Professional Documents
Culture Documents
United Technologies,
Motorola,
General Motors,
Deutsche Bank i
British Airways.
Reg Revans (1907. – 2003.)
Začetnik akcijskog učenja
Ideju akcijskog učenja je
razvio Reg Revans (1907. –
2003.) u Engleskoj sredinom
20. stoljeća. Međutim,
počelo se šire primjenjivati
nakon što ga je Jack Welch
započeo koristiti u General
Electricu.
Marquardtov model akcijskog
učenja
Posljednjih dvadesetak
godina pojavili su se
različiti pristupi
akcijskom učenju, ali
model koji je postao
opće prihvaćen razvio
je Michael J. Marquardt
po kome je dobio ime.
Komponente Marquardtovog
modela
1. Problem (projekt, izazov, mogućnost,
sadržaj ili zadatak)
2. Akcijsko-učeća s skupina ili tim
3. Proces u kojem je naglasak postavljen
propitivanju i refleksivnom slušanju.
4. Akcija
5. Posvećenost učenju
6. Vođenje akcijskog učenja
Problem akcijskog učenja
Akcijsko učenje polazi od realnog problema čije
rješavanje je od vitalne važnosti za pojedinca, tim
i/ili organizaciju. Problem treba biti značajan,
urgentan i u nadležnosti skupine koja ga rješava. On
ujedno treba omogućiti skupini generiranje
mogućnosti učenja, stvaranje znanja i razvoj
individualnih, timskih i organizacijskih vještina.
Skupina se može usredotočiti na jedan ili više
problema koje su istakli članovi skupine.
Akcijsko-učeća skupina/tim
Idealno bi bilo da se skupina sastoji od četiri do
osam članova koji se bave rješavanjem problema za
koji nije jednostavno pronaći rješenje. Skupina treba
imati različito predznanje i iskustvo kako bi mogli
sagledati problem s različitih strana.
Ovisno o vrsti problema skupina se može sastojati
od volontera i zaposlenika, može biti sastavljena od
ljudi iz različitih odjela, organizacija ili profesija,
korisnika i davatelja usluga.
Proces propitivanja i refleksije
Akcijsko učenje se usredotočuje na prava
pitanja prije nego na prave odgovore, na ono
što netko ne zna kao i na ono što zna.
Akcijsko učenje započinje postavljanjem
pitanja kako bi se razjasnio problem.
Nastavlja se promišljanjem i identifikacijom
mogućih rješenja.
Tek na kraju se poduzima akcija.
Akcija
Članovi tima moraju biti ovlašteni za djelovanje ili
barem moraju biti sigurni da će njihove preporuke
biti ostvarene. Ako skupina samo daje preporuke, to
predstavlja gubljenje vremena, truda i kreativnosti.
Važno je da nakon djelovanja članovi tima dobiju
povratnu informaciju kako bi mogli ostvariti kritičku
refleksiju. Nakon akcije, akcijsko učenje započinje
preformulacijom problema i utvrđivanjem cilja, a tek
nakon toga pronalaženjem strategija i
poduzimanjem akcije.
Posvećenost učenju
Rješavanje organizacijskog problema pruža
neposrednu, kratkoročnu korist organizaciji.
Važnija, dugoročnija i višestruka korist je
učenje koje ostvaruje svaki član skupine,
skupina u cjelini i cijela organizacija. To
učenje ima veću važnost nego sama rješenja
do kojih će članovi skupine doći. Kako
skupina postaje vještija, tako će brže i bolje
rješavati novonastale probleme.
Vođenje akcijskog učenja
Vođenje je neophodno kako bi se skupina usredotočila
kako na važnost tako i na urgentnost rješavanja
problema. Voditelji akcijskog učenja pomaže članovima
tima promišljati svoje učenje i rješavanje problema. Kroz
različita pitanja voditelj potiče članove skupine na
promišljanje onoga što su čuli, preoblikovanje problema,
davanje povratnih informacija jedni drugima, planiranje i
djelovanje. Osim toga pomaže im da uoče na kojim se
pretpostavkama zasnivaju njihova uvjerenja i akcije te da
se usredotoče na ono što su postigli, na koje su
poteškoće naišli i kakve su implikacije cijelog procesa.
Uloga voditelja se može izmjenjivati između članova
skupine ili može biti stalna.
Osnovni principi akcijskog
učenja