, a Japet je uspio načiniti provizornu nosiljku za Atlasa te ga
ugnijezdio na svojim prsima pod krznenim kaputom. Kron je poveo i kozu te su
je pomuzli nekoliko puta kako bi nahranili dijete. Što se tiče jarca i kozlića,
nažalost, morali su ih žrtvovati kako bi tijekom putovanja prehranili ostale. Nakon
jednotjednoga, tegobnoga klipsanja kroz ledenu pustoš, umorni putnici stigli su
do ruba naselja upravo dok se sunce spremalo zaći.
»Tražite kuće u kojima nema svjetla«, savjetovao im je Japet.
Nakon višesatne, pomne pretrage, naišli su na kolibicu u kojoj sasvim sigurno
nije bilo nikoga. Nastamba je, blago rečeno, bila oronula. Od porazbijanih
prozora, preko zidova koji su se runili, pa sve do provaljenih vrata.
Ipak, poslužit će.
Narednih nekoliko tjedana muškarci su polako popravili kolibicu, zakucavši
daske o prozore i popravivši vrata. A potom su se posvetili pitanju novca. Nakon
Japetove i Kronove prepirke o tome komu će se u gradu obratiti, koja je trajala
više od sat vremena, Rea je dala drukčiji prijedlog.
»Znate da znam izrađivati rezbarije od kosti. Možemo ih pokušati prodati na
tržnici«, predložila je. »Iako sumnjam da ćemo u blizini naći morževe kljove.«
»Nećemo«, potvrdio je Japet. »Možeš li rezbariti nožne kosti mošusnog
jelena? Ima ih puno u šumi.«
»I kunopasa«, dodao je Kron. »Hoće li ti odgovarati njihove lubanje?«
Rea je kimnula, na što se trojac zapitao kako su to sa svečanosti u
Aleksandrovoj palači spali na lov na životinjske kosti da bi preživjeli.
I tako su Kron i Japet lovili životinje čije će kosti Rea rezbariti, pri čemu su
imali dvostruku korist za preživljavanje kućanstva. Nakon što bi skupili zbirku
radova, provizorna je obitelj vikendom odlazila u Tobolsk na tržnicu i prodavala
svoju robu. Jednog vikenda, netko je nasred trga svirao violinu. Japet ga je gledao
približno jedan sat i duboko žudio za nekadašnjim životom. Taj je čovjek bio
darovit, ali je nepravilno držao glazbalo, što nije dalo mira učitelju u Japetu. Načas
skupivši hrabrosti, prišao je samotnom sviraču.
»Oprostite, gospodine«, rekao je. »Izrazito ste vješti, ali kada biste popravili
položaj lakta, bilo bi vam lakše dosegnuti visoke tonove. Smijem li?«
Glazbenik je oprezno dopustio Japetu da mu namjesti ruku i ponovno
zasvirao. »Zaboga, tako je uistinu bolje. Hvala vam.«
»Drago mi je.« Japet mu se nasmiješio od srca i krenuo natrag prema svojem
štandu.

452
 Knjige.Club Books

»Dajete li poduke?« upitao je svirač. »Nisam toliko umišljen da mislim kako

nema prostora za napredak.«
»Usudio bih se reći da ima, gospodine.« Japet je uzdahnuo. »Nekoć sam bio
učitelj, ali više nisam.«
»Šteta.« Svirač je slegnuo ramenima. »Volio bih da me podučavate. Ne bih
vam mogao puno platiti, ali biste dobili trećinu onoga što zaradim na tržnici.« Na
Japetovu se licu pojavio širok osmijeh kakvoga ondje odavno nije bilo.
Nekoliko tjedana poslije Tobolskom se pronijela vijest o Japetovu umijeću.
Počeo je davati glazbenu poduku svima koji bi mu platili. I zahvaljujući tome,
petorka je nekako preživljavala punih pet godina.
Za to su vrijeme Tanitovi i Eszuovi davali sve od sebe da se što suptilnije
uklope u društvo. Život im je bio obilježen nesigurnošću u to tko vlada zemljom
- i time određuje jesu li sigurni ili nisu. Mnogo su puta razmatrali bijeg iz Rusije,
s ciljem da se vrate u svoje domovine - Tanit u Švicarsku, a Eszuovi u Prusku.
Međutim, svaka strategija koju bi osmislili pokazala se suviše opasnom, naročito
s obzirom na to da su morali razmišljati o dvojici dječaka.
Kako je Atlas rastao, njegov je otac za dugih, ledenih zima provodio brojne
sate podučavajući sina sviranju na trošnoj violini koju mu je dao jedan učenik.
Atlas je pokazao izvanredan talent, a Japet bi se redovito raznježio dok bi ga
slušao kako svira.
»Ajme meni, Rea«, uskliknuo je Japet po završetku poduke. »Godinama
podučavam i nikada dosad nisam vidio toliko darovito dijete. Mogao bi postao
virtuoz! Klimena bi se silno ponosila njime.«
Rea je frknula. »Bolje da ide s Kronom i Kreegom u lov. Ta bi nam vještina
svima koristila.«
Atlas je nastojao ne uzeti Reinu primjedbu k srcu. »Znaš, rado bih podučavao
i Kreega. Na kraju krajeva, Kron Atlasa podučava jezicima i možda samo trebamo
pronaći instrument koji njemu leži...« Rea je zakolutala očima.
Doduše, usprkos Japetovu silnom trudu, Kreeg nije pokazivao osobito
zanimanje za glazbu ni za očeve jezične poduke. Japetu je to bilo vrlo tužno.
Prepoznao bi sjaj u Kronovu oku kada god bi ovaj sjedio s Atlasom i podučavao
ga osnovama francuskoga, engleskoga i njemačkoga. Bio je to tračak njihova
nekadašnjeg života. Umjesto toga, jedina zajednička aktivnost u kojoj je Kreeg
uživao s ocem bio je, kako je Rea ustvrdila, lov.
Gotovo čim je progovorio, Atlas je počeo pitati za svoju majku. Japet se
pribojavao toga trenutka, ali se za njega dobro pripremio. Uzeo je sina u naručje
i iznio ga na dvorište kako bi mu pokazao blistavo noćno nebo.
»Gore je među zvijezdama, Atlase.«
»Zašto?« upitao je on.
»Zato što ljudi tamo odlaze kada napuste svoje tijelo. Onda postanu...
zvjezdana prašina.«
453
 Knjige.Club Books

Sin mu se zagledao u prostrano nebo, šireći oči u čudu. »Mogu li vidjeti

mamu?«
»Možda, ako pažljivo gledaš.« Japet je pokazao prema gore. »Mislim da je
možeš vidjeti među Sedam sestara Plejada.«
»Sedam sestara?« upitao je Atlas.
»Tako je. Vidiš li one zvijezde ondje, koje sjaje malo jače od ostalih?« Atlas
je kimnuo, a otac mu se nasmiješio. »Ispričat ću ti njihovu priču...«
Od toga trenutka nadalje, Atlas Tanit bio je očaran nebom i njegovim
stanarkama. Otac mu je prenio sve svoje znanje o grčkim mitovima i legendama
za koje su mnogi vjerovali da su dovele do njihova nastanka, kao i o astronomiji
iza tih blistavih čudesa.
»Dokle god vidiš zvijezde, Atlase, nikada se nećeš izgubiti.«
»Stvarno?«
»Da. Sjevernjača se kreće u skromnom krugu po nebeskome polu i, budući da
izgleda nepomično na noćnom nebu, uvijek će te navoditi kamo trebaš ići.«
Pokazao je sinu karte koje je od svojih prijatelja na tržnici kupio po sniženim
cijenama. Atlasova očaranost kuglom zemaljskom u tako ranoj dobi bila je
nevjerojatna. Japet je sina volio više od života i svaki slobodni sat posvećivao je
njegovim strastvenim interesima i razvoju.
Ti su se sati produljili 1922. godine, kada je Velika glad opustošila zemlju.
Tržnice su ostale prazne i odjednom nitko više nije imao dovoljno novca da
kupuje rezbarije od kosti ni plaća glazbene poduke. U kućanstvu je postajalo sve
teže i teže. Kron je posebice počeo propadati, često se odričući obroka kako bi
ostali imali dovoljno. Sada je isključivo Kreeg bio zadužen za postavljanje zamki.
Japet Tanit počeo je razmišljati o dijamantu koji je njegova žena sakrila u
podstavu suknje. Koliko bi drugačiji život vodio da je ostao u njihovu vlasništvu...
Jedina prilika koju su imali da pobjegnu od posvemašnje ruske bijede nestala je
zajedno s njegovom suprugom i gotovo sigurno dospjela u boljševičke ruke.
U zimu 1923. godine situacija je postala neizdrživa. Atlasu je bilo već pet
godina, a Kreegu devet i dječaci su sve češće gladovali. »Ovako ne možemo dalje,
Japete. Umrijet ćemo ovdje«, rekao je Kron svojem prijatelju klonuvši na stolac.
»Neću to dopustiti, Krone. Predaleko smo dogurali da bismo tako završili.«
»Trebamo plan za momke. Dolazi dan kada ćemo svi biti preslabi da ih
prehranimo. Moramo smjesta nešto poduzeti.«
»Što predlažeš, Krone?«
»Spominjao si da imaš bogatu obitelj.«
»Istina, moji roditelji imaju novca, ali oni su u Švicarskoj. Više sam im puta
pisao da sam živ i da imaju unuka. Tko zna jesu li ta pisma ikada stigla do njih.«
Kron je kimnuo i zagledao se u prijatelja. Bio je vrlo ozbiljan. »Japete, mislim
da... moraš otići.«

454
 Knjige.Club Books

»Kamo?«
»Moraš stići do Švicarske kako znaš i umiješ, i zatražiti pomoć. To je jedini
način da svi preživimo.«
Japet je ostao zatečen. »Prijatelju moj, nema toga što ne bih učinio da
povećam naše izglede za preživljavanje, ali valjda i sam znaš da ne bih preživio
takvo putovanje?«
Kron je prislonio onemoćalu ruku na svoje čelo. »Priznajem da je... malo
vjerojatno da ćeš uspjeti. Samo, ako ništa ne poduzmemo, izvjesno je da ćemo
ovdje svi skapati od gladi. Tvoj sin, Kreeg, Rea... moramo učiniti sve što je u
našoj moći da ih spasimo.«
Japet je zurio u vatru iza željezne rešetke. »Naravno«, odvratio je.
»Volio bih da mogu s tobom, ali ne vjerujem da bih imao snage.«
»Ne«, slomio se Japet. »Ja sam jedini koji to može pokušati.« Suze su mu
nahrupile na oči. »Molim vas, čuvajte Atlasa. On je vrlo posebno dijete.«
»Hoćemo, Japete. Hoćemo.« Kron se osovio na noge i jedva zagrlio svojega
starog prijatelja. »Vjeruj da ćeš ga opet vidjeti.«
Sutradan ujutro Japet je probudio sina i objasnio mu da odlazi potražiti
pomoć.
»Zašto, tata?« upitao je Atlas sa strahom u mladim očima.
»Sine moj... bojim se da je došao trenutak kada više ne mogu birati hoću li
ostati ili otići. Ovako više ne možemo. Moram pokušati pronaći pomoć.«
Atlas se snuždio i osjetio kako ga obuzima tjeskoba. »Molim te, tata, nemoj
ići. Što ćemo bez tebe?«
»Snažan si, dijete moje. Možda ne tijelom, ali umom jesi. To će te čuvati dok
me nema.« Atlas se bacio ocu u zagrljaj, posljednji put osjećajući njegovu toplinu.
»Koliko te neće biti?« uspio je upitati Atlas kroza sve glasnije jecaje.
»Ne znam. Mnogo mjeseci.«
»Nećemo preživjeti bez tebe.«
»Tu griješiš. Ako ne odem, nitko od nas nema budućnost. Kunem ti se
životom tvoje voljene majke da ću se vratiti po tebe... Moli se za mene, čekaj me.«
Dječak je poslušno kimnuo.
»Sjeti se što je rekao Lao Tzu: ›Ako ne promijeniš smjer u kojem ideš, mogao
bi završiti tamo kamo si krenuo‹.«
»Molim te, vrati se«, šapnuo je Atlas.
»Dragi moj dječače, naučio sam te kako ćeš se snaći zahvaljujući zvijezdama.
Ako me ikada zatrebaš, obrati se Plejadama kao svojim vodiljama. Maja, Alkiona,
Steropa, Kelena, Tajgeta i Elektra će te zaštititi. I naravno, Meropa, čija je
zvijezda posebna i samo se ponekad vidi. Kad je budeš ugledao, znaj da se bližiš
svojem domu.«

455
 Knjige.Club Books

58.

Tobolsk, 1926.

KREEG ESZU POMAKNUO JE svog lovca na F3. »Šah-mat«, iscerio se.

»Molim?« zgranuo se Atlas. »Kako si to uspio?!«
»Ta se strategija zove nilski konj. S njom možeš pobijediti u šest poteza.«
Slegnuo je ramenima. »Žalim.«
»Hoćeš me naučiti kako se igra?« molećivo je upitao Atlas.
»Ma da, zašto da ti odam sve svoje tajne?« podrugljivo je odvratio Kreeg.
»Kakvog smisla ima igrati šah protiv tebe ako te ne mogu pobijediti?«
»Daj, Kreeg! Zanima me!«
»Razmislit ću... Možda ako odeš i nacijepaš drva umjesto mene.«
Atlas je zakolutao očima. »Dobro.«
»Momci!« doviknula je Rea i doteturala u dnevni boravak. »Maksim stiže za
pola sata. Pospremite figurice i šahovsku ploču. Znate da ne voli nered.«
Kreeg je srdito pogledao majku. »Mora li Maksim doći danas? Stalno je
ovdje«, prostenjao je.
»Mora, ako želiš jesti«, tiho je profrfljala Rea.
»Što?« upita Kreeg.
»Ništa. Maksim mora doći. Da vas dvojica odete nekamo?
Dugo nisi posjetio oca, Kreeg. Idi malo k njemu.«
Stariji se dječak pokunjio. »Ali to me rastužuje.«
»Pa, Atlas će te oraspoložiti. To mu dobro ide, zar ne?« Prišla mu je i
raskuštrala mu kosu. »Ponesi svoju violinu ili nešto smisli, Atlase.« Otpila je
gutljaj iz gotovo prazne boce votke u ruci.
Kron Eszu umro je otprilike četiri mjeseca nakon što se Japet Tanit otisnuo
na putovanje u Švicarsku. Neuhranjen i slab, samo se srušio u snijegu dok je
provjeravao zamku za zečeve i štakore. Atlas ga je pronašao. Nikada neće
zaboraviti kako je Kreeg vrištao dok je trčao natrag u kuću po pomoć.
Što se Japeta tiče, o njemu nisu znali ništa još od onoga dana kada je nestao u
snježnoj pustoši 1923. godine. Silno je nedostajao Atlasu. Premda je preostali
trojac u Sibiru spominjao kako bi se mogao svaki čas vratiti, svi su duboko u duši
znali kakva ga je sudbina snašla.

456
 Knjige.Club Books

Nedugo nakon Kronove smrti, situacija se djelomično popravila s obzirom na

to da je Rea pronašla boljševičkog ljubavnika po imenu Maksim, koji im je
donosio hranu (makar oskudnu) i - a što je Rei bilo još važnije - votku, na koju se
počela oslanjati kako bi izdržala iz dana u dan.
Kreeg i Atlas navukli su krznom podstavljene čizme, šalove, kape i rukavice
te krenuli prema brdu na kojem su pokopali Kreegova oca.
Atlas je znao koliko njegovu bratu to teško pada, stoga ga je nastojao
zaokupiti razgovorom, »što misliš, što ćeš biti kad odrasteš, Kreeg?« pitao ga je.
Kreeg je frknuo. »Baš me briga što ću raditi, samo da zaradim puno, puno
novca. Želim veliku toplu kuću i ormare pune hrane.«
»To bi bilo lijepo«, odgovorio je Atlas. »Ja bih volio biti kapetan broda. Tako
bismo mogli oploviti cijeli svijet.«
»Mislio sam da želiš svirati?«
»I želim!« uskliknuo je Atlas. »Možda mogu oboje!«
Kreeg se nato nasmijao, što je razveselilo mlađega dječaka. »Možda i možeš.
Dok je Titanik tonuo, kažu da je svirao gudački kvartet... Eto, kad ti brod bude
tonuo, moći ćeš svirati putnicima.«
»Moj brod nikada neće potonuti«, ponosno je ustvrdio Atlas.
»To su rekli i za Titanik...«
»Da, ali ja ću paziti puno više nego kapetan Smith.«
»Kako god ti kažeš, Atlase.«
Dječaci su nastavili hodati i na kraju stigli do Kronova groba, koji je Kreeg
označio velikim komadom drva koji je pronašao. Jedno su vrijeme stajali u tišini,
a Kreeg se nelagodno premještao s noge na nogu. »Nikad ne znam što bih rekao«,
priznao je.
»Nedostaje li ti?« upitao je Atlas.
»Naravno«, odvratio je Kreeg.
»Pa«, utješi ga Atlas, »onda mu to i reci.«
Kreeg se nakašljao. »Nedostaješ mi, tata.« Okrenuo se prema Atlasu. »Znaš,
čuo sam te kako govoriš ocu izvan kuće«, tiho je nastavio. »Ponekad zvuči kao
da s njim razgovaraš.«
»Imam osjećaj da je stvarno tako.«
Kreeg je kimnuo. »Blago tebi. Uglavnom, idemo.« Zaputio se nizbrdo.
Atlas je pohitao da ga sustigne. »Mislio sam da mrziš Maksima?«
»Mrzim, ali bolje i s njim nego ovdje gore.«
»Znaš da ga tvoja majka ne voli, zar ne?« odvratio je Atlas, a Kreeg je slegnuo
ramenima. »Radi to da imamo što jesti.«
»Da je bar onda to što jedemo finije.« Nacerio se.

