KEMIJSKO-TEHNOLOKI FAKULTET U SPLITU

ZAVOD ZA ANALITIKU KEMIJU

E. Generali S. Krka

ANALITIKA KEMIJA
vjebe

Split, listopad 2011.

SADRAJ
1.

2.

3.

4.

5.
6.

OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU ................................................................................................ 5

1.1.
OPE UPUTE ZA RAD U LABORATORIJU ................................................................................................. 5
1.1.1.
Planiranje rada............................................................................................................................. 5
1.1.2.
Opis radnog mjesta...................................................................................................................... 6
1.1.3.
ienje posua........................................................................................................................... 7
1.1.4.
Sigurnost u laboratoriju ............................................................................................................... 7
1.2.
MJERENJE MASE.................................................................................................................................... 8
1.2.1.
Vaganje tvari ............................................................................................................................... 8
1.2.2.
Vaganje na odsip ......................................................................................................................... 8
1.2.3.
Vaganje tono odreene koliine ................................................................................................ 9
1.3.
MJERENJE VOLUMENA .......................................................................................................................... 9
1.3.1.
Odmjerne tikvice ....................................................................................................................... 10
1.3.2.
Pipete......................................................................................................................................... 10
1.3.3.
Bireta ......................................................................................................................................... 11
1.3.4.
Menzure..................................................................................................................................... 11
KVALITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA ............................................................................................... 12
2.1.
SLIJEDNO RAZDVAJANJE I DOKAZIVANJE KATIONA ............................................................................. 13
2.1.1.
Kationi I. skupine ...................................................................................................................... 14
2.1.2.
Kationi II. skupine..................................................................................................................... 15
2.1.3.
Kationi III. skupine ................................................................................................................... 19
2.1.4.
Kationi IV. skupine ................................................................................................................... 21
2.1.5.
Kationi V. skupine..................................................................................................................... 23
2.1.6.
Kationi VI. skupine ................................................................................................................... 26
2.2.
SLIJEDNO RAZDVAJANJE I DOKAZIVANJE ANIONA ............................................................................... 27
2.2.1.
Priprava otopine uzorka za sustavno ispitivanje aniona ............................................................ 27
2.2.2.
Prethodno ispitivanje sumpornom kiselinom ............................................................................ 28
2.2.3.
Ispitivanje oksidacijskih i redukcijskih svojstava aniona .......................................................... 28
KVANTITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA ............................................................................................ 30
3.1.
GRAVIMETRIJSKA ANALIZA ................................................................................................................ 30
3.1.1.
Taloenje ................................................................................................................................... 30
3.1.2.
Filtriranje................................................................................................................................... 31
3.1.3.
Suenje i arenje........................................................................................................................ 33
3.1.4.
Vaganje ..................................................................................................................................... 34
3.1.5.
Gravimetrijsko odreivanje eljeza........................................................................................... 34
3.2.
VOLUMETRIJSKA ANALIZA .................................................................................................................. 36
3.2.1.
Indikatori u volumetriji ............................................................................................................. 36
3.2.2.
Titriranje.................................................................................................................................... 37
3.2.3.
Metode zasnovane na reakcijama neutralizacije........................................................................ 37
3.2.4.
Metode zasnovane na redoks reakcijama .................................................................................. 38
3.2.5.
Talone metode ......................................................................................................................... 40
3.2.6.
Metode zasnovane na reakcijama stvaranja kompleksa ............................................................ 41
3.2.7.
Standardne otopine u volumetriji .............................................................................................. 42
3.2.8.
Odreivanje oksalne kiseline..................................................................................................... 45
3.2.9.
Odreivanje oksalata ................................................................................................................. 46
3.3.
POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA ......................................................................................................... 47
3.3.1.
Potenciometrijsko odreivanje zavrne toke (potenciometrijska titracija) .............................. 47
3.3.2.
Odreivanje H2SO4.................................................................................................................... 47
ANALIZA REALNIH UZORAKA............................................................................................................ 49
4.1.
ANALIZA VODE ................................................................................................................................... 49
4.1.1.
pH vode ..................................................................................................................................... 49
4.1.2.
Tvrdoa vode............................................................................................................................. 49
4.1.3.
Odreivanje klorida................................................................................................................... 50
4.1.4.
Odreivanje kisika..................................................................................................................... 51
4.2.
ANALIZA PIVA .................................................................................................................................... 52
LITERATURA ........................................................................................................................................... 53
PRILOZI ..................................................................................................................................................... 54

PROGRAM VJEBI
Vjeba 1. Rad s analitikim posuem i priborom
upoznavanje s posuem
pipeta - pipetiranje
odmjerna tikvica - razrjeivanje
vaga - vaganje

Vjeba 2. Pojedinane reakcije kationa

Stalak 1.

Pb2+, Hg22+, Ag+, Hg2+, Bi3+, Cu2+

Cd2+, As3+, Sn2+, Sb3+, Fe3+, Cr3+

Stalak 2.

Al3+, Co2+, Ni2+, Mn2+, Zn2+, Ba2+

Sr2+, Ca2+, Mg2+, Na+, K+, NH4+

Vjeba 3. Slijedno razdvajanje kationa

centrifuga - centrifugiranje
odvajanje skupina
dokazivanje odijeljenih kationa

Vjeba 4. Anioni
Stalak 1.

CO32-, C2O42-, C4H4O62-, SO32-, SCN-, Br-,

I-, Cl-, S2O32-, BrO3-, NO2-, Ac-

Stalak 2.

nepoznate skupine aniona

redukcijska, oksidacijska svojstva aniona

reakcija s razrijeenom i konc. sumpornom kiselinom
odreivanje skupine aniona

Vjeba 5. Gravimetrija
taloenje i ispiranje
priprema filtar papira i filtriranje
arenje
odreivanje eljeza

Vjeba 6. Volumetrija - priprema standarda

bireta - titriranje
priprema 0.1 mol/L natrijeve luine
standardizacija - odreivanje faktora luine
priprema 0.02 mol/L kalijeva permaganata
standardizacija - odreivanje faktora permaganata

Vjeba 7. Volumetrija - odreivanje sastava smjese oksalata

Smjesa
Kiselobazna titracija
Redoks titracija
H2C2O4
+
+
Na2C2O4
+
NaNO3
Vjeba 8. Instrumentalne metode analize - potenciometrijska titracija
Vjeba 9. Analiza realnih uzoraka
Vodovodna voda - ukupna tvrdoa
Pivo - kiselost

UVOD
Analitika kemija u svojoj osnovi predstavlja znanost o metodama za odreivanje
sastava supstancije. Iz tih razloga nalazi iroku primjenu i znatno utjee na razvitak raznih
grana znanosti i tehnike, koje su na bilo koji nain povezane s kemijom. Pomou analitike
kemije, tj. kemijske analize izuava se ne samo sastav zemljine kore, vode, atmosfere ve i
izvanzemaljska materija. Ogroman znaaj ima i analitiko praenje tehnolokih procesa,
analitika kontrola sirovina, meuprodukata i gotovih proizvoda. Na temelju tih saznanja
mogue je na najbolji mogui nain iskoristiti sirovine, usavriti tehnoloke procese, ouvati
okoli. Danas moemo rei, ni jedan materijal ne ulazi u primjenu i proizvodnju i ne izlazi iz
proizvodnje bez kemijske analize.
Analitika kemija obuhvaa dva velika podruja: kvalitativnu analizu i kvantitativnu
analizu. Kvalitativnom analizom pribavljaju se saznanja o kemijskom identitetu sastojka
(analita) u uzorku, a kvantitativna analiza daje brojane podatke o koliini analita u uzorku.
Prije izvoenja kvantitativne analize potrebni su kvalitativni podaci.
Postupci i metode kako kvantitativne tako i kvalitativne analize razvijali su se,
uglavnom, temeljem ispitivanja kemijskih reakcija razliitih iona, prvenstveno u otopinama a
najee u vodenim otopinama. Pri tome se prati, ne samo sastav polaznih i nastalih vrsta,
ve i kvantitativni odnosi tijekom reakcija. Dakle, zadatak kvalitativne analize je
identifikacija kemijskih vrsta (dokazivanje) koje ulaze u sastav analizirane supstancije.
Zadatak kvantitativne analize sastoji se u utvrivanju koliine kemijskih vrsta koji ulaze u
sastav danog spoja, odnosno razliitih supstancija (odreivanje).
Sve metode kemijske analize dijele se na kemijske, fizikalne i fizikalno-kemijske.
Kemijske metode analize temelje se na kemijskim reakcijama i nazivaju se jo i klasinim
metodama. Fizikalne i fizikalno-kemijskim metodama nazivamo jo i instrumentalnim
metodama, zbog toga to se kod ovih metoda koriste razliiti instrumenti. Ove metode,
instrumentalne, se temelje na koritenju ovisnosti nekih svojstava materije o njenom sastavu,
odnosno mogunou da se mjerenjem odreenog svojstva moe utvrditi sastav analizirane
supstancije. Instrumentalne metode obuhvaaju nekoliko velikih skupina metoda kao to su
elektroanalitike metode, optike itd.
Kemijske metode kvalitativne analize temelje se na praenju kemijskih reakcija
odnosno pojava koje se javljaju djelovanjem nekog poznatog reagensa na ispitivanu
supstanciju. Kod toga nastaje neki novi spoj karakteristinih svojstava. Za izvoenje
kvalitativne analize moe se koristiti vie razliitih tehnika, ovisno o koliini uzorka i
reagensa, laboratorijskom priboru te primijenjenoj tehnici rada. Ovisno o koliini, masi
uzorka i reagensa, metode kvalitativne analize mogu biti (slika 1.):
Makro (gramske): masa supstancije iznosi 0,5 - 1 g odnosno oko 20 mL otopine
(posue veeg volumena).
Semimikro (centigramska): masa uzorka iznosi 0,01 - 0,1 g odnosno oko 1mL
otopine (koriste se kualice, kivete, ...).
Mikro (miligramska): masa uzorka iznosi 0,001 - 0,01 g, a volumen oko 0,1 mL
otopine (reakcije se izvode u jaicama i na satnim stakalcima).
Ultramikro (mikrogramska): masa uzorka iznosi do 0,001 g, a volumen do 0,01 mL
otopine (dokazne reakcije se prate mikroskopom).
Za rutinske analize najee se koriste makro i semimikro metode. Otra granica
izmeu njih ne postoji, ali je broj operacija kod semimikro metode smanjen. Semimikro
tehnika ima odreenu prednost koja je sadrana u:

smanjenoj koliini potrebnih kemikalija i laboratorijskog pribora

veoj brzini izvoenja same analize, naime radi se s manjom koliinom supstancije,
pa je za redovite operacije (filtriranje, centrifugiranje, ispiranje, uparavanje...)
potrebno mnogo krae vrijeme.
Kvalitativna kemijska analiza obuhvaa sve analitike postupke kojima je mogue
utvrditi kvalitativni sastav uzorka, odnosno utvrditi komponente koje su prisutne u uzorku.
Ova ispitivanja mogue je vriti na vrstom uzorku (tzv. suhi postupak), ili u otopini (mokri
postupak). Ispitivanja suhim postupkom koriste se vrlo rijetko i to uglavnom kao prethodna
ispitivanja ili kao pomone dokazne reakcije (npr. da se sol nekog metala pomou platinske
igle unese u oksidacijski dio plamena i prati karakteristina boja plamena). Ispitivanja u
otopini daju pouzdanije rezultate pa se zato ee i koriste.

1.

OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU

Kemijska analiza je skup metoda i operacija kojima se ispituje da bi se ustanovilo

neko svojstvo i kvaliteta te materije, identifikacija vrste i/ili odredila koliina neke, odnosno
svih dijelova materije. Visoka tonost analitikih podataka vana je za pravilan izbor i
voenje nekog tehnolokog procesa, kao i za procjenu vrijednosti nekog materijala.

1.1.

OPE UPUTE ZA RAD U LABORATORIJU

1.1.1. Planiranje rada

Prije poetka laboratorijskog rada, student (analitiar) treba prouiti vjebu i
postupak rada kako bi mogao razumjeti kemijske reakcije, odnosno pojave, na kojima se
temelji odreivanje.
Potrebno je napraviti plan rada u laboratoriju kako bi vrijeme bilo potpuno
iskoriteno, i kako bi se mirno i bez urbe napravile sve potrebne radnje. Planiranje je vano
i zbog toga to se neke radnje, tijekom postupka analize, ne smiju prekidati npr. filtriranje,
ispiranje taloga, i slino.
Student mora imati posebnu biljenicu (dnevnik rada) gdje e zapisivati sve vane
podatke o vjebi, odnosno odreivanju. Podaci se u dnevnik unose neposredno nakon svakog
mjerenja (vaganja, pipetiranja, titracije, ...). Nikad se podaci mjerenja ne pamte niti piu na
komadie papira. Dnevnik treba voditi uredno, a sve podatke i jednadbe pisati itko i
pregledno bez aranja i brisanja. Pogrene podatke ne brisati nego precrtati jednom
vodoravnom crtom (pogrean podatak). Stranice dnevnika ne smiju se kidati.
Osnovni podaci koji moraju biti zapisani u dnevniku su slijedei:
- Datum poetka rada na vjebi
- Naziv odreivanja
- Jednadbe kemijskih reakcija na kojima se temelji odreivanje
- Sve podatke mjerenja

Raunanje rezultata iz dobivenih podataka

Konani rezultat analize (iz srednjih vrijednosti)

Primjer voenja dnevnika rada:

Datum: 21. 10. 2000.
Odreivanje klorida po Mhoru

Jednadbe kemijskih reakcija:

Cl- + Ag+

AgCl

2-

Ag2CrO4

CrO4 + 2Ag
Analitiki podaci:

Vot = 100 cm3 Volumen odmjerne tikvice

Vpp = 25 cm3 Volumen prijenosne pipete
c(AgNO3) = 0.1024 mol dm-3 Koncentracija AgNO3
M(Cl-) = 35.453 g mol-1 Molarna masa klorida
Podaci mjerenja:
12.40 cm3 I. titracija
12.45 cm3 II. titracija
12.60 cm3 III. titracija

uzorak pretitriran

12.40 cm3 III. titracija

Raunanje rezultata:
V AgNO3 =

12.40 cm 3 + 12.45 cm 3 + 12.40 cm 3

= 12.42 cm 3 = 12.42 10 -3 dm 3
3

mCl = V AgNO3 c AgNO3 M Cl

mCl

Vot
V pp

100 10 -3 dm 3
= 12.42 10 dm 0.1024 mol dm 35.453 g mol
25 10 -3 dm 3
-3

-3

-1

mCl = 0.1804 g

Rezultat analize:
Uzorak sadri 0.1804 g klorida

1.1.2. Opis radnog mjesta

Svako radno mjesto snabdjeveno je odgovarajuim priborom i reagensima potrebnim
za izvoenje analize. Reagensi se nalaze u reagens boicama volumena oko 30 cm3.
Koncentrirane kiseline najbolje je uzimati iz boice snabdjevene kapalicom s bruenim
epom, dok se za sve ostale reagense mogu koristiti kapalice s gumenim nastavcima.

Otopine za analizu najee se izdaju u epruvetama ili odmjernim tikvicama, a vrsti

uzorci u posudicama za vaganje ili bocama za prah. U analitikom laboratoriju se, ako nije
drukije naznaeno, za sve postupke koristi destilirana voda. Boce s destiliranom vodom,
plastine ili staklene, uvijek trebaju biti zatvorene.

1.1.3. ienje posua

Sve posue koje se upotrebljava u kvantitativnoj analizi mora biti potpuno isto.
Posue se obino pere vodom i deterdentom, nakon ega se dobro ispere obinom vodom, a
zatim dva do tri puta s malom koliinom destilirane vode.
ista je ona posuda ija je unutranja stjenka pokrivena tankim jednolinim filmom
vode. Ako se na stjenkama zadravaju kapljice, kae se da su stjenke masne. Masne
stjenke uzrokuju pogreku u radu, tako je potroak volumetrijske otopine u masnoj bireti
vei, a masnom pipetom pipetiramo manje otopine.
Za uklanjanje masnoe sa stjenki posua upotrebljava se otopina kromsumporne
kiseline (30 g K2Cr2O7 u 1 dm3 H2SO4). Kromsumporna kiselina je jako oksidacijsko
sredstvo i s njom valja rukovati paljivo (nagriza tekstil i kou). U posudu koja se isti, nalije
se kiselina i ostavi stajati nekoliko minuta, a zatim se kiselina vrati natrag u bocu. Svjea
otopina je naranaste boje i koristi se dok ne pozeleni (od stvorenog Cr(III) iona), odnosno
kada vie nema sposobnost oksidiranja masnoe. Djelovanje kromsumporne kiseline je
mnogo jae kad se zagrije iznad 70 C.
Posue se nakon pranja ispere s dosta vodovodne vode i nakon toga vie puta s
manjom koliinom destilirane vode. Voda nakon ispiranja mora otjecati slobodno i stvarati
jednolini film tekuine na stjenkama.
Posue je mnogo lake oistiti ako se ispere odmah nakon upotrebe.

1.1.4. Sigurnost u laboratoriju

Student za vrijeme rada u laboratoriju mora misliti na vlastitu sigurnost, ali i na
sigurnost kolega s kojima radi.
U laboratoriju je zabranjeno jesti, piti i puiti.
Prilikom rada s tekuinama, posebno za vrijeme zagrijavanja, treba paziti da ne doe
do prskanja.
Pazite to dirate. Vrue staklo izgleda potpuno jednako kao i hladno.
Ne smije se kuati okus kemikalija, niti ih mirisati prinosei ih previe blizu lica.
Otrovne i nagrizajue tekuine nikad ne pipetirati izravno ustima nego gumenom
pumpicom (propipetom) ili pomou vodene sisaljke.
Sve reakcije i postupke kod kojih izlaze otrovne ili nagrizajue pare treba obavljati u
digestoru.
U sluaju polijevanja kiselinom, luinom ili nekom drugom nagrizajuom otopinom,
najbolja je prva pomo pranje s mnogo vode.
Opekotine od kiseline ispiru se zasienom otopinom NaHCO3 a opekotine od luine s
otopinom borne kiseline.
Kiselinu na odjei neutraliziramo s razrijeenom otopinom amonijaka, a viak
amonijaka se odstrani suenjem. Luine na odjei neutraliziramo razrijeenom kiselinom, a
zatim suvinu kiselinu neutraliziramo amonijakom.

