PRIPREMA ZA NASTAVNI SAT ( 15 )

Škola: Nastavnik:
Razred: VII Datum: _______________
Nastavni predmet: Islamska vjeronauka
Nastavna tema: Ahlak
Nastavna jedinica: Iskrenost u riječima i djelima
Tip nastavnog sata: Obrada novog gradiva
Oblici nastavnog rada: Frontalni, individualni i grupni oblik rada.
Nastavne metode: Metoda usmenog izlaganja, metoda razgovora, tekstualna metoda, metoda rada sa
udžbenikom i drugim tekstom.
Nastavna sredstva: Tekstualna (udžbenik za VII razred, nastavni listići, članak iz udžbenika
„Vjeronauka za VIII razred); statična (grafo – folija); auditivna (živa riječ
nastavnika i učenika).
Ciljevi nastavnog sata
Duhovni: Cilj sata je da učenici shvate da je svrha stvaranja ljudi, između ostalog da izgrade
međusobnu ljubav u ime Allaha, dž.š., tj. da se u Njegovo ime međusobno pomažu u bilo
kom pogledu.
Odgojni: Usvajanje moralnih i intelektualnih vrijednosti. Formiranje i razvijanje iskrene
ljubavi i osjećaja bratstva u vjeri i međusobnog pomaganja, jer islam ne dopušta da
musliman bude neiskren.
Obrazovni: Da učenici prošire znanje o ahlaku i iskrenosti.
Funkcionalni: Razvijati sposobnosti kreativnog razmišljanja i zaključivanja. Osposobiti učenike da
budu iskreni jer Uzvišeni Allah je usadio u čovjekovo biće iskrenost.

STRUKTURA ČASA

UVODNI DIO
Es – selamu alejkum!
Poznato vam je da je Uzvišeni Allah odredio dužnosti koje trebamo izvršavati prema
roditeljima, rodbini, komšijama itd. Ko će mi reći šta smo dužni izvršavati prema roditeljima? (biti
poslušan, činiti im dobročinstvo, cijeniti njihovu vrijednost itd.)
Između ostalih spomenuo sam i dužnosti prema rodbini. Zna li neko šta smo to dužni prema rodbini?
(da volimo svoju rodbinu, da je poštujemo, pomažemo, pazimo, da je redovno posjećujemo, također
smo dužni izmiriti zavađenu rodbinu itd.)
Najava cilja sata
Danas ćemo obraditi lekciju koja je u uskoj vezi sa onim što smo dosad ponovili. Lekcija nosi
naziv:
„ISKRENOS U RIJEČIMA I DJELIMA“
GLAVNI DIO
O vjernici, bojte se Allaha i budite sa onima koji su iskreni!” (Et-Tevbe, 119)
Mnogi shvataju istinoljubivost isključivo kao iskrenost jezika. Međutim, istinoljubivost je opći pravac
i jedna od odlika muslimanske ličnosti u vanjštini i nutrini, riječima i djelima…
Istinoljubivost u nošenju vjere
Da bi čovjekovo ispovijedanje vjere bilo ispravno, mora biti sazdano na iskrenosti prema Allahu dž.š.,
a ne na dvoličnjaštvu i laži. Zato je istinoljubivost u Kur’anu stavljena u suprotan položaj
dvoličnjaštvu (nifak): “Da Allah nagradi iskrene za njihovu iskrenost, a da, ako hoće, stavi na muke
licemjere ili da im oprosti.” (El-Ahzab, 24)
Neophodno je da sa vanjskim formalnim ispoljavanjem islama postoji i unutrašnje vjerovanje – iman.
Neophodno je imati ispravno uvjerenje u Allaha, Sudnji dan, meleke, Knjige i vjerovjesnike.
Vanjski vid upute mora biti u suglasju sa nutrinskom uputom-dušom.
Ovdje se, upravo, pokazuje jedna od skrivenih šejtanovih zamki koji da’iju nagovara da ostavi neka
dobra vanjska djela s dokazom da njegova nutrina nije takva, govoreći mu: “ Ne čini to i to kako ljudi
tobom ne bi bili obmanuti!” Ovo je sigurno velika greška.
