Šansona 45 jezika

Stranica Razgovor Čitaj Uredi Uredi kôd Vidi povijest Pomagala

Šansona (Chanson) je izvorno pučka umjetnost. S vremenom je postala snažnom industrijom 20. stoljeća između
dva svjetska rata, da bi se, posebno iza Drugog, preobrazila u glazbenu vrstu nadahnute
sprege pjesnika, skladatelja i interpreta, ili interpreta-skladatelja i pisaca vlastitih pjesama. Ta se umjetnička forma
najsnažnije razvila u Francuskoj, kolijevci europske šansone, pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća.

Šansona je komentator zbivanja i suptilni dnevnik o vlastitoj sudbini, često je kritički i pronicljivi promatrač svega
što se zbiva u društvu u vrijeme nastanka pojedine pjesme. Njezina su lica mnogostruka: od izrazito artističko-
umjetničkog do onog jednostavnijeg, popularnog koje se obraća svim ljudima na jednako razumljiv način. Toj su
klimi posebno pogodovali procvat industrije ploča i otvaranje brojnih glazbenih dvorana za javne nastupe pjevača
već u doba iza Prvoga svjetskog rata, kada se život nakon ratnih trauma vratio na ulice i u javni prostor.

Povijest [ uredi | uredi kôd ]

U Francuskoj je tradicija ove glazbene vrste dugovječna. Traje još od Srednjega vijeka, trubadura i trouvera 13.
stoljeća, a obnovit će se snažno u 18. i 19. stoljeću. Već 1770. u Parizu se otvaraju preteče kasnijih music-hallova
- café-concerti, u kojima su nastupali pjevači, glumci i akrobati. U drugoj polovici 19. stoljeća ta mjesta postaju
pravom operom naroda i živim teatrom. Pjeva se posvuda - na ulici, na javnim trgovima, u café-concertima. Iz te
tradicije izići će Maurice Chevalier i Édith Piaf.

Iz tradicije šansona pretežno socijalnog izraza jednog Aristidea Bruanta (1851. – 1925.), koji u modu uvodi
naturalističku protestnu šansonu, neuvijenog i direktnog izričaja, izići će duhovni svijet jednog Georgesa
Brassensa ili Léa Ferréa.

Kad se na Montmartreu se 1881. otvara lokal Le Chat Noir (Crna mačka) kao prvi europski kabaret modernoga
stila - okupljalište bohema, pjesnika i slikara, tamo zalaze novi umjetnici toga doba: pisci Edgar Allan Poe, Émile
Zola, Alexandre Dumas-sin, slikari Henri de Toulouse-Lautrec, kompozitor Claude Debussy i drugi. U prizemlju je
bila i galerija slika, a u kabareu rano počinje nastupati Aristide Bruant pjevajući svoje kritičke i socijalno
angažirane šansone, postavši muzom slikara i pjesnika.

Nezaboravna Lucienne Boyer i njezina pjesma Parlez-moi d`amour postala je sinonimom Pariza kao grada
ljubavi. Napisana je još davne 1923. godine, ali Boyer ju je kreirala kao šansonu tek 1930. Bila je to ujedno prva
pjesma čija je ploča te iste 1930. okrunjena slavnom francuskom nagradom Grand Prix.

Oko tridesetih godina prošlog stoljeća s pojavom zvučnog filma kinodvorane će malo po malo zamijeniti music-
hallove, ali šansona će se i dalje snažno razvijati zahvaljujući razvitku novog medija - radio-difuzije, te će se
mnogo slušati preko mnogih državnih i privatnih radiostanica.

Charles Trenet će postati ocem poetske šansone i pretečom svih kasnijih autora-kompozitora i interpreta vlastitih
pjesama, što će biti bitnim obilježjem francuske artističke šansone. Mnogo se sluša jazz koji utječe na
šansonu. Josephine Baker osvaja pariške pozornice, tu su naravno i Trenet, Yves Montand, Gilbert
Bécaud, Charles Aznavour, zatim Boris Vian i Serge Gainsbourg i mnogi drugi autori, često inspirirani jazzističkim
ritmovima.