LJUDSKO TIJELO KAO

VODIČ
 Prvi sustav koji je koristio ljudsko tijelo kao medij za
prijenos podataka razvijen je na MIT-u 1995. godine a
poznat je pod nazivom Personal Area Network (PAN).
PAN sustav se sastoji od odašiljača i prijamnika sa po
dvije elektrode od kojih je signalna elektroda pričvršćena
na ljudsko tijelo, a referentna elektroda usmjerena prema
okolini.
 Zimmerman et al. su primijetili da se u prisutnosti slabog
električnog polja ljudsko tijela ponaša kao vodič i
kapacitivno prenosi dio signala te da se povratni put
signala kapacitivno zatvara putem okoline (zrak i razni
drugi objekti u neposrednoj blizini prijamnika i
odašiljača). Elektrode odašiljača i prijamnika se mogu
modelirati kao ploče kondenzatora između kojih se kao
dielektrik nalazi sve što je u njihovoj neposrednoj
blizini. Prijenos signala se ostvaruje tako da odašiljač
mijenja napon između tijela i odašiljačke elektrode, a to
na drugoj strani detektira prijamnik. Struja koja prilikom
prijenosa signala prolazi kroz tijelo je reda veličine
pikoampera, tako da nije štetna za organizam.
 U intrabody komunikaciji ljudsko tijelo se ponaša kao
kondenzator kojega nabija i izbija odašiljač, a inducirana
električna polja se javljaju između svih dijelova sustava
koji se nalaze na različitim potencijalima. Kada se tijelo
nabije, njegov potencijal postane različit od okoline, što
inducira električno polje Ea između signalne elektrode
odašiljača i tijela, električno polje Eb između tijela i
vanjske (referentne) elektrode odašiljača, polja Ec i Ed
između tijela i okoline te polje Es između tijela i
signalne elektrode prijamnika: Ea=Ed+Eb+Ec+Es
 Povratni put od okoline prema odašiljaču zatvara se
putem polja Eg. Zbog postojanja električnih polja Eb,
Ec, Ed veći se dio odaslanog signala zatvara natrag na
referentnu elektrodu odašiljača te je polje Es koje
prijamnik treba detektirati iznimno malo, ali u
određenim uvjetima ipak dovoljno za dobivanje željene
informacije. Zbog toga je intrabody komunikaciju
moguće ostvariti samo na manje udaljenosti.
GALVANSKI ČLANAK
 Kod galvanskog načina prijenosa signala ljudskim
tijelom kao nosioc se koristi izmjenični strujni signal, a
na tijelo se spajaju obje elektrode odašiljača i
prijamnika, kao na slici 7. Glavni tok struje kroz tijelo se
javlja između elektroda odašiljača, dok se mali dio toka
struje širi dalje tijelom i uzrokuje pad napona između
elektroda prijamnika. Korištenjem ovog načina prijenosa
signala primljeni signal ne ovisi o karakteristikama
okoline, jer se cijeli prijenosni put signala zatvara kroz
tijelo ispitanika.
 Izmjenični strujni signal amplitude 20 μA se prenosi
galvanskim načinom prijenosa između EKG detektora i
prijamnika. Korištena je impulsno-širinska modulacija
(PWM) s frekvencijom nosioca od 70 kHz. Ukupna
potrošnja sustava je vrlo mala, iznosa oko 8 μW.
 Marc Wegmüller sa ETH Zürich za intrabody komunikaciju koristi
galvanski način prijenosa signala Razvijeni odašiljači se na tijelo
spajaju preko dvije elektrode koje odašilju signal maksimalne
amplitude 1 mA. Wegmüller je ispitivao karakteristike prijenosa
signala tijelom za signale frekvencija od 10 kHz do 1 MHz.
Maksimalna brzina prijenosa je ostvarena za frekvenciju signala
nosioca od 256 kHz i korištenje QPSK modulacije, a iznosila je 64
kb/s. Ukupna potrošnja sustava pri tome iznosi 20 mW. Teoretski
rezultati su potvrđeni mjerenjima EKG signala na 20 ispitanika.
Pokazalo se da prijenos signala ovisi o udjelu pojedinih tkiva u
ukupnoj tjelesnoj masi i stanju pojedinih tkiva, a da je atenuacija
signala manja za veću vlažnost kože i što veći udio vode u tkivu.
Idealni ispitanik za prijenos signala frekvencija od 100 kHz do 500
kHz bi trebao imati mišićnu masu iznad 45% i udio međustanične
tekućine veći od 60%.