DJELOVANJE ŠTETNOSTI NA ORGANIZAM

Čovjek svojom svjesnom i nesvjesnom aktivnošću zagađuje životnu sredinu. Suh nezagađen zrak
uglavnom se sastoji od 78% dušika i 21% kisika. Ostalo čine primjese: vodene pare, ugljični-
dioksid, sumpor-dioksid, argon, ksenon, neon i drugi sastojci. Najvažniji sastojak zraka je kisik.
Bez njega život je nemoguć, čovjek bez kisika ne može živjeti duže od 5 minuta, jer ako krv u
tom vremenu ne dopremi u mozak dovoljno kisika, on bude trajno oštećen. Zrak se uglavnom
zagađuje plinovima organskih otpala i aerosola. Uglavnom su sva onečišćenja zraka štetna, a
intenzitet štetnosti ovisi o vrsti i koncentraciji pojedinih onečišćenja. Tako se na primjer ugljični
monoksid (CO), plin bez boje, okusa i mirisa, lako veže izravno na hemoglobin u krvi, te već
malim koncentracijama uzrokuje teškoće. Ugljičnog monoksida ima u većim koncentracijama
naročito tamo gdje izgaranje nije potpuno, a ako su prostori mali i zatvoreni, kao što su na
primjer garaže, automehaničarske radionice, kotlovnice i drugo CO može prouzročiti smrt. Pri
proizvodnji i preradi raznovrsnih tvari radnik dolazi u dodir s različitim opasnim tvarima: bilo da
se radi o sirovinama, poluproizvodima ili gotovim proizvodima. Opasne tvari dijele se na:
za zdravlje štetne tvari, zapaljive tvari i eksplozivne tvar. Za zdravlje štetne tvari su tvari ili
smjese tvari koje su u stanju štetno djelovati na zdravlje radnika za vrijeme dok je radnik
zaposlen, nakon umirovljenja i imati štetnog utjecaja na njegove potomke. Štetne tvari mogu biti
otrovne, kancerogene, mutagene, teratogene, radioaktivne, infektivne i drugih štetnih svojstava.
Kancerogene tvari su one tvari koje već u vrlo malim količinama uzrokuju rak. Teratogene tvari
su one koje su u stanju uzrokovati deformaciju ploda u utrobi, što se može očitovati pobačajem
ili nakaznim potomstvom. Mutagene tvari su one koje su u stanju uzrokovati trenutne ili trajne
promjene jednog ili više nasljednih svojstava općenito mijenjajući jedan ili više gena. Naglim
razvojem industrije, naročito kemijske, ali i primjenom štetnih tvari u drugim djelatnostima (na
primjer primjena pesticida u poljoprivredi), povećao se broj i količina štetnih tvari u uporabi kao
i broj radnika koji su izloženi njihovom štetnom djelovanju.

PUTOVI ULASKA KEMIJSKIH ŠTETNOSTI U ORGANIZAM

Često se prilikom obavljanja poslova pri radu koriste različita sredstva za čišćenje, kiseline,
lužine, otapala i slično, a od kojih neka spadaju i u opasne kemikalije te predstavljaju velike
kemijske štetnosti kojima je izložen organizam. Kemijske štetnosti mogu dovesti do oštećenja
zdravlja osoba koje s njima dolaze u dodir za vrijeme proizvodnje, rukovanja, transporta,
skladištenja ili korištenja, a pojavljuju se u obliku prašina, dimova, plinova, magla, para, vlakna i
slično. Nakon što im je radnik izvrgnut, u pravilu dulje vrijeme, mogu izazvati pojavu
profesionalnih bolesti ili drugih bolesti u vezi s radom. Kemijske štetnosti mogu u organizam uči
na slijedeće načine:

Usta su značajno mjesto apsorpcije ukoliko se štetna tvar u njima stalno zadržava ili ako je
sluznica značajnije oštećena. Oštećenje sluznice omogućava izravan kontakt tvari sa kapilarama
usne šupljine.