Zapravo, dobro djelo koje obavljaš svojim dijelovima tijela je uzrok ispravnosti i iskrenosti tvoga srca
sve dok ga ne činiš iz pretvaranja, prestiža ili prevare vjernika.
Iskrenost u riječima
Iskrenost u riječima jasno odražava ličnost, čestitost, oštroumnost i plemenitost. Laži će pribjeći
samo nesretnik, nevoljnik i slabi autoritet. Ispravna prirodna urođenost (fitra) prezire i kudi laž. Zato
su Nebeske objave jedinstvene u zabrani i osudi laži.
Šta tek misliš o da’iji? Da li je pojmljivo da od njega proiziđe laž?
Uvjeren sam, Allahovom voljom, da možemo reći: “Ne!”
Ali...
Imamo da’ija koji se uveliko koriste simulacijama (et-tevrije) tako što često govore ono što ne misle.
Kasnije se otkrije da su, ustvari, ljudi pogrešno shvatili i da’ije bivaju optužene za laž. Preveliko
korištenje simulacija vodi u toleranciju prema nekim “manjim lažima” s opravdanjem da su one radi
opće koristi! Zato, dobro se pripazimo!
Da’ijo, kada te situacija natjera da upotrijebiš laž, nemoj to činiti! Sjeti se riječi Ebu Sufjana kada je
pred Heraklom upitan o Allahovom Poslaniku s.a.v.s., pa je rekao: “Tako mi Allaha, da se toga dana
nisam stidio da se od mene prenese laž, slagao bih!”
Ovaj čovjek, iako je tada bio sljedbenik paganstva, i pored velike potrebe za laži, nije se usudio slagati
iz bojazni da se ta laž ne prenese od njega ili da ga kasnije njome obrukaju. Znamo da je danas čast
da’ija postala meta mnogih strijela. Zato je dužnost da’ije da zatvore vrata sa kojih vjetar dolazi, kako
bi živjeli u miru i spokoju!
Iskrenost u djelima
Djela insana moraju biti iskrena, radi Allaha Uzvišenog, i čista od pretvaranja i želje za renomeom.
“Ko žudi da od Gospodara svoga lijepo bude primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se
Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!” (El-Kehf, 110) “Da bi vas iskušao koji od vas će
bolje postupati.” (El-Mulk, 2)
El-Fudajl ibn Ijad kaže: “Koji od vas će bolje postupati.”, tj. ko je iskreniji i precizniji.
Rečeno je: “Ebu Ali, šta znači iskreniji i precizniji?”
Odgovori: “Ako je djelo iskreno, a ne bude precizno (u skladu sa Kur’anom i Sunnetom) neće biti
primljeno. Ako je precizno, a nije iskreno, također, neće biti primljeno. Djelo nije valjano dok ne bude
iskreno i precizno.”
Iskrenost u djelima podrazumijeva jasnost i izbjegavanje svake nejasnoće i obmane.
Ebu Davud i En-Nesai prenose da je Osman ibn Affan r.a. došao Allahovom Poslaniku s.a.v.s. sa
Abdullahom ibn Sa’dom ibn Ebis-Serhom čija je krv bila već proglašena dozvoljenom. Abdullah reče:
“Allahov Vjerovjesniče, uzmi prisegu od mene?”
Allahov Poslanik s.a.v.s. je podigao glavu i tri puta ga pogledao odbijajući da od uzme prisegu. Ali,
poslije trećeg puta ju je uzeo a zatim došao ashabima i rekao: “Zar nije od vas bilo sposobnog čovjeka
koji bi ustao, kada sam odbio uzeti prisegu, pa da ga ubije?”
Odgovoriše: “Ne znamo, Allahov Poslaniče, šta u sebi kriješ! Zašto nam svojim očima nisi dao znak?”
Tada Allahov Poslanik s.a.v.s. reče: “Nijednom vjerovjesniku nije potrebno da ima prevarantske oči.”
