PROMICANJE MENTALNOG ZDRAVLJA – POGLED U SEBE

RADIONICE ZA SREDNJOŠKOLCE

PRIRUČNIK ZA EDUKATORE

#NISISAM
#OVDJESAM
#SLUŠAMTE

ŠKOLSKA GODINA
2022./2023.
 UVODNA RIJEČ AUTORA

Dragi edukatori,

pred vama se nalazi priručnik za vođenje radionica o kojemu smo govorili na edukaciji. Ovaj
priručnik postat će vaša riznica znanja te kompas za provođenje radionice. Pažljivo proučite
sve što u njemu piše. Osim teorijskih dijelova, kroz godine smo u naš priručnik utkali zaključke
i važne poruke koje smo uvidjeli u praksi, a za koje smatramo da je važno da ih primite prije
no što uđete u škole, razrede i živote mladih ljudi koje ćete educirati.
Priručnik se sastoji od nekoliko logički povezanih cjelina. Prvo slijedi sadržaj, zatim bitne
napomene (savjeti i trikovi iz prakse) za što bolje vođenje radionica putem vršnjačke
metodologije. Nakon toga kreću radionice. Prije svake aktivnosti naveden je teorijski dio za
edukatore koji je potrebno proučiti prije provođenja radionica. Aktivnosti su sastavljene na
način da je u njima opisan cilj, tijek, vremensko trajanje te pitanja za raspravu koja možete
koristiti s učenicima.

Priručnik proučite, aktivnosti provedite s učenicima i ne zaboravite kako putem svih njih
učenicima prenosimo našu poruku - #NISISAM #OVDJESAM #SLUŠAMTE.

Kako ste vi tu za njih, mi smo tu za vas.

Tim projekta Pogled u sebe

Naš kontakt u slučaju bilo kakvih pitanja, nejasnoća ili poteškoća: pogledusebe@gmail.com
Sadržaj

BITNE NAPOMENE, TIPS AND TRICKS ................................................................................. 1

1. RADIONICA: MENTALNO ZDRAVLJE OD A DO Ž .............................................................. 8
3.RADIONICA: RAZUM I OSJEĆAJI ..................................................................................... 26
5. RADIONICA: DOŽIVJETI STOTU ..................................................................................... 41
6. DRUŠTVO I PRIJATELJI .................................................................................................. 48
7.RADIONICA: ZAČARANI KRUG ....................................................................................... 55
8. RADIONICA: LJUBAV .................................................................................................... 60
PORUKA ZA EDUKATORE NAKON PROVEDENIH RADIONICE ............................................. 65
 BITNE NAPOMENE, TIPS AND TRICKS

Kako bi kvaliteta radionice i vašeg rada bila na najvišoj razini, a vi bili što sigurniji u sebe i puni
samopouzdanja kad stanete pred učenike izuzetno je bitno da sa svojim kofacilitatorom
obavite dobru pripremu prije samog ulaska u razred, te dobro komunicirate za vrijeme te
nakon radionice.
Prvo, trebate se dobro pripremiti za radionicu, biti upoznati sa materijalom i zadacima,
razumjeti sve dijelove i razumjeti svrhu samih zadataka. Radionica tematski prolazi stvari koje
je svatko od vas, na svoj način, u većoj ili manjoj mjeri prošao u fazi svoje srednje škole ili na
početku fakulteta. Upravo je to ono što vam daje autentičnost i čini vas bliskima učenicima.
Da biste to mogli koristiti u razredu trebate temeljito proći uvodne tekstove te samu
radionicu, razmisliti na koji način se to odnosi na vas te zašto je važno da baš oni to čuju u
ovom trenutku. Prisjetite se sebe i svoje okoline u tom periodu života i razmislite što je vama
i vašim prijateljima bilo tada važno. Količina teorijskog dijela ponekad se može činiti velika, ali
uvodni teorijski dio je tu da u potpunosti razumijete što se točno radi u kojem dijelu radionice,
da budete sigurni da ste upoznati s pozadinom i da učenicima možete objasniti neke stvari
ukoliko vas budu pitali. Te, ono što je bitno, služi da se vi možete upustiti u radionicu
samouvjereni i sigurni u to da „znate što radite“.
Isto tako, ovisno o školi i razredu koji dobijete, možda ćete se naći u situaciji da vam razred
sve dosta brzo pogađa i da im gradivo nije dovoljno „izazovno“ i da imate dojam da ne uče
ništa novo - u tim situacijama teorijski dio služi da osmislite teža pitanja, produbite neke teme
i nađete načine da svoj razred zainteresirate za svaku temu.
Ove radionice nisu osmišljene kao seminari, niti kao ex katedra predavanje, nije nam ni cilj da
vi samo prođete kroz sve predviđene dijelove, postavite sva pitanja i izreknete sve zaključke
– upravo suprotno! Radionicu treba dobro proučiti, znati koji su ciljevi pojedinih dijelova i
radionice općenito i prema tim ciljevima treba voditi tijek radionice. Tijekom same radionice
se može dogoditi da se učenici spontano zadrže na nekoj od tema koja je njima važna ili vidite
da ih jako zanima ili se može dogoditi da primijetite da im određena metodologija više
odgovara - tu je sada na vama da osjetite takve stvari tijekom izvođenja radionice i tijek
izvođenja radionice kada je potrebno prilagodite razredu. Važno je da se vodite ciljevima i
prođete s njima predviđene teme, no imate slobodu kada smatrate da je to potrebno
primijeniti drugačije alate ili izostaviti neke dijelove radionice, tj. proći ih na drugačiji način od
preporučenog, ne opterećujući se pritom što niste uspjeli „odraditi sve“ kako je navedeno u
priručniku, jer nam je u središtu interesa poruka koju će učenici ponijeti sa sobom. Ciljevi se
ne čitaju unaprijed, kao niti tema, te se pojedini dijelovi radionice ne objašnjavaju
unaprijed - ciljevi služe vama kako biste mogli imati na umu koje poruke želite da učenici
ponesu sa sobom po završetku radionice. Time što oni nisu unaprijed upoznati sa time što ih
sljedeće čeka se stvara neizvjesnost i puno je bolji iskustveni doživljaj (a to je ono što mi želimo

1
da oni, uz poruku, ponesu sa radionice – iskustvo i dojam, jer je to ono što će dugoročno
zapamtiti).
Za svaku raspravu imate ponuđena pitanja – bitno je da ne čitate sva pitanja, nego da pratite
raspravu i pitanjima ju moderirate po potrebi uvijek imajući na umu ciljeve pojedinih dijelova
i cijele radionice. Ponegdje se nalaze provokativna pitanja koja vama možda nemaju smisla,
ali imaju svoju funkciju, a to je da potaknu učenike na razmišljanje. Nemojte se bojati
provokativnih pitanja, ona će potaknuti učenike na razmišljanje. Isto tako koristite „pecanje“
u situacijama kad rasprava ne ide u smjeru u kojem biste vi željeli – postavite neobično ili
provokativno pitanje koje bi ih moglo zainteresirati temu ili koristite temu koja je njima bliska,
a znate da bi ih mogla zaintrigirati da se aktivnije uključe u radionicu (npr. želite s njima
razgovarati o emocijama, a razred je većinski muški i primijetili ste da prate Ligu prvaka pa ih
pitate kako su se osjećali kod različitih obrata koji su se dogodili za vrijeme utakmice).
Pokazalo se s vremenom da je puno snažnija poruka kad učenici sami dolaze do zaključaka te
vam zato savjetujemo da koristite tu tehniku kad god je moguće – pitanjima ih vodite i
nadovezujte se na njihov tijek razgovora dok ih ne dovedete tamo gdje želite, ali neka
zaključak bude njihov.
Pitajte ih da oni sami ponove što su danas naučili na kraju radionice, pitajte ih što bi još htjeli
naučiti, uvijek ih maksimalno uključujte u tijek radionice.

Prije ulaska u razred

Prije svake radionice, trebate se naći i dogovoriti kako će teći radionica i odrediti tko će voditi
koji dio, koje primjere ćete koristiti i što želite posebno naglasiti. Također je potrebno
unaprijed pripremiti prijelaze između pojedinih dijelova (ako već nisu predviđeni u
priručniku) kako bi se dijelovi i teme u sklopu radionice izmjenjivali što tečnije i logičnije, da
učenici to mogu pratiti. To se možda najjednostavnije radi postavljanjem pitanja koje će
nagovijestiti promjenu teme ili kratkim uvodom koji će povezati naučeno u prošlom dijelu sa
onim što slijedi. Ukoliko tijekom radionice shvatite da vaš razred odlično reagira na timski rad
i glumu, koristite navedeno gdje je god moguće, ako primijetite da se neka tema provlači kroz
rasprave, koristite ju za „pecanje“ kad vam se oni sami ne budu javljali odmah od prve.

Trebali biste doći 15 min prije dogovorenog termina u školu i javiti se nadležnoj osobi s
kojom ćete biti u kontaktu (najčešće se tu radi o psihologu ili pedagogu). Pod odmorom treba
pripremiti učionicu (stolci trebaju biti u krugu), provjeriti imate li sve potrebne materijale (na
početku radionice imate navedene potrebne materijale) i zapisati si, po želji, neke zadatke ili
pitanja na ploču ili flipchart papire kako biste što manje vremena gubili tokom radionice.
Priprema razreda je jako bitna, potrudite se stići na vrijeme. Isto se očekuje i od učenika.

Prvi put ulazim u razred i znam da ću morati govoriti 45 minuta pred mnogo novih lica i da
će me svi slušati, što ne smijem zaboraviti?

2
Ne smijete se zaboraviti predstaviti (nije potrebno prezime), možete reći nešto kratko o sebi
i zašto ste ovdje. Ne zaboravite da u svakom trenutku imate svog kolegu uz sebe i uvijek se
možete nadopunjavati i pomoći jedan drugome kod izvlačenja iz neugodnih tišina,
neobuzdanih rasprava ili kad se dogodi da vam zadrhti glas jer vam je baš u ključnom trenutku
pobjegla misao i ne znate kako dalje.

Kako bih trebao/la voditi radionicu?

Trebali biste stajati čvrsto i otvorenih ruku, ne stavljati ih u džep ili ih držati prekriženima.
Rukama se ne bi trebalo mahati, sjetite se trika s „kutijom“. Ako ne znate što biste napravili s
rukama, uvijek možete u ruke uzeti marker neovisno o tome treba li vam zapravo ili ne,
osjećat ćete se sigurnije i lakše ćete kontrolirati ruke, a učenici neće niti primijetiti da imate
nešto u rukama. Dok pričate ne biste trebali šetati posvuda po učionici jer suvišni pokreti
mogu oduzimati pažnju. Možete radi dinamike polagano šetati u nekom manjem kvadratu
prostora, uvijek imajući na umu da vaše kretnje ne bi smjele oduzimati pažnju sa onoga što
govorite. Pogled bi trebao biti usmjeren prema učenicima. Pripazite i na ton i glasnoću govora
– trebate dovoljno glasno govoriti i artikulirati.

Kako početi?
Kako biste se upoznali, možete stati u krug i zamoliti ih da svatko kaže svoje ime i nešto što
najviše voli raditi, gdje najviše voli biti ili možete zamoliti učenike da kažu uz svoje ime nešto
o sebi ili pak da proizvedu neki zvuk životinje, ili da kažu neki epitet koji započinje prvim
slovom njihova imena. Napišite pravila koja će se poštivati tokom radionice, navedite ih da
kažu sami koja su njima pravila važna i dakako, navedite svoja (bez mobitela, bez vrijeđanja,
nema upadanja u riječ, nema kašnjenja, nema buke..). Neka razred odredi kaznu za
nepoštivanje pravila (pjevanje pred svima, 10 čučnjeva..).
Od početka se prema učenicima postavite kao ravnopravnima, sa poštovanjem i uvažavanjem
i na samom početku ih upoznajte s time da će na satu kad ste vi tamo vrijediti drugačija
pravila. Upoznajte ih s time da su nama upravo oni u središtu, da je njihov glas bitan i direktno
utječe na izmjene i razvoj samog projekta te na pokretanje inicijativa na puno višoj razini koje
mogu utjecati na sve srednje škole. Kad dođete do dijela u kojem se ispunjava evaluacija i
upitnik, potrudite se objasniti im zašto nam je to jako bitno i da sve tamo navedeno čitamo i
uzimamo u obzir. Zajedno se dogovorite da ćete paziti na to da sve izrečeno na radionicama
ne izlazi iz razreda te da se svi međusobno uvažavaju i paze jedni na druge.

Značenje pre i post testiranja – kako bismo konkretno vidjeli imaju li ovakve radionice i
način rada učinka i smisla, potrebno je da učenici iskreno odgovore na upitnik Svijesti o sebi.
Isti takav upitnik ispunit će na kraju osme radionice. Svi upitnici su numerirani da bismo
kasnije mogli usporediti dva upitnika od iste osobe, ali šifra se neće povezivati s pojedinim
osobnim imenom i podacima niti će to na ikakav način utjecati na njih kasnije.
Značenje evaluacijskog listića – „MI SMO TU ZBOG VAS i jako nam je bitan vaš glas i vaše
mišljenje, puno bitnije od mišljenja vaših profesora. Zato služe evaluacije, da vi kažete što vam

3
je bilo dobro ili skroz popljujete sve što nije. Ovisno o tome mi mijenjamo svaku radionicu i
sljedeće godine ćemo napraviti promjene baš prema onome što TI kažeš“ (svedite to na
osobnu razinu, jer i je osobno i znači da h poštujemo, s čime se baš ne susreću svaki dan u
školi i okolini ih koje dolaze).
Sat traje točno 45 minuta. Često se dogodi da nećete imati punih 45 minuta jer će vam koju
minutu „oduzeti“ razrednik ili neka nepredviđena situacija. Neka vas to ne brine, budite
fleksibilni, u hodu prema ponuđenom vremenu i situacijama modificirajte planirani tijek
radionice i potrudite se ih dovesti do željenih zaključaka. Nakon radionice obavezno vratite
razred u početno stanje.

Odnos sa kofacilitatorom
Svatko od nas ima brojne kvalitete kojima može obogatiti vaš zajednički rad – trudite se otkriti
to jedno u drugome i dati jedan drugome prostora za razvoj i napredovanje. Tijekom rada s
drugom osobom, bitno je poštovanje, odgovornost, povjerenje, dobra komunikacija i
iskrenost. Poštujte dogovor, prihvatite osobu s kojom vodite radionicu i prilagodite se jedno
drugom.
Poštujte svog kofacilitatora dok govori, ne upadajte si u riječ. Pazite da ne stojite ispred
njega i da mu ne oduzimate riječ. Ako si facilitator, vodi glavnu riječ, ako si kofacilitator, pazi
na red i mir, aktivno slušaj facilitatora, pazi na vrijeme, pomaži mu oko podjele materijala,
zapisivanja na ploču (kako ne bi bio okrenut leđima). Nije zabranjeno dopunjavati se,
dapače, poželjno je, no važno je da se to dogovorite. Budite odgovorni i dođite na vrijeme
na dogovor, nemojte kasniti na radionicu, dobro se pripremite, te zahtijevajte od svog
kofacilitatora isto. Ukoliko se među vama jave situacije s kojima trebate pomoć uvijek se
možete javiti mentorima i projektnom timu, kao i supervizorima koji će vam pružiti podršku
i pomoći vam kako da što bolje funkcionirate zajedno. Svakako nas obavijestite i ako
primijetite da vaš kofacilitator nije na onoj razini pripremljenosti na kojoj bi trebao biti, kako
bismo i tu mogli reagirati na vašu dobrobit, kao i dobrobit učenika, ali i njegovu samu. Što
je moguće više stvari stvari im pišite po ploči – unaprijed pripremite na flipchartu pitanja,
zadatke, a dok vodite raspravu neka jedan voditelj facilitira, a drugi po ploči hvata bilješke –
bolje će vas pratiti kroz tijek radionice, a i vi ćete biti sigurniji o tijeku kako idete dalje.

Povjerenje je bitna komponenta vođenja radionice, svog kolegu/icu trebate upoznati sa

svojim strahovima, ali i problemima. Radionice u vama mogu izazivati neugodne osjećaje i
misli - povjerite se svom kolegi kako ne bi bilo nepoželjnih situacija tokom radionice. Budite
tu jedno za drugo. Dobra komunikacija je rješenje svih problema! Podijelite međusobno želje,
misli, raspravite što i kako bi bilo najbolje održati pojedini zadatak, objasniti neki pojam te
zaključiti samu radionicu. Nakon što završite sa radionicom, nakon što ste vratili razred u
prvotno stanje, pročitajte evaluacije i prokomentirajte ih zajedno. Ako smatrate da vam je
napisan dobar savjet, pokažite da zbilja uzimate u obzir zahtjeve učenika i primijenite ga.

4
Bitno je da nakon svake radionice date svom kolegi edukatoru iskreni feedback (BIO,
sendvič)*.
*BIO – behaviour, impact, outcome (Primijetio sam...zbog toga sam se osjećao...Molio bi
te da ubuduće...)
*sendvič – pozitivno, negativno, pozitivno

Kako učenike podijeliti u grupe?

Možete ih podijeliti dajući im brojeve (1,2,3) ili voćke, povrće, superheroje, što god vam padne
na pamet ili što primijetite da ih zanima (nogometni igrači, marke automobila..). Također,
nove grupe možete složiti i pomoću voćne salate, a u svakoj salati mora biti razno voće.

O razredima
Postoji puno različitih situacija na koje možete naletjeti u razredu. Ono što je važno da
prihvatite dinamiku razreda i pokušate joj se prilagoditi, čak i ako vam se čini da učenici na
početku pružaju otpor prema vama i onome što im govorite (što je najnormalnije s obzirom
na razdoblje adolescencije u kojem se nalaze). Kad pristupite razredu opušteno, ulazeći u
njihovu grupnu dinamiku i prilagođavajući joj se, ne pokušavajući svom silom razbiti otpor ili
nepovjerenje koje na početku mogu osjećati prema vama, taj otpor spontano nestaje, a među
vama se uspostavlja odnos u kojem ćete svi uživati raditi. Neki od najčešćih ili tipičnih tipova
razreda:
o Tihi i sramežljivi
o Glasni
o Umorni
o „Nasilni“

Tih i sramežljivi razred

Svi mirno sjede i šute, kada ih pitate može li netko dati neki primjer ili pročitati kako je on
napravio zadatak, nitko se ne želi javiti. Neke od opcija u ovakvom razredu su: dati svoj
primjer, prozvati nekog, reći neki broj i pitati tko je taj broj u imeniku ili da se javi osoba rođena
u određenom mjesecu. Ako primijetimo da je nekome jako neugodno, ne smijemo ga nikako
siliti. Trebate pokušati što više „pecati“ kako biste ih uhvatili u priču i pokrenuli razgovor i
interes ostalih. U ovakvim razredima često će postojati osoba ili dvoje-troje njih koji se stalno
javljaju, bitno je primijetiti kako stalno pričamo sa istim ljudima i zamoliti neka ostali sudjeluju,
te da aktivniji učenici daju riječ ovim tišim. Tihi učenici često imaju i žele puno toga reći, ali
nisu dovoljno nametljivi i strah ih je javnog govora i iznošenja vlastitog mišljenja. Također,
moguće je da su ovi aktivniji „glavni“ u razredu i izruguju i podcjenjuju ostale učenike, što
ćete često primijetiti, stoga možete napomenuti da trebamo svakome dati pravo da izrazi
svoje mišljenje i poštivati se međusobno iako se možda sami ne slažemo sa izrečenim.
Također, bitno je da naglasite koliko je ružno nekoga kasnije izrugivati zbog nečega što je
rekao i kako je to dokaz nesigurnosti nasilnika u sebe.

5
Glasni razred
Neke razrede jednostavno nikako ne možemo stišati, stalno si međusobno upadaju u riječ, svi
žele sudjelovati, a možda i ne žele, već međusobno žustro raspravljaju o svojoj temi. U tom
slučaju morate ih podsjetiti na pravila koja ste napisali na prvoj radionici. Ukoliko je to i svako
sljedeće upozorenje uzaludno, sjetite se trika sa podizanjem ruke (koje može biti samo
podizanje ruke, ili u obliku mira ili srca, prsta, kvačice..). Neka osoba koja primijeti da je nastala
prevelika buka digne ruku, tako će dio po dio razreda dizati ruke dok se svi ne umire. Naglasite
kako ste vi ovdje zbog njih i da bi rado čuli ako ih nešto muči i ako imaju neki problem, također
im istaknite da svojom bukom onemogućuju zainteresiranim učenicima slušanje i
sudjelovanje u radionici, moraju shvatiti da je takvo ponašanje sebično i neprimjereno.
Trebamo se prisjetiti i da vas je dvoje, jedan je facilitator, drugi kofacilitator, tako da
kofacilitator može stati pored učenika koji pričaju, može ih i zamoliti da ne pričaju. Ako ne
želite biti „previše“ strogi, možete probati prestati pričati i pričekati da se razred umiri, to jako
često pali. Ukoliko imate pojedinca koji konstantno stvara buku, uposlite ga, zadajte mu neki
zadatak, neka on piše na ploču ili glumi, prozovite ga da vam pročita što je on napisao ili da
vam kaže svoje mišljenje. Ali naravno, treba ih razumjeti, i mi sami smo nekad pričali pod
satom, blago upozorenje će najčešće biti dovoljno. Prema učenicima se nipošto ne smije biti
bezobrazan, preautoritativan i ne smije se spuštati na njihovu razinu, ukoliko vam kaže neke
ružne riječi.

Umorni razred
Često razred zna biti umoran, bilo zbog tjelesnog, ispita ili samog napornog školskog dana.
Normalno je da svakom od nas padne energija, zato postoje energiseri!
Ovdje ćemo nabrojati nekoliko njih:
- Cola, Fanta, Sprite: Cola je skok u naprijed, Fanta u nazad, a Sprite u visinu.
- Vjetar puše: Jedna osoba stoji u sredini, bitno je da ostali sjede na svom stolcu i da ne
bude nijedan stolac prazan, višak maknite. Osoba koja stoji kaže: vjetar puše za sve
one koji imaju npr.smeđu kosu. U tom trenutku svi koji imaju smeđu kosu i ta osoba
moraju ustati i naći drugi stolac. Tko ostane bez stolca smišlja drugi primjer.
- Do what I say: ovaj energiser ima dvije razine, prvi je jednostavniji i zahtijeva da svi
stanu u krug i prime se za ruke, jedna osoba kaže „skočite naprijed, iza, lijevo i desno“
po svom odabiru i redoslijedu, a ostali moraju slušati i činiti kako im je rečeno. Druga,
zahtjevnija razina je:“ Say what I say, do the opposite of what I say“. Primjer: Osoba
koja vodi energiser kaže da svi skoče u desno, ostali moraju reći: „Skoči u desno!“ i
skočiti u lijevo.
- Dan, noć
- Voćna salata

„Nasilni“ razred
Ukoliko se nađete u razredu gdje imate podjelu na nasilnike i žrtve, popularne i štrebere.
Podsjetite ih na pravilo – nema vrijeđanja. U ovom razredu se primjenjuju slične tehnike kao

6
i u glasnom razredu. Iskoristite svog kofacilitatora. „Glavnog“ nasilnika prozovite i dajte mu
dovoljno pažnje. Pokušajte identificirati provocirajuće faktore te ih izbjeći u radionici (ukoliko
je moguće). Ne zaboravite da nitko nije nasilan sam po sebi, to je najčešće nečija obrana u
situacijama ranjivosti te ukoliko imate nekog nasilnog u razredu obavezno razgovarajte sa
stručnom službom škole i pitajte ih za savjet kako pristupiti tom učeniku ili da vam kaže nešto
više o toj osobi.
Ukoliko dođe do tučnjave, osobe je bitno razdvojiti, ali pritom paziti na svoju sigurnost. Jedan
od edukatora treba izvesti prvo jednog učenika i odvesti ga na razgovor kod
psihologa/pedagoga, pa drugog. Nipošto ne smiju biti nasamo zajedno. Nakon incidenta drugi
edukator, koji je ostao u razredu, treba popričati s učenicima o navedenoj situaciji i izvući
zaključak. Umiriti razred i kada su spremni, nastaviti s radionicom.

Što ako vas traže broj, Facebook račun, mail..?

