Diplomatija prinude

Mentor:
Student: Ivan Mugoa 14/034

Podgorica, decembar 2016

Uvod

Diplomatija prinude obuvata upotrebu prijetnji i/ili ograniene sile sa ciljem

uvjeravanja nekog subjekta da obustavi ili poniti ve preduzete akcije. Upotreba prijetnji
/ograniene sile moe, ali ne mora, biti popraena davanjem podsticaja kako bi se poveala
pobuda protivnika da udovolji zahtjevima strane koja

sprovodi diplomatiju prinude.

Diplomatija prinude je postala sastavni dio zapadnog naina upravljanja sukobima nakon
kraja Hladnog rata, ali su zapadne drave bile loe u prevoenju njihove preteno vojne
nadmoi u uspjenu diplomatiju prinude.
Glavni strateki izazov pred dravama Zapada i meunarodnom zajednicom u cjelini
tokom Hladnog rata bilo je izbjegavanje rata izmeu velikih sila. Rizik da bi lokalni oruani
sukob mogao eskalirati u nuklearni rat izmeu dva bloka pod vostvom supersila, prirodno je
stavio naglasak na politike i instrumente koji su nastojali sprijeiti ovaj, najgori mogui
scenario. Zbog toga je najvanija misija zapadnih vojnih snaga tokom ovog razdoblja bila
odvraanje Sovjetskog Saveza od napada na njihove matine teritorije. Ova misija je nestala
nakon sloma SSSR-a, a zamijenile su je izazovnije misije upravljanja nemirima, prositeklim
iz graanskih ili etnikih ratova unutar slabih ili propalih drava ,masovnih krenja ljudskih
prava poinjenih unutar granica suverenih drava, te napora malog broja drava i ne dravnih
aktera za sticanjem ili razvijanjem oruja za masovno unitenje. Umjesto spreavanja
djelovanja neprijatelja Zapada, primarni poshladnoratovski izazovi bio je uvjeriti, prinuditi i u
sluaju potrebe, prisliti ih da promjene svoje ponaanje.
Ovaj pomak je duboko uticao na strateko planiranje i nain prijetnje, upotrebe i
legitimnosti sile. Dok su se prijetnje i upotreba sile od strane Zapada u prvo vrijeme
opravdavane uticajem na nacionalnu sigurnost i potrebu izbjegavanja rata, te suprotstavljanju
irenju komunizma, potreba zatite ljudskih prava, promovisanje demokratije i spreavanje
irenja oruja za masovno unitenje postali su dominantni pravci tokom 1990-tih. Najvanija
briga nije bila izbjegavanje izbijanja i eskalacije rata izmeu velikih sila. Umjesto toga,
kreatori politike Zapada postali su uvjereni da se meunarodni mir i stabilnost lake mogu
postii irenjem ljudskih prava, demokratije i trine ekonomije.
Povoljno geopolitiko okruenje, koje karakterie preteno vojna superiornost Zapada
i nizak rizik od neprijateljskih intervencija velikih sila, generisalo je pritiske na kreatore
politike Zapada, kao i na podsticaje da koriste silu i prijetnju kako bi promovisali svoju novu
politiku agendu i upravljali oruanim sukobima proisteklima iz slabih i neuspjelih drava u
meunarodnom sistemu. Zato ne iznenauje to su diplomatiju prinude i silu poele koristiti
2

ee nego to je to bio sluaj tokom Hladnog rata. Diplomatija prinude je bila primjenjena
protiv Iraka u periodu koji je prethodio Zalivskom ratu (1991. godine) i u kasnijim razliitim
krizama koje su proistekle iz nespremnosti Iraka da sarauje sa Inspektorima Ujedinjenih
Nacija koji su pokuavali utvrditi je li Irak okonao svoje programe izgradnje oruja za
masovno unitenje; Zapadne sile upotrijebile su je i na Balkanu pri pokuajima upravljanja
oruanim sukobima u Bosni i na Kosovu; SAD su je upotrijebile protiv vojne vlade na Haitiju
kako bi ponitile zbacivanje s vlasti prvog demokratski izabranog predsjednika.
Napadi na WTO i Pentagon 11. septembra 2001 ojaali su ovaj trend poveavajui
ameriku sklonost prema prijetnji silom i upotrebi sile pri suprotstavljanju prijetnjama koje
proistiu iz teroristikih napada koji dovode do velikog broja rtava, proliferacije oruja za
masovno unitenje i neuspjelih drava. Od 11. septembra diplomatija prinude je primjenjena
u pokuajima da se Irak, Iran , Libija, Sjeverna Koreja prisile na obustavljanje vlastitih
programa nuklearnog naoruanja, kao i u pokuajima da se Talibani u Avganistanu prisile da
prestanu pomagati al'Kaidu. Konano, bila je primjenjena i u takozvanom ratu protiv
terorizma, kako bi se drave, teroristike organizacije i nedravni akteri odvratili od saradnje
sa al'Kaidom.
Poveano pribjegavanje diplomatiji prinude ne moe se objasniti faktorom uspjeha.
Diplomatija prinude nije uspjela prinuditi Irak da potpuno udovolji zahtjevima UN i SAD-a
izmeu 1990.i 2003. godine;nije uspjela prinuditi Talibane da prestanu pomagati al'Kaidu;
uspjeh je uz visoku cijenu postignut u Bosni i na Kosovu. Do sad je potencijal ove strategije
za mirno rjeavanje sukoba realizovan samo tri puta: 1994. Kada su haianski generali bili
prinueni da siu s vlasti; 2001.godine kada je Pakistan bio prinuen da prestane pomagati
Talibane; te 2003.godine kada je Libija bila prinuena da obustavi podrku terorizmu i svoj
nuklearni pogon. Uprkos tome, ova strategija e vjerovatno ostati sredite zapadnog naina
upravljanja sukobima zbog kontinuirane potrebe za obustavljanjem i uklanjanjem
neprijateljskih i destabilizirajuih djelovanja.