Do ove granice je bila iskrenost djela Poslanika s.a.v.s.. Nije bio zadovoljan da njegov okorjeli
neprijatelj, kojem je već krv bila proglašena dozvoljenom, bude ubijen tajnovito putem namigivanja
okom! Zato ga mnogobošci na početku islamskog poziva nisu mogli optužiti za laž, nego su govorili
da je pjesnik, vračar, luđak, a ljudi im nisu vjerovali. Kada su izgubili kormilo razuma i kada su se sve
spletke pokazale nemoćnim, povikali su: “Lažov!” Ali, teško im je ko mogao povjerovati!
Prenosi Et-Tirmizi od Abdullaha ibn Selama r.a. da je rekao: “Kada je Vjerovjesnik s.a.v.s. došao u
Medinu, ljudi su mu pohrlili. Govoreno je: “Došao je Allahov Poslanik s.a.v.s.! Došao je Allahov
Poslanik s.a.v.s.! Došao je Allahov Poslanik s.a.v.s.!” Dođoh i ja sa nekim ljudima da ga vidim. Kada
sam mogao izravno pogledati njegovo lice, uočio sam da to nije lice kakvog lažova. Prvo što je
progovorio bilo je: “ O ljudi, širite selam, hranite gladne, klanjajte dok drugi spavaju, ući ćete u
Džennet mirno.”
Iskrenost Allahovog Poslanika s.a.v.s. je prelazila sa srca na jezik, a zatim na ostale dijelove tijela, a
posebno se isticala na njegovom plemenitom licu. Ko god bi pogledao u njegovu svijetlu i
nepatvorenu pojavu, pročitao bi na njoj iskrenost i spoznao da njegovo lice nije lice lažova.
Mi smo u potrebi za vrstom da’ija koji daju prednost iskrenosti u svojim riječima i djelima, tako da
istinoljubivost postane unutrašnji osjećaj koji kruži tjelesnim žilama i zrači sa njihovih lica. Kada ih
ljudi ugledaju trebaju reći: “Ovo nisu lica lažova!”
Također, mi smo u potrebi za da’ijama koji se uljepšavaju lijepim ponašanjem, koji se ustručavaju sebi
davati prednost i druge potcjenjivati, koji su staloženi i umjerenog govora u svim situacijama tako da
to ljudi uoče i kažu: “Ovo je vjerovjesnički moral!”
Naša iskrenost u nošenju tereta ovog islamskog poziva (da’va) privlači ljude da prihvate dini-islam.
Ne priliči nam da budemo kao pozorišni glumci koji se pred ljudima pojavljuju u nestvarnoj formi.
Ovakvi se veoma brzo otkriju i ljudi se od njih udalje.
Prenosi se za jednog od Ispravnih prethodnika da je prilikom svog vaza znao rasplakati ljude, tako da
se začuju i zavladaju raznoliki jecaji. Nekada bi na predavanju govorio neko ko je imao više znanja i
bi ljepšeg jezičkog izraza, ali se srca ne bi pokrenula i oči ne bi zasuzile!
Njegov sin ga je upitao o tome, pa on odgovori: “O sinko, nije ista iznajmljena i uistinu smrću
pogođena narikača!”
Stoga, najbolje sredstvo za uspjeh da’ije je iskrenost u nošenju da’ve i svesrdno zalaganje na tom putu.
Iskrenost u riječima i djelima mora biti pravac i osnovna karakteristika da’ije. Nisu važne slatke i
prefinjene riječi, iako su potrebne, koliko je važnije da posjedujemo iskrenost. Da’ija mora biti
potpuno psihički staložen i govoriti uz trud i zalaganje.
Davno je rečeno: “Kada riječ izađe iz srca - pređe u srce, a kada izađe s jezika dopre samo do ušiju!”
Iskrenost se sastoji iz sljedeća tri elementa: srca (misli i osjećaji), riječi i djela. Iskren je onaj ko, nešto
što misli svojim mislima i osjeća svojim srcem, to isto govori svojim riječima i to isto potvrđuje
svojim djelima. Da bi se postigla iskrenost sva tri elementa moraju biti prisutni, odnosno i misli i riječi
i djela moraju biti usklađeni. Naprotiv ako neko jedno govori a drugo misli i radi, takva osoba je
neiskrena, odnosno licemjerna i dvolična.
