TJELESNI I ZDRAVSTVENI ODGOJ - SPORT

(SEMINAR – FUDBAL/NOGOMET)

Učenik: Vildana Alajbegović

Predmetni profesor: Prof. Alma Jakić
Sarajevo, 2023. God
 VJEŠTINE KOMUNIKACIJE U MEDICINI

Šta sve to čini dobrog medicinskog radnika? Pored izvrsnog znanja, ogromnog iskustva i
želje za radom, pravi dobar ljekar mora imati jako dobro izražene komunikacijske vještine.
Komunikacija je osnovno sredstvo za uspostavu saradnje među članovima ljekarskog tima u
provođenju zdravstvene zaštite. Osnovni preduslov za kvalitetnu komunikaciju među
članovima zdravstvenog tima je postojanje dvosmjerne komunikacije u kojoj članovi tima
šalju i primaju poruke te mogu dobiti pozitivne ili negativne povratne informacije. Upravo
zbog ovih razloga, pitanje kvaliteta komunikacije između medicinskih radnika je krucijalno.
Komunikacijske vještine su vještine komuniciranja sa drugim ljudima sa i bez riječi, kroz
izraze lica, gesti, govora tijela i slika. Ako se tokom života ove vještine skladno razvijaju,
postat će to ključ za uspostavljanje svih međuljudskih odnosa, samim tim i kompleksnih
odnosa sa pacijentima. Brojnim je istraživanjima dokazano da su komunikacijske vještine
povezane s ishodom liječenja, uključujući bolesnikovo zadovoljstvo liječenjem, njegovomu
saradnjom, te tada pacijenti imaju manju incidenciju pritužbi zbog ljekarskih pogrešaka.
Iskustvo ili talent nisu dovoljni zaos iguravanje optimalne komunikacije ljekar – bolesnik –
obitelj. Postoje oni koji su više ili manje talentovani, vještiji ili manje vješti u komunikaciji,
ali ohrabruje što se učenjem može postati bolji komunikator u medicini. Brojne se spoznaje u
medicini mijenjaju, ali ono što će uvijek opstati jest odnos između ljekara i bolesnika kao
jedan od najsloženijih odnosa među ljudima općenito, a on počinje i završava
komunikacijom. Vrijeme tradicionalne medicine i u Bosni i Hercegovini je na zalasku,
paternalistički odnos u kojemu je ljekar bio sveznajući i o svemu odlučivao polako će
postajati prošlost, a ljekar i bolesnik sve više će ulaziti u partnerski odnos suodlučivanja i
suodgovornosti. Proces je to u kome će komunikacijski obrasci odnosa s bolesnikom i
njegovom porodicom, te komunikacijom unutar zdravstvenog tima biti preduslov zajedničkog
uspjeha i ishoda. Prvi dojam važan je za uspostavljanje međuljudskog odnosa, a upravo o
međuljudskim odnosima ovisi i uspješnost saradnje bolesnika u liječenju. Ako ljekari
pacijentima pristupaju s jako udaljenim i različitim tumačenjima ili pretpostavkama, nerijetko
može doći do nesporazuma. Veliko značenje za uspješnu komunikaciju imaju osobine i
sposobnosti ljekara kao pomagača – empatija, srdačnost, iskrenost, dosljednost, poštovanje i
prihvatanje bolesnika. Ljekar mora pružiti priliku bolesniku da izrazi vlastito mišljenje i
sudjeluje u donošenju odluka. Zdravstveni radnik u relaciji sa bolesnikom mora uvažiti
činjenicu da ne liječi bolest, nego bolesnu osobu. Stoga mora dobro upoznati historiju razvoja
i života svog bolesnika, upoznati i procijeniti njegova unutrašnja osjećanja, ali i znati o
bitnim i važnim vanjskim događajima, te utjecajima za bolesnika. Baš zbog toga bolesnici
koji su u fazi životnih trauma – ljuti, depresivni , iracionalni ili imaju nerealnu sliku o svome
tijelu prije zahvata moraju otvoreno pričati sa svojim ljekarom jer je moguće da nisu spremni
