Michel Meyer

Manuel Maria Carrilho

Benoit Timmermans

POVIJE ST
RETORIK E
OD GRKA
DO NAIH DANA
Uredio Mich el Meyer
S francuskoga prevela Vanda Miki
Zagreb, 2008.

Naslov izvornika:

Histoire de la rhetorique des Grecs a nos jours Sous la direction de Mich el Meyer
Le Livre de Poche, 2003 Librairie Generale Franfaise 1999
The translation was kindly supported by the Allianz Cultural Foundation, Munich and the Fund for Crni ml & East
European Book Projects, Amsterdam.
Knjiga jc objavljena uz financijsku potporu
Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske
I Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

UVOD
emu obrazlobena povijest retorike?

Michel Meyer

Retorika danas doivljava novi procvat. Valja rei da ivimo u komunika- cijskome drutvu u kojemu se
pojedinci izraavaju, raspravljaju, nastoje se svidjeti, zavesti i uvjeriti. Doba ideologija koje su propisivale jezinu
djelatnost i miljenja nestalo je s nestankom Berlinskoga zida, pa su otada malo-pomalo ieznuli i glavni ideolozi.
Bilo da je rije o pravu ili politici, o filozofiji ili knjievnoj analizi, nita ne umie retorici, ija je primjena raznovrsna i kree se od reklame do zavoenja svake vrste, iako se najvei filozofi meu nama ponekad na to samo
osmjehnu.

Ipak, zanimljivo je da na francuskome jeziku ne postoji opa povijest retorike, iako postoje brojne povijesti
filozofije, knjievnosti, umjetnosti ili znanosti. ovjek bi rekao da retorika nema vlastiti ivot i da se ne moe sama
razvijati, jer ovisi as o jednoj, as o drugoj disciplini.
Stoga je bilo potrebno napisati ovo djelo.
K tome, trebalo je naglasiti sve ono to govori o njezinoj evoluciji i razvitku, ne dajui pritom prednost nekomu
posebnom gleditu, primjerice povijesti knjievnosti. Naime, knjievna je retorika samo jedan od aspekata ope
retorike, koji je u posljednja tri stoljea zacijelo najistaknutiji. No da smo je sveli na to, ne bismo mogli upuivati na
argumentaciju, kao ni na odnose s politikom, religijom, filozofijom ili moralom to ih retorika njeguje otkako
postoji, to znai ve vie od dvije tisue godina.
Na koji smo onda nain trebali pristupiti retorici?
Krenuli smo od osnovne injenice na kojoj je Aristotel uporno ustrajavao: retoriki odnos povezuje govornika i
sluateljstvo putem jezika, to im omoguuje komuniciranje. Govorniku dimenziju Aristotel naziva etosom, jer
nita nije uvjerljivije i zavodljivije od moralne snage, karaktera i autoriteta to ih na neki nain mora pokazati onaj
koji nastoji uvjeriti ili svidjeti se. Slu- ateljsku dimenziju Aristotel odreuje pojmom patos, jer onoga koji govornika pasivno slua obuzimaju osjeaji1 to ih pokree upravo njegov govor (otuda i pojam emocije"). Kada je pak
rije o jezinoj dimenziji, Aristotel je naziva logosom, a istodobno je odreuju stil i razum, figure i argumenti, ili
kako bismo danas rekli, figurativnost i doslovnost.
Retorika se, dakle, prouava prema podjeli etos-patos-logos, na kojoj i poiva njezina specifinost. Ako se u
kasnijim, ponekad ak i oprenim, definicijama retorike taj odnos i gubio iz vida, to je stoga to su veliki retoria- ri
uvijek davali prednost jednoj od tih sastavnica, svodei na nju i preostale dvije. Prvi je meu njima Platon, koji
retoriku ponajprije vidi kao propagandu i manipulaciju. Njegovo je gledite zapravo gledite patosa, sluateljstva.
Platon odbacuje svu racionalnost svojstvenu govornikovu logosu, kao i svaku vrijednost njegova etosa, jer mu je
vano jedino ono to - esto i ne znajui - trpi sluateljstvo. Kada je pak rije o Ciceronu, velikom pravniku i "republikancu", neemo se iznenaditi primijetimo li da je njemu najvaniji etos, to jest govornikova snaga koja se ogleda
u sposobnosti da o ispravnim stvarima lijepo govori. Retoriku stoga vie obiljeava elokvencija negoli argumenti

1 Vano je napome nuti da iz raz "pathos" na grkom iz vorno znai "patnja, osje aj", te s njim povezati pojam pasivnosti (trpno stanje) i iz raz
"passion" koji dolazi iz lat. "passio", a oznaava s je dne strane "patnju", a s druge svje doi o z animljivu etimolokom raz voju. Naime, u
antici je taj iz raz oznaavao svako afektivno stanje , odnosno osjeaj. To znaenje postoji jo z a Descartesa (Traite despassions de l'ame, 1649),
ali se danas izgubilo. Tijekom 17. stoljea rije se rabi (osobito u mnoini) i za oznaavanje silovitih afektivnih stanja. Sukladno tome u tekstu
smo iz raz "passion" pre vodili kao "osjeaj" ili kao "strast", ovisno o (povije snome) kontekstu (op. pre v.).
" Autor se nadovezu je na i zra z "mettre en mouvement", tj. "pokrenuti", aludirajui na eti moloku povezanost pojmov a "emotion" i "mouvoir" (op.
prev ).

ranost, koja e u prvi plan izbiti u 20. stoljeu s Habermasom, a nadasve s Perelmanom.
Otuda proizlaze pitanja to ih svaka povijest retorike mora postaviti: zbog ega se retorika koleba, isprva
naginjui patosu, a zatim etosu? Zato ponekad u istome razdoblju dolazi do napetosti izmeu, primjerice, etosa i
logosa ili patosal Ukratko, skriva li povijest te discipline stanovitu racionalnost ili je tek kaos, puko nizanje
doktrina i fluktuiranje tendencija, batinjenih as iz knjievnosti, as iz religije ili pak stanja u politici?
Takav izazov tjera povjesniara da prijee na objanjavanje i razumijevanje umjesto da se dri deskriptivnoga
kataloga. To ne znai da se nuno treba usmjeriti k filozofskoj povijesti retorike. O racionalnosti imamo pravo
govoriti im uznastojimo dokuiti spone koje objedinjuju razliite trenutke retorike i omoguuju njezin napredak.
Vano je pritom ne izgubiti iz vida opreku koja je jo od Platona postojala izmeu filozofije i retorike, ali ak ako
ona i jest dovoljan razlog da se ova potonja ne svede na filozofiju, to ipak ne znai da evolucija retorike umie
razumu. Stoga moramo ustvrditi daje upravo odnos etos-patos-logos kljuno mjesto te povijesne racionalnosti, iako
je, kao to emo vidjeti, podijeljenost retorike istodobna s njezinim roenjem, to u cijeloj njezinoj pustolovini i nije
najmanji paradoks.
Naime, od samoga poetka Aristotel nam nudi podijeljenu retoriku, razapetu izmeu argumentacije i stilistike, s
logosom koji je istodobno pogodan za logiko zakljuivanje2 i za pobuivanje osjeaja, iako ba nije jasno kako je
takva amplituda uope mogua. Dakako, posljednje poglavlje ovoga djela pokazuje na emu poiva taj spektar tako
raznovrsnih problematika. Poiva na propitivanju, jer argumentacijska dijalektika na vidjelo iznosi pitanja o kojima
se raspravlja, a pitanje izraava alternativu, koju ovdje utjelovljuju opreni elementi. Kada je pak rije o retorici,
ona postupa upravo obrnuto i problemima se bavi polazei od odgovora, ime se njihova problematinost dokida.
No za postizanje stilskog uinka potreban je upravo stil, a ne zakljuivanje, te poigravanje figurama i osjeajima ne
bi li se sluateljstvo jo bolje hipnotiziralo, iako ga je ponekad mogue osvojiti i zakljuivanjima koja po

2 Francuska imenica "raisonneme nt" (koja dolazi od glagola "raisonne r") moe se pre vesti kao miljenje , zakljuivanje , rez oniranje . Rije je ,
naime , o misaonom procesu koje mu je cilj izvlaenje zakljuaka. Radi doslje dnosti u cijelom smo se tekstu sluili iz raz om "zakljuivanje " (op.
prev.).

tiskuju problematino, ostavljajui po strani premise koje bi, da su izreene, mogle potaknuti pitanje. Aristotel,
meutim, nije mogao promiljati propitivanje, zbog ega je njegova Retorika podijeljena na tri naizgled nepovezane
knjige: prvom dominira zakljuivanje, druga se bavi osjeajima, a trea stilom. To nas vodi i malo dalje: zato
Aristotel ne moe promiljati propitivanje? Dakako, on ga pretpostavlja kada tvrdi da se retorika bavi onime to bi
moglo biti drugo, to jest alternativama koje se izraavaju pitanjima ije rjeenje nije nuno, nego samo mogue.
Time se nastavlja stanovita problematinost odgovora, koja moe dovesti do osporavanja. Jer iako ne dovode do
prijepora, razlozi "za" i "protiv" opstaju dokle god se i formalno ne ukloni alternativa. Cijelo retorovo umijee,
uostalom, i poiva na otklanjanju toga uvijek mogueg prijepora argumentima ili lijepim govorima. Ako ita spreava Aristotela da predmet retorike poima kao skup pitanja koja razdvajaju pojedince, onda je to svakako njegov
propozicionalizam. Suprotstavljamo se tezama, propozicijama koje su tu, pred oima. Uvijek je u pitanju
propozicija. Koje je njezino najuoljivije obiljeje? Upravo to da je sva problematinost ieznula. Kako je retorika
onda uope mogua? Neka je propozicija istinita ili lana, a upravo tu nunost koja je i sama nuna formalno
zagovara naelo neproturjeja to ga Aristotel u Metafizici postavlja kao vrhovno naelo logosa. No u retorici
nemamo A ili ne-A, nego A i ne-A, iako se pritom ne naputa podruje logosa. Nije potrebno da jedna propozicija
bude lana da bi druga nuno postala istinita. Nunost je strana retorici, ali logos je, prema Aristotelu, utemeljen na
nunosti nunosti, jer slui odgovaranju. Odgovarati, meutim, znai otklanjati pitanja, a posljedica je toga
iskljuivanje alternativa iz logosa. Sve u svemu, in roenja: ne moe se odgovoriti i A i ne-A, jer to nije
odgovaranje, nego propitivanje. Ipak, retorika je logos u kojemu se izraavaju alternative. Logos u kojemu bi
supostojali A i ne-A bio bi sofi- stiki logos, jer bi omoguavao sve teze, sve odgovore, koji bi zapravo bili tek
prerueni problemi. Odgovarati nije isto to i propitivati, pa je tako logos, koji slui odgovaranju, stran pitanjima.
Za Aristotela je retorika izazov koji po i va na ukljuivanju problematinog u logos, pri emu ga ne mora promi l ja ti kao takvog. To podrazumijeva propozicionalizaciju problematinog kao krajnji cilj onoga to retorika za
Aristotela i njegove batinike jest. Ona poiva na paradoksu odgovaranja zasnovanog na iskljuivanju alternative
(to je A Hi ne-A, ali nuno jedno od to dvoje) o kojoj usprkos svemu ipak mora svjedoiti. A je ne-A i to nije
proturjeno, jer A moe biti B, C ili D, koji su bliski, fluktuirajui atributi u kojima se odraava subjektivnost
razliitih gledita u intelektualnome svijetu koji jo ne poznaje subjektivnost, nego jedino ljudskost. Retorika je
ovjek u logosu\ logos se kroza nj projicira i izraava, a budui da je ovjek sloen, viestrukost glasova oituje se
u bogatstvu izraza koji zbilji slue kao atributi.
Posljedica te retorike bez propitivanja koje bi je objedinilo - iako se ono u njoj podrazumijeva - jest da Aristotel
odvojeno promatra ono to je postavio kao nuno objedinjeno: logos, etos i patos osamostalit e se u razliitim
vrstama. Etos e iznjedriti sudsku vrstu, jer e govornik biti vjerodostojan jedino dokae li ispravnost svoje
argumentacije, odnosno dokae li da je ovlaten iznositi argumente, kao to je to, primjerice, sudac. to on kae,
mora biti neupitno, ba kao i injenice. injeninost i prosudba meusobno su povezane i tako se od ispravnosti
dolazi do pravednosti (pravosua). Logos e pak biti vezan za epideiktiku vrstu, koja se ponajvie odnosi na
ugodno, lijepo i dolino, na ono to se iz estetskih razloga prihvaa ili ne, sve u svemu, na ono to omoguuje lijepo
sroen, tovie, dobro argumentiran govor. Knjievna retorika sa svojim stilom i figurama izravno proizlazi iz

stanovita osamostaljenja logosa. Kada je pak rije o patosu, on ulazi u igru receptivnosti i senzibilnosti koje e biti
osobito vane u vrijeme romantizma, kada e i odrediti subjektivnost. No za Aristotela je patos ponajprije obiljeje
politike rasprave, jer je jedini kriterij donoenja odluke upravo igra osjeaja. Rije je o politikoj (javnoj) vrsti u
kojoj svatko reagira sukladno vlastitu raspoloenju i emocijama.
No kada se te tri sastavnice retorikoga odnosa na taj nain rastave na tri zasebne retorike, etos, patos i logos
nuno se osamostaljuju i postaju kriteriji koji se brzo pretvaraju u definicije retorike nautrb dviju preostalih
sastavnica koje istodobno postaju nebitne retorike dimenzije, tek jedan od triju povlatenih elemenata. Takav je
slijed stvari bio neizbjean, jer se na logos gledalo kao na propozicionalnost, a ne upitnost. Retorika se tako
pokazuje kao siroti roak razuma, a norma joj je znanost, jer silogizmi postavljaju ogranienja. U tim se uvjetima
retorika povlai u status zamjene za logos, iekujui da se mnotvo predikata vezanih za problematinost evakuira
u jednoznaan jezik koji iskljuuje svako dovoenje u pitanje. Nije li to cilj logike? Ne treba zaboraviti da mnotvo
predikata omoguuje viestruke odgovore, dakle nijedan odgovor posebno, to je vrelo rasprava i to potie retora
da se ponaa kao da je od samoga poetka ve sve rijeeno, a uinak postignut zahvaljujui stilskim vjetinama.
Pogledamo li malo bolje, ono to razlikuje retoriku etosa od retorike usreditene u patosu i one ukorijenjene u
logosu jest mjesto to ga zauzima problematinost. Postoje pitanja koja kao da se i ne postavljaju, a kontekst
omoguuje samorazumljivost moguih odgovora. Primjer su za to posmrtni govor ili svakodnevni razgovor s
frazeologijom na kakvu nailazimo u epide- iktikoj vrsti. Valja rei ovo, a ne ono; tu nema rasprave, govor je
unaprijed odreen i jedini je problem valjano ga izrei. Elokventnost je jedini kriterij. Osim 1) pitanja koja kao da se
i ne postavljaju i koja su, ako hoemo, najreto- rikija jer su "najestetinija", postoje i 2) pitanja koja se postavljaju
i za koja postoji kriterij razrjeavanja, te 3) pitanja za koja ne posjedujemo kriterij razrjeavanja, a osobni se osjeaji
nameu kao krajnje sredstvo, konani sudac. Pritom drugi tip pitanja iznjedruje sudsku vrstu, jer sudac i zakon
omoguuju odluku, a trei politiku vrstu - u kojoj je sukob osjeaja najei. Logos, etos i patos: tri retorike vrste
u kojima sa svakom etapom raste i problematinost. No korisno je ponoviti: iako tu problematinost nije mogao
promiljati, Aristotel ju je izrazio samostalnim retorikim vrstama koje su onemoguile promiljanje retorike kao
cjeline. Ipak, Aristotel je najvaniju ulogu dodijelio logosu. ak se i osjeaji rabe kao argumenti ili retorika mjesta,
odnosno premise, bilo u svrhu svianja bilo radi uvjeravanja. Stvari e se izmijeniti u rimskome svijetu.
Republikanske vrline i obrazovanje koje ih nastoji raspro- straniti i ukorijeniti u prvi plan dovode etos, osobito u
Cicerona. Za Rimskoga Carstva retorika se posve prirodno okree u drugome smjeru, svodei se na stiliziran jezik,
esto konvencionalan i ornamentalan, tovie, uzvien (Lon- gin), a cilj mu je svidjeti se.
S renesansnim se humanizmom etos ipak vraa u prvi plan. Cicerona iznova veliaju i jedni i drugi, esto ga i
izvrui. Patos pak zadrava status receptivnosti i slui odreivanju ovjekova poloaja i njegova odnosa s Bogom.
Od retorike, koja preko Crkve dolazi do katolika, a preko Svetoga pisma i do protestanata, oekuje se da odraava
boanski jezik, onaj koji iziskuje tumaenje. Kako bi se razlikovao od barokne propovijedi kojoj je cilj ponovno
osvajanje dua izgubljenih u protestantizmu, taj e jezik svoj odnos prema biblijskoj poruci postupno prestati
nazivati retorikim i radije ga smatrati hermeneutikim. Malo zatim nova e znanost, koja izvire iz radova Gali

leja i matematiara Vietea, uvelike utjeui na Descartesa, prisvojiti moderni logos. Etape na kojima je poivao
postupak govornika ili autora izgubit e smisao karakteriziranja logosa kakav je razraivala retorika. etiri
retorika trenutka - invencija, dispozicija, elokucija i memorizacija - preobrazit e se i iznjedriti glasovita
kartezijanska pravila metode, kojih je takoer etiri.
Tako e se invencija (iznalaenje), koja je ograniavala problematiku svodei je na vlastitu retoriku vrstu,
podudarati s prvim pravilom iz Rasprave o metodi, koje se bavi utvrivanjem problema, ak i ako on poslije bude
odbaen, jer Descartes izjednauje problematino i sumnjivo. Prvo je pravilo, pie on, "da nikada nita ne
prihvaam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je takvo [...], i da u svojim sudovima obuhvaam jedino ono, to
je za moj duh tako jasno i razgovijetno, da nemam nikakva povoda o tome sumnjati"3.
Drugi trenutak retorikoga postupka jest dispozicija (rasporeivanje). Unutar nje osmiljava se to moe biti
naglaeno kao kljuno, a time i odvojeno od problematinog. To podrazumijeva razradu tekoe radi njezina uklanjanja. Dispozicija uobliuje govor, kao i argumente ako ih ima, ralanjuje problem u potpitanja ne bi li uoila to
ga moe rijeiti. U Descartesa imamo ekvivalent: (drugo je pravilo) "da svaku od tekoa, koju bih prouavao, podijelim na onoliko dijelova, na koliko je to mogue i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rjeenja" 4.
Trei je retoriki trenutak elokucija ili uoblienje samoga rjeenja. Lijep stil ili valjani argumenti pripadaju
ovoj etapi. Kartezijanska metoda posjeduje pravilo koje cilja na slian uinak: (tree je pravilo) "da svoje misli
upravljam izvjesnim redom polazei od najjednostavnijih i najrazumljivijih predmeta, da bih se postepeno uzdizao
do spoznaje najsloenijih" 5.
Posljednji je pak trenutak retorikoga izraza povezan s pamenjem (ponekad se pridodaje i peti trenutak, koji
odgovara djelovanju, to jest gestualnoj i verbalnoj proizvodnji govora, emu bi se moglo pridodati i pisanje), odnosno sa sintezom svih govornih elemenata, argumenata i odluka. Descartes ga naziva pravilom pobrojavanja: "I
posljednje, da posvuda sve tako potpuno pobrojim i nainim ope preglede, da mogu biti siguran, da nisam nita

3 Prije vod citata preuzet iz Descarte s, Rene : Rasprava o metodi, pre v. Niko Berus, Matica hrvatska, Zagre b, 1951, str. 21-22 (op. prev.).
4 Isto, str. 22 (op. prev.).
*" Isto (op. prev).

izostavio"*. Krug je tako zatvoren: retoriku i njezina etiri konstitutivna trenutka progutala je nova metoda, a
openitije logos preusmjeren ka znanosti i matematikoj analizi. Patos e preuzeti monopol nad svime to u tome
logosu ostaje retoriko, to znai nad epideiktikim logosom koji je proet figurama. Raa se jezik dvora, u kojemu
Bog i kralj ostvaruju uspjean suivot, dok se individualna odgovornost svakoga pojedinca, retoriki etos, postupno
seli u podruje etike. Upravo e zbog toga u Francuskoj retoriku povezivati s konzervativizmom i katolicizmom
aristokracije Staroga reima, pa je razumljivo to je Revolucija retoriku, koja se toliko vezivala za uglaeni jezik
plemstva, htjela izbaciti iz kolskih programa. Upravo suprotno dogaalo se u anglo- saksonskome svijetu, osobito
amerikom, gdje su useljenici morali svladavati zajedniki jezik i novu kulturu. Ondje je retorika demokratska
tehnika koja svakomu omoguuje asimilaciju.
Nakon to je vie od dva stoljea bila svedena na lijep stil, retorika se podigla iz pepela, kao to uvijek ini kada
se neki stari model miljenja gasi, a novi jo ne stie. To je sluaj sa sofistikom, izmeu mitologije i Platonova
racionalizma, ili pak s humanizmom, izmeu nestanka srednjovjekovne skolastike i kartezijanske revolucije. I 20. se
stoljee moe usporediti s tim povijesnim prekretnicama: filozofija koja tapka u mjestu sa svojim modelom
racionalnosti iji se sadraj nakon Marxa, Nietzschea i Freuda ispraznio, dok znanost s Einsteinom i kvantnom
mehanikom proivljava nekoliko revolucija. Retorika 20. stoljea bila je, kao to emo u ovoj knjizi vidjeti, jedna
od najbogatijih u cijeloj povijesti.
Da zakljuimo: retorika je u povijesti bila razdirana izmeu etosa, patosa i logosa, iako se ta tri elementa
moraju dovesti u ravnopravan poloaj ne bi li dala smisao cjelovitoj retorici. To je, uostalom, smjer kojim ona danas
ide, potpuno svjesna zbog ega je do juer bila podijeljena. Unutarnja racionalnost povijesti retorike sudjeluje u toj
igri prevage koju je odnosio as etos, as logos, a as patos. Klju povijesti retorike ne lei ni u njezinu
ograniavanju na stilske figure i knjievni jezik ni u njezinoj argumentacijskoj racionalnosti, jer ona je istodobno
sve to i nita ne iskljuuje.
Zaboravimo, dakle, da su retoriku poistovjeivali s uglaenim jezikom monika, koji su nastojali afirmirati svoj
drutveni odmak od naroda. Zaboravimo tla se propitivanje, koje oduvijek proima retoriku, sve do danas
potiskivalo. Sagledajmo retoriku kao snagu duha da raskrinka prevarantske dis- kurze koji ga gotovo svakodnevno
ibaju ne bi li bolje umrtvili i razvodnili kritiku i drskost, a prije svega lucidnost to je obje podrazumijevaju. Sagledajmo je takoer kao sposobnost ljudi da reagiraju na ono to ih dijeli, kao i na ono to im povremeno odgovara.
Sagledajmo je, naposljetku, kao gramatiku stila, jo jedan odgovor na ovjekovo ponajljepe pitanje.

KORIJENI RETORIKE: GRKA I RIMSKA

ANTIKA
Manuel Maria Carrilho

1.

OD RJEAVANJA SUKOBA DO DRAI UVJERAVANJA

5. STOLJEE PRIJE KRISTA

KORAKS (O. 467)

TIZIJA (o. 460-O. 400) P ROTAGORA (O. 480-410) GORGIJA (O. 485-0. 380)

orijeni retorike tako su duboko vezani za antiku Grku6 da je Nietzsche u toj vezi, kao i u udesnome razvitku

do kojega je ta veza dovela, vidio jednu od temeljnih razlika izmeu starih i novih umova 7. U antici su se jedino

6
s

G. A. Kenne dy. The Art of Persuasion in Greece, Princeton, 1963, str. 6-7.

lsto, str. 7.
' To ine W. Nestle , M. Pohlenz i Rastagni. Vidi, o toj temi, Rastagni: "Un nuovo capitolo nella
storia della re torica e della sofistica", Studi italiani difilologia classicii, br. 2, 102.'
' Takav argument ak i nazivamo koraksom, a njime se tvrdi da je ne to ne vje rojatno samim

Grci kontinuirano bavili analizom ljudske komunikacije, njezinih glavnib obiljeja i najvanijih uinaka. Uz njih je
postupno sazrijevala svijest o retorici, ije tragove pronalazimo ve u Ilijadi - primjerice, u opisu rasprava, referiranju na Nestorove govornike sposobnosti ili aluziji na ideal retorikoga obrazovanja 8 - a koja e sve vie jaati
u Pindara, Eshila ili Aristofana.

tim to je pre vie vje rojatno (usp. D. A. G. Hinks: "Tisias and C'orax and the Invention of Rhe
torics", Classical Quarterly, 34 (1949), str. 59-60).
I' U. F Pariz , 1992.
' Usp. R. L. Enos: Greek Rhetoric before Aristotle, Illinois, 1993, 1. poglavlje .

Promotrimo li retoriku izbliza, ona se pokazuje ne samo kao stanje duha nego i kao disciplina. Moda ju je
utemeljio Empedoklo poetkom 5. stoljea, ako je vjerovati Diogenu Laeraninu i Aristotelu; sigurno je da se ona
zatim nametnula kao instrument par excellence rjeavanja sukoba koji izbijaju na Siciliji. Nakon pada tiranije 467.
godine narod nastoji ponititi razvlatenja to ih je ona provodila, pa radi toga pribjegava presudi narodnih vijea.
Ne treba zaboraviti da usmenost ima sredinju ulogu u kulturnom, drutvenom i politikom ivotu Grke. Ona
pokriva veliko podruje koje ukljuuje i propovijed, politiki pamflet, posmrtni govor, prijedloge vezane za
obrazovanje, kao i sudske te politike (javne) govore4. Govorniko umijee tako dobiva znaenje "koje je vano s
gledita sadraja koliko i s formalnoga gledita, jer kad god se nastoji uvjeriti, prisutna je retorika"5.
1. Koraks i Tizija (5. st. pr. Kr.)
Retorika e se nametnuti u javnosti i institucionalno, tim vie to je snaga elokvencije presudna za konanu odluku
vijea. Od prvih desetljea 20. stoljea naglaava se velika povezanost retorike s tadanjom kulturom, osobito s
idejama pitagorovaca6, kao u sluaju Koraksa, Empedoklova uenika, i Ti- zije. Ciceron u Brutu (XII, 46) jasno
upozorava na povijesnu ulogu to su je njih dvojica imala u raanju retorike; njima dugujemo, kae on, odreivanje
metode i pravila - artem et praecepta - odvijanja javnih rasprava. U skladu s Platonovim Fedrom (267 a-b) znamo
da se istinito podreuje vjerojatnom i nainu na koji se ono prikazuje, a koji sudjeluje u vrednovanju dokaza. Kada
prosuuje neku tezu, Koraks ne vrednuje injeninost, nego njezinu vjerojatnost. to je teza vjerojatnija, to je i
prihvatljivija. Tako je, primjerice, s argumentom koji brani nevinost slaboga ovjeka, optuenoga za napud na
snanoga7. Koraksu dugujemo prvu definiciju retorike kao umijea uvjeravanja, a Tiziji prvu razradu "govornikog
umijea" (techne rhetorike) koju se moe rabiti u raspravama i sporovima, to znai da su "Koraks i Tizija najprije
uoili predmet svojstven retorici, uvjeravanje, a zatim na vidjelo iznijeli i njezin nuni instrument, vjerojatnost. U
tome je svakako najvea originalnost njihova djela"9.
2. Gorgija (o. 485-0. 380) i Protagora (o. 480-410)
Usporedo se razvija jo jedna os, koja se otvorenije nadahnjuje pitagorovci- ma, vie naglaavajui zavodljivost
rijei negoli relevantnost dokaza - otuda i pojam psihagogije, koji dugujemo Gorgiji. Zagovarajui uporabu
antiteze, on naglasak ponajprije stavlja na prilagodbu govora sluateljstvu: ravnamo se prema onima kojima se
obraamo. Antisten to naziva politropijom10. Upravo u tome okviru - u kojemu se nalazi i parmenidovsko
razlikovanje putova istine i putova mnijenja, to jest strogoga zakljuivanja i varave rijei - moramo, uz raanje
sofistike, razumijevati i odluujuu ulogu retorike u djelatnostima koje igraju as na aroliju, poput glazbe, as na
argumentacijske aspekte, poput kazuistike vezane uz lijeniku dijagnozu.

O. Navarre: Essai sar la rhetorique grecque avant Aristote, Pariz , 1900, str. 16-17.
Usp. A. Rastagni, nav. dj., str. 40 i 55, gdje se naglaava da se taj postupak nadahnjuje pita- gorovskom doktrinom o suprotnostima.

10

Teko je sa sigurnou navesti glavna djela sofista. Razlog, na koji je upozorio W. Jaeger u Paidei - jest taj to
sofistiku literaturu karakterizira saetost koju djelomino objanjava zanimanje za praktinu dimenziju. Tomu se
pridodaje injenica da su retorike doktrine sofista esto uklopljene u anonimna djela i da su "filozofski sustavi koji
su se pojavili odmah nakon so- fistikoga razdoblja imali druge ciljeve, to je dovelo do dramatizacije antiteze koja
je postupno prerasla u damnatio memoriae njihovih prethodnika"11. Usprkos tome, iako nije lako ponuditi opu
definiciju sofistike, moemo razluiti dva velika smjera". Ponajprije onaj teoretiniji, Protagorin i Gorgijin, ali i
onaj koji se od Solona, u 6. st. prije Krista, bavio razradom zakona, a koji se s Periklom usredotoava na praktina
pitanja 12.

11

M. Unte rsteine r: Les Sophistes, 2 sveska, Pariz , 1993, 1. sv., str. 29.

12

Usp. G. B. Ke rfe rd: "The First Greek Sophists", Classical Review, 64, 1950, str. 8-10.

S Protagorom se retorika, dakle, premjeta prema kontinentu. Platon se u Hipiji Manjem, ba kao i Aristotel u
Retorici, referira na Protagorin boravak na Siciliji i njegove kontakte s Koraksom i Tizijom. U retorici tada dolazi
do vanih promjena koje izmeu ostalog zadiru u dinamiku jezika i prilagodbu rijei eljenim ciljevima. Odatle
vjerojatno potjee i Aristotelova formulacija (Retorika, II, 1402 a) prema kojoj retorika nastoji "slabiji dokaz uiniti
jaim"13. Ta britka formulacija oslanja se na doktrinu dvojnih govora (dissoi logoi) prema kojoj je na bilo koju
temu uvijek mogue razraditi dva oprena govora. Rije je o tehnici antilogija, u kojoj se opreni argumenti
suprotstavljaju, a da se pritom pitanje o kojemu se raspravlja ne rjeava pozivanjem na kriterij istine. Upravo zato
govorniko umijee za Protagoru nije cilj po sebi; ono je uvijek "sredstvo koje moe voditi do pobjede u sudskoj i
politikoj raspravi koliko i do prevage sophie i arete"n.
Gorgija razvija drukiju retoriku dimenziju: on za model uzima epizodu s Helenom, uzrokom Trojanskoga rata,
zbog koje su se Grci borili ne bi li je preoteli njezinu muu Menelaju. Helenu Paris zavodi rijeima. Tako snaga
govora svojim uincima na duh priziva uinke nekih droga na ljudsko tijelo. Bilo daje Helena odvedena nasilu ili su
je uvjetovali bogovi ili usud, bilo da je na nju utjecala njezina elja ili govor, Gorgija smatra da ona nije bila slobodna jer ju je determinirala neka via sila. Gorgija ovdje naglaava upravo ulogu govora, logosa14. Branei
Helenu, on zapravo iznosi pohvalu retorici: logos je, kae, "veliki tiranin koji dovrava Boja djela u
mikroskopskim, ali vidljivim materijalnim elementima. On ima snagu da okona strah, ublai bol, unese veselje ili
potakne na saaljenje"15 , a sve nas to tjera da vodimo rauna o njegovoj moi uvjeravanja prilikom svakoga traganja
za odgovornou. Na temu Helene dodaje: "onaj govor, naime, koji je uvjerio i nagovorio njezinu duu nudom ju
je prisilio da vjeruje izreenim rijeima i pristane na gotova

13
Usp. Aristotel: Retorika, pre v. Marko Vii, Naprije d, Zagre b, 1989, str. 157 (op. prev.)
13
Unte rsteine r, nav. dj., 1. sv., str. 106.
14
U pogle du toga pojma valja imati na umu z apaanje Ke nne dya, prema kojem "grka rije za e zik je st logos, taj dvosmisleni, a ponekad i
mistini pojam koji se moe referirati na jednu ili /ie rije i, pa ak i na cijeli govor, a moe se rabiti i apstraktno, z a upuivanje na znaenje
koje ;e skriva iz a neke rije i ili iz raz a, ili pak na mo miljenja i organiziranja, kao i na racionalno laelo svemira ili pak Bo ju volju".
5
Citirano iz J. P. Dumont: Les Sophistes, P. U. F., Pariz, 1969, str. 86.

djela. Nepravda se stoga moe pripisati samo onomu koji je duu nagovorio, zato to je na nju izvrio nuan
pritisak, dok je nagovorena dua otrpjela nuan utjecaj govora, pa je uzalud i s krivom optuujemo" 14. Uz
Protagoru, i Gorgija smatra da mnijenje, a ne spoznaja, usmjerava ljudsko djelovanje. Gorgija se ipak od njega
razlikuje po asimetrinom poimanju uvjeravanja, prema kojemu govornikova aktivnost odgovara pasivnosti
sluateljstva. Pro- tagora je odnos izmeu govornika i sluateljstva drao simetrinim, te se njihova gledita
razlikuju "koliko se gledite biheviorista, koji uvjeravanje vidi kao obian podraaj na koji slijedi odgovor svojevrsna sublimirana prinuda, razlikuje od gledita pragmatiara, za kojega su kontroverza i rasprava jedine
alternative sili i prijevari"15.
Ostavljajui po strani naglaenu tendenciju estetske tematizacije govora na koju nailazimo u Gorgije (koji se
ponajprije zanima za obiljeja pjesnike iluzije - apate), vano je ustvrditi da je temeljni element njegova poimanja
retorike upravo uvjeravanje (peitho): ono se uvijek drutveno promilja polazei od razliitih jezinih mogunosti
prikazivanja zbilje i pridobivanja sluateljstva. Retorika je za Gorgiju oito solidarna s gnoseologijom, osobito s
poimanjem koje u propozicionalnoj kopuli ("Sokrat je ovjek") ne vidi samo implikacijski odnos, nego i
egzistencijalnu afirmaciju. To znai sljedee, kao to je pokazao Rey: "Ako se njezin predikat razlikuje od subjekta,
a ona sama od prazne tautologije, propozicija, ini se, uvijek 'kae', dajui pritom kopuli punu ontoloku vrijednost,
daje predmet misli drukiji negoli u samome trenutku zahvaanja. Otuda proizlazi nitavnost svake spoznaje
vezane uz bitak, kao i svakoga izjednaavanja te spoznaje i zbilje, a time i svake istine" 16.
Godine 431. Gorgija u Ateni otvara kolu retorike u kojoj e se, na to je ve upuivala Pohvala Heleni,
ponajprije uiti dvije vrste govora: sudski i filozofski. Iako Gorgija razmatra razliite retorike figure 17, ipak dri
daje antiteza posebno pogodna za retoriku primjenu. Upravo ta figura najbolje afirmira retoriku kao govorniko
umijee, a to se umijee oituje kao spo-

14

Isto, str. 87.

15

Conley, nav. dj., str. 7.

16

Citirano u: Unte rsteiner, nav. dj., I. sv., str. 281.

To je sluaj s izokolonom, koji se odnosi na re enicu sastavljenu od ravnopravnih lanova, s parizozom koja upuuje na korespondiranje
slinih z vukova ili dijelova re enice , kao i homeo- teleutonom, koji upuuje na slinost dvaju ili vie uz astopnih dijelova re enice .

17

sobnost uvjeravanja na bilo koju temu, bila ona vezana uz lijepo ili runo, pravedno ili nepravedno, dobro ili zlo
(usp. Gorgija, 453 a-455 a). Vaan element te tehnike jest kairos. Taj pojam pitagorovskoga podrijetla u poetku je
oznaavao brojani sklad. Ovdje se on iri na podruje pedagogije i morala, a osobito sudske primjene. Gorgija
smatra da se kairos odnosi na vitalnu toku, toku koja je sprega govornikovih ciljeva s vremenom, prostorom i
okolnostima sluateljstva kojemu se obraa, u procesu kojemu je cilj stvaranje prikladnoga govora iprepo), to jest
onoga koji skladno kombinira izraz i temu, formu i sadraj.
Retorika je, dakle, doista izum sofista: njima duguje "prve nacrte gramatike, kao i raspored govora, ali i ideal
ukraene i uene proze. Njima duguje misao daje istina uvijek tek dogovor izmeu sugovornika, konani dogovor,
koji proizlazi iz rasprave, ali i poetni dogovor, bez kojega rasprava ne bi ni bila mogua. Njima duguje i ustrajanje
na kairosu, povoljnome trenutku, prilici koju valja zgrabiti dok stvari neprekidno izmiu, ustrajanje na onome to
nazivamo dosjetljivim duhom i smislom za duhovito, a to je dua svake ive retorike"20.

'" (). Rcboul: Introduction a la rhetorique, Pariz , 1991, str. 21.

2.

PLATON (427-347)
ILI "DIJABOLIZACIJA" GOVORA

4. STOLJEE PRIJE KRISTA

PLATON: Protagora, Gorgija (pr. 388) i Fedar (o. 360) IZOKRAT: Protiv sofista (o. 360)

Aristotel: TOPIKA (PR. 347), POETIKA I RETORIKA (IZMEU 360. I 325)

laton e optuiti sofiste da su pridonijeli propasti Atene. On problemu pristupa filozofski, nudei dvojno
rjeenje koje jasno razlikuje stvari i biti, osjetilno i razumom dokuivo, miljenje i spoznaju. Upravo se tu poinje
oblikovati novo poimanje retorike. Ta e retorika imati osobit ivotni put im se prestane promiljati prema svojim
teorijskim obiljejima, tehnikim postupcima ili praktinim ciljevima, ne bi li se promiljala iskljuivo prema
opreci koja se ocrtava izmeu nje i filozofije21.
Platonovo je poimanje ipak nijansirano i razvija se u raznim smjerovima22: ono se u prvo vrijeme svodi na teze
koje su uglavnom iznesene u Gorgiji i Eutidemu. Zatim se uslonjava u Fedru, Filebu i Teetetu. Ipak, prvi je
trenutak taj koji donekle odreuje nastavak. S jedne strane, retorika se definira kao praktino znanje, empeiria,
kojaje, kao to je reeno u Eutidemu (289 e-290 a), stvar magine oaranosti (po tome je Platon na Pitagorinoj
liniji); s druge se strane govornik i sofist poinju poistovjeivati, to e u kasnijim tekstovima biti ublaeno (ali
nikad naputeno) kolebanjem izmeu figure filozofa i politiara (isto, 305 e) koje je uvijek djelomino neodreeno.

1. Protagora
Protagora je u tome pogledu osobito pouan, jer upravo u njemu Platon nastoji definirati sofista. Cijela rasprava
izmeu Protagore i Sokrata vrti se oko pokuaja toga odreenja. Sokrat ga smatra nemoguim, jer u sofistikoj
praksi ne uoava nikakvu spregu sa znanjem. Protagora, naprotiv, smatra, kao to je uoio Dupreel, da se nadmo
njegova znanja mjeri s uincima toga znanja 18, pa posao sofista promatra s obzirom na nastavniko, obrazovno
obiljeje njegove djelatnosti. Isticanje obrazovanja objanjava se vanou to je sofisti pridaju konvenciji u
ovjekovu drutvenom ureenju. Konvencije se usvajaju i ue, jer nisu prirodne. Sofisti snagu retorike smjetaju
upravo u spregu te raznoline konvencionalnosti s govorom. Tu snagu valja prispodobiti drugim djelatnostima
tehnikoga tipa, jer sofisti u tehnikim instrumentima vide "sredstva dominacije nad stvarima, analogna dominaciji
to je retor ima nad skupom zahvaljujui injenici da vlada jezikom" 19.
Iz toga razabiremo da za sofiste vrlina ne pripada nekomu zasebnom podruju, da nije neko posebno znanje, osim moda paradoksalno - openito znanje, jer vrlina (arete) poiva na sprezi prikladnog, ugodnog i mogueg u
kulturi 20. Rasprava o mogunosti poduavanja u tome je smislu veoma pouna, osobito kada Sokrat tvrdi da se
poduavati moe jedino o onome to pripada znanju. Time Sokrat sofistu osporava sposobnost poduke, sugerirajui
istodobno jasnu razliku izmeu uvjeravanja i poduavanja, razliku koju e izrei tvrdnjom da je sofistiko
uvjeravanje tek postupak "pogodan za uvjeravanje neznalica da ono to ne znamo znamo bolje od znalca" (459 d)\ S
jedne strane, sofistika naglaava openitost arete i njezinih pedagokih i drutvenih implikacija u ivotu zajednice,
implikacija koje je Hegel znao valorizirati26. S druge strane, filozofija svoje uenje smjeta u odnosu na znanje koje
trans- cendira zajednicu, kao u Obrani Sokratovoj, gdje Sokrat odbija obratiti se povjerenstvu koje ga sasluava,
dajui prednost individualnoj komunikaciji s njegovim lanovima.
2. Gorgija
Sve ove crte potanko su iznesene i u Gorgiji, pri emu retorika gubi ne samo status znanosti (episteme) nego i
umijea (techne); ona je prije svega definirana kao praktina vjetina (465 a) koju potpuno odreuje i usmjerava
iskustvo.
Ipak, na vidjelo izlaze i razliite nijanse izmeu retorike i sofistike, uz pojavu onoga to se naziva dijalektikom.
Ona je isprva umijee raspravljanja u kojemu forma sudjeluje koliko i sadraj, to je razlikuje od retorike koja je
isto formalna jer joj je, neovisno o sadraju, jedini cilj uspjeno uvjeravanje. I dok se u Eutidemu retorika i
sofistika jedva razlikuju, stanje je sada posve drukije: pod utjecajem dijalektike predmet govora postaje vaniji.
Retorika i sofistika sada se ue povezuju s nekim drugim umijeima. Tonije, retorika se nadovezuje na upravljanje
sudstva i vlade. Od sofistike je razlikuje sadraj kojim se bavi, a ne vrsta znanja kojim se slui i koje u opim crtama
ostaje isto. Pritom se i dalje oslanja na laskanje, odnosno kolakeju: retorika je umijee zasnovano na neznanju

18
19
20

Usp. E. Dupreel: Les Sophistes, Ne uchatel, 1948, str. 22.

J.-P. Ve rnant: Mythe etpensee chez les Grecs, 2 sve ska, Pariz , 1971 (2. iz danje ), 2. sv., str. 55.
Usp. T. Poulankos (ur.): Rethinking the History of Rhetoric, Balde r, 1993.

sluateljstva ili na laskanju, a cilj joj nije openito izvoenje vjerojatnih zakljuaka, nego korisnost ili uitak. Stoga,
usporeujui medicinska i gimnastika umijea s lanim kuhinjskim i kozmetikim umijeima, kao i zakonodavna
te politika umijea s lanim umijeima sofistike i retorike, Platon se pita o specifinosti retorikoga uvjeravanja.
Bavljenje tim pitanjem vraa raspravu na temeljnu temu, pri emu Gorgi- ja nastoji opravdati retoriku,
smatrajui je djelatnou koja ne vrednuje samo uinke, nego i sadraje govora, a Platon se trudi omalovaiti je,
smatrajui je isto formalnim znanjem koje ne omoguuje spoznaju, nego samo potvruje mo neznanja. Ona
primjenjuje, kae Platon, umijee laskanja koje oponaa i izopauje politiko umijee, "nimalo ne marei za dobro,
neprekidno mamei ljudsku glupost uitkom i hvatajui nas tako vjeto u svoje zamke da na kraju prolazi kao
najvrednije umijee" (464 e)\ Raspravljajui o vanosti retorike, Sokrat osobito naglaava injenicu da ona na
podruju pravde ili vrline nema moi na koje se Gorgija poziva. On tada razvija vjetu strategiju koju je dobro
ralanio Goldschmidt, komentirajui zaobilazni put k osudi retorike: "Kada je rije o dui, postoje stvarno zdravlje
i prividno zdravlje, postoje tehnika obrazovanja i praksa kvarenja. Kada je rije o pravdi, postoje prikladno djelovanje i patvorenje. Za definiranje politiara trebalo bi se zaobilaznim putem uzdii do pravde. Za definiranje
retora dovoljno je zaustaviti se na granici koja dijeli pravdu od nepravde27. Na taj nain Sokrat lako, i ne
razjanjavajui problem pravde, "namee ishod kakav prieljkuje: retorika je laskanje"28.
3. Fedar
Takvo poimanje otvara vrata unoenju nove nijanse. Ona se pojavljuje u Fe- dru, a poiva na podjeli retorike na
pravu i lanu, tonije, na dijalektiku i sofistiku29. Retorika i sofistika ponovo se asimiliraju zahvaljujui
poistovjeivanju koje jasno potvruje pobjedu dijalektike. Dijalektika pokazuje biti, ideje onkraj osjetilnih privida,
osjeaja i rasprava to ih izazivaju retori i sofisti. U tome je smislu dijalektika put istine i omoguuje pristup
istinskome znanju. Sokrat je sada sklon toj tezi, povezujui nemogunost definiranja retorike s nepoznavanjem
dijalektike (269 b-c), jer se u potonjoj moe pronai nadahnue, ali i sredstva za sagledavanje retorike kao umijea.
Strategija je jasna: opreka izmeu umijea i iskustva ovdje se produbljuje nizom drugih opreka izmeu biti i
privida, bitka i pojavnosti. Lana je ona retorika koja pokazuje znanje koje ne posjeduje, a prava je ona retorika koja
de facto poznaje ono to pokazuje (259 e-260 c). Primjenom toga jedinstvenog kriterija autentinosti retorika gubi
svaku mogunost samostalnosti i razvodnjena se kree izmeu dvaju divergentnih i neusporedivih poredaka:
sofistikoga poretka uinaka i dijalektikoga poretka utemeljenosti, koji dvostrukim postupkom indukcije i diobe,
analize i sinteze, moe retoriku uputiti na valjanu metodu (276-277 a), tovie, svidjeti se i samim bogovima (273
e). Naposljetku, u Teetetu i Filebu Platon posljednji put tematizira retoriku. Fileb se jo bavi razlikom izmeu
retorike i dijalektike, ali preko opreke izmeu Jednoga i Mnotva. U Teetetu je problem drukiji. Rije je o odnosu
znanja i pravoga shvaanja (ortho doxie), a Platonov je cilj pokazati da retorika, usprkos svojemu neprijepornom
utjecaju na pravo shvaanje, ipak nema nikakva utjecaja na znanje.
Rasprava izmeu Platona i sofista o retorici moda proizlazi iz temeljnoga razilaenja dvaju nepomirljivih naina
promiljanja svijeta ije ih znaenje nadilazi. Prema Kennedyu, rije je o dvjema vrstama mislilaca, "onima koji,
osobito meu filozofima i vjerskim misliocima, naglasak stavljaju na svrhu i apsolutne modele, pridajui veliku

vanost istini, i onima koji te pojmove smatraju nejasnima ili izmiljenima, tvrdei da se jedina zbilja nalazi u
imanentnosti svojstvenoj ivotu i u sadanjemu trenutku. Openito uzevi, gotovo svi retori i govornici zastupaju
ovo posljednje stajalite, koje je logian, iako nesvjestan temelj njihova zajednikog sagledavanja umjetnosti21 kao
odgovora na retoriki izazov koji nije ogranien vanjskim naelima. Ne postoji razlika samo izmeu Platona i
Gorgije, nego i izmeu Demostena i Izokrata, Vergilija i Ovidija, Dantea i Petrarce, a moda i izmeu Miltona i
Shakespearea"30. Od te matrice koja moe ocrtati pozadinu velikoga kulturalnog sukoba ovom je prigodom jo
vanije pojasniti i naglasiti u to se ona uobliuje. Naspram platonovske intenzifikacije sukoba, na umu valja imati
i usmjerenje najpoznatijega meu retorima iz Platonova doba, Izokrata. On je nastojao izbrisati platonovski
dualizam, poistovjeujui retoriku, koju shvaa kao sintezu uvjeravanja i ivljenja u zajednici, s filozofijom. Toj je
asimilaciji cilj dosezanje mudrosti {phronesis), koje se prije svega oslanja na "tankoutni duh", dok je Platon radije
postupao u skladu s "geometrijskim duhom"22.
4. Izokrat (436-338) naspram Platona
Iako Izokrata esto smatraju najveim grkim pedagogom 4. stoljea23, njegovim se razmiljanjima uglavnom
pridaje malo pozornosti, zacijelo zbog utjecaja Platonovih ideja. Svi se radije zadravaju na injenici daje Izokrat
bio sjajan uitelj elokvencije, daje osnovao jednu od najvanijih ko la u grkoj antici ili da se ponajprije bavio
obrazovanjem graana i dravnika. Izokratova retorika kao da nema osobitih obiljeja, ne doima se kao skup pravila
koja valja potovati radi postizanja odreenih uinaka, nego kao kreativni proces stvaranja napetosti i oekivanja
samom gradnjom govora. U obrazovanju je takvo poimanje od vitalne vanosti. Jezik, koji je ovjekova posebnost
u odnosu na ivotinju, rabi se ve prema okolnostima koje e upravljati prilago- avanjem temi, to ovisi o
govornikovoj originalnosti, a otuda proizlazi uloga elokvencije kao obrazovnoga modela.
Ipak, Izokrat se ne moe poistovjetiti sa sofistom. Naprotiv, on ispisuje tekst Protiv sofista, prigovarajui im da
svode retoriku na formalnu vjebu 24te, jo vie, da podcjenjuju politike posljedice svojega uenja. Izokrat smatra
da se retorika ne moe odvajati od prudencijalne etike 25. Brojni su razlozi zbog kojih se on opire ideji iste retorike

21 Vilharov prije vod pone to se razlikuje od francuskog: "Pri tom z a pravo dohro uopte ne mari, ne go ne prestano postavlja z amke i vara
ljudsku glupost varljivim primamljivanjem i na taj nain stie priznanje ." (Platon: Protagora. Gorgija, nav. dj., str. 100) (op. prev.).
27
V. Goldschmidt: Les dialogues de Platon, Pariz , 1971 (3. iz danje ), str. 314.
28
Isto, str. 315.
29
Jo nijansiranije itanje tih tema u Fedru ponudio je R. M. Weawer u lanku "The Phaedrus and the Nature of Rhe toric", u: Natanson M.
i Johnson H. W. (ur.): Philosophy, Rhetoric and Argumentation, Pensilvanija, 1965, a u novije vrijeme i S. Be rnarde te u: The Rhetoric of Morality and Philosophy: Plato's Gorgias and Phae drus, Chicago, 1991.
22
Usp. H. I. Marrou: Histoire de l'education dans I'Antiquite, Pariz, 1950.
23
Usp. D. L. Clark: Rhetoric in Greco-Roman Education, Ne w York, 1957, str. 51-58.
24
U tom se smislu moe razumje ti da re torika za Iz okrata nije umije e (usp. M. Calin: "Reading Rhe toric Rhe torically: Isocrate and The
Marke ting of Insight", Rhetorica, 7. sv., 1989), no to je gle dite kontrove rzno iz vie razloga (usp. Ford: "The Price of Art in Isocrate s", u:
Parlan- kos, T. (ur.), 1993, koji naglaava vanost Izokratova formalizma i nje govu moguu spregu s poimanjem retorike kao umije a).
25
Usp. W. Jaege r: Paideia: The Ideals of Greek Culture, Ne w York, 1970.
25
M. Dixsaut: "Isocrate contre de s sophistes sans sophistique ", u: B. Cassin (ur.): Leplaisirde parler, Pariz, 1966, str. 66.

tehnike, ali svi oni proizlaze iz shvaanja prema kojemu retorika uinkovitost podreuje kreativnosti. Zastupajui
uinkovitost prilagoavanja rijei temi i okolnostima, Izokrat nema u vidu ponavljanje ili usavravanje nauene
tehnike, nego osmiljavanje uvjerljiva govora. Rei "ono to prilii ne znai izricati uvijek iste rijei na iste teme,
nego podrazumijeva sposobnost obnavljanja teme drukijim rijeima. Pomirljivost tih dvaju zahtjeva, zahtjeva za
novinom i zahtjeva za prikladno- u, pretpostavlja da stvari nisu ravnodune prema promjenjivim okolnostima,
kao ni prema logosu koji ih - dostojno ili nedostojno - izraava. Naprotiv, jedinstvenost neke stvari, posebnost
dogaaja, mogu biti izreeni jedino govorom koji umije iskoristiti svu svoju mo obnavljanja"35. Smjetajui jezik u
sam temelj ljudskih djelatnosti, Izokrat se izdvaja od filozofa koliko i od sofista: od prvih jer ne prihvaa
poistovjeivanje logosa s razumom, a od drugih jer ne eli svesti logos na jezinu djelatnost. Za Izokrata logos je
sposobnost koja se uvijek oituje u djelatnosti razuma i jezinoj praksi; rije je
0 sprezi kojom on jasno definira to oekuje od filozofije. On ne smatra da uinkovitost govora proizlazi iz
ispravne primjene neke tehnike, nego da je ona uinak kreativnosti logosa. Ta se kreativnost oituje u uvjeravanju,
ali to vie ne znai, kao kod Protagore i Gorgije, da se retorikom sluimo radi "nametanja ili mijenjanja nekoga
miljenja, nego radi stvaranja civilizacijskih, kulturnih i ljudskih obrazaca u procesu proizvodnje govornikih
obrazaca"26.
Vano je znati da se cijela grka rasprava o statusu retorike odvija u vrijeme velikih promjena, koje zadiru
koliko u poimanje ovjeka i svijeta toliko
1 u poimanje samoga drutva27: doba "uspostavljanja retorike kao discipline poklapa se s razdobljem obiljeenim
strukturalnom promjenom gradova nakon pada nasljedne aristokracije. Ta korjenita preobrazba dovodi do novoga
poimanja svijeta, ovjeka i obrazovanja" 28. Taj proces, koji naglaava ovjekov odnos prema jeziku, utire put sve
jaoj afirmaciji retorike: "Ako jezik oznaava razliku izmeu ovjeka i ivotinje, po emu se onda razlikuje Grk od
barbara, ili slobodni graanin, koji uiva sva politika prava, od graanina koji nema sva prava ili pak od roba? [...]
Retorika ne jami samo slobodu, pobjedu nad sebi slinima u sueljavanju interesa ili blagostanje; ona osigurava i
drutvenu nadmo u svjetovnome smislu, nudei onome koji je prakticira mogunost zadovoljenja udnje za
slavom" 29.
Politike, drutvene i etike promjene sofisti tada doivljavaju kao neto pozitivno i oslobaajue, zato to one
umnaaju mogunosti na podruju djelovanja, ba kao i alternative na podruju misli. Platon, naprotiv, smatra da
one svim vrstama politikih pustolovina prijete rasputanjem, dvosmisle- nou, a dugorono i oportunizmom. On
na to nastoji odgovoriti osmiljavanjem strategije koja naglaava te negativne posljedice. Sve se odigrava na razini
para nunost-kontingentnost. Ipak, Sokrat je isprva cijenio kontingent- nost i po tome je, kao i po mnogoemu
drugom, blizak sofistima: ustrajao je na sposobnosti problematiziranja govora, na onome slavnom sokratovskom
ispitivanju koje uvijek poinje i zavrava viestrukim odgovorima, odnosno onom vrstom odgovora koja je nuno

26
27
28
29

Dixsaut, isto, str. 84.

Iz vrsna opa karakte rizacija te situacije nalazi se u dodatku knjizi M. Unte rsteine ra, nav. dj., 2. sv str. 219-265.
Flore scu, nav. dj., str. 18.
Isto, str. 21.

privremena, jer se nalazi u neprekidnu ciklusu pitanja i odgovora. Dakako, za razliku od Izokrata, sofist smatra da
moe i zna odgovoriti. Otuda i njegova, dodue kasna, uloga glasnogovornika Platonovih ideja. No to je ispitivanje,
usprkos svemu, uznemiravalo Platona i cijela je njegova teorija ideja imala za cilj njime ovladati: ideje zapravo
nastoje uvjetovati svako ispitivanje obrascem unaprijed odreenoga odgovora koji odnos prema stvarima premjeta
k idejama o stvarima i pritom naglaava daje istina osjetilnoga razumom dokuiva, potvrujui time dualizam, koji
je pak irom otvorio vrata carstvu nunosti u filozofiji. Ova se tada prometnula u "znanost o bitku" (bitak je nuno
ono to jest i ne moe to ne biti, to znai da je sama nunost). Roena je ontologija, koja je retorici oduzela svaku
pozitivnost 30.

30

Usp. M. Meye r: De laproblematologie, Le Livre de Poche, Pariz , 1994 (2. iz d.), 2. poglavIje -

3.

ARISTOTEL (384-322) ILI PLURALNOST BITKA KAO TEMELJ RETORIKE

ezu da se o retorici moe govoriti tek od Platona i Aristotela nedavno je branio Cole. On, naime, za razliku od
drevne tradicije, smatra da retorika nije proizvod skupine profesora govornikoga umijea, kao ni plod razmiljanja
o govornikim praksama. Ta se teza potkrepljuje iznoenjem dvaju vanih imbenika koji, po Coleovu miljenju,
jedini mogu objasniti konsolidaciju retorike u 4. stoljeu. Prije svega, i govornici i sluateljstvo usvojili su naviku
izvlaenja biti iz konteksta poruke; k tome, pojavila se i ukorijenila pismena elokvencija: "Tijekom niza presudnih
desetljea u 5. kao i poetkom 4. stoljea svi sofisti, znanstvenici, fiziari, polimati, logografi, govornici, dravnici,
dramatiari i egzegeti natjecali su se za mjesto intelektualnoga i moralnog voe Grke koje je ispranjeno nakon
propasti neospornih pretenzija pjesnitva. Pobjeda se naposljetku osmjehnula skupini boraca koji su bili najbolje
pripremljeni, isprva za razvijanje zadovoljavajue alternative (koja e postati filozofska) pjesnikoj viziji svijeta, a
zatim i novog oblika govornitva (umjetnikog, odnosno retorikog) koje se s pjesnikim ostvarenjima moglo
natjecati u sposobnosti da zadovolji znatielju, stekne naklonost i potakne matu sluateljstva, bilo izgovorenom
bilo napisanom rijeju. Pobjedu je izvojevala, kao to smo ve vidjeli, skupina koja je zagovarala strogo poetno
razdvajanje zadaa, kao i jasnu podreenost druge zadae prvoj" 31.
Upravo je u tome uspio Platon, marginalizirajui retoriku i priznajui joj status koji je ujedno i jedini koji joj se
mogao priznati: status podreenosti filozofiji. Taj je stav izazvao dvije osnovne reakcije: reakciju Izokrata, o kojemu smo ve govorili, te Aristotela, koji e nas sada zaokupiti. Aristotel, dakako, isprva preuzima Platonovo
stajalite, ponajprije u tekstu Gryllos koji je danas izgubljen. Meutim, od toga se stajalita brzo udaljava, pridajui
retorici osobitu i sve veu pozornost koja e ga ak navesti da, prema Ciceronovim rijeima, napie povijest retorike
31

Th. Cole: The Origins of Rhetoric in Ancient Greece, Baltimore , 1991, str. 28-29.

koja je, naalost, nestala 32. No to je zanimanje za retoriku prije svega rezultiralo velikim tekstom koji ju je utemeljio
kao disciplinu: Retorika se sastoji od tri knjige - vjerojatno napisane u razliitim trenucima 33 - koje se, u glavnim
crtama, bave retorikim silogizmom, osjeajima i stilom, to je jo i danas iznenaujua struktura jer se osjeaji,
primjerice, rijetko analiziraju u retorikim raspravama.
1. Mnotvenost bitka kao naelni klju retorike
Naputanje Platonove teorije ideja bilo je presudno. Ono je proizalo iz priznavanja injenice da je "bitak
mnogostruk", a bit tek jedna od deset kategorija pomou kojih ovjek promilja sebe i svijet. S tom se mnogoom
ponovo aktualiziraju pluralnost u percepciji smisla i kontingentnost dogaaja, to otvara vrata retorici. Kao to je
primijetio Pierre Aubenque, povijesne linosti kojima se Aristotel najvie divio bili su sofisti i retori, ti mudraci koji
su prakticirali umijee bez specifina predmeta, umijee koje djeluje poput svojevrsna "univerzalnog posrednika"34
i koje apstraktnu znanju pretpostavlja iskustvo meuljudskih odnosa. Otuda proizlazi injenica da Aristotel nije,
poput Platona u Fedru i suprotno tvrdnjama nekih tradicionalnih itanja, zagovarao filozofsku retoriku. On je svoje
poimanje retorike izgradio na sofistikoj batini, prema kojoj "sama empirinost meuljudskih odnosa i samo ona
ini retoriko posrednitvo nunim ondje gdje transparentnost nekoga znanja nije dana ili jednostavno
prepoznata" 35.
Ipak, taj proces nije proces povratka, nego snane i tankoutne inovacije koja sve pokorava formi propozicije i
njezinoj sposobnosti da artikulira jednost subjekta i mnotvenost predikata. Jednost i mnotvenost postale su tako
dva gledita izmeu kojih nema proturjeja. Odsad, "budui da subjekt osigurava jednost bitka, supstancija djeluje
kao reduktor mnotvenosti i kon- tingentnosti. Apodiktinost je spaena zahvaljujui tomu redukcionistikom
zahvatu unutar aristotelovske ontologije: Sokrat je elav ili kosmat, Grk ili ne-Grk i sve je to kontingentno, ali
budui daje (nuno) to to jest, nuno je elav ili kosmat, mlad ili star. Pitanje bitka pitanje je nunosti bitka, a ta se
nunost utjelovljuje u supstanciji [usp. Metafiziku, 1018 2 30], Tako, primjerice, biti Sokrat znai iskljuiti
predikate koji nisu njegovi, iako je posjedovanje ovoga ili onoga svojstva kontingentno" 36. Za razliku od Platona
koji je logos sveo na puki zahtjev apodiktinosti, Aristotel ne samo da uz ovu potonju otvara i prostor za retoriku
nego i njezino utemeljenje postavlja kao imperativ za razumijevanje svega to u meuljudskim odnosima umie
nunosti, bilo da je rije o svijetu o kojemu ljudi govore ili naprosto, kao u politici ili etici, o njima samima.
Retorika se moe definirati negativno, jer se bavi svime to je argumentacijske prirode, a ipak ne pripada ni mitu ni
Evo to pie Cice ron u djelu O govorniku (II, 38): "Sve stare re tore , jo od Tizije, najveeg od svih i ute meljitelja toga umije a, obje dinio je
Aristotel koji je najpomnije prikupio sva njihova ime na, kao i njihova pravila, iznio ih jasno i tono, ali i dodatno pribliio sjajnim objanjenjima. On svoje prve uitelje toliko nadilazi stilskom otmjenou i preciznou da njihovu poduku vie nitko i ne trai u njihovim vlastitim
knjigama, nego svi oni koji ele neSto o tome saznati itaju Aristotela, kao nekoga umnogome pristupanijega tumaa."
33
Vidi to o tome aspektu kae G. A. Kenne dy u 2. dodatku iz danja On Rhetoric, Oxford, 1991.
34
P. Aubenque : Leprobleme de l'etre chez Aristote, Pariz , 1972 (3. iz danje ), Str. 261.
35
Isto, str. 263. Taj "kontinuitet" ipak proimaju razne nape tosti, koje je dobro uoio J. Suttun u "The Marginalization of Sophistical
Rhe toric and the Loss of History", u: Poulankos (ur.), nav. dj.
36
Me ye r: "Uvod" u Rhetorique, Le Livre de Poche, 1991, str. 16.
32

znanosti37. No moe se definirati i pozitivno, zato to omoguuje odmjeren i razuman sud38o onome to se odnosi
na djelovanje ljudi i njihove neizbjene prepirke: "budui daje podruje djelovanja podruje kontingentnoga kojim
ne upravljajuznanstvene istine, uloga dijalektikih zakljuivanja i retorikih govora nuna je za uvoenje
racionalnosti u provoenje volje, kako individualne tako i kolektivne" 39.
2. Retorika i dijalektika
Prouavajui ljudsku komunikaciju, Aristotel je razmotrio razliite vrste ar- gumentaije: znanstvenu
argumentaciju, u kojoj je silogizam demonstrativan jer polazi od premisa koje su postavljene kao istinite i apsolutno
prvotne; dijalektiku argumentaciju, u kojoj je silogizam - koji se ovdje naziva i epi- hiremom - dijalektian jer
zakljuuje iz moguih premisa; eritiku (ili so- fistiku) argumentaciju, koja ili moguima prikazuje premise koje
to nisu ili simulira zakljuke koji, strogo gledano, iz njih ne proizlaze; retoriku argumentaciju, koja poiva na
dvama specifinim postupcima, entimemu i primjeru. Polazite aristotelovskoga razmiljanja o retorici pokuaj je
pojanjenja odnosa izmeu retorike i dijalektike, tj. govornikoga ogledanja. Obje se, kae on u prvim recima
Retorike, "tiu onoga ija je spoznaja donekle zajednika svim ljudima, a to ne pripada odreenoj znanosti"
(1,1354 a 2-5)*. Ako to s jedne strane i vodi do stvaranja glavnih dodirnih toaka, a to su njihova dostupnost i
odsutnost znanstvene specijalnosti, s druge strane namee razlike koje se prije svega nalaze u razliitosti postupaka.
Sluei se zajednikim fondom toposa (tj. "opih mjesta" koja funkcioniraju kao veoma openiti ar- gumentacijski
okviri koje mogu pokrenuti sve vrste govora), retorika i dijalektika unose ih u razliita razmiljanja, pa, kao to smo
ve naveli, u sluaju dijalektike govorimo o epihiremu i indukciji, a u sluaju retorike o entimemu i primjeru.
Tako uvodno spomenuta zajednika obiljeja brzo ustupaju mjesto prouavanju onoga to retoriku razlikuje od
dijalektike. U oba se sluaja polazi od premisa za koje je dovoljno da su vjerojatne, za razliku od onoga to se
dogaa u znanstvenoj demonstraciji, gdje premise moraju biti istinite. No ono to slijedi posve je drukije zato to
se retorika djelatnost razvija oko specifinog elementa - uvjeravanja - koji odreuje iznoenje dokaza koliko i
postizanje ciljeva. Retorika je vjetina koja ljudima prua mogunost obrane pravde ili istine openito, jer se zanima
za naine uvjeravanja u svakoj situaciji; ona je, po Aristotelu (I, 1355 b 25-33), "sposobnost teorijskog iznalaenja
uvjerljivog u svakome danom sluaju. To nije zadatak ma koje druge vjetine, jer nas svaka druga moe poduiti i
uvjeriti u onome to pripada njezinoj oblasti, kao, na primjer, medicina u pogledu onoga to pridonosi zdravlju ili
bolesti, geometrija u pogledu akcidentalnih svojstava veliina, a aritmetika u pogledu brojeva, to je sluaj i sa svim

37

Usp. R. Bodetis: "De s raisons d'e tre d'une argumentation rhe torique selon Aristote ", Argumentation, 6. svezak, br. 3,1992.
Usp. W. Grimaldi: Studies in the Philosophy of Aristotle s Rhetoric, Wiesbade n, 1972, str. 350.
39
Usp. Pe relman: L'empire rhetorique, Pariz , 1977, str. 171. Suptilnu obranu aktualne rele - vantnosti Aristotelove Retorike, koja osobito
valorizira njezino razumije vanje kontingentnosti, ponudio je Farrell: Norms of Rhetorical Culture, Ne w Haven, 1993, pogotovo na str. 61 i 83.
* Prije vod citata preuze t iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 1 (op. prev.).
38

ostalim vjetinama i znanostima. Moglo bi se, meutim, rei da je retorika u stanju da teorijski iznae uvjerljivo u
svakome danom sluaju"40.
Aristotel e izdvojiti tri vrste retorikih pitanja i tako razlikovati tri naina na koja se uzglobljuju uvjeravanje i
izlaganje (to e ga, uostalom, navesti da u svojoj raspravi vie govori o politici nego o dijalektici): retorika se bavi
onime to jest, ali moe i ne biti, ili pak biti drukije, bilo da je na drugi nain ili da je neto drugo. Ona se razlikuje
i od poetike, koja se bavi onime to nije, ali to bi, u granicama vjerojatnog, moglo biti. Takoer se razlikuje od
dijalektike, jer ona, poput retorike polazei od vjerojatnih premisa, poiva na argumentacijskom umijeu koje tei
univerzalnom, na to jasno upuuje njezina uloga u utvrivanju filozofskih naela.
Nuno je, meutim, uvidjeti svu sloenost i kontroverznost50 odnosa izmeu ovih dviju posljednjih disciplina, i
to zbog razliitih vrsta uzglobljenja - istodobno analogija, dio cjeline, ili pak obina slinost - to ih Aristotel meu
njima uspostavlja. Ipak, stanovita se usklaenost moe postii ako se, sukladno Reboulovoj sugestiji, napuste
uobiajeni pokuaji hijerarhizacije te ako se retorika i dijalektika uzmognu analizirati na istoj razini, ustrajui ponajprije na obiljejima koja su im zajednika. Obje imaju univerzalnu primjenu, jednako uspjeno mogu zastupati
neku tezu i njezinu suprotnost, ne pretvarajui ih u ekvivalente (to ini eristika), slue se slinim tehnikama,
uspijevaju uspostaviti razlike izmeu onoga to je istinito i onoga to je prividno, a razvijaju i sline
argumentacijske postupke51. Polazei odatle, moe se bolje uoiti to ih to zbliava. O dijalektici, tako
karakteristinoj za grko doba, Reboul kae: "U govornitvu se tada ogledalo kao to se mi danas ogledamo u tenisu
ili ahu. Uz dva postulata, prije svega onaj koji je zajedniki svim igrama, tj. da postoji pobjednik i gubitnik, ali i
onaj, svojstven dijalektici, da pobijediti znai uvjeriti; propozicija s kojom se sloi protivnik prihvaa se kao
dokazana i na nju se vie ne vraa"41. Dijalektika se, dakle, predstavlja kao igra kojoj je cilj dokazati ili osporiti
neku tezu, pokoravajui se stanovitim pravilima. Ona se tako pojavljuje kao specifino argumentacijski dio retorike
i upravo joj to obiljeje omoguuje da se razlikuje ne samo od sofistike nego i od filozofije. Naime, "sofist se ne
igra; on se pravi da se igra, ali njegovo preziranje pravila unitava igru. Budui da samo naizgled razmilja, doputa
sebi sva lukavstva ne bi li pobijedio, a samim time doputa ih i svojemu suparniku. Ni filozof se ne igra; on potuje
pravila, ali za izvanjsku svrhu, a to je traganje za istinom" 42.
Temeljna vanost ovoga itanja lei u injenici da ono iznosi opreke, ali i povlai paralele izmeu
karakteristinih obiljeja retorike i dijalektike. Smatrajui daje presudno voditi rauna o sluateljstvu kojemu se
obraa, retorika s dijalektikom dijeli tenju za pobjedom. Ipak, ona se pritom ne oslanja na neka odreena pravila,

40 Prije vod citata preuzet iz : Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 6 (op.prev.).
50
Usp. Couloubaritsis: "Diale ctique, rhe torique e t critique chez Aristote ", u: Meye r (ur.): De la metaphysique a la rhetorique, Bruxelles, 1986,
i Aubenque, nav. dj.
51
O. Re boul: "Rhe torique e t dialectique chez Aristote , Argumentation, 4. svez ak, br. 1, 1990.
41
42

Isto, str. 38.

Isto, str. 43.

Ti postupci nositelji su tehnikih ili unutarnjih dokaza, dok su nete hniki ili vanjski dokazi oni koji ne ovise o govorniku, poput, primje rice,
svje doanstava, ugovora, zakona, mue nja ili zakle tvi.
42

jer ih nema. Upravo stoga je, prema Aristotelovim rijeima, podruje entimema i primjera obiljeeno etosom i
patosom, to jest referiranjem na govornika te raspoloenjima sluatelja. Zato retoriku i dijalektiku valja promiljati
kao "dvije discipline koje se preklapaju poput dviju krunica to se sijeku. Dijalektika je intelektualna igra ije
mogue primjene sadre, izmeu ostalog, i retoriku. Retorika je pak tehnika uvjerljivoga govornitva koja, uz ostala
sredstva uvjeravanja, sadri i dijalektiku kao intelektualni instrument u pravome smislu"54.
Upravo se stoga retorika u aristotelovskome poimanju ne pojavljuje kao tehnika logike argumentacije i
apodiktikoga razmatranja, nego kao tehnika vjerojatne argumentacije koja se uobliuje silogizmima to ih je
Aristotel nazvao retorikima, to jest entimemima. Kao to je uoio Ricceur, "vrsta dokaza koji odgovara
govornitvu nije ono to je nuno ve vjerojatno jer ljudske stvari o kojima raspravljaju i odluuju sudita nisu neto
to bi spadalo U nunost, u intelektualnu prisilu koje iziskuju geometrija i prvotna filozofija. Radije, dakle, nego da
postavi daje doxa - miljenje - inferiorno prema tpisteme, tj. znanosti, filozofija moe sebi postaviti za cilj izradu
teorije vjerojatnoga koja bi opskrbila retoriku orujem protiv njezinih vlastitih zloupotreba, odvajajui je od
sofistike i eristike"55. Opreka izmeu Aristotelovih i Platonovih ideja ovime postaje jasnija. Umjesto kulinarskoj
analogiji Aristotel radije pribjegava usporedbi s dijalektikom, a na optubu da ona nema ni znanstveni ni umjetniki
status, on odgovara daje rije o vjetini koja umije argumentirati ne samo u smislu korisnog nego i valjanog te
pravednog. Aristotel se znanou bavio u Analitikama, dijalektikom u Topici, dok Retoriku posveuje
govornikome umijeu. Retorika se bavi prouavanjem argumenata koji se u meuljudskoj komunikaciji
suprotstavljaju ve prema situacijama i ciljevima. Ona se istodobno, usprkos etikom primatu koji se ne dovodi u
pitanje, moe initi neutralnim instrumentom, jednako udaljenim od negativnih implikacija koje joj je imputirao
Platon kao i od pozitivnih uinaka to su joj ih pripisivali sofisti. Velikom Aristotelovom zaslugom u toj bi se optici
mogla smatrati injenica "da je on razradio tu vezu izmeu retorikog pojma uvjeravanja i logikog pojma
vjerojatnosti i da je na tom odnosu sagradio itavo zdanje jedne filozofske retorike"56.

3. Trodioba na etos, patos i logos

Najvea novost Aristotelove7?e7on'fe lei u sustavnosti kojom ukljuuje sva tri temeljna govornika elementa: Tko
govori? Koji se argument iznosi? Kome se obraa? Drugim rijeima, etos, logos i patos. Ta sustavnost vodi k diferencijaciji triju govornikih vrsta: politike, sudske i epideiktike. Prva savjetuje ili odvraa onoga koji odluuje
djelovati u ovome ili onome smjeru, u manje-vie bliskoj budunosti (sukladno kategorijama korisnosti ili
opasnosti); druga cilja na suca i odnosi se na prole dogaaje (sukladno kategorijama pravde i nepravde); trea se
pak odnosi na sud (u smislu ljepote ili runoe) to ga promatra donosi vezano za pohvalu ili cenzuru u
odreenome trenutku. Svaka od tih triju govornikih vrsta pribjegava drukijemu argumenta-

" P. Ricceur: La Metaphore vive, Pariz , 1975, str. 17 (prije vod citata preuze t iz: Ricoeur, Paul: iva metafora, pre vela Nada Vajs, Grafiki
zavod Hrvatske , Zagre b, 1981, str. 14, up. prev.). 56 Isto (str. 14, op. prev.).

cijskom postupku: epideiktiki govor tako pribjegava amplifikaciji, politiki primjeru, a sudski entimemu. Ova
posljednja dva postupka predmet su velike pozornosti u Retorici, koja sjedne strane pronalazi analogiju izmeu
entime- ma i silogizma, a s druge izmeu primjera i logike indukcije57.
Podsjetimo da znanstveni silogizam sadri dvije premise i apodiktiki zakljuak, tj. onaj koji se nuno namee:
"svi su ljudi smrtni, Ciceron je ovjek, dakle, Ciceron je smrtan". Entimem - koji moe pripadati i nekoj odreenoj
znanosti, kao i podruju toposa - ne polazi od sigurnih, nego samo od vjerojatnih premisa, zbog ega se razvija na
drugi nain: primijetim li da je Ciceronu zaepljen nos i zakljuim li iz toga da ima gripu, onda tu, strogo gledajui,
nije rije o nunom zakljuku (nos mu moe biti zaepljen iz zbog niza drugih razloga). U ovome je silogizmu na
djelu samo jedna premisa. "Ciceronu je zaepljen nos, dakle ima gripu" podrazumijeva neizreenu premisu koja
opravdava tvrdnju "ima gripu", a koja bi glasila: "ljudi koji imaju zaepljen nos imaju gripu". Iako je entimem po
prirodi samo vjerojatan, on kao da opovrgava komentatore poput Hamblina, koji podcjenjuju retoriku, uporno
zagovarajui povezanost persuazivne snage i logike valjanosti 43. ini se, naprotiv, da retorika jasno razluuje
uinkovitost od valjanosti, pri emu entimem postaje jedinstven po svojoj sposobnosti - koja nije tek formalna - da

43

Usp. C. L. Hamblin: Fallacies, London, 1970.

uvjeri sluateljstvo 44. Drugi postupak to ga Aristotel vrednuje u Retorici jest primjer, odnosno retorika indukcija,
koja se, izmeu ostalog, razlikuje po polazitu. U entimemu se polazi od openite, ali implicitne premise, dok se u
primjeru - koji moe biti povijesni ili izmiljeni - kree od pojedinane injenice koja se zatim nastoji poopiti:
"Vlada je donijela odluku o ogranienjima slobode tiska. Namjerava li nametnuti diktaturu, kao to je to uinio
Stilazar?" Entimemu i primjeru pridruuje se i amplifikacija, koja neko obiljeje nastoji proiriti na ukupnost
izreenoga.
Kao to smo ve rekli, Retorika se sastoji od triju knjiga. Druga se uglavnom bavi ulogom osjeaja. Tako se
"demonstrativna" retorika entimema proiruje "emotivnom" sastavnicom, to objanjava persuazivnu uinkovitost
naelno neosobnih dokaza. S jedne strane imamo govornikove argumente, iji se izbor temelji na njegovu
karakteru, njegovu etosu. S druge strane valja voditi rauna o patosu, dakle, o sluateljstvu. Ako etos i jest temelj
retorike, to je stoga to se "uvjerljivost postie vrstim karakterom tada kada je govor takav da govornika ini
dostojnim povjerenja, jer mi uope najradije i naj- ipremnije poklanjamo povjerenje estitim ljudima, naroito onda
kad je rije o stvarima koje nisu jasne i u koje se moe sumnjati" (I, 1356 a 5-9)45. Etos se pojavljuje kao imbenik
koji uvruje valjanost iznesenih argumenata, to se ipak, kao to naglaava Aristotel, ne duguje toliko moralnim
crtama govornika koliko samomu govoru. Presudno je, kae on, da povjerenje bude uinkom govora. Iako Aristotel
retoriku rasporeuje prema trojnoj osi etosa, patosa i logosa, ipak je ona prije svega usmjerena na logos.
Kada je pak rije o osjeajima, on kae: "Osjeanja su uzbuenja due pod ijim utjecajem ljudi mijenjaju miljenje
u pogledu odluke, a popraena su uvstvom nezadovoljstva i zadovoljstva, kao to su srdba, saaljenje, strah i
njima slina, kao i suprotna uvstva" 46 (II, 1378 a 19-22). Osjeaje pobuuje logos, ali i oni utjeu na njega.
Upravo je nain na koji se obrauju osjeaji jedna od najoriginalnijih znaajki Aristotelove Retorike. U djelu ih je
nabrojeno etrnaest: ljutnja, blagost, ljubav, mrnja, strah, stid, bestidnost, dobroinstvo, saaljenje, pravedna
ljutnja, zavist i plemenito nadmetanje47. Svi su oni sastavni dijelovi argumentacijskih premisa i moraju se
sagledavati u svjetlu glagola pasko, odnosno injenice da se neka radnja trpi s gledita koje ne vrednuje otkrivanje
subjektivnosti, nego intersubjektivnu dinamiku. Tu je injenicu istaknuo Meyer, koji je polazei od poimanja
44
E. E. Ryan: Aristotle's Theory of Rhetorical Argumentation, Montre al, 1984. Polaze i od te ide je, Ryan na zanimljiv nain osporava i
poimanja onih koji Retoriku smatraju ne vanom s filoz ofskoga stajalita (kao npr. Cole , nav. dj.) i poimanja onih koji u Retorici vide djelo
koje je u filozofskome smislu ravno drugim Aristotelovim djelima (takvo je miljenje zastupljeno kod Grimaldia, nav. dj., a u novije vrijeme i
kod Garve ra, nav. dj., iako im se optike razlikuju). Sredinja Ryanova tez a je st da jez gru Retorike ini te orija argumentacije , zamiljena
ponajprije kao me toda uvje ravanja iji se cilje vi vezuju za raz voj novatorskoga djelovanja u zaje dnici.