Želudac zbog male površine sluznice nije prikladno mjesto za apsorpciju. Iz neoštećenog želuca
mogu se apsorbirati samo lipofilne tvari ako su otopljene u probavnim sokovima i ako su u
želudac došle u obliku tekućina. Topljivost nekih tvari povećava se djelovanjem nekih drugih
tvari (alkohol). Jake kiseline i lužine razaraju izravno izazivajući perforacije u jednjaku i želucu.

Crijeva su glavno mjesto apsorpcije jer je njezina površina izrazito velika. Dobro su prokrvljena
i imaju dovoljno tekućine i tvari koje poboljšavaju apsorpciju. Najvažnije je spriječiti dolazak
tvari iz želuca u crijeva.

Osnovni principi trovanja

Otrovanje nastaje kao posljedica kontakta sa toksičnom tvari. Simptomi kojima se trovanje
prezentira su različiti, međutim određeni učestali sindromi mogu ukazati na jednu od skupina
otrova. Dijagnoza je primarno klinička, ali kod nekih otrovanja analize krvi i urina mogu biti od
pomoći. Za većinu otrovanja liječenje je simptomatsko; ali za neka su potrebni specifični
antidoti. Prevencija uključuje jasno označavanje kutija s lijekovima te držanje lijekova daleko od
dohvata djece.

Većina otrovanja je ovisna o dozi. Doza se određuje kao koncentracija tijekom vremena.
Toksičnost može nastati izlaganjem velikim količinama inače netoksične supstance. Neka
otrovanja nastaju izlaganjem supstancama koje su otrovne u svakoj dozi. Otrovanje se razlikuje
od hipersenzitivnih i idosinkratskih reakcija, koje su nepredvidljive i neovisne o dozi, kao i od
intolerancije, koja predstavlja toksičnu reakciju na inače netoksičnu dozu određene supstance.
Otrovanje se najčešće javlja kao posljedica ingestije, ali i injekcije, inhalacije i izlaganja tjelesnih
površina (npr. kože, očiju, sluznica). Mnoge često progutane neprehrambene tvari su uglavnom
netoksične; međutim, gotovo svaka tvar može biti otrovna ako se uzme u prevelikim količinama.

Prva pomoć

Kod akutne izloženosti otrovnoj tvari (gutanje , udisanje ili kontakt sa kožom) važno je ne čekati da
se simptomi trovanja pojave pa tražiti pomoć. U mnogim zemljama, zdravstveni radnici (poput
ljekara) i opća javnost mogu se uputiti centar za otrove radi hitnih medicinskih savjeta o trovanju .
Ljekar iz centra tada odgovara na sve hitne pozive putem vlastitog broja za hitne slučajeve . U
Zapadnoj Evropi, postoje sa hitnim brojnacionalni centri za trovanje, sa telefonskim brojevima za
traženje pomoći ili informacija.

Važne mjere za prvu pomoć su uglavnom da se ne smije ništa jesti ili piti (poput mlijeka, što se često
čini) ili dopustiti žrtvi da povraća, a da vas liječnik ne uputi na to. Međutim, obično se preporučuje
žrtvi koja je progutala nagrizajuću supstancu da ispere usta i popije čašu vode, da bi isprala grlo.
Prilikom prskanja opasne tvari u oči ili na kožu, najbolje je obilno isprati vodom. Ako se ispušta
iritirajući ili otrovni plin, važno je evakuirati sve prisutne iz prostorije i pravilno prozračiti sobu.

Liječenje i detoksikacija

Metabolizam ima mnogo mehanizme da razgradi zagađivače ili da se zaustavi djelovanje otrova; u
mnogim slučajevima dovoljno je za izlječenje da se zaustavi daljnji unos štetne tvari i tijelo miruje.
Međutim, ponekad postoje i antidoti ili određene mjere (naprimjer, dijaliza bubrega ili terapija
inhalacijom) mogu ubrzati ili olakšati uklanjanje otrova iz tijela.