457
 Knjige.Club Books

Kad su se dječaci vratili u kuću, Maksim je pritiskao Reu uza zid i silovito je
ljubio.
»Momci, mislim da sam vam rekla da budete vani«, rekla je Rea, spuštajući
suknju.
»Ovo je naša kuća«, odvratio je Kreeg. »Ne možete nas tjerati van.«
»Jesi li ti to upravo bio bezobrazan prema majci?« upitao je Maksim i okrenuo
se prema Kreegu.
»Nikad nisam bezobrazan prema majci. Samo mi se ne sviđa njeno društvo.«
»Kreeg...« molećivo je rekla Rea.
Maksim je polako prilazio drugom kraju kuhinje, sve dok se nije našao oči u
oči s dječakom. »No, kaži mi, sinko. Zašto je tako?«
»Jer je kao bradavičasta svinja na pojilu.«
Nakon napete stanke Maksim je zabacio glavu i nasmijao se. »Ja sam
bradavičasta svinja?! Jesi li čula, Rea? Tvoj me sin nazvao svinjom!« A zatim je,
hitro poput munje, Maksim odalamio Kreega posred lica, toliko snažno da je ovaj
pao na pod.
»Kreeg!« viknula je Rea.
»No, no, Rea, djeca moraju naučiti da starije valja poštovati.« Okrenuo se
prema njoj. »Zar nije tako?«
»Da, Maksime«, odgovorila je ona i oborila pogled. »Kreeg. Ugledaj se na
Atlasa. A sada, momci, u krevet.«
Atlas je pritrčao Kreegu i pomogao mu ustati. Vidio je da mu suze cure niz
obraze. Atlas je tomu svjedočio samo jednom prije, onoga dana kada mu je otac
umro. Dječaci su se požurili u zajedničku sobu, ustvari prenamijenjenu ostavu.
Maksim im je pribavio prastari bračni madrac. Kreeg se bacio na njega i nastavio
nečujno plakati.
Atlas se smjestio na drugi kraj madraca i obgrlio koljena. »Jesi dobro, Kreeg?
To je bilo baš gadno.«
»Dobro sam«, odgovorio je.
»Bio si jako hrabar. Zapravo«, rekao je Atlas, »mislim da nikad nisam vidio
nekoga tako hrabrog.«
Kreeg se okrenuo prema njemu. »Stvarno?«
»Da! Zamisli, rekao si Maksimu da je bradavičasta svinja!« cerio se Atlas.
Kreeg je rukavom obrisao nos. »Je l’ da?«
»Bilo je nevjerojatno!«
Kreeg je slegnuo ramenima. »Nije to ništa.«
»Mislim«, rekao je Atlas oprezno, »da bi tvoj tata bio jako ponosan na tebe.«
Kreeg je spustio pogled i jedno vrijeme šutio. »Možda te sutra naučim kako
se igra nilski konj.«

458
 Knjige.Club Books

»Može!«
»Dobro. Uglavnom, umoran sam. Idemo spavati.«
Dječaci su s ruba madraca uzeli pokrivače i spustili glave na jastuke.
Kad se Kreeg probudio, usta su mu bila suha, a jezik težak. Dok se protezao,
shvatio je da nije pio vode još otkako je s Atlasom igrao šah, stoga je bio stravično
žedan. Zijevnuo je i odlučio otići do vrča u provizornoj kuhinjici. U njihovom je
sobičku bio mrkli mrak, no Kreeg se vodio tračkom svjetla s one strane vrata.
Ustao je i lagano prekoračio Atlasa, pazeći da ga ne probudi. Upravo dok se
spremao okrenuti kvaku, začuo je tihi majčin glas. Kreeg se namrštio. Nije
namjeravao riskirati ponovni susret s Maksimom. Umjesto toga, prislonio je uho
o drvo i osluhnuo.
»Nego, bi li to učinio za mene, Maksime?«
Kreeg je nikada prije nije čuo da govori tako nerazgovijetno. Bila je vrlo
pijana.
»Daj mi opet objasni. Želiš da nešto prodam?« Maksim je također frfljao i
otezao u govoru. Očito su oboje pili votku nakon što su dječaci otišli na spavanje.
»Dijamant Romanovih, Maksime. Najveći koji sam ikad vidjela!«
»Ma, sama ga prodaj.«
»Znaš da ne mogu. Ako ga pokušam prodati u Tobolsku, to će me dovesti u
vezu s Bijelima i Romanovima. Ali ako ga ti prodaš, kao pripadnik Crvenih, samo
će pretpostaviti... da si ga ukrao.«
»Kaži mi, Rea, odakle tebi dijamant Romanovih?«
»Prepoznala sam priliku i iskoristila je.«
»Objasni.«
»Kad su odveli cara i caricu, nekoliko nas ostavili su da skapavamo u vagonu.
Među nama je bila jedna žena u visokoj trudnoći. Te je noći dobila trudove, a ja
sam porodila dijete — Atlasa.«
Kreeg je čuo kako Maksim podriguje. »Nastavi.«
»Dok sam porađala dijete, osjetila sam nešto tvrdo u podstavi majčine suknje.
Uzela sam to, vidjela što je i spremila sebi u džep.«
»Ukrala si ga?«
Rea je uzdahnula. »Da.«
»I nisi strahovala od posljedica?«
»Živim u Rusiji. Strahujem od posljedica za sve što učinim. Samo sam učinila
ono što sam mislila da moram kako bih preživjela. Osim toga, majka je jako
krvarila. Bila je na samrti.«
»A dječakov otac?«
»Rekoh ti, ostavio nas je i otišao potražiti pomoć. Imao je rođake u
Švicarskoj.«

459
 Knjige.Club Books

»Budala. Sigurno nije izdržao ni tri dana na zimi.«

Rea je nastavila. »Razmišljala sam o tome da Japetu vratim dijamant, ali sam
se dala kladiti da je, ako je Klimena mužu uopće rekla za njega, on pretpostavio
da je otišao s njom kad su je odveli ono jutro poslije porođaja.«
»Da si mu ga vratila, znao bi da si ga ukrala.«
»Da.«
»I, gdje je sad?«
»Tu ću ti tajnu otkriti tek kad ga pristaneš prodati u moje ime. Naravno, dat
ću ti dobru proviziju. I sve... povlastice koje želiš.«
»Pokaži mi ga.«
»Maksime, ne mogu tek tako...«
»Reci mi gdje je, Rea.«
»Zar mi ne vjeruješ?«
»Samo ga želim vidjeti.«
»Nije ovdje.«
»Nije?«
»Ne. Spremila sam ga na sigurno.«
»šteta. Volio bih ga vidjeti. Uglavnom, kasno je. Moram ići.« Kreeg ga je čuo
kako ustaje.
»Maksime... to će biti naša mala tajna, zar ne? Nećeš nikome reći za
dijamant?«
»Naravno da neću. Vidimo se uskoro.« Nakon nekoliko njegovih koraka,
vrata kuće su se snažno zalupila.
Kreeg je odlučio da ipak neće otići po čašu vode te se uvukao natrag u krevet,
a u glavi mu je tutnjalo od svega što je upravo doznao. Odjednom je postao
svjestan da može pobjeći i osloboditi se toga života, ako je ono što je njegova
majka rekla točno. Promotrio je lice usnuloga dječaka kojeg je smatrao mlađim
bratom i čija su se prsa polako i ritmično nadimala i spuštala.
Misli su mu se rojile glavom poput štakora u bijegu, no jedno mu je bilo
nadasve jasno.
Atlas ni po koju cijenu ne smije doznati što je Rea učinila.

460
 Knjige.Club Books

59.

Na Olimpu, lipanj 2007.

NAKON ŠTO JE KREEG ispričao svoju priču, sjedili smo u tišini i zurili u modro
Egejsko more dok je lagano zapljuskivalo trup Olimpa.
»Otac mi je oduvijek govorio da je majka umrla dok me rađala«, naposljetku
sam protisnuo.
»Lagao ti je«, potvrdio je Kreeg.
»Da me zaštiti.« Grlo mi se stisnulo. »Sjećaš li se toga kad su je boljševici
odvodili?« Kreeg je kimnuo. »Je li se bojala?«
Kreeg je oklijevao. »Zar se ti ne bi bojao?«
»Bih«, šapnuo sam. Nastupilo je još jedno dugo zatišje, a zatim mi je pogled
pao na golemi dragulj na stolu. »Tolike sam godine čuvao taj dijamant, uvjeren
da je Rein... a on je sve vrijeme pripadao mojoj majci.«
»Pripadao je carici.«
»Dala joj ga je. A onda ga je tvoja majka uzela.«
»A ti si joj ga oteo«, obrecnuo se Kreeg.
»I dalje tvrdiš da je moj otac znao da je Rea mojoj majci uzela dijamant i
nagovorio me da joj ga ukradem?!«
»Da.«
»Da je znao da ga je Rea ukrala majci iz suknje dok je rađala, valjda bi ga
davno uzeo od nje?«
Kreeg se namrštio i odmahnuo glavom. »Detalji... davno je to bilo. Nakon što
sam te noći čuo majku da spominje dijamant, pitao sam je za njega dok ti nisi bio
kod kuće. Rekla mi je da ga čuva za našu budućnost, za dan kad ćemo otići iz
Rusije. U Tobolsku ga nije mogla prodati. Ja...«
Dok je to prepričavao, na licu mu se u nekoliko navrata pojavio tračak
nesigurnosti.
»Kreeg«, blago sam rekao. »Nešto bih te zamolio. Jesi li za posljednju večeru,
možda najbolje na Titanu? Možemo zajedno jesti kao nekoć. Nemam kuhara jer
sam došao sam, ali u hladnjaku imam kavijar o kojem smo jednom davno sanjali
i bocu vrhunske votke u ostavi.«
Eszu je razmislio. »Zašto da ne? Kao što kažeš, odrasli smo kao braća i svake
smo večeri zajedno lomili kruh - barem onda kad smo ga imali!« Kreeg se

461
 Knjige.Club Books

neveselo nasmijao. »Ispričat ćeš mi kako si živio i skupio kćeri sa svih strana
svijeta... kao da skupljaš poštanske marke.«
Njegove me riječi nisu povrijedile. »Smijem li ustati? Pa da zajedno odemo
na Titan?« Eszu je kimnuo. Ustao sam i polako pošao prema brodskom mostiću
kojim je Kreeg povezao naše jahte. Prošao sam njime na sve četiri i potom sišao
na Titanovu palubu. Međutim, Kreeg je oklijevao, ne znajući što bi s pištoljem.
»Hajde. Daj ga meni«, rekao sam.
»Zar misliš da sam poludio?« odvratio je Kreeg.
»Shvaćam. Ako mi ga nećeš dodati, onda ga ostavi na Olimpu. Kunem se da
ti nisam nikakva prijetnja. Nikada nisam bio i neću ni postati.«
Kreeg me sumnjičavo odmjerio, a zatim polako gurnuo pištolj u stražnji džep.
I tada se jedva uspeo na brodski mostić, očito se mučeći s tim pothvatom. Dok je
puzao između jahti, ruke su mu se počele tresti, možda zbog napora koji im je
priuštio. Zbog toga je daska počela podrhtavati, a Kreeg je izgubio ravnotežu.
Nesvjesno je ispružio ruku, ali je shvatio da se nema za što uhvatiti. Brzo poput
munje, zgrabio sam ga za ruku i povukao na Titan.
»Jesi li dobro?« upitao sam dok sam mu pomagao sići na palubu.
»Jesam«, odvratio je i naglo povukao ruku te se uspravio. »Lijepa ti je jahta.
Samo možda malo... staromodna za moj ukus, ali totalno u tvom stilu.«
Gurnuo sam ruke u džepove i ležerno slegnuo ramenima. »Nastojao sam
spojiti prošlost i sadašnjost.«
»Upravo sam na to i mislio.«
Nasmijao sam se. »Molim te, pođi sa mnom.« Poveo sam Kreega do
blagovaonskog stola na glavnoj palubi u stražnjem dijelu Titana.
»Izvoli, sjedni. Donijet ću hranu.«
Pošao sam u kuhinju i na pladanj rasporedio kavijar, dimljeni losos, sir i
nareske. Ponio sam i bocu votke Russo-Baltique, koju sam čuvao za posebne
prilike. Kada sam se vratio za stol, vidio sam da je Kreeg ponovno izvadio pištolj
i stavio ga pokraj sebe.
»Vidim da si razvio ukus za finije stvari«, dobacio je.
»Kaže čovjek s čije smo jahte vrijedne stotine milijima eura upravo sišli.«
Kreeg nam je oboma nalio čašicu votke. »Vaše zdorovje51«, rekao je i
pridignuo čašicu.
»Vaše zdorovje«, ponovio sam. Kreeg se umirio i promatrao me dok sam
ispijao svoju čašicu, a zatim ispio svoju.
»Kreeg, da te hoću otrovati, vjeruj mi da bih ti dao puno jeftiniju votku.«

51
Rus. Uzdravlje. Živio.

462
 Knjige.Club Books

Nato se nasmijao. »Razumijemo se.« Zajedno smo se počastili kavijarom i

polako ispijali bocu na stolu između nas. »Kaži mi, Atlase«, nastavio je Kreeg.
»Rekao si da su te određeni životni događaji naveli da posumnjaš u postojanje
isključivo tjelesnog svijeta. Molim te, pojasni.«
Progutao sam zalogaj i obrisao usta pamučnim rupčićem kakve smo imali na
Titanu. »Dok sam tijekom svojih putešestvija po svijetu bježao od tebe, zatekao
sam se u Španjolskoj, u Granadi. U to sam vrijeme bio slomljen i na rubu predaje.
A onda sam na trgu ispred katedrale upoznao Angelinu, mladu Ciganku koja mi
je gatala iz dlana i protekla budućnost. Bila je... nevjerojatna. Rekla mi je stvari o
mojem životu koje nikako nije mogla znati. Znala je za tebe i tvoj neumoljivi lov
po kugli zemaljskoj. Zatim mi je ispričala kako ću jednoga dana postati otac
sedam kćeri... i da jedna već čeka da je pronađem. Ja...« Glas mu je napukao. »No,
dosta o tome.«
Kreeg nam je oboma nalio još jednu čašicu te smo ih obojica strusili. »Jesi li
ikada pronašao oca?«
Odmahnuo sam glavom. »Ne... iako sam ga godinama tražio. Naposljetku
sam doznao da je umro na putu kući. Stigao je do Gruzije. Međutim, javila mi se
baka iz Švicarske. Oporučno mi je ostavila sve što je imala, uključujući zemljište
na obali Ženevskog jezera na kojem sam sagradio Atlantidu. Odande sam zaradio
svoje bogatstvo.« Tužno sam se nasmiješio. »Imao sam osjećaj da sve što taknem
pretvaram u zlato, premda mi to ništa nije značilo.«
Kreeg je kremastim sirom namazao blini 52 pa lagano odložio nož na stol. »A
ja sam morao ostati po strani i gledati dok si to radio.«
Promeškoljio sam se na stolcu. »Uglavnom, pričaj mi o svojoj ženi.«
Kreeg je zastao. »Misliš na Iru?«
»A na koga drugog?« odvratio sam.
»Upoznali smo se ubrzo nakon što je pokopala muža. Tugovala je. Bio sam
uz nju. što da ti još kažem?« Gurnuo je blini s kriškom dimljenoga lososa u usta.
»Oženio si je radi novca?«
Kreeg je progutao zalogaj i odmahnuo glavom. »Ne. Volio sam je.«
»U tom slučaju, moja iskrena sućut. Pretrpio si najveći gubitak koji čovjeka
može zadesiti.«
Nalio si je još jednu čašicu votke. »Možda. Ali, majčina mi je smrt priuštila
štit koji me branio od većine životnih udaraca.
Pretpostavljam da si ti zaslužan za to. Uglavnom, skrenuo sam s teme. Ispričaj
mi kako si pronašao svoje kćeri.«