45 Prije vod citata preuzet iz : Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 7 (op. prev).
" Isto, str. 82 (op. prev.).
"* Isto, str. 83-117 (op. prev.).
47 Prije vod citata preuze t iz: Cice ron, Marko Tulije: Ogovorniku, pre vela Gorana Ste pani, Matica hrvatska, Zagre b, 2002, str. 46 (op. prev.).
76
A. Michel: "Rhe torique e t philosophie dans le monde romain: les problemes de l'argu- mentation", u: A. Lempe reur (ur.):
L'Argumentation, Liege , 1991, str. 44.
77
To e ue nje preuze ti i konsakrirati Kvintilijan u djelu Obrazovanje govornika (usp. III, 6, 7-9 i 80-82). U suvremenoj re torici valja uoiti
vre dnovanje teorije stasisa koje je poduze o R. Mckeon u: Bitze r, L.- F. i Black, E. (ur.): The Prospect of Rhetoric, Ne w York, 1971, str. 44-63.

retorike kao pregovora o razmaku izmeu subjekata (o emu se govori u zakljunome poglavlju ove knjige),
pokazao kako Aristotelova logika osjeaja djeluje na dvjema razinama - razini naela i razini posljedica - koje se
nalaze u samome temelju uspostave intersubjektivnosti 48.
Sustavno razumijevanje retorikoga umijea navodi Aristotela na razradu jedne od njegovih najpoznatijih
teorija: doktrine mjesta, odnosno toposa. Njezina vanost proizlazi iz injenice da upravo mjesta obiljeavaju
specifinost neznanstvenih silogizama, kao to se moe proitati u pounom odlomku Retorike, gdje se retorikim i
dijalektikim silogizmima nazivaju oni "koji se odnose na ono to nazivamo mjestima. Opim mjestima nazivam
ona koja se odnose na pravo, fiziku, politiku i mnoge druge znanosti koje se razlikuju po vrsti, kao to je, na primjer,
mjesto veeg i manjeg, jer se iz njega moe izvesti silogizam ili entimem koji se [podjednako] odnosi na pravo,
fiziku ili neku drugu znanost, unato tome to se one meusobno razlikuju po vrsti. Posebnim mjestima nazivam
ona iz kojih se izvode propozicije osobene za svaku vrstu i rod predmeta. Takve su, na primjer, propozicije iz fizike
iz kojih se o etici ne moe izvesti ni entimem ni silogizam, dok u oblasti etike ima premisa iz kojih se o fizici ne
moe izvesti ni entimem ni silogizam" (I, 1358 a 10-21)*. Dok su opa mjesta uestalija u dijalektici, posebna ili
specifina mjesta ee se pojavljuju u retorici.
Naposljetku, valja naglasiti temeljnu ulogu koju u cjelini ima sprega triju elemenata to ih je Aristotel izdvojio kao
sredinju os retorike: logosa, patosa i etosa. Uspjeh svake argumentacije uvijek ovisi o nainu na koji neki govor
(logos) vodi rauna o raspoloenju i obiljejima sluateljstva (patos) i uspijeva se s njima isprepletati, imajui u
vidu i nain na koji govornik otkriva ili istie relevantne crte svojega karaktera (etos). Nije rije o tome da se
prednost dade etosu (koji su sofisti, kao to smo vidjeli, osobito cijenili), patosu (na koji je Platon nastojao svesti
retoriku) ili logosu, nego da se uvidi njihova komplementarnost, ak i ako poiva na sloenom uzglobljenju. Upravo
je to naglasio Meyer rekavi: "S govornikova gledita odluujua je njegova volja da se svidi, da uvjeri, da zavede,
da nagovori, i posve je nevano postie li on to lijepim govorima ili racionalnim argumentima. S gledita
sluateljstva pak najvanije je gonetanje namjera, dakle, i govornikov karakter, odnosno ono to o tome karakteru
moemo zakljuiti na temelju doslovna izriaja. Postoji i tree gledite, a to je gledite samoga medija, jezika ili
slike, jednom rijeju, poruke. Tu su vane oznake onoga to se implicitno sugerira, jezini smisao i pragmatini
uvjeti njegova izriaja, uporabljene govornike vrste, iznoenje, pria ili argumentarij"49.
4. Invencija, dispozicija, elokucija i akcija
Trei dio Retorike ponajvie se bavi stilom, osobitom lexisom (koji je retorika tradicija utvrdila kao "elokuciju"),
ali i obiljejima hypocrisisa, odnosno "govorne izvedbe". Ona se usredotouje i na zahtjeve taxisa, to jest "raspore-

48

Vidi Me ye rov pre dgovor djelu Rhetorique (Le Livre de Poche , 1991). Za bolji uvid u Me ye- rovo tumaenje , konzultiraj Le philosophe et les

passions (Le Livre de Poche, 1991). * Prije vod citata preuzet iz : Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 13 (op. prev.).
49

Me ye r: Questions de rhetorique, Le Livre de Poche , Pariz , 1993, str. 21. * Prije vod citata preuze t iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 219 (op.

prev.).

ivanja" argumenata koji iznutra ureuju govor. U Retorici ta tri dijela slijede nakon heuresisa, "invencije", s
kojom tvore opu strukturu aristotelovskoga poimanja retorike.
Invencija (iznalaenje teme) mora voditi rauna o ve spomenutim govornikim vrstama - politikoj, sudskoj i
epideiktikoj. Odabir jedne od tih triju vrsta prvi je korak svakoga govornika s obzirom na temu kojom se namjerava baviti, sluateljstvo kojemu e se obratiti i cilj koji eli postii. Zatim se ukljuuju etos ipatos, koji
odreuju nain na koji e se uporabiti entimem, primjer ili amplifikacija, a to utjee i na odabir toposa koji su
najprikladniji za pojedini sluaj, trenutak ili situaciju. Nakon invencije dolaze dispozicija i elokucija.
Dispozicija (rasporeivanje) nain je na koji se trebaju razmjestiti razliiti dijelovi govora. Aristotel podsjea da
sudski govor mora poeti uvodom, koji je retoriki ekvivalent glazbenome preludiju, zatim valja prijei na iznoenje, koje govor mora uiniti uvjerljivim i jasnim, naposljetku na predoavanje dokaza i argumenata. Ovisno o
sluaju sudski govor moe ukljuiti i fazu ispitivanja, prije negoli se zavri zakljukom, kojemu Aristotel pripisuje
etiri jasna cilja: "prvo, govornik se mora pobrinuti da sluaoci prema njemu budu dobro, a prema protivniku loe
raspoloeni; drugo, da preuveliava ili umanjuje vanost djela; tree, da pobudi osjeanja slualaca, i, etvrto, da rekapitulira [sadraj govora]" (III, 1419 b 11-14)*. Ti ciljevi dobro izraavaju dinamian i funkcionalan karakter
argumenata u aristotelovskome poimanju retorike koje jasno zabranjuje svaku krutu normu. Kao to je Perelman s
pravom ustvrdio, nikada ne treba s uma smetnuti injenicu da se "sluateljstvo mijenja usporedo s odvijanjem
govora, ako je on uinkovit. Teina argumenata, kao i njihovo tumaenje, ovisit e o tome je li sluateljstvo
upoznato s pojedinim injenicama ili nije. Budui da je cilj govora uvjeriti sluateljstvo, redoslijed argumenata
prilagodit e se tomu cilju: svaki argument mora doi u trenutku kada postie najvei uinak. No ono to moe
uvjeriti jedno sluateljstvo ne mora nuno uvjeriti i drugo, pa taj postupak prilagodbe valja uvijek zapoinjati
iznova" 50.
Dobra je elokucija (oblikovanje, sastavljanje) takoer neophodna, jer "nije dovoljno samo raspolagati
argumentima koje treba izloiti, ve je potrebno i da ih iskaemo kako valja" (III, 1403 b 15-18)*. Ta knjievna
dimenzija govora i sama zadobiva razliite oblike, ve prema specifinosti svake teme, odnosu sa sluateljstvom i
govornikovoj snazi. Tu se sada nameu i stilske figure, osobito metafora, koju Aristotel poima kao poveznicu
izmeu retorike i pjesnitva. Metafora je, naime, figura koja uspostavlja odnose slinosti i time najvie pridonosi ne
samo jasnoi govora nego i razumijevanju onoga to je zagonetno (usp. III, 1405 a-b51). Napokon, tijekom govora i
neki drugi imbenici imaju vanu ulogu, primjerice govornikov glas, njegova jaina, ton ili ritam.

50

Pe relman, nav. dj., str. 163-164.

* Prije vod citata preuze t iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 165 (op. prev.).
51
U ivoj metafori Ricceur ustraje na inauguracijskoj ulozi aristotelovskoga poimanja metafore te ocrtava povijest u kojoj se ona sukce sivno
promiljala kao rije , re enica, diskurz ili - pre ma iz razu samoga Ricceura - kao kopula glagola biti. Na toj liniji, koja proizlazi iz
kontrove rznog artikuliranja Aristotelovih stavova o me tafori izloenih u Retorici i Poetici, cilj je pre tvoriti me taforu u "re toriki proces kojim
diskurs oslobaa mo ne kih fikcija da ponovno opiu stvarnost" (prije vod citata pre uzet iz : Ricce ur, Paul: iva metafora, nav. dj., str. 8, op.
prev).

4.

HELENSKA I RIMSKA RETORIKA

OD 3. STOLJEA PRIJE KRISTA DO 1. STOLJEA POSLIJE KRISTA

HERM AGORA (2. st. pr. KR.)

NEPOZNATI AUTOR: Rethorica ad Herennium (Retorika za Herenija, o. 84)
CICERON: De inventione (Opronalaenju teme, o. 85), De oratore (O govorniku, 55), Brutus

(Brut, 46), Orator (Govornik, 45), Topica (Topika, 44)

KVINTILIJAN: Institutiones oratoriae (Obrazovanje govornika, o. 95. pos. Kr.)
Antika se retorika esto dijeli na dva razdoblja, grko i rimsko, pri emu se smatra da se izmeu 4. i 1.
stoljea prije Krista, izmeu Aristotela i Cicerona, nije dogodilo mnogo toga, odnosno nita to bi zasluivalo
veu pozornost. Bila bi prije svega rije o razdoblju tijekom kojega se nije stvaralo, nego su se govorniki
postupci nastojali kodificirati.
Iako to miljenje nije netono, tijekom spomenutoga razdoblja ipak se promiljaju pojedine teme koje
zasluuju pozornost. Ovdje se ponajprije misli na stoiku kolu. Njezin utemeljitelj Zenon definira retoriku na
nain koji je i danas poznat, u opreci s dijalektikom: simbolino govorei, dijalektika se poistovjeuje s
kretnjom stiskanja, a retorika s kretnjom otvaranja ruke. Zenon tako irinu retorike suprotstavlja
ogranienosti dijalektike. U odnosu na aristotelovsku matricu, u toj se karakterizaciji moe uoiti obiljeje
koje s jedne strane naglaava miljenje da je razlika izmeu dijalektike i retorike tek stvar stupnja koji ne
pripada nikakvoj znanstvenoj hijerarhizaciji, a s druge strane brie razlike izmeu persuazivne i pedagoke
ili pokazne dimenzije retorike, utirui tako put onomu to e kasnije postati ne samo umjetniki nego i
epistemiki pristup52.1 Diogen Laeranin referira se na to poimanje, naglaavajui uestalo stoiko
dijeljenje logike "na dvije znanosti: retoriku i dijalektiku [...]. Retorika je za njih umijee lijepe rijei u obliku
dobro izloenih govora, a dijalektika umijee ispravne rijei u obliku dijaloga. [...] Oni retoriku dijele na tri
dijela: elokvenciju u skuptini, pravnu elokvenciju i elokvenciju hvalospjeva. Retorika se jo dijeli na

52

Usp. Ple be , nav. dj., 4. poglavlje .

iznalaenje teme, oblikovanje govora, razmjetanja grae i izricanje. Govor pak sadri uvod, izlaganje, dokazivanje, pobijanje i zakljuak" 53.
1. Hermagora iz Temna (2. st. pr. Kr.)
Mimo tih elemenata raspolaemo s malo podataka o stoikim stavovima vezanim za retoriku. Laeranin jo
kae da je Kleant retoriku smatrao jednim - tonije, drugim - od est dijelova filozofije, dok je Hrizip usvojio
aristote- lovsku trodiobu retorike. Valja jo spomenuti i vrednovanje uloge retorike u formiranju graanstva i
njezin epistemiki status. Te ideje, pripisane Dioge- nu Babilonskom, potjeu iz tekstova koji su danas
izgubljeni. Na toj se liniji smjeta i rad autora koji je uvelike utjecao na svoje doba. Naime, Hermagora iz
Temna je sredinom 2. stoljea prije Krista u podruje retorike uveo razdiobu - koja e se odrati stoljeima na hipoteze, to jest sporove meu odreenim osobama koje imaju oprene stavove, i teze, to jest openite
izriaje koji ni na koji nain ne povezuju konkretne osobe 54. Ta se razdioba i ne udaljava previe od onoga to
je Aristotel u Retorici nazvao opim i posebnim toposima.
Doktrina stasisa - koji odgovara rimskom statusu causae - takoer je veoma vana. Hermagora stasis
definira kao ono to je u nekoj debati predmet rasprave razliitih strana, a dijeli se na vie razina i trenutaka. U
namjeri da pojasni taj pojam Dieter podsjea na njegovo znaenje u fizici toga doba, gdje je stasis bio ono to
"dijeli gibanje na dva dijela, odvaja jedan dio od drugoga; to je istodobno kraj i poetak gibanja, zaustavljanje
kao i kretanje, zaokret ili prijelazni poloaj u trenutku promjene gibanja, bivajui jedno po broju, a dvojno po
funkciji i definiciji"67. Tim se primjerom naglaava situacija u kojoj se, tijekom komunikacije, profiliraju
opreni stavovi; on pokazuje kako definiranje stasisa pojanjava postupno razrjeenje spora, stavljajui
naglasak na ono to se u svakome narednom trenutku rasprave ini kljunim. Tema se izlae tako da se utvrdi
glavno pitanje koje je u svakom trenutku pravi predmet debate. Zatim se strane postupno poinju slagati u
pogledu onoga to se dogodilo, naina na koji se taj dogaaj moe odrediti, njegove kvalifikacije i naravi.
Stoga se retorika vie ne dijeli na tri govornike vrste to ih je definirao Aristotel, nego se utemeljuje u
razdiobi na racionalnu vrstu, koja ovisi o opem razumu, te legalnu vrstu, koja proizlazi iz odgovarajuega
zakonodavstva. Obje se vrste referiraju na modalitete predmeta o kojima se raspravlja i sadre razliite
podvrste (konjekturalnu, definicijsku, kvalifikacijsku i translacijsku u sluaju racionalnoga govora, te
podvrstu slova, duha, proturjeja u zakonima, dvosmislenosti i silogizma u sluaju zakonskoga govora68). Na
taj se nain osnauje praktini domet retorike, osobito na razini pravosua.
Zacijelo moemo ustvrditi da je doktrina stasisa zapravo preformulirano razmiljanje Aristotela koji u
Retorici razmatra sredinje aspekte svakoga ipora (III, XVII). Ipak, nakon Hermagore doktrina stasisa postala
Prije vod citata uspore en s: Lae rtije , Diogen: ivoti i miljenja istaknutih filozofa, pre ve o Albe rt Vilhar, BIGZ, Be ograd, 1973, str.
216. Hrvatsko iz danje ivoti i misli istaknutih filozofa, pre veo Zvonimir Milanovi, Nova Akropola, Zagre b, 2008, iz bor je iz djela koji
ne sadri ovaj citat (op. prev.).
54
Usp. Kenne dy, nav. dj., str. 303-321.
53

je jednim od sredinjih aspekata tradicionalne retorike, ponajprije zahvaljujui recepciji kod latinskih autora
poput Cicerona ili Kvintilijana. "Svako pitanje ima svoj trenutani predmet rasprave (status causae) jer se
neizbjeno sastoji od napada i obrane. Postoje pitanja koja su svojstvena predmetu o kojemu se valja izjasniti,
no ima i onih koja su posuena, ali u neemu pridonose pred0. A. L. Diete r: "Stasis", Speech Monographs, 17, 1950, str. 350-351. Te se podvrste karakte riziraju na slje de i nain:
konjekturalni, kada elimo otkriti poinitelja neke radnje ; definicijski, kada elimo definirati samu radnju; kvalifikacijski, kada je u
pitanju namje ra radnje, te translacijski, kada se odbacuje instancija suca;
podvrsta slova i podvrsta duha, kada izme u teksta i namje re postoje problemi suvislo- sti; podvrsta proturjeja u zakonima, kada su
zakoni proturje ni; podvrsta dvosmislenosti, kada postoji vie moguih tumaenja, te podvrsta silogizma, kada u zakljuivanju postoji
formalna pogreka.

metu u cjelini; to su svojevrsni pomoni elementi. Zbog toga se kae da u jednome jedinom sporu ima
nekoliko pitanja [...]. Kod jednostavna predmeta, ak i kada se on brani razliitim sredstvima, moe se
odluivati samo o jednome i upravo odatle proizlazi njegov status causae. Govornik uvia da se upravo na
tome valja zadrati, a sudac to mora najpomnije sasluati; upravo na tome e se, naime, graditi predmet"
(Kvintilijan, Obrazovanje govornika, III, 6, 7-9).
2. Rethorica ad Herennium (o. 84. pr. Kr.)
Upravo radom latinskih autora poinje uistinu novo razdoblje antike retorike. Slavna Rethorica ad
Herennium iz vie je razloga simbol preuzimanja elemenata iz grke retorike. To se djelo anonimnog autora kojega su dugo poistovjeivali s Ciceronom - iz 1. stoljea prije Krista ne bavi samo govorni- kovim
"profilom", nego i samim predmetom retorike, osobito iznalaenjem i oblikovanjem. Ono usvaja Aristotelovu
podjelu govornikih vrsta i znatno dorauje pojedine aspekte govornike tehnike to ih je grka tradicija
prethodno definirala. Retorika se tu dijeli na pet dijelova: iznalaenje, rasporeivanje, oblikovanje, izricanje i
pamenje. Gledano u cjelini, rije je o preglednome djelu iji je eklekticizam oit, ali ono ipak nastoji
uskladiti aristotelovsku i sokratovsku tradiciju, jer upravo su one nakon Cicerona (De inventione, II, 8) izvori
retorike. No Rethorica ad Herennium pridodaje i nekoliko elemenata koje je moda posudila od Hermagore.
Vanost toga djela lei prije svega u okupljanju "raznorodnih starih i novih utjecaja. Razraujui inventio,
ono zacijelo dosta posuuje od aristotelovaca, dok elocutio preuzima od izokratova- ca, no mnogo duguje i
tzv. Rodoskoj koli, jer je na njega moda vie utjecao Atenej ili Apolonij nego Hermagora [...]. Neprijeporna
je zanimljivost djela Rethorica ad Herennium u ponuenoj sintezi brojnih utjecaja to su ih poetkom 1.
stoljea pretrpjeli Rimljani na podruju elokvencije" 55.
3. Ciceron (106-43 pr. Kr.)
S Ciceronom retorika vraa sav svoj polet i nadahnue koje je doista originalno koliko i pregledno. Valja
imati na umu da je retorika u to doba bila sastavnim dijelom kolskoga programa koji poinje osnovnim
usmenim i pismenim vjebama pod nazivom progymnasta, a nastavlja se uenjem sustavnoga "korpusa"
retorikih pravila, kao i zahtjevnijim deklamatorskim vjebama suasoriae i controversiae, ovisno o tome je li
tema sudska ili politika 56. U taj su program uvrteni i neki Ciceronovi radovi koji se ograniavaju na
preskriptivne i taksonomske aspekte retorike, kao to je sluaj s djelom De inventione ili kasnijim De
partitione oratoria (Razgovor o sastavljanju govora), Ciceron u njima ponavlja ciljeve govornikoga umijea

55
56

"Uvod" G. Acharda u iz danju Rhetorique a Herrenius, Pariz , 1989, str. XLIII i XLIX.
Te je postupke opirnije izloio D. L. Clark: Rhetoric in Greco-Roman Education, Ne w York, 1957, str. 218-250.

- delectare (zabaviti), movere (ganuti) i docere (pouiti) - te pojanjava njegove dijelove (iznalaenje,
rasporeivanje, oblikovanje, pamenje govora i izvedba), kao i dijelove govora (uvod, izlaganje, dokazivanje,
zakljuak).
Ciceron svoje ideje iznosi i u trima poznatim djelima - O govorniku, Brut i Govornik- koja iz cijelog
njegova opusa u podruje retorike unose najvie novina. Sva tri djela sadre jedno bitno obiljeje, a to je
sprega retorike i filozofije. Ciceron odbacuje dvije tada este optube, iji su korijeni, kao to znamo, veoma
stari: sjedne strane optubu daje retorika u epistemolokom smislu bezvrijedna, a u praktinom beskorisna; s
druge strane optubu da joj je podruje filozofije strano, odakle proizlazi i krajnji antagonizam izmeu
retorike i filozofije. Ciceron, naprotiv, implicitno dovodi u pitanje poetne Platonove kriterije koji su
rezultirali osudom retorike i miljenjem da se ona moda moe spasiti pokori li se filozofiji. Ciceron smatra
da su te dvije discipline komplementarne po postupcima, a konvergentne po ciljevima: "bez filozofije ne
moe biti elokventna ovjeka kakva traimo, ne zato to bi sve bilo u filozofiji, nego zato to mu ona moe
pomoi kao to gombaonica pomae glumcu [...]. Doista, nitko o velikim i raznim stvarima ne moe opirno i
iscrpno govoriti bez filozofije" (Govornik, IV, 14). Ipak, Ciceronova strategija vie je od pukog eklekticizma.
On mnogo prije Perelmana naglaava aktivnu meuovisnost filozofskoga i retorikog reima u govoru,
istiui injenicu da su obje te instancije jednako odluujue za uspjeh i vrijednost svakoga govora, a u Topici
ak izjavljuje da su retoriki inventio i filozofski inventio jedna te ista stvar.
No o kakvoj je retorici rije? Prevarili bismo se kada bismo pomislili da je rije o formalnome znanju
kojemu je glavni cilj uinkovitost govora. Za Cicerona retorika nije primat forme, nego ravnotea izmeu
forme {verba) i sadraja (res), ravnotea koja opravdava njezine pretenzije da bude umijeem. No ne
umijeem koje bi, kao to on kae u djelu O govorniku (I, XXIII), funkcioniralo prema oitim i pouzdanim
pravilima, nego umijeem koje proizlazi iz proiene kombinacije onoga to se moe spoznati razumom i
iskustva, umijeem koje, dakle, nema iskljuivo racionalni, nego i praktini te povijesni karakter. Ciceron
nam tako, jedini nakon Aristotela, prua novo vienje stvari, koje s jedne strane poima spregu filozofije i
retorike, a s druge omoguuje razumijevanje logosa, etosa i patosa. Upravo taj cilj razlikuje njegova prva
djela, vjernija grkoj prolosti retorike, od originalnijih zrelih djela, meu kojima se istie O govorniku.
to je u Cicerona uistinu novo? Prije svega njegovo poimanje svijeta i kulture koje retorici pridaje
sredinje mjesto. To je poimanje specifino obiljeje rimskoga svijeta. Karakterizira ga vrednovanje uloge
pojedinaca u javnoj sferi u kojoj - bila ona gospodarska, sudska ili politika - negotium dobiva prednost pred
otiumom. U tome e se kontekstu pred retoriku postaviti zahtjev strunosti koja e iziskivati znanje, iako ono
nee biti specifino. Naprotiv, specifina e znanja ona uvijek artikulirati u odnosu na persuazivne imperative
to ih nameu situacija i sluateljstvo. Elokventan e ovjek tako biti "onaj koji e na forumima ili u
graanskim sporovima govoriti tako da dokae, dopadne se i gane. Dokazivanje je dio nunosti, dopadanje
dio ugode, dok je ganue dio pobjede" (Govornik, XXI, 69). Ta se kombinacija treba provlaiti kroz usvojeni
stil, koji mora biti "toan u dokazivanju, srednje jak u dopadanju, a estok kada je u pitanju ganue, jer jedino
u tome lei sva govornikova mo. Onome koji mora odmjeravati i na neki nain dozirati tu trostruku

raznolikost potrebna je, dakle, velika rasudna mo, kao i velika sposobnost, jer e morati prosuivati to je u
svakome zasebnom sluaju potrebno i svaki e put morati govoriti na nain koji iziskuje sam predmet" (isto).

Ciceronova se originalnost esto sagledavala s obzirom na ukinua i premjetanja to

ih je izvrio u odnosu na aristotelovsku tradiciju 57, zato to ne pridaje veliku vanost
ispitivanju formalnih uvjeta valjanosti zakljuivanja (analitici) te, za razliku od Aristotela,
afirmira nadmo retorike nad dijalektikom58. Upravo naglasak koji stavlja na etos navodi Cicerona da
istakne govor kojemu je cilj uvjeravanje, a ne isto zakljuivanje. Cilj je, a ujedno i

57
58

O tome vidi i J. W. H. Atkins: Literary Criticism in Antiquity, London, 1952.

Usp. R. Barilli: Retorica, Milano, 1970, 2.2.

razlog kritika to ih Ciceron upuuje stoicima, raskid sa svim oblicima sistematske filozofije, ime bi se
sprijeilo razdvajanje forme i sadraja, govora i konteksta. Otuda proizlazi da Ciceron usvaja stanovit
"probabilizam" koji i na teorijskom i na praktinom planu upuuje na vanost i vrijednost onoga Sto nije ni
sigurno ni nuno, nego samo mogue ili vjerojatno. Kao to pie u Academici (Akademskim spisima),
"izmeu nas i onih to vjeruju da posjeduju znanje jedina je razlika u tome da oni ne sumnjaju u istinitost
svojih mnijenja, dok mi vjerojatnima smatramo mnoga vjerovanja kojima se priklanjamo, ali ije postojanje
ne moemo potvrditi" 59. Ciceron time uspostavlja vezu izmeu spoznaje i nepouzdanosti koja mu doputa i
da uklopi povijesnost dogaaja (Disputationes tusculanae!Razgovori u Tusculumu, V, 33). Na taj se aspekt
moe nadovezati i Karneadovo poimanje elokvencije. On sredinjom sposobnou smatra sposobnost
argumentiranja in utramquepartem, to znai "za" i "protiv". Ba kao Ciceron, i Karnead spor promilja i
prakticira kao "dijalog u kojemu se praktine i filozofske formulacije iz razliitih referenci- jalnih okvira
sukobljuju i iskuavaju u odnosu na pretenzije probabilitasa"14. Rije je, dakle, o debati u kojoj strane sluaju
jedna drugu i pregovaraju, polazei od naela da ne postoje pouzdanosti koje se ne mogu dovesti u pitanje.
Samim time "retorika invencija i filozofsko ispitivanje sline su djelatnosti zahvaljujui kojima se u prvom
redu ukljuuju loci, tj. "argumentacijski temelji" (sedes argumentarum), koji tvore na opi repertoar
injenica i dokaza vezanih za odreenu temu75.

Upravo djelo O govorniku okuplja sve velike ciceronske teme. U tome dijalogu izmeu raznih sudionika,
meu kojima se nalaze Antonije i Kras, retorika se sagledava kao temeljno umijee koje sadri sve aspekte
graanskoga ivota. Ona se ne promilja kao dodatak raznim znanjima radi poveanja njihove uinkovitosti,
nego kao temeljna dimenzija koja utjee koliko na njihovu konstituciju toliko i na razvoj: "Ako naime netko
definira govornika kao onoga koji moe opirno govoriti jedino pred pretorom ili na suenju, ili pred
narodom ili u Senatu, ipak je neophodno da mu prizna i dopusti mnogo toga, jer se bez temeljita bavljenja
svim javnim poslovima, bez poznavanja zakona, sudskih obiaja i prava, bez upoznatosti s ljudskom prirodom
i ljudskim karakterom govornik ak ni tamo ne moe kretati dovoljno lukavo i iskusno" (O govorniku, I, XI,
48)*.
Za razliku od sokratovsko-platonovske tradicije koja je retoriku promiljala polazei od opreke izmeu
teorije i prakse, polazei od podreenosti retorike dijalektici, Ciceron iznova uspostavlja odnos ravnotee
izmeu tih disciplina, otklanjajui svaku hijerarhizaciju. Zbog toga retorika mora biti i umijee sadraja; u
dodiru sa specijaliziranim znanjima ona moe iznai alternativu Platonovoj osudi. Upravo u svjetlu te
ambicije shvaamo razloge zbog kojih je argumentacija stekla vitalnu vanost u Ciceronovu poimanju
retorike. I mnogo prije negoli je ponudio jednu od prvih definicija pojma argumenta (koji je, uostalom,
latinskoga podrijetla) "kao racionalna sredstva za poklanjanje povjerenja neemu sumnjivom" (Topika, 8),
Ciceron je u djelu De inventione ustrajao na njegovoj ulozi poveznice izmeu ideje vjerojatnosti i ideje
uvjeravanja. No moda upravo u sprezi argumentacije i teorije o stasisu poiva "najvea Ciceronova

59

Citirano u: Muelle r: Ciceron, Pariz , 1990, str. 186.

inovacija, koja je zacijelo njegov doprinos povijesti kulture"76. Hermagora je ve uspostavio distinkciju
izmeu openitih i neosobnih pitanja, tj. teza, te kontekstualnih i osobnih pitanja, tj. hipoteza. Ciceron tu
opreku eli svesti na najmanju moguu mjeru, jer se u razvijanju argumentacije "ni teza ni hipoteza ne mogu
zanemariti. Nuno je vratiti se cjelini koja svoj logiki oblik zadobiva u openitoj ideji. No valja voditi rauna
i o primjerenosti to je iziskuje svaki pojedini sluaj. To je dvojni zahtjev argumentacije; ona je razumijevanje
i intuicija, tumaenje u svjetlu cjeline i primjerenost, konotacija i denotacija" (isto). To se moe zahvaliti
odluujuoj ulozi, kako smatra Ciceron, njezine sprege sa stasisom, koji usmjerava pojedinano razrjeenje
sporova (De inventione, I, VIII, 1077).
S gledita artikulacije, kljune za svaku retoriku, utemeljene na trodiobi logosa, etosa i patosa, Ciceron
nastoji ouvati aristotelovsku vezu izmeu govora, govornika i sluateljstva. Meutim, u Ciceronovoj
tematizaciji pojavljuje se neto novo. Poseban je naglasak stavljen na patos, iako se time ne dovodi u pitanje
opa prevaga etosa. Tako u Govorniku Ciceron jasno tvrdi da postoje dvije dimenzije zbog kojih je
"elokvencija dostojna divljenja". "Prva, koju Grci nazivaju 'etikom', prikladna je za temperamente, obiaje i
svako voenje ivota; druga, koju nazivaju 'patetikom', slui tome da uznemiri i uzbudi srca i upravo u njoj
trijumfira elokvencija. Prva je blaga, ugodna, prikladna za stjecanje naklonosti; druga je silovita, gorljiva,
nagla; ona otima uspjeh, a kada je estoka poput bujice, nema naina da joj se odupre" (XXXVII, 128).
Patos tu zadobiva snagu koju nije posjedovao kod Aristotela, ne zato to ponovo dolazi do poputanja
pred platonovskom "dijabolizacijom" jezine djelatnosti, nego zato to se u retorici nudi novo poimanje
djelovanja. Ono usko povezuje persuazivni domet rijei i mnogostruke izraajne moi ovjekova tijela i
glasa, ali ne s hladnim manipulatorskim odnosom, nego s izvor- nou, kao da snaga i uinci govora potpuno
ovise o uvjerenju kojim zrai govornik u trenutku teatralizacije istine, kada se djelovanje ini "dvostruko
aktivnim osjeajem koji djeluje na drugoga zahvaljujui nemiru koji stvara u onome koji govori. Rije je o
svojevrsnoj autoafekciji govornikova tijela ija inscenacija utjee na tijelo sluatelja. Ona je zapravo tek
teatralizacija iskrena osjeaja iz kojega predstava iznjedruje izvorni zanos. Prevladavajui tradicionalnu
razdiobu na prirodu i artefakt, na zbilju i iluziju, na bitak i pojavnost, Ciceronova nas elokvencija uvodi u
svijet osjetilne predodbe u kojoj je iskrenost uvjet, a stvarno uvstvo uinak tjelesne i diskurzivne
simulacije" 60.
4. Kvintilijan (30-100)
S propau Republike i stvaranjem Carstva situacija u retorici se pogorava, jer stega sve vie gui javne
slobode. Ipak, na podruju obrazovanja retorika zadrava svoje mjesto, iako joj opa vanost slabi, kao to sa
aljenjem ustvr- uje Tacit u djelu Dialogus de oratoribus (Razgovor o govornicima), smatrajui da se

60

J. P. Lichtenstein: La Couleur eloquente, Pariz , 1980, str. 87.

retorika pretvorila u ispraznu vjebu ija je uloga sve vie ukrasna. Rije je, u najboljem sluaju, o razdoblju
velikih sinteza. Jedina je iznimka dostojna vee pozornosti Kvintilijanovo djelo. U Obrazovanju govornika
on nastoji sistematizirati retoriku tradiciju. ini to bez inovacija i vlastitoga gledita, zbog ega se ini da je
eklekticizam jedno od glavnih obiljeja toga djela promatranog u cjelini. Obrazovanje govornika podijeljeno
je u dvanaest knjiga. Djelo poinje problemima obrazovanja govornika jo u djetinjstvu, a zatim se definira
retorika, na ciceronskoj liniji, kao vjetina bene dicendi (I. i II. knjiga). Autor se zatim bavi razlikama izmeu
teze i hipoteze iz doktrine stasisa (III), dijelovima govora (IV), razlikama izmeu tehnikih i netehni- kih
dokaza (V), kominim (VI), rasporeivanjem (VII), stilom (VIII-IX), oponaanjem (X), pamenjem i
izvedbom (XI), zakljuujui djelo razmiljanjima ciceronskoga nadahnua o povezanosti retorike s
filozofijom i kulturom, te, naposljetku analizom obiljeja dobra govornika. Rije je o golemu djelu koje
obiluje podacima raznovrsnoga podrijetla i iz najrazliitijih podruja. No ope usmjerenje Obrazovanja
govornika ostaje u okvirima ciceronskih ciljeva. Ono, dakle, prednost daje moralnim i drutvenim
implikacijama retorike (etosu) u odgoju "valjana" ovjeka, kojega Kvintilijan karakterizira nizom moralnih
atributa poput hrabrosti, estitosti ili asti, te verbalnim i intelektualnim svojstvima poput elokvencije ili
znanja. Nakon ponuenoga presjeka raznih definicija retorike Kvintilijan je sam definira kao "nauku o
dobrom izraavanju. Ona u sebi ukljuuje sva dobra svojstva govornitva, a zajedno s njima i cjelokupni
moralni lik govornikov, jer nijedan ovjek ne moe dobro govoriti ako sam nije dobar" (II, XV, 34)61.
Polazei od te definicije, lako se uvia da on ne zagovara toliko uvjeravanje koliko elokvenciju: retorika je za
njega bene dicendi scientia i pritom ak smatra, zaboravljajui naas Cicerona i Aristotela, da se to gledite
moe pomiriti s Platonovim, onim iz Fedra, dakako, a ne onim iz Gorgije (Obrazovanje govornika, II, XV,
24-31).
Sve u svemu, Kvintilijanovo je djelo dragocjen prinos sistematizaciji retorike tradicije. Naalost,
Obrazovanje govornika ne objanjava izrijekom vezu izmeu retorike i filozofije, ograniavajui se na
tvrdnju - opet na tragu Cicerona (O govorniku, I, XI, 47) - da se nijedna filozofija ne moe afirmirati bez
pritjecanja retorici (XII, II, 5). Ta primjedba ipak navodi Kvintilijana na zanimljiv zakljuak, u kojemu on
nastoji naglasiti nadmo govornikog umijea nad filozofijom, jer se, za razliku od elokvencije, filozofija
moe oponaati: "philosophia enim simulari potest, eloquentia non potest" (XII, III, 12).
Temelji Platonove osude retorike uzdrmani su, dakle, tvrdnjom da se govor- nitvo ne moe oponaati.
Tako se raa strategija koja prednost daje diskurzivnoj efektivnosti naspram epistemike ili etike
intencionalnosti, drugim rijeima, strategija koja vrednuje uinke nautrb utemeljenosti.

61 Prije vod citata preuzet iz : Kvintilijan, Marko Fabije: Obrazovanje govornika - odabrane strane, pre ve o Pe tar Pejinovi, "Ve selin
Masle a", Saraje vo, 1985 (2. iz danje ), str. 163 (op. prev.).

5.

ONKRAJ JEZIKA: DRUGA SOFISTIKAI KRANSKA RETORIKA

OD 2. DO 5. STOLJEA
HERMOGEN (2. st.)

Ellje Aristid (2. ST .)

Filostrat (o. 170-o. 245)
AUGUSTIN: De doctrina Christiana (397-427)
BOECIJE: De differentiis topicis (o. 520)

doba slave rimske retorike, izmeu 1. stoljea prije Krista i 1. stoljea poslije Krista, grka se retorika bez veih

novina zadrava u okvirima to su joj ih zadali Aristotel i Hermagora. Moemo spomenuti nekoliko figura (Cecilije iz
Kalakte, Dioniz iz Halikarnasa, Apolodor iz Pergama, Teodor iz Gadare), ali malobrojni tekstovi koji su preivjeli
upuuju na neoriginalnost njihovih ideja. Iz toga doba, meutim, postoji spomena vrijedno djelo, ije je autorstvo i
danas predmetom kontroverzi: rasprava O uzvienom19.
U toj se raspravi naziru odjeci sukoba koji se u 1. stoljeu prije Krista razvio izmeu takozvanih aticista i azijanista, za
koje se ponajvie vezuju imena Apolodora iz Pergama i Teodora iz Gadare. Prvi zagovaraju suzdranu, temeljnu
retoriku, dok su drugi za tijesnu vezu retorike s moima patosa. Valja primijetiti da je Ciceron bio izrazito osjetljiv na
taj sukob. U Brutu on nastoji obraniti aticistiki stav komentirajui stil brojnih govornika. U Govorniku takoer,
polazei od isprepletanja filozofije i retorike, izlae svoje poimanje savrena govornika 62. No vanost te rasprave see
i dalje od toga, a proizlazi ponajprije iz injenice da za razliku od cijele retorike tradicije (so- fistike, aristotelovske
ili stoike) ciljem retorike ne smatra uinkovitost ili korisnost, nego iznimnost; zatim i iz injenice da se cijela retorika
zbog toga treba preformulirati polazei od nadmoi patosa. Upravo patos, u kombinaciji s vjebom imaginacije,
artikulira retoriku i pjesnitvo, koji se meusobno razlikuju kao to se iznenaenje razlikuje od oitosti. Tako je i s
uzvienim, koje moe biti priroeno i potjecati od spekulativne sklonosti ili osjeaja, ili se pak moe nauiti
pribjegavanjem stilskim figurama i figurama misli, koje naglaavaju uzvienost izraza ili velianstvenost kojom je

62

O tom sukobu vidi G. A. Kenne dy, nav. dj., str. 301-303 i 330-336.
* Prije vod citata preuze t iz: Pseudo Longin: O uzvienom, pre ve o Ton Sme rdel, GZH, Zagre b, 1980, str. 35 (op. prev.). " Isto, str. 59 (op. prev.).

nadahnuta njegova inscenacija. Iako je povjerenje u ta pravila ogranieno krajnjom osjetljivou prema njihovoj
artificijelnosti, pojavljuje se osjeaj kao uinkovit lijek: "Pa dobro, uzvienost i patos su kao neki lijek i divna pomo
protiv nepovjerenja koje budi upotreba stilskih figura. Ovdje umjetnika vjetina, uzdignuta na neki nain na isti
pijedestal da bude ravna aspektima ljepote i velianstveno- sti stila, ostaje uostalom skrivena i spasava se od svake
sumnje" (XVII, 2)*.
Novina tu poiva u uoavanju da je "sklad openito za ljude ne samo naravno sredstvo uvjeravanja i zadovoljstva
nego je, takoer, neko udesno sredstvo da dostignu uzvieno i da doive patos"**, ime se utire put gleditu koje e
zatim razviti patristika vezano za tumaenje Svetoga pisma.
1. Hermogen iz Tarsa (2. st.)
Iako je druga sofistika razdoblje kojemu se openito ne pridaju velika vanost i vrijednost, korisno je zadrati se na
idejama autora poput Hermogena iz Tarsa ili Elija Aristida. Hermogenu se pripisuje djelo koje je u retorikoj tradiciji
izvrilo dugotrajan, a danas i kontroverzan utjecaj63. Podijeljeno je u nekoliko rasprava: o teoriji stasisa, o iznalaenju
teme i o stilu. U prvoj Hermogen iri polje analiziranja i ukljuivanja stasisa, koji se vie ne ograniava na sudsko
podruje, i uvodi mogunost debata koje umiu svakoj stazikoj determinaciji - takozvane asystaton. Ciceronova teza
prema kojoj nema spora kada nema stasisa time je dovedena u pitanje. Kada je pak rije o iznalaenju, osnovni je
Hermogenov doprinos razmiljanje o pojmu argumenta, koje je blie Ciceronovim nego Aristotelovim idejama.
Naposljetku, kada je u pitanju stil, Hermogen u raspravi nastoji utvrditi osnovna obiljeja govora, koja meusobno
kombinira ne bi li formirao razliite stilske vrste64.
2. Filostrat (o. 170-o. 245)
Izraz "druga sofistika" ponudio je Filostrat u djelu ivoti sofista (objavljenom izmeu 232. i 238. godine), a njime se
obino oznaava razdoblje kulturne povijesti koje se protee od kraja Republike do 4. stoljea. To je doba obiljeeno
naglaenim slabljenjem retorike, tj. padom njezine tehnike sastavnice, njezina drutvenog i pedagokog poslanja, kao
i njezinim ograniavanjem na kolske udbenike i carsku propagandu.
Nedavna istraivanja nameu, meutim, sloenije iitavanje toga razdoblja. Kod Filostrata i Elija Aristida
nailazimo na zanimljive opaske na tu temu. Cassin istie da Filostratova originalnost poiva na injenici da on "retoriku i filozofiju istodobno stavlja pod pokroviteljstvo sofistike: upravo taj in utemeljuje 'sofistiku znanost' i
odreuje trenutak kada sofistika sama zauzima cijelu scenu, kako revidiranu scenu prolosti tako i izabranu scenu
sadanjosti" 65. Upravo ta situacija omoguuje Filostratu da se upusti u jedinstven pokuaj preformuliranja povijesnih
profila filozofa i sofista, razlikujui prave sofiste od onih koji su, iako ih se nazivalo sofistima, zapravo bili filozofi.

63
64
65

Usp. Kenne dy: Greek Rhetoric under Christian Emperors, Prince ton, 1983.
Usp. Conley, nav. dj., str. 53-59.
B. CassinL'Effetsophistique, Pariz , 1994, str. 448.

Tako dolazi do obrata koji je donekle nagovijestio Kvintilijan i u kojemu sofistika preuzima ulogu obrasca, a filozofija
ulogu oponaanja.
Stara je sofistika, prema Filostratovu miljenju, bila retorika s filozofskom matricom, jer se njezin predmet
mijeao s filozofskim, zato to je izricala teze o moralu, spoznaji i svijetu. Druga se sofistika, naprotiv, okree prema
povijesti. Ona prednost daje hipotezama, to jest konkretnijim i kontek- stualiziranim idejama. Stara je sofistika, smatra
Filostrat, bila "filozofirajua retorika [...] Birajui za teme pitanja koja su ujedno i filozofska, ona je nadugo i nairoko
raspravljala o hrabrosti, pravdi, junacima i bogovima, kao i o nainu na koji je oblikovan svijet. Sofistika koja se zatim
pojavila, a koju neemo nazvati novom, jer je stara, nego drugom, opisuje siromaha, bogataa, plemia, tiranina, kao i
druge sluajeve koji se na taj nain mogu imenovati, a koje donosi povijest"66.
3. Elije Aristid (2. st.)
Upravo citirana formulacija jasno otkriva strategiju kojoj je cilj podrediti filozofiju "carstvu" sofistike, te u konanici
nametnuti filozofiji istu vrstu odnosa pokornosti koju je ona propisala "prvoj" sofistici 67. Ta je strategija ve bila sr
djela Elija Aristida Protiv Platona, obrana retorike (napisanog izmeu 161. i 165. godine). Aristid u njemu strpljivo
propituje utemeljenost Platonove osude retorike, mitove kojima pribjegava i kriterije koje uspostavlja, te nudi
relacijsko poimanje retorike koja "s pravom postaje sila univerzalnosti par excellence [...]. Ta univerzalizacija,
meutim, i dalje sadri paradoks. Kao da se na strukturalnoj razini retorika ne moe suzdrati od oponaanja te iste
filozofije koja je ocrnjuje, ona proizvodi granicu - osporenu, pomaknutu, redefiniranu - zlouporabe ili samoprofanacije
koja stvara patvorinu, koja stvara 'sofistiku'" 68.
U vrijeme druge sofistike kulturna i politika vanost kranstva ne prestaje rasti, to e naposljetku ostaviti traga i na
retorici, osobito kod svetog Augustina i Boecija 69. Barilli to razdoblje naziva superplatonizmom 70. Doista, povratak
Platona u kranski kontekst na retoriku ostavlja istu vrstu posljedica, samo jaih, kakve je platonizam proizveo u
antikoj Grkoj: osudu njezine prakse i podreivanje njezine tehnike nadmonijoj instanciji. U prvim stoljeima
patristika tako namee ideju da je istinitost Svetoga pisma samodostatna; ona kritizira retoriki tehnicizam i navike
sofisticiranijega govornitva. U 1. stoljeu, primjerice, Tertulijan (Apologeticum) i Minucije Feliks (Octavius), a u 4.
stoljeu Laktancije (Institutiones divinae), smatraju da nije nuno pozivati se na retoriku, ili joj valja pribjegavati to
rjee, prije svega u sudskoj praksi, kojoj je cilj odgovaranje na optube upuene kranstvu.
66

Citirano u: Cassin, nav. dj., str. 537-538.

Tu je injenicu naglasio Torde sillas u "L'instance tempore lle dans 1'argume ntation de la pre mie re e t la se conde sophistique: la notion de
kairos", u: Cassin (ur.): Le Plaisir deparler, Pariz , 1986, str. 31-57.
68
B. Cassin: "Le lien rhe torique ", Philosophie, 28, 1990, str. 20.
69
Conley je u svojemu djelu Rhetoric in European Tradition (str. 66-71) ocrtao kratku povije st bizantskoga doba, razlikujui e tiri raz doblja:
prvo izme u 6. i 8. stolje a, drugo u 9. i 10. stolje u, tre e od kraja 10. do poetka 13. stolje a te, naposljetku, raz doblje koje see sve do turskog
osvajanja Konstantinopola 1453. godine.
70
Barilli, nav. dj., 3.
70
O toj temi vidi Marrou, nav. dj., str. 47-83, dakako, uz stranice samoga sve tog Augustina u Ispovijestima.
67

4. Sveti Augustin (354-430)

Sveti Augustin osobito je zanimljiv zbog injenice daje prije preobraenja na kranstvo bio ugledni profesor retorike
dubokih ciceronskih uvjerenja89. Povijest te preobrazbe i njezinih filozofskih implikacija predmet je djela Contra
academicos. Sudovi o retorici to ih ondje iznosi sveti Augustin pate od stanovite dvosmislenosti, jer je u njima oit as
Platonov, as Ciceronov utjecaj. U djelu De catechizandis rudibus (.Pouavanje neupuenih) on kritizira retoriku,
svejedno se vjeto njome sluei u napucima o obrazovanju i preobrae- nju ljudi. Odluujui je tekst ipak De doctrina
Christiana. U njemu nailazimo na neutralno poimanje govornitva - zbog toga to ono moe sluiti pravdi koliko i
nepravdi - koje izrijekom naglaava registar intuitivnoga razumijevanja i zdravoga razuma, stavljajui u drugi plan
retorike tehnike i njihove funkcije hermeneutikoga posrednitva. Inventio i elocutio podreuju se ciljevima
razumijevanja Svetoga pisma, pa se rijei moraju sagledavati kao znakovi stvari namijenjeni uporabi ili uitku. Iako je
govor za svetog Augu- stina konvencionalne naravi, ipak valja razlikovati poznate i nepoznate, doslovne i prenesene
znakove. Cilj toga razlikovanja jest otklanjanje, ili barem smanjenje tekstualne dvosmislenosti, ime se utire put
kranskoj primjeni retorike. Primjeri te primjene mogu se, uostalom, pronai u tekstovima samih apostola, zbog ega
sveti Augustin osjea potrebu sastaviti portret kranskoga govornika. U sprezi logosa, etosa ipatosa ovaj potonji
dobiva novu snagu i opravdanje, jer ne pripada ljudskoj zajednici, nego je transcendira zahvaljujui procesu koji,
strogo gledajui, dokida govornikov etos. Kranski govornik nestaje u potpunom sjedinjenju logosa i patosa, uz
prevagu potonjega, jer upravo sjedinjenje osigurava pristup Istini.
Sa svetim Augustinom retorika gubi mjesto koje je imala u antikoj kulturi i njezinu obrazovnom sustavu te
postaje obian instrument "amplifika1

V. Florescu: La rhetorique et la neorhetorique, pre v. Melania Munteanu, Pariz, 1982, str. 10- - I I , raz vija z animljive analogije s drugim
kulturama, osobito kine skom. To ipak ne dovodi u pitanje temeljnu ide ju koja je ovdje izloena. O mje rama opreza to ih iziskuje ta vrsta analogija vidi Lloyd: Pour en flnir avec les mentalites, Pariz , 1993, 4. poglavlje . ' Usp. F. Nie tzsche : "Rhetorique et le langage ", Poetique, br. 5, 1971, str.
104. Svi Nie tzsche - ovi tekstovi vezani z a re toriku nalaze se u dvojezinom iz danju F. Nietzsche on Rhetoric and Language, ure dili S. Gilman, C.
Blair i D. Parent, Oxford Unive rsity Press, 1989. O va nosti re torike u Nie tzsche ovoj misli vidi djelo A. Kreme r Marietti: Nietzsche et la
rhetorique,

11

Usp. Th. M. Conle y: Rhetoric in the European Tradition, Chicago, 1990.

* Napominjemo da francuski pojam "art", koji potje e od latinskoga "ars", istodobno oznaava "umjetnost" i "umije e " (op. prev.). 30 G. A.
Ke nne dy, nav. dj., str. 15.
74

Conley, nav. dj., str. 37.

Na temu njegova podrije tla vidi sintezu Jackie Pigeaud, koja istie daje "atribucija te rasprave pitanje exata, ako ne i desperata" (Du sublime,
Pariz , 1991, str. 41-42).

79

cije" u prijenosu poruke. Upravo otuda proizlazi jedna od najsnanijih tendencija srednjovjekovne retorike90, koju
karakterizira njezin odnos prema teologiji - retorika je legitimna kada joj je cilj kranska istina, a nelegitimna kada zbog
pogreke ili gluposti ignorira taj cilj. Upravo se zbog toga ona, usprkos korisnosti u nekim okolnostima, nije smatrala
neophodnom; naprotiv, kranska elokvencija retorici zapravo pribjegava krajnje tedljivo91 . U djelu De magistro jezik je
shvaen kao sredstvo komunikacije, ali ne i uenja u najdubljem smislu to ga sveti Augustin pripisuje tomu pojmu, tj. u
smislu susreta s Istinom. No ako se do Istine dolazi prosvjetljenjem, koje je onda mjesto i, nadasve, potreba retorike?
5. Boecije (480-524)
Sinteza platonovskih i ciceronskih ideja koje su obiljeile stavove svetog Augustina vezane za retoriku kod Boecija se,
gotovo stotinu godina kasnije, pretvara u veliki eklekticizam nadahnut aristotelizmom. Kao nadahnitelj enciklopedijskoga
projekta na koji je ve udaren skolastiki peat, kao autor velikog broja djela, meu kojima se istie glasovito De
consolatione philo-sophiae {Utjeha filozofije), Boecije znakovito suava podruje retorike, ograniavajui ga na hipoteze i
omeujui ga pojedinanim i vjerojatnim. Upravo to zagovara u De dijferentiis topicis, djelu koje je u srednjemu vijeku bilo
veoma rasprostranjeno, osobito pod nazivom Topica Boetti, a u kojemu se retorika suprotstavlja dijalektici, koja se bavi
tezama. I u pogledu metode retorika se razlikuje od dijalektike, jer je govorniki tijek neprekinut, dok je dijalektika
dijalokog oblika. U tehnikom pogledu ona se slui entimemom, dok dijalektika pribjegava silogizmu, a kada je rije o
svrhama, njezin je cilj uvjeravanje, dok dijalektika smjera pobjedi. Ova karakterizacija vodi, kao to
90
Preostale su dvije tendencije, sjedne strane, tendencija "disciplinske" retorike tradicije na liniji Cicerona i Kvintilijana, a, s druge strane, tendencija uzglobljenja retorike i
logike, koju McKeon dijeli na etiri faze (usp. McKeon: "Rhetoric in the Middle Ages", u: Golden J. L., Bergquist;G. F. i Coleman, W. E (ur.): The Rhetoric of Western
Thought, Dubuque, 1976, str. 92-125). Za vie pojedinosti na temu preobrazbi i karakteristika srednjovjekovne retorike najvanije je djelo Rhetoric in the Middle Ages, Berkeley,
1974, J. Murphya.
91
U tome je, po Marrouovu miljenju, najvea originalnost teza svetog Augustina (o toj temi vidi detaljan komentar djela De doctrina christiana u: Marrou, nav. dj., 3. dio).

vidimo, do jasne podreenosti retorike dijalektici92 , u procesu koji nagovjetava postupan gubitak statusa, teorijske ambicije
i drutvenog utjecaja i koji e tijekom srednjega vijeka neprekidno isticati ukrasnu i kolsku sudbinu retorike. S takvim je
statusom, koji opravdava jo samo usputne referencije i stereotipne aluzije, zatjeemo u najvanijim djelima srednjega
vijeka, djelima svetoga Tome Akvinskog, svetog Alberta Velikog ili Williama Ockhama.
Tijekom cijeloga srednjeg vijeka retorika e ipak zadrati vanu ulogu u obrazovnome sustavu, ulogu koja se poela
nametati kada ju je prihvatila rimska kultura i koja e potrajati sve do poetka renesanse. Obrazovanje se u srednjemu vijeku
strukturira oko slobodnih umijea koja se dijele na dvije skupine: Quadrivium, s aritmetikom, geometrijom, glazbom i
astronomijom, te Trivium, koji sainjava ju gramatika, dijalektika i retorika. Gramatika se bavi poduavanjem pisanja i
itanja, dijalektika se usmjerava na praksu prosuivanja i zakljuivanja, dok se retorika usredotouje na pitanja stila i govornikoga umijea. Iako, kao to je napisao Barthes, "retoriku uvijek valja itati s obzirom na strukturalnu igru susjednih
disciplina (gramatike, logike, poetike, filozofije), upravo je igra sustava, a ne svakoga njegova dijela za sebe, povijesno
znakovita"93 . U okviru slobodnih umijea odnosi retorike i filozofije postaju sve labaviji, dok se odnosi retorike i teologije
sve vie uvruju. Meu razliitim poimanjima slobodnih umijea valja izdvojiti poimanje Marcijana Kapele (autora
glasovitog djela De nuptiis Philologiae et Mercuri IO vjenanju Merkura i Filologije, napisanog oko 420. godine) te kasnije

koncepcije Kas iodora, Izidora Seviljskog, Alkuina ili Notkera koje, gledajui u cjelini, potvruju interpretacijsku hijerarhiju
koja sve pokorava svjetlu Biblije. U ranome srednjem vijeku uvedeni su neki novi modaliteti tumaenja (lectio, disputatio), u
kojima se moe uoiti kranska preobrazba rimskih deklamacija i koji dobivaju veliku vanost u obrazovnome sustavu94.
92
U tim odnosima izmeu retorike i dijalektike moemo vidjeti izvor napetosti izmeu stavovu svetog Augustina i Boecija, osobito onih koji se razvijaju oko onoga to
Conley naziva centripetalnim i centrifugalnim poimanjima argumentacije (usp. Conley, nav. dj., str. 80-82).
93
R. Barthes: "L'ancienne rhetorique", Communications, br. 16, 1970, str. 194.
94
O ulozi i modalitetima te rasprave na sveuilitu vidi tekst A. de Libera "La logiquc de la discussion dans l'Universite medievale", u: M. Meyer i A. Lempereur: Figures et
conjlits rhto-riques, Bruxelles, 1991, str. 59-81.

RENESANSA I MODERNITET RETORIKE

Beno it Timmermans

49.
OD SREDNJEGA VIJEKA DO RENESANSE
OD 5. DO 14. STOLJEA
MARCIJAN KAPELA: De nuptiis Philologiae et Mercurii
{Vjenanje Merkura i Filologije, 5. st.)
KASIODOR : Institutiones divinarum et saecularium litterarum (6. st.)
IZIDOR SEVILJSKI: Liber ethimologiarum {Knjiga etimologija, 7. st.)
BEDA ASNI : Knjiga tropa i figura (8. st.)
E GIDIJE RIMSKI: De differentia rhetoricae, ethicae etpoliticae
{Razlika izmeu retorike, etike i politike, 13. st.)
BOCCACCIO : Genealogia deorum gentilium
{O rodoslovljima poganskih bogova, o. 1350)
U grkoj i rimskoj antici inilo se kako umijee da se uvjere umovi, oaraju srca i ganu osjetila otkriva tajne ljudske prirode.
ovjek se nije spo-znavao i iskuavao samo posredstvom vlastita razuma {logosa), nego i kroz djela ili ob iaje {etos), te
putem osjeaja {patos). Kao jezino bie, ali i voljno te osjetilno bie, inilo se da je istodobno savrena tema i povlaten
predmet retorike. Bio je istodobno gospodar i rob, svjetlo i arite te prakse koja ga je otkrivala dok je on otkrivao nju. To
zanimanje Grka i Rimljana za retoriku jasno je pokazivalo da je njihov misaoni sustav, iako zasnovan na skladu bitka ili na
dravnom poretku, ve bio svojevrsni humanizam ante literam.
Ono to se obiava nazivati srednjim vijekom obiljeava premjetanje -integraciju ili nestanak - ovjeka u iri, nesigurniji i
opasniji poredak. ovjek vie nije u sreditu svijeta, upravo zato to je svijet stvoren i to se u njemu ponavljaju grijesi,
ratovi, pljaka i grabe. to se u tome kontekstu nasilja dogaa s umijeem mobiliziranja ljudi bez prisile? Kao to esto
biva, opet neka pria, neki mit, utvruju novi status retorike. Marcijan Kapela, poganski retoriar iz 5. stoljea, pripovijeda
tu priu u Vjenanju Merkura i Filologije, temeljnome djelu koje sastavlja popis 1 sedam slobodnih umijea oko kojih se
strukturira cijelo srednjovjekovno kransko obrazovanje. Kako sagledati svijet, urediti ivot, osigurati spas u trenutku kada
se na pragu Europe pojavljuju "barbari"? Filologija, lijepa mlada gospoica, pokazuje nam put. Uzlazi na nebo, ali ne svojim
izborom, nego zato to je izabrana - izabrao ju je Merkur, koji je uoio njezinu sklonost prema uenju. Na nebu se Filologija
udaje za Merkura pred vijeem bogova i za svadbeni dar dobiva sedam slobodnih umijea kojima e je poduiti sedam ena:
Gramatika, Retorika i Dijalektika, koje zajedno tvore Trivium; Geometrija, Aritmetika, Astronomija i Glazba, koje
predstavljaju Quadrivium. Brak Merkura, boga komunikacije i jezika, s Filologijom, slikom erudicije, esto se tumaio kao
sjedinjenje elokvencije sa znanou, ili trivija s kvadrivijem, a to je sjedinjenje zapravo bilo prilino vjerno Ciceronovoj

namjeri da pomiri retoriku i filozofiju. Ipak, ovdje se ocrtava posve nov poredak i novo poimanje logosa. Taj brak, naime, ne
ostavlja mjesta etikim, patetikim ili estetikim razmatranjima. Od tih sedam umijea kojima poduavaju Filologiju nijedno
se ne bavi valjanim, pravednim ili kreposnim, a samo se Glazba povrno dotie pitanja lijepog i ugodnog. tovie, jedno od
umijea ima oitu nadmo nad drugima. To je Dijalektika, odnosno umijee zakljuivanja, koja ovako zbori: "Bilo da je rije
o Gramatici... ili onoj drugoj gospi, bogatoj i znamenitoj, zvanoj Elokvencija, ili pak onoj to tapiem po tlu rie razne
dijagrame [Geometrija], sve se one pokoravaju meni, nijedna ne moe razvijati svoje teme ne pritekne li mojemu
zakljuivanju"2 .
Tako su ne samo retorika nego i gramatika i matematika tek nesavren odraz racionalnosti koja ih u cijelos ti proima i
premauje. I sama dijalektika tek je djelomian izraz te racionalnosti, toga boanskog logosa. Nakon to je predstavila
glavna naela na kojima poiva, Dijalektiku opominju sami bogovi: "ovaj kratki izlet u tako duboke vode posve je
dovoljan"3 . Ljudsko razmiljanje nije u stanju sve objasniti; upravo iznesene rijei iscrpile su strp1
2
3

Popis preuzet od Varona (1. stoljee prije Krista): Libri IX disciplinarum.

Str. 110 izdanja W. Harrisa Stahla, R. Johnsona, E. L. Burgea: The Mariage of Philology and Mercury, Columbia University Press, New York i London, 1971.
Isto, str. 153.

ljenje i dobrohotnost boanskoga vijea. Naime, u doba zbrke i nesigurnosti nastojanje da se ouva transcendirajui poredak
nadvladava volju da se razjasne temelji i istrae razloz i4 . Uenje jezika u tri etape (trivij), kao i uenje o skladnosti svijeta u
etiri etape (kvadrivij), i sama su tek preliminarna etapa, odnosno priprema za studij bolje etabliranih znanosti poput
medicine, prava, a osobito teologije koja, dakako, nadmauje sve ostale.
Retorika e se, dakle, u srednjemu vijeku poduavati unutar relativno strogog okvira trivija. To se jo od karolinke
renesanse (9. st.) primjenjuje u samostanskim kolama i katedralama, a od 12. stoljea i na prvim sveuilitima u Bologni,
Salamanci, Parizu i Oxfordu. Stijenjena u triviju izmeu gramatike i dijalektike, retorika esto slui nekoj od tih disciplina:
vjebe uvjeravanja as primjenjuju ve nauena gramatika pravila, as uvode uenika u umijee zakljuivanja i njegove
silogizme. Retorika se ponekad pretvara i u vjebe pogrda, umijee prepirke ili spora. Te su vjebe, dakako, dovoljno
usavrene, ali se dre podalje od etikih i patetikih razmatranja.
Ipak, taj prilino strogi obrazovni okvir i ta prevaga boanskoga logosa nad svim predmetima izaziva i uspostavu protutee.
Ako u nastojanju da zadri mjesto u hijerarhiji znanja srednjovjekovna retorika i trpi utjecaj gramatike, osobito dijalektike,
taj utjecaj ide i u suprotnome smjeru. Naime, antiko je nasljee takvo i retorika je toliko prisutna kod Grka i Rimljana da u
srednjemu vijeku ona nuno prelazi zadane okvire, zadirui, naravno, u gramatiku koliko i u dijalektiku.
Krenimo od gramatike. Glavna referencija na podruju elementarne gramatike sve do 15. stoljea bio je Rimljanin Elije
Donat (4. st.). No Donat je i autor Komentara o Vergiliju, koji obiluje razmatranjima o stilu i elokvenciji. Isto vrijedi i za
Priscijana (5-6. st.), drugoga gramatiara na kojega se referira srednji vijek i ko ji se uvelike nadahnjuje retorikom. On
prevodi Hermo-genove Pripremne vjebe, a openito smatra da se gramatika ne moe uiti bez poznavanja
mnotva retorikih figura, koje uglavnom preuzima iz Ci-ceronove rasprave De inventione te iz djela Rethorica ad
Herennium5 . Utjecaj retorike na gramatiku odvija se, dakle, jasnim posredovanjem jednog od njezinih pet dijelova, tonije
posredovanjem elocutia ili naina izraavanja.
4

Usp. Richard Johnson u: Martianus Capella and the seven Liberal Arts, 1. svezak, Columbia University Press, New York i London, 1971, str. 92-93.

Rethorica ad Herennium u to se doba pripisivala samome Ciceronu.

Elocutio, naime, ne ispituje samo stil govora, nego i razne njegove figure, odnosno sredstva koja slue za smisleno
izraavanje. No gramatika promatra, prouava i propisuje strukturalne promjene koje se u reenici dogaaju kada se
pribjegava nekoj figuri (inverziji, elips i...). Pojava uvlaenja retorikih figura u gramatiku nije ograniena na srednji vijek;
ona e se nastaviti, pa ak i razviti u renesansi6 , a nadahnut e i "filozofske gramatiare" 18. stoljea (Du Marsais), kao i
retoriku figura u 20. stoljeu ("Groupe u"). Tako se od srednjovjekovnih gramatiara preko enciklopedizma pa sve do
pojedinih dananjih retorika provlai ideja da se stanoviti logos, racionalnost kojom samo djelomino upravljamo, iskazuje
gotovo mimo nae volje u jezinim izrazima i u nainu na koji govorimo. Jo emo se, dakako, vratiti filozofskim posljedicama te veze izmeu racionalnosti {logosa) i naina govora {elocutio), ili izmeu ratia i oratia.
Ako bogatstvom razliitih naina izraavanja retorika moe izai iz svojega podruja, ona moe i nadahnuti druge
discipline sadrajem popisanih govora. Retorika, umijee uvjeravanja, tako utjee i na dijalektiku, umijee argumentiranja
ili zakljuivanja. Nije to nita novo. Ve je Aristotel govorio da je dijalektika "pandan" ili "antistrofa" retorici7. No ta je veza
i dalje bila zagonetna. Je li u njoj trebalo vidjeti teorijski ulog, filozofski projekt za retoriku? Ciceron je u raspravi De
inventione% odgovorio da se filozofija (ili dijalektika) i retorika nadopunjuju tako to filozofija postavlja teze, to jest
openita pitanja, dok retorika postavlja hipoteze, to jest pojedinana pitanja koja Se odnose na konkretnu zbilju. Vano je
uoiti, pisao je Ciceron, da u tome razmaku izmeu openitoga i pojedinanog nema kvalitativnoga skoka. Uvijek se rabe
ista, manje-vie "vjerojatna" zakljuivanja i samo treba znati koji su im sadraji i na koje se argumente pozivaju. Drugim
rijeima, glavno zajedniko obiljeje retorike i dijalektike jest topika, koja i nije
6

Usp. B. Westheimer: Tropi insignores veteris atque novi testamenti, 1526; Petrus Mosellanus: Tabulae de schematibus et tropis, 1529; J. Susenbrotus: Epitome troporum ac
schematum... ad authores turn prophanos turn sacros intelligendos, 1541; Richard Sherry: A Tratise on Schemes and Tropes, 1550; Camerarius: Notatio figurarum orationis in
apostolicis scriptis, 1552; George Puttenham: Arte of English Poesie, 1589, na to emo se jo vratiti. O toj temi vidi i H. F. Plett: Rhetorik der Affekte: englische Wirkungs dsthetik
im Zeitalter des Renai ssance, Tubingen, 1975.
1
Retorika, I, 1, 1354 a.
8
De inventione, I, 1-6.

nita drugo nego prouavanje sadraja, mjesta (topoi) i argumenata, openitih i pojedinanih, koji mogu posluiti uvjerljivoj
argumentaciji. Upravo je rimski filozof i konzul Boecije9 poetkom 6. stoljea najvie ustrajao na bliskosti dijalektike i
topike. Nije pretjerano rei da je time Boecije obiljeio cijelu tradiciju, naroito posredovanjem Petra Abelarda10 i svetog
Tome Akvinskoga11 (13. st.). Prema toj tradiciji, prouavanje zakljuivanja ne podrazumijeva samo prouavanje njihove
(silogistike) forme, nego i razliitih vrsta uporabljenih sadraja, mjesta ili argumenata. A budui da dijalektika
(prouavanje zakljuivanja openito), ba kao i topika (prouavanje sadraja zakljuivanja), prakticira invenciju mjesta, to
jest otkrivanje argumenata, odnos koji ih povezuje s retorikom vie nije elokucijski, u smislu naina govora,
nego invencijski, u smislu iznoenja argumenata.
Tako opaamo da se, uz opu prevlast retorike usreditene u logosu, jo u srednjemu vijeku pojavljuje suparnitvo izmeu
retorike mjesta (inventio), bliske dijalektici, i retorike figura (elocutio), bliske gramatici. Zapravo se su-kobljuju dva
poimanja logosa. Prvo, laiko, naslijeeno od Aristotela i, nadasve, od Boecija, primat dodjeljuje ljudskome razumu,
rasuivanju i invenciji, a njih potpomae pamenje. To e se poimanje prvi put proslaviti u 13. stoljeu, kada se na
kranskome Zapadu ponovo pojavljuju neki vani Aristotelovi tekstovi, koji se ponajvie prouavaju na sveuilitima u
Parizu, Oxfor-du i Padovi. Oko 1282. godine Egidije Rimski, bivi uenik svetoga Tome koji je u meuvremenu postao

profesorom teologije na Parikome sveuilitu, a uskoro e postati i predvodnikom augustinskoga reda te nadbiskupom u
Bourgesu, ispisuje komentar Aristotelove Retorike, u kojemu raspravlja o razlici izmeu retorike, etike i pol itike. Tom
prigodom retorika kao da iznova otkriva12 svoje druge dimenzije: afektivnu, politiku i moralnu, no autor zakljuuje daje ona
prije svega tijesno povezana s dijalektikom13, to jest logosom, pa e taj "filozofski" ili "laiki" pristup ostati u zametku sve do
15. stoljea.
9

De differentiis topicis, IV.

Sic et non, II.
" Expositio in 2 libros posteriorum analyticorum Aristotelis, I, Ia.
12
Ve u 8. st. Alkuin je, u Raspravi o retorici i moralu, tijekom dijaloga s Karlom Velikim, skrenuo vladaru pozornost na ulogu elokvencije u sudskim i politikim
debatama. Usp. Thomas M. Conley: Rhetoric in the European Tradition, Chicago i London, 1990, str. 83-86.
13
Usp. J. J. Murphy: Rhetoric in the Middle Ages, 1974, str. 38.
10

Drugo je poimanje logosa religioznije - ono u mogunosti razliitih oblika "rijei" vidi mogunost raznih oitovanja
boanskoga. To se poimanje poziva na najutjecajnijeg od svih crkvenih otaca, svetog Augustina14. On u 4. knjizi spisa De
doctrina christiana zagovara kransku uporabu retorike, dakle, ne onu prepredenu i sofistiku, nego iskrenu i nadahnutu
vjerom. Na toj liniji i mnogi drugi kranski tekstovi, poput Kasiodorovih Institutiones divinarum et saecularium
litterarum (6. st.), Knjige etimologija Izidora Se-viljskog (6-7. st.) i Knjige tropa i figura Bede asnog (7-8. st.), opravdavaju
pribjegavanje retorici u propovijedi i naglaavaju, svaki na svoj nain, metafiziki i vjerski znaaj Bo je rijei: rijei su
oitovanja boanske moi, oitovanja koja se moraju tumaiti i svjesno rabiti. Ta vjerska struja, vie usredotoena
na elocutio nego na inventio, na formu govora negoli na njegov sadraj, neprijeporno prevladava glavninom srednjega
vijeka. U tome kontekstu retorika zadobiva veliku vanost. Daleko od toga da je stijenjena izmeu gramatike i dijalekt ike,
daleko od toga da se ograniava na uenje graenja reenice (gramatika) i zakljuivanja (dijalektika), ona ima vanu ulogu u
svim podrujima koja su na neki nain vezana za sveto. U tome se smislu ona svakako razvija u propovjedno umijee (artes
praedicandi)15, ali istodobno nagovjetava renesansu, jer vrednuje umijee pisanja i pjesniko sastavljanje pisama (artes
dictaminis). U 14. stoljeu prvi "humanisti" i pretee renesanse, Dante, Petrarca i Boccaccio, uvelike se zanimaju za
to umijee sastavljanja u razvoju. S njima se raa ideja da Boja rije nije jedino mjesto stvaralake moi i da ljudski jezik
moda posjeduje istu takvu mo. Tako se podjela na formu i sadraj, elocutio i inventio malo pomalo raspruje. ovjek vie
nije samo itatelj, promatra ili sluatelj boanskih znakova koje je teko tumaiti, nego i sam
postaje stvarateljem znakovitih znakova, gospodar njihova sadraja kao i njihove forme. Dakako, to je stvaralatvo prije
svega poetiko (u skladu s etimologijom toga pojma), ali se Boccaccio u Rodoslovljima poganskih bo14
Sveti Augustin, uostalom, nije prvi crkveni otac koji zagovara kransku uporabu retorike, nadahnutu vjerom. Usp. Pavlovu prvu poslanicu Korinanima, 1-2, govore Grgura
Nazijan-skog (4. st.), homiliju O spomenicima Ivana Zlatoustog (4. st.) i pisma svetog Jeronima.
15
U djelu De institutione clericorum (O obrazovanju klera) Raban Maur (8-9. st.) nadahnjuje se poukama Augustina i pape Grgura Velikog (6. st.), jasno utvrujui pravila
propovijednog umijea. Usp. Murphy, nav. dj., str. 47, i G. A. Kennedy: Classical Rhetoric and its Christian and Secular Tradition from Ancient to Modern Times, London, 1980,
str. 190.

gova' ve slui retorikim rjenikom u nastojanju da rehabilitira pjesnitvo: ono nije samo imitatio, nego i inventio; nije
samo formalna vjeba reproducira nj a neke datosti, nego i novi put prema biti stvari.

Tako stijenjena, ne toliko izmeu gramatike i dijalektike koliko izmeu Boje rijei i filozofske argumentacije, odnosno
izmeu elocutia i inventia, tako ograniena i podreena logosu, retorika zapravo nije procvjetala u srednjemu vijeku. Da
postane ili ponovo bude sredinje mjesto obrazovanja i kulture, nedostajali su joj istodobno predmet i stanje duha, a oni su
pak ovisili o politikim i vjerskim stegama, koje su uistinu poele poputati tek krajem 14. stoljea. Sada emo vidjeti kako
je renesansa, uzdrmavi taj politiko-vjerski kontekst, obnovila predmet i duh retorike. Predmet su antike rasprave iz retorike koje mnogima na kranskome Zapadu nisu bile dostupne, a uskoro e ih otkriti istraivai opatija i knjinica. Stanje
duha pak nova je kultura - manje klerika lna, a vie laika - zasnovana na promicanju ovjeka, priznavanju njegove
samostalnosti i slobodne volje.
16

Genealogia deorum gentilium, IX.

53.
OPI DUH RENESANSE
Renesansa se esto opisuje kao razdoblje ekspanzije i procvata zapadne kulture. Nekoliko vanih, dobro poznatih dogaaja
obiljeava taj razvitak. irenje gospodarstva, usavravanje topovskoga praha17 i jaanje trgovakih republika poput Firence,
Genove ili Venecije donekle omoguuju slobodno izraavanje graana, raaju novo povjerenje, novu radoznalost, a netom
izumljeni tisak postupno ih rasprostranjuje. Razrauje se novo vienje svijeta (antropocentrino i heliocentrino), no ipak e
trebati vie vremena da bude prihvaeno nego to je novim tehnikama bilo potrebno da se proire po gradovima. Jer, da
bismo shvatili opi duh renesanse i novu konfiguraciju koju e tada stei retorika, valja os vijestiti da je taj
veliki ekstenzivni proces popraen procesom interiorizacije i povratkom k izvorima. Intelektualci toga doba ne nude samo
smjetanje ovjeka u sredite preokupacija. Oni su istodobno i tumai osjeaja to ga dijeli veina popul acije, a to je os jeaj
nemira. Vjerskoga nemira, metafizike tjeskobe zbog sve prisutnije smrti. U to doba, naime, bolesti, glad i ratovi haraju
Europom. Koji im se smisao moe pripisa17
Oko 1420. godine. Usp. F. Braudel: Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljea, prevela Dubravka Celebrini i dr., "August Cesarec", Zagreb,
1992,1, str. 416-417 (op.prev.).

ti? Je li to samo srdba Boja zbog rasputenosti klera i njegovih lukrativnih djelatnosti, ili zbog kompromitiranoga
pontifikata? Ta pitanja, kao to vidimo, postupno oivljava zahtjev za etikom, koji se istodobno poziva na kulturne izvore
batinjene iz antike i na stvaralaku darovitost svakoga pojedinca. Spoj potovanja prema tradiciji i oduevljenja ljudskom
imaginacijom i duhom; spoj pobonosti i ambicije, povuenosti i drutvenosti stvara napetost koja e na mnogim podrujima
jaati i izazivati unutarnje podjele. Na podruju vjere doi e do opreke izmeu katolika i protestanata, u filozofiji e se
razviti suparnitvo izmeu aristotelovske tradicije i platonovskoga ushita, u etici e se suprotstaviti osobna istina i
angairanost u svijetu, dok e u estetici rasti napetost izmeu prirode i umjetnosti. No izniman razvoj koji e retorika
doivjeti u vrijeme renesanse baca novo svjetlo na taj dvostruki proces interiorizacije i eksteriorizacije. Renesansa je
neupitno vratila ovjeku vlast nad razumom (logosom), ali ona istodobno eli znati kako e se ovjek sluiti tom novom
moi. Hoe li ga voditi puka ambicija, privlaiti tek uici, boga tstvo i rasko? Ili e iznai nova pravila i nove norme da

upravljaju njegovim djelima? Tako e se, uz rehabilitaciju ljudskoga logosa u pozadini, u prvome planu poeti odmjeravati
upravo patos kao naelo uitka i etos kao moralno naelo. S logosom u pozadini, svi se veliki renesansni umovi naglaeno
zanimaju za jezik openito, tu "svetinju erudicije" prema rijeima Vivesa18 , to "mjesto na kojemu se duhovne snage
uvruju i oivljavaju u najveoj moguoj mjeri", kako kae Pico della Mirando la19 . Jezik je, dodaje Vives, "poput dobre
smonice, bilo da se u njoj neto uva bilo da se iz nje vadi neko novo dobro"20. Kao to vidimo, jezik se istodobno crpi na
izvor itu tradicije (Aristotel) i stavlja u slubu pojedinanoga duhovnoga genija (Platon). Pitanje koje se tada postavlja, i to s
dramatinou koja je danas jedva zamisliva, tie se mogunosti valjane i lijepe uporabe jezika. to je
vanije, vjerodostojnost jezika ili njegova snaga! Treba li izrei stvari kakve uistinu jesu ili ganuti drugoga svim
sredstvima? Do koje se mjere moe iznevjeriti istoa namjera ne bi li se bolje izrazilo, ganulo i potreslo? Treba li
preobraati izvornom blagou naega karaktera ili moda treba ganuti estinom osjeaja i usmje18
19
20

De tradendis disciplinis, III, I, u: Opera, Valencija, 1782, VI, str. 298.

De la dignite de l'homme (Govor o dostojanstvu ovjekovu), ponovljeno izdanje, Combas, 1993, str. 51.
De tradendis disciplinis, nav. dj.

ronili energija? Ta dvojba proima cijelu renesansu, dok je opsjeda glasoviti san svetoga Jeronima kojega je ukorio sam Isus
Krist: "Ti nis i kranin, ti si ciccronova c"21. Valja uoiti da tu nije rije o isto estetikoj, retorikoj dvojbi, ili o "pitanju
savjesti" o kojemu su mozgali pojedini moralisti. Rije je o islinskome raskolu koji proima sva renesansna razmiljanja,
iako ne preuzima nuno i ne reproducira dobro znane sukobe izmeu katolika i protestanata, ili "humanista" i
"antihumanista". Cilj povijesti retorike upravo i jest uoavanje neoekivanih novih razlika meu oprekama to su ih ve
utvrdile druge povijesti - politike, vjerske ili filozofske. Nema ni govora o tome da bi, primjerice, svi katolici
zagovarali uinkovit i moan govor, a svi protestanti moral i istinitos t jezinoga izraza. Vidjet emo, naime, da
se neki katolici (poput Erazma) u obrani iskrene i odmjerene retorike pozivaju na crkvene oce, dok se drugi katolici, ba kao
i neki protestanti, pozivaju na Cicerona, branei strastven i gorljiv izraz (kod protestanata) ili pak pretjerano kitnjast jezik
(kod katolika). Na strogo retorikom planu, odmjeravanje snaga izmeu etosa i patosa dovest e, kao to su uoili pojedini
komentatori22, do sukoba utjecaja dviju velikih retorikih vrsta, epideiktike (kojoj je cilj uzvienos t) i politike (kojoj je cilj
korisnost), ali nee se na tome zaustaviti. I najmanja rasprava o stilu, i najdub lje metafizike debate o Bojoj milosti i
slobodnoj volji, ba kao i najei vjerski ratovi, uvijek e se u stanovitoj mjeri vraati na isto pitanje, na isti zahtjev koji
mui svakoga retoriara: stvari (res) valja odraavati vjerno, birajui pritom rijei (verba) to je bolje mogue; valja dopus titi geniju (ingenium) da se izrazi, pripomaui mu pritom oponaanjem antikih mislilaca. No prije negoli te napetosti u
16. stoljeu prodru u sve pore kulture, prije negoli se pitanje "kranskoga ciceronovca" proiri na mnoge debate - vjerske na
temu slobodne volje, politike na temu statusa dvora-nina, a filozofske na temu metodoloke uloge retorike - pogledajmo
kako se te napetosti jo u 15. stoljeu iskazuju u samome predmetu kojim se renesansni um napaja, to jest u velikim antikim
tekstovima iz retorike.
21
22

Ad Eustochium (Pismo Eustohiji), XXII, 30.

Usp. F. Tinkl er: "Renaissance Humanism and the Genera Eloquentiae", Rhetorica, 3, 1987, str. 279-309.