Učenicima se NE DAJU osobni podaci. Vi ste tu da ih saslušate, osvijestite i uputite. Uvijek
prvo zaštitite sebe, i ne preuzimajte na sebe više odgovornosti od one koja je predviđena
samim projektom. Čak i kad mislite da biste nekome mogli pomoći super terapijskim savjetom
i razgovorom, neka se vaša komunikacija zadrži na razini i u okviru radionice, jer vi ne ulazite
u razred da biste izliječili učenike, nego da im pomognete da sami uoče ako im je pomoć
potrebna i uputite ih na prava mjesta gdje će im ta pomoć biti pružena. Ukoliko primijetite
suicidalne misli, otkrite obiteljsko ili bilo kakvo nasilje nad učenikom, teže ovisnosti i sl., dužni
ste prijaviti ga stručnoj službi škole, odnosno osobi s kojom ste u kontaktu ili nama. Uvijek im
možete dati i mail od projekta (pogledusebe@gmail.com) ukoliko imaju još kakvu nedoumicu,
pitanje ili nam žele još nešto poručiti što ih je previše sram napraviti direktno vama ili putem
evaluacija.

O vama i za vas
Svi ste vi ovdje s razlogom i već sada imate sve potrebno da ove radionice budu itekako
uspješne. Mi vjerujemo u vas, vaše znanje, iskustvo, kreativnost, motivaciju i ljubav koju
ulažete u ono što radite. I vjerujte nam, već sada se veselimo vašim rezultatima i već ste nas
na edukacijama oduševili svime onime što jeste. Svatko od vas. Ne zaboravite učiti, dobro se
zabaviti i iz ovog iskustva pokloniti nešto i sebi. Ne bojte se koristiti nas i našu podršku jer mi
smo tu za vas, da nas možete povući za rukav, pitati za ideje, požaliti se ili pohvaliti. Tu smo
da bi vama olakšali i uljepšali ovaj tijek radionica. Osim nas, tu su i vaši supervizori, s kojima
svakako podijelite sve što vas muči.

I nemojte biti tužni ako odmah ne vidite rezultate svog rada, vjerujte u sebe i ono što radite i
budite iskreni prema učenicima, sve ostalo će polako doći na svoje. Ovaj projekt je ovakav
kakav je zbog ljudi koji su prošli kroz njega jer je svatko ostavio svoj trag, te tako molimo i vas
da nam javite ako imate kakvu nedoumicu, nešto vam nije jasno ili mislite da nešto treba
odraditi bolje, ili ako imate kakvu novu ideju. Rado ćemo to uzeti u obzir i primijeniti sljedeće
godine. Tu smo za vas – trudeći se da naša krilatica #nisisam #ovdjesam #slušamte zaživi..

7
 1. RADIONICA: MENTALNO ZDRAVLJE OD A DO Ž

Ciljevi:
Upoznavanje učenika s pojmom mentalnog zdravlja i mentalne higijene. Pojasniti razliku
između mentalnog zdravlja i bolesti. Upoznati učenike sa projektom i tijekom radionica.
Upoznati učenike te im se predstaviti. Provesti početno testiranje učenika pomoću upitnika.
Ustanoviti pravila grupe!
Trajanje: 45 min

Potreban pribor:
školska ploča (ili flipchart papir), markeri, kemijske, pita (DODATNI PRINT), tekstovi
(DODATNI PRINT), upitnik Svijest o sebi (DODATNI PRINT), evaluacijski listić (DODATNI
PRINT)

TEORIJSKI DIO (ZA EDUKATORE):

o Što je to mentalno zdravlje?

Zdravlje se prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji definira ne samo nedostatak bolesti, već
kao potpuno fizičko, psihičko i socijalno blagostanje. Mentalno zdravlje se definira kao stanje
dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim
životnim stresom, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici.

Mentalno zdravlje obuhvaća: stanje emocionalne ispunjenosti i stabilnosti, osjećaj blaženstva

i sreće, mentalnu stabilnost, mentalno zadovoljstvo, osjećaj socijalne pripadnosti, sposobnost
održavanja zdravih međuljudskih, prijateljskih, ljubavnih i poslovnih odnosa.

Svatko od nas ima svoju viziju mentalnog zdravlja i zapravo je važno razumjeti da nijedna nije
netočna dok god je dobra za svakog pojedinca. Važno je imati tu viziju kako bi mogli uspješno
održavati svoje mentalno zdravlje i više vremena posvećivati svim sastavnicama koje ga čine.

o Mentalna higijena
Ako za osobnu higijenu peremo zube, tuširamo se, koje su stvari koje radimo ili bismo ih
trebali raditi svaki dan za održavanje mentalnog zdravlje? Mentalna higijena je disciplina koja
se bavi očuvanjem psihološkog zdravlja. Budući da živimo u intenzivno stresnim vremenima,
mentalna higijena je neophodna za očuvanje ne samo mentalnog zdravlja, već zdravlja
općenito.

Održavanje tjelesne i dentalne higijene svakome je normalno, kao što su i povremeni odlasci
liječniku ili zubaru opće prihvaćeni oblici prevencije raznih oboljenja; međutim mentalna
higijena – rad na sebi, svakodnevna introspekcija kojom prepoznajemo vlastite emocije,
potrebe, rad na odnosima s ljudima u našem životu i ukoliko je potrebno odlasci stručnjacima
iz područja mentalnog zdravlja (psiholozi, psihoterapeuti, psihijatri i sl.) još su uvijek

8
nedovoljno prihvaćeni. Osim već navedenog mentalna higijena uključuje pozitivno mišljenje
o sebi, nošenje sa stresom, uzimanje vremena za sebe i svoje potrebe, razmišljanje o svojim
osjećajima, druženje s prijateljima.

Bitno je razbiti stigmu i naglasiti kako briga za mentalno zdravlje nikako ne podrazumijeva da
osoba ima poremećaj ili psihičku bolest, nego je briga za mentalno zdravlje sastavni dio života
svake osobe. Stigma prema potraživanju stručne pomoći je velika i treba oprezno pristupiti
toj temi – ne želimo ostaviti dojam kako je svakoj osobi s bilo kakvim problemom potrebna
stručna pomoć, nego kako je bitno da znamo kome se možemo javiti za pomoć ukoliko
smatramo da je osobi ona potrebna te kako se toga ne trebamo bojati (kroz priče treba
shvatiti kako se zapravo radi o tankoj liniji te kako se svakoj situaciji treba pristupiti za sebe).
Bitno je da im kroz razgovor pokušamo ostaviti dojam kako se o mentalnom zdravlju smije i
treba razgovarati te da to nije nikakav tabu.

AKTIVNOST ZA UČENIKE:

1. IGRA UPOZNAVANJA (5 minuta)

Stanite u krug s učenicima, predstavite im se te iskoristite jednu od navedenih igara za
upoznavanje!

1. „Dodaj lopticu/marker“ - potrebno: loptica, marker

Učenike posložite u krug u koji se i vi kao edukatori priključite. Igra kreće tako da im objasnite
da moraju smisliti neki pridjev koji ih opisuje, a počinje PRVIM SLOVOM njihova imena (npr.
„Ema – energična“). Vi možete krenuti prvi s igrom tako da kažete svoje ime i pridjev i onda
marker/lopticu bacite nekome iz kruga i ta se radnja nastavlja dok se svi ne predstave.

2. Da se sutra probudim kao životinja, bio bih... potrebno: dobra volja :)

Igra kreće tako da se osoba predstavi (važno je reći da svatko prvo kaže svoje ime) i da onda
nakon toga kaže koja bi životinja bio da se sutra probudi kao životinja. Edukatori kreću prvi.
Npr. „ja sam Daniel i da se sutra probudim kao životinja bio bih orao“.

3. Koliko vam je potrebno? potrebno: jedna rola WC-papira

Ova zanimljiva igra zapravo može služiti kao i super stvar za probijanje leda jer se učenici
obično nasmiju i stvori se ugodna atmosfera. Za početak im dajte rolu WC papira i recite im
si otrgnu onoliko listića koliko inače koriste „kada koriste WC papir“. I neka rola tako ide u
krug dok si svi ne uzmu određen broj listića. Nakon toga im otkrijte da je svrha tih listića
zapravo takva da svaki listić označava jednu činjenicu o njima koju vam trebaju reći. Mogu to
biti pridjevi koji ih opisuju, hobiji, generalne stvari koje ih opisuju.

2. ŠTO JE ZA VAS MENTALNO ZDRAVLJE (5 minuta)

9
Sjednite u krug i recite učenicima da razmisle o pojmu mentalnog zdravlja, imaju 1.5 minutu
da razmisle, a ako žele, mogu si i zapisati.
Voditelj na ploču nacrta osobu i pita učenike koje karakteristike bi trebala imati osoba za koju
bismo rekli da je mentalno zdrava (učenici nabrajaju, jedan voditelj facilitira, a drugi crta i
zapisuje) - slijedi rasprava o tome koji su sastavni dijelovi mentalnog zdravlja (odnos prema
sebi, slobodno vrijeme, odnos prema drugima, potrebe, emocije, želje i snovi...) – zapisati
prijedloge na ploču.
Voditelji upute sudionike da razmisle o pojmovima koje su napisali na ploču i dodaju ako
smatraju da postoji još nešto na što moramo obraćati pažnju kod mentalnog zdravlja i
nikako ne smijemo zaboraviti.

3. MENTALNA HIGIJENA (5-7 minuta)

Sudionicima se podijeli print pita (dijagram).

Uputite ih da imaju minutu da razmisle o svom životu i procjene koliko oni vremena i pažnje
posvećuju pojedinom području u svom životu. Na svakoj kriški neka oboje odgovarajuće
područje (obojati veći ili manji dio kriške ovisno o količini vremena i pažnje). Zatim ih uputite
da od svih područja odaberu 5 onih koje smatraju NAJVAŽNIJIMA u svom životu i rangiraju
ih od 1 do 5 (1 – najmanje bitno, 5 – najbitnije), te među njima izdvoje jedno područje bez
kojega nikako ne mogu živjeti i za koje misle da bi se sve raspalo da nešto u tom području ne
funkcionira kako treba.

Raspravu možete potaknuti sljedećim pitanjima:

- Želi li netko pokazati svoju pitu?
- Koja ste područja odabrali? Zašto su vam neka područja bitnija od drugih?

10
 - Jeste li zadovoljni sa trenutnim stanjem? Što biste željeli unaprijediti, a sa čime ste
zadovoljni?
- Koliko ste zadovoljni sa vremenom i pažnjom koje posvećujete samima sebi, a posebno
onim područjima koja su vama najvažnija?
- - Što bi značio pojam mentalna higijena i kakve veze ona ima s mentalnim zdravljem?
- Zašto je koja od stavki u piti bitna? Bez čega bi se moglo živjeti, a bez čega nikako ne
bi?
- Što bi se tebi dogodilo da ti netko oduzme neko od tih najbitnijih područja?
- Koja je uloga materijalne sigurnosti (novca) u našem mentalnom zdravlju?
- Događa li nam se ponekad da naši odnosi koje imamo s drugim ljudima
definiraju naše mentalno zdravlje?
- Mislite li da dovoljno radite na svom mentalnom zdravlju? Zašto je to baš tako?
- Koliko vremena provedem na društvenim mrežama/mobitelu i onemogućava li me
zauzetost mobitelom da pogledam oko sebe i napravim određene zadatke i aktivnosti?
- Prolazi li mi vrijeme brzo kad sam na mobitelu i osjećam li se ispunjeno nakon što
primijetim kako je prošlo dva sata otkako sam sjeo/ legao na krevet i ušao u virtualni
svijet? Ako nisi prisutan na mobitelu – ne postojiš, nisi prisutan u svijetu, tu si, a nisi tu.
Gdje živim, gdje postojim? Ovdje ili na društvenim mrežama?
- Što se može dogoditi ako ne ulažemo dovoljno pažnje i vremena svom mentalnom
zdravlju? (prijelaz na sljedeći dio)

Bitno je osvijestiti na koji način mi održavamo vlastito mentalno zdravlje i što bismo još mogli
napraviti po tom pitanju.

3.PSIHOLOŠKA PRVA POMOĆ (15 min)

Bez prethodnog uvoda voditelj krene čitati jednu od ponuđenih priča kao da je to njegova
životna priča (bitno je da se uživi u ulogu, ne spominjati navedeno ime i godine).

Ukoliko voditelj ima neki vlastiti primjer problema s mentalnim zdravljem može i s time
krenuti (ali, OPREZ! Ne izlagati učenike niti samog sebe razgovoru o pitanjima vlastitih
problema mentalnog zdravlja ukoliko niste u potpunosti sigurni da se osjećate sigurno u tom
okruženju i da ćete moći samouvjereno i otvoreno pričati o tome pred ljudima koje ste prvi
put susreli u životu, a da vas to ne pogodi ili reaktivira određene rane. U svim situacijama
uvijek imati na umu prvo ljubav prema sebi i brigu za vlastito mentalno zdravlje!)
Nakon toga se povede rasprava, a kasnije, ovisno o vremenu može se odabrati još jedna od
niže ponuđenih priča i dati nekom od sudionika da pročitaju.

Petra, 17:
„Sve je počelo kada sam bila mala. Još u vrtiću sam se osjećala neprihvaćeno, iz nekog razloga nikad nisam
bila dovoljno dobra da se ostala djeca žele družiti sa mnom. To se nastavilo i u osnovnoj školi, moj razred
me nije volio, pretpostavljam da je to zato što sam bila odlična učenica pa su me često zvali štrebericom,
a u to se uklapao i moj vanjski izgled: nisam imala brendiranu odjeću, nosila sam naočale i aparatić, imala

11
sam hrpu prištića preko cijeloga lica, zvali su me žabom krastačom i ostalim pogrdnim nazivima i bila sam
sve više sramežljivija i počela se zatvarati u samu sebe. Isto je bilo i u srednjoj školi; i dalje sam bila ona
koja je na odmoru sjedila sama sa strane dok su svi ostali provodili vrijeme skupa i izlazili van. Često sam
plakala, pitala sam se što sam ja kome skrivila i nekako sam utjehu našla u rezanju. Uzmeš žilet, povučeš
ga po lijevoj ruci i jednostavno oslobodiš svu tu bol koja se nalazi u tebi. Oteče skupa s krvlju; nekakvo
olakšanje, barem trenutno ako ništa drugo. Često pomišljam da odem i korak dalje, da ta bol jednom
zauvijek prestane, da se prestanem mučiti, ali sada za stalno.''

Ivan, 21:
„Moj brat je oduvijek bio najdruštvenija osoba koju znam i uvijek bi rado izlazio van s svojim prijateljima.
Često sam i ja izlazio s njima i uvijek kad bih bio s njima bih se odlično zabavio. Brat, uvijek nasmijan i
opušten, je bio jedan od onih kojima sve ide u životu kao od šale, zgodna cura, super prijatelji, prolazi faks
bez puno živciranja. Često sam mu zavidio na tome što mu sve ide od ruke. Prije nekoliko mjeseci primijetio
sam da dosta pije, i nekoliko puta se zaredalo da su ga dovezli doma, a da ne zna za sebe. Svakome se
dogodi pa se nismo previše opterećivali oko toga, ali kad je to postalo toliko često da više nije bilo izlaska
s kojega bi se vratio na svojim nogama malo smo se zabrinuli. Izbjegavao je sve razgovore o tome sa mnom,
a kad sam razgovarao s njegovim prijateljima saznao sam da ni oni ne znaju puno više od mene, osim toga
da izgleda da je prekinuo sa curom i da se jako povukao od sebe, često zamišljen i pomalo pogubljen. Svi
zajedno smo bili u nedoumici – trebamo li išta poduzeti ili sve ostaviti tako kako je. Možda je to sve samo
faza...“

Anja, 35:
Anja je samohrana majka dvoje djece koja živi kao podstanar i radi u građevinskoj firmi koja ima poteškoće
u poslovanju. Već neko vrijeme kruže glasine da će doći do otpuštanja određenog broja radnika. Anja
postaje sve nervoznija; ne može spavati noću, koncentracija joj pada, često zaboravlja i najosnovnije stvari
kao što je kupiti kruh ujutro za doručak. Prije nekoliko tjedana saznala je da je ona među onima koje
planiraju otpustiti. Stanje joj se znatno pogoršalo; pri odlasku s posla onesvijestila se u tramvaju, počinje
se tresti pri samoj pomisli da njena djeca i ona neće imati gdje živjeti te je došla u stanje gdje se jednostavno
više ne može dignuti iz kreveta, nema volje ni za što i ne vidi izlaz iz ove teške situacije.

Marija, 55, domaćica

Marija je domaćica koja je posvetila veći dio svog života svojoj djeci. Ima tri kćeri. Nakon rođenja svoje
posljednje kćeri, Marija je oboljela od postporođajne depresije, stanje koje je relativno bez posljedica po
ikog riješeno. Međutim, Marija se godinama nakon ponašala drukčije. Konstantno je bila u strahu da ju
suprug vara i da ju želi ostaviti. To je pokazivala na način da je konstantno napadala nedužnog supruga za
prevaru i za uništavanje njezinog života. Krivila ga je za sve za što je mogla. Marijina najmlađa kćer je to
promatrala od malih nogu, uvijek misleći da ima groznu majku. Majka je često bila agresivna kroz godine,
često je uništavala stvari po stanu u svojim napadima na supruga. Kćerka je bila bespomoćna, s godinama
je shvatila da nešto nije u redu s majkom i da možda nešto treba učiniti, međutim nije bila sigurna što
točno…

Nakon čitanja priče povede se rasprava:

- Što biste napravili u ovoj situaciji? Biste li reagirali i pokušali pomoći toj osobi?
- Koje konkretne korake biste poduzeli?
- Biste li potražili pomoć stručnjaka?

12
 - Tko sve ide psihijatru ili psihologu? Zašto postoji strah oko odlaska njima, dok
stomatologu na održavanje dentalne higijene idemo redovito bez puno problema?
- Ukoliko imaš neki od poremećaja mentalnog zdravlja znači li to nužno da si „lud“?

Većina ljudi nije sigurna kako postupiti u sličnim situacijama i zapravo je glavni impuls okretati
glavu i nadati se da će sve proći samo od sebe. U društvu u kojem je prisutna tolika stigma
oko mentalnog zdravlja i bolesti, rijetko kome je uopće na pameti da je u redu potražiti pomoć
stručne osobe, psihologa ili psihijatra, dok će za bilo kakvu tjelesnu tegobu to učiniti bez
razmišljanja. Važno je osvijestiti ljude da bježanje od problema nikako nije rješenje!
Također je važno naglasiti kako u fokusu psihologije i medicine nisu samo bolesni ljudi, „ludi“
pojedinci i oni kojima nešto nedostaje nego kako upravo i zdravi pojedinci zaslužuju pažnju i
brigu ovih dvaju struka. Pozitivna psihologija i mentalna higijena kao znanstvene discipline u
žarište svoga proučavanja stavljaju zdravog čovjeka kako bi saznali na koji način pojedinci
mogu ostvariti sve svoje potencijale te adaptivno i nesmetano funkcionirati u okolini u kojoj
se nalaze. Također naglašavaju važnost brige o mentalnom zdravlju kod svih pojedinaca.
Pozitivna psihologija naglasak stavlja i na to kako povećati dobrobiti pojedinca (uključujući i
one koji pate od mentalnih poremećaja), dok mentalna higijena za cilj ima djelovanje na
razvoj pojedinaca tako da ostanu nenarušenog psihičkog zdravlja.

4. POČETNA EVALUACIJA PROJEKTA I ZAVRŠETAK (15 min)

Učenicima se podijeli PRE upitnik te im se objasni o čemu se radi i na koji način će ga ispuniti,
zatim im se objasni značenje i svrha tog upitnika i naglasi da je njihova anonimnost u
rješavanju neupitna
Podijeli im se i evaluacijski listić današnje radionice te ih se zamoli da odgovore na par pitanja
i edukatorima daju ispunjen listić po izlasku iz učionice
Po završetku ispunjavanja voditelji izreknu zajednički zaključak o tome na koji način treba
paziti na svoje mentalno zdravlje i što napraviti u slučaju da kod sebe ili kod drugoga
primijetimo bilo kakav problem po tom pitanju te ih se obavijesti kako su u paketu dobili
brošuru u kojoj će naći sve kontakte mjesta na koja se mogu obratiti za bilo kakvu pomoć, bilo
da je pomoć potrebna njima ili nekome njima bliskom.

Učenicima se objasni kako je ovo prva u nizu radionica projekta te kako će izgledati daljnji
tijek projekta (naglasiti im na ovom dijelu kako smo mi tamo samo i isključivo zbog njih i da
će im ove radionice dati puno toga, samo se trebaju uključiti, dati im priliku i probati
sudjelovati.

Naglasiti da sve što se izrekne unutar radionice tamo i ostaje, da nema kasnijeg
prepričavanja nečijih osobnih iskustava kako bi se svi mogli osjećati slobodni govoriti
otvoreno. Isto tako bitno je da ne prepričavaju ništa zbog drugih razreda koji će prolaziti
radionice u drugim terminima.

13
Prije izlaska iz učionice, potrebno je od svakog učenika uzeti PRE upitnik i evaluacijski listić.
PRE upitnik dijeli se učenicima po broju u imeniku.

BITNO JE DA NA KRAJU PRVE RADIONICE IMATE SPOJEN POPIS UČENIKA SA POJEDINOM

ŠIFROM TAKO DA BI SE TO MOGLO USPOREĐIVATI SA DRUGIM UPITNIKOM KOJI ĆE
ISPUNJAVATI NA KRAJU ZADNJE RADIONICE.

14
 2. RADIONICA: TKO SAM JA?
Ciljevi:
Otkriti tko smo mi te kako sami sebe doživljavamo (svoje misli, osjećaje, poznavanje samoga
sebe). Uvidjeti razliku između slike koju imamo o samom sebi te načina na koji nas druge
osobe u našem životu gledaju. Potaknuti učenike na ispravno samoprihvaćanje. Osvijestiti
traganje za identitetom kao psihološki zdrav i adaptivan proces.

Trajanje:
45 minuta

Potreban pribor:
školska ploča (flipchart papir), markeri, post-it papirići, prazni A4 papiri, kemijske, evaluacijski
listić (DODATNI PRINT)

TEORIJSKI DIO (ZA EDUKATORE):

Pojam o sebi (Pogled koji imamo na sebe)

Pitanja koja želimo dotaknuti radionicom: Tko smo to zapravo ''mi''? Kako to otkriti? Kako
doživljavamo sami sebe (što o sebi mislimo, kako se osjećamo, koliko se poznajemo)?

Pojam koji imamo o sebi je vrlo bitna odrednica naše ličnosti. On određuje ono što jesmo,
kako vidimo i doživljavamo sebe, i u velikoj mjeri utječe na naš život. Pomoću njega
odlučujemo koje ćemo događaje u našem životu smatrati važnima, što ćemo poduzimati, koje
ćemo ciljeve pokušati dostići, hoćemo li biti zadovoljni onim što smo učinili, koji će događaji
za nas biti stresni i kako ćemo reagirati na njih.
Kako bismo mogli normalno funkcionirati i biti zadovoljni sa sobom moramo imati zdravi
pojam o sebi. Na temelju pojma o sebi čovjek objašnjava svoje prošlo i sadašnje ponašanje i
predviđa buduće. Teorija o sebi također nam pomaže da doživimo pozitivna, a izbjegnemo
negativna iskustva.
Pojam o sebi ima tri dimenzije: znanje o sebi, očekivanja od sebe i vrednovanje sebe.
Znanje o sebi sadržava svijest o našim pozitivnim, kao i negativnim osobinama. Osim osobina
ono obuhvaća spoznaju o našem temperamentu, osobnosti, talentima, pogledu na svijet,
životnim vrijednostima i ciljevima. Jednom kad imamo dovoljno znanja o sebi, to nam pomaže
prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo, u istini i realnosti. Kada na taj način dođemo u doticaj
sa sobom moći ćemo zrelo odlučiti jesmo li zadovoljni svojim trenutnim ponašanjem i
načinom života ili trebamo nešto mijenjati kako bi postali sretniji i vjerniji onome što je
duboko u nama. Naše znanje o sebi ne smije biti djelomično, niti polovično gledajući samo
na dobre ili loše strane, uvijek moramo težiti da ga produbimo jer pomoću toga postajemo
sami sebi prijatelji, a ne oštri suci. Zdravo znanje o sebi daje nam realan uvid u sve mane i
vrline, ali uz održavanje samopoštovanja i ljubavi prema sebi.