ta je diplomatija prinude?

Diplomatija prinude tei rjeenju kriza

i oruanih sukoba bez pribjegavanja

sveobuhvatnom ratu. Poiva na prijetnjama silom ili ogranienoj upotrebi sile kako bi se
uticalo na protivnika da zaustavi ili poniti posljedice ve preduzetih akcija. Upotreba prijetnji
i ograniene sile (batina) mogu biti povezani s upotrebom podsticaja (argarepa) kako bi se
poveala protivnikova pobuda da se pokori zahtjevima onoga ko sporovodi diplomatiju
prinude, ali batina mora ulijevati strah u protivnikov um da bi se strategija mogla smatrati
diplomatijom prinude. Ukoliko pokoravanje nije uzrokovano, bar djelimino, strahom od
prijetnji onoga ko sporovdi diplomatiju prinude, tada do prinude nije dolo. Strategija koja
obustavlja agresiju ili program oruja za masovno unitenje potkupljivanjem protivnika
predstavlja umirenje, a ne diplomatiju prinude.1
Prisila je drugi termin za diplomatiju prinude, ali obuhvata iri skup fenomena. Dok
diplomatija prinude obuhvata samo reaktivne prijetnje kao odgovor na akcije neprijatelja,
prisila obuhvata i prijetnje koje imaju za da izazovu akciju neprijatelja. Prijetnja kako bi se
drava prinudila da se odrekne dijela svoje teritorije bi se smatrala prisilom, a ne
diplomatijom prinude, budui da ona pokriva samo situacije u kojima je neprijatelj napravio
prvi korak.
Reaktivna priroda takoe je jedan od elemenata koji razlikuje diplomatiju prinude od
njene sestrinske strategije odvraanja, koja obuhvata upotrebu prijetnji kako bi se uticalo na
protivnika da ne preduzme neeljene akcije. Odvraanje se koristi prije nego to je protivnik
djelovao, dok se diplomatija prinude primjenjuje onda kada je protivnik preduzeo prvi korak.
Zastraivanje je bilo kamen temeljac strategije koju je Zapad koristio protiv Sovjetskog
Saveza tokom Hladnog rata. Zapadne drave prijetile su da bi na eventualni sovjetski napad
odgovorile upotrebom nuklearnog oruja u nadi da e to sovjetske voe uvjeriti da bi napad
na zapadne drave bio preskup. Ukoliko prijetnja odvraanja ne uspije sprijeiti napad, tada
onaj ko sprovodi diplomatiju prinude mora razmotriti hoe li odgovoriti prijetnjom upotrebe
sile kako bi uticao na protivnika da zaustavi napad i da se povue; upotrebom ograniene sile
kako bi uticao na protivnika da to uini; ili upotrebom brutalne sile ili sile punih razmjera
kako bi ga natjerao na prestanak akcije i povlaenje.
Dok se upotreba prijetnje i ograniene sile smatraju diplomatijom prinude, upotreba brutalne
sile kako bi se porazio napada, to nije. Diplomatija prinude primjenjuje se kako bi se izbjegla
ili ograniila upotreba sile. To je strategija uticaja koja je namijenjena dobivanju pristanka
1 Peter Vigo Jakobsen Diplomacija prinude, Savremene siguronosne studije, Zagreb 2009.
4