1.2.

MJERENJE MASE

Masu tvari u laboratoriju za kvantitativnu analizu mjerimo vaganjem na analitikoj

vagi s tonou od 0.0001 g ( 0.1 mg). Ni jednu kvantitativnu kemijsku analizu nije mogue
napraviti bez upotrebe vage, jer, bez obzira koju analitiku metodu koristimo, uvijek treba
odvagati uzorak za analizu i potrebne koliine reagensa za pripravu otopina.
Analitika vaga je osjetljiv i skup instrument s kojim se mora vrlo paljivo rukovati.
O ispravnosti i preciznosti vage ovisi tonost rezultata analize. Najvanije upute za
rukovanje analitikom vagom i ispravan rad pri vaganju:
- Prije svakog mjerenja treba provjeriti stanje vage i utega te odrediti nul-toku vage.
Svaku neispravnost prijaviti asistentu.
- Za vrijeme stavljanja ili skidanja utega i predmeta, vaga mora biti zakoena. Vaga se
otkoi i zakoi paljivo i lagano, bez naglih pokreta.
- Dozvoljeno optereenje vage je jednako ukupnoj masi utega pripadajueg kompleta.
Utezi se stavljaju na vagu pincetom s vrhovima od kosti, nikako prstima. Ova pinceta
ne smije se koristiti u druge svrhe.
- Tvar koja se vae ne stavlja se nikad izravno na zdjelicu vage, ve se vae u posudici
za vaganje, laici za vaganje, loniu ili na satnom staklu.
- Prilikom oitavanja mase mora ormari vage biti zatvoren. To vrijedi i za odreivanje
nul-toke vage. I najmanje zrano strujanje moe djelovati na njihanje vage, a time i
na tonost vaganja.
- Ne vagati tople predmete (moe nastati znatna pogreka zbog uzgona). Oko pola sata
prije vaganja, predmet se ostavi stajati u eksikatoru pored vage, da se izjednae
temperature predmeta i vage.
- Nakon zavrenog vaganja, izvagani predmet se spremi, utezi skinu i sloe u kutiju, a
vaga oisti i zatvori. Praina sa zdjelica i dna vage isti se s mekanim kistom.
Neoptereena vaga mora uvijek biti zakoena (aretirana).

1.2.1. Vaganje tvari

Vaganje uzoraka i reagensa treba obavljati vrlo paljivo i oprezno kako bi imali to
tonije odvaganu masu (odvagu). Posebno paljivo treba raditi prilikom vaganja tvari koje
imaju malu gustou i vrlo sitne estice kako bi se sprijeio gubitak materijala, u obliku fine
praine, prilikom otvaranja i zatvaranja posudice za vaganje kao i za vrijeme presipanja.
Higroskopne tvari treba, budui da one lako veu vlagu iz zraka, vagati to je mogue
bre. Tonije odvage dobijemo ako, nakon suenja (arenja) i hlaenja, posudicu (loni)
izvaemo a zatim ponovo suimo (arimo). Budui da smo prvi put odredili priblinu masu,
drugo vaganje je vrlo brzo pa je pogreka zbog higroskopnosti malena.
1.2.2. Vaganje na odsip
Vaganje na odsip se obino upotrebljava za vaganja uzorka za analizu, gdje se
odvaga mora nalazi u stanovitim granicama ( 20 %) oko vrijednosti propisane postupkom,
naravno vagano s tonou od 0.1 mg.
Koliina uzorka dovoljna za nekoliko odvaga stavi se u posudicu za vaganje. Odvae
se posudica za vaganje zajedno s tvari koja se nalazi u njoj (m1). Skine se poklopac a
posudica nadnese nad au i paljivo odsipa tvar, laganim pokretanjem posudice. U trenutku
kad smatramo da smo odsuli potrebnu koliinu, posudica za vaganje se uspravi iznad otvora

ae, i laganim lupkanjem o rub ae stresu se estice tvari koje se nalaze na rubu otvora
posudice. Zatim se posudica paljivo poklopi i ponovo vae. Ako je usuta premala koliina,
doda se jo na isti nain, i opet vae (m2).
Ako je prvi put usuto previe, tvar se ne vraa u posudicu za vaganje nego se odbaci i
iznova vae. Razlika izmeu mase posudice s uzorkom prije odsipanja i nakon konanog
odsipanja predstavlja masu tvari u ai (muzorka = m1 - m2).
Odspe se uzorak u drugu au i odvae posudica (m3). Masa uzorka u drugoj ai
jednaka je (muzorka = m2 - m3).
1.2.3. Vaganje tono odreene koliine
Tono odreena koliina tvari vae se na nain da se prvo odredi toka mirovanja
neoptereene vage (nul-toka vage), a zatim se odvae prazna posudica za vaganje. Na desnu
stranu doda se potrebna masa utega, a tvar koja se vae, istom i suhom liicom se paljivo
stavlja u posudicu na lijevoj strani. Posebno paljivo treba raditi pri kraju vaganja; vrlo mala
koliina tvari se dodaje laganim treskanjem liice iznad posudice za vaganje. Kada se vaga
potpuno uravnotei, tj. kada se toka mirovanja poklopi s nul-tokom vage, odvagana je
masa tvari jednaka masi dodanih utega.

1.3.

MJERENJE VOLUMENA

Za mjerenje volumena u kvantitativnoj analizi upotrebljavaju se odmjerne tikvice,

pipete, birete i menzure izraene od kemijski otpornog stakla. Meunarodni je dogovor da se
sve odmjerno analitiko posue badari pri 20 C.
Tablica 3.1: Masa 1.000 litre vode napunjena pri t C i preraunato za posudu od
borsilikatnog stakla na 20 C, vagano na zraku utezima od mjedi, gustoe 8.4 g cm-3
t / C
15
16
17
18
19
20
21
22
23

m/g
998.00
997.86
997.71
997.54
997.37
997.18
996.98
996.78
996.56

t / C
24
25
26
27
28
29
30
31
32

m/g
996.33
996.09
995.85
995.49
995.32
995.05
994.76
994.47
994.17

Odmjerno posue se nikad ne sui, nego se ispire, dva do tri puta, s nekoliko
mililitara otopine kojom se radi.
Nakon zavrenog rada posue treba oprati, isprati destiliranom vodom i spremiti.
Posebno treba paziti da u odmjernom posuu due vrijeme ne stoji lunata otopina, jer luina
nagriza staklo.

10

1.3.1. Odmjerne tikvice

Odmjerne tikvice (Slika 1.) su staklene boce, krukastog
oblika s dugim uskim vratom i ravnim dnom. Slue za pripravu
tono poznatog volumena otopine uzorka i standardnih otopina
reagensa. Oznaka volumena je fluorovodinom kiselinom
urezana oko vrata tikvice da se izbjegne pogreka zbog paralakse
(tikvica se tako namjesti ispred oiju da se urezana oznaka vidi
kao ravna crta). Odmjerne tikvice su badarene na uljev, a na
svakoj tikvici je oznaen volumen i temperatura na kojoj je
tikvica badarena.
Odmjerne tikvice se ne smiju zagrijavati niti se u njima
smiju izvoditi kemijske reakcije. Prije svake upotrebe treba
otopinu obavezno dobro promijeati.
Pripravljene otopine se ne uvaju u odmjernim tikvicama,
ve se prebace u iste i suhe boce s bruenim epom.

1000 ml
20 C

Slika

1.

Odmjerna

1.3.2. Pipete
Pipete (Slika 2.) su staklene cijevi koje su na oba kraja suene. Prema izvedbi i
upotrebi razlikujemo prijenosne i graduirane pipete.
Prijenosne (pune, trbuaste) pipete (Slika 2.1.) upotrebljavaju
se, kada je potrebno tono uzeti manji volumen otopine uzorka ili
reagensa. Gornja suena cijev prijenosne pipete ima na sebi
prstenastu oznaku (marku) koja nam oznaava njen nazivni volumen.
Ako pipeta nije suha, ispere se nekoliko puta s malo otopine
koja se pipetira. Usie se malo otopine, pipeta se postavi u vodoravan
poloaj i okretanjem ispere a otopina baci. Sisanjem (ustima,
propipetom ili vodenom sisaljkom) se povue tekuina malo iznad
oznake i otvor pipete zatvori vrkom kaiprsta. Obrie se vanjska
stjenka pipete i laganim poputanjem kaiprsta tekuina se ispusti do
oznake. Oznaka mora biti tangenta na donji rub meniskusa tekuine.
Pipeta se prazni tako da maknemo kaiprst i pustimo da tekuina
slobodno istee pazei da otopina ne prska izvan posude, saekamo
jo 15 s i na kraju lagano povuemo vrhom pipete po stjenci posude.
20
ml

20 C

20 C

25 ml

1.

2.

Zabranjeno je ispuhivati pipetu!

Slika 2. Pipete

Ako nakon istjecanja tekuine ostanu kapi na stjenkama

pipete, znai da je pipeta neista. Pipetu treba oprati i pipetiranje ponoviti. Nakon to je
otopina iscurila, pipetu treba isprati i spremiti.

Graduirane pipete (Slika 2.2.) imaju skalu razdijeljenu na jedinice i desetinke

mililitra. Zbog svog irokog vrata manje su precizne od prijenosnih pipeta, i koriste se kod
uzimanja volumena otopina ija tonost ne mora biti velika. Pune se kao i prijenosne a
volumen se moe postupno otputati.

11

1.3.3. Bireta
Bireta (Slika 3.) je graduirana staklena cijev
koja na donjoj strani ima stakleni pipac pomou kojeg
se moe ispustiti tono odreena koliina tekuine.
Unutranji promjer graduiranog dijela birete mora u
itavoj duini biti jednak, jer o tome ovisi tonost
mjerenja volumena. Svaka bireta je kalibrirana na
izljev.
Birete se prvenstveno koriste u volumetrijskoj
analizi za titraciju sa standardnom otopinom reagensa.
Najee se koristi bireta od 50 cm3 s podjelom na
0.1 cm3. Stotinke mililitra se mogu ocijeniti, u
najboljem sluaju s tonou od 0.01 cm3, pa se
volumen otopine utroene pri titraciji oitava se i biljei
uvijek na stoti dio mililitra (npr. 15.38 cm3 ili
1.
2.
19.00 cm3).
Za serijska odreivanja koriste se automatske Slika 3. Birete
birete (Slika 3.2.). Povezane su s bocom u kojoj se
nalazi otopina za titraciju. U bocu se pomou gumene pumpice pumpa zrak, a tlak zraka
podie otopinu do vrha birete. Kada se bireta napuni, otpusti se oduak, tlak zraka u boci
padne i bireta se automatski namjesti na nulu. Rad s automatskim biretama je daleko bri i
manja je potronja standardne otopine.
Kod prozirnih tekuina oznaka mora biti tangenta na donji
18
rub, a kod neprozirnih, kao to je otopina kalijeva permanganata,
na gornji rub meniskusa tekuine. Poloaj oka, kod svih
poloaj oka
volumetrijskih posuda, mora biti u visini meniskusa (Slika 4.). U
19
protivnom, zbog paralakse (prividna promjena poloaja
19.59 ml
promatranog objekta s promjenom
19.70 ml
20
mjesta promatraa), doi e do greke
19.81 ml
19
pri oitavanju volumena tekuine u
bireti i to pozitivne greke ako je oko
21
nie, a negativne ako je vie od ravnine
20
meniskusa.
Slika 4. Paralaksa
Pogreke uslijed paralakse se
izbjegavaju upotrebom Schellbachove
birete (Slika 5.). One imaju s unutranje strane, nasuprot podjeli,
21
utaljenu vrpcu od mlijenog stakla u sredini koje se nalazi plava
Slika 5. Schellbachova
crta. Razina tekuine se vrlo lako uoi jer, lomom svjetlosti u
bireta
meniskusu, plava crta dobiva oblik dvostrukog iljka.
50 ml
20 C

48

49

50

20 C

1.3.4. Menzure
Menzure (Slika 6.) su graduirani stakleni cilindri veliine
od 2 do preko 2 000 cm3. Koriste se za mjerenje volumena ija
tonost ne mora biti velika. to je menzura veeg volumena,
odnosno veeg promjera, vea je pogreka mjerenja.

10
9
8
7
6
5
4
3
2
1

Slika 6. Menzura

12

2.

KVALITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA

Kvalitativna kemijska analiza obuhvaa sve analitike metode kojima je mogue

utvrditi kvalitativni sastav uzorka. Klasina sustavna kvalitativna analiza obuhvaa metode
razdvajanja i dokazivanja kojima utvrujemo od kojih je kemijskih elemenata ili spojeva
sastavljena neka tvar. Za izvoenje kvalitativne kemijske analize koristi se vie razliitih
metoda rada, ovisno o koliini upotrijebljenog uzorka, volumenu uzorka i reagensa,
laboratorijskom priboru koritenom za analizu te primijenjenoj tehnici rada. Prema masi
uzorka razlikujemo gramsku metodu analize (masa uzorka > 10-1 g, volumen reakcijske
otopine > 10 cm3), centigramsku metodu (masa uzorka je od 10-2 do 10-1 g, a volumen
reakcijske otopine od 1 do 10 cm3), miligramsku metodu (masa uzorka je od 10-3 do 10-2 g,
volumen reakcijske otopine od 0.1 do 1 cm3) i mikrogramsku metodu analize (masa uzorka
je od 10-6 do 10-3 g, volumen reakcijske otopine od 10-5 do 10-1 cm3.
U ovim materijalima bit e dane upute za razdvajanje i dokazivanje kationa i aniona
centigramskom metodom.
Da bi se analiza izvela uspjeno, reagensi se moraju dodavati u tono odreenim
volumenima. Na temelju poznatog volumena kapi (~0.05 cm3) moe se priblino izraunati
koliko kapi sadri odreeni volumen reagensa potreban pri analizi (npr. za 0.5 cm3 otopine
potrebno je 10 kapi).
Za analizu se uzima 1 cm3 ispitivane otopine u oznaenu epruvetu.
Talog se od otopine odvaja centrifugiranjem u centrifugi. Centrifuga se mora
ravnomjerno opteretiti, odnosno epruvete ravnomjerno rasporediti u glavi centrifuge. To se
postie dodavanjem, prema potrebi, epruveta napunjenih s odgovarajuom koliinom vode.
Centrifugiranje traje oko jednu minutu. CENTRIFUGA SE SMIJE OTVORITI TEK KADA
SE POTPUNO ZAUSTAVI.
Poslije centrifugiranja otopina iznad taloga se paljivo izvue kapaljkom i prenese u
istu i oznaenu epruvetu, a talog se ispere ili s 1 cm3 destilirane vode ili s nekim pogodnim
otapalom.
Zagrijavanje ispitivane otopine se najee izvodi u vodenoj kupelji.
Epruvete

Kivete
Kualice

Uzimanje uzorka za analizu

Odvajanje centrifugata od taloga

Zagrijavanje na vodenoj kupelji

Za utvrivanje prisutnosti nekog sastojka u ispitivanoj tvari obino se upotrebljava

pojam dokazivanje, dok je u kvantitativnoj analizi u upotrebi pojam odreivanje. Tvar koja

13

se koristi za analizu, a koja mora predstavljati reprezentativni sastav nekog materijala, naziva
se uzorak.
Kvalitativna analiza anorganskih tvari najee se sastoji se od dokazivanja kationa i
aniona u analiziranom materijalu. Kvalitativna ispitivanja mogue je izvoditi na vrstom
uzorku (reakcije suhim putem) i u otopini (reakcije mokrim putem). Temeljitija i sigurnija su
ispitivanja u otopini pa se u praktinom radu najee i koriste, dok se reakcije na vrstom
uzorku koriste za prethodna ispitivanja ili kao pomone dokazne reakcije.
Za uspjeno izvoenje kvalitativne kemijske analize potrebno je ostvariti
odgovarajue uvjete rada (pH otopine, temperaturu, koncentraciju reagensa) te odabrati
najpogodniju i najosjetljiviju dokaznu reakciju to je zbog male koliine uzorka od posebnog
znaaja.

2.1.

SLIJEDNO RAZDVAJANJE I DOKAZIVANJE KATIONA

Sustavna analiza uzorka zahtijeva utvrivanje kvalitativnog i kvantitativnog sastava

uzorka. Kako je najvei broj analiza prilagoen radu u otopini, uzorak treba prevesti u
otopinu i analizirati. Vrlo rijetko se moe izravno u izvornoj otopini dokazati prisutnost
razliitih aniona ili kationa, bez prethodnog razdvajanja. Prisutne vrste jedne drugima
smetaju zato to s nekim reagensom moe, isto ili slino, reagirati vie kationa (aniona) pa je
teko ili nemogue analizirati takav uzorak iz izvorne otopine.
Kationi su podijeljeni u manje skupine na temelju taloenja sa skupinskim talonim
reagensom koji katione izdvaja iz otopine u obliku teko topljivog taloga. Na ovaj nain su
kationi podijeljeni u est skupina koje, svaka za sebe, obuhvaaju manji broj kationa.
Skupine se odijele taloenjem zajednikim talonim reagensom a potom se unutar skupine
svaki kation za sebe odjeli i dokae specifinim reakcijama.
Tablica 2.1.: Analitike skupine kationa
Znaajka
skupine

Skupinski
reagens

Zajedni
ki
ion

razrijeena HCl

Cl-

H2S uz HCl

S2-

Skupina

Kationi

I.

Pb2+, Hg22+, Ag+

taloe se kao kloridi

II. a

Hg2+, Bi3+, Cu2+, Cd2+,

(Hg2+, Bi3+, Cu2+, Cd2+)

II. b
sulfidi topljivi u KOH
(As3+, As5+, Sn2+, Sn4+,
Sb3+, Sb5+)

II.

As3+, As5+, Sn2+, Sn4+,

Sb3+, Sb5+

sulfidi netopljivi u KOH

III.