3.
PETNAESTO STOLJEE I PONOVNO OTKRIVANJE VELIKIH RETORIKIH RASPRAVA
15. STOLJEE
POGGIO BRACCIOLINI otkriva Kvintilijanovo Obrazovanje govornika (1416)
Otkrie Ciceronovih djela Brut, Govornik i O govorniku (1421)
J URAJ IZ T RAPEZUNT A otkriva Hermogena i objavljuje Retoriku u pet knjiga (1434)
Prvo izdanje djela SENEKE RET ORA i SENEKE FILOZOFA (1475)

1. Ponovno otkrivanje Kvintilijana i Cicerona

U ljeto 1416. godine Kristofor Kolumbo jo nije roen. Ipak, priprema se nekoliko otkria koja e uzdrmati kranstvo. U
vicarskim Alpama, na obalama Bodenskoga jezera, jo traje biskupski koncil zapoet 1414. godine. Ondje je i Poggio
Bracciolini u svojstvu osobnoga tajnika "pape" Ivana XXIII. kojega, meutim, koncil proglaava nelegitimnim. To je samo
jo jedna epizoda u sagi o crkvenome raskolu koji dijeli kranstvo jo od 1378. godine. No prema Poggiovu miljenju, pravi
se skandal ne krije u tome. On je, naime, uasnut muenjem Jeronima Prakog, koji je optuen jer je branio svojega uitelja,
heretika Jana Husa. Do kraja ivota Poggio e se sjeati tog primjera hrabrosti i iskrenosti, ak e i napisati raspravu Protiv
licemjerja toga klera koji je Jeronima osudio na lomau, istodobno se preputajui svim porocima. To je ovjek koji e
nekoliko tjedana kasnije, u rujnu 1416. godine, pokucati na vrata opatije St. Gallen, udaljene svega nekoliko milja od
Bodenskoga jezera. Ondje e u nekoj "mranoj eliji"23 pronai cjelovit rukopis Kvint ilija-nova Obrazovanja
govornika. Dodue, nekoliko je uenih ljudi ve dralo u rukama manje-vie dovren tekst Obrazovanja: Loup de Ferriere u
9. stoljeu, Vincent de Beauvais u 13. stoljeu, Petrarca sredinom 14. stoljea, dok je Nicolas de Clemange posjedovao
dovrenu verziju jo 1396. godine. No Pog-giova je zasluga to ga je odmah nakon povratka na koncil obznanio. Tako su
uenjaci poput Leonarda Brunia, Leonarda Aretina, Niccoloa Niccolia mogli pridonijeti da to otkrie dobije zasluenu
pozornost i utjecaj. Srednjovjekovna se retorika uglavnom nadahnjivala Ciceronovim spisom De
inventione, djelom Rethorica ad Herennium, etvrtom knjigom De doctrina Christiana svetog Augustina, a u manjoj mjeri
Hermogenovim Pripremnim vjebama te Aristotelovom Retorikom. Kvintilijan e postati jednom od ponajveih refe-rencija
u doba renesanse. S njim e se pojaviti i novo zanimanje za moralnu dimenziju retorike kao naina da se odgoji ispravan i
krepostan ovjek. Autor koji je napisao da je govornik prije svega "poten i estit ovjek. Zato mi od njega ne traimo samo
izuzetne govornike sposobnosti, nego i sve odlike dobra karaktera"24 osobito e utjecati na Lorenza Vallu, Deziderija
Erazma, Juana Luisa Vivesa, Martina Luthera i Philippa Melanchthona.
Novi duh koji karakterizira renesansni humanizam odredio je, kao to smo vidjeli, dva osnovna pogleda na retoriku.
Svakomu od tih pogleda mogli bismo, uz stanovit oprez, pridruiti koju od iznova otkrivenih rasprava. Struja koja prednost

daje etikom aspektu govornitva najvie e se sluiti Kvin-tilijanovim Obrazovanjem govornika, ali i nekim drugim starim
tekstovima. Meu njima su na prvome mjestu Ciceronovi Brut, Govornik i O govorniku, koj e j e u katedrali lombardij skoga
grada Lodi 1421. godine otkrio biskup Ge-rardo di Landriana i proslijedio ih humanistu Barzizzi. Ciceronov Brut dotad je
bio nepoznat, dok su O govorniku i Govornik bili poznati samo preko nekih saetaka25 . U Brutu se u prvi plan uglavnom
stavlja etos, jer retoriku prikazuje kao sredstvo javnog angamana u poslovima grada-drave. Tacitova djela Agrikola,
Germanija i Dialogus de oratoribus (Razgovor o govornici23
24
25

Pogii epistolae, ur. T. de Tonellis, Torino, 1963, I, str. 25-29; citirao Murphy, nav. dj., str. 358.
Prijevod citata preuzet iz: Kvintilijan: Obrazovanje govornika, nav. dj., I, "Uvod", str. 41.
Juliusa Victora (4. st.).

ma) idu u istome smjeru, ali mnogo sporije prodiru do publike26 , jer je Taci-ta doista populariziralo tek izdanje Justusa
Lips iusa iz 1574. godine. Ipak ne bi bilo ispravno sugerirati da su Ciceronovi ili Tacitovi tekstovi nadahnjivali isklju ivo
"struju" koja prednost daje etosu. Ta struja argumente crpi prije svega kod Kvintilijana, a jo vie kod svetog Augustina,
apsolutne referenci-je na tome podruju. Uostalom, zahtjev za graanskom odgovornou koji se rada u doba renesanse
jednako karakterizira i drugi retoriki "pogled", onaj koji privilegira patos ili barem drutvenost i osjetljivost. Upravo e zato
Ciceronovi , a zatim i Tacitovi dijaloz i pos lu iti kao obrasci i toj struji, iako e politiki angaman koji e se njome
nadahnjivati biti posve drukiji: vjetiji, razraeniji, revniji.
2. Dva "Seneke"
U antici je postojao jo jedan autor koji e jednako posluiti "etikim" i "patetikim" svrhama. U 15. se stoljeu uvr ijeilo
nazivati ga jednostavno "Se-nekom", iako se u tome imenu zapravo kriju dvije osobe: otac, retor (o. 60. pr. Kr.-o. 39. pos.
Kr.) i sin, filozof (4. pr. Kr.-65). Deklamacije Seneke Retora i Pisma Luciliju Seneke Filozofa, to ih je tijekom 15. stoljea
pomno prikupljao Nikola Kuzanski, naposljetku e biti objavljeni pod imenom jednoga jedinog autora 1475. godine. Ta
zbrka, koju dodatno komplicira injenica da se u Pismima Luciliju promilja mnotvo stilova i naina koji se as citiraju kao
primjer, a as kao protuprimjer, dovest e do "Senekina" stila i nadahnuti koliko zagovornike stanovite etike (neostoike)
norme toliko i govornike koji svojim sentencama nastoje dati sjaj varirajui uinke i stilove. Trebat e priekati izdanje
Nicolasa Le Fevrea iz 1587. godine da se jasno razlue retor i filozof.
Vidjeli smo kako se tekstovima Cicerona, Tacita, Seneke Starijeg i Mlaeg slue razliite, ponekad ak i oprene struje. No
prijeemo li s etosa na patos i pot raimo li djela koja su doista amblematina za renesansnu patetiku i senzibilnost, moramo
se vratiti jo dublje u prolost. Tu je, dakako, ponovno otkrie Aristotelove Poetike krajem 15. stoljea. Ona ima vanu ulogu
jer filozofski utemeljuje legitimnos t govor a koji istinitim prikazuju ono to
26

Usp. M. Fumaroli: L'Age de 1'eloquence. Rhetorique et 'res literaria'de la Renaissance an seuil de lepoque classique. eneva, 1980, ponovljeno izdanje, Pariz, 1994, str. 63.

nije; taj e argument preuzeti Scaliger protiv Erazma ne bi li zatitio retoriku od onih koji je ele svesti na puku vjebu opisa
zbilje. No Aristotelova e Poetika istinski zainteresirati humaniste tek u drugoj polovini 16. stoljea27. Prije toga nekoliko se
rasprava o grkoj elokvenciji postupno pojavljuje na Zapadu, ve usmjeravajui pozornost na vanost uvstava i
osjetljivosti. Meu tim raspravama osobito mjesto zauzima rasprava Juraja iz Trapezunta (Ge-orgiusa Trapezuntiusa).
3. Juraj iz Trapezunta (1396-1486) ili Hermogen protiv Kvintilijana
Kada bi meu retoriarima 15. stoljea trebalo izdvojiti samo jedno ime, izabrali bismo ime toga emigranta s Krete, koji se
prvo nastanio u Veneciji, a zatim u Rimu postao apostolskim tajnikom, profesorom filozofije i uiteljem retorike. Godina je
1420. i trideset i tri godine dijele nas od pada Konstanti-nopola i masovnoga priljeva bizantskoga kulturnog blaga u Italiju.
Jedno od tih blaga, Hermogenova rasprava O idejama ili O svojstvima stila, ipak je ve u Italiji, tonije, u rukama Juraja iz
Trapezunta. Drugi zaboravljeni rukopisi iz grke retorike, poput rasprave O kompoziciji Dion iza iz Halikarnasa ili spisa O
stilu Demetrija Falerskog, pojavit e se tek kasnije. Trebat e priekati poetak iduega stoljea (1508) da ih poznati
mletaki knjiar Aldo Manu-zio objedini u istome izdanju. No ve 1420. godine Juraj iz Trapezunta, dakle, posjeduje
spomenik retorike kojim moe raspolagati po elji. I umjesto da objavi taj Hermogenov tekst kakav jest, on ispisuje nekoliko
komentara i 1434. godine objavljuje prvi veliki pregledni ogled iz renesansne retorike pod nazivom Retorika u pet knjiga. To
e djelo uvelike utjecati na retoriare 16. i 17. stoljea jer na maestralan nain uspijeva pruiti sustavan pregled osjetil-nih,
uvstvenih i afektivnih svojstava govora. Patos pritom stjee pravo glasa zahvaljujui logosu, dok je etos naprosto sveden na
jedno od stilistikih svojstava. Prva knjiga donosi prilino klasino izlaganje o trima govornikim vrstama: sudskoj,
demonstrativnoj i politikoj. Druga knjiga prvi put publici iznosi Hermogenovu doktrinu statusa2 *. Johann Sturm u 15.
stoljeu, a dva stoljea kasnije i Gerardus Johannis Vossius, u toj e knjizi vidjeti ilustraciju retorove analitike snage,
korisne ne samo govoru nego i svakoj metodi uop27
28

Uz komentar koji joj je posvetio Francesco Robertelli 1548. godine.

Usp. gore, str. 46 i dalje, str. 58 i dalje, te nie, str. 119.

e. Trea i etvrta knjiga manje su inovativne: nakon to je sastavio katalog cijelog niza mjesta, Juraj iz Trapezunta na brzinu
dotie rasporeivanje, pamenje i oblikovanje. Zato je peta i posljednja knjiga za to doba revolucionarna ba kao i druga. On
u njoj potanko opisuje Hermogenovu teoriju o sedam ideja ili stilskih oblika, odnosno kako kombiniranjem razliitih
stilistikih svojstava postii lijepo oblikovan govor. Tih sedam velikih svojstava jesu jasnoa, velianstvenost, elegancija,
ivost, etos, iskrenost i spretnost. Svako govornikovo umijee poiva na njihovoj skladnoj kombinaciji, ravnotei, mijeanju
i uzajamnom odraavanju. Sistematika "svojstava" nekoga govora beskrajno odraava nunu napetost
izmeu etosa i patosa, inferiornosti i eks-teriornosti, sklada i preobilja, blagosti i estine: svako svojstvo, naime, nadomjeta
neko drugo i samo se dijelei u potkategorije, a njihova se osjetljiva ravnotea odrava zahvaljujui napetosti s drugim
osnovnim svojstvima. U konanici, povlatene ideje tu nisu moralna ili logika svojstva govornika, nego njegova
senzibilnost, njegova tankoutnost. Tako iza prividne grko-la-tinske sinteze koju donosi Juraj iz Trapezunta nailazimo na
njegovo osobno gledite, u kojemu jasno prednjai uvstvo, afekt pohranjen u jeziku. Retorika je sredstvo - teorijsko i
praktino - uoavanja i unoenja afektivnosti u govore. Istodobno, prevagu patosa nad etosom prati i stanovita sklonost

prema sustavnosti o kojoj svjedoe referiranja na Aristotela, ali i strukturalno veoma sloene doktrine stasisa i stilistikih
svojstava. Taj sustavni pristup retorici utjecat e na sve one poput Sturma, Scaligera ili Vossiusa koji e naglaavati - ba kao
Ramus (Pierre de la Ramee) - epistemiku mo retorike, ali pritom nee - za razliku od Ramusa - odva jati tu mo od njezinih
os jetilnih i estetskih aspekata.
Napetost izmeu etikoga i patetikog pristupa retorici pojavljuje se, dakle, im su iznova otkrivena velika retorika djela
koja je srednjovjekovlje slabo poznavalo. Ona se ponekad iskazuje na prilino prozaian nain. Tako se, primjerice, u Rimu
dva apostolska tajnika javno ogledaju u dvoboju. Juraj iz Trapezunta, otkriva Hermogenovih Ideja, uvrijedio je i pljusnuo
Poggia, otkrivaa Kvintilijanova Obrazovanja govornika. Dvoboj se, nasreu, zavrava bez rtava, ali ne treba se zavaravati:
to suparnitvo razotkriva istinske filozofske debate i baca na njih novo svjetlo. Kao zagovornik odreene senzibilnosti, kao
pobornik patosa spram etosa, Juraj iz Trapezunta sukobljuje se ne samo s Kvintilijanovim zagovornicima, meu kojima je i
slavni filolog Lorenzo Valla, nego i s platonistima29. Tako, nasuprot onome to bi se isprva moglo pomisliti,
zagovornici patosa, afektivnoga i senzibilnoga govora, ne uspijevaju zavesti platonovske filozofe, koji su pak puni vjere u
ovjekov stvaralaki i imaginativni duh. Platonisti, naime, smatraju da je taj duh (in-genium) nadahnut i da ga vodi priroda
ili um; on se ne moe poniavati pribjegavanjem umjetnim sredstvima i tehnikama koji su, koliko god bili uinkoviti na
osjetilnoj razini, ipak zapreka izmeu ovjeka i stvari. Samim time retorika usreditena upatosu afirmira svoj tehniki,
praktini, artificijelni ka rakter. Iako e, kao to smo vidjeli, odreena struja (uglavnom protestantska) na liniji Sturma i
Vossiusa uspjeti pomiriti ovjekove teorijske ambicije i njegovu senzibilnost, retorika patosa nigdje se nee razvijati tako
dobro kao u konkretnim okvirima, bilo da je rije o isusovakim koledima, okruenjima vladara ili dvorovima monarha.
Trebat e priekati kraj 17. stoljea i Bernarda Lamya da se pone razmiljati o teorijskim aspektima, osobito o povezanosti
jezika i os jeaja. Kada je pak rije o retorikama usreditenim u etosu, one e svojom brigom za strogost i istinitost
nesumnjivo zavoditi filozofe. Uskoro emo otkriti razloge zbog kojih u toj napetosti izmeu etosa i patosa one ipak nee
odnositi pobjedu. Zasad emo se zadovoljiti spoznajom da banalan dvoboj u kojemu se poetkom 15. stoljea okuavaju
Juraj iz Trapezunta i Poggio itekako nagovjetava filozofski raskol koji e se vie od stoljea prenositi s jednoga narataja na
drugi.
Nedugo nakon toga dvoboja, naime, mletaki diplomat Ermolao Barbaro upuuje filozofu Picu della Mirandoli niz pisama u
kojima zagovara retoriku usreditenu u rijei, u ljepoti harangi i pohvala. Pico della Mirandola odgovara mu da rijei
iskrivljuju zbilju i da se, naprotiv, retorike valja uvati30. Neto kasnije njegov unuk Giovanni Francesco Pico della
Mirandola brani ingenium, za razliku od kardinala Pietra Bemba koji zagovara umjetniku tehniku oponaanja. Ta debata o
nadahnuu naspram oponaanja, o prirodi naspram umjetnosti, o "platonizmu" naspram "aristotelizma", o filozofiji naspram
retorike, odjekivat e sve do druge polovine 16. stoljea, kada e se filozofu Frani Petriu (Francescu Patriziu), koji osuuje
retoriku u ime platonovsko29
30
31

Sa Gemistusom Plethonom, ali i kardinalom Bessarionom. Usp. Boivin: Recueilde l 'Academie des Belles-Lettres, II.
Usp. E. Garin u: Storia della letteratura italiana, III, str. 305-307.
O svim tim debatama vidi M. Fumaroli, nav. dj., str. 83-85.

ga zanosa32, suprotstaviti filolog Ludovico Castelvetro33, branei proienu, racionaliziranu retoriku vjernu Aristotelovu
duhu34. No da bismo pojmili vanost tih diskusija, koje kao da se uvijek iznova vraaju na vjeno suparnitvo Platona i
Aristotela ili idealizma i realizma, valja izai iz strogih okvira filozofije i promatrati koje mjesto retorika zauzima u

politikim i vjerskim problemima renesanse. Umijee da se oara srce i ganu osjetila kao tehnika moe izazvati prezir
filozofa. No to nee sprijeiti tu tehniku da se u 16. stoljeu razvije, izazivajui kod vladara ili sveenika raznolike, pa ak i
oprene reakcije.
Delia retorica, Venecija, 1560.
Esaminazione sopra la ritorica a Caio Erennio fatta, Modena, 1563. O tome sukobu vidi R. Barilli: Poetica e retorica, 1969, str. 79-145.

59.
ESNAESTO STOLJEE ILI OPREKA ETOSA I PATOSA
16. STOLJEE
Raspra oko Cicerona
ERAZMO: Ciceronianus (Ciceronovac, 1528) CAST IGLIONE: Dvoranin (II cortegiano, 1528) SCALIGER: Orationes duae
contra Erasmum
(Dva govora protiv Erazma, 1531-1536) i De causis linguae latinae (1540)
Ramus i protestantska (reformacijska) retorika
RAMUS: Dijalektika (1543-1555)
OMER T ALON: Institutiones oratoriae (1545)
Retorike i protureformacija
CIPRIANO SOAREZ: De arte rhetorica (1557) GIOVANNI BOT ERO: Depraedicatore verbi Dei (1585)
1. Raspra oko Cicerona
Od kraja 15. stoljea raspre koje smo upravo opisali dobivaju novi smjer, dramatiniji i sve vie okrenut vjeri. Ono to smo
nazivali renesansnim postupkom interiorizacije, to jest etikim zahtjevom, ovjekovim nastojanjem da se ne gubi u osjetilnoj
razuzdanosti, nego da, naprotiv, obnovi vrline jednostavnosti i izvornosti, sada se kristalizira u njegovu odnosu s Bogom.
Svaka pojedinana svijest, uskoro e rei Luther, izravno u sebe prima boansku poruku. Raskoni crkveni obredi, oprosti od
grijeha koji priskrbljuju spas due, kao i posredovanje sveenika mogu tu poruku samo zamagliti, zastrti. Dakako, katolika
hijerarhija nee dopustiti da bude tako temeljito dovedena u pitanje. Poznati su razdori i ratovi koji su iz toga proizali. No
kako okarakterizirati tu napetost s gledita odnosa prema jeziku, komunikaciji i uvjeravanju? Povijest retorike i ovaj put
omoguuje miniranje nekih vrsto ukorijenjenih raskola: pogledamo li malo bolje, stav luterana kao i veine protestanata
veoma je dvosmislen, kao to je to, uostalom, i stav mnogih katolika. Stoga granica izmeu onih koji su se pokorili
Katolikoj crkvi (ponekad iz isto zemljopisnih razloga) i onih koji to nisu uinili (ponekad iz istih razloga) ne odraava
nuno glavnu liniju razdvajanja u 16. stoljeu. S jedne strane, Luther za pojedinanu svijest trai vie izvornosti, lucidnosti,

bistrine i moralnoga dostojanstva. U tome je smislu on batinik stanovita humanizma usreditena u etosu. S druge strane,
Luther tvrdi da nam naa djela ne mogu osigurati spas due, da ovjek ne odluuje o svojoj sudbini, nego da to moe jedino
Bo ja milos t, pa nam stoga preos taje jedino moliti, meditirati, itati Bibliju, ali ne zato da nasilno izazovemo dogaaje, nego
da se tijekom njihova odvijanja prosvijetlimo. U tome smislu Luther velia kransku re-ceptivnost, opravdava stanovitu
pasivnost, bodri ovjeka u itanju i tumaenju svetih knjiga, ukratko, priznaje patosu stanovitu vanost, iako nije rije
o osjetilnome i putenom patosu kakav su prakticirali jo u Rimu, nego o proienom e i
intelektualiziranom patosu. injenica da se raskol izmeu etosa
i patosa uistinu sijee - a ne preklapa - s oprekom izmeu katolika i protestanata objanjava razvoj raspre koja je meu
ljudima od pera potrajala cijelo 15. stoljee. Pa ak i ako nije bila jednako ubojita, svakako je bila jednako glasna i estoka
kao i sukob izmeu katolika i protestanata. Ta je raspra zavadila one koji su se u to doba nazivali ciceronovcima s tzv.
anticiceronovcima. Ciceronovci se mogu poistovjetiti s pobornicima patosa, jer prije svega zagovaraju uinkovitost retorikoga umijea, njezine moi da pokrene ljude, da u njima probudi uvstva i osjetljivost.
Anticiceronovci pak zagovaraju etiku uporabu retorike, potovanje istine, iskrenosti i govornikove prirodnosti. Tome
pridodajmo i injenicu da Ciceronovo ime i jednima i drugima slui samo kao izgovor. Vidjeli smo35 da Ciceron nimalo ne
podcjenjuje moralnu ulogu govornika u korist puke uinkovitosti govora, no injenica je da se 16. stoljee slui njegovim
imenom ne bi li oznailo govornika koji je u nastojanju da nametne svoju tezu spreman na sva umjetna sredstva i estinu. Bit
e, znai,
35

Usp str. 49 i dalje.

ciceronovaca meu katolicima koliko i meu protestantima (prvi e braniti ugodne osjeaje, a drugi estinu vjerskoga
osjeaja), te anticiceronovaca medu protestantima koliko i meu katolicima. Vano je, dakle, pratiti razvoj te raspre i vidjeti
kako e sukob patosa i etosa iznjedrivati ili napajati razliite misli, bilo vjerske, bilo politike, bilo estetske.
a) Erazmo (1469-1536) i obrana etosa
Prve nagovjetaje raspre36 mogli bismo smjestiti u ljeto 1504. godine, znai trinaest godina prije Lutherove obznane teza u
Wittenbergu i dvadeset i tri godine prije negoli su protestantski plaenici Karla V. poharali Rim. Erazmo, koji se tada nalazio
u Leuvenu (Louvainu), otkrio je rukopis Lorenza Valle u kojemu se komentira Novi zavjet. Tekst je star ezdesetak godina,
datira iz razdoblja kada je Valla u Rimu diskretno, bez papina znanja, poduavao Kvintilijanovu retoriku u nadi da e time
konkurirati predavanjima Juraja iz Trapezunta. Erazmo postaje svjestan originalnosti Vallina djela: prvi je put filoloka
kritika nekoga humanista, njegove gramatike i retorike opaske, primijenjena na neto sveto, na Sveto pismo. Nizozemski
humanist ne proputa priliku. Idue godine objavljuje Valline opaske, ne s namjerom da napadne svete knjige, nego zato da
dovede u pitanje ozbiljnost i utemeljenost onih koji autoritet zasnivaju na tim tekstovima iako ih zapravo i ne poznaju. Nije u
pitanju Erazmovo podcjenjivanje vjere, nego nedovoljna religioznost crkvenih autoriteta. Pompa i velianstvenost Rima,
njegova sklonost prema oponaanju pretea, sve to upuuje na povran pristup Svetome pismu. Iza prenemaganja i
neautentinosti gotovo da se krije poganstvo. Upravo u tome trenutku stav prema jeziku i retorici postaje vjersko pitanje.
Kada Erazmo 1528. godine objavljuje pamflet Ciceronovac ili o najboljoj elokvenciji, cjelokupna kulturna i vjerska klima
znatno se pogorala. Luther, kojega je Karlo V. godine 1521. protjerao iz Carstva, okuplja oko sebe sve vie pristaa.
Njegova rasprava De servo arbitrio (O porobljenoj volji, 1525) odgovor je na Erazmovu

36
Drugi su nagovjetaji jo stariji: tako se, primjerice, oko 1490. godine firentinski humanist Angelo Poliziano ali papinskome tajniku Paolu Cortesiu, buduem biskupu Urbina,
jer Rimska kurija pokazuje sve veu sklonost prema prividima i oponaanju uitelja. Paol o Cortesi tada se, paradoksalno, poziva na Cicerona, Poliziana i Seneku. Moda upravo
odatle proizlazi injenica da je Ciceron, svojedobni zagovornik "aticista" protiv "azijanista", u toj prepirci sveden, ili promaknut, u rang uitelja privida.

disertaciju De libero arbitrio (O slobodi volje), objavljenu godinu dana ranije. U njoj on radikalizira stavove reformatora: jo
od istonoga grijeha ovjek je temeljno lo, njegova je sloboda izbora nemona i samo mu Boja milost moe donijeti spas.
Kada je pak rije o katolicima, najmanje to se moe rei jest da nisu ujedinjeni. Papa Klement VII. stao je na stranu Franje
I, a protiv sve jaega Karla V No ovaj je 1525. godine u Paviji porazio francuskoga kralja i zarobio ga. Dvije godine kasnije
Rim je kanjen zbog saveznitva s njim: opljakali su ga plaenici Karla V, koji su ujedno i Lutherovi pristae. Tako
povijesne okolnosti navode dva dijametralno suprotna tabora, bogatu i strogo katoliku panjolsku te njemake plaenike i
gorljive luterane, da se ujedine ne bi li raskrinkali i opustoili kulturu iji je humanizam uz vjeru stjecao sve vee slobode. I
sam je Erazmo zdvojan: uasnut je pustoenjem Rima, iako i dalje ne odobrava njegovu politiku. Po njegovu miljenju,
tobonji povratak Rima antikim izvorima odie buenjem poganstva, koje se ve oituje u sklonosti prema dobitku,
razuzdanim obiajima i ku ltu artificijelnos ti. Godinu dana nakon to je poharan Rim, Ciceronovac se, dakle, okuava u neemu mnogo teem od disertacije O slobodi volje iz 1524. godine. Valja, naime, pronai ravnoteu izmeu reformacijske
strogosti i rimske razvratnosti. Raspra koja e se razviti nee, uostalom, zadirati samo u vjeru, nego i u politiku. Erazmo kao
zahtjeve postavlja ne samo iskrenost srca nego i slobodu rijei: "Ja koji sam kranin moram govoriti kranima o kranskoj
vjeri. Zar bih za dranje prikladnoga govora trebao zamisliti da ivim u Cicero-novo doba i govorim pred punim Senatom,
pred senatorima, na Tarpejskoj tvravi?"37
Podsjetimo da Erazmo ovdje ne napada Cicerona, nego ciceronovce, esto ih smatrajui manje vjernima svojemu tobonjem
uzoru od njega samoga. Ciceronovci su zaboravili etiku dimenziju, graanski i moralni ideal retorike: "oni pomrauju slavu
samoga Cicerona sluei se njegovim imenom ne bi li stekli ugled, a zapravo su sve samo ne ciceronovci, ba kao to
benediktinci sramote svetoga Benedikta, ovjeka velike milosti, pozivajui se na njega mantijom i imenom, ak i kada su
nainom ivota sliniji Sardanapalu negoli njemu samome"38.
37
38

Le Ciceroni en, na francuski preveo Daniel Menager, Pariz, 1992, str. 428.
Isto, str. 432.

Kritika stanovite elokvencije, usreditene u patosu i uinkovitosti po svaku cijenu, ovdje se stapa s kritikom iskvarena klera.
U pitanje je doveden ak i privremeni papinski autoritet, ili barem nain na koji se on iskazuje. Tako je, primjerice, Julije II,
jedan od prethodnika Klementa VII, vrijeme provodio ratujui. Zar mu je na tome trebalo estitati u harangama koje
"Scipiono-ve ili Cezarove pobjede prispodobljuju pobjedama kria?"39 Treba li crkveni poglavar biti prikazan kao
"kakav Jupiter optimus et maximus koji svojom svemonom desnicom vitla ubojitim gromom, munjom i bljeskom, i postie
sve to eli tek dajui znak glavom?'40 "Ciceronovci bi se ponajprije trebali potruditi da proniknu u otajstva i proitaju Sveto
pismo s jednakim arom kojim je Ciceron itao filozofe, pjesnike, pravnike i vjerske strunjake. Upravo je zahvaljujui toj
kulturi Ciceron i bio to to je bio"41 .

Erazmo, kao i svi anticiceronovci koji se nadahnjuju njegovim pamfletom, zagovara, dakle, retoriku usreditenu u dobroti i
istini, a ne u ljepoti; vie usredotoenu na inventio i dispositio nego na elocutio; na ingenium, to jest stvaralako nadahnue,
vie negoli na sluganski imitatio. Moe se rei da daje prednost inferiornosti etosa nautrb drutvenosti patosa. No samim
time to se taj etos mora suoavati s raznim vrstama patosa, on i sam postaje dvosmislen, napregnut. U nastojanju da prokae
artificijelne tehnike pobuivanja osjeaja koje Rim toliko cijeni, on prerasta u prirodni karakter koji spontano odreuje nain
na koji govorimo. U nastojanju pak da prokae protestantski poziv na veu receptivnost i pasivnost spram Boga, on
postaje mogunou izbora koja nas navodi da prednost dademo ovomu ili onomu stilu. Tako se raspra o slobodnoj volji
ponovo pojavljuje u raspri o Ciceronu. Debata o prevlasti Boje milosti ili slobode, koja se protee jo od svetog Augustina
i Pe-lagija, zadire i u retoriku. Bilo bi, primjerice, pogreno smatrati da retorika, samo zato to je "umijee", nuno promie
"slobodu" i iskljuuje prirodnu nunost. Napetost izmeu slobode i nunosti zatjeemo i unutar elokvencije, a sam Erazmo
sjajan je primjer za to. On se, naime, bori na objema frontama: na jednoj strani protiv pretjerane slobode, poroka i
prenemaganja Rimske kurije, a na drugoj protiv precjenjivanja Boje milosti i protestantskoga fundamentalizma. "ini mi se
da je nova sekta ciceronovaca uskomeana koliko i
w

Isto, str. 431.

Isto, str. 429.
Isto, str. 433.

40
41

sekta luterana u Njemakoj", pie on u dva navrata42. U borbi protiv umijea ciceronovaca, njihove vjetine manipu liranja
uvstvima, on zagovara sve ono to nas vezuje za prirodnu potrebu i tom prigodom pribjegava argumentima to ih je sveti
Augustin izloio u etvrtoj knjizi spisa De doctrina Christiana: govorniko se umijee ne treba graditi na umjetan nain kao
to su to inili antiki pogani, nego treba biti spontano, iskreno i nadahnuto vjerom. Razni naini da se neto iskae naprosto
odraavaju raznolikost prirodnih temperamenata, ali oni se moraju pokoravati pravilu aptuma (prikladnosti, dolinosti),
odnosno moraju se uskladiti s temom govora, prilagoditi se onome o emu se govori. Iako Erazmo, openito govorei, brani
slobodu volje, uoavamo da je u obraanju rimskim ciceronovcima zaokupljen prije svega njezinim ograniavanjem. No s
druge strane, suoen s protestantima koji zagovaraju Boju milost, govornikov se etos vie ne prilagoava zbilji, nego
iznova postaje slobodan, kadar odmjeravati i usporeivati razliite teze ne bi li naposljetku izabrao samo jednu od njih.
Erazmo tako pokazuje da aptum, prikladnost jezika, ne znai samo usklaivanje s temom govora, nego i adaptaciju s
kontekstom i publikom, to jest sposobnost prilagoavanja vlastite naravi i dokazivanja inventivnosti, a to je sposobnost koju
mora posjedovati i propovjednik koji se s propovjedaonice obraa vjernicima. Stoga "valjana" retorika koju Erazmo
prieljkuje za kransku kulturu mora odrati osjetljivu ravnoteu: u odnosu na retoriku ciceronovaca, majstora
artificijelnosti, ona treba biti "prirodna i nadahnuta", a "prilagodljiva i slobodna" spram retorike protestanata, koji uzdiu
spontanost i vjersku osjetljivost. Ta je ravnotea osobito vana za propovjednitvo, kojemu je Erazmo posvetio
raspravu Ecclesiastes (1535), istinsku referenciju za svako budue prouavanje propovjednike elokvencije. U tome djelu
ponajprije upada u oi koliina moralnih preporuka, to je jo jedna potvrda prevlasti etosa. No injenica da Erazmo te
preporuke upisuje u retoriki kontekst pokazuje da je potpuno usvojio sve suptilnosti poduka svetog Augustina: unutranjost
se ovjekova oituje preko izvanjskosti, ija se pojavnost mijenja ve prema nainu na koji se promatra. Stoga je za
obrazovanje naroda potrebno ovladati umijeem privida i pone-

42

Andreu Alciatu 6. svibnja 1526. te Francoisu Dumoulinu 6. lipnja 1526. Erazmo pritom ponajprije cilja na Christophea de Longueila, koji je umro etiri godine ranije.

kad "ne prikazivati stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kakvima se ine"43 .
Tako Erazmov obrazac propovijedanja, iako uvelike zaokupljen kranskom ispravnou i krepou, polako utire put
baroknom perspektivizmu, a zatim i retorikama izraavanja i osjeaja. S druge strane, istodobno napadajui protestante i
rimske ciceronovce, Erazmo rasvjetljava ono to ih, paradoksalno, povezuje.

b) Calvin (1509-1564) i protestantska (reformacijska) retorika

Paradoksalno je da se i na strani Rimske kurije i na strani reformatora krajnosti dodiruju. Obje veliaju stanoviti patos - jedn i
su skloni lijepom i efektnom, drugi uzdiu u nebesa osobno iskustvo. Rim tei eleganciji i ivosti izraza, a Augsburg jasnoi
i estini poruke. Dakako, protestantska se retorika takoer moe nadovezati na anticiceronovsku struju u mjeri u kojoj
prokazuje licemjerje i artificijelnost crkvenih govora. Ipak ne ostaje na tome, kao to, primjerice, svjedoi Calvinov
komentar Senekina djela De dementia. Naravno, Calvin ne hvali stil ili govorniku tehniku toga stoikog filozofa,
nego se, naprotiv, divi odbacivanju artificijelnosti i pozivanju na jednostavnost i prirodnost. No istodobno je
oaran snagom njegova govora, njegovom neumoljivom estinom. Dakle, iako je istina da protestantska retorika ne osporava
vanost etike dimenzije govornitva, etos koji proima te govore vie nije katoliki44; pretrpio je, naime, pomak s ovjeka
prema Bogu. "Izvorni" se govornik, a ne njegov tuma, nastoji staviti u prvi plan. ovjekova receptivnost time je
valorizirana, a odgovornost smanjena. Upravo e se na tome pomaku, na tome razdvajanju neto kasnije razviti
hermeneutika ili znanost o tumaenju, koja e se od retorike razlikovati po tome to ovu potonju vie obiljeava govornikova
proizvodnja negoli recepcija njegove poruke. No protestantska retorika ve jest svojevrsna hermeneutika, jer je
manje izvedba (actio), a vie tumaenje (interpretatio); ona nastoji biti snana i gorljiva samo zato to svojom ivou
os jetilima mora pribliiti temeljnu i izvornu namjeru svete rijei.
43
Ecclesiastes sive de ratione concionandi, Antwerpen, 1535, str. 137. Taj odlomak preuzeo je kao moto Gibert: Jugements des savants sur les auteurs qui ont traite de la
rhetorique, Pariz, 1716, II, str. 168.
44
Za detaljniju analizu toga pitanja usp. O. Millet: Calvin et la dynamique de la parole. Etude de rhetorique reformee, Pariz, 1992, osobito str. 193 i nie.

Kod katolika je upravo suprotno: rije nastoji biti snana i uvjerljiva, ali ne zato da protumai ili priblii neku istinu koja
ionako ostaje na razini nedostupna otajstva, nego zato da zajami integritet i legitimitet tumaa koji je izrie (sveenik) i koji
e se stoga najee uvati nedoline ivosti i neumjesna zanosa. Katolik e se okuavati u filolokoj i gramatikoj kritici
Svetoga pisma, potvrujui time iskrenost i vedrinu svoje vjere. Protestant e pak nastojati proniknuti u temeljnu namjeru
Svetoga pisma i s ushitom e je priopavati. Kod katolika je napetost izmeu etosa i patosa povezana s meuljudskim odnosima, pa vodi do naglaavanja etosa (Erazmo) ili do pobuivanja osjeaja {patosa). Kod protestanata se ta napetost vezuje
za odnos izmeu Boga i ovjeka. ovjek je spram Boga sveden na patos ili receptivnost, to vodi do pre-vrednovanja
ljudskoga patosa. To premjetanje para etos-patos objanjava stvaranje stanovita raskola na razini odnosa prema znanju.
Kod protestanata retorika implicira metodu, to jest put prema boanskoj istini45 . Kod katolika su otajstva Svetoga pisma

nerazumljiva, ali nas svejedno prosvjeuju; taj intimni ponor, nedostupna blizina, otkriva nam uzvieni karakter otajstva, kao
i ljudske prirode. Stoga svakoj od tih dviju kranskih senzibilnosti odgovara drukija retorika. I dok protestantska ustraje na
vanosti patosa, iako i dalje ovjeku priznaje mogunost otkrivanja istina putem jezika (uskoro emo vidjeti da je to glavno
naelo Ramusove misli), katolika retorika tijesno povezuje etos i patos, ali ini to isto praktinom alkemijom (kojom e se
sluiti i barokne retorike 17. st.) koja se smatra nerazumljivom ili, jo tonije, uzvienom, prema rijeima Pseudo Longina,
autora rasprave O uzvienom46.
Vidimo da je sukob izmeu katolika i protestanata i jedne i druge veoma brzo naveo na novo promiljanje vlastitoga
vrijednosnog sustava, vlastite
45
Sklonost protestanata prema patetinoj i gorljivoj elokvenciji svejedno ih ne spreava da se zanimaju za logos. Vidjeli smo da je Johann Sturm zadivljen Hermogenom, kod
kojega pronalazi spoj sustavnosti (tj. metodiki duh) i afektivnosti.
46
Dakako, uzvienost nema isto znaenje kod ciceronova ca i anticiceronova ca. U oima prvih nadahnue koje tako esto hvale Erazmovi batinici jest uzvieno, ali ne zato to
prevladava neki tajanstveni i nepregledni raskorak, nego zato to iznova uspostavlja kontakt izmeu proivljena i prenesena uvstva. Da bi se nekoga ganulo, valja ponajprije biti
ganut i to uvstvo prirodno priopiti, ne zatvarajui se u njega. Tako se u raspri koja se isprva odnosila na Cicerona susreu dva razliita poimanja uzvienog: tragino, u kojemu
je uzvieno neizmjerna veliina koja umije ganuti tek neke od nas, te drutveno, u kojemu je uzvieno komunikativni tok utemeljen na uvstvu to ga osjea iskrena dua.

estetike i naina komuniciranja. Kao to emo uskoro vidjeti, na protestante je uvelike utjecao - barem neko vrijeme Ramusov sustav, koji nudi sintezu inventivnih i emotivnih sposobnosti. Kako, po miljenju katolika, komunikacija izmeu
ovjeka i Boga nije samorazumljiva, a ovjekova inteligencija i osjetljivost ne otvaraju prirodno vrata onostranosti, proi e
dosta vremena prije negoli ljudi iznau nov i trajan model komuniciranja. I dok kod protestanata
savez logosa i patosa, racionalnosti i receptivnosti nije velik ideoloki ili vjerski problem, kod katolika je pomirenje
ljudskoga etosa i patosa, to jest norme dunosti i norme uitka, golema opasnost jer se dogaa takorei naslijepo - njime ne
upravlja Bog ili Sveto pismo, nego sam ovjek (kler, vladari, ueni ljudi). elei otkloniti mogunost da silnice dopadljivosti
iskrive, izopae retoriku, neki se katolici, poput panjolskoga lijenika Juana Huar-tca47, bez ustruavanja najradikalnije
suprotstavljaju drugim, "ciceronskim" katolicima. Svako izraavanje mora privilegirati moralno uzdizanje, gotovo
posvemanju tenju za istinom, a taj proces prati i tragina unutarnja napetost, povlaenje iz svijeta, bol i nemirna savjest.
Strogo gledajui, svako priopavanje mora biti priopavanje nadahnuta pjesnika ili filozofa kojega pokr ee ingenium, a
nipoto priopavanje retora koji se poniava oponaanjem recepata i primjenom postojeih komunikacijskih tehnika. No to
e poimanje, koje je ujedno i daleki korijen romantizma, u katolikome svijetu ostati marginalno jer odbija vrednovati
osjetilnu snagu retorike. Slijedei, naprotiv, napredovanje struje koju nazivamo "ciceronskom", a koja je vezana za pokretaku uinkovitost jezika, vidjet emo kako se postupno stvara nova katolika retorika: retorika protureformacije.
2. Grananja ciceronske struje
Kako u doba vjerskih ratova i u trenutku osamostaljenja protestanata evoluira katolika retorika, koja se razvijala u raskoi i
velebnosti Rima?
a) Pietro Bembo (1470-1547)

Nakon pohoda na Rim 1527. godine humanisti, savjetnici, tajnici, bibliotekari, pa ak i biskupi vezani za Rimsku kuriju
sklanjaju se u Padovu i Veneciju. Meu svim tim izgnanicima budui kardinal Pietro Bembo postaje predvod47

O Huarteu vidi Fumaroli, nav. dj., str. 127-134.

nikom ciceronske struje, struje koja se uglavnom pokazuje mnogo iskrenijom i odmjerenijom nego to to misle njezini
napadai. Bembo, naime, ne zagovara samo lijepu latintinu, bogat i uhu ugodan jezik, nego i odmjerenost i rasuivanje48 .
Prekomjernoj vjeri u pojedinani etos, raznolikosti osobnih nadahnua, pretjeranu zanosu uma i lutanju invencije on
suprotstavlja strogost oponaanja, sigurnost rasuivanja, skladnu jasnou jezika koji on prije svega poima kao sredstvo
razmjene i komunikacije. Oponaanje to ga zagovara nije, dakle, okov koji spreava umjetniko stvaralatvo, nego jamstvo
da se umjetnik nee gubiti po slijepim ulicama i da e zadrati mjeru, suzdrlji-vost i prikladnost. Jezik nije samo stvaralako
sredstvo, nego ponajprije kanal razmjene i komuniciranja. U tome smislu Bembo nastavlja promidbu talijanskoga
jezika (Prose della volgar lingua, 1525) koju su stoljee i pol prije zapoeli Petrarca i Boccaccio. Ovdje je vano uoiti da se
jezik i svi njegovi osjetilni atributi ne boje pokazati u svoj svojoj materijalnosti i uinkovitosti. Nije sramota dobro govoriti
ili sluiti se dopadljivim i ugodnim jezikom. Odatle proizlazi novo stanje duha u kojemu moemo razabrati politiku, pa ak
i spletkaku stranu, ali i "filoloku", poetiku ili knjievnu stranu.
b) Baldesar Castiglione (1478-1529)
Na politikoj strani, estetika komunikacije karakteristina za ciceronsku struju veoma je brzo prerasla u "dvorsku" ili
"dravnu" retoriku. Dodue, antika Rimska Republika mogla joj je u tome smislu posluiti kao uzor, osobito u Firenci, koja
obnavlja ideal politike rasprave. Ipak, nakon to je vojska Karla V. opustoila Rim, vie nije vrijeme za demokratske debate
ili republikanske rasprave, nego za diplomaciju, saveznitva i "realpolitiku". Tu se, dakle, raa novi oblik politike retorike
koji se ne vezuje za Rimsku Republiku, nego za modernu dravu. Govornik vie ne donosi odluke, nego savjetuje. Prestaje
biti monik i postaje vazal, tajnik, veleposlanik ili dvoranin. Vidjeli smo kako su ve prvi retoriari humanisti esto bili
tijesno povezani s papinskom ili politikom vlasti49, no upravo e Baldesar Castiglione pokrenuti tu retoriku
48

Usp. M. Fumaroli, nav. dj., str. 88 i nie.

Usp. to je reeno (biljeka 36 i str. 83-84) o Juraju iz Trapezunt a, Ermolau Barbaru i Pao-lu Cortesiu. Paolo Cortesi, apostolski tajnik Aleksandra VI. i Pia III, a zatim i biskup
Urbina, nije samo gorljiv Ciceronov zagovornik, za razliku od Poliziana, nego i autor djela De cardi
49

vrstu. On isprva radi kao diplomat u slubi milanskoga vojvode, ali ga naputa i prelazi k markizu iz Mantove. Zatim se
pridruuje urbinskim vojvodama, a onda papi, koji se sukobljuje s Karlom V. No kad ve ne moe sprijeiti pohod carske
vojske na Rim 1527. godine, on uzima panjolsko dravljanstvo i ulazi u slubu Karla V. Upravo u panjolskoj, dok je na
vlasti Karlo V, objavljuje, nakon to ju je savjesno prepravio, raspravu o savrenu Dvoraninu, napisanu petnaestak godina
ranije. Castiglione u njoj izlae ponaanje i nain govora koji moe priskrbiti naklonost vladara. Meu autoritetima koje
ukljuuje u raspravu nalazi se i predvodnik ciceronovaca Pietro Bembo. Glavne vrline dvoranina poivaju na ovladavanju
prividima i na sposobnosti pobuivanja osjeaja. No za potpuno usvajanje toga umijea potrebne su, prema

Ca-stiglione ov im rijeima, elegancija, kultura, profinjene manire. Patos se ovdj e nastoji ujediniti sa
stanovitim etosom. Estetika i moralno dostojanstvo pokuavaju ivjeti zajedno u skladu, a utvare prekraja, izdaje ili grijeha
pritom ne salijeu savjest toga humanista.
"A ja ne elim da [dvoranin] uvijek govori strogo ozbiljno, nego i o ugodnim stvarima, o igrama, dosjetkama i alama, prema
prigodi, ali o svemu pametno, spretno i s mnogo jasnih rijei, ne odajui ni u emu tatinu ili neozbiljnu glupost. A kad zatim
bude govorio o neemu nejasnom ili tekom, hou da vrlo razgovijetnim i rijeima i mislima otroumno objasni svoju
na-misao i da svaku dvosmislenost uini razumljivom i jasnom na stanovit briljiv nain koji nije dosadan"50.
Iz toga moralnog estetizma pomalja se politiki realizam to ga Machiavelli ne bi osporio: dvoranin mora raditi na
poklapanju vlastitih interesa s interesima vladara, to znai i drave. Tako se u ciceronskome kulturnom kontekstu razvija
politiko poimanje retorike kao umijea drutvene insinuacije, ali i kao etike prikladnosti koja se bavi interesima grupe ili
ljudskoga drutva. Iako mu je stil dotjeran koliko i Ciceronov, Castiglione pie pukim jezikom ne bi li ga svi razumjeli te ne
bi li nakon Machiavellia i Arios ta i sam promicao talijans ki jezik. Upravo se u ime interesa grada-drave, kranstva ili
carstva dvoranin prilagoava realitetima svojega vremena. Tako

nalatu (1510), zbirke anegdota i savjeta namijenjenih usmjeravanju javnoga i privatnog ivotu kardinala.
50
Prijevod citata preuzet iz: Castiglione, Baldesar: Dvoranin, preveo Frano Cale, Cekade, Zagreb, 1986, str. 60 (op. prev.).

se politika misao oslanja na osobit oblik elokvencije koja se naizgled stapa s grijehom u kranskome smislu rijei51 ,
odnosno na elokvenciju koja privi-legira aparat, etiketu, dakle i inscenaciju, teatralnu dimenziju: umjetnost komedije,
pojavnosti i pokazivanja, hinjenja i prikrivanja. Antiki hypocrisis, to jest govornikovo-glumevo kretanje i izvoenje ovdje
zadobiva plemenita svojstva. Ve je Grgur Veliki priznao da hipokrit slui svjetovnim interesima jer ak i kada hini ispravnu
namjeru, on na kraju doista izvri djelo to ga ta namjera podrazumijeva. No kako je to priznanje nuno pratila i bolna napetost unutar same kranske retorike, Grgur je, dobro promislivi, ipak izjavio da se uasava poroka licemjerja. Uostalom,
papa e Castiglioneov spis i zabraniti na nekoliko godina.
c) Julius Caesar Scaliger (Giulio Cesare della Scala, 1484-1558)
Na Castiglioneovu smo sluaju vidjeli koje politike posljedice moe imati zanimanje ciceronovaca za mo jezika. Krenemo
li sada filolokom stranom ciceronske tradicije, otkrit emo da vanost koja se pridaje patosu nuno ne
spreava sveobuhvatno prouavanje jezika, koje pogoduje pojavi "filozofskih gramatika". Julius Caesar Scaliger moe se
smatrati jednim od stupova te tradicije koja, paradoksalno, polazi od velianja osjetila i privida ne bi li se preko logikih i
gramatikih rasprava jansenista iz Port-Royala pridruila racionalistikim gramatikama 18. stoljea. Scaliger nije
ciceronovac poput drugih. Isprva se estoko obruava na Erazmova stajalita52 , no postupno ublaava kritike, iako se nikad
ne odrie poetnih stavova. Njegova je sklonost prema Ciceronu prije svega znak sklonosti prema jezinomu klasicizmu.
Ipak, njegov spis De causis linguae latinae (1540) ne zagovara samo potovanje formi i propisa, nego je i prvo veliko
moderno djelo iz filozofske gramatike. Taj Scaligerov tekst, kao i njegova Poetika (1561), utjecat e na panjolca Francisca

Sancheza de las Brozasa, zvanog Sanctius, ija je gramatika Minerva seu de causis linguae lantinae commentarius (1587)
nosivi stup, temelj svih razmiljanja o jeziku u 17. i 18. stoljeu. Poput brojnih
Ovdje kao da se povijest retorike mijea s povijeu grijeha kako ga definira kranska tradicija. Usp., primjerice, Nietzscheovu obranu patvoree retorike u: Philologica II,
Geschichte der griechischen Beredsamkeit i Rhetorik (Darstellung des Antiken Rhetorik), Leipzig, 1910.
52
Oratiopro Cicerom contra Erasmum, 1531, a zatim i drugi govor 1536.
51

prethodnika53 Sanctius tijesno povezuje gramatiku i prouavanje retorikih figura. Zanimljivo je da u povlaten poloaj
stavlja odreenu figuru, elipsu, koju istodobno poima kao eksplikativno naelo sintakse i kao vrelo beskrajne jezine
kreativnosti. Tako prouavanje figura, ili openito elocutia, koji se moe smatrati "najosjetljivijim", "najknjievnijim" ili
"najumjetnikijim" dijelom retorike, istovremeno utire put racionalnijem pristupu jeziku. tovie, ta e se studija dugorono
pokazati najplodnijim (retorikim) sredstvom davanja smisla, ili konzistencije, svijetu. Figure, pojmovi koji su se isprva
vezivali za retoriku, za nain izraavanja, sada se ire na druge aspekte logosa, prenose svoju suvislost na druge discipline.
Dobro su nam znani primjeri parabole, elipse i hiperbole. One su istodobno jezine figure i matematike mjere odnosa
jednakosti, manjka ili vika meu dvjema povrinama54 . Ovaj put, dakle sa Scaligerom i Sanctiusom, figure elipse i metafore
temelj su istinskih obrazlobenih gramatikih teorija koje e se nastaviti razvijati preko Port-Royala, a zatim i "filozofskih
gramatika" u 18. stoljeu. Valja odmah uoiti relativno dvoznaan poloaj figure. S jedne strane - a upravo se tu vidi da
je patos uvijek itekako prisutan - figura slui za izraavanje, osjetilno uobliavanje onoga to jezik inae ne bi mogao
prenijeti. No s druge strane, figura iskoritava oblike ili strukture koje joj nudi sam jezik kojim se slui. Ta dvoznanost
figura (jesu li one izraz nae senzibilnosti ili strukturalni izraz jezika?) nalazi se u samome temelju duge debate o
"prednostima" svakoga pojedinog jezika, a osobito o poloaju francuskoga jezika. Neki jezici, poput talijanskoga ili
latinskoga, obiluju osjetilnim izrazima i figurama, dok drugi, meu njima i francuski, uslijed stroe propisanoga poretka u
reenici prednost daju figurama konstrukcije. U Francuskoj tako cijela jedna linija gramatiara (Louis Meigret, Jacques
Dubois, Charles Maupas55) naglaava jasnou i prirodnost reeninoga poretka u francuskome jeziku. Za razliku od
latinskog koji ne propisuje posebna pravila, francuska se reenica strukturira prema racionalnome slijedu: initelj, radnja,
osjeaj, i u tome je smislu superiorna svim ostalim jezicima. Ta e teza, dakako, ojaati za vrijeme apsolutizma Luja XIV
Ona je tijesno povezana s retorikom, a osobito s poloajem
53
54
55

Vidi gore, str. 69-70.

Za vie pojedinosti o povezanosti tih triju retorikih figura i njihovih matematikih korespondenata usp. Andre Gramain: Geometrie elementaire, 1997.
Usp. A. Scaglione, nav. dj., str. 153 i dalje.

figura. Jesu li one namijenjene utemeljenju gramatike racionalnosti (u tome bi sluaju mogle oitovati veu ili manju
racionalnost nekoga jezika) ili pak izraavaju osjeaje, duevno stanje koje utjee na jezik i zaposjeda ga (u tome bi slu aju
jezik bio bogatiji i izraajniji to je fleksibilniji na gramatikoj razini, to opet prednost daje latinskome ili talijanskome
jeziku)? Ovdje uoavamo prve razloge postupnoga premjetanja napetosti s odnosa etos-patos na odnos patos-logos. To se
premjetanje, koje je kod protestanata ve uzelo maha, dogaa zbog dvorskih i dravnih preokupacija. Jezik e uskoro morati
opsluivati i opravdavati poredak kakav eli i promilja pol itika vlast.
d) Mario Nizzoli (1498-1566)

Meutim, jo nismo stigli dotle. Sredinom 16. stoljea jezik se naprosto pokazuje (i to sve vie) kao univerzalni posrednik
svih senzibilnosti, ali i svih racionalnosti. Odatle potjee zamisao da on postane svojevrsnim kamenom mudraca. To je
gledite Maria Nizzolia, filozofa iz Modene bliskog ciceron-skoj struji, koji iz retorike preuzima ideju filozofske metode
zasnovane na leksiku (Thesaurus ciceronianus, 1559) i gramatikim pravilima. Prema Niz-zolievu miljenju, opu znanost
ne mogu utemeljiti apstraktna razmiljanja i univerzalni logiki pojmovi, nego samo pojedinane rijei i konkretna jezina
pravila. Taj osobiti oblik nominalizma nadahnutog retorikom uvruje se u Nizzolievoj raspravi De veris principiis et vera
ratione philosophandi (1533). I ovdje bi bilo zanimljivo slijediti razvoj toga pokuaja. Leibn iz e, naime, pretisnut i to djelo
1670. godine, istiui vanost koju mu pripisuje56 . On ponajprije hvali Nizzolia, koji poziva na veu jasnou u jeziku,
smatrajui da ta jasnoa ovisi o podrijetlu rijei i njezinoj uporabi. Nizzoli nam time pokazuje, kae Leibn iz, na emu se
zasniva rad "valjana gramatiara, ali i filozofa; on iz podrijetla neke rijei mora izvesti njezinu uporabu, takorei metodom
neprekinuta sorita* jezinih figura". To povezivanje retorike s filozofskim metodama analize pokazuje nam da "istina ovisi o
definicijama rijei, a definicije o ovjekovoj slobodnoj volji". Prema Leibnizovu miljenju, Nizzoli ipak grijei kada
pretjerujui s nominalizmom zakljuuje da izvan indukcije
56

Dissertatio de stilo philosophico Nizzolii, 1670, izdanje Die Philosophischen Schriften von Gottfried Wilhelm Leibniz, Gerhard, Berlin-Halle, 1849-1863, IV, str. 131-176.
* Sorit je naziv za silogizam izveden iz vie premisa (op. prev.).

demonstracija nije mogua. Za Leibniza, "moralne pouzdanosti" u koje smo uvjereni (primjerice, da "vatra pee") ne
poivaju samo na indukciji, nego i na sposobnosti ovjekova uma da isto obiljeje pripie skupini razliitih bia te da na toj
atribuciji temeljimo svoje zakljuivanje. Tako retorika nije cjelokupna filozofija, ali ona iri polje moguih demonstracija,
kao to e Leibniz ponoviti i u Novim ogledima o ljudskom razumu (1704)57.

e) Etienne Dolet (1509-1546)

Vidimo da ciceronska struja pridonosi irenju magnetskoga polja retorike. Daleko od toga da se svodi na umijee
manipuliranja osjeajima, ona sada zadire u dvorsku politiku, filoloku gramatiku i filozofsku analizu. Valja jo prevladati
etiki problem, to jest napokon okonati raspru izmeu ciceronovaca i anticiceronovaca. U Padovi, u koju su se nakon
pustoenja Rima sklonili brojni humanisti, razvilo se, kao to smo vidjeli, jo jedno sredite ciceronske struje. Ondje se
susreu i smjenjuju, kao sveuilini profesori ili stude nti, i Christophe de Longueil (Longolius), Simon de Villeneuve
(Neufville, Villanovanus), Etienne Dolet, Bartolomeo Cavalcanti, Marc-An-toine Muret. Zadrimo se na Etienneu Doletu.

Cijeli ivot toga gorljivog humanista svjedoi kako obrana retorike ponekad moe stajati ivota. Nakon to je u Padovi uio
elokvenciju, Dolet po povratku u Francusku na sebe navlai najgore optube. On zagovara student-, sko pravo udruivanja,
prevodi Castiglionea, objavljuje Rabelaisa; na njega alju ubojice. I sam je prisiljen ubiti u obrani. Zatoen je, a zatim bjei u
Pije-mont, dok na gradskome trgu spaljuju njegove knjige. Naposljetku je osuen na smrt muenjem jer je Platonu u usta
stavio rijei da nakon smrti "nita od nas ne ostaje". Osuda na lomau od 2. kolovoza 1546. svojevrsno je posljednje
priznanje snage njegove rijei, ili njegove posthumne pobjede: "Sud osuuje reenoga Doleta... na muenje, prije
usmrivanja, jer je irio nauk meu svojim drugovima. Sud takoer nalae da se reenome Doletu, bude li izazivao sablazan
ili hulio, jezik odsijee, a on iv spali"58 .
Meu retoriarima 16. stoljea Dolet je jedan od onih koji najjasnije nagovjetavaju slabljenje etosa, nudei novi obrazac
uvjeravanja koji ukljuuje
57

IV, II, 89.

Nouvelle biographie generale, Pariz, 1877, natuknica "Dolet".

5il

drutveni aspekt retorike. U iskuenju smo da taj obrazac, koji vie nije specifino kranski (ili erazmovski), nazovemo
laikim, iako je on, sa stanovitoga gledita, i isusovaki: "Iako ponad svih govornikovih vrlina cijenim povjerenje koje
ulijeva, iako zduno prigrljujem njegovu estitost, svejedno sam uvjeren da nevinost i potenje nemaju veze s govornikim
umijeem, kao, uostalom, ni s bilo kojom drugom spoznajom... Elokventnost, ba kao i znanstveni duh, razvijaju se
iskljuivo neumornim radom i upornom vjebom"59.
Iz ovoga je vidljivo da Dolet ne nastoji tek istaknuti patos nautrb etosa, nego patosu eli pruiti novi okvir, pretvoriti ga u
komunikacijski instrument drutvene namjene. Ako jezina djelatnost ispunjava ovjeka, to nije zato to mu je ona ugodna
(Bembo), nego zato to potie na ljudsku razmjenu, na drutvenost. Istinska govornikova vrlina ne lei ni u vjeri (Erazmo) ni
u osjetljivosti prema lijepome (Bembo); ona se stjee samo planskim umijeem, vjebom i radom koji nas neprekidno
suoavaju sa zahtjevima i oekivanjima drutva. Uitak u lijepome ne osporava se, ali se on stapa s umijeem komuniciranja
openito, sa sposobnou da drugoga formiramo i informiramo.
Dolet, koji je, kao to smo vidjeli, neovisan duh, osloboen svih drutvenih i vjerskih stega, zapoinje, ali ipak ne dovrava to
premjetanje patosa prema graanskom ili drutvenom, to osvjeivanje injenice da svianje nije svrha po sebi, nego da
slui za promicanje odreenih vrijednosti ili istina. Meutim, to premjetanje nastavljaju i naglaavaju drugi, "umjereniji"
ciceronovci, koji su ujedno i osjetljiviji na ciljeve protureformacije, poput Barto-lomea Cavalcantia, Firentinca prognanog u
Padovu nakon carskih osvajanja, te Marc-Antoinea Mureta, francuskoga humanista koji se sklonio u Italiju.
U Retorici (1555)60, koja je uz Petrievu (1552) jedna od prvih napisanih na talijanskome jeziku, Cavalcanti izjavljuje da
"besramnim govorima" pretpostavlja "stanovitu osrednjost", to jest pravu mjeru61. Daleko smo od raskoi i poroka Rimske
kurije. Glavna funkcija proze nije vie dopadljivost, nego in-formativnos t. Na mjestu gdje su se estetski, politiki i filoloki
aspekti cice-ronske struje sve donedavna inili teko pomirljivima, raa se svojevrsna sin59
60
61

L'Erasmianus sive Ciceroniamis d'Etienne Dolet (1535), ponovljeno izdanje, De Emile V. Telle, Zeneva, 1974, str. 61, citirao: Mare Fumaroli, nav. dj., str. 113.
Rhetorica di M. Bartolomeo Cavalcanti, gentilhuomo fiorentino, Venecija, 1555.
Usp. Aldo Scaglione: The Classical Theory of Composition from its Origins to the Present. A Historical Survey, Chapel Hill, 1972, str. 150.

loza koja e svu svoju mo i uinkovitost pokazati u isusovakoj retorici. Za Marc-Antoinea Mureta retorika takoer nije tek
stilska ili jezina teorija. U nastojanju da izrazi i priop i istinu "ona spaja dijalektiku i pol itiku "62 . Cavalcanti i Muret
osiguravaju, dakle, prijelaz izmeu dviju epoha: epohe sukoba izmeu ciceronovaca i anticiceronovaca, patosa i etosa, i
epohe tijekom koje e se emotivne i moralne dimenzije ujediniti poradi zajednikoga cilja koji je
definirala protureformacija, a to je osvajanje - u slubi Crkve , ali os jetilnim sredstvima - umova i srca.

3. Protureformacijske retorike
Bilo da je sagledavamo iz ciceronskoga ili anticiceronskoga kuta, iz kuta patosa ili etosa, drugu polovinu 16. stoljea
karakterizira stanovita kriza povjerenja. Sloboda - stilska, obiajna ili politika - vie nije najvea vrijednost.
Politiko-vjerski kontekst pogoduje povratku u red, ili barem enji za poretkom. Koncil u Trentu poinje 1545, a zavrava
1563. godine. U katolikim zemljama on je poetak velikoga pokreta obnove "uzorna vladanja", discipline i crkvenoga
autoriteta. Sada ak i pobornici patosa zagovaraju povratak potovanja, graanske i moralne pokornosti. Reafirmiraju se
otajstva (rtva mise, transsupstancijacija kruha i vina) te pokoravanje crkvenim i svjetovnim autoritetima. Ljudski jezik, ba
kao i um, ne mogu sve rasvijetliti, objasniti, niti svime vladati. Pa iako se i ovjekova sloboda reafirmira ne bi li se bolje
naglasio odmak od protestantske vjere koja privilegira Boju milost, ta re-afirmacija prije svega podrazumijeva nunost
boljega poduavanja i voenja vjernika. Vrednovanje propovjednitva, sumnja u osobnu meditaciju; protureformacija,
dakle, posvuda daje pravo glasa retorici kao militantnom sredstvu okupljanja stada, ponovnog osvajanja izgubljenih dua.
No to ne znai da je ona posve jedinstvena ili jednolina fronta. "Barokna" estetika koja je karakterizira i sama obuhvaa
raznorodne struje i nadahnua (kao to emo vidjeti kada se posvetimo 17. stoljeu). Zasad se zadovoljimo utvrivanjem
ideja glavnih tendencija koje su krajem 16. stoljea u zaetku, nakon ega
62
Citirao Scaglione, nav. dj., str. 143. Usp. i Morris W. Croll: "Muret and the History of Atlic Prose", Studies in English Philosophy: a Miscellany in Honour of F.
Klaeber, Minneapolis, 1929, str. 286.

emo se jo jednom vratiti i zajedno s Ramusom slijediti sudbinu protestantske retorike u drugoj polovini 16. stoljea.
Meu reprezentativnim protureformacijskim retorikama pojedine e biti vjernije cicerons koj struji jer su
zaokupljene uinkovitou, dok e druge biti blie anticiceronskoj struji, bavei se ponajprije moralnom normom.
Primjerice, isusovaka se retorika jasno smjeta u okvire ciceronskih kretanja, ako je suditi po tehninosti kojom sagledava
umijee pobuivanja dua. Druba Isusova, koju je 1540. godine utemeljio Ignacije Loyola, stavlja se u izravnu slubu
papins kih interesa. Cilj joj je svjetovna i preteno praktina borba protiv neznanja i poganstva, ali i svih skretanja i
krivovjerja u nastajanju. Objavljivanje novoga isusovakoga obrazovnog programa, Ratio studiorum, 1599. godine
oznaava napredak ovoga konkretnoga, praktinog pristupa okrenutog ovjeku; on oznaava povratak humanistikim
studijima nautrb znanosti, povratak poetici i retorici nautrb logike i filozofije. Taj u potpunosti "rimski" ili "neociceronski"
obrazovni program, koji je u posvemanjoj opreci s programom protestanta Ramusa63, ne samo da se primjenjuje u brojnim
isusovakim koledima kojih ima irom Europe, ali i na drugim kontinentima, nego je kraljevskim dekretom nametnut i

Parikom sveuilitu te pridruenim mu kolama. No glavni se udbenici iz retorike - Soarezov (1560), Benciev (1592),
Possevinov (1593), Stradin (1617), Radauov (1640), Jossetov (1650), Pomeyev (1661), Coloniin (1701), Jouvancyev (1712)
ili Le Jayev (1747) - meusobno gotovo nimalo ne razlikuju. Njihov klas icizam blizak konformizmu odraava glavno
nastojanje Drube: ouvati interese pape i monarhija koje ju podravaju. Dakako, isusovaki "retoriki razred" eli biti
mjesto raspravljanja na kojemu se izotrava kritiki duh te sklonost prema debatama, ali on najee nudi tek vjebe iji
stereotipni karakter odraava statinost reima. Samim time isusovako e obrazovanje od poetka 17. stoljea uvelike
pridonijeti povezivanju retorike s dvorskim duhom, kao i s obranom monarhijske i papinske vlasti. U katolikim e se
zemljama popularnost retorike povezivati s popularnou isusovaca, dakle, s popularnou reimskih vrijednosti koje oni
zagovaraju. Stoga e retorika oslabjeti pred Francusku revoluciju, kada e papa biti prisiljen ukinuti Drubu Isusovu, koja
ponovo jaa oko 1814. godine, u trenutku kada e vei dio Europe, traumati63

Usp. Francoise Douay: "La rhetorique en Europe a travers son enseignement (1598-1715)", Histoire des idees linguistiques, ur. Sylvain Auroux, Liege, 1992, II, 7. poglavlje.

ziran Revolucijom i Napoleonovom pustolovinom, teiti obnovi kranskoga i monarhijskoga moralnog poretka.
Ipak, vratimo li se na kraj 16. stoljea, uoit emo da retoriki obrazac koji su uspostavili isusovci doivljava otpor unutar
same protureformacije. Znamo, naime, koliko je ona poticala stvaranje niza struja u potrazi za istijom, jednostavnijom i
izvornijom vjerom. Istodobno s isusovakom ekspanzijom utemeljuju se novi vjerski redovi, koji nee uvijek biti tako
posluni Rimu. Godine 1566. Miche l de Bay, zvani Baius, u Leuvenu poduava vanosti Boje milosti i ovjekovu karakteru
koji je lo jo od istonoga grijeha. Tridesetak godina poslije Cornelius Jansenius, takoer profesor u Leuvenu, a zatim i
biskup u lepru, nastavit e Baiusovo uenje, koje e prerasti u jan-senizam. U samome Rimu Filippo Neri osniva
red Oratorij koji jezik i ivu rije ne smatra obmanom, nego najjednostavnijim i najsvetijim sredstvom prenoenja otajstava
Svetoga.pisma i njihova poduavanja, pa izmeu molitava umee napjeve, ponekad ih posuujui iz laikih melodija. To
promicanje oratorija, koji podsjea na duhovne pjesme to e ih kasnije pjevati ameriki crnci, nije daleko od
raanja opere. Ipak, sklonost prema laikim napjevima u klerikalnome kontekstu ubrzo jenjava, a prevagu odnose
pedagoki i liturgijski apekti, nadahnjujui Pierrea de Berullea koji 1613. godine u Parizu osniva Oratorij Isusa
Krista. Retorike koje se razrauju u tome pokretu mogu se nazvati retorikama nadahnua jer za razliku od isusovakoga
nauka tvrde da se umijee uvjeravanja ne stjee vjebom, nego zanosom i iskreno-u pobone due. Stoga one pozivaju
kranina da se prepusti spontanosti i jasnoi svoje vjere, kao to je pouavao jo sveti Augustin65 . No sve te retorike
augustinovskoga nadahnua uzor pronalaze u novijem autoru. Rije je o Giovanniu Boteru, tajniku kardinala Borromea, koji
i sam svim silama nastoji postii primjenu odluka Koncila u Trentu te pod okriljem papinske vlasti podupirati pokret obnove
individualne inferiornosti u umjetnosti i knjievnosti. Boterova rasprava Depraedicatore Verbi Dei (1585) treba se itati
imajui u vidu njegova djela Della ragione di Stato (Dravni razlog, 1583) i Delle ca64

Usp. F. Raugel: L'Oratorio, Pariz, 1948, i J. Bourgeois: L'Opera des origines d demuin, Pariz, 1983.
Isto stanje duha zatjeemo u Parizu kod Agostina Valeria koj i na latinskome objavljuje De rhe-torica ecclesiastica (1574), u Lisabonu kod Luisa de Granade (Rhetorica
ecclesiastica, 1576), a u Salamanci kod Diega de Estelle (Didacusa Stelle) u djelu Modus concionandi (1576).

65

use della grandezza delle citta (1589). Crkvena retorika prikazuje se u njima kao gospodarica i uiteljica laike retorike. Ba
kao to se vladar mora pobrinuti za potovanje crkvenih dogmi (ragione di Stato) prije negoli se posveti vlastitim
interesima (ragione d 'interesse), tako su i Ciceronova, Aristotelova ili Kvintilijanova uenja iz retorike manje vana od
uenja crkvenih otaca. Osim na te oce Botero se najee referira na Erazma i Pseudo Longina, ije poimanje uzvienog
pojanjava kako se u nadahnuu spreu prirodna sklonost i osjeaj za udesno.
Isusovaki ideal, koji je u Duhovnim vjebama (1548) definirao jo Ignacije Loyola, svakako je posve suprotan tomu
poimanju. Za isusovce, vrednovanje pojedinanoga nadahnua i genija ne samo da ne pridonosi obnovi kranske svijesti
nego i naglaava pojedinevu melankolinost, rastrzanost, koja je smrtonosna i ne pripada svijetu. Istinski i duboki osjeaj
moe se prenijeti umijeem, radom, praksom. Uzdati se u vlastitu prirodu neuinkovito je i opasno. Bolje je potovati
odreena pravila i prakticirati oponaanje - koje je i emulacija - te tako pokrenuti slobodnu volju, odmjerenu slobodu
svakoga da izabere najbolje i najuinkovitije argumente. To uenje uinkovitosti posve prirodno navodi, primjerice, Soareza
da patosu prizna stanovitu prevlast: "Emocija je najvea govornikova snaga"66. Vidjet emo da e upravo ova posljedn ja
koncepcija u 17. stoljeu doivjeti uzlet.

4. Ramus (1515-1572) ili irenje retorike

Dok praktina uinkovitost uzima maha u katolikoj retorici, logiki, kognitivni aspekt napreduje kod protestanata. Valja,
meutim, otkloniti veliki nesporazum prema kojemu se tom prigodom taj logiki aspekt nuno odvaja, odcjepljuje od drugih
dimenzija retorike. Ponekad znademo kazati da je glavni dogaaj koji je obiljeio povijest renesansne retorike amputacija
koju je sredinom 16. stoljea na retorici izvrio Pierre de la Ramee, zvani Petrus Ramus, profesor na Kraljevskome koledu
u Parizu, koji se 1561. preobratio na protestantizam. U djelu Dialecticae institutiones iz 1543. godine Ramus, naime,
predlae da se iz retorike u dijalektiku prebace tri njezina najvanija dijela: inventio, dispositio i memoria. Mnogi su u tome
vidjeli nepovratno skretanje kojim zapoinje neizbjean "raspad" retorike, koja se sada "svodi"
Citirao Conley, nav. dj., str. 154.

na preostala dva dijela: elocutio i actio. Tako Chaim Perelman67 smatra da je Ramus tim inom istodobno prouzroio uzlet
moderne znanstvene metode i slabljenje retorike. Definitivno pridruujui metodi logike aspekte retorike, Ramus se
pokazuje svojevrsnim preteom empirizma Francisa Bacona, kao i racionalizma Renea Descartesa. No iskljuujui iz te
metode svaku estetsku ili ornamentalnu preokupaciju (elocutio i actio), on uzrokuje istinski raspad, pa ak i shizofreniju
jezika, koji se sjedne strane nastoji svidjeti, a s druge stremi istinitos ti. Otuda proizlazi slabljenje retorike, svedene
na elocutio i actio, koje e potrajati sve do druge polovine 20. stoljea, kada se uvida da estetske, ali i psihoafektivne te
etike dimenzije govora utjeu na njegovu persuazivnu snagu, ak i kad je taj govor znanstvenoga karaktera.
Ne ulazei na ovome mjestu u sve aspekte toga tumaenja, moemo uoiti dvije stvari. S jedne strane, preraspodjela uloga
koju predlae Ramus, tj. suavanje retorike rijei na elocutio i actio, nigdje se nee trajnije nametnuti. ak i u
protestantskim zemljama u kojima e Ramus biti najutjecajniji relativno e brzo doi do povratka retorikama koje se sastoje
od tradicionalnih pet dijelova. S druge strane, teza o raspadu retorike ne odgovara opemu duhu renesanse koji, podsjetimo,
ne nastoji odvajati jezik ili logos od drugih dimenzija kao to su dobro ili lijepo, nego, naprotiv, eli uspostaviti zajedniki

temelj, mjesto susreta svih ljudskih snaga i vrijednosti. U tome nam se kontekstu ini da retorika, upravo obrnuto, ima
tendenciju irenja u smislu da pojanjava i obogauje dijalektiku ili metodu openito. U tome i lei temeljni Ramusov
prinos. No da bismo jasno uvidjeli svu njegovu originalnost, moramo se vratiti unatrag, jer retorika jo od Platona napaja
razmiljanja o metodi ili sredstvima spoznaje.
To nije, vidjeli smo68 da se veza izmeu retorike i dijalektike, umijea uvjeravanja i umijea zakljuivanja, postupno
uvrivala. Daleko od toga da je "suzila" retoriku, ta je veza pridonijela njezinu bogaenju u dodiru s drugim disciplinama.
Meutim, to je bogaenje uglavnom ilo preko promicanja topike, odnosno invencije mjesta, nautrb analitike, odnosno
verifikacije silogizama. Drugim rijeima, dok su se meusobno zbliavale, retorika i
67
Ovdje citiramo jedan od posljednjih Perelmanovih tekstova, objavljen sedam godina nakon njegove smrti: "Pierre de la Ramee et le deelin de la
rhetorique", Argumentation, 1991, V, 4, str. 347-356.
68
Usp. str. 70-71.

dijalekt ika preobraavale su se ispitujui "mjesta", a ne silogistike "oblike", "sadraj" argumenata, a ne njihovu "strukturu".
Taj odmak od skolastikoga formalizma svakako je oarao renesansne umove. No istodobno su oni postali sudionicima jo
dublje i temeljitije preobrazbe, koja zadire u samo poimanje znanja i koju Ramus maestralno okonava ili dovrava. Ta se
promjena ne svodi na preraspodjelu retorikih funkcija. Moglo bi se rei da se novost krije u injenici da ni dijalektika ni
topika vie nisu sredinje i sveobuhvatne, nego je to upravo retorika kao umijee govora. Juraj iz Trapezunta, Lorenzo Valla,
Rudolf Agricola, Philipp Melanchthon i Johann Sturm redom su prije Ramus a u svojim spisima tvrdili da je dijalekt ika
(umijee zakljuivanja) sadrana u retorici samim time to pribjegava jeziku. To ne znai da se dijalekt ika poistovjeuje ili
stapa sa svim dijelovima retorike. Budui da je njezin cilj otkrivanje istina i uporaba tih otkria za nova istraivanja,
normalno je da se ograniava na funkcije iznalaenja, rasporeivanja i pamenja. Kratki spis Isagoge dialectica {Uvod u
dijalektiku) to ga Juraj iz Trapezunta objavljuje 1440. godine tvrdi upravo to, jasno smatrajui dijalektiku uom i
elementar-nijom od obimne discipline kakva je retorika69 . Lorenzo Valla takoer pie: "Sto je dijalektika ako ne osobita vrsta
potvrivanja i pobijanja? No potvrivanje i pobijanje pripadaju invenciji, a ona je jedan od pet dijelova retorike. Logika se
slui silogizmom. Ne slui li se njime i govornik? Slui, ali on k tome pribjegava i entimemu i epihiremu, ne raunajui
indukciju"70 . U pr ologu slavne rasprave De invent ione dialectica (1479) filozof i logiar Rudolf Agricola sjedne strane
prihvaa da je retorika podreena dijalektici jer joj je funkcija izlaganje ve ostvarenih otkria, ali s druge strane smatra da se
svako zakljuivanje dogaa u jeziku i da je zbog toga logika sadrana u retorici71. Vives takoer anticipira Ramusa, i to na
veoma znakovit nain. U raspravi De causis corruptarum artium (1531)72 on iz retorike iskljuuje iznalaenje, rasporeivanje, pamenje i izvedbu! No odmah zatim pojanjava da se ta etiri podruja moraju sagledavati openitije, jer
obuhvaaju ingenioznost, rasuivanje, spoznaju i iskustvo, zbog ega pripadaju svim podrujima prouava69

Usp. G. A. Kennedy, nav. dj., str. 200.

Dialecticae dispvtationes contra Aristotelicos, citirao Kennedy, nav. dj., str. 208.
Usp. W. Risse: Predgovor za De inventione dialectica, 1479, ponovoljeno izdanje Hilde-sheim-New York, 1976, str. 9.
72
Antwerpen, 1531, IV, 2.
70
71

nju, ivota i znanosti. U Njemakoj se osobita pozornost pridaje pedagokom aspektu "retorizirane" dijalektike, do te mjere
da reformator Melanchthon u svoje djelo Institutiones rhetoricae (1521) pridodaje novu vrstu trima postojeima epideiktikoj, politikoj i sudskoj. Rije je o "didaskalijskom" govoru koji obuhvaa sve graanske ili crkvene govore
kojima je cilj obrazovanje i pouavanje. Naposljetku, u Parizu, na Kraljevskome koledu na kojemu e predavati i Ramus,
humanisti Johann Sturm i Barthelemy Latomus uvode novi oblik dijalektike, koji su naslijedili od Agricole. Ta se dijalektika,
usre-ditena u invenciji i rasuivanju (koje se naziva i rasporeivanjem), ne zanima toliko za logiku koliko za
"istinsko" otkrivanje spoznaja, otkrivanje koje valja i ispravno izloiti te rasporediti. Dijalektika vie nije ponajprije umijee
zakljuivanja, nego umijee otkrivanja. Ona, dakle, podrazumijeva raspravljanje i jasno predstavljanje otkria, jer to je
jedini nain da se dokae kako je neto uistinu iznaeno. Logika valjanost zakljuivanja manje je vana od
njihove inventivne vrijednosti, koja i sama ovisi o njihovoj moi da pojasne i uvjere. Ne priprema se, znai, "suavanje"
retorike, nego "retorizacija" dijalektike, kao i svih metoda usvajanja znanja uope.
Ramus, koji je promaknut u profesora na Kraljevskome koledu desetak godina nakon Latomusa, savreno e se uklopiti u
taj kontekst. Njegova glavna zasluga nije nastojanje da raisti situaciju namjenjujui ime retorike dvama posljednjim
dijelovima (elokuciji i akciji), nego uvoenje retorike u dijalektiku. Pritom je Ramus ovu potonju, tj. metodu
uope, oslobodio pretjerana skolastikog formalizma. Ne samo da sadraj zakljuivanja, odnosno argument, ili mjesto, po
rijeima samoga retoriara, postaje vaniji od forme, primjerice silogistike, nego se ti sadraji uz to i sagledavaju u
svojoj promjenjivosti, u svojoj veoj ili manjoj persuazivnoj snazi. "Sadraj", dakle, vie nije "istina", "injenica" koja je
jednom za svagda prihvaena ili priznata. On je stanovita veza, stanovit odnos koji se uspostavlja u odreenim okolnostima.
U metodi invencije Ramus, primjerice, priznaje etiri glavna argumenta ili sadraja: argument utemeljen na
uzrono-posljedinom odnosu, argument utemeljen na odnosu subjekta i predikata, argument utemeljen na opreci te argument utemeljen na usporedbi. S lakoom uoavamo retoriko podrijetlo tih argumenata koji se nalaze meu "mjestima
entimema" nabrojenima u Aristotelovoj Retorici13 . Tako se uzrono-posljedini, subjektno-predikatni, opreni
73

Retorika, II, 23, 1397 a-b i 1400 a. Usp. i Topiku, II i III.

ili analogni odnosi vie ne poimaju kao cjeloviti realiteti, nego kao argumenti, osobita gledita na zbilju to ih
govornik-izna lazitelj istie u namjeri da una prijedi spoznaju. Metoda invencije nije, dakle, tako udaljena od persuazivnih
procesa. Uostalom, kada se Ramus okree od dijalektike i pristupa prouavanju elokucije, to jest retorike u "uem" smislu,
on predlae upravo preispitivanje klasifikacije tropa i figur a pribjegava ju i istim argum entima: "Uslijed temeljna
nepoznavanja dijalektike Kvintilijan je razlikovao ak 12 razliitih vrsta tropa (metaforu74, sinegdohu75, metonimiju76 ,
antonomaziju77 , onomato-peju78, katahrezu79, metalepsu80, epitet81, alegor iju82 , perifrazu83, hiperbaton84
Metafora: kada neto oznaavamo imenom neega drugog, afirmirajui time njihovu slinost, poistovjeujui ih. Primjerice, kada za nekoga ovjeka kaemo on je lav.
Sinegdoha: kada cjelini dajemo naziv njezina dijela, ili obrnut o. Primjerice, krov za kuu, ili stablo za hrast.
76
Metonimija: kada neto oznaavamo imenom druge stvari, koja na nj podsjea zbog stanovita odnosa koji ih povezuje. Primjerice, Venera za ljubav. Zbog velikog stupnja
openitosti metonimija se, uz metaforu, esto smatrala najrasprostranjenijim tropom, pa ak i tropom koji sadri sve ostale.
77
Antonomazija: to je sinegdoha osobe: kada nekoj osobi dajemo ope ime, ili obrnuto. Primjerice, kral j za Aleksandra, ili Einstein za velikoga znanstvenika.
78
Onomatopeja: kada neku stvar oznaavamo izrazom koji je priziva svojom zvunou. Primjerice, bum za eksploziju.
79
Katahreza: kada uslijed nepostojanja odgovarajueg izraza pribjegavamo nekomu drugom. Primjerice, noga stola (prevoditeljiina napomena: u izvorniku je naveden netoan
primjer uporabe izraza "parricide" za ubojicu majke u nedostatku prikladnoga izraza. Meutim, francuski jezik poznaje izraz "matricide".).
80
Metalepsa: kada za oznaavanje neega opi emo put (stvarni ili umni) koji do njega vodi. Primjerice, onaj kojega oplakujemo za preminul oga.
74
75

Epitet: kada stvari koju oznaavamo pridodamo rije koja naglaava jedno od njezinih obiljeja. Primjerice, tuna starost.
Alegorija: kada za izricanje neega pruamo opis koji kao da pripovijeda neto posve drugo. Primjerice, pripovijedanje prie o brodolomu kada zapravo govorimo o republici.
Perifraza: kada za opisivanje neega to bismo mogli izrei s malo rijei rabimo mnogo pojmova koji upuuju na samo neka obiljeja stvari. Primjerice, Aleksandr ov uitelj za
Aristotela.
84
Hiperbaton: kada radi naglaavanja nekoga obiljeja stvari o kojoj govorimo izmijenimo prirodni redoslijed rijei: Primjerice, kad etvrto osvanulo jutro... (prevoditeljiina
napomena: izvorni autorov primjer ne moe se prenijeti na hrvatski, pa je preuzet primjer iz narodne pjesme koji daje prof. Skreb.).
81
82
83

i hiperbo lu85 ), iako postoje samo etiri osnovna naina promjene doslovnoga znaenja rijei: metonimija, to jest
premjetanje s uzroka na posljedicu, s glavnoga na sporedno, ili obrnuto; ironija, to jest prelazak neke stvari u svoju
suprotnost; metafora, to jest usporedba; sinegdoha, to jest prelazak s cjeline na dio ili s dijela na cjelinu"86 .
Ramus se, dakle, praktino slui istim mjestima radi zasnivanja vlastite dijalektike i upuivanja na raznolikost tropa unutar
vlastite "retorike". Na podruju elokuc ije ta e taks onom ija etiriju temeljnih tropa imati sljedbe nike, prije svega Gerardusa
Johannisa Vossiusa u 17. stoljeu, Gimabattistu Vica u 18. stoljeu te Kennetha Burkea u 20. stoljeu.
Napos ljetku, vrativ i se dijalekt ici i bavei se pitanjem dispozicije ili rasporeda zakljuivanja, Ramus uvia da ona nije
utvrena jednom za svagda, nego da se mijenja jednako kao to retor mijenja raspored u svojemu govoru. Ramus to
naziva metodom razboritosti: "Ako je ulaz umjetnoga i pravog puta zatvoren, dijalektiar e snagom duha i razboritou
prokriti drugi put i posvuda e u obiajima i navikama traiti svaku pomo za ono za to mu je nauk ne prua; ne uzmogne
li pak drati pravac, mijenjat e jedra i ploviti kako moe ne bi li brod stigao u luku itav... Ukratko, svi tropi i figure
elokucije, sve drai izvedbe koje tvore cijelu i pravu retoriku, odvojenu od dijalektike, slue samo voenju onoga nemilog i
udljivog sluatelja to nam ga ova metoda prua"87.
Unosei retoriku u svoje metode invencije i razboritosti, Ramus nastoji svesti retoriku u pravome - ili "uem" - smislu rijei
na verbalni izraz, jezino iznoenje rezultata metode, to jest na oblikovanje i izgovor. No hoe li to suavanje imati svoje
sljedbenike? U Francuskoj e ono odmah pronai dva uenika, Omera Talona (Rhetorica, 1548) i Antoinea
Fouquelina (Rhetorique frangaise, 1555), koji e Ramusov program primjenjivati doslovno definirajui retoriku kao
"umijee valjana i otmjena govora" koje se sastoji od samo dva dijela - oblikova nja i izgovora. Meutim, na Parikom e
sveuilitu pristae "Aristotela", odnosno silogistike i skolastike metode "pitanja"
85
86
87

Hiperbol a: kada za izricanje neega uveliavamo neko obiljeje. Primjerice, laki od vjetra.
Rhetoricae distinctiones in Quintilianum, 1549, ponovljeno izdanje Dekalb, Illinois, 1986, str. 208 i 213.
Ramus: Dialectigue, Ramusov prijevod na francuski, 1555, ponovljeno izdanje cnevu, 1964, str. 153, 152.

i "kvodlibeta", ubrzo nadjaati zagovornike te nove obrazovne metode. Ramusov program nee opstati, a njegov e
promicatelj, nakon preobraenja na protestantizam, biti ubijen u Bartolomejskoj noi. Usprkos svemu ramistika tradicija
trajno je utjecala na europsku misao, i to zato to je omoguila da se inventio i dispositio, koji su tradicionalno bili vezani za
retoriku, proire na sve postupke usvajanja znanja. Neki od tih postupaka i dalje e privilegirati silogizme, drugi e prednost
davati mjestima, dok e trei pribjegavati matematici ili iskustvu. No svima e zajedniko biti ustrajanje na vanosti jezika,
koliko u otkrivanju toliko i u irenju rezultata. Stoga, umjesto da Ramusa okrivimo za tobonji razvod retorike i dijalektike,
tovie, umijea i znanja (dvaju podruja koja ionako nisu ekala 16. stoljee da bi se razdvojila), naglasimo da
se metoda i estetika, racionalnost i senzibilnost u ramistikoj tradiciji i dalje proimaju. Kod Ramusovih batinika

nesumnjivo moemo razabrati dvije velike struje: metodoloku (Bacon, Descartes, Leibniz) i estetiku ili retoriku
(Puttenham, Milton, Sheridan). No upravo ova potonja, koja se isprva razvija prouavanjem tropa i figura, nee imati samo
"estetike" ili "retorike" posljedice. Naprotiv, ona e, kao to emo sada vidjeti, pojedine protestantske sredine, osobito
englesku, potaknuti na nova razmiljanja, koja e poetkom 17. stoljea predvoditi europsku misao.