protivnika bez prethodnog poraza. Ona ostavlja element izbora s ciljem; protivnik mora
odluiti hoe li popustiti ili se nastaviti boriti. Cilj brutalne ili sile punih razmjera, s druge
strane, jeste poraavanje protivnika. On ne tei uticaju, nego kontroli nametanjem
pokoravanja protivniku, oduzimajui mu pravo rijei u spornom pitanju. Rat u Avganistanu
2001-2002. primjer je ove razlike. Sjedinjene Drave prvobitno su prijetile da e napasti
talibanski reim ukoliko Osama bin Laden i druge kljune voe AlQaide ne budu izrueni, a
njihovi kampovi za obuku zatvoreni. Neudovoljavanje je potom dovelo do amerikih
vazdunih napada na kljune vojne objekte, koji su bili praeni prijetnjom eskalacije. U prvoj
fazi rata, SAD uzdravale su se od napada na talibanske poloaje i od pruanja direktne vojne
podrke Sjevernom savezu, avganistanskim grupama koje su se borile protiv Talibana. Takoe
su, prilino neuvjerljivo, nudile da talibanski reim ostane na vlasti pod uslovom da udovolji
amerikim zahtjevima. Kada su se Sjedinjene Drave uvjerile da poputanje nije na pomolu,
one su ubrzano eskalirale upotrebu sile kako bi porazile Talibane. U toj fazi amerika
strategija prela je iz uticaja u kontrolu.
Razlika izmeu ograniene sile i brutalne ili sile punih razmjera je krucijalna budui da
pribjegavanje brutalnoj sili znai da diplomatija prinude nije bila uspjena. Vano je razumjeti
da ovo razlikovanje nije utemeljeno na koliini upotrijebljene sile. To nije pitanje broja bombi
baenih na protivnika. Razlikovanje poiva na svrsi koja se upotrebom sile nastoji postii i
elementu izbora kojeg protivnik ima. Diplomatija prinude ogranienu silu koristi kao sredstvo
cjenkanja. Koristi se kako bi se poveali trokovi neudovoljavanja i priprijetilo veom
upotrebom iste ukoliko udovoljavanje nije na pomolu. Uvijek ostavlja mjesta protivniku da
odlui hoe li se pokoriti ili nee. Brutalna sila ne ostavlja takav izbor; njena svrha je poraz
protivnika. Pribjegavanje brutalnoj sili znai da je diplomatija naputena i da je onaj ko
sprovodi diplomatiju prinude izgubio vjeru u pregovore i odluio svoju volju nametnuti silom.
U praksi moe biti vrlo teko uiniti ovo razlikovanje, ali korisno praktino pravilo jeste da e
upotreba vazdune i pomorske sile obino biti ograniena, budui da protivniku ostavlja
odluku da se pokori ili da bude izloen daljnjim napadima. Vazdune kampanje u Zaljivskom
ratu 1991. i ratu na Kosovu 1999. godine su primjeri upotrebe ograniene sile kao dijela
strategije diplomatije prinude. Kopneni rat koji je uslijedio nakon vazdunih napada u
Zalivskom ratu oznaio je pomak s diplomatije prinude na upotrebu brutalne sile. Kada je
zapoela kopnena kampanja, sila se vie nije koristila za uvjeravanje Iraka da povue svoje

snage iz Kuvajta, nego da se fiziki izbaci. Posljedica je bila da je otpoinjanje kopnenog

ratovanja znailo da diplomatija prinude nije uspjela.
Potrebno je prmjetiti i da definicija ograniene sile doputa masovnu upotrebu sile. Strateki
vazduni napadi protiv Njemake i Japana tokom Drugog svjetskog rata, jesu ograniena
primjenu sile u skladu s ovom definicijom, iako su broj baenih bombi i nanijeta teta bili
ogromni. Iz toga razloga ograniena sila se po pravilu definie kao demonstrativna ili
simbolika upotreba, odnosno kao tek dovoljna sila primjerene vrste kako bi se pokazala
odlunost i dao kredibilitet prijetnji da e se upotrijebiti vea sila ukoliko to bude potrebno
(George, 1993: 10; takoer Art, 2003: 9). Ova definicija je nejasna i teko upotrebljiva u
praksi, te zbog toga ovo poglavlje ogranieno definie u smislu naina na koji je sila
upotrijebljena, a ne u smislu koliine. Praktina implikacija je da je domaaj uspjeha
diplomatije prinude proiren. NATO-ova vazduna kampanja u kosovskom sukobu se smatra
uspjehom diplomatije prinude, dok e konvencionalnija definicija koju upotrebljavaju Art,
George i drugi rezultirati oznaavanjem ovog sluaja kao neuspjeha.
Razlikovanje izmeu diplomatije prinude i upotrebe sile punih razmjera ipak se ne moe
izvesti iskljuivo na temelju naina na koji je sila upotrijebljena. Kada se diplomatija prinude
koristi kao dio eskalacionog niza koji kulminira upotrebom brutalne sile, kao to je to bio
sluaj u Zalivskom ratu, Avganistanskom ratu 2001-2002. te Irakom ratu 2003., potrebno je
odrediti je li onaj ko sprovodi diplomatiju prinude tragao za mirnim rjeenjem ili je prijetnje i
ogranienu silu koristio kako bi dao legitimitet pribjegavanju brutalnoj sili koja je slijedila.
Jedan nain da se to uini jest da se razmotri je onaj ko sprovodi diplomatiju prinude
namjerno postavljao zahtjeve za koje je znao da ih protivnik nee moi ispuniti i da se vidi je
li protivniku uskraeno dovoljno vrijeme da se pokori. Ukoliko se to pokae tanim, mora se
zakljuiti da je onaj ko sprovodi diplomatiju prinude dao prednost ratu u odnosu na
protivnikovo udovoljavanje. Uoi Irakoga rata 2003. godine raspravljalo se o tome je li
Buova administracija preferirala promjenu reima u odnosu na ispunjenje zahtjeva, kako bi
se rjeila Sadama Huseina zauvijek. Ako je to bio sluaj, amerika upotreba prijetnji prije
poetka rata ne bi mogla biti kvalifikovana kao diplomatija prinude.
Teorije i preduslovi uspjeha
Iako je primjena diplomatije prinude, oduvijek bila integralni dio upravljanja krizama i
sukobima, teoretiziranje o njoj nije bilo popularna razonoda. Postoje samo dva glavna
6