Srce je mjesto gdje se formira namjera (nijjet), a znamo da se upravo prema nijjetu mjeri vrijednost
svih ljudskih djela. Prema tome iskrenost se formira u srcu, a potvrđuje djelima. U ovom odnosu srce
ima prioritetni značaj, ono je centar iskrenosti. To dokazuje Allahovo dž.š. dopuštenje da ga vjernici u
ekstremno teškim situacijama mogu čak i negirati svojim riječima i "djelima", ali im srce mora ostati
čvrsto u vjeri:
Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran a srce mu
ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba
Allahova i njih čeka patnja velika. (16:106)
Vidi se dakle da je vjernik onaj ko iz prisile riječima i djelima negira Allaha dž.š., ali Ga svojim srcem
čvrsto i nepokolebljivo vjeruje, a da je nevjernik onaj ko je u svom srcu zadovoljan svojim
nevjerovanjem. Ovdje isto tako imamo primjer munafika, oni jezikom izražavaju svoju "vjeru" i
djelima je formalno sprovode (klanjaju salat, poste i ostalo), ali su u svojim srcima neprijatelji. Takvi
govore riječi i čine djela koja pripadaju Islamu samo iz pretvaranja i to u želji da tim putem ostvare
neku ovozemaljsku korist.
Prema tome iskren je i jak u vjeri samo onaj ko vjeruje svojim srcem i tu vjeru potvrđuje svojim
riječima i svojim djelima. Slabiji od ovoga je onaj ko vjeruje srcem, ali iz straha od neke opasnosti to
ne potvrđuje svojim riječima i djelima (ovakav nije ni kafir ni munafik, već se Šerijatski smatra
vjernikom zato što koristi olakšicu koju je Allah dž.š. gore navedenim Ajetom, iz Milosti Svoje, dao
vjernicima). A onaj ko ne vjeruje niti svojim srcem, niti riječima, niti djelima, takav se smatra kafirom,
dok onaj koji srcem ne vjeruje, a svojim riječima i nekim formalnim djelima "izražava" vjeru, kako bi
se time okoristio, jeste munafik (dvoličnjak).
Znači onaj ko želi da bude iskren u svojoj vjeri, on mora nastojati da stalno čisti svoje srce, tako što će
nastojati da se "punim srcem" obraća Allahu dž.š. spominjući Ga (Zikrullah) i upućujući Mu dove; da
"punim srcem" obavlja propisane ibadete (Salat, Zekat, Post i dr.); da nastoji ono što pročita u Kur’anu
"srcem osjetiti i proživjeti" i da nastoji da to odmah i sprovede u djelo; da "iz srca" voli i čini sve ono
što je lijepo i dobro i što Allah dž.š. voli, odnosno da "iz srca" mrzi i ne čini sve ono što je ružno i zlo,
i što Allah dž.š. mrzi, i prema mogućnostima se protiv toga bori. Samo ovim i ovakvim putem se
ostvaruje iskrenost, čisti i razvija srce i usavršava vjera. Dokaz za ovu tvrdnju su, između ostalih,
sljedeći Ajeti:
Zar je isti onaj čija je prsa Allah raširio, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga? Teško onima čija su
srca neosjetljiva kada se spomene Allah, oni su u pravoj zabludi! (39:22)
Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu, sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih
podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca
njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga
Allah dž.š. ostavi uzabludi niko na pravi put neće moći uputiti. (39:23)
To su ti vjerovjesnici koje je Allah Milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje Smo sa
Nuhom nosili i potomci Ibrahimovi i Israilovi i onih koje Smo uputili i odabrali. Kad bi im se Ajeti
Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu (salat)
ostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći. (19:58,59)
I kunem se rumenilom večernjim i noći i onim što ona tamom obavije i mjesecom punim – vi ćete
sigurno na sve teže i teže prilike nailaziti! Pa šta im je, zašto neće da vjeruju i zašto, kad im se Kur’an
čita, na tle licem ne padaju?! (84:16-21)