Fe3+, Cr3+, Al3+

taloe se kao hidroksidi

NH4OH + NH4Cl

OH-

IV.

Co2+, Ni2+, Mn2+, Zn2+

taloe se kao sulfidi

(NH4)2S

S2-

V.

Ba2+, Sr2+, Ca2+, Mg2+

taloe se kao fosfati

(NH4)2HPO4

PO43-

VI.

Na+, K+, NH4+

nema zajednikog
talonog reagensa

nema reagensa

14

2.1.1. Kationi I. skupine

Pb2+, Hg22+, Ag+
Kationi I. skupine taloe se u obliku teko topljivih klorida. Zajedniki reagens za
taloenje kationa I. skupine je razrijeena klorovodina kiselina, c(HCl) = 3 mol dm-3.
Uzme se manja koliina uzorka, oko 1 cm3, u kivetu i dodaje klorovodina kiselina,
c(HCl) = 3 mol dm-3, do potpunog taloenja. Potpunost taloenja provjerava se tako to se, u
bistru otopinu iznad taloga, doda 12 kapi reagensa. Ako se otopina muti znai da taloenje
nije potpuno i da se mora dodati jo reagensa.
Otopina se centrifugira i bistra otopina iznad taloga se kapaljkom prenese u istu i oznaenu
kivetu. Talog se ispere s 10 kapi vode kojoj je dodana kap HCl, i dalje analizira na prisutnost
kationa I. skupine.
OLOVO
Ispranom talogu se doda nekoliko kapi vode i zagrije u vodenoj kupelji. PbCl2 je topljiv u
vruoj vodi. Odvoji se talog od otopine, a otopini se doda nekoliko kapi otopine K2Cr2O7,
c(K2Cr2O7) = 0.5 mol dm-3, i vrstog natrijeva acetata. Nastajanje utog taloga ukazuje na
prisutnost olova.
Pb2+ + 2HCl

PbCl2(s) + 2H+

2Pb2+ + Cr2O72- + H2O

2PbCrO4(s) + 2H+

(bijeli talog)
(uti talog)

Ditizon daje s Pb2+ ionom tamnocrveni kompleks u neutralnom i amonijakalnom mediju.

IVA
Talogu nakon odvajanja olova doda se nekoliko kapi koncentrirane otopine amonijaka. Ako
talog pocrni prisutna je iva.
Hg2Cl2(s) + 2H+

Hg22+ + 2HCl
(bijeli talog)

Hg(l) + HgNH2Cl(s) + NH4+ + Cl-

Hg2Cl2(s) + 2NH3

(crni talog)

2+

Difenilkarbazon daje s Hg2 ionima plavoljubiasto obojenje ili talog, koji u kiselom mediju
prelazi u naranastocrveni.
SREBRO
Centrifugat nakon odvajanja ive zakiseli se duinom kiselinom, c(HNO3) = 6 mol dm-3.
Bijeli sirasti talog ukazuje na prisutnost srebra.
Ag+ + HCl

AgCl(s) + H+

AgCl(s) + 2NH3

(bijeli talog)

Ag(NH3)2+ + Cl-

Ag(NH3)2+ + Cl- + 2H+

AgCl(s) + 2NH4+

Ditizon daje u neutralnoj otopini s Ag+ ionima ljubiasti talog koji u slabo kiselom mediju
prelazi u uti topljivi kompleks.

15

Tablica 2.2. Prikaz taloenja, razdvajanja i dokazivanja kationa I. skupine

Pb2+, Hg 22+, Ag+

HCl (3 mol/L)

PbCl2
bijeli talog

Hg2Cl2
bijeli talog

AgCl
bijeli talog

H2 O (100 C)

Hg 2Cl2

AgCl

bijeli talog

bijeli talog

NH3 (konc.)

Pb 2+

K2 Cr2O7

PbCrO4
HgNH2Cl + Hg0

Ag (NH3)2+

uti talog

crni talog

HNO 3 (konc.)

AgCl
bijeli talog

2.1.2. Kationi II. skupine

Hg2+, Bi3+, Cu2+, Cd2+, As3+, As5+, Sn2+, Sn4+, Sb3+, Sb5+
Kationi II. skupine taloe se u obliku teko topljivih sulfida. Zajedniki taloni
reagens je H2S u kloridno-kiselom mediju, c(HCl) = 0.3 mol dm-3. Kationi druge skupine
mogu se podijeliti u dvije podskupine ovisno o reakciji s KOH.
Manja koliina otopine uzorka nakon odvajanja I. skupine kationa doda se u kualicu.
Otopini se doda klorovodina kiselina, c(HCl) = 0.6 mol dm-3, i zagrije toliko da se kualica
moe drati rukom. Otopina se prebaci u Erlenmeyerovu tikvicu i, preko koljena za Kippov
aparat, 2 do 3 minute uvodi H2S uz stalno protresivanje tikvice. Nakon toga se doda toliko
destilirane vode da se volumen udvostrui, ime se koncentracija klorovodine kiseline
smanji na 0.3 mol dm-3. Ponovo se uvodi H2S do potpunog taloenja. Centrifugira se i
centrifugat odvoji od taloga. Talog se ispere s H2S vodom i ponovo centrifugira.
Ispranom talogu se doda kalijeva hidroksida, c(KOH) = 3 mol dm-3, promijea i
zagrije na vodenoj kupelji 3 minute. Centrifugira se i talog odijeli od centrifugata. Talog
sadri sulfide kationa II.a podskupine a centrifugat otopljene kompleksne ione II.b
podskupine.

16

Tablica 2.3. Prikaz taloenje II. skupine kationa i razdvajanja u podskupine

Hg2+, Bi3+, Cu2+, Cd2+, As 3+, As5+, Sn2+, Sn4+, Sb3+, Sb5+

H2S ( u kiselom mediju)

HgS
crni talog

Bi2S3
smei talog

CuS

CdS

crni talog

uti talog

As2S 3
uti talog

As2S 5
uti talog

SnS
smei talog

SnS2
uti talog

Sb2S 3
naranasti t.

Sb2S5
naranasti t.

KOH (3 mol/L)

II a podskupina, sulfobaze
HgS

Bi2S3

CuS

CdS

crni talog

smei talog

crni talog

uti talog

II b podskupina, sulfokiseline
AsS43-, AsO2- , SnS32-, SnO 32-, SbS43-, SbO2-

2.1.2.1.Razdvajanje i dokazivanje kationa II.a podskupine

IVA
Talogu nakon obrade i otapanja II.b skupine doda se nekoliko kapi duine kiseline,
c(HNO3) = 3 mol dm-3. Zagrije se na vodenoj kupelji 23 minute uz mijeanje i centrifugira.
Zaostali talog analizira se na prisutnost ive a centrifugat spremi za dokazivanje ostalih
kationa II.a skupine.
Talog se otopi u zlatotopci (HNO3:HCl = 1:3), doda se par kapi vode i kuha na vodenoj
kupelji 2 minute. Ohlaenoj otopini doda se otopina SnCl2, c(SnCl2) = 0.5 mol dm-3. Bijeli
svilenkasti talog, Hg2Cl2, koji moe biti i siv od nastale elementarne ive, ukazuje na
prisutnost ive.
Hg2+ + H2S

HgS(s) + 2H+

3HgS(s) + 8H+ + 2NO3- + 12Cl2HgCl42- + Sn2+

(crni talog)
3HgCl42- + 3S0(s) + 2NO(g) + 4H2O

Hg2Cl2(s) + SnCl62-

Hg2Cl2(s) + Sn2+ + 4Cl-

2Hg0(l) + SnCl62-

(bijeli talog)
(sivi talog)

Difenilkarbazon daje s Hg2+ ionom plavoljubiasti kompleks u nitratno-kiselom mediju.

BIZMUT
Centrifugatu nakon odvajanja ive doda se, kap po kap, koncentrirane otopine amonijaka dok
otopina ne postane lunata (promjena boje indikator papira). Pojava bijelog taloga ukazuje
na prisutnost bizmuta. Centrifugira se i centrifugat spremi za daljnju analizu, a u talogu se
dokazuje prisutnost bizmuta. Talog se ispere vodom i doda se svjee pripravljene otopine
natrijeva stanata (Na2SnO2). Ukoliko je prisutan bizmut talog odmah posmei od izluenog
elementarnog bizmuta.
2Bi3+ + 3H2S

Bi2S3(s) + 6H+

Bi2S3(s)+ 8H+ + 2NO3-

2Bi3+ + 3S0(s) + 2NO(g) + 4H2O

(smei talog)

17

Bi3+ + 3OH-

Bi(OH)3(s)

2Bi(OH)3(s) + SnO22-

(bijeli talog)

2Bi0(s) + 3SnO32- + 3H2O

(smee krpice)

Tiourea daje s Bi3+ ionima intenzivno uto obojenje, u nitratno-kiselom mediju.

BAKAR
Amonijakalni centrifugat nakon taloenja bizmuta analizira se na prisutnost Cu2+ i Cd2+ iona.
Ukoliko je centrifugat modro obojen prisutan je bakar. Centrifugat se podijeli u dva dijela.
Jedan dio se zakiseli octenom kiselinom i doda se par kapi otopine K4Fe(CN)6,
c(K4Fe(CN)6) = 0.25 mol dm-3. Pojava crvenosmeeg taloga ili obojenja ukazuje na
prisutnost bakra.
Cu2+ + S2-

CuS(s)

(crni talog)

3CuS(s) + 2NO3- + 8H+

2Cu2+ + Fe(CN)64+

3Cu2+ + 3S0(s) +2NO(g) + 4H2O

Cu2Fe(CN)6(s)

(crvenosmei talog)

Kupron (alfabenzoinoksim) daje s Cu2+ ionima zeleno obojenje ukoliko se nastali spoj izloi
amonijakalnim parama.
KADMIJ
Drugi dio centrifugata analizira se na prisutnost kadmija. Ukoliko je otopina obojena modro
bakar se mora maskirati. To se izvodi dodatkom KCN dok se otopina ne obezboji. Uvodi se
plinoviti H2S a pojava utog taloga ukazuje na prisutnost kadmija.
Cd2+ + S2-

CdS(s)

(uti talog)

3CdS(s) + 2NO3- + 8H+

3Cd2+ + 3S0(s) +2NO(g) + 4H2O

Difenilkarbazid daje s Cd2+ ionima u amonijakalnom i octeno-kiselom mediju ljubiasti talog

ili obojenje.
Tablica 2.4. Prikaz razdvajanja i dokazivanja kationa II.a podskupine
HgS

Bi2S 3

CuS

CdS

crni talog

smei talog

crni talog

uti talog

HNO 3 (3 mol/L)

Bi3+, Cu2+ , Cd2+

Hg( NO3)22HgS
crni talog

NH3 (konc.)

HNO3 + HCl (1:3)

SnCl2

Hg2Cl2 + Hg0

Bi(OH )3

Cu(NH3)42+ , Cd (NH3)42+

bijeli talog

sivi talog

HAc + Fe(CN)64-

KCN + H 2S

SnO 22-

Bi0
smei talog

Cu2Fe(CN) 6

CdS

crvenosmei talog

uti talog

18

2.1.2.2.Razdvajanje i dokazivanje kationa II.b podskupine

ARSEN
Centrifugat nakon otapanja II.a skupine zakiseli se dodatkom klorovodine kiseline,
c(HCl) = 6 mol dm-3. Nastali talog sulfida II.b skupine se centrifugira i talogu doda, ovisno o
koliini, 56 kapi koncentrirane HCl. Zagrije se na vodenoj kupelji 5 minuta uz mijeanje.
Centrifugira se i centrifugat spremi za dokazivanje kositra i antimona. Talog se opere vodom
do negativne reakcije na kloride. Opranom talogu se doda 34 kapi koncentrirane HNO3 i
talog otopi zagrijavanjem na vodenoj kupelji. Bistroj otopini se doda par kapi AgNO3 i
natrijeva acetata. Pojava crvenosmeeg taloga ukazuje na prisutnost arsena.
2As(OH)2+ + 3H2S(g)

As2S3(s) + 4H+ + 2H2O

(uti talog)

AsO33- + AsS33- + 3H2O

As2S3(s) + 6OH-

As2S3(s) + 10NO3- + 10H+

AsO2- + 3Ag+ + H2O

2H3AsO4 + 10NO2 + 3S0(s) + 2H2O

Ag3AsO3(s) + 2H+

(uti talog)

Ditizon s arsen(III) ionima daje uto obojenje.

KOSITAR
Kloridno-kiseli centrifugat nakon odvajanja arsena razdijeli se u dva dijela. Jednom dijelu, u
kojem se dokazuje kositar, doda se nekoliko kapi klorovodine kiseline i otopine Hg2Cl2.
Pojava bijelog svilenkastog taloga koji stajanjem posivi ukazuje na prisutnost kositra.
Sn2+ + H2S

SnS(s) + 2H+

SnS(s) + 6OH-

SnO32- + SnS32- + 3H2O

Sn2+ + 2HgCl42-

Hg2Cl2 (s) + SnCl62-

Hg2Cl2(s) + Sn2+ + 4Cl-

2Hg0(l) + SnCl62-

(smei talog)

(bijeli talog)
(sivi talog)

Ditizon u kiseloj otopini sa Sn2+ ionima daje ljubiasto obojenje.

ANTIMON
U manju koliinu centrifugata u kojoj se dokazuje antimon doda se koncentrirani amonijak
(NH3) i 0.1 g oksalne kiseline (H2C2O4) te zagrije. Doda se 2 kapi zasiene otopine H2S.
Nastaje naranasti talog to ukazuje na prisutnost antimona.
2Sb3+ + 3H2S
Sb2S3(s) + 6H+
(naranasti talog)
Sb2S3(s) + 4OH-

SbO2- + SbS33- + 2H2O

Rodamin B i vrsti NaNO2 se dodaju u otopinu, a pojava blijedoljubiasto-plavog obojenja

ukazuje na prisutnost antimona. Usporedno se napravi i slijepa proba.

19

Tablica 2.5. Prikaz razdvajanja i dokazivanja kationa II.b podskupine

AsS 43-, AsO 2- , SnS 32-, SnO 32-, SbS 43-, SbO 2-

HCl (6 mol/L)

As2 S3

As2S5

SnS

SnS2

uti talog

uti talog

smei talog

uti talog

Sb 2S3

Sb 2S5

naranasti t. naranasti t.

HCl (konc.)

As2S3

As2S5

uti talog

uti talog

Sn 2+, Sb 3+

HCl + HgCl2

NaNO2 + rodamin B

HNO 3 (konc.)
NaAc + AgNO 3
Sn4+

Sb-rodamin

sivi talog Hg2Cl2

ljubiasto obojenje

Ag3AsO4
okoladnosmei t.

2.1.3. Kationi III. skupine

Fe3+, Cr3+, Al3+
Kationi III. skupine odvajaju se od ostalih skupina u obliku teko topljivih
hidroksida. Taloni reagens je vodena otopina amonijaka. Da bi kvantitativno istaloili treu
skupinu kationa koncentracija OH- iona mora biti tolika da zadovolji konstante produkta
topljivosti ovih hidroksida, a da se ne istaloe hidroksidi ostalih skupina eventualno prisutnih
u otopini.
Ksp{Fe(OH)3} = 3.210-38
Ksp{Al(OH)3} = 110-32
Ksp{Cr(OH)3} = 6.310-31
Stalna koncentracija OH- iona odrava se puferom. U otopinu se doda neka
amonijeva sol, ime se stvara sustav NH4OH / NH4Cl koji odrava stalni pH otopine.
Koncentracija OH- iona, odnosno pH, ovisi o omjeru koncentracija amonijaka i njegove soli.

[OH ] = K

[ NH

NH 4 OH

OH ]

[ NH ]
+
4

Manja koliina izvorne otopine uzorka koji sadri katione III. skupine (1 do 2 cm3)
prelije se u kivetu i doda se kap koncentrirane otopine duine kiseline (za oksidaciju Fe2+ u
Fe3+) te zagrije. Otopini se doda 1 cm3 otopine NH4Cl, (w = 20 %), a potom toliko otopine

20

amonijaka c(NH3) = 6 mol dm-3, dok otopina ne bude lunata (indikator papir). Ako je
izvorna otopina prekisela moe se dodati nekoliko kapi koncentrirane otopine amonijaka.
Zagrije se na vodenoj kupelji 23 minute, uz stalno mijeanje. Nastali talog hidroksida
odvoji se centrifugiranjem, opere i analizira na prisutnost kationa III. skupine.
Talogu hidroksida III. skupine doda se 810 kapi otopine natrijeva hidroksida,
c(NaOH) = 6 mol dm-3, i promijea staklenim tapiem. Doda se 78 kapi otopine H2O2,
(w = 3 %), promijea i zagrijava na vodenoj kupelji 23 minute. Centrifugira se i lunati
centrifugat prenese u drugu kualicu (za dokazivanje Al3+ i Cr3+ iona), a talog opere vodom.
ELJEZO
Oprani talog hidroksida otopi se s par kapi razrijeene duine kiseline,
c(NHO3) = 3.5 mol dm-3, a potom se doda 23 kapi vodikova peroksida, (w = 3 %). Jedna
kap ove otopine stavi se na satno stakalce i doda se kap dvije otopine K4[Fe(CN)6],
c{K4[Fe(CN)6]} = 0.25 mol dm-3. Nastanak tamnomodrog taloga ukazuje na prisutnost
eljeza. eljezo se moe dokazati i tako da se na satno stakalce stavi kap otopine uzorka
kojoj se doda kap dvije otopine amonijeva tiocijanata. Pojava tamnocrvenog obojenja
ukazuje na prisutnost eljeza.
Fe3+ + 3OH-

Fe(OH)3(s)

Fe(OH)3(s) + 3H+

Fe3+ + 3H2O

2[Fe(CN)6]3- + 3Fe2+
Fe3+ + SCN-

(crvenosmei talog)

Fe3[Fe(CN)6]2(s)

Fe(SCN)2+

(modri talog)
(crveno kao krv obojenje)

2+

Dimetilglioksim daje u amonijakalnoj otopini s Fe ionima crveno obojenje.