52
Male palačinke sa sirom priređene na ruski ili ukrajinski način. (Op. prev.)

463
 Knjige.Club Books

Naredna dva sata pričao sam Kreegu priču o tome kako je nastala zamisao da
posvojim sestre, od onoga kada me Bel pronašla u živici monsieura Landowskog,
pa do posjetnice koju je Cecily Huntley-Morgan čuvala za sreću.
»Iako si me progonio od malih nogu, tek sada shvaćam da si mi usred
neprestanog bijega dao najveći dar - moje kćeri. Hvala ti na tome.« Pridignuo sam
čašicu i nazdravio mu, ali Kreeg mi nije uzvratio. Iz nekoga ga je razloga
pripovijest o tome kako sam došao do svojih kćeri uzrujala. Da ga nisam dobro
poznavao, rekao bih da je moj nekadašnji brat... potresen. »Žalim samo zbog
jednoga«, nastavio sam.
»Čega to?« polako je upitao.
»Nikada nisam pronašao sedmu sestru. Svoju dragu, rođenu kćer... Ne znam«,
čeznutljivo sam rekao. »Možda se Angelina prevarila. Možda se ona nije ni
rodila.« Kreeg je šutio, polako nalijevajući svoju čašicu i gledajući me u oči.
»Upoznao sam svoju voljenu Elle u Parizu dok smo još bili djeca. Možda si je
vidio dok smo pili s prijateljima u kavani u Leipzigu. Ušao si i znao sam da si me
prepoznao. Rekao sam Elle da smjesta moramo otići, ali - kao što znaš - nismo
otišli, pa si zapalio moj pansion. Morao sam iskočiti kroz prozor da se spasim.
Zbog toga sam slomio ruku i nikada više nisam svirao.«
»Isprika«, rekao je Kreeg. »Bio si vrlo darovit violončelist. Ali svejedno si
uspio pobjeći.«
Ohrabren votkom, odvažno sam nastavio: »Naravno, znao sam da ti je otac
Prus, ali sam se zaprepastio kada sam te vidio u odori SS-a. Moj stari prijatelj,
moj brat... nacist!«
»Ogorčenost potaknuta siromaštvom i glađu zna stvrdnuti srce, Atlase.«
Zurio sam u njega. »Moje nije stvrdnula.«
Kreeg je prekrižio ruke. »Elle je bila prelijepa.«
»U tome se možemo složiti.« Popio sam gutljaj votke. »Kako si pobjegao iz
Njemačke poslije rata?«
»Vidio sam što se četrdeset treće spremalo i pobjegao sam na jedino mjesto
kojega se moćni Hitler nije mogao dočepati - u London. Glumio sam ruskog
émigréa - svoj besprijekorni paravan mogao sam zahvaliti odrastanju na dvoru.
Spletom okolnosti, upoznao sam Bijelu princezu koja je 1917. prebjegla u
London. Bila je stara i bogata i laskao sam joj egu. Uselio sam se u njezin stan,
koji je zaudarao na gomilu mačaka koje je držala kao da su joj djeca. Ubrzo me
primila u svoj krevet. Bježao sam u barove diljem Sohoa kada god sam mogao i
tako sam upoznao onoga groznog Teddyja. Možeš pretpostaviti koliko sam se
iznenadio kad je u našem razgovoru iskrsnulo tvoje prezime.«
»I tako su nam se putovi opet sreli.«
»Nikad neću zaboraviti strah u tvojim očima kada si me vidio sa suprotne
strane ulice.« Kreeg mi je uputio svoj najpodmukliji osmijeh. »Tako mi je godio.«

464
 Knjige.Club Books

»Nakon što si došao u knjižaru, odlučili smo zauvijek napustiti Europu i

započeti novi zajednički život na drugoj strani svijeta. Htjeli smo nestati u
australskoj divljini s ostatkom doseljenika. Htjeli smo - trebali smo - mir.«
Kreeg je frknuo i ponovno si nalio votku. »Ti si trebao mir, a meni si uskratio
moj?«
Nastavio sam. »Rezervirali smo karte za parobrod i dogovorili se sastati na
brodu. Samo... ona se nije pojavila. Pretražio sam cijeli brod i doznao da se nije
ukrcala, a dotada smo već isplovili.« Tijelo mi je najednom klonulo. »Od svih
nedaća koje su me snašle, to putovanje u Australiju bilo je najcrnja točka u mojem
životu. Čak se ni dugo putovanje iz Sibira u Francusku ne može mjeriti s očajem
koji sam tada osjećao. Ja... najzad sam ostao bez svake nade.« Kreeg je šutio, ali
me sve pozornije promatrao. »Međutim«, nastavio sam, »život mi je ponovno
spasila mlada sirotica. Navela me da se prisjetim prirođene ljudske dobrote. Da
nije bilo velikodušnih stranaca, sada ne bih sjedio ovdje i uživao u našoj
posljednjoj večeri.«
»Ja sam odavno izgubio vjeru u ljudsku prirodu...«
»A meni su moju vratili... no, nas smo dvojica oduvijek bili drukčiji.«
»O, da!« Kreeg je naglo tresnuo svojom čašicom o stol. »Ti si bio savršeni,
dobri sin. A ja - majčina krv i meso - bio sam problematičan. Ljutiti dječak. Od
početka je bilo jasno da više voli tebe - mirnog, pametnog, dragog sina...
oduševljavala se tobom i davala ti najbolju hranu koju bi pronašla... Čak je tebi, a
ne vlastitom sinu, povjerila zadatak da predaš dijamant Gustavu!«
Iskreno me zapanjilo Kreegovo tumačenje prošlosti. »Imaš iskrivljenu sliku
stvarnosti. To što govoriš jednostavno nije točno. Već sam ti objasnio da me Rea
izabrala za glasnika kako bi zaštitila tebe. Za Boga miloga, slala te na poduke!«
»Kako bi više vremena provodila s tobom!«
Kreeg je zgrabio bocu votke i otpio iz nje nekoliko velikih gutljaja. Prvi put
u životu jasno sam uvidio prijezir koji se zametnuo u našem davnom djetinjstvu.
Istinski me prezirao.
»Bili smo različiti, Kreeg, ništa drugo. Nijedan nije bio bolji od onoga
drugog.«
»Mrzio sam te zbog tvog neumornog vjerovanja u ljudsku dobrotu. Tada... i
sada.«
Odmahnuo sam glavom. »Jedino mi to nikada nisi mogao oduzeti. To, i moju
voljenu Elle. Priznajem, ubio bih te prije nego što ih dopustio da joj naudiš.«
Kreeg je promrmljao nešto u svoju čašicu votke. »Što si rekao?«
Kreeg me pogledao s likovanjem. Bilo je jasno da je pijan. »Rekoh, uzeo sam
i nju.«
»Molim?«

465
 Knjige.Club Books

Trebao mu je trenutak da razbistri misli. Kada je opet progovorio, glas mu je

bio dubok, kao da reži. »Uzeo sam je, Atlase. Uzeo sam ti je.«
Osjetio sam kako mi tlak raste, ali sam se trudio ostati smiren. »Objasni mi
na što misliš. Smjesta.«
»Nije ti se pridružila na brodu za Australiju jer sam je oteo.« Pokušao sam
nešto reći, ali nisam mogao. »Slijedio sam vas iz knjižare do luke. Nisi je trebao
ostaviti samu, Atlase. To je bila tvoja kobna greška.«
Uhvatio sam se za ustreptalo srce. »Ti... ti... lažeš.«
Kreeg je podignuo prst u zrak, kao da se nečega dosjetio. »Želiš vidjeti našu
vjenčanu fotografiju? Siguran sam da je negdje imam...«
»Molim te, ne. Molim te, Bože, ne...«
Kreeg je posegnuo u džep i iz lisnice izvadio izblijedjelu crno-bijelu
fotografiju. Vidio sam mladog, ozbiljnog Kreega i... lice koje nisam vidio šezdeset
godina. Krajnje unezvijeren i shrvan, primijetio sam da nosi vjenčanicu. Pomislio
sam da ću se onesvijestiti.
»Kako?! Moja je Elle znala kakav si i što si mi učinio... Nikada se ne bi udala
za tebe. Ja...«
Kreeg se nagnuo prema meni i tiho rekao: »Jednostavno sam joj objasnio da
ću se, ne bude li pošla sa mnom, ukrcati na brod i upucati te na licu mjesta. Znaš,
znao sam da namjeravate otići...«

466
 Knjige.Club Books

60.

Luka Tilbury
Essex, Engleska 1949.

BILA JE TO DUGA NOĆ za Kreega Eszua. Nakon što je iz Londona slijedio

automobil Ruperta Forbesa, kradomice je motrio Atlasa Tanita i njegovu lijepu
djevojku kako se prijavljuju u hotel Voyager i potom uživaju u kupnji i šetnji
gradom. Promatrao ih je dok su zajedno sjedili na doku te je Atlas pažljivo risao
djevojku, očito opijen ljubavlju. Poslije toga su se vratili u hotel, a Kreeg se
smjestio na klupu uz obalu, nepunih dvjesto metara od ulaza u Voyager.
Sjedio je ondje cijelu noć.
Bilo je očito da se par planira ukrcati na RMS Orient, koji isplovljava za
nekoliko sati, i otputovati u Australiju. Duga noć dala je Eszuu vremena da
razmisli što bi mogao učiniti po tome pitanju. Istini za volju, nije očekivao tako
lako pronaći Tanita. Ponajviše zato što se nije ni potrudio upotrijebiti pseudonim
umjesto pravog prezimena. Bilo je to neobično nemarno od njega.
Doduše, Kreeg nije čak ni aktivno tragao za svojim neprijateljem, već se
posvetio udvaranju Bijeloj princezi i uklapanju u novi grad. No sudbina je uplela
svoje prste - kao i uvijek, kako se činilo, kada je Atlas u pitanju - i njihovi su se
putovi ponovno sreli i prije nego što se nadao.
Kreeg je godinama maštao kako će vidjeti da život gasne u Atlasovim očima,
i svoj odraz u njima. No tijekom rata svjedočio je brojnim smrtima. Život za
životom jednostavno se gasio pred njime, a ljudi su padali poput domina. Ponekad
je bio zavidan stradalima. Oni su se barem oslobodili propasti na svakome koraku.
I zbog toga je Kreeg zaključio da Atlasu smrt neće biti dovoljna kazna. Ne,
Tanitova će kazna morati biti život. Sada je žudio da mu brat iskusi prazninu
kakvu on trpi otkako mu je oduzeo njegovu dragu majku. Bila je to nepodnošljiva
bol... do dana današnjeg. I htio je da je Atlas osjeti na svojoj koži.
Samo se nadao da će mu se stići osvetiti prije nego što se Tanit i njegova
ženska ukrcaju ha RMS Orient... U protivnom će se i sam morati ukrcati i slijediti
ih u Australiju. Stresao se pri toj pomisli.
Oko devet ujutro u luci Tilbury nastala je gužva, a Kreeg je tada ustao s klupe,
kupio novine i smjestio se na ugao ulice nasuprot hotelu. Srce mu je snažno tuklo
dok je zamišljao kako će se situacija razviti, stoga se nastojao primiriti. Trebao
mu je samo trenutak u kojem će se njih dvoje razdvojiti. Da... samo to i ništa
467
 Knjige.Club Books

drugo. U devet sati i dvadeset pet minuta, Kreeg je ugledao Atlasovu visoku i
mišićavu priliku kako izlazi iz hotela s kovčegom u ruci. Pratio ga je pogledom i
s oduševljenjem primijetio da plavuša nije s njim. Tanit se uspeo brodskim
mostom i ukrcao na brod.
Pet minuta poslije plavuša je izašla iz hotela noseći kovčeg i svijetloplavu
papirnatu vrećicu. Eto mu prilike. Kreeg je brzim korakom krenuo prema njoj.
Koristeći se novinama kao štitom, posegnuo je u džep kaputa i izvadio Korovin.
S pištoljem koji je čvrsto držao u ruci, Kreeg je ponovno namjestio presavijene
novine tako da su oružje sasvim skrivale od pogleda. Prilazio je plavuši sve bliže
i bliže, dok se nije našao tik iza nje.
Kreeg je na raspolaganju imao cijelu noć kako bi isplanirao svoj potez, stoga
ga je besprijekorno izveo. Zgrabio je ženu za rame i zabio joj cijev pištolja u križa,
na što se trznula.
»Vrisni i upucat ću te«, šapnuo joj je na uho. Žena je kimnula. »Prati što ti
kažem.« Kreeg ju je naglo okrenuo prema sebi i zagledao se u njezine
prestravljene plave oči. »Zdravo, draga!« uzviknuo je. »Otkud ti ovdje?« Potom
ju je zagrlio, uperivši joj pištolj u prsa.
»Molim te, ne čini to«, tiho je rekla Elle.
»Prekasno«, šapnuo je Kreeg u odgovor. Ponovno ju je okrenuo, ovoga puta
prema brodu, čvrsto joj stišćući nadlakticu. »Ideš sa mnom.«
»Kamo, Kreeg?«
»Poslije ću ti objasniti.«
»A ako počnem vrištati? Ljudi su svuda oko nas.«
»To ti ne bi bilo pametno. Prije nego što zatvoriš usta, ukrcat ću se na brod i
Atlasu prosvirati mozak. I tebi, naravno.«
»A ako ne želim poći tobom?«
»I u tom ću se slučaju ukrcati na brod i upucati ga na licu mjesta.«
»Kamo god da me planiraš odvesti, pronaći će me. Znam da hoće.«
»Samo neka proba. Nego, dođi sada, draga.«
»Čekaj. Daj da mu ostavim poruku.«
Kreeg je prezirno otpuhnuo. »Poruku?! Pa da mu objasniš što ti se dogodilo?
Zar ti je rekao da sam malouman? Ne bi me čudilo.«
»Ne. Ali želiš da pati, zar ne? Zato me i sprječavaš da se ukrcam na brod.«
Kreeg je izvio obrvu. »Vrlo si lukava.«
»Zar bi ga išta povrijedilo više nego uvjerenje da sam ga svojevoljno
napustila? Napisat ću mu oproštajnu poruku. Barem ću ja tako moći otići mirne
duše... a moj će zaručnik utoliko jače patiti.« Kreeg je razmislio o njezinu
prijedlogu. »Usliši mi tu posljednju želju.«
»Misliš da ću te ubiti?«

468
 Knjige.Club Books

»Držiš me na nišanu.«
Kreeg se mračno nasmijao. »Napiši tu vražju poruku.« Elle se sagnula kako
bi otvorila svoju torbu pa izvadila olovku i list papira koji je ponijela iz hotela.
Kreeg je preko njezina ramena gledao što piše. »Evo. Je li to u redu?«
Kreeg je pročitao poruku.

Kako mi je drago što sam te poznavala.

Rastajem se od tebe da ti moja sigurnost više ne pričinja teret.
Eto, znaj da sam te voljela.
Elle xx
(Gradi svoj život bez mene, kao što ja moram bez tebe.)

Eszu je kimnuo.
»Dobro, a sad mi dopusti da pronađem nekoga tko će mu je predati.«
»Molim? Ne može. Dođi. Smjesta odlazimo. To ionako nema smisla.« Čvršće
joj je stegnuo ruku i počeo je vući.
»Jao!« Elle je iz ruke ispala svijetloplava vrećica sa svilenom haljinom, ali je
prije toga uspjela gurnuti poruku unutra. Dok ju je Eszu vukao dalje od gomile,
Elle je pogledala gore prema brodu. Posljednji je put vidjela svojega voljenog,
koji je pogledom željno pretraživao gomilu u luci pred sobom.
»Zbogom, ljubavi«, prošaptala je. »Pronađi me.«
Kreeg ju je odveo nekoliko ulica dalje i natjerao je da uđe u crni Rolls Royce.
»Sjest ćeš naprijed sa mnom.« Elle ga je poslušala i čim je zatvorila vrata,
Kreeg je sklonio novine i otkrio pištolj. »Ako samo pokušaš pobjeći, ubit ću te.«
Žena je uplašeno disala, ali je odlučno upitala: »Smijem li pitati kamo
idemo?«
Kreeg se podsmjehnuo. »Bi li se iznenadila kada bih ti rekao da to još nisam
smislio?«
»Zapravo, bi«, odvratila je. Kreeg je upalio automobil i krenuo, s pištoljem
na krilu. »Nije učinio ono što misliš, Kreeg. On je dobar čovjek. Najbolji.«
Kreeg ju je mrko pogledao. »Ah, dakle, rekao ti je tko sam i zašto ga
progonim?«
»Naravno. Poznajem ga još otkako smo bili djeca.«
»Stvarno?« odvratio je Kreeg. »Onda valjda i ti znaš da je odmalena umišljen
i prepreden.«
Nečega se prisjetila. »Dijamant je još uvijek kod njega. Želi ti ga vratiti. Ako
sada staneš, možemo otići po njega.«
Kreeg je izvio obrvu. »Dijamant je još uvijek kod njega?«

469
 Knjige.Club Books

»Kunem se životom.«
On kao da se načas pokolebao, a zatim je čvrsto stegnuo upravljač. »To što
ga nije prodao ne poništava ubojstvo koje je počinio.«
»Nije ti on ubio majku, Kreeg, nego boljševički vojnici...«
»Kuš!« zaurlao je Kreeg. »Vidim da ti je isprao mozak. Atlas Tanit je nedužan
koliko si ti ružna.«
»Što ćeš mi učiniti?« Kreeg je šutio. »Ako me planiraš ubiti, učini to što brže.
Eszu je odmahnuo glavom. »Nagledao sam se dovoljno smrti. Ako nije nužno,
nema svrhe ubijati.«
»A što onda planiraš?«
»Prije si rekla da mi je cilj da Atlas što više pati.«
»Da?«
»Neću te ubiti. Zadržat ću te.«

470
 Knjige.Club Books

61.

Na Titanu
Lipanj 2007.

