ZDRAVSTVENAETIKA

ETIČKI ASPEKTI POBAČAJA

 Abortus ili vještački prekid trudnoće podrazumjeva
namjeran prekid trudnoće kao neželjenog stanja, prije
svega voljom trudnice.

Abortus arteficialis predstavlja jednu od velikih dilema

savremene medicine i sa medicinskoetičkog i sa
medicinskopravnog aspekta.
 Mišljenja da embrion i fetus ne spadaju u istu
kategoriju kao i druga ljudska bića dovelo je do
utilitarističkog stava da mogu biti ubijeni ako to
donosi značajnu korist drugim ljudima, ne samo ako
život trudnice zavisi od toga.

Ovaj stav je uslovio kriterijum vijabilnosti –

sposobnosti da plod živi po napuštanju materice.
Kriterijum vijabilnosti je izazvao brojne nedoumice
obzirom na različite stadijume embrionalnog razvoja
jer se sa razvojem medicinskih tehnika i tehnologija
ta starost pomjera.
Danas je moguće održati fetus dugo živim.
 Originalan tekst deklaracije o medicinskom abor-
tusu, usvojene 1970. godine i dopunjene 1983.
godine u Veneciji
1. Prvi moralni princip ljekara je poštovanje
ljudskog života od njegovog samog početka.
2. Slučajevi u kojima su životni interesi majke u
sukobu sa životnim interesima njenog nerođenog
dijeteta dovode do dileme i pitanja da li trudnoća
treba da bude namjerno prekinuta.
3. Različiti odgovori na ovo pitanje rezultat su
razlika u stavovima prema životu nerođenog djeteta.
Ovo je stvar ličnih ubjeđenja i savjesti koje se
moraju poštovati.
4. Uloga medicinske profesije nije da donosi stavove
i pravila u bilo kojoj državi ili zajednici po ovom
pitanju, ali je naša dužnost da se trudimo da
obezbjedimo zaštitu naših pacijenata.
5. Prema tome, ukoliko Zakon dozvoljava
medicinski abortus, njega treba da izvrši
kompetentan ljekar u skladu sa odobrenjem
odgovarajućeg autoriteta.
6. Bez obzira na to što je ova izjava odobrena od
strane Generalne skupštine Svetskog medicinskog
udruženja, ona nije obavezna ni za jednog člana
Udruženja, ako je njegovo nacionalno udruženje nije
prihvatilo.
Istorijski posmatrano, stavovi prema vještačkom
prekidu trudnoće su bili promjenljivi.

Pobačaj se dopuštao u antičkoj Grčkoj dok plod ne

oživi, za muški plod 40 dana, a za ženski oko 60
(Aristotel).
Rimsko carstvo je imalo zakonom propisanu smrtnu
kaznu za vršioca abortusa u slučaju da žena tom
prilikom umre.
Kanonsko pravo je u pogledu vještačkog prekida
trudnoće bilo najoštrije, smatralo se da je pobačaj
ubistvo, te se predviđala smrtna kazna i za trudnicu i
saučesnike u pobačaju.
 Period renesanse je period početka liberalizovanog
stava prema pobačaju i pobačaj se dozvoljava
ukoliko je život trudnice ugrožen.

Mnoge religije smatraju da je pobačaj ubistvo pod

izgovorom: "Bog je stvoritelj života i jedino on ima
pravo da ga uzme", tako da se i danas u brojnim
zemljama ne samo osuđuje vještački prekid trudnoće
već i kontracepcija.
Shinto religija Japana smatra da život počinje tek
rođenjem i u toj zemlji nema medicinskoetičkih, a niti
medicinskopravnih dilema u pogledu prekida trudnoće
ili kontracepcije, i jedna i druga su dozvoljene.
Brojne zemlje danas u skladu sa Deklaracijom o
medicinskom abortusu, Svijetskog medicinskog
udruženja, dopuštaju abortus kao prevenciju
kriminalnih pobačaja da bi se žena zaštitila od
mogućih teških oštećenja svog tijela i zdravlja i
ugrožavanja sopstvenog života.
Stav prema vještačkom prekidu trudnoće – abortusu u našoj
zemlji je jasan i ljekar nema etičkih dilema jer i novi Ustav
reguliše da svaka žena ima neotuđivo pravo da samostalno
odlučuje o redosljedu i broju rađanja svoje djece.
Usklađeno sa tim principom uvažava se stav da se fetus,
pošto ne može opstati izvan majčine utrobe prvih mjeseci
trudnoće, smatra dijelom ženinog tijela i ona ima isključivo
pravo da odluči o njegovoj sudbini.
 Zakon liberalnije uređuje problem vještačkog prekida
trudnoće, uključujući i odredbe o kontracepciji, sterilizaciji i
veštačkom oplođenju. Prema tom zakonu, propisane su
indikacije vještačkog prekida za trudnoće starije od 10
nedelja, i to su: etičke, eugeničke i medicinske, znači ne
postoje više socijalne indikacije kao ranije.
Dakle, do 10. nedelje trudnoće je abortus prepušten slobodnoj
volji žene pod uslovom da nije maloljetna i da je mentalno
sposobna da o tome odluči.
 Naš zakon uvažava sljedeće indikacije za medicinski prekid
trudnoće:
1. Medicinske indikacije podrazumevaju postojanje u žene
oboljenja zbog kojih bi trudnoća i porođaj mogli ozbiljno
ugroziti njeno zdravlje i život, recimo srčane mane itd.
2. Etičke indikacije podrazumevaju situacije kada je trudnoća
nastala nekim pravno kriminalnim činom, recimo silovanjem,
obljubom nad nemoćnom osobom, nad maloljetnom osobom,
obljubom zloupotrebom položaja od strane muškarca i
incestom (rodoskvrnućem).
3. Eugeničke indikacije podrazumevaju biološko genetske
faktore koji oštećuju fetus zbog postojanja bolesti majke u
prva tri mjeseca trudnoće, dakle u organogenezi ploda.
 Ovakvo dijagnostikovanje bolesti majke u prva tri
mjeseca trudnoće pretpostavlja da će se dijete roditi
sa nekim teškim tjelesnim nedostatkom ili duševnim
oštećenjem, recimo zbog rubeole, malih boginja, u
primjene teratogenih lijekova, i neuroleptika, pa i
usled RH inkopatibilija.
 Abortus nikada nije bezazlena intervencija u
medicini, već naprotiv, znači moguće i komplikacije
sa nekada i tragičnim (letalnim) ishodom po majku.
Primera radi, pre nešto više od decenije stručna
medicinska literatura bilježi podatak da je u
Rumuniji frekventnost letalnih ishoda žena pri
abortusu 150 na 100.000 izvedenih prekida trudnoće
u zdravstvenim institucijama.