U sklopu alternativne medicine, detoksikacija smatra se važnom mjerom za održavanje zdravlja,

koje uključuje spravljanje različitih čajeva i ostalih mapitaka, osobito odnamjenskih ljekovitih biljaka
(metvica, kamilica i sl.).
FREKVENCIJA IZLOŽENOSTI – kod jednokratnog unosa otrova doza ima presudnu ulogu ali kod
višekratnog ulaska u organizam (uvijek manjih doza od letalne) frekvencija izloženosti je bitan čimbenik
u procjeni rizika za pojavu nekog štetnog učinka npr. pojava tumora. Akutna – jednokratna izloženost
Subakutna – do mjesec dana Subkronična – 3 mjeseca Kronična – dulje od 3 mjeseca Kod procjene rizika
u zadnja 3 slučaja mora se uzeti u obzir i činjenicu da izloženost u tim vremenskim intervalima može biti
stalna i povremena.

Izloženost organizma otrovima je vrlo važan čimbenik o kojem ovise i mogući štetni učinci, uz naravno i
fizkalna hemijska svojstva samog otrova. Vrlo je važno je li organizam određenoj količini prmatrane tvari
izložen kratko vrijeme ili se ista količina te tvari unosi u organizam kontinuirano ili ponavjano kroz znatno
duži period. Ovdje se mora razlikovai kontinuirani unos otrovne tvari od ponavljanog unsa otrovne tvari.
Kontinuiran način unosa je unos otrova nekom stalnom ili prmjenjivom brzinom a ponavljani unos je
kada se otrov u organizam unosi povremeno s razmacima među dozama. I u jednom i u drugom slučaju
organizam je bio izložen otrovu, ali u kontinuiranom izloženost je trajala cijelo vrijeme, dok je u drugom
bila povremena. Prema frekvenciji i trajanju, izloženost se dijeli na: akutnu, subakutnu, subkroničnu i
kroničnu.

Pod akutnom izloženošću, smatra se ona kod koje organizam primi samo jednu dozu otrovne tvari, i
kraća je od 24 sata. Najčešće su to izloženosti organizma na random mjestu (rad s hemikalijama), za
vrijeme hemijske nesreće ili katastrofe, namjernim uzimanjem većih količina otrovne tvari (suicid) ili
ratnim djelovanjima (upotreba hemijskog oružja).

Tijekom akutne izloženosti, toksične tvari u organizmu dospijevaju udisanjem (inhalacijom), uzimanjem
na usta (ingestijom) i preko kože. Trajanje izloženosti u akutnoj situaciji je posebno važno kada se radi na
random mjestu, jer se ponekad može raditi o izloženosti određenoj koncentraciji otrovne tvari u zraku,
vrlo kratko recimo 15 minuta bez ozbiljnih zdravstvenih učinaka, ali izloženost toj istoj koncentraciji,
recimo 2 sata može imati ozbiljne posljedice. Štetni učinci na organizam koji se javljaju kao posljedica
akutne izloženosti javljaju se obično odmah i ovise o vrsti otrovne tvari i njegove doze. Tipični simptomi
koji se javlaju njačešće su: glavobolja, mučnina, znojenje, iritacija, oteklina, otežano disanje, vrtoglavica,
ubrzan rad srca itd.

Za razliku od akutne izloženosti, subakutno izlaganje otrovnim tvarima nalikuje akutnom, osim što je
izloženost dulja od 24 h, ali kraća od 30 dana. Izlaganje oganizma u otrovnim tvarima u trajanju od 30-90
dana naziva se subkronično i kroničnim izlaganjem organizma otrovnim tvarima smatra se onno koje
traje duže od 90 dana.

Štetni učinci na organizam koji se javljaju kao posljedica kronične izloženosti ne javljaju se odmah i može
im biti potrebno vremena da postanu očiti. Tipični simptomi i stanja koja se mogu javiti prilikom
kroničnog izlaganja organizma otrovnim tvarima su: rak, ostečenje bubrega, oštećenje mozga, oštečenje
drugih organa itd.