NE SRAMIM SE REĆI da sam plakao i nisam krio suze. »Kreeg. Ispunio si svoju
životnu misiju. Sve si mi oduzeo.«
»Znam«, hladno je odvratio.
»Zar nije bila svjesna da me ubila samim time što je otišla s tobom?«
»Možda, ali to je bila njezina odluka. Zakleo sam se da te, ako se uda za mene,
više neću progoniti. Kao što znaš, održao sam riječ.«
»Tvoj sin nije!« obrecnuo sam se. »Progoni moje kćeri kao da je riječ o
tetrijebima...« Sinula mi je užasna misao. »Bože! Reci mi da tvoj sin nije u rodu
sa mnom?«
»Nije. Zed je Irin sin.«
Zavrtjelo mi se u glavi. »Ellina poruka... oduvijek je čuvam.« Drhtavim sam
rukama posegnuo u džep i izvadio list papira.
Kreeg se iznenadio. »Molim? Odakle ti to? Kao što sam rekao, vrećica joj je
ostala na pristaništu.«
»Prepoznao sam je. Jedan mi ju je dječak dobacio dok je brod isplovljavao.«
Kreeg mi je oteo poruku i proučio je, naprežući oči na sve slabijem danjem
svjetlu. Ubrzo potom njegove su se tanke usne izvile u podmukao osmijeh. Ta je
poruka trag. Kako, rastajem, eto, Elle, gradi... Ako gledaš prvo slovo svakog
retka, dobiješ...«
Utroba mi se stegnula. »Kreeg.« Kimnuo je. »Ali to znači... Poslala je pismo
i Horstu i Astrid. Je li i ono sadržavalo nekakav trag? O, Bože, što mi je još
promaknulo tijekom godina...?« Stisnuo sam pesnice i udario njima o koljena.
»Preklinjem te, reci mi što je bilo s Elle.«
Kreeg se naslonio u svojem stolcu. »Umrla je otprilike tri godine nakon što
smo se vjenčali.«
Proparala me oštra bol. »Od čega?!« uzviknuo sam. »Sve mi ispričaj. Moram
znati.«

471
 Knjige.Club Books

Kreeg je iskrivio lice. »Nikada se nije oporavila nakon... porođaja. Propala je.
Na kraju ju je odnijela gripa. Liječnik je rekao da bolesna osoba mora imati volju
da bi ozdravila. A ona je nije imala.«
»Porođaja? Dakle, imali ste zajedničko dijete? Jao.« Uhvatio sam se za glavu.
»Ovo je živi užas.«
Kreeg se posve umirio. »Ne. Nismo imali zajedničko dijete.«
Podignuo sam pogled. »Molim? To znači da... da...«
»Da. Ubrzo nakon što sam ti oteo Elle, shvatila je da nosi tvoje dijete. Tvoja
je Ciganka imala pravo.«
Napeto sam slušao svaku Kreegovu riječ. »Što je bilo s našim djetetom?«
»Elle je vjerovala da je dijete umrlo. Bio je to nezgodan porođaj - operirali su
je u bolnici i nije znala za sebe. Ja sam u međuvremenu smislio plan jer - jasno -
nisam htio tvoje kopile na grbači.«
»Zar si mi i dijete ubio?! Golim rukama?! Bože dragi, BOŽE DRAGI! Kakva
si to zvijer?«
»Molim te, Atlase - nisam baš tako bešćutan. Čak ni ja ne bih hladnokrvno
ubio dijete. Ostavio sam je pred vratima mjesnog župnog ureda. Povjerio sam je
na čuvanje tvojem dragom Bogu.«
»Povjerio si je? Bila je djevojčica?«
»Da.«
»Sestra koja nedostaje. Moja draga Meropa...«
»I u tome sam vidio način da te dražim. U košaru s djetetom stavio sam prsten
koji si dao Elle, u nadi da ćeš jednoga dana doći do njega i... shvatiti što si
izgubio.«
»Ellin smaragdni prsten? Sa sedam krakova?«
»Upravo taj.«
Najbrže što sam mogao, zgrabio sam pištolj s Kreegova kraja stola i ustao.
Uperio sam ga u njegovo čelo. Ne sramim se priznati me obuzeo neopisiv bijes.
»Reci mi gdje se nalazi taj župni ured, inače ću te ubiti na licu mjesta.«
Kreeg je podignuo ruke u zrak. U očima sam mu vidio strah kad je postao
svjestan da se preračunao. »Ne sjećam se... ja...« Repetirao sam pištolj, spreman
pucati. »U Irskoj«, promucao je. »U West Corku. Tamo sam odveo Elle nakon što
smo otišli iz Tilburyja.«
»Zašto u Irsku? Zašto si je odveo onamo? GOVORI!«
Jače je podignuo ruke. »Tražio sam neko zabačeno mjesto, daleko od sviju.
Gdje ti neće pasti na pamet tražiti je... a ima li boljeg mjesta za to od samog ruba
Europe? West Cork je pedesetih godina bio ruralan da ruralniji ne može, Atlase.
Nismo imali čak ni struje. Bio je savršen.«
»Savršen...« šapnuo sam grčevito stišćući pištolj.

472
 Knjige.Club Books

»Kupio sam oronulu kuću usred ničega od novca koji sam ukrao Bijeloj
princezi.«
»Gdje se nalazi ta kuća?«
»Blizu naselja zvanog Clonakilty.«
»Kako se zove?«
»Kuća Argideen.«
»Ti... sve si mi uzeo!«
Kreeg je skočio na noge te smo se našli oči u oči. »A ti si meni ubio majku!«
»Duboko u duši znaš da nisam. Služiš se time kao izlikom jer me mrziš od
samog početka. Vjeruješ da sam ukrao pažnju koja je trebala pripasti tebi.«
Eszuove su se oči zacrvenjele. »Svi su te obožavali. Bio si savršeno dijete.« -
»Ja sam obožavao tebe, brate. Ugledao sam se na tebe i štitio te kad si se našao
u nevolji, branio sam te pred svima...«
Sada su i Kreegu potekle suze. »Hrabri Atlas! Snažni Atlas! Divni Atlas!
Junačina Atlas...«
»Ne.« Umorno sam odmahnuo glavom. »Uništio si Atlasa kakav sam nekoć
bio. Pustio si me da nosim sav teret svijeta na svojim plećima. Kaznio si me zbog
svega što jesam. Jesi li sad sretan?«
»Neću biti sretan sve dok više ne budemo udisali isti zrak. Imaš pištolj. Ubij
me pa da završimo s time!« Kreeg se počeo tresti. »Imaš svako opravdanje da to
učiniš. Valjda čak ni ti ne možeš oprostiti sve što sam ti danas ispričao?«
Premjestio sam težinu s noge na nogu dok sam razmatrao što učiniti. »Da, nije
lako, priznajem.«
»HAJDE onda!« dreknuo je Kreeg. »Budi ljudsko biće za promjenu! Kazni
one koji su se ogriješili o tebe, koji su te htjeli uništiti... povuci okidač!«
Još sam jedno vrijeme Kreega držao na nišanu, a onda mi se ruka zatresla te
sam ga spustio na stol. »Ne. Nikada.«
»Molim? Ne razumijem...«
»Nećeš me natjerati da se promijenim. Ti i ja nismo isti.« Načas sam se
uhvatio za glavu i nekoliko puta duboko udahnuo. »Gotovo je, Kreeg.«
»Gotovo?«
»Da. Ja... opraštam ti. I sada odoh spavati. Star sam i vrlo, vrlo umoran.«
»Što to radiš?« zaurlao je Kreeg. Ja sam se samo okrenuo i polako krenuo
prema salonu.
»Atlase, vraćaj se! Ovo će noćas završiti, na ovaj ili onaj način!«
»Završilo je, Kreeg. Gotovo je. Sve je gotovo.«
Sišao sam u potpalublje i strovalio se na svoj krevet.

473
 Knjige.Club Books

62.

U ZORU ME PROBUDILO jarko grčko sunce, obasjavši mi lice. Okrenuo sam se na

drugu stranu i shvatio da sam zaspao u odjeći, što se nije dogodilo otkako sam bio
dječak. Polako sam sjeo i pritom u prsima osjetio poznato stezanje. Prekorio sam
samog sebe zbog bezbrižnoga sna s obzirom na to da je u to vrijeme moj plan u
Atlantidi već bio u punom jeku. Marina je upravo nazivala djevojke i
obavještavala ih o mojoj smrti izazvanoj srčanim udarom.
Kreeg me trebao ubiti.
Ipak, bio sam živ. Disao sam. I znao sam da moram što prije stupiti u kontakt
s Georgom. S mukom sam ustao s kreveta, izašao iz kabine i glavnim stubištem
krenuo na palubu. Kada sam stigao, mojem neprijatelju nigdje nije bilo traga.
»Kreeg?« zazvao sam ga. »Gdje si?« Prošao sam sve, od pramca do krme i
pritom upio veličanstveno sunce što je sjalo s obzora. Naposljetku sam stigao do
brodskoga mosta koji je Titan povezivao s Olimpom. Zadovoljan što ga nisam
zatekao na svojem brodu, otpuzao sam preko mosta, usprkos sve jačim bolovima
u prsima.
»Kreeg, gdje si? Atlas je. Gdje si?«
Nigdje ga nije bilo. Sišao sam u samu utrobu jahte i nastavio ga dozivati.
Pretražio sam kabine, urede, dio za poslugu i brodsku kuhinju - sve je bilo pusto.
Naposljetku sam se uspeo do upravljačke kabine. Dok sam pogledom pretraživao
kabinu, nešto mi je zapelo za oko. Navrh kontrolne ploče ležala je poznata kožna
torbica. Prišao sam joj. Pokraj nje stajala je i bijela omotnica s mojim imenom.
Otpustio sam vezice na torbici i začudio se pronašavši u njoj dijamant.
Prestravljen, otvorio sam omotnicu i iz nje izvadio posjetnicu iz Kreegova pisaćeg
stola.

POBIJEDIO SI, ATLASE. NEMA ME VIŠE,

PROGUTAO ME OCEAN. KONAČNO JE GOTOVO.

Polako sam posjetnicu stavio u džep na prsima i prebacio vezicu torbice s

dijamantom oko vrata. Nakon što sam detaljno pretražio Olimp, ustanovio sam da
Kreeg nije na jahti. Progutao me ocean... Zar se bacio preko ograde? Pošao sam
do ograde i pogledao dolje u vodu. Međutim, nisam vidio nikakvo tijelo niti išta
neobično. Je li to bila zasjeda?

474
 Knjige.Club Books

Nešto mi je govorilo da nije.

Kreeg je ostavio dijamant. Da je pobjegao, sigurno bi ga odnio sa sobom.
»Zbogom, Kreeg. Nadam se da ćeš usprkos svemu pronaći mir«, prošaptao
sam.
Što da sada radim? Očito sam morao obavijestiti grčku obalnu službu.
Međutim, nisam smio riskirati da pronađu oružje na mojem brodu. Kako me
hvatala sve veća panika, smislio sam kompromis. Vratio sam se do upravljačke
ploče i okrenuo na odgovarajuću frekvenciju na radiovezi.
»Obalna straža, prijam, ovdje motorna jahta Olimp. Nalazimo se na 37,4
stupnja sjeverne širine i 25,3 stupnja istočne dužine. Sumnjamo da je jedan putnik
pao u more. Prijam.«
Nastupila je kratka stanka, a zatim sam čuo odgovor. »Motorna jahta Olimp,
prijam, možete li potvrditi lokaciju Delos?«
»Potvrđujem«, odvratio sam.
»Vidite li čovjeka u vodi?«
»Ne. Nema ga nigdje na jahti.«
»Prijam, Olimp. Pomoć stiže«, razabrao sam kroz krčanje radioveze.
Vratio sam prijamnik na mjesto, pošao natrag na Titan što sam brže mogao i
povukao brodski mostić. Nisam smio riskirati da vlasti misle kako je ovdje bio još
jedan brod. Nakon što sam se sigurno vratio na svoju jahtu, pohitao sam do krme
i povukao sidro. Bio je to prevelik pothvat za moje srce, pa me sada jako zaboljele
u prsima. Međutim, dao sam sve od sebe da se što brže domognem Titanove
upravljačke kabine, gdje sam pokrenuo brodske motore i počeo okretati jahtu
prema otvorenom moru. Iznenada sam s desnoga boka začuo sirenu. Sklonio sam
nogu s papučice gasa i pohitao do prozora. Užasnuo sam se ugledavši maleni
katamaran pun mladih ljudi kako mi se brže-bolje sklanja s puta. Mahnuo sam im
u znak isprike, ali nisam smio gubiti vrijeme. Ponovno sam pokrenuo Titanove
motore. Katamaran mi se sklonio s puta, nesumnjivo proklinjući golemu
zlikovačku jahtu koja gazi sve pred sobom.
Kada se Titan otisnuo prema pučini, zapitao sam se kamo bili trebao poći.
Trebao sam nekakvu mirnu luku u kojoj bih se pribrao i smislio novi plan.
Nažalost, golema milijarderska jahta nije idealno plovilo za neprimjetan bijeg.
Tako udubljenoga u misli, prenulo me krčanje radioveze.
»Prijam? Titane, čujete li nas, prijam?«
Sledila mi se krv u žilama. Odakle obalna straža zna da je moja jahta u blizini?
Zapitao sam se trebam li jednostavno ugasiti motore i baciti se za Kreegom u
ocean.
»Titane, prijam. Ovdje motorna jahta Neptun. Molim, javite se.«
»Neptun...« promrmljao sam sebi u bradu. »Tko ste vi?«

475
 Knjige.Club Books

Uzeo sam dalekozor i pogledom proučio svoju desnu, pa lijevu stranu i

pramac. Ništa nisam vidio, stoga sam nakratko izašao iz upravljačke kabine kako
bih pogledao s krme. Jasna stvar, iza sebe sam ugledao bijelu točku. Podignuvši
dalekozor, prepoznao sam malenu jahtu Sunseeker, koja kao da mi se žurno
približavala.
Vratio sam se u upravljačku kabinu i nagazio Titanovu papučicu gasa,
svjestan da se to plovilo za mojim leđima ne može mjeriti s vrhunskim Benettijem.
Samo, tko je to ondje?
»Ponavljam, Titane, javite se. S nama na Neptunu je netko vama drag!«
»Netko meni drag?« upitao sam sam sebe.
»Ponavljam«, začuo sam kroz krčanje, »s nama je vaša kći
Ally. Zanima je biste li se našli s njom.«
Zamalo sam se onesvijestio. Ally? Otkud ona ovdje, dovraga? Ne, ne, ne, ne...
Sav moj plan na kojem sam mukotrpno radio počeo se raspadati. »Idemo, idemo«,
prošaptao sam, tjerajući Titan što brže naprijed.
Radioveza se ponovno oglasila. »Pa? Ally je! Vidimo te!
Želiš li se naći s nama na Egejskoj obali? Prijam.«
Allyn glas bio mi je istodobno poput melema i otrova. Silno me tješilo čuti
ga, ali me i duboko žalostio jer sam znao da joj se ne smijem javiti.
Mobitel mi je zavibrirao u džepu. Kada sam ga uzeo, na zaslonu sam vidio
nepoznat broj. Budući da sam bio siguran kako me Ally zove s Neptuna, nisam se
javio. Naravno, nekoliko trenutaka potom, ponovno je zazvonio te sam primio
obavijest da imam glasovnu poruku. Brzo sam je otvorio i ponovno začuo kćerin
glas.
Hej, Pa! Ally je. Čuj, nećeš vjerovati, ali za petama sam ti. Tu sam s...
prijateljem... pa sam se pitala bi li volio da se nađemo. Možda bismo mogli
zajedno na ručak? Uglavnom, javi što kažeš. Volim te. Bok.
»I ja tebe volim, Ally«, prošaptao sam.
Okončao sam poziv sa suzama u očima. Najviše od svega htio sam zaustaviti
Titan i zagrliti Ally kao nikada dotad te joj sve ispričati. No u dubini duše znao
sam da bi to bilo izrazito glupo. Mislio sam da ću danas umrijeti, a da će Kreeg
preživjeti.
A dogodilo se upravo suprotno. Kako bih zaštitio svoje kćeri, morale su
vjerovati da me više nema. Ako Zed nasluti da sam danas bio ovdje... stresao sam
se pri pomisli što bi mogao učiniti mojim kćerima.
Nakon što sam gotovo puni sat nemilosrdno pritiskao papučicu gasa, konačno
sam umaknuo Allynu Sunseekeru. Usporio sam jahtu, izvadio mobitel iz džepa i
nazvao jedinog čovjeka u kojega sam se mogao pouzdati. Jedinoga u kojeg sam
se oduvijek mogao pouzdati - Georga Hoffmana.
»Atlase?!« preneraženo se javio. »Živ si?«,

476
 Knjige.Club Books

»Da, Georg. Živ sam. A, kao što znaš, to je ogroman problem.«

»to je s Kreegom?«
»Preminuo. Moramo prijeći na plan B. Smjesta.«
»Jasno, Atlase.«

Kćeri moje, Ovo je uistinu kraj moje priče. Uz pomoć Georga, Marine, Claudije,
Hansa i mojega brojnog »tima«, Titan je vraćen u Nicu. Vi ste primile obavijest
da sam doživio srčani udar i da sam pokopan u moru te ste dobile svoja pisma,
kao i koordinate na armilarnoj sferi.
Nesumnjivo se pitate: »Ali kamo si otišao, Pa?«
Vratio sam se na otok Delos kako bih svoje posljednje dane proveo u miru i
ljepoti grčke obale. Uz Georgovu sam pomoć kupio kućicu s veličanstvenim
pogledom na more i ondje dočekao da moje vrijeme istekne uz nepobitnu
spoznaju da su mi posljednji dani ispunjeni sretnim uspomenama na naš
zajednički život na čarobnoj obali Atlantide.
Sada znate sve.
Priču o Atlasu.
Priču o Pa Saltu.
Priču o vama samima.
Najveći dar mojega produljenog boravka na ovome svijetu bile su novosti
koje mi je Georg prenosio o vašem napretku kada ste se sve odvažile na
pustolovinu otkrivanja svojih bioloških obitelji. Želim da znate jedno: ne mogu
biti ponosniji na vas nego što jesam. Iako nijedna u sebi ne nosi moju krv,
počašćen sam što ste naslijedile moju strast za putovanja, pustolovan duh i
nadasve moju silnu ljubav prema ljudima i vjeru u urođenu dobrotu. Neopisivo
mi je žao što sam vam morao lagati. S obzirom na to da sada znate sve okolnosti
moje situacije, uvjeren sam da ćete mi moći oprostiti.
Usrdno se nadam da je Georg uspio pronaći sestru koja nedostaje. Znam da
neumorno radi na tome otkako sam mu prenio informaciju o kući Argideen i dao
crtež prstena koji sam nekoć poklonio njezinoj majci.
Međutim, imam osjećaj da će mu trebati vaša pomoć. Kada je pronađete, kćeri
moje, budite blage prema njoj. Recite joj da je silno volim. Da sam je silno želio
pronaći. I da nikada nisam odustao. Recite joj koliko sam počašćen činjenicom da
sam njezin otac, kao i vaš.
Nemam vam više što reći; sve je već rečeno. Znajte da ste moj život učinile
vrijednim. Iako sam doživio mnogo tragedija i boli, svaka od vas pružila mi je

477
 Knjige.Club Books

više nade i sreće nego što sam mogao i zamisliti. Ako vas je čitanje moje priče
ičemu poučilo, nadam se da će to biti savjeti koje sam s vama za života dijelio:
Uživajte u svakom danu!
Živite za trenutak!
Cijenite svaku sekundu - čak i kad vam je najteže.
Voli vas
Vaš Pa (Salt) x

478
 Knjige.Club Books

Na Titanu
Lipanj 2008.