15
Potrebno je shvatiti da naše mane nisu naš identitet, i da ne trebamo stigmatizirati sami sebe.
Primjerice, ne treba reći za sebe da si lažljivac, nego da si lagao u toj situaciji, što ne znači da
u drugim situacijama nećeš biti iskren. Treba naučiti da je potrebno preuzeti odgovornost za
određeno djelo ali ne identificirati se s njim kao osoba i stigmatizirati samog sebe. To što si
u nekim situacijama bio lijen, ne znači da kad bi radio nešto što te zanima bio vrlo marljiv.

Očekivanja od sebe je druga dimenzija pojma o sebi. Svi smo mi u velikoj mjeri podložni
očekivanjima koje imamo sami od sebe te, ovisno koliko smo ih u mogućnosti ispuniti, ona u
velikoj mjeri određuju mišljenje i osjećaje koje imamo prema sebi samima. Postoje tri aspekta
iz kojih stvaramo konačno očekivanje od sebe, a to su: stvarno „Ja“, očekivano „Ja“ i idealno
„Ja“.
Stvarno „Ja“ odnosi se na osobine za koje osoba, ili ljudi oko nje, vjeruju da ih posjeduje.
Idealno „Ja“ odnosi se na osobine koje bi osoba htjela imati. To su njezini ideali, nade i želje.
Očekivano „Ja“ odnosi se na osobine za koje osoba ili ljudi oko nje smatraju da ih treba imati.
To su dužnosti, obveze i odgovornosti. Osoba ima problema ako se ovi različiti aspekti njezinog
„Ja“ međusobno ne slažu. Ako je razlika između stvarnog i idealnog „Ja“ velika, osoba je
nezadovoljna, tužna, razočarana i neispunjena. Osjeća kako nije uspjela ostvariti ciljeve, želje
i snove koje je postavila sama sebi, ili koje su joj drugi postavili u slučaju očekivanog „Ja“.
To je čest slučaj u osoba čiji su roditelji postavljali za njih nedostižne ciljeve. Ako je razlika
između stvarnog i očekivanoga „Ja“ velika, osoba je tjeskobna i ima osjećaj krivnje i smanjen
osjećaj vlastite vrijednosti. Čini joj se da se nije uspjela ponašati dobro, odgovorno u skladu
sa svojim dužnostima, često misli kako je drugi ljudi zbog toga optužuju ili kažnjavaju.
Trebali bismo težiti idealnom „Ja“, ali samo uz dobro poznavanje stvarnog „Ja“ moći ćemo
postaviti ciljeve koji su realni i dostižni, kako se ne bismo obeshrabrili i prebrzo izgubili
nadu u sebe. Pri usmjeravanju na idealno „Ja“, nikad ne smijemo zanemariti ono stvarno.

Vrednovanje sebe je zadnja dimenzija pojma o sebi. Kada znamo tko smo i koja su naša
očekivanja, preostaje nam samo ocijeniti sebe kao osobu, odrediti koliko vrijedimo u vlastitim
očima. Svakodnevno procjenjujemo ono što jesmo i kakvi jesmo, s onim što bismo željeli,
mogli ili trebali biti. Rezultat ovih procjena je samopoštovanje, tj. kvantiteta
samopoštovanja. Ako su procjene uglavnom negativne, naše samopoštovanje bit će nisko.
Obratno, ako su uglavnom pozitivne, naše samopoštovanje bit će normalno i realno.
Vrednovanjem sebe dobivamo povratnu informaciju o tome kakva smo osoba. Procjenjujemo
što smo učinili i kako to utječe na naše samopoštovanje. Važno je da osoba ima normalno i
realno samopoštovanje i nastoji ga zadržati, a za osobu koja ima nisko samopoštovanje važno
je da ga nastoji promijeniti.
Bitno je da čovjek ima realnu teoriju sebe i svijeta u kojem živi. Mora poznavati svoje
mogućnosti i granice. Tek tada osoba može graditi svoj pojam o sebi koji će pozitivno utjecati
na njezin život. Teorija o sebi bi nam trebala dati realan osjećaj samopoštovanja. Mora nam
omogućiti da vidimo sve svoje dobre osobine i da se osjećamo dobro kada mislimo o sebi. No,
često se događa da osoba sama sebe ne poznaje. Zbog toga je izgubljena i ne zna što može

16
očekivati od sebe. Sve u životu predstavlja joj prepreke koje teško savladava i stvara pojam o
sebi zasnovan na negativnim mislima.

Odrednice pogleda na samog sebe

- Kakvi smo mi izvana? Kako nas drugi doživljavaju (što drugi misle o nama, kako tumače
naše ponašanje, naše osjećaje, kako možemo otkriti kako nas drugi vide)?
- Koliko nam je važno kako nas drugi vide i što će misliti o nama (jesmo li zadovoljni s
time i kako to možemo promijeniti ako nismo)?
- Je li ta slika koju mi imamo o sebi slična ili različita od slike kako nas drugi vide? Što
drugi misle, a ne podudara se s tim što mi jesmo?
- Imamo li ponekad osjećaj da se pred drugima moramo prezentirati i prilagoditi da
budemo nešto što osjećamo da nije u skladu s našom pravom biti? Stavljamo li potrebu
da se nekome svidimo ispred toga da budemo autentični?
- Kako prihvaćamo tuđe kritike, znamo li procijeniti i vrednovati kritiku?

Jedan od načina na koji ljudi stvaraju sliku o sebi (pozitivno ili negativno mišljenje o sebi)
temelji se na reakcijama drugih ljudi. U psihologiji je ovako ponašanje poznato kao „ja iz
ogledala“ teorija. Da bismo vidjeli sebe moramo vidjeti kako izgledamo u očima drugih.
Mnogi ljudi imaju loš pogled na sebe i teško im je prihvatiti pozitivne osjećaje i mišljenje o
samima sebi. Izvor negativnog mišljenja o sebi prvenstveno pronalazimo u sebi samima, a
dodatne poticatelje možemo pronaći svugdje: od roditelja, kod kuće, u školi, od prijatelja...
Uistinu važan uzrok lošem pogledu na sebe je ponašanje važnih ljudi u našem djetinjstvu. Naši
roditelji, rođaci, učitelji i vršnjaci postavljaju nam u djetinjstvu mnoga ograničenja. Kada nešto
ne bismo činili kako treba, često smo bili kažnjeni. Kazne su mogle biti različite, a jedna od
najčešćih bila je prijetnja uskraćivanjem ljubavi. Takva, uvjetovana ljubav, je ona koju nismo
dobili dok se nismo pokorili zahtjevima roditelja ili drugih važnih osoba. Rezultat takvog
ponašanja jest nisko samopoštovanje i sklonost donošenja odluka prema potrebama i
standardima drugih, a ne prema našim vlastitima.

Povratne informacije koje djeca i adolescenti dobivaju od svojih vršnjaka i odraslih ljudi, a
posebno od osoba koje su im važne, kao što su roditelji i učitelj, imaju veći utjecaj na njih
upravo zato što se djeca još razvijaju, otvorenija su za primanje informacija i sklonija promjeni.
Ove informacije mogu nevjerojatno utjecati u pravcu pozitivnije slike o sebi, ali i u pravcu one
lošije. Također su u fazi razvoja kada mogu naučiti da postanu samostalna, sigurna u sebe i
produktivna, ali isto tako mogu naučiti i osjećaj manje vrijednosti, nesposobnosti i ovisnosti
o drugima. Djeca koja ne dobivaju priznanja za svoj trud obično će usvojiti ono drugo.

Često postoji razlika kako vidimo sebe i kako nas vide drugi. O tome kako će nas drugi vidjeti
ovisi i o tome koliko mi sami sebe dobro poznajemo i koliko imamo samopouzdanja to
pokazati drugima. To što drugi misle o nama i kakvima nas smatraju ne čini nužno naš identitet

17
- naš identitet može biti skriven i nama samima, jer nismo još dovoljno upoznali sebe.

Ako imamo nisko samopoštovanje teško ćemo primati kritike. Više ćemo ih zapažati,
smatrati ih značajnima i dulje pamtiti. Svaka kritika tada pogađa jer samo potvrđuje loše
mišljenje koje osoba već ima o sebi. Za takvu osobu važno je naučiti se suočavati s kritikom.
Svaka kritika ne mora biti točna, kao što ne mora biti niti dobronamjerna niti značajna. Zato
je bitno djecu učiti primati kritike i naučiti ih da znaju procijeniti je li neka kritika točna ili
dobronamjerna. Naš identitet nije samo fizički izgled, naša inteligencija, seksualnost ili
socijalne vještine, po čemu se često vrednujemo tijekom adolescencije, ono je mnogo više od
toga. Isto tako, ono kako trenutno vidimo sebe nije objektivna, nego subjektivna kategorija i
ne mora biti povezana s realitetom, nego može biti temeljena na krivim uvjerenjima ljudi oko
nas.
- Kako ocjenjujemo druge ljude? Je li nam lakše opisati svoje prijatelje nego same sebe?
- Jesmo li prema drugima kritičniji ili blaži nego prema samima sebi?

Okrenemo li se oko sebe vidjet ćemo koliko se međusobno razlikujemo, pri tome ne misleći
samo na fizički izgled nego i na razlike kako mi sami sebe vidimo i cijenimo. Ljudi koji imaju
pozitivnu sliku o sebi često imaju i pozitivan stav prema životu i drugim ljudima. No, oni koji
imaju negativno mišljenje o sebi samima, teže prolaze kroz život i susreću se s nizom problema
u odnosu sa sobom i drugima.

Razlike među ljudima omogućuju da društvo funkcionira, zbog čega se ne treba sramiti biti
različit, niti biti to što jesi ako nije toliko popularno, ili dobro prihvaćeno među tvojim
vršnjacima. Isto tako, ne treba nikoga omalovažavati ako se razlikuje po osobinama od nas, to
nam može samo pokazati da uvijek možemo učiti jedni od drugih i da nas te razlike spajaju, a
ne razdvajaju. Različite osobine drugih ljudi mogu nam omogućiti da razvijemo svoj pogled
na svijet, proširimo svoju perspektivu, ojačamo empatiju i postanemo bolje osobe. Isto tako,
trebali bismo prihvatiti da je naš pogled na druge uvijek samo djelomičan, a nikad cjelovit,
zbog čega često možemo donijeti krive sudove.

Pojam samopoštovanja i razlike između visokog i niskog samopoštovanja

- Znamo li prepoznati imamo li lošu ili dobru sliku o sebi?
- Znamo li prepoznati ljude s niskim i visokim samopoštovanjem? Što to zapravo znači?
- Kako drugima uputiti lijepe riječi i kako pomoći nekome s niskim samopoštovanjem
- Kako manje kritizirati druge?

Pod samopoštovanjem (self-esteem) podrazumijevamo vrednovanje ili evaluaciju sebe bilo

na pozitivan bilo na negativan način. Samopoštovanjem ili sviješću o vlastitoj vrijednosti
nazivamo još i uvjerenja koja djeca i odrasli razviju o samima sebi.
Kvalitetan osjećaj vlastite vrijednosti odnosi se na naše uvjerenje kako imamo pravo biti sretni
i kako zaslužujemo postignuće, uspjeh, prijateljstvo, ljubav i ispunjenje. Visoko

18
samopoštovanje ne znači da mislimo da smo bolji ili važniji od drugih ljude, nego znači
poštovati i prihvaćati sebe u svim aspektima jednako kao druge, biti svjestan jednake
vrijednosti svih ljudi.

Učenici s dobrom slikom o sebi intelektualno su vrlo aktivni - istražuju, iskušavaju, postavljaju
pitanja, oduševljava ih učenje novoga. Motivirani su - maksimalno se trude dobiti dobru
ocjenu; traže načine da budu uspješni. Uključuju se u rasprave u razredu, ne boje se izraziti
svoje mišljenje. Ako mogu birati, sjede u prvim klupama. Svoj uspjeh pripisuju radu, trudu i
sposobnostima. Svoj neuspjeh pripisuju slučaju ili drugim vanjskim razlozima. Postavljaju
realne i dostižne ciljeve, što povećava vjerojatnost postizanja uspjeha. Traže pomoć ako im je
potrebna, priznaju da nešto ne znaju i zbog toga se ne osjećaju neugodno. Domaće zadaće
rješavaju na vrijeme. Umjereno su ponosni na svoje sposobnosti, ali nisu nasilni i bahati. Što
učenik ima bolje mišljenje o svojim sposobnostima, to ispravno procjenjuje da je veća
vjerojatnost uspjeha bude li marljivo učio i radio. Ima također mnogo razloga koji dokazuju da
je pozitivna slika o sebi posljedica uspjeha u školi. Dobar uspjeh može poboljšati sliku o sebi,
a bolja slika o sebi, opet, donosi bolji uspjeh.

Učenici s lošom slikom o sebi intelektualno su pasivni - ne postavljaju puno pitanja, a učenje
novoga ih ne oduševljava. Više su motivirani izbjeći lošu ocjenu i neuspjeh, a manje prema
postizanju uspjeha. Tihi su za vrijeme diskusija, boje se izraziti svoje mišljenje. Ako mogu
birati, sjede u zadnjim klupama. Svoj uspjeh pripisuju sreći, sudbini ili nekim vanjskim
razlozima. Svoj neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitih sposobnosti i neznanju. Postavljaju
nerealne i nedostižne ciljeve i tako smanjuju vjerojatnost postizanja uspjeha. Ne vole tražiti
pomoć i nerado priznaju da nešto ne znaju. Često kasne s pisanjem domaćih zadataka.
Ponekad pokušavaju blefirati, pa se čini kako znaju više nego što zaista znaju; znaju biti bahati.
Učenici s lošijom slikom o sebi češće od sebe očekuju loš uspjeh ili čak neuspjeh. Zbog toga
uče manje. Kad bi više učili, a ipak doživjeli neuspjeh, to bi uzdrmalo njihovu ionako lošu sliku
o sebi. No, ono što je poticajno jest da osoba niskog samopoštovanja može postati osoba
realnog i zadovoljavajućeg samopoštovanja!

Prihvaćanje samog sebe i drugih

Prihvaćanje samog sebe jedan od najtežih zadataka u životu. Za stvaranje pozitivne slike o sebi
potrebno je učiniti sljedeće: prihvatiti sebe, uočiti svoje vrijednosti, naučiti primati pohvale,
naučiti primati kritike i uspoređivati se jedino sami sa sobom. Prihvaćanje sebe
podrazumijeva prihvatiti sebe sa svim svojim prednostima i nedostatcima. No, kako bismo to
uspjeli moramo prvo osvijestiti kakvi smo mi to zapravo, a to znači da moramo upoznati sebe.
Neki ljudi žive u zabludi i izbjegavaju samokritički razmišljati o svojim postupcima, odnosno
ne mogu se suočiti sami sa sobom. Ljudi koji ne prihvaćaju sebe u stalnom su ratu sa sobom,
s drugim ljudima, sa svijetom i životom. Oni nikada ne mogu pronaći određenu ravnotežu i
živjeti skladnim životom.

19
Bitno je kakve povratne informacije dajemo djeci i drugim ljudima. Moramo biti vrlo oprezni
i pažljivo birati riječi kada im se obraćamo. Ponekad nismo ni svjesni kakvu snagu imaju riječi
i nekada bez razmišljanja kažemo nešto zaboravljajući kakav utjecaj takve riječi ostavljaju na
nečije samopoštovanje. Svaki čovjek bi trebao biti svjestan koliko vrijedi. Jedino tako moći će
živjeti zdrav život ispunjen ljubavlju, srećom, dobrotom, uspjehom i prijateljstvom. Treba prvo
voljeti i prihvaćati sebe kako bi mogli voljeti i prihvaćati i druge ljude.

LOV NA IDENTITET
Identitet se očituje u osjećaju posjedovanja neke čvrste unutarnje jezgre koja nam daje osjećaj
unutrašnje sigurnosti u to tko smo u različitim situacijama. Ova unutarnja jezgra je zapravo
organizirano shvaćanje sebe kao osobe koja ima određene i relativno jasne vrijednosti,
uvjerenja i ciljeve kojima smo posvećeni.
Neki mladi ljudi eksperimentiraju s različitim opcijama i ulogama i nakon pažljivog
promišljanja o tome u kojem se identitetu najugodnije osjećaju, na kraju se obvezuju jasnom
skupu vrijednosti i ciljeva koje su samostalno odabrali. Ovakav status identiteta naziva se
postignutim identitetom. Za razliku od njih, postoje osobe koje su i dalje u procesu
istraživanja: još uvijek eksperimentiraju s različitim mogućnostima, ali nisu se još ničemu
konkretno obvezale. Ovakvo prikupljanje informacija i isprobavanje aktivnosti kako bi se
pronašle vrijednosti kojima ćemo se prikloniti naziva se psihološkim moratorijem (moratorij
je obrazac zadržavanja ili odgađanja). Iako se osobe u psihološkom moratoriju još uvijek nisu
„pronašle“, budući da aktivno rade na tome, smatra se da je i moratorij, baš poput
postignutog identiteta, psihološki zdrav i adaptivan put k definiciji sebe.
S vremena na vrijeme, sve da smo i definirali tko smo, možemo početi ponovno redefinirati
vlastitu individualnost. Ako pritom doživljavamo određenu razinu anksioznosti i nesigurnosti,
govorimo o krizi identiteta. Deficit identiteta je praznina koju stvara odbacivanje starih
uvjerenja i ciljeva. Konflikt identiteta odnosi se na nekompatibilnost dviju ili više naših uloga.
To su obično konflikti u kojima nas dvije ili više opcija podjednako privlače, a one su
međusobno suprotstavljene. Ovakav konflikt može rezultirati osjećajem krivnje ako odlučimo
odbaciti jedan dio sebe u korist drugog. Uspostava cjelovitog identiteta ne javlja se prije kasne
adolescencije (Adams i Jones, 1983), ali isto tako postoji mogućnost ponovnog preispitivanja
identiteta (Waterman i sur., 1974) - adolescencija je razdoblje traženja identiteta, a mlada
odrasla dob donosi konačne odluke vezane uz identitet.

Kako uloviti identitet?

Naš identitet mogu oblikovati mnoge stvari poput uvjerenja koje imamo (religija, politička
uvjerenja, udruge koje podupireš), stvari s kojima se bavimo (sport, profesija, hobiji), ono s
čim smo se rodili i što nam je dano (ime i prezime, nacionalnost, godine, rasa, socijalni status,
spol) te mjesto gdje pripadamo (obitelj, prijatelji, udruge, sportski klubovi, partneri). Ono što
je važno istaknuti da niti jedna od ovih, bilo naslijeđenih osobina, bila ona koju smo s
vremenom sami stekli nije deteminirajuća i da postoji mogućnost rada na njoj. Upravo zato
je važno osvijestiti sve ove aspekte identiteta.

20
Nastojte biti fleksibilni i otvoreni prema novim vrijednostima, idejama i mišljenjima, nemojte
odmah odbijati stajališta drugih ljudi, već pokušajte sagledati svijet iz njihove perspektive,
uzmite u obzir da ne postoji uvijek apsolutna istina, ali imajte u vidu da ne pretjerate niti sa
stavom da se nikada ništa ne može znati sa sigurnošću, čitajte što više (i to ne samo stručnu
literaturu), počnite se baviti nekom slobodnom aktivnošću koja vas je oduvijek zanimala, a
nikad niste našli vremena za nju, nastojte na sve događaje gledati kao na prilike koje mogu
pridonijeti vašem razvoju, zapitajte se s vremena na vrijeme jeste li zadovoljni sa smjerom u
kojem se razvija vaš život i, ako niste, razmislite što biste i kako mogli promijeniti.

TIJEK RADIONICE:
1.POGLED KOJI IMAMO NA SEBE (10 min)
Učenike podijeliti u parove (dati im priliku da sami odaberu svog para ili nasumično -
procijeniti ovisno o grupnoj dinamici u razredu). Potom im reći da se malo odmaknu, podijeliti
im post-it papiriće i dati im zadatak da svatko za sebe na te papiriće napiše 3 karakteristike
koje kod sebe vole i 3 karakteristike koje ne vole (vrline/mane, dobre/loše strane). Možete
ih pitati da vam pročitaju osobine koje su zapisali te im reći da kada god i oni imaju tu osobinu
navedenu na papiru da pucketaju prstima te da se tako stvori podržavajuća atmosfera gdje
možemo uvidjeti koliko smo slični i koliko toga možda dijelimo.

Nakon toga voditelji potiču razgovor:

- Kako si se opisao u pozitivnom, a kako u negativnom smislu?
- Je li ti bilo lakše navesti pozitivne ili negativne strane?
- Možeš li povući paralelu između svojih osobina i nekih situacija ili osoba s kojima one
više dolaze do izražaja? (npr. često sam ljut i stalno se svađam dok razgovaram s
roditeljima, iako sam inače dosta miroljubiv).
- Smatraš li se dobrom ili lošom osobom?

Bitno je prenijeti učenicima da je pojam koji imamo o sebi odrednica naše ličnosti. Znanje koje
imamo o sebi nam pomaže da zrelo odlučimo jesmo li zadovoljni svojim trenutnim
ponašanjem i načinom života te trebamo li nešto promijeniti kako bismo postali sretniji i
vjerniji onome što je duboko u nama.
Očekivanja koja imamo od sebe uvelike utječu na mišljenje i osjećaje koje imamo prema sebi
samima. Ako postoje veliki jaz između stvarnog „Ja“ i idealnog „Ja“, osobe su često
nezadovoljne, razočarane i ne osjećaju se ispunjeno, osjećaju kako nisu uspjele ostvariti
ciljeve i snove koje su postavili samima sebi ili, u slučaju očekivanog „Ja“, koje su im drugi
postavili. Trebali bismo težiti idealnom „Ja“, ali samo uz dobro poznavanje stvarnog „Ja“ moći
ćemo postaviti ciljeve koji su realni i dostižni, kako se ne bismo obeshrabrili i prebrzo izgubili
nadu i vjeru u sebe. Često se zbog očekivanog ili idealnog „Ja“ koje smo nametnuli samima
sebi ponašamo drugačije u određenim situacijama. Primjerice, zbog očekivanog „Ja“
roditeljima ćemo lagati za ocjene, dok prijateljima nećemo, a zbog idealnog „Ja“ bit ćemo

21
zavidni kolegi koji je omiljen u društvu. Potrebno je osvijestiti stvarno „Ja“ i raditi na njegovom
napretku.

Bitno je da učenici shvate da mane ne čine naš identitet i da ne trebamo stigmatizirati sami
sebe. Trebamo općenito izbjeći kritiziranje samoga sebe u cjelini te se više fokusirati na
pojedine situacije i ponašanja koja su se odvila u tim situacijama. Primjerice, ne znači da si
zavidna osoba ako si jednom bio zavidan na tome što je tvoj prijatelj dobio bolji
mobitel/ocjenu od tebe.

2. PRIHVAĆANJE SEBE KROZ TUĐI POGLED (15 min)

Napisati na ploču:
Kako me vide?
RODITELJI
PRIJATELJI
UČITELJI
DEČKO/DJEVOJKA

Dati im uputu da po uzoru na to svatko za sebe na papirić napiše kako ih, po njihovom
mišljenju, vide osobe koje ih okružuju (napisati u obliku 3 osobine).
Npr. Roditelji me vide kao lijenog, izgubljenog i dragog. Zatim im reći da o sljedećim pitanjima
razgovaraju u paru (unaprijed napisati pitanja na flipchart):
- Koliko se ti slažeš s njihovim pogledom na tebe? Koliko ti je to važno? Bi li volio da je
drugačije?
- Što možeš učiniti da nešto bude drugačije?
- Dopuštaš li svima da upoznaju pravoga tebe?
- Smatraš li da se moraš svakome svidjeti? Imaš li nekad osjećaj da se moraš prilagoditi
svima i biti netko tko nisi?

Jedan od načina na koji ljudi stvaraju sliku o sebi (bila ona pozitivna ili negativna) temelji se
na reakcijama drugih ljudi. Ovakvo ponašanje poznato je kao „Ja iz ogledala“ teorija. Da bismo
vidjeli sebe moramo vidjeti kako izgledamo u očima drugih.
Često postoji razlika u tome kako vidimo sebe i kako nas vide drugi. O tome kako će nas drugi
vidjeti ovisi i o tome koliko mi sami sebe dobro poznajemo i koliko imamo samopouzdanja
pokazati to drugima.