KROM
Lunati centrifugat nakon odvajanja eljeza podijeli se na dva dijela, za dokazivanje
aluminija i kroma. uta boja ove otopine ukazuje na prisutnost kroma. Ukoliko boja nije
izrazita ispita se je li prisutan krom tako da se par kapi ove otopine prenese u kualicu i
zakiseli otopinom octene kiseline, c(HAc) = 6 mol dm-3. Doda se kap dvije otopine barijeva
acetata. Pojava utog taloga ukazuje na prisutnost kroma. Talogu se doda 10 kapi
klorovodine kiseline, c(HCl) = 3 mol dm-3, i zagrije jednu minutu na vodenoj kupelji.
Centrifugira se i nastali bijeli talog odbaci. Par kapi centrifugata prenese se u kualicu ili na
filtar papir, doda 2 kapi H2O2, w(H2O2) = 3 %. Pojava plavog obojenja koje ubrzo izblijedi
ukazuje na prisutnost kroma. Ako se doda eter, sloj etera obojit e se intenzivnom modrom
bojom od prisutnog peroksodikromatova iona.
Cr3+ + 3OH-

Cr(OH)3(s)

Cr3+ + 4OH-

CrO2-

Cr2O72- + H2O + 2Ba2+

Cr2O72- + 5H2O2
2-

(zelenkastosivi talog)

2BaCrO4(s) + 2H+

Cr2O122- + 5H2O

Benzidin, daje s CrO4 ionom u lunatom mediju plavo obojenje.

(uti talog)
(modro obojenje)

21

ALUMINIJ
Ostatku lunatog centrifugata doda se vrstog NH4Cl i zagrije na vodenoj kupelji 23
minute. Nastanak bijelog elatinoznog taloga ukazuje na prisutnost aluminija.
Centrifugiranjem se odvoji talog od otopine. Talog se otopi dodatkom klorovodine kiseline,
c(HCl) = 3 mol dm-3, doda se kap dvije 0.1 % otopine alizarina S i zalui amonijakom,
c(NH3) = 6 mol dm-3 pri emu se otopina oboji ljubiasto. Dodatkom octene kiseline,
c(HAc) = 0.5 mol dm-3, nastaje svijetloruiasti talog koji ukazuje na prisutnost aluminija.
Al3+ + 3OH-

Al(OH)3(s)

(bijeli elatinozni talog)

Al(OH)3(s) + OH-

Al(OH)4-

Al(OH)3(s) + H+

Al3+ + 3H2O

Tablica 2.6. Prikaz taloenja, razdvajanja i dokazivanja kationa III. skupine

Fe2+, Fe3+, Cr3+, Al 3+

NH 4Cl + NH 4OH

Fe(OH)3
smei talog

Cr(OH)3
sivozeleni t.

Al(OH) 3
bijeli talog

NaOH (6 mol/L) + H 2O 2 (3 %)

CrO 42-, Al(OH )4-

Fe(OH )3
smei talog

HAc + Pb(Ac)2

NH4Cl

PbCrO4

Al(OH)3

uti talog

bijeli talog

HNO3 (6 mol/L) + H2 O2 (3 %)
NH4SCN

Fe(SCN)2+
crveno kao krv

2.1.4. Kationi IV. skupine

Co2+, Ni2+, Mn2+, Zn2+
Kationi IV. skupine taloe se u obliku teko topljivih sulfida ali se, za razliku od
kationa II. skupine, sulfidi kationa IV. skupine taloe u lunatom mediju. Zajedniki taloni
reagens za ovu skupinu kationa je H2S u amonijakalnom mediju (ili otopina (NH4)2S), ime
se postie vea koncentracija sulfidnog iona koja je potrebna za zadovoljenje konstante
produkta topljivosti sulfida etvrte skupine.

22

Otopini s kationima etvrte skupine doda se (NH4)2S i otopina zagrije do vrenja na

vodenoj kupelji. Nastali talog odvoji se centrifugiranjem i opere vodom kojoj je dodan vrsti
NH4NO3 zbog spreavanja peptizacije.
Oprani talog sulfida IV. skupine otopi se dodatkom klorovodine kiseline,
c(HCl) = 0.5 mol dm-3. Ukoliko se cjelokupni talog ne otopi, kuhanjem se ukloni H2S iz
otopine a talog odvoji centrifugiranjem. U otopini se nalaze Mn2+ i Zn2+ ioni, a u talogu CoS
i NiS.
Talog koji sadri CoS i NiS moe se otopiti zlatotopkom ili koncentriranom
duinom kiselinom. Nakon otapanja, zagrijavanjem na vodenoj kupelji, se ukloni klor a
potom otopina razrijedi na dvostruki volumen.
KOBALT
Otopina se razdijeli u dva dijela. U prvom dijelu se ispita prisutnost Co2+ iona tako da se u
kualicu kapalicom prenese par kapi otopine i doda vrstog NaF do zasienja. Potom se doda
56 kapi zasiene otopine NH4SCN i desetak kapi amilnog alkohola te se kualica lagano
protrese. Ukoliko se sloj amilnog alkohola oboji plavo prisutan je kobalt.
Co2+ + S2-

CoS(s)

(crni talog)

3CoS(s) + 2NO3- + 8H+

Co(H2O)62+ + 4SCN-

3Co2+ + 3S0(s) + 2NO(g) + 4H2O

Co(SCN)42- + 6H2O

-nitrozo--naftol u kloridno-kiseloj otopini oksidira Co

(modro obojenje)
2+

iona u Co3+ ion uz nastajanje

crvenosmeeg taloga.
NIKAL
U drugom dijelu otopine dokazuje se nikal. Prenese se par kapi uzorka u kualicu i zalui
amonijakom, c(NH4OH) = 3 mol dm-3. Lunatost otopine provjeri se lakmus papirom. Doda
se 23 kapi alkoholne otopine dimetilglioksima. Pojava svijetlocrvenog elatinoznog taloga
ili obojenja ukazuje na prisutnost nikla.
Ni2+ + S2-

NiS(s)

(crni talog)

3NiS(s) + 2NO3- + 8H+

3Ni2+ + 3S0(s) + 2NO(g) + 4H2O

MANGAN
Talogu zaostalom nakon otapanja ZnS i MnS doda se NaOH, c(NaOH) = 6 mol dm-3, i 12
kapi H2O2, w(H2O2) = 3 %. Cink prelazi u otopinu kao cinkat ion, a tamnosmei talog
ukazuje na prisutnost mangana. Talog se odijeli, ispere i otopi u razrijeenoj HNO3. Uzme se
dio otopine i doda vrstog NaBiO3. Pojava ljubiastog obojenja od nastalog MnO4- iona
ukazuje na prisutnost mangana.
Mn2+ + S2-

MnS(s)

MnS(s) + 2H+
Mn(OH)2(s) + O2

(ruiasti talog)

Mn2+ + H2S(g)
MnO2(s) + H2O

2Mn2+ + 5BiO3- + 14H+

(tamnosmei talog)

2MnO4- + 5Bi3+ + 7H2O (ljubiasto obojenje)

Salicilaldioksim u lunatom mediju s Mn2+ ionom daje prljavo zeleno obojenje.

23

CINK
Centrifugat nakon odreivanja mangana se razrijedi na dvostruki volumen i H2O2 ukloni
zagrijavanjem do vrenja na vodenoj kupelji. Prenese se u kualicu par kapi otopine, doda se
desetak kapi ditizona otopljenog u CCl4 i protrese. Pojava ruiastog obojenja u vodenom
sloju ukazuje na prisutnost cinka. Cink se moe dokazati i tako da se u lunatu otopinu
uvodi H2S pri emu, u prisutnosti Zn2+ iona, nastaje bijeli talog, ZnS. Talog je topljiv u
klorovodinoj kiselini.
Zn2+ + H2S

ZnS(s) + 2H+

(bijeli talog)

Tablica 2.7. Prikaz taloenja, razdvajanja i dokazivanja kationa IV. skupine

Co2+, Ni2+, Mn2+, Zn2+

H 2S (u lunatom mediju)
CoS

NiS

MnS

ZnS

crni talog

crni talog

ruiasti t.

bijeli talog

HCl (0.5 mol/L)

CoS

NiS

crni talog

crni talog

Mn 2+, Zn 2+

NaOH (6 mol/L) + H 2O 2 (3 %)

HNO 3 (konc.)

Co 2+, Ni2+
MnO 2

Zn(OH)3

smei talog

NH4SCN

NH3 (3 mol/L)

+ amilni alkohol

+ dimetilglioksim

Co(SCN)42-

Ni-dimetilglioksim

MnO4-

ZnS

crveni talog

ljubiasto obojenje

bijeli talog

modro obojenje

HNO 3 + NaBiO 3

H 2S

2.1.5. Kationi V. skupine

Ba2+, Sr2+, Ca2+, Mg2+
Kationi V. skupine taloe se u obliku teko topljivih fosfata. Zajedniki taloni
reagens za taloenje kationa ove skupine je amonijev fosfat, c{(NH4)2HPO4} = 0.5 mol dm-3.
Dio uzorka kationa V. skupine (oko 1 cm3) prenese se u kivetu i doda 10 kapi otopine
amonijeva fosfata, c{(NH4)2HPO4} = 0.5 mol dm-3. Doda se koncentrirane otopine NH3 dok
otopina ne postane jako lunata (lakmus papir ili miris na amonijak). Nastali talog odvoji se
centrifugiranjem, dobro ispere vodom i dalje analizira na prisutnost kationa V. skupine.

24

BARIJ
Ispranom talogu doda se 5 kapi koncentrirane octene kiseline i dobro promijea. Ukoliko
ostane neotopljenog taloga otopi ga se dodavanjem vode kap po kap, sve dok se cjeli talog ne
otopi. Ukoliko je ukupni volumen otopine manji od 2 cm3 doda se jo vode. Otopini se doda
56 kapi kalijeva kromata, c(K2CrO4) = 1 mol dm-3, a nastali uti talog ukazuje na prisutnost
barija. Talog se odvoji centrifugiranjem i otopi koncentriranom klorovodinom kiselinom,
dodajui kiselinu kap po kap. Upari se na vodenoj kupelji na pola poetnog volumena i ispita
bojanjem plamena. Zeleno obojenje plamena ukazuje na prisutnost barija.
3Ba2+ + 2HPO42- + 2NH3
Ba3(PO4)2 + 2H+
Ba2+ + CrO42-

Ba3(PO4)2(s) + 2NH4+

(bijeli talog)

3Ba2+ + 2HPO42BaCrO4(s)

(uti talog)

Natrijev rodinzonat u neutralnom ili slabo kiselom mediju s Ba2+ ionom daje crvenosmei
talog.

STRONCIJ
Centrifugat nakon odvajanja barija, u kojem je viak kromata i ostali kationi V. skupine, se
zalui otopinom NH3, dodajui NH3 kap po kap sve dok se ne osjeti miris na amonijak.
Nastali talog odvoji se centrifugiranjem a centrifugat baci. Talog se otopi koncentriranom
octenom kiselinom, doda mu se isti volumen vode i 45 kapi amonijeva sulfata,
c{(NH4)SO4} = 1 mol dm-3. Otopina se zagrije na vodenoj kupelji do vrenja, ohladi na sobnu
temperaturu i centrifugira. Nastali bijeli talog ukazuje na prisutnost stroncija. Talog se
ispere vruom vodom i otopi, dodavanjem kap po kap, koncentriranom klorovodinom
kiselinom. Napravi se test bojanja plamena. Pojava karmincrvenog obojenja u nesvjetleem
dijelu plamena Bunsenova plamenika ukazuje na prisutnost stroncija.
3Sr2+ + 2HPO42- + 2NH3
Sr3(PO4)2 + 2H+
Sr2+ + SO42-

Sr3(PO4)2(s) + 2NH4+

(bijeli talog)

3Sr2+ + 2HPO42SrSO4(s)

(bijeli talog)
2+

Natrijev rodinzonat u neutralnom mediju s Sr ionom daje crveni talog.

KALCIJ
Centrifugat iza odvajanja stroncija ispita se na prisutnost Ca2+ i Mg2+ iona. Otopini se doda
56 kapi amonijeva oksalata, c{(NH4)2C2O4} = 0.25 mol dm-3, i zagrije na vodenoj kupelji
do vrenja. Pojava bijelog taloga ukazuje na prisutnost kalcija. Talog se odvoji
centrifugiranjem, otopi koncentriranom klorovodinom kiselinom i napravi test bojanja
plamena. Naranastocrvena boja plamena ukazuje na prisutnost kalcija.
3Ca2+ + 2HPO42- + 2NH3
Ca3(PO4)2 + 2H+
Ca2+ + C2O42-

Ca3(PO4)2(s) + 2NH4+

3Ca2+ + 2HPO42CaC2O4(s)

(bijeli talog)

25

MAGNEZIJ
Centrifugatu nakon dokazivanja kalcija, doda se 23 kapi kinalizarina i zalui natrijevim
hidroksidom, c(NaOH) = 3 mol dm-3. Pojava plavog obojenja (boja razlika) ukazuje na
prisutnost magnezija.
Mg2+ + HPO42- + NH4OH

MgNH4PO4(s) + H2O

(bijeli talog)

Mg2+ + NH4+ + HPO4- + 2CH3COO-

MgNH4PO4(s) + 2CH3COOH

Tablica 2.8. Prikaz taloenja, razdvajanja i dokazivanja kationa V. skupine

Ba2+, Sr2+, Ca2+, Mg2+

(NH4)2PO4 (0.5 mol/L)

+ NH 3 (konc.)

Ba3(PO4)2 Sr3(PO4)2 Ca3(PO4)2 MgNH4PO4

bijeli talog

bijeli talog

bijeli talog

bijeli talog

CH3COOH (konc.)
K2 CrO4

Sr2+, Ca2+, Mg 2+

BaCrO4
uti talog

NH3 (konc.)
Sr 3(PO 4) 2 Ca3(PO 4) 2 MgNH4PO4
bijeli talog

bijeli talog

bijeli talog

CH3COOH (konc.)
(NH 4) 2SO 4

Ca2+, Mg 2+

SrSO4
bijeli talog

(NH 4)2C2O4

CaC2O4

Mg 2+

bijeli talog

NaOH + kinalizarin

Mg-kinalizarinat
plavo obojenje

26

2.1.6. Kationi VI. skupine

Na+, K+, NH4+
U ovu skupinu spadaju kationi koji nemaju skupinski taloni reagens. Tijekom
odjeljivanja ovi kationi ostaju neistaloeni.
Otopina kationa VI. skupine sadri Na+, K+ i NH4+ ione. Kod sustavne analize NH4+
ion se sigurno nalazi u otopini jer su svi taloni reagensi amonijeve soli. Zbog toga se
prisutnost amonijaka uvijek ispita iz izvorne otopine.

NATRIJ
Par kapi otopine stavi se u kualicu i doda 56 kapi cinkovog uranilovog acetata
(HZn(UO2)3(CH3COO)9). Nastanak blijedoutog taloga ukazuje na prisutnost natrija.
Prisutnost Na+ iona provjeri se bojanjem plamena pri emu pojava intenzivnog utog
plamena ukazuje na prisutnost Na+ iona.
Na+ + HZn(UO2)3(CH3COO)99H2O
NaZn(UO2)3(CH3COO)99H2O(s) + H+
(blijedouti talog)

KALIJ
U otopinu se doda natrijeva hidroksida, c(NaOH) = 3 mol dm-3, u suviku i zagrije na
vodenoj kupelji kako bi se uklonio NH4+ ion. U jednu kualicu se stavi nekoliko kapi
otopine, a u drugoj se otopi malo natrijeva heksanitrokobalta(III) (Na3Co(NO2)6). Kap, dvije
ovog reagensa doda se u prvu kualicu, a pojava utog taloga ukazuje na prisutnost kalija.
Prisutnost K+ iona provjeri se bojanjem plamena. Pojava ljubiaste boje plamena ukazuje na
prisutnost kalija. Ukoliko je u otopini prisutan i natrij, njegova uta boja se maskira
gledanjem plamena kroz kobaltno staklo.
3K+ + Na3Co(NO2)6

K3Co(NO2)6(s)

(uti talog)

AMONIJAK
U 1 cm3 izvorne otopine uzorka doda se 1 cm3 natrijeva hidroksida, c(NaOH) = 3 mol dm-3.
Na otvor kivete stavi se filtar papir navlaen otopinom Hg2(NO3)2 i kiveta zagrije na vodenoj
kupelji. Ukoliko je prisutan NH4+ ion pojaviti e se crno obojenje na filtar papiru. Prisutnost
NH4+ iona moe se ispitati i dodatkom Nesslerovog reagensa. Pojava utog obojenje ili
utosmeeg taloga ukazuje na prisutnost amonijaka.
NH4+ + OH-

NH3 (g) + H2O

NH4+ + 2HgI42- + 4OH-

[Hg2N]IH2O(s) + 7I- + 3H2O (uto obojenje)

27

2.2.