5.
SEDAMNAESTO STOLJEE IZMEU BAROKA I KLASICIZMA
17. STOLJEE
Protestantske retorike
KECKERMANN : Systema rhetoricae (1606) Vossius: Oratoriarum institutionum libri F/(1606)
Barok ne retorike
KUZANSKI : De eloquentia sacra et humana (1619) FARET : estit ovjek ili umijee dopadanja dvoru
(L 'honnete homme ou I'art de plaire a la cour, 1630) GRACIAN: Otroumlje i umijee dovitljivosti (Agudeza y arte de
ingenio, 1648)
Klasicizam i duhovnost
VAUGELAS: Opaske o francuskome jeziku
(Remarques sur la langue frangaise, 1647) BARY: Francuska retorika (La rhetorique frangaise, 1653, 1665)
BOILEAU: Pjesniko umijee (L'artpoetique, 1674) LAMY: Retorika ili umijee govorenja
(La rhetorique ou I 'art de parler, 1675, 1715)
Na samome poetku 17. stoljea prerano je izvlaiti pouke o preobrazbama to ih je pretrpjela retorika. Jo smo, naime, usred
prijelaznoga razdoblja. Razliite se struje - meu kojima smo ve uoili isusovce, ramiste i sljedbenike Augustinove misli i dalje bore za nadmo. Recimo tek da e se tijekom ovoga stoljea napetost izmeu etosa i patosa postupno premjetati
prema jednoj drugoj napetosti, onoj izmeu patosa i logosa. Razlozi toga premjetanja sjedne su strane politiko-vjerski, jer
protureformacija i monarhije u procvatu prednost daju uinkovitosti logosa, dakle briljantnosti i sjaju baroknih retorika, a s
druge su strane i filozofski, jer e napetost izmeu razuma i iskustva dominirati milju velikana toga stoljea. Ipak, trebat e
priekati posljednju etvrtinu 17. stoljea i Retoriku Bernarda Lamya da bi se ostvario prvi veliki pokuaj jezine sinteze
senzibilnosti i racionalnosti. No prije negoli se udubimo u glavne tendencije stoljea, zadrimo se na klju nim djelima s kraja
16. stoljea u kojima su posve oiti znakovi slabljenja etosa i raanja novih problematika. To se ponajprije dogaa u
Engleskoj, gdje retorike ili poetike rasprave ramistikoga nadahnua nagovjeuju logiko-empiristiki smjer razmiljanja

o jeziku, a zatim u Francuskoj, gdje magistratura upuuje oajniki vapaj, ukazujui na iskvarenost elokvencije i moralnih
vrijednosti.
1. Prvi znakovi slabljenja etosa
a) George Puttenham (o. 1530-O. 1600)
Pod utjecajem ramizma razgranate podjele figura i tropa u Engleskoj postaju, dakle, sve preciznije, razraenije, uz naglaenu
povezanost tih figura s afektima i osjeajima. Do novih sinteza poezije i retorike dolazi i prije 17. stoljea, i to s Henryem
Peachamom88, Abrahamom Fraunceom89, a nadasve s pjesnikom Georgeom Puttenhamom90 koji ne trpi velik Ramusov
utjecaj iako ivi na dvoru kraljice Elizabete. U znak preusmjeravanja napetosti na par lo-gos-patos Puttenham nudi novu
podjelu retorikih figura. U klasinom su se smislu razlikovale figure rijei, utemeljene na zvunosti govora (rimi, inverziji,
ponavljanju...), te figure misli, zasnovane na odnosu govora i govornika ili zbilje (ironija, alegorija, primjer...). Puttenham
pak raspodjeljuje figure na ljestvici koja se izravno kree od patosa prema logosu, ne uzimajui vie u obzir govornikovu
angairanost u stvarnome svijetu: figure uha (auricular figures) tiu se jedino naega slunog ula; sentencijske figure
(sententious figures) zbog svojih su knjievnih svojstava dopadljive uhu koliko i umu; naposljetku, figure smisla (sensable
figures) obraaju se prije svega umu, isto88
89
90

Garden of eloquence, 1577.

The arcadian rhetorike, 1588.
The arte of english poesie, 1589.

dobno zadravajui neke osjetilne prednosti. Metafore, primjerice, koje su figur e smisla par excellence, "valjanom
uporabom mogu uroditi viestrukim plodom, istodobno korisnim i ugodnim, kao to znaju svi mudri i ueni ljudi. Kao prvo,
one na ugodan nain rasvjetljuju nejasne stvari, inei time svaku nejasnou beskorisnom i mrskom. Kao drugo, precizan
omjer i tijesna povezanost kojima pribjegavaju metafore izazivaju u sluatelju nekoliko uinaka: sud mu postaje
popustljiviji, osjeaji se bude, a duh [wit] uti uitak. Kao tree, one pospjeuju proces uvjeravanja. Kao etvrto, one
omoguuju nadmo ili poniavanje. Kao peto, u sjeanju ostavljaju tako dubok trag da se ne mogu zaboraviti"91 . To
osvjeivanje osjetilne i emotivne vrijednosti pojedinih retorikih figura koje su prethodno definirali njihovi logiki i
semantiki aspekti osobito se osjea u novome stilu, jufjuizmu, koji se raa za Elizabetinc vladavine. Kao preciozan stil
"euphuism"92 je tipian izdanak retorike tropa i figura, jer za isticanje moi carstva i njegovih novih bogatstava, za postizanje
uinka prestia, stalno pribjegava antitezama, metaforama i drugim alte-racijama. Ta se stilska vrsta zacijelo moe
nadovezati i na ciceronsku struju iz 16. stoljea, iako zbog injenice da slui politikome projektu uspostave snane vlasti
ve pripada baroknoj retorici 17. stoljea. Zanimljivo je da se ta barokna retorika nee toliko uspjeti razviti u Engleskoj
koliko na kontinentu. Naime, jufjuizam nee opstati nakon Elizabetine smrti 1603. godine. Vjerske napetosti i politiki
nemiri vraaju misli na ozbiljnije i traginije realitete. Anglikanci i katolici oajniki podupiru kraljevsku vlast koja posre
pod udarima puritanskoga Parlamenta. Evolucija Shakespeareova djela, od Henrika V. (1590-1592) do Kralja Lear a (1606)
zorno predoava taj prijelaz od oduevljenja do razoaranja, od uzavrelosti do propasti. Ako i moemo rei da ta evoluc ija
donekle reaktualizira etiku problematiku, ona to ini prije svega razbijajui iluzije. Tako barokno kazalite iznjedruje
klasinu tragediju mnogo bre u Engleskoj negoli na kontinentu. Razlozi za to nesumnjivo se mogu pronai u novoj
pol itikoj situaciji, ali ne treba zanemariti ni utjecaj Ramusovih teorija koje su zbog svoje metodinosti i jezine istoe po

ukusu puritanskih parlamentaraca: zagovara se povratak "jednostavnu" stilu, promie se "uena" poezija, iji je pretea John
Donne, a glavni predstavnik
91
92

The arte of english poesie, 1589, citirao L. Jardine: Francis Bacon, Discovery and the Art of Discourse, Cambridge, 1974, str. 197.
John Lyly: Euphues, the Anatomy of Witt, 1579.

John Milton. U prvoj polovini 17. stoljea u Engleskoj, dakle, dolazi do promjene koja e se na europskome kontinentu
nametnuti mnogo sporije: ovjek se jezikom vie ne slui da zadivi svijet niti da se u njemu angaira, nego
da prikazuje svijet, ukljuujui i njegove osjetilne aspekte. Govornici i pjesnici trebaju se "izvana " baviti ve likim
"metafizikim" problemima, jezinom istoom odraavati poredak to ga puritanci nastoje uspostaviti, obrazovati
mase senzibilizirajui ih, dakako, ali na istinu. Ukratko, valja tijesno povezati patos i logos, svodei na najmanju moguu
mjeru etos, odnosno raznolikost i neizvjesnost ovjekovih izbora. Ne treba, zapisat e tako Milton, govoriti
93
o neizvjesnom ili beskorisnom, nego samo o onome to smo ve prethodno razumjeli i prihvatili . Thomas O. Sloane s
pravom je u tome premjetanju vidio jedan od razloga "kraja humanistike retorike": "Renesansa je bila opsjednuta
osobnou, a retorika je doista bila u sreditu te opsesije, jer je bila jedina disciplina koja nam je mogla pokazati kako iz nje
izvui pravu korist - uvjeravanjem... Cijeli se Donneov ivotni put ini neprekinutim (ali i neuspjelim) nastojanjem da
pronae samoga sebe... Milton, naprotiv, kao da je samoga sebe spoznao izvana... Stoga se etos, koji saimlje ivotni put pojedinca, moe izraziti ovako: za Donnea je etos bio nain bivanja, 'manira', stanovito pozicioniranje u odnosu na iskustvo; za
Miltona on postaje tek egzemplarnom, pounom formom, koherentnim obrascem estitosti koji nam pokazuje kako ivjeti u
skladu s istinom"94.
Tako od samoga poetka 17. stoljea uz pomo ramistike tradicije Engleska dovodi savez patosa i logosa do krajnjih
granica. Naklonjena iskustvu
i istini, retorika e se zacijelo napajati tom mjeavinom "empirizma" i "log inosti", koja e, meutim, njezino moralno
poslanje, njezinu etiku dimenziju, voditi prema neizbjenu slabljenju.
b) Guillaume Du Vair (1556-1621) i retorika magistrata
Kakva je situacija na europskome kontinentu? Ako to kretanje i nije tako jasno, ako etos jo i ima neku ulogu u retorici, to je
stoga to je otpor jaanju patosa snaniji nego u Engleskoj. U Europi usmjerenje retorike ponaj93
94

Artis logicae, 1672, citirao W. S. Howell: Logic and Rhetoric in England, 1500-1700, New York, 1956, str. 217.
Donne, Milton and the End of Humanistic Rhetoric, Berkeley-Los Angeles-London, 1985, str. 284-285.

vie odreuje protureformacija. No ona, kao to smo vidjeli95 , nije homogena fronta. Poetkom 17. stoljea ona se suoava
ne samo s otporom unutar crkve, meu sveenstvom, nego i vani, meu laicima. To nas tjera da nakon Augustinovskih
frakcija jansenista i oratorijanaca spomenemo i drugu frontu otpora isusovakoj retorici, o ijem je francuskome podrijetlu
pisao Mare Fu-inaroli96 . "Parlamentarni stil", kako su ga tada nazivali, nije bio tek knjievna struja. Bilo je to stanje duha,
duboko ukorijenjeno u francuskoj kulturi, koje je uvijek inilo protuteu kraljevskom ili papinskom apsolutizmu.
Zahva ljujui procesima, predstavkama itd. parlament kao svojevrstan sud, podijeljen u nekoliko domova kojima je zadatak,
izmeu ostalog, i provjera zakonitosti odreenih ukaza, razvija protuvlast, tovie, protukulturu koja posjeduje vlastite

kriterije i vrijednosti. Kako je glavno sredstvo djelovanja magistrata razuman i dobro argumentiran govor, njihove su
povl atene stilistike vrijednos ti istina i jasno a. Na etiko-politikome planu stalno referiranje na pravo privilegira obrazac
Rimske Republike, to otkriva stanovite veze s umjerenim ciceronovcima iz 16. stoljea poput Marc-Antoinea Mureta. S
druge strane, magistrati su takoer svjesni svoje moralne odgovornosti za ono to se ini, ili doputa, na teritoriju Francuske;
njihovo uvjerenje da su uvari stanovita morala ukorijenjeno je u kranskoj vjeri od samih poetaka Crkve, to "parlamentarni stil" povezuje s kulturom anticiceronovaca poput svetog Augustina, Erazma ili Botera. Politiko se poslanje
elokvencije, dakle, ne osporava, a pritom se stalno poziva na mjeru, na judicium, kao i na obrazovnu funkciju koju retorika
treba imati. Mare Fumaroli smatra da su Fume i Montaigne batinici te struje koja, po njegovu miljenju, potjee jo od
Guillaumea du Breuila. No zapravo se tek tijekom protureformacije profiliraju neki od njezinih predstavnika. Konfiskacija
retorike od strane politiko-vjerske vlasti, "barokno" premjetanje rasprave prema "propagandnoj" funkciji, kao i stalno
pozivanje na senzibilnost ili na artificijelnost, u pravosudnoj i parlamentarnoj sredini bude nepovjerenje.
Jedan od njih, magistrat Guillaume Du Vair, budui uvar peata, u Raspravi o francuskoj elokvenciji i razlozima zbog kojih
je ostala niska (Traite de I 'eloquence frangaise et des raisons pourquoi elle est demeuree si basse, 1594) razotkriva
"iskvarenost elokvencije" koja je vidljivo oitovanje iskva95
96

Usp. str. 103-111.

Nav. dj str. 425-672.

renosti vlasti kojoj cilj vie nije potraga za opim dobrom, nego se preputa makijavelizmu kombiniranja i dravnoga
razloga: "Da to estito i velikoduno francusko plemstvo, ijemu se junatvu dive svi narodi svijeta i iji umovi pokazuju,
gdje god se zateknu, toliko snage i vrlina, nije zanemarilo Muze i prepustilo ih najprostijim i najservilnijim umovima, mislim
da bi francuska elokvencija danas bila naprednija, a drava i dostojanstvo poretka sigurniji"97 .
U trenutku kada patos kao pobuivanje dua postaje normom, Du Vair priznaje vanost osjeaja, ali ustraje na logikim i
etikim vrijednos tima jednostavnosti, jasnoe i iskrenosti.
"Tko bi u velikim i slavnim pothvatima podnio rasputene i ravnodune umove koji se, dok se radi o ljudskim dobrima, asti
i ivot ima, zabavljaju seciranjem rijei i njihov im valjanim sastavljanjem ne bi li godi le sluatelje-vu uhu, poput usiljene
dvoranke u kakvoj komediji?... Ako u govoru i postoji neki dobar razlog koji bi gotovo sam mogao postii uinak to ga
govornik prieljkuje, ne utapa li se on u moru beskorisnih stvari koje su tu samo zato da ispune vrijeme i zadovolje ispraznu
elju za raspredanjem?"98
Na tragu Marc-Antoinea Mureta ili pak na onome starijem, Ciceronovu i Demostenovu, Du Vair, dakle, nastoji spojiti
elokvenciju i filozofiju, obnavljajui pritom graansku dimenziju retorike rasprave. On to, meutim, ini bez iluzija,
prigovarajui svojim suvremenicima da se vie nego ikad udaljuju od takva projekta.
c) Retorika u Nizozemskoj: Gerardus Johannis Vossius (1577-1649)
Projekt oivljavanja etikih i graanskih dimenzija elokvencije nije iskljuivo galikanski. On se otvoreno iznosi u
Nizozemskoj, zemlji u kojoj otpor vlasti, bila ona papinska, carska ili oranistika, ve dugo proima uene krugove. U
djelu Mudrost politike (1614) Daniel Heinsius estoko napada "makijavelizam" dvora i s njim povezanu "sofistiku"
retoriku99. No upravo je njegov prijatelj Gerardus Johannis Vossius u povijest retorike utisnuo svoj peat. Uz Keckermanna,
profesora u Gdanjsku i Heidelbergu te autora Retorikoga su-

De I'eloquence frangaise, kritiko izdanje Renea Radouanta, Pariz, bez godita, str. 151.
Isto, str. 166 i 137.
Usp. Mare Fumaroli, nav. dj., str. 528-529.

97
98
99

stava (1607), on je na tome podruju glavna protestantska referencija 17. stoljea100. Vossiusova se retorika treba itati u
svjetlu njegovih filozofskih i vjerskih bitaka. On zastupa Arminijeve ide je o vanosti slobode, suprotstavljaju i se pristaama
Gomara, odnosno ovjekove predodredenosti koja ak i prethodi istonome grijehu. Usprkos prividu to etiko-vjersko
stajalite nije strano retorikome kontekstu; uostalom, krajem 17. stoljea katolik Bernard Lamy se u glasovitoj
raspravi Umijee govorenja priklanja umjerenim Vos si-usovim idejama, protivei se Gomarovim ekstremnim tezama101.
Vossius jc, naime, pomno pazio da retoriku ne svede samo na podruje manipulacije (boanske) ili propagande (ljuds ke):
nadodreenost naih djela, uinak na naa osjetila, kao i osjeaji, svakako su veoma vani, ali mjesta treba dati i slobodnoj
volji, individualnoj misli i izrazu. Tonije, moemo razlikovati heuristiki i ekspresivni aspekt elokvencije. Na
heuristikome podruju inventia Vossius se istie102 dodavanjem petoga pitanja etirima tradicionalno razmatranima status
causae: istraivanje neke injenice obino se zasniva na pretpostavci (je li se neka injenica dogodila ili nije?), definiciji (to
tvori tu injenicu?), kvalifikaciji (kako je moemo okarakterizirati?) i referiranju na zakonitost (s kojim je pravom
ispitujemo?). Vossius, dakle, predlae i peti: statu quan-titatism. U duhu najveega pravnog, ali i znanstvenog formalizma,
on uvodi kvantifikaciju injenice, tj. nanesene tete ili krenja zakona. Na podruju izraza ili elocutia Vos sius slijedi
Ramusa, smatrajui da postoje samo etiri osnovna tropa: metafora, metonimija, sinegdoha i ironija. Drugim rijeima,
brojni izrazi i naini na koje se izraavamo pokoravaju se logici, sustavu to ga ljudski um moe obuhvatiti svojim opim
naelima, osnovnim klasama, temeljnim podrujima. Uostalom, Giambattista Vico e se u 18. stoljeu, a Kenneth Burke u
20. stoljeu posluiti istom tom podjelom za utemeljenje filozofije povijesti, odnosno, u Burkeovu sluaju, "retorike
motivacija"1 04 .
100
101
102
103
104

On retorici posveuje brojna djela: Institutiones rhetoricae, 1606; De rhetoricae nalum, 1621; Rhetorices contractae, 1621; Elementa rhetoricae, 1626.
Usp. Bernard Lamy: La rhetorique ou I 'art de parler, ponovljeno izdanje, Pariz, 1998, str. 326; u indeksu tog izdanja vidi i referencije na Vossiusa starijeg i mlaeg.
Kao stoje primijetio Thomas M. Conley, nav. dj., str. 160-161.
Rhetorices contractae, ponovljeno izdanje, Amsterdam, 1685, str. 57-59.
Usp. str. 162-166 i 212-215.

2. "Barokni" duh
to se tu, zapravo, mijenja? Naime, moglo bi se uiniti da se uvijek isti pobornici etosa i iskrenosti supr otstavljaju vjenim
braniteljima patosa i uinkovitosti. Ne sueljuju li se uvijek zagovornici jednostavne, izvorne, prirodne retorike s pristaama
ukraene i raskone retorike? Valja primijetiti da je ta napetost izmeu etikoga i estetikog poslanja retorike u renesansi
popustila, uglavnom uslijed vjerskih pitanja poput ovjekova mjesta spram Boga ili Boje milosti i slobodne volje. Kao

izrazito osjetljivo bie ovjek pred Bogom prima Boju poruku. Meutim, kao slobodno bie on meu ljudima bira rijei
koje e ih najvie dirnuti. Stoga se postavljalo pitanje treba li jezik shvaati kao instrument razumijevanja, otvaranja prema
Bogu, ili pak komunikacije, manipulacije ljudima. Poetkom 17. stoljea protureformaci-ja se, bez obzira na otpor s kojim se
j dalje susretala, jasno odluila za drugu tezu. Dakako, uvijek e se nai pokoji magistrat, profesor ili sveenik koji e
negodovati zbog te iskvarenosti i manipulacija, pozivati se na graansku odgovornost, razum, istinu. No injenica je da e
barokna estetika uz protu-reformaciju stubokom izmijeniti napetost izmeu etosa i patosa, dajui prednost potonjemu ili,
tonije, postiui konsenzus o pojmu senzibilnosti. Senzibilnost nas, rei e ona, odreuje. Istina, njome se moe
manipulirati, ali ona nas istodobno oslobaa, jer je svakomu od nas priroena i omoguuje nam dodir s naim najskrivenijim
eljama. Takva bi poruka zacijelo i danas naila na dobar odjek. Ipak, time rasprava, odnosno napetost
izmeu etosa i patosa postaje - i to valja rei - isto retorika, a patos pritom izvlai najveu korist, jer movere, tj.
pobuivanje srca i dua, odnosi pobjedu nad svim ostalim miljenjima. Bio on slobodan ili determiniran,
"katoliki" ili "protestantski", umjetan ili prirodan, skovan ili izvoran, govor svakako mora biti ganutljiv i ganut, zanosan /
zanesen. To e u konanici biti temeljna odlika barokne senzibilnosti; u istoj e se raskoi, istoj umjetnikoj slobodi, istom
osjetilnom zanosu mijeati etos i patos, subjekt i objekt, in i osjeaj, oblici i sadraji, namjere i uinci. Razne retorike koje
odgovaraju toj senzibilnosti svejedno e krasiti velika raznolikost koju emo sada proanalizirati.
a) Zavodljivost propovjedaonice
Budui da je baroknu estetiku uvela protureformacija, upravo su propovjednici na europskome kontinentu preuzeli zadatak
promicanja nove retorike.
Jo krajem 16. stoljea otac Francesco Panigarola iz reda Male brae obilazi europske dvorove i kolede te dri propovijedi
u kojima se bez ustezanja slui svim sredstvima elokve nc ije - njezinim estetizmom, patetizmom i artifi-cijelnou - u slubi
zadae koja je politika koliko i vjerska, a to je obnova papinske vlasti. Kao velik ljubitelj grkoga retoriara Demetrija
(autora vanoga spisa O stilu iz 2. st. prije Krista) Panigarola u Rimu dri predavanja iz elokvencije koja pobuuju divljenje
cijeloga dvora. Predgovor tim predavanjima potvruje da je cilj koji je postavio posve tehnike prirode:
"Voljena brao i sinovi, uporno me molite da vas poduim sastavljanju propovijedi... Znajte prije svega da dobro
propovijeda onaj koji propovijeda Bogu u ast, s osnovnom namjerom da donese korist duama sluatelja, pruaju i im
uitak samo zato da bi ih to ee okupio na mjestu na kojemu se one mogu obogaivati"105 .
Ni isusovaki propovjednici ne zaostaju, zahvaljujui koliko ocu Julesu Mazarinu, Mazarinovu ujaku106, toliko i ocu
Faminiu Stradi, koji na rimskome koledu predaje buduem papi Urbanu VIII:
"Kada vidim", pie otac Strada, "kako brojno sluateljstvo prvo upija rijei jednoga jedinog ovjeka, a onda, mijenjajui
izraz lica, polako poinje uzdisati u znak boli, a zatim puta i suzu kao dokaz iskrena ganua, siguran sam da je govorniku
polo za rukom da se svidi... ba kao to sam siguran da takav nain govorenja moe upravljati ljudskom voljom kako mu
drago, jer je od svih prikladniji za uvjeravanje, zbog ega sam upravo njega zazivao na poetku svojega govora"107.
b) Retorike slike i osjetila
Isusovci se osobito usavravaju u epideiktikoj ili demonstrativnoj elokvenciji. Rije je o tome da
se opiu, predoe prizori koji nas mogu oarati, ganuti, poduiti i na najugodniji mogui nain pozvati na meditiranje o

Bojoj moi. Pritom se nastoje reproducirati slike Filostrata, koji je uz Seneku najvanija referencija govornika s poetka 17.
stoljea. Kao primjer deskriptiv105
106
107

L'art deprecher et bien faire un sermon (Umijee propovijedanja i dobre prodike). Par i z, 1601, predgovor.
Cent discours sur la chute, la penitence et la restauralion du roi et prophete David (Stotinu govora o grijehu, pokajanju i obnovi vjere kralja i proroka Davida), 1600.
Propulsiones academicae, 1617, citirao M. Fumaroli, nav. dj., str. 200.

nih retorika navedimo prije svega Duhovno oslikavanje ili umijee da se Bogu u svim njegovim djelima divimo, volimo ga i
hvalimo Louisa Richeomea (1611) te Ogled o udesima prirode i najuzvienijim umjetnim sredstvima oca Etiennea Bineta
(1621). Feniks, paun, muica, vrtlarstvo, dudov svilac, limun, klas ita... motivi su koji govor ine ivopisnijim ukoliko o
njima govorimo kao da su pred nama. Upravo tomu umijeu Binet eli pouavati, pomaui se pritom bakrorezima:
"Donosim ovdje velik broj najuzvienijih umjetnih sredstava, kao i nain da se o neemu govori jednostavno; k tome, krim
put mladima koji poput pelica hrle prema tisuama cvjetova ne bi li upili duh i izvukli iz njega manu"108 .
No opis, ili ekphrasis, nije apanaa isusovake retorike. U znak nove potvrde barokne sinteze do koje tada dolazi, batinici
svetog Augustina, inae tradicionalni protivnici isusovaca, uoavaju da su bogati opisi sukladni Au-gustinovim, ba kao i
recentnijim Erazmovim uenjima, zato to pozivaju govornika da ponovo ue u intimni ivot predmeta svojega govora, da
stvar prikae onakvom kakva mu se neposredno nadaje, prirodno i spontano. Tako se isprva jasno suprotstavljene
augustinovske i isusovake retorike u baroku zbliavaju. Pojam uzvienog, ba kao i pojmovi ingeniuma ili imitatia, oko
kojih su se u 16. stoljeu sporili ciceronovci i anticiceronovci, pobornici govornike uinkovitosti i pristae iskrenosti,
postaju toke susreta i sinteze. Krenimo od uzvienog. Uzvien govor sadri, kao to uoava isusovac Strada, udio
prirodnosti i udio umjetnosti koje ne treba dovoditi u suparniki odnos, iako se oni trebaju meusobno oploivati109. Isto je i
s ingeniumom, tim stvaralakim nadahnuem koje su anticiceronovci poput Erazma ili Poliziana ranije hvalili, dok su ga se
njihovi protivnici gnuali, dajui prednost oponaanju. No isusovci e, iako proizali iz ciceronske tradicije i uvijek sumnjiavi prema mistinim zanos ima, promijeniti znaenje toga pojma dajui mu smisao kakav ima i
danas: ingenium postaje ingenioznost, odlika vjeta, spretna, lukava duha koji prti idejama, ali i izrazima te citatima koje
brino pohranjuje, poseui za njima u pravi as. Postaje, dakle, spoj ingeniuma i imitatia, s ciljem stvaranja na jupe atljivijih
uinaka na duu i imaginaciju.
108

Epitre au lecteur judicieux precedent l Essai des merveilles de nature et des plus nobles artifices, piece tres necessaire a tous ceux qui font profession d'eloquence, ponovljeno
izdanje, Pariz, 1657.
Usp. M. Fumaroli, nav. dj., str. 193 -202.

109

Ukratko, jezik ne prevodi samo ideje, ne prenosi samo informacije. Da bi to valjano inio, on mora voditi rauna odraavajui ih i pobuujui - o os jeajima, senzibilnos tima, ali i duevnim stanjima koja prate te ideje. Osjeaji imaju
vlastiti jezik, ba kao i tijelo, iji su oni tragovi na dui. Jer: ruke i lice takoer govore. Jednako su tako slikarstvo,
arhitektura, kazalite, ali i sve umjetnosti openito, "retorike" ija umjetna sreds tva imaju za cilj svidjeti nam se i pridobi ti
nas. Na tragu druge knjige Aristotelove Retorike i prve knjige Kvintilijanova Obrazovanja govornika retorike osjeaja,
geste i glazbe mnoe se po cijeloj Europi, kao da teini rijei ele dati protuteu u osjeajima, slikama i zvukovima. Marin
Cureau de la Chambre zapisat e na poetku rasprave o Obiljejima osjeaja (1640-1662): "Priroda koja je predodredila

ovjeka za civiliziran ivot nije se zadovoljila time to mu je za otkrivanje namjera dala jezik, nego mu je jo u elo i oi
utisnula slike vlastitih misli, pa ako se i dogodi da mu rije opovrgne srce, lice mu moe opovrgnuti rije"1 ".
Kao ilustraciju toga osjetilnog "buma" retorike, koja se sada ve primjenjuje na os jeaje, tijelo i razne umjetnosti,
spomenimo djela Muica poetica Joachima Burmeistera (1606), Arte dei cenni Giovannia Bonifacia (1616), Epitome
rhetorica Johanna Conrada Dannhauera (1635), Exercitia oratorio Valentina Thila Mlaeg (1645), Umijee govorenja o
osjeajima (L'art de discourir des passions) Lou isa de Lesclachesa (1660)112, a posebice prirunike za izgovor i gestikulaciju
kao to su Vacationes autumnales isusovca Louisa de Cressolesa (1620), Chirologia Johna Bulwera (1644) ili Rasprava o
govornikovu djelovanju (Traite de I 'action de l 'orateur) Michela Le Fau-cheura (1657). Te rasprave o izgovoru i
gestikulaciji u 18. e stoljeu nadahnuti "praktinu" ili "elokucijsku" retoriku, koja e se ponajvie razviti u Engleskoj i
SAD-u.

c) Nikola Kuzanski (Nicolas Caussin, 1583-1651)

irenje osjetilnoga poslanja retorike i generalizacija patetizma sa sobom, dakle, nose i bitno mijenjaju etiku problematiku.
Moralno pitanje vie ne glasi
110
Tonije, 10, 11. i 13. poglavlje.
'" Caracteres des passions, I, 1640, str. 1.
112
Za vie podataka o kontekstu tih djela usp. A. Levi : French Moralists, the Theory of ihv Passions, 1585-1649, Oxford, 1964; G. J. Buelow: "Music, Rhetoric and the Concept
of the Affections: a Selective Bibliography"; Music Library Notes, 1973, 31, str. 250-259.

"Kako biti estit ovjek?", nego "Kakav ovjek treba biti da bi se dopao dvoru, a istodobno ostao estit?". Upravo se tim
pitanjem bavi isusovac Nikola Kuzanski u spisu Sveti dvor (1624). Kao ispovjednika Luja XIII. Kuzan-skog e s dvora
naposljetku udaljiti Riche lieu. U vrijeme dok s mnogo zanosa ispisuje spomenuto djelo, on jo vjeruje u mogunost
prilagodbe Loyoline metode vjebi veoma specifinoj dvorskoj sredini. Kako preobratiti plemia ili dvoranina, uiniti
njegovu vjeru iskrenijom, sluei se pritom ugodnim i imaginativnim sredstvima? Rezultat je opsena rasprava o vrlinama,
porocima i strastima, popraena priama i pohvalama "istaknutih ljudi s dvora". U cijelome tekstu Kuzanski nastoji zadrati
itateljevu pozornost ivopisnim slikama. Primjerice, da bi objasnio vrlinu smotrenosti u razgovoru, poziva nas da inimo
"poput morske rakovice, koja se skriva dokle god nema prirodnog oruja za obranu, a pritom nikoga ne ozlijedi. Valja
vrebati prilike, kao to ini jei, i motriti kako pue vjetar da bismo znali na koju stranu okrenuti kuna vrata"113. U ranijem
djelu, De eloquentia sacra et humana (1619), koje je napisao za vrijeme profesure na koledu La Fleche, Kuzanski je
uspjeno ostvario monumentalnu (16 knjiga) i eruditsku sintezu cice-ronizma i anticiceronizma, bolje reeno, patristike i
druge sofistike, pa se to djelo moe smatrati jednim od kapitalnih djela barokne retorike. Ne ulazei na ovome mjestu u
prouavanje te istinske retorike enciklopedije, moe se rei da Kuzanski kod svih ljudi uoava neku vrst zajednike
senzibilnosti. Ponajprije kranske, ali i senzibilnosti prema jeziku i njegovim uincima koji, poput ljubavnoga zanosa,
olakavaju sjedinjenje, komunikaciju meu ljudima. Tematika je nesumnjivo "barokna", ali i zauujue aktualna, kao to je
1980. godine primijetio Mare Fumaroli: "Podupirui svoje unitaristiko poimanje katolike mree komuniciranja,

informiranja i uvjeravanja kao ovozemaljske prostorno-vremenske ekstenzije vjene Boje rijei, otac Kuzanski istodobno
otkriva veoma arhaian, magijsko-religijski pogled na stvari, kao i izrazito moderan pogled prema kojemu svijet na ivotu
odrava svojevrstan bioenergetski i informacijski sustav, na koji je jezik takorei izravno prikljuen"114.
113
114

La cour sainte, ponovljeno izdanje, Pariz, 1647,1, 3, str. 138.

Nav. dj., str. 292.

d)

Dvorska retorika u Francuskoj: asnost prema Faretu (1596-1646) i vitezu de Mereu (Antoineu Gombaudu, 1607-1684)

Jezik je univerzalno sredstvo komuniciranja, pobuivanja emocija, prenoenja os jeta, ali i integriranja u drutveni
poredak, jer jezikom dvoranin pokazuje svoju civiliziranost, uljudnost, potovanje vlasti. Knjiga koju Nicolas l'aret
objavljuje 1630. godine, astan ovjek ili umijee dopadanja dvoru, moe se smatrati baroknom adaptacijom
Castiglioneova Dvoranina. On uzdie vrline smotrenos ti i umjerenos ti, ali to ini raskonijim i slikovi tijim stilom od
Castiglioneova.
"Kakvo li je udo vidjeti estite ljude meu svim tim grebenima kojima dvor obiluje dok izbjegavaju sudar s vrhom kakve
stijene, prkose estoku naletu kakva vjetra ili poputaju pred silinom valova, i dok mjestima kojima se drugi ne bi usudili ni
prii od straha da ne stradaju oni mirno prolaze, pa se i ne ini da su se izlagali kakvo j pogi bli? Njihovo vladanje toliko je
smotreno da nema te tame u kojoj bi se mogli izgubiti, a posebno im je oprezan jezik, zbog ega se nikada ne zalijeu"115.
No to umijee dopadanja dvoru nije isto u Parizu, Rimu ili Madridu. Godine 1630, dok papa Urban VIII. u Rimu svesrdno
podupire uitke umjetnosti i knjievnosti, dok Giambattista Marino i Paolo Mancini u svetome gradu vode
akademiju humorista, ne zato da bi nasmijavali, nego da bi veliali zarazan uitak to ga prenose ti uomini di bell'umore, u
Francuskoj je situacija sve ozbiljnija. Ve se nagovjetava nova borba za utjecaj. Drava je u jeku sastavljanja nove vlasti.
Richelieu, koji je imenovan kardinalom 1622. godine, definitivno namee svoj autoritet nautrb "grupacije bogomoljaca".
Monarhijski apsolutizam koji se postupno uspostavlja stvorit e vlastiti estetiki okvir: klasicizam. Ipak, barokna estetika jo
nije istisnuta. Ona ostaje itekako prisutna, iako zadobiva specifino francuski oblik koji e na neki nain nadivjeti Luja
XIII. koji umire 1643. godine. Malo-pomalo pojavljuje se pre-cioznost kao poziv na senzibilnost, na usiljenost, na
profinjenost izraajnih sredstava... Ona ne asimilira sve barokne sastavnice: neke preuzima, a neke odbacuje. U modi su
talijanske manire, profinjeni hedonizam Giambattista Marina uveseljava dvor koji se istodobno ruga afektiranome stilu
panjolcu Gongore i razmetanjima Matamora, tih "tamanitelja Maura". Najnadahnutije
115

L 'honnete homme ou I 'ar t deplaire a la cour, ponovljeno izdanje, Pariz, 1636, str. 189-190.

e ih ismijati Malherbe, a zatim i Corneille u Kominoj iluziji (1636). Tako e estitost i uglaenost u Francuskoj postupno
postati ozbiljnim predmetom rasprava uenih ljudi, vanim umijeem kojim valja savreno ovladati jer se upravo njime sada
postie ne moralno, nego drutveno uzdizanje i priznanje.
Iz toga proizlazi da etika dimenzija estitosti, vrlina plemenitosti ili iskrenosti, pada u drugi plan. Ondje gdje je Castiglione
propisivao "neka se [dvoranin] nikad ne uputa da milost ili naklonost trai nepotenim putem i neasnim sredstvima"116
Faret savjetuje vie dvolinosti: "neka nikada nipoto ne pokazuje tugu i neka ne daje do znanja da osjea veliku muku ili

prisilu inei ono na to ga, po njegovu miljenju, obavezuje samo njegova vlastita volja"117 . Ipak, estit ovjek nije ni
cinian ni proraunat; on blagim moralnim tonovima boji svoje dranje ija vrijednost ponajprije lei u vanjtini, u estetskoj
prikladnosti. Moe se rei da taj moralni estetizam preciozama najbolje lei. Iako ne idu do feminizma ante litteram, neke se
dvoranke ipak slue tim novim stanjem duha u nastojanju da spoje potovanje prema lijepom i prema drugom. Kao to je
napisala Madelaine de Scudery118, uglaenost nuno podrazumijeva, tovie, zahtijeva priznanje ljepega spola i njegovu
slobodu izbora. Jo kasnije kraljevski povjesniar Rene Bary pokuat e u djelu Dvorski duh ili galantni razgovori (1662)
"provincijalce uiniti uglaenijima, a dame prosvjetljenijima". Meutim, "tako krasan cilj", dodaje on, "mora opravdati
sredstva kojima se pribjegava, pa kao to, primjerice, u knjigama u kojima otkrivamo protuotrove obino pronalazimo i
otrove, tako ne treba uditi to u razgovorima u kojima donosim lijepa naela donosim i rune osjeaje"119. Tako e
razmiljanja o uglaenosti, dolinosti i estitosti jezika neprestance naglaavati, isticati svoju prilagodljivost, zavodljivost,
pa ak i sposobnost krivotvorenja120.
Ipak, obrazac estitosti nije posvuda jednolian; pored dvorskog usmjerenja Antoine Gombaud, tj. vitez de Mere, zastupa
aristokratskiju koncepciju. estitost je za njega umijee "briljiranja u svemu to zadire u ivotne
116

Castiglione, nav. dj., str. 97.

Faret, nav. dj., str. 116.
Artamene ou le grand Cyrus (Artamene ili veliki Kir), X, 1653.
119
Napomena itaocu koja prethodi L 'esprit de cour, ponovljeno izdanje, Pariz, 1693.
120
O toj temi vidi i djela De Chalesmea (L 'homme de qualite ou les moyens de vivre en homme de bien et en homme du monde, 1672) i oca Goussaulta (Le portrait de l 'honnete
homme, 1694).
117
118

uitke i druenje"121 , ona je prirodna sposobnost svianja, ali i uivanja, a da se pritom ne kre moralna pravila. Nije to ni
konformizam ni dvolinost, prije neka vrst spokojne i nemarne velikodunosti iji uzor de Mere pronalazi kod Platona,
Sokrata ili Isusa Krista: "Ako elimo prosuivati o stilu estitih ljudi, dovoljno je prouiti kako se Platon izraava i kako
uvodi Alkibijada i Sokrata, koje im rijei stavlja u usta... Iz istoga razloga pogledajte kako Spasitelj jednostavno govori o
drugom ivotu i koliko se njegov jezik razlikuje od propovjednikog"122 .
Tako, sjedne strane, aristokratska estitost po de Mereovu miljenju posjeduje stanovitu ogoljenost, suhoparnost, koja e ak
utjecati na Pascala12 '; s druge strane, Faret i Bary smatraju da estitost opravdava sva laskanja, iako naginje potovanju i
pristojnosti. Tim posljednjim tipom estitosti napa-jat e se dvorska retorika. Poetkom 18. stoljea isusovci i dvorski
bogomolj-ci ak e ponovo rehabilitirati retoriki hypocrisis, i to reafirmacijom vrijednosti pristojnosti i pobonosti: "ta
grka rije, prema Rjeniku iz Trevouxa, izvorno oznaava glumca... Na dvoru se ovjek nuno pomalo pretvara, ak je
pomalo i licemjer... Rije 'bogomoljac' rabi se kada se o licemjeru govori s potovanjem". Podsjetimo da e to dvorsko
usmjerenje retorike trajno obiljeiti njezinu povijest u Francuskoj, jer e njezin presti, koji se sada vezuje za Stari reim,
opasti s pribliavanjem Revolucije, ojaati tijekom Restauracije, te ponovo oslabjeti za vrijeme Julesa Ferrya.
e) Libertinci

No vratimo li se na Richelieuovo doba, usporedo s linijom promiljanja estitosti raa se jo jedna struja povezana s
baroknom milju. Rije je o eni-ditskome libertinstvu. Ba kao ni "estiti" dvorani ni "libertinci" ne prokazuju apsolutistiku
vlast. Oni, naprotiv, u njoj vide saveznika u borbi protiv
121

De la vraie honnetete, CEuvres posthumes, prvi put objavio opat Nadal 1700. godine; ponovljeno izdanje (Euvres completes, Pariz, 1930, III, str. 70.
De Veloquence et del'entretien, CEuvres posthumes, ponovljeno izdanje (Euvres completes, nav. dj., str. 116-117.
Pascal je dobro poznavao viteza de Merea. U djelu Umijee uvjeravanj a (L 'art de persuader) on izjavljuje da ne umije pisati o umijeu svianja, dodajui da "ako itko to
umije, onda su to osobe koje poznajem, nitko drugi nema o tome tolikih spoznaja". Moda pritom aludira na dc Merea. Usporedi i prethodni de Mereov citat s Pascalovom milju
797 (Brunschvicg).
122
123

neznanja puka, vjerske nazadnosti i plemike neuljudnosti. Vlast moe pribjegavati svim luka vs tvima i slu iti se svim
umjetnim sredstvima ako objektivno zastupa tri cilja, smatra Gabriel Naude u djelu Politika razmiljanja o dravnim
udarima (Considerations politiques sur les coups d'Etat, 1639). U tome bi se kontekstu moglo oekivati opravdavanje
propagandne i manipu-latorske retorike u posvemanjoj slubi projekta koji vie nije vjerske, nego strogo politike i laike
prirode. Razmiljanja o ovovremenoj francuskoj elokvenciji (Considerations sur I'eloquence francaise de ce temps, 1638)
Fran-coisa La Mothea le Vayera implicitno zacijelo ocrtavaju takav projekt. No monarhijski apsolutizam koji se razvija u
Francuskoj takoer je po pravu Bojem. Stoga je autor posebno oprezan i suzdran i radije se smjeta na podruje filozof ije.
Rezultat je svejedno zanimljiv, jer La Mothe le Vayer poziva na novi savez filozofije i sofistike ili, ako hoemo, mudrosti i
retorike. Da bi svoje uenje uinio ugodnijim, filozof ili mislilac ne treba se odrei jezine miline i ljepote. No ta sredstva ne
smiju slu iti nametanju "istine" ili propa giranju vladara. Mudrost, naprotiv, poiva na osvjeivanju relativnosti stvari i
sudova. Taj skepticizam vodi autora ravno u san o spoju filozofije i sofistike: "u elokventnome govoru postoji neto vanije
od ljepote dikcije te valjanosti i punoe perioda... Elokvencija nije nita drugo do lijepo objanjavanje misli mudra ovjeka...
Upravo to uoavamo kod Filostrata: najstariji sofisti, koji su bili mudraci svojega vremena, po zanimanju su bili profesori
retorike'"24.
U istome duhu La Mothe le Vayer estoko osuuje pokuaje jezinog propisivanja ili proiavanja, jer bi oni znaili
okamenjivanje dinaminih i relativnih znaenja kojih su rijei nosioci. Razmiljanja o elokvenciji zaokret su u karijeri toga
libertinca, ija neovisnost ipak slabi jer preuzima dunost Richelieuova publicista. Taj zaokret ujedno evocira prijelaz iz
baroka u klasicizam koji se dogaa upravo u to doba. Dvije godine nakon objavljivanja te rasprave o elokvenciji i usprkos
kritikama to ih upuuje radovima Francuske akademije, La Mothe le Vayer na Richelieuov nalog i sam postaje akademikom. Kako ga taj isti Richelieu vidi kao mogueg prijestolonas ljednikova uitelja, on ispisuje Raspravu o pouavanju
prijestolonasljednika (Traite sur l'instruction de Mgr le Dauphin, 1640), u kojoj zagovara mnogo odmjereni-ju, tovie,
konformistiku uporabu elokvencije. Taj e spis, uostalom,
124

CEuvres, Pariz, 1669, IV, str. 65-66.

pohvaliti isusovac Dominique Bouhours, dok e ga oratorijanac Bernard Lamy implicitno kritizirati na kraju
svoje Retorike. Tako eruditsko libertinstvo, uklijeteno izmeu spoznajnog relativizma i apsolutistike vlasti, iznjedruje
retoriku koja eli biti "filozofskom" i "sofistikom", ali se pritom najee samo koleba izmeu precioznosti i klasicizma.

f) Konceptizam i lakonizam.
Baltasar Gracian y Morales (1661-1758)
Vidimo da se iza pojma "baroka" krije mnotvo struja i kola koje su meusobno ponekad posve oprene. Isusovaka kola
svoju sklonost prema prividu i uinku stavlja u slubu papinskih interesa, druge struje slue francuskoj monarhiji, a ima ih i
koje se, kao to emo sada vidjeti, pokazuju subverziv-nijima. Sklonost prema patosu, zavoenju, ganuu, senzibiliziranju,
razvija i osjeaj za razliitost i sloenost stvari. ovjekova sposobnost da tu sloenost izrazi moe pak prerasti u sposobnost
da razotkrije paradokse ili nepravde. Barokna sklonost prema osjetilnim kontrastima ne vodi tako k sluenju etabliranoj
vlasti nego, naprotiv, k njezinu prokazivanju. U tome duhu valja razumjeti knjievno-retoriku struju nazvanu
"konceptizam" (od concepto na panjolskome, concetto na talijanskome, conceit na engleskome). U Italiji ga krajem 16.
stoljea srameljivo uvode nepoznati autori poput Camilla Pere-grina i Girolama Garimberta125, a razvija se uglavnom na
panjolskome dvoru u prvoj polovini 17. stoljea. Melankolina kranska svijest ondje pokazuje umijee sugeriranja
dvorskih skandala, isticanja moralne dekadencije dvora
i insinuiranja njegovih grotesknih obiaja, posebice vjetom uspostavom odnosa izmeu "krajnosti". To "otroumlje", koje
jednom rijeju ili konceptom zahvaa sloenost stvari, iznjedrit e posve novu retoriku politikog usmjerenja. Francisco de
Quevedo y Villegas izlae njezina glavna naela u reto-riko-politikoj raspravi Vida de Marco Bruto (napisanoj 1631, a
objavljenoj 1644. godine), a ta naela primjenjuje i na veinu svojih romana, u kojima se mijeaju pikarski realizam i
tragino prokazivanje moralne iskvarenosti. Drugi preds tavnik te struje, Virgilio Malvezzi, talijans ki plemi koji ivi na panjolskome dvoru, uputa se u ironina i sentenciozna prokazivanja "sustava"
125

Usp. E. R. Curtius: Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, prev. Stjepan MarkuS, Matica hrvatska, Zagreb, 1971; Naprijed, Zagreb, 1998, str. 314. (op. prev.)

openitol2h. No kad bismo za karakterizaciju te konceptistike retorike trebali iznijeti samo jedno ime, bez oklijevanja bismo
odabrali Baltasara Graciana.
Gracian neprestano na vidjelo iznosi licemjerje i dvolinost "ljudi svoga stoljea". Njegova knjiga Otroumlje i umijee
dovitljivosti (Agudeza y arte de ingenio, 1648) zastupa tipinu retoriku nadahnutu Senekom i svetim Au-gustinom.
"Realistikoj" etici dvoranina usredotoenog na skupinu ili drutvo Gracian suprotstavlja moral osobnoga otroumlja koje ne
nastoji stei naklonost ili doi u milost po svaku cijenu, nego shvatiti mehanizme nekoga drutvenopolitikog sustava i
kriom ih prokazivati. Epigram, duhovita misao, iva i saeta poanta lepravo e izrei skandaloznost iskvarenih i raskalaenih obiaja ili neodgovornost dvorskih ljudi. Njegova je retorika barokna, ali ne u smislu obilja, bujnosti i pretjeranosti,
nego zato to uznemiruje, iznenauje, intrigira i nadmudruje. Elokvenciju koja se obraa osjetilima i imaginaciji Gracian
zamjenjuje retorikom namijenjenom umu i srcu, dvorskoj slatkorjeivosti on suprotstavlja estinu "lakonizma", jezinoj
jednolinosti disonanciju i inverzije, ukrasima hrapavost, a vedru oponaanju melankolinu ingenioznost.
"Uvijek imamo vremena rije izrei, ali ne i zadrati je. Treba govoriti kao u oporuci, jer uz manje je rije i i manje sudskih
postupaka. Valja se na to naviknuti dok govorimo o nevanim stvarima kako ne bismo pogrijeili kada budemo govorili o
vanima. Tiina je po mnogoemu boanska. Tko god je brz na jeziku, uvijek je na rubu poraza, i nagovora"127.
Napokon, taj je "lakonizam", ta jezina i izraajna tedljivost, ujedno i konceptizam, tj. otroumlje, bistrina osobe koja
obinom sentencijom, jednom jedinom milju rasvjetljava paradokse povezujui suprotnosti. Concepto je, pie Gracian, "akt

razuma, koji izraava odgovarajui odnos izmeu dvaju predmeta"128 - postupak koji je ponekad nejasan, sloen, zagonetan,
ali koj i u
126

Ova struja ima predstavnike i u Italiji: to su Matteo Peregrini (Delte acutezzelO otroumlju, 1639) i, posebice, Emmanuele Tesauro (Il canocchiale aristotelicol Aristotelovski
dalekozor, 1654), bivi isusovac koji u najistijemu baroknom duhu vedro mijea hedonizam Giambattista Marina i hermetizam esto tajanstvenih "sentencija". "Pjesnik je", pie
on, "ovjek koji uspostavlja odnose meu najudaljenijim stvarima", on umije "bilo to preobraziti u neto drugo, grad u orla, ovjeka u lava, laskavca u sunce". Citirao Scaglione,
nav. dj., str. 168.
127
Ordculo manualy arte deprudencia (Prirunoproroite i umijee opreznosti), 1647, maksima 160; francusko izdanje L 'homme de cour, preveo Amelot de la Houssaie, Pariz,
1684.
128
Citirao Curtius, nav. dj., 318.

svakom sluaju otkriva dubinu i duh svojega pokretaa: "tko kae misterij, kae znaenjsku bremenitost, proces
dozrijevanja, istinu skrivenu i tajnu, dragocjenu, a time i cjenjeniju, soniju informaciju. Umijee otroumlja zasniva se na
uklanjanju toga misterija povezanosti izmeu krajnosti, veze izmeu korelata neke teme"129 .
3. Klasicizam
a) Bruenje

jezika

U 16. stoljeu rijei su bile jamstvo ovjekova odnosa s Bogom i jedini predmet rasprave bilo je pitanje koje je u tome odnosu
mjesto etosa: je li on ovjek koji se angaira birajui rijei (katolika teza) ili Bog koji progovara kroz ovjekova usta
(protestantska teza)? U 17. stoljeu rijei su postale jamstvom ovozemaljskoga poretka. One su osigurale uspjeh
protureformaciji, a sada e odraavati autoritet uspostavljenih vlasti. Time se rasprava premjeta. Kao moralno
pozicioniranje govornika etos polako prelazi u drugi plan, dok se logos, odraz i jamstvo ovozemaljskoga poretka, vraa u
prvi plan. On to ini zato to ovozemaljski poredak nije posvuda isti. Francuski kralj ne eli priznati da papinski zakon
upravlja zemljom kojoj je on gospodar. Francuska monarhija mora imati svoje razloge, dakle, i svoju instituciju i jezik. Upravo se zato isusovci, usprkos "uglaenosti", "ljubaznosti" i elji da se svide francuskome dvoru, nee ondje uspjeti potpuno
nametnuti. Otvoreno su pre-agresivni prema svima koji se ne pokoravaju duhovnom autoritetu Rima, u trenutku kada je
doista bitna samo kraljevska vlast. Jo 1622. godine isusovac Francois Garasse poinio je pogreku koja e njegovu Drubu
skupo stajati130. Da bi osporio tezu svih onih "istananih umova" (beaux-esprits) koji su neprijateljski raspoloeni prema
Rimu, a prema kojoj "nikoga ne treba prisiljavati da misli ovo ili ono", Garasse se, planuvi, pohvalio da iz toga moe
"izvesti nune zakljuke koje e takozvani dovitljivi umovi, koliko god bili glupi, biti pris iljeni prihvatiti"13 '. Iz toga
proizlazi, kako objanjava Garasse, da luake ne moemo otrgnuti od njihovih sanjarija, a oni koje takav zaklju129
130
131

Agudezay arte de ingenio, citirao Scaglione, nav. dj., str. 170.

Usp. M. Fumaroli, nav. dj., str. 326 i dalje.
Doctrine curieuse des beaux esprits de ce temps (Neobi no uenje ovovremenih istananih umova), ponovljeno izdanje, Pariz, 1624, str. 230-231.

ak ne zabrinjava "bijednici su i hulje, gotovani, blesani bez duha i mozga, vinske muice, dvorske stjenice, a ako su toliko
glup i da ih moje rijei vrijeaju, rei u samo da je to moje vjerovanje, a sukladno njihovim naelima, ni na ije se vjerovanje
ne smije vriti pritisak"132 . Tolika bujica rijei upuena narodu s visoke propovjedaonice ne poluuje eljeni uinak. No u
obliku proze, epigrama ili dosjetke itekako moe uvrijediti dvor, to e se i dogoditi. Elokvencija e se, dakle, morati
prilagod iti. Isusovci Pierre Josset133, Pierre Le Moyne134 te Dominique Bouhours135 uskoro e prihvatiti novu normu koja
objedinjuje otmjenost i tankoutnost. No taj e se zaokret dogoditi prekasno. Pravi akteri klasicistikoga preporoda, najstariji
lanovi Akademije koju je 1635. godine osnovao Richelieu, ne potjeu iz isusovake, nego iz galikan-ske i parlamentarne
tradicije: Du Vair, Guez de Balzac, Conrart, Chapelain136, Vaugelas 137, Godeau, Patru.
Uz Akademiju se, dakle, retorika prilagoava novim ciljevima: vie ne treba uvjeravati, nagovarati, djelovati na umove i
srca, nego isticati francusku uljudnost i prikazivati dolinost i monarhijski autoritet. Na djelu vie nije izravna propaganda,
nego se poretkom rijei odraava dravni poredak, sa-vrenou uporabe savrenost institucija, a velianstvenou jezika
velian-stvenost kralja. Konformizam postaje pravilo. Svi se napori usredotouju na jezinu uporabu i norme, a ne na
neposrednu uinkovitost jezika. Budui da je patos ispunio svoj zadatak, logos se moe vratiti u prvi plan.
"Nije mi namjera", pie Vaugelas, "provoditi reformu naega jezika ni ukidati rijei, a niti kovati nove, jer s kojim pravom...
mogu za sebe traiti mo koja pripada samo uporabi, koju svatko priznaje za gospodara i suverena ivih jezika? Ipak se
moram unaprijed opravdati, iz straha da me ne optue
132

Isto, str. 233.

Rhetorice, 1650.
Peintures morales (Moralni prikazi), 1640-1643; Entretiens et lettrespoetiques (Poetiki razgovori i pisma), 1665; De I'art de regner ( O umijeu vladanja), 1665.
135
Entretiens d'Ariste et d'Eugene (RazgovoriAristea i Eugenea), 1671; Maniere de bienpen-ser sur les ouvrages d'esprit (Ispravno promiljanje pronicljivih djela), 1687; Doutes
sur la langue frangoise (Dvojbe vezane za francuski jezik), 1674; Suite des remarques sur la langue frangaise (Nova razmiljanja o francuskome jeziku), 1692.
136
Sentiments de l'Academie sur le Cid(Miljenje Akademije o Cidu), 1637.
137
Remarques sur la langue frangaise (Opaske o francuskome jeziku), 1647.
133
134

oni koji osuuju ljude a da ih i ne uju, kao to su uinili onoj uglednoj i glasovitoj drubi [isusovakoj], koja je danas dika
Pariza i francuske elokvencije... Uporaba je nain da se govori... ne o mnotvu glasova, nego o onima najprobranijim,... o
tome najzdravijem dijelu dvora"138.
Tako dvorska retorika u klasicizmu postaje umijeem valjana govorenja i pisanja. Umijee svianja, dopadanja, sada se
ogleda u bruenju francuskoga jezika, kao stoje dobro uoio Rene Bary, koji svoju Francusku retoriku, objavljenu 1653.
godine, dopunjava raspravom o Tajnama naega jezika iz 1665. godine. Ipak, Bary se pokazuje veim voluntaristom od
Vaugelasa: "Oni koji su neprijateljski raspoloeni prema novini i radu zacijelo e rei da je uporaba, koju ja ne slijedim
slijepo, zakon ivih jezika, te da su pravila to ih dajem ograniavajua koliko i teka... no moja je knjiga neobina... korisna... otkriva stare nedostatke i sadri lijepe ispravke"139.
Meu retorikim raspravama koje su u slubi istoga nacrta nalaze se i D'Aubignacova140, Le Grasova141 i De Rapinova142, no
zadrimo se na onoj koju je 1662. godine objavio Jean de la Sourdiere de Richesource pod nazivom Umijee valjana
govorenja ili francuska topika. To je, prije Bernarda Lamya, prvi pokuaj - dodue, nespretan - da se na logici utemelji
klasicistiki zahtjev za jasnim i reprezentativnim govorom. Richesource ponajprije ustvruje, ba kao to e i Lamy nekoliko
godina poslije, da jezik ima funkciju slike : "Govor pretpostavlja sud, a sud ovisi o poimanju, koje je prva radnja uma; stoga
ne moemo sumnjati daje prvi dio umijea valjana govorenja upravo onaj koji vodi k jednostavnoj misli, tj. k prvom

razumijevanju jednostavnih stvari do kojega dolazimo preko jednostavnih pojmova"143 . Problemi poinju kod tih
"jednostavnih pojmova". Ono to e Lamya odvesti do svojevrsnog empirizma ili naturalizma Richesourcea vraa kanonima
klasine logike. Po njegovu miljenju, naime, osnovni pojmovi koji su polazite svake predodbe naprosto su kategorije,
rodovi, vrste itd., na kojima on utemeljuje
138
139
140
141
142
143

Remarques sur la langue frangaise, ponovljeno izdanje, Amsterdam, 1665, predgovor, str. 1-3.
Rhetorique frangaise suivie des secrets de notre langue, Pariz, 1665, predgovor.
Discours academique sur I 'eloquence (Akademski govor o elokvenciji), 1682.
La rhetorique frangaise (Francuska retorika), 1671.
Reflexions sur I 'eloquence (Razmiljanja o elokvenciji), 1682.
L 'art de bien dire ou les topiques frangaises, Pariz, 1662, str. 1-2.

topiku, uvelike je preuzimajui iz tradicionalne silogistike, tako da se njegovo "umijee valjana govorenja" zapravo svodi na
umijee graenja silogiza-ma.
b) Francuska spiritualistika kola
Ipak, norme to ih je nametao ili istraivao po Vaugelasovim rijeima "najzdraviji dio dvora" nisu nailazile na jednoglasno
odobravanje. Na tragu jezgre koja se isprva oformila oko kardinala Pierrea de Berullea, predvodnika grupacije bogomoljaca
i glavnog Richelieuova protivnika, postupno se uvrivala tradicija koja ne samo to okuplja obitelj Arnauld, Blaisea
Pascala i Pierrea Nicolea oko Port-Royala nego pridobiva i s impatije magistrata poput Jeromea Bignona, oratorijanaca poput
Nicolasa Malebranchea, ali i obinih sveenika kakav je Vincent de Paul. Osnovna je motivacija te struje, koja je kasnije
prozvana "francuskom kolom duhovnosti", "reforma" kranskoga duha: vie unutarnjega ivota, poniznosti, iskrenosti,
preputanja, a manje licemjerja i "mrskih laskavaca", kako e ih bez oklijevanja nazvati Racine 144 . Valja govoriti kao
osjeajan ovjek pod utjecajem vjere i nadahnua, a ne kao proraunati sofist ili dvoranin. Glavne su referencije pritom sveti
Augustin i Pseudo Longin kojega e Boileau prevesti 1674. godine. Njegovo Pjesniko umijee, objavljeno iste godine,
jasno se svrstava uz "spiritualistiku" grupaciju. Njoj nije cilj, kao to se preesto tvrdi, ukalupljenje jezika u stroga pravila
ili ljubav prema "istini". Ona, naprotiv, pouava da je "tajna ponajprije u svianju i ganuu", koje pjesnik ne moe postii
"ako ne osjea tajanstven utjecaj nebeski, ako ga njegova zvijezda jo pri roenju nije uinila pjesnikom". Boileau je, za
razliku od onih to propisuju i bruse jezik, odluno na strani srca, pa poziva pjesnika da se prepusti svojoj kreposti i
nadahnuu, a ne pravilima moderne jezine uporabe.
Kako shvatiti tu neoekivanu prednost srca pred umom? Koji joj smisao dati unutar povijesti retorike? Treba li u tome vidjeti
vjeno vraanje moralnoga, etikog zahtjeva ili, naprotiv, premjetanje sila i vrijednosti in prae144

Fedra, IV, 6. (Hrvatski prijevod izvornog teksta: "Detestable flatteurs, present le plus funeste / Que puisse faire aux rois la colere celeste !" glasi: "Laskavci su kralju najgori
dar s neba / Kada srdba boja kralja zgodit treba!" (preveo Svevlad Slamnig, Sysprint, Zagreb, 2000, str. 80, op. prev) Bernard Lamy ovim odlomkom oprimjeruje svoju osudu
"lanih ukrasa" u retorici: usp. La rhetorique ou 1 'art deparler, nav. dj., str. 426.

sentia? Prije svega, ispustili bismo jednu od dimenzija rasprave kad bismo je sveli na napetost izmeu racionalnog
uvjeravanja (conviction) i uvjeravanja koje povezuje emociju i razum (persuasion), jer sam pojam persuazije priziva ideju
manipulacije, pobuivanja dua. Dakle, u trenutku kada se u Francuskoj namee apsolutizam, persuazivna funkcija retorike

prelazi u drugi plan, dok se reprezentativna funkc ija jezika sve vie afirmira. S druge strane, rasprava se u to doba vie ne
vodi izmeu isusovake sredine i magistrature, izmeu pobornika uinkovitosti i pobornika estitosti, izmeu zagovornika
persuazije po svaku cijenu i pristaa umjerenog uvjeravanja, odnosno, ako ba hoemo, izmeu patosa i etosa. Veina
sveenika i magistrata priznaje pobjedu francuske drave nad "baroknim" duhom protureformacije. To nije samo pobjeda
dvora nad propovjedaonicom, uljudnosti nad brbljavou, uzvienosti jezika nad njegovom smjelou; to je prije svega
pobjeda knjievne proze nad govornim stilom. Meutim, to novo stanje raa, dakako, i nove napetosti. Na jednoj je strani
"klasicistika" stilistika koja zahtijeva istou, jasnou i saetost, te istodobno promie potovanje normi i presti jezika, to
znai kralja. Na drugoj je strani "primitivnije" poimanje jezika koje zagovara jednostavnost, istinu, izvornost, dakle, stanovit
oblik otpora poretku to ga namee vlast. No valja pripaziti: primitivistiko ili spiritualistiko poimanje koje se sukobljuje s
klasicistikim duhom ne daje prednost etosu u odnosu na patos. Nije vie rije o tome da se zabranjuju umjetna jezina
sredstva ili prokazuje uinkovitost jezika. Sada se ublaava, smekava monolitna rigid-nost klasicistikoga jezika uz
opravdanje da on, takav kakav jest, ne odraava nau temeljnu senzibilnost. Ovdje se, znai, patos suoava
s logosom. Braniti po svaku cijenu i bez nijansi poredak logosa znai tvrditi da proza tadanjih pisaca (les Modernes) odnosi
pobjedu nad senzibilnou antikih pisaca (les Anciens); to znai poruivati da stoljee Kralja Sunca po velebnosti premauje stoljea Perikla i Cicerona , ali i da uporaba jezika kakvu kralj eli i doputa po savrenosti premauje ono to
su Bog i priroda jeziku namijenili. Vidljivo je da u novoj napetosti sudjeluje ne samo polemika izmeu "modernih" i "starih"
pisaca nego i polemike o prirodi, podrijetlu i strukturi jezika. Ta se nova napetost, dakako, dogaa izmeu srca i uma, ali
moe se i retoriki definirati kao borba izmeu patosa i logosa.

4. Filozofska poimanja retorike

Napetost izmeu patosa i logosa, ije smo politike uloge upravo vidjeli, postavlja i ire filozofsko pitanje: koj i omjer
senzibilnosti, koji stupanj empirije treba unijeti u racionalizam da bi on bio vjerodostojan i odriv? U 17. stoljeu nema
filozofa koj i ne pos tavlja pitanje mjesta i mo i logosa. Jezik, dakako, mora rei ili odraavati "stvari", ali on se ne moe
zadovoljiti ulogom objektivnoga prikazivanja. ak i znanost ima potrebu uspostaviti mostove izmeu ideja i osjeta, a rijei
su savren posrednik izmeu naih zakljuivanja i iskustava, naih misli i tjelesnih kretnji. Tako problematika srca i uma,
odnosno patosa i logosa, opsjeda sve klasicistike filozofe, jednako "empiriste" i "ra-cionaliste". Nijedan se filozof, od
Francisa Bacona preko Hobbesa i Descar-tesa pa sve do Antoinea Arnaulda, ne zadovoljava glatkom i kompaktnom
ra-cionalnou koja je nepropusna za srce ili osjeaje. Svi e se okuati u novim sintezama, pojanjavajui, pa ak i
redefinirajui pojedine funkcije retorike, a pritom e se esto, kao to emo vidjeti, manje-vie eksplicitno pozivati na
Ramusa. U konanici e ipak trebati priekati kraj 17. stoljea i retoriku ora-torijanca Bernarda Lamya da logos, sada tijesno
povezan s patosom, pronae novu osnovu, koja e u 18. stoljeu i prevladati. No da bi do toga dolo, bilo je potrebno da,
onkraj svih podjela, empiristi i racionalisti usmjere nov pogled na retoriku, pogled koji retoriku ne smatra neprijateljem
kojega treba unititi, nego naelom pomirenja razuma i iskustva. Sada nam valja iznijeti upravo tu nepoznatu povijest
drukijeg odnosa prema retorici.
a) Francis Bacon (1561-1626)

Kao promicatelj indukcije engleski dravnik i filozof Francis Bacon moe se smatrati jednim od otaca moderne znanstvene
metode. S retorikoga gledita on se upisuje u Ramusovu tradiciju jer smatra da funkcija inventia, koja se dosad uglavnom
vezivala uz retoriku, mora napredovati i iriti se na druge, "znanstvenije" metode.
"Postoje dvije vrste invencije koje se meusobno veoma razlikuju. Prva se odnosi na umjetnosti i znanosti, druga na govore
i argumente. Prva, primjeujem, nedostaje... [Druga], koju nazivamo invencijom u govoru i argumentaciji, nije iznalazak u
pravome smislu rijei: iznai znai otkriti ono to ne poznajemo, a ne pronai ili iznova objaviti ono to ve znamo. Jedini
cilj onoga to ovdje nazivamo invencijom jest da umom okupimo, crpei ih iz znanja to ga na um ve posjeduje, elemente
koji moda mogu posluiti u nacrtu to ga imamo u vidu..."145.
Usprkos pozivu na veu racionalnost u znanostima Bacon je prisiljen voditi rauna o nevjerojatnoj moi jezika da povee
suprotnosti, prevlada razlike ili reorganizira ukupnost spoznaja. Daleko od toga da retoriku svodi na elokaciju, on poput
Ramusa uoava da neke njezine "heuristike" funkcije mogu posluiti znanostima. ak i pribjegavanje mjestima,
tj. toposima, moe se pokazati korisnim za "udahnjivanje" novih ideja: "Za pronalaenje znanja i u govorima] postoje dva
postupka: moemo obaviti pripreme ili iznai naina da si udahnemo ideje... Taj drugi postupak, to umijee da sami sebi
sugeriramo ideje, usmjerava nas i vodi do odreenih orijentira ili toposa [sic] koji mogu potaknuti na um da obnovi i
samome sebi predoi neku spoznaju koju je prethodno stekao kako bismo se njome mogli posluiti na nain koji se, ako je
ispravan, ne svodi na priskrbljivanje argumentarija u cilju vjerodostojna raspravljanja s ljudima, nego nam moe pomoi i u
rasuivanju, ali i valjanu zakljuivanju prilikom unutarnje rasprave. Ti toposi ne slue, dakle, samo olakavanju posla naoj
invenciji tako da joj udahnu ideje, nego i usmjeravanju naega istraivanja... Smatram ih izrazito korisnima jer su mjeoviti
i jer se u njima logika mijea sa znanstvenom graom"146.
Retorika, dakle, ima ulogu "mijeanja": ona mijea i povezuje podatke koji bi inae izmaknuli polju otvorenom invenciji. U
tome je duhu Bacon zdruuje s imaginacijom, koja je velepos lanica izmeu razuma i volje, posrednica izmeu suda i
djelova nja147. Retorika tako ponovo dobiva filozofsku funkciju koju joj je pripisivao Platon u Fedru, no koja je
reaktualizirana i prilagoena normama empirizma: osjetila nisu varljiva, ali valja ih staviti u slubu razuma, to omoguuje
retorika imaginacija, koja ima i praktinu funkciju, jer kombinira razum i volju. Time Bacon nastavlja tradiciju koja retoriku ne smatra umijeem ukraavanja poglavito estetskoga poslanja, nego nainom da se stvari predoe razumu i volji, a
koji je usrediten u slikama i osjetima. Upravo se time moe objasniti injenica da usprkos estokoj osudi
145
The Proficience and Advancement of Learning Divine and Humane, 1605; francusko izdu-nje Du progres et de la promotion des savoirs, Pariz, 1991, prevela Michele
Le Docuff, str. 160-161, 167.
146
Isto, str. 169-170.
147
Isto, str. 158-159.

ukrasa u retorici148 Bacon prihvaa i opr avda va pribjegavanje figur ama rijei i misli, koje svojim os jetilnim i shematskim
karakteristikama pobuuju nau pozornost te, prema rijeima samoga Bacona, argumentu "daju boju", ime zapravo
usmjeravaju odluivanje149 .
b) Thomas Hobbes (1588-1679)

Bacon tako, kao jedan od otaca nae moderne znanosti, ne oklijeva pribjei retorici da bi uspostavio dinamiku promicanja
znanja. Nekoliko godina poslije engleski filozof Thomas Hobbes ipak se pokazuje opreznijim, pa ak i skeptinim, spram
mogunosti integriranja retorikoga patosa u racionalnost openito. Valja rei da je Hobbesov empirizam ublaen
zabrinutim realizmom to ga u njemu pobuuje tadanja politika situacija. Puritanski parlamentarci koji se suprotstavljaju
kruni uskoro e svrgnuti, a zatim i smaknut i Charle-sa I, izazivajui time graanski rat koji e trajati deset dugih godina, sve
do restauracije Stuartovih 1660. godine. U Levijatanu (1651) Hobbes predlae uspostavu svemonoga reima preko jasnoga
drutvenog ugovora koji bi poivao na jednostavnoj raunici: odrekli bismo se nekih sloboda, do kojih je parlamentarcima
toliko stalo, a drava bi nam zauzvrat jamila sigurnost. U tome se kontekstu Hobbes okomljuje na retoriku.
Parlamentarcima spoitava da se retorikom slue nerazborito, jer je pretvaraju u instrument koji je mnogo opasniji, tiranskiji
i nepravedniji od reima iz Levijatana, jer ne djeluje pod krinkom, nego trai da bude izabran posve transparentno i upueno.
Tako se ini da retorika za Hobbesa nije na strani rjeenja, nego problema. Ona je jedan od uzroka meusobnog suoavanja
ljudi nasiljem. Temeljni razlog njezine opasnosti poiva u injenici da je jezik tek daleki i uvelike degradirani, time i lani
uinak naih osjeta, koji se, k tome, najee dogaa izvan kontrole razuma, automatski ili autonomno: "Budui da ljudi ele
i druge upoznati s vlastitim spoznajama, mnijenjima, poimanjima, strastima, i da su zbog toga izumili jezik...
razum (ratio) pretvara se u puki govor (oratio) za veinu njih, nad kojima navika ima toliku mo da duh samo sugerira prvu
rije, a ostatak slijedi automatski i duh u tome ne sudjeluje"150.
148

Isto. str. 31-32.

Usp. L. Jardine: Francis Bacon. Discovery and the Art of Discourse, Cambridge, 1974, str. 219 i dalje.
Dehomine, 1658, V, 14.

149
m

Ta obmana jezika zastrauje Hobbesa, ali ga istodobno i zadivljuje, jer je s jedne strane svjestan da se jezik ne moe zaobii,
a s druge da je strahovito uinkovit. No kao to je uoio Leo Strauss151, time to nudi umjetni reim Levijatana Hobbes i sam
ponavlja, reproducira dvosmislenost retorike: ustrajanjem na prirodnosti suprotstavljanja meu ljudima (koji su jedni drugima vuci), on sa aljenjem priznaje da je retorika, odnosno la, sastavni dio ivota. No istodobno, pribjegavanjem
tehnikom rjeenju autoritarnoga tipa, on ne ini nita bolje nego retorika, tj. slui se umjetnim sredstvima ne bi li hotimice
upravljao ljudima i usmjeravao ih. To zacijelo objanjava posebno Hobbesovo zanimanje za Aristotelovu Retoriku, iju je
skraenu verziju, uostalom, osobno sastavio'52 i koja se moe smatrati jednim od najvanijih izvora nadahnua njegovoj
filozof iji.
c) "Entuzijasti" i "platonisti"
Ipak, osjetilna mo jezika ne pobuuje samo sumnjiavost i oprez. I ovaj se put u Engleskoj, sredinom 17. stoljea,
zahva ljuju i Cromwellovo j vladi, razvija niz novih sekta. Okupljeni oko Georgea Whiteheada, "entuzijasti" se, najee
motivirani snanim vjerskim ili protestantskim uvjerenjem, bez oklijevanja preputaju svojemu najspontanijem elanu,
putujui gradovima i selima, gdje sa arom propovijedaju geste i osjeaje, ne marei za pravila ili govornike podjele.
William Perm, nasljednik kvekerskoga poglavara Georgea Foxa, smatra se braniteljem slobode i jednakosti kolona i
amerikih Indijanaca. On e ak pokuati nametnuti posve nova naela dravi koju e osnovati i kojoj e dati svoje ime:
Pensilvanija. Kada je rije o retorici, on osuuje rijei koje su pod izgovorom uljudnosti neiskrene: komplimente, sirova

laskanja, o ite lai kojima se podi lazi tatini sugov ornika kojega bi prije svega trebalo smatrati cjelovitom osobom. "Postoji
obiaj... zbog kojega nas se smatra neodgojenima... a taj je da se svakomu bez razlike obraamo sa 'ti'... Zato nas smatraju
smijenima jer elimo govoriti sukladno gramatici?... Vrhunac je ludosti i oholosti da smrtnik od sebi slinih zahtijeva ili
oekuje uljudniji jezik koji zahvalnost izraava bolje od onoga kojim se on sam obraa besmrtnome Bogu"153.
151
152
153

The Political Philosophy of Hobbes, 1936.

A Briefe of the Art of Rhetorique, 1637.
No Cross, No Crown, ponovljeno izdanje, London, 1793, str. 165, 167, 172.

Struja puke retorike koja se u to doba razvija veoma je vana jer e trajno obiljeiti anglosaksonsku kulturu i obiaje. Jedno
stoljee poslije metodi-sti na elu s Johnom Wesleyem nastavit e tu tradiciju koja se sada ve duboko ukorijenila u
Sjevernoj Americi, a prema kojoj istinitost osjeaja, energija i spontanost moraju biti jedini vodii u govoru. Kada je rije o
filozof ima, to velianje istine i patosa, ta uporaba elokvencije, puna povjerenja i razuzda-nosti, osuuje se, dakako, u ime
mjere i pokoravanja retorike logosu, razumu. Najkritinijima se pritom pokazuju "platonisti" poput Henrya Morea154, zatim
i grofa od Shaftesburya155. No kako su i sami prisiljeni u svoju filozofiju integrirati vanost senzibilnosti, ubrzo poinju
razlikovati "dobar" patos od "loega". Valja, kau oni, razlikovati zanos vulgarnosti, koji moe "progutati svaku gnjusnu
alu, lakrdiju ili bufoneriju"156 od zanosa duha (wit), koji je uvijek istanan, odgojen i razuman. Openito govorei, svako
englesko dobro drutvo, a osobito Royal Society, koji se odlikuje znanstvenom tonou i strogou, nametnut e precizan,
konkretan i saet stil, poput Francuske akademije, biva ju i pritom vie okrenut iskustvu i promatranju157. Filozof John Locke
nee u tome podruju ponuditi nita novo, pokazujui estoku odbojnost prema retorici, "tome monom instrumentu
pogreke i razoaranja"158.
d) Od metode raspravljanja do Rasprave o metodi (1637)
Zamisao to su je razvijali Bacon i Hobbes, prema kojoj svaki govor donekle slui kao posrednik (vie ili manje pouzdan)
izmeu razuma i volje, pronalazi mjesto i kod filozofa s europskoga kontinenta. Pogledajmo kako koncept retorike u svoju
filozof iju unosi Descartes.
Uvelike bismo se prevarili kada bismo pomislili da Descartes, filozof jasnih i razgovijetnih ideja, odbacuje perifraze, ukrase,
retorike sjene i privide. "Mnogo sam cijenio govornitvo i bio sam zaljubljen u pjesnitvo", pie on u
154

Enthusiasmus triumphatus, 1662.

Letter on Enthusiasm, 1708.
Letter on Enthusiasm, Caracteristics, I, 11, citirao L. Jafrro: Ethique de la communication et art d'ecrire, Shaftesbury et les Lumieres anglaises, Pariz, 1998, str. 95.
157
Usp., primjerice, Robert Boyle: Some Considerations Touching the Style of the Holy Scripture, 1661, citirao Conley, nav. dj., str. 170.
58
' Essay Concerning Human Understanding (Ogled o ljudskom razumu), III, X, 34.
155
156

Raspravi o metodi, iako su mu za gradnju vlastite metode drai geometarski "dugi nizovi jednostavnih i lako shvatljivih
razloga"159. ini se daje Descar-tesov stav prema retorici dvosmislen kao i Hobbesov. as osuuje "govornikova umjetna

sredstva"160, as otvoreno priznaje da im i sam pribjegava: "[svoje uenje] namjeravam ugladiti i ukrasiti ne bih li ga bolje
prilagodio ljudskome duhu"161. Sjedne strane to je stoga to retorika esto slui zaobilaenju dokaza162 i "nekritiki govori o
onim stvarima, koje nisu poznate"16', no s druge strane proces uvjeravanja nuna je etapa na putu prema istini, jer taj put ne
iziskuje samo pozornost, nego i volju, imaginaciju, spretnost, o emu svjedoe brojni zaokreti u Razmiljanjima o prvoj
filozofiji64. Descartes zapravo bez problema priznaje korisnost retorike na podruju iznoenja ve zna nih istina. Valja,
meutim, poi i dalje od toga te provjeriti ne pripadaju li neki aspekti njegove metode otkrivanja ili invencije retorikome
kontekstu165.
U raspravi Pravila za upravljanje duhom Descartes zagovara nadove-zivanje dijalektike na retoriku: "Dijalektika moe
posluiti jedino lakem iznoenju ve poznatih razloga i zbog toga je treba iz filozofije premjestiti u retoriku"166. To je, kao
to smo ve vidjeli167, argument Valle, Agricole i Me159

Nav. dj. (hrv. izdanje), str. 14 i 22.