479
 Knjige.Club Books

63.

STAR JE ODLOŽILA POSLJEDNJE STRANICE DNEVNIKA i pogledala sve za stolom.

Većina sestara nije skrivala suze, a njihovi su ih partneri tješili. Osjetila je kako
je Miš gladi po leđima.
»Ja... ne znam što bih rekla«, promucala je Ally.
»Gad«, dahnula je Elektra. »Oduzeo mu je Elle. A ni zbog čega.«
»Merry... jesi li dobro?« upitao je Miles, vidno zabrinut.
Progutala je knedlu. »Mislim da jesam...« Glas joj je zadrhtao te joj se oteo
jecaj. »O, Bože, ispričavam se«, rekla je mašući rukom ispred lica.
»Joj, mama. Dođi«, rekla je Mary-Kate i ustala da je zagrli.
»Jako mi je žao, Merry. Užasno je to što je učinio tvojoj majci«, dodala je
Tiggy.
»Siroti Pa. Doznao je rasplet cijele priče netom prije smrti...« Maji se stisnulo
grlo.
»Ne mogu to ni zamisliti«, šmrcnula je Ally. »Ne mogu vjerovati da sam mu
bila toliko blizu. Da je barem Theov brod bio malo brži.«
»Štitio nas je do posljednjeg trenutka«, rekla je Star. »Htio je žrtvovati sebe
kako bi se pobrinuo da mi ostanemo sigurne. Baš tipično za njega.«
»Shvaćate li zašto je morao >ostati mrtav<?« upitao je Georg sve za stolom.
»Stravično se bojao da bi vam Zed mogao nauditi ako dozna da je vaš otac bio uz
Kreega u trenutku njegove smrti.«
Sve su djevojke zaklimale glavom. »Kad je umro, Georg? Ali doista?« upitala
je Elektra.
»Da, koliko je prošlo otkako je stigao na Delos pa do trenutka kad je...?«
šmrcnula je CeCe.
Georg je oklijevao. »Vidio sam ga tri dana poslije toga. Pomogao sam mu
osigurati posjed. Kao što znate, otok je vrlo malen i od velike mitološke važnosti.
Na njemu postoje svega dvije-tri kuće. Ponudili smo trenutačnom vlasniku četiri
puta veću cijenu u odnosu na stvarnu vrijednost, pa su se on i njegove koze gotovo
smjesta iselili.«
»Niste odgovorili na pitanje, Georg. Kad je Pa umro?« odlučno je upitala
Elektra.
Georg je odmahnuo glavom i molećivo pogledao Ally. Ona je pogledala
Marinu, a ova je ustala.

480
 Knjige.Club Books

Duboko udahnuvši, rekla je: »Djevojčice moje. Sada ćete morati biti jako
hrabre. Vaš otac još nije umro.«
Palubom je zavladala grobna tišina.
Tiggy je razrogačila oči. »Znala sam...«
Elektra je dahnula. »Ne... to nije mogu... želiš reći da je Pa Salt živ? Da je još
uvijek živ?«
»Da«, rekla je Ma.
Vjetar s pučine prohujao je stolom.
»Prešutjela si nam to...« prodahtala je Star. »Kako si mogla biti tako
okrutna?«
»Chérie, ja...«
»Je li još uvijek na Delosu?« upitala je Maja.
Georg je kimnuo. »Da, Majo, ali je vrlo slab.«
»Telefonski pozivi...« prošaptala je CeCe. »Čuli ste se s njime, Georg?«
»Ne baš. Claudia je uz njega proteklih nekoliko tjedana. Zato je otišla iz
Atlantide. Ona mi redovito javlja novosti. Stanje mu se pogoršava iz dana u dan.«
»O, Bože!« uzviknula je CeCe.
»Sad sve ima smisla...« rekla je Star.
»Nitko nije mogao predvidjeti da će toliko dugo poživjeti, djevojke.
Pretpostavljali smo da će na Delosu provesti svega nekoliko tjedana, ali je
nadživio sva liječnička očekivanja.«
»To me uopće ne čudi«, promucala je Ally.
Georg je nastavio: »Odbio je bilo kakvu liječničku intervenciju. Ne želi piti
lijekove ni obaviti bilo kakve pretrage - čak ne želi ni infuziju.«
»Kako to da je još uvijek živ?« upitala je Elektra.
Georg je pogledao Ma, a ona se nasmiješila Merry. »Mislim da... ne, znam da
ga na životu drži pomisao da će pronaći sestru koja nedostaje.«
»Snaga volje.« Tiggy je znakovito kimnula.
Star je pogledala Ally. »Otkad ti znaš za to?«
»Danas sam doznala. Ustrajala sam na tome da Georg kaže svima i da nam
posljednje stranice Pa Saltova dnevnika, koje smo trebale dobiti tek nakon
njegove smrti.«
Georgu su se tresle ruke dok je uzimao čašu vode i pio. »Vjerujte mi, djevojke,
odavno sam vam htio otkriti istinu, ali sada znate što je vaš otac učinio za mene.
Zakleo sam se da ću mu biti odan dokle god sam živ.«
»Postoji razlika između odanosti i okrutnosti, Georg«, pobunila se CeCe.
Odvjetnik je kimnuo. »Duboko u duši znam da sam vam trebao reći istinu«,
priznao je Georg sa suzama u očima. »I koliko bi mu značilo vidjeti sve vas prije
nego što ode.«
481
 Knjige.Club Books

Nitko nije znao što dodati na to.

»Kvragu, zašto smo još uvijek ovdje?« oštro je upitala Elektra. »Ako je na
samrti, ne smijemo gubiti vrijeme. Dovedite kapetana Hansa. Neću čekati do jutra
ako postoji šansa da ga ponovno vidimo. Slažu li se svi?«
»Da. Apsolutno«, rekla je Maja i ustala. »Imamo dvije mogućnosti. Možemo
se naljutiti i postati ogorčene. To bi bilo lako. Druga je mogućnost pomiriti se sa
svime što se dogodilo i odabrati ljubav i dobrotu, unatoč svim nepravdama koje
su nam nanesene. No«, upitala je Maja, »što bi Pa izabrao?« Pružila je ruku Tiggy,
a ona ju je prihvatila. Zatim je Piggy pružila Ally i tako ukrug, dok se svih sedam
sestara nije povezalo.
»Georg«, rekla je Ally. »Čuli ste što kaže Elektra. Dovedite Hansa. Idemo
vidjeti Pa Salta. Iz ovih stopa.«
Svi za stolom bili su kao ošamućeni, a naročito partneri sestara, koji nisu znali
što bi rekli. Ničime nisu mogli ublažiti uragan emocija kroz koji su sestre
trenutačno prolazile. Naposljetku se Ally oglasila:
»Sjeća li se itko kako sam bila uvjerena da sam čula Pa Salta na telefonu kad
sam se javila u njegovu uredu?« upitala je ostale. »Pa, možda stvarno jesam.«
Nato je nešto sinulo Elektri. »Ma?« upitala je. »Ono kad sam srela Christiana
u Parizu, je li obavljao nešto za Pa Salta?«
Kimnula je. »Da, chérie. Tražio je Manon Landowski - Paulovu unuku.«
»Zašto?«
»Da još jedanput prije smrti zahvali obitelji što mu je u djetinjstvu spasila
život Tako da ni budući naraštaji ne zaborave njihovo dobročinstvo.«
»Je li ju Christian uspio pronaći?«
Ma je kimnula. »Jest. Poznata je kantautorica! Kada joj je Christian predao
pismo, rekla mu je da se njezin otac - Marcel - često rado prisjeća >nijemog
dječaka<!«
»Rado!« uskliknula je Maja. »Eto, tko bi rekao?«
Začulo se glasno brujanje Titanovih motora, a Georg se vratio. »Hans kaže da
ćemo do jutra stići na obalu Delosa. Nazvat ću Claudiju i javiti joj da dolazimo.«
Zastao je. »Djevojke... je li to što činimo u redu?«
Muškarac koji je protekle godine svim sestrama ulijevao sigurnost, sada je
izgledao krajnje izgubljeno.
»Apsolutno, Georg«, potvrdila je Star.
»Možemo li nazvati da ga čujemo? Čisto u slučaju da se nešto dogodi?«
upitala je Ally.
Georg je tužno odmahnuo glavom. »Preslab je da bi razgovarao na telefon.
Ustvari, da ga srce ne bi izdalo, mislim da je najbolje da ga Claudia uopće ne
obavijesti da dolazimo.«
»O, Bože. Što ako ne izdrži do jutra?« upitala je Star.
482
 Knjige.Club Books

»Hoće, Star. Hoće«, obećala je Tiggy.

483
 Knjige.Club Books

64.

DOK SE TITAN PRIBLIŽAVAO DELOSU, sunce se upravo spremalo izdići nad

otočićem. Bio je kamenit s gdjekojom zelenožutom travnatom površinom što se
uzdizala prema brdu. Zbog toga i drevnih grčkih stupova koji su krasili tlo, odavao
je dojam antičkoga čuda.
Nije imalo smisla uvoziti jahtu Benetti u tijesnu lučicu, stoga je Hans Gaia
spustio sidro najbliže obali što je mogao i organizirao gumeni čamac da sestre
preveze do obale. Dok je Ally upravljala čamcem - na kojem su im se pridružili i
Georg i Ma - na putu prema molu, ugledali su poznatu priliku. Jednu po jednu,
Claudia je izvela sestre iz gumenoga čamca i sve ih izgrlila. Najdulji je zagrljaj
sačuvala za svojega brata Georga. Njihova obično suzdržana domaćica rasplakala
se u njegovu naručju.
»Djevojke«, zajecala je, »vaš je otac vaš anđeo čuvar.«
»Vodi nas k njemu«, rekla je Maja.
Domaćica je povela družinu prašnjavom stazom koja vodi iz luke do velikoga
zelenog brda, gdje je staza postajala toliko uska da su sestre morale hodati jedna
iza druge. Čim su se približile vrhu, ugledale su samotnu bijelu kućicu. Prizor je
bio veličanstven, baš kao što ga je Pa opisao, drevni otočić okružen plavim
morem.
»Kako mu je, Claudia?« upitala je Ally.
»Čak ni on nije svemoćan. Prošlog je tjedna doživio još jedan srčani udar.
Pomislila sam da je to kraj pa sam mu rekla da ste konačno pronašli Merry i da
sve dolazite položiti vijenac. To ga je održalo na životu. Cijeli se život odbija
predati... ali sada...« Claudia se okrenula prema Merry i uzela je za ruku. »Draga
moja, možda je najbolje da ga djevojke pripreme za tvoj dolazak. Vrlo je slab.«
Merry je kimnula. »Naravno.«
»Ma, bi li ti ušla prva i rekla mu da smo ovdje?« upitala je Maja.
»Nešto mi govori da već zna«, prošaptala je Tiggy.
»Naravno, chérie«, sjetno se nasmiješila Ma. »Idem k njemu.«
Claudia je uvela Marinu kroz vrata hladne, mračne kućice i povela je
hodnikom prema spavaćoj sobi u stražnjem dijelu. »Jesi li spremna?« upitala je
Claudia. Ma je kimnula i otvorila vrata.
Atlas je drijemao na bračnom krevetu u kutu sobe, naslonjen na nekoliko
bijelih jastuka. Kada mu se Marina približila, polako je otvorio oči i pogledao je.

484
 Knjige.Club Books

Koža mu je bila siva, a oči upale. No šarenice su mu imale isti onaj smeđi sjaj kao
uvijek.
»Bonjour, chéri«, tiho mu je rekla i uzela ga za slabašnu ruku. »Ja sam,
Marina.«
Atlasovim se licem razvukao osmijeh. »Zdravo, Ma.« Nježno ga je zagrlila,
pomalo uzrujana vidjevši koliko je slab. Zatim je privukla drveni stolac do
njegova kreveta. »Marina... ja... jako mi je žao. Strašno mi je žao. Zbog svega«,
prošaptao je.«
»Psst, chéri«, utješno je odvratila Marina. »Nemaš zbog čega žaliti.«
»Djevojke... jesu li dobro?«
»Sjajno su, Atlase.«
Ta ga je vijest umirila. »Znaju li da sam živ?«
»Da, Atlase, znaju. Vani su i čekaju ući k tebi.«
Atlasova ramena kao da su klonula. »Djevojke su došle? Radi mene?«
»Da. Sve su došle.«
»Želiš reći...« Marina je kimnula. »Ona je...« glas mu je napuknuo. »Ovdje
je? Moja prva kći?«
»Da.«
Atlas se pokušao pribrati, očigledno se boreći s plitkim udasima. »Znaju li da
ću uskoro umrijeti?«
»Ne budi smiješan, chéri. Ti ne možeš umrijeti, sve i da hoćeš!«
»Ma«, rekao je i čvršće joj stisnuo ruku. »U redu je. Znaju li?«
Marina je progutala suze. Atlas je štitio svoje kćeri do posljednjeg daha. »Da.
Žele se oprostiti s tobom. Kao i ja, dragi moj.« Nježno ga je pomilovala po glavi.
»Koliko si se samo patnje nagledao.«
»Patnje, Marina?« Atlas je uspio odmahnuti glavom. »Ne. Samo života i
ljudskosti - njezinih dobrih i loših strana - i to punih devedeset godina.«
»Prije nego što djevojke uđu, želim ti osobno zahvaliti što si mi povjerio
njihov odgoj, iako nisam imala nikakve kvalifikacije...«
»Draga moja Marina«, nasmiješio se. »Vidio sam kako si se brinula o onoj
djeci u Parizu. Znao sam koliko ljubavi nosiš u sebi.«
»Činila sam i neke grozne stvari... stvari kojih se sramim.«
Potapšao ju je po ruci. »Kao što sam bezbroj puta rekao djevojkama, nikad ne
sudi druge po tome što čine, nego po onome što jesu. Nego, je li Georg tu?« Ma
je kimnula, a Atlas je uzdahnuo. »Pitaš li se zašto ti se nikada nije usudio reći da
te voli, iako je godinama očito što osjeća prema tebi?«
Ma se lagano nasmijala. »Lagala bih kada bih rekla da se ne pitam, ali on ne
zna mnogo toga o meni. Bojim se da bi me se... sramio.«

485
 Knjige.Club Books

»Molim te da razgovaraš s njime. I ti i on morate zaboraviti svoju prošlost.