22
Ova skica je zapravo prikaz proročanstva koje samo sebe ispunjava (Pigmalion efekt). Ljudi se
često ponašaju u skladu s onim što drugi svjesno/nesvjesno očekuju od njih. Proveo se jedan
eksperiment gdje je učiteljima rečeno da određena djeca u razredu imaju više potencijala
nego druga djeca jer se to utvrdilo testom inteligencije koji su rješavali (iako su u stvarnosti ta
djeca odabrana sasvim slučajno bez obzira na rezultat na testu inteligencije) i nakon cijele
godine došlo se do zaključka da su ta djeca u odnosu na drugu djecu za koju nije postojao
nikakav naputak više napredovala (ponovili su test inteligencije). Odnosno, učitelji su im više
objašnjavali stvari vezane uz gradivo, davali su im više vremena za odgovaranje na pitanja i
kada bi oni sami dali odgovor na pitanje, učitelji bi im pomogli u oblikovanju potpuno točnog
odgovora. Jednako tako su im više pažnje posvećivali i u neverbalnoj komunikaciji – više su
im se smiješili, bili su ljubazniji prema njima, više su im bili nakloni. U kontekstu skice – rezultat
na testu jest poticaj da učitelji vjeruju da će ti učenici postići bolje rezultate općenito što je
onda uzrok njihovih ponašanja prema djeci (blaži, više ih potiču) što za posljedicu ima to da
djeca vjeruju da mogu postići više što ih onda na kraju dovodi da utječu na svoj rad i da više
uče i na kraju imaju bolji rezultat pri sljedećem testiranju.

Potrebno je naučiti nositi se s kritikama koje čujemo od drugih. Pritom je važno procijeniti je
li neka kritika točna i dobronamjerna te izbjegavati stvarati lošu sliku o sebi samo na temelju
tuđih kritika. Isto tako, potrebno je osvijestiti kako često imamo tendenciju lakše povjerovati
lošoj kritici od strane nekog drugoga i posvećivati joj puno više pažnje nego pohvali i mišljenju
koje imamo o samom sebi. Radom na sebi i introspekcijom povećat će se i naše poznavanje i
razumijevanje samog sebe, ako i objektivan pogled na naše karakteristike, što će nam dati
realniji uvid i povećati samopouzdanje da više vjerujemo sebi u nekim situacijama nego
drugima.

3. LOV NA IDENTITET (15 min)

23
Uputiti učenike da svatko sjedne natrag na svoje mjesto, podijeliti im prazne A4 papire i reći
da ćete im postavljati pitanja i dati im vremena da malo razmisle o svakom i na papir skiciraju
ako nešto žele. Potrebno je unaprijed napomenuti da napisano neće trebati dijeliti s drugima
ako ne žele. Pitanja čitati polako, napraviti pauzu između svakog bloka (jučer – danas - sutra)
- Sjeti se sebe prije 3 godina, kakav si bio tada? Što ti se sviđalo na tebi tada, a što si
htio promijeniti?
- Koliko misliš da si se promijenio od tada? Na kojim poljima si se najviše promijenio?
- Jesu li se u tvom životu dogodile neke situacije ili događaji koje su te promijenili na
bolje?
- Jesi li zadovoljan s tom promjenom i sa sobom sada?
- Zamisli sebe za 5 godina. Kakav bi želio biti, što raditi?
- Što se u toj slici sve promijenilo u odnosu na tebe danas?
- Zamisli što već danas možeš početi raditi da bi krenuo u tom smjeru? Koje konkretne
korake bi mogao poduzeti?
Zatim voditelji kažu da netko, ako želi, može podijeliti što je napisao sa drugima. Ako nitko ne
želi voditelji im mogu ispričati nešto o lovu na identitet ili o svojim iskustvima kroz
odrastanje i krizama koje su i sami proživjeli.
Mladi ljudi eksperimentiraju s različitim opcijama i ulogama i nakon pažljivog promišljanja o
tome u kojem se identitetu najugodnije osjećaju, na kraju se obvezuju jasnom skupu
vrijednosti i ciljevima koje su samostalno odabrali. Ovakav status smatra se postignutim
identitetom. Za razliku od njih, postoje osobe koje su i dalje u procesu istraživanja. Iako se
osobe još uvijek nisu „ pronašle“, budući da aktivno rade na tome, ovaj proces traganja
smatra se psihološki zdrav i adaptivan put k definiciji sebe. Kriza identiteta koja se javlja u
procesu traganja za samim sobom najčešće se javlja u odbacivanju starih vrijednosti i ciljeva,
u konfliktu dviju ili više naših uloga koje nas jednako privlače ali su međusobno
suprotstavljene, zbog straha od reakcije bližnjih i odbacivanja . Često stvari koje imaju u svom
životu ili su promijenili zanemaruju kao dio odrastanja i pronalaska samoga sebe te cilj ovoga
i je osvijestiti ih da su to mali koraci koji su bitni.

Zatim zadati učenicima „domaću zadaću“. Napisati na ploču: ŠTO SAM LIJEPO ČUO O SEBI
DANAS? Imaju zadatak narednih tjedan dana obratiti pažnju na ono što im govore drugi ljudi
(prijatelji, obitelj, učitelji ...), a odnosi se na njih. Trebaju zapisati ili zapamtiti svaku pozitivnu
stvar koju su čuli o sebi (pohvala za ponašanje, ocjenu, trud, savjet ...), te primijetiti ako i kad
je nekome drago što ih vidi. Također trebaju svojim ponašanjem potencirati takav pozitivan
feedback od drugih (npr. pohvali i ti nekoga, pomozi doma svojima iako ti se ne da, pomozi
prijatelju nekim savjetom i slično).

4. EVALUACIJA RADIONICE I ZAVRŠETAK (5 min)

Učenicima se podijele evaluacijski listići današnje radionice te ih se zamoli da odgovore na par
pitanja i edukatorima vrate ispunjen listić po izlasku iz učionice. Dok učenici ispunjavaju
evaluaciju, edukatori (ukoliko smatraju da je to potrebno ili da je neki dio ostao nerazumljiv)

24
mogu izreći dodatni zaključak nekog od dijelova radionice ili dodati još neku zanimljivost ili
pitanje koje im želite staviti na razmišljanje do sljedeće radionice.

25
 3.RADIONICA: RAZUM I OSJEĆAJI

Ciljevi:
Osvijestiti učenicima značenje i svrhu emocija u našem životu te koliko je važno prepoznati
što osjećamo u pojedinim situacijama. Osvijestiti učenicima da se na osjećaje može utjecati i
da je na nama da svojim ponašanjem i mislima odredimo kakvo će oni značenje predstavljati
u kojoj situaciji. Shvatiti da su sve emocije korisne i poželjne te da ne postoje nepoželjni
osjećaji.

Trajanje:
45 minuta

Potreban pribor:
školska ploča (flipchart papiri), post-it papirići, kemijske, markeri, evaluacijski listić (DODATNI
PRINT)

UVOD U RADIONICU (ZA EDUKATORE):

Emocije su složenije nego što nam se možda čini. Na prvi pogled svi poznajemo emocije kao
osjećaje, međutim osjećaji su samo dio emocija. One su jednim dijelom subjektivni osjećaj
jer čine da se osjećamo na određeni način, npr. ljuto ili tužno, no emocije su i biološke reakcije,
odgovori koji pripremaju tijelo na prilagođavanje situaciji s kojom se moramo suočiti. Emocije
također imaju svrhu, kao što glad ima svrhu. Ljutnja, na primjer, stvara motivacijsku želju da
učinimo nešto što inače ne bismo, kao što je borba protiv nepravde. I konačno, emocije su
socijalni fenomen. Kada doživljavamo emocije, šaljemo prepoznatljive facijalne, tjelesne i
glasovne signale koji drugima govore o vrsti i jačini naših osjećaja.

o Čemu služe emocije?

Emocije se događaju s razlogom. S funkcionalnog stajališta, one su se razvile jer su pomogle

životinjama da se nose s temeljnim životnim zadatcima. Da bi preživjele, životinje trebaju
istraživati svoju okolinu, povratiti štetne tvari, odmah reagirati na hitna stanja, izbjegavati
ozljeđivanje, razmnožavati se, boriti se te davati i primati njegu i skrb. Svako od ovih
ponašanja je izazvano emocijama i svako olakšava prilagodbu pojedinca na promjenjiva
fizikalna i socijalna okruženja. Za svaki važan životni zadatak, ljudska su bića razvila
odgovarajuću adaptivnu emocionalnu reakciju. Funkcija emocija je prema tome, da nas
pripreme na automatski, brz, i povijesno, uspješan odgovor na temeljne životne zadatke.
Ovakav način rasuđivanja vodi do sljedećeg zaključka:

Radost nije nužno dobra emocija, a strah i ljutnja nisu nužno loše emocije. Sve emocije su
korisne jer usmjeravaju pažnju i ponašanje prema onome što je potrebno u određenim
okolnostima.

26
o Koje su to osnovne emocije?
o Razumijemo li što znače naše emocije?
o Postoje li uopće dobre i loše emocije? Poželjne i nepoželjne emocije?

STRAH je emocionalna reakcija koja proizlazi iz procjene pojedinca da je situacija s kojom se

suočava opasna i da predstavlja prijetnju za njegovu dobrobit. Strah nas motivira na obranu.
On djeluje kao signal upozorenja za moguću fizičku ili psihičku povredu koja se odražava kao
aktivnost autonomnog živčanog sustava. Strah može omogućiti motivacijsku potporu za
učenje novih reakcija nošenja s takvom situacijom koje će zaštititi osobu od susreta s
opasnošću. Strah nas dakle upozorava na vlastitu ranjivost te ujedno olakšava učenje i aktivira
suočavanje.
LJUTNJA proizlazi iz iznevjerenog povjerenja, odbačenosti, neželjene kritike, manjka
razumijevanja od drugih i nagomilanih neprilika. Ljutita osoba postaje jača i puna energije,
čini nas osjetljivijima i više usmjerenima na nepravde koje čine drugi ljudi. Borba i osjećaj
kontrole usmjereni su na prevladavanje ili ispravljanje neopravdanih ograničenja. Druge
uobičajene reakcije motivirane ljutnjom uključuju izražavanje osjećaja povrijeđenosti,
rješavanje stvari razgovorom, pomirenje ili izbjegavanje druge osobe. Ljutnja je produktivna
kad daje energiju za odlučnost, snagu i izdržljivost u ulaganju napora u suočavanje, s ciljem
da mijenjamo svijet oko sebe u ono što bi trebao biti ili bismo htjeli da bude.
GAĐENJE uključuje uklanjanje ili udaljavanje od gadljivog, propalog ili pokvarenog objekta. U
djetinjstvu, reakcije gađenja se šire od lošeg okusa na psihički stečenu odbojnost i općenito
bilo koji objekt koji se smatra odvratnim. Može se raditi o tjelesnom (loša higijena, krv, smrt),
međuljudskom (fizički kontakt s neželjenim ljudima) i moralnom (incest, zlostavljanje djeteta,
nevjera) gađenju. Funkcija gađenja je odbijanje. Kroz gađenje, pojedinac aktivno uklanja i
odbija neke fizičke ili psihološke aspekte okoline. Ono igra pozitivnu ulogu u našim životima.
Naime, želja za izbjegavanjem gadljivih objekata motivira nas da naučimo ponašanja
suočavanja čija je funkcija spriječiti nailazak na okolnosti koje izazivaju gađenje. Prema toma,
budući da ljudi žele izbjeći da se dovedu u gadljive situacije, mijenjaju osobne navike i
osobine, bacaju smeće i čiste okoliš te procjenjuju svoja mišljenja i vrijednosti.
TUGA je najnepoželjnija emocija koja proizlazi iz doživljaja odvajanja ili neuspjeha. Ona
motivira pojedinca na bilo moje ponašanje potrebno da se ublaže okolnosti koje je izazivaju,
prije nego što se ponovno pojave. Koristan aspekt tuge je i da indirektno olakšava koheziju u
društvenim grupama. Budući da razdvojenost od značajnih ljudi stvara tugu te budući da je
tuga tako nepoželjna emocija, očekivanje ove emocije motivira ljude da ostanu povezani s
onima koje vole. Kad nam drugi ne bi toliko nedostajali, bili bismo manje motivirani truditi se
održavati socijalnu povezanost. Dakle, iako tuga daje osjećaj nesreće, ona može motivirati i
održavati produktivna ponašanja.
RADOST. Uzroci sreće (poželjni ishodi vezani uz osobni uspjeh i međuljudsku povezanost) su
zapravo suprotni uzrocima tuge (nepoželjan ishod vezan uz neuspjeh i razdvojenost/gubitak).
Radost djeluje na nas suprotne od tuge. Kad smo tužni, osjećamo se letargično i povlačimo
se, kad smo radosni, osjećamo se ushićeno i komunikativno. Kad smo tužni, često smo

27
pesimistični, kad smo radosni, postajemo optimistični. Funkcija radosti je dvostruka. Prvo,
radost olakšava našu spremnost na uključivanje u društvene aktivnosti. Radosni smiješak
olakšava socijalnu interakciju, a upućivanje osmijeha pomaže u stvaranju odnosa i njihovu
učvršćivanju tijekom vremena. Drugo, radost ima „funkciju zaglađivanja“. To je pozitivan
osjećaj koji život čini ugodnim i zaglađuje životna iskustva frustracije, razočarenja i općenito
negativnih osjećaja.
Emocija je naša reakcija na podražaj, često vrlo intenzivna i kratkotrajna, a za sobom povlači
cijeli spektar fizioloških promjena koje se javljaju u mozgu i tijelu kao odgovor na podražaj.
Svaku emociju prati određena gestikulacija i mimika. Podražaj može biti vanjski, nešto što je
izvan naše kontrole, ali i unutarnji, uzrokovan mislima. Jednom kada se emocija pojavi, mozak
nastoji odrediti i imenovati fiziološke promjene proizašle uslijed pojavljivanja emocije, te na
temelju naših želja, usvojenih navika, iskustava, stavova i uvjerenja, putem misaonih obrazaca
stvara osjećaj.
Osjećaj je subjektivna interpretacija emocije, proizašla iz kognitivne obrade emotivnog stanja.
S naglaskom na „subjektivna“.
Problem nastaje kada ljudi na negativan način interpretiraju emocije i dobiveni osjećaj
smatraju isključivom istinom te na temelju nje određuju svoja daljnja razmišljanja i odabiru
daljnje postupke. Ujedno, negativnim osjećajima kroz misaoni proces ponovo provociraju
pojavljivanje emocije i zatvaraju začarani krug štetnih misaonih obrazaca i štetne
interpretacije emocija, nesvjesni da su upravo njihovi osjećaji uzrok problemu i nesvjesni da
to mogu promijeniti promjenom vlastitog razmišljanja – jer bez razmišljanja nema osjećaja!
Na pojavu ili intenzitet emocije ne možemo utjecati, ona će se jednostavno pojaviti. Međutim,
na osjećaje imamo utjecaj i možemo ih promijeniti. A kako su osjećaji izravno povezani s
oblikovanjem naših stavova, donošenjem odluka i poduzimanjem akcija – odnosno sa svim
onim što čini naš život tužnim, teškim ili lagodnim i lijepim, ovo istraživanje vlastitih emocija
nas može potaknuti da preuzmemo veću odgovornost ne samo za ono što osjećamo, već i za
ono što proživljavamo iz dana u dan. Odgovornost u ovom slučaju nije zastrašujuća, ne radi
se o projektu kojem nismo dorasli, već o procesu koji se bez nas niti ne može realizirati. Ako
se sve to odvija unutar nas, na nama je da odredimo i način na koji će se odvijati. Upravo nam
odgovornost daje tu moć.

O vrijednosti i značenju emocija:

„Da nisam osjetila bol pri padu, ne bih znala da je ruka slomljena i ne bi zacijelila. Da ne
osjećam vrućinu lonca za juhu, izgorjela bi mi koža.
Da nisam nikad osjetila tugu, ne bih znala što je zagrljaj prijatelja.
Da nisam osjetila nezadovoljstvo, bila bih još na početku.
Da nisam osjetila frustraciju, ne bih ni riješila probleme na koje sam naišla.
Da nikad nisam osjetila strah, ne bih znala što je hrabrost, ne bih znala što sve mogu savladati.
Da nikad nisam osjetila beznađe, ne bih tražila smisao.
Da nikad nisam osjetila slabost, ne bih razumjela ni suosjećala s drugima.
Da nikad nisam osjetila ljutnju, ne bih se izborila za ono što mi je bitno.

28
Da nikad nisam osjetila ponos, ne bih znala što je u životu važno.
Da nikad nisam osjetila strah, ne bih znala ohrabriti drugoga.
Da nisam osjetila radost, ne bih znala kako razveseliti drugoga.
Da nisam osjetila nervozu prije prijemnog, ne bih ga tako dobro riješila. Ne bih ni učila. Da
se nisam bojala mraka, ne bih osjetila ni maminu ljubav dok me uspavljuje. Da se nisam
osjećala entuzijastično u vezi rada s djecom, ne bih upisala ovaj faks. Da se nisam osjećala
osamljeno, ne bih cijenila važnost i snagu prijatelja.“

TIJEK RADIONICE:
1. KAKO SE OSJEĆAM? (20min)
Za vrijeme odmora se nekoliko učenika uputi da na početku sata odigraju scenu u koju će
kasnije spontano uključiti neke od učenika razreda [primjer scene: paru (djevojka i dečko) koji
sjedi na kavi i priča dolazi 3-4 ljudi i pozdravljaju ga i pitaju jesu li bili oni u klubu onda kad je
došla murja jer su se 2 frajera potukla, bilo je krvi, katastrofa. Dečko mu odgovara: „Ma nisam,
ja tad bio vani s onom malom.“ Nastavljaju raspravu o toj tuči, kad cura pokraj njega krene
ispitivati: “ Molim?! Kako? Rekao si da si bio bolestan, koja mala, kakav klub?]
Cilj ove mini drame je da se učenici pokušaju poistovjetiti s glumcima i prepoznati osjećaje
kod glumaca, kao i osjećaje koje su navedene scene izazvale u njima.

Rasprava:
· Koje osjećaje prepoznajete?
· Možete li se poistovjetiti s nekim? Zašto?
· Glumcima – je li vas iznenadila vlastita reakcija? Što ste osjećali za vrijeme glume?
· Promatračima – koji su se osjećaji u vama javili? Kako bi vi reagirali?
· Jeste li se vi ikad našli u sličnoj situaciji?
· Što se moglo napraviti drugačije da se ishod promijeni?

Sada odigrati istu scenu na principu forum kazališta.

· Kratko teorija za edukatore:
Forum kazalište je okupljanje u kojem sudjeluju i "glumci" i gledatelji. Gledatelji tada nisu
pasivna bića, već su pozvani zamijeniti protagoniste kako bi pronašli rješenja ili alternacije za
potlačeni lik na sceni. Osnova su kratki forum-prizori koje prikazuju probleme određene
zajednice i u kojima nisu ponuđena rješenja. Gledatelji daju svoje inicijative, aktivno su
uključeni u izvedbu tako što zamjenjuju lica na sceni i improviziraju različite pokušaje u
postizanju boljitka u prikazanoj problemskoj situaciji. Ne traži se "pravo" ili "idealno" rješenje,
već je cilj istražiti što više mogućnosti. Nakon što se ljudi kroz ovu kazališnu tehniku pokušaju
poigrati s raznim djelovanjima, moguće je da će im to biti poticaj za djelovanje u stvarnom
životu kada se suoče s istim problemom koji su imali u kazališnom forum-prizoru.
· U razredu bi to izgledalo tako da nakon prve izvedbe kratke scene, ‘glumci’ kreću s prizorom
od početka. Ovaj put ih međutim bilo tko iz ‘publike’, tj. učenici mogu u bilo kojem trenutku
prekinuti i sugerirati nekom od likova da je loše postupio i predložiti kako oni misle da bi bilo

29
ispravno u toj situaciji reagirati. Ako žele, mogu preuzeti ulogu i sami odglumiti. Cilj bi bio da
se što više učenika uključi, pokuša poistovjetiti s osobama u prizoru, razmišljati o emocijama
koje oni proživljavaju, ponašanju do kojeg one dovode te da osvijeste kako određeni problemi
i situacije mogu imati različite ishode i rješenja čak i ako toga u tom trenutku oni nisu svjesni.
Razgovor se zatim usmjerava prema definiciji osjećaja, čemu osjećaji služe, te načinu na koji
prepoznajemo vlastite osjećaje u određenim situacijama, korištenjem vlastitih primjera.
· Što je za vas osjećaj? Koja bi bila definicija osjećaja?
· Znate li prepoznati što osjećate u kojem trenutku?
· Imate li neki put problema sa prepoznavanjem vlastitih osjećaja? Navedi primjer.
· Čemu osjećaji služe?
· Koja bi bila razlika između emocija i osjećaja?

Tu neka ostane na njihovim iskustvima i njihovom viđenju emocija i osjećaja. Usmjerite ih na

to da dođu do definicije osjećaja i da shvate kako su osjećaji svojevrsni sustav upozorenja,
nešto što detektira da se nešto u nama i oko nas dogodilo – omogućavaju nam da uočimo
što nas smeta/muči/veseli itd.
Isto tako nam osjećaji pomažu da detektiramo kad nam nešto nedostaje, jer su osjećaji
odraz naših potreba (ne ulaziti u detalje oko potreba, to ćemo na sljedećoj radionici).

2. ZAŠTO NEKE OSJEĆAJE LAKŠE POKAZUJEMO, A NEKE TEŽE? (10 min):

Edukatori napišu niz osjećaja na ploču:

SREĆA TUGA LJUBAV STRAH LJUBOMORA

LJUTNJA SUOSJEĆANJE GAĐENJE SRAM

te upute učenike da ih poredaju od 1 do 10 na vizualno analognoj skali prema tome koje od

tih osjećaja najlakše, a koje najteže pokazuju okolini. Mogu staviti i više njih na isto mjesto
ako ih ne mogu rangirati. Prethodno im podijele post-it papiriće na koje će to pisati.

Nacrtati im to na ploču i uputiti ih da to isto nacrtaju na papir

Ono što najlakše pokazuješ okolini ono što najteže pokazuješ okolini
Potom svi zajedno analiziraju svoje skale (par primjera) i razgovaraju o tome zašto neke
osjećaje pokazujemo lakše, a neke teže, te postoje li društveno-prihvatljivi osjećaji (neki
osjećaji koje je u redu pokazivati i okolina to čak i potiče, za razliku od drugih za koje se

30
očekuje da ih potisnemo i ne pokazujemo). Posebno se obrati pozornost na razliku među
spolovima.
· Kakva je situacija kod tebe?
· Zašto neke osjećaje pokazuješ lakše, a neke teže?
· Ovisi li to o društveno-prihvatljivim normama ili o osjećaju?
· Primijetiš li da postoje osjećaji koje pokazuješ lakše na van, ali na unutra teže?
· Postoje li u tvom životu osjećaji s kojima se boriš i teže ih prihvaćaš?
· Razlika između pokazivanja osjećaja na van i na unutra?

3. A ŠTO DA RADIM S TIM OSJEĆAJIMA? (10 min):

Edukatori u razredu potaknu razgovor o tome postoje li dobri i loši, tj. poželjni i nepoželjni
osjećaji te što radimo s poželjnim, a što s nepoželjnim osjećajima.
· Postoje li dobri i loši osjećaji, tj. poželjni i nepoželjni?
· Što neki osjećaj čini poželjnim, a što nepoželjnim?
· Što se dogodi kod previše ili premalo osjećaja?
· Zapisivati asocijacije na flipchart:

Što radimo s poželjnim osjećajima?

· Kako ih proizvesti kad ih nemamo?
· Kako ih ponoviti?
· Prisjećamo li ih se kad je teško?

Što radimo s nepoželjnim osjećajima?

· Pokazujemo li ih ili ih potiskujemo?
· Što bi bilo bolje?
· Kakvu pažnju pridajemo kojima? Ponašamo li se kao da su nepoželjni osjećaji nešto
najvrjednije, najbitnije?