teorijska rada: knjiga Naoruanje i uticaj (orig. Arms and Influence) Tomasa C. elinga iz
1966. godine, koja je skovala izraz zastraivanje, te Ogranienja diplomatije prinude (orig.
Limits to Coercive Diplomacy) Aleksandra L. Dorda i drugih iz 1971. godine, koja je utrla
put studijama diplomatije prinude. Ova klasina djela i danas oblikuju izuavanje diplomatije
prinude. eling je prepoznao pet uslova koje je smatrao potrebnima za uspjeh prinude.
Suprotno tome, George i njegovi suradnici upotrijebili su induktivnu istraivaku strategiju s
ciljem razvijanja teorije relevantne za politiku. Kao polaznu toku upotrijebili su niz pitanja
postavljenih kreatorima politike koji su zagovarali upotrebu diplomacije prinude, a oslanjali
su se na analizu studije sluaja kako bi identificirali ukupno etrnaest faktora koji utjeu na
rezultat pokuaja diplomacije prinude. George i njegovi suradnici razlikuju kontekstualne
varijable i uvjete koji pogoduju uspjehu, a zamisao je da bi ih kreatori politike trebali koristiti
u razliitim fazama procesa donoenja odluka. U poetku bi se trebale upotrebljavati
kontekstualne varijable kako bi se odluilo je li diplomacija prinude odriva strategija u
odreenoj krizi. Varijable uspjeha u procesu donoenja odluka ulaze samo u drugoj fazi
ukoliko analiza kontekstualnih varijabli ukae da bi strategija diplomacije prinude mogla biti
djelotvorna. Stoga bi varijable uspjeha kreatorima politike trebale pomoi u zadai
osmiljavanja djelotvorne strategije.
Glavna snaga Schellingove teorije proizlazi iz njezine dosljedne i tedljive prirode. Meutim,
tedljivost joj je ujedno i najvea slabost jer njezina velika apstraktnost oteava upotrebu
teorije u praksi. Schelling ne nudi pomo kreatorima politike koji ele znati kako formulirati
snanu prijetnju, uiniti ju vjerodostojnom u oima protivnika ili uvjeriti protivnika da
udovoljavanje nee voditi prema posatvljanju dodatnih zahtjevima. Schelling je i sam odustao
kada ga je Johnsonova administracija pozvala da upotrijebi svoju teoriju za oblikovanje
zrane kampanje protiv Sjevernog Vijetnama 1964. godine. Administracija je potom pokuala
sama, ali rezultat Operacija Rolling Thunder nije uspjela prinuditi Sjeverni Vijetnam da
udovolji amerikim zahtjevima (Kaplan, 1983: 330-6).
Problem s popisom Georgea i Simonsa upravo je suprotan, budui da veliki broj faktora
oteava njegovu primjenu te objanjavanje ishoda diplomacije prinude. Teko je znati koji od
mnogih faktora stvarno uzrokuju uspjeh ili neuspjeh u odreenom sluaju. Prema Georgeu i
Simonsu, uspjeh nije izgledan ukoliko svih devet njihovih uvjeta nije prisutno, ali prisutnost
njihovih etiriju 'posebno znaajnih' uvjeta trebalo bi biti dovoljno.

Moglo bi se oekivati da e se protivnik pokoriti ukoliko strahuje od neprihvatljive eskalacije,