Quintae responsiones, ur. Adam & Tannery, ponov. izd., Pariz, 1964-1974, VII, str. 347.
161
Regulae ad directionem ingenii (Pravila za upravljanje duhom), IV, ur. Adam & Tannery, nav. dj., X, str. 374.
162
Usp. Quintae responsiones, nav. dj., str. 347.
163
Rasprava o metodi, nav. dj., str. 21.
164
est Razmiljanja o prvoj filozofiji (hrv. izdanje prev. Tomislav Ladan, Demetra, Zagreb, 1993, op. prev.) moe se smatrati pravom vjebom samouvjeravanja koj a
zahvaljujui pozornosti i preispitivanjima rezultira pojavljivanjem "istine". O tome svjedoe ne samo brojna ponavljanja rijei "uvj eravanje" ("razum me uvj erava", "vlastito me
uenje uvjerava", "uvjeravam se") nego i zaokreti kojima ta ponavljanja vode. Nakon to se "uvjeri" u aktualno nepostojanje Boga, Descartes priznaje pogreku (str. 52 franc,
izdanja, ur. Adam & Tannery, IX), zatim se "uvjerava" u istinitost osjetilnih stvari (isto, str. 61), a i tu e tezu u nastavku iznijansirati.
165 "U Dioptrici u provjeriti jesam li sposoban druge uvjeriti u istinu u koju sam prethodno sebe uvjerio; nisam nimalo siguran da jesam" (Pismo Mersenneu, 23. studenoga 1630,
ur. Adam & Tannery, nav. dj., I, str. 182).
166
Pravilo X ur. Adam & Tannery, nav. dj., X, str. 406-407.
167
Usp. str. 108.
160

lanchthona, no Descartes ga ovdje rabi ne bi li naglasio razliku izmeu svoje metode otkrivanja i svih ostalih
postupaka izlaganja ili pouavanja. Ipak, ta metoda invencije mora i sama biti izloena, pa ak i popularizirana. Ostavljaju i
raspravu o Pravilima za upravljanje duhom nedovrenom, Descartes svoju metodu odluuje izloiti na pristupaniji nain, u
knjizi koju eli nazvati Rasprava o metodi ne bi li bolje istaknuo njezin uvodni, pa ak i retoriki karakter. to kau etiri
"pravila" koja zatjeemo u toj raspravi (oitost, rastavljanje, sastavljanje, pobrajanje)? Ona kao da svojom jednostavnou
upuuju na zajedniku kulturnu podlogu koju svi posjedujemo. Michel Meyer iznio je hipotezu da ta etiri pravila
jednostavno upuuju na etiri osnovna dijela retorike: "na ime, inventio omoguuje otkrivanje elemenata koji su za pitanje
kojim se namjeravamo baviti neupitni, dispositio omoguuje njihovo organiziranje, elocutio njihovo iznoenje u
odgovarajuem redoslijedu, dok memo-ria osigurava da se prilikom toga ureenog iznoenja nita ne ispusti"168.
Stoga se stupovi racionalistike metode, sama okosnica logosa, os lanjaju na ivi pijesak retorike! Taj je paradoks, istini za
volju, tek prividan prisjetimo li se daje jo Platon "dobrom" retorikom definirao onu koja se slui
postupcima podjele i sastavljanja169. Descartes kao da dopunjava Platonovu metodu uokvirujui pravila podjele i
sastavljanja drugim dvama pravilima koja podsjeaju na inventio (intuiciju) i memoriju (pobrajanje), ba kao to je Raymond
Lulle jo u 13. stoljeu usko povezivao ars inveniendi i ars me-morativa. Tu povezanost kartezijanske metode i retorike
moemo dodatno produbiti primjedbom da se jedno podruje retorike uvijek vezivalo uz pojam metode, a to
je dispositio, odnosno rasporeivanje govora. Rasporeivanje govora klasino se dijeli na etiri dijela: uvod, izlaganje,
dokazivanje i zakljuak. Filozofi i retori dugo su raspravljali o tim dijelovima, esto ih dodatno dijelei ili us lonjava ju i i

vie negoli je potrebno, a ponekad su rasporeivanje kao redoslijed dokazivanja ak i nadovezivali na podruje matematike.
No svaki se matematiki problem ili teorem prema euklidskoj tradiciji170
Predgovor za Bernard Lamy: La rhetorique ou l'art deparler, nav. dj., str. 3; usp. takoer Michel Meyer: Qu 'est-ce que la philosophic?, Pariz, 1997, str. 97-98.
Fedar ,2(,Sd-21\ c.
170
U renesansno doba otkrivanje antikih tekstova nerazdvojivo je od otkrivanja matematike metodologije antikih mislilaca, osobito preko vanih Euklidovih kom entara. Tako
Ramus nije bio samo profesor filozofije i elokvencije, nego i nositelj matematike katedre; veoma se
zanimao za Prokla i njegov komentar prve knjige Euklidovih Elemenata, koja i uvodi podjelu to slijedi.
168
m

sastoji od tri dijela: propozicije (protasis), demonstracije (apodeixis) i zaklju ka (sumperasma). Samoj demonstraciji moe
prethoditi jo jedna operacija, a to je konstrukcija (kataskeue) onoga to se istrauje, koja se iznosi unaprijed (ecthesis) ne bi
li se poblie odredila (diorismos). Zauujue je koliko se te etiri operacije (propozicija, izlaganje, demonstracija i
zakljuak) s jedne strane podudaraju s retorikim dijelovima govora, a s druge s kartezijanskim pravilima, te pritom
neobino prizivaju ono to su antiki mislioci naziva li geometrijskom analizom problema. U svakom sluaju, isusovci poput
Jeana Voellusa i Pierrea Le Moynea, manje-vie vezani za kruok Descartesova prijatelja Marina Mersennea, bez
oklijevanja se odvauju, ba u vrijeme objavljivanja Rasprave o metodi, u govornikom dispositiu izrijekom prepoznati
glavna naela analitike metode antikih mislilaca171.
e) Blaise Pascal (1623-1662) i "ono neto"
Pitanje to ga implicitno postavlja Descartes glasi, dakle: u kojoj mjeri na predovanje logosa, usvajanje znanja, prelazak iz
nepoznatoga u poznato, koje poimamo kao osobno otkrie ili prijenos podataka, iziskuju retorika lukavstva i umjetna
sredstva? Koliki je u uvjeravanju udio intuicije i istine, a koliki obmane? To Descartesovo implicitno pitanje Blaise Pascal
odluuje postaviti posve otvoreno. U fragmentu koji je naknadno nazvan O umijeu uvjeravanja (De I'art de persuader) on
ustvruje da je to umijee istodobno umijee uvjeravanja s pomou "prirodnih istina koje su svima znane" i umijee svianja, koje pobuuje "neke prirodne udnje koje su zajednike svim ljudima". Pascal se u tome ne razlikuje mnogo od
Descartesa. On, meutim, ne smatra da se razlozi srca ili svianja ne mogu razjasniti: "naela uitka nisu vrsta ni stabilna.
Ona su u svakoga ovjeka drukija, a i u svakoj osobi mogu biti toliko promjenjiva da nema ovjeka koji je razliitiji od
nekoga drugog ovjeka nego od samoga sebe u raznim trenucima"172.

171
Usp. M. Fumaroli, nav. dj., str. 387,420-421 i 259.0 vanosti analize od Descartesa do Kanta usp. B. Timmermans: La resolution des problemes de Descartes a Kant. L 'analyse
a I 'age dv la revolution scientifique, Pariz, 1995.
172
De I'art de persuader, CEuvres de Pascal, Pariz, 1914, IX, str. 276.

Pascal, dakle, istie specifinost, bogatstvo, veliku raznolikost i beskrajnu dubinu pobuda due ili srca, koje su
nesvedive na logos. No taj je spiritua-listiki stav nezgodan - ili zanimljiv - zato to se i nehotice pribliava
"skeptinim" ili "pragmatinim" govorima dvorana: u senzibilnosti postoji neto neizrecivo, nerazumljivo, "ono
neto" (un "je ne sais quoi") koje se moe samo osjetiti. Jo 1640. godine La Mothe le Vayer obznanio je svoj
skepticizam u pogledu mogunosti definiranja onoga to pokriva pojam ukusa173. Godine 1671. isusovac
Dominique Bouhours definirat e u Razgovorima Aristea i Eugenea "ono to nas oarava na umjetnikim
slikama kao i u prizorima iz prirode" kao "ono neto neobjanjivo... Na tome emo stati i vie neemo govoriti o
onome to ivi samo zato to ga ne moemo definirati". Tema "onoga neeg", pred kojom je svijetla budunost,
pojavljuje se i u Pascalovim Mislima, gdje oznaava upravo uzroke i razloge strasti. To je neto toliko nevano
da ga i ne razaznajemo, ali njegov i su uinci zastraujui174. Dakle, upravo zato to odbija o tome rei neto
vie, upravo zato to mu se ini nemoguim tono definirati prirodu toga "neeg", Pascal svoje prouavanje
umijea uvjeravanja ograniava na dio posveen logikim dokazima, ne zadravajui se vie
na patosu. Racionalistiki filozofi, Descartesovi batinici, nee ostati na tome. U djelu Fizika rasprava o
govoru (Discours physique de laparole, 1668) Gerauld de Cordemoy ak prikazuje retoriku kao rezultantu
meudjelovanja due i tijela: "elimo li istraiti fizike uzroke elokvencije, sve emo ih pronai u dobroj
dispoziciji mozga"175 . No oratorijanac Bernard Lamy jest taj koji u Umijeu govorenja iz 1676. godine ustaje
protiv neodreenosti teorije "onoga neeg": "Nije teko odrediti ono to se svia i na emu poiva to to
nazivamo 'onim neim', a to osjeamo dok itamo dobre pisce. Jer, ako malo razmislimo o tome osjeaju,
shvatit emo da je uitak to ga utimo u
La Mothe le Vaye rovu definiciju ukusa kao "svoje vrsnog instinkta razuma... pouz danije g od svakoga z akljuivanja" pre uzima
Dominique Bouhours, a kritizira Be rnard Lamy na kraju rasprave o Retorici ili umijeu govorenja (La rhetorique ou I'art de
parler), nav. dj., str. 527.
174
Misli, iz d. Brunschvicg, 162; "Uz rok [ljubavi] je ono neto (Corneille : Medeja, II, 5), a uinci z astraujui. To neto, takva sitnica
da se ne da raz aznati pokre e cijelu Zemlju, vladare , vojske , sav svije t" (citat pre uzet iz hrvatskog iz danja, fragment 180 (487),
svezak prvi, pre vela Radmila Zdjelar, De metra, Zagre b, 2000, str. 301, op. prev.).
175
Ge rauld de Cordemoy: CEwre s philosophiques, Pariz , 1968, str. 241.
173

dobro sroenu govoru uzrokovan tek slinou izmeu slike to je rijei stvaraju u umu i stvari to ih ta slika
predoava"176.
Ipak, opreka izmeu racionalista i spiritualista u pitanju manje-vie zagonetnog, manje-vie neizrecivog
statusa patosa ne smije zakloniti njihove zajednike toke: iako je za jedne srce misterij, a za druge podruje
filozof skog istraivanja, svi se slau da se ono zapravo ne suprotstavlja umu, barem ne u okviru govora.

f) Teorija Port-Royala o sporednim idejama

Unutar same kole spiritualista neki, poput jansenista iz Port-Royala, nastoje to nije izraziti pom irenje
afektivnoga i racionalnog aspekta uvjeravanja, pa ak i cijele komunikacije uope. Spajajui augustinovsku i
kartezijansku tradiciju177, Antoine Arnauld i Pierre Nicole u djelu Logika ili umijee miljenja (Logique ou I'art
de penser, 1662) razrauju ono to e se nazvati teorijom sporednoga smisla: "esto se dogaa da neka rije,
pored glavne ideje koju smatramo pravim znaenjem te rijei, pobuuje i neke druge ideje, koje moemo
nazvati sporednima i o kojima ne vodimo rauna, iako duh o njima stjee dojam"178.
Tako je logiki, racionalni dio govora onaj koji upuuje na glavne ideje to ih predstavlja svaka rije, dok se
afektivni, patetiki dio pojavljuje u sporednim idejama. Ovdje je gotovo rije o teoriji svjesnoga i nesvjesnoga
govora, koja se nudi kao mogue "rjeenje" za dualizam srca i uma, ili prirodnosti i racionalnosti. Ta e teorija,
koja vie ne svodi jezik na prikazivanje ideja, nego u obzir uzima i izraavanje osjeaja, procvat doivjeti u 18.
stoljeu. Veoma je vano uoiti da je njezini autori od samoga poetka povezuju s retorikom:. "Kada je rije o
retorici... njezina je osnova jasno osmiljavanje stvari i njihovo izraavanje na nain da se u duh sluatelja unese
iva i blistava slika koja predoava ne samo te stvari kakve jesu nego i sam proces njihova osmiljavanja"179 .
176

La rhetorique ou l'art deparler, nav. dj., str. 414. Kao pokaz atelj e volucije miljenja o toj temi iz danje iz 1675. donosi daje "teko"
odre diti na emu poiva "ono neto".
Usp. sve ti Augustin: De doctrina Christiana, II, 1, te poetak Descarte sova spisa Monde, ou le traite de la lumiere (Svijet, ili
rasprava o svjetlu).
178
La logique ou l'art de penser, ur. P. Clair i F. Girbal, Pariz, 1965, str. 94.
179
Isto, str. 276. Istu ide ju zatje emo u djelu Pie rre a Nicole a Traite de la beaute des ouvragvs
177

Ve smo vidjeli da za vrijeme apsolutizma retorika vie nije sluila pobuivanju dua, manipuliranju, nego prikazivanju, odraavanju stvari i ideja. Nakon razmiljanja o
vanosti patosa u logosu pokazuje se da onkraj funkcije prikazivanja jezik takoer izraava nae vlastite
pobude, tj. prenosi "sporedni" dio afektivnosti i senzibilnosti koji prati iznoenje ideja. Drugim rijeima, logos vie nije tek instrument prikazivanja danih predmeta, nego organ izraavanja
meudjelovanja subjekta i predmeta (objekta). To znai da nas, u trenutku kada bismo mogli pomisliti da se neki
"isti subjekt" koji kree u otkrivanje "svijeta" pomalja u znanostima i filozofiji, retorika podsjea da se sam taj
subjekt izraava na razne naine i djeluje na drugoga manje-vie uinkovito. U retorici subjekt nikada nije
ist. Sebstvo je uvijek u dodiru s drugim i moe poimati svijet samo s vlastita, osobita gledita. Ipak, iako Logika Port-Royala obiljeava obrat koji iznova usrediuje logos u ovjeku i njegovim osjeajima, taj obrat jo
nije tijesno povezan s retorikom, nego s logikom i gramatikom. Moda je i suvino, ak i opasno, kroz retoriku
prizmu iznova promiljati odnose logosa i patosa? Institucija jezika kao posrednika izmeu due i tijela, ali i
kao odraza monarhijskoga poretka po pravu Bojem jo je veoma krhka. emu je ugroavati? Zato pribjegavati
toj staroj poganskoj disciplini kada vjera u "ono neto" moe posve dobro posluiti?
g) Kljuna uloga Bernarda Lamya (1640-1715)
Rasprava oratorijanca Bernarda Lamya, objavljena bez autorova imena u Parizu 1675. godine pod
nazivom Umijee govorenja (L'art deparler), odjeknula je poput groma. Dana 6. veljae 1676. Pierre Bayle pie
pismo: "Mnogo se govori o Retorici oca Lamya, koju on naziva Umijeem govorenja, a u koju je unio nekoliko
zanimljivih opaski o tome kako bi po njegovu miljenju ljudi izumili jezik da ih Bog stavi u novi svijet u dobi
od oko 7 godina"180.
d'esprit (Rasprava o ljepoti dovitljivih djela), 1659, kao i u nekim odlomcima Male branche -ova djela La recherche de la verite
(Traganje za istinom), 1674, i Eclaircissements (Pojanjenja) (CEuvres completes de Malebranche, iz d. A. Robine t, II, str. 260-261; III,
str. 126). O toj temi vidi Thomas M. Cam Descartes and the Resilience of Rhetoric, Varieties of Cartesian Rhetorical
Theory, Carbondale -Edwardsville, 1990, 4. poglavlje .
180
Citirao F. Girbal: Bernard Lamy. Etude biographique et bibliographique, Pariz , 1964, str. 44.

U Lamyevu djelu odmah u oi upada nain na koji on uzdie retoriku na razinu goruih pitanja toga doba, tim
vie to Lamy nije poznat po konformizmu. Taj oratorijanac kojega su njegovi nadreeni opetovano kanjavali
/bog "kartezijanizma" ujedno se sumnjii za simpatiziranje republikanaca, zbog ega su ga kanili zatoiti u
Bastilji181 .
Pitanja to ih postavlja Lamy izravno se tiu uspostave i poretka logosa. S jedne strane, potjee li jezina
djelatnost iz razuma i njegove potrebe za predoavanjem ili pak iz osjeaja koji nas nagone na spontano
izraavanje? S druge strane, je li poredak jezine djelatnosti u skladu s racionalnim poretkom propozicije initelj, radnja, osjeaj - (to znai da je tijesno povezan s francuskim jezikom) ili je on vlastit prirodnoj
senzibilnosti svakoga naroda (to znai da je preteno promjenjiv, kao to su smatrali Rimljani)? Lamy nastoji
valjano izloiti glavne argumente u prilog svih postojeih teza. U vie navrata on prepravlja svoje djelo' 82,
dodaje nekoliko poglavlja, sve vie mjesta poklanja tim pitanjima, evocira razliita stajalita Lou isa
Thomassina, Jeana Petrusa Ericusa i Samuela Bocharta. Meutim, najvanije od svega jest to da e njegova
knjiga u 18. stoljeu nadahnuti Condillaca, Diderota, Beauzeea i Rousseaua; oni e se sa arom upustiti u
rasprave o pitanjima koja je postavio Lamy.
Kako objasniti injenicu da su ta pitanja o podrijetlu i poretku jezine djelatnosti postavljena u jednoj retorikoj
raspravi? Evolucija Lamyeve knjige u tome je smislu veoma pouna183. Do tree verzije iz 1688. godine rasprava se ne naziva Retorikom, nego Umijeem govorenja i sadri etiri knjige
181

Usp. Girbal, isto, str. 37 i 40.

Zahvaljujui analizi dvadese t i de ve t iz danj a uoio sam pe t glavnih sloj e va pre pravlj anj a, dakle , ukupno est ve rzija ukljuimo
li prvo iz danje iz 1675. godine . Do prvog pre pravljanja dolazi ve 1676. (no djelo z adrava isti naslov, L'art de parler, a i dalje je
anonimno), do drugoga 1688. godine (novi naslov: La rhetorique ou l'art de parler, kao i pojava autorova imena), do tre ega 1701.
(poslje dnja premjetanja i dodavanja poglavlja), a poslje dnja dva pojavljuju se 1715. i 1741. (dodavanje citata i nekih novih
raz miljanja). Ne tre ba se uditi to se poslje dnje modifikacije pojavljuju dvade set i e st godina nakon Lamye ve smrti. To je stoga
stoje on svoje ispravke pre davao raznim knjiarima, a oni su ih unosili u novo iz danje tek kada je prethodno bilo rasprodano.
183
Usp. moje iz danje La rhetorique ou l'art de parler de Bernard Lamy (1998) koje donosi i uspore uje sve ve rzije rasprave , od prvog
iz danja iz 1675. do poslje dnje modifikacije objavljene 1741. godine .
182

(o gramatici, o figurama i tropima, o fonetici te o stilistici), a popraena je tekstom Rasprava kojom se prua
uvid u umijee uvjeravanja (Discours dans lequel on donne une idee de I'art de persuader), to jest retorikom.

Dakle, prije 1688. godine Lamya ne zanima toliko retorika koliko openito jezik koji se tada poima kao "slika
naih mis li" koja osigurava funkciju prikazivanja. Sto se dogaa nakon 1688. godine? Rasprava o umijeu
uvjeravanja, dotad zasebna, ukljuuje se u samu raspravu kao peta knjiga. Lamy korjenito mijenja miljenje o
statusu retorike. Dok je ranije pisao da "izmeu umijea govorenja i umijea uvjeravanja postoji veoma velika
razlika... budu i da sam prisiljen baviti se oba ma tim umijeima, pomislio sam da to valja initi odvojeno"184 ,
sada tvrdi da je "retorika... umijee izricanja ili govorenja... nije potrebno dodati... radi uvjeravanja. Umijeu se
uvijek pribjegava radi postizanja vlastitih ciljeva: govorimo samo zato da one koji nas sluaju pripustimo svojim
os jeajima"185 .
Ova spoznaja vaan je preokret i obiljeava jednu od bitnih etapa u povijesti retorike.
S jedne strane, funkciju iznoenja ili prikazivanja, koja se dotad pripisivala jeziku, kod Lamya preuzima
retorika. To znai da retorika postaje susretitem ili voritem itavog niza disciplina koje se vrte oko jezika:
fonetike, gramatike, teorije tropa i figur a, ali i estetike, razmiljanja o podr ijetlu jezine djelatnos ti, o strukt uri
jezika itd. Druga, trea i etvrta knjiga osobito svjedoe o tome irenju polja elocutia. One, naime, vie nisu
posveene teoriji jezika, nego teoriji govora (parole), odnosno jezika to ga pojedini subjekt aktivira. Govor se
ondje as smatra izrazom subjektove misli (teorija tropa i figur a u drugoj knjizi), as materijalnom
proizvodnjom (fonetika u treoj knjizi), a as estetikom svrhom (teorija stila u etvrtoj knjizi). S druge strane,
funkcija prikazivanja predmeta (objekta) premjeta se i postaje meudjelovanje subjekta s tim objektom.
Drugim rijeima, s iznoenja odreenog objekta prelazi se na izraavanje odnosa izmeu subjekta i objekta ili
pak izmeu subjekata. Tonije, vidjet emo da Lamy osobitu vanost pridaje osjeajima, smatrajui da upravo
oni govoru daju pravu snagu i energiju. irei podruje elocutia (za razliku od Ramusa koji je irio
podruja inventia i dispositia) i postupno premjetajui reprezentativnu funkciju jezika prema
184
185

La rhetorique, nav. dj., verzije iz 1675. i 1676, str. 437n.

Isto, ve rzija iz 1688, str. 13n.

njezino j ekspresivnoj funkc iji, Lamy retorici namee dvostruko kretanje koje ima svoje logike,
epistemoloke i estetike pos ljedice.
Na logikoj razini Lamy postupno mijenja poimanje jezika kao "slike naih mis li". Iako je isprva pod velikim
utjecajem klas icistikoga reprezentativnog obrasca iznesenog u Gramatici i Logici Port-Royala, kasnije iz njega
preuzima ponajprije teoriju sporednih ideja, prema kojoj jezik ne prikazuje samo ono to elimo rei (osnovnu
ideju), nego izraava i ono to osjeamo ili opaamo (sporednu ideju). No on upuuje i na probleme,
dvosmislenosti ili paradokse te teorije, osobito u pitanju podrijetla i poretka jezine djelatnosti. Na vie se
mjesta ini da Lamy vjeruje u "prirodno podrijetlo" jezika, te u injenicu da oni posjeduju vlastiti poredak i
misao, kao da "sporedna" funkcija prirodnoga izraavanja subjektovih stanja nadjaava glavnu funkciju prikazivanja.
Na epistemolokoj se razini samo po sebi razumije da se jezik, koji je prestao biti "objektivan" i postao
"interaktivan", vie ne moe smatrati spremnikom istina ili argumenata koji su jednom zauvijek potvreni. U
petoj i posljednjoj knjizi toga djela Lamy se vraa i razvija kartezijansku kritiku retorikog inventia, toga
umijea koje je "opasno za osobe nevelika znanja jer se one zadovoljavaju dokazima koji se lako pronalaze i ne
trude se potraiti druge, koji bi bili vri", kao to je to, uostalom, ve rekao "jedan otrouman ovjek",
odnosno Descartes186. No to ga ne spreava da misli da je "elokvencija znanostima ono to je sunce svijetu: kao
to se bez svjetla toga nebeskog tijela ne moe vidjeti nijedan predmet, tako i najblistavije istine ostaju skrivene
u tmini ako se ne izgovore"187. Dakako, ta retorika, odnosno ta elokvencija priskrbljuje tek privid istine, ali
upravo je taj privid najee problem koliko znanstveniku toliko i nastavniku. Kako, naime, istine koje su pred
nama, ali ih ne vidimo, uiniti osjetilnima, bilo sebi samima bilo drugima? Lamyevo rjeenje, koje e preuzeti
mnogi mislioci 18. stoljea, jest da funkciju oitovanja vie ne jame mjesta, "gotovi" argumenti,
nego figure kao izrazi ili jezine tvorevine koje se odmiu od uvrijeene uporabe u nastojanju da ono to se eli
rei uine osjetilnim, dakle u nastojanju da pomire bitak i privid. Doista, upravo teorija figura najbo lje ilus trira
premjetanje sredita retorike prema
186

Isto, str. 453.

'87 Entretiens sur les sciences (Razgovori o znanostima), ponovljeno iz danje , Pariz , 1966, str. 37. Usp. takoe r i La rhetorique ou l'art
de parler, nav. dj., str. 15.

novoj vrsti logosa, koji se sada tijesno povezuje s patosom. Ve 1675. godine Lamy figurama pridaje veliku
vanost. Posveuje im drugu knjigu svoje rasprave, odnosno vie od osamdeset stranica u prvom izdanju, to
zatim prerasta u stotinu. Figura je ondje definirana kao ono to se u jeziku pojavljuje kada dua nije aktivna,
nego je pasivna. To znai da je dua toliko pod utjecajem odreenih unutarnjih, veoma suptilnih tjelesnih

kretanja da vie ne izraava misli s pomou namjerno, umjeno odabranih rijei kao kada je rije o tropu, nego
je njezin izraz prirodan, neposredan, a uvjetuje ga ono to se dogaa u tijelu. Tako figura vjerno pokazuje
iskrivljenje naega afektivnog ili osjeajnog odnosa prema svijetu. "Ona prikazuje stvari", kae Lamy,
"onakvima kakvima nam se ine"188. Drugim rijeima, ona u sebi sadri jednu od glavnih funkcija elokve nc ije,
na koju je ve Erazmo u raspravi Ecclesiastesm skretao pozornost. Valja uoiti da ta definicija figure obuhvaa
nae odgovarajue, kao i neodgovarajue opaaje, ono to opravdano vidimo na odreeni nain, kao i ono to
pogreno vidimo na neki drugi nain. Prisustvujemo, dakle, prvim koracima udesnog irenja uloge to e je
odsad imati figura ili prenesenost, i to ne samo u retorici nego i u teoriji jezika uope. S jedne strane, u 18. e
stoljeu filozofi "gramatiari" prenesenost nastojati pretvoriti u kljuni element za stvaranje novih znaenja na
temelju danih rijei. Usporedo s tom strujom uobliit e se i novo poimanje figure, empirijsko-romantina vizija
koja e je definirati kao spontano oitovanje neke strasti, osjeaja, koje se opire svakoj konstrukciji ili
teoretizaciji. Cijela ta senzualistika, psihologijska ili jednostavno empiristika retorika 18. stoljea uporno e
ponavljati: "figure su jezik osjeaja". U svakom sluaju, preokret koji se na razini ideja dogaa u klasicizmu
obiljeen je, dakle, tim premjetanjem s mjesta na figuru, pri emu se mjesto preteno definira svojim
pripadanjem odreenome podruju (bilo eti kom, bilo patetikom, bilo logikom), a figura snagom svojega
djelovanja ili upuivanja, sposobnou da iz odreenoga podruja izae, da iz neke rijei ili izraza izvue novi
smisao i time aficira nau senzibilnos t.
Naposljetku, Lamyeva retorika potresa i estetiku razinu, to jest teoriju lijepe rijei, ili stila. Kao to smo ve
vidjeli, verzije prije 1688. godine posebno nastoje afirmirati korisnost ne retorike, nego umijea govorenja,
dakle korisnost teorije jezika koja, osobito na poetku, ima funkciju slike ili prika188
189

Isto, str. 157.

Vidi str. 92.

zivanja istine. Stoga njegova estetika teza iz 1675. godine ide u tome smjeru: "Prava ljepota jest ljepota
ispravna zakljuivanja i velike mis li"190 . No 1688. godine Lamy pie: "Nisam toliko kritian da osuujem sve
figure... Stvari su lijepe samo u odnosu na svoju svrhu"191. Moemo rei da se time Lamy pridruuje Descartesu
ili, tonije, da se pridruuje drukijem kartezijanizmu od onoga na kojemu se obino inzistira: dakle, ne
Descartesu racionalistu i dual istu koji prednost daje obrascu prikazivanja i otkrivanja preko jasnih i
razgovijetnih ideja, nego Descartesu koji 18. oujka 1630. pie Mersenneu: "Ni lijepo ni ugodno nisu nita
drugo do odnos naega suda prema predmetu; budui da su ljudski sudovi toliko razliiti, ne moemo rei da
lijepo i ugodno posjeduju neku odreenu mjeru... Ono to se svidi veini ljudi moe se jednostavno nazvati
najljepim, ali ne moe se odrediti"192 .
Drugim rijeima, suprotno uvrijeenome miljenju, Descartes ne velia "klasicistiku" estetiku oponaanja, koja
se temelji na odgovarajuem reproduciranju prirodnoga sklada. On vie zagovara estetiku "bez odreene mjere",
koja potpuno poiva na nepredvidivu odnosu, neodreenu meudjelovanju suda i predmeta. Taj estetiki stav,
pomalo neoekivan od Descartesa, jo se manje oekuje od Lamya, ije je stajalite isprva bilo upravo suprotno.
On nas podsjea da od samoga poetka u kartezijanskome epistemolokom temelju postoji neto onkraj
prikazivanja. Descartes je uvijek ponavljao da dua nije poput kormilara na brodu i da ne promatra oima duha
to se dogaa u tijelu. Ona je, naprotiv, istinski aficirana stanovitom silom koju, s jedne strane, ne moe pojmiti,
ali koja je, s druge strane, podrijetlo i uvjet svih naih predodbi. Lamyeva Retorika dodaje, i time postaje
jednom od vanih retorikih etapa, da se ta sila koja sjedinjuje duu i tijelo, subjekt i objekt, izraava, prenos i i
iznevjerava jezikom.
5. Raspra o svetoj elokvenciji
Tako Bernarda Lamya, batinika svetog Augustina, Descartesa, Port-Royala i Malebranchea, njegova retorika,
koju je sam smatrao "kartezijanskom", vodi k senzualistikoj filozofiji postanka i povijesti jezika. Stoga e
uvelike
Isto, str. 351. To je uje dno i dominantna ide ja Novih razmiljanja o pjesnikom umijeu (Nou-velles reflexions sur
l'artpoetique), objavljenih 1678. godine , nakon ega nisu pre pravljana.
191
La rhetorique ou l'art de parler, nav. dj., str. 305.
192
Ur. Adam & Zanne ry, nav. dj., I, str. 133.
190

utjecati na filozofiju prosvjetitelja, osobito Rousseaua. No ne treba iz toga zakljuiti da je njegovo poimanje
jednoduno prihvaeno. Naprotiv! Budui da retorika sada zadire u poredak jezine djelatnosti, budui da u nju
uvodi krhkost i raznolikost osjeaja, tomu je poretku, dakako, ugroena stabilnost, a time i izvornost rijei,
tovie, njezina svetost. Treba li uistinu unositi retoriku, kao to ini Lamy, ondje gdje priroda i vjera mogu
posluiti kao manje opasni vodii, ne dovodei u pitanje poredak stvari i mjesto bia? Budu i da zadire u

elokvenciju propovjedaonice, to e se pitanje izroditi u pravu raspru. Godine 1694. akademik Goibaud du Bois u
predgovoru Propovijedi svetog August ina o Novome zavjetu (Sermons de saint Augustin sur le Nouveau Testament) bez oklijevanja retoriku proglaava beskorisnom, pa ak i tetnom. Antoine Arnauld na to izvlatenje
smjesta odgovara Razmiljanjima o elokvenciji propovjednika (1695):
"Gospodinu Du Boisu, iz Francuske akademije... O elokvenciji koju nazivate ljudskom govorite tako da se ini
kako je elite prognati s propovjedaonice, doputajui propovjednicima tek puko iznoenje istine, bez upletanja
ikakva ljudskog umijea... [No sveti Pavao] izrijekom kae da propovjednici dobro ine kada se njome
[elokvencijom] slue, da to moe biti korisno, te svjedoi da se i sam njome sluio"193.
Zapoinje "raspra o svetoj elokvenciji". Do nje dolazi na prijelazu iz 17. u 18. stoljee, u trenutku kada se
usmjeravanje prema teoriji "ekspresivnosti logosa" ini ve prihva enim, ali valja jo odrediti udio osjeaja,
senzibilnosti: obina prirodnost ili istinsko sjecite prirode i kulture, boanskoga i ljudskog? "Minimalistika"
teza ima estokog zagovornika u liku benediktinca Francoisa Lamya (Rasprava o samospoznaji/Traite de la
connaissance de soi-meme, 1694-1698, u 5 svezaka), kojega ne smijemo pomijeati s oratoReflexions sur I 'eloquence des predicateurs, Pariz , 1695, str. 4 i 25. Valja uoiti da se Arnauld suprotstavlja Du Boisu, bez
oklije vanja podupirui Lamye vu tezu (iako je ne potkre pljuje ) prema kojoj retorika, koja se napaja figurama i imaginacijom, moe
imati odluujuu ulogu i u stje canju te iznoenju znanstvenih spoznaja: "Vi se sluite jo je dnim sre dstvom da s propovje daonice
otje rate tu vrstu elokvencije . Kaete , naime , da je ona prognana sa svih podruja u kojima se otkriva i utvruje istina, kao to su to
ge ome trija, fizika... [No] kako bi, primje rice , ge ome tri mogli i pomisliti da bi imaginaciju tre bali drati po strani i ne pribjegavati
joj, kao da je otrov z a razumije vanje , kad je pozivaju da im priskoi u pomo u gotovo svakoj propoziciji koju moraju zorno
prikazati? Dovoljno je zaviriti u njihova djela: u njima emo pronai mnotvo figura" (isto, str. 150-151).
1,3

rijancem Bernardom Lamyem. Po miljenju toga benediktinca, elokvencija prirodno dolazi onomu koga pokreu
izvorni osjeaji, a njezino je sustavno uenje "opasno za usamljenike" i "moe im iskvariti um i srce"194.
Brul-lard de Sillery, biskup Soissonsa, ulazi u raspru ne bi li se suprotstavio argumentima Francoisa Lamya195.
Kritiar i profesor Balthasar Gibert staje na Silleryevu stranu196. Iako ne tako otvoreno, i Fenelon se svrstava uz
branitelje retorike, i to u djelima Razmiljanja o gramatici i retorici (Reflexions sur la grammaire, la
rhetorique, 1716) i Razgovori o elokvenciji (1718): "Pre-obraenje naroda i utemeljenje Crkve ne duguju se
ljudskim zakljuivanjima i uvjerljivim govorima, ali ne zato to nije bilo elokvencije i mudrosti kod veine onih
koji su navjetavali Isusa Krista, nego zato to se nisu uzdali u tu mudrost i elokvenciju, zato to je nisu traili
kao neto to njihovim rijeima treba dati na uinkovitosti. Sve je zasnovano, kao to kae sveti Pavao, ne na
uvjerljivim govorima ovjekove filozofije, nego... na udima to zapanjuju oko te na unutarnjem djelovanju
Bo je milos ti"197 .
Fenelon kao da ne daje za pravo nijednom od aktera raspre o svetoj elokvenciji, ali sama injenica da ne
osporava zagovornike retorike za njih je pobjeda. Ta pobjeda kri novi put retorici, ali i svim izuavanjima
jezika uope. Odsad e, naime, izuavanje jezika omoguavati pristup onome to umije dirnuti i ganuti iako se
opire razumu. Upravo odatle polaze filozofska razmiljanja o estetici koju nazivaju "uzvienom", jer njezin
predmet premauje, nadilazi raciona lno. Zahva ljuju i Lamyevu uenju i Fenelonovoj potvrdi osamnaesto e
stoljee usvojenom smatrati injenicu da se logos i patos nadopunjuju, uzajamno se oploujui. Sad valja vidjeti
hoe li elokvencija znati izvui svu korist iz toga novog saveza.
194

Citirao Gibe rt: Jugements des savants sur les auteurs qui ont traite de la rhetorique, III, Pariz, 1719, str. 433-434.
Reflexions sur I'eloquence (Razmiljanja o elokvenciji), 1700, s odgovorom Francoisa Lamya i Sillerye vom re plikom.
196
Osobito u djelu Jugements des savants sur les auteurs qui ont traite de la rhetorique (Sudovi uenih ljudi o autorima koji su pisali o
retorici), 1703-1716, ali ve i u djelu De la veritable eloquence, ou refutation des paradoxes sur I 'eloquence avances par l 'auteur de la
connais-sance de soi-meme (O pravoj elokvenciji, ili pobijanje paradoksa o elokvenciji to ih je iznio autor samospoznaje), 1703.
197
Dialogues sur I 'eloquence, Amste rdam, 1718, str. 90.
195

5.
STOLJEE PROSVJETITELJA I JEZIKA
18. STOLJEE
Vico: Nova znanost (La scienza nuova, 1725, 1744)
ROLLIN: Rasprava o obrazovanju: o nainu poduavanja i prouavanja
knjievnosti (Traite des etudes: de la maniere d'enseigner
et d'etudier les Belles-Lettres, 1726) Du MARSAI S: Rasprava o tropima (Traite des tropes, 1730) SHERIDAN: A
Course of Lectures on Elocution (1762) CAMPBELL: Philosophy of Rhetoric (1776)

U renesansno doba retorika je imala sredinje mjesto u intelektualnim, politikim i estetikim raspravama koje
su se bavile utvrivanjem ovjekova mjesta u svijetu: smije li on pretendirati na glavno mjesto, biti sreditem
svih preokupacija, ukratko, smije li zahtijevati odgovornost initelja i status etosa (to je bio "humanistiki" stav,
ali i katoliki u smislu koji mu daje Eraz-mo) ili pak mora biti skromniji i oslukivati Boju poruku, preputajui
mjesto ovoj ili onoj vrsti patosa (to je bio "protestantski" stav, koji je ubrzo preuzela i katolika
protureformacija)? U 17. stoljeu apsolutistika vlast vodi k postupnom slabljenju pojedinanog etosa, dok se
umnaaju dvorske retorike "fasade". No istodobno zbog politikog uloga tih retorika raste zanimanje za odnos
izmeu umijea privida i bitka ili zbilje u koju se to umijee uklapa. Senzibilnost i podruje patosa pokazuju se
tijesno povezanima s ureenom zbiljom kakvu nam predoava razum. tovie, pokazuje se da je jezina djelatnost najvanija toka izmeu tih dvaju podruja. Upravo e u tome smjeru prouavanja jezika kao mjesta na
kojemu se susreu srce i um krenuti 18. stoljee. To e stoljee biti "raciona listiko" jer e se razum poimati
kao logos uope, sposobnost izraavanja koja se razvija u jeziku i zahvaljujui njemu, nipoto ne iskljuujui
iskustvo ili osjeaje. Ovi potonji e, uostalom, dobivati na vanosti u drugoj polovini stoljea, usporedo s
profiliranjem estetike koju ve moemo nazvati "predromantiarskom".
U tome bi se kontekstu moglo pomisliti da e retorika kao savreno mjesto susreta jezika i os jeaja do ivjeti
izvanredan procvat. Ona ipak nee biti osobito popularna, a snait e je jedino tri velika autora koja emo
uskoro prouiti: Talijan Giambattista Vico, Francuz Cesar Chesneau Du Marsais i Skot George Campbell. Ipak,
ponajprije moramo razjasniti razloge toga relativnog slabljenja retorike. Prema tezi koju je uglavnom zastupao
Roland Barthes, to je slabljenje zapravo nastavak procesa zapoetog u renesansi, a koji se odlikuje promicanjem
nove vrijednosti - oitosti.
"Oitost je", pie Barthes, "samodostatna i ne treba joj (misli da joj ne treba) jezik, ili barem smatra da joj on
slui tek kao instrument, posredovanje, izraz. Ta se 'oitost' od 16. stoljea razvija u tri smjera: osobna oitost (u
protestantizmu), racionalna oitost (u kartezijanizmu) i osjetilna oitost (u empirizmu). Ako se i tolerira (u
isusovakome nauku), retorika vie nije logika, nego tek boja, ukras koji se pomno nadzire u ime
'prirodnosti'"'98.
Taj se Barthesov sud, koji dijeli Cha'im Perelman199, ipak mora iznijansi-rati. Ne moe se zanijekati da u 16.
stoljeu jaa osobna, a u 17. stoljeu racionalna i osjetilna oitost. No vidjeli smo da to nipoto ne spreava
prosperitet retorike. Kada je rije o osobnoj oitosti, ona ne samo da nije nespojiva s elokvencijom nego je,
naprotiv, u samome temelju "augustinovske" retorike koja je usreditena u etosu i prednost daje prirodnosti nad
tehnikom, vrednujui nadahnue i genij nautrb oponaanja (protestanti su vie ustrajali na prirodnom karakteru
uvjeravanja koje iz nje proizlazi, a katolici na nadahnuu). No pokazalo se da je uslijed protureformacije i
restauracije snanih monarhijskih vlasti osobna oitost u katolikoj Europi postupno izgubila svoje "graansko
pravo". Otada retorika vie nije bila u slubi ovjeka, nego vjere ili drave. Kada je pak rije o racionalnoj i
os jetilno j o itos ti, njihovo je promicanje retorici zadalo istu vrstu problema. Kao datosti koje nam se neodoljivo nameu, razum i iskustvo izravno konkuriraju, ali ne retorici (koja nastoji ostvariti upravo taj uinak kojim
god to sredstvom bilo, ukljuujui i oitost), nego individualnom karakteru, vlastitom izboru, mogunosti
pojedinanog
198

R. Barthes: "L'ancienne rhetorique ", Communications, 16, 1970, str. 192. 1,9 L 'empire rhetorique, Pariz, 1977, str. 21.

angamana; drugim rijeima, ponovo etikoj dimenziji osobne oitosti. Prema tome, retorika ne nestaje, ali
govori to ih ona proizvodi vie ne utvruju i ne brane osobne vrijednosti. Oni odraavaju, izraavaju ono to
diktira vlast, razum ili iskustvo. Dakle, upravo obezvreenje retorikog etosa uzrokuje relativno slabljenje
elokvencije. To e obezvreenje sve do kraja 18. stoljea biti sve naglaenije, jer je "moralni" kredit retorike
tijesno povezan, osobito u oima filozofa i ideologa Francuske revolucije, s "moralnim" kreditom Staroga
reima. Odvie vezana uz dvorski duh, retorika nee uspjeti, barem ne u francuskome obrazovanju, nadivjeti
Revoluciju. Bit e izbaena iz kolskih programa (sve do 1814. godine) u korist poduavanja knjievnosti.
Jezik vie nije vorite etikih ili vjerskih napetosti. On postaje sreditem, susretitem naih ideja i osjeta,
racionalnoga i iracionalnog. S jedne se strane naglaavaju njegovo osjetilno podrijetlo i osjeaji to ih prenosi, a
s druge se strane u jeziku nastoji uoiti neki red, nedodirljiva struktura. No taj e red uvijek pretpostavljati
prethodni nered, retoriku u sjeni gramatike, kao to primjeuje Michel Foucault:
"Oito je na koji se nain u klasino doba dijele znanosti o jeziku: sjedne strane retorika koja se
bavi figurama i tropima, odnosno nainom na koji se jezik uprostoruje u verbalnim znakovima; s druge strane
gramatika koja se bavi artikulacijom i poretkom, odnosno nainom na koji se analiza reprezentacije rasporeuje
u sukcesivni niz. Retorika definira prostornost prikaza kakva se rada s jezikom, gramatika za svaki jezik definira
poredak koji tu prostornost rasporeuje u vremenu. Upravo zbog toga... gramatika pretpostavlja retoriku
prirodu jezika, ak i onih najprimitivnijih i najspontanijih"200 .
No poistovjetiti retoriku 18. stoljea s prouavanjem prostornih temelja prikazivanja, ili logosa, ponovo bi
znailo previe je suziti. Jer, ak i ako "filozofski gramatiari" poput Du Marsaisa i imaju preteno prostoran ili

geometrijski pristup 201, vidjet emo da neki drugi autori, poput Vica, ustraju na vremenskoj ili povijesnoj
dimenziji. Znai, prouavanje retorike mijea se s prouavanjem geneze, povijesti, razvoja naina pisanja i
komuniciranja, pa
Prije vod citata preuze t iz: Foucault, Michel: Rijei i stvari, pre v. Sran Raheli, Golde n marke ting, Zagre b, 2002, str.
102-103 {pp. prev.).
201
Du Marsais nastoji objasniti razliite re torike figure "kao to su geometri dali pose bna imena razliitim vrstama kutova,
trokuta i geometrijskih figura" (Pre dgovor drugom iz danju Rasprave o tropima, ponovljeno iz danje , Pariz , 1977, str. 252).
200

moe ak i ponuditi globalno iitavanje ovjekove povijesti. S druge strane, retorika e takoer, osobito u
drugoj polovini 18. stoljea, iskoristiti pojavu estetike patosa ili osjeaja, usreditenu u ugodi, odnosno neugodi
to ih neki govor izaziva. Tu se retorika nee ponajprije definirati kao postupak jezine analize, nego kao nain
da se u jeziku uoe afekti. Filozof George Campbell bit e glavni predstavnik toga pristupa. Ipak, prije negoli se
vratimo na te tri linosti od velike vanosti za retoriku - Vica, Du Marsaisa i Campbella - spomenimo neke nove
debate u kojima se i ona pojavljuje.
1. Estetike i filozofije osjeaja
Budui da zanimanje pobuuju govori koji aficiraju senzibilnost, favorizira se prouavanje knjievnosti. Valja
oblikovati ukus poduavajui raznim odlikama koje su svojstvene razliitim stilov ima pisanja i knj ievn im
vrstama (pismo, dijalog, epopeja, komedija...). Nekoliko narataja profesora - Baltha-sar Gibert202, Charles
Rollin203, Charles Batteux204 i Jean-Baptiste Du Bos 205 u Francuskoj; Johann Gottlieb Heineccius206 i Johann
Christoph Gottsched207 u Njemakoj; John Lawson208 i Hugh Blair209 u Engleskoj - svjedoe o tom premjetanju
retorike prema knjievnosti. Dakako, ne zastupaju svi isto stajalite. Isprva se ini da klasicizam odnosi prevagu.
Autori poput Rollina i Batteuxa zagovaraju mjeru, dobar ukus i sklad koji, po njihovu miljenju, karakteriziraju
velika klas icistika djela. Stoga retorika kakvu poduava Rollin
Jugements des savants sur les auteurs qui ont traite de la rhetorique (Sudovi uenih ljudi o autorima koji su pisali o
retorici), 1703-1716; Rhetorique ou les regies de I 'eloquence (Retorika ili pravila elokvencije), 1730;
203
Traite des etudes: de la maniere d'enseigner et d'etudier les Belles-Lettres (Rasprava o uenju: o nainu poduavanja i prouavanja
knjievnosti), 1726.
204
Cours de Belles-Lettres ou principes de litterature (Predavanja iz knjievnosti ili knjievna naela), 1753; Des Beaux -Arts reduits a
un mime principe (O umjetnostima svedenima na isto naelo), 1747.
205
Reflexions critiques sur la poesie et la peinture (Kritika razmiljanja o pjesnitvu i slikarstvu), 1719.
206
Fundamenta styli cultioris, 1736.
207
Ausfuhrliche Redekunst, 1736.
208
Lectures Concerning Oratory, 1759.
209
Lectures on Rhetoric and Belles-Lettres, 1783.
202

u drugoj knjizi svoje Rasprave o uenju (1726) uglavnom poiva na itanju autora: "Ne itaju li se dobri pisci,
retorika postaje jalovom i nijemom znanou, a ovdje, ba kao i u svemu drugom, primjeri imaju mnogo veu
snagu od propisa... Cilj koji postavljamo u razredu kad je rije o retorici jest poduiti ih [uenike] da sami u
djelo provode zadana pravila, te da oponaaju predoene im obrasce"210.
No uskoro se protiv te klasicistike estetike razuma i oponaanja die opat Du Bos 211 koji zagovara primat
osjeaja i poziva da se govori "ne naelno, nego sukladno vlastitu razumijevanju"212 . Du Bosu e se pridruiti i
Diderot, za kojega je "jezik srca tisuu puta raznovrsniji od jezika uma i nemogue je pruiti pravila njegove
dijalekt ike"213 . U Njemakoj klasicistika i raciona listika retorika Johanna Christopha Gottscheda, profesora
poetike u Leipzigu koji se nadahnjuje filozofijom Christiana Wolffa, izaziva reakciju214 vicaraca Johanna
Jakoba Breitingera i Johanna Jacoba Bodmera, koji pak zagovaraju estetiku imaginacije i udesnog kao
posrednika izmeu genijalna stvaralatva i ureena oponaanja. Naposljetku njemaki pisac Lessing215 estoko
napada Gottscheda u ime singularnosti svijeta, ivota i osjeaja, dok u Italiji Cesare Beccaria216, Giuseppe
Baretti217 i Melchiore Cesarotti218 takoer pripremaju romantizam reagirajui na intelektualizam prosvjetitelja.
Upravo u Francuskoj taj intelektualizam ostaje najdulje i najdublje ukor ijenjen: nasu210

Traite des etudes: de lamaniere d'enseigner et d'etudier les Belles-Lettres, ponovljeno iz danje, Pariz, 1805, II, str. 2-3.
Usp. Jean-Baptiste Du Bos: Reflexions critiques sur lapoesie et sur lapeinture (1719), Charles Batteux: Des Beaux-Arts reduits a un
meme principe (1746), kao i kome ntare Luca Fe rrya u: Homo aestheticus, Pariz , 1990, str. 62 i dalje .
212
Reflexions critiques sur la poesie et sur la peinture, ponovljeno iz danje, Pariz, 1755, II, str. 371.
213
Lettres d Sophie Volland, ne datirano.
214
Manje -vie jasna re akcija. O toj de bati vidi Ernst Cassire r: La philosophic des Lumieres, ponovljeno iz danje , Pariz , 1966, str.
416-420.
211

215

Brie fe, die neuste Literatur betrefend, 1759-1765, XVII; Aesthetica (1750-1758) i DerLao-koon (1766): Lessing ondje definira
pjesmu kao "savreni osjetilni govor" kojim ne upravljaju "slikovna" ili "prostorna" pravila oponaanja, ne go pravila ivota,
djelovanja i strasti.
216
Ricerche intorno alia natura dello stile, 1770.
217
Discorso su Shakespeare e Voltaire, 1777.
218
Saggio sulla fdosofia delle lingue, 1775.

prot Du Bosovu miljenju, Etienne-Simon de Gamaches219 i Jean-Antoine Du Cerceau220 izjavljuju da francuski

jezik bolje od ijednoga drugog slijedi jasan i analitian misaoni poredak u prozi. Drugi jezici, poput talijanskog,
imaju tek mogunost iskoritavanja gipkosti pjesnikoga jezika.
Te rasprave, koje upriliuju odmjeravanje proze s poezijom, jasnoe i razuma s prirodnou i slobodom, na
kraju zapostavljaju retoriku, smatrajui je sofistikom i tehnikom, pa ona zapravo ne moe zadovoljiti ni jednu
ni drugu stranu. Meutim, uskoro e se pojaviti druge knjievne prakse, primjerice roman, koje e na nov nain
sjedinjavati jasnou i slobodu. Ipak, iako se retorika vie ne vrednuje kao u doba renesanse ili grke i rimske
antike, filozofi koji razmiljaju o vanosti osjeta i osjeaja, oni koje propitivanje ljudske svijesti odvodi daleko
od avenija razumijevanja, a prema putovima imaginacije, ale zbog slabljenja odreenih vrijednosti i stanovite
senzibilnosti koje su retorici bile priroene. Stoga zanos, patetika, a osobito uzvienost govora antikih
govornika zadivljuju engleskoga filozofa Davida Humea. U nevelikoj raspravi to je 1742. godine
posveuje Elokvenciji Hume smatra daje "stara elokvencija, to jest uzviena i strastvena elokvencija, mnogo
ispravnija od moderne, racionalne elokvencije koja se odvija kroz argumentaciju". Stil koji se danas obino
usvaja odgovara onome to su antiki mislioci nazivali "atikom elokvencijom", a ako nas ona i zadovoljava,
tvrdi Hume, to je zato to "ne posjedujemo iskustvo neega boljeg. Stari su mislioci imali iskustvo obiju
elokvencija te su usporedbom prednost davali onoj vrsti ije su nam tako hvaljene obrasce ostavili u zalog...
patetinoj i uzvienoj"221 . Taj pojam uzvienog, oito posuen iz retorike tradicije Pseudo Longinove knjige, u
drugoj polovini 18. stoljea zadobiva kljunu vanost. Kako pripovijedati priu o peenome konju?, pitat e
pisac Laurence Sterne u jednoj od onih neopisivih digresija koje tvore ivot i nazore gospodina Tristrama
Shandya (1767): "Umjesto da se sad razmeem silnom mudrou i na samome poetku pripovijedanja prie
izjavim kako podjela na poglavlja umiruje duh, pomae mati ili je potpiruje - pedeset takvih opih mjesta,
savreno pogodnih da ugase vatru na kojoj se moja ivotinja mora pei - ako doista elite saznati
9
0
1

Les agrements du langage (ari jezika), 1718.

Reflexions sur la poesie frangaise (Razmiljanja o francuskome pjesnitvu), 1730.
Essais esthetiques, pre v. Renee Bouve resse , ponovljeno iz danje, Pariz , 1973, str. 43-44.

kako se raspiruje vatra u Dijaninu hramu, itajte Longina, itajte ga do besvijesti, ak i ako nakon zadnjega
proitanog retka niste nita mudriji"222 .
Govor nije nuno umirujui, pomirljiv, namijenjen svianju ili laskanju. On moe izazvati i nelagodu, napetost,
pa ak i strah. Ne bi li razlikovao ta dva aspekta, engleski filozof Edmund Burke, estok kritiar prosvjetiteljskog racionalizma, predlae 1757. godine223 dublje utemeljenje razlike izmeu uzvienog i lijepog. Lijepo
pripada "klasinoj" estetici koju svi dijelimo. Uzvieno, naprotiv, pripada spontanosti osjeaja ili strasti; ono ne
implicira drutvenost, nego prvotni nagon za ouvanjem i strah od svega to nas nadilazi.
U Njemakoj Kant odlino ilustrira dvoznanost stava koji se krajem 18. stoljea razvija prema retorici. S jedne
se strane preuzimaju odreene vrijednosti i emocije koje su joj svojstvene; s druge se strane ona osuuje zbog
cinizma, laskanja, ukratko, zbog odsutnosti etosa. Tako se Kant slui uzvienim, koje poima kao provalu
beskonanosti u svijest, ne bi li objasnio sukob izmeu rasudne moi i imaginacije. Ta borba, kae on, moe biti
plodna jer nas tjera na razmiljanje, to jest na pronalaenje smisla, svrhe ondje gdje je razum ne vidi. No s druge
strane, iz obzira prema razumu, a osobito
222

Vies et opinions de Tristram Shandy, 1762, ponovljeno iz danje, Pariz, 1982, pre v. C. Mau-ron, 2.XLV, str. 263. (Citat u tekstu
pre ve den je s francuskoga. Iz vorni tekst glasi: "Is not this ten times be tte r than to set out dogmatically with a sente ntious parade of
wisdom, and telling the world a story of a roaste d horse - that chapte rs relie ve the mind - that they assist - or impose upon the
imagination - and that in a work of this dramatic cast they are as ne cessary as the shifting of scene s - with fifty othe r cold conceits,
enough to e xtinguish the fire which roaste d him? - O ! but to unde rstand this, which is a puff at the fire of Diana's temple - you must
read Longinus read away - if you are not a jot the wise r by re ading him the first time ove r - ne ve r fear - re ad him again..." (The Life
and Opinions of Tristram Shandy, Gentleman, http.V/www. gutenbe rg.org/e text/1079). Hrvatsko iz danje nudi slje de i prije vod, u
koje mu nema ni rije i o "konjskoj pee nci": "Nije li to dese t puta bolje nego poe ti s visine nekakvom nametljivom i razmetljivom
mudrou i mlatiti pre d svije tom praznu slamu - kako poglavlja umiruju duh kako potiu matu - ili utje u na nju - i kako su ona u
tom dramatinom djelu isto onako potre bna kao i mijenjanje priz ora na poz ornici - i uz pe de setak drugih glupih besmislica proliti
vie tinte ne go to bi tre balo vode da se ugasi vatra koja bi se rasplamsala kad bismo upalili svu tu praznu slamu? - Oh! da biste to
raz umjeli, to je prosto puhanje u vatru u Dianinu hramu, - morate itati Longina - uporno itati - ako pak ne budete ni za jotu
pame tniji kad ga proitate prvi put - ne plaite se - itajte ga iznova...", pre v. Franjo Hartl, Naklada Lje vak, Zagre b, 2004, str.
259-260, op. prev.).

223

A Philosophical Enquiry into the Origin of our Ideas of the Sublime and Beautiful.

moralu univerzalistikoga tipa, Kant svodi retoriku dimenziju uzvienog na najmanju moguu mjeru. Kada se
u borbu razuma i imaginacije ukljui elokvencija, ona to ini na nelegitiman nain, jer obavlja zadatak koji
normalno pripada razumu. Kant smatra da po svaku cijenu valja pripaziti da u kotacu s imaginacijom "osjetilni
prikaz" "ne nadmudri i ne zaplete" razum: "Moram priznati, da mi je lijepa pjesma uvijek bila ist uitak, dok je
itanje govora najboljih rimskih pukih ili sadanjih parlamentarnih ili propovjedni kih govornika uvijek bilo
pomijeano s neugodnim osjeajem neodobravanja podmukle umjetnosti, koja ljude kao strojeve umije da
navede na neki sud u vanim stvarima, koji kod njih kraj mirna razmiljanja mora izgubi ti svaku vanost.
Rjeitost i blagoglagoljivost (zajedno retorika) pripadaju lijepoj umjetnosti, ali govornika umjetnost (ars
oratorio) kao umjetnost, da se slabostima ljudi posluimo u svoje svrhe (ma kako one bile dobronamjerne ili i
zaista dobre), nije vrijedna nikakvoga tovanja"224.
Nee svi filozof i 18. stoljea iskazivati jednak prezir prema retorici. Moralno omalovaena, stisnuta u kut
suparnitvom izmeu patosa i logosa, elok vencija zas igurno ima potekoa s ouvanjem svoje specifinos ti i
samooiv-ljavanjem. No pogledajmo kako usprkos svemu u tome uspijeva preko djela Vica, Du Marsaisa i
Campbella.
2. Nova znanost Giambattiste Vica (1668-1744)
Giambattista Vico, profesor retorike na Napulj skom sveuilitu, vie od dvadeset godina pisao je i prepravljao
svoje ivotno djelo, Naela nove znanosti: o zajednikoj prirodi nacija (prva verzija potjee iz 1725. godine, a
pos ljednja iz 1744). Iako veini suvremenika nepoznat, Vico je jedan od najveih mislilaca 18. stoljea, ne samo
kao glavni pretea filozofija povijesti nego i zato to na posve originalan nain u svoju filozofiju ukljuuje
retoriku. On predlae da se "geometrijska" racionalnost "kartezijanaca" zamijeni novom, povijesno-poetinom
znanou, koja "u prirodi ljudskih stvari" uoava "duhovni jezik, zajedn iki svim nacijama"225. Daleko od toga
da se odlikuje po224

Prije vod citata preuze t iz: Kant, Immanuel: Kritika rasudne snage, pre v. Viktor D. Sonnen-feld, Kultura, Zagre b, 1957, 53, str.
167 (op. prev.).
Prije vod citata preuze t iz: Vico, Giambattista: Naela nove znanosti: o zajednikoj prirodi nacija, pre v. Tatjana Vujasinovi-Roi i

223

Sanja Roi, Naprije d, Zagre b, 1982,1. knjiga, II. odsjek, XXI. poglavlje, str. 85 (op. prev.).

sebnom gramatikom ili vokabularom, taj se jezik istie svojom osjetilnom, imaginacijskom i stvaralakom
snagom. On je posredovanje zahvaljujui kojemu ljudi grade, poimaju i mijenjaju drutveni ivot, to se uvijek
ini uz brojne prilagodbe, potrese ili iznalaske. Tako se slijed tvorevina senzibilnosti, imaginacije, a tek onda i
razuma, iitava i odvija u jezinoj djelatnosti. Ta je djelatnost isprva bila poesis, stvaralatvo, pa upravo
povijesti toga stvaralatva valja ui u trag. Drugim rijeima, referentni okvir, iitavanje to ga nudi Vico nije
vie geometrija sa svojim "pasivnim" oitostima, nego povijest i simbolike strukture to ih ona iznjedruje.
Tropi, to jest promjene i tvorevine znaenja, u tome su smislu prvotni i zato bi se morali nazivati "pravima":
"[...] pokazalo se da su svi tropi (koji se svode na ova etiri), za koje je do sada smatrano da su pronalasci
pisaca, predstavljali nuan nain saobraanja svih prvih pjesnikih nacija, i da su u svom nastanku posjedovali
svu svoju uroenu tonost. Ali kad su kasnije, s veom obuhvatnou ljudskog uma, otkrivene rijei za
apstraktne oblike, ili rodovi koji su obuhvaali njihove vrste, ili koji su tvorili dijelove njihovim cjelinama, tada
je govor prvobitnih nacija postao prenesen. I tako se poinju ispravljati one dvije zajednike greke
gra-matiara: da je govor proznih pisaca ispravan, a govor pjesnika neispravan, te da je najprije nastao govor u
prozi, a kasnije u stihu"226.
Nadahnjujui se nizozemskim retoriarom Vossiusom, koji je pak, kao to smo vidjeli227, tu podjelu preuzeo od
Ramus a, Vico razliku je etiri os novna tropa: metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju. Podsjeamo
da metafora nekoj rijei pridaje novi smisao igrajui na slinost izmeu dvaju predmeta, da metonimija stvara
smisao prelazei s uzroka na posljedicu ili obrnuto, da se sinegdohom obavlja prelazak s cjeline na dio ili
obrnuto, dok ironija neku stvar povezuje s njezinom suprotnou. Originalnost Vicova pristupa tim etirima
vrstama tropa poiva na injenici da on zahvaljujui njima definira novu logiku, logiku povijesti. Temeljni
zakoni logosa ovdje se prvi put stavljaju u slubu vremena, postajanja, povijesti, a tranziciju osigurava upravo
retorika kao znanost nestalnosti i kontingencije. Svaki od gore definirana etiri tropa odgovara jednom od etiri
velika razdoblja u ljudskoj povijesti. U prvome razdoblju, tzv. dobu bogova, ovjek izlazi iz bestijalnos ti prvim
izumom, prvim stvaranjem smisla, pripisivanjem tijela i vol je prirodni m elementima
Isto, II. knjiga, II. odsje k, II. poglavlje, V, str. 165 (op. prev.). Usp. str. 109-111 i 119.

(vjetru, gromu, kii...). Svojom osjetilnom pojavom ti elementi nalikuju tjelesnoj snazi. Dakle, prva
antropomorfna tvorevina - stvaranje "bogova" na sliku ovjeka koji se, dakako, jo nije promiljao kao ovjek bila je metaforina. Drugo razdoblje, tzv. doba junaka, odgovara trenutku kada ovjek utvruje prave initelje,
sudionike ili uzroke dogaaja. On to vie ne ini zahvaljujui osjeaju, ali jo ne pribjegava ni razumu,
nego zamilja odlike junaka ili aristokrata kakve nam, primjerice, prikazuje Homer. Metonimijom, dakle,
odnosno zamiljanjem hijerarhije izmeu uzroka i posljedica rijetki pojedinci, hrabriji ili snaniji od drugih,
tijekom te druge etape stjeu ljudski lik. Tree razdoblje, tzv. ljudsko doba, poopuje na sve pojedince ono to je
dotad bilo namijenjeno samo nekima. Sada razum konstituira ovjeka u njegovoj univerzalnosti. Dolazi, dakle,
do sinegdohe, odnosno irenja dijela na cjelinu, jednoga elementa na ukupnost, uza zahtjev za ravnopravnim
tretiranjem i jednakou svih pojedinaca. Po Vicovu miljenju, rimsko je pravo jedan od ponajboljih primjera
toga zahtjeva.
Kako u tim trima razdobljima ne prepoznati izraz patetike, etike i logike dimenzije retorike? No u vrijeme
kada pie Vico, civilizacija dosee i etvrtu etapu, prag na kojemu razmiljanje i apstrakcija odnose pobjedu nad
osjetilima i imaginacijom. Proza zamjenjuje poeziju. ovjek vie ne stvara nova znaenja, nego osigurava
svakodnevno upravljanje vlastitim interesima, to jest ve utvrenim, sedimentiranim znaenjima, i to esto
nautrb vjerskih, aristokratskih ili demokratskih vrijednosti. To je razdoblje ironije, obr ata ili inve rzije
nekadanjih vrijednosti. Michel Meyer uoava: "Kod ironije moda najvie zbunjuje injenica da za razliku od
preostalih triju figura ona nije temeljno jezina. Metafora, metonimija ili sinegdoha ne mogu se shvaati
doslovno: Richard nije lav, jer je ovjek. No u reenici 'Ba lukavo!'jedino zahvaljujui kontekstu moemo rei
da govornik misli upravo suprotno"228. Stadij ironije zapravo odgovara razdoblju apstrakcije, formalizma, kada
jezik i retorika vie nemaju svoju pravu ulogu sjedinjavanja senzibilnosti, imaginacije i razuma zahvaljujui
onomu to Vico naziva zdravim razumom. U kratkom tekstu naslovljenom Il metodo degli studi del nos tro
tempo (1708) Vico izraava veliko aljenje zbog slabljenja retorike, osobito njezine etike dimenzije. Dananja
je omladina, pie on, izgubila smisao za smotrenost u graanskome ivotu, sposobnost prilagodbe, ali i
preruavanja, koritenja
228

Questions de rhetorique, Pariz , 1993, str. 101-102.

prilike te jasnog odluivanja. Ipak, savjeti to ih dijeli svojim studentima u Napulju ne ograniavaju se na etiku.
Njegova predavanja iz retorike, Insti-lutiones oratoriae (1711), kritiziraju suhoparnost francuskoga klasicizma i
istrauju baroknu struju "konceptizma", o kojoj smo ve govorili229 . Upravo povezujui, poput konceptista,
naizgled oprene ili proturjene pojmove, pokree se ingenium, a ne metodini duh. Na tu temu Vico napada
Dominiquea Bouhoursa, jednog od glavnih predstavnika francuskoga klasicizma: niemu ne slui razlikovanje
ili podjela argumenta; valja ih, naprotiv, povezivati i dovoditi u odnos, ne samo radi stvaranja novih opih
mjesta nego i radi oivljavanja zdravoga razuma. "Neki veoma ueni anonimni Talijan, komentirajui knjigu ne
manje anonimna francuskoga autora [Bouhoursa], svodi sve topose na dva glavna: lano koje se doima istinitim
te istinito koje se doima lanim. Prvomu pripisuje sva obiljeja izvuena iz slinosti i oblikovana simbolikim
figurama, a drugomu sva obiljeja koja proizlaze iz onoga to ne pripada zdravome razumu, to jest koja
proizlaze iz paradoksa. No na alost toga tako velikog autora, ne bih se s time sloio, jer je nain otkrivanja
istinitoga i lijepog jedan, kako putem simbola tako i putem paradoksa"230.
Vidimo kako se u Vicovoj retorikoj filozofiji susreu etika, estetika i logika. On kritizira njihov raspad,
prozaian moral svojega doba, klasicizam koji vlada u umjetnostima, okrivljujui za to stanje stvari uspon
znanja koje sjecka, rastavlja i analizira. Alternativa, koja se, dakako, nadahnjuje retorikom, jest uspostava
naega znanja, naih vrijednosti i ukusa, i to postupno, metodom pokuaja i pogreaka: "Metoda koi inventivne
duhove; zbog brige o istini, ona unitava znatielju. Da bi izotrila um, geometrija se ne smije poimati
metodino, nego se mora otkrivati i primjenjivati na ingeniozan nain, u okviru mnotva raznovrsnih i razliitih
iskustava. Stoga tvrdim da se ne smije poimati analitino, nego sintetino; kao to demonstracije izvodimo
meusobno povezujui elemente, nemojmo otkrivati istine, nego ih stvarajmo, to jest gradimo umom"231.
Rije je o teoriji verum et factum convertuntur: "istinito je ono to je u injeno". Tom teorijom Vico reafirmira
retoriko podrijetlo spoznaje: um ne treba djelovati analitiki, nego genetiki, s uzroka na posljedicu; on isti229

Usp. str. 129-131.

Institutiones oratoriae, ponovljeno iz danje , Napulj, 1989, str. 295.
231
Deltalorum sapientia, Opere, I, str. 185, citirao Moonley, nav. dj., str. 153.
230

nitim smatra samo ono to sam stvara tijekom neke povijesti, nekog procesa uvjeravanja u koji se ukljuuju i
igra strasti, varijabilnos t os jeaja, raznolikost oblika i relativnost sadraja. Hegel e poslije rei da je "racionalno

ono to je realno" i da se "ljudsko djelovanje na najvii nain ostvaruje u izrazu, odnosno u govoru"232. Ipak,
valja uoiti da povijest ovdje zadobiva temeljni-ju dimenziju od retorike. Dok potonja slui tematiziranju
razliitih imbenika koji se ukljuuju u proces determinacije znaenja, povijest odraava sam razvoj tih
imbenika, kao i napetosti koje se meu njima raaju. Vico, dakle, ne gaji iluzije: "proza" je danas odnijela
pobjedu nad "poezijom", vie nije vrijeme za retoriku, nego za egzaktne znanosti i geometrijsku metodu. Doba
retorike je minulo. No kao to pie Michel Meyer, "velik problem to ga taj posljednji stadij stvara, ba kao i
apsolutni duh kod Hegela, jest injenica da on simbolizira kraj retorike iako je i sam utjelovljen u jednoj
retorikoj figuri i zahvaljujui njoj kao da se proklamirano prevladavanje (retorike zamke) pokazuje
nemoguim. Retorika koja razotkriva retoriku trebala bi je jednom za svagda dokinuti, no ona je, zapravo,
neprestano produljuje"233 .
3. Rasprava o tropima Cesara Chesneaua Du Marsaisa (1676-1756)
Du Marsaisovu Raspravu o tropima (1730) mogli bismo smatrati amblemom velikog pokreta filozofa,
gramatiara i ideologa 18. stoljea koji smatraju da se misao razvija iz jezika. Gramatiar Cesar Chesneau Du
Marsais, kojemu su Diderot i D'Alembert povjerili sastavljanje gramatikih natuknica za Enciklopediju (to je
nakon Du Marsaisove smrti nastavio Nicolas Beauzee), "opoj gramatici", to jest svojoj jezinoj teoriji, pristupa
kao to je Ramus pristupao dijalektici. Pod izgovorom da je obnavlja i vraa joj dijelove to ih je retorika
nepravedno prisvojila, on dijalektiku zapravo "retorizira". I kao stoje Ramus "retorizirao" dijalektiku pridodajui
joj inventio i dispositio, Du Marsais u sredite svoje jezine teorije smjeta pojam tropa. Tropom pritom naziva
posebnu vrstu figura koja mijenja vlastito znaenje rijei, kao primjerice u rijei "lav", koja se moe rabiti za
oznaavanje hrabra ovjeka, iako
Estetika, I, c. III, B, II, 3. (Be ogradsko iz danje donosi slje de i prije vod Nikole Petrovia: "[...] ono to ovek u svome najdubljem
jezgru jeste, to se ostvaruje tek njegovim delanjem, a delanje , blagodare i svome duhovnom poreklu, z adobija svoju najve u jasnost
i odre enost je dino u duhovnome iz razu, to jest u govoru", BIGZ, Be ograd, 1975, str. 217. op. prev.).
233
Questions de rhetorique, nav. dj., str. 101.
232

ti pravom smislu oznaava afriku ivotinju. Ta se definicija tropu, koja je, uostalom, posve u skladu s
tradicijom, moe uiniti trivijalnom. Ipak, mimo injenica da Du Marsais tropu pridaje toliku vanost u gradnji
misli veoma je bitna ne samo za povijest retorike nego i za povijest misli uope. Kao dostojan predstavnik
svojega stoljea, Du Marsais popularizira ideju prema kojoj se misao, znaenja koja proizvodimo, raaju u
jeziku i razvijaju s njim. Rijei, dakle, ne slue samo za prikazivanje ve uoblienih ideja; one samim nainom
uporabe sudjeluju u gradnji smisla. Jezik, dakle, proizvodi i oblikuje nae misli, zbog ega figurama (iz
latinskog figuro, oblikovati) moemo nazivati osobite naine ili oblike to ih "smilja" govor, ponekad i mimo
nae volje, ne bi li izrazio neto to inae ne bi bilo lako izraziti. Vidimo da retorika ima vanu ulogu u tome
novom poimanju misli, usreditenom u njezinoj genezi u jeziku i kroz jezik. Jer: retorike figure, ti os obiti
jezini izrazi koji se rabe za stvaranje odreenog uinka na sluateljstvo, uvijek su zauzimale vano mjesto u
umijeu uvjeravanja, osobito u dijelu posveenom nainu izraavanja, odnosno elocutiu. U tome je kontekstu
zanimljivo pratiti evoluciju pojma figure od poetaka pa sve do Du Marsaisa, ne bismo li shvatili u kojoj je
mjeri taj pojam kod njega dobio originalan, "filozofskiji" smisao.
Od Cicerona i Kvintilijana definicija figura i one posebne vrste figura koju nazivamo tropima upisivala se u
okvire konkretne uporabe u retorici, zato to je ukljuivala govornika (etos), sluateljstvo (patos) i
govor (logos). Figura je tako oznaavala svaki uinak govora to bi ga na sluateljstvo proizveo govornik
sluei se pojmovima ili argumentima na neuobiajen, nepredvien nain, koji odstupa od uvrijeene uporabe.
Kada, primjerice, govornik iznenada prekine miran i staloen govor ne bi li zazvao Boga (Oh, Gospode, zar si ti
tako htio?), on iznenauje sluatelje odmiui se od uvrijeene uporabe i ostvarujui figuru koja se, ve prema
gleditu, moe nazvati interoga-cijom, apostrofom ili pak epifonemom (sentencioznim usklikom). Ovdje nije
toliko vano popisati sve one stotine figura to su ih neki retori ponekad razlikovali koliko shvatiti neka osnovna
klasifikacijska naela koja su se odrala stoljeima. Prva velika razdioba koja je opstala poiva na razlici
izmeu grae govora, njegova sadraja i zbilje to je opisuje. Graa su govora rijei i redoslijed kojim se niu.
Otuda proizlaze figure rijei, vezane za zvunost jezika, te figure konstrukcije, vezane za poredak u reenici.
Sadraj govora ine argumenti i znaenja to ih mobilizira govornik u namjeri da uvjeri sluateljstvo. Brojni
pomaci smisla do kojih tada dolazi (pretjerivanje, usporedba...) nazivaju se figurama smisla. Naposljetku,
govornik moe ciljati i na izvanjski kontekst svojega govora te na zbilju to je taj govor opisuje, stvarajui figure
misli (opis, alegorija, ironija...). Ta prva velika podjela, prisutna u veini vanih klasinih rasprava, smjeta,
znai, figure u ve jasno zadane okvire u kojima jezik (koji se poima u svojoj tvarnosti), misao (koja se smatra
jezinim sadrajem) i, naposljetku, izvanjska zbilja zauzimaju tono odreena mjesta koja se
meusobno razlikuju. To, meut im, nije slu aj s drugom velikom razdiobom koju smo batinili iz tradicije, a
koja razlikuje trope i figure, jer su ovdje, kao to emo vidjeti, zbilja, jezik i misao mnogo tjenje povezani.
Kvintilijan govori o tropu kada govornik pribjegava izdvojenoj rijei ("taj je ovjek kralj" u smislu "taj je ovjek
moan"), a o figuri kada pribjegava cijelom izrazu ili nainu govorenja uope ("Od svih on je najmoniji"
hiperbola je, ili pretjerivanje, kao figura smisla, a inverzija kao figura konstrukcije). No to se tono razumijeva

pod sintagmom "cijeli izraz"? Kako odrediti udaljava li se govornik od uvrijeene uporabe ili ne kada
promatramo "cijeli izraz"? U kojoj mjeri valja voditi rauna o kontekstu, rjeniku, afektivnom stanju
sluateljstva itd.? Ovdje figura, za razliku od tropa, prelazi granice svojega podruja i zalazi u moral, estetiku,
ps iholog iju itd. Vidjeli smo234, uostalom, da do toga "prelijevanja" dolazi ve u srednjem vijeku, kada je
prouavanje figura, iako se vezivalo uz gramatiku, vodilo rauna o psihoafektivnom kontekstu govora, osobito
o osjeajima koji su se povezivali s razliitim nainima izraavanja. Prouavanje tropa je, naprotiv, i dalje bilo
preteno tehnike prirode, izravnije povezano s radom na jednoj rijei ili jednome konceptu, jer je kod ovoga
pomaka smisla u pitanju samo jedan pojam. Stoga je prouavanje tropa ostalo izvan razmiljanja o afektima i
moralu i razvijalo se u relativno uskim okvirima dijalektike, ili logike. Vidjeli smo235 da su ga prije svega
prouavali Ramus u 16. i Vossius u 17. stoljeu. Obojica su uoila etiri glavna tropa koja se, po njihovu
miljenju, vezuju za etiri naina meusobnog povezivanja znaenja ili unapreivanja neke spoznaje. Oni
smatraju da odnosi kauzalnosti (uzrok-posljedica) i predikacije (subjekt-atribut) definiraju najopenitiji od svih
tropa: metonimiju. Odnos inkluzije (cjelina-dio) definira sinegdohu, odnos intersekcije ili komparacije
determinira metaforu, dok odnos opozicije odreuje ironiju. Na ovim se retorikim podjelama zasniva,
234
235

Usp. str. 69-70, 99, 114-115.

Usp. str. 109-111 i 119.

dakle, prava pravcata logika - log ika ident iteta i razlike, bliskos ti i slinos ti, to e je u 20. stoljeu razviti
Roman Jakobson i Kenneth Burke. No vratimo li se na drugo gledite, ono koje figurom
smatra svaki neuobiajen nain izraavanja, uoit emo da je krajem 17. stoljea, zahvaljujui Bernardu Lamyu,
uspostavljena jo jedna tradicija. Po Lamyevu miljenju, figure su mnogo openitije i temeljnije od tropa jer se
pojavljuju im se izraavamo na prirodan, neposredan nain koji ne determinira naa inteligencija ili volja, nego
ono to se dogaa u naemu tijelu. Raanje misli u jeziku i kroz jezik ovdje, dakle, see i dublje od neodreenih
log ikih naela - sve do naega osjetilnog, afek-tivnog i strastvenog odnosa sa svijetom. U tome e pitanju
Rousseau, kao to pretpostavljamo, s uitkom razvijati i podravati Lamyeve ideje, no ovaj potonji ima i mnogo
drugih uenika, esto diskretnijih, poput Rollina.
Kada je rije o Du Marsaisu, sada moemo odmjeriti svu teinu odluke koju stavlja preda se pristupaju i na svoj
nain problematici geneze prenesenog jezika. Hoe li prednost dati logikom usmjerenju ili osjeajnoj perspektivi, logosu ili patosul Sama injenica da se radije usredotouje na trope negoli na figure upuuje da se
odluuje za logos. Ipak, on nikada nee uspjeti potpuno proistiti jezik niti se osloboditi Lamyeva nasljea. Ve
na prvim stranicama rasprave Du Marsais napada Lamya i Rollina, iako ih ne imenuje, kritizirajui njihovu
definiciju figure: "Obino se kae da su figure... stanoviti naini izraavanja koji se po neemu odmiu od
uvrijeena i obina naina govorenja... a to ne znai nita drugo nego da su figure naini govorenja koji su
odmaknuti od neprenesenih naina govorenja; jednom rijeju, figure su figure, a nisu sve ono to nije figur a"236.
Du Marsais s pravom preispituje logiku Lamyeve definicije, ali ne vidi -ili ne eli vidjeti - da Lamy zapravo
cilja na afektivno stanje subjekta: da bi proizvelo figure, to stanje mora biti "odmaknuto od uvrijeena i obina
naina bivanja, odmaknuto od spokoja", to jest mora biti strastveno. Du Marsais, zapravo, ni sam nije daleko od
takva gledita. Izvor i naelo razliitih prenesenih znaenja neke rijei, priznaje on, jest "veza izmeu sporednih
ide ja te rijei"237 , koja ne ovisi ni o kakvu racionalnom poretku utvrenom jednom za svagda, nego proizlazi iz
"razliitih okolnosti koje nas ude i, u konanici, "iz strasti i afekata". No kako u tim uvjetima racionalno
utemeljiti podjelu prene236
237

Rasprava o tropima, I, 1, 1.
Isto, 1,7, 1.

senih jezinih uporaba? "Budui da su figure tek naini govorenja koji imaju osobit karakter kojemu je dano i
ime... oito je da emo, budemo li prouavali svaki od tih naina i davali im zasebna imena, imati velik broj
figura"238. Stoga se "osobe kojima se ta zapaanja uine odvie apstraktnima ili u praksi nekorisnima mogu
zadovoljiti time da na primjerima osjete razliku koja postoji meu tropima"239 . Iako su Du Marsaisu poznati
Ramusovi i Vossiusovi pokuaji uspostave sistematike ili logike u proizvodnji smisla, on im se ne priklanja240,
odvie svjestan uloge to je u tome procesu ima raznolikost senzibilnos ti. Ipak, trop je za analizu i klasifikaciju
podatniji od figure. Ako figure i jesu tek "misli izgovorene na osobit nain,... u tropima postoji neka opa
promjena ili razlika koja ih ini tropima i razlikuje od figura: ta promjena poiva na injenici da se nekoj rijei
pripisuje znaenje koje ba i nije njezino vlastito znaenje"241 . Upravo je trop, dakle, taj koji u jednoj
rijei ostvaruje prelazak s vlastitog na preneseno znaenje. Za neki smisao kaemo daje vlastit kada
predstavlja prvo znaenje rijei, to jest kada oznaava ono za to je u poetku odabran. Rije vatra je,
primjerice, u poetku odabrana da oznaava ono to gori. Smisao postaje prenesen kada govorimo o vatri nekog

pogleda, neke imaginacije itd. Polazei odatle, Du Marsaisu nije teko istaknuti veliku raznolikost moguih
odmaka smisla od poetnoga, vlastitog smisla. Najopenitiji od svih tropa, onaj koji ukljuuje sve ostale, jest
metonimija242 ili transpozicija jednog imena drugim (posljedica za uzrok, dio za cjelinu itd.). Takav nain
supstitucije omoguava, dakako, brojna premjetanja smisla. Metonimija, primjerice, moe pribjegavati ne samo
uzroku kao posljedici ili obrnuto nego i sadratelju* (contenani) kao sadraju (contenu), imenu mjesta kao
samome predmetu, znaku kao oznaenoj stvari, apstraktnom imenu kao konkretnom, dijelovima tijela kao
osjeajima koji su s njima povezani, imenu vlasnika kue kao samoj kui, antecedensu kao konzekvensu itd.
238

Isto, II, 22.

