Iako definicija zvuči jednostavno: “apsentizam je svaki nedolazak na posao”, opis i prepoznavanje

zapravo su kompleksni.

Apsentizam uzrokuju: akutne i hronične bolesti, kao i niz faktora koji se često i međusobno
preklapaju, poput radnog okruženja, individualnih karakteristika zaposlenika i socioekonomskih
faktora.

Može se podijeliti na : voljni (pojedinac odluči ne doći na posao, često zlorabeći bolovanje) i nevoljni
(pojedinac je objektivno utvrđeno bolestan). Prema trajanju razlikujemo dugotrajni (povezan s
bolešću ili obiteljskim problemima) i kratkotrajni povezan s brzim oporavkom i jakom radnom
etikom.

Međutim, kratkotrajno bolovanje često je povezano sa nezadovoljstvom na radnom mjestu.

Zaposlenik na taj način „bježi” od problema na poslu, odnosno izbjegava raditi. Takvo ponašanje
smatra nekooperativnim jer će zbog toga kolege morati odraditi neodrađeni posao.

UČESTALOST apsentizma ovisi od zaposlenika (vrsta radnog zadatka koje zaposlenik radi, način
rukovođenja, smjene u kojima zaposlenik radi) i od radnog mjesta (organizacija i manjak mjera kojima
se kontrolira apsentizam). Može biti povezana i s namjerom da zaposlenik promjeni radno mjesto.

Postoji još jedna slikovita podjela koja razlikuje bijeli, sivi i crni apsentizam:

1. Bijeli apsentizam uključuje izostanak zbog očite i objektivno utvrđene bolesti (vrućica, slomljena
noga itd)

2. Ukoliko se radi o psihološkoj ili psihosomatskoj bolesti (glavobolja, umor, bolovi u trbuhu) radi se o
sivom apsentizmu.

U ovim situacijama teško je objektivno utvrditi postojanje bolesti.

3. Kada zaposlenici koriste bolovanje , a da zapravo nisu bolesni radi se o nelegalnom , odnosno
crnom apsentizmu.

Istraživanja su pokazala da se apsentizam može opisati Paretovim zakonom: približno 20% pojedinaca
uzrokuje 80% svih apsentizma.

Postoji još jedna podjela apsentizma, koja razmatra kulturološke i bihevioralne uzroke apsentizma:

1. kapriciozni – dani koje ljudi „uzmu“ jer su ljuti na radnu organizaciju ili nisu motivirani raditi taj
dan. “.

Pad motivacije je često primijećen „s pojavom prvog sunčanog dana u proljeće“, zatim kada je teško
ustati ujutro iz kreveta nakon burne 7 noći (morning-after blues). U nekim kulturama uobičajeno je
uzeti dan bolovanja za sjetvu, žetvu, berbu, kolinje, ali i za „spajanje blagdana.

2. osobni poslovi – ponekad je potreban slobodan dan da bi se riješilo „osobne stvari“, za probleme
koji se mogu obaviti samo unutar radnih sati. To su obaveze koje svaki od nas u nekom razdoblju
života ima, poput odlaska na pretragu ili zahvat, rješavanje administracije, odlazak odvjetniku,
voziti člana obitelji na aerodrom i sl

U ovo slučaju, logika razmišljanja zaposlenika je da ako već nisu koristili (puno) bolovanja, umjesto da
koriste godišnji odmor za ovakve potrebe, radije koriste bolovanje

3. problemi – alkoholizam, narkomanija, problemi mentalnog zdravlja i obiteljski problemi .

Bolovanjem se definira privremenu nesposobnost za rad, odnosno odsutnost s rada zbog bolesti ili
ozljede te drugih okolnosti radi kojih je osiguranik spriječen izvršavati svoju OBVEZU rada u skladu s
ugovorom o radu, drugim ugovorom ili aktom, za vrijeme kojeg osiguraniku pripada pravo na
naknadu plaće.

Bolovanje, odnosno apsentizam, odražava sliku zdravlja u radnoj populaciji, ako se zdravlje shvaća u
smislu fizičkog i društvenog funkcioniranja. Međutim, apsentizam i bolest ne moraju nužno biti
povezani pa u tom slučaju bolovanja ne odražavaju pravu sliku zdravlja .

Apsentizam ima niz negativnih posljedica. Smanjuje produktivnost rada zbog znatnog broja
izgubljenih radnih sati, smanjene produktivnosti zbog odsustva zaposlenika te nedovoljne
iskorištenosti radnih kapaciteta.

Zaposlenicima koji ne izostanu s posla predstavlja dodatni napor i stres te uzrokuje pad morala i
motivacije jer moraju nadoknaditi radne zadaće za kolege koji izostaju.

Apsentizam nosi znatan gubitak financija poslodavcima jer je potrebno platiti prekovremeni rad ili
zamjenu za osobu koje nema na poslu. Štoviše, apsentizam zbog korištenja usluga zdravstvenog
sistema, smanjuje kvalitetu i opterećuje zdravstveni sistem.