Molim te, Marina, život je toliko kratak... obećaj mi da ćeš pokušati.« Molećivo
je pogledao svoju staru prijateljicu.
»Obećavam.« Marina se pribirala nekoliko trenutaka. »Nego, imaš li snage
vidjeti svoje kćeri?«
Osmijeh mu se vratio na lice. »Ako i nemam, skupit ću je. Hoće li one biti
dobro?«
»O, da. Odgojili smo snažne žene.« Marina je ustala i ponovno uzela Atlasa
za ruku pa je poljubila. »Poslat ću ih unutra.«
Atlas se opustio na jastucima i smognuo svaki atom snage koju je imao. Načas
je sklopio oči i zahvalio nebu što su došle.
Zatim su se vrata njegove spavaće sobe ponovno otvorila, a njemu su niz
obraze potekle suze kada je, jednu za drugom, ugledao svojih šest kćeri. Sve ih je
zagrlio i nježno poljubio u čelo, kao kad su bile male. Iako su sve redom plakale,
bile su to suze radosnice, a ne odraz tuge. Iako su razni događaji razdvojili njihovu
obitelj, svemir ih je okupio još jedan, posljednji put.
Sestre su se smjestile uokolo očeva kreveta, a on je vidno bio izvan sebe od
sreće u okrilju svojih bližnjih.
»Moje hrabre i divne, predivne kćeri. Sve što sam u životu htio jest zaštititi
vas.«
»Znamo, Pa, znamo«, tješila ga je Star.
»Samo smo... sretne što te ponovno vidimo«, kroza suze je rekla Ally.
Atlas je pogledao u strop. »Duga je to priča. Nisam mislio da ću preživjeti...«
Ponovno je pogledao sestre. »Ali sve sam zapisao i predao Georgu. Doznat ćete
cijelu istinu.«
»Već je znamo, Pa«, tiho je rekla Elektra. »Georg nam je dao posljednje
stranice prije nego što smo stigli ovamo.«
»Ma nemojte?« odvratio je Atlas i podignuo obrvu. »Molim vas, poručite mu
da mu dajem otkaz.« Sestre su prestale plakati i potiho se nasmijale. »Ustvari«,
dahnuo je Atlas, »gdje je on?«
»Vani«, rekla je CeCe. »Da odem po njega?«
Atlas se nasmiješio. »Hvala ti, CeCe.«
Maja se nagnula prema ocu. »Pa, zbog tvoje je >smrti< svaka od nas pronašla
sebe i razvila se. Sada smo sve odrasle žene, kakve si i htio da postanemo.«
Atlas je lagano kimnuo. »Silno se ponosim vama. Georg mi je rekao da ste
pronašle svoje biološke obitelji.«
»Da«, nježno je rekla Maja. »Ali još je važnije to da smo pronašle svoju
budućnost. I sreću.«
»Onda je to«, prodahtao je Atlas, »najbolji dar koji sam vam mogao dati.«

486
 Knjige.Club Books

»Pa, samo jedno pitanje«, rekla je Ally. »Protekle nam se godine svima
učinilo da smo te u nekom trenutku vidjele ili čule.«
»Ili čak osjetile«, prošaptala je Elektra.
»Jesi li se vraćao u Atlantidu?« upitala je Ally.
»Ili si možda bio u Bergenu?« dodala je Star. »Mislim da sam te vidjela na
Allynu koncertu.«
Otac im se nasmiješio. »Nažalost, nisam. Iako sam pratio kako napredujete.
Moglo bi se reći da sam bio s vama duhom, kao što ću uvijek biti... Kada me se
poželite, samo pogledajte u Plejade i pronaći ćete me. Vaš otac Atlas bdjet će nad
vama.«
»Za nas ćeš uvijek biti Pa Salt«, zajecala je Tiggy.
Nasmiješio se od uha do uha. »Naravno. Mirišem li još po morskoj soli,
Majo?«
Djevojke su se ponovno nasmijale. Trudio se biti jak za njih.
Na vratima spavaće sobe začulo se tiho kucanje i ušao je Georg Hoffman.
»Zdravo, Atlase«, rekao je njegov stari prijatelj.
»Zdravo još jednom, Georg. Lijepo je što si se i treći put došao oprostiti sa
mnom.« Slabašno je namignuo Georgu. »Nego, ispričajte me djevojke, možete li
ga propustiti?« Maja i Ally pomaknule su se kako bi Georg prišao krevetu. Uzeo
je Atlasa za ruku, ali ga je on nježno povukao u zagrljaj. Sestre su vidjele kako
mu nešto šapuće na uho i Georga kako gorljivo kima prije nego što se uspravio.
»Hvala, prijatelju, što si mi ih sve doveo. Nema ljepšega dara od toga.«
»Kad smo već kod darova«, rekao je Georg. »Ally? Bear je stigao.«
»Pa... želiš li upoznati svojeg unuka?«
»Tvojeg sina, Ally? I on je na Delosu?«
Kimnula je. Kapetan Hans ga je upravo trajektom dovezao s Titana.«
Atlasove su se oči stale cakliti. »Molim te, dovedi ga...«
Ally je načas izašla i vratila se sa sinom u rukama. »Pa, ovo je Bear. Beare,
upoznaj svojega djeda.«
»Zdravo, maleni. Mogu li ga uzeti?« Ally je načas oklijevala. »Molim te,
nijedna mi od vas nikada nije ispala, pa neće ni on!« Ally se nasmiješila i nježno
spustila sina u očevo naručje. »Bear... kakvo divno ime. Zaboga, Ally.« Pogledao
ju je. »Isti je ti.«
Žene su promatrale oca dok je gugutao i veselio se djetešcu, koje kao da mu
je podarilo novi val energije, kao da crpi snagu iz mladoga života - i budućnosti -
u svojem naručju. Okrijepljen, Atlas je uspio ispitati kćeri o njihovim partnerima
koje mu je Georg spominjao i od njih čuti kakve su sudbine zadesile obitelji koje
je nekoć poznavao.
Kada joj se trenutak učinio zgodnim, Maja je pogledala ostale sestre. Sve su
naslutile da je kucnuo čas.
487
 Knjige.Club Books

»Pa«, rekla je Maja. »Još te netko došao vidjeti. Čeka te vani.«

Atlas je počeo ubrzano disati. Tiggy ga je uzela za ruku. »Ne boj se, Pa. To ti
svemir šalje nagradu.« Jedna po jedna, djevojke su ustale, a on im je svima poslao
poljubac dok su napuštale prostoriju.
Zatim su se, jako polako, vrata ponovno otvorila i Merry je ušla k njemu.
»Zdravo, Pa«, rekla je s osmijehom na licu. Prišla mu je i nježno ga poljubila
u čelo.
Atlas je raširio oči. »Elle...« šapnuo je.
Merry je odmahnula glavom. »Nažalost, nisam. Moja obitelj u Irskoj dala mi
je ime Mary, ali svi su me zvali >Merry< jer sam bila vesela. Tvoje kćeri kažu da
bi me nazvao Meropa da si me ranije pronašao.«
»Meropa... Merry.« Atlas se široko osmjehnuo zbog te slučajnosti i u čudu se
zagledao u svoju kćer. »Jesi li to stvarno ti?«
»Jesam, jesam. Tvoja krv i meso.«
Atlas je bio toliko ganut da nije mogao progovoriti. Niz obraze su mu se
slijevale suze. Ispružio je ruku, a Merry ju je čvrsto stisnula. Ubrzo je i sama
zaplakala. Jedno su vrijeme tako sjedili i šutjeli, otac i kći, susrevši se prvi put u
životu.
»Ista si majka«, protisnuo je Atlas. »Merry, bila je toliko lijepa. Vidiš? Eno
je.« Upro je prstom u crtež iz Atlantide, koji je sada visio pokraj njegova kreveta.
»Vidjela sam Georgovu presliku«, odvratila je Merry. »Djevojke su rekle da
su me prepoznale čim sam kročila na Titan.« Kimnula je prema crtežu. »Svi su se
pitali kamo je nestao izvorni crtež.«
»Zamolio sam Claudiju da ga donese ovamo. To je sve što imam od nje, ja...«
Atlas je gledao svoju kćer, svladan emocijama. »A sad si ti ovdje - dio nje je sa
mnom. To je pravo čudo. Oprosti, mila moja, što nisam bio uz tebe da te zaštitim.
Godinama sam te tražio po cijelom svijetu. Nije mi palo na pamet da bi mogla biti
u Irskoj. Ja...«
Merry je primijetila da se uzrujao. »Psst, sve je u redu, Pa. Sad je sve u redu.
Pričaj mi o njoj - o Elle. Pričaj mi o mojoj majci.«
Atlas se široko nasmiješio. »Bit će mi čast.«
Držao je Merry za ruku i ispričao joj sve čega se sjetio. Njegova najstarija kći
gledala je kako mu se oči sjaje dok se prisjećao ljubavi svojega života i toga koliko
mu je značila. Naposljetku se Atlas iscrpio, pa ga je Merry promatrala dok je
drijemao, i dalje ga držeći za ruku. Kada mu je stisak počeo popuštati, Merry je
osjetila kako njezin otac polako odlazi. Brzo je ustala i otišla po ostale sestre da
se oproste s njime.
Jedna po jedna, poljubile su ga i sjele uokolo njegova kreveta. Zagrlile su se
i zaplakale.

488
 Knjige.Club Books

Najzad, dok je zora svitala nad Delosom, svjetlo je obasjalo Atlasovo lice.
Otvorio je oči i svima im uputio osmijeh prepun topline i ljubavi.
»Vidim je«, rekao je. »Čeka me. Elle me čeka...«
I tada je, na kraju života prepunog neopisive ljepote, boli i dobrote, Atlas
Tanit posljednji put sklopio oči.

489
 Knjige.Club Books

Epilog

Atlantida
Godinu dana poslije

PREMDA IM JE BILO TIJESNO, sedam se sestara uspjelo smjestiti na Christianovu

brodicu, kojom ih je vozio do kopna i natrag.
»Sigurno imaš sve pod kontrolom, Ally?« upitao ju je.
»Da, hvala«, odvratila je i prišla kormilu.
»Dobro, Ma, spremne smo«, rekla je Maja i okrenula se prema molu. Ispružila
je ruke.«
»Oui, chérie.« Ma joj je pružila raskošnu umu s Atlasovim pepelom. Nakon
što ju je predala, odmaknula se, a Georg je nježno stavio ruke na njezina ramena.
»Sigurno nijedno od vas ne želi s nama? Christian će odmah dovesti drugu
brodicu«, ponudila ih je Elektra.
»Hvala, dušo, ali ne. Vas ga sedam treba ispratiti na vječni počinak«,
odgovorila je Ma.
»Mi ćemo vas čekati ovdje«, utješno je dodao Georg.
Ally je kimnula Christianu, a on je odvezao uže s mola. Ubacila je u brzinu i
polako krenula prema sredini jezera. Lipanjski je dan bio suh i vedar, a toplo sunce
presijavalo se na staklastoj površini vode. Kada je stigla do zabačenog predjela
prema kojem je i krenula, Ally je ugasila motor, a žene su se oduševile
izvanrednim spokojem na vodi i među planinama.
Bilo je zanimljivo da nijedna među njima nije osjećala nikakvu tugu. Umjesto
toga, sve ih je prožimao mir jer su naposljetku dobile priliku za oproštaj s ocem,
za koji su isprva ostale uskraćene. Brodica se jedno vrijeme tiho ljuljala na vodi.
»Ally, možeš li...?« naposljetku je upitala Maja.
Sestra je kimnula i ispod jedne klupe izvukla zaštitnu kutiju sa svojom
flautom. Izvadila ju je, prinijela ustima i zasvirala. Djevojke su se odlučile za
stavak »Jupiter« iz suite Planeti Gustava Holsta - jedne od Pa Saltovih omiljenih
skladbi.
Ally je elegantno svirala, kao uvijek, a tonovi su lebdjeli jezerom sve do
Atlantide. Svaka je sestra sklopila oči i u sebi se obratila ocu. Zahvalile su mu što
ih je spasio od života kakvom bi bile prepuštene te na njegovoj bezuvjetnoj
ljubavi.
490
 Knjige.Club Books

»Hvala ti, Ally«, rekla je Star kada je Ally stigla do kraja skladbe.
»U redu«, rekla je Maja i pažljivo otvorila umu. Uzela je šaku pepela iz nje i
lagano ga prosula po jezeru. »Zbogom, Pa«, rekla je, hrabro i staloženo.
Potom je pružila umu sestri do sebe, a ona onoj do sebe, i tako redom. Neke
su dugo govorile prosipajući pepeo, neke su šutjele. Naposljetku je pepeo stigao
do Merry. »Hvala vam.« Nasmiješila se i duboko udahnula. »Pa, iako sam te vrlo
kratko poznavala, silno se ponosim činjenicom da sam tvoja kći.« Prosula je
zadnju šaku pepela u vodu.
Nakon nekog vremena, Ally je ponovno pokrenula motor i mimo odvezla
sestre natrag na kopno. Na travnjaku iza mola čekala ih je prava gomila rodbine i
prijatelja, okupljenih kako bi nazdravili izvanrednom životu Atlasa Tanita. Nakon
što je Christian privezao brodicu, pružio je Maji ruku i izveo je na drveni mol.
Valentina je pohitala k njoj i zagrlila je. Floriano je došao za njom, u rukama
noseći Bel, njihovu tromjesečnu kćerkicu. Malena je gugutala dok ju je majka
uzimala u naručje.
»Zdravo, dušice«, obratila joj se. »Dođi, maknimo se s puta da svi mogu
izaći.«
Sestre su se vratile na kopno i u toplo okrilje svojih bližnjih. Bio je to doista
prekrasan dan u Atlantidi, u kojem su se susrele brojne obitelji i povezale sva
četiri kraja svijeta.
»Dođi, Al«, rekao je Jack i povukao svoju partnericu u mišićavo naručje.
Nakon što je njezin otac (službeno) preminuo, Jack je Ally bio prava potpora.
Nikada se u životu nije osjećala toliko zbrinuto. Kada su se svima slegnuli
dojmovi nakon onoga dana na Delosu te su se vratili u Atlantidu, Merry je
nazdravila novopečenom paru: »Dok se svi gostimo pjenušcem, voljela bih
čestitati Jacku i Ally! Proteklih ste dana, ovaj... procvati i to je... divno vas je
vidjeti toliko sretne!«
»Živjeli!« uskliknula je Mary-Kate, na što su uslijedili usklici svih sestara, a
Ally se zarumenjela.
Sada ju je Jack nježno poljubio. »Čuli smo te kako sviraš. Bilo je prekrasno.«
»Naravno da to kažeš«, odvratila je Ally i nasmijala se.
»Ne, govori ti istinu. Krasno si svirala. Bilo je besprijekorno do zadnjeg
tona«, rekao je Thom, Allyn brat blizanac, pa je i sam zagrlio.
»Ozbiljno ti kaže«, potvrdio je Felix uz čašu soka od naranče, a ne Veuve
Clicquota. »Thom me uvijek upozori kada pogriješim.« Nasmijao se. »Bravo,
zaista. Pa Salt je sigurno jako ponosan na tebe.«
»Hvala, Felixe.«
»Mama!« uzviknuo je Bear i dogegao se do Ally uz pomoć Marine, koja ga
je vodila za jednu ruku, a Georg za drugu.
»Prebrz si za baku, chéri!« uzviknula je Marina.

491
 Knjige.Club Books

»I djeda, po svemu sudeći«, rekla je Ally i nasmiješila se Georgu. »Zdravo,

Beare.« Podignula je sina u naručje.
»On to pokušava sustići svojeg novog prijatelja, Roryja«, kroza smijeh je
dobacio Jack. »Kao zvrk je, svagdje se stvori!«
»Da ti donesem čašu pjenušca, Ally?« upitao je Thom.
Zastala je i pogledala Jacka. »Ustvari, mislim da ću se pridružiti Felixu i popiti
sok od naranče.«
»Stiže«, rekao je Thom i otišao natrag prema kući.
Malo dalje na travnjaku, Orlando Forbes čudio se izvanrednoj arhitekturi
Atlantide. »Veličanstvena je!« široko se osmjehivao. »Upravo veličanstvena! A
tvrdite kako ste netom doznali da je sagrađena tek šezdesetih godina prošlog
stoljeća?! Jednostavno to ne mogu vjerovati, gospođice Star. Imam oko za takve
stvari i dao bih ruku u vatru da potječe iz osamnaestog stoljeća.« Podbočio se.
»Pravo arhitektonsko remek-djelo.«
»Bilo bi mu jako drago čuti to, Orlando«, rekla je Star. »Naravno, ne bi je
uspio izgraditi da nije bilo tvojega djeda i bake.«
»Dobri stari djed Rupes, ha?« odvratio je Orlando.
»Očito hrabrost i altruizam teku žilama Forbesovih«, dobacio je Miš.
»Da. Baš šteta što su preskočile vašu generaciju«, šaljivo je dobacila Star.
»Ah! Kako samo znate pogoditi u živac, gospođice Star!« uzviknuo je
Orlando i dramatično se uhvatio za srce.
»Da znate, ako se budete lijepo ponašali, možda vam čak dopustim da zavirite
u Pa Saltovu knjižnicu«, ponudila je Star.
»Kako se usuđujete dati naslutiti da uopće postoje trenuci u kojima se ja ne
ponašam pristojno?« odvratio je Orlando.
»Nema tu potrebe za naslućivanjem, dragi brate.« Miš je otpio veliki gutljaj
svojeg pjenušca.
Star se osvrnula i preko ramena pogledala novopridošlu sestru. »Upravo mi
je nešto sinulo, Orlando. Jesi li već upoznao Merry?«
Merry se okrenula začuvši svoje ime. »Vi to mene spominjete?« upitala je
kada im se približila. »Vidi, vidi«, nasmijala se, »pa to je vikont glavom i bradom!
Kakva je ovih dana situacija u krugovima gastronomskih kritičara?«
Orlando se vidno pokunjio. »Ah, Merry, moja najdublja isprika za onu malu
spačku. Međutim, vjerujem da ćete se složiti kako sam imao samo najbolju
namjeru...« Naklonio joj se i pružio ruku, a Merry ju je prihvatila.
Mary-Kate se pridružila majci. »Ajme, vi ste taj Orlando? Onaj koji se
pretvarao da je vikont? Pa vi ste prava legenda u našoj obitelji!«
»Ah, zar zbilja?« odvratio je Orlando i isprsio se.