· Kako se uz osjećaje kombiniraju misli i ponašanje? (lagani uvod u sljedeću radionicu)

· Što bi trebali napraviti sa svojim osjećajima? (brainstorming)
Edukatori zapisuju asocijacije učenika na temu te zajedno analiziraju načine na koji se
nosimo s osjećajima, razlike u važnosti koju pridajemo određenim osjećajima te zajedno
dolaze do zaključka. SVI OSJEĆAJI SU KORISNI, NAŠI, SASTAVNI DIO NAS, ono što je
najbitnije su dva pitanja: KAKO I KOLIKO? – kako pokazuješ i kako se nosiš sa svojim
osjećajima, što s njima ‘’radiš’’ i koliko je osjećaja dobro – nije dobro ni previše ni premalo,
nego ih treba naučiti DOZIRANJU – tako da te previše pozitive ne odvede u euforiju, a
previše negative u depresiju.
Tu se možete povesti i za liječničkom percepcijom: Kad vam pacijent dođe i kaže da se s njim
nešto događa, prvo ćete ga dobro pregledati i pokušati shvatiti u čemu je problem (postaviti
dijagnozu, odrediti indikaciju za terapiju) i onda ćete mu propisati lijek na način da mu kažete
što da pije, kada i koliko (doza) - tako je i sa osjećajima – prvo analiziraš i pokušaš razumjeti

31
zbog čega ti se javio koji osjećaj, što se krije u pozadini, onda kako ćeš reagirati (koje
ponašanje), što ćeš s tim osjećajem napraviti i u kojoj dozi.

4. EVALUACIJA RADIONICE I ZAVRŠETAK (5 min)

· Učenicima se podijele evaluacijski listići današnje radionice te ih se zamoli da odgovore na
par pitanja i edukatorima vrate ispunjen listić po izlasku iz učionice
· Dok učenici ispunjavaju evaluaciju, edukatori (ukoliko smatraju da je to potrebno ili da je
neki dio ostao nerazumljiv) mogu izreći dodatni zaključak nekog od dijelova radionice ili
dodati još neku zanimljivost ili pitanje koje im želite staviti na razmišljanje do sljedeće
radionice.

32
 4. RADIONICA: STAVI PRAVU STVAR NA PRAVO MJESTO

Ciljevi:
Razjasniti razlike između potreba i želja. Kako ih ispunjavamo? Koje aktivnosti radimo i zašto
baš njih izabiremo? Razgovarati o važnosti ispravnog ispunjavanja potreba kako bismo se
zaštitili od razočaranja. Što su to ovisnosti, kako i kada se javljaju i jesu li su nužno samo
negativne? Koji su razni oblici ovisnosti, kako se boriti protiv njih i postati ovisan o sebi?

Trajanje:
45 minuta

Potrebni materijali:
post-it papirići, flipchart papiri, kemijske, markeri, kartice s potrebama, evaluacijski listić
(DODATNI PRINT)

UVOD U RADIONICU (ZA EDUKATORE):

o Maslowljeva teorija hijerarhija potreba:

1. FIZIOLOŠKE POTREBE (disanje, hrana, voda, seksualnost (seks kao fiziološka potreba),
spavanje, homeostaza, ekskrecija)
2. POTREBA ZA SIGURNOŠĆU (zaposlenje, tjelesna sigurnost, red (zakoni i pravo/pravda),
materijalni prihodi, zdravlje, imovina)

33
3. POTREBA ZA LJUBAVLJU I PRIPADANJEM (prijateljstvo, obitelj, seksualna intimnost,
privrženost, odanost)
4. POTREBA ZA POŠTOVANJEM (samopoštovanje, samopouzdanje, uspjeh, poštivanje drugih
i poštovanje prema drugima)
5. POTREBA ZA SAMOOSTVARENJEM (moralnost, kreativnost, spontanost, rješavanje
problema, manjak predrasuda, prihvaćanje činjenica, iskorištavanje svojih potencijala i
talenata, iskrenost prema sebi, prihvaćanje sebe, sloboda)

Novija istraživanja govore o konceptualizaciji hijerarhije na 2 razine (umjesto 5) te se ističe

kako u dvodijelnoj hijerarhiji postoji jedino razlika između potreba nedostatka i potreba za
rastom i razvojem (Wahba i Bridwell). Potrebe nedostatka jesu fiziološke potrebe, potrebe
za sigurnošću, pripadanjem i poštovanjem. U potrebe za rastom i razvojem spada potreba
za samoaktualizacijom koja daje energiju i usmjerava osobu da postane ono što je sposobna
postati. Sama samoaktualizacija je teže shvatljiv pojam, radi se zapravo o glavnom motivu koji
spaja 17 „metapotreba“ (primjeri za metapotrebe: žudnja za osjećajem potpunosti, životnost,
jedinstvenost, osjećaj smisla u vlastitom životu).

- Što su to ovisnosti?
- Kako nastaju?
- O čemu sve možeš biti ovisan?

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je duševno, a ponekad i tjelesno

stanje koje nastaje međudjelovanjem živog organizma i sredstva ovisnosti. Vrlo je važno znati
terminološke razlike kada govorimo o ovisnostima:

Obilježavaju ga ponašanje i drugi duševni procesi koji uvijek uključuju prisilu za povremenim
ili redovitim uzimanjem sredstva ovisnosti u namjeri da se doživi njegov učinak na duševne
procese ili da se izbjegne nelagoda zbog odsutnosti takvog sredstva. Kod većine vrsta
ovisnosti, zajednička su dva ključna obilježja:
· psihička ovisnost za koju je karakterističan osjećaj zadovoljstva i želja za ponovnom
konzumacijom droge kako bi se izazvala ugoda i izbjegla neugoda
· fizička ovisnost se definira kao stanje prilagodbe na drogu praćeno potrebom za
povećanjem doze kako bi se postiglo njeno djelovanje kakvo je u početku izazivala manja
količina i javljanjem apstinencijskih kriza u odsustvu droge

34
Razvoj ovisnosti obilježava kombinacija ova dva vida. Psihička ovisnost je bliska fizičkoj po
manifestacijama (nešto čovjeku nedostaje), no uzrok nije (ili ne mora biti) stvarni, dakle ne
mora se raditi o opojnim tvarima. Čovjek može biti ovisan o jelu, igrama na sreću, televiziji,
Internetu, poslu, drugom čovjeku, o bilo čemu, a zajednička je značajka da aktivnosti vezane
uz tu ovisnost mogu postati središnji sadržaj i čimbenik njegovoga življenja. Ovisnost se
odnosi na stil života koji u sebi sadrži samu ovisnost, fizičku i psihološku, ali pretežno ističe
stalnu kompulzivnu uporabu i dominantno bavljenje sredstvom ovisnosti. Čest je slučaj osoba
koje su ovisne fizički da postanu ovisne i psihički i obratno.

o Teorije o uzroku ovisnosti o drogama

Unatoč mnogobrojnim istraživanjima koji se odnose na etiologiju ovisnosti vrlo je teško
konkretizirati specifične uzročnike u određenim domenama (biološki, psihološki,
sociokulturalni i sl.) Odgovor na spomenutu problematiku leži u biopsihosocijalnom modelu
ovisnosti koji apostrofira važnost bioloških/genetskih, psiholoških, ali i sociokulturalnih
čimbenika koji potencijalno doprinose manifestaciji ovisničkog ponašanja. Biopsihosocijalni
model pojavio se kao odgovor na kritike biomedicinskog modela, a prekretnicu u etiološkoj
perspektivi reprezentira rad psihijatra Georga Engela (1977.) koji je naglašavao zašto bi se
trebao napustiti biomedicinski model u korist biopsihosocijalnog. Na primjer, biomedicinski
model smatra biokemijske abnormalnosti uzrokom bolesti i pretpostavlja da će ispravljanje
biokemijske abnormalnosti izliječiti bolest. Međutim, u mnogim poremećajima osoba može
ostati bolesna čak i nakon što je biokemijska abnormalnost ispravljena i obrnuto - osoba se
možda nikada neće razboljeti čak ni u prisustvu abnormalnosti (Primjerice, kada se zaraze
virusom koji uzrokuje prehladu, neki se sudionici istraživanja razbole, a neki ne).
Znanost još nije otkrila niti jedan čimbenik koji bi mogao objasniti zašto neki ljudi mogu
koristiti psihoaktivne tvari, a da ne manifestiraju ovisnost, dok drugi vrlo brzo manifestiraju
ovisničke modalitete ponašanja. Sukladno spomenutom, dostupni podatci upućuju na to da
biološki/genetski, psihološki/kognitivni, društveni, kulturni i okolinski čimbenici međusobno
djeluju na pojavnost ovisnosti, te da se u programima prevencije i liječenja moraju uzeti u
obzir rizični i zaštitni čimbenici iz navedenih domena.

35
TIJEK RADIONICE:

1.RADNJE I AKTIVNOSTI (5 min)

Edukatori učenicima podijele papiriće te ih upute da na njih napišu čime se sve bave u životu
tj. navedu sve aktivnosti, hobije i sl.
Važno je napomenuti da aktivnosti nisu samo treniranje nekog sporta ili pohađanje glazbene
škole, nego to može biti svaka stvar koju tokom dana radimo, npr. šetnja, bavljenje
umjetnošću, slušanje glazbe, pijenje, igranje igrica, gledanje filmova, druženje s prijateljima
ili obitelji, kuhanje, odmaranje, čitanje, društvene mreže…) Potom razgovaraju o tome zašto
se bave baš tim aktivnostima i što osjećaju za vrijeme provedbe aktivnosti, a što po završetku.
Razgovaraju i o tome zašto neki od učenika imaju više navedenih aktivnosti, a neki manje?

· Što radite svaki dan (nevezano za školu)?

· Zašto se bavite baš time?
· Što radite kada ste tužni/sretni/ljuti...? Kako se osjećate za vrijeme provedbe, a kako po
završetku tih aktivnosti?
· Bez čega ne biste mogli? Je li svaka aktivnost/stvar bez koje ne možemo zaista potrebna?
Zašto?
· Imate li ponekad osjećaj da vaše aktivnosti kontroliraju vaš život, a ne vi njih? Da one
preuzmu kontrolu? (Što se dogodi ako npr. propustiš teretanu jedan dan i sl.?)
· Koliki dio dana zauzimaju vaše aktivnosti. Ako manji dio, što radite u ostalo vrijeme? (pitati
da shvate da su aktivnosti sve što radimo i da je bitno da shvatimo i razumijemo zašto
radimo to što radimo, s kojim namjerama, iz kojih potreba).

Objasniti učenicima da su svakodnevne aktivnosti izuzetno bitne jer ih radimo kako bismo
zadovoljili naše potrebe. Pretpostavimo da će netko spomenuti igrice/kladionicu/internet ili
sl., tada pitati Da li mislite da je to ovisnost? Zašto da, zašto ne? Objasniti da postoji
mogućnost da provodimo više vremena nego što je to potrebno radeći neke aktivnosti - npr.
skrolanje po Instagramu, TikToku, igranje igrica… - toliko da to može negativno utjecati na
obavljanje obaveza, učenje, zdravlje (spavanje, prehranu, kretanje), odnose s prijateljima i
obitelji, ali i tvoj odnos sa samim sobom (gledanje Instagrama poznatih i njihovog „savršenog
života“, zaokupiranost tuđim životima toliko da zaboraviš što ti voliš raditi, razmišljati o sebi
i raditi na sebi). Ovisnosti kao kockanje dovodi ljude u imaginarni svijet u kojemu postoji „deus
ex machina“, koji rješava sve financijske probleme, droga koja rješava sve emotivne i
društvene probleme i sl., čime izbjegavaju posvetiti se tim problemima u stvarnosti.

2. SLOŽI SVOJU PIRAMIDU POTREBA (15 min):

Učenike se podijeli u grupe po 3-5 učenika. Svakoj grupi se podijele kartice s potrebama (na
svakoj kartici je jedna potreba - npr. hrana, prijateljstvo, prihodi, samopoštovanje, obitelj,
kreativnost, uspjeh, voda, samopouzdanje, rješavanje problema…) koje oni zajednički poslože
u hijerarhiju prema vlastitom nahođenju –pitanje koje potrebe moraju biti zadovoljene kako

36
bismo mogli prijeći na druge? Koje potrebe imamo u većoj mjeri, a koje u manjoj? Kada su
svi gotovi (5 minuta), svaka grupa prezentira svoju piramidu i pojasne te se diskutira zašto su
baš tako posložili svoje potrebe. Na kraju se njihove potrebe usporede s Maslowljevom
piramidom potreba, ali uz naglasak da su njihove piramide sasvim u redu.
Tay i Diener (2011) su testirali Maslowljevu hijerarhiju u 123 zemlje između 2005. i 2010. te
pokazali kako potrebe jesu univerzalne, ali njihov redoslijed nije. Primjerice, osoba može
imati dobre društvene odnose i osjećati se samoaktualiziranom, iako biološke potrebe i
potrebe za sigurnošću nisu zadovoljene!

Pitanja za raspravu:
- Razlika između potreba i želja? Kako ispunjavam svoje želje, a kako potrebe?
- Što se javlja u vama kada ne uspijete ispuniti potrebu? (frustracija)
- Koji su razlozi za nezadovoljavanje vaših potreba?

3. OČEKIVANJA I RAZOČARANJA (5 min):

Edukatori potaknu učenike na razgovor po grupama. Potaknu ih da razmisle kada su osjetili
razočaranje u svom životu te na vlastitim primjerima analiziraju zašto se taj osjećaj javio u
pojedinoj situaciji. Razgovorom dolaze do vlastitih očekivanja i potreba koje često usmjerimo
na krive osobe i stvari koje nam te potrebe ne mogu ispuniti.
- Kada osjećam razočaranje?
- Što me razočaralo/tko me razočarao u životu?
- Kada i kako od stvari, ljudi i ponašanja tražimo ono što mi one ne mogu dati? Bilo u
potpunosti, bilo u toj mjeri u kojoj mi treba?
Bitno je razumjeti i osvijestiti zašto radimo stvari koje radimo u životu te da ne očekujemo od
stvari i ljudi nešto što nam one ne mogu dati ni ispuniti. Također, osvijestimo da ako smo
nekada i bili razočarani, to znači da smo prethodno bili očarani. Iz toga dolazi frustracija,
razočaranje i traženje ispunjavanja tih potreba na krive načine.

4. OVISNOSTI (15 min):

Potom im se podijele flipchart papiri i upute da imaju 5 minute da na papir napišu:
· Koje ovisnosti poznajete? (društvene mreže, Internet, igrice, kladionica, seks, ljubav, hrana,
droge, alkohol, pušenje, ovisnost o ljudima - najčešće partneru…)
· Što mislite zašto se javlja ovisnost? Kako ona počinje? (peer pressure, biološke
predispozicije, socijalni faktori – obiteljska situacija, financije, međuljudski odnosi,
neispunjene potrebe…)
· Kako se boriti protiv ovisnosti/faktora koji dovode do ovisnosti?
Zatim svaka grupa predstavlja svoje rezultate te se razgovara o tome zašto se ovisnost javlja i
kako se možemo boriti protiv nje, te na flipchart izvuče zajednički zaključak o tome kako može
postati ovisan o sebi. Edukatori mogu ukratko prepričati tekst o uzroku nastajanja ovisnosti iz
uvoda (ako imaju vremena) kako bi ilustrirali da ovisnost ne nastaje isključivo radi kemijskih

37
učinaka sredstava, već da ključnu ulogu u stvaranju ovisnika igraju međuljudski odnosi,
ispunjavanje potreba, sreća i sveukupno stanje u društvu.

Kako posložiti svoje potrebe da naglasak stavimo na nas same?

a. Više raditi stvari koje me usrećuju: Kada ste se zadnji put osjećali sretnima? Koliko često
se tako osjećaš? Što možeš učiniti da se tako češće osjećaš?
b. Staviti sebe na prvo mjesto (razlika između toga i biti sebičan: npr. kompromis s roditeljima)
c. Znati reći NE kada tako mislimo (prepoznati nezdrave odnose)
d. Kontrolirati svoje pretjerane reakcije?
e. Spriječiti overthinking (preživanje)
f. Upoznati sebe – svoje želje i svoje potrebe i ispravne načine na koje ih mogu ostvariti
g. Naučiti prihvatiti loše situacije i popraviti što se može popraviti

Zašto je važno konstruirati poveznicu između potreba i ovisnosti?

U aktivnoj ovisnosti, individua možda neće biti prisiljena ili vođena potrebama za hranom,
vodom, vezom, poštovanjem, a posebno samoostvarenjem budući da se njihov fokus u
potpunosti pomiče ka sredstvu ovisnosti koju konzumiraju. Kako ovisnost napreduje, psihička
i fizička komponenta ovisničkog ponašanja nerijetko preuzima i potiskuje ostale potrebe u
Maslowljevoj hijerarhiji potreba.

1. FIZIOLOŠKE POTREBE: sredstva ovisnosti potiskuju osnovne fiziološke potrebe

- pravilna prehrana, higijena, briga o sebi i opće održavanje stavljaju se u drugi plan
jer su čak i osnovne fiziološke potrebe zasjenjene potrebom za konzumacijom.
2. POTREBA ZA SIGURNOŠĆU: drastično se zanemaruje napredovanjem ovisnosti
- ne prioritizira se potreba koja se odnosi na osjećaj sigurnosti
- kako ovisnost napreduje, ovisnici su spremni živjeti na ulici kako bi mogli nastaviti
konzumaciju sredstva
3. POTREBA ZA LJUBAVLJU I PRIPADANJEM: zanemarivanje odnosa sa bližnjima
- zanemaruju se prosocijalni odnosi (obitelj, prijatelji, partner/partnerica, vršnjaci i
sl.) te se intenzivno oštećuju (krađa, laganje, varanje i sl.)
- ovisnost oblikuje standarde koji formiraju osjećaj pripadnosti (stvaranje odnosa sa
drugim ovisnicima)
4. POTREBA ZA POŠTOVANJEM: nemoguće je zadržati zdravo samopoštovanje ili poštovanje
- prioriteti na ovoj razini postaju izokrenuti
- odrednice (samo)poštovanja se uvelike zapostavljaju – postignuća, neovisnost,
uvažavanje sebe, ali i drugih
5. POTREBA ZA SAMOOSTVARENJEM: kod ovisnika ne postoji želja za samoaktualizacijom
- dominantna potreba ovisnika poglavito se odnosi na racionaliziranje i nastavljanje
(neometane) konzumacije. Posljedice se nastavljaju gomilati, brišu granice te
elimiraju sastavnice samoostvarenja.

38
Sve navedeno zajedno konstruira koncept začaranog kruga koji „izlaz“ iz ovisnosti čini
teškim pothvatom.

„Začarani krug“ može se objasniti na primjeru kockanja kao bihevioralne ovisnosti. Jedna od
četiri skupine igara na sreću jesu igre u casinima. Casino predstavlja zatvoreni ekosustav koji
na iluzoran način zadovoljava čovjekove potrebe. U casinu se potreba za ljubavlju i
pripadanjem ostvaruje kroz elemente dijeljenja, suradnje i ostvarivanja novih odnosa sa
osobama sličnim sebi dok se potreba za poštovanjem ponajviše odnosi na lažni prestiž i visoki
status (osoblje se prema svima ophodi sa poštovanjem bez obzira na njihov imovinski status i
karakteristike) što stvara lažni osjećaj moći i priznanja. Osoba u casinu se osjeća sigurno jer se
nalazi u safe – zoni (casino kao zatvoreni ekosustav) unutar koji ima slobodu i autonomiju
raditi što god želi i na bilo koji način (npr. odabir igre i automata). Ova manipulativnost
„industrije poroka“ veže se uz kognitivne distorzije poput: iluzije kontrole (odabir određenog
automata, korištenje sretnih brojeva, puhanje u kockice), netočno poimanje vjerojatnosti
(uvjerenje da srećka broj 4798 ima veću vjerojatnost izvlačenja nego 1111), tumačenje
negativnih situacija kao „korak do uspjeha“.

Dakle, u casinu se briše načelo „Što više igraš – više gubiš“ te se pojedinac osjeća ispunjeno
jer je „zadovoljio“ potrebe koje zajedno sačinjavaju odrednice samoaktualizacije (potreba za
samoostvarenjem).

Promicanje rasta i razvoja

Maslow je ustanovio da manje od 1% populacije u životu dostigne stupanj samoaktualizacije.
Zašto je to tako? U nekim slučajevima ljudi ne uspijevaju doseći svoje potencijale zbog
unutarnje ili vanjske okoline koja ih ne podupre ili je osoba sama odgovorna za to što nije
doživjela svoj osobni rast i razvoj („Jonov kompleks“ - bojimo se vlastitih potencijala), a
jednako tako proces samo-nastajanja (self-emergence) je stresan i izaziva tjeskobu te uvijek
primorava osobu da se suoči s nesigurnostima vezanim uz osobnu odgovornost.

Kada je osoba usmjerena k vlastitom samo-nastajanju, često se osjeća izolirana i u određenoj

mjeri sama te se suočava s nesigurnošću i teretom osobne odgovornosti za svoju slobodu i
osobni rast i razvoj što mnoge ljude navodi na to da od od toga nastoje pobjeći.
Maslow je predložio nekoliko svakodnevnih oblika ponašanja za promicanje rasta i razvoja
Donošenje odluka o rastu i razvoju - važno je vidjeti život kao niz izbora, te se uvijek odlučiti
za izbor prema napretku i razvijanju nasuprot nazadovanju i strahu. Izbor „napretka-rasta“ je
pomak prema samoaktualizaciji, dok izbor „nazadovanja-straha“ znači odmak od
samoaktualizacije (npr. kada odabirete izborne kolegije, radije upišite neki koji je težak, ali
omogućuje vam razvoj određenih vještina, umjesto kolegija koji „zvuči“ sigurno te ga je lako
položiti s najboljim ocjenama).
Iskrenost - usudite se biti različiti, nepopularni, nekonformisti. Radije budite iskreni nego
neiskreni, posebno ako ste u nedoumici. Preuzmite odgovornost za svoje izbore i posljedice

39
tih izbora (npr. u knjižari izaberite knjigu koja odgovara vašim osobnim interesima, umjesto
knjige koja je na popisu najprodavanijih knjiga).
Situacije organizirajte tako da postignete „vrhunsko iskustvo“ - podesite okolnosti tako da
povećate vjerojatnost vrhunskih iskustava, riješite se pogrešnih ideja i iluzija te otkrijte u
čemu ste dobri i spoznajte koji su vaši potencijali i to baš proučavajući što nisu vaši potencijali.
Na primjer ako ste talentirani i zanima vas sviranje klavira, tada više vremena provodite u tom
području, a manje u socijalno nagrađujućim područjima za koje vam nedostaje i talent i
interes.
Odbacite obrambeni stil ponašanja i razmišljanja te identificirajte načine obrane i pronađite
hrabrost da ih se riješite (npr. umjesto korištenja sanjarenja kako biste poduprijeli pojam o
sebi i držali tjeskobu po strani, pustite ovu ugodnu fantaziju i potrudite se razviti vještine
potrebne da zaista postanete takva osoba).
Dopustite da vaše „vlastito ja“ izroni na površinu usredotočivanjem na samoopažanje „onog
nečega“ duboko u sebi tako da uspijete dokučiti svoje urođene impulse. Utišajte buku koja
dolazi iz okolnog svijeta te umjesto da se oslanjate samo na druge koji vam kažu „tko“ biste
trebali postati, slušajte i svoje osobne interese i težnje glede toga što i tko želite postati.
Budite otvoreni za iskustva te doživljavajte svijet oko sebe potpuno, živo, nesebično s punom
koncentracijom i potpunom zadubljenošću! Doživljavajte bez smetenosti, obrana ili
sramežljivosti. Budite spontani, originalni i otvoreni za iskustva, drugim riječima, zastanite i
uživajte u malim stvarima.

Zaključiti da je bitno prepoznati koje su naše želje i potrebe te gdje te iste prelaze u naše idole
o kojima smo ovisni. Na koje načine ih ispunjavamo kako ne bi došlo do razočaranja,
frustracije, traženja od ljudi i stvari ono što nam ne mogu pružiti te pogrešnog ispunjavanja
potreba kroz aktivnosti, ljude ili stvari o kojima postajemo ovisni. Svaki dan možemo raditi na
tome da malo bolje upoznamo sebe kako bismo se uspjeli zaustaviti u trenutku kada
primijetimo da nam nešto nedostaje i da posežemo za nezdravim rješenjima koja negativno
utječu na naše zdravlje i međuljudske odnose. U tom trenutku treba raditi na pronalaženju
kvalitetnijih i ispravnih načina ispunjavanja potreba.