Naime, ukoliko je apsentizam ponašajni obrazac, zaposlenik će nastaviti „rješavati svoje probleme“
izostancima s posla. Također, zaposlenici koji do kraja ne odboluju ili zaključe da za određene bolesti
ne žele izostajati s posla koliko bi zahtjevalo liječenje, nego nastave raditi, a da nisu do kraja zdravi,
njihov apsentizam postaje prezentizam zbog bolesti.

Kada je prisutan zaposlenika na poslu UPRKOS medicinskim problemima sa padom kvaliteta rada i
uspješnosti govorimo o presentizmu (engl. presenteeism).

Presentizam je relativno novi i nepoznat problem koji se pojavljuje u sferi rada. Predstavlja pojam
koji je suprotnost pojmu absentizam.

1998. godine– Simpson prvi proučava presentizam tvrdio da je presentizam zapravo tendenca
zaposlenika da ostanu na radnom mjestu izvan vremena potrebnog za efikasno izvođenje radnih
zadataka ili da su samo prisutni. Presentizam znači ići na posao i bolestan.

Presentizam podrazumjeva pojavu da radnici dolaze na posao uprkos medicinskim ili drugim
problemima, te stoga ne obavljaju adekvatno radne zadatke i ne funkcionišu u potpunosti.

Zaposlenici dolaze na posao bolesni zbog odanosti, marljivosti, odgovornosti ili kao odgovor na
pritisak od kolega ili nadređenih. Katkad bolesnici dolaze na posao iz straha da ne izgube posao na
bolovanju. Zaposlenik može ići na posao jer on ili ona jednostavno trebaju novac i ne mogu si
priuštiti korištenje bolovanja. Osim toga, zaposlenik može ići na posao uprkos bolesti zbog ljubavi i
predanosti poslu.

Pojava presentizma može rezultirati smanjenjem produktivnosti u radnoj jedinici, pogoršanjem

zdravstvenog stanja radnika ili ugrožavanjem zdravlja kolega kada su u pitanju zarazne bolesti.

Presentizam je najprije bio tema ekonomskih istraživanja, ali je u novije vrijeme tema bihevioralnih i
medicinskih istraživanja jer je to problematika koja je sveprisutna u radnoj populaciji.

Presentizam je najviše rasprostranjen u zdravstvu, socijalnoj skrbi i obrazovnom sektoru.

Barthel indeks i FIM

Mini mentalni status

Poznato je da kognitivni deficiti ometaju kvalitet života neurološkog pacijenta tokom

rehabilitacije. Smetnje u memoriji, sposobnosti učenja, psihomotorici, vizuo-spacijalnim

vještinama, govoru, sposobnosti rješavanja problema, mogu se znatno interferirati sa

sposobnošću bolesnika da se uključi u okolinu i terapijski postupak.Mini mentalni status je

"screening" test za procjenu šireg dijapazona kognitivnih funkcija. Sadrži 30 kratkih pitanja i

svaki pravilan odgovor ocjenjuje se sa jednim bodom tako da ukupan skor iznosi 30 bodova.

Od 24 do 30 bodova se MMS može smatrati urednim. Ako je broj bodova manji od 24

potrebna je pomoć psihologa i psihijatra zbog dalje dijagnostike kognitivnog poremećaja.

55. NEUROGENA HETEROTOPIČNA OSIFIKACIJA

Osifikacija vezivnog tkiva javlja se kod različitih stanja:

- kod neuroloških bolesti,

- nakon muskuloskeletnetraume

- kod kongenitalnih i

- metaboličkih bolesti.

Osifikacija vezivnog tkiva kod neuroloških bolesti naziva se različitim imenima: osifikacija
paraartikularnog vezivnog tkiva, miozitis osifikans u paraplegičara, ektopična osifikacija, distrofična
osifikacija, neurogeni osteom, pseudomaligni osteom, miozitis osifikans neurotika, neuroartropatija
paraplegičara, paraosteopatija, osificirajuća fibromiopatija i neuRogeni osificirajući fibromiozitis

Heterotopična osifikacija je ovisna o stvaranju osteoida. Orteoblasti u mekim tkivima potječu

od stanice periosta ili stanica vezivnog tkiva koji pokazuju osteogenu potenciju ili

mezenhimalnih stanica iz endomizija. Faktori koji utječu na stvaranje ektopične osifikacije

mogu biti cirkulatorne, metaboličke i biokemijske prirode. Dalje se kao precipitirajući faktori

ubrajaju hiperkalcemija, promjene aktivnosti simpatikusa, prolongirana imobilizacija,

remobilizacija, neravnoteža paratiroidnog hormona i kalcitonin.

Klinički se osifikacija odlikuje ograničenim pokretom, oteklinom mekog tkiva, toplinom,

bolom, edemom i kontrakturom, a rijetko i izljevom u zglob.

U liječenju se koristi ultrazvuk, iontoforeza tiomukaze, krioterapija i kratkovalna dijatermija te

kirurški postupci koji se provode izmedu 18. i 30 mjeseci od nastanka. Opisani su pozitivni

učinci na osifikaciju s nekim nesteroidnim antireumaticima (indometacin, ibuprofen). Rjeđe se

koristi rendgensko zračenje.