492
 Knjige.Club Books

»Da! Stalno se smijemo tome. Kada netko pokuša prodati nekakvu foru,
kažemo da >glumi Orlanda<!«
Miš je prasnuo u smijeh vidjevši da mu je brat postao manji od makova zrna.
»Ispričavam se što vas prekidam«, rekao je Georg. »Merry, upravo sam
shvatio da trebam vaš potpis na nekoliko dokumenata o nasljedstvu. Mogu li vas
nakratko ukrasti?« upitao je.
»Samo dajte, Georg!« Merry je lagano mahnula svojem društvu i pošla za
njime u kuću.
»Tako mi je drago što ste konačno obišli svijet, Merry.«
Nasmijala se. »I meni, Georg. Iako to nije bila moja očekivana ruta! Tek sam
sinoć stigla iz Granade!«
»Čuo sam. Moram priznati, divno je što ste se odlučili posjetiti sva mjesta na
kojima se vaš otac zatekao tijekom života.«
Merry je kimnula. »Samo sam sve to htjela vidjeti na svoje oči. Nikada nisam
poznavala nikoga tko je vodio život sličan njegovom.«
»I, jeste li uspjeli sve obići?«
»O, da«, ponosno je odgovorila Merry. »Vidjela sam željezničku postaju u
Tjumenju, stari atelje monsieura Landowskog, luku u Bergenu, Cobber Pedy... i
tako dalje. Imam osjećaj da ga sada bolje poznajem.«
Georg je stavio ruku na njezina leđa. »Siguran sam da je uz vas. Kad smo već
kod toga... Ally i Jack su mi rekli da vas je monsieur Peter pratio na nekoliko
europskih odredišta?« Podignuo je obrvu, a Merry je coknula.
»Sad mi je neugodno, Georg.«
»Ispričavam se, ali mi je drago što to čujem«, iskreno je rekao.
»I meni za vas i Marinu!«
Na Georgovu se licu pojavio osmijeh. »Volim je već više od trideset godina,
a i ona mene. Za to sam vrijeme imao priliku vidjeti koliko je blaga, dobra,
strpljiva... ali nikada nisam skupio hrabrosti da joj išta kažem. A ispostavilo se da
nije ni ona...«
Georg je poveo Merry u Atlasovu radnu sobu. Dotad je samo jedanput bila
ondje, stoga je zadrhtala prepoznavši tjelesne i duhovne tragove svojega oca. Iako
su računala i televizijski zasloni bili impresivni, pogled su joj zaokupile
dragocjene osobne sitnice na polici iza stola. Nasmiješila se primijetivši nekoliko
Griegovih »žaba za sreću«, trošnu staru violinu i komad opala, i dalje zarobljen u
kamenu.
Merry je slijedila Georga do radnog stola, gdje joj je pokazao dokument.
»Potpišite ovdje i postat ćete službena članica Atlasove zaklade, kao što je i
namjeravao.«
»Djevojke su jako ljubazne što se slažu s time. Uopće nisam očekivala da
ću...«
493
 Knjige.Club Books

Georg se ubacio: »Kao što znate, svih šest djevojaka ustraje na tome da imate
sva jednaka prava.« Merry je kimnula i skinula čep s kemijske olovke. »Usput,
zar baš morate otići večeras, Merry? Svima ćete nedostajati.«
Uzdahnula je. »Ali Mary-Kate će ostati s Jackom i Ally. Obećala sam
Ambroseu da ću ga posjetiti u Dublinu.« Rastužila se. »Zdravlje ga izdaje, a toliko
je toga godinama činio za mene, stoga moram biti uz njega.«
Georg je suosjećajno kimnuo. »Vjerujem da će svi razumjeti.«
»Osim toga...« Merry je potpisala dokumente i sjela u Atlasov veliki kožni
stolac pokraj prozora.
»Da, Merry?«
»Sjećate li se da je moj otac u dnevniku spominjao Ellina brata... mojeg ujaka.
Napisao je da su ga posvojili kao dojenče i odveli nekamo u Europu.«
»Sjećam se, da«, rekao je Georg i oslonio se dlanovima o stol.
»Radim na tome da doznam gdje je završio. Malo, da tako kažem, kopam.«
Osmijeh je zatitrao na Georgovu licu. »Jeste li štogod doznali?«
Merry je slegnula ramenima. »Imam nekoliko skromnih informacija.
Ambrose mi pomaže pri potrazi, da zaokupi um. Silno me zanima gdje je i kako
je prošao. Sumnjam da ću uspjeti, dakako, ali...« Oči su joj zasvjetlucale. »Postoji
šansa da je još uvijek živ.«
Georg je kimnuo. »Vidim da jabuka ne pada daleko od stabla, Merry. Ne
moram vam ni reći da će mi, ako ikada zatrebate moju pomoć, biti čast raditi za
vas.« Pogledao je kroz prozor u društvo koje su maloprije napustili. »A čuo sam
da je i Orlando Forbes od velike pomoći kada su u pitanju takve stvari.«
Merry se nasmijala. »Ma nemojte?«
Georg je kimnuo. Uto su ih prekinule CeCe i Christie, ušavši kroz otvorena
vrata radne sobe.
»Hej, zanimaju me svi tajni prolazi koji postoje u ovoj kući!« uskliknula je
Chrissie.
»Zapravo, dat ćemo ih zatvoriti«, odgovorila je CeCe. »Vrijeme je za novi
početak.« Primijetila je Georga i Merry za stolom. »Hej, vas dvoje. Da niste
možda vidjeli djeda Francisa?«
Georg je kimnuo prema prozoru. »Na terasi je, CeCe.«
»Super, hvala!« Produljila je zajedno s Chrissie prema kuhinji i kroz golema
staklena klizna vrata izašla na terasu. Zatekle su Francisa Abrahama za starinskim
vrtnim stolom od mjedi i izvukle stolice da i same sjednu.
»Ah, djevojke!« uzviknuo je. »Baš sam se pitao gdje ste. Još jedanput, hvala
vam što ste me pozvale. CeCe, velika mi je čast vidjeti tvoj dom i proslaviti život
tvog oca.«
»Hvala tebi što si doputovao ovamo, Francise! Jako mi je drago da si ovdje.«
Uhvatila je djeda za ruku i čvrsto je stisnula.
494
 Knjige.Club Books

»Volio bih naslikati jezero. Bih li mogao?« upitao je.

»Naravno! Gore imam štafelaj i platna. Poslije ćemo otići po njih.«
S druge strane stola pojavila se Zara, Charliejeva kći, i nizala hvalospjeve na
račun Atlantide. »Možemo li ostati živjeti ovdje?! Izgleda bolesno dobro!« Sjela
je, a za njom i Charlie i Tiggy.
»Ah, nisam baš sigurna da bi uživala ovdje«, odvratila je Tiggy. »Kada god
bi htjela na neku zabavu, morala bi putovati gliserom.«
Zara se nasmijala. »Pa, očito bi onda zabave bile ovdje!«
»Nisam sigurna da bi sirota Claudia izdržala tvoja famozna okupljanja«,
rekao je Charlie i raskuštrao kćerinu kosu.
»Tata, prestani«, obrecnula se Zara.
»Da, prestani,. Charlie«, rekla je Tiggy pa ispružila ruku i žestoko raskuštrala
Charliejevu valovitu kestenjastu kosu.
»Dobro, dobro, shvatio sam.« Nečega se dosjetio. »Ustvari, dame, mogu li se
ispričati na desetak minuta? Obećao sam Ally da ću kratko razgovarati s njom.
Tigs, sjećaš li se kamo sam stavio svoju torbu?«
»Mislim da je u kuhinji.«
»Sjajno. Brzo se vraćam!« Charlie je ustao i otišao u kuću.
Zara je upitno pogledala Tiggy, a ona je odvratila slijeganjem ramena i
smiješkom.
Dalje od njih, na poziv Stelle Jackson, Elektra je pošla u šetnju jednim Pa
Saltovim vrtom, opasanim zidom. Pridružio im se i Miles i pomno slušao svaku
riječ razgovora. »Sjećam se kako je na našoj večeri govorio o svojem cvijeću«,
prisjećala se Stella. »Silno se ponosio njime. Sada shvaćam i zašto!«
»Bio je vrlo talentiran«, rekla je Elektra.
»Bome jest. Jedan jedini čovjek, a gle kolike je ljude spojio«, s osmijehom je
dodala Stella. »To je prava oda njegovu životu.«
»Imaš pravo, da«, dodala je Elektra. »Iako, nevjerojatno je da ga većina ljudi
koji su danas ovdje nije ni upoznala! Ti si među rijetkima koji su imali tu priliku,
bako.«
Stella se uhvatila za srce. »Stvarno sam počašćena zbog toga. Bio je tako topla
osoba, prepuna nekakve... posebne ljudskosti. Teško je to objasniti.«
»A svejedno znam točno na što misliš«, kimnula je Elektra.
»Što mislite, što će biti s tom kućom?« upitao je Miles i pokazao na nju.
»S Atlantidom? Zadržat ćemo je. Zauvijek. Kada god nam bude teško, uvijek
ćemo imati sigurno mjesto na koje se možemo vratiti.«
»Jako lijepo«, nasmiješila se Stella. »Upravo bi to i htio.«
Miles, vječni pragmatičar, nastavio je postavljati pitanja. »A što će Ma,
Claudia i Christian? Što će oni od sutra?«

495
 Knjige.Club Books

»Ally i Maja su razgovarale s njima. Svi žele ostati. Atlantida je njihov dom
koliko i naš. Osim toga, sada kad su Ma i Georg... što već jesu... definitivno se ne
brinem da će biti usamljena jer nas nema.«

I dalje u kući, Georg i Merry začuli su kucanje na vratima radne sobe. »Naprijed!«
rekao je odvjetnik. Maja je promolila glavu. »Oprostite, nadam se da ne
prekidam?«
»Naravno da ne, mila«, rekla je Merry.
»Samo sam htjela pitati mogu li nakratko posuditi Georga.«
»Kako da ne!« uzviknula je Merry. »Ja sam svakako htjela otići po još jednu
čašu pjenušca. Nastavit ćemo ovaj razgovor, Georg.« Prišla je vratima i nježno
poljubila Maju u obraz. »Vidimo se malo poslije.«
»Hvala, Merry«, rekla je Maja i lagano zatvorila za sobom. »Dakle.«
Zagladila je svoju haljinu. »Ima li kakvih novosti?«
Georg je kimnuo. »Svakako sam htio razgovarati s tobom. Znam da je ovo
vrlo težak dan za sve...«
»U redu je, Georg. Kakvu novost imate?«
»Roditelji su mi se povratno javili i sa zadovoljstvom mogu reći da je odgovor
onakav kakvom si se nadala. Majka i otac rekli su sinu - tvojem sinu - da je zapravo
posvojen.«
Utroba joj je zatreperila od napetosti. »Dobro.«
»Jedino«, nastavio je Georg, »rekli su mi kako ga žele pustiti, da na svoj
osamnaesti rođendan ili poslije, sam odluči želi li doznati više o tebi. Još nije
pokazao zanimanje za biološku majku, stoga ga - a što je sasvim razumljivo - ne
žele uznemirivati.«
Maja je kimnula. »Da, to ima smisla.«
Georg je utješno stavio ruku na njezino rame. »Upravo si pokazala oprez i
mudrost kakvima se cijeli život dičio. Znaj da bi se tvoj otac silno ponosio
tobom.«
Oči su joj se zacaklile. »Zbilja se nadam da je tako, Georg. Odlučila sam sinu
napisati pismo - za osamnaesti rođendan - u slučaju da poželi doznati nešto više o
svojoj prošlosti. Baš kao što je Pa učinio za nas.«
»Znaj da ću, kada do toga dođe, vjerno prenijeti tvoju poruku.«
»Hvala, Georg.« Zagrlila ga je.
Dva kata više, u Allynoj spavaćoj sobi iz djetinjstva, dr. Charlie Kinnaird
spustio je pogled na malenu napravu koju je na njezin zahtjev ponio iz svoje
ordinacije.

496
 Knjige.Club Books

»To je to«, potvrdio je.

Jack je sjedio pokraj Ally na krevetu i čvrsto joj stiskao ruku. »No, doktore,
što kažete?«
Charlie se nasmiješio. »Samo još malo, da budem siguran.«
Ally je naslonila glavu na Jackovo rame. »Kako onaj tvoj bijeli jelen,
Charlie?« upitala je.
»Rijetko ga viđamo, ali kad se to dogodi... uvijek protrnemo od glave do pete.
Naš lovočuvar Cal mu je htio staviti ogrlicu za praćenje, ali...« Charlie je slegnuo
ramenima, »mislim da bi to ubilo čaroliju.« Liječnik je prepoznao napet izraz u
očima mladoga para, čemu je često svjedočio. »Kako grožđe, Jack?«
»Ove je godine baš lijepo rodilo, čini mi se«, odgovorio je. »Sljedeći mjesec
idemo onamo pregledati nove pupove.«
Charlie se nasmiješio. »Život na relaciji Norveška - Novi Zeland... baš vam
zavidim!«
»Zapravo je MK zaslužna za to«, objasnila je Ally. »Odradila je divan posao
pri nadgledanju situacije tijekom zime.« S nestrpljenjem je pogledala Charlieja, a
on je napravu odnio do prozora kako bi na svjetlu pogledao rezultat.
»Evo, službeno je. Čestitam!« Jack i Ally prasnuli su u smijeh i zagrlili se.
»Ah, hvala ti, Charlie! Hvala ti!« Ally je ustala i prišla mu kako bi ga poljubila
u obraz.
»Nema na čemu! To je divna vijest. Svi će sigurno biti oduševljeni.«
»Nadam se. Pitam se hoće li...« Ally je utihnula začuvši zvuk brodskog
motora kako se približava jezerom.
Charlie se okrenuo i pogledao kroz prozor. »Čini se da imamo goste«, rekao
je.
»Tko je to?« upitala je Ally dok je promatrala kako nepoznata brodica na putu
prema molu postaje sve veća. Jack im je prišao i također pogledao kroz prozor.
Na travnjaku ispred njega svi su se počeli okupljati ususret pridošlici, a kada se
približio molu, ugledali su mu i lice. »Joj, ne«, prošaptala je Ally.
Dolje na travnjaku, Tiggy je zurila u mol. »Nije valjda...« protisnula je.
»Žao mi je, Tiggy«, rekla je Elektra, prišavši joj. »Mislim da jest.«
Odjeven u otmjeno sivo odijelo upotpunjeno avijatičarskim sunčanim
naočalama i besprijekorno zalizanom kosom, Zed Eszu privezao je svoju brodicu
i polako krenuo prema kući.
»Kvragu«, rekao je Miles i smjesta mu pošao ususret. Za njim su pošli i
Floriano i Miš.
»Ne možeš dalje, prijatelju«, rekao je stariji brat Forbes.
»Što radiš ovdje? Neovlašteno upadaš na naš posjed!« doviknula je Marina s
terase.

497
 Knjige.Club Books

»Kakva divna dobrodošlica!« odvratio je Zed s podmuklim smiješkom.

»Samo sam svratio vidjeti svoje omiljene sestre i odati počast njihovu ocu. Na
društvenoj mreži zajedničkog prijatelja vidio sam da danas prosipate njegov
pepeo.«
Maja Se odvažno probila kroz gomilu kako bi se suočila sa Eszuom. Kada je
progovorila, u glasu joj se nije nazirao ni tračak straha. »Odlazi, Zede. Nemaš
ovdje što tražiti. Došao si nas zastrašiti, ali to ti više neće upaliti.«
»Zastrašiti? Ja? Kako bi to mogao tvoj bivši ljubavnik, mila moja?« Floriano
je primjetno stisnuo šake. »Samo sam se htio uvjeriti da ste sve vi dobro nakon...
traumatičnog razdoblja.«
»Čekale smo da nam se javiš«, prosiktala je Elektra. »Samo, smiješna stvar,
malo si se stišao otkako je tvoj projekt >Atlas< propao. Prema zadnjim
informacijama koje sam čitala u novinama, Lightning Communications je na
korak do bankrota.«
Zed se zajapurio. »Točno je da mi preobrazba globalne internetske
infrastrukture u financijskoj krizi nije bila najpametnija odluka.« Coknuo je
jezikom. »Naročito u suradnji s... bankom Berners.«
»Koja je propala«, s guštom ga je podsjetila Star.
»Da. Očito nemam nos za posao kakav je imao moj otac.«
»Više te se ne bojimo«, rekla je Tiggy i uhvatila Maju za ruku.
»Ne?« odvratio je Zed, oštro se zagledavši u nju.
»Ne. Više nam ništa ne možeš, Zede«, izjavila je Maja. »A sada odlazi iz
Atlantide i nikada se više ne vraćaj.«
»Kako želiš, draga.« Zed se spremio otići, a onda se naglo okrenuo na peti.
»Ah, smijem li vam samo prenijeti nešto o čemu niste mogle čitati u novinama?«
Njegovo zmijsko lice razvuklo se u osmijeh. »Znate, došao sam do nečega vrlo
vrijednog kada je moj poslovni partner David Rutter umro.«
»Došao si do nečega vrijednog zahvaljujući nečijoj smrti?« Merry je zgroženo
odmahnula glavom.
»Tako je. Govorim vam to samo zato što ne želim da se brinete kako će Zed
Eszu propasti.«
CeCe se namrštila. »David Rutter... čula sam za njega, časna riječ.«
Zed je frknuo. »Možda zato što si ljudsko biće i imaš uši. Svi su čuli za njega.
David je bio izvršni direktor Bernersa.«
»O, Bože, da...« CeCe je promrmljala sebi u bradu. »Umro je?«
Zed je kimnuo. »Jest. Nedavno ga je pokosio moždani udar, što je vrlo čudno
jer je čovjek bio potpuno zdrav. Imao je osobnog trenera i nutricionista i onda
odjednom... puf. Otišao je u vjetar.«
»Kao i Eszuovo carstvo«, dodala je Ally, izašavši iz kuće na mol.