ravnoteu interesa smatra nepovoljnom, osjea hitnu potrebu da se pokori te smatra da su
uvjeti nagodbe jasni. Jo je problematiniji neuspjeh operacionalizacije nekoliko faktora na
nain koji omoguuje mjerenje radi odgovora jesu li oni primjenjivi u odreenoj krizi ili ne.
Tri od etiri uvjeta oznaena kao 'posebno znaajna', asimetrija motivacije, protivnikov strah
od neprihvatljive eskalacije i hitnost udovoljavanja, mogu se mjeriti tek poslije djela.
Navedeno znaajno umanjuje analitiku vrijednost njihovoga popisa.
Jakobsenova idealna politika pokuaj je da se prevladaju slabosti Schellingova i Georgeova
rada. Idealna politika razvijena je zbog dva cilja. Prvi je bio da se broj uvjeta za uspjeh smanji
na prikladan broj. Zbog toga je njezin doseg ui i razvijena je za primjenu samo u pokuajima
suprotstavljanja agresiji, meutim, njezina logika trebala bi biti oslonac i u pokuajima
suprotstavljanja terorizmu ili nabavi oruja za masovno unitenje. Drugi cilj je bio da se
operacionaliziraju uvjeti uspjeha kako bi se moglo odrediti jesu li primjenjivi u specifinim
krizama ili nisu. Kako bi se minimalizirao rizik izostavljanja vanih faktora, idealna politika
obuhvaa Schellingove uvjete potrebne za uspjeh i uvjete koje George i Simons oznaavaju
kao posebno znaajne.
Prvi uvjet uspjeha u idealnoj politici oblikovan je kako bi prijetnju uinio tako snanom da e
neudovoljavanje biti preskupo za aktere koji su pribjegli upotrebi sile. Protivnici koji su
pribjegli upotrebi sile izrazili su spremnost da prihvate visoku cijenu kako bi ostvarili svoje
ciljeve, to dovodi do toga da je razumno oekivati da e biti potrebna prijetnja silom koja e
neudovoljavanje uiniti preskupim u veini sluajeva. Slabi rezultati primjera veze izmeu
ekonomskih sankcija i zaustavljanja ili ponitavanja vojne agresije potvruju ovu
pretpostavku (Jakobsen, 1998: 27). Drugi razlog zbog kojega su sankcije neprikladne za
zaustavljanje vojne agresije jest taj da je potrebno dugo vremena da one ponu djelovati,
budui da vojna agresija u veini sluajeva zahtijeva hitru akciju.
Meutim, nije dovoljno samo objaviti prijetnju silom. Karakter vojne akcije kojom se prijeti
je vrlo vaan. Kako bi se neudovoljavanje uinilo preskupim, provoditelj diplomacije prinude
mora prijetiti da e poraziti protivnika ili mu uskratiti njegove ciljeve brzo i uz malu cijenu u
smislu prolijevanja krvi i novca. Prijetnja mora biti oblikovana na ovaj nain kako bi se
postigla dva cilja. Prvi je stvaranje straha od neprihvatljive eskalacije u razmiljanju
protivnika, to George i Simons naglaavaju kao posebno vano za uspjeh. Prijetnja
uskraivanjem onoga to protivnik tako jako eli najizravniji je nain da se ovo uini. Drugi je
8

da se prijetnja protivniku uini vjerodostojnom: prijetnje brzih, poraza uz male trokove u

ovome su presudne. U svjetlu tekoa koje zapadne demokracije imaju u odnosu na
odravanje domae potpore i pretrpljene rtve u sukobima koji ne prijete njihovim vitalnim
interesima, protivnici e zapadne prijetnje koje ukljuuju obavezu borbe u dugotrajnom ratu u
takvim sukobima smatrati praznom prijetnjom. Prijetnja da e se boriti u produljenom ratu
protivniku e biti vjerodostojna samo ako su vitalni interesi provoditelja diplomacije prinude
izravno ugroeni. U praksi to znai da provoditelj diplomacije prinude ne samo da treba
uivati znaajnu vojnu nadmo, nego mora biti sposoban protivniku uskratiti mogunost
odmazde i nametnuti mu visoku cijenu sukoba. Prema rijeima Bymana i dr. (1999),
provoditelj diplomacije prinude mora posjedovati eskalacijsku dominaciju. Nedostatak
eskalacijske dominacije i percepcija da vitalni interesi nisu ugroeni objanjavaju neuspjeh
zapadnih sila da bosanske Srbe izmeu 1992. i 1995. godine prinude na poputanje. Bosanski
Srbi su se raznim odgovorima stalno suprotstavljali prinudi Zapada s ciljem potkopavanja
njihove odlunosti. Tipina su bila prazna obeanja kako bi se udovoljilo zahtjevima Zapada,
prijetnje usmjerene prema odvraanju zapadnih sila od izvravanja njihovih prijetnji i inovi
eskalacije kao to je to uzimanje talaca. Bosanski su Srbi s velikim uspjehom neutralizirali
NATO-ove zrane napade uzimanjem za taoce osoblja Ujedinjenih naroda izmeu travnja
1994. i srpnja 1995. godine, kada su zapadne sile poduzele djelotvorne mjere kako bi smanjile
ranjivost svojih trupa u Jugoslaviji na odmazdu (Jakobsen, 1998: 107).
Meutim, za maksimalizaciju vjerodostojnosti nije dovoljna prijetnja brzog poraza poduprtog
potrebnom sposobnou. Prijetnju mora pratiti i krajnji rok za udovoljavanje postavljenim
zahtjevima. Literatura o neuspjesima zavaravanja i odvraanja pokazuje da su donosioci
odluka, kada se nau u situaciji u kojoj ne mogu pobijediti, akcije i signale svojih protivnika
skloni interpretirati na nain koji je sukladan njihovim vlastitim oekivanjima i eljama
(Jervis, 1976). Stoga se od aktera od kojeg se zahtijeva da obustavi ili poniti in agresije ili
da obustavi svoj program razvoja oruja za masovno unitenje moe oekivati da bude sklon
zabludama. Iz toga slijedi da e neuspjeh u odreivanju krajnjeg roka za udovoljavanje
vjerojatno biti protumaen kao nedostatak volje provoditelja diplomacije prinude da prijetnju
provede. Protivnik prijetnju uporabom sile jednostavno nee percipirati vjerodostojnom
ukoliko ona nije popraena krajnjim rokom za udovoljavanje. Stoga krajnji rok za
udovoljavanje zahtjevima ini drugi uvjet u idealnoj politici. Osim smanjivanja rizika od
krivih percepcija i loih prosudbi, krajnji rok takoer slui suavanju prostora za taktike
kupovanja vremena i protu-prinudu.
9