Iz ovih Ajeta jasno se vidi da su srce, sedžda i suze iz očiju znakovi pravih mu’mina, odnosno
drugačije rečeno mu’mini ne mogu biti neosjetljivi na Kur’an. Iz toga se izvlači pouka da je - Kur’an
posmatrati kao običnu knjigu čiji tekst ne dojmi više nego li tekst bilo koje druge "zemaljske" knjige –
jedno svojstvo munafika. Ovdje se izvlači još jedna pouka, naime Ajeti 19:58-59 i 84:16-21 spadaju u
grupu od 14 Ajeta u Kur’anu kod kojih se čini sedžda i to zato što je Resulullah uvijek činio seždu
neposredno pošto bi ih proučio. Kada se pogledaju ti Ajeti da se primijetiti da se u mnogima od njih
spominje sedžda. Resulullah bi dakle, kad bi u tim Ajetima proučio riječ "sedžda", odmah ustajao i
sedždu i činio. Odavde se jasno vidi da su Resulullah i ashabi nastojali da odmah i ne odgađajući,
neposredno i konkretno sprovode kur’anske ajete u djelo. Ovo potvrđuju i vjerodostojne predaje od
ashaba u kojima se kaže da oni nisu nikada išli na učenje narednog dijela Kur’ana dok prethodni ne bi
shvatili i potpuno primijenili. Islam je način života a Kur’an je udžbenik života.
Na ovom putu mora se istrajati čitav život, a to sigurno znači da ćemo se susretati na tom putu sa
prokletim iblisom i njegovim vojskama koji nastoje da nas skrenu sa tog puta ili na njemu zaustave.
Znači moramo se protiv njih boriti i istrajati u toj borbi sve do smrti (edžela). Tako dolazimo do trećeg
elementa suštine islama, a to je borba protiv samog sebe.

ZAVRŠNI DIO
Allah dž.š. kaže: „O vjernici bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni“.
Ponavljanje nastavne jedinice kroz pitanja.
Razgovor sa učenicima o ovim dole rečenicama.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj u čijem si društvu najrahatniji, onaj kojeg voliš i cijeniš kao samog
sebe.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji primi tvoje izvinjenje, oprosti ti kad pogriješiš, zauzme tvoje
mjesto kad si odsutan.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji o tebi uvijek dobro misli, kad pogriješiš on nađe izgovor za tvoju
grešku i kaže sebi:" sigurno nije time mislio ništa loše"!
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji ne vjeruje drugima kad loše govore o tebi, već te odmah o tome
pita da čuje tvoje mišljenje.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji se brine za tebe, tvoju porodicu, tvoju djecu, tvoju imovinu.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji je s tobom u dobru i u zlu, u sreći i nesreći, u bogatstvu i u
siromaštvu.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji te nasamo savjetuje kad vidi neku tvoju lošu osobinu, podrzi te
uvijek u dobru i pomogne ti u tome.
ISKRENI PRIJATELJ ti uvijek želi samo dobro.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji ti napravi mjesto da sjedneš na sijelu, nazove ti Selam kada te
sretne, požuri da ti pomogne kad ti je pomoć potrebna.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji te se uvijek sjeti u dovi bez da to od njega traziš.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj ko te voli u ime Allaha, bez ovosvjetske potrebe.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj od čijeg se bontona, znanja, društva možeš okoristiti.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji te po dobru spominje pred drugima, onaj čijim se prijateljsvom
ponosiš i nikad se ne stidiš njegovog društva i prijateljstva.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj ko se obraduje da ti može učiniti uslugu, uvijek požuri da ti pomogne
ne ocekujući od tebe ništa zauzvrat.
ISKRENI PRIJATELJ je onaj koji ti želi isto što i sebi.
MOŽEŠ LI REĆI DA IMAS ISKRENOG PRIJATELJA?
DA LI SI TI NEKOME ISKRENI PRIJATELJ?