5. EVALUACIJA RADIONICE I ZAVRŠETAK (5 min)

· Učenicima se podijeli Evaluacijski listić današnje radionice te ih se zamoli da odgovore na par
pitanja i edukatorima daju ispunjen listić po izlasku iz učionice
· Dok učenici ispunjavaju evaluaciju, edukatori (ukoliko smatraju da je to potrebno ili da je
neki dio ostao nerazumljiv) mogu izreći dodatni zaključak nekog od dijelova radionice ili
dodati još neku zanimljivost ili pitanje koje im želite staviti na razmišljanje do sljedeće
radionice

40
 5. RADIONICA: DOŽIVJETI STOTU

Ciljevi:
Osvijestiti što je to odgovornost i kakvu ulogu ima u našim životima te odrastanju. Osvijestiti
vlastite prioritete za koje treba preuzeti odgovornost. Objasniti razliku između odgovornosti i
krivnje. Analizirati našu komunikaciju s roditeljima i pomoći u postizanju bolje komunikacije s
njima. Osvijestiti greške u komunikaciji, ukazati na važnost argumentacije svojih zahtjeva i
aktivnog i dobrog slušanja u komunikaciji.

Trajanje:
45 minuta

Potrebni materijali:
ploča, markeri, prazni flipchart papiri, evaluacijski listić (DODATNI PRINT)

UVOD U RADIONICU (ZA EDUKATORE):

o Kako preuzeti odgovornost, a ne osjećati krivicu?
o Povezujemo li pojam odgovornosti s pojmom krivnje?
Preuzimanje odgovornosti je prvi korak u kreiranju vlastitoga života. Uvijek je lakše kriviti
druge umjesto preuzimanja odgovornosti. Često je razlog da ne želimo za nešto preuzeti
odgovornost (briga o kućnom ljubimcu, vođenje mlađe sestre na trening, briga o vlastitim
ocjenama i prosjeku, redovito odlaženje na treninge, organizacija vlastitog vremena i dr.)
upravo strah od neuspjeha i osjećaja krivnje prema drugima i prema sebi ako ne uspijemo u
onomu što smo si zacrtali. Kada za nešto preuzimamo odgovornost, potrebno je za to dati sve
od sebe, i tek kada si svjestan da daješ svoj maksimum da bi se držao neke odluke koju si donio
ili da bi ostvario neki cilj, tek onda neće biti tog osjećaja krivice niti prema sebi niti prema
drugima jer ćeš sam biti svjestan da si dao sve od sebe.
Rječnik stranih riječi definira odgovornost kao savjesno, valjano obavljanje dužnosti.
Dužnošću se smatra dužnost prema sebi, kao i prema drugima, prema planetu, dužnost na
poslu, u školi, kod kuće itd.
Teško je za sve to preuzeti odgovornost, i zato često nesvjesno tu odgovornost ne
preuzimamo, upravo zbog straha od krivnje u slučaju neuspjeha te tu odgovornost
prebacujemo na druge i njih krivimo za neuspjeh: „ Profesor je kriv za jedinicu jer me ima na
piku, ne mogu učiti jer je udžbenik dosadno napisan, veza ne funkcionira jer moja cura/dečko
stalno nešto prigovara, zašto bih pomagao kod kuće s čišćenjem kad je to očito odgovornost
mojih roditelja?“ S druge strane, nekad je lakše od nekih stvari unaprijed odustati nego se
truditi kad postoji šansa za neuspjeh: „Ma preglup sam ja za matematiku, ne razumijem ja te
knjige za lektiru i sastavke pa zašto da se uopće zamaram s time, najbolje da prekinem s
curom/dečkom jer ja ionako nisam za veze.“

41
Drugi, pogotovo roditelji, često se žale da nismo dovoljno odgovorni, ili konstantno pitaju
„Kada ćeš postati odgovorniji?“ S takvim stavom samo se ponovno nameće isti osjećaj krivnje,
a odgovornost kao pojam dobiva negativnu konotaciju.

Odgovornost prije svega treba biti nešto pozitivno, način da sam shvatiš što ti je trenutno u
životu bitno i na čemu želiš raditi. Kada za te stvari odlučiš biti odgovoran i daješ sve od
sebe da ostvariš neki cilj ili odnos, bez obzira na mišljenja drugih, postaješ i osjećaš se
odrasliji, čak i ako si svjestan da i dalje postoji mogućnost neuspjeha. Međutim, u tom
slučaju, kad sam znaš da si doista dao sve od sebe za nešto, onda se gubi osjećaj krivnje
ukoliko dođe do neuspjeha.
Ne bismo trebali biti odgovorni samo kad nešto time dobijemo, nego biti odgovorni kako
bismo nešto dobili.
Problem koncepta odgovornosti i krivnje u školsko doba je svakako odnos s roditeljima. Mladi
ljudi često imaju osjećaj da nemaju izbora oko onoga za što oni smatraju da trebaju biti
odgovorni, ili da ih se unaprijed podcjenjuje. Međutim, to ne smije biti izgovor da se ideja
odgovornosti odbaci i odgodi za neka druga vremena. Jer ako ne naučimo u nekom trenutku
sami preuzeti odgovornost za sebe uvijek će postojati netko prema kome ćemo osjećati tu
krivnju – to su sada možda roditelji, ali kasnije će tu biti muž, žena, cura, dečko, djeca, kolege,
poslodavac... . Zato je bitno da se ne samo osvijeste vlastiti prioriteti za koje će se preuzeti
odgovornost i predstavljanje odgovornosti kao nečega pozitivnog što omogućava
samostalnost i odraslost, već i da se nauče neki trikovi u komunikaciji koji će se sada možda
primijeniti za odnos s roditeljima, ali će biti korisni i kasnije u bilo kojem odnosu.
o Zašto je bitna dobra komunikacija s roditeljima?
U doba adolescencije najveći problem u ispunjavanju obaveza ili naših želja većinom čine
roditelji. Oni su ti koji nas financiraju, s kojima živimo te na neki način određuju ono što
smijemo i što ne smijemo. Dok smo mi u potrazi za našim identitetom, imamo nove hobije,
prijatelje i prioritete, a za stare smo izgubili interes te se osjećamo samostalni i odrasli,
roditelji se ne mogu samo tako naviknuti na to da smo drugačiji, da više nismo djeca i da se
konstantno mijenjamo. Uz to se za nas brinu i boje za našu budućnost, zbog čega nas
konstantno tjeraju da učimo te se nastavimo baviti sa sportovima, hobijima, glazbenim
školama, i svime onime čime smo se bavili prije, smatrajući da donose ispravan odabir za nas,
a svako naše negodovanje ili odabir neke druge aktivnosti umjesto odlaska na trening ili probu
proglašavaju neodgovornim ponašanje. Zbog tog konstantnog ''tjeranja'' na obavljanje
dužnosti u nama se javlja otpor i osjećaj manjka samostalnosti i slobode te nam aktivnosti
koje su nam prije predstavljale zadovoljstvo sada predstavljaju tlaku i postaju izvor napetosti
s roditeljima. Napetosti vrlo lako eskaliraju u svađe, koje rezultiraju zabranama i jaz između
nas i roditelja se samo produbljuje.
Upravo iz tog razloga je bitno osvijestiti koliko je zapravo važna dobra komunikacija u
odnosima. Često nismo svjesni toga da to što smo mi nekome nešto ispričali ne znači da je to
uistinu došlo do njihove svijesti te da su nas stvarno razumjeli, i to da su nas razumjeli upravo
na onaj način na koji smo mi htjeli. Važno je shvatiti da ista poruka ne dopire do svih jednako

42
i ponekad je stvarno teško razumjeti što nam netko želi reći, što treba imati na umu prilikom
komunikacije, kako bi se izbjegli nesporazumi i konflikti.

Također je važno naglasiti da se, u odnosu s roditeljima, samo kroz komunikaciju s njima može
postići ono što želimo. Kada naučimo argumentirati svoje želje i trudimo se razumjeti
protuargumente, bez “durenja“ ako je odgovor NE, tada će nas roditelji smatrati
odgovornijima. Na taj način ćemo i sami shvatiti što je to zapravo odgovornost, kroz svoje
vlastite želje i obaveze.

- Koji su najčešći problemi u komunikaciji?

- Na koji način se ona može poboljšati?

Pogreške u komunikaciji se događaju zbog nepažnje, stresa, nezainteresiranosti…

POSTOJE NEKI TRIKOVI ZA BOLJU KOMUNIKACIJU:

1. Slušanje druge strane:
· održavanje kontakta očima – ako je kontakt očima minimalan, izgledaš kao da te ne zanima
što druga strana govori
· eliminacija ometanja iz okoline – kad razgovaraš s nekime prekini što radiš (tipkanje na
mobitel, gledanje TV-a, čitanje knjige) te isto zahtijevaj od sugovornika
· ne prekidaj drugu osobu dok ne završi što je htjela reći
· nakon što sugovornik kaže svoje, svojim riječima u jednoj ili dvije rečenice ponovi što je
rekao – time pokazuješ da si ga slušao, ali i omogućuješ da ti on potvrdi da si ispravno razumio
što ti je htio reći
2. Postavljanje pravih pitanja
Ako ti nije jasna neka odluka roditelja, postavi im pitanje da ti ju objasne. Pritom je bolje
postavljati otvorena od zatvorenih pitanja
Učeći o postavljanju pravog pitanja u pravo vrijeme, u određenoj situaciji, može se
unaprijediti komunikacija sa sugovornikom. Izgrađena vještina postavljanja pitanja omogućit
će vam da prikupite bolje informacije, naučite više o ljudima i bolje razumijete njihove
potrebe, interese, stavove, zabrinutosti i niz drugih elemenata neophodnih za uspješnu
komunikaciju. Možete izgraditi čvršće međuljudske odnose, učinkovitije raditi stvari za koje
ste odgovorni i možete drugima pomoći.
Koje ćete informacije dobiti ovisi o tome koje ćete informacije zahtijevati. Ako postavite
pogrešno pitanje, vjerojatno ćete dobiti i pogrešan odgovor/informaciju ili u najmanju ruku
nećete dobiti odgovor koji očekujete. Stoga je postavljanje pravih pitanja srž efektivne
komunikacije i razmjene informacija. Ali što je uistinu "pravo pitanje" u određenoj situaciji?
Na to ćete pitanje morati sami odgovoriti promišljajući o tome što želite znati prije nego što
bilo što upitate sugovornika.
3. Izrazi vlastito mišljenje i emocije – bolje je reći „Povrijeđena sam što nemaš dovoljno
povjerenja u mene da me pustiš na taj tulum“ nego „Vi meni nikad ništa ne dopuštate. “

43
4. Priznaj ako ti je nešto teško – ako imaš problema s polaganjem nekog ispita ili ti je teško
natjerati se na učenje – reci to točno tako, umjesto da okrivljuješ druge za lošu ocjenu ili ne
priznaješ da postoji problem .
5. Uvijek argumentiraj svoje želje i zahtjeve, i traži od roditelja da učine isto. „Možeš li mi
dodatno pojasniti razloge zašto misliš da nije dobro da idem sama s curama na more? Ako mi
kažeš što te točno brine možemo o tome razgovarati i vidjeti postoji li zbilja problem.“
6. U konfliktima :
o Pristojnost - neće pomoći ako umjesto rješavanja problema vičeš, vrijeđaš sugovornika ili
govoriš o prethodnim konfliktima – to samo odvlači od rješenja problema
o Bitno izraziti vlastite emocije te kako smo se mi osjećali zbog nečijeg ponašanja (BIO
feedback: B –behaviour, I – impact, O – outcome):
npr. ako vam roditelj kaže „Nikad ne pereš suđe, kuhinja je uvijek u neredu“, samo ćete
osjećati frustraciju umjesto da vas to potakne da operete suđe. S druge strane, ako kažete
„Osjećam se frustrirano jer jedino ja perem suđe, a nitko drugi mi ne pomaže“ ili "Primijetila
sam da samo ja perem suđe u ovoj kući, zbog čega se osjećam frustrirano pa bih se puno bolje
osjećala kada bismo pravedno raspodijelili poslove za ubuduće" šalje istu poruku, ali bez
napadanja sugovornika.
o Izbjegavajte povišene tonove, prigovaranje, prekidanje druge osobe dok govori, osobnu
kritiku, laganje i cinizam 45
7. Ako pričaš tišim tonom, druga osoba također podsvjesno priča tiše.
8. Prvo izrazi pozitivno, onda negativno
(Može se primjenjivati i sendvič model: Započneš sa isticanjem nečeg pozitivnog, zatim kažeš
kritiku, sa obrazloženjem, te završiš sa prijedlogom za poboljšanje)
„U pravu si kad kažeš da ___, međutim...“
„Sviđa mi se tvoja kreativnost i tema koju si obradila, ali sam našla puno pravopisnih grešaka
zbog kojih se nisam više mogla usredotočiti na sam tekst, probaj sljedeći put završiti nešto
ranije sa pisanjem pa još jednom sve provjeriti.“
9. Ako ne uspiješ prvi put iskomunicirati što želiš, nemoj se posvaditi s njima, već završi
razgovor i pokušaj ponovno za dan ili dva. Iz tog razloga je bitno da razgovor o nekoj bitnoj
temi započneš na vrijeme – ako su roditelji čvrsto odlučili da ne možeš ići na neki tulum bolje
je razgovor o tome započeti tjedan dana prije nego par sati prije početka.
Primjer komunikacije između roditelja i tinejdžera:
Mama je bila na poslu i šef ju je jako razljutio, jedva je čekala da dođe kući i uživa malo u miru
i tišini. Putem kući s posla, na radiju je bila emisija o preopterećivanju i opasnostima za mlade
u modernom sportu te ju je mama poslušala. Nekoliko dana prije toga njezin sin je odlučio da
se želi upisati na boks jer se želi rekreirati, a na boks ide i njegova ekipa iz razreda. Kad je taj
dan mama došla s posla rekao joj je da bi se htio upisati na boks i počeo navoditi sve
argumente kako je to dobro za rekreaciju, da će biti u društvu, neće se tući s drugima...
Međutim njoj se nije dalo slušati i ona je samo čula boks, i odlučila mu zabraniti jer će se tamo
tući i dogodit će mu se nešto loše. (stvorila je svoju priču na temelju onoga što je čula od
drugih u emisiji, a zbog svega drugog što se izdogađalo taj dan nije imala vremena ni želje

44
saslušati svoje dijete). Sin je shvatio da nije dobar trenutak da razgovara s njom o tome, te je
odlučio ponoviti isti razgovor za koji dan. Nakon par dana, kad je njoj bio bolji dan, došao je
s istom idejom. Mirno su razgovarali i došli do dogovora.
Dakle, primjer u kojemu je tinejdžer učinio sve ispravno, argumentirao svoje razloge, no
naišao na slušatelja koji ga nije čuo niti razumio. Ispravno odlučuje prekinuti razgovor prije
nego on prijeđe u konflikt te kroz koji dan pokušava ponovno.

TIJEK RADIONICE:
1.AH, TI RODITELJI (15 min)
Prije početka sata odabrati nekoliko učenika te ih zamoliti da odglume situaciju u kojoj dolazi
do konflikta između roditelja
(primjer scene: kćer koja ima 15 želi raditi sezonu kao konobarica u noćnom klubu na Hvaru,
to govori roditeljima i moli za dopuštenje, ili neki drugi scenarij ovisno o idejama učenika).
Nakon toga se pokreće diskusija.

Pitanja za raspravu:
· Što mislite o vašem odnosu s roditeljima?
· Koja je razlika između vas i vaših roditelja u ovom trenutku (što vas najviše razlikuje i
eventualno stvara jaz među vama)?
· Kakva je trenutna komunikacija između vas i vaših roditelja?
· Što bi moglo biti bolje, što je lošije nego prije?
· Što je temelj dobrog odnosa i kako to postići?
· Kad je komunikacija bolja, a kad lošija?
· Kad je vaš odnos bolji?
· Imate li problema s očekivanjima okoline? Do čega ta očekivanja obično dovedu? · Jeste li
ikad razmišljali zašto vam roditelji nešto govore? Kako se oni pritom osjećaju?

2. SLUŠAM ŠTO GOVORIŠ, CRTAM KAKO GOVORIŠ (20 min)

Glavnina problema u odnosu s roditeljima proizlazi iz pogrešne komunikacije, te smatramo da
im to treba dočarati.
Edukatori odaberu dva para učenika. Jedan od edukatora ih izvede van i objasni im kako će
jedan učenik iz para na ploči nacrtati crtež (učenik A crta) prema uputama koje mu da drugi
(učenik B daje upute). Pritom se učenicima B naglasi kako prilikom davanja upute imaju
potpunu slobodu koristiti riječi koje žele, ali ne smiju unaprijed reći što A crta nego ga navoditi
korak po korak, koristeći jednostavne oblike (krug, trokut, kvadrat i sl.). Pritom učenik koji
crta ne smije postavljati nikakva pitanja.
Primjer: Nacrtaj veliki krug. Unutar tog kruga nacrtaj upola manji krug. Unutar manjeg kruga
stavi dvije točke blizu ruba kao da označuješ gdje je položaj za 2h i 10h...
Primjeri crteža koje možete koristiti za ovu vježbu:

45
Nakon što dovrše crtež oboje pogledaju rezultat, ali se ništa ne komentira.
Zatim se pokrene ploča na drugu stranu, izlazi par 1 van, ulazi par 2, te ponove cijelu vježbu,
sa istim crtežom.
Zatim se oba crteža uspoređuju, a u razredu se pokreće rasprava o razlikama u percepciji i o
pogreškama u komunikaciji. Kroz raspravu se treba povući paralela na njihove odnose, te
koliko puta oni imaju osjećaj da su kad su nešto pričali imali neku ideju u glavi, da bi zatim
shvatili da ih je druga strana razumjela na potpuno drugačiji način, te događa li im se to u
odnosu s roditeljima.
Pitanja za poticanje rasprave:

46
· Je li bilo situacija u komunikaciji s vašim roditeljima u kojima se osjećate kao da im
pokušavate nešto objasniti, a oni iz toga stvore potpuno drugačiju sliku u glavi? Primjeri?
· Kako se osjećate u tim situacijama? Jeste li isfrustrirani?
· Koje su to situacije?
· Ima li netko u razredu tko ima dobru komunikaciju vezano za neku konkretnu situaciju koju
su učenici spomenuli i kako rješava takve konflikte? Primjer?
Ukoliko edukator smatra da je bolje može on davati upute učenicima koji crtaju ili može cijeli
razred crtati prema uputama edukatora, u isto vrijeme. Daljnji tijek rasprave je isti.

3. JA SAM ODGOVORAN (5 min)

Kratka rasprava o tome što znači biti odgovoran tinejdžer te kako bi se trebao ponašati.
Zapisivati prijedloge na ploču. Zajednički doći do zaključka.
o Što za tebe znači biti odgovoran?
o Smatraš li odgovornost nečim pozitivnim ili negativnim?
o Prema kome trebaš biti odgovoran? Jesi li ti odgovoran sebi ili drugima?

Kako biti odgovoran sebi? (imati svoj život u svojim rukama):

· Odrediti ciljeve i prioritete (učenje, igrice, izlasci,...)
· Pronaći alternative (to ne znači manipulirati i izvlačiti se od obaveza)
· Predvidjeti ishode
· Uzeti u obzir moguće posljedice svojih postupaka
· Uzeti u obzir potrebe i prava drugih
· Ispuniti dužnosti, obveze i obećanja
· Donositi odluke
· Učiti iz grešaka
· Učiti iz uspjeha

4. EVALUACIJA RADIONICE I ZAVRŠETAK (5 min)

· Učenicima se podijeli Evaluacijski listić današnje radionice te ih se zamoli da odgovore na par
pitanja i edukatorima daju ispunjen listić po izlasku iz učionice
· Dok učenici ispunjavaju evaluaciju, edukatori (ukoliko smatraju da je to potrebno ili da je
neki dio ostao nerazumljiv) mogu izreći dodatni zaključak nekog od dijelova radionice ili
dodati još neku zanimljivost ili pitanje koje im želite staviti na razmišljanje do sljedeće
radionice

47
 6. DRUŠTVO I PRIJATELJI

Ciljevi: Prepoznati važnost prijatelja u našem životu te vidjeti što nas to privlači baš tim
ljudima s kojima se družimo. Uočiti važnost prijateljstva i bitne karakteristike koje određuju
prijateljstvo te razlikovati prave prijatelje od poznanika. Uvidjeti kako funkcioniraju grupe
ljudi. Razgovarati o potrebi za razvijanjem vlastite individualnosti i samodostatnosti.
Prepoznati loše i dobre strane online–prijateljstva.

Trajanje: 45 minuta

Potrebni materijali: ploča, markeri, Evaluacijski listić (DODATNI PRINT), prazni flipchart papiri
UVOD U RADIONICU (ZA EDUKATORE):
o Tko je moj prijatelj?
Prijateljstvo je jedan od najvažnijih međuljudskih odnosa. Ljudi najčešće biraju prijatelje s
kojima dijele slične interese i osobine (bile to vrline ili mane) te one s kojima se osjećaju
ugodno. Prijateljstvo, kao i ljubav, ne može se forsirati. Ono je spontano, nesvjesno
motivirano te uključuje uzajamno povjerenje, iskrenost, ljubav, empatiju, altruizam,
međusobno razumijevanje i slobodu da budeš tko jesi, da se tvoja razmišljanja poštuju, a
tvoji postupci ne osuđuju te da se dobrom komunikacijom razriješe svi mogući
nesporazumi. Osim što s prijateljima dijelimo osobine, često se događa da se sprijateljimo s
ljudima koje vidimo kao bolju verziju sebe, tj. onima koji posjeduju određene osobine koje bi
mi htjeli imati kako bi u potpunosti razvili svoj potencijal. Ponekad tražimo prijatelje koji će
nam ispuniti neku prazninu koja nam nedostaje te tu osobu nesvjesno idealiziramo kako bi
zadovoljili svoje potrebe za sigurnošću i ljubavlju. Kao i ljubavni odnos, prijateljstvo prolazi
kroz različite faze, od običnog stranca, poznanika, do prijatelja, najboljeg prijatelja te također
ima svoje uspone i padove. Vrlo je jednostavno prepoznati nekoga tko vam želi postati
prijatelj; ta vam se osoba svojom neverbalnom komunikacijom (zainteresiranim pogledom,
smiješkom, prijateljskim dodirom...) te verbalnom komunikacijom (zanimanjem za vašu
dobrobit, potporom u slučaju da naiđete na neku poteškoću...) pokušava približiti te će od
običnog stranca postati netko s kim ćete uz smijeh dijeliti i suze.

o Važnost povjerenja u prijateljstvu

Kada pogledamo prijateljstvo, ono je zapravo dvosmjerna ulica. Pravo prijateljstvo je
uzajamno te je potreban trud s obje strane da se ono održi. Prvo treba izgraditi čvrste
temelje, no nakon toga se prijateljstvo ponaša kao biljka; ukoliko se ne njeguje i redovito brine
o njemu, ono ugiba. Konstantan trud i rad ključ je kvalitetnog prijateljstva. Prijateljem se ne
postaje preko noći; ono zahtijeva dug period građenja povjerenja međusobnom iskrenošću,
podrškom i razumijevanjem, održavanjem obećanja, brigom o drugome te pouzdanošću. Mi
ne možemo objektivno doživjeti kako se ponašamo, kako utječemo na druge ljude, koje
pogreške radimo te vrline koje imamo, a sami ih ne primjećujemo, ali zato su tu naši prijatelji
koji nam mogu reći gdje smo pogriješili, sugerirati nam kako nešto poboljšati, reći nam svoja

48
iskustva te podupirati nas da ono što namjeravamo napraviti na kraju i ostvarimo. Ukoliko
želimo očuvati prijateljstvo i pravilno ga njegovati ne smijemo dati mjesta ljubomori,
posesivnosti, bahatosti ili sebičnosti jer one ne mogu dovesti do napretka. Povjerenje je krhko
te se može jako brzo uništiti i vrlo ga je teško poslije ponovno izgraditi. Ono što možemo
napraviti je oprostiti i dati prijatelju još jednu šansu ili odlučiti da svatko dalje krene svojim
putem. Ljudi se s vremenom mijenjaju, pa tako i odnosi. Neka će prijateljstva s vremenom
postati čvršća i bliskija, a neka će izblijedjeti ili ćemo odlučiti da nam takvo prijateljstvo više
ne odgovara. Tijekom odrastanja i razvijanja upoznat ćemo puno novih ljudi te ćemo s nekim
starim prijateljima izgubiti kontakt, ali ćemo zato otvoriti vrata novim ljudima i događajima.

Zašto se ljudi grupiraju? Što ih privlači jedni drugima?

