Esej „Posljednji Stipančići“

Roman „Posljednji Stipančići“ napisao je hrvatski realistički pisac Vjenceslav Novak . Književnost
hrvatskog realizma, po uzoru na Augusta Šenou, ima društvenu ulogu, kritički prikazuje društvenu
stvarnost i ukazuje na društvene probleme. Nazivaju ga hrvatskim Balzacom, a u njegovim se djelima
mogu uočiti zavičajne teme vezane uz Podgoru i Senj (Podgorske pripovijesti): socijalne teme (novele:
Nezasitnost i bijeda; U glib; Iz velegradskog podzemlja); društvene teme (romani Pavao Šegota;
Posljednji Stipančići; Tito Dorčić). Roman „Posljednji Stipančići“ bavi se poviješću senjske patricijske
obitelji Stipančić, i to njezinim završnim dijelom, društvenim, financijskim i moralnim propadanjem.
Obiteljski odnosi i patrijarhalni odgoj imaju presudan utjecaj na Luciju Stipančić, što se očituje kroz
njezinu potisnutu želju za slobodom, sukob s očevim autoritetom i neslaganje s tradicionalnim
očekivanjima koja se nameću ženama u to vrijeme. Obiteljski odnosi i patrijarhalni odgoj duboko
oblikuju Lucijin karakter i svijest o njezinom položaju u društvu. Objektivni pripovjedač detaljno
prikazuje složenost obiteljskih veza, a u skladu s realističkom poetikom članovi obitelji predstavljaju
tipove ljudi, ali su istovremeno i individualizirani. Autoritativni otac Ante, bezosjećajni brat Juraj i
obespravljena majka Valpurga ne daju Luciji priliku za normalan život pa ona postaje žrtvom njihova
odnosa i završava tragično.

Lucija se suočava s brojnim ograničenjima koja proizlaze iz tradicionalnog patrijarhalnog

društva u kojem živi. U prvom polaznom tekstu susrećemo Luciju u niskoj, prenatrpanoj sobici, gdje je
zrak težak i neprozračan. Ova atmosfera prostora može se paralelno promatrati kao metafora za
njeno ograničeno okruženje i suženi pogled na svijet. „…a kako je neprodušno zatvorena naprama
vanjskom zraku, prodire u nju samo šum od strahovite bure što pokoji put potrese kućicom iz samog
temelja.“ Obiteljski odnosi koje ima s majkom, gospođom Valpurgom, također su prikazani kao
nesretni. Lucija i njena majka žive u tišini i polumraku, što ukazuje na nedostatak komunikacije i
razumijevanja između njih: „Inače vlada tu jedna neprekidna i jednolična tišina i polumrak kao u
kakvoj kapelici na osami sred pustog polja.“ Ova atmosfera pridonosi Lucijinom osjećaju zarobljenosti
i potiče njenu pasivnost i bolest.

Drugi polazni tekst donosi sukob između Lucije i njenog oca koji se dogodio nakon njenog izlaska na
ples, što ju je ohrabrilo da se pokuša oduprijeti ocu.Slagala mu je dačita povijesnu knjigu, a čitala je
ljubavni roman . Otac je izrazito ljut i ogorčen na nju zbog navodne prevare.“ Ti me već i varaš? Fuj!-
zatim baci knjigu na pod, pogleda prezirno kćer i pokaže joj prstom vrata.“ Ova situacija dokazuje
Antin patrijarhalni odgoj u obitelji gdje je autoritet oca dominantan i gdje se očekuje poslušnost i
pokornost. Lucija odbija biti poslušna i podložna očevim zahtjevima te se odlučuje suprotstaviti: „Ako
sam ženska, imam i ja zdravog razuma da shvaćam svijet, i srce koje mi kaže da ima drugačijega života
nego je ovaj što ga ja živim.“ Sve do očeve bolesti Lucijin je odnos prema ocu bio hladan i rezerviran.

U konačnici, Lucija Stipančić, kao lik u djelu, postaje primjer otpora protiv patrijarhalnih normi
i potiče nas na promišljanje o ulozi obiteljskih odnosa i odgoja u oblikovanju identiteta i slobode
pojedinca. Shvatila je da su ona i majka „slobodne ropkinje“ te se pokušala izboriti za svoja prava, ali
nije uspjela bez podrške okoline. Smatra se najsloženijim ženskim likom hrvatske književnosti
19.stolječa.