SLIJEDNO RAZDVAJANJE I DOKAZIVANJE ANIONA

Kao i kationi, anioni se mogu podijeliti u skupine taloenjem sa skupinskim talonim

reagensom. Sustavna analiza aniona temelji se na topljivosti njihovih kalcijevih, barijevih,
kadmijevih i srebrovih soli.
2.2.1. Priprava otopine uzorka za sustavno ispitivanje aniona
Otopina za ispitivanje aniona pripravlja se otapanjem uzorka u destiliranoj vodi ili
otopini natrijeva karbonata. Otopina se pripravlja na jedan od slijedeih naina:
1. Uzorak je topljiv u vodi i sadri katione VI. skupine: Na+, K+ i NH4+ ione. Samo vodenu
otopinu ovih soli mogue je izravno upotrijebiti kod sustavne analize aniona.
Postupak: Otopi se manja koliina vrstog uzorka (od 0.2g do 0.5 g) u 5 cm3 do 10 cm3
destilirane vode. pH otopine ispita se indikator papirom. Ako je otopina kisela,
neutralizira se na pH 7 otopinom natrijeva hidroksida. Ovako pripravljena otopina
analizira se dalje.
2. Uzorak je topljiv u vodi i sadri katione koji daju netopljive karbonate (od I. do V.
skupine). Uzorku se doda razrijeene otopine Na2CO3 i zagrije. Nastali talog odjeli se
filtriranjem, a u filtratu, takozvanoj "sodnoj otopini", nalaze se natrijeve soli aniona koje
ispitujemo.
Postupak: U 5 cm3 otopine doda se otopine natrijeva karbonata do pH 7 i jo oko 1 g
vrstog Na2CO3. Kuha se pet minuta. Nastali talog se odbaci a centrifugat neutralizira. U
neutralnoj, "sodnoj otopini", ispituju se anioni reakcijama za ispitivanje aniona.
Priprema "sodne otopine": Oko 0.5 g uzorka aniona usitni se u tarioniku, prenese manju
au, doda 510 cm3 zasiene otopine natrijeva karbonata te zagrije uz mijeanje. Kuha
se oko pet minuta. Otopina se razrijedi vodom na volumen prije kuhanja. Kod ispitivanja
uzorka sa "sodnom otopinom", karbonati se ispituju u izvornom uzorku.
3. Uzorak je topljiv u kiselini. Uzorak se kuha u koncentriranoj otopini Na2CO3 i dalje
analizira po postupku 2.
4. Uzorak je netopljiv u kiselini. Uzorak se tali sa vrstim Na2CO3. Ohlaena talina otapa se
u vodi, talog filtrira, a filtrat ispituje po postupku 2.
Tablica 2.9. Analitike skupine aniona
Skupina

I.
II.
III.
IV.
V.

Skupinski reagens

Anioni

Ca(NO3)2 ili

C2O42-, F-, C4H4O62-, BO2-, SO32-,

AsO33-, AsO43-, PO43-, CO32-

Ca(CH3COO)2
Ba(NO3)2 ili
Ba(CH3COO)2
Cd(NO3)2 ili
Cd(CH3COO)2
AgNO3 ili
AgCH3COO
nema skupinskog
reagensa

SO42-, IO3-, CrO42S2-, CN-, Fe(CN)63-, Fe(CN)64SCN-, S2O32-, Cl-, Br-, INO2- NO3-, CH3COO-, BrO3-

28

Prije sustavne analize aniona po skupinama i pojedinane analize aniona unutar jedne
skupine, potrebno je napraviti prethodna ispitivanja vrstog uzorka.
1. ispitivanje
vrstog
uzorka
razrijeenom
sumpornom
kiselinom,
c(H2SO4) = 2 mol dm-3, i koncentriranom sumpornom kiselinom
2. ispitivanje vrstog uzorka na oksidacijska ili redukcijska svojstva aniona
3. sustavno odjeljivanje aniona po skupinama taloenjem skupinskim talonim
reagensom

2.2.2. Prethodno ispitivanje sumpornom kiselinom

Ako se vrstom uzorku aniona doda razrijeena sumporna kiselina nastaje produkt
koji je mogue uoiti, osjetiti ili dokazati pomou karakteristinog reagensa. Naime, ako
anion potjee iz slabe kiseline, H+ ioni iz razrijeene kiseline veu se s anionom koji
ispitujemo u slabo ioniziranu molekulu. Nastalu kiselinu prepoznajemo po karakteristinim
svojstvima, primjerice, otrom mirisu, (CH3COOH), burnom razvijanju plina, (H2CO3), ili ju
je mogue dokazati karakteristinim reagensom (SO2, CO2, HCN, itd.)
Koncentrirana H2SO4 djeluje mnogo jae a uz to moe djelovati i kao oksidans.
Postupak: U malu suhu kualicu stavi se vrstog uzorka i doda razrijeene sumporne
kiseline, c(H2SO4) = 2 mol dm-3. Ako nema vidljive reakcije, kualica se lagano zagrije. Na
isti nain ispituje se uzorak prema djelovanju koncentrirane H2SO4. Ako se uzorak s
koncentriranom H2SO4 zagrijava, treba biti oprezan zbog mogue eksplozije (klorati) ili
prskanja kiseline iz kualice.
Razvijeni plin ispituje se pomou osjetila (boja i miris) ili karakteristinog reagensa.
Reagens se dovodi u neposredni dodir s plinom preko staklenog tapia, na nain da se
tapi, s kojeg visi kap reagensa, lagano gurne u kualicu a da pri tome ne dotakne stjenke
kualice. Drugi nain dovoenja reagensa u dodir s plinom je pomou filtar papira. Komadi
filtar papira navlai se reagensom, prilijepi na konveksnu stranu satnog stakalca i prekrije
otvor posude u kojoj se obavlja reakcija. Ako se posuda zagrijava treba paziti da tekuina ne
doe u doticaj s papirom. Ako se radi u kualici, navlaen papir se stavi u stakleni lijevak
koji se postavi u otvor kualice.
2.2.3. Ispitivanje oksidacijskih i redukcijskih svojstava aniona
Ispitivanja se provode u slabo kiseloj otopini. Otopina uzorka razdjeli se u tri
epruvete i vri ispitivanje. Kao reagens koristi se vrlo razrjeena otopina KMnO4, joda i
kalijeva jodida.
Postupak: U malu kualicu stavi se otopina uzorka, doda kap sumporne kiseline,
c(H2SO4) = 4 mol dm-3 te 1 do 2 kapi razrijeene otopine KMnO4. Ukoliko se boja
permanganata nije izgubila kualica se lagano zagrije do vrenja. Ako se boja izgubi prisutan
je reduktivni anion.
MnO4- + 8H+ + 5e-

Mn2+ + 4H2O

U drugu kualicu s otopinom uzorka, doda se kap sumporne kiseline,

c(H2SO4) = 2 mol dm-3, 1 do 2 kapi otopine kroba a zatim kap po kap otopine joda. Ukoliko
se izgubi modra boja prisutan je reduktivni anion

29

I2 + 2e-

2I-

U treu kualicu stavi se otopine uzorka, 1 do 2 kapi otopine kroba, doda kap sumporne
kiseline, c(H2SO4) = 2 mol dm-3 i otopine kalijeva jodida. Ukoliko se otopina oboji modro,
od izluenog elementarnog joda, prisutan je oksidativni anion.
2I-

I2 + 2e-

Na ovaj nain prethodnim ispitivanjem oksidacijskih ili redukcijskih svojstava ispitivanog

aniona moe se olakati sama analiza uzorka, jer se na ovaj nain moe iskljuiti prisutnost
znatnog broja aniona.
Tablica 2.10. Prikaz ispitivanja vrstog uzorka aniona
Anion

Reducen
s

Oksidans
0

H2SO4
2 mol dm-3

H2SO4
konc.

Primjedba
boja ili miris

KMnO4

I2

CO2

CO2

umi, izdvajanje mjehuria

C2O42-

oksalat

grijanje

CO

umi, izdvajanje mjehuria,

gori modrim plamenom

C4H4O62-

SO2+CO2

miris po izgorjelom eeru,

uzorak pocrni

SO2

H2S

H2S

HCN

CO

HCN

CO

HCN

CO

SO2

otar zaguljiv miris,

izluuje S0

HBr+Br2

smei, zaguljiv miris

I2

ljubiast, otar miris,

otopina smee-crvena

Cl2

crveno-smei otar miris,

SO2

SO2

otar, zaguljiv miris,

KIO3 + krob papir pomodri

HBr+Br2

smei plin

ClO2

PAZI, LAKO
EKSPLODIRA
ut zaguljiv miris

NO2
Cu katalizator

smei zaguljiv miris

NO2

NO2

smei plin zaguljiv miris,

K I+ krob papir pomodri,
otopina posmei

CH3COOH

CH3COOH

miris na ocat

CO3

2-

karbonat

tartarat

SO32sulfit

S2sulfid

CNcijanid

Fe(CN)64heksacijanoferat(II)

Fe(CN)63heksacijanoferat(III)

SCNtiocijanat

Brbromid

Ijodid

Clklorid

S2O32tiosulfat

BrO3bromat

ClO3klorat

NO3nitrat

NO2nitrit

CH3COOacetat (Ac-)

Produkt reakcije

otar, zaguljiv miris,

izluuje S0,
KIO3 + krob papir pomodri
miris na pokvarena jaja,
papir namoen s Pb(Ac)2
pocrni
PAZI, JAKI OTROV
miris na gorki badem, CO
gori modrim plamenom
PAZI, JAKI OTROV
miris na gorki badem, CO
gori modrim plamenom
PAZI, JAKI OTROV
miris na gorki badem, CO
gori modrim plamenom

30

3.

KVANTITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA

Kvantitativna kemijska analiza ima zadatak da odreuje koliine u kojima su

pojedine jednostavnije vrste ili elementi zastupljeni u nekoj sloenijoj supstanciji. S obzirom
na nain odreivanja, odnosno prema metodama odreivanja, kvantitativnu kemijsku analizu
dijelimo na: gravimetriju, volumetriju, fizikalno-kemijske metode i analizu plinova.

3.1.

GRAVIMETRIJSKA ANALIZA

Gravimetrijska analiza zasniva se na mjerenju mase tvari koja se tijekom analize izdvaja u
obliku teko topljivog taloga poznatog kemijskog sastava. Iz mase dobivenog taloga i uz
poznavanje stehiometrije kemijske reakcije, izraunava se koliina traene komponente.
Reakcija taloenja i nastali talog moraju zadovoljavati odreene uvjete da bi mogli posluiti
za gravimetrijsko odreivanje:
- Reakcija taloenja mora biti kvantitativna, odnosno, koliina odreivane komponente
zaostala u otopini mora predstavljati zanemariv dio u odnosu na njenu ukupnu
koliinu ili biti manja od 0.1 mg koliko iznosi osjetljivost analitike vage
- Nastali talog se mora lako kvantitativno odijeliti od tekuine i lako isprati od ostataka
otapala, talonog reagensa i topljivih primjesa
- Nastali talog mora imati takva svojstva da se dade prevesti u isti spoj odreenog
stehiometrijskog sastava koji se za vrijeme vaganja ne mijenja (nije higroskopan, ne
reagira s atmosferom, ...)
Postupak gravimetrijskog odreivanja sastoji se od sljedeih operacija:
- taloenje
-

filtriranje i ispiranje

suenje ili arenje

vaganje

raunanje rezultata analize

3.1.1. Taloenje
Taloenje je proces stvaranja taloga. Talog nastaje kada umnoak koncentracija
kationa i aniona taloga bude vei od konstante produkta topljivosti. Za vrijeme taloenja,
uvjeti u otopini moraju biti tako podeeni da talog bude to pogodnijeg oblika i to manje
oneien.
Kod taloenja moramo nastojati dobiti krupnozrnasti talog koji se lako filtrira i ispire.
To se postie taloenjem iz toplih razrijeenih otopina uz polagani dodatak reagensa i uz
stalno mijeanje.
Kristalinine taloge ostavimo neko vrijeme, u otopini iz koje su istaloeni (matina
otopina), stajati na toplom mjestu (starenje taloga). Tijekom procesa starenja taloga dolazi do
otapanja manjih i rasta veih estica na raun otopljenih.

31

elatinozne taloge koji tee adsorpciji (povrinsko oneienje) ili okluziji

(unutranje oneienje) treba filtrirati tople odmah nakon taloenja ili ih, nakon filtriranja,
otopiti i ponovo istaloiti (dvostruko taloenje).
Kod koloidnih taloga veliina estica tvari u otopini kree se izmeu 1 nm i 200 nm.
Takvi talozi se ne mogu odijeliti filtriranjem jer su estice premalene i prolaze kroz pore
filtar papira. Koloidne estice se udruuju u vee agregate koaguliraju poveanjem
temperature ili koncentracije elektrolita. Ako se elektrolit ispere s koaguliranog taloga ovaj
e ponovo prijei u stanje koloidne otopine peptizirati. Zbog toga se koloidni talog ne
ispire vodom ve otopinom nekog isparljivog elektrolita (amonijev nitrat).
Taloenje obavljamo paralelno u dvije ae, a nakon zavrenog taloenja volumen
tekuine ne bi trebao prelaziti polovicu volumena ae. Mijeanje se obavlja staklenim
tapiem koji, kad se jednom stavi, vie ne vadi iz otopine. aa s talogom se pokrije satnim
stakalcem.
Taloiti moemo na dva naina: izravnim taloenjem i taloenjem u homogenoj
otopini.
Izravno taloenje provodi se tako da otopinu talonog reagensa dodajemo izravno u
otopinu uzorka kap po kap uz snano mijeanje kako bi se smanjilo lokalno prezasienje
otopine. Reagens dodajemo sve dok se stvara talog, to se provjerava dodatkom 1 do 2 kapi
reagensa u bistru otopinu iznad taloga. Ako se otopina muti znai da taloenje nije potpuno
pa moramo dodati jo reagensa. Nakon zavretka taloenja dodamo malu koliinu reagensa u
suviku.
Taloenje u homogenoj otopini provodi se tako da se u otopinu uzorka doda tvar iz
koje kemijskom reakcijom (hidrolizom) naknadno nastaje taloni reagens. Reagens je stoga
jednoliko rasporeen u cijeloj otopini pa ne nastaju lokalna prezasienja, i kao posljedica
toga je istiji talog i vei kristali nego u sluaju izravnog taloenja. Najpoznatiji reagens za
taloenje u homogenoj otopini je urea koja hidrolizira prema reakciji
NH2CONH2 + H2O

CO2 + 2NH3

Na temperaturi od 90 C do 100 C reakcija hidrolize uree je dovoljno brza i s njom se moe

postii pH otopine priblino 9.3 to ovisi o koliini amonijevih soli u otopini.

3.1.2. Filtriranje
Filtriranje, u gravimetrijskoj analizi, je operacija kojom se talog kvantitativno odvaja
od tekuine u kojoj je suspendiran, proputanjem suspenzije preko nekog filtra. Filtar je
izraen od materijala koji zadrava talog a proputa tekuinu.
Kao sredstvo za filtriranje u kemijskoj analizi se upotrebljavaju: filtarski papiri i
lonii za filtriranje, a ponekad se talog odvaja od otopine centrifugiranjem. Filtarski papir
upotrebljavamo za taloge koji se ne reduciraju djelovanjem ugljika nastalog spaljivanjem
filtar papira. Kvantitativni papir za filtriranje je od iste celuloze obraene klorovodinom i
fluorovodinom kiselinom. Takav papir izgara praktiki bez ostatka (zaostaje manje od
0.0001 g pepela). Ovisno o karakteru taloga upotrebljavaju se razliite vrste kvantitativnog
papira za filtriranje:

32

crna vrpca (5891) upotrebljava se za filtriranje elatinoznih taloga

bijela vrpca (5892) upotrebljava se za filtriranje krupnozrnastih kristalinikih

taloga

plava vrpca (5893) upotrebljava se za filtriranje finokristalinikih taloga

2

a)

b)

c)

Slika 7. Nain savijanja filtar papira za glatki lijevak

Brzina filtriranja ovisi o nainu umetanja filtarskog papira u lijevak (Slika 7.).
Filtarski papir (7.a) se presavije na polovicu (1), a zatim ponovo na polovicu (2), ali tako da
se rubovi etvrtina ne preklope potpuno (7.b). Vanjski dvostruki ugao otrgnemo (7.c) ime se
postie bolje prilijeganje papira na stjenku lijevka i onemoguava se ulazak zraka u lijevak
(prisutnost zraka u lijevku usporava filtriranje).
Lijevak s uloenim papirom postavi se na
stalak za filtraciju, a ispod lijevka stavi se aa za
filtrat. Najprije se odlije bistra tekuina iznad
taloga u lijevak za filtriranje, koristei stakleni
tapi kako tekuina ne bi prskala ili se slijevala
niz au, ime bi mogli izgubiti dio taloga (Slika
8.) tapi se prisloni na filtarski papir, na mjestu
gdje je on trostruk. Mora se paziti da nivo tekuine
u lijevku bude najvie 0.5 cm ispod ruba papira
(ako se prelije rub papira, moe se izgubiti
odreena koliina taloga na stjenkama lijevka).
Kada je gotovo sva tekuina odlivena,
promijeni se aa za hvatanje filtrata, ime se
izbjegava ponovno filtriranje cijelog volumena
otopine ako nam sluajno talog proe kroz filtar.
Slika 8. Filtriranje preko lijevka i
Talogu
u ai se doda nekoliko mililitara otopine
odlaganje ae tijekom filtriranja
za ispiranje, talog se uzmuti, a zatim pusti da se
talog slegne (Slika 8.) i bistra tekuina odlije. To je
prethodno ispiranje taloga. Taj postupak treba ponoviti dva do tri puta, i tek se nakon toga,
pomou mlaza otopine za ispiranje iz boce trcaljke, talog prenese iz ae u lijevak (Slika 9).
Talog zaostao na stjenkama ae i tapia pokupi se komadiem filtarskog papira,
prenese u lijevak i poslije zajedno s ostalim talogom spali.
Talog se treba kvantitativno prenijeti na filtar tj. ne smije ostati u ai, niti se smije
prosuti, ni najmanja zamjetljiva koliina taloga.
Talog na filtru treba isprati da bi uklonili zaostatke matine otopine i adsorbirane
neistoe. Otopinu za ispiranje taloga izabiremo prema prirodi taloga (ovisno o topljivosti, o
tome da li je talog kristalian ili se sastoji od koaguliranih koloidnih estica, da li hidrolizira

33

i sl.) Otopina za ispiranje ne smije otapati talog, niti smiju

nastati kemijske promjene u sastavu taloga za vrijeme
ispiranja. Talog se ispire mlazom otopine iz boce
trcaljke, tako da se mlaz tangencijalno usmjeri ispod
ruba papira, a iznad ruba taloga uz kruno pokretanje
mlaza.
Tekuinu za ispiranje treba dodavati u malim
obrocima. Sljedei obrok se dodaje tek kada je prethodna
otopina potpuno istekla iz lijevka. Talog se ispire dok se
potpuno ne odstrane neistoe. Najee se ispire do
negativne reakcije na kloride tako da se iz lijevka uhvati
na satno stakalce kap tekuine i doda kap otopine AgNO3.
Ako nastane bijeli talog AgCl znak je da u otopini ima
klorida tj. da talog nije ispran. Nastavi se ispirati sve dok
se talog vie ne stvara.