Kada se nalazimo u grupi prijatelja moramo biti svjesni da se grupa sastoji od određenog broja
različitih pojedinaca; neki od njih se jako dobro poznaju, neki nešto manje, a neki su se tek
upoznali i krenuli razgovarati. Često se u grupama ljudi može prepoznati neki tzv. „alfa
mužjak“ ili „alfa ženka“. Ukratko, osoba koja je većinu vremena u središtu pažnje, s tom se
osobom većina ljudi druži i razgovara, ali nije točno reći da su joj svi ti ljudi prijatelji. Treba
razlikovati prijatelje od poznanika: poznanici su ljudi prema kojima se odnosimo prijateljski,
ali nam nisu dovoljno bliski da bi nam postali prijatelji. Njih sretnemo na ulici, pozdravimo se,
možda razmijenimo koju riječ te odemo zajedno van u neki klub, ali za razliku od prijatelja ne
govorimo im svoje probleme, stvari koje nas muče, ne tražimo od njih pomoć i potporu,
razumijevanje, niti da su tu uz nas ne samo kad ih trebamo, nego kad uistinu želimo s njima
kvalitetno provoditi svoje vrijeme kao što to želimo s prijateljima. Među prijateljima se uvijek
ističu onaj jedan ili dva s kojima smo najbliži, oni na koje možemo računati na svako doba dana
i noći. Govorimo im svoje tajne, čuvamo njihove, međusobna smo si potpora i ugodno nam
je u njihovoj prisutnosti. U razredima srednjih škola događa se da određeni ljudi nemaju
prijatelja. Tu moramo istaknuti da je razred iznimno heterogena cjelina koja se sastoji od
individualaca koji se prema svojim sklonostima i sličnostima udružuju u grupe. Ono što se
može dogoditi je da se osoba još uvijek traži - nije još formirala svoju ličnosti te ne pripada
nijednoj određenoj grupi. Također ima osoba koje su sramežljive te ne znaju kako pristupiti
grupi ljudi jer se boje da ne budu ismijani. To je sasvim normalno; psihičkim i emocionalnim
razvojem stvari će doći na svoje mjesto te će svatko naći osobu koja mu odgovara i s kojom
će „kliknuti“. Osim pozitivnih strana grupiranja (kao što je kod grupiranja po sličnostima
odlično to što ljudi s istim interesima mogu razmjenjivati mišljenja i iskustva te upoznavati
nove ljude jer svaka osoba u grupi zna neku osobu koju drugi ne poznaju), također postoje i
negativne strane. S obzirom na to da se grupa sastoji od individualaca te najčešće postoji
osoba koja je najglasnija u grupi, individualci se prilagođavaju grupi zbog straha od
odbacivanja te ne izražavaju svoje mišljenje javno. Skloni su prilagoditi se grupi iako se stavovi
i ponašanje grupe izričito ne slaže s njihovim stavovima ili ne žele napraviti nešto što grupa
potiče, kao što je npr. bullying, pušenje cigareta ili pijenje alkohola. U takvim situacijama
važno je biti svoj i zauzeti se za sebe i reći svoje mišljenje. Iako na prvu može doći do
odbacivanja, popriličan broj ljudi poštuje i dive se toj osobi zato što je bila dovoljno snažna i

49
izrazila svoj stav te potajice priželjkuju te iste osobine. Naravno, ukoliko se radi o radu timu
važno je znati pravilno komunicirati te učiniti kompromis ukoliko sve nije onako kako želimo.
Ukoliko osoba ima puno različitih interesa i voli upoznavati nove ljude, normalno je da bude
dio različitih društava i grupa prijatelja.

o Verbalna i neverbalna komunikacija

Jedan od glavnih stupova prijateljstva je komunikacija. Ukoliko je ona loša ubrzo će doći do
učestalih svađa, prepirki (čak i oko najsitnijih stvari), nerazumijevanja i nemogućnosti
shvaćanja poruke druge osobe. Postoje dvije vrste komunikacije: verbalna i neverbalna
komunikacija.
Verbalna komunikacija je komuniciranje riječima, tj. jezik, a usko ju prati neverbalna koja
zapravo predstavlja većinu komunikacije.
Neverbalna komunikacija označava namjerno ili nenamjerno komuniciranje govorom tijela.
Koristi se da bi se izrazile emocije, osobine ličnosti te pojačao ili mijenjao značaj verbalne
komunikacije. Neverbalni znakovi obuhvaćaju pokrete tijela, držanje, stav, mimiku lica,
pokrete očima i gestikulaciju i vrlo su važni pri prenošenju poruke sugovorniku. Ukoliko
neverbalna komunikacija ne prati verbalnu sugovornik će biti zbunjen i automatski će doći do
nerazumijevanja poruke.

Još jedna važna sastavnica komunikacije je EQ (emocionalni IQ ili emocionalna inteligencija).

Emocionalna inteligencija je zapravo sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog
identificiranja, razumijevanja te sposobnosti njihovog kontroliranja kako kod sebe, tako i kod
drugih. Visoki EQ se može prepoznati kod osoba koje ne dopuštaju da ih savladaju negativne
emocije, jako su dobre u interakciji s drugim ljudima, imaju više samopouzdanja, a niski EQ
imaju osobe koje su pesimistične, sklone tome da ne govore i ne analiziraju svoje osjećaje,
imaju manjak empatije te samim time nemaju velik krug prijatelja i poznanika.
Na sreću, emocionalna inteligencija se može razviti i svi možemo učiniti nešto da bi poboljšali
komunikaciju s drugim ljudima.

Neke od tehnika su:

o aktivno slušanje (slušanje druge strane bez prosuđivanja i s empatijom, poticanje
sugovornika na razgovor zanimajući se za temu o kojoj govori)
o korištenje JA rečenice umjesto TI rečenice (TI rečenice djeluju osuđujuće i ljudi odmah
reagiraju obranom koja pogoršava svađu, dok se JA rečenicama izražavaju osjećaji neke osobe
koja govori što joj odgovara, a što ne)
o odvajanje problema od osobe i ne pokušati rješavati problem na osobnoj razini, ne vrijeđati
i omalovažavati
o koristiti otvorena pitanja (pitanja kod kojih je odgovor opsežan) za razliku od zatvorenih
pitanja (odgovor je da ili ne) npr. koristiti „Što misliš, kako možemo riješiti ovaj problem?“
umjesto „Hoćemo li ovako riješiti ovaj problem?“

50
Naravno, sve ovo pada u vodu ukoliko niste sami sebi najbolji prijatelji. Važno je poštovati
samog sebe jer tek iz ljubavi prema sebi može nastati ljubav prema drugima.
o Online prijateljstva – stvarnost ili mit?
U današnje doba okruženi smo društvenim mrežama, od popularnog Facebooka, Instagrama,
Snapchata, Tik-Tock-a, Tumblra, Twittera itd. koji svi služe komunikaciji i umrežavanju s
drugim ljudima, od onih koji su udaljeni nekoliko stotina metara od nas do onih koji se nalaze
na sasvim drugom kraju planete. Društvene mreže izmijenile su značenje pojma 'prijatelj'; na
Facebook profilima se lako može dodati nekoga za prijatelja, a da tu osobu uopće ne poznajete
ili ju samo pozdravite kada ju vidite na ulici. Kod adolescenata često može doći do
nagomilavanja 'prijatelja' ili followera na društvenim mrežama u svrhu težnje za
popularnošću ili tek puke znatiželje. Ponekad nas kao prijatelja doda Ruan iz Brazila, pa
pomislimo „zašto ne, mogao bih ga pitati kako izgleda prašuma uživo“ i kliknemo „accept“.
Pošaljemo poruku, započnemo komunikaciju, pričamo o razno raznim temama koje su vezane
uz svjetske probleme, pa nakon nekog vremena prijeđemo i na razgovor o privatnim
problemima. Dođe i taj trenutak kada pomislimo da je Ruan jedini koji nas razumije, makar
živi tisućama kilometara daleko. Sve je češća pojava da se ljudi koji su godinama pisali jedni
drugima poruke preko društvenih mreža odluče naći uživo. Neki se zaljube, neki time samo
potvrde da su našli svog najboljeg prijatelja, a neki se i razočaraju. No kod prijateljstva koje
se ostvaruje preko društvenih mreža nema tjelesnog kontakta, u vidu zagrljaja i poljubaca te
također mogu nastati brojne greške u komunikaciji s obzirom na to da je veći postotak
komunikacije zapravo ona tjelesna, neverbalna. Krivo shvaćena poruka može rezultirati
poznatom riječju „seen“ i nikad dobivenim odgovorom, ali može biti i predmet svađe te na
kraju prekida prijateljstva. Moguće je da se prekid ne bi dogodio da su te dvije osobe bile blizu
jedna drugoj te bi s obzirom na mimiku i geste mogle razaznati pravo značenje riječi te ukoliko
bi došlo do svađe brže se i lakše pomirile jer se osjećaju više emotivno i fizički povezano jedna
s drugom nego što su to osobe koje se nikada nisu vidjele uživo. Jedne od društvenih mreža
na kojoj se ljudi također mogu upoznati su forumi; mjesto diskusije, izražavanja različitih
mišljenja i stavova te razmjenjivanja iskustava. Korisnici najčešće ne otkrivaju svoj identitet,
koriste se raznim usernameovima te se ne zna koja osoba zapravo stoji iza komentara.
Određeni pojedinci to upotrebljavaju kako bi izražavali svoja mišljenja ili osjećaje koje nikad
nikome ne bi rekli, možda zato što nemaju kome reći ili zato što se boje reakcije ljudi koji ih
okružuju. Neki internet koriste kao prostor gdje mogu osloboditi svoje frustracije, dok se drugi
kriju pod lažnim imenima kako bi vrijeđali i poticali cyberbullying znajući da nitko neće znati
tko je napisao neprihvatljive komentare poput njihovih. Kada pogledamo ovo iz perspektive
adolescenata, onih koji još nemaju dovoljno znanja, internet prijatelji se čine izuzetno
zanimljivi, ali mogu biti i pogubni. Pošto ne znamo tko se krije iza određenog usernamea na
internetu moramo biti pažljivi kome dajemo svoje osobne informacije, te pogotovo paziti
ukoliko nas nepoznata osoba pozove na sastanak jer nam možda planira nauditi, a da mi to
ne znamo. Važno je i pravovremeno upozoriti roditelje na moguće prijetnje ili ucjene preko
društvenih mreža kako bi se moglo reagirati: prijaviti i spriječiti.

51
TIJEK RADIONICE:
1. MOJ PRIJATELJ (5 min)
Edukatori upute učenike da razmisle o tome kakve bi karakteristike netko trebao imati da
postane njihov prijatelj te razgovaraju o tome što tražimo u drugim ljudima, što nas njima
privlači i tko nam sve postaje prijatelj.
Možete i na ploču nacrtati pojednostavljenu verziju čovjeka i pitati ih koje su to karakteristike
koje ima njihov prijatelj. Jesu li naši prijatelji samo osobe duge kose/plavih očiju/visoki ljudi?
Jesu li nam važne neke osobine? Koje su to osobine? Jesu li preslika naših ili se razlikuju?
Pitanja za raspravu:
- Kako netko postaje vaš prijatelj?
- Koje vrline bi Vaš prijatelj trebao imati?
- Tražite li nekog drukčijeg ili potpuno različitog od sebe?
- Tražite u prijatelju one karakteristike koje vama nedostaju ili ih želite imati?
o Je li moguće da nekada u drugim ljudima tražite sebe?
- Imate li ponekad idealnu sliku svog prijatelja koja može biti nerealna?
- Kako znate da vam je netko dobar prijatelj? Po čemu to vidite?
- Koju osobinu bi istaknuli kao jednu od najvažnijih u prijateljstvu?

2. LABIRINT (10 min)

Bitno je kroz vježbu uvidjeti važnost povjerenja u prijateljstvu.
Napraviti labirint od klupa i izdvojiti nekoliko dobrovoljaca (možete izdvojiti najživahnije
učenike ili one koji se najviše međusobno ne podnose), također možete napraviti „živi labirint“
od učenika koji ne sudjeluju u prolasku kroz labirint. Podijeliti učenike u parove tako da jedan
žmiri (ili mu je stavljen povez na oči) s rukama na leđima i hoda kroz labirint, a drugi ga navigira
riječima ili rukom na ramenu tako da uspješno prođe labirint. Parovi izađu nakratko van dok
se labirint postavi pa se može početi s vježbom.
Pitanja za raspravu:
o Kako ste se osjećali nakon ovoga?
o Funkcionira li prijateljstvo samo u jednom smjeru ili u oba smjera? Zašto?
o Koje su bitne stvari u prijateljstvu?
o Kako se gradi povjerenje u prijateljstvu?
o Mislite li da je prijatelj osoba koja vas uvijek treba podupirati u svakom vašem postupku ili
vas upozoriti ukoliko smatra da ste poduzeli nešto što nije u redu?
o Je li prijatelj osoba koja vas može usmjeriti da postanete bolja verzija sebe?
o Koje stvari bi mogle narušiti prijateljstvo?
o Što biste učinili kada bi prijatelj iznevjerio vaše povjerenje?
o Mijenjate li prijatelje tijekom života s obzirom na to kako odrastate i postajete zreliji?

3. JA KAO PRIJATELJ (10 min)

52
Edukatori upute učenike da sjednu u parove i provedu 1 minute samo šuteći i gledajući jedan
u drugoga.
Potom s njima razgovaraju o dojmovima:
· Kako ste se osjećali? Je li vam bilo neugodno? Zašto?
· Jesi li svjestan kako te drugi vide? Je li ti neugodno kad te netko promatra i kad ti to radiš
drugom?
· Osjećate li se sada povezanije s drugom osobom?
· Koliko je važna dobra komunikacija u prijateljstvu?
· Što sadrži dobra komunikacija?
· Kakve vrste komunikacije imamo?
· Što radite ukoliko se dogodi neka svađa između prijatelja i vas?
· Možete li biti nekome prijatelj ukoliko niste sami sebi najbolji prijatelj?
· Mislite li da znate uspješno komunicirati s prijateljima?
· Kako možemo raditi na poboljšanju komunikacije s drugim ljudima, u ovom slučaju
prijateljima?

4. ONLINE PRIJATELJSTVO (10 min)

Edukatori podijele učenike u dvije grupe te svakoj daju flipchart papire i jedan zadatak: 1.
grupa treba napisati koje su dobre karakteristike online prijateljstva
2. grupa treba napisati koje su loše karakteristike online prijateljstva
Imat će kratko vrijeme za izlaganje napisanog, a zatim se potiče diskusija:
· Koji su razlozi pravljenja Facebook profila ili ostalih accounta na društvenim mrežama?
· Poznajete li sve osobe koje se nalaze na listi vaših Facebook prijateljia? (Instagram, Snapchat
itd.) Ukoliko ne, zašto ste ih dodali za prijatelje?
· Smatrate li da osobe s kojima godinama razgovarate preko društvenih mreža, a nikad ih niste
vidjeli uživo mogu postati vaši najbolji prijatelji? (npr. osobe koje žive na drugom kontinentu)
· Mislite li da je potrebno vidjeti osobu uživo da bi ju upoznali u potpunosti? Zašto?
· Pucaju li lakše prijateljstva s ljudima s kojim se družimo uživo ili online prijateljstva?
· Jesu li ljudi više opušteniji na društvenim mrežama te putem njih znaju izraziti nešto što nikad
ne bi rekli ili pokazali u javnosti? Zašto?
· Postoje li opasnosti kod online prijateljstva?
· Kako zaštiti svoju sigurnost na društvenim mrežama?

5. GRUPE PRIJATELJA (5 min)

Dok jedan edukator diskutira s grupom o zadnjem pitanju, drugi na ploči nacrta sociogram i
pokrene se diskusija o tome kakvi mogu biti međuljudski odnosi u grupi.

53
Struktura grupe se često prikazuje pomoću sociograma. Istraživači zatraže od članova grupe
da navedu pojedince s kojima bi se rado družili, igrali, izlazili i slično. To se podaci zatim
nacrtaju kao što pokazuje gore navedena slika. Iz sociograma je vidljivo da je Ana
najpopularnija – prema njoj je usmjereno najviše strelica. Unutar prikazane grupe vidljive su
prijateljske podgrupe – Iva i Luka, Zoran i Nina, Jasna, Vesna i Leo. Zlatko je pak osamljen -
njega nitko nije odabrao za prijatelja.
Pitanja za razred:
· Za koga biste ovdje rekli da ima najviše prijatelja?
· Mislite li da postoji samo jedan najbolji prijatelj ili ih može biti i više?
· Kakva sva prijateljstva postoje?
· Kako biste razlikovali prijatelja od poznanika?
· Ukoliko neka osoba nema najboljeg prijatelja, mislite li da iza toga postoji neki razlog? Koji?
· Kada se nalazite u grupi prijatelja, mislite li da se trebate prilagoditi grupi?
· Treba li se uvijek prilagođavati drugima ili biti dosljedan u svojim stavovima kako bi se
drugim ljudima svidjeli? (dati primjer devijantnosti u društvu te pušenja itd.)
· Možete li biti jednako dobar prijatelj sa svakim tko se nalazi u grupi? Zašto?
· Postoji li u grupi prijatelja neka osoba koja se smatra alfa? Zašto?
· Koje su prednosti i mane grupiranja?
· Može li osoba biti dio više različitih grupa prijatelja?

6. EVALUACIJA RADIONICE I ZAVRŠETAK (5 min)

· Učenicima se podijeli evaluacijski listić današnje radionice te ih se zamoli da odgovore na par
pitanja i edukatorima daju ispunjen listić po izlasku iz učionice
· Dok učenici ispunjavaju evaluaciju, edukatori (ukoliko smatraju da je to potrebno ili da je
neki dio ostao nerazumljiv) mogu izreći dodatni zaključak nekog od dijelova radionice ili
dodati još neku zanimljivost ili pitanje koje im želite staviti na razmišljanje do sljedeće
radionice.

54
 7.RADIONICA: ZAČARANI KRUG

Ciljevi:
Naučiti razliku između etiketiranja, stereotipizacije i stigmatizacije. Osvijestiti da je to
svakodnevna pojava te da sigurno i oni to rade, bilo prema sebi ili prema drugima. Uvesti ih u
temu nasilja, naučiti ih prepoznavati znakove nasilnika ili žrtve nasilja i osvijestiti da nasilje
nikada ne rješava problem.

Trajanje:
45 minuta

Potreban pribor:
naljepnice, kemijske, flipchart papiri, školska ploča, markeri, evaluacijski listić (DODATNI
PRINT)

UVOD U RADIONICU (ZA EDUKATORE):

· Etiketiranje
Nakon što je etiketa prilijepljena, znamo što je unutra. Ne moramo otvarati, provjeravati,
istraživati – etiketa je dovoljna.
Etiketiranje je pogreška u razmišljanju pri kojoj se negativno vrednuje neka specifična
osobina, aktivnost ili ponašanje, a zatim se ta procjena proširuje na čitavu osobu. Etiketiranje
često koriste ljudi koji se boje odnosa, koji će radije imati odnos sa vlastitim mentalnim
naljepnicama nego sa stvarnom osobom.
Mozak koji stalno štampa etikete nije sposoban za dubok doživljaj povezanosti i sreće.
Okruženi vlastitim mentalnim naljepnicama, ljudi koji su skloni etiketiranju žive površne živote
i često imaju ogroman strah od samoće, jer se u njihovoj unutarnjoj samoći skriva golema
praznina. To nije ništa čudno, jer mentalne etikete zaista jesu isprazne i ne mogu zamijeniti
kvalitetu koju u život unosi stvarna ljudska bliskost.
· Etiketiranje prema samom sebi
Ljudi koji su proveli dugo vremena uz nekoga tko ih na ovaj način vrijeđa usvajaju takvo
gledište i na sličan način etiketiraju sami sebe. Ako padnu ispit, smatraju se glupima i
nesposobnima. Ako im ispadne čaša, smatraju se smušenima i nespretnima.
Etiketiranje samoga sebe je izuzetno ograničavajuće. Primjerice, imate li osjećaj da ste
nesposobni, vjerojatno nikada nećete pokušati napraviti neke stvari koje bi pokušali da se
smatrate sposobnima. Ili ćete se ponašati upravo suprotno – sve što radite bit će usmjereno
na dokazivanje sebi i drugima da jeste sposobni. Spadate li među takve, može se dogoditi da
budete vrlo uspješni, a da niste u stanju uživati u plodovima svog uspjeha. Do takve
nemogućnosti uživanja dolazi zbog osjećaja da ta uspješna osoba niste «pravi vi», da je vaš
uspjeh nešto lažno i da ste sve oko sebe samo uspjeli dobro zavarati da niste nesposobni.
Prvi korak u odvikavanja od etiketiranja samoga sebe je raščišćavanje ili prekid odnosa s
ljudima koji su skloni dijeliti etikete. Drugi korak je prepoznavanje kada se samoetiketiranje

55
događa. Uhvatite li se da si dijelite etikete, nemojte svojim mislima samo tako povjerovati,
nego se sjetite da je to mentalni program koji se zove etiketiranje. Treći korak je da pokušate
sagledati situaciju malo preciznije, odnosno realnije. Ako ste bili na razgovoru za posao, a niste
ga dobili, to ne znači da ste neuspješni, već da taj put niste dobili posao. Ako ste se zacrvenjeli
na početku prezentacije koju ste izlagali pred svojim kolegama, to ne znači da ste budala, već
samo da ste na početku bili malo nesigurni. Postoji li i pozitivna strana situacije? Možda ste
neki dio prezentacije proveli zaista jako dobro? Važno je zapamtiti da se negativna etiketa
odnosi samo na detalj, a ne na cjelinu.
Etiketiranje je štetna mentalna navika. Ako ste skloni etiketiranju drugih – zapitajte se u kakav
vas to položaj stavlja i što iz toga dobivate. Je li to što dobivate zaista tako vrijedno? Kako biste
se osjećali u odnosima s drugim ljudima kada biste sasvim odustali od dijeljenja etiketa? Ako
ste skloni etiketiranju sebe, pokušajte se, uz pomoć spomenutih prijedloga, od toga odviknuti.
Etiketiranje značajno osiromašuje život. Kada se etikete odlijepe, tek tada nastupa prava
strast za istraživanjem, kako sebe, tako i drugih.