498
 Knjige.Club Books

»Nije baš tako, draga moja. Zato što mi je dobri stari David oporučno ostavio
jednu sitnicu.« Zed je posegnuo u džep.
CeCe je unaprijed shvatila što će im pokazati.
Zed je podignuo najveći biser koji je ijedna sestra dotada vidjela. Onako
svijetloružičast, presijavao se na suncu.
»Znate li koliko vrijedi ova mala ljepota?« upitao je.
CeCe se stisnulo grlo. »Više od milijun eura«, rekla je i pritom nastojala
prikriti nevjericu.
»Možda nisi tako glupa kao što sam mislio, CeCe! Imaš potpuno pravo. To
nije bilo kakav biser. To je čuveni ružičasti biser.« Na spomen njegova naziva,
sestre su se međusobno pogledale i razrogačile oči. »Godinama je bio izgubljen u
Australiji, ali ga je Davidov tim pronašao. A on mi ga je ostavio u nasljedstvo kad
je umro! Možete li zamisliti?! Oduvijek sam mislio da me taj stari gad mrzi.
Krivio je projekt >Atlas< za propast svoje banke.«
»Ajme, kakav krasan prijatelj«, promrmljala je CeCe.
»Da! I zato ću, umjesto da ostanem bez igdje ičega, ostati milijarder.«
Blagonaklono je pogledao biser. »Iznova ću sagraditi svoje carstvo, budite sigurni
u to. Projekt >Atlas< će se nastaviti. I to u čast mojem ocu.«
»Odlazi sada, Zede«, rekla je Maja istupivši naprijed.
Zed je iskrivio lice kao da ga to rastužuje. »Sigurno ne mogu ostati i popiti
čašu pjenušca, Majo? Za dobra stara vremena?« upitao je i namignuo joj.
Nekoliko trenutaka potom Florianova šaka udarila je Zeda posred lica i pritom
proizvela zadovoljavajuć, tup zvuk koji kao da je odjeknuo diljem jezera.
»Čuo si je. Odlazi!« viknuo je.
Zed je zateturao unatraške i uhvatio se za nos iz kojeg mu je potekla krv.
»Tužit ću te za tjelesni napad!«
»Kao odvjetnik, uvjeravam te da će moj prijatelj dobiti tužbu na temelju
samoobrane jer si neovlašteno ušao na tuđi posjed i odbijaš otići. A sad se goni
na onaj svoj vražji brod«, rekao je Miles.
Bijesni Zed povukao se preko travnjaka, sve do mola i ukrcao se na brodicu.
Pokrenuo je motor i odjurio preko jezera.
»Jesu li svi dobro?« upitala je Ally. »Majo?«
»Sve je u najboljem redu«, iskreno je odgovorila i potrčala k Florianu.
»Spasio si nas!«
»Imam osjećaj da će mi šaka eksplodirati«, priznao je i slabašno se nasmijao.
»Nikada prije nikoga nisam udario.«
»Floriano, hvala ti što si učinio ono što sve mi već godinama želimo učiniti«,
rekla je Elektra. »Samo... ne mogu vjerovati da je tek tako banuo ovamo.«
»Biser...« promrmljala je CeCe. »Ima onaj biser...«

499
 Knjige.Club Books

Tiggy ju je potapšala po leđima. »CeCe, jesi dobro?«

»Taj je biser uklet, Tigs. O njemu postoje glasine... možda se netko od vas
sjeća...«
»O, Bože«, rekla je Star sestri. »To je onaj ukleti biser o kojem si nam pričala?
Iz Australije?«
»Da. Ne mogu vjerovati...« i dalje je mrmljala CeCe.
»Ako stvarno uspije iznova sagraditi svoje carstvo... što god da nam učini...«
rekla je Maja. »Možemo mu se oduprijeti. Zar ne?«
»Da«, potvrdila je Ally. »Možemo.«
»Ali se ne moramo brinuti da ćemo ga više vidjeti...« prošaptala je CeCe.
Tiggy se zagledala u jezero. »Ne, Cee. Imaš pravo, nećemo.«
»Nego, čujte«, ubacila se Ally. »Kad smo već svi na okupu...« Pogledala je u
Jacka, a on je kimnuo. »Možemo li vam nešto reći?« Uzela je svojeg partnera za
ruku, a on ju je stisnuo.
»Mama, dobro se pripremi za ovu vijest«, Jack je rekao Merry.
Ally se obratila okupljenima, koji su ih promatrali s iščekivanjem. »Jack i ja
smo razgovarali s Charliejem i on nam je potvrdio da čekam još jedno dijete.«
Zrakom su se zaorili usklici te su doslovce svi pohitali zagrliti Ally i Jacka,
pogotovo razdragana Merry.
»Čestitam, čestitam, čestitam! O, Bože. Postat ću baka«, rekla je, a na oči su
joj navrle suze. »Da je barem tvoj otac ovdje. Bio bi tako sretan zbog vas.«
Pogledala je Ally u oči. »Oboje bi bili tako sretni.«
»Ah, mon dieu, chérie!« ciknula je Ma. »Znaš što to znači, zar ne?«
Ally je kimnula. »Da, Ma.«
»Pa Saltova i Ellina loza se nastavlja«, rekla je Maja sa širokim osmijehom
na licu. »To je divno.«
»Odoh po još pjenušca!« uzviknula je Claudia. »Iako ga Ally ne smije piti...«
Pohitala je u kuću.
»To je prekrasna vijest. Prekrasna!« uskliknuo je Georg. »I vjerujem da je ovo
savršen trenutak da obavimo i zadnji dio posla... Bih li možda mogao načas ukrasti
svih sedam sestara?«
Žene su se međusobno pogledale i pošle za Georgom, koji se već udaljavao
tratinom. Družina je prošla pokraj kuće i naposljetku stigla do nakupine uredno
podšišanih tisa koje su označavale ulazak u Pa Saltov skriveni vrt. Ušle su onamo
i smjesta osjetile slatkast miomiris lavande koji je dopirao iz održavanih cvjetnih
gredica. Dok su ulazile u vrt, sestre su se prisjetile djetinjstva. Pogled im je pao
na nekoliko stuba koje vode do šljunčane uvale i bistre, svježe vode u kojoj su se
ljeti osvježavale.

500
 Knjige.Club Books

Besprijekorni vrt danas je bio posebno krasan. Gledao je ravno na jezero i

pružao veličanstven panoramski pogled na zalazeće sunce između planina.
Nimalo nije čudilo što je Pa Saltu upravo to mjesto bilo omiljeno.
»Dakle«, rekao je Georg, »eto nas na istom mjestu, dvije godine poslije.«
Armilarna sfera blago se presijavala pred njima. Niz raskošnih, tankih
prstenova preklapalo se i zastiralo malenu zlatnu kuglu, odnosno globus, na
sredini skulpture. Globus je prosijecala metalna strijela s oštrim vrškom na
jednome kraju.
»Još vam nešto moram pokazati.« Georg je sporo, ali odlučno prišao
armilarnoj sferi. »Vaš mi je otac dao precizne upute za dizajn skulpture.« Gurnuo
je ruku između prstenova i uhvatio zlatni globus u sredini. Čvrsto ga je zakretao,
sve dok mu zapešće nije zadrhtalo. Djevojke su zapanjeno gledale kako se globus
polako rastvara. Georg ga je nastavio zakretati i odjednom mu se gornja polovica
našla u ruci.
I ondje, ugniježđen unutar sfere, ležao je golemi dijamant, čiji je odbljesak
plesao vrtom u obliku blistavih zraka. Djevojke su ga šutke promatrale. Sve su
znale u što točno gledaju.
»Ajme...« naposljetku je dahnula Maja.
»Nevjerojatan je«, rekla je Ally.
»Kao što znate«, rekao je Georg, »vaš je otac godinama nosio taj dijamant sa
sobom. Čak i kad je gladovao. Mogao ga je prodati, ali to nikada nije učinio.«
»Sve smo se pitale kamo je nestao«, nasmijala se Tiggy. »Mislila sam da je,
nakon Pa Saltova završnog obračuna s Kreegom, završio na dnu Egejskog mora.«
»I ja«, kimnula je Star.
»A cijelo je vrijeme bio ovdje...« prošaptala je Merry.
»Tako je«, nastavio je Georg. »Kada sam, kako se pokazalo, pretposljednji
put vidio Atlasa, povjerio mi ga je i naredio da ga zatvorim u armilarnu sferu.
Rekao je da ga predam vama kada mi se učini da je pravo vrijeme za to. Smatram
da je to danas.«
»Još jedan veličanstven potez za kraj...«
»No, što ćemo s njim?« upitala je Ally.
Georg se nakratko zamislio. »Otac je vama prepustio tu odluku. Pouzdao se
u to da ćete ispravno odlučiti.«
»Koliko vrijedi, Georg?« upitala je CeCe.
»Izgubljeni dijamant posljednje ruske carice?« nasmijao se. »Nisam stručnjak
za takve stvari, ali nakon što dobijete potvrdu da je pravi - a hoćete - rekao bih
najmanje deset milijuna eura.«
»Tim bismo novcem mogle promijeniti mnogo života...« dodala je Maja.
Ally je pogledala sestru. »Stvarno mnogo života«, potvrdila je.

501
 Knjige.Club Books

»Možda je smiješno«, dometnula je Star, »ali dok smo bile mlađe, CeCe i ja
neprestano smo spominjale da ćemo osnovati dobrotvornu udrugu. Sjećaš li se,
Cee?«
CeCe se nasmiješila od uha do uha. »Misliš, Dobrotvornu udrugu Sedam
sestara?«
»Tako je!« nasmijala se Star. »Želimo... želimo pokušati pomoći svakom
siročetu da pronađe savršenu obitelj kao što je naša, gdje god da se nalaze u
svijetu.«
Sve su djevojke u sebi razmotrile tu zamisao i shvatile da upravo to žele
učiniti.
»Dobrotvorna udruga Sedam sestara. Mislim da bi to bilo predivno«, rekla je
Maja. Pružila je ruku prema Ally, a ona prema Star, ona prema CeCe i tako ukrug,
do zadnje sestre uokolo sfere. Polako i bez riječi, Georg se odmaknuo i otišao iz
vrta.
Sestre su jedno vrijeme mirno stajale oko armilarne sfere, sigurne i spokojne
stojeći tako jedne s drugima. Vrlo lagano, krug se počeo gibati, a zatim se stao
vrtjeti i vrtom je odjeknuo smijeh.

Merry je uz Christianovu pomoć ušla u brodicu.

»Vidimo se uskoro, društvo!« uzviknula je kada su se počeli udaljavati od
mola, na kojem ju je ispraćala njezina novostečena obitelj. Uzvratila im je
zdušnim mahanjem i poslala poljupce svima koje je razabrala. Dok je Christian
ubrzavao na jezeru i počeo zalaziti za poluotok na putu prema Ženevskoj luci,
Merryne sestre i Atlantida iščezavale su s vidika.
Opustila se na mekanom kožnom sjedalu glisera, sklopila oči i prepustila se
toplom vjetru na licu. Kada ih je ponovno otvorila, pogled joj je pao na kamenitu
hrid. Jasno kao dan, ugledala je visoku mušku priliku u bijeloj košulji kako joj
maše. Bez razmišljanja je uzvratila i široko se nasmiješila. Dok je tako promatrala
muškarca, shvatila je da ga poznaje.
Potom se pokraj njega pojavila prekrasna plavokosa žena i uhvatila ga za
ruku.
»Mama...« ošamućeno je šapnula Merry. »Christiane!« viknula je.
»Christiane! Stanite, stanite!« Christian je smjesta ugasio motor. »Merry, je li sve
u redu?«
»Molim vas, vozite onamo...« uprla je prstom prema paru, koji joj je i dalje
mahao.
»Naravno«, rekao je Christian i polako krenuo prema izboju.

502
 Knjige.Club Books

»Volim te!« viknuo je muškarac.

»I ja tebe«, prošaptala je Merry.
Christian je prišao stijenama najbliže što je mogao s obzirom na plovilo.
Merry je netremice zurila u roditelje najdulje što je mogla, ali naposljetku su
iščeznuli iz vida.
I shvatila je da su zauvijek otišli.

503
 Knjige.Club Books

Zahvale

ODMAH NAKON LUCINDINE SMRTI suočili smo se s pritiskom čitatelja koji su željeli
znati što će biti s najavljenom osmom knjigom. Mama me zamolila da dovršim
serijal, ali nitko nije mogao jamčiti da će to za domaćeg i inozemne izdavače biti
poželjan ishod.
Na svu sreću, Jeremy Trevathan i Lucy Hale iz Pan Macmillana pri prvom su
me susretu uvjerili da se pouzdaju u taj plan, a ostatak svijeta poveo se za njihovim
primjerom. Osobito sam zahvalan genijalnoj Lucy, koja mi je u cijelom procesu
pružala izvanrednu potporu. Ustvari, za čitav Macmillanov tim mogu reći da je
upravo fenomenalan. Najljepša hvala Jayne Osborne, Samanthi Fletcher, Lorraine
Green i Becky Lloyd.
Lucindini izdavači diljem svijeta... što da vam kažem? Mama je bila u
jedinstvenom položaju zbog toga što je sa svima vama bila dobra prijateljica i
znam da bi vam zahvalila na nevjerojatnom doprinosu naslijeđu Sedam sestara.
Mnogi od vas upustili su se u taj projekt s njom prije deset godina i Atlas
predstavlja kraj prilično čudesnoga zajedničkog putovanja. Hvala svima koji su
tijekom pisanja slali ohrabrujuće poruke, posebice Claudiji Negele, Grusche
Juncker, Femandu Mercadanteu i Sanderu Knolu. Također hvala Knutu Gørvellu,
koji je otvoreno priznao da nije vjerovao u mene, ali se nadasve oduševio kada je
pročitao rukopis! Usto želim odati počast vrhunskim prevoditeljima koji
godinama predano rade na serijalu Sedam sestara. Njihova je uloga često
podcijenjena, ali nikada nije promaknuta ni Lucindi ni meni.
Znao sam da trebam vrsnu urednicu, a Susan Opie upravo je to. Shvatio sam
da spisateljski život zna biti samotan, naročito s obzirom na moju situaciju, stoga
su mi Susanini komentari, uvidi i dojmovi bili neprocjenjivi. Ne bih uspio bez
tebe!
Atlas nipošto nije kraj svemira Sedam sestara; ustvari, taj se svemir
neprestano širi. Protekle sam godine naučio mnogo toga o producentskom svijetu
i volio bih zahvaliti Seanu Gascoineu, Benjamini Mirnik-Voges, Faye Ward i
Caroline Harvey na strpljenju i stručnosti.
Hvala Jacquelyn Heslop, Nathanu Mooreu, Charlesu Deaneu, Matthewu
Stallworthyju, Jamesu Gamblinu, Ellie Brennan, Davidu Dunningu, Cathalu and
Mags Dineen, Kerrie Scot, Kirsty Kennedy, Tory Hardy, Anni Evans, Martynu
Weston i Richardu Staplesu, koji su mi protekle godine svatko na svoj način
pružili potporu.

504
 Knjige.Club Books

Razdoblje od lipnja 2021. do lipnja 2022. za mene se pokazalo kao annus

horribilis, užasna godina u kojoj je moja obitelj pretrpjela dva dodatna,
neočekivana gubitka. Moja baka (mamina mama), Janet Edmonds, preminula je
u siječnju 2022. godine. Baka je bila draga i energična, i oduvijek nas je
nasmijavala. A onda smo, u svibnju 2022. godine, ostali i bez moje polusestre
Olivije. Olivia nije bila samo divna sestra, nego i dugogodišnja osobna pomoćnica
i voditeljica odnosa s javnošću tvrtke Lucinda Riley Ltd. Održavala je izravan
kontakt s čitateljima i radila je to na izvanredan način. Također je sa silnom
lakoćom i učinkovitošću vodila ured. Jednostavno moram spomenuti njezine
goleme zasluge u pozadini cijele priče, uključujući ovaj roman. Livi, hvala ti.
Posebnu zahvalu dugujem svojem očuhu Stephenu, koji djeluje kao agent i
ugovara poslovne aspekte u koje ja nisam upućen. Većinu je praktičnih poslova
preuzeo na sebe u vrlo zahtjevnom razdoblju i ne znam što bih bez njega. Dodatno
zahvaljujem Jess Kearton, koja je u rekordnom roku pohvatala konce svestrane
uloge u Lucinda Riley Ltd.-u i krajnje je pouzdana u svojem poslu.
Beskrajno sam zahvalan svojoj partnerici Lily, koja me stoički podržavala
proteklih godinu i pol (ispričavam se što pet godina trpiš moje umjetničke
slomove živaca). Hvala mojoj mački, Tiggy, što je uvjerila ovoga ljubitelja pasa
da i mačke znaju biti divne i pune ljubavi. Naposljetku, hvala mojim sestrama i
bratu - Isabelli na vrhunskom istraživanju na početku, Leonori na iskrenom ushitu
oko knjige i Kitu jer me nasmijavao kao nitko drugi. Mama bi se silno ponosila
svima vama.
Posljednje riječi prepuštam Lucindi Riley jer drukčije ne mogu. Nadam se da
joj neće smetati što ih posuđujem iz Zahvala u različitim nastavcima Sedam
sestara:
Najzad, hvala VAMA, dragi čitatelji, na svoj ljubavi i podršci dok putujem u
daleke krajeve svijeta i vašim pričama koje me uvijek nadahnjuju i čine poniznom.
Pisanje sedmoknjižnog serijala 2012. godine činilo se kao nemoguća zamisao -
nisam ni slutila da će moje sestre dotaknuti tolike ljude diljem svijeta. Primili ste
ih u svoja srca, smijali se, voljeli i plakali s njima, kao i ja dok sam pisala njihove
priče.
Ako sam protekle godine išta naučila, to je da je sadašnji trenutak sve što
imamo. Nastojte, ako ikako možete, u kakvoj god da se situaciji nalazite, uživati
u njemu. I nikada se ne odričite nade - ona je iskonski plamen koji ljudska bića
drži na životu.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

505