Isto, 11,21.
240
Isto.
241
Isto, I, 4.
242
Isto, I, 2,2.
* "Sadr atelj" u openitom smislu onoga to nosi, dri na okupu odre eni sadraj, bila to obina posuda, ambala a ili, u jeziku,
forma, izraz (op. prev.).
239

Ipak, usprkos tomu pokuaju strukturiranja Du Marsais teko moe zaboraviti probleme to ih stvara njegov
pojam vlastitog smisla, a osobito pitanje podrijetla rijei ili vlastitih imena. U tome pitanju on kao da se lomi
izmeu racionalizma svoje gramatike i empirijskog temelja svoje spoznajne teorije. Pod utjecajem Lockea
priznaje da sve nae ideje, spoznaje, pa tako i jezik koji ih izraava, potjeu iz osjeta. No ba kao Locke, koji
estoko kritizira retoriku, ni on ne moe prihvatiti da ti osjeti u sebi nose i udio sporednog, lanog, varavog, koji
se jo odraava na razini jezika. Taj stav nije osobito originalan, ali upuuje na stanovit hijazam izmeu
empirista i raciona lista. Empiristi poput Lockea "racionalisti" su po tome to u elji da usidre logos u osjetu
nastoje iz njega ukloniti sve retorike "obmane". Racionalisti poput Malebranchea ili Leibniza "senzualisti" su
po tome to sidrei logos u razumu, priznaju da ga osjet otvara prema "retorikome" svijetu kontingencije i
slobode243.
Time se ve nasluuje da problemi jezine geneze i strukture nee u Francuskoj uzdrmati samo uzak krug
"filozofa gramatiara". Kao i za vladavine Luja XIV. oni e i dalje prenositi drutvene i politike uloge.
Smatrati, kao to to ini Du Marsais, da je razvojno naelo jezika umnaanje znaenja dodijeljenih istoj rijei
istodobno znai postavljati pitanje uzroka toga razvoja: da li ovjek iri, zamjenjuje, obre, povezuje prva
znaenja rijei zato da ispravno izrazi svoju misao ili to ini ve prema svojim osjetima, dojmovima, tovie,
etikim i politikim odlukama? Je li do uspostave jezika dolo racionalnim putem, ili su se slijedile prvotne
ovjekove strasti i prirodne potrebe? Sjedne strane, "metafiziari" poput Du Marsaisa244, Beauzeea245 , u
odreenoj mjeri i Turgota246, zastupaju tezu o razvoju jezika u skladu s univerzalnim i racionalnim poretkom
ljudskog uma. S druge strane, "mehanicistika" struja okuplja sve one koji smatraju da se jezik pojavljuje i
razvija ovisno o "mehanicistiU tome duhu Leibniz nasuprot Lockeu brani "korisnost" re torike je r ona, po njegovim rije ima, omoguuje da istina bude
"jasna i dirljiva" (Novi ogledi o ljudskom razumu, III, IO , 34).
Logique et principe de grammaire (Gramatika logika i naela). Dje lo je objavljeno 1769. godine , odnosno trinaest godina nakon
Du Marsaisove smrti.
245
Grammaire generale (Opa gramatika), 1767.
246
Reflexions sur les langues (Razmiljanja o jezicima), 1751; natuknica Etymologie (Etimologija) u Enciklopediji. O Turgotovoj
ambivalenciji te openito o rasprama vez anim za formiranje i pore dak jezika u doba klasicizma, usp. Jean-Pie rre Seris: Langages et
machines d l'dge classique, Pariz , 1995.
243

244

kom", "nunom" ili "prirodnom" ulanavanju primljenih osjeta. Ogled o egipatskim hijeroglifima (1742)
engleskoga vikara Williama Wartburtona, koji je na francuski preveden i objavljen 1744. godine, prvi usmjerava
pozornost na povijesnu evoluciju jezinih znakova i njezinu povezanost s drutvenim aspektom. Egipatsko je
pismo, objanjava Wartburton, od figurativnog postupno postalo simbolino zato to su vanjski uvjeti, naini na
koje se egipatskim drutvom upravljalo, s vremenom evoluirali. U Francuskoj se Condillac 247 ubrzo namee kao
predvodnik "mehanicistike" struje, oko koje gravitiraju, ili e gravitirati, opat Noel Antoine Pluche248,
Maupertuis 249, Charles de Brasses250, a donekle i Antoine Court de Gebelin251 . Rousseau pak ne dijeli uvijek
"optimizam "mehanicista". U Ogledu o podrijetlu jezika (1781) on izjavljuje da u prvim ovjekovim afektima i
potrebama ne uoava nikakvo prirodno naelo pomirenja koje naginje drutvenosti i jeziku. "Prirodni uinak
prvih potreba bio je udaljavanje, a ne zbliavanje ljudi"252. Dakle, ljude na razgovor i usavravanje njihove
drutvenosti nisu nagnali osjeti, kao to smatraju "me-hanicisti", a jo manje razum ili logika, kao to misle
"gramatiari metafizi-ari". Za roenje jezika su, uz osjete, bile potrebne i stanovite strasti, poput ljubavi ili
mrnje, kojima se napaja retorika: "kako bismo dirnuli u neko mlado srce, kako bismo otjerali nepravednog

napadaa, priroda diktira naglaske, povike, jadikovke; eto, to su najstarije nastale rijei, i zbog toga su prvi
jezici bili pjevni i strastveni prije nego to e postati jednostavni i metodini"253 .
No onkraj nijansi to ih uvodi Rousseau valja uoiti da raspra izmeu "metafiziara" i "mehanicista"
o formiranju jezika implicira jednu drugu ras247

Essai sur l 'origine des connaissances humaines (Esej opodrijetlu ljudskih spoznaja), 1746.
Mecanique des langues (Mehanika jezika), 1751.
249
Reflexions philosophiques sur l 'origine des langues et signification des mots (Filozofska razmiljanja o podrijetlu jezika i znaenju
rijei), 1755.
250 p ra i(g d e ia formation mecanique des langues (Rasprava o mehanikom formiranju jezika), 1765.
251
Monde primitif analyse et compare avec le monde moderne, considere dans l 'histoire natu-relle de la parole (Primitivni svijet,
analiziran i usporeen s modernim svijetom, te promatran kroz prirodnu povijest govora), 1772. O Ge belinovoj dvoznanosti usp.
Je an-Pie rre Se ris, nav. dj.
252
Ogled o podrijetlu jezika, pre v. Valentina Otmai, Demetra, Zagre b, 2006, II, str. 49 (op. prev.).
253
Isto, str. 49-50 (op. prev.).
248

pru, onu o poretku jezine djelatnosti, koja ima neto politikiji zadah. Naime, gramatiari metafiziari poput
Du Marsaisa, a jo vie Beauzea, smatraju da je mogue doprijeti do univerzalnih mehanizama kojima gradimo
govore i stvaramo razliita znaenja. Stoga, onkraj mnotva reeninih sklopova i brojnih inverzija na koje
posvuda nailazimo govorni proces slijedi samo jedan racionalni poredak. Time se obznanjuje "revolucionarna"
ideja prema kojoj se jezini poredak pokorava novootkrivenome poretku, univerzalnoj racionalnosti, pozvanoj
da prosvijetli sve narode i nacije. Taj izravni ili "analitiki" poredak slijedi svaka misao koja se za prevoenje
svojih argumenata u rijei ispravno rastavlja na elemente. Za razliku od mnogih drugih jezika francuski prirodno
usvaja taj poredak (initelj, radnja, osjeaj) i stoga je neprijeporno nadmoan sa stajalita jasnoe i tonosti. Ova
se potonja teza, koju su ve zastupali Louis Meigret u renesansi i Louis Le Laboureur u 17. stoljeu, kod Du
Marsaisa zatjee izmeu redaka, ali je zato izravnije brane Nicolas Beauzee254 i opat Thoulier d'Olivet255. U
tome kontekstu, dakle, ne treba uditi to se duhovi "raspaljuju". To stremljenje iznova otkrivenoga racionalnog
poretka k univerzalnom sadri neto subverzivno, revolucionarno. On se s jedne strane suprotstavlja uvrijeenoj
uporabi koju je svojedobno zastupao akademik Vaugelas, dostojan predstavnik monarhijskoga poretka, jer je tu
uporabu utvrdio "najzdraviji dio dvora". S druge se strane suprotstavlja "poretku interesa ljudskoga duha", kako
ga naziva Charles Batteux, koji time ne oznaava samo nae ideje, nego i njima pridruene osjeaje i strasti256.
Ukratko, poredak logosa na dobrom je putu da pomete sve pred sobom, dvorsku "praksu" kao i "nunosti"
strasti. Filozof Diderot toga se plai, pa trai srednji put izmeu te univerzalnosti logosa i prirodnosti patosa. Ne
slijedi li poredak jezine djelatnosti, pita on, genetski poredak usvajanja osjeta?2 " No uz pomo Revolucije na
kraju pobjedu odnos i najradikalnija teza, teza gramatiara filozofa o univerzalnosti logosa. Godine 1784.
Antoine Rivarol izjavljuje u Raspravi o univerzalnosti francuskoga jezika (1784): "Francuska
Grammaire generale (Opa gramatika), 1161.
Remarques sur la langue francaise par Monsieur I 'abbe d 'Olivet (Opaske opata d 'Oliveta o francuskom jeziku), 1771.
256
Traite de la construction oratoire (Rasprava o govornikoj gradnji), 1763; Nouvel examen du prejuge sur Vinve rsion (Preispitivanje
predrasude o inverziji), 1767.
257
Lettre sur les sourds et muets (Pismo o gluhima i nijemima), 1751.
254
255

je sintaksa postojana. Odatle proizlazi ta udesna jasnoa, vjeni temelj naega jezika: ono to nije jasno nije
francusko; ono to nije jasno englesko je, talijansko, grko ili latinsko"258. Ta je "pobjeda" odluujui zaokret u
povijesti retorike, na to upuuje i Francoise Douay: "Popularnost te gramatike teorije koja uspijeva istodobno
podilaziti domoljublju, razumu i ljubavi prema postojanosti objanjava kako je mogue da se u vrijeme
Francuske revolucije, kada je elokvencija za govornicama, u skuptini ili tijekom pobune u punome zamahu,
paradoksalno donese odluka o izbacivanju retorike iz obrazovnoga programa tzv. sredinjih kola* (nacrti
Condorcet 1792. i Lakanal 1794, zakoni Daunou 1795)... Retorika mora ustupiti mjesto novoj znanosti o jeziku,
opoj i obrazlobenoj gramatici"259.
4. Retorika u Engleskoj i Filozofija retorike Georgea Campbella (1719-1796)
Ipak, dok na Starome kontinentu popisivanje tropa i figura, racionalno prouavanje gramatikih struktura jezika
i traganje za logikom ili sistematizacijom znaenjskih uinaka navode ideologe Francuske revolucije na izbacivanje retorike iz obrazovnih programa, u Engleskoj i Sjedinjenim Dravama praktina ili primijenjena retorika
cvjeta vie nego ikad. Kolonijalna ekspanzija i liberalna vlada pogoduju drutvenoj mobilnosti. U tome
kontekstu mnoge retorike rasprave izrijekom se ne namjenjuju pojanjavanju misaonih ili jezinih zakonitosti,
nego konkretnom uenju umijea javnoga govorenja, ostavljanja dobroga dojma, pa ak i stvaranja karijere.
Kako govoriti u drutvu, kamo usmjeravati pogled, kako gestikulirati, drati glavu, naglaavati reenice,
intonirati glas; vladanje, priroeno ili steeno, svim tim tehnikama u anglosaksonskoj kulturi trajno postaje

temeljnim sredstvom drutvenoga promaknua, a time i jedan od razvojnih imbenika zemlje. U tim se okvirima
razvija elokucijska retorika, usreditena u gestikuliranju i izgovoru. Ta struja
258

Discours sur Vuniversalite de la langue francaise, 1784, 65, citirao Scaglione , nav. dj., str. 275.
* Sre dinje kole ili "ecoles centrale s" otvaraju se u Francuskoj krajem 18. stoljea (tonije, 1795. usvajanjem Daunouova zakona)
za obraz ovanje drugoga stupnja (sre dnja kola). U svakome se de partmanu tada otvara po je dna sre dinja kola. Danas one imaju
status visokokolske ustanove (grande e cole ) i formiraju inenje re (op. prev.).
259
F. Douay, nav. dj., str. 24-25.

svakako batini poneto iz ramistike tradicije, koja kao da je retoriku svela na elokvenciju i izgovor, iako ne
proizlazi iz nje u potpunosti, jer su ramistike rasprave prije svega posveene prouavanju stila, tropa i figura.
Elokucij-ska retorika korijene vue i iz barokne estetike, koja je naglasak istodobno stavljala na osjetilnu snagu
jezika, osobito u propovijedanju, te na njegovu integracijsku vrijednost, kao to je bio sluaj s dvorskim
retorikama. Tako se kao referencije na podruju govornikoga djelovanja u Francuskoj pojavljuju isusovac
Louis de Cressoles 260 i protestantski pastor Michel Le Faucheur26', a u Engleskoj John Bulwer i njegova
rasprava o Chirologii ili "retorici ruke" (1644). U 18. su stoljeu glavni predstavnici te elokucijske struje
Thomas Sheridan (Courses of Lectures on Elocution, 1762), John Walkers (Elements of Elocution, 1781), James
Burgh (Essay on the Art of Speaking, 1762) te Gilbert Austin (Chironomia, or a Treatise on Rhetorical
Delivery, 1806). Svi oni poduavaju u sredinama u kojima je za uspjeh potrebno osloboditi se lokalnoga
naglaska: Sheridan, Walkers i Aus tin profesori su u Dublinu, dok James Burgh predaje u predgrau Londona.
Sheridan i Walkers ujedno su i kazalini ljudi koji, uostalom, pripadaju suparnikim trupama262. Oni se,
meutim, slau daje kazalite, koje mladim uenicima stalno prua najbolje obrasce i pr imjere elokvencije,
veoma vano za usvajanje umijea dobroga govorenja.263 Austin e pak izumiti sustav znakova koji se upisuje
uz rub govornikova teksta ne bi li ga uputio na kretnje koje mora initi dok ita govor264.
Iako, kao to vidimo, anglosaksonska kultura prednost daje praktinom aspektu retorike, neki se mislioc i i dalje
bave teorijskim problemima uvjeravanja, a osobito se propituju, na liniji empiristikih preokupacija, o prirodi
osjeaja prihvaanja odreenih manje-vie os jetilnih o itosti. Nakon Du Marsaisa ovdje otkrivamo drugi aspekt
tradicije koja poiva na ukorijenjeno-sti jezika u iskustvu, na pomirenju logosa i patosa - tradiciji koja je, kao
to smo vidjeli, korijene potraila u 17. stoljeu, koliko na empiristikoj strani
260

Vacationes autumnales, 1620.

Traite de I 'action de l 'orateur, ou de la prononciation et du geste (Rasprava o djelovanju govornika ili o izgovoru i gesti), 1657.
Usp. W. S. Howell: Eighteenth-Century British Logic and Rhetoric, Princeton, 1971, str. 248.
263
Isto, str. 219.
264
Usp. Conle y, nav. dj., str. 238.
261
262

(Bacon, Hobbes, Locke) toliko i na onoj racionalistikoj (Descartes, Port--Royal, Lamy). Ta tradicija, dakle, nije
isto anglosaksonska. U 18. je stoljeu jedan od njezinih glavnih nastavljaa francuski isusovac Claude Buffter,
autor Rasprave o elokvenciji (Traite de I'eloquence, 1728). Po Buffierovu miljenju - i u tome se on slae s
Lockeom - spoznaju je mogue utemeljiti na iskustvu, tvrdei pritom da ono vjerno odraava zbiljnost stvari.
Mogue je, dakle, biti empiristom, a da se vrijednost istinitosti jezika ne dovodi u pitanje, ba kao ni naa
sposobnost otkrivanja zbilje. Ulog nije samo filozofski: Buffier surauje na sastavljanju isusovakoga
rjenika Journal de Trevoux koji se glasno protivi prevelikoj slobodi, relativizmu, pa ak i skepticizmu novih
filozofa. Buffierov se utjecaj upravo i osjea najvie u kotskoj, gdje jaa struja iji e osnovni cilj biti
supr otstavljanje "radika lnih" empirijskih filozofija poput Humeove relativizmu i skepticizmu. Naime, u ime
iskustvene raznovrsnosti te filozofije u pitanje se dovode sva velika naela razuma, morala i vjere, to pogoduje
raspadu kranske vjere na brojne sekte. Protiv toga relativizma die se, dakle, kotska struja filozofije zdravoga
razuma, preteno se nadahnjujui djelom Thomasa Reida Essays on the Intellectual Powers of Man (1785).
Meutim, i retorika sudjeluje u toj borbi izmeu skepticizma i umjerenog empirizma. Naime, profesori retorike
prije svega ele se sluiti svojim umijeem u praktine i konstruktivne svrhe, a ne za podrivanje spoznajnih
temelja: odgoj naroda i poduka kako da se on uzdigne u drutvu za sobom povlae obranu vjere od napada
skeptika. Meu tim profesorima retorike najglasovitiji je, ujedno i najsvjesniji filozofskih uloga toga nacrta,
kotski filozof George Campbell. U djelu Filozofija retorike (1776) Campbell prua dodatnu potvrdu injenici
da, suprotno onomu to tvrde Barthes i Perel-man265, "oitost" nipoto ne ini retoriku zastarjelom, barem ne u
o ima (vjerski ili filozofski) angairanih retoriara poput samoga Campbella. Oitost je posljednja utvrda,
krajnje mjerilo protiv skeptike dekonstrukcije i vano je da govornik ovlada svim njezinim mogunostima, jer
upravo osjeaj o itosti pogoduje uvjeravanju266 . U tu svrhu valja pokrenuti, umom okupiti istine to ih prihvaa
"zdrav razum". One nisu iskljuivo "logike" ili "filozofske", poput samospoznaje ili spoznaje drugog, nego su i
"psiholoke" te "moralne", poput opaanja tuega karaktera, tumaenja njegova vladanja i si. Nema

265
266

Usp. str. 198 i dalje.

Philosophy of Rhetoric, M l 6 , 1, 5.

ni govora o nametanju teze silogistikom demonstracijom ili o prisiljavanju sluatelja na bilo koji nain; prije
valja nastojati u njemu izazvati trenutaan osjeaj koji povezuje razumijevanje i ugodu. Privilegirane
vrijednosti, dakle, nisu toliko jasnoa i istoa jezika koliko njegova ivost, sposobnost da energino
sluateljstvu prenese osjeaj oitosti to ga govornik po svojemu miljenju dijeli s auditorijem i koj i eli proiriti
na druge argumente.
Podsjetimo da je primarni Campbellov cilj suprotstavljanje skepticizmu i relativizmu. No kako im moe
umaknuti ako osjeaj oitosti to ga stvaraju rijei u konanici ovisi o njihovoj ivosti i energinosti? Da bi
umaknuo skepticizmu, da bi sauvao koliko je to mogue vrijednost istine u osjeaju oitosti, Campbell
razlikuje dvije vrste govora: povjesniarov i pjesnikov. Neosporno je da pjesnikov jezik moe priskrbiti osjeaj
oitosti, a da se pritom niim ne implicira istinitost njegova predmeta. "Oitost" svojstvenu toj vrsti govora
Campbell naziva "vjerodostojnou" (plausibilite), jer ona samo odraava "prirodni sjaj" predmeta koji
opisujemo, ne izjanjavajui se o njegovu postojanju ili zbiljnosti. No postoji i drugi nain stvaranja oitosti,
koji je "posve neovisan o prvome". To je nain kojemu uglavnom pribjegava povjesniar kada se za utvrivanje
neke injenice slui cijelim nizom drugih injenica koje su s njom u vie-manje nunim odnosima. Koliina tih
drugih injenica, kao i stupanj nunosti njihovih odnosa, odreuju tako ono to Campbell naziva "vjerojatnou"
govora. Ta vjerojatnost ne ovisi o izdvojenoj injenici ili predmetu, nego izraava vrstou i nunost mree
odnosa to je govornik stvara oko toga predmeta - mree koja e nas, ako je uistinu suvisla, naposljetku uvjeriti
u stvarno postojanje ili istinitost predmeta.
"Neko pripovijedanje [primjerice poetiko] moe posjedovati svojstvo vjerodostojnosti u najveoj moguoj
mjeri, ak i ako ga smatramo nevjerojatnim, ili ako znamo da nije istinito. Vjerojatnost je [naprotiv] snop svjetla
to ga na predmet bacaju dokazi koje opravdano nazivamo oitostima, [dok] je vjerojatnost prirodan sjaj koji
izvire izravno iz predmeta. Prvo od tih dvaju svojstava povjesniarova je, a drugo pjesnikova svrha. Svaka od
njih moe biti ispunjena... druga openito nije inferiorna prvoj"267.
Campbell, zagovornik "vjere" i "zdravoga razuma", priznaje, dakle, postojanje i legitimnost "pjesnikih govora"
koji su lani, ali vjerodostoj267

Isto, I, 7, 5. Usp. takoe r W. S. Howell: Eighteenth- Century British Logic and Rhetoric, nav. dj., str. 594.

ni. Time je priznat temeljno subjektivni status prihvaanja nekoga govora. Zahvaljujui tome moemo pojmiti
stanje duha koje objedinjuje trojicu velikih retoriara 18. stoljea usprkos razlikama koje ih dijele. Du Marsais
jasno privilegira logos, gramatike oblike i strukture jezika. No on to ini ne bi li objasnio genezu, formiranje
smisla. Prava ga retorika zanima manje od prelaska vlastitog na preneseno znaenje, to jest razliitih
premjetanja misli u rijeima i zahva ljuju i njima. Campbe ll pak prednos t daje patosu, tonije, iskustvu. No
poput Du Marsaisa on ne vjeruje u "gotova", ve utvrena iskustva: oitost se ne nudi osjetilima ili razumu kao
izvanjski predmet. Ona doputa da joj govornik prie, da je utvrdi, i to pristupom "povjesniara" ili "pjesnika",
to jest ciljajui na vjerojatnost ili vjerodostojnost svojega govora; na njegovu nunost ili emotivni naboj. Vico,
napokon, smatra da su se patos i logos postupno razvijali ne bi li naposljetku zadobili oblike koje imaju i danas
(desenzibilizacija, racionalizacija i prozaino vienje svijeta), na kraju povijesnoga procesa koji upravo i poiva
na retorikim borbama i postupnim uvjeravanjima.
Jezik, dakle, sada vie ne definira, kao u 17. stoljeu, njegova mo prikazivanja, nego mo djelovanja, bilo
racionalno (na sam smisao), bilo patetiki (na nau senzibilnost), ili jednostavno zbiljski (kroz povijest). Govor
se vie ne definira kao slika naih misli, nego kao stvaranje, postizanje uinaka smisla, kao i uinaka na naa
osjetila. Na filozofskoj razini to dovodi do temeljite promjene odnosa prema svijetu, drugome i samome sebi.
Posve besmislenom postaje zamisao prema kojoj tim trima pitanjima moemo pristupiti izvana, a da ona pritom
ne aficiraju ni nas ni na predmet. Vie ne vrijedi klas icistika poslovica da najbolje moe uvjeriti istina sama.
Tu oitost, koja je po Barthe-sovu i Perelmanovu miljenju istisnula retoriku, zapravo je istisnula retorika, ili
njome nadahnuta razmiljanja. Retorika, koju su porazile opa gramatika, filozofije pov ijesti, empirizam, a
uskoro e i romantizam, svejedno namee novu filozofsku i epistemoloku paradigmu, paradigmu (jezine)
interakcije "subjekta", ali ne samo sa svojim predmetom prouavanja ("svijetom") nego i sa sluateljstvom
kojemu on to prouavanje i namjenjuje ("drugi"). Poinje novo doba, doba sumnje i hermeneutike, koje e,
uostalom, i navesti filozofa 20. stoljea da iznova prisvoji podruje retorike.

7.
DEVETNAESTO STOLJEE IZMEU IDEOLOGIJE I FILOZOFIJE
19. STOLJEE
WHAT ELY: Elements of Rhetoric (1828)
FONT ANIER: Govorne figure (Les figures du discours, 1821-1830)
SCHOPENHAUER: Eristische Dialektik oder die Kunst, Recht zu behalten
(Eristika dijalektika. Umijee kako uvijek biti u pravu,
1830-1831)
NIET ZSCHE: Predavanja iz povijesti retorike (1869-1873)
1. Retorike ideologije
ini se da su logos i patos skrenuli u smjerovima koji ne pogoduju izravno retorici, nego stvaranju misaonih
sustava koji rehabilitiraju discipline poput povijesti (u sluaju Hegelove filozofije) ili pjesnitva (romantizam).
Drugim rijeima, logos i patos as se sagledavaju s obzirom na genezu i povijesni razvoj, as s obzirom na
poetiku povezanost i stapanje, ali vie ne s tehnikog aspekta, to jest kao da su dijelovi retorikoga umijea ili
ins trumenti persuazivnoga nacrta. Kada bismo trebali potraiti prave razloge te devalor izacije retorike u korist
povijesti ili pjesnitva, morali bismo se vratiti na kraj renesanse, u vrijeme kada retorika gubi status uzviena
umijea, kada se elokvencija, liena etike dimenzije, svodi na umijee sluenja monicima (barokne retorike)
ili prevoenja Svetoga pisma (protestantske retorike). U 19. e stoljeu to slabljenje retorike biti jo izraenije.
No istodobno dolazi i do reakcije na ekscese Francuske revolucije i Napoleonova osvajanja, do obnove
"klasinih", katolikih, konzervativnih vrijednosti, koje su sve to na europskome kontinentu ostaje od
retorikog etosa.
Poetkom 19. stoljea retorika je, dakle, na Starome kontinentu tijesno povezana s ideologijom Staroga reima i
obranom kranske vjere. Suoeni s republikanskom konfuzijom, a postupno i s romantiarskim idealom onoga
organskog "veliko sve", nekoliko katolikih retora die se u obranu otmjenosti, uglaenosti, uzvienosti i
klasicizma, koji se tradicionalno povezuju s retorikom. Godine 1777. budui kardinal Jean Siffrein Maury
u Raspravi o propovijednoj elokvenciji (Discours sur I'eloquence de la chaire) izjavljuje da "moramo iznova
postati apostolima elimo li biti govornici"268 . U vrijeme restauracije kler opetovano izraava aljenje
zbog Propasti elokvencije u Francuskoj, osobito propovijedne (La decadence de I 'eloquence en France, et en
particulier 1'eloquence de la chaire) - naslov je to to ga Etien-ne Antoine de Boulogne, biskup u Troyeu, daje
svojoj Povijesti elokvencije (Histoire de I'eloquence), objavljenoj 1818. godine. "Nae najstranije nevolje", pie
on, "uzrokovalo je nekoliko jezinih pogreaka... ako se i moe biti elokventnijim od Bossueta i Fenelona, onda
se to moe jedino oponaajui ih"269 . Temu iskvarenosti elokvencije, koja see jo od antikoga Rima, kada se
oplakivala "zdrava" retorika koju na najvioj razini prakticiraju dravne ustanove, reaktualizirali su jo
renesansni humanisti, a zatim i protureforma-cijski u itelji - prvi pozivanjem na povratak antikim vrlinama i
znanjima, a drugi eljom da obnove autentinost kranske vjere, ali (zahva ljuju i karakteristinome
premjetanju) i apsolutni autoritet pape te monarhija koje ga podravaju. Poetkom 19. stoljea retoriki
nostalgian kao da nastavljaju taj politiko-vjerski ideal. irom Europe prirunici iznose klasina retorika naela, bilo daje rije o djelu Candidatus rhetoricae isusovca Jouvancya, iju je Drubu papa netom rehabilitirao,
o vie puta pretisnutoj Rollinovoj Raspravi o uenju ili pak o "novim" prirunicima Thomasa Ewinga270,
Alexandera Ja-miesona271 i Joseph-Victora Le Clerca. Potonji u predgovoru svoje Nove [ !] retorike (1823)
pie: "Prva nam je zadaa bila da se pokorimo skromnosti i jednostavnosti... Grke i rimske retore prenijeli smo
s tonou koja se lako
268

III, 197, citirao F. P. Bowman: Le discours sur I'eloquence sacree a I'epoque romantique, ene va, 1980, str. 37.
Usp. str. 27 i 21 spomenute knjige ; citirao Bowman, nav. dj., str. 17.
270 p r i nc ipi es of Elocution, 1815.
271
Grammar of Rhetoric and Polite Literature, 1818.
269

moe provjeriti kod naih uzora"272 . Ta nostalgija za klasinim autorima pridonosi i produbljivanju spoznaja o
antikim tekstovima. O tome svjedoe Grki retori213 (1832-1836) Christiana Walza, Sustavni pregled retorike
Grka i Rimljana21* (1885) Richarda Volkmana, minuciozna studija o Aristotelovoj Retorici215 autora Edwarda
Mereditha Copea sa Sveuilita u Cambridgeu, kao i povijesno-filoloka analiza vanih pojmova Aristotelove
retorike autora Alberta Edouarda Chaigneta, rektora Akademije u Potiersu276. Upravo je u Francuskoj, kako se
ini, slika retorike uvelike obiljeena ideologijama i politikom. Zahvaljujui gorljivosti Victora Hugoa
romantizam e, iako je isprva monarhistiki orijentiran, prijei u tabor liberala i republikanaca i estoko napasti
retoriku koja se poima kao umijee dvoranina, to znai da se vezuje uz rojaliste. Naime, 1856. godine Hugo
u Kontemplacijama doista objavljuje rat:
"Boileau zakrguta; rekoh mu: Tiina, bivi! U oluju kriknuh povicima: Rat retorici i mir sintaksi! Plane tada
cijela devedeset trea. Stane podrhtavat Atos, i itos, i patos."211
Uoimo da se Hugo ovdje ne obruava na retoriku openito, nego na njezinu ideoloki obiljeenu
karikaturu: itos (odnosno etos) i patos rimuju se s izvansvjetskom vrstinom i nepominou planine Atos.
Obruavajui se na njih, potresajui utogljenu krutost klasicizma (koji utjelovljuje Boileau278), Hugo zapravo
afirmira vlastiti politiki stav, odnosno suprotstavljanje vrijed272

Nouvelle rhetorique extraite des meilleurs ecrivains anciens et modernes, ponovljeno iz danje, Pariz , 1835, str. vi.
Rhetores Graeci, 1832-1836.
Die Rhetorik der Griechen undRomer in Systematischer Ubersicht, 1885.
275
The Rhetoric of Aristotle with a Commentary, 1877.
276
La rhetorique et son histoire (Retorika i njezina povijest), 1888.
277
Contemplations, I, VII (iz vorni tekst glasi: Boileau grinca de s dents ; je lui dis : Ci-devant, I Silence ! e t je criai dans la foudre e t le
ve nt: / Guerre a la rhetorique et paix a la syntaxe ! I Et tout quatre -vingt-treize e clata. Sur leur axe , / On vit tremble r Vathos,
Vithos e t le pathos., op. prev.).
278
Kao branitelj "starih" pisaca nautrb "mode rnih" Boile au je z a romantiare postao sinonimom klasicizma protiv kojega se valja
boriti. Vidjeli smo, me utim, daje kao zagovornik sr
273
274

nostima Staroga reima. On napada retoriku kakva se u 19. stoljeu zamilja u Francuskoj, a ne umijee
uvjeravanja uope. Povijest toga umijea pokazuje nam da ono u svojoj biti nije nimalo nespojivo s
romantiarskim duhom. Prisjetimo se, primjerice, Pseudo Longinove rasprave O uzvienom119, traginog poziva
Juana Huartea na prirodnost i unutarnji ivot280, baroknu sklonost prema imaginaciji i ingeniumum, znai, svih
tih brojnih retorikih obiljeja koja su u posvemanjem skladu s romantizmom.
Povratak "republikanske" politike bit e, dakle, za retoriku poguban, jer e je Jules Ferry izbaciti iz obrazovnih
programa 1885. godine i na njezino mjesto uvesti Povijest grke, latinske i francuske knjievnosti. Polemike
koje e us lijediti tim su zanimljivije to pod krinkom opreke izmeu klasicizma i relativizma obnavljaju
napetost izmeu etikog i logikog poimanja retorike. U uvodu svojega kapitalnog djela Retorika i njezina
povijest (1888) Chaignet izraava aljenje zbog Ferryeve reforme: "Priznajem da mi se ta promjena ini aljenja
vrijednom... U njoj ak vidim opasnost za opu kulturu omladine, kao i za razvijanje te odravanje klas inog
ukusa i francuskoga duha... Povijest svakako nije ta koja e potaknuti i ojaati smisao za lijepo, oblikovati ukus,
poduiti razabiranju neprikladnih i udovinih oblika"282. Doista, ini se da povijest knjievnosti podupire
naelo, to ga zagovara Sainte-Beuve, "relativnosti ukusa i lijepoga u knjievnosti... G. Taine, iji neosporan dar
oito uiva u pretjerivanju, dodatno je zaotrio ta naela pojanjavajui njihove posljedice. Prema njegovu
miljenju, svaki uzrast, svaka rasa, svaki narod ima vlastiti ideal ljepote koji je istinska ljepota. Svaki pojedinac
ima pravo posjedovati svoj ideal i mijenjati ga deset puta dnevno... Te doktrine... zapravo su tek navala povijesti
u podruje ideja, pobjeda injenice nad razumom koji je njezin zakon i uzrok..."283. Chaignetovo je miljenje
posve opreno "sofistikoj" i "makijavelistikoj" tradiciji, etosu shvaenom kao sposobnost angamana i
politike intrige. On, naprotiv, poduku iz elokvencije smatra
ca, a ne pravila, pobornik prirodnosti, a ne dvorske uporabe , mnogo blii "romantizmu" (ante litteram) nego dvorskome klasicizmu.
279
Usp. str. 57-58, 94, 106.
280
Usp. str. 95.
281
Usp. str. 122.
282
La rhetorique et son histoire, Pariz , 1888, str. VII-IX.
283
Isto, str. XI1I-XV.

racionalnost i sklonost prema univerzalnom. Uostalom, taj ideal, pojanjava on, i nije nespojiv s Francuskom
revolucijom u mjeri u kojoj i ona sama moe biti utvrdom protiv okolnoga relativizma: "Da! Klasino je
obrazovanje napajalo i odgajalo francuski duh, omoguujui osmiljavanje i ostvarivanje Revolucije. Moda e
je neko praktinije obrazovanje, vie usmjereno na injenice, skrenuti s puta, iz temelja iskvariti, pa ak i
unititi"284 .

Naposljetku, zanimljivo je primijetiti da je stanje u Engleskoj i Sjedinjenim Dravama upravo suprotno stanju
na europskome kontinentu. Ondje se retorika, naime, vezuje uz demokratsku politiku raspravu, uzdizanje i promaknue pojedinca u raznim drutvenim krugovima, njegovu obranu ako je optuenik, pa ak i uz izraavanje
njegovih najintimnijih osjeaja. Da se posluimo izrazom Thomasa Sheridana, jednog od predstavnika
elokucijske retorike iz 18. stoljea, govorniko umijee omoguuje da svatko iznese figuru razmjernu vlastitim
sposobnostima285. Parlamentarna se elokvencija, to umijee raspravljanja na velikim zasjedanjima, poduava i u
svojoj povijesnoj specifinosti odraava ak i na najviim razinama, o emu svjedoe Prirunik parlamentarne
prakse (1800), to ga Thomas Jefferson objavljuje malo prije nego to e postati treim predsjednikom
SAD-a286, te O usporednim elementima i dunostima grke i amerike elokvencije (1834) Thomasa Smi-tha
Grimkea287. Uos talom, estim amerikim predsjednikom postat e 1825. godine John Quincy Adams, profesor
retorike na Harvardu. Da bismo objasnili taj obrat vrijednosti u odnosu na kontinentalnu Europu, morat emo se
vratiti na razliku izmeu protestantske i katolike retorike. Tonije, na raskol do kojega je dolo u trenutku kada
se katolika retorika u duhu proturefor-macije udruila s katolikim monarhijskim reimima, dok je
anglosaksonska tradicija prednost davala osobnome iskustvu, dakle elokuciji i gestikulaciji koje ne nastoje
toliko zadiviti i nametnuti koliko uvjeriti i "zapaliti" osobe, smatrajui ih ravnopravnima.
Isto, str. XXV. Za pre gle d rasprava koje e uslije diti nakon Chaigne tova uple tanja usp. Fu-maroli, nav. dj., str. 5-8.
Citirao Howell, Eighteenth- Century..., nav. dj., str. 219.
286 ^ Manual of Parliamentary Practice, 1800.
287
Oration on the Comparativ Elements and Dutys of Grecian and American Eloquence, 1834. Za poslje dnje dvije refe rencije usp.
Douay, nav. dj.
284
285

2. Retorike filozofije
Ako, dakle, i moemo govoriti o svojevrsnom povratku etosa u 19. stoljeu, ili tonije, o prevrednovanju
retorikih vrijednosti - koje su as "konzervativne", as "progresistike" - u odreenim sredinama, ipak ne treba
smetnuti s uma da na podruju filozofije i ideja u sreditu razmiljanja ostaje sinteza patosa i logosa, savez
senzibilnosti i racionalnosti. Taj savez, dakako, ide u brojnim smjerovima, ali bismo mogli izdvojiti dva u
kojima uloga retorike nije zanemariva.
Na jednoj je strani hermeneutika tradicija, koja povezuje receptivnost i racionalnost u svrhu tumaenja,
dokuivanja namjere, i to ne samo vjerskih tekstova nego i openitije, svakoga oblika izraavanja i
komuniciranja. U uem smislu tu tradiciju zastupaju autori poput Schleiermachera, Schopen-hauera i
Nietzschea. No u irem smislu moemo im pridruiti i Pierrea Fon-taniera. Na drugoj je strani anglosaksonska
tradicija empiristike psihologije, koja vjerno nastavlja projekt istraivanja osjetilne geneze ideja. I tu retorika
obogauje rasprave, isprva dosta klasino, nadovezujui se na razmiljanja iz 18. stoljea (Whately, Bain), a
zatim i origina lnije, zahva ljuju i novi m razmiljanjima Spencera i Danvina o ovjekovoj evoluciji.
a) Hermeneutika tradicija
Hermeneutika tradicija u 19. stoljeu glavne nastavljae pronalazi u Njemakoj, poevi od filozofa i teologa
Friedricha Ernsta Davida Schleiermachera288. On eksploatira tipino protestantsku zamisao prema kojoj se
ovjek, koji je u izravnoj vezi s Bogom, mora sluiti i razumom i senzibilnou ne bi li proniknuo u tajnu Boje
poruke. Razmiljanje, kultura, ali i otroumnost te receptivnost svakoga pojedinca jedini mogu objelodaniti
znaenja to ga u sebi nosi neki sveti tekst. Jo u 16. stoljeu Ramus je upozoravao na vanost retorikih
funkcija inventia, odnosno racionalnog otkrivanja istina, i elocutia, odnosno osjetljivosti prema razliitim
izraajnim obl icima. Premjetaju i prvu iz retorike u dijalekt iku, Ramus je te dvije funkcije svakako htio korjenito razdvojiti, ali to razdvajanje retoriari dugorono nisu prihvatili. No hermeneutika tradicija ipak
preuzima injenicu da su, kao to kae Schlei-ermacher, itanje tek
sta i traganje za njegovim skrivenim smislom "dijaloReden uber die Religion, 1799.

ki postupci"289 u kojima se istine ne nadaju same od sebe, nego se postupno grade sukladno naemu
razumijevanju, ili usvajanju, afektivnog odnosa koji autora poruke vezuje uz njezin sadraj i kontekst.
Schopenhauer prvi primjenjuje taj novi nain itanja, ne samo na svete tekstove nego i na svaki oblik
izraavanja i komunikacije. To se itanje sada naziva Eristikom dijalektikom ili Umijeem kako uvijek biti u
pravu (1830--1831). Iza objektivne istine nekoga govora, koja se ini njegovim prvim ulogom, nazire se druga,
mnogo vanija svrha, a to je vrijednost koju e taj govor zadobiti u glavama onih koji ga sluaju ili mu se
supr otstavljaju. Taje vrijednost pravi pokazatelj argumentacijske snage, ali i volje koja argumentacijom
upravlja. Stupanj vitalnosti nekoga bia mjeri se jainom te volje koja uvijek nastoji nametnuti svoj zakon:
"Zbog toga se u nama javlja maksima: usprotiviti se argumentu protivnika ak i onda kada izgleda da je ispravan

i kada pobija na dokaz... Na taj se nain uzajamno potpomau slabost naega intelekta i izvitoperenost nae
volje"290 .
Odatle proizlazi da retor ne smije zanemariti nijednu strategiju koja vodi k pobjedi. Kada, primjerice,
"primijetimo da je protivnik nadmoan i da neemo biti u pravu, treba prijei na razinu osobnoga, vrijeati, biti
grub... da se nekako napadne njegova osobnost... To je, umjesto poziva snagama duha, poziv snagama tijela ili
ivotinjskom u ovjeku. To je pravilo veoma omiljeno, pa se zato esto primjenjuje"291 .
Friedrich Nietzsche se u vezi s tim pitanjem ne udaljava od Schopen-hauera. Predavanja to ih dri u Baselu na
temu Podrijetla jezika (1869-1870), Povijesti elokvencije i Stare retorike (1872-1873) rehabilitiraju
odmjeravanje snaga tijekom procesa uvjeravanja. Iz toga sukoba volja kao pobjednici izlaze oni govori koji
stjeu vrijednost "dokaza" ili "istine". Govor moe izvrtati zbilju, iskrivljavati znaenja, prilagoavati pojmove,
obrtati vrijednosti, ali uvijek e moi, nametne li se, svojim autoritetom prikriti sve te promjene. No istodobno
e zadrati njihov trag: "to je dakle istina? Pokretna vojska metafora, metonimija, antropomorfizama.
Ukratko: zbroj ljudskih odnosa, koji
289

F. Schleie rmache r: Samtliche Werke, Be rlin, 1834-1862, 13, str. 248, citirao G. Ue ding, B. Steinbrink, J. B. Me tzler: Grundriss der
Rhetorik, Stuttgart, 1986, str. 149.
2,0
Eristika dijalektika. Umijee kako uvijek biti u pravu objanjeno u 38 trikova, pre v. Mladen Ivanise vic. Marjan tisak, Split, 2002,
str. 7.
291
Isto, str. 63.

bivaju poetski i retoriki stupnjevani, prevedeni, ukraeni, te se nakon duge uporabe narodu ine vrstima,
kanonskima i obvezatnima. Istine su iluzije za koje se zaboravilo da su to, metafore koje su postale istroene i
osjetimo slabe, kovanice koje su izgubile sliku na sebi te sad u obzir dolaze samo kao kovina, a ne vie kao
kovanice"292.
Nietzsche tako postaje jednim od glavnih pretea retorike obnove u 20. stoljeu, jer pretvara jezik u povlateno
mjesto i sredstvo istraivanja radi otkrivanja i reinterpretiranja naina na koji se nae spoznaje, vrijednosti i
ukusi grade ili postupno nameu.
Naposljetku, posebno mjesto pripada djelu koje svojedobno prolazi gotovo nezapaeno293, ali je poveznica
izmeu filozofskih razmiljanja o jeziku u 18. stoljeu i razmiljanja koja e u 20. stoljeu oiviti zanimanje za
retoriku. Rije je o raspravi Govorne figure (Les figures de discours, 1821--1830) Francuza Pierrea Fontaniera,
profesora na sredinjoj koli i izravnog batinika filozofa gramatiara 18. stoljea. Iako ne privlai veliku
pozornost Fontanierovih suvremenika, ta rasprava razvija posve originalnu ideju. Moglo bi se, naime, rei da se
retorika ili, tonije, njezine figure, ondje definiraju svojom hermeneutikom funkcijom, to jest tumaenjem ili
otkrivanjem stvari koje su govorom istodobno izreene i skrivene. Kao to pokazuje Gerard Ge-nette u
predgovoru ponovljenog izdanja te knjige, Fontanier iri "kriterij supstitucije (dotad namijenjen tropima) na sve
figure, ukljuujui i 'figure misli', koje karakterizira raskorak izmeu izreene i stvarne misli"294 . Drugim rijeima, Fontanierova je knjiga "moderna" zato to u svakome govoru, tovie, u svakoj misli, uoava stanovit
raskorak izmeu vlastitog i figurativnog. U krajnjoj liniji, ne postoji vlastito, izvorno, autentino znaenje. Nije
tono, kao to je smatrao Du Marsais, da samo neke rijei ili izrazi istodobno posjeduju vlastito i figurativno
znaenje, nego cijeli jezik, moda ak i svaki oblik izraavanja, potie kod govornika ili sluatelja, "u istome
prostoru ili trenutku", imaginaciju nekoga drugog jezika, ideje, emocije ili jednostavno tiine. Fontanier se,
dakako, slae s Du Marsaisom, smatrajui da su tropi posebna vrsta figure koja mijenja vlastiti ili dos lovni
smisao rijei. To objanjava u
292

O istini i lai u izvanmoralnom smislu, pre v i prir. Damir Barbaric, Matica hrvatska, Zagre b, 1999, str. 12.
Usp. F. Douay, nav. dj.
294
Les figures du discours, ponovljeno iz danje , Pariz , 1972, uvod Ge rarda Genette a, str. 12.
293

prvome dijelu svoje rasprave o figurama, naslovljenom Klasini prirunik za prouavanje tropa (Manuel
classiquepour I'etude des tropes), koji je prvi put objavljen 1821. godine. Meutim, on silno ustraje na injenici
da se jezina djelatnost ne ograniava na preobrazbu danoga znaenja. Pod nazivom figura on openito okuplja
sva "vie-manje upeatljiva obiljeja, forme ili naine s vie-manje dobrim uinkom, a zahvaljujui kojima se
govor - dok izraava ideje, misli ili osjeaje - vie-manje udaljava od onoga to bi bio jednostavan i uvrijeen
izraz295 . Potpuno jednostavan i uvrijeen izraz, koji jezik iznuuje bez ikakva upletanja govornikove slobode i
ije je tumaenje jednako iznueno, u tome je kontekstu iznimno rijedak, odnosno ogranien na svega nekoliko
usklika. Stoga se svaki govor donekle moe nazvati figurativnim, ali ne zato to uvijek mijenja neko izvorno
znaenje, nego zato to se (nas) udaljava od stanovite navike i time pokazuje slobodu, kreativnost svojega autora
(ili auditorija). Nastavak rasprave pod nazivom Opa rasprava o figurama koje nisu tropi (Traite general des
figures autres que les tropes) objavljenje 1827. godine. Ondje je preuzet dobar dio uobiajenih podjela
batinjenih iz tradicije296 . No Fontanier nas upozorava: nastojanje da se svaki jezini nain utvrdi i imenuje

"moglo bi se iitati kao sitniavos t ili cjepidlaenje"297. Klas ifika-cijski obrazac nije svrha po sebi. Poznavanje
figura vano je i korisno zato to nam moe pruiti interpretacijski obrazac, optiku iitavanja i razumijevanja,
ali ne samo - kao to je govorio Du Marsais - izreenih ideja koje se esto kriju "iza posuenih boja i oblika"
nego i - kao to gorljivo tvrdi Fontanier-forme govora u kojoj ponekad poiva sva njegova snaga i novina298.
b) Empiristika tradicija
U Eng leskoj i SAD-u nain na koji se povezuju znaenje rijei i njihova forma prouava se iz praktinijega,
odnosno empiristikoga kuta. Nastanak oi295

Prvi dio rasprave o figurama, naslovlje n Manuel classique pour I 'elude des tropes ou elements de la science du sens des mots, I, 4,

A.

Ostavljajui po strani figure dikcije, koje igraju na z vunost rije i ne bi lije bolje istaknule , ali uglavnom nisu povez ane s
iz raavanjem misli (2. dio rasprave o figurama, uvodna napomena), Fontanie r razlikuje figure konstrukcije (inve rzija, apozicija,
elipsa...), figure elokucije (re-pe ticija, disjunkcija, alite racija...), figure stila (pe rifraz a, inte rogacija, komparacija...) i
figure misli (delibe racija, paralela, dubitacija...).
297
Manuel classique pour I'etude des tropes, I, 5, cel.
298
Isto, I, 4, D.
296

tosti iz sadraja ili forme mora se moi objasniti, misli se ondje, tehnikama povezivanja ideja ili iskustava.
Upravo zato to je stanoviti pojedinac doivio stanovito iskustvo u stanovitome kontekstu, neki e ga govor
lake uvjeriti nego neki drugi. Tu tezu osobito zastupa Richard Whately u Elementima retorike299, ali to ini na
jo veoma klasian nain, vjeran duhu 18. stoljea. Naime, dok iznosi kojim se sve sredstvima u sluatelja moe
poticati oitost, Whately eli usaditi sklonost prema knjievnosti, sukladno naelima to ih diktiraju Rollin u
Francuskoj i Blair u Engleskoj. Njegovo objanjenje persu-azivnoga procesa ostaje prilino vjerno
tradicionalnim kanonima, jer, prema njegovu miljenju, uvjerljivost nekoga argumenta ovisi o lakoi s kojom se
on moe svesti na valjan silogizam. Ipak, rastue zanimanje filozofa za psihologiju percepcije navodi druge
autore, poput Alexandera Baina300, da siu s utabanih putova. Bain se poglavito istie miljenjem da se logika,
etika i patetika dimenzija retorike pokoravaju sposobnostima miljenja, htijenja i osjeanja. No ini nam se da
e nova poimanja ljudske prirode to ih uvode "evolucionistike" teorije Herberta Spencera i Charlesa Darwina
najvie osvjeiti empiristiki pogled na retoriku.
Spencer razvija opu teoriju evolucije od neorganskoga preko biolokoga pa sve do psiholokoga stadija. U
tome se posljednjem stadiju u proces ukljuuje jezik koji se, poput svih ostalih produkata evolucije, mora
usavravati potujui odreene zakonitosti. Zakon to ga svaki govornik mora potovati jest "naelo
ekonominosti": elimo li pobuditi najveu moguu pozornost i osjetljivost auditorija, moramo se sluiti
jednostavnim i lakim jezikom, koji od publike iziskuje minimalan napor za razumijevanje ili usredotoava-nje.
U Filozofiji stila (1872) Spencer pie: "Nitko nikada nije pruio cjelovitu teoriju umijea pisanja. Maksime na
koje nailazimo u knjigama o umijeu sastavljanja i retorici nude nam se bez ikakva reda... U nastojanju da
iznaemo zakon na kojemu poivaju sve te uvrijeene maksime, u velikom broju njih pronalazimo uputu da je
vano tedjeti pozornost itatelja ili sluatelja. [On] u svakome trenutku posjeduje odreenu koliinu
raspoloive umne energije. Dakle, to mu vie vremena i pozornosti treba za recepciju i razumijevanje
299

Elements of Rhetoric, Comprising an Analysis of the Laws ofMoral Evidence and ofPerusa-sion, with Rules for Argumentative
Composition and Elocution, 1828.
English Composition adn Rhetoric, 1886-1887.

300

svake reenice, to e mu manje vremena i pozornosti ostati za misao koja je u njoj sadrana, pa e ta misao za
njega imati manje ivos ti"30 '.
To naelo ekonominosti utemeljuje ne samo ispravnu jezinu uporabu nego i "svako metodino stvaralatvo,
bilo da dolazi iz ovjekovih ruku ili iz prirode"302. Zanimljivo je da Darwin, koji se u mnogoemu slae sa
Spen-cerom, ne dijeli to miljenje. Po njegovu miljenju, elokvencija ne poiva na naelu ekonominosti, nego
na pradjedovskom naelu potronje ili nagona. Drugim rijeima, zakonitosti komuniciranja nisu "logike" ili
racionalne, nego patetike ili nagonske. U prvo vrijeme, smatra Darwin, nije postojala potreba
za ekonominim priopavanjem informacija, nego su se najprije pojavili razni
obl ici potronje ili izraavanja, koji su zatim probirani prema uinkovitosti: "Kad neki govornik osjeti ili
izraava ivahne emocije, ak i u obinom govoru, nagonski uporabi glazbene modulacije u glasu i ritmu...
Dojmovi i misli to ih u nama pobuuje glazba, ili kadence duboko strastvenog oratorija, svojom
neodreenou, pa i dubinom, ine se kao duevna vrnua na emocije i misli daleke prolosti. Sve te injenice
glede glazbe postaju nam donekle shvatljive ako pretpostavimo da su poluljudski predci upotrebljavali glazbene

tonove i ritam u vrijeme sezone udvaranja, kad su svakovrsne ivotinje vitlane najeim strastima. U tom
sluaju, iz fino satkanog i duboko skrivenog poela naslijeenih asocijacija, glazbeni tonovi mogu u nama, na
nejasan i neodreen nain, probuditi jake emocije iz daleke prolosti... Gosp. Spencer doao je do zakljuka koji
je posve suprotan mojem zakljuku. On zakljuuje da su kadence koje se pojavljuju u emocionalnom govoru
bile podloga za razvoj glazbe, a ja zakljuujem da su predci ovjeanstva, mujaci i enke, glazbene note i ritam
stekli u elji oaravanja suprotnog spola"303.
Tako je retorika, ui nas Darwin, usprkos slabljenju tijekom 19. stoljea i konzervativnoj slici koja se uz nju
vezivala na europskome kontinentu, odigrala i jo igra vanu ulogu u Podrijetlu ovjeka i odabiru ovisnom o
spolu (1871). I dok iekujemo da u sljedeem stoljeu niknu nova poimanja koja e je oiviti, ve osjeamo
stanovito olakanje.
301

Philosophy of Style, 1872, ponovljeno iz danje i prije vod A. Burde au, Pariz , 1877: Essais de morale, de science et d'esthetique, I, str.
329-330.
302
Isto, str. 375.
303
Charles Dnrwin:'Podrijetlo ovjeka i odabir ovisan o spolu, pre veo Josip Balabani, kolska knjiga, Zagre b, 2007, II, 19, str. 218.

SUVREMENO DOBA
Michel Meyer

22.
RETORIKE 20. STOLJEA
20. STOLJEE
RICHARDS: Philosophy of Rhetoric (1936)
BURKE: Grammar of Motives (1945), Rhetoric of Motives (1950)
T OULMIN: The Uses of Arguments (1958)
PERELMAN: Rasprava o argumentaciji (Traite de Vargumentation, 1958), Pravna logika (Logique
juridique, 1976), Carstvo retorike ( L 'empire rhetorique, 1977)
GADAMER: Istina i metoda (1960)
GROUPE U.: Opa retorika (Rhetorique generale, 1970)
HABE RMAS: Theorie des kommunikativen Handelns
(Teorija komunikativnog djelovanja, 1981)
MEYER: O problematologiji (De la problematologie, 1986), Pitanja iz retorike (Questions de rhetorique, 1993)
Dvadeseto stoljee blii se kraju. Kako se u njemu snalazila retorika? Je li ve mogue napraviti bilancu?
Promotrimo li bolje to se dogodilo, nuno emo uoiti obnovu retorike ezdesetih godina i njezino irenje na
podruja kao to su pravo, knjievna analiza i psihoanaliza. Moe se uiniti neobinim, ali tu obnovu dugujemo
uspjehu jezinih analiza. Naime, glavna intelektualna znaajka 20. stoljea uz znanstvene je revolucije zacijelo
prevlast jezika. Zahvaljujui strukturalizmu on je postao osnovom humanistikih znanosti, primjerice u
etnologiji. No i mnogo prije toga anglosaksonska je misao, nakon bekih i njemakih filozofa, nastojala
proniknuti u znaenja i strukture logikog, ali i svakodnevnog jezika. Mislimo prije svega na Wittgensteina, ali i
na sve njegove nasljednike od Oxforda do Berkeleya koji su misao prouavali preko jezika. I umjesto da je
svedu na utemeljuju i i izvor ni, ali empirijski nedokuiv subjekt, oni su se radije usredotoili na onaj aspekt
misli koji se moe promatrati, odnosno na jezik kojim se ljudi slue. Mnogo prije Foucaulta ta je vrsta analize
konstatirala smrt subjekta, tovie, smrt prvenstva svijesti, okreui se onomu to ljude povezuje meusobno i sa
svijetom, to jest jeziku i govoru, izricanju i izreenom, istini i njezinu iskazivanju. Ubrzavajui svoj tijek,
povijest je stvorila jaz izmeu ovjeka i zbilje, izmeu ovjeka i ovjeka. Njegove misli vie nisu priopavale
tajnu svijeta, a promiljanje misli vodilo je tek k subjektivnosti. Stoga se inilo da je u cijeloj ovjekovoj misli
samo jezik objektivan, tj. svima na isti nain materijalno dostupan. Jo je valjalo ispitati to on priopava o

vanjtini stvari i ovjekovoj nutrini. Tada se referencijom stala nazivati denotacija znakova, semiologijom
pribjegavanje raznim uporabnim kodovima, a uvrijeenom uporabom razumijevanje znaenja rijei u razliitim
kontekstima. Ukratko, Frege, Peirce i Wittgenstein, kao i neki drugi nakon njih, podsjeali su nas da znaenje
rijei i njihova uporaba ipak posjeduju neto univerzalno, samim time i umirujue.
Uza sve to jo smo daleko od bilo kakva uzleta retorike. Naprotiv, ideja jednoznanosti koju logiki formalizam
moe kodirati suprotstavlja se kultu dvoznanosti kojom se nadahnjuju retori, a produbljuju je teoretiari retorike. K tome, klima u to doba nije pogodna za diskusiju i proturjeje. Marksizam i faizam meu sobom su
podijelili prvu polovinu stoljea i prije negoli se poelo prokazivati krvavo barbarstvo to e ga iznjedriti.
Intelektualci 20. stoljea nisu voljeli retoriku sve dok su bili zaslijepljeni udobnim ideolokim pouzdanostima.
Meutim, kada su se one uruile u zadah smrti, toliko napadana retorika ponovo je postala orujem napokon
moguih debata i instrument onih koji su vie voljeli neizvjesnost intelektualne otvorenosti od smrtonosna
arma totalitarnih ideologija. S Habermasom i Perelmanom, Ecom i Gadamerom ak se moe govoriti i o
"retorikom obratu" po uzoru na "lingu istic turn", koji je zahva ljuju i Rus sellu i Wittgensteinu obiljeio anglosaksonsku misao s poetka stoljea.
Zanimljivo je, k tome, uoiti da se retorika uvijek iznova raa u trenutku kada stari intelektualni, dakle kulturni
obrasci propadaju. Mislimo na antiku Grku izmeu Homera i Platona, na renesansu i ovo nae 20. stoljee - tri
velika razdoblja u kojima je retorika doivljavala procvat i irenje, izvlaei korist iz pojave sloboda kao i iz
gaenja starih misaonih obrazaca koji vie nita ne umiju objasniti. Raspravlja se, istrauje, iznalazi, a na kraju
procesa misao dolazi do novih sustava koji s vremenom opet postaju njezinim zatvorom. Platon e se boriti
protiv retorike ba kao i Descartes, koji e je takoer poistovjeivati sa slabou nepouzdane misli, iako je vie
nee vezivati uz sofistiku, nego uz skolastiku koja tapka u mjestu i koi znanost.
Htjeli mi to ili ne, retorika uvijek oslobaa od starih ideologija, iako njezina slabost poiva na injenici da ne
nudi nita doli otvorenosti o kojoj svjedoi njezino postojanje, omoguujui uspostavu nove misli koja e se na
nju okomiti. Ljudski duh voli pouzdanost, pa se nee dugo zadovoljavati samo retorikom, to e se i pokazati u
21. stoljeu.
Kako okarakterizirati ta tri velika povijesna trenutka retorike evolucije, a meu njima i nae doba? Najprije je
dolo do uruavanja stare mitologije, grkoga mitosa, prema kojemu bogovi upravljaju ljudskim djelima i
svijetom uope. Kad je takvo objanjenje izgubilo vjerodostojnost, postalo je predmetom pjesnitva, jer
dojueranje su istine analogije i metafore sutranjice. Sve u svemu, krasne prie koje kao takve valja i shvaati.
Meutim, nakon to se pokazalo problematinim, sve je trebalo poeti iznova. No to li se izmeu ta dva
trenutka proivljavalo ako ne duh slobode koji doivljava novi procvat? Prije negoli je pruio novi odgovor, taj
je duh sve propitao i u sve posumnjao, preputajui se zanosu - ponekad razornom, dodue - suprotstavljanja
svemu, tovie, svima. Rastrzani izmeu mitosa, koji je ve sputen na razinu mitologije, i racionalnog,
znanstvenog logosa, softsti su u staroj Grkoj bili ono to su humanisti bili u renesansno doba, prije negoli je
Descartes utemeljio logos u apsolutnoj Bojoj nunosti koja je i sama bila nuan izvor nezaobilazne nunosti
znanstvene istine. Retorika je htjela biti inventio, metoda ante litteram u kojoj su ljudi zagledani u ovjeka,
smatrajui da sve polazi od njega i ne marei za pouzdanost koja je nestajala sa skolastikom na izmaku. Nae je
pak doba, koje i samo proivljava znanstvenu revoluciju, silno pogoeno uruavanjem vlastitih temelja i
vrijednosti. Subjekt je mrtav, a nazadan je onaj koji i dalje svim silama nastoji sve izvesti iz svijesti, subjekta,
ovjeka kojega neprekidno premauju povijest, nesvjesno i drugi, koji ga naddetermi-niraju i steu u obru.
Poljuljane su tradicionalne vrijednosti. ak i ako zbog toga alimo, Zapad je dezorijentiran, uzda se jedino u
svoju sposobnost bogaenja ne bi li iao naprijed, a zapravo tko zna kamo, i po koju cijenu. Retorika se vezuje
za demokratsku raspravu, u kojoj se raznolika miljenja suoavaju, pomalo nasumce, pri emu im je jedina
norma slobodno izraavanje subjektivnosti. Retorika dominira u politici, kao i u reklami, kojoj slui ko liko i
njezino prouavanje koje raskrinkava ono to bi neki zacijelo eljeli prikriti radi bolje manipulacije. No retorika
je i jezik uma koji ne govori matematikim jezikom, uma proetog sjenovitim, primitivnim i metaforikim
zonama koje upravljaju nesvjesnim, uma koji zna da drugoga, kojemu se obraa, valja uvjeriti, a ne vie prisiliti.
Govorei o 20. stoljeu, moramo ustvrditi da veina teoretiara privilegi-ra logos, to i ne udi s obzirom na
ulogu jezika o kojoj je maloprije bilo rijei. To je sluaj s Perelmanom i "Groupe u", dvama velikim imenima s
kojima se obnova retorike obino povezuje. No nema prave retorike bez etosa i patosa, pa ak ni bez
razdvajanja retorike i argumentacije. To nije sprijeilo Pe-relmana da svoje vienje ukorijeni u logosu, a
retoriku poistovjeti s argumentacijom kao da meu njima nema bitne razlike. Toulmin ini to isto, u ime
pristupa koji se uglavnom temelji na logici, za razliku od Perelmana koji se vie bavi pravom,
odnosno etosom, ali i ulogom sluateljstva, odnosno pato-som. Meutim, on svejedno ne govori o osjeajima
(koji su itekako zanimali Aristotela, o emu svjedoi opseg druge knjige Retorike) i tek se usput dotie stilskih
figura (kojima je posveen trei dio iste knjige), kao da se logos svodi na argumentiranje, a zavoenje je
devijacija, dobra jo samo za akreditiranje manipulatorske uloge retorike to ju je Platon diskreditirao prije dvije
tisue godina. No retorike naega doba odlikuju se upravo povratkom svih triju dimenzija - etosa,
patosa i logosa - od kojih svaka ima svoje teoretiare. Iako se ini da logos ima odluujuu

ulogu, patos i etos imaju vlastite strunjake, ba kao i retorika koja je odvojena od argumentacije. Otuda i
proizlazi obilje to ga na tome podruju nudi 20. stoljee.
Da bismo te ideje to jasnije pojmili, podsjetit emo na nekoliko definicija koje nisu nuno ponudili autori o
kojima e biti govora, ali one e nam ipak pomoi da artikuliramo i shvatimo njihove razlike, kao i njihovo
mjesto u 20. stoljeu.
Nema retorike bez osi etos-patos-logos, govornik-sluateljstvo-jezik, bio taj jezik pisan ili us men, verbalan ili
vizualan. Kada je rije o retorici, ona je pregovaranje o razlici meu pojedincima na danu temu.
Pos toji pitanje koje ih suprotstavlja, ali i odgovori koji ih zbliavaju. Problem postaje mjerom njihovih razlika,
ba kao to odgovori poblie oznauju to ih sve zbliava. Oni su opa mjesta, zajednika prisutnim stranama,
koja ispoetka uglavnom nisu specificirana jer su brojna, a esto ih ni sami subjekti ne umiju formulirati, bilo
zato to su nesvjesna bilo zato to su isuvie oita. Predmet je retorikoga angamana problem: alternativa
sadri oprene stavove, a cilj je eliminacija jednoga od njih. Sporazum je, dakle, cilj retorike. Otuda proizlazi
njezina graanska ili politika funkcija: iznai zajedniko dobro, zajedniku univer-zaliju, vrijednosti oko kojih
se ljudi usprkos razlikama mogu sloiti.
No ono o emu se raspravlja jest i ostaje pitanje. Zapravo, postoje dva naina da se problemu pristupi:
otklanjaju i ga neim nalik odgovoru ili, naprotiv, eksplicitno raspravljajui o tome pitanju. U prvome se
sluaju pretvaramo da je pitanje rijeeno, jer smo pruili rjeenje. To je, dakako, iluzija, pa ak i fikcija, ali ona
moe biti uvjerljiva i zavod ljiva. Odatle proizlazi slika retorike kao umijea privida i manipulacije umovima.
Iznosimo ideje, tovie, argumente u prilog nekomu pitanju, pretvarajui se da ga te ideje i ti dokazi rjeava ju i
ne spominjui ga, i ne poteui ga izrijekom, pa ak i djelujui na podsvijest koja si ga postavlja, koja nam ga
postavlja. Upravo suprotno od argumentacije koja pitanje ne gura pod tepih, nego ga stavlja na stol.
Kao to pretpostavljamo, upravo to retoriku i suprotstavlja dijalektici, argumentaciji. Rije je o dvama kutovima
iz kojih sagledavamo problem koji dijeli govornika i sugovornika, itatelja ili gledatelja. Upravo to, naime, dijeli
reklamu, ali i knjievnost, od sudskoga postupka, u kojemu jedan brani upravo ono to drugi napada. Obje
strane utjelov ljuju alternativu, a problem je jasan i eksplicitan. Kada je rije o retorici, ona zabauruje problem,
izmeu ostalog i figurama koje hine da se pitanje i ne postavlja (ili vie ne postavlja, kao u sluaju reklame).
Promotrimo, primjerice, posmrtni govor, koji je prigoda da se prepustimo velikomu retorikom zanosu. to
oekujemo od takva govora ako ne upravo da izbrie sve to je kod osobe koju pokapamo moglo biti
problematino? Posmrtnim se govorom o pokojniku izrie sve najbolje -on se upravo zbog toga i oplakuje.
Nismo tu da poteemo pitanja koja bi ila u suprotnome smjeru. Stilske figure okrenute su velianju toga
neproblemat-skog aspekta, jer je problem posmrtnoga govora to to se nikakav problem ne spominje. Tom se
prigodom sva pitanja postavljaju putem odgovora koji trebaju istaknuti - makar i pretjerujui, bombastinim
stilom - pokojnikove odlike, kao da one nikada nisu stvarale ni potekoe ni ostavljale tragove, kao da u njima
nema niega dvosmislenog, to je inae sluaj sa svakom ljudskom osobinom. Pitanja vezana za pokojnika tek
se "citiraju" kroz ono to ih post-humno rjeava u njegovu korist. Uzalud je knjievni diskurz problematiniji od
posmrtnoga govora, uzalud igra na veu zagonetnost likova, situacija, pa ak i samoga pripovijedanja,
problematinost djela nije uprizorena kao na sudu - ak ni u tragedijama - jer ona se oituje u odgovorima i kroz
odgovore, bez obzira na eksplicitna pitanja na koja ondje nailazimo. Ono o emu je rije iskazano je, ali ne u
obliku pitanja, nego s pomou singularnog atributa koji e graditi priu i davati joj konkretnost. Otuda esto
proizlazi uloga to je vjerodostojnost ima u oblikovanju odgovora, kako oni itatelju ne bi stvarali probleme. To
je cijena njegova priklanjanja, njegova "preputanja",
Ukratko, etos, patos i logos raspruju se po teorijama koje prednost daju ili retorici ili argumentaciji, ak i po
cijenu da svedu jednu na drugu te da etos i patos podrede logosu, ako se dotina teorija sidri upravo u njemu.
Stoga u 20. stoljeu nemamo tri, nego est glavnih osi. To su dominante, ali opsjednutost logosom ne spreava,
primjerice, Perelmana da se bavi etosom ili da retorici pristupa s argumentacijskoga stajalita, na nj je i svodei.
Preklapanje retorike i argumentacije esto se uoava, primjerice, kod Ducrota, ije je stajalite pona jpr ije
retoriko, iako on svoju teoriju smatra argumentacijskom, to je upravo suprotno od Perelmana, koji je govorio
o "novoj retorici", a zapravo se bavio argumentacijom.
Predvodnici i najvaniji datumi njihovih temeljnih djela
etos
logos
retorika

K. Burke (1950)

O. Ducrot
(1972)
"Groupe u."
(1970)

patos
I. Richards
(1936)
Amerika
retorika (Weaver,
1950)

argumentacija

J. Habermas (1968)
Teorija komunikacije i
jezinih inova (Searle,
1969)

C. Perelman
(1958)
S. Toulmin
(1958)

H. Gadamer
(1960) i
hermeneutika
Teorija recepcije
(Iser, 1976;
Jauss, 1977)

1. Retorika izmeu logike i stilistike

Pojam logosa i sam je retoriki dvosmislen. On pokriva logiku i formalne jezike uope, te prirodni jezik kojim
se svakodnevno sluimo, koji je viezna-an i stoga otvoren za brojna tumaenja. No logos je i jezik fikc ije po
onome to mu je svojstveno: stil i figure. Figurativni i doslovni jezik, formalni i prirodni jezik - svaki od njih
fragmentacija je logosa, dakle osobito stajalite koje obuhvaa ili ignorira preostala tri. Kako je dolo do toga
cijepanja?
Jo u 17. stoljeu uvidjelo se da um, to ga definira svijest, mora biti trans-parentan, to znai da mora sobom
vladati, to nije u suglasju s realitetom strasti. Descartesova je to teza'. Um ima ideje koje ne potjeu iz njega,
nego iz tijela, ukratko, od drugog. One zasljepljuju, obmanjuju ovjeka kad je rije o njegovoj stvarnoj moi.
Pascal bi rekao da to i jest ovjekova nevolja. U intelektua lnom e smislu to znai da se izmeu rijei i ide ja
stvara raskorak, da je jezik tek izvanjska halja koja zaogre ideje upravo zato to one utjelovljuju izvanjskost.
Prouavat e se jezik kao takav, a zahvaljujui Lamyu 2 , Du Marsaisu, Rousseauu i Fontanieru on e postati i
zasebnim realitetom, makar i samo zbog nejasnoa i figura u kojima e se ideje stiskati. Jezik moe izvrtati,
zavaravati, laskati i kvariti. Dvor nije daleko od toga, a Revolucija e retoriku - iako je njezino nepresuno vrelo
- izbaciti zbog kulta to ga aristokracija gaji prema njoj kao izrazu drutvene razlike, sve dok se 20. stoljee opet
za nju ne zainteresira. No kakvu je zatjee? Jezik je postao izvorom ne-transparentnosti, to uvjetuje nunost
tumaenja. Hermeneutika se raa upravo iz situacije u kojoj se primatelj susree s tekstom ne bi li iz njega izvukao pravi, istinski smisao ili, skromnije, vjerodostojan i povijesno prilagoen smisao. Biblija je bila prvi
predmet hermeneutike. Govornik, etos, izgubio se u moralu, patos u vjeri ili senzibilnos ti, a logos se preobrazio
u logiku, u isti formalizam kakvim se slui znanost. Retorici je preostao tek jezik figure, koji je prikladniji za
svianje negoli za uvjeravanje; kieni jezik, koji e biti jezikom dvorana prije negoli postane jezikom pjesnika.
Ipak, Victor Hugo mrzio je retoriku. I on ju je povezivao sa Starim reimom i njegovom restauracijom,
utjelovljenom u katolikoj reakciji, uvijek spremnoj na propovijed
1

Vidi moj uvod u Descarte sovo djelo Les passions de l'dme, Le Livre de Poche , Pariz , 1990.
O mogunosti kartezijanske retorike vidi sjajno iz danje Lamye ve Retorike to gaje prire dio B. Timme rmans za Presses
Unive rsitaire s de France, Pariz, 1998.

ne bi li vratila izgub ljene due. Jezik je tada sazrio za lingvistiku, preputajui retorici nejasne obrise
figurativnosti na kojoj je, meutim, Nietzsche sazdao svako doslovno znaenje, koje je tek ogranienje te
figurativnosti utemeljeno na korisnu odabiru.
U tome je kontekstu retorika jo samo mogla biti knjievnom ili nikakvom . O argum entaciji se vie i nije
govorilo izvan logicistikog obrasca pro-izalog iz razmiljanja o matematici. Za Fregea, kao i za cijelu
neopozitivi-stiku struju uope, argumentirati znai pruiti stroge logike dokaze koji se mogu formalizirati
(iskljunost osigurava dedukcija, a redukciju apsurd). Argument je, prema tome, ono to iznjedruje valjani
zakljuak u odreenome formalnom sustavu, koji se po mogunosti singularizira sustavom aksioma i
inferencijskih pravila.
Prirodni jezik morao se moi svesti na logike jezike koji su trebali "uhvatiti" njegovu dubinsku strukturu, dok
je jezik figura postao tek sumornim katalogom, najee proizvoljnim i promjenjivim od jednog autora do
drugog, a koji nova, svakodnevici blia knjievnost nije imala namjeru potovati.
2. Povratak retorike u sredite prirodnog jezika
Paradoks je logicizma da naglaava pomanjkanje jednoznanosti svakodnevnoga jezika, to vodi k njegovoj
singularizaciji i uspostavi razlike koja s vremenom tjera na zasebno i neterapeutsko prouavanje, usprkos

Wittgenstein-ovoj sklonosti prema proiavanju. Zbog te logicistike ortodoksije koja je vladala tridesetih
godina, obnova retorike poinje preko patosa, a ne logosa.
a) 1. Richards i Philosophy of Rhetoric (1936)
Tada dolazi do reakcije koja je utjecala na retoriku kao i na argumentaciju. Tridesetih se godina iznova radilo na
teoriji znaenja pod utjecajem Rus-sella i Wittgensteina koji usprkos poetnome logicizmu naposljetku naglasak
stavljaju na prirodni jezik. No pukotina je ve tu: nije svaki jezik logian, daleko od toga. Postoje i druge
mogunosti. Ne postavlja se pitanje je li on varav, kao to misle kartezijanci, ili odgovara li ideji, nego ga
jednostavno treba prouavati onakvog kakav jest, makar i zato da se pokae ta dvostruka mogunost.

Prvi znak rehabilitacije prirodnoga jezika, usprkos pripisivanom pomanjkanju strogosti, stigao je iz
anglosaksonskoga svijeta u liku I. Rich-ardsa, koji je 1936. godine objavio Philosophy of Rhetoric. U tome djelu
on ne kani analizirati jezik, kao to je s Ogdenom uinio u djelu The Meaning of Meaning iz 1923. godine, nego
objasniti vieznanost, izvor svih sukoba koji proizlaze iz niza tumaenja, pa su poput
niza nesporazuma. Naime, Richards smatra da je retorika "prouavanje nesporazuma (misunderstanding) i
moguih lijekova"3 . Ovdje je manje rije o teoriji jezika, a vie o recepciji reenica i rijei to ih svatko moe
tumaiti na oprean nain. Richardsovo se poimanje manje oslanja na ono to zna o prirodnome jeziku, ije
prouavanje ne podlijee retorici, a vie na ulogu interpretirajuega subjekta. Zahvaljujui otkrivenoj polisemiji
moemo razumjeti knjievnu injenicu i doivjeti je kao subjektivnu, uvijek viestruku i u paru s vieznanou
koja je priroena uporabi prirodnoga jezika. Richards na veoma osobit nain u retorici vidi mogunost
otklanjanja, ali ne vieznanosti, nego nesporazuma to ih ona iznjedruje. Sav teret retorike poiva, dakle, na
ulozi auditorija, na patosu, umjesto na logosu koji postaje jezikom svakodnevice. Retorika je odgovor na
svakodnevnu prozu, ono to upravlja nereferencijalnim govorom poput logi-ko-znanstvenog. No nema retorike
ni bez etosa: izbjei nesporazum, rijeiti ga, gotovo je moralna zadaa koja omoguava bolje razumijevanje
meu ljudima, a ne samo deifriranje njihovih namjera. No kao i u svakoj interpreta-cijskoj teoriji perspektivom
to je usvaja Richards ipak dominira patos.
b) C. Perelman i Rasprava o argumentaciji (1958, suautorica L. Olbrechts)
Tijekom 20. stoljea veliku je revoluciju u retorici izvrio - htjeli mi to priznati ili ne - Chai'm Perelman. Moglo
bi se pomisliti da taj sud izrie kakav uenik - to sam i bio, jer sam ga ak i naslijedio na Katedri za retoriku
Bri-selskoga sveuilita - zadivljen koliko i servilan. No svi koji poznaju moje djelo znaju da to nije tako, da je
moje vienje posve drukije te da se u neemu ak i suprotstavlja Perelmanovu. Ipak, njegov je prinos
neosporno ponajvie obnovio tu disciplinu i ponudio nov nain razumijevanja retorike, nje3
1. Richards: Philosophy of Rhetoric, O xford, 1936, str. 3. (Postoji novosadsko iz danje toga djela pod nazivom Filozofija retorike, u
prije vodu Aleksandra I. Spasia, Bratstvo-Je dinstvo, 1988, op. prev.).

zine prirode i pos lanja. U idu im e se stoljeima itati ba kao to se i dalje itaju Ciceron ili Kvintilijan, dok
e se drugi, a s njima vjerojatno i autor ovih redaka, pridruiti pranjavoj strunoj bibliografiji koja u najboljem
sluaju zanima najue strunjake.
Jer: Perelman je nakon nekoliko stoljea prvi retorici vratio sav njezin sjaj. On je ne ograniava ni na stilistiku,
epideiktiku uporabu, to se od Du Marsaisa naovamo obino inilo, niti na jezik-ukras dvorana i manipu-latora
svih vrsta. Za njega je retorika razum koji je na djelu onda kada umi-e formalnim znanstvenim sustavima, kada
umie logicistikom idealu koji se nastojao priiti svakodnevnome jeziku u ime jednoznanosti kojoj se on u
svojemu bogatstvu uvijek izruguje. Perelman najveeg neprijatelja vidi u logikome pozitivizmu, Carnapovu,
primjerice, jer on prirodni jezik nastoji staviti u okove simbola utvrena znaenja, simbola koji - kakva li
paradoksa! - mogu biti izreeni i shvaeni jedino ako iznova upuuju na prirodni jezik.
Uz logike postoje i druge inferencije, i druge racionalnosti, koje pritom ipak nisu nelogike. Kriteriji
priklanjanja tim raciona lnos tima viestruki su. Razlozi su ti koji su i sami motivirani, a mogu biti jai ili slabiji.
Oni navode na djelo i uvjeravaju. Njihovo je prihvaanje razumno, iako ne i racionalno, tj. logiko, znanstveno.
To je sluaj s "logikom" filozofskoga govora. Ona se sastoji od argumenata i zakljuivanja, ali oni su, dakako,
drukiji nego, primjerice, u Newtona. Kada Descartes "dokazuje" Cogito, taj se "dokaz" razlikuje od Newtonova
dokazivanja triju temeljnih zakona racionalne mehanike. On svejedno argumentira i prua razloge za tvrdnju
"Mislim, dakle postojim".