Kako bi se poveali izgledi za uspjeh u idealnu politiku mora biti ukljueno jamstvo da nee
doi do novih zahtjeva. Kao to je Schelling istaknuo, protivnikova pobuda da se pokori bit e
znatno umanjena ukoliko strahuje da e udovoljavanje rezultirati samo novim zahtjevima.
George i Simons istiu isto kada naglaavaju jasne uvjete nagodbe kao "posebno znaajne"
uvjete uspjeha. Finsko odbijanje da Sovjetskom Savezu preda nekoliko malih otoka 1939.
primjer je vanosti pruanja jamstava. Strah da e udovoljavanje rezultirati novim zahtjevima
igrao je vanu ulogu u njihovom odbijanju, to je dovelo do Zimskog rata (Jakobsen, 1961:
139).
etvrti i posljednji sastavni dio idealne politike je upotreba poticaja. Poticaji bi se trebali
koristiti kao neutralizatori ili sredstva odravanja dostojanstva i ugleda, kojima bi se
protivniku koji se boji prijetnje provoditelja diplomacije prinude pomoglo da se pokori uz
minimum ponienja. Poveanjem protivnikove pobude da se pokori, poticaji pomau da se
izbjegnu situacije nultog zbroja (Schellingov etvrti uvjet), te takoer daju vie kredibiliteta
jamstvima o nepostavljanju daljnjih zahtjeva. Sluajevi koji se prikazuju u nastavku jasno
pokazuju da upotreba poticaja poveava izglede uspjeha. Poticaji su ukljueni u veini
uspjeha, a odsutni u veini neuspjeha. Nalazi nisu tako jaki da ukazuju na to da su poticaji
potrebni za uspjeh, ali su dovoljno jaki da ukazuju da su poticaji vani posrednici koji mogu
napraviti razliku izmeu uspjeha i neuspjeha.
Idealna politika na najmanje tri naina poboljava Schellingov i Georgeov popis uvjeta za
uspjeh. Prvo, ona moe objasniti ishod pokuaja uporabe diplomacije prinude za
zaustavljanje/ponitavanje vojne agresije jednako precizno s manje uvjeta. Drugo, svi uvjeti u
okviru idealne politike operacionalizirani su na nain da olakavaju odreivanje jesu li
prisutni u odreenom sluaju ili nisu. Tree, ona je analitiko sredstvo koje zahtijeva malo
znanja o protivniku. Ona poiva na tvrdnji da se ishodi poduzimanja diplomacije prinude
protiv agresora mogu objasniti i predvidjeti usredotoenjem na politiku koju vodi provoditelj
diplomacije prinude i mistificiranje protivnika. Ukoliko provoditelj diplomacije prinude nije
sposoban i spreman udovoljiti zahtjevima idealne politike, moe se oekivati da e
diplomacija prinude biti neuspjena. Iako se samo po sebi razumije da provoditelj diplomacije
prinude mora dobro razumjeti protivnika i imati utuive obavjetajne podatke za zasnivanje
najuinkovitije mjeavine prijetnji i poticaja u stvarnoj krizi, idealna politika ostaje korisna jer
naglaava koji je minimum kojeg provoditelj diplomacije prinude mora uiniti da bi uspio.

10

Ali bez obzira na dosada reeno, implementacija idealne politike ne jami uspjeh. Dok je
neimplementacija idealne politike recept za neuspjeh, njezina implementacija samo pojaava
vjerojatnost uspjeha. Nastojanja diplomacije prinude koja udovoljavaju zahtjevima idealne
politike mogu propasti zbog faktora koji su izvan kontrole provoditelja diplomacije prinude,
kao to su krive percepcije ili loe prosudbe protivnika, ili zato to protivnik preferira borbu i
gubitak kako bi sauvao svoju ast umjesto udovoljavanja zahtjeva.
Idealna politika ne moe, a nije joj ni namjera, rei nita o kontekstualnim faktorima koji
utjeu na upotrebu diplomacije prinude. Primjerice, ona ne moe objasniti zato je vlada
odluila (ne)implementirati idealnu politiku. Cjelovita teorija takoer bi trebala odrediti uvjete
pod kojima e zapadne vlade biti spremne provesti zahtjeve potrebne za uspjeh. O tim
uvjetima se dalje raspravlja u zakljuku.
Izazov definiranja uspjeha
Definiranje uspjeha diplomacije prinude u teoriji je lako. Diplomacija prinude uspijeva kada
priopavanje prijetnje ili upotreba ograniene sile ima za posljedicu protivnikovo pokoravanje
zahtjevima provoditelja diplomacije prinude. Slino tome, neuspjeh se javlja kada prijetnja
silom ili ograniena upotreba sila ne rezultiraju udovoljavanjem zahtjevima provoditelja
diplomacije prinude. Nekoliko faktora oteava mjerenje uspjeha u praksi. Prvo, veina studija
o diplomaciji prinude uspjeh definiraju u terminima uspjeha ili neuspjeha. Problem u ovome
pristupu je taj to je uspjeh u veini sluajeva pitanje stupnja. Provoditelji diplomacije prinude
se mogu zadovoljiti s djelominim udovoljavanjem postavljenih zahtjeva ili smanjiti svoje
zahtjeve u procesu pregovora, kojeg diplomacija prinude po definiciji podrazumijeva.
Primjerice, Srbija je udovoljila NATO-ovim zahtjevima vezanima za Kosovo 1999. godine tek
kada je NATO smanjio svoje zahtjeve. To je dovelo do nekih tvrdnji da NATO nije prinudio
Srbiju te da je popustljivost Srbije posljedica NATO-ovih ustupaka i gubitka ruske potpore.
Ovaj primjer ilustrira i drugi povezani problem: esto e biti vrlo teko izolirati uinak koji je
prijetnja silom ili upotreba ograniene sile imala u odreenom sluaju. Kako je prethodno
raspravljeno, udovoljavanje djelomino mora biti uzrokovano strahom od mogue prisile. To
je nedvojbeno bilo i u sluaju Kosova, budui da do popustljivosti Srbije (i gubitka ruske
potpore) ne bi dolo da nije bilo NATO-ove zrane kampanje. Meutim, batina ne mora biti
dovoljna za uspjeh, budui da bi bilo pogreno na sluaj u kojemu su se i poticaji i batina
pokazali potrebnima za poputanje gledati kao na neuspjeh diplomacije prinude. Prema tome,
11