NAJBITNIJE ČINJENICE O NASILJU:

Vrste nasilja:
o fizičko, psihičko/emocionalno, seksualno, strukturalno (npr. od strane države prema
građanima), obiteljsko, vršnjačko (bullying), na radnom mjestu (mobbing), u vezama,
internetsko, ekonomsko/socijalno…
Nasilje negativno utječe na sve dijelove života žrtve - fizičko i psihičko zdravlje, socijalne
kontakte i odnose, funkcioniranje u društvu, stopu zaposlenosti, uzrokuje strah i nesigurnost,
narušeno samopoštovanje i samopouzdanje (stvaranje negativne slike o sebi), česti su i
osjećaji nezadovoljstva, nepravde, nesreće. Dovodi do češćeg obolijevanja od različitih bolesti
kao što su kronična bol, migrene, ulkusi, mučnine, povraćanja i ostale probavne smetnje,
depresija, problemi sa spavanjem, problemi s jedenjem, problemi s memorijom,
koncentracijom i učenjem. Češća je zlouporaba alkohola i droga. Dolazi do nižih uspjeha u
školi i na radnom mjestu. Žrtve često ili odbijaju ljude od sebe ili stvaraju povezanost s
„neobičnim, čudnim“, često starijim, ljudima u čijem se društvu osjećaju sigurno i zaštićeno,
manje su uspješni u ostvarivanju kvalitetnih dugotrajnih odnosa s drugim ljudima jer usvajaju
negativan model ponašanja i primjenjuju ga u svakodnevnici (posebno se odnosi na žrtve
obiteljskog nasilja). Stvaranje začaranog kruga u kojem nasilje može stvoriti nasilnika
(25-35 % žrtava nasilja i sama u jednom trenutku počne primjenjivati nasilne obrasce
ponašanja. Dakle, ne postaju sve žrtve nasilja nasilnici, no većina nasilnika ima u podlozi
iskustvo žrtve nasilja. Zato su potrebne i rehabilitacije za nasilnike, a ne samo žrtve nasilja.)
o nasilje može dovesti osobu do ruba, žrtve nasilja rizična su skupina za samoubojstvo
· 1/3 adolescenata iskusilo je neki oblik nasilja u vezi
· 1/10 srednjoškolaca je bilo žrtva fizičkog nasilja od strane partnera
· Najzlostavljanije (3x više) su djevojke u dobi od 16-24 godine
· 1/3 tinejdžera šuti o nasilju, dok ih samo 9% potraži pomoć
· 80% djevojaka će ostati u nasilnoj vezi

56
· 1/5 djevojaka kaže da im je partner prijetio nasiljem ako prekinu vezu
· 82% roditelja smatra da nasilje u adolescentskim vezama nije problem, dok čak 80%
tinejdžera smatra da je to ozbiljan problem
· Preko 80% roditelja kaže da bi prepoznalo ako je njihovo dijete žrtva nasilja
· U 1 od 11 veza postoji fizičko nasilje, u 1 od 5 emocionalno, dok u čak 1 od 3 veze postoji
seksualno nasilje
· Rane nasilne veze u adolescenata mogu dovesti povećanja učestalosti: poremećaja
prehrane, uživanja opojnih droga, rizičnog spolnog ponašanja, depresije i suicida,
reviktimizacije u odrasloj dobi
· 96% tinejdžera koji su bili žrtva internetskog nasilja od strane partnera također navode da
su bili i žrtva nekog drugog oblika nasilja; 84% navodi psihičko (2,4x više od uobičajenog), 52%
navodi fizičko (2,5x više od uobičajenog), 32% navodi seksualno (5x više od uobičajenog)
· Mnogi ne smatraju da su bili žrtve internetskog nasilja jer ni sami na znaju što to sve
uključuje; degradacija, ponižavanja, pritisak na nešto što ne želiš, kontrola od strane
agresora
· U više od 50% slučajeva nasilnik je poznata osoba

TIJEK RADIONICE:
1. LETE ETIKETE (20 minuta)
Učenike se ovisno o broju prisutnih i dinamici razreda podijeli u 2 grupe ili ostavi puni broj te
im se na čelu zalijepe etikete koje su edukatori prethodno pripremili tako da oni sami ne vide
svoje etikete (glup, nesposoban, pametan, sponzoruša, praznoglava, štreber, pametuje,
buntovnik, panker, cajker, popularan, šaljivdžija, ulizica, ljigav, ružan, mangup, u svom svijetu,
boli ga briga za sve, narkoman, alkić…).
Zatim imaju zadatak u 5 minuta uspješno isplanirati tulum ili druženje tako da se učenici jedni
prema drugima odnose u skladu s dodijeljenim etiketama.
Pritom je bitno na kraju dobiti konkretan plan: gdje će se druženje odvijati (vani/u nekom
prostoru), koga ćete sve pozvati, hoćete li imati dress code, koja muzika će se slušati, što
će se piti, tko će kupiti piće…
Po završetku zadatka:
· Jeste li uspjeli pogoditi koja vam je etiketa nalijepljena?
· Što za vas znači etiketiranje?
· Kakva još etiketiranja često uočavate u društvu?
· Kako ste se osjećali i nosili s etiketom koja vam je dodijeljena?
· Je li vam bilo teško odnositi se prema drugima sukladno etiketi koju su dobili?
· Događa li vam se kad da etiketirate same sebe? (dobijete lošu ocjenu pa počnete misliti o
sebi da ste nesposobni I sl.)
· Što se onda događa, prihvaćate li je ili ne? (ograničavanje samog sebe i svoje mogućnosti ili
borba za dokazivanjem suprotnog pa ti to postane najveća motivacija u životu, nijedno ni
drugo nije dobro) – primjer iz osobnog života?
· Zašto imamo potrebu stalno etiketirati ljude oko sebe?

57
· Što bi bili stereotipni stavovi?
· Koja bi bila razlika između etiketiranja, stereotipizacije i stigmatizacije
Etiketiraš jednu osobu na osnovi neke specifične karakteristike, aktivnosti ili ponašanja, i
zatim se ta procjena proširi i poistovjeti sa cijelom osobom. Stigmatizacija je isto samo u
negativnom kontekstu, obično stigma za sobom povlači izbjegavajuće ponašanje. Stereotipi
su set netočno postavljenih generalizacija o određenoj skupini ljudi koja omogućuje drugima
da ih okarakterizira na određeni način i ponaša se prema njima sukladno tome (npr. profesori
su rastreseni i sitničavi, Japanci marljivi i točni, crnci glazbeno nadareni i skloni lagodnu
životu). Stereotipi pojednostavnjivanjem olakšavaju obradbu informacija i naše snalaženje u
kompleksnoj društvenoj okolini. Tako se npr. nedostatne informacije o značajkama pojedinca
nadoknađuju »znanjem« o osobinama skupine kojoj on pripada. Predrasude su unaprijed
stvoreni pozitivni ili negativni sudovi i uvjerenja o nekomu ili nečemu. To je "stav koji čini neku
osobu sklonom da misli, osjeća, percipira i djeluje na povoljne ili nepovoljne načine prema
nekoj grupi ili pojedinim članovima te grupe". One su mnogo češće negativne nego pozitivne,
a najraširenije su predrasude prema pripadnicima različitih religija, etničkih i rasnih skupina,
ali i prema pripadnicima različitih manjina (npr. osobama s invaliditetom, ovisnicima).

2. ŠAMAR NIJE ODGOVOR (20 minuta)

Drugi dio radionice se odnosi na nasilje koje može biti posljedica etiketiranja pa započnite s
pitanjima:
· Čemu sve etiketiranje može voditi? (edukatori prihvaćaju razne odgovore, nakon čega
naglase da ćemo razgovarati i orijentirati se na nasilje)
· Kakve sve vrste nasilja postoje? -poveznica na prvi zadatak
Zadatak 1.
Ovisno o broju prisutnih učenika pripremiti dva do četiri plakata ili edukatori mogu zapisivati
pojmove na ploču. Podijeliti učenike i svakoj grupi dati jedan plakat, uputiti ih da na plakate
upišu vrste nasilja koje su otprije spomenuli (fizičko, psihičko/emocionalno, seksualno..) i
zadati im da napišu konkretne primjere (zadirkivanje u školi, pisanje tuđih zadaća, nazivanje
ružnim imenima …) ispod svakog naslova.
Izložiti plakate s primjerima da svi učenici vide te započeti diskusiju.
· Što je za vas nasilje? Jeste li se susreli s nekim oblicima nasilja u svojoj okolini? Ako netko želi
podijeliti – možete pitati je li netko od njih iskusio nasilje?
· Što mislite kako se osjeća žrtva nasilja?

Potpitanjima ih probajte dovesti do zaključka da žrtve nasilja često osjećaju strah i

nesigurnost, manjak samopoštovanja, češća je pojava depresije što ih još više isključuje iz
društva, također pojava fizičkih tegoba poput mučnine, povraćanja, glavobolja…
Žrtve nasilja su često manje uspješne u školi, na poslu i u odnosu s drugim ljudima.
Naglasiti!!! Nisi ti kriv ako si žrtva nasilja. Nisi sam u tome i u redu je povjeriti se i osloniti
na druge. Ako se čini prikladno, iznijeti neke činjenice iz teorijskog dijela.

58
U sljedećem dijelu se orijentirati na vršnjačko i internetsko nasilje.
Zadatak 2.
Na ploči nacrtati krug te pokraj njega napisati 'profil nasilnika'. Nadovezati se na prvi zadatak
te pokušati navesti karakteristična ponašanja nasilnika. Naglasiti kako to može biti bilo tko iz
njihove okoline, bilo „u stvarnom životu“ ili na internetu.
Primjeri što bi trebalo pisati:
· optužuje te za riječi koje ti upućuje i krivi te za nešto što on/ona radi (ciljati na oblik
emocionalnog nasilja često prisutno u vezama i vršnjačkom nasilju)
· kontrolira te (preplavljuje te porukama i stalno mora znati gdje si i što radiš ako nije s tobom,
oblik nasilja u vezama)
· ponaša se posesivno i ljubomorno prema osobama koje su dio njegovog/njezinog života
(npr. prijatelji, djevojka/dečko)
· pokušava te udaljiti od tvojih drugih prijatelja, „držati samo za sebe“
· stalno te „žica“ neke usluge (zadaće, novce, cigarete…)
· prisiljava te na stvari koje ne želiš raditi (npr. u vezama – seks)
· ucjenjuje te
· ruga ti se zbog nekih tvojih osobina (često u internetskom nasilju)
· vrši bilo koji oblik fizičkog nasilja nad nekim (šamar, udaranje, guranje…)

Ključne riječi upisati u krug: OPTUŽBA, KONTROLA, LJUBOMORA, PRISILA, UCJENA,

NANOŠENJE BOLI, ISMIJAVANJE
· Do čega sve nasilje može voditi?
· Trebalo bi kratko prodiskutirati o krajnjim ishodima nasilja (samoozljeđivanje, depresija,
samoubojstvo) i da to nije rješenje.
· Napomenuti kako se i osobi koja vrši nasilje treba pomoći te kako je moguće da je i on/a sam
bio žrtva.
· „Svaki čovjek je mala kuglica potencijala.“

3. ZAKLJUČAK I EVALUACIJA RADIONICE (5 min)

Nasilje je pojava koja se događa svakodnevno, koja još uvijek nije dovoljno osviještena u
društvu i na koju se mora reagirati, bilo da se događa vama ili vi vidite da se događa nekome
drugome. Pomoć je potrebna ne samo žrtvi, nego i samom nasilniku kako bi osvijestio svoje
loše postupke i posljedice koje iz njih proizlaze.
Ponoviti: Nije stvar u tebi ako si zlostavljan, nisi sam i u redu je povjeriti se drugima.
(napomena za edukatore: možete im reći da uvijek anonimno mogu nazvati Plavi telefon ili
Hrabri telefon; brojevi se mogu naći u knjižicama Grada Zagreba su im podijeljene na početku
ciklusa radionica). Odgovoriti na sva njihova pitanja ako ih imaju.
Podijeliti evaluacijske listiće i zamoliti da ih ispune te daju edukatorima pri izlasku iz razreda.

59
 8. RADIONICA: LJUBAV

Ciljevi:
Podići svijest među učenicima o tome kako je neophodno voljeti samog sebe kako bismo
mogli voljeti druge. Osvijestiti razliku između gratifikacije vlastite ličnosti i zdrave ljubavi
prema samom sebi. Osvijestiti učenicima kako je bitno priznati vlastite, ali i tuđe uspjehe te
ne uzdizati sebe tako da umanjujemo druge.

Trajanje:
45 minuta

Potreban pribor:
školska ploča, post it papirići, markeri, print Evaluacijski listić, print upitnik (Svijest o sebi)

UVOD U RADIONICU (ZA EDUKATORE):

o Početna misao - kako i zašto voljeti sebe?
Cilj ove radionice je podići svijest o neophodnosti ljubavi prema sebi, među učeničkom
populacijom, s obzirom da baš nedostatak te emocije vidimo kao početak problema sa
samopouzdanjem, problema u odnosima, neostvarivanja sebe u onom smislu u kojem bi
željeli, a sve to vodi krajnjem nezadovoljstvu svojim životom, tjeskobi, a moguće i depresiji.
Poučeni idejom sebe i sviješću o nekadašnjem viđenju sebe, odlučili smo staviti upravo ovu
vrstu ljubavi u fokus radionice. Uvijek i svuda nas uče da moramo i trebamo voljeti druge, a
najčešće nam nitko ne kaže da je tu ljubav jako teško ostvariti ako ne volimo sebe.
Cilj radionice je također pokušati učenicima obrazložiti da postoji velika razlika između
gratifikacije svoje ličnosti, koja vodi narcizmu, i zdrave ljubavi prema samome sebi, onoj
koja nam omogućuje da se prihvatimo, da si priznamo da nismo savršeni, da nekad neke
stvari krivo radimo, ali da smo dobri takvi kakvi jesmo, i da se volimo. Pritom je najbitnije
da edukatori osvijeste kako se trebaju sjetiti svog osobnog iskustva sa ovom temom u
razdoblju puberteta te ovu temu spuste na što osobniju razinu. Svaka osoba u pubertetu nađe
se pred izazovima koje nosi odrastanje - to su prvenstveno fizičke promjene. Od slatkog
djeteta, postajemo tjelesno zrele osobe, naše se tijelo mijenja, i dok su neki potpuno
zadovoljni promjenama koje uviđaju, većina nije, i počinje te stvari doživljavati kao velike
mane, zbog kojih se vjerojatno nekad i mrze. (Npr. prevelike ili premale grudi, visina..).Nakon
tih najuočljivijih promjena, slijede i one psihičke, mijenjamo se, biramo različita društva, u
koja se uspijemo ili ne uspijemo uklopiti; nastojimo oponašati druge, ne bi li pronašli sebe. A
tko smo uopće mi? Jako bitno egzistencijalno pitanje, na koje, ako se ne zavolimo, nažalost
nećemo baš pronaći odgovor. Mislimo da je bitno osvijestiti ovu temu u toj ranoj dobi
odrastanja, i iako, mnoge od njih neće bas odmah dotaknuti, i većina će ih vjerojatno to
shvatiti tek za nekoliko godina, bitno im je otvoriti tu temu za razmišljanje i identifikaciju s

60
njom, odnosno sa sobom samima. Drugi dio radionice kaže da bez ljubavi prema sebi nema ni
ljubavi prema drugima, i to bi trebao biti nas zaključak. Ne izgubiti sebe dok volimo druge!

ZAVOLJETI SEBE – kako, zašto, na koji način?

„Načina na koje možemo zanemariti, obezvrijediti ili napustiti sebe je bezbroj. Na svu sreću,
jednako toliko ima i načina na koje se možemo voljeti.“
Dva najveća otrova koja onemogućuju ljubav prema sebi su: uloga žrtve i samoljublje. Prvi
otrov se temelji na bacanju sebe u sjenu, a drugi se zasniva na obrnutom sjenčanju –
zatamnjivanju drugih kako bismo istaknuli, osvijetlili sebe.
Imamo kolektivnu, generacijski prenesenu zabranu na voljenje sebe i programiranu uputu da
nauštrb sebe moramo paziti na druge. No, sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo
spremni «zgaziti sebe», vrtjet ćemo se u začaranom krugu, jer takvi, «zgaženi» nemamo
kapaciteta voljeti. U svojoj vlastitoj koži, odnosno, sami sa sobom provodimo 100% svog
životnog vremena. To je odnos koji najduže traje i koji osjećamo (kako u svojim tamnim,
tako i u svojim svijetlim tonovima) konstantno. Zato nije pogrešno voditi računa o sebi.
Povremeno staviti sebe na prvo mjesto nije sebično, već realno i logično. Čovjek može
žrtvovati sebe za drugoga, kako bi ga činio sretnim, do te granice dok on sam više nije
sposoban biti sretan zbog toga što drugu osobu čini sretnom.
Dakle, s jedne strane imamo samozaljubljenost (nezdrav narcizam) i ljubav prema sebi (zdrav
narcizam). Kako ih razlikovati? Narcizam je veličanje sebe koje se zasniva na vlastitim
fantazijama i na podcjenjivanju drugih. Dominantan osjećaj koji narcisoidnu osobu motivira
na djelovanje je zavist, a zavist je upravo odsustvo ili suprotnost ljubavi. S druge strane, zdrav
narcizam je preduvjet za kvalitetan, uspješan život. On je temelj samopouzdanja i pozitivne
slike o sebi.
Zrelu ljubav ćemo pokloniti nekome tko nam jednako tako uzvraća pažnjom, privrženošću,
odanošću, odnosno, vlastitom ljubavlju. Na sličan način, ljubav prema sebi također ovisi o
tome koliko si poklanjamo pažnje, koliko se njegujemo, razumijemo, prihvaćamo. Nerealno je
težiti voljeti sebe van svake mjere, bezuvjetno. Ljubav prema sebi koja nije bogolika, već
realna i ljudska može nam otvoriti oči za neizmjerna životna zadovoljstva. «Voljeti sebe»
nije tek puka parola, a nije ni jednostavna, ali čvrsta odluka. To je cjeloživotni put otkrivanja
i upoznavanja sebe. Neki od načina na koje možemo podići razinu svijesti o tome jest da
promatraš svoje osjećaje, ponašanja i misli prema samome sebi. „Da sa svojim prijateljima
pričaš na način na koji pričaš sa sobom – bi li oni i dalje bili tvoji prijatelji?“ Ova izreka nam
govori o tome kako s drugima nerijetko postupamo blaže, više zaštitnički i s manje kritike nego
što to radimo sami sa sobom. Važno je uhvatiti se u trenucima kada se prema sebi ponašamo
previše kritično te se zapitati – koliko često si zahvalim na stvarima koje obavim dobro,
koliko često sam sebe pohvalim? Mogu li prepoznati kada nešto napravim dobro i primiti
pohvalu? Važno je da shvatimo kako je okej biti nježniji prema sebi i dati si priliku da nakon
neuspjeha krenemo dalje bez negativnog govora o sebi.

TIJEK RADIONICE:

61
1. KOGA NAJVIŠE VOLIŠ (5 min)
Pri ulasku u razred edukatori zamole učenike da svatko od njih na komadić papira napiše
osobu koju najviše voli.
o Što ste napisali?
o Koliko vas je napisalo samog sebe?
Napisati na ploču koliko ih je napisalo „ja“ i što su ostali napisali.

2. LJUBAV PREMA SEBI (15 min)

Edukatori s učenicima unaprijed pripreme kratki skeč u kojem prikazuju razliku između osobe
koja je umišljena i osobe koja je svjesna svoje vrijednosti u potpunosti. Ukoliko učenici ne vole
glumiti i edukatori mogu odglumiti ovaj dio.
(Poanta je objasniti tu razliku, ali i objasniti da ne moramo nužno biti najbolji u svemu, da
svaki neuspjeh nije neuspjeh i da trebamo znati prepoznati priliku u svemu i da trebamo, bez
obzira na sve neuspjehe, prihvatiti sebe kakvi god jesmo i baš takvi se trebamo voljeti).

SKEČ
Dvije frendice iz osnovne se sretnu u busu i razgovaraju o upisu u srednju školu.
A: Eeej, otkad te nisam vidjela,kako si, što ima kod tebe, koju si gimnaziju na kraju upisala?
B: Ej, evo super sam, ma na kraju nisam uspjela upisati gimnaziju, upisala sam frizersku ipak,
ti?
A: Ja sam gimnaziju,naravno. Joooj baš mi je žao da nisi uspjela, pa što ćeš sad, jesi ok?
B: Pa u početku nisam bila sretna, ali razmišljala sam i shvatila da to i nije uopće loše, imam
puno više vremena za balet, do sad nisam mogla toliko raditi na tome, a sad se mogu posvetiti
skroz. Shvatila sam da ova škola potiče moju kreativnost i otvara mi puno mogućnosti u
budućnosti i potrudit ću se biti što bolja u tome.
A: Ajde drago mi je zbog tebe, iako mislim da ja nikako ne bi mogla to tako prihvatiti. Da nisam
upisala gimnaziju mislim da bi se skroz slomila. Znači planiraš postati primabalerina?
B: To mi je san,ali znam da do toga imam jako puno posla,ali to je u redu,za sve što vrijedi
treba vremena i truda. A ti, jel treniraš još uvijek odbojku? Kako ti je u školi?
A: Odbojku sam prestala trenirati, bila sam jako dobra, ali trener me nije htio staviti u prvu
postavu, vjerojatno je bio ljubomoran što sam igrala puno bolje od njegove kćeri. Ma, glupa
odbojka, ne trebam to u životu, sad sam upisala tenis, super mi ide i najbolja sam tamo. A
škola je jako teška, ali nije to ništa za mene.
B: Super, drago mi je zbog tebe, drago mi je da sam te vidjela, sretno dalje.
A: Hvala ti draga, tebi također.

Rasprava
Učenicima postavljamo pitanja pomoću kojih bi trebali zaključiti koja je razlika između te dvije
osobe i postoji li uopće razlika.
Dolazimo do zaključka da osoba ne mora biti ''savršena'' da bi voljela samu sebe i da je u
redu ''ne uspjeti'' i da nije za nas uvijek najbolje ono što mi mislimo da je. Staviti naglasak na

62
to da s razlogom imamo vrline koje je ok istaknuti, ali i mane koje treba prihvatiti i biti ih
svjestan. Važno je voljeti sebe i priznati sebi uspjehe, ali i priznati tuđe (problem je što nitko
ne priznaje tuđe uspjehe dok nije zadovoljan sobom).

3. LJUBAV PREMA DRUGIMA (10 min)

(Na ploči piše koga sve volimo, s početka)
Edukatori pitaju učenike koga sve možemo voljeti i koje vrste ljubavi sve postoje. Crtaju na
ploču pitu s njihovim odgovorima i kažemo učenicima da označe koja je najvažnija i jel ima
neke razlike između tih ljubavi (ljubav prema dečku 10%, ljubav prema sebi 50%,..).
o Koje su to sve vrste ljubavi koje postoje?
o Koja je ljubav važnija? Prema dečku/curi ili prema roditeljima?
o Koja je razlika između ljubavi prema roditeljima i ljubavi prema prijateljima?

Poanta je da im ukažemo da nema razlike među različitim vrstama ljubavi i da nijedna nije
najvažnija JER SU SVE VAŽNE. Također naglasimo kako je ljubavi prema sebi nešto što nam
omogućuje da više i lakše prihvaćamo i volimo druge. Isto tako, ne smijemo dopustiti da nas
ljubav prema drugima udalji od nas samih – „You are not required to set yourself on fire to
keep the others warm.“

ZADAĆA ZA SVE
Budući da se nalazimo u svijetu koji nas svojim ubrzanim tempom tjera da posvuda jurimo i
jedva stižemo obaviti sve obveze koje se od nas očekuju, dajemo vam zadatak (to se odnosi i
na vas, dragi edukatori). Zadatak je jednostavan.
Sjetite se jedne osobe koja vam puno znači i danas joj to UŽIVO RECITE. Ako je fizički
nemoguće da ju vidite, nazovite ju. Nemojte slati poruku. RECITE TOJ OSOBI DA VAM JE
JAKO STALO DO NJE I DA VAM JE DRAGO DA SE NALAZI U VAŠEM ŽIVOTU. Vama se to
možda čini kao nešto što se podrazumijeva, ali je definitivno jedan od načina na koji ćete
razveseliti tu drugu osobu, a i znanstveno je dokazano da zahvalnost i izražavanje
zahvalnosti ima pozitivne posljedice na našu općenitu dobrobit.

4. ZAVRŠNA EVALUACIJA PROJEKTA I ZAVRŠETAK (15 min)

- učenicima se podijeli POST upitnik te ih se zamoli da ga ispune, ponavljajući ponovno
značenje i svrhu upitnika te naglašavajući neupitnost anonimnosti
- učenicima se podijeli i Evaluacijski listić današnje radionice te ih se zamoli da odgovore na
par pitanja i edukatorima daju ispunjen listić po izlasku iz učionice
- po završetku ispunjavanja voditelji izreknu zajednički zaključak o tome što smo naučili danas,
kao i tijekom cijelog ciklusa radionica, ukratko ponavljajući što smo sve prošli zajedno i
zaokružujući temu

o Kako se možeš voljeti? Istaknuti važnost mentalne higijene!

o Koje korake konkretno poduzeti?

63
Za kraj u obliku govora učenicima reći da su vrijedni i važni i da svi imaju neku ulogu i smisao
i da je bitno otkriti svrhu, nije važno u čemu, važno je to pronaći i raditi stvari koje nas
približavaju cilju, koji god to cilj bio… (motivacijski govor za kraj).

64
 BRAVO, ČESTITAMO VAM!

PORUKA ZA EDUKATORE NAKON PROVEDENIH RADIONICE

Dragi edukatori,
osim što je ciklus radionica završio za učenike i što ste s njima prošli sve zadatke i pokazali im
kako je važno brinuti o mentalnom zdravlju, isto je završilo i za vas! Želimo vam čestitati na
tome! Uspjeli ste i svaka vam čast! Od edukacije preko provođenja radionica, prošlo je vrijeme
u kojem ste i vi puno toga naučili, dobili, dali i pokazali koliko ste vrijedni, važni i posebni!
Hvala vam što ste dio sebe podijelili s nama i s učenicima!

Potičemo vas da o svemu još porazgovarate s vašim partnerom/icom s kojom ste vodili
radionice, skupite dojmove. Ovaj priručnik i njegove poruke neka vam budu podsjetnik za
vremena kad se možda nađete u situacijama koje traže više nježnosti.

Zapamtite – voljeti sebe uvijek je najbolja odluka koju možete donijeti!

65