Prema Perelmanovu miljenju, retorika posjeduje preciznu definiciju: "Predmet ove teorije jest prouavanje
diskurzivnih tehnika zahvaljujui kojima se umovi (jo vie) priklanjaju podastrtim tezama"4.
Iako se kod Perelmana spominje auditorij, on je, ba kao i govornik, ipak podreen razmatranju argumenata koji
su pak predmet podrobne analize. Logos je sidrite njegova poimanja. Nisu to ni strastveni, pasionirani patos, ni
govornik, iji bi karakter bio toliko vaniji od samih argumenata da se zasebno prouava. Kada je rije o
retorici, ona se tiho uvlai u argumentaciju, naprosto zato to Perelman figur e smatra amplifikatorima ili, jednostavno, oznakama prisutnosti koja slui za naglaavanje snage pojedinog
4

C. Perelman i L. Olbre chts-Tyte ca: Traite de 1'argumentation, Pariz, 1958, str. 5.

argumenta. "Odreeni elementi koje u govoru zadravamo i prezentiramo samim odabirom dolaze u prvi plan
svijesti i pos taju prisutni, zbog ega se ne mogu zanemariti (...). Prisutnost izravno djeluje na nau senzibilnost
(...). Pribjegavanjem uincima jezika i njihovoj evokacijskoj sposobnosti uspostavlja se odnos izmeu umijea
uvjeravanja i retorike kao tehnike knjievnog izraavanja"5 . Ako figura ima argumentacijsku snagu, to je zato
to ona naglaava i singularizira, istie i podastire osjetilnoj pozornosti. Bez te argu-mentacijske snage "figuru
emo shvaati tek kao ukras, stilsku figuru. Ona e moi izazivati divljenje, ali na estetikoj razini"6 . Ukratko,
valja "pokazati". Perelman za primjer uzima "nevidljivu ruku" Adama Smitha, koja ilustrira dubinski sklad
pojedinanoga i kolektivnog interesa, skriveno djelovanje to ga metafora iznosi na povrinu, kao da kakav
zbiljski initelj kriom obavlja sintezu dviju vrsta interesa to ih okolnosti naizgled suprotstavljaju. No to je
tek metafora, a Perelman je skloniji drugim figurama. Neke su od njih tipino argumentacijske, poput koncesije
("Sloit u se s vama da..., ali...") koja slui ublaavanju suprotstavljanja, iliprolepse koja anticipira
supr otstavljanje, suprotni argument koji se odbacuje ("Zacijelo ete mi rei da..., ali to nije tono jer..."). Druge
se figure ine otpornijima na Perelmanov redukcionizam. On ih ipak objanjava istim govornikovim
nastojanjem da ostvare uinak prisutnos ti: onomatopeja, primjerice, uinke naglaava zvukom to ga proizvodi
("I bum, auto je udario u stup."*), ba kao i ponavljanje ("Rat, rat, rat... Ljudi bi samo ratovali."**). Kada je pak
rije o figurama koje umiu funkciji "pokazivanja", one ne podlijeu argumentaciji, nego retorici stila koja
Perelmana ne zanima. Svu njegovu pozornost zaokuplja argumentacija kao proireni oblik razuma i
racionalnosti.
Kako se logos moe preobraziti u razloan razlog? Perelman radi toga izdvaja dvije osnovne vrste povezanosti:
udruivanje pojmova i njihovo razdvajanje, odnosno identitet i razliku. Rije je o tome da se u odnos dovedu
pojmovi ija povezanost nije nuno vidljiva ili oita, a iji argument slui kao most ili kriterij premoivanja.
Govornik iz takva premoivanja stvara oi5

C. Perelman: L 'empire rhetorique, Pariz , 1977, str. 50.

Traite, str. 229.
* Primje r je prilagoen hrvatskome jeziku (op. prev.). ** Primje r je prilagoen hrvatskome jeziku (op. prev.).

tost i time izaziva priklanjanje rezultatu toga procesa. "Argumenti se iznose as u obliku povezivanja, koje
omoguuje da se suglasnost u premisama prenese na zakljuak, a as u obliku razdvajanja, koje nastoji rastaviti
elemente to ih je jezik tradicijom prethodno povezao. (...) Ispitat emo tri vrste veza: kvazilogike argumente,
argumente zasnovane na strukturi zbilje i argumente koji tu strukturu
utemeljuju"7 . Kvazilogiki su argumenti oni koji se pozivaju na formu (proturjenost ili nekompatibilnost,
identifikaciju ili definiciju, tranzitivnost ili vjerojatnost itd.), ali se zapravo odnose na bit, na sadraj, ije
prihvaanje i trae. Oni se podastiru kao da je samo forma relevantna: "novi je novi" tautologija je koju
nitko ne bi ni pokuao dovesti u pitanje. Proglaeni identitet ne doputa osporavanje. No to govornik eli rei?
Nema u tome niega analitikog. Valja tedjeti i paziti na svaki, pa i najmanji iznos, a pogotovo se ne smije
zanemarivati ono to se ini beznaajnim, jer nije. Takav argument ni po emu nije analitian, a budui da se
moe smatrati prijepornim, isticanje gotovo formalne istine, odnosno prividno logikog identiteta, olakava
donoenje zakljuka koji ni po emu nije tautoloki. I komino pripada retorici jer naglaava opreku.
Nespojivost se takoer esto rabi argu-mentacijski: pitanje povjerenja koje se ukazuje nekomu prijedlogu
zakona prebacuje na predsjednika vlade odbacivanje toga prijedloga, to nije logino, iako se ini da jest. Takav
je argument zapravo politike prirode. Postoji inkompatibilnost izmeu ostanka predlagaa zakona na vlasti i
samoga prijedloga: predlaga argumentira s ciljem izglasavanja prijedloga, odmjeravajui kontradikciju kojoj se
izlae ako prijedlog ne bude izglasan. I vjerojatnost je prividno formalan argument, koji zapravo zadire u samu
bit stvari. Ako je Sokrat bolestan zato to je star, to je zato to je vjerojatnije da se ovjek razboli kad ostari nego
dok je mlad. No vjerojatnosti je svojstveno da se moe primijeniti i u suprotnome smjeru: ne bi nas nuno
trebalo zauditi to je Sokrat dobra zdravlja. Pribjegavanjem vjerojatnosti hinimo da u prelasku na zakljuak
ima (kvazi)logike, iako ona, usprkos prividu, nije nimalo formalna. Svi se sjeamo argumenta Loterie
nationale*: "Igralo je 100% dobitnika". Tim se sloganom eljela otkloniti mala vjerojatnost dobivanja na lotu i

potaknuti ljude da igraju. Ne pojanjava se da je igralo i 100% gubitnika, to dokazuje da probabilistiki

argument slui prikrivanju injenice da je vjerojatnost do7

C. Perelman: L'empire rhetorique, str. 64-65. * Francuske lutrije (op. prev.).

bivanja glavne premije gotovo ravna nuli. Problematian se sadraj podastire zahvaljujui formalnom
argumentu koji se nudi kao odgovor. Identifikacija je takoer kvazilogiki argument: prihvatimo li
poistovjeivanje kralja s biem koje svoju funkciju obavlja po Bojemu pravu, moemo argumentirati da mu
dugujemo isto potovanje koje osjeamo prema Bogu.
Ukratko, kvazilogiki argumenti idu u prilog izvoenju zakljuka iz odnosa koji je neovisan o sadraju, ali
upravo u tome sadraju i jest sva razlika. Otuda proizlazi uloga nunog dodatka to je imaju argumenti
zasnovani na strukturi zbilje. Spomenute veze jesu veze koegzistencije i sukcesije, kakva je i uzronost. Ako
vidim da se neka osoba krvavih ruku naginje nad truplo, imat u argument (ali ne i dokaz) za njezino
sumnjienje. Briga o pos ljedicama dobro je znana argumentacija na podruju morala i politike: to je ujedno i
paradigma te vrste argumenata zasnovanih na strukturi zbilje.
Nakon sukcesije promotrimo koegzistenciju. Vie nismo u carstvu uzro-nosti, nego kvalifikacije, atribucije.
Ako za nekoga kaem da je sam vrag, time podrazumijevam da je on apsolutno zlo, da ga se treba uvati, pa ak
i uda ljiti itd. Veza djelo-osoba tipina je za koegzistenciju subjekta i njegovih pretpostavljenih ili stvarnih
atributa. Odatle argument autoriteta, koji proizlazi iz te vrste povezanosti osobe i rijei koje su vjerodostojne
samo zato to im je ta osoba autor.
Postoje, dakako, i druge vrste koegzistencijskih veza, poput simbolike participacije koja poiva na ukljuivanju
atributa iz jedne cjeline u neku drugu cjelinu. Sve u svemu, analogija, zasnovana na zajednikom obiljeju slinosti, omoguuje argumentiranje prenoenjem iz jedne cjeline u drugu. Prihvatimo li, primjerice, ideju da
valja potovati domovinu ili vjeru, onda potovanje moramo odavati i zastavi ili raspelu koj i ih simbol iziraju, jer
ih zamjenjuju ili materijaliziraju, ba kao to predsjednik simbolizira republiku, a kralj kraljevstvo. Ti simboli,
te figure u sebi nose prisutnost koja potvruje svu njihovu retoriku snagu.
Samim time to pribjegavamo vezama zasnovanima na zbilji, vano jc promotriti kako ta zbilja moe svojom
injeninou posluiti argum entaciji. Zbilja jest argument po sebi. Za utemeljenje argumenta u prilog nekomu
openitijem zakljuku moemo se posluiti materijalnim primjerima. Primjer, obrazac, ilustracija - na njima se
zasnivaju argumenti koji se oslanjaju na zbilju. Svaki put valja krenuti od neega to se prezentira kao neupitno
ne bi li se potvrdio zakljuak i otklonila njegova problematinost. Taj je zakljuak, kada se imaju u vidu sve
iznesene injenice, vjerojatan, realistian, oit govorniku, a time (po Perelmanovu miljenju) i auditoriju. U
tome smislu analogijsko zakljuivanje takoer slui uspostavljanju isto argumentacijske strukture zbilje.
Ana log ija lupuuje na koegzistencijsku vezu, primjer na suk-cesijsku vezu; ujedno ih i utemeljuju.
Valja jo promotriti razdvajanje pojmova, ali tu je rije o relativno oitu argumentacijskom postupku koji poiva
na razbijanju uvrijeeno uspostavljene identifikacije. Uspostavljaju se razlike, stvaraju se ili rabe opreke koje su
po sebi neutralne, ali se potiu ne bi li izazvale priklanjanje ili, to se svodi na isto, odmak od onoga to treba
odbaciti. Tako je privid - da se vratimo Perelmanovu primjeru - oblik zbilje koji se singularizira negativno ne bi
li se pozitivizirala ista zbilja, zbog ega se osjetimo odvaja od razumljivog kao iluzija od istine. Svi su filozofi
pribjegavali tim parovima: Bergson preko analize i intuicije, Heideggevr pre ko bivstvujueg (koji jest) i bitka
(koji takoer jest), i tako dalje.
Po Perelmanovu milje n ju, od svih je najvaniji logos, nain na koji se on formalizira, na koji se iz njega
izrezuje zbilja, a sve zato to je to uvijek argument za neku drugu svrhu . Izrezak nikada nije neutralan. Govornik
djeluje sukladno toj logici, pokoravajui joj se i pribjegavajui joj. Kada je rije o auditoriju, govornik ga
oblik u je kao usmjerivaa selekcije iznesenih sadraja, iako nain njihova iznoenja, n e ovisi o auditoriju.
Perelman je tako osmislio pojam univerzalnog auditorij j a - to je contradictio in adiecto - koji bi trebao
korespondirati s univerzalnim argumentima iz filozofije, prava, pa ak i znanosti. Rije je o idealnom auditoriju
u kojemu vie nema niega retorikog, jer pokriva ono to je Descarttes nazivao razumom. Perelmanovo je
miljenje tu bjelodano: argument ini i auditorij; univerzalnim argumentima odgovara univerzalni auditorij koji
ne ini nitko posebno. Jer: kod Perelmana se retorika mijea s raciona lnom argumentacijom - pruaju se
argumenti, to znai razlozi. Samim time obrazac postaje pravo u kojemu neko pitanje uzrokuje eksplicitno
supr otstavljanje (J e li X kriv ili nije? Je li to uinio ili nije? Je li u odreenom trenutku uinio to ili neto
drugo?). Svatko iznosi svoje argumente, a sudac, to perelmanovsko utjelovljenje pravedna razuma, praktina
uma, donijet e odluku u skladu sa zakonom. Etosom se sada bavi pozitivna etika koju
nazivamo pravom, dok patos postaje razum bez strasti. Sudac i porota mogu biti ganuti, ali u pravu uvijek
vrijedi jedino zakon.

c) Hermeneutika na vrhuncu: H. G. Gadamer i Istina i metoda (1960)

Ne moemo ne uoiti bliskost Richardsa i Gadamera, iako je u meuvremenu objavljeno Perelmanovo

revolucionarno djelo koje je utjecalo na Gadamera. Svaka je teorija interpretacije, htjeli mi to ili ne, usreditena
u patosu, auditoriju, itatelju ili gledatelju. Ne govorimo sad o strasti, nego o senzibilnosti i osjeaju, dvama
pojmovima to ih uvelike konotira romantizam, koji ih je i oivio. Jedan od suvremenika romantizma,
Schleiermacher, ujedno je i "otac" hermeneutike (1838). Cilj ove discipline nije svoenje vika smisla na zajedniku doslovnost, nego iznalaenje argumenata za tumaenje koje bi bilo u suglasju s doslovnou teksta koju
znaenja uvijek premauju. Hermeneutika nipoto ne eli ignorirati problematinost teksta, ali se ponajvie
bavi uincima (Wirkungsgeschichte) to ih u svakoj epohi ima na nove "suvremenike" koji taj tekst itaju.
Upravo to Gadamer i kae: "Mislim da je veoma nerealistino kazati - kao to ini Habermas - da je sama
retorika sputavajua i da prednost treba dati posve slobodnu racionalnom dijalogu (...). Naime, nijedna praksa pa ak ni ona revolucionarna - nije zamis liva bez retorike (...). Postoji usko znaenje retorike koje je svodi na
obinu tehniku i pretvara u puki instrument drutvene manipulacije. A zapravo, na retoriku u esencijalnome
smislu nailazimo u svakome racionalnom ponaanju. Ve je Aristotel radije govorio o retorici
kao dynamisu (moi), a ne techne, do te mjere da podlijee opoj determinaciji da se ovjeka kvalificira kao
razumno bie"8.
Hermeneutika je retorika kao uinak na drugoga, dakle, i kao mo (i manipulacija) nad njim, ak i kroz povijest,
zbog ega uviamo da "umijee tumaenja svoja sredstva uvelike posuuje iz retorike"9 . No dok za retoriku
uinak podlijee strastima, Gadamer u njemu vidi racionalnost vezanu uz logiku pitanja i odgovora izniklu iz
sokratovsko-platonovske dijalektike. Otuda proizlazi proireni smisao retorike to ga vraa Gadamer,
prouavajui svakodnevnu drutvenu praksu koja ide onkraj gore spomenutoga, uskog smisla koji je svodi na
neizbjenu manipulaciju umovima iji je racionalni pristanak, uzgred budi reeno, takoer sastavni dio te
manipulacije. "Moramo, dakle, pojmu retorike dati iri smisao. Ona obuhvaa sve oblike komuniciranja ute8

H. G. Gadame r: Wahrheit und Methode. Erganzungen, Tiibingen, 1983, str. 467.

H. G. Gadame r: "Rhetorique he rmeneutique e t critique de l'ideologie ", u: L'art de compren-dre, franc, prije vod, Pariz, 1982, str.
128.
9

meljenog u moi diskurza, zbog ega i jest ono to ljude u nekome drutvu dri na okupu. Bez te sposobnosti
ljudi da razgovaraju i sporazumijevaju se, ali i da poimaju zakljuivanja i zakljuke, ljudskoga drutva ne bi ni
bilo. Zbog toga je potrebno napokon osvijestiti znaenje retorike i njezina odnosa prema modernoj
znanstvenosti"10.
Gadamer e, uostalom, prionuti na humanistike znanosti i fenomen ovjekova razumijevanja koji je u njihovim
temeljima. Meutim, ovdje nas ponajprije zanima injenica da se, po njegovu miljenju, retorika ne svodi na puku elokvenciju (dobro govorenje), nego joj je cilj istinito govorenje. Razum je na djelu i hermeneutiarov je in
racionalan. Otuda proizlazi logika pitanja i odgovora koja je u retorici esencijalna, jer - kao to kae Aristotel raspravlja se samo o onome stoje upitno (Retorika, 1357 a). Tuma propituje i trai odgovor koji izraava
problematiku teksta, tj. ono o emu se postavlja pitanje*. To ne znai da on raspolae samo jednim moguim
odgovorom ili da je taj odgovor ve ondje negdje i eka da bude pronaen. Autor moe biti mrtav, govornik
moe lagati, to znai da nam je jedini odgovor kojim raspolaemo upravo tekst. Univerzalnost hermeneutike
poiva u njezinoj upitnoj prirodi. "Oito je da se u svakome iskustvu pretpostavlja struktura pitanja. Nema
iskustva bez propitivanja"11 . Ukratko, "logos je ve uvijek odgovor"12 , pa se "tekst moe shvatiti jedino
shva timo li pitanje na koje je taj tekst odgovor"13. "I aristotelovsko uenje o dokazu i inferenciji - koje
dijalektiku zapravo degradira na podreeni trenutak spoznaje - jo manifestira isto prvenstvo pitanja, kao to su
pokazala sjajna prouavanja Ernsta Kappa o nastanku aristo-telovske silogistike. To prvenstvo pitanja unutar
biti znanja na najradikalniji nain pokazuje granicu s koje polazi cijelo nae razmiljanje, to jest samu
10

H. G. Gadame r: Erganzungen, str. 320.

* U nekome drugom kontekstu sintagmu "ce dont il y est question" bolje bi bilo pre ve sti manje doslovno, kao "ono o emu je rije ",
ali smatramo da je u ovome kontekstu vano z adrati iz raz "pitanje " (op. prev.).
" H. G. Gadamer: Istina i metoda, franc, prije vod, Pariz , 1996, str. 385 (pre ve de no uz konzultiranje prije voda Slobodana Novakova,
"Veselin Maslea", Saraje vo, 1978, str. 396, op. prev.).
12
Isto, str. 386 (pre ve de no uz konzultiranje prije voda Slobodana Novakova, nav. dj., str. 397, op. prev.).
13
Isto, str. 394, modificirani franc, prije vod (pre ve de no uz konzultiranje prije voda Slobodana Novakova, nav. dj., str. 404, op.
prev.).

temu metode u okviru znanja"14 . Propitivanje je moda umijee, ali je i iskustvo to ga svaki povijesni obzor na
odreeni nain usmjerava. Umjetniko je djelo, kao, uostalom, i svaki tekst, pitanje postavljeno
tumau, odnosno sugovorniku, gledatelju, itatelju. Argumentacijska dijalektika kojom se slui hermeneutika

navodi tako Gadamera da je smatra racionalnom, do te mjere da moe utemeljiti humanistike znanosti koje bez
nje ne mogu funkcionirati jer propituju i razrauju uvijek vie-manje problematine odgovore.
Paradoksalno, da bi objektivizirao hermeneutiku kao disciplinu, Gadamer upisuje upitnost u samu sr
tekstualnosti, djela, jezika, svodei prima-telja-tumaa na pukog posrednika, iako mu inae povjerava
sredinju ulogu. Meutim, njegova koncepcija jezika nikada ne objanjava po emu upitnost proima i
odreuje jezik, biljeei se u formi ili kao forma. Logos kako ga Gadamer poima nema upitne strukture ni u
sintaksi, ni u semantici, pa ak ni u pragmatici. ini se da je propitivanje ondje odsutno, iako bi ono to
govori o logici pitanja i odgovora trebalo potaknuti Gadamera da logos konceptua-lizira u tome smjeru. Upitne
strukture prirodnog jezika i uloga propitivanja ipak su oite onomu tko ih eli pronai i uvia njihovu
vanost. Ostavit emo to za posljednje poglavlje ove knjige. Kako bilo, pitanja to ih smjetamo u teks t
zamrzavaju hermeneutiki obzor, dakle povijest, s ime se nee sloiti Jaussova kola recepcije, inae tako
bliska hermeneutici. Prema miljenju toga autora, svaka epoha postavlja drukija pitanja, pa je
itatelj, odnosno auditorij, njihov jedini uvar. Jauss kae: "Minuli tekst nije kadar da, sam i bez obzira na
razdoblje, nama ili onima to e tek doi postavi pitanje koje nam tuma ne bi morao prethodno rekonstruirati ili
preformulirati, polazei od odgovora to ga tekst (naizgled) prenosi. Knjievna je tradicija dijalektika pitanja i
odgovora ije kretanje uvijek polazi iz sadanjih pozicija, iako se to esto ne priznaje"15 .
Ukratko, Gadamer, koji je ovdje na meti, nije dovoljno razvio retoriku patosa, to hermeneutika i jest, nastojei
iz dijalektikoga postupka izvui objektivnu, pa ak i znanstvenu utemeljenost.
14

Isto, str. 389 (pre ve de no uz konzultiranje prije voda Slobodana Novakova, nav. dj., str. 400,
op. prev.)
H. R. Jauss: Pour une esthetique de la reception, franc, prije vod, Pariz , 1978, str. 107 (eilut pre ve den uz konz ultiranje beogradskog
iz danja knjige, Estetika recepcije, u prije vodu Drinke Gojkovi, Nolit, 1978, str. 111, op. prev.).

15

"To to se knjievni tekst od poetka prima kao odgovor, ili to kasniji itatelj u njemu ponajprije trai
tradicijom potvren odgovor, nipoto ne znai daje autor nuno i sam formulirao izriit odgovor. injenica da se
djelo moe definirati kao odgovor bez kojega ne bi bilo povijesnog kontinuiteta izmeu minuloga djela i
kasnijeg razumijevanja, modalitet je njegove strukture koja se ve sagledava sa stajalita recepcije, a ne
nepromjenjivog parametra samoga djela. Moda je odgovor - ili smisao - to ga kasniji itatelj u djelu trai u
poetku namjerno bio dvosmislen ili posve neodreen. Prema toj se neodreenosti upravo i mjeri estetska
uinkovitost djela, a time i njegova umjetnika kvaliteta"16 .
Ni Gadamer ni Jauss zapravo ne primjeuju da obojica imaju pravo. Postoji recepcija, patos djela, koja je
protutea onomu to je u djelu problema-toloko, tj. onomu to se u djelu putem odgovora propituje i zbog kojih
to djelo i jest pitanje. Ono problematoloko jest strukturalno; ono problematsko jest povijesno. Pitanja koja se
mjestimino uoavaju variraju ve prema razdoblju, ali bogatstvo djela poiva na problematolokoj sposobnosti
da zadovolji nova pitanja koja se ranije nisu postavljala, a o kojima se u djelu ipak neizravno govori i raspravlja.
Otroumnost zahvaljujui kojoj ona izlaze na vidjelo pripada, dakako, povijesti, ali ta su pitanja ondje, zakopana
u samoj sri odgovora to se nadaju pogledu i skrivaju - jer zatomljuju - neka pitanja na koja upuuju,
otkrivajui pritom neka druga pitanja. Stoga danas ne itamo Platona kao to ga je itao srednji vijek:
dananjega itatelja manje zanima njegov odnos prema Bogu nego politika vizija, proeta problematikom
totalitarizma. To iitavanje, to smo ga naslijedili od Karla Poppera, otkriva problem kojim se Platon bavi, iako
ga ne postavlja onako kako to ini Popper, rtva faizma opsjednuta komunizmom. No ni boanstvo kod Platona
nije kransko. On svejedno dobro govori o Bogu, ali i o nasilju i vlasti, pa njegovo filozofsko djelo nudi
odgovor i na ta pitanja. Mogli bismo navesti cijelo mnotvo slinih primjera za Shakespearea ili Picassa,
Mozarta ili Prousta, Giacomettia ili Freuda.
16

Isto, str. 112 (citat pre ve den uz konzultiranje be ogradskog iz danja, nav. dj., str. 116-117, op. prev.)

d) S. Toulmin ili retorika u sjeni logike

Godine 1958. pojavljuju se Perelmanova Rasprava i The Uses of Arguments Stephena Toulmina. esto se
usporeuju, a datum objavljivanja tu usporedbu dodatno potie. Ipak, ona i ostaje na tome. Dakako, obojica
nastoje razvijati argumentacijsku racionalnost dajui prednost logosu svedenom na prirodni jezik. No Toulmin
je ponajprije Wittgensteinov uenik: samo je jezik vaan, pa on ne pokuava ni tipologizirati auditorije ni
pomnije se baviti etosom, svodei ga na govornika ije je mjesto zamjenjivo sa sugovornikovim. Naime,
Toulmin prije svega istrauje prirodnu logiku koja bi bila preslika formalne logike, zahvaljuju i kva lifikacijama
koje je ine jednako neobranjivom.

Temeljna shema Toulminova pristupa poiva na interakciji podataka (data)11 iz zakljuka (claim) do kojega se
dolazi putem jamstva (warrant), a u cilju inferenc ije.
P = Z: Harry je roen na Bermudima, dakle, on je britanski dravljanin. J: jer osobe roene na Bermudima imaju
britansko dravljanstvo.
Problem je to je jamstvo J najee stvar vjerojatnosti jer, na kraju krajeva, tko kae da su Harryevi roditelji
nuno Britanci? Ako se to pitanje postavlja, potreban je tzv. backing, odnosno utemeljenost (U) kao uvjet prihvatljivosti toga J. U ovome sluaju to je zakon koji kae da djeca imaju isto dravljanstvo kao i roditelji.
P, dakle Z, jer U
P_____________________Z

l
U________J
No Toulmin smatra da dobra argumentacija mora biti "betonska", tj. mora se to je vie mogu e pribliiti
logikom silogizmu. "Dobar" govornik u tu se svrhu mora sluiti svim sredstvima. Auditoriju po mogunosti ne
smije dati nikakav manevarski prostor. Stoga on mora predvidjeti mogue pobijanje (rebuttal) i kvalificirati svoj
zakljuak u skladu s tim, s pomou pobijanja
Frankofonog itatelja upuujem na sjajnu analizu Corinne Hoogae rt, je dnu od malobrojnih studija o Toulminu na francuskome.
"Pe relman i Toulmin", Hermes, 15, 1995, str. 155-169.

17

Primjer: Cezar je mrtav, stradavi od noa nekolicine urotnika, meu kojima je i Brut , njegov posinak. Iz toga
podatka zakljuujemo da on mora biti osuen za svoj zloin. Takav je zakljuak valjan jedino ako prihvatimo da
zloin mora biti kanjen u skladu sa zakonom (ovdje: utemeljenost ili backing), osim, dakako, ako zanijeemo
da je rije o ubojstvu i sloimo se da je Brut djelovao u ime Rima i republikanskih institucija koje je elio
zatititi. Zahva ljuju i pobi janju (rebuttal) legitimne obrane imamo pravo zakljuiti da Brutov in zasluuje
kaznu. Kvalifikacija zakljuka kao veoma vjerojatnog, tovie, neizbjenog, usvojena je im se u svrhu
otklanjanja ukljue i opreni argumenti. Tako zahvaljujui toj antic ipaciji dobivamo logiki zakljuak.
Toulminov je obrazac bjelodano dinaminiji od obrasca to ga nudi formalna logika, iako mu je ona uzor. U tim
se uvjetima ne treba uditi odsutnosti etosa i patosa. Matematika logika funkcionira na isti nain, osim to
je qualifier iz logikoga zakljuka nunost, zbog premisa i inferencijskoga pravila koji se postavljaju od samoga
poetka.
e) K. Burke ili retorika u slubi etosa (The Rethoric of Motives, 1950)
Kenneth Burke oblikovao je samu paradigmu amerike retorike usreditene u etosu. Ispoetka se us eljenici
trebaju asimilirati i proeti loka lnim vrijedno stima koje su njima esto nove. No da bi ovjek bio uvjeren, mora
biti uvjerljiv, pa mogu proi samo plemenite vrijednosti to ih utjelovljuje govornik, iji zadatak nije puko
educiranje useljenika na novome jeziku. Kultura zemlje primateljice mora biti dostupna svima, zbog ega uz
plemenite vrijednosti koje se naglaavaju u pounoj, vjerskoj ili romanesknoj literaturi postoji i briga za jezik, a
time i za zajednicu - egalitaristika briga u kojoj nema povlatenih.
Pozamano Burkeovo djelo savreno utjelovljuje sve te proturjene zahtjeve. Do povratka retorici dolazi zbog
uruavanja vrijednosti nakon Prvoga svjetskog rata. Kriteriji prosuivanja postaju problematini i dovode do
odbacivanja svake autoritarnosti, ime se utire put raspravi, ali povrh svega mnogostrukom i polivalentnom
tumaenju. Retorika mora pruiti alternativno, a ne samo formalno rjeenje: ona mora educirati i pokazivati.

Retorika se tako pridruuje estetici, koju "valja braniti kao opreku praktinom, industrijskom, mehaniziranom"18
ne bi li se oznaio odmak od svega to je uinkovito i ureeno zato to je utemeljeno na poopenoj
hijerarhizaciji u kojoj je sve za svakoga ve odreeno (faizam i komunizam dva su izraza te potrebe za redom).
Usprkos toj prividnoj jasnoi Burkeovo se djelo esto smatra zbirkom raznolikih razmatranja u kojima se brojna
itanja susreu ne gradei teoriju, nego potiui openita, nepovezana, iako veoma pouna razmiljanja. Usprkos toj slabosti moemo izdvojiti nekoliko sredinjih ideja koje zavreuju pozornost.
Burke, kojemu je etos uvijek vaan, retoriku definira kao proces kojim se "ljudski initelji slue rijeima ne bi li
izgradili svoje stavove ili na djelovanje naveli druga ljudska bia". Tako u retorici postoji aspekt formiranja - u
svakom e smislu rijei forma. Meutim, ona moe i deformirati i manipulirati, prisiljavati kao to ini crkvena ili
stranaka retorika, pozivati se na logiko uvjeravanje ili na osjeaj. Ukratko, retorika "se ukorjenjuje u
esenc ijalnoj jezinoj funkciji, funkciji koja je posve realistina i neprekidno se obnavlja, a to je uporaba jezika
kao simbolikog sredstva za postizanje suradnje meu biima koja po prirodi odgovaraju na simbole"19 .
Kljuni pojam retorike jest dijeljenje: ljudi su podijeljeni i razmiljaju prenosei u pojmove vlastite opreke i
razlike. Otuda i potjee retorika, koja im je "prirodna", a cilj joj je ponovna uspostava identiteta. Svaka retorika
igra na identitete, ponekad ak i s ciljem da podijeli, da stavi na stranu, kao to je sluaj s ratnom retorikom.
Retorika se, dakle, isprva vezuje uz maginu misao, koja stvara identitete (izmeu zla i bogatstva, primjerice, ne
bi li
18
19

K. Burke: Counterstatement, Be rkeley, 1931, str. 113.

K. Burke: The Rethoric of Motives, Be rkeley, 1950, str. 43.

sauvala prvotno drutvo od razorna gomilanja drutvenih veza). Na tome je stupnju razvoja retorika funkcija, a
ne disciplina. No ona je usprkos svemu na djelu, jer cilj magije nije izrei istinu ili la, nego utjecati, potaknuti
na djelovanje koje je sukladno identitetu skupine i koje e ta skupina prepoznati kao dobro.
Zbog toga je sredinji pojam retorike analize, prema Burkeovu miljenju, identifikacija: teze, govornika,
govornika s tezom, njezine supstancija-lizirane zbilje, identiteta koji je razliit od identiteta skupine ili auditorija
i tako dalje. Imamo predsjednikoga kandidata koji e razgovarati s farmerima podsjeajui na svoje seljako
podrijetlo ne bi li uspostavio identifikaciju s elektoratom. Imamo identitet neke "zajednike stvari", koja je
dijalektike prirode: ako je komunizam = antifaizam, onda je opozicija komunizmu = faizam. Naposljetku
imamo supstancijalni identitet, kao kada se identificiramo s nekom slavnom manekenkom, pa prihvatimo
ampon koji ona hvali u TV-reklami. Komun ikacija je retorika jer nastoji os tvariti ident itet i prevladati podjele
- drutvene, fizike, politike - koje rukovode ljudima. Retorika je stoga, prema Burkeovu miljenju, odgovor na
pitanje to ga postavlja situacija: ona poistovjeuje initelje, scenu, sam in, cilj i sreds tva. Act, scene, purpose,
agency i agent za Burkea su pentada na kojoj poiva svaka retorika strategija. Zapravo, ona nije nita drugo do
skup pitanja koji smo nazivali Kvintilijanovim upitnikom2 : "Svaka radnja", kae Kvintilijan, "otvara sljedea
pitanja: zato je uinjena? Gdje? Kada? Kako? ime?" (Knjiga V, X. poglavlje), a tomu se popisu pridodaje jo
i tko (persona, factum, causa, locus, tempus, modus, facultas). Burke u pojam scene unosi odgovore
na gdje i kada, dok act upuuje na to, purpose na zato, a agens (initelj) na tko (persona). Agency pak
pokriva modus i facultas.
Burke je moda najaktualniji u djelu Grammar of Motives (1945), vie nego u Rhetoric of Motives. Naime,
u Gramatici prouava - uvijek uz nevjerojatan broj knjievnih analiza - tih pet elemenata svojega retorikog
upitnika, povezujui ih s etirima temeljnima retorikim tropima (kako ih je podijelio i Vico), odnosno s
metaforom, metonimijom, sinegdohom i ironijom. Ti su tropi procesi identifikacije onoga to jest, dakle, onoga
to se odigrava u
20

Vidi M. Me ye r: Questions de rhetorique, Pariz , Le Livre de Poche, Biblio-Essais, 1993, str. 68-69.

Karl-Otta Apela, Habermas naziva univerzalnom pragmatikom, a njezini su glavni element i primjena teorije
govornih inova Johna Searlea.
Habermasova se ideja zapravo svodi na sljedee: uvjeti argumentiranja, kao i rasprave uope, ak i kada postoji
neslaganje, pretpostavljaju uzajamno uvaavanje koje implicira sposobnost poopavanja vlastita gledita.
Govornik se, dakle, angaira u procesu u kojemu se mora staviti na mjesto drugoga, koji na neki nain on
i jest. Sve je usrediteno u etosu, pa ak i u etici. Govorni in (ono to nazivamo pragmatikim aspektom jezika,
tj. ono to pripada njegovoj uporabi) obvezuje govornika po nekoliko kriterija, kakav je, primjerice, i iskrenost
(Searle).
"Tko god ozbiljno pokua ozbiljno sudjelovati u argumentaciji, implicitno se obvezuje univerzalnim
pragmatikim pretpostavkama moralnoga sadraja (...). U argumentacijama sudionici moraju krenuti od
injenice da naelno sva zainteresirana bia sudjeluju, slobodno i ravnopravno, u zajednikome traganju za
istinom, u kojemu moe vrijediti jedino niim sputana snaga najjaeg argumenta"21.
Sve je to pomalo naivno, jer argumentacija nije uvijek tako racionalna. S Habermasom se stjee dojam da se
vraamo univerzalnome auditoriju u obrnutome smislu, jer smo suoeni s univerzalnim govornikom, koji je
podreen Kantovu imperativu da nikada ne govori za sebe, a da se pritom automatski ne obraa i drugima. No,

kao to se Perelmanov univerzalni auditorij ne sastoji od zbiljskih osoba, jer rije je o isto intelektualnoj
konstrukciji, tako ni univerzalni govornik nije nita drugo do "razumno bie", nitko posebno, utjelov ljenje "svih
ljudi" svojevrsnim ivim odricanjem individualnosti i strasti. U stanovitome smislu ovjek ve mora biti prilino
moralan da bi se htio propitivati o toj moralnoj univerzalizaciji i tako zduno argumentirati u tome smislu i
smjeru.
Meutim, Habermasov je pokuaj zanimljiv zbog te potrebe za oivljavanjem etosa teorijom argumentacije koja
se ovaj put usredotouje na govornika. Ona je svakako neizbjena zbog retorike ekonominosti, zahva ljuju i
kojoj je i do lo do teoretizacije etosa u argumentaciji, kao to je precizirano u tablici na poetku ovoga
poglavlja.
21

J. Habe rmas: De I'ethique de la discussion, franc, prije vod, Pariz , 1992, str. 18-19.

g) Obnova knjievne analize i njezino irenje na argumentacijsku

implicitnost: od Ope retorike (1970) "Groupe JU" do Argumentacije u jeziku Oswalda Ducrota (1983, suautor
J.-Cl. Anscombre)

Estetikom i knjievnom strukturalizmu Barthesa, Genettea i Todorova "Groupe u" daje teorijsku podlogu.
Time se oivljava velika francuska tradicija retorike, koja se vezuje uz Lamyevo, Du Marsaisovo i Fontanierovo
ime. "Groupe u" jezik poima tako to vie ne daje prednost referencijalnoj doslov-nosti na kakvu smo nailazili u
temeljima logosa anglosaksonske tradicije, pa ak i kod Perelmana. Vie, dakle, nije potrebno odmicati retoriku
od njezina dvojnika - logikog obrasca. Prirodni je jezik ponajprije prenesen i figurativan, a doslovan postaje tek
nakon odreenog zahvata. Usredotoimo li se ponajprije na taj zahvat, dobivamo argumentaciju kako je poima
Ducrot, jer dolazi do inferencije koju implicira sam jezik. Doslovnost je sedimentacija koju obavlja auditorij
kada je suoen s vieznanou. Izmeu prenesenosti i doslovnosti postoji raskorak, razlika koja potie
tumaenje, ba kao to mno-gostrukou svojih oblika pokriva stilske figure. To je temeljna ideja retorike koju
razvija "Groupe u". Ono oznaeno pri govorenju se oslobaa kao ono to je govorom implicitno izreeno, ba
kao u argumentacijskoj inferenciji, koja u konanici poiva na razlici izmeu doslovnosti i forme, kojom
e se definirati razlika izmeu doslovnoga i knjievnog.
Da bismo to shvatili, vratimo se malo unatrag. Od retorike je ostala tek epideiktika vrsta, koja omoguuje
monopolizaciju estetike, uitka, nautrb ljepote stila. Etos je nestao s obnovom etike, bilo da je ona vjerska ili
filozofska. Kada je rije o patosu, on je postao strast ili emer grijeha, nestajui pomalo iz retorike u
vidu auditorija. Logos je takoer, kao mjesto retorike sukoba i argumentacije, ustuknuo pod utjecajem nove,
matematike i karte-zijanske znanosti. Retorici je preostao jo samo nesiguran jezik, istodobno ritualiziran i
estetiziran. U 17. stoljeu retorika je, sa svim svojim stilskim figurama i krasnim reeninim sklopovima, jezik
dvoranina, ali i ovjeka od pera. Dugo se smatralo da su ti sklopovi, ili tropi, tek ukrasi koji zamrenim jezikom
izriu ono to se inae moe doslovno kazati svakodnevnim jezikom, kao da je Ronsardova pjesma tek ukraeni
nain da se izrazi jedno obino: "Lijepa si, volim te". Ubrzo se uvidjelo da jezik nuno ne prianja uz prethodno
postojee ideje i da nije iskljuivo namijenjen njihovu izraavanju na ugodniji nain. Raskorak izmeu jezika i
ideje doputa kreativnost na razini forme, pa i jezik moe posluiti proizvodnji smisla. Njegov se cilj ne
ograniava na prenoenje istroenih doslovnosti, dotjeranih sa stilom ija se funkcija svodi na neizravno
izricanje (iz pristojnos ti ili laskanja) dos lovni h sadraja. Tako je forma mogla znaenje ogrnuti neodreenou,
po cijenu da itatelju prepusti iznalaenje smisla to ga je on htio pripisati tragediji, pjesmi ili prii. Metafore su
mogle biti "ive" (Ricoeur), a ne istroene, a forma je mogla pokazati realitete za koje bi neka rije, reenica, pa
ak i tekst bili sino nimi gubitka smisla. Fikcijska djela isprepleu brojne razine itanja i otvaraju se neiscrpnim
znaenjima zahvaljujui svojemu jeziku koji, dakle, vie nije jednadba, nego je stvaranje. Upravo zato logos tu
nije samo retorian; on je poetian, ali autori vie ne prave razliku. Stoga "Groupe u" smatra da je "retorika
poznavanje jezinih postupaka karakteristinih za knjievnost"22 .
Ako podjela na retoriku figura i poetiku vie ne vrijedi, isto se dogaa, smatraju nai autori, i s ostalim
retorikim postupcima koji kombiniraju propagandu i reklamu, i to zbog stilskih uinaka do kojih ondje dolazi i
neovisno o argumentima-krinkama. Temeljna figura takve retorike jest sinegdoha.
"U opoj retorici kakvu zamiljamo nema nijednog razloga a priori za privilegiranje metafore, kao to ini
glavnina aktualne retorike. Ako u tome prvom sustavu i postoji neka temeljna figura, onda je to zacijelo
sinegdoha"23 .
Autori to prvenstvo opravdavaju podsjeajui da je analiza na razini klasa
i njihovih meusobnih uklapanja zajednika svim konceptualnim odnosima. Taj odnos inkluzije svojstven je
sinegdohi. Aristotel je, dodue, sve svodio na metaforu, jer ona neki pojam izraava drugim pojmom koji ga
zamjenjuje. Utoliko su sve figure metafore, naini izraavanja. Govorimo o jedrima koja se pojavljuju na obzoru

govorei zapravo o brodovima koji prvo pokazuju vrh jarbola (jer je Zemlja okrugla). Tu figuru moemo svrstati
meu metonimije ili sinegdohe, ve prema sluaju, ali ona je svakako supstitucija poput svakoga tropa:
rije jedro rabi se za oznaavanje broda i ovdje ga zamjenjuje. Figurativnost se moe smatrati implikacijom
(Richard je lav, dakle, moemo rei da je hrabar) ili supstitucijom (Richard je lav = Richard je hrabar).
Retorika "Groupe u" neosporno je jedna od vanih retorika 20. stoljea, kao to je to svojedobno bila
Fontanierova ili Du Marsaisova, zbog integriranja nove, strukturalne vizije prirodnoga jezika u staru
problematiku stila i
22
23

"Groupe u": Rhetorique generale, 2. iz d., Pariz , 1982, str. 25.

"Groupe u": Rhetorique de lapoesie, 2. iz d., Pariz, 1990, str. 54.

njegovih figura. Veoma istanana analiza tekstova popraena je brojnim knjievn im primjerima, ije obi lje
podsjea na brojne egzemplifikacije u Raspravi C. Perelmana i L. Olbrechts-Tyteca.
Ipak, asimilacijom retorike u igru u kojoj je ono implicitno sugerirano formom strukturalna retorika prelijeva se
na argumentaciju koja se prema tome definira kao inferencija toga implicitnog. Prinos je to Oswalda Ducro-ta,
na ijoj emo se sintezi Argumentacija u jeziku (L 'argumentation dans la langue)24, napisanoj sa J.-Cl.
Anscombreom, malo zadrati. Ona, naime, analizira brojna istraivanja koja se bave reeninim primjerima u
kojima se prouavaju odnosi izmeu eksplicitnoga i implicitnog. Ti se odnosi uvode konektorima koji
suge riraju eljeni zaklju ak. To je slu aj s rijeima poput "ak", "uostalom", "gotovo" ili "ali", koje Ducrot
izdvaja kao argumenta-cijske oznake. Pogledajmo to na primjeru. Predlaem nekoj eni da poe sa mnom u
etnju, ali moja je zamisao nimalo ne privlai. Odgovara mi: "Vrijeme je lijepo, ali nije dovoljno toplo". Ona
jasno odbija moj poziv, iako to ini implicitno. Prema Ducrotovu miljenju, rije je o argumentaciji jer imamo
inferenciju zakljuka koja se implicira prisutnou onoga ali. Mlada ena prua jedan argument za ("vrijeme je
lijepo") i jedan argument protiv ("ali nije dovoljno toplo"), koji odluuje o konanome, negativnom
odgovoru. Da je pozitiv odnio pobjedu, odgovor bi naprosto bio "Moe", ali kako to nije slu aj, valja zaklju iti
da konektor ali, koji povezuje argumente za i protiv, posljednjem argumentu daje veu snagu na
argum entacijskoj ljestvici koja ih hijerarhizira. Neke oznake naglaavaju usmjerenje prvog argumenta: ak o mi
sin u kuu dovede prijateljicu koja mi nije po volji i eli me uvjeriti da je njegov izbor vie nego dobar, moe
mi rei: "Anne je zgodna, a ak je i pametna", ne bi li naglasio ono to treba opravdati moju
suglasnost. Ljepota je argument u njezinu korist, koji se podupire pozivanjem na njezinu pamet; ukratko, tijelo i
duh.
Iako Ducrot nikada nije ponudio teoriju argumentacije, pruio je iznimno suptilne analize reeninih primjera.
Iza svega toga25 ipak stoji retorika kao odgovor na skriveno pitanje, zbog ega se svako upuivanje na problematinost brie, zadravajui se na razini implicitnog. Govorimo o argumen24
25

Bruxelles, 1983.
O toj temi vidi M. Meye r: De laproblematologie, V. poglavlje , Mardaga, Bruxelles, 1986; Lc Livre de Poche , Pariz , 1994.

taciji jer uo avamo inferenciju, iako je jo uvi jek rije o retorici, jer logos je taj koji unosi elemente poput
konektora s ciljem signalizirani a implicitnog odnosa s odsutnom doslovnou koju auditorij treba rekonstruirati,
kao to je to u knjievnosti. Primijetimo usput da u jeziku postoji i argumentativnost koja ne iziskuje eksplicitne
oznake. Ako nakon dugoga jutarnjeg sastanka kaem: "Jedan je sat" u namjeri da sugeriram kako je vrijeme da
se sastanak zakljui i da se poe na ruak, nisam se posluio nikakvom posebnom argu-mentacijskom oznakom
za impliciranje takva zakljuka. Opa mjesta ("U jedan sat se rua") ovdje su posve dovoljna.
Meutim, kod Ducrota je zanimljivo - iako on to ne primjeuje - da je upuivanje na upit onaj esencijalni aspekt
jezine uporabe koji on opisuje kao argumentacijski ili retoriki. Upravo zato to postoji pitanje upueno mladoj
eni, ona odgovara sluei se obama lanovima alternative ne bi li dala do znanja svoju preferenciju. Upravo
zato to misli da mu postavljam skriveno pitanje, moj sin naglaava jedan od lanova alternative sadrane u
pitanju ("Je li ona za tebe dobra ili ne?"), navodei pamet svoje prijateljice nakon to je ustvrdio njezinu ljepotu.
Za razliku od argumentacije, u kojoj je odnos prema pitanju eksplicitan, kao na sudu, u retorici on ostaje
implicitan ne bi li bolje prenio - kao u reklami - ono to se smatra odgovorom. Retoriki postupak stricto
sensu poinje onda kada se pitanje ne spominje kako bi se izbrisalo ono problematino, to ublaava eventualnu
problematinost govora te jaa afirmativni i neprijeporni karakter rijei. Retorika tako moe bolje manipu lirati,
ali posluiti i u knjievnome kontekstu, akreditirajui vjerojatnost i obustavljajui kritiko prosuivanje zbog
kojega ponekad, dok itamo neku fikciju, kaemo: "nita ja tu ne vjerujem".
3. Zakljuak: retoriki prostor kao sprega raznih teorija

Kao to smo primijetili, svaku od est kuica uvodne tablice popunilo je poimanje retorike koje privilegira etos,
patos ili logos, svodei retoriku na argumentaciju, kao u Perelmana, ili pak argumentaciju na retoriku, kao u Ducrota. Glavnina dananjih retorika ipak naglasak stavlja na logos, jer jezik je doista veliko pitanje 20. stoljea.
Upravo su na toj razini one i bile najorigi-nalnije, poput retorike "Groupe u" ili pak Perelmanove retorike, koje
su, valja im priznati, dominirale svojom epohom. Druge su se nadovezale na Searleov pragmatiki pristup ili
Wittgensteinovo gledite. Svojom nedovrenou svaka od ovdje prouenih retorika zazivala je drugu, i svaka je dimenzije koje nisu bile u sreditu njezine
pozornosti svodila na razinu utvare. Richardsov vitgentajnovski patos nuno je doveo do pomnije razrade
kakva je bila Ga-damerova. Burkeov etos ostao je isuvie neodreen da se ne bi reinterpretirao preko
Habermasova kantovskog univerzalizma. Perelmanov "racionalni" logos morao je pronai protuteu
u logosu kakav su isticali teoretiari knj ievnosti, pretvaraju i ga u samo mjesto figur alnos ti, ija e se
argumentativnost smatrati uinkom jer postoji inferencija implicitne, ali markirane doslovnosti. To nije omelo
teoretiare argumentacije, kao ni teoretiare retorike, da forsiraju logos nautrb patosa i etosa. Stoga
su patos i etos morali pronai svoje zagovornike, uvijek ostavljajui mjesta i logosu. No htjeli mi to ili ne, nema
obranjive retorike koja na istu teorijsku i konceptualnu razinu ne stavlja etos, patos i logos. Isto tako, upravo to
jedinstvo teorijske razine mora omoguiti spregu retorike i argumentacije, ponovo bez ikakvih privilegija.
Takva je teoretizacija cilj problematolokoga pristupa u kojemu sredinju ulogu ima propitivanje, to se znalo
jo od Aristotela, ali se zaboravilo im se disciplina koju je on utemeljio raspala.
Dovrimo konano to ujedinjenje retorikoga prostora to ga predlae problematologija.

36.
PROBLEMATOLOGIJA KAO KLJU JEDINSTVA RETORIKE
1. Problem definiranja retorike: postoji li rjeenje?
Ponuene definicije retorike otkrivaju odabrano usreditenje. Ako se, poput Perelmana, usredotoujemo na
priklanjanje i slaganje, nalazimo se u okvirima argumentacije, jer nema smisla slagati se s kakvom pjesmom ili
slikom. Usredotoimo li se, meutim, na osjeaj to nas preplavljuje dok sluamo kakav krasan govor, u prvi
plan dolazi retoriki, tovie, poetiki aspekt reenoga, napisanoga ili naslikanoga. To je retorika kao umijee
elokvencije, valjana govorenja, kako ju je, primjerice, definirao Kvintilijan. Sredinju ulogu u tom sluaju
imaju delectare i movere. Jasno je da izmeu vjerojatnoga i ugodnog nema oite povezanosti. No nisu to jedina
polazita za definiranje retorike. Naglasak se moe staviti i na jezik, na njegovu figurativnost ili knjievnu
uporabu u argumentacijske svrhe, ba kao to se moe staviti i na manipulatorski aspekt retorike, kao u Platona,
ili pak na etike aspekte argumentacije, kao u Habermasa. Ukratko, retorika se moe razvlaiti na sve strane, ali
bit e to nautrb njezina jedinstva, osim ako se ono ne postigne proizvoljnim suavanjem, ili irenjem, kojemu
e se ionako suprotstaviti neko drugo jedinstvo.
Koja je onda "valjana" definicija? Prije negoli odgovorimo na to pitanje, pogledajmo ne postoji li u svim tim
dosad ponuenim definicijama stanovita racionalnost, usprkos njihovoj neusklaenosti. Naime, svim gore
spomenutim definicijama zajednika je ukorijenjenost u etosu, patosu ili logosu. Time one briu sve ostale
dimenzije, podreujui ih onoj povlatenoj. Platon, primjerice, retoriku smatra nainom manipulacije auditorija:
jasno je da je njegovo polazite patos. Retorika razbuktava osjeaje; logos i istina, etos i go-vornikov karakter
kod Platona nemaju prednost. No referiramo li se na jezik, doslovni ili figurativni, argumentirani ili ugodni,
polazimo od logosa, kao Pe-relman ili "Groupe u", Kvintilijan ili Ducrot. Usvaja se drugo usreditenje, iz njega
proizlazi drukije poimanje retorike, to rezultira drugom definicijom u kojoj, primjerice, sredinju ulogu imaju
vjerojatnost i ugoda.
Problem je to ambivalentnost retorikoga prostora postoji jo od Aristotela, toga iz vie razloga dvosmislenog
utemeljitelja discipine. Dakako, on uoava ono to nitko nakon njega nije: etos, patos i logos u retorikome su
odnosu ravnopravni. "Svaki se govor sastoji od triju elemenata: lica koje govori, predmeta o kojem govori i lica
kojem se obraa, pod kojim razumijevam sluaoca" (1358 a)*.
Oni su nerazdvojni i konstitutivni. Ne moe, dakle, retorika biti vie usre-ditena u logosu nego
u etosu ili patosu, vie u etosu nego u logosu i patosu, vie u patosu nego u logosu i etosu. Ipak, Aristotel bez
oklijevanja razdvaja tu trojnu komplementarnost. On govori o sudskoj, epideiktikoj i politikoj vrsti ne bi li
naglasio sredinji aspekt etosa, logosa i patosa, koji oblikuju tri razliite retorike: pravnu retoriku, s njezinim
argumentima u prilog vjerojatnom, retoriku recepcije, usredotoenu na lijepo i ugodno, te politiku retoriku,
usreditenu u korisnom, ali podreenu osjeajima. "No ponekad se rabe i argumenti iz drugih vrsta" (1358 b)**,
pouruje on dodati. Kada je rije o logosu, on smatra da ga proima stil koliko i argumenti (entimem), a kako se
dijalektika predstavlja kao "pandan" retorici, nije ba jasno na emu poiva ta dvostruka mogunost
retoriziranoga logosa. Kako bi logos istodobno mogao biti doslovan i figurativan, pogodan za argumente i za
figure? Nije li to previe za jedan pojam? I kako uope artikulirati sve te razine u suvislu cjelinu?

Kada je rije o samoj retorici, ne zna se tono koji joj status dodjeljuje Aristotel. S dijalektikoga - ili
argumentacijskoga - stajalita, retorika je tek
* Citat preuze t iz: Aristotel: Retorika, nav. dj, str. 14 {pp. prev.).
** Pre ve deno s francuskoga. Viie v prije vod glasi: "ostale razloge i oni ovome usput pridruuju", Retorika, nav. dj., str. 1 5 (op.
prev.).

slaba logika. Ona nudi samo vjerojatnost, dok obrazac logosa pripada logici i znanosti, kojima je retorika
svojevrsni siroti roak. Naelo neproturjenosti (Metafizika, Knjiga I". IV.) vrhovno je naelo logosa, ali
retorika je po prirodi govor u kojemu se suoavaju A i ne-A, koji su esto jednako vjerojatni. Nije li to
ipak logos'? Ako je A ili ne-A nuno istinito, jedno od to dvoje nuno je lano, pa nunost kao iskljuenje
suprotnosti ("nuno je ono ija je suprotnost nemogua"*) postaje normom logosa koju ostvaruje samo logika.
Ako je Sokrat nuno smrtan, ako je tvrdnja da je on nuno smrtan tona, onda ne moemo tvrditi suprotno. Ipak,
barem ondje gdje je dijalektina retorika je mjesto na kojemu govor doputa suprotnosti. Ona, meutim, nije
samo dijalektina, nego je, prema Aristotelovim rijeima, bliska i etici, jer govornik moe uvjeriti jedino
uzornou svojega moralnog karaktera (etosa), a po ciljevima kojima stremi podlijee i politici. Ukratko, odmah
po roenju retoriku su podijelile, razvlaei je meu sobom, njoj izvanjske discipline, ali ponajvie ju je
potkopao sigurniji obrazac racionalnosti, naslijeen od Platona. Govoriti o uoj retorici26, kao to ini Genette,
ne bi li okarakterizirao ono to se dogaa u moderno doba, nije nimalo vjerno injenicama, jer je jo od
Aristotela retorika predodreena za suavanje zbog prevelika broja smjerova i odsutnosti istinskoga jedinstva.
Uostalom, ve je pravnik Ciceron - ali i cijeli rimski svijet - prigrlio etos. Argumentacijski se aspekt tada brie
pred elokvencijom i stilistikom, to jest epideiktikom vrstom.
Druga Aristotelova intuicija koju, uz smjetanje etosa, patosa i logosa na istu teorijsku razinu, treba upamtiti
jest zamisao da se retorika bavi pitanjima. No kako priznati "graansko" pravo pitanjima kada se misaoni i
jezini obrazac gradi na njihovu potiskivanju u obliku rjeenja? Jer: s logikog je stajalita ono problematino,
ono prijeporno, alternativa, dakle, kontradikcija. Ako moramo prihvatiti A i odbaciti ne-A (ili obrnuto), ako
moramo iskljuiti njihovu suprisutnost, onda logos ne smije imati veze s pitanjima, s alternativama. Ako nema
pitanja, nema ni odgovora, a ono to tako nazivamo moramo drukije okvalificirati, neutralnijim pojmom u
odnosu na pitanja i odgovore. Tako se raa sud, koji se jo naziva i propozicijom. Propozicionalizam se tako
* Pre ve deno s francuskoga. Hrvatski prije vod glasi: "Je r 'biti nuno' znai da je nemogue da ne bude [ovjek])",
Aristotel: Metafizika, pre veo Tomislav Ladan, SNL, Zagre b, 1985, str. 86 (op. prev.).
26
U Communications, Pariz , 1970, str. 233-253.

suprotstavlja problematologiji, a samim time onemoguuje sebi promiljanje upitnos ti koja je na djelu u misli i
jeziku, osim ako tu upitnost ne svede na propoziciju, ime se ona dokida pri samome pokuaju zaetka. Imamo,
znai, posla s paradoksom. Retorika je paradoks logike, propozicionalne misli i njezina matematikog modela
razuma. Tako utemeljena, retorika se nuno morala raspasti.
Ipak, jedinstvo retorike mogue je i zamislivo, ali samo uz sljedea dva uvjeta:
1) ona je odnos etos-patos-logos;
2) bavi se pitanjima, problematinou, zagonetkom. To zahtijeva vraanje na 1) i problematoloku
reinterpretaciju etosa, patosa i logosa, odnosno reinterpretaciju koja polazi od propitivanja.
Odatle proizlazi naa definicija retorike :
"Retorika je pregovaranje o udaljenosti meu pojedincima u nekome pitanju."
To znai u onome o emu je rije, jer se o tome i postavlja pitanje. Logos se pronalazi upravo
posredovanjem onoga o emu je rije, o emu se postavlja pitanje koje dijeli govornika od auditorija, to
jest etos od patosa. Pitanje je mjera njihove opreke, ako je ona eksplicitna; ako nije, onda nita ne govori da
takva opreka uope i postoji. Priopujemo ono to mislimo, nastojimo se svidjeti ili uvjeriti odgovorima, a da
pritom nema debate.
2. Razlikuje li se retorika od argumentacije?
Aristotel zapo inje Retoriku razlikujui je od dijalektike, koju smatra njezinim pandanom (antistrophos). ak i
ako jasno osjeamo da postoji razlika izmeu onoga to moemo nazvati retorikom figura i retorikom sukoba,
stila i zaklju ivanja, knj ievnosti i sudskoga prava, moda manje jasno uviamo na emu poiva njihova
komplementarnost. O tome su pitanju mnogo pisali Aristotelovi komentatori, ne dolazei, meutim, do
zadovoljavajuega zakljuka. Da bi on uope i bio mogu, trebalo se vratiti Aristotelovoj intuiciji o

problematinom u retorici, koju je i on sam ostavio po strani im ju je spomenuo. Naime, i dijalektika i retorika
bave se pitanjima, problemima koji dijele i suprotstavljaju protagoniste. Meutim, postoje samo dva naina da
se na ta pitanja odgovori: pristupajui im preko odgovora koji ih eliminiraju ili

se od samoga poetka eksplicitno laajui pitanja ne bi li se zatim dolo do odgovora. Prvi postupak otklanja
pitanje i samim time to su jedino odgovori jasno vidljivi pitanje je potisnuto, pa se ini da je rijeeno, kao da se
vie i ne postavlja. To je sluaj s fikcijom ili reklamnim uratkom, bez obzira na cilj. Odgovor mora prezentirati
oitost zahvaljujui odgovarajuoj retorikoj tehnici. Vraam se na primjer posmrtnoga govora, ali moga o sam
odabrati i primjer reklame, o kojoj e jo biti rijei. Pretvaramo se da pokojnikove odlike nisu nikakav problem;
sve je besprijekorno i govor se nudi kao oitost koja nije vezana tek za prigodu, nego i za samu osobu koja je
preminula. Pitanja koja imamo pravo postavljati za svakoga pojedinca, bio on iv ili ne, u tim su okolnostima
dokinuta, i upravo tu injenicu izraava posmrtni govor. Hinimo, dakle, da kod pokojnika nema niega
problematinog. Budui da ponueni odgovori ne spominju nikakvu dubinsku problematinost, mogu se uistinu
smatrati razrjeavajuima, odnos no apokritinima (od apok risis, to znai odgovor). Kad se ve ne referiramo
na neko pitanje, nije li to dokaz da se ono vie i ne postavlja? Pokojnik je kao takav neupitan; posmrtni govor na
neki je nain njegovo pravo s obzirom na njegovo "stanje". To ionako moe biti ista iluzija. Odgovori
nisu uistinu valjani samo zato to se ne referiraju na pitanje koje samim time prikazuju kao rijeeno. Sva
reklama poiva na toj fikciji, ali i knjievnost pribjegava tomu postupku, osobito kada pripovijeda priu u kojoj
se odgovori organiziraju prema vjerodostojnosti. Vano je otkloniti pitanja ko ja bi itatelj moga o pos taviti,
dakle, podjanniti ga, pasionirati ga i predoiti mu stvari kao da su zbiljske, to jest vjero-dostojne.
Reklama je, kao to rekoh, retorika koja pitanja tretira kao da su dokinuta. Rado uzimam primjer zamrznutih
gotovih jela. Koji je tu problem prodavaa? Potaknuti sumnjiavu kuharicu na kupnju takvih jela koja se brzo
pripremaju, ali koja ostavljaju dojam da su loa i neukusna jer su ih priredili drugi. Problem propagandista jest
dokidanje toga problema, te zamjerke. Kako uvjeriti enu koja svojoj obitelji i gostima eli pruiti najbolje da
kupi gotova jela koja samo treba podgrijati? Uzmimo, primjerice, reklamu za "La cuisine de Marie"*. U njoj
slavni glumac upada u kuhinju u kojoj domaica priprema jelo prijateljima koje e ugostiti. On je podsjea da
mora lijepo postaviti stol, pozivajui je na red i putem dekora naglaavajui na to je obvezuje izvrsnost "La
cuisine de Marie", a to je domaica, ini se, zaboravila.
* "Marijina kuhinja" (pp. prev.).

Ukratko, on se prikazuje kao olienje kulinarske istananosti, pa to zahtijeva i od kuharice kojoj dri prodiku.
Time on izvre sliku zamrznutoga gotovog jela, makar i samo smokingom koji sugerira sveanost i otmjenost.
No dubinski problem niime se ne spominje, on je otklonjen zahvaljujui sjajnoj izvedbi glumca Jean-Claudea
Dreyfusa, koji je glasnogovornik "La cuisine de Marie" - izvedbi koja jest odgovor, ali budui da bi se on kao
takav mogao osporiti, ona se ne prikazuje kao odgovor. To je samo ske, reklamni spot za televiziju s
priom-izgovorom koja je namijenjena upravo zaklanjanju problema razrjeenjem koje se ne smije imenovati jer
bi time na vidjelo izaao problem.
S argumentacijom stvari stoje posve drukije. Pitanje je ondje eksplicit-no, a alternativa to je ono sadri
utjelovljuje se u dvama oponentima koji debatiraju. Sjetimo se samo to se dogaa na sudu gdje postoji jedan
tuitelj i jedan branitelj. Pravo je nuno argumentacijsko i argumentirano. Nije da u njemu ne moe biti retorike,
ali parniari e prije ili poslije biti upueni na eksplicitna pitanja poput tko je to uinio, kako i zbog kojega
razloga (zato). Retorika u argumentaciji samo prezentira ono to se smatra odgovorima, a ti odgovori slue
brisanju odreenih problema koji se nastoje minimizirati ili posve otkloniti, dakako, ako je takvo to mogue.
Upravo tako treba shvatiti zagonetnu reenicu o odnosima dijalektike i retorike, proturjene debate i
vjerodostojna odgovaranja. Ne pribjegne li se propitivanju, misterij, kao to se vidi, ostaje. Propitivanjem se
pojanjava odnos izmeu tih dvaju pristupa pitanjima, ali bavei se tom temom, Aristotel ubrzo zapostavlja
odnos prema upitnosti i prisiljen je prirodu toga odnosa ostaviti nerazjanjenom.
On se zadubljuje u prirodu entimema ili retorikoga zakljuivanja. Jer: u retorici postoji zakljuivanje, ak i kad
je pitanje prikriveno i postavlja se neizravno. Aristotel ga naziva entimemom, a karakteriziraju ga skraene premise poput: "Sokrat ima vruicu jer je vru". Govornik oito nema razloga pojasniti premisu koja nedostaje,
"ljudi koji su vrui imaju vruicu", jer ona je u apsolutnom smislu neistinita. Dakako, ona je ponekad istinita, pa
openito moemo rei da je veoma problematina. No da je ne bi doveo u pitanje, govornik je zabauruje, to je
svojstveno retorici. Stoga, iako je retorika paradoks - margina - propozicionalizma, moemo rei d a je njezino
funkcioniranje ipak u skladu s prirodom toga propozicionalizma koji brie sve to podlijee upitnosti.

Mogli bismo pomisliti da u svojoj openitosti zakljuivanje nema nikakve veze s propitivanjem, osim u retorici.
Ipak, pogledamo li bolje, propitivanje je apsolutno univerzalna struktura ljudskoga uma koji uvijek funkcionira
putem pitanja i odgovora. Kakvo god bilo, zakljuivanje mora odgovoriti na jedno ili vie pitanja, inae nema
smisla. To se ne ini nimalo bjeloda nim pom islimo li na silogizme poput "Svi su ljudi smrtni, Sokrat je ovjek,
dakle, Sokrat je smrtan", to je paradigmatski primjer logikoga zakljuivanja. elimo li da zakljuak bude
apodiktian, nuan, konaan, tj. bez mogunosti da se dovede u pitanje, moramo to dovoenje u pitanje
anticipirati i sprijeiti. To je uloga premisa. One unaprijed odgovaraju na pitanja koja mogu biti postavljena, pa
jedini odgovor koji proizlazi iz toga brisanja uistinu i jest odgovor, nuno takav, dakle, i nuno istinit, koji
proizlazi iz te anticipacije, iz toga brisanja. Kada tvrdimo da x jest y, doista moemo osporiti da imamo posla
sa x-om i da je x istodobno i y. U pitanje moemo dovesti samo dva pitanja vezana za x i y: pitanje je li doista
rije o x-u, to je injenino pitanje, i odgovara li mu atribut y, to jest kvalificira li on valjano ono o emu se pitanje postavlja. No promotrimo li izbliza premise na temelju kojih moemo zakljuiti da je propozicija "Sokrat
je smrtan" nuno istinita, vidimo da one slue odgovaranju na jedina dva mogua pitanja, od kojih se prvo
odnosi na subjekt, a drugo na predikat. "Sokrat je ovjek" potvruje da imamo posla sa x-om iz "x = y", i "Svi
su ljudi smrtni", da x doista ima atribut y-a. Stoga, ako je Sokrat x, on ne moe ne biti y. Iskljuujui svako
propitivanje o x-u kao i o y-w, iskljuuje se i svaka alternativa, pa se nuno ustvruje da x jest y. Logiki je
silog izam zaklju ivanje ko je isklju uje svako propitivanje, jer a priori odgovara na pitanja koja bi neku
propoziciju mogla problematizirati. To je obrazac propozicionalizma. Sva pitanja rjeavaju se premisama i
samim se time otklanjaju. Iz te apriorne eliminacije proizlazi apodiktinost, to jest neproblematinost
propozicije. Ako se ne prihvaa da Sokrat ne moe biti ovjek, ni da ljudi mogu biti smrtni, onda se nuno ne
moe prihvatiti ni da Sokrat moe biti smrtan. To je pitanje iskljueno jer su iskljuena i preostala dva, vezana
za poetne hipoteze.
U retorikome silogizmu ili zakljuivanju, meutim, ta se pitanja ne iskljuuju samim time to se njihov
odgovor ne postavlja a priori kao premisa. Tvrdnja "Sokrat ima vruicu jer je vru" samo je mogui zakljuak.
Pitanje to znai da je on vru evocirano je u odgovoru koji ne spreava postojanje drugih odgovora. Odgovara
se na pitanje ne iskljuujui dovoenje odgovora u pitanje, za razliku od logikoga zakljuivanja koje je
konano. Uvijek se moe tvrditi i da je Sokrat vru jer se predugo izlagao suncu ili je previe vjebao i tomu
slino. Ako neki odgovor potie takva pitanja, retorika se, prema Aristotelovim rijeima, pribliava dijalektici.
No svako retorovo umijee, dakako, poiva na iznoenju vlastitih odgovora na to je mogue zavodljiviji i
uvjerljiviji nain, tako da auditorij i ne pomisli na tu vrstu pitanja. Argumentacija ne iskljuuje problematinost,
a neka pitanja i namjerno postavlja kada njihova problematinost ostaje vidljiva u ponuenim odgovorima.
Rasprava je, dakle, mogua, ali tu je i nunost da se govornik zauzme za svoj odgovor i tako se suoi s tom
neumanjivom problematinou. Tada treba iznai druge, opeprihvaene odgovore koji podupiru odgovor
podvrgnut propitivanju: to su argumenti ili razlozi. Sama njihova utemeljenost ve prema okolnostima vie je ili
manje eksplicitna.
Da zakljuimo: ne postoji ljudsko zakljuivanje u kojemu upitnost nije prisutna. Ima je ak i u strogome
logikom zakljuivanju, iako ono funkcionira drukije. Pitanja se ondje otklanjaju a priori, dok u svim ostalim
zakljuivanjima ostaju skrivena, ali mogu izbiti na povrinu jer se ne otklanjaju na samome poetku, iako se
mi pretvaramo da to inimo nudei odgovore koji, zahvaljujui govornikovoj vjetini, znaju prikriti svoju
prirodu.
3. Upitne retorike strukture i temelji zakljuivanja
Temelj su svakoga zakljuivanja pitanja kojima se treba baviti. U logici, kao to smo upravo vidjeli, pitanja se
rjeava ju a priori iskljuujui ona koja bi se na neki ponueni "odgovor" mogla postaviti. Ta se pitanja odnose
na subjekt ili predikat. U retorici se takva pitanja ne mogu iskljuiti, tovie, mora se ukljuiti mogue
dovoenje u pitanje samoga govornika, njegove legitimnosti u uspostavi toga odnosa subjekt-predikat, dakle, u
prosuivanju subjekta o kojemu je rije. Tako dobivamo tri mogue vrste propitivanja. Pogledajmo to na
primjeru: Brut ubije Cezara. Da bi se obranio, on moe pribjei trima postupcima. Prije svega moe zanijekati
injenicu x iz "x = y": on nije Cezarov ubojica, nego je to netko drugi, ili je moda Cezar jo iv. Ukratko,
sama injenica koja je u temelju inkr iminacije postaje problematinom. To smo nazvali konjekturalnim
pitanjem (prema raspravi Rhetorica ad Herennium). Valja ponajprije saznati jesu li se ti dogaaji uistinu zbili i
jesu li injenice o kojima je rije dobro utvrene. Nekoga optuimo za krau, ali valja utvrdili gubitak, kao to
je za ubojstvo potreban corpus delicti.
Zatim se moe osporiti predikat y koji se x-u pripisuje. Da, smrt je utvrena, Cezar je mrtav, ali nije rije o
ubojstvu. Ubijajui tiranina, Brut je branio slobodu Rima. in je to legitimne obrane koji zas luuje nagradu, a
ne kaznu. Tu imamo posla s onim to pravnici nazivaju pitanjem kvalifikacije injenica. Zakoni sankcioniraju
samo kvalificirane injenice i upravo njihova kvalifikacija odreuje visinu kazne.

Naposljetku, moemo se obruiti i na samu normu, zakone, na legitimnost njihove primjene na injenice. Da,
Brut je ubio Cezara, ali tko su Marko Antonije i ostali "suci" da mu to zamjere, ba oni koji su potencijalni
tirani, ravnoduni prema pravdi na koju se pozivaju samo kad im je to u interesu?
Te tri vrste pitanja - konjekturalno, kvalifikacijsko i normativno - upuuju na tri vrste odgovora to ih retorika
nastoji prenijeti, a argumentacija ih stavlja na stol. Konjekturalno je pitanje u samome temelju sudske vrste, jer
injenice koje se nekomu stavljaju na teret moraju biti utvrene, tovie, utvrene kao takve, ime se odmah i
kvalificiraju. Kvalifikacija se obavlja sukladno normi prosuivanja. Ono o emu je rije (o emu se postavlja
pitanje) neupitno je: to je tek podloga za propitivanje. Tu se mijeaju etos, patos i logos, ali jasno je da je to o
emu je rije neupitno upravo zbog povjerenja i kredibiliteta to ga dajemo onomu tko je te injenice
utvrdio. Etos je pritom sredinji, iako to o emu je rije podlijee logosu.
Logos je prvi kada je kvalifikacija bitnija od svega ostalog, to je sluaj u argumentiranju i zakljuivanju. No
samim time to je atribucija deskriptivna, to zaodijeva injenice i bia, kvalifikacija je - sa svojim kategorijama
lijepoga i ugodnog, onoga to se hvali ili ne, odobrava ili ne - mogla karakterizirati epideiktiku vrstu. Tako
nakon prava i sudske vrste govora imamo knjievnost i epideiktiku vrstu govora.
Preostaje trea linija propitivanja, koja se izravno odnosi na legitimnost suda uope. Tu se u pitanje dovode
norma i njezini glasnogovornici. Poprite je to patosa, na kojemu se izravno sukobljuju pojedinci: dovoenje u
pitanje postaje izravnije (strasti) i ne samo da se vie ne referira na normu nego se napadaju upravo oni koji je
propisuju. Zbog toga Aristotel ovu vrstu propitivanja pretvara u mjesto politike ili javne vrste govora.
No ostavimo tu podjelu u ladici povijesti. Vanije je naglasiti upitnost koja se modalizira i rasporeuje prema
trojnoj osi negativnosti i osporavanja, koja u skladu s time i strukturira argumentaciju. Postoji argumentacija
utemeljena na injenicama, njihovoj kvalifikaciji i pravu govornika da je iznese. Ti elementi
ine problematoloki triptih. Njima su se teoretiari argumentacije sluili ne povezujui ih s ishoditem u
propitivanju, to je potaknulo stvaranje drugih podjela. Iako se one redom nadahnjuju tim trima
argumentacijskim mogunostima, predoava ih propozicionalizam u obliku negacije. Ako nekomu kaemo da
su zmije koje navodno vidimo u daljini otrovne, on, dakako, moe nastaviti hod, ali to nuno implicira da
odbacuje valjanost tvrdnje "zmije su otrovne". To, konkretno, znai da argument za prekid etnje nije prihvaen.
Zato? Sugovornik ili osporava da je x zmija, ili tu injenicu prihvaa, ali osporava predikat, odnosno da je x =
y. Ta bia u daljini jesu zmije, ali nisu opasna. Ili, naposljetku, govorniku osporava ovlast za donoenje bilo
kakva suda, primjerice, o zmijama, zbog ega sugovornik taj sud ne uzima u obzir. Argument e, naprotiv,
"proi" ako zadovolji sve tri vrste upita kojima je rezultat. Argumenti svake od tih triju vrsta mogu se
singularizirati. Upravo to ini Perelman kada govori o kvazilogikim argumentima, vezanim za formalno
potovanje norme, argumentima utemeljenima na strukturi zbilje, koji oznaavaju kvalifikaciju te zbilje, te
argumentima koji tu strukturu utemeljuju jer prizivaju injeninost samih stvari.
Argumentirati znai obratiti pozornost na injenicu, kvalifikac iju i onoga tko prosuuje, a argument je
argumentacijski valjan samo ako zadovoljava sva tri zahtjeva. Postat e retoriki ako "prijee" preko tih pitanja
kao da se samo po sebi razumije da zadovoljava barem jedan od tih zahtjeva. Na podruju prava, primjerice,
sudac obnaa funkciju legitimnosti koju mu, barem u demokratskim sustavima, osigurava veina u skuptini.
Meutim, nije uvijek mogue na takav, institucionalan nain kodificirati etos. U tim se sluajevima poveava
problematinost odgovaranja, a time i podruje normativnog dovoenja u pitanje.
4. Problematologija etosa
Sve nas to prirodno navodi da pomnije promotrimo tri sastavnice retorikoga odnosa. Podsjeam, rije je o tome
da govornik dogovori udaljenost izmeu sebe i auditorija u nekome pitanju. To se pitanje moe otkloniti, moe
se rijeiti a priori ili se moe hiniti da je ono samim uzimanjem rijei rijeeno i nestaje. Govornik je, dakle, prije
svega netko tko odgovara, zbog ega su mu autoritet ili kredibilitet esencijalni. Etos se i zove etosom zato to za
takav autoritet valja imati potrebne odlike. Pritom pod autoritetom valja shvaati ono to obustavlja dovoenje u
pitanje. On ide od strunosti kojom se neka pitanja rjeavaju do prava da se neke funkcije prosuivanja
obnaaju, to daje i institucionalnu ovlast (to je kompetencija u pravnom, odnosno administrativnom smislu
rijei) za odgovaranje. Poput djeteta i njegovih "zato" moemo pitati za razlog svake tvrdnje, i tako unedogled.
Zahva ljuju i etosu vjerujemo govorniku, uzdamo se u njegov sud, prihvaamo to kae i ne dovodimo njegove
odgovore u pitanje. Otuda nesumnjivo proizlazi pojam etinosti. Zahvaljujui govornikovu karakteru i odlikama
imamo u nj povjerenja, a etinost izraava temelj toga povjerenja, njegovu vrijednost. Zahvaljujui uzornosti
pojedincu priznajemo vrline zbog kojih ga i ne dovodimo u pitanje: on zna to govori, a kako strunost ovdje ne
znai nuno specijaliziranost, njegova je vrlina upravo u tome da je pun vrlina, da je izvrstan ovjek.
Povjerenje je sinonim bliskosti i empatije. Otuda proizlazi zamisao da se etos moe poopiti u etinost.
Govornik time reproducira gledite svojega sugovornika, pa tako obojica sudjeluju u istome procesu - proc esu
povijesti. Uoiti pitanja koja si drugi postavljaju, odgovarati na njih tako da se oni mogu nastaviti propitivati,
istodobno pronalazei vlastiti interes u tim odgovorima, kljuni su pojmovi za govornika koji uvijek mora paziti

na odnos pitanje-odgovor to ga on pokree. Budui da retorika poiva na tome odnosu, a ponekad se

utjelovljuje i u odnosu govornika i sluateljstva, uoava se smanjenje distance pribjegavanjem ad hoc figurama
(u "agresivnoj" retorici opreka se argumentira pribjegavanjem invektivi ili napadu uope): "Nisam struan kao
vi, ali...", ili "Dobro znadete da...", koji su argumenti ad homi-nem, poput lane skromnosti (chleuasmos), ili ad
rem, poput apodiokse, kada se mijenja tema ne bi li se izbjeglo pretjerano suprotstavljanje
drugomu. Etos postaje argument ovisno o tome s kime se poistovjeuje ("Gospodine, vi ste rasist..:" ili "Ja,
koji sam strunjak, mogu vam rei da..." itd.).
5. Problematologija patosa
Patos oznaava sluateljstvo sa svim njegovim strastima i problemima. Koja je veza izmeu strasti i
egzistencijalne problematike? Pitanje je tim tee to su strasti napustile podruje retorike prije dvi je tisu e
godina. Aristotel (opet on) posvetio im je cijelu drugu knjigu Retorike, ali u tome je praktino ostao usamljen.
Nakon njega27 strasti su se preselile u psihologiju i medicinu, a prethodno ih je kranstvo smjestilo na razinu
grijeha. Istoni grijeh temelji se, naime, na trima grijesima: bludu, pohlepi (koju simbolizira slavna jabuka koju
zagriza Adam) i oholosti, koja odvraa ovjeka od ljubavi prema Bogu i okree se puti (Eva). Ta tri grijeha
zapravo su strasti koje rezultiraju iskljuivim vezivanjem za sebe, za drugoga i za svijet. No preko tih triju
problema suoavamo se i s trima pitanjima to si ih ovjek jo od pamtivijeka postavlja. Rije je o pitanjima
koja utemeljuju metafiziku, pa se ne moramo uditi to ih se vjera doepala ne bi li zagovarala odricanje i
osuivanje, u nedostatku konanog rjeenja usprkos iznalaenju brojnih odgovora.
Jastvo, stvari i drugi upuuju nas - nimalo sluajno - na etos, logos i patos, jer retoriki odnos jest odnos jastva i
drugog a propos onoga o emu se postavlja pitanje u govoru to ga jedan drugomu upuuju. Kada
dominira patos, govor je preplavljen strau. No u evociranju patosa nema nuno strasti, jer auditorij pos tavlja
(opreznije, moda) pitanja i probleme koji napajaju njegove interese i preokupacije. Govornik na njih nastoji
odgovoriti svojim djelovanjem. Bit e uvjerljiv ako u tome uspije. Stoga je normalno da ideje crpi iz objektivne
situacije (logos), vlastitih znanja i sposobnosti (etos) te iz problema sluateljstva (patos).
Koja je problematologija patosa? Postoji logika koja podupire oblikovanje problema, svojevrsna "pasionalna
logika". Vidimo samo ono to elimo vidjeti. Sve je u funkciji problema koji mui pojedinca. Otelo je
ljubomoran i misli da ga Dezdemona vara, dakle, sve "dokazuje" da ga ona vara. Krug je time zatvoren. Umjesto
da poe od neovisno postavljenih premisa i doe do nepoznata zakljuka, pasionalna logika djeluje polazei od
zakljuka to ga sebi nadaje i koji je, zapravo, jedina prava premisa. Upravo to objanjava zato se strastvena
opsjednutost nuno vrti u krugu, u zaaranome krugu u koje27

O tome v. M. Meye r, Le Philosophe et les passions, Pariz , Le Livre de Poche, Biblio-Essais, 1991.

mu su zakljuci i premise meusobno zamjenjivi, a njihova ekvivalencija ne dokazuje nita jer je sve ve
"dokazano" od samoga poetka. Logika strasti jest logika posljedica: u ruci prvo imamo dolazite, a nakon toga
um se snalazi kako zna. To strast ini opsesivnom. Nita ne moe promijeniti odgovore postulirane na samome
poetku igre, i upravo je zbog toga strast zasljeplju-jua. Nijedan drugi odgovor ne moe dovesti u pitanje
postojee odgovore, ime su, zapravo, sva pitanja iskljuena. Neto poput ideologije, koja o svemu moe
govoriti i sa svim se pitanjima suoavati upravo zato to su to puka "retorika" pitanja za prethodno postojee
dogme. Rije je, dakako, o iluziji -retorikoj iluziji. Ona problem tretira kao rjeenje, poput Otela koji svoju tjeskobu pretvara u sigurnost, kao da je to dovoljno da se preobrazba i dogodi.
Ipak, patos ne ine samo pitanja, potrage koje preruavamo u takozvana rjeenja. On je najee satkan od
problema koji se kao takvi i percipiraju. Naime, on se sastoji od svih onih pitanja koja nas mue. ak i kad su
skrivena iza odgovora koji ih obnavljaju (poput lova na uitke, bogatstva ili asti koje su navodno "odgovori" na
egzistencijalne potrebe), strasti formuliraju pitanja svojoj vlastitoj rtvi. Dobar ih govornik pokree kao
uvjerenja na koja se valja osloniti, iako zapravo odgovara na pitanja i preokupacije koje ta uvjerenja nadilaze.
6. Opa i posebna mjesta
Retorika je pregovaranje o udaljenosti meu pojedincima u nekome pitanju. Upravo to pitanje pokazuje to ih
razdvaja, iako se slau u brojnim drugim odgovorima na mnoga druga pitanja. Ti odgovori implicitno imaju
ulogu zajednikih premisa. Oni se najee podrazumijevaju i na njih ne treba podsjeati. Ako se sugovornici
mogu sporazumjeti oko njih, govornikovo e umijee poivati na njihovoj uporabi. Time e pokazati da ono to
e rei proizlazi iz tih zajednikih odgovora ili ih izraava, a da ih pritom ne treba formulirati, to dodatno
umanjuje rizik njihova problematiziranja. Zajedniki odgovori mogu biti pozitivni polovi identiteta meu
protagonistima, ili pak negativni, ako je rije o odgovorima koji se daju radi stvaranja zajednitva uinkom
represije. Ako, primjerice, svojemu djetetu koje, dok jede, prlja sve oko sebe kaem da je prava mala svinja, to

je zato to se nadam da e prestati, a podrazumijeva se 1) da je svinja prljava i 2) da prljavtina funkcionira kao

negativan pol. Ako mu, naprotiv, kaem da mora jesti povre jer je zdravo, time podrazumijevam ope mjesto
da je zdravlje pozitivan pol. Slaemo se da zdravlju treba teiti, dok prljavtinu treba izbjegavati upravo zato to
je odvratna.
Uz opa mjesta postoje i posebna mjesta, svojstvena pitanju i onomu o emu se pitanje postavlja. Ta su mjesta
popisana u Kvintilijanovu upitniku o kojemu smo govorili u prethodnome poglavlju vezano uz Burkea: tko, to,
kako, kojim sredstvima, gdje, kada itd. Ona situiraju problem.
7. Ad rem i ad hominem
Budui da se retorika istodobno odnosi na udaljenost meu pojedincima i na pitanje koje tu udaljenost mjeri,
pozornost se moe usmjeriti bilo na samu stvar sadranu u pitanju (ad rem) bilo na udaljenost i same
pojedince (ad hominem). Cesto se, uostalom, prelazi s jednoga na drugo: govor se moe napasti napadom na
osobu koja ga dri ("Tko ste vi da mi drite prodiku..." itd.). To naelo prijenosa s ad rem na ad hominem, i
obrnuto, zasniva se na injenici da upravo pitanje (causa) dijeli sugovornike; obruavajui se na jedno,
obruavamo se na drugo. Sugovornici se unose u svoja gledita koja ih istodobno obuzimaju. Pokuajte,
uostalom, razlikovati funkciju od ljudi koji je obnaaju... Argumentacija ad rem poiva na pitanjima-mjestima,
dok argumentacija ad hominem prednost daje retorici koja igra na pripadnost onoga tko nekoj cjelini
(nacionalnosti, obitelji, uzrastu, karakteru, bogatstvu itd.). Postoje ponaanja koja su ve prema tim atributima
prikladna i koja se ne dovode u pitanje. Takve identifikacije pribliavaju argumentaciju ad hominem retorici kao
odgovaranju koje otklanja problematinost koju evocira. Govorei o etosu, vidjeli smo da se moe ciljati na
ident ifikaciju s auditorijem, ali i sa samim sobom kao govornikom ne bi li se poveala ili smanjila udaljenost.
Jednako se tako moe ciljati i na ad rem, konc esijama, ublaivanjima ili am-plifikacijama govora.
8. Problematologija logosa
Kako logos izraava upitnost? Dok govorimo i, openito, dok se sluimo jezikom, u glavi uvijek imamo neko
pitanje. Priopujemo odgovor ako mislimo da pitanje zanima drugoga. No jednako tako moemo od
njega traiti odgovor smatramo li da nam ga on moe dati. Zbog svega toga temeljni par uma, kao i jezika, jest
razlika pitanje-odgovor, koju nazivamo jo i problematolo-kom razlikom. Forma slui tomu da je izrazi i tako
nadomjesti kontekst koji je ponekad nedovoljan za razabiranje to jest, a to nije u pitanju. U knjievnosti je,
primjerice, kontekst nuno reduciran, jer se s autorom ne moe razgovarati kao to u svakodnevnome ivotu
moemo s onima koji nam neto govore. Stoga tekst u sebi mora nositi problematoloku razliku koju u
kontekstu svakidanjice uglavnom uspijevamo utvrditi. Forma i kontekst variraju obrnuto proporcionalno.
Forma slui naglaavanju onoga to jest i onoga to nije u pitanju, dok je kontekst u tome pitanju nijem. To je
dokaz da se ono postavlja. Forma pokree pitanje o emu se postavlja pitanje, ili naprosto na njega upuuje,
makar i odgovorom.
Prva jezina oznaka problematoloke diferencijacije poiva na razlikovanju potvrdne forme od upitne ili
zapovjedne forme, koja je jai zahtjev i ne trpi osporavanje. Razlog koji tjera na razlikovanje imperativa od
interogativa u uem smislu, kao i od afirmativa, nalazi se u injenici da je ovjek zarana poeo razlikovati
mogue, zbiljsko i nuno. Mogue upuuje na upitnost: moemo imati A ili ne-A. Zbiljsko je jedno od to dvoje
u tvrdnji koja de facto vri izbor. Nuno je iskljuenje suprotnosti, ono to imperativ naglaava zabranom koju
sadri. Tako se u sugovornitvo prenosi odnos prema dragosti koji se vezuje uz ovjeka.
Ako je kontekst dovoljno informativan o onome to je problematino, kao i o onome to nije u pitanju, forma e
dobivati na slobodi u odnosu na for-malizacijska ogranienja problematoloke razlike. Govornik e interogativ
mo i izraziti afirmativom ("Pitam se doga a li se to uistinu" pitanje je izraeno tvrdnjom) i obrnuto ("Nije li
nepoten?" pitanje je po formi, a zapravo slabo prikrivena tvrdnja po sadraju, jer sugerira da ta
osoba jest nepotena. Postavite ga, primjerice, svojemu nadreenom...).
ak je i izraavanje nekoga pitanja ve odgovaranje na neki problem, u ovome sluaju problem koji iziskuje da
se pitanje eksplicitno postavi. Propo-zicionalistiki je obrazac nesumnjivo zato odigrao kljunu ulogu u razradi
zapadnjake misli. Naime, cilj jezika jest da odgovara, a govorei to o nekome pitanju mislimo, ono kopni. Od
njega ostaje samo rezultat koji se ne smatra odgovorom, jer vie nita ne upuuje na propitivanje. Taj rezultat
nazivamo problematoloki neutralnim pojmom propozicije ili suda. Kada si postavljamo pitanja, nije nam cilj
izrei njih, nego odgovor. Jezik je, dakle, usrediten u odgovoru, a i prouava se polazei od tvrdnje, pa se ini
da se propitivanje nalazi izvan jezika, jer reenica naizgled o njemu ne vodi rauna.
Pa ipak, ak se ni potvrdne reenice - iz kojih kao da je odsutna svaka upitnost - ne mogu razumjeti bez
referiranja na propitivanje. tovie, ono je upisano u samu strukturu tvrdnje i svatko tko eli prevladati svoje

najukor-jenjenije propozicionalistike navike zasigurno e to uoiti. No to implicira slobodu u odnosu na

tradiciju, slobodu u kojoj se lingvisti i logiari rijetko dokazuju.
Uzmimo najjednostavniji primjer:
(1) Napoleon je dobio bitku kod Austerlitza.
Koju hipotezu postavlja onaj tko izrie ovu propoziciju? Da sugovornik poznaje sve njezine lanove i da oni
(vie) nisu upitni. Dakle, svi ti lanovi kondenzirani su odgovori na pitanja koja su ieznula. To jasno vidimo
ako na scenu dovedemo sugovornika koji ih ne poznaje. Tko je Napoleon? On to moda ne zna, jer se obraamo
malome djetetu. Ili, to znai dobiti bitku? A to je zapravo Austerlitz, i gdje je? Pretpostavlja se da je govornik
sva ta pitanja rijeio im se njima slui kao da se sama po sebi razumiju, no ako se ona pojave, on ih mora
ukljuiti u svoj govor eli li biti shvaen. Jer, Austerlitz jest negdje..., Napoleon jest netko... itd. No zahvaljuju i
lanovima propozicije tedimo sve te upitne reenice i vie ih ne ekspliciramo, ne zato to bismo
ih sve poznavali, nego zato to ih poznajemo dovoljno da znamo o emu je rije.
(2) Napoleon je taj koji se oenio sa Josephine, koji je 18. brumarija izveo dravni udar, (...), koji je dobio bitku
kod Austerlitza.
Svi ti koji sadre upit sugovornika, smatrajui ga rijeenim zahvaljujui nizu pitanja koja poblie odreuju tko je
i to je Napoleon. Interogativi su ovdje referencijalni, to objanjava sredinju ulogu referencije u razumijevanju
propozicionalnih znaenja. Meutim, kako se nalazimo u okvirima propozicionalizma, referencijalnost ne
dovodimo u vezu s interogativima koji je iskazuju, nego polazimo od te referencijalnosti kao
semantike datosti. Otuda proizlazi da:
- (1) i (2) su semantiki ekvivalenti jer "Napoleon je pobjednik u Aus-terlitzu" = "Napoleon je
taj koji]e pobijedio u Austerlitzu".
- (1) je ekvivalent s (3): "Pobjednik iz Austerlitza Josephinein je mu", jer Napoleon je taj koji se oenio
Josephineom, kao to je i taj koji je pobijedio u Austerlitzu.