Slika 9. Prenoenje taloga

iz ae na filtar papir

3.1.3. Suenje i arenje

Ispran talog treba ili osuiti ili ariti prije vaganja. Da li je potrebno suenje ili
arenje zavisi o svojstvima taloga i o tome kroz koje je filtracijsko sredstvo filtriran.
Suenje je dovoljno samo za one taloge koje je mogue vagati u obliku u kojem su
istaloeni. Talogom se sui u elektrinom suioniku na propisanoj temperaturi (obino od
105 C do 130 C) do konstantne mase.
Talozi koji se ne mogu vagati u obliku u kojem su istaloeni potrebno je arenjem
prevesti u pogodan oblik.
Taloge arimo u porculanskom ili platinskom loniu na temperaturi od 800 C do
1200 C u elektrinim peima. isti loni treba prethodno ariti na istoj temperaturi na
kojoj e se i talog ariti, ohladiti i vagati. Prije arenja taloga u elektrinoj pei loni s
talogom treba spaliti na plameniku da bi filtar papir izgorio (u elektrinoj pei bez dovoljne
koliine zraka filtar papir izgara do ugljikovog(II) oksida i elementarnog ugljika, a ne do
ugljikovog(IV) oksida).
U odvagani loni stavljamo filtarski
papir s talogom i to tako da papir uhvatimo
prstima na dijelu gdje je trostruki, izvadimo iz
lijevka, preklopimo gornji dio papira i smotani
papir stavimo u loni. Loni postavimo na
keramiki trokut (slika 10.).
Najprije oprezno suimo, grijui loni
slabim
plamenom kako bi iz papira i taloga
Slika 10. Poloaj lonia tijekom
uklonili vodu. Kad se papir osui poinje
spaljivanja filtar papira
njegovo pougljenjivanje. Plamen se malo
pojaa, ali se mora paziti da se papir ne zapali.
Stoga za vrijeme spaljivanja filtarskog papira treba stalno drati satno staklo u ruci i ako se
papir zapali treba odmah satnim staklom poklopiti loni i ugasiti plamen. Kad sav papir
pougljeni, grijemo loni jakim plamenom da izgori sav ugljik.
Loni s talogom stavljamo u elektrinu pe i arimo do konstantne mase. Ako je pe
uarena, ne smijemo hladan loni odmah staviti u pe ve ga prethodno moramo zagrijati.
Nakon arenja loni se izvadi iz pei. Uareni loni se nikad direktno ne stavlja u

34

eksikator, nego na metalnu plou pored pei i hladi na zraku. Jo vrui loni stavi se u
eksikator gdje se ohladi na sobnu temperaturu.

3.1.4. Vaganje
Eksikator (Slika 11.) s toplim loniem prenesemo u
vagaonu i ostavimo pokraj vage. Eksikator se prenosi tako da
se istovremeno pridrava i poklopac kako ne bi skliznuo. U
eksikatoru se loni s talogom ohladi na sobnu temperaturu i
tek se onda pristupi vaganju.
Na istoj analitikoj vagi na kojoj smo vagali prazan loni
vaemo i loni s talogom nakon arenja, odnosno suenja.

Slika 11. Eksikator

3.1.5. Gravimetrijsko odreivanje eljeza

Odreivanje eljeza taloenjem s amonijakom je jedna od najstarijih metoda koja se

jo i danas iroko primjenjuje. Bit metode je u tome da se u razrijeenu, solnokiselu otopinu,
doda razrijeena otopina amonijaka u malom suviku, pri emu se eljezo taloi prema
jednadbi:
Fe3+ + 3NH3 + 3 H2O

Fe(OH)3 + 3NH4+

Nakon ispiranja talog eljezova(III) hidroksida arenjem se prevede u eljezov(III)

oksid i kao takav vae.
2Fe(OH)3

Fe2O3 + 3H2O

eljezov(III) hidroksid je teko topljivi talog bazinog i koloidnog karaktera. Suviak

otopine amonijaka uzrokuje peptiziranje taloga tako to se na estice eljezova(III)
hidroksida adsorbiraju OH- ioni pa estice dobiju negativni elektrini naboj. Zbog odbojnih
sila meu istoimeno nabijenim esticama one prelaze u koloidno stanje. Taloenje treba
provoditi u vruoj razrijeenoj otopini, pri temperaturi vrenja i u prisutnosti vee koliine
elektrolita.
Potreban pribor:
odmjerna tikvica od 100 cm3
prijenosna pipeta od 20 cm3
2 ae od 400 cm3 za filtriranje
2 ae za hvatanje filtrata
2 satna stakla
2 staklena tapia
2 prstena za filtriranje na stativu
2 lijevka za filtriranje

35

2 porculanska lonia
2 plamenika
2 tronoga s trokutima za arenje
pinceta
eksikator
kvantitativni filtrirni papir - crna vrpca

Kemikalije:
klorovodina kiselina (HCl), konc.
vodikov peroksid (H2O2), 30 %
amonijak (NH3), 1:1
amonijev nitrat (NH4NO3), 1 %
Postupak odreivanja:
Odmjernu tikvicu s uzorkom to sadri otopinu eljezove soli napuni se do oznake
destiliranom vodom i dobro promijea. Prijenosnom (trbuastom) pipetom prenese se alikvot
otopine u au od 400 cm3, doda 2 cm3 koncentrirane klorovodine kiseline i nekoliko kapi
vodikova peroksida. aa se pokrije satnim staklom i lagano kuha nekoliko minuta pri emu
se sve eljezo prevede u eljezov(III) ion.
2Fe3+ + H2O2

2Fe3+ + 2H2O

Poto se otopina malo ohladi, ispere se satno staklo a otopina razrijedi na oko
200 cm3 destiliranom vode i ponovo zagrije do vrenja. Vreloj otopini se, kap po kap uz
neprekidno mijeanje, dodaje otopina amonijaka (1+1). Ve kod pH 4 poinje se eljezo
taloiti u obliku smeecrvenog pahuljastog taloga Fe(OH)3. Taloenje je zavreno kad
otopina postane bistra i bezbojna, a pare otopine poprime slab miris na amonijak. Nije
uputno dodati veliki suviak amonijaka.
Otopina s talogom pusti se da blago vrije nekoliko minuta, a zatim ostavi da se talog
slegne. Jo vrua otopina se filtrira kroz filtar papir - crna vrpca. Talog se u ai ispere 34
puta vruom 1 % otopinom NH4NO3 i tek onda istom otopinom prenese na filtar papir.
Nakon toga se nastavi ispiranje taloga na filtar papiru otopinom amonijeva nitrata do
negativne reakcije na kloride.
Filtar papir s talogom se presavije i stavi u odvagani porculanski loni i spali pri to
nioj temperaturi i ari izravno na plameniku pri temperaturi crvenog ara do konstantne
mase. Talog treba ariti uz dovoljnu koliinu zraka, osobito dok izgara papir za filtriranje. U
protivnom moe doi do redukcije Fe2O3 u Fe3O4, pa ak i do Fe0. Talog se ne smije ariti
pri temperaturi vioj od 800 C jer tada nastaje smjesa oksida to dovodi do pogreke. Boja
taloga mora biti crvenosmea bez crnih primjesa.
Rezultati se predaju kao masa Fe dobivenog u odmjernoj tikvici.

36

3.2.

VOLUMETRIJSKA ANALIZA

Volumetrijske metode su analitike metode zasnovane na mjerenju volumena

dodanog reagensa. Odreivanja se izvode na nain da se otopini tvari koja se odreuje
dodaje otopina reagensa poznate koncentracije sve dok odreivana tvar potpuno ne reagira s
reagensom.
Kod titracije se standardna otopina reagensa, postupno dodaje iz birete otopini
titrirane tvari, sve dotle dok njena koliina ne bude stehiometrijski ekvivalentna koliini tvari
koja se odreuje.
Opisana operacija se naziva titracijom, dodavani reagens kojim se vri titracija naziva
se titrans, a titrirana tvar analitom. Zbog toga se volumetrijske metode analize nazivaju i
titrimetrijskim.
Da bi se mogla primijeniti za volumetrijsku analizu, kemijska reakcija mora
- imati tono definiran stehiometrijski odnos,
- biti kvantitativna,
- biti vrlo brza,
- postojati mogunost odreivanja zavretka reakcije.
Ovisno o vrsti kemijske reakcije imamo volumetrijske metode temeljene na:
1. reakcijama neutralizacije (acidimetrija, alkalimetrija)
2. redoks reakcijama (permanganometrija, jodometrija, ...)
3. reakcijama taloenja (argentometrija)
4. reakcijama stvaranja kompleksa (kompleksometrija)
Za opu jednadbu titracije analita (A) standardnom otopinom (B)
aA + bB

AaBb

iz volumena i koncentracije utroene standardne otopine, uz poznavanje stehiometrije

kemijske reakcije (stehiometrijskih koeficijenata a i b), moe se izraunati koliina traene
tvari. Koliina analita (nA) jednaka je
nA =

a
nB
b

nA =

a
VB c B
b

odnosno

3.2.1. Indikatori u volumetriji

Za provedbu titracije potrebno je, osim otopine uzorka i standardne otopine, imati i
indikator koji e pokazati toku zavretka titracije, tj. koji e dati neku vidljivu promjenu u
otopini, u trenutku kad je reakcija zavrena.
Vizualno odreivanje zavrne toke kod nekih titracija se postie pomou samog
reakcijskog sustava (tzv. "samoindikacija" zavrne toke), primjerice kod titracije

37

standardnom otopinom permanganata. Da bi se neka tvar mogla upotrijebiti kao obojeni

indikator mora:
- osjetljivost indikatora mora biti visoka, tako da indikator ve u vrlo niskim
koncentracijama (10-410-5 mol dm-3) dovoljno jasno oboji titriranu otopinu.
- ravnotea izmeu dva indikatorska oblika mora se uspostavljati brzo
Indikatori se mogu podijeliti prema vrsti kemijskih reakcija u kojima se primjenjuju
za odreivanje kraja kemijske reakcije pa imamo kiselo-bazne, redoks, metalo indikatore
(kod reakcija metalnih iona s EDTA), talone, kompleksirajue i adsorpcijske indikatore.

3.2.2. Titriranje
Za titraciju su najprikladnije Erlenmeyerove tikvice (Slika 12.), u kojima se otopina
moe i zagrijavati do vrenja. Zbog oblika tikvice mala je
opasnost od gubljenja otopine uslijed prskanja tijekom titracije
ili zagrijavanja. Vrtimo li tikvicu krunim pokretom runog
zgloba, dodani reagens e se brzo i potpuno izmijeati s
otopinom.
Standardne otopina ulije se u istu biretu i meniskus
podesi tono na nulu. Ukoliko bireta nije suha koja je prethodno
isprana s neto standardne otopine. Prijenosnom pipetom
prenese se otopina uzorka (alikvot) u Erlenmeyerovu tikvicu i
doda indikator.
Slika 12. Erlenmeyerova
Titracija se vri tako da se paljivo dodaje standardna
tikvica
otopina iz birete u otopinu uzorka pazei da se ne izgubi ni
jedna kap. Jednom rukom dri se pipac i regulira istjecanje standardne otopine, a drugom
kruno vrti Erlenmeyerova tikvica tako da se otopina neprestano mijea. Pred kraj titracije
ispere se unutranja stjenka tikvice s malo destilirane vode. Da bi promjena boje bila
uoljivija, otopine se titriraju ispred bijele pozadine
Prvi alikvot otopine uzorka je orijentacijski i titrira se brzo, budui ne znamo koliki je
volumen standardne otopine potreban da se postigne toka zavretka titracije. Utroak
standardne otopine treba da se kree od 20 do 25 cm3, a ni u kom sluaju se ne smije bireta
nadolijevati tijekom titracije.
Slijedei alikvoti mogu se titrirati brzo do blizine toke zavretka titracije, a onda se
standardna otopina dodaje kap po kap. Brzina dodavanja standardne otopine se smanji kada
se oko dodane kapi vidi jasna promjena boje koja se mijeanjem sve polaganije gubi. Toka
zavretka titracije je postignuta u trenutku kad jedna kap standardne otopine izazove prvu,
jasno uoljivu, promjenu boje otopine u Erlenmeyerovoj tikvici.
U pravilu se titriraju tri alikvota iste otopine uzorka. Za raunanje rezultata analize
uzimamo srednju vrijednost onih podataka titracije koji se meusobno vrlo malo razlikuju
( 1 kap ili 0.05 cm3).
Zaostala otopina iz birete nikad se ne vraa u bocu sa standardnom otopinom.

3.2.3. Metode zasnovane na reakcijama neutralizacije

Kiselo-baznim titracijama (acidimetrija i alkalimetrija) odreuju se kiseline, baze,
soli jakih kiselina i slabih baza i soli jakih baza i slabih kiselina. Kako se reakcija izmeu

38

ekvivalentne koliine kiseline i baze zove neutralizacija, volumetrijske metode zasnovane na

ovim reakcijama nazivaju se i metodama neutralizacije.
H3O+ + OH-

2H2O

Ekvivalentna toka titracije e biti pri pH = 7 samo kod titracije jakih kiselina s jakim
bazama i obratno, dok e se u svim drugim sluajevima ekvivalentna toka biti pomaknuta u
kiselo ili bazno podruje, ovisno o hidrolizi nastale soli.
Primarni standardi u volumetrijskim metodama zasnovanim na kiselo-baznim
reakcijama su natrijev karbonat (Na2CO3), natrijev tetraborat dekahidrat (Na2B4O710H2O) i
kalijev hidrogenftalat (HK(C8H4O4)).
Kao standardne otopine u acidimetriji najee se koristi otopina klorovodine
kiseline (HCl) ili sumporne kiseline (H2SO4), a kao standardna otopina u alkalimetriji
otopina natrijeva hidroksida (NaOH).
Indikatori u kiselo-baznim titracijama su slabe organske kiseline ili baze koje mogu
dati ili primiti protone, mijenjajui pri tome svoju boju. Interval pH u kojem se moe uoiti
promjena boje kiselo-baznog indikatora naziva se intervalom promjene boje ili intervalom
prijelaza indikatora i u prosjeku iznosi oko 2 pH jedinice.
Tablica 3.5. Pregled najvanijih kiselo-baznih indikatora
Indikator
metil-oran
bromfenolno
modrilo
metilno crvenilo
bromkrezol zeleno
fenolftalein
timolftalein

pH podruje promjene boje

18 C
100 C

Boja
kisela bazna
crvena uta
uta modra
crvena uta
uta modra
bezbojna crvena
bezbojna modra

3.1 4.4
3.0 4.6

2.5 3.7
3.0 4.5

4.4 6.2
4.0 5.6
8.0 10.0
9.4 10.6

4.0 6.0
4.0 6.0
8.0 9.2
8.9 9.6

3.2.4. Metode zasnovane na redoks reakcijama

Volumetrijske metode zasnovane na redoks reakcijama su brojnije i raznovrsnije
nego bilo koja druga grupa volumetrijskih metoda. To je omogueno injenicom da se
elementi mogu pojavljivati u vie oksidacijskih stanja i da je izbor standardnih otopina vei
nego kod drugih metoda. Mogunost primjene redoks metoda se znatno proiruje primjenom
kompleksirajuih tvari koje, stvaranjem kompleksa s titriranom tvari, mijenjaju elektrodni
potencijal.
Redoks titracije se temelje na reakcijama oksidacije i redukcije. Karakteristika
svakog redoks sustava je njegov redoks potencijal. Za opi redoks sustav
Aoks. + ne-

Ared.

promjena potencijala moe se izraunati pomou Nernstove jednadbe

E = Eo

c
0.591
log red .
n
c oks.

39

Tijekom titracije do toke ekvivalencije raste potencijal redoks sustava koji se titrira
(Aoks.|Ared.). U toki ekvivalencije izjednauju se potencijali oba sustava a zatim raste
potencijal sustava standardne otopine (Bred.|Boks.). Da bi reakcija izmeu dva redoks para bila
kvantitativna, razlika izmeu njihovih redoks potencijala u otopini mora biti dovoljno velika.
Kao oksidativni standardi u redoks titracijama najee se koriste:
- kalijev permanganat, KMnO4 permanganometrija
- cerijev(IV) sulfat, Ce(SO4)2 cerimetrija
- kalijev bromat, KBrO3 bromatometrija
- jod, (I2) jodimetrija
a kao reduktivni standardi:
- natrijev tiosulfat, Na2S2O3 jodometrija
- natrijev arsenit, Na3AsO3
U upotrebi je vie naina indiciranja zavrne toke redoks titracije:
- reverzibilni indikator redoks indikatori
- ireverzibilni indikator (metilensko plavo)
- krob
- obojena standardna otopina kalijevog permanganata
Redoks indikatori su obino organske tvari koji se ponaaju kao slabi reducensi ili slabi
oksidansi i kod kojih je boja oksidiranog i reduciranog oblika razliita.
Tablica 3.6. Najee koriteni redoks indikatori
indikator
feroin
difenilamin-sulfonska kiselina
difenilamin

oksidirani oblik
svijetlo plava
crveno ljubiasta
ljubiasta

reducirani oblik
crvena
bezbojna
bezbojna

E0In/V
1.14
0.85
0.76

3.2.4.1.Permanganometrija
Permanganometrija obuhvaa redoks metode pri kojima se kao titracijska otopina
upotrebljava otopina kalijeva permanganata (KMnO4). Kalijev permanganat spada u jaka
oksidacijska sredstva, a sposobnost oksidacije ovisi o kiselosti sredine:
a) u jako kiseloj sredini
MnO4- + 8H+ + 5e-

Mn2+ + 4H2O

Eo = +1.52 V

b) u slabo kiseloj ili neutralnoj sredini

MnO4- + 4H+ + 3e-

MnO2 + 2H2O

Eo = +1.69 V

U permanganometriji nije potreban indikator za odreivanje zavrne toke titracije,

jer prva suvina kap kalijeva permanganata oboji otopinu slabo ruiasto.