pitanje koje treba postaviti nije da li je batina koja je upotrijebljena kao dio strategije
diplomacije prinude bila dovoljna za uspjeh, nego da li je ona bila potrebni faktor koji je
doprinio postizanju uspjeha.
Tree, uspjeh bi se trebao promatrati kao funkcija koliine sile potrebne za udovoljavanje. U
idealnom pogledu, sila uope ne bi trebala biti potrebna za rjeavanje sporova. Meutim,
ukoliko se prijee prag izmeu uvjeravanja i prinude, stupanj uspjenosti je obrnuto
proporcionalan koliini sile (i poticaja) potrebne za udovoljavanje. Kada se prijee prag
izmeu ograniene i brutalne sile, diplomacija prinude nije uspjela. Ukratko, izazov je postii
pokoravanje bez potrebe za upotrebom sile. Kako je kineski vojni mislilac Sun Tzu primijetio,
pobjeda bez borbe "je istinski vrhunac izvrsnosti".
Konano, vano je razlikovati taktiki/privremeni i strateki/trajni uspjeh. Zapadna upotreba
prinude openito je podrazumijevala produljene sukobe koji su ukljuivali niz neuvjerljivih
postupaka diplomacije prinude koji su rezultirali taktikim/privremenim uspjehom, nakon
kojeg su uslijedili novi primjeri neudovoljavanja. Primjer navedenoga je upotreba prinude u
Bosni od 1992. do 1995. godine. Ona je ukljuivala sedam znaajnijih pokuaja primjene
diplomacije prinude od kojih je svaki ukljuivao (1) inove agresije koje su poinili bosanski
Srbi, (2) odgovor zapadnih sila u obliku zahtjeva popraenih prijetnjom sile i (3) odgovore
bosanskih Srba na ovu prijetnju. Od navedenih sluajeva tri se mogu smatrati
taktikim/privremenim uspjehom budui da su prijetnje Zapada prisilile Srbe na povlaenje i
udovoljavanje njihovim zahtjevima. Sa stratekog gledita, oni se ipak ne mogu smatrati
uspjenima, budui da udovoljavanje nije dugo trajalo.
Ova razmatranja dovela su do operacionalizacije uspjeha slikovito prikazanih u Tablici 13.1.
Uspjeh diplomacije prinude proistekao iz upotrebe prijetnji i sankcija (poticaji mogu, ali ne
moraju biti upotrijebljeni) klasificiran je kao jeftini uspjeh, dok se uspjesi proistekli iz
upotrebe ograniene sile smatraju skupima. Eskalacija prema brutalnoj sili znai da
diplomacija prinude nije uspjela.
zapadna Upotreba diplomacije prinude od 1990. do 2005.
Zapadna upotreba diplomacije prinude koja ukljuuje prijetnje upotrebom sile i upotrebu
ograniene sile teila je okonanju ili ponitavanju inova agresije, terorizma ili pokuaja
nabave oruja za masovno unitenje u posthladnoratovskom razdoblju. Kako bi se neki sluaj
12

