SREDNJOVJEKOVNI ROMAN

RUMANAC TROJSKI, ALEKSANDRIDA

U srednjem vijeku roman se pisao u stihu, a tematika mu je bila obično

uzvišena, viteška ili antička. To su značajke srednjovjekovnog romana.

Najpoznatiji srednjovjekovni romani su: “Aleksandrida” čija je tema bila

život Aleksandra Velikog, “Roman o Tristanu i Izoldi” te “Rumanac Trojski”
čija je tema bila Troja.

Hrvatska se pridružuje europskom trendu uživanja u viteškim

pustolovinama. Neki od najpopularnijih srednjovjekvonih romana dobili su i
hrvatsku inačicu – Rumanac trojski kajkavizirana je inačica glasovite
Homerove priče o Trojanskom ratu, a Aleksandrida roman o pustolovinama
Aleksandra Velikog

RUMANAC TROJSKI
Tekst je sačuvan u nekoliko različitih verzija, a najstarije potječu iz 15. i 17.
stoljeća.

Autorstvo nije poznato, a tekst je zabilježen u glagoljskom rukopisu

Petrisovom zborniku.

Postoje različite redakcije teksta na hrvatskom, srpskom, srednjebugarskom

i ruskom jeziku.

Tema:

Glavna tema romana je Trojanski rat, poznat iz grčke mitologije, ali

interpretiran kroz slovensku književnost.

Autorstvo i povijest: Roman je zabilježen u glagoljskom rukopisu

Petrisovom zborniku, ali autorstvo nije poznato. Tekst se pojavljuje u
nekoliko različitih verzija koje datiraju iz 15. i 17. stoljeća. Postoje i različite
redakcije teksta na hrvatskom, srpskom, srednjebugarskom i ruskom jeziku.

Sadržaj i radnja: Priča se fokusira na Trojanski rat i događaje koji su mu

prethodili i pratili. Prikazuje genealogiju obitelji kralja Prijamuša, s nizom
nasljednika koji su gradili i branili Troju. Posebno je naglašena otmica
Helene od strane Parisa, koja je izazvala rat između Grka i Trojana. Roman
prati i sudbine poznatih likova poput Hektora, Ahila, Menelausa i Helene.

Motivi i teme: U tekstu se javljaju razni motivi i teme, uključujući

proročanstva i snove koji predviđaju buduće događaje, genealošku
pripovijest kao središnju temu, otmicu Helene kao pokretački događaj rata,
junake i junakinje koji se suočavaju s moralnim dilemama i lukavstvo u ratu.

Stil i jezik: Roman je zabilježen u glagoljskom pismu, što mu daje

autentičnost i povijesnu vrijednost. Narativna struktura slijedi kronološki
slijed događaja, omogućujući čitatelju da prati razvoj radnje i likova. Jezik je
arhaičan i bogat, odražavajući stil srednjovjekovne književnosti.

Recepcija i značaj: Tekst ima značajnu ulogu u proučavanju

srednjovjekovne slovenske književnosti i interpretaciji antičkih mitova u
slovenskom kontekstu. Osim toga, pruža uvid u kulturnu raznolikost i
razmjenu među različitim slovenskim narodima i jezicima.

ALEKSANDRIDA
Srednjovjekovni roman o Aleksandru Velikomu i njegovu osvajanju svijeta

Priča o Aleksandru započinje opisom neobičnih okolnosti njegova začeća. U

romanu on je biološki sin Olimpije, supruge Makedonskog kralja Filipa i
odbjeglog egipatskog cara, zvjezdoznanca i čarobnjaka Nektenaba. Lijep je,
pametan (učitelj mu je Arištotil), spretan u borbi, odlučan i plemenit. Nakon
smrti zakonitog oca, kralja Filipa, postao je makedonski kralj i započeo
osvajanja: Atenu, Rim, Englesku. Svladao je čovjekolike zvijeri, krilate žene i
dvoglave zmije. Potom je pokorio Sredozemlje, Troju, Izrael, Egipat, Babilon
i Perziju. Nakon što je Darije ubijen i perzijska vojska poražena oženio je
Darijevu kćerku Roksanu.

Na primjer, u Aleksandridi navodi se da kada je poslije teških, kvravih borbi i

spletki Aleksandar iz sukoba s perzijskom carem Darijem III. izišao ne samo
kao fizički, već i moralni pobjednik, ovaj mu je na oproštaju s ovozemljskim
životom prepustio ruku svoje kćeri kojom se Aleksandar potom oženio.
Ženidba Alaksandra s Darijevom kćeri nije upitna kao povijesna činjenica, ali
se u romanu kao ta najljepša žena u svome kraju (ne samo po vanjštini, već
i po dobroti i unutarnjoj ljepoti) navodi Roksanda.
Na kraju djela, koje govori o Aleksandrovoj smrti, Roksanda se ubija ne
mogavši zamisliti svoj život bez njega, a njegovu ubojicu, Vrionuša
(dvorjanin koji ga je otrovao jer mu nije prepustio vlast nad Makedonijom),
ubija njegov znameniti konj Bukefal koji je zaplakao kao čovjek, a onda
skočio i odgrizao Vrionušu glavu.