40

3.2.4.2.Jodometrija
Jodometrija (ili indirektna jodimetrija) je reduktometrijska metoda koja obuhvaa
metode temeljene na reakciji otopine joda s otopinom natrijeva tiosulfata prema jednadbi
I2 + 2e2S2O32I2 +2S2O32-

Eo = +0.54 V
Eo = +0.08 V

2IS4O62- + 2e2I- + S4O62-

Jodometrijom se odreuju one oksidativne tvari koje mogu oksidirati jodid u jod kao
to su Br2, Cl2, MnO4-, BrO3-, Cr2O72-, OCl-, O3, Fe3+, AsO43-, i drugi. Bit odreivanja jest u
tome da kiseloj otopini oksidativnog analita dodamo kalijeva jodida u suviku. Izlueni jod,
koji je ekvivalentan koliini prisutnog oksidativnog analita, odredi se titracijom sa
standardnom otopinom natrijeva tiosulfata:
I2 + 2S2O32-

2I- + S4O62-

U jodometriji, za odreivanje zavrne toke titracije, koristi se vodena otopina

kroba. Vodena otopina joda obojena je utom do smeom bojom koja se teko uoava.
Kada se u otopinu koja sadri jod i jodid ione doda krob, otopina poprimi intenzivno modru
boju.

3.2.5. Talone metode

Talone volumetrijske metode temelje se na principu da ispitivani analit sa
standardnom otopinom u brzoj reakciji stvara teko topljivu sol tono poznatog
stehiometrijskog sastava.
Prva volumetrijska metoda, koju je izradio Gay-Lussac 1832. u povodu natjeaja to
ga je Parika kovnica novca raspisala za izradu metode za brzo odreivanje srebra u novcu,
bila je talona metoda. Bit njegove metode je da se u nitratno-kiseloj otopini otopina srebrov
ion titrira otopinom natrijeva klorida sve dok se bistra otopina iznad taloga ne prestane mutiti
od nastalog srebrova klorida.
Talonim volumetrijskim metodama najee se odreuju srebro i halogenidi, a
temelje se na reakciji
Cl- + Ag+

AgCl(s)

Srebrov klorid je bijeli, koloidni talog koji snanim mukanjem u kiseloj sredini
koagulira i brzo se slijee na dno posude. Talog srebrova klorida je praktiki netopljiv u vodi
(0.19 mg u 100 cm3 vode).
Kod talonih volumetrijskih metoda mogu se primijeniti tri vrste indikatora:
- indikatori koji stvaraju obojeni talog
- indikatori koji stvaraju obojeni kompleks
- adsorpcijski indikatori.

41

3.2.6. Metode zasnovane na reakcijama stvaranja kompleksa

Kompleksometrija obuhvaa skup volumetrijskih metoda koje se temelje na svojstvu
aminopolikarbonskih kiselina, da s 2-, 3-, i 4-valentnim metalnim ionima stvaraju u vodi
lako topljive, ali slabo disocirane komplekse.
Kao standardne otopine u kompleksometriji najee se koristi otopina etilendiamintetraoctene kiseline (EDTA). To je stabilna organska kiselina, koja disocira u etiri stupnja.
Budui je EDTA slabo topljiva u vodi, kao reagens u kopleksometriji koristi se njena
dinatrijeva sol (Na2H2Y). To je primarni standard koji se na tritu moe nai pod razliitim
trgovakim imenima (Komplekson III, Chelaton, Titriplex III, Versone, itd.).
HOOC H2C

CH2 COOH
N CH2 CH2 N

HOOC H2C

CH2 COOH

EDTA je polidentantni ligand koji posjeduje 6 koordinacijskih mjesta, dva preko

duikovih atoma i etiri preko kisikovih atoma iz acetatnih grupa. U reakciji s centralnim
metalnim ionom moe stvarati stabilne kelatne komplekse s 4, 5 ili 6 koordinacijskih mjesta.
Reakcija iona metala s EDTA, bez obzira na njihov oksidacijski broj, je u stehiometrijskom
odnosu 1:1.
Men+ + H2Y2-

MeY(n-4) + 2H+

Reakcijski produkt MeY(n-4) naziva se kompleksnim ionom. Reakcija izmeu

metalnog iona i EDTA odvija se u tono odreenom i konstantnom pH podruju. Tako su
EDTA kompleksi s dvovalentnim metalnim ionima stabilni samo u lunatoj sredini, a s
trovalentnim i etverovalentnim metalnim ionima stabilni su i u kiselim otopinama.
U kompleksometriji, za odreivanje zavrne toke titracije, indikatori koji na
promjenu koncentracije metalnih iona u otopini reagiraju promjenom boje ili
fluorescencijom. Takve indikatore nazivamo metalo indikatorima, a njihova najznaajnija
grupa su metalokromni indikatori. Bit metalo indikatora jest u tome da oni s ionima metala,
kod odreenog pH, daju obojene komplekse pri emu se boja nastalog kompleksa razlikuje
od boje slobodnog indikatora. Tijekom titracije ioni metala veu se u stabilniji kompleks s
EDTA, pa je boja otopine u ekvivalentnoj toki, jednaka boji slobodnog indikatora.
Tablica 3.7. Pregled najvanijih kompleksometrijskih indikatora
Indikator

Kompleks

Sulfosalicilna kis.
PAN
Mureksid
Eriokrom crno T

crvena
ljubiasto-crvena
crvena
crvena

Slobodni
indikator
svijetlo uta
svijetlo uta
ljubiasta
plava

Kationi

pH

Fe3+
Al3+
Ca2+
Mg2+ + Ca2+

2.5 3
4
12
10

42

3.2.7. Standardne otopine u volumetriji

Otopine reagensa tono poznate koncentracije nazivaju se standardnim otopinama.
Tonost volumetrijske metode direktno ovisi o tonosti koncentracije standardne otopine.
Tonu koncentraciju standardne otopine moemo dobiti na dva naina:
1. Preciznim vaganjem potrebne koliine iste tvari i otapanjem u tono poznatom
volumenu. Tvari iz kojih se moe vaganjem i otapanjem pripraviti otopina tone
koncentracije nazivaju se primarnim standardom. Da bi neka tvar bila primarni standard
mora zadovoljavati sljedee uvjete:
- mora imati tono odreen kemijski sastav i najvii stupanj istoe
- mora biti stabilna na zraku (ne smije reagirati s CO2, vlagom, kisikom, ne smije
biti hlapiva ili higroskopna)
- da je stabilna u otopini
2. Vaganjem i otapanjem tvari pripremi se otopina pribline koncentracije, a tona
koncentracija se odredi odgovarajuim primarnim standardom. Ovaj postupak se naziva
standardizacijom, a tvari iz kojih se ne moe vaganjem i otapanjem pripraviti otopina
tone koncentracije nazivaju se sekundarni standardi.

3.2.7.1.Priprava standardne otopine klorovodine kiseline

Na svakoj boci koncentrirane klorovodine kiseline (HCl p.a.) nalaze se podaci o
sadraju istog HCl (maseni udio) i gustoi otopine (g cm-3). Iz ovih vrijednosti rauna se
volumen koncentrirane otopine potreban za pripremu standardne otopine klorovodine
kiseline zadane koncentracije. Izraunati volumen, otpipetira se i ulije u odmjernu tikvicu od
1 dm3, tikvica nadopuni destiliranom vodom do oznake i dobro promuka.
Primjer: Potrebno je pripremiti 1 dm3 klorovodine kiseline koncentracije 0.1 mol dm-3. Na
originalnoj ambalai koncentrirane HCl moe se proitati da je gustoa,
(HCl) = 1.1789 kg dm-3,
maseni
udio,
w(HCl) = 36 %,
i
molarna
masa
-1
M(HCl) = 36.465 g mol .
m
gustoa
=
V
mA
maseni udio (u %)
100
wA =
m
m
masena koncentracija A = A
V
n
koliinska koncentracija
cA = A
V
Prvo je potrebno izraunati masenu koncentraciju, , koncentrirane HCl. Iz gustoe vidimo
da jedna litra koncentrirane HCl ima masu od 1.1789 kg. Od ove mase iste kiseline ima
36 % a ostatak je voda.
Iz gornjih jednadbi moemo izraunati masenu koncentraciju:

HCl =

w HCl
36
= 1.17899 g/L
= 424.404 g/L
100
100

43

a iz masene koncentracije se jednostavno doe do koliinske koncentracije:

cA =

A
MA

c HCl =

HCl
M HCl

424.404 g/L
= 11.637 mol/L
36.465 g mol

Potrebni volumen koncentrirane HCl za pripravu 1 dm3 klorovodine kiseline koncentracije,

c(HCl) = 0.1 mol dm-3, moe se izraunati prema izrazu

V1 c1 = V2 c2
VHClkonc. =

VHCl cHCl 1 L 0.1000 mol/L

=
= 0.00859 L = 8.59 mL
cHClkonc.
11.637 mol/L

Za pripravu pribline, 0.1 mol dm-3, koncentracije klorovodine kiseline izraunati

volumen koncentrirane HCl prenese se u odmjernu tikvicu od 1 dm3 i nadopuni vodom do
oznake. Ova kiselina je priblinog sadraja HCl, jer klorovodina kiselina nije primarni
standard, pa se mora standardizirati, tj. odrediti tona koncentracija. HCl se moe
standardizirati s nekoliko primarnih standarda, ali se najee upotrebljava bezvodni natrijev
karbonat.
Bezvodni natrijev karbonat uspe se u isti i suhi loni za arenje. Loni se stavi u
aluminijski blok, i poklopi tako da pare i plinovi mogu nesmetano izlaziti. Aluminijski blok
se zagrije plamenikom na temperaturu od 270 C do 300 C i ta se temperatura odrava jedan
sat. Nakon toga, se loni izvadi u eksikator i ohladi.
Od osuenog i ohlaenog natrijeva karbonata pripravi se standardna otopina
koncentracije, c(Na2CO3) = 0.05 mol dm-3. Otpipetira se alikvotni dio (20 cm3), doda
indikator metil-oran i titrira s otopinom HCl do promjene boje iz ute u ruiastu.
Iz koncentracije i volumena standardne otopine natrijeva karbonata i volumena
otopine klorovodine kiseline potroene prilikom titracije moe se izraunati koncentracija
klorovodine kiseline.
Primjer: Kolika je koncentracija klorovodine kiseline ako je za titraciju 20.0 cm3 natrijeva
karbonata, c(Na2CO3) = 0.0500 mol dm-3, utroeno 19.8 cm3 klorovodine kiseline?
Korak 1. Napie se uravnoteena reakcija
Na2CO3 + 2HCl

H2O + CO2 + 2NaCl

Korak 2. Odredi se stehiometrija traenih vrsta

Na 2 CO3 1
=
HCl
2
odnosno, vidimo da je u ravnotenim uvjetima
n Na 2 CO3 =

1
n HCl
2

44

Korak 3. Izrauna se traena veliina

Kako je koliina jedne vrste jednaka umnoku njene koncentracije i volumena, imamo
cNa2CO3 VNa2CO3 =

1
cHCl VHCl
2

odnosno

c HCl = 2 c Na2CO3

c HCl

V Na2CO3
V HCl

20.0 10 3 L
= 2 0.0500 mol/L
= 0.1010 mol/L
19.8 10 3 L

3.2.7.2.Priprava otopine natrijeva hidroksida

Standardna otopina natrijeve luine pripravlja se otapanjem vrstog natrijevog
hidroksida u odreenom volumenu vode. Natrijev hidroksid u vrstom stanju i njegova
vodena otopina reagiraju s ugljikovim(IV) oksidom iz zraka i prelaze u natrijev karbonat, te
je time luina oneiena a toka zavretka reakcije ometena. Iz toga proizlaze dva zahtjeva
za pripravljanje i standardizaciju luine:
1. Luina mora sadravati to manje karbonata
2. Otopina luine mora se uvati tako da je onemoguen pristup CO2 iz zraka.
Za pripravu 1 dm3 natrijeve luine koncentracije, c(NaOH) = 0.1 mol dm-3, bilo bi
potrebno odvagati 4 g natrijeva hidroksida, ali se zbog prisutnih neistoa vae oko 4.5 g na
tehnikoj vagi. Vaganje se vri to je mogue bre i odmah otapa u ve pripremljenoj
iskuhanoj i ohlaenoj vodi. NaOH se dodaje u vodu polako uz mijeanje. Pripravljena
otopina uva se u bijeloj staklenoj boci zatvorenoj gumenim epom.

Standardiziranje: Otopina NaOH standardizira se standardnom otopinom HCl.

Otpipetira se alikvot pripravljene otopine NaOH u Erlenmeyerovu tikvicu od
300 cm3, doda 23 kapi indikatora metil-orana i titrira standardnom otopinom HCl do
promjene boje iz ute u naranasto crvenu (boja luka).
Iz poznatih volumena otopina NaOH i HCl te poznate koncentracije klorovodine
kiseline izrauna se koncentracija otopine NaOH:
NaOH + HCl

Na+ + Cl- + H2O

3.2.7.3.Priprava otopine kalijeva permanganata

Standardna otopina kalijeva permanganata pripravlja se otapanjem 3.2 g kalijeva
permanganata u 1 dm3 vode, u istoj ai od 1.5 dm3. Pripravljena otopina, pribline
koncentracije c(KMnO4) = 0.02 mol dm-3, mora se u zatvorenoj boci uvati 814 dana, ili u

45

ai kuhati 30 minuta da se izvri oksidacija eventualno prisutnih neistoa. Odstajala

otopina filtrira se u tamnu bocu preko lijevka sa staklenom vunom. Standardizacija se vri
natrijevim oksalatom ili oksalnom kiselinom. (Vidi postupak odreivanja oksalata.)

3.2.8. Odreivanje oksalne kiseline

Odreivanje oksalne kiseline, H2C2O4, je primjer titracije poliprotonskih kiselina.

Oksalna kiselina je dvoprotonska kiselina s dvije konstante disocijacije:
H2C2O4

H+ + HC2O4-

K1= 5.6010-2

HC2O4-

H+ + C2O42-

K2 = 5.4210-5

Razlika pK-vrijednosti oksalne kiseline je manja od 4 (4.3 - 1.2 = 3.1), pa titriramo oba
protona zajedno.
Standardna otopina: Otopina natrijeva hidroksida, c(NaOH) = 0.1 mol dm-3
Indikator: Fenolftalein
Reakcija:

H2C2O4 + 2OH-

2H2O + C2O42-

Potreban pribor:
bireta od 50 cm3
prijenosna pipeta (puna) od 20 cm3
Erlenmeyerove tikvice od 300 cm3
odmjerna tikvica od 100 cm3
Kemikalije:
oksalna kiselina
natrijev hidroksid
indikator fenolftalein
Postupak odreivanja:
Dobivena otopina oksalne kiseline nadopuni se s vodom u odmjernoj tikvici od
3
100 cm tono do oznake volumena, a zatim dobro promijea. Otpipetira se alikvot otopine
uzorka (20 cm3) u Erlenmeyerovu tikvicu od 300 cm3, doda 23 kapi otopine fenolftaleina i
titrira s otopinom NaOH do pojave ljubiaste boje koja je stalna 1015 sekunda (boja se gubi
djelovanjem CO2 iz zraka).
Zadatak:
Izraunati maseni udio H2C2O4 u uzorku!

46

3.2.9. Odreivanje oksalata

Oksalat ion oksidira se jakim oksidansom prema jednadbi:

C2O42-

2CO2(g) + 2e-

Standardna otopina: Otopina kalijeva permanganata, c(KMnO4) = 0.02 mol dm-3

Indikator: kalijev permanganat
Reakcija:

5C2O42- + 2MnO4- + 16H+

10CO2 + Mn2+ + 8H2O

Potreban pribor:
bireta
prijenosna pipeta (puna)
Erlenmeyerova tikvica od 300 cm3
odmjerna tikvica od 100 cm3
Kemikalije:
kalijev permanganat
sumporna kiselina
Postupak odreivanja:
Otpipetira se alikvot otopine uzorka (20 cm3) u Erlenmeyerovu tikvicu od 300 cm3,
razrijedi s oko 50 cm3 vode i doda 20 cm3 20 % H2SO4. Otopina se zagrije na 8090 C i
titrira uz stalno kruno mijeanje standard otopinom kalijeva permanganata. Prve kapi
permanganata sporo gube boju, to se ubrzava kada se stvori dovoljna koliina Mn2+ iona
koji djeluje kao katalizator. Titracija se vri do pojave slabo ruiaste boje koja je stalna 30
sekunda.
Zadatak:
Izraunati maseni udio Na2C2O4 u uzorku!

47

3.3.

POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA

3.3.1. Potenciometrijsko odreivanje zavrne toke (potenciometrijska

titracija)
Potenciometrijska titracija je primijenjena instrumentalna tehnika za odreivanje
zavrne toke titracije kod volumetrijskih metoda kvantitativne kemijske analize. Temeljni
princip potenciometrijske titracije je odreivanje nepoznate koncentracije ispitivane otopine
titracijom s nekom standardnom otopinom pri emu skokovita (nagla) promjena potencijala
indikatorske elektrode ukazuje i odreuje zavrnu toku titracije.
Indikatorske elektrode su takve elektrode kod kojih postoji logaritamska ovisnost
elektrodnog potencijala o koncentraciji vrste koja se odreuje.
Instrumentalno odreivanje zavrne toke ima niz prednosti u odnosu na koritenje
indikatora. Vizualno odreivanje zavrne toke optereeno je subjektivnim faktorima, a ne
moe se koristiti u mutnim i obojenim otopinama. Potenciometrijske metode odreivanja
zavrne toke mogu se primijeniti, ne samo za kiselo-bazne titracije ve i kod talonih,
redoks i drugih titracija.