U (1) govornik je uklonio sve te koji jer je smatrao da lanovi propozicije nisu problematini. Stoga lanovi
kondenziraju ta rijeena pitanja: "Napoleon" umjesto "taj koji...".
Neki bi pitalac mogao ispitivati unedogled: Tko je Josephine? Barrasova milosnica. A tko je Barras? I tako
dalje. Uloga je etosa da okona taj proces, da se zadri na zajednikim odgovorima koji omoguuju
razumijevanje i komunikaciju. U odreenome trenutku vie ne trebamo pitati, nego vjerovati sugovorniku.
I patos j e pritom vaan, jer ne smijemo se prevariti u onome o emu se postavlja pitanje ili bi se moglo
postavljati u glavama onih kojima se obraamo. Kontekstom nazivamo poznavanje tih odgovora (ili relevantnih
odgovora), ali i poznavanje odgovora to ih drugi znaju. Razumjeti reenicu doslovce znai shvatiti o emu je
rije u toj reenici, koje je pitanje u tome odgovoru. Jer: odgovor se sastoji od onoga o emu se pitanje postavlja
i onoga to ono rjeava. Svaki odgovor ima dvije sastavnice, a propozicionalizam ih naziva subjektom i
predikatom. Zahvaljujui toj distinkciji znamo to ini pitanje, a to ne.
Predmet logosa jest to o emu se pitanje postavlja. U njemu pronalazimo odgovore koji nisu samo privid, kao
to je to sluaj s izjavnim reenicama. No ta se konstatacija moe primijeniti na sve reenice. Ako kaem "u
gradu ima dobrih policajaca", moje rijei poteu neko pitanje, makar se ono odnosilo na saznavanje na koje je
pitanje to odgovor. Upravo zato to se postavlja pitanje dobrih policajaca, vjerujemo da ima i loih. Ako za
nekog protivnika ili suparnika kaem da je poten, to je zato to imam pravo postaviti si to pitanje. To je
svojevrstan nain da na njega navuem sumnju. Isti je mehanizam na djelu kod Freuda u sluaju poricanja. Ako
nekomu kaem "Nemam nita protiv Vas", odgovaram na pitanje o moguem neprijateljstvu, izjavljujui da se
ono i ne postavlja. Takav je odgovor proturjean jer odgovara na pitanje ije postojanje nijee. Samim se time
odgovor "Nemam nita protiv Vas" ponitava, a jedini odgovor koji se namee upravo je suprotan: "Imam neto
protiv Vas".
Iz svih tih primjera proizlazi da reenica odgovara na neko pitanje. ak i kada to poriemo, ne moemo prevariti
auditorij. Da bi shvatio i interpretirao odgovor, auditorij ispituje o kojem se pitanju postavlja pitanje u onome
to taj odgovor afirmira. Odatle proizlazi dijalektiki odnos propitivaa-govor-nika i propitivaa-tumaa koji
nastoji ispitati logos o pitanju koje je u igri u tome logosu. Hermeneutika se zasniva na toj dijalektici, ali svaki
dijalog koji smjera razjasniti ili osporiti neke rijei poiva na tome dvostrukom propitivanju u kojemu se
postavlja pitanje o pitanju drugog. Odgovor uvijek pokree tu vrstu pitanja jer njegov predmet nije govorenje o
pitanju koje rjeava. Na auditoriju je da se toga pitanja domogne ili da ga, ako ne moe razgovarati s autorom (a
pod pretpostavkom da bi to bilo korisno), rekonstruira na temelju tekstova.
Logos tako omoguuje da ono problematino "proe" kao odgovor, to jest da se otkloni. Za to je dovoljno
pretvarati se, initi kao da. Problemato-loka se razlika dokida u identitetu, u ekvivalenciji koja odgovorom
brie pitanje. Jedno od najpoznatijih sredstava za to jest retorika figura. "Richard je lav" moe nam posluiti

kao paradigmatski primjer. Rije je o identitetu: afirmiramo zamjenjivost heterogenih, "neprikladnih" pojmova
jer Richard jest ovjek, a lav to nije. Ipak, tvrdimo da je Richard, koji je A (ovjek), istodobno i ne-A. No
problem, to jest alternativa, ovdje se brie predikacijom koju vri govornik. Zamjenjivost se opravdava
zajednikim obiljejem: Richardu i lavu zajednika je hrabrost. Retorika figura dokida ono to ih razlikuje i
hini da se pitanje o tome to je Richard vie i ne pos tavlja, jer je rijeeno retorikom atribucijom.
Figura brie meuelement koji ini zasebnu klasu - klasu hrabrih bia. Tako dobivamo sljedei obrazac
retorike figure:

Figura je uzajamno proimanje rijei, pojmova ili ideja na temelju djelomina identiteta. Razlike se briu kao
nebitne, pa je njihova problematinost na figurativan nain dokinuta. Tako funkcionira i strast, u onome
svojemu opsesivnom aspektu: ona iz svoje potrage brie problematino koje se onda prikazuje kao rjeenje.
Stoga postaje prirodno (unedogled) ganjati bogatstva, uitke ili asti, kao da je to rjeenje, iako je tim dobrima
svojstveno da nam ih nikada nije dosta. Logika strasti slui se ekvivalencijama: nekomu se mukarcu sviaju
djevo jice, od njihova glasa do mimike, i samo je taj kriterij vaan, razlike u visini ili bo ji kos e, na primjer,
posve su mu nevane. Ljubomorna osoba vidi samo ono to se odnosi na njegovu ljubomoru, ovjek opsjednut
novcem sve svodi na trinu vrijednost i promilja preko odnosa troka i dobitka, zanemarujui pravu
"vrijednost" stvari i, pogotovo, bia. Logika strasti sve stavlja u funkciju dominantnog obiljeja koje
karakterizira problem obuzete osobe. To objanjava zato njezin um pribjegava figurama, dakle podlijee
imaginaciji, tovie, imaginarnom. Rije je o figurativnome, metaforikom jeziku temeljnoga problema, zbog
ega uvjeriti znai zavesti, uvlaei se u taj figurativni lanac.
Kada god bolje promotrimo popis figura i tropa, nuno uoavamo, onkraj kataloke proizvoljnosti, igru u kojoj
se razlika pretvara u identitet, prebacujui tako izbrisano pitanje na teret primatelja. Na njemu je da iznova
uspostavi ili pronae odgovarajuu doslovnost. To nije nuno prijevod, jer nisu sve figure ukrasi prethodno
postojeih doslovnih istina. Veza pitanje-od-govor jest inferencija, a ne doslovan prijevod jednoga drugim, iako
ukrasna retorika figura funkcionira kao pitanje na koje ve postoji odgovor, koji samo valja pronai.
Identitet to ga stvara figura (Richard je lav, Victor Hugo je zlatno pero) nita ne govori o persuazivnosti
ponuenoga odgovora. Potrebno je prihvatiti injenicu da je hrabrost pozitivna, kao to je pozitivna injenica da
je netko velik pisac. No cilj figure nije da u to uvjeri, nego da podsjeti na te odgovore koji, k tome, zbliavaju
sugovornike zajednitvom to ga pretpostavljaju iako ga izrijekom ne spominju. Upravo suprotno dogaa se u
argumentaciji koja se svejedno moe oslanjati na figurativni jezik. Kada argumentiramo, nudimo razloge u
prilog nekomu odgovoru, dok smo ih u retorici uglavnom skloni stapati. Upravo tu stil i figurativnost uope
imaju vanu ulogu, jer tada o pitanju ne treba raspravljati. Meutim, osloni li se na mjesto, na topos, figura
postaje argumentacijska jer se okree prema sporazumu postignutom zahvaljujui identifikaciji pojedinaca s
prihvaenim odgovorom ili, to se u konanici svodi na isto, odmaku u odnosu na odbaene odgovore.
Da zakljuimo: budui da etos tei odgovoriti na patos i probleme auditorija, logos mora moi izraziti i pitanja i
odgovore, to jest problematoloku razliku. ak je i tvrdnja jo uvijek odgovor.
9. Figurativnost teksta kao odgovor ili temelji knjievne retorike
Zagonetnost je svojstvena umjetnosti, a u suvremeno je doba ak postala i njezinim predmetom. Adorno kae:
"Sva su umjetnika djela, kao i umjetnost uope, zagonetke. To to umjetnika djela neto govore, a istodobno i

kriju, stavlja njihov zagonetni karakter pod aspekt jezika (...) Tipini primjer za to jest, prije svih ostalih
umjetnosti, glazba, koja je u isti mah zagonetka i potpuna oitost. Tu zagonetku nije potrebno rijeiti, nego samo
deifrirati njezinu strukturu. (...) No zagonetni karakter nema u tim djelima posljednju rije; naprotiv, svako
autentino djelo nudi i rjeenje svoje nerjeive zagonetke"28 .
Umjetnost i problematinost organski su povezane, to je promaknulo francus kim estetikim promiljanjima. No
ta je problematinost u samome temelju njemake misli, jo od Hegela, nesumnjivo zato to je na tome podruju Kant mnogima ostao zakon. Kant se ponajvie bavio prosuivanjem ukusa, estetikim sudom, koji je
uvijek subjektivan iako ga on istodobno afirmira kao univerzalan, to je paradoksalno prihvatimo li da je
subjektivnost singularna i individualna. Kant nije jedinstvenom teorijom povezao umjetniku produkciju i
njezinu recepciju, a Hegel se vie bavio tom produkcijom i sustavom umjetnosti u povijesti, zacijelo u elji da
prevlada subjektivnost koja se vezuje uz estetiku recepciju. Meutim, tek hermeneutika poinje artikul irati
produkciju i recepciju, dodue, i ovaj put polazei od potonje.
Zapravo, kljuni su napredak postigli ponajprije Hegelovi nasljednici poput Lukacsa i Adorna ili Jaussa i Isera
iz tzv. kole iz Konstanza, jer su shvatili da sama umjetnost odgovara na pitanja, da je tekst odgovor na pro28

Th. Adorno: Theorie esthetique, franc, prije vod, Pariz , 1989, str. 159-167 (citat pre ve den uz konz ultiranje beogradskoga iz danja
naslovljenog Teorija estetike, pre v. Kasim Prohi, Nolit, 1979, str. 210, 213, 221, op. prev.).

blem to ga taj odgovor vie ili manje simbolizira, odnosno iznosi, te da itatelj, ili aud itorij
uope, odgovaraju na djelo ispitujui ga u namjeri da shvate o emu se pitanje postavlja. Ta dijalektika, koja
samo izdaleka nalikuje pravome dijalogu, suptilna je i duboka: ona je klju estetikoga odnosa. Umjetnost se
ukorjenjuje u povijesnoj distenziji, to jest u depresijama to ih povijest namee najbolje etabliranim identitetima.
Na ovome mjestu valja utvrditi razlike izmeu umjetnosti, filozofije i vjere ne bismo li shvatili svu specifinost
umjetnikoga traganja.
Kada povijest ubrzava svoj tijek, sve se premee, pa ono to je bilo ne prestaje biti, ali postaje neto drugo:
razlika je kljuni pojam povijesnosti. Vjera na povijest odgovara nijeui je. Njezino je podruje vjenost, identinost. Ne obeava li ona esto besmrtnost due, to jest stalnost jastva? Filozofija pak nastoji odgovoriti na
slomljene identitete razmiljajui kako ih zamijeniti novima. Kad je o umjetnosti rije, ona gradi most, sintezu
starog i novog, izraavajui to novo starim, kao metaforu starog, ali i kao raskid, koji je tim izraeniji i
formaliziraniji to je i sama povijest raskidajua (Picasso), pa identitet, ak ni onaj figurativni, nije vie odriv.
Taj lom forme i u formi u pjesnitvu se iskazuje disonancijom (Mallarme) i zagonetnou koje pogaaju stare,
doslovne sadraje oduzimajui im doslovnost. Ni roman ne umie tome procesu. On se raa iz povijesnoga
raskida s onime to prethodi, raskida koji preputa ovjeka izgubljenosti i usamljenu lutanju. Klasino
pomiljamo na Robinsona Crusoea i Don Quijotea, koji dobro ilustriraju roman u zaetku. Zadrimo se malo na
Don Quijoteu. U njega uoavamo prolaznost vitekog ideala koji je sad jo samo knjiki ideal. U to doba postoje
i drugi kriteriji pravde, a definira ih centralizirajua, apsolutna vlast. Roman donosi potragu u kojoj je sam
predmet problematian, jer se jedino i bavi problemom, a to je, za pojedinca, njegovo postojanje i identitet u
svijetu koji se mijenja, a u najboljem je sluaju tek metafora staroga. To uvidjeti znai izgubiti iluzije, a ne
uvidjeti znai ganjati puke iluzije. Zapravo, roman nastaje na problematinosti svijeta i postojanja, odnosno
vrijednosti. Upravo ta problematinost proganja i Hamleta u njegovoj potrazi za osvetom, ali ona je prije svega
potraga za identitetom. S romanom se, kae Lukacs, "raa novi ivot, s vlastitim znaajkama (...): ivot
problematina pojedinca (...). Individualnost je postala samoj sebi svrha, jer ono to joj je esencijalno i to
njezin ivot ini istinskim ona sada pronalazi u sebi, ali ne kao posjedovanje ili temelj svojega postojanja, nego
kao predmet potrage"29. Roman je junak koji postaje problematian jer je uvjeren u ono to ga ini junakom, a
dolazi iz pro los ti.
Stavljajui se u slubu problematinosti koja kroz povijest raste, knjievna retorika postaje sve figurativnija,
odnosno zagonetnija (Hugo Friedrich). U 20. se stoljeu stabilnost zbilje, koju slamaju Prvi i Drugi svjetski rat,
gubi u korist rascjepkane, rastrzane, razlomljene zbilje, ija se problematinost gotovo sama od sebe namee
kao nemogunost povezivanja staroga i novog, osim eksplicitno, kao obina metafora, kao neto to nipoto ne
treba shvaati doslovno. Rastua problematinost oituje se u figurativnosti ili poveanoj figuralnosti. Pitanje o
tome to ona eli rei postavlja se tim vie to su identificirani pojmovi "udaljeni" jedan od drugoga i naizgled
nepovezani, ne bi li se stekla ideja da je ono to dijeli staro i novo uzajamno svedivo jedino u obliku iste
alternative. Jedini odnos u pravome smislu jest onaj povijesni. to povijest vie ubrzava svoj tijek, to se
problematino u knjievnosti vie naglaava, postajui na kraju i njezinim predmetom, kao u Kafke ili
Mallar-mea, kao u Calvinovu romanu Ako jedne zimske noi neki putnik... ili u Hes-seovoj Igri staklenih perli.
Koji je onda temeljni zakon knjievne retorike? To je zakon diferencijalne problematike.
to se vie neki problem iznosi doslovno, to je forma manje dominantna i specifina za obiljeavanje razlike
izmeu onoga to je problematino (to se odnosi na pitanja) i onoga to je rjeenje, jer tekst je u tome smislu
jasan. Njihova je razlika oznaena u tekstu. Kriminalistiki roman nudi zagonetku na poetku i njezino rjeenje
na kraju, zbog ega njegov narativni izraz koji slui postupnome razrjeenju nema niega problematinog u

formi koja je bliska svakodnevnome jeziku. to je problem iznesen manje doslovno (ili fi-gurativnije), to se i
cijela tekstualnost pokazuje problematinijom u odnosu na uobiajeni govor. A to je vie neki tekst
figurativan u odnosu na problem, to vie doslovni smisao teksta (mimeza) slui tomu da ga sugerira, to za sobom vue nedoslovno itanje problematike teksta. Ukratko, to je tekst pro-blematiniji po sebi, po svojoj
tekstualnosti, to on vie dekonstruira svako itanje koje je tek doslovno. Pritom se razlikovanje doslovnoga i
nedoslovnog, jednoznanosti i viestrukih, jednako vjerodostojnih, interpretacija naposljetku odvija izvan teksta,
zbog ega su neki smatrali da te kategorije gube na
29

G. Lukacs: La theorie du roman, franc, prije vod, Pariz , 1968, str. 73.

relevantnosti jer upuuju na razliku u kojoj jedan od pojmova umie tekstualnome produktu u pravome smislu.
Tekstualnost je nain na koji se dogaa prelazak s problema na odgovor, a vidjeli smo da forma ima sporednu
ulogu kada je problem eksplicitan, zbog blizine svakodnevnoga jezika. Referencije na itateljev svijet izravnije
su, pa e on, ako je tekst u retorikome smislu dobro sroen, podlei armu. I obrnuto, ako problem nije
eksplicitno markiran u samome knjievnom tekstu, onda e taj tekst morati utvrditi razliku. Jezik, dakle, postaje
simboliniji, kao i ureenje teksta, to je jo jedna mogunost. Simboli se rabe kao tekstualne zagonetke koje se
mogu rijeiti jedino na razini cjelovita teksta. Vea problematinost simbola oteava prelazak s figurativnosti na
doslovnost koja odgovara na zagonetku i izrie ono to izravno nije razumljivo kao takvo. Razlika izmeu
doslovnoga i figurativnog itanja jest ona koja aktualizira problematoloku razliku, izrie je i postaje njezinim
uinkom. Na kraju krajeva, poveana problematinost ne doputa vraanje na takvo doslovno itanje, koje
postaje tim neodreenije to je mora graditi itateljeva mata umjesto da se inferira ili ponudi kao u
kriminalistikome romanu. Problematinost tako, zahvaljujui onomu to izrie, postaje samim predmetom
tekstualnog odgovora. Na itatelju je da djeluje odgovarajui na pitanje koje pokree zagonetnost tekstualnog
odgovora. Sama tekstualnost na kraju takorei postaje "znaenje" zagonetki ukljuenih u figuralni jezik koji je
svoj vlastiti predmet, jer se ta tekstualnost referira jo samo na vlastito prostiranje.
Stoga, to se neki knjievni problem vie izraava doslovno, to e se taj dos lovni izraz vie pribliiti
uobiajenom i svakodnevnom govoru. Znaenje se oslobaa kao referencija na izvanjski svijet, koji je
zajedniki itatelju i tekstu, to podsjea na nae uobiajene govore u svakodnevnome ivotu, a koje zatjeemo i
u knjievnim djelima. Upravo autokontekstualizacija onoga o emu se pitanje postavlja ini neki tekst
Akc ijskim. To se moe ostvariti jedino s pomou retorikih sredstava kojima je cilj autokontekstualiziranje problema. Uporaba figuralnoga jezika samo je posljedica toga , posljedica koja kao forma varira, ali i slu i
karakterizaciji knjievne fikcije.
Drugim rijeima, im se poblie odredi problem kojim se tekst bavi, znademo to je u tekstu opisano. Moemo
uoiti razvoj problematike teksta: njezino razrjeenje. Zbilja se tada prikazuje unutar teksta i kroz tekst. Poput
Balzaca opisujemo kue, ljude i to oni rade, sve ono to ne treba biti autokontekstualizirano jer se kao takvo
opaa i u svakodnevnome ivotu, pa se ne treba verbalizirati.
Meutim, to se neki problem opisuje manje eksplicitno, to se on vie mora sugerirati samim tekstom. Sugerira
se s pomou retorikih procedura poput figura ili tropa. Metafora je, primjerice, kao to podsjea Aristotel, zagonetka jer se njezino doslovno znaenje samo iskljuuje i iziskuje drugo itanje. Dano, sugerirano, izvedeno,
konstruirano - sve su to etape to ih forma omoguuje, a povijest ostvaruje.
No samim time to se neki problem ne afirmira specifino, vie se izla-emo opasnosti da naiemo na
problematoloku zbrku, to jest nediferenci-jaciju izmeu teksta kao odgovora i problematike to je on
materijalizira, a koja je itekako prisutna u reenicama kao doslovnim sastavnicama, iako nije kao takva
naprosto iskazana. Tekstualnost je ta koja ureenjem doslovnih sastavnica ili inferencijom to je one iziskuju
upozorava na tu problematiku. Doslovno, reenice govore neto to ima za cilj suge rirati neto drugo: referencija tada postaje znakom, simbolom koji se kao takav percipira, i prestaje se poimati kao utjelov ljenje
znaenja. Tekstualnost teksta vie se ne referira na zbilju na realistian nain. Drugim rijeima, ta se stvarnost
sugerira i samo evocira. Tekstovi formalno trae drugi odgovor (ili ak govor) i upuuju na pitanje na koje
odgovaraju, ali ne iskazujui ga, nego zahtijevajui da se ono izvede. Oni nas pozivaju da sebi postavimo to
pitanje. Tako se udaljavamo od referencijalnosti (ili mimeze), pa tekst postaje semiotiki jer se konstituira kao
kod. Pjesnitvo, osobito ono suvremeno (Baudelaire, Mallarme, Yeats, Eliot), dobar je primjer te retorike
procedure. Tekstualnost uspostavljaju metafore koje su zagonetnije nego ikad, eksplicitna pitanja koja se
referiraju na globalniji problem (iako se on kao takav ne postavlja), rime ili druga stilistika sredstva koja se
razlikuju od svakodnevnih jezinih oblika, a sve to radi naglaavanja problematinosti.
Ukratko, to je problem manje eksplicitan, to vie tekstualni odgovori na njega upuuju nedoslovno. Otuda
njihov zagonetni karakter, proizaao iz ureenja ili forme. U svakom sluaju, tekst postavlja problem - ili
probleme - onoga kojemu na ovaj ili onaj nain odgovara.
S hermeneutikoga gledita moemo rei da poiesis sugestije ini tekst tim zagonetnijim to ono "reeno" nije
uistinu reeno. Zagonetnost prati i mnotvo moguih itanja -"kritiar" sebe smatra njihovim interpretom - ili

ak oznaava nemogunost jednoga itanja, kakvo god ono bilo, zbog ne-svodljive problematinosti teksta.
to je neki tekst zagonetniji, to nunije postaje pribjegavanje drugoj razini itanja, refleks ivno j i totaliziraju oj,
ne bi li se dolo do suvisle interpretacije. A to je manje zagonetan, to se problem izraava doslovnije, a refleksivno itanje postaje nepotrebnijim, jer je progresivnost u itanju odmah po sebi razrjeiva. Meut im, moemo
se susresti i s tekstom iji je cilj zbuniti itatelja u njegovoj potrazi za smislom, a onda kao jedini odgovor ostaje
de-konstrukcija te potrage (Derrida), u kojoj je na kocki nemogunost davanja jednog odgovora koji bi se
razlikovao od onoga koji izraava samu tu problematiku. Kafka je, primjerice, u tome bio majstor. U Testu (Die
Prufung) neki se ovjek nastoji zaposliti. Naposljetku pronalazi onoga koji mu moe dati posao, ali ne uspijeva
odgovoriti na sva pitanja to mu ih ovaj postavlja. Taj ga ovjek zapoljava, pojanjavajui mu da je uspio
upravo zato to nije odgovorio na sva njegova pitanja. Rije je o alegoriji moderne knjievnosti i njezinu
znaenju. Onaj koji nastoji rijeiti pitanje smisla nije ga shvatio. Onaj koji zna da je jedini smisao pitanja smisla
u tome da bude pitanje, onaj koji zna da tu lei odgovor moe proniknuti u tajnu knjievnosti. Propitivanje
ostaje otvoreno, pitanje smisla vie nema smisla, odnosno, budui da to ve jest odgovor, njegov je jedini
odgovor u tome da pusti upitnost netaknutu i otvorenu.
Kao to vidimo, uloga je figura da apsorbiraju ono problematino odgovaranjem koje to problematino smatra
vie ili manje rijeenim, ali u promjenjivoj mjeri. Propitivanje se nuno vraa ako se kontrast s doslovnou koja
objedinjuje govornika i auditorij dovede u pitanje i time problematizira odgovaranje auditorija koji se propituje
o ponuenim odgovorima.
Mogli bismo pomisliti da zakon diferencijalne problematinosti naprosto upuuje na evoluciju vrsta, ali to bi
znailo izgubiti iz vida knjievno bogatstvo koje se oituje u ouvanju i kompenzaciji (dakle bujanju)
prethodnih, manje problematinih, manje problematolokih i apokritikih vrsta. Dobri su primjeri tradicionalne
naracije koji se ve tako dugo dre na ivotu i dalje plijenei nau pozornost kriminalistiki roman, ta fikcija
koja se pokorava klasinoj konstrukciji jer pripovijeda priu s poetkom i krajem (koji donosi razrjeenje), te
ljubavni roman sa svojim spletkama koje sretno zavravaju. Zbog svega toga samo je dio knjievne retorike
obiljeen jaom problema-tizacijom i problematinou to ih je ona tematizirala u pjesnitvu kao i u
romanu. Nemogua potraga, nepronalaziv odgovor, ista zagonetka utjelovljuju stanovito knjievno
odgovaranje iako nisu ukupnost toga odgovaranja, jo bujnijeg i viestrukijeg od svoje prethodnice koja se prije
svega smatra odrazom povijesti. Beckett i bulevarsko kazalite, a ne Beckett ili bulevarsko kazalite. Joyce ili
James Hadley Chase, a ne Joyce ili James Hadley Chase.
10. Zakljuak
Poglavlje o retorikama 20. stoljea jasno je pokazalo da je raspad te discipline bio problem koji je umanjivao
doseg pojedinanih retorika o kojima je bilo govora, usprkos njihovoj utvreno totalizirajuoj ambiciji.
Jedinstvo je unutarnji zahtjev retorike. Mogli bismo ak dodati i da je ono jedini nain ouvanja bogatstva svake
od njih. No to jedinstvo retorike vie se ne moe ni zamisliti ne pribjegnemo li pojmu propitivanja koji proima
razne aspekte te discipline. Naime, o emu se raspravlja ako ne o onome to je upitno? To su i dalje odgovori
koje pruamo kada elimo zavesti, svidjeti se ili probuditi strast. Jednostavno, inimo to tako da to je vie
mogue briemo problematinost onoga o emu govorimo i upravo stoga dobar govornik hipnotizira svoj
auditorij. Retorika zaglauje i otupljuje probleme koji onda nestaju pod utjecajem elokventna govora.
Argumentacija takoer nudi odgovore, ali pitanja su od samoga poetka stavljena na stol. Valja, dakle, na njih
odgovoriti, ali tako da ujedno pruimo i vie od odgovora. Stil se pred argumentima brie. Meutim,
zahvaljujui propitivanju retorika figura vie nije u opreci s retorikom sukoba, knjievnost nije oprena pravu.
Dakako, to su razliiti naini problematiziranja stvari, ali problematizacija postoji u svakoj od njih. Zahvaljujui
njoj moe se upozoriti na ono to inae ne bi s time imalo nikakve veze. Govornik, retor, parniar, prodava,
autor... Svi su oni zaokupljeni nekim pitanjem, nekim vie ili manje skrivenim problemom, koji nema samo
jedan, nuan odgovor. Valja odgovoriti, rijeiti. Radi toga valja priopiti to o neemu mislimo, a ponekad - ako
je dobro sroeno - to moe "proi" i kao odgovor. Nesumnjivo je rije o iluziji, ali ona je ugodna poput
matarije, nemogue udnje koju rado zamiljamo ostvarenom, ili pak elje za zavoenjem kojoj se preputamo.
Komu to smeta ako ne propozicionalistu? Prema njegovu miljenju, sve se svodi na istinito i lano, pa on ne vidi
da iza toga pitanja postoje druge, jo otvorene alternative bez ekskluzive a priori, a ija je tematizacija prvi
korak u racionalnome izraavanju.
Propitivanje se tako zatjee u samome temelju novoga poimanja misli, jezika i razuma. Trebat e prihvatiti tu
oitost usprkos teretu tradicija koje u retorici prevladavaju kao i drugdje. Vie ili manje deduktivno ureenje
propozicija nudi tek djelomino vienje racionalnosti, iako je ono jedini obrazac razuma jo od Platona i
njegova matematikog ideala. Djelomino vienje, kaem, jer u cijelome intelektualnom postupku vidi samo
rezultat tih propozicija, a valjalo ih je jo i pronai prije negoli se izraze u logikom obliku. To deduktivno
ulanavanje zapravo je tek zadovoljno proienje rijeenih pitanja koja postaju nevana im nestanu.
Shvaamo da se razum nije mogao poimati - kao to je trebalo - polazei od propitivanja. Razum koji se poima

samo kao odgovaranje utjelovljuje moda ideju savrena, tj. savreno racionalna razuma, ali on zapravo vie ne
odgovara ni na to i ini se da lebdi u svojevrsnom intelektualno besteinskom stanju koje njegovu uspostavu
ini zagonetnom koliko i sumnjivom. Upravo ta vrsta racionalnosti, koja sve moe opravdati osim same sebe,
koja iz razornih Marxovih, Nietzscheovih i Freudovih ruku izlazi iscrpljena, pruajui jo samo predstavu
razuma lie-nog svake utemeljenosti, kao da samu sebe proganja. Otada su filozofi, ali ne samo oni, stali
pronositi apsurd, davati prednost povijesti, hvaliti djelovanje ili druge jezine djelatnosti poput pjesnitva, kao u
elji da to bolje naglase nesposobnost razuma da izae iz sebe ne bi li se utemeljio, to bi svakako bilo
autodestruktivno i proturjeno. Potraga za utemeljenjem za neke je ak postala "metafizikom iluz ijom ", to je
jo uvijek znailo odgovarati na pitanje to ga to utemeljenje postavlja. Otilo se ak do tvrdnje da preostaje rei
jo samo to da se vie nema to rei. A budui da je stanoviti razum bio mrtav, vjerovalo se, dakako, da je mrtav
razum kao takav, ne uviajui da se odgovaranje koje je postalo obrascem razuma otvara prema propitivanju i
pretpostavlja ga. Umjesto da krene u tome smjeru, suvremena je misao dosad radije nastojala vraati se istim
putem, prema misterijima bitka, beskonanoj i nijemoj prilagodljivosti Boga ili pak istoj subjektivnosti koja iz
sebe izbacuje sve, ukljuujui i svijet. Ta su se rjeenja inila iluzornima mnogima koji su se radije drali
obinoga, dosljednijeg nihilizma, proizalog iz racionalnosti koja nije uspijevala vratiti snage usprkos
nevjerojatnu napretku znanosti, to ih je, meutim, takoer trebalo alarmirati. U svakome sluaju, ni Bog, ni povratak kantovskome istom subjektu, pa ak ni jezik to su ga humanistike znanosti ili analitika filozofija
autonomizirale, nisu u tome uspjeli, naprosto zato to je problem bio drugdje. Bilo je to stanovito vienje
razuma, ono koje je, paradoksalno, razum poimalo samo kao odgovaranje, ne marei za propitivanje - zbog ega
i nije moglo vidjeti po emu razum uope upuuje na to propitivanje - i apsorbirajui odgovaranje koje samim
time u propozicional-nosti postaje nepojmljivo kao takvo. Dakako, ne treba odbaciti odgovaranje i odgovore
propozicionalnoga razuma, ve i samo zato to je znanost njihov proizvod, ali je odgovaranje potrebno osmisliti
drukije, to jest kao takvo, otvarajui razum onomu to ga utemeljuje, omoguava mu napredak, hrani ga, a to je
propitivanje, jer odgovaranje upravo to i jest. Kao problem, intero-gativna racionalnost postaje nezaobilazna.
Ukratko, htjeli mi to ili ne, razum kao iskljuivo "odgovaranje" doista je mrtav, a ako usprkos svemu jo
"funkcionira", primjerice, u znanosti, to je upravo zato to odgovara. Meutim, ta injenica ne zanima
znanstvenika, jer nije njegov problem, nego jedino filozofa. Ako na neto treba odgovarati, znai da nuno
postoje pitanja. Retorika je disciplina koja ih smjeta u ljudski, tonije, intersubjektivni kontekst, u kojemu
pojedinci komuniciraju i sukobljuju se oko njima vanih problema, u kojem se odigravaju njihova zbliavanja i
udaljavanja, u kojemu se treba svidjeti i manipulirati, u kojemu doputamo da nas se zavede i, povrh svega, u
kojemu nastojimo u to vjerovati.
Etos, patos i logos presudni su trenuci retorikoga propitivanja: kao takve trebalo ih je artikul irati i interpretirati
polazei od propitivanja. Upravo se zato problematologija pokazuje ponajboljim kljuem jedinstva retorike.

RETORIKE STRUKTURE

Vrste gov ora

INVENCIJA : IZNALAENJE ARGUMENAT A

Epideiktiki: javna pohvala ili pokuda
Politiki: savjetovanje ili odvraanje sluateljstva
(u skuptini)
Sudski: obrana ili optuba na sudu kojom se propituju
razliiti status causae
Pretpostavka: je li se injenica dogodi la ili ne?
Definicija: to ini tu injenicu?
Kvalifikacija: kako je moemo okarakterizirati?
Zakonitost: s kojim je pravom ispitujemo?

Tehniki dokazi:
Logiki (logos):

Entimemi: dedukcije zasnovane na

vjerojatnostima ili znakovima, koje pribjegavaju
posebnim ili opim mjestima (stvarno-nestvarno,
vie-manje, mogue-nemogue)

Patetiki (patos):

Etiki (etos):
Izvantehniki
dokazi:

Primjeri: indukcije zasnovane na povijesnim

ili izmiljenim injenicama
Osjeaji sluateljstva: ljutnja, blagost, dobroinstvo,
saaljenje, ljubav, mrnja, strah, povjerenje, stid,
ponos, zavist, plemenito nadmetanje, pravedna ljutnja
Govornikov autoritet, zrelost, plemenitost, mladost,
starost, bogatstvo, srea
Zakoni, miljenja, svjedoanstva...

DISPOZICIJA: RASPOREIVANJE GOVORA

Dijelovi govora

Uvod
Izlaganje ili iznoenje
Dokazivanje ili potvrivanje i pobijanje
Peroracija ili zaklju ak
ELOKUCIJA : IZRAZ I ST IL GOVORA

Oblici stila

Odlike stila
Figure

Jednostavan (niski)
Srednji
Uzvien
Jasnoa, uzvienost, otmjenost, ivost, etos,
iskrenost, vjetina
Jezine konstrukcije koje se udaljuju od uvrijeene
uporabe ne bi li proizvele neki uinak.
Tropi: figure koje mijenjaju znaenje jedne rijei
(metafora, metonimija, sinegdoha...)
Figur e smisla: mijenjaju znaenje skupa rijei
(oksimoron ili spajanje suprotnosti, hiperbola
ili pretjerivanje...)
Figur e rijei: ciljaju na zvu nos t rijei
(aliteracija ili ponavljanje suglasnika, rima...)
Figure konstrukcije: ciljaju na poredak rijei
u reenici (gradacija, ponavljanje...)
Figure misli: ciljaju na referent govora
(ironi ja, alegor ija...)
MEMORIJA: MEMORIZACIJA GOVORA
AKCIJA: INT ERPRET ACIJA GOVORA
Izgovor
Gestikulacija

KRONOLOGIJA
5. stoljee pr. Kr.

Koraks (o. 467)

Tizija (o. 460-400)
Protagora (o. 485-411)
Gorgija (o. 487-381)
4. stoljee pr. Kr.
Sokratova smrt (470-399)
Izokrat (436-338), Protiv sofista (o. 360)
Platon (428-348), Protagora, Gorgija (prije 388)
i Fedar (o. 360)
Aristotel (384-322), Topika, Poetika i Retorika
Anaksimen Lampsaki (380-320), Retorika za Aleksandra
Teofrast (372-287), Karakteri
3. stoljee pr. Kr.
Demetrije Falerski, O stilu
2. stoljee pr. Kr.
Hermagora iz Temna (o. 150)
85.
Ciceron (106-43), 0 pronalaenju teme (De inventione)
o. 84.
anonimni autor, Retorika za Herenija
(Rhetorica ad Herennium)
55.
Ciceron, 0 govorniku (De oratore)
54.
Ciceron, De partitione oratorio
(Razgovor o sastavljanju govora)
46.
Ciceron, Brutus (Brut)

46-45.
44.
o. 20.

Ciceron, Orator (Govornik)

Ciceron, Topika
Dioniz iz Halikarnasa, Stilistiko sastavljanje
i Stari govornici
o. 37. pos. Kr. Seneka Retor, Deklamacije
o. 50.
Pseudo Longin, 0 uzvienom
62-65.
Seneka Filozof, Pisma Luciliju
(Ad Lucilium epistolarum moralium)
93-96.
Kvintilijan, Obrazovanje govornika (Institutiones oratoriae)
o. 102.
Tacit, Razgovor o govornicima (Dialogus de oratoribus)
o. 162.
Elije Aristid, Protiv Platona. Obrana retorike
o. 175.
Hermogen, O vrstama stila, O iznalaenju teme
i Pripremne vjebe
o. 230.
Filos trat, ivoti sofista
o. 350.
Donat, Ars grammatica i Scholia in Aeneida
Julius Victor, Ars rhetorica Hermagorae, Ciceronis,
Quintilani, Aquili, Marcomanni, Tatiani
o. 385.
Grgur Nazijans ki, Teoloki govor, Pisma i Pjesme
386-415.
Jeronim, Commentarii in Litterae sanctae
397-427.
Augustin, De doctrina christiana
o. 400.
Ivan Zlatousti, Pisma
410-439.
Marcijan Kapela, O vjenanju Merkura i Filologije
(De nuptiis Mercuris et Philologiae)
o. 520.
Boecije, De differentiis topicis, In Topica ciceronis
commentariorum, Interpretatio topicorum Aristotelis
o. 555.
Kasiodor, Institutiones divinarum et saeculorium litterarum
o. 600.
o. 630.
o. 730.
o. 800.
819.
o. 1275.
o. 1282.
1359.
1416.
1421.
1434.
1444.
1471.
1480.
1499.

Grgur Veliki, Curapastoralis

Izidor Seviljski, Knjiga etimologija (Liber ethimologiarum)
Beda asni, Knjiga tropa i figura
(Liber de schematibus et tropis)
Alku in, Rasprava o retorici i moralu
(Disputatio de rhetorica et de virtutibus)
Raban Maur, O obrazovanju klera
(De institutione clericorum)
Brunetto Latini, Retorika
Egidije Rimski, Razlika izmeu retorike, etike i politike
(De differentia rhetoricae, ethicae etpoliticae)
Giovanni Boccaccio, 0 rodoslovljima poganskih bogova
(Genealogia deorum gentilium)
Poggio Bracciolini otkriva Kvintilijanovo
Obrazovanje govornika
Gerardo Landriani otkriva Ciceronova Bruta
Juraj iz Trapezunta, Retorika u pet knjiga
(Rhetoricum libri V )
Lorenzo Valla, Elegantiarum latinae linguae libri VI
Guillaume Fichet, Retorika
Rudolf Agricola, De inventione dialectica
Lorenzo Valla, Dijalektika u tri knjige
(Dialecticae libri tres)

1512.
1519.
1521.
1528.
1528.
1531.
1535.
1536.
1532.
1539.
1540.
1544.
1559.
1561.
1572.
1550.
1543.
1549.
1557.
1545.
1552.
1557.
1555.
1558.
1576.
1584.
1585.
1587.
1588.
1589.
1591.
1595.

1605.
1606.
1606.
1614.
1615.
1619.
1620.
1620.

Erazmo Roterdamski, De duplici copia verborum ac rerum

Philipp Melanchthon, Elementorum rhetorices
Philipp Melanchthon, Institutiones rhetoricae
Erazmo Roterdamski, Ciceronianus sive dialogus
de optimo dicendi genere
Baldesar Castiglione, Dvoranin
Juan Luis Vives, De causis corruptarum artium
Erazmo Roterdamski, Ecclesiastes sive
de ratione concionandi
Julius Caesar Scaliger, Adversus Erasmum oratio
Niccolo Machiavelli, Vladar
Johann Sturm, In partitiones oratorias Ciceronis
Julius Caesar Scaliger, De causis linguae latinae
Ermolao Barbaro, Rhetoricum Aristotelis
Mario Nizzoli, Thesaurus ciceronianus
Julius Caesar Scaliger, Poetika
Justus Lipsius, Oratio pro defendendo Cicerone
Richard Sherry, A treatise of the schemes and tropes
Pierre de la Ramee (Ramus), Dialecticae partitiones
(izmijenjeni prijevod na francuski 1555)
Pierre de la Ramee (Ramus),
Rhetoricae distinctiones in Quintilianum
Pierre de la Ramee (Ramus), Ciceronianus
Omer Talon, Institutiones oratoriae
Franjo Petri, Delia retorica
Cipr iano Soarez, De arte rhetorica libri tres
Antoine Fouquelin, Francuska retorika
(La rhetorique franqaise)
Bartolomeo Cavalcanti, Retorika
Luis de Granada, Rhetorica ecclesiastica
Francesco Panigarola, Modo di comporre una predica
Giovanni Botero, De praedicatore verbi Dei
Sanctius (Francisco Sanchez de las Brozas), Minerva
Abraham Fraunce, The arcadian rhetorike
George Puttenham, The arte of english poesie
Marc-Antoine Muret, Orationes volumen secundum
Guillaume Du Vair, O francuskoj elokvenciji i razlozima
zbog kojih je ostala niska (De I 'eloquence franqaise
et des raisons pourquoi elle est demeuree si basse)
Francis Bacon, On the advancement of learning
Bartholomew Keckermann, Systema rhetoricae
Gerardus Johannis Vossius, Oratorium institutionum
Jean-Pierre Camus, Rasprava o duevnim stanjima
(Traite des passions de I 'ame)
Giulio Mazarin, Pratica breve del predicare
Nikola Kuzanski, Eloquentiae sacrae et humanae
parallela libri XVI
Louis de Cressoles, Vacationes autumnales
Francois-Nicolas Coeffeteau, Pregled ljudskih osjeaja

1621.

1622.
1631.
1630.
1637.
1638.

1641.
1644.
1647.
1647.
1648.
1649.
1651.
1653.
o. 1657.
1657.
1660.
1662.

1662.
1662.
1671.
1671.
1671.
1674.

1675.
1678.

(Tableau des passions humaines)

Etienne Binet, Ogled o udesima prirode i najuzvienijim
umjetnim sredstvima (Essai des merveilles de la nature
et des plus nobles artifices)
Francois Garasse, Neobino uenje ovovremenih dovitljivih
umova (Doctrine curieuse des beaux esprits de ce temps)
Gerardus Johannis Vossius, Rhetorices contractae
Nicolas Faret, estit ovjek ili umijee dopadanja dvoru
(L 'honnete homme ou I 'art de plaire a la cour)
Rene Descartes, Rasprava o metodi
Francois de La Mothe Le Vayer, Razmiljanja o
ovovremenoj francuskoj elokvenciji (Considerations sur
I 'eloquence franqaise de ce temps)
Jean-Francois Senault, O pritjecanju osjeajima
(De I 'usage des passions)
John Bulwer, Chirologia
Baltasar Gracian y Morales, Priruno proroite i umijee
opreznosti (Oraculo manual y arte de prudencia)
Claude Favre de Vaugelas, Opaske o francuskome jeziku
(Remarques sur la langue franqaise)
Marin Cureau de la Chambre, Odlike osjeaja
(Les caracteres des passions)
Rene Descartes, Osjeaji due (Les passions de l 'ame)
Baltasar Gracian y Morales, El Criticon
Rene Bary, Francuska retorika (La rhetorique franqaise)
Blaise Pascal, 0 umijeu uvjeravanja
(De I 'art de persuader)
Michel Le Faucheur i Valentin Conrat,
O govornikovu djelovanju (De I 'action de I 'orateur)
Antoine Arnauld i Claude Lancelot, Opa i obrazlobena
gramatika (Grammaire generale et raisonnee)
Jean de Soudier de Richesource,
Umijee valjana govorenja ili francuska topika
(L 'art de bien dire, ou les topiques francaises)
Antoine Arnauld i Pierre Nicole, Logika ili umijee
razmiljanja (La logique ou I 'art de penser)
Rene Bary, Dvorski duh ili galantni razgovori
(L 'esprit de cour, ou les conversations galantes)
Gabriel Le Gras, Francuska retorika (Rhetorique francaise)
Rene Rapin, Razmiljanja o ovovremenoj elokvenciji
(Reflexions sur I'usage de Veloquence de ce temps)
Dominique Bouhours, Razgovori Aristea i Eugenea
(Les Entretiens d'Ariste et d'Eugene)
Nicolas Boileau Despreaux, Pjesniko umijee
(L 'Art poetique)
i prijevod Pseudo Longinova djela 0 uzvienom
Bernard Lamy, Umijee govorenja (L Art deparler;
izmijenjene verzije 1676, 1688, 1701, 1715. i 1741)
Charles Le Brun, Predavanje o izraavanju osjeaja
(Conf erence sur I 'expression des passions)

1687.

Dominique Bouhours, Ispravno promiljanje duhovitih djela

(La Maniere de bien penser sur les ouvrages d'esprit)
1693.
Nicolas Boileau Despreaux, Razmiljanja o Longinu
(Reflexions sur Longin)
1694.
Goibaud du Bois, Predgovor propovijedima svetog
Augustina (Preface aux sermons de saint Augustin)
1695.
Antoine Arnauld, Razmiljanja o elokvenciji propovjednika
(Reflexions sur Veloquence des predicateurs)
1697.
Jean Baptiste Morvan de Bellegarde, Razmiljanja o
otmjenosti i dolinosti stila (Reflexions sur I elegance
et la politesse du style)
1700.
Brullard de Sillery, Razmiljanja o elokvenciji
(Reflexions sur I 'eloquence)
1700.
Francois Lamy, O samospoznaji
(De la connaissance de soi-meme)
1703.
Balthasar Gibert, 0 pravoj elokvenciji, ili pobijanje
paradoksa o elokvenciji to ih je iznio autor samospoznaje
(De la veritable eloquence, ou refutation des paradoxes
sur I 'eloquence avances par l 'auteur de la connaissance
de soi-meme)
1704.
Francois Lamy, Srednjokolska retorika koju je vlastiti
zagovornik iznevjerio (La rhetorique de college trahie
par son apologiste)
1705-1707. Balthasar Gibert, Razmiljanja o retorici
(Reflexions sur la rhetorique)
1711.
Giambattista Vico, Institutiones oratoriae
1713-1719. Balthasar Gibert, Sudovi uenih ljudi o autorima koji su
pisali o retorici (Jugements des savants sur les auteurs
qui ont traite de la rhetorique)
1718.
Francois de Salignac de La Mothe Fenelon,
Razgovori o elokvenciji (Dialogues sur 1 eloquence)
1719.
Jean-Baptiste Dubos, Kritika razmiljanja o pjesnitvu
i slikarstvu (Reflexions critiques sur la poesie et sur
la peinture)
1725-1744. Giambattista Vico, La scienza nuova
1726.
Charles Rollin, Rasprava o uenju: o nainu poduavanja
i prouavanja knjievnosti (Traite des etudes: de la maniere
d'enseigner et d etudier les Belles-Lettres)
1728.
Claude Buffier, Rasprava o elokvenciji
(Traite de I'eloquence)
1729.
Cesar Chesneau Du Marsais, Rasprava o tropima
(Traite des Tropes)
1736.
Johann Christoph Gottsched, Ausfurliche Redekunst
1746.
Condillac, Ogled o podrijetlu ljudske spoznaje
(Essai sur l'origine des connaissances humaines)

1746.
1753.

Charles Batteux, 0 umjetnostima svedenima na jedno

naelo (Des Beaux-Arts reduits a un meme principe)
Georges-Louis Leclerc, grof de Buffon,

Rasprava o stilu (Discours sur le style)

Thomas Sheridan, A Course of Lectures on Elocution
James Burgh, Essay on the Art of Speaking
Charles Batteux, Rasprava o govornikoj gradnji
Charles de Brasses, Rasprava o mehanikom formiranju
jezika (Traite de la formation mecanique des langues)
1767.
Nicolas Beauzee, Opa gramatika (Grammaire generale)
1771.
Pierre Joseph Thoulier d'Olivet, Opaske o francuskome
jeziku (Remarques sur la langue franqaise)
1776.
George Campbell, Philosophy of Rhetoric
1777.
Joseph Priestley, A Course of Lectures on Oratory
and Criticism
1781.
Jean-Jacques Rousseau, Ogled o podrijetlu jezika
(Essai sur I 'origine des langues)
1781.
John Walkers, Elements of Elocution
1783.
Hugh Blair, Lectures on Rhetoric and Belles-Lettres
1806.
Gilbert Austin, Chironomia, or a Treatise on Rhetorical
Delivery
1828.
Richard Whately, Elements of Rhetoric
1821-1830. Pierre Fontanier, Govorne figure (Les figures du discours)
1823.
Joseph-Victor Le Clerc, Nov a retorika (Nouvelle rhetorique)
1831.
Arthur Schopenhauer, Eristika dijalektika. Umijee kako
uvijek biti u pravu (Eristische Dialektik oder die Kunst,
Recht zu behalteri)
1866.
Alexander Bain, English Composition and Rhetoric
1869-1873. Friedrich Nietzsche, Predavanja o podrijetlu jezika i
povijesti retorike
1872.
Herbert Spencer, Philosophy of Style
1936.
I. A. Richards, Philosophy of Rhetoric
1945.
Kenneth Burke, Grammar of Motives
1948.
Richard M. Weaver, Ideas have Consequences
1950.
Kenneth Burke, Rhetoric of Motives
1958.
Chai'm Perelman i Lucie Olbrechts-Tyteca,
Rasprava o argumentaciji (Traite de I 'argumentation)
1958.
Stephen Toulmin, The Uses of Arguments
1960.
Hans Georg Gadamer, Wahreit und Methode
1969.
John Roger Searle, Speech Acts
1970.
"Groupe u", Opa retorika (Rhetorique generale)
1976.
Chai'm Perelman, Pravna logika (Logique juridique)
1977.
Chai'm Perelman, Carstvo retorike (L 'empire rhetorique)
1981.
Jtirgen Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns
(Teorija komunikativnog djelovanja)
1986.
Michel Meyer, O problematologiji (De la problematologie)
1993.
Michel Meyer, Pitanja iz retorike (Questions de rhetorique)
1762.
1762.
1763.
1765.

BIBLIOGRAFIJA
I. Primarni izvori (prije 1900)*
ARI ST OT E, Rhetorique, Pariz, 1991. [Retorika, prev. Marko Vii, Naprij ed, Zagreb, 1989.]
ARNAULD, A., Reflexions sur I'eloquence des predicateurs, Pariz, 1695. BLAIR, FL, Lectures on Rhetoric and
Belles-Lettres, pon. izd., Carbondale, 1965.
CAMPBELL, G., The Philosophy of Rhetoric, pon. izd., Southern Illinois University Press, 1936.
CAMPBELL, G., The Philosophy of Rhetoric, ur. Lloyd F. Bitzer, Carbondale--Edw ardsville, 1963.
CHAIGNET , A. E., La rhetorique et son histoire, Pariz, 1888.
CICERON, De 1'invention, 3 sv., Pariz, 1835.
CICERON, Orateur, Pariz, 1964.
CICERON, De I'orateur, 3 sv., Pariz, 1967. [ O govorniku, prevela Gorana Stepani, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.] CICERON, Brutus, Pariz, 1973 (5. izd.). Du MARSAI S, C. C, Traite des
tropes, pon. izd., Pariz, 1977.
* O vdje donosimo glavna djela iz retorike iji su autori umrli prije 1900. godine. Za potpuniji popis pogle daj Kronologiju.

Du VAIR, G., De I'eloquence franqaise, krit. izd., ur. Rene Radouant, Pariz, bez godita.
FENELON, F., Dialogues sur I'eloquence, Amsterdam, 1718. FONT ANIER, P., Les figures du discours, Pariz, pon.
izd., 1968. GIBERT , B., Jugements des savants sur les auteurs qui ont traite de la rhetorique, Pariz, 1719.
HERMOGENE, L 'art rhetorique, prev. M. Patillon, Pariz, 1997. ISOCRAT E, Discours, 4 sv., Pariz, 1929-1962.
LAMY, B., La rhetorique ou I'art de parler, krit. izd., ur. B. Timmermans, Pariz, 1998.
LECLERCQ, J. V., Nouvelle rhetorique extraite des meilleurs ecrivains anciens et modernes, pon. izd., Pariz,
1835.
LONGIN (Pseudo), Du sublime, prev. Boileau, Pariz, 1674. [O uzvienom, preveo Ton Smerdel, GZH, Zagreb,
1980.]
PASCAL, B., De I 'art de persuader, CEuvres de Pascal, Pariz, 1914, IX.
PLAT ON, Gorgias, Protagoras, u: CEuvres, ur. Robin, 2 sv., Pariz, 1950. [Protagora. Gorgija, Kultura,
Beograd, 1968.]
QUINTILIEN, De I'institution oratoire, 7 sv., Pariz, 1975-1980. [Obrazovanje govornika - odabrane strane, prev.
Petar Pejinovi, "Veselin Maslea", Sarajevo, 1985 (2. izd.).]
RAMUS, P., Dialectique (1555), krit. izd., ur. M. Dassonville, eneva, 1964.
RAMUS, P., Arguments in rhetoric against Quintilien, prev. C. Newlands, Dekalb, 1986.
SAINT AUGUST IN, Doctrine chretienne, IV, pon. izd., Pariz, 1873.
SCHOPENHAUER,K.,L'art d'avoir toujours raison, prev. H. Plard, Pariz, 1990. [Eristika dijalektika. Umijee
kako uvijek biti u pravu objanjeno u 38 trikova, prev. Mladen Ivanisevic, Marjan tisak, Split, 2002.]
Vico, G., La science nouvelle (1725), pon. izd., Pariz, 1993, prev. C. Trivul-zio. [Naela nove znanosti: o
zajednikoj prirodi nacija, prev. Tatjana Vujasinov i-Roi i Sanja Roi, Naprijed, Zagreb, 1982.]
Vico, G., Institutiones oratoriae, kritiko izd., ur. G. Crifo, Napulj, 1989.
Vos sius , G. J., Rhetorices contractae, Oxford, 1631.
WHAT LEY, R., Elements of Rhetoric Comprising an Analysis of the Laws of Moral Evidence and of Persuasion,
ur. Douglas Ehninger, London-Amsterdam, 1963.

II. Sekundarni izvori (nakon 1900)

1. Retoriki rjenici
DUPRIEZ, B., Gradus. Lesprocedes litteraires, Pariz, 1980. MOLINIE, G., Dictionnaire de
rhetorique, Pariz, 1992. MORIER, H., Dictionnaire de rhetorique, Pariz, 1961.

2. Ope povijesti retorike

BARILLI, R., Retorica, Milano, 1970.
CONLEY, Th. M., Rhetoric in the European Tradition, Chicago, 1990. FLORESCU, V., La rhetorique et la
neorhetorique, prev. Melania Munteanu, Pariz, 1982.
GOLDEN, J. L., BERQUI ST , G. F., COLEMAN, W. E. (ur.), The Rhetoric of Western
Thought, Dubuque, 3. izd., 1983. GOTTERT , K. H., Einfuhrung in die Rhetorik, Miinchen, 1994. IJSSELING,
S., Rhetoric and Philosophy in Conflict: an Historical Survey, Den
Haag, 1976.
KENNEDY, G. A., Classical Rhetoric and its Christian and Secular Tradition
from Ancient to Modern Times, London, 1980. UEDING, G., STEINBRINK, B., MET ZLER, J. B., Grundriss der
Rhetorik, Stuttgart, 1986.
3. Studije o retorici
ANSCOMBRE, J. C, DUCROT, O., L'argumentation dans la langue, Bruxelles, 1983.
AUBENQUE, P., Le Probleme de l'etre chez Aristote, Pariz, 1972. (3. izd.). AUROUX, S. (ur.), Histoire des idees
linguistiques, Liege, 1992. AZIBERT, M., Horace, Ciceron et la rhetorique au XVP siecle, Pau, 1972. BARILLI,
R., Poetica e retorica, Milano, 1969. BART HES, R., L 'aventure semiologique, Pariz, 1985. BLACK, E., Rhetorical
Criticism, University of Wisconsin, 1978. BODEUS, R., "Des raisons d'etre d'une argumentation rhetorique selon
Aristote", Argumentation, sv. 6, br. 3, 1992.
BOOT H, W. C, The Rhetoric of Fiction, Chicago, 1963. BOWMAN, F. P., Le discours sur I'eloquence sacree a
I'epoque romantique, eneva, 1980.
BRANDT , W. J., The Rhetoric of Argumentation, Indianapolis, 1970. BURKE, K., Counter statement, Berkeley,
1931.
BURKE, K., The Philosophy of Literary Form, Berkeley-Los Angeles-London, 1941.
BURKE, K., A Grammar of Motives, Berkeley-Los Angeles-London, 1945. BURKE K., A Rhetoric of
Motives, Berkeley, 1950.
CALIN, M., "Reading Rhetoric Rhetorically: Isocrate and The Marketing of
Insight", Rhetorica, sv. 7, 1989. CARR, T. M., Descartes and the Resilience of Rhetoric. Varieties of Cartesian
Rhetorical Theory, Carbondale-Edwardsville, 1990. CARRILHO, M. M., Rhetoriques de la modernite, Pariz,
1992. CASSIN, B. (ur.), Le Plaisir deparler, Pariz, 1986. CASSIN, B., "Le lien rhetorique", Philosophic, 28,
1990. CASSIN, B., L'Effet sophistique, Pariz, 1994. CHARLE S, M., Rhetorique de la lecture, Pariz,
1977. CHOMARAT , J., Grammaire et rhetorique chez Erasme, Pariz, 1981. CLARK, D. L., Rhetoric in
Greco-Roman Education, New York, 1957. COLE, Th., The Origins of Rhetoric in Ancient Greece, Baltimore,
1991. COPE, E. M., An Introduction to Aristotle's Rhetoric, Cambridge, 1877. CRANE, W. G., Wit and Rhetoric in
the Renaissance, New York, 1937. CURT IUS, E. R., La litterature europeenne et le Moyen Age latin, prev. J.
Brejoux, Pariz, 1956. [Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje,
prev. Stjepan Marku, Matica hrvatska, Zagreb, 1971; Naprijed, Zagreb,
1998.]
DAINVILLE, F. de, "L'evolution de l'enseignement de la rhetorique au XVI?
siecle", XVII' siecle, 1968. DE MAN, P., Allegories de la lecture, Pariz, 1989. DIETER, O. A. L., "Stasis", Speech
Monographs, 17, 1950. DIXSAUT , M., "Isocrate contre des sophistes sans sophistique", u: Cassin,
1986.
DOUAY, R, "La rhetorique en Europe a travers son enseignement (1598-1715)", Histoire des idees
linguistiques, ur. Sylvain Auroux, Liege, 1992, II, 7. poglavlje.
DOUGLAS, D. G. (ur.), Philosophers on Rhetoric, Skokie, 1973. DUCROT , O., Le dire et le dit, Pariz,
1984. DUMONT, J-P. (ur.), Les sophistes, Pariz, 1969. DUPREEL, E., Les sophi stes, Neuchatel, 1948. ENOS,
R. L., Greek Rhetoric before Aristotle, Illino is, 1993. ERICKSON, K. V. (ur.), Aristotle: the Classical Heritage of
Rhetoric, New York, 1974.
FARRELL, T. B., Norms of Rhetorical Culture, Yale, New Haven, 1993. Foss, S. K., Foss, K. A., T RAPP ,
R., Contemporary Perspectives on Rhetoric,
Prospect Heights, 1985. FRANCE, P., Rhetoric and Truth in France. Descartes to Diderot, Oxford,
1972.
FUHRMANN, M., Die antike Rhetorik, Mtinchen, 1984.
FUMAROLI, M.,L'dge de I'eloquence, pon. izd., Pariz, 1994.
GADAMER, H. G., Verite et methode, Pariz, 1976. [Istina i metoda, prev. Slobodan Novakov, "Veselin Maslea",
Sarajevo, 1978.]
GARAVELLI, B., Manuale di retorica, Milano, 1989.
GARVE R, E., Aristotle's Rhetoric, Chicago, 1994.
GENETT E, G., "La rhetorique restreinte", Communications, 16, 1970.

GIRBAL, R, Bernard Lamy (1640-1715). Etude biographique et bibliogra-phique, Pariz, 1964.

GRIMALDI, W., Studies in the Philosophy of Aristotle's Rhetoric, Wiesbaden, 1972.
GRIZE, J.-B., De la logique a {'argumentation, Zeneva, 1982. GROUPE U,Rhetorique de lapoesie, Bruxelles,
1977. GROUPE \I, Rhetorique generale, Pariz, 1970. GUT HRIE, W. K. C, The Sophists, Cambridge,
1971. HABERMAS, J., De I'ethique de la discussion, Pariz, 1992. HABERMAS, J., Theorie del'agir
communicationnel, 2 sv., Pariz, 1989. HAMBLIN, C. L., Fallacies, London, 1970.
HAVELOCK, E. A., The Literate Revolution in Greece and its Cultural Consequences, Princeton, 1982.
HOWELL, W. S., Logic and Rhetoric in England, 1500-1700, New York, 1956.
HOWELL, W. S., Eighteenth-Century British Logic and Rhetoric, Princeton, 1971.
IJSSELING, S., VERVAECKE, G. (ur.), Renaissances of Rhetoric, Louvain, 1994. INNES, D., HINE, H., PELLING, C.
(ur.), Ethics and Rhetoric, Oxford, 1995. ISER, W.,L'acte de lecture, Bruxelles, 1985. J AEGER, W., Paideia: The
Ideals of Greek Culture, New York, 1970. J ARDINE, L., Francis Bacon. Discovery and the Art of
Discourse, Cambridge, 1974.
J AUSS, H. R., Pour une esthetique de la reception, Pariz, 1978. {Estetika recepcije, prev. Drinka Gojkovi, Nolit,
Beograd, 1978.]
J OHNST ONE, H. W. J., Philosophy and Argument, Pennsylvania, 1969.
KENNEDY, G. A., Greek Rhetoric under Christian Emperors, Princeton, 1983.
KENNEDY, G. A., The Art of Persuasion in Greece, Princeton, 1963.
KENNEDY, G. A., The Art of Rhetoric in Roman World (300 B. C. -A . D. 300), Princeton, 1972.
KENNEDY, G. A., A New History of Classical Rhetoric, Princeton, 1994. KERFERD, G. B., The Sophistic
Movement, Cambridge, 1981. KLINKENBERG, J.-M., Le sens rhetorique, Bruxelles, 1990. KIBEDI VARGA,
A. (ur.), Theorie de la litterature, Pariz, 1981. KOPPERSCHMIDT , J., Rhetorik, Stuttgart, 1973.
KREMER-MARIETTI, A., Nietzsche et la rhetorique, Pariz, 1992. KUENTZ, P., "L'enjeu des
rhetoriques", Litterature, 18, 1975. LAUSBE RG, H., Handbuch der literarischen Rhetorik, Mtinchen, pon.
izd., 1973.
LE GUERN, M., "L' ethos dans la rhetorique francaise a Page classique", Strategies discursives, Lyon, 1981. LE
HIR, Y, Rhetorique et stylistique de la Pleiade au Parnasse, Pariz, 1960. LICHENST EIN, J., La couleur
eloquente, Pariz, 1980.
MEERHOF, K., Rhetorique et poetique auXVP siecle en France, Leyde, 1986.
MEYER, M. (ur.), De la metaphysique a la rhetorique, Bruxelles, 1986.
MEYER, M., Questions de rhetorique, Pariz, 1993.
MEYER, M., De laproblematologie, Pariz, 1994 (2. izd. ).
MEYER, M., Rhetoric, Language and Reason, Pennsylvania, 1994.
MEYER, M., LEMPEREUR, A., Figures et conflits rhetoriques, Bruxelles, 1991.
MICHEL, A., Les rapports de la rhetorique et de la philosophic dans I'oeuvre
de Ciceron, Pariz, 1969. MICHEL, A., La parole et la beaiite. Rhetorique et esthetique dans la tradition
occidentale, Pariz, 1982. MILLER, J. M., DROSSER, M. H., BENSON, T. W., Reading in Medieval Rhetoric,
Bloomington, 1984. MILLET, O., Calvin et la dynamique de la parole, Pariz, 1992. MOLINIE, G., CAHNE, P.
(ur.), Qu 'est-ce que le style, Pariz, 1994. MONFASANI, J., George ofTrebizond. A Biography and a Study of his
Rhetoric
and Logic, Leyde, 1976. MOONEY, M., Vico in the Tradition of Rhetoric, Princeton, 1985. MUELLER,
P., Ciceron, Pariz, 1990.
MUNT EANO, B., Constantes dialectiques en litterature et en histoire, Pariz, 1967.
MURPHY, J., Rhetoric in the Middle Ages, Berkeley, 1974.
MURPHY, J., Renaissance Rhetoric. A Short-title Catalogue of Works on Rhetorical Theory from the Beginning
of Printing to A. D. 1700, New York, 1981.
MURPHY, J., Renaissance Eloquence, Berkeley, 1983. NAT ANSON, M., J OHNST ONE, H. W. (ur.), Philosophy,
Rhetoric and Argumentation, Pennsylvania, 1965. NAVARRE, O., Essai sur la rhetorique grecque avant
Aristote, Pariz, 1900. OKSENBERG, A., Essays on Aristotle's Rhetoric, Berkeley, 1996. OLERON, P., L
'Argumentation, Pariz, 1987.
ONG, W. J., Ramus: Method, and the Decay of Dialogue, Cambridge Mass.,
London, pon. izd., 1983. PAT ILLON, M., Elements de rhetorique classique, Pariz, 1990. PATTERSON,
A. M., Hermogenes and the Renaissance, Princeton, 1970.
PERELMAN, Ch., Logique juridique, Pariz, 1976. PERELMAN, Ch.,L'empire rhetorique, Pariz, 1977.
PERELMAN, CH., OLBRECHT S-T YT ECA, L., Traite de I 'argumentation, pon. izd., Bruxelles, 1988.
PERELMAN, Ch., "Pierre de la Ramee et le declin de la rhetorique", Argumentation, 4, 1991.
PLEBE, A., Breve storia della retorica antica, Bari, 1968.
PLEBE, A., EMMANUELE, P., Manuale di Retorica, Rim-Bari, 1989.
PLETT, H. R, Rhetorik derAffekte. Englische Wirkungsasthetik im Zeitalter der Renaissance, Tubingen, 1975.
POULANKOS, T. (ur.), Rethinking the History of Rhetoric, Balder, 1993.

RANSOM, J. C, The New Criticism, 1941.

RAST AGNI, A., "Un nuovo capitolo nella storia della retorica e della sofistica",
Studi italiani difilologia classica, br. 2, 1922. REBOUL, O., La rhetorique, Pariz, 1984.
REBOUL, O., "Rhetorique et dialectique chez Aristote", Argumentation, sv. 4, br. 1, 1990.
REBOUL, O., Introduction a la rhetorique, Pariz, 1991.
RICHARDS, I. A., The Philosophy of Rhetoric, pon. izd., Oxford, 1979. [Filozofija retorike, prev.
Aleksandar I. Spasi, Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad, 1988.]
RICOEUR, P , La metaphore vive, Pariz, 1975. [iva metafora, prevela Nada
Vajs,GZH, Zagreb, 1981.] RYAN, E. E., Aristotle's Theory of Rhetorical Argumentation, Montreal,
1984.
SCAGLIONE, A., The Classical Theory of Composition, Chape l Hill, 1972. SKINNER, Q., Reason and Rhetoric in
the Philosophy of Hobbes, Cambridge, 1996.
SLOANE, T. O., Donne, Milton, and the End of Humanistic Rhetoric, Berkeley, 1985.
SOLMSEN, R, Die Entwicklung der Aristotelischen Logik und Rhetorik, Berlin, 1929.
SOLMSEN, E, "The Aristotelian Tradition in Ancient Rhetoric", American Journal of Philology, br. 62, 1941.
ST RUEVER, N., The Language of History in the Renaissance,Vrinceton, 1970. T ELLE, E. V., L'Erasmianus sive
Ciceronianus d'Etienne Dolet, eneva, 1974.
T INKLER, F., "Renaissance Humanism and the Genera Eloquentiae", Rhetorica, 3, 1987.
T ODOROV, T., Theories du symbole, Pariz, 1977.
T OULMIN, S. E., Les usages de Vargumentation, Pariz, 1992.
UNT ERST EINER, M., Les sophi stes, 2 sv., Pariz, 1993.
VASOLI, C., La dialettica e la retorica dell'Umanesimo, Milano, 1968.
VICKERS, B., Francis Bacon and Renaissance Prose, Cambridge, 1968.
VICKERS, B., Classical Rhetoric in English Poetry, London, 1970.
VICKERS, B., In Defence of Rhetoric, Oxford, 1988.
ZUMT HOR, P., Le masque et la lumiere. Lapoetique des grands rhetoriqueurs, Pariz, 1978.

KAZALO
actio, izvedba 44, 49, 54, 93, 107,

argumentacija 5, 7, 9, 12, 19, 33-42,

108, 111,228
Adomo 242
Agricolal08, 109, 141,255
Alkuin 63,71,255
alegorija 110, 114, 168, 247, 252
analitika, analitiki 50, 82, 107, 143,
160, 165, 173,204, 249
Anscombre217, 219, 265
antonomazija 110

51,52, 63,70,71,73, 136, 160,

185, 193, 196-206, 209,211,
212,215-221,223-228, 230-232,236, 241,248, 261,265-267, 269-271
Aristotel 6-10, 17-20, 23, 31-43, 45-48, 50, 52-54, 57-59, 70,71,
76, 80-85, 106, 108-111, 123,
139, 181, 196, 207, 208,218,
221,224-226, 228,230, 231,
234, 246, 253, 254, 256, 263,
265-267, 269, 270

Anel 916
iTVlJt/l L I U

argument 6, 8-11, 18, 20, 37, 40, 42,

^"7
D Z,

^Q 7 0
jy,

C\f,

10Q

110

/ U, l UO , l U y, 11U, I J U ,

165, 167, 185,188,

193,200, 203-206,212,218,

138, 149, Arnauld 134, 136, 145, 152, 258, 263

Augustin (sveti) 57, 60-63, 72, 80,

224, 230, 232,233,248,261,

264, 268

81,91,92, 105, 113, 117, 122,

130, 134, 145, 151, 152, 156,
254, 258, 264
Austin 175, 260

60
Povijest retorike od Grka do naih dana

Bacon 107, 112, 115, 136-138, 140,

176, 256, 268, 271
Bain 184, 188, 260
Barbara 84, 96, 256
barok, barokni 10, 93, 94, 103, 113-115, 117, 120, 122, 124, 125,
127-130, 135, 165, 175,179,
182
Barthes 63, 156, 176, 178, 217, 265
Bary 113, 126, 127, 133, 257, 258
Batteux 158, 159, 173,260
Beauzee 147,166, 171, 173, 260
Beda 67, 255
Bembo 84, 95-97, 102
Blair 17, 158, 188, 260, 263
Boccaccio 67, 72, 96, 255
Boecije 57, 60, 62, 63, 71, 254
Bog 10, 12, 20, 27, 59, 67, 68, 72,
73, 76, 77, 87, 88, 90-95, 103,
105,120-122, 124, 128, 131,
134, 135, 139, 141, 146, 153,
155, 163, 164, 167,184,195,
205,210, 234, 249, 255
Boileau 113, 134, 181,258, 264
Botero87, 105, 106, 117, 256
Bouhours 129, 132, 144, 165, 258
Buffier 176, 259
Bulwer 123, 175, 257
Burgh 175, 260
Burke 111, 119, 161, 169, 193, 198,
212-215, 221, 236, 260, 261, 266

Capella 69
Cassin 29, 59, 60, 266
Castiglione 87, 96-98, 101, 125, 126,
255
Cavalcanti 101-103, 256
Chaignet 181-183,263
Ciceron 6, 10, 18, 32, 38, 45, 47-54,
57, 59,61,62, 68-70, 77, 79-81,
87-98,100-104, 106, 118, 135,
167, 202, 225,254-256, 263,
265, 269
Cole 31, 32, 38, 266
Condillac 147, 172, 259
Conley 19,21,51,59, 60, 63,71,
106, 119, 140, 175,265
Cressoles 123, 175, 257

Calvin 93, 244, 269

definicija 6, 9, 18, 19, 47, 52, 54, 100,

119, 144, 150, 167, 169, 196,
202, 204, 223,224, 226, 251
Demetrije 82, 121,253
Descartes 6, 11, 107, 112, 136, 140-146, 149, 151, 176, 195, 199,
202, 206, 257, 266, 267
didaskalijski 109
Diderot 147, 159, 166, 173, 267
dijalekt ika, dijalekt iki 7, 25-27, 34-37, 40, 45, 46, 50, 52, 62, 63,
68-73, 87, 103, 106-112, 141,
159, 166, 168, 179, 184, 185,
197,207-209,214,215,224-226, 228, 230, 239, 243, 255,
260,264

Campbell 155, 156, 158, 162, 174,

176-178, 260, 263

dispositio, dispozicija, rasporeivanje

11,41,48,49, 54, 83,91, 106,

O AUTORIMA
Michel M eyer (1950), profesor retorike na Sveuilitu u Bruxellesu (kao nasljednik Chai'ma Perelmana) i
Monsu te predsjednik Europskog centra za prouavanje argumentacije. Ureuje Revue Internationale de
philosophie i ediciju L 'interrogation philosophique. Autor je brojnih djela, meu ostalima: Logique, langage et
argumentation (Logika, jezik i argumentacija, 1982), De la problematologie: langage, science et philosophie
( O problematologiji: jezik, znanost i filozofija, 1986), Langage et litterature (Jezik i
knjievnost, 1992), Questions de rhetorique (Pitanja retorike, 1993), Qu'est-ce que la philosophie? (Sto je
filozofija?, 1997).
Manuel M aria Carrilho (1951), profesor filozofije na Sveuilitu u Lisabo-nu. Obnaao dunost
portugalskoga ministra kulture u razdoblju 1995-2000. Meu ostalim je napisao djela Rationalites
(Racionalnosti, 1983) i Rhetorique da la modernite (Retorika moderniteta, 1992).

Benoft Timmermans, lan belgijskoga Dravnog fonda za znanstveno istraivanje, radi u Europskome
centru za prouavanje argumentacije pri Sveuilitu u Bruxellesu. Autor je knjige La Resolution des problemes

de Descartes a Kant (Rjeavanje problema od Descartesa do Kanta, 1995) i urednik

Hegelove Estetike, Descartesovih Strasti due i Retorike Bernarda Lamya.

SADRAJ

Uvod: emu obrazlobenapovijest retorike? (Michel Meyer)

KORIJENI RETORIKE: GRKA 1 RIMSKA ANTIKA

(Manuel Maria Carrilho)
1. OD RJEAVANJA SUKOBA DO DRAI UVJERAVANJA
1. Koraks i Tizija (5. st. pr. Kr.)

17
18

2. Gorgija (o. 485-0. 380) i Protagora (o. 480-410)

19

2. PLAT ON (427-347) ILI "DIJABOLIZACIJA" GOVORA

23

1. Protagora

24

2. Gorgija

25

3. Fedar
4. Izokrat (436-338) naspram Platona

26
28

3. ARI ST OT EL (384-322) ILI PLURALNOST

31

BIT KA KAO T EMELJ RET ORIKE

1. Mnotvenost bitka kao naelni klju retorike

2. Retorika i dijalektika

32
34

3. Trodioba na etos, patos i logos

4. Invencija, dispozicija, elokucija i akcija

37
41

4. HELENSKA I RIMSKA RET ORIKA

1. Hermagora iz Temna (2. st. pr. Kr.)

45
46

2. Rethorica adHerennium (o. 84 pr. Kr.)

3. Ciceron (106-43 pr. Kr.)

48
48

4. Kvintilijan (30-100)

53

5. ONKRAJ JEZIKA: DRUGA SOFI ST IKA I KRANSKA RET ORIKA

57

1. Hermogen iz Tarsa (2. st.)

2. Filostrat (o. 170-o. 245)

58
59

3. ElijeAristid(2. st.)

60

4. Sveti Augustin (354-430)

61

5. Boecije (480-524)

62

RENESANSA 1 MODERNITET RETORIKE

(Benoit Timmermans)
1. OD SREDNJE GA VIJEKA DO RENE SANSE

67

2. OPI DUH RENESANSE

75

3. PET NAEST O ST OLJEE I PONOVNO OT KRIVANJE VELIKIH

RET ORIKIH RASPRAVA

1. Ponovno otkrivanje Kvintilijana i Cicerona

79
79

2. Dva "Seneke"
3. Juraj iz Trapezunta (1396-1486)
ili Hermogen protiv Kvintilijana

81

4. ESNAE ST O ST OLJEE ILI OPREKA ETOSAI PATOSA

87

1. Raspra oko Cicerona

87

a) Erazmo (1469-1536) i obrana etosa

89

b) Calvin (1509-1564) i protestantska

(reformacijska) retorika
2. Grananja ciceronske struje
a) Pietro Bembo (1470-1547)
b) Baldesar Castiglione (1478-1529)
c) Julius Caesar Scaliger
(Giulio Cesare della Scala, 1484-1558)
d) Mario Nizzoli (1498-1566)

82

93
95
95
96
98
100

e) Etienne Dolet (1509-1546)

3. Protureformacijske retorike

101
103

4. Ramus (1515-1572 ) ili irenje retorike

106

5. SEDAMNAEST O ST OLJEE IZMEU BAROKA I KLASICIZMA

113

1. Prvi znakovi slabljenja etosa

114

a) George Puttenham (o. 1530-O. 1600)

b) Guillaume Du Vair (1556-1621) i retorika magistrata

114
116

c) Retorika u Nizozemskoj:
Gerardus Johannis Vossius (1577-1649)
2. "Barokni" duh

118
120

a) Zavodljivost propovjedaonice

120

b) Retorike slike i os jetila

c) Nikola Kuzanski (Nicolas Caussin, 1583-1651)
d) Dvorska retorika u Francuskoj:
asnost prema Faretu (1596-1646) i vitezu de Mereu
(Antoineu Gombaudu, 1607-1684)
e) Libertinc i
f) Konceptizam i lakonizam.
Baltasar Gracian y Morales (1661-1758)
3. Klasicizam
a) Bruenje jezika

121
123

b) Francuska spiritualistika kola

134

4. Filozofska poimanja retorike

a) Francis Bacon (1561-1626)

136
136

b) Thomas Hobbes (1588-1679)

138

c) "Entuzijasti" i "platonisti"

139

d) Od metode raspravljanja do Rasprave o metodi (1637)

140

125
127
129
131
131

e) Blaise Pascal (1623-1662) i "ono neto"

f) Teorija Port-Royala o sporednim idejama

143
145

g) Kljuna uloga Bernarda Lamya (1640-1715)

5. Raspra o svetoj elokvenciji

146
151

6. ST OLJEE PROSVJET IT ELJA I JEZIKA

155

1. Estetike i filozofije os jeaja

158

2. Nova znanost Giambattiste Vica (1668-1744)

162

3. Rasprava o tropima Cesara Chesneaua Du Marsaisa

(1676-1756)
4. Retorika u Engleskoj i Filozofija retorike
Georgea Campbella (1719-1796)

166
174

7. DEVET NAEST O ST OLJEE IZMEU IDEOLOGIJE I FILOZOFIJE

1. Retorike ideologije

179
179

2. Retorike filozofije

184

a) Hermeneutika tradicija

184

b) Empiristika tradicija

187

SUVREMENO DOBA (Michel Meyer)

1. RET ORIKE 20. ST OLJEA

193

1. Retorika izmeu logike i stilistike

199

2. Povratak retorike u sredite prirodnog jezika

200

a) I. Richards i Philosophy of Rhetoric (1936)

200

b) C. Perelman i Rasprava o argumentaciji (1958,

suautorica L. Olbrechts)
c) Hermeneutika na vrhuncu:
H. G. Gadamer i Istina i metoda (1960)
d) S. Toulmin ili retorika u sjeni logike
e) K. Burke ili retorika u slubi etosa
(The Rhetoric of Motives, 1950)
f) Habermas i argumentacijska pragmatika:
povratak kantovskom etosu (1981)
g) Obnova knjievne analize i njezino irenje na
argumentacijsku implicitnost: od Ope retorike (1970)
"Groupe u" do Argumentacije u jeziku Oswalda
Ducrota (1983, suautor J.-Cl. Anscombre)
3. Zakljuak: retoriki prostor kao sprega raznih teorija

201
207
211
212
215

217
220

2. PROBLEMAT OLOGIJA KAO KLJU JEDINST VA RET ORIKE

223

1. Problem definiranja retorike: pos toji li rjeenje?

223

2. Razlikuje li se retorika od argumentacije?

226

3. Upitne retorike strukture i temelji zakljuivanja

230

4. Problematologija etosa
5. Problematologija patosa

232
234

6. Opa i posebna mjesta

235

7. Ad rem i ad hominem
8. Problematologija logosa

236
236

9. Figurativnost teksta kao odgovor

ili temelji knjievne retorike
10. Zakljuak

242
248

RET ORIKE ST RUKT URE

251

Kronologija

253

Bibliogr afija

263

I. Primarni izvori (prije 1900)

263

II. Sekundarni izvori (nakon 1900)

265

1. Retoriki rjenici
2. Ope povijesti retorike

265
265

3. Studije o retorici
Kazalo

265
273

O autorima

281