za zahvat. Postoje nezreli obrambeni mehanizmi koje ljudi koriste kako bi umanjili stres u
teškim životnim situacijama. Projekcija je obrambeni mehanizam pomicanja vlastite krivice
na drugu osobu tako da pacijent koji je ljut zbog nečega u svome životu svoju ljutnju pripiše
lošem radu ljekara. Također ukoliko se pacijent ne pridržava uputa – puši, pije alkohol, ne
koristi preparate koje je ljekar propisao i ne dolazi na kontrole, a kasnije posljedice na
zdravlje pripisuje ljekaru tada opet govorimo o „projekciji“. Ukoliko je pacijent ljut na blisku
osobu koja ga je povrijedila, a svoju ljutnju prenosi na ljekara kroz arogantno ponašanje onda
govorimo o obrambenom mehanizmu koji se zove „premještanje“. Otvorena komunikacija je
bitna kako bi i ljekar mogao steći povjerenje u pacijenta. Ona je bitna i iz razloga da se
razjasne sve, pa i najmanje dileme vezane uz svaki operativni zahvat kako bi pacijent imao
potpuno razumijevanje o svim implikacijima operativnog zahvata te kako bi mogao znati što
će se dešavati s njegovim tijelom nakon operacije. Bitno je da pacijent razumije kako smo svi
mi različiti, pa tako i naša tijela različito reagiraju nakon hirurških zahvata. Kako bi pacijent
imao povjerenje u ljekara prvo mora imati povjerenje u samoga sebe – biti siguran u svoju
odluku te biti disciplinirana i stabilna ličnost. Ljekar mora imati osjećaj da mu pacijent
vjeruje i da ga poštuje. Mora osjećati da je pacijent iskren i da potpuno otvoreno priča s njim
te da je pacijent poslušna, stabilna i disciplinirana osoba koja će se pridržavati uputa i savjeta
koji je ljekar propisao prije i poslije zahvata te redovito dolaziti na kontrole. Odnos ljekara i
pacijenta je u biti odnos dugoročnog povjerenja i suradnje pri čemu ljekar na povjerenje
pacijenta odgovara maksimalnom pažnjom pacijentu, što na kraju rezultira obostranim
zadovoljstvom. Nerijetko ljekari dolaze u vrlo neugodne situacije, te se mogu susresti sa
različitim tipovima pacijenata među kojima su i oni agresivni. U takvim situacijama
medicinsko osoblje mora ostati mirno i pacijenta mirnim glasom uvjeriti da terapeutski odnos
neće biti prekinut zbog toga što se desilo. Kada pacijentova reakcija prelazi granice dobre
komunikacije i šteti liječenju, ljekar mora upozoriti mirno pacijenta da to nije prihvatljivo i
tada mora postaviti određene norme koje pacijent treba da poštuje u budućnosti. Mnoga
istraživanja pokazala su da je poznavanje komunikacijskih vještina među ljekarima prilično
oskudno, što rezultira neefikasnom komunikacijom koja šteti i ljekarima, a ponajprije
bolesnicima. Stoga se u zapadnim zemljama već dugi niz godina provode detaljno razrađeni
programi edukacije u svrhu razvoja komunikacijskih vještina već na samom početku studija
medicine kojima je cilj provoditi kontinuirano usavršavanje ljekara kroz cijeli njihov radni
vijek, a odnedavno se slični programi uvode i u Bosni i Hercegovini. Iako su se mnoga

istraživanja bavila procjenom efikasnosti navedenih programa, ipak je takav pristup edukaciji

u većini zemalja svijeta još u povojima, pa je potrebno još mnogo znanstvenog rada i

usavršavanja metoda kako bi se pronašao najefektivniji način usađivanja znanja i vještina

efektivne komunikacije u svakodnevnu medicinsku praksu.