3.3.2. Odreivanje H2SO4

Tijek titracije otopine H2SO4 najbolje se prati promjenom koncentracije hidronijevih
iona dodatkom otopine NaOH odnosno promjenom pH otopine. Elektrokemijsko mjerenje
pH-vrijednosti otopine temelji se na mjerenju elektrokemijskog potencijala sustava
indikatorska elektroda | ispitivana otopina | referentna elektroda.
Odnos potencijala indikatorske elektrode i koncentracije hidronijeva iona odnosno
pH otopine dat je sljedeim izrazom
E = -0,059 pH
Dakle, mjerenjem elektrodnog potencijala mjerimo i pH-vrijednost otopine. Od svih
elektroda iji potencijal ovisi o koncentraciji vodikovih iona za mjerenje pH-vrijednosti
najvie se koristi staklena elektroda. Ova potenciometrijska odreivanja esto se nazivaju i
pH-metrijska odreivanja jer se tijekom titracije prati promjena pH-vrijednosti. Mjerenje pHvrijednosti se vri pH-metrom, instrumentom s ugraenim sustavom za mjerenje pHvrijednosti ispitivane otopine. Pravilan rad pH-metra temelji se i na njegovom prethodnom
badarenju standardnim otopinama tono poznate pH-vrijednosti (najee su to puferi s pH
4.5 do 6.5). Za to se koriste ili komercijalni standardni puferi ili puferi koji se mogu
pripraviti u svakom laboratoriju.
Pribor:
pH-metar
staklena elektroda (kombinirana)
magnetska mijealica
aa od 250 cm3

48

bireta od 50 cm3
odmjerna tikvica od 250 cm3
pipeta od 25 cm3

Postupak:
Odmjernu tikvicu od 250 cm3 u kojoj je uzorak sumporne kiseline nadopuni se
destiliranom vodom do oznake i dobro promuka. Pipetom se prenese 25 cm3 otopine u au
od 250 cm3 i razrijedi destiliranom vodom do priblino 150 cm3. Elektrode se prikljue na
pH-metar, izvri se badarenje pH-metra uranjanjem elektroda u otopinu standardnog
poznatog pufera a zatim uskladi pokazivanje pH-metra i pH-vrijednosti standardnog pufera.
Elektrode se izvuku, isperu destiliranom vodom i urone u otopinu H2SO4 nepoznate
koncentracije. Ukljui se mijealica i oita pH ispitivane otopine (prekida je na poloaju od
0-8 pH jedinica). Iz birete se dodaje otopina natrijeve luine, c(NaOH) = 0.1 mol dm-3, u
obrocima od 0.5 cm3. Nakon svakog dodatka NaOH oita se i zabiljei pH otopine. Rezultati
se unose u pripremljenu tablicu
1
2
3
4
...

V(NaOH) / mL
V/mL
0.0
0.5
1.0
...

pH

...

Titracija se nastavlja i nakon to se zapazi nagla promjena pH (ekvivalentna toka)

kako bi se dobila kompletna krivulja neutralizacije. Na temelju dobivenih pH vrijednosti i
volumena dodanog NaOH na milimetarskom papiru se nacrtaju 2 dijagrama. Prvi dijagram
se dobije kada se na apscisu nanese volumen natrijevog hidroksida, a na ordinatu
odgovarajue pH-vrijednosti. Iz ove krivulje neutralizacije odredi se ekvivalentna toka
sputanjem sredinje toke uzlaznog dijela krivulje na apscisu i oitanjem volumena NaOH u
toj toki.
Drugi dijagram se dobije ako se na apscisu nanesu volumena dodanog NaOH a na
ordinatu pH/V vrijednost (odnosno promjene pH za odreeni volumen dodanog NaOH) diferencijalna krivulja. Maksimum ovako dobivene krivulje sputen na apscisu odreuje
utroeni volumen NaOH u ekvivalentnoj toki.
1
2

A
V/mL
0.0

0.5

1.0

...

...

B
pH

...

C
V'
=A2+(A3A2)/2
=A3+(A4A3)/2
=A4+(A5A4)/2
...

Zadatak:
1. Nacrtati krivulje titracije.
2. Odrediti masu H2SO4 u uzorku.

D
D'
=B3-B2
=B4-B3
=B5-B4
...

E
V''
=C2+(C3C2)/2
=C3+(C4C3)/2
=C4+(C5C4)/2
...

F
D''
=D3-D2
=D4-D3
=D5-D4
...

4.

4.1.

ANALIZA REALNIH UZORAKA

ANALIZA VODE

Voda ima izuzetan znaaj za ivot. Ljudima je voda neophodna kao namirnica i kao
sastojak u proizvodnim procesima. Voda koja se koristi za pie i voda koja se koristi u
prehrambenoj industriji mora biti stalno kontrolirana, jer moe biti, zbog toksinih
supstancija i patogenih mikroorganizama, uzronik masovnih trovanja i epidemija. Kontrola
vode vri se fizikim, kemijskim i bakteriolokim metodama. Kemijskom analizom odreuju
se sastojci vode koji mogu utjecati na njenu higijensku ispravnost i organoleptika svojstva:
pH, tvrdoa, alkalitet, klor, klorid, utroak kalijeva permanganata, spojevi duika, ostatak
isparavanja, arenja i ukupni ostatak.

4.1.1. pH vode
Veina prirodnih voda ima pH od 4.5 do 8.3. Vrijednost pH je jedan od faktora na
kojem se temelji higijenska ispravnost i pitkost vode. Na pH vrijednost vode utjeu i razna
kemijska zagaenja. Voda za pie mora biti neutralna do slabo lunata (pH od 7.0 do 7.4).
Kisele vode nagrizaju vodovodne cijevi, a bazne stvaraju taloge.
Najtonije se pH vrijednost odreuje potenciometrijski staklenom elektrodom. U
veini sluajeva dovoljno je odrediti pH vrijednost s tonou od 0.1 pH jedinica.
Pomou univerzalnog indikatorskog papira pH vrijednost vode se moe odrediti s
tonou od 0.5 pH jedinica.

4.1.2. Tvrdoa vode

Tvrdoa vode potjee od otopljenih soli kalcija i magnezija, koji se u prirodnim
vodama nalaze u obliku hidrogenkarbonata, sulfata, klorida ili nitrata. Ove soli su tetne jer
sa sapunima stvaraju netopljive spojeve i taloe se na zagrijanim povrinama kotlova i cijevi.
Ukupna tvrdoa jednaka je zbroju prolazne i stalne tvrdoe.
Prolaznu tvrdou ine hidrogenkarbonati kalcija i magnezija. Moe se ukloniti
zagrijavanjem vode due vrijeme na 90100 C:
Ca(HCO3)2

CaCO3 + CO2 + H2O

Stalnu tvrdou ine preteno sulfati, kloridi i nitrati kalcija i magnezija.

Kod ispitivanja tvrdoe vode odreuju se ukupna i karbonatna tvrdoa, a

nekarbonatna tvrdoa se dobije iz razlike, i to samo onda kada je ukupna tvrdoa vea od
karbonatne. Ako se u vodi nalaze vee koliine karbonata i hidrogenkarbonata alkalijskih
metala (Na, K) moe se dobiti vea karbonatna tvrdoa od ukupne. U tom sluaju se uzima
se da je karbonatna (prolazna) tvrdoa jednaka ukupnoj a da je nekarbonatna tvrdoa jednaka
nuli.

50

Tvrdoa vode izraava se u njemakim, engleskim ili francuskim stupnjevima ili u

miligramima CaCO3 u litri vode. U tablici 3.1. dani su odnosi za pretvorbu iz jednih
stupnjeva u druge.
njemaki (d) 10 mg CaO u 1 dm3 vode
francuski
10 mg CaCO3 u 1 dm3 vode
engleski
1 grain CaCO3 u 1 gallonu vode = 10 mg CaCO3 u 0.7 dm3 vode
Tablica 3.1. Odnosi meu razliitim naina izraavanja tvrdoe vode
Stupanj

mg CaCO3/dm3

njemaki

francuski

engleski

mg CaCO3/dm3

0.056

0.1

0.07

njemaki

17.9

1.79

1.29

francuski

10.0

0.56

1.70

engleski

14.3

0.80

1.43

Za odreivanje ukupne tvrdoe vode najee se koristi kompleksometrijska metoda,

uz indikator eriokrom crno T. Dinatrijeva sol etilendiamintetraoctene kiseline (Komplekson
III) stvara s kalcijevim i magnezijevim ionima stabilne komplekse u lunatoj sredini.
Na2H2Y + Ca2+

Na2CaY + 2H+

Na2H2Y + Mg2+

Na2MgY + 2H+

Zadatak postupak: Odrediti ukupnu tvrdou (UT) vode titracijom s Kompleksonom III
U Erlenmeyerovu tikvicu otpipetira se 100 cm3 uzorka vode, doda 10 cm3 amonijakalnog
pufera (pH 10) i na vrhu liice indikatora eriokrom crno T. Titracija se vri kompleksonom
od vinsko-crvene do kao nebo plave boje otopine. Ako ispitivana voda ne sadri magnezij,
prije titracije se doda malo magnezijeva kompleksonata (Na2MgY) kako bi se mogla uoiti
promjena boje.
Ukupna tvrdoa izraena u njemakim stupnjevima (d) iznosi:

V
c
M CaO 1000

UT = EDTA EDTA
Vvode

10
Izraz u zagradama predstavlja masenu koncentraciju CaO izraenu u g dm-3.

4.1.3. Odreivanje klorida

Skoro sve vode u prirodi sadravaju izvjesnu koliinu klorida u obliku NaCl, CaCl2,
MgCl2, itd. Veina voda za pie sadri do 30 mg/dm3 klorida i ne smije imati vie od
250 mg/dm3 klorida, jer u tom sluaju ima slan okus. Kloridi se u neutralnim ili slabo baznim
otopinama (pH je od 6.5 do 9) odreuju Mohrovom metodom. Kada je voda obojena ili
zamuena, najbolje je kloride odrediti potenciometrijskom titracijom.

51

Odreivanje klorida ometaju: prisustvo kiselina, luina, eljeza, sulfita, sulfida,

slobodnog H2S i vee koliine organskih tvari. Ukoliko se ove tvari nalaze u vodi, treba ih
prethodno ukloniti.
Postupak:
Ako ispitivana voda ne sadri mnogo klorida, uzme se 100 cm3 uzorka. Za vee
koncentracije uzima se razmjerno manje vode i dolije destiliranom vodom do 100 cm3, a ako
je koncentracija klorida vrlo mala, uzme se 250 cm3 ili vie vode te upari na 100 cm3.
Otpipetira se 100 cm3 vode (prethodno obraene ako je bilo potrebno) u tikvicu od
3
300 cm , doda 1 cm3 10% otopine K2CrO4 i titrira standard otopinom srebrova nitrata,
c(AgNO3) = 0.282 mol/dm3, do pojave slabocrvenkaste boje. Sadraj klorida, u mg/dm3,
iznosi:
mCl = V AgNO3 c AgNO3 M Cl

1000
Vuzorka

4.1.4. Odreivanje kisika

Kisik dospijeva u vodu apsorpcijom iz zraka ili kao proizvod fotosinteze pri
razmnoavanju algi. Raspadanjem organskih tvari u vodi koncentracija kisika opada, to
ukazuje na zagaenost vode.
Kisik u vodi odreuje se metodom po Winkleru, gdje kisik oksidira, u lunatoj
sredini, manganov(II) hidroksid do manganova(IV) hidroksida. Kad se otopina zakiseli u
prisustvu KJ oslobaa se ekvivalentna koliina joda, koja se titrira otopinom natrijeva
tiosulfata uz krob kao indikator. Ove reakcije prikazuju sljedee jednadbe:
MnCl2 + 2KOH

Mn(OH)2 + 2KCl

2Mn(OH)2 + O2

2MnO(OH)2

MnO(OH)2 + 2KJ + 4HCl

J2 + 2Na2S2O3

MnCl2 + 2KCl + J2 + 3H2O

2NaJ + Na2S4O6

Odreivanje kisika po ovoj metodi ometa prisustvo eljezovih soli, organskih tvari,
nitrita, sulfida, sulfita i drugih redukcijskih i oksidacijskih tvari.

Postupak:
Winklerova boca koja na sebi ima ugraviran volumen (volumen vode) i koja se moe
dobro zatvoriti napuni se ispitivanom vodom, preko cijevi koja ide sve do dna, i puni se dok
ne isteknu 2 do 3 volumena ispitivane vode. Kad u boci vie ne bude mjehuria zraka, cijev
se paljivo izvadi i pomou pipete doda 2 cm3 otopine manganova(II) klorida i 2 cm3 lunate
otopine kalijeva jodida (volumen reagensa). Otopine reagensa dodaju se ispod povrine
tekuine. Odmah nakon toga boca se paljivo zatvori, da u njoj ne ostanu mjehurii zraka, i
sadraj promijea okretanjem boce nekoliko puta.
U prisustvu kisika stvara se talog manganova(II) hidroksida. Kada se talog slegne,
boca se paljivo otvori, odlije se malo bistre tekuine, doda 3 cm3 koncentrirane HCl,
ponovo zatvori i promjea okretanjem boce. Ukoliko se nije otopio sav talog doda se jo

52

malo kiseline. Dodatkom kiseline talog se otapa i oslobaa se jod u koliini ekvivalentnoj
prisutnom kisiku.
Nakon 10 minuta cjelokupni sadraj Winklerove boce se prenese u Erlenmeyerovu
tikvicu od 500 cm3 i titrira standard otopinom natrijeva tiosulfata, c(Na2S2O3) =
0.025 mol/dm3. Pri kraju titracije doda se 5 cm3 otopine kroba i nastavi titrirati do
obezbojenja. Sadraj kisika, u mg/dm3, iznosi:

mO2 = V Na2 S 2O3 c Na2 S 2O3 1 4 M O2

4.2.

1000
Vvode Vreagensa

ANALIZA PIVA

Pivo se dobiva alkoholnim vrenjem najee jemenog slada, hmelja i vode. Tijekom
proizvodnje pivu se mogu dodati kontrolirane koliine vitamina, sredstava za bistrenje i
stabilizaciju. Pivo se moe i pasterizirati. Prije svake analize, osim kod organoleptikog
odreivanja, potrebno je iz piva ukloniti ugljini dioksid. To se vri tako da se u
Erlenmeyerovu tikvicu prebaci 300 cm3 piva, zagrije na vodenoj kupelji do 25 C, odnosno
ako se odreuju kiseline, do 40 C. Ta tikvica se zatim zatvori epom ili dlanom i jako
promuka. Povremenim otvaranjem omoguava se izlazak ugljinog dioksida iz tikvice.
Kvaliteta piva, osim organoleptikog pregleda utvruje se i nizom drugih
odreivanja: ukupne kiseline, gorina, stabilnost i izgled pjene, boja, sadraj alkohola i
ekstrakta, bjelanevine, eer, ...
Kiselost piva ovisi o sadraju ekstrakta od kojeg je pivo proizvedeno. Sadraj
ukupnih kiselina u pivu odreuje se metodom neutralizacije, u uzorku iz kojeg je prethodno
uklonjen ugljini dioksid.
Postupak:
Dovoljna koliina piva analizu se prebaci u Erlenmeyerovu tikvicu, zagrije na 40 C i
iz nje se mukanjem ukloni CO2. Otpipetira se 20 cm3 piva u istu Erlenmeyerovu tikvicu,
doda 20 cm3 destilirane vode i titrira otopinom natrijevog hidroksida c(NaOH) =
0.1 mol dm-3, uz fenolftalein kao indikator.
Sadraj ukupnih kiselina u pivu izraava se volumenom (u cm3) otopine 0.1 mol dm-3
natrijevog hidroksida potrebnog za neutralizaciju 100 cm3 piva.
Potrebne kemikalije:
standardna otopina NaOH, c(NaOH) = 0.1 mol dm-3
alkoholna otopina fenolftaleina (0.5 %)
Zadatak:
Odrediti sadraj ukupnih kiselina u pivu.

5.

LITERATURA

1. Vogel, A. I., Macro and Semimicro Qualitative Inorganic Analysis, third edition,
Longman, London, 1975
2. Savi, J.; Savi, M., Osnovi analitike kemije: klasine metode, Svjetlost, Sarajevo, 1987.
3. Ekinja, I.; olji, Z., Kvalitativna anorganska analiza, Tehnoloki fakultet Zagreb,
1992.
4. Prugo, D.; Semimikro kvalitativna analiza, Kemijsko-tehnoloki fakultet u Splitu, 1972.
5. olji, Z., Osnove kvantitativne kemijske analize, Tehnoloki fakultet Sveuilita u
Zagrebu, Zagreb 1991.
6. miki, A., Vjebe kvantitativne analitike kemije, Kemijsko-tehnoloki fakultet u Splitu,
1998. (interna skripta)

54

6.

PRILOZI

1. Periodni sustav elemenata <http://www.periodni.com/download/periodni_sustavcrno_bijeli.pdf>

2. Shema razdvajanja kationa
<http://www.periodni.com/download/shema_razdvajanja_kationa.pdf>

55

Inventar i pribor

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.

Pribor
Boca trcaljka
Bunsenov plamenik
Cilindar graduirani
aa niska
aa niska
aa niska
aa niska
Epruvete kemijske
Epruvete kemijske
Epruvete za centrifugu graduirane
Eksikator
Hvataljka za biretu dvostruka
Kapaljka staklena s gumicom
Koljeno za Kipov aparat
Lijevak rebrasti
Lijevak stakleni
Loni za arenje porculanski
Mreica azbestna
Pipeta trbuasta
Pipeta trbuasta
Pipeta graduirana
Posudica za vaganje
Pinceta
Prsten za filtriranje
Satno staklo
Stalak za epruvete drveni
tapi stakleni
tipaljka za epruvete drvena
Tikvica Erlenmeyer
Tikvica Erlenmeyer
Tikvica Erlenmeyer
Tikvica odmjerna
Tikvica odmjerna
Tikvica odmjerna
Tronog eljezni
Trokut za arenje
Uloak za vodenu kupelj metalni
Lokot

Veliina
500 mL
100 mL
600 mL
400 mL
250 ml
50 mL
16160
1260
10 mL
17 cm
15 cm
8 cm
4.5 cm
4050
1515 cm
20 mL
1 mL
20 mL
4040
18,5 cm

1000 mL
300 mL
25 mL
100 mL
250 mL
1000 mL

za au od 250 ml

kom.
1
2
1
2
2
2
1
12
12
6
1
1
4
1
2
1
3
2
1
1
1
3
1
2
4
2
4
1
1
4
1
3
1
1
2
2
1
1