okvalificirao kao diplomacija prinude, izravne prijetnje, sankcije ili ograniena sila moraju
biti upotrijebljene od strane zapadnog provoditelja diplomacije prinude. Stoga su sluajevi
koji ukljuuju neizravne prijetnje i demonstraciju sile kao, primjerice, kriza izmeu
Sjedinjenih Drava i Kine oko Tajvana, iskljueni iz pregleda koji slijedi u nastavku.
Sluajevi su identificirani u studijama navedenima u vodiu za napredno uenje na kraju
poglavlja, a kodiranje je utemeljeno na informacijama iz ovih studija.
Literatura ukazuje da se diplomacija prinude koristi za zaustavljanje ili ponitavanje inova
agresije. Ukupno dvadeset i jedan postupak primjene diplomacije prinude dogodio se izmeu
drava Zapada i raznih agresora u osam razliitih sukoba. Dvanaest postupaka zavrilo je
neuspjehom, pet je rezultiralo privremenim uspjehom nakon kojega su uslijedili novi inovi
neudovoljavanja, tri su rezultirala skupim uspjehom u kojem je udovoljavanje postignuto
ogranienom primjenom sile, a samo jedan je rezultirao jeftinim uspjehom kada je prinuda
postignuta bez upotrebe sile. Idealna politika koja identificira minimum zahtjeva za uspjeh
doslovno je implementirana samo u est sluajeva, od kojih su svi rezultirali privremenim ili
trajnim uspjehom.
Tijekom ovoga razdoblja, zapadne vlade nastojale su zaustaviti etiri programa razvoja oruja
za masovno unitenje. Devet postupaka diplomacije prinude rezultiralo je sa etiri privremena
uspjeha, nakon kojih su uslijedila kasnija neudovoljavanja, dva neuspjeha, jednim jeftinim
uspjehom, a dva postupka trajala su u vrijeme pisanja ove knjige. Niti u jednom sluaju nije
bila primijenjena idealna politika, budui da se pokazalo nemoguim upotrijebiti silu kako bi
se neprijatelju brzo uskratili njegovi ciljevi i to uz malu cijenu. Prijetnje uporabom sile nisu
bile izravno primijenjene tijekom pregovora, to je dovelo do toga da je Libija odluila
obustaviti svoj program razvoja oruja za masovno unitenje i potporu teroristikim
aktivnostima 2003. godine. Naprotiv, jamstvo da nee doi do promjene reima bilo je
odluujue za uspjeh.
Konano, zapadne drave koristile su diplomaciju prinude protiv drava koje su sponzorirale
terorizam i AlQaidu u osam prilika. Teko je rei je li imala ikakvog uinka na Irak i Sudan,
bila je neuspjena protiv AlQaide i Talibana u tri sluaja, a dva jeftina uspjeha postignuta su
protiv Libije i Pakistana. Idealna politika doslovno je bila primijenjena samo protiv Pakistana.
Zato je diplomacija prinude teka

13

Nekoliko faktora oteava upotrebu diplomacije prinude, a neki od njih svojstveni su karakteru
strategije i pokuajima da se upotrijebi protiv agresije, terorizma i nabavke oruja za masovno
unitenje. Potekoama doprinose i praktini izazovi povezani sa stvaranjem uinkovitih
strategija koji udovoljavaju zahtjevima uspjeha.
Inherentne potekoe
Diplomacija prinude je teka jer su uvjeti uspjeha proturjeni. Kako bi uspio, provoditelj
diplomacije prinude istodobno mora i zastraiti i umiriti protivnika. On mora stvoriti strah od
eskalacije koja se ne moe kontrolirati i osjeaj hitnosti u svijesti protivnika, te ga uvjeriti da
udovoljavanje nee voditi daljnjim zahtjevima u budunosti. Upotreba prijetnji upotrebom sile
ili ograniena upotreba sile, a da se pritom ne uvrsti protivnikova motivacija za otporom, nije
lagan zadatak. Jednako je teko davati poticaje i jamstva kako bi se navedeno sprijeilo a da
se ne ostavi dojam slabosti.
Oteavajue je i to to uspjeh u konanici poiva na perceptivnim, psiholokim i
emocionalnim faktorima. Budui da uspjeh zavisi od suradnje protivnika, uvijek postoji rizik
da kriva percepcija ili loa prosudba dovedu do propasti dobro provedene strategije koja
udovoljava svim uvjetima uspjeha. Protivnici koji se nau u, kako to oni vide, situaciji u kojoj
ne mogu pobijediti, bit e skloni krivoj procjeni situacije. Ne moe se iskljuiti da je to bio
glavni razlog zbog kojega se diplomacijom prinude nije uspjelo uvjeriti Saddama Husseina da
povue svoje snage iz Kuvajta prije poetka sukoba 1991.
Vjerojatnost da se to moglo dogoditi poveava se s injenicom da udovoljavanje zahtijeva
vidljivu promjenu u ponaanju, primjerice, povlaenjem vojnih snaga ili obustavu nuklearnog
programa. Posljedino, ne samo da je vjerojatno da e se udovoljavanje percipirati kao
ponienje, nego ono moe biti i opasno za protivnike voe, budui da njihova predaja moe
biti shvaena kao izdaja i tako pokrenuti pokuaje njihova svrgavanja, bilo demokratskim ili
vojnim sredstvima. Suprotstavljanje provoditelju diplomacije prinude vodstvo moe uiniti
popularnijim, budui da primjena prinude moe proizvesti tzv. efekt rally-around-the-flag,
odnosno efekt homogenizacije stanovnitva oko vlasti. Povijest pokazuje da su stanovnitvo i
grupe skloni ujediniti se oko svojih voa u vrijeme kriza i rata; ak i nepopularni voe mogu
imati koristi od ovog efekta.

14

Pored ovih komplikacija koje se veu uz koritenje diplomacije prinude openito, njezina
upotreba u suprotstavljanju agresiji, terorizmu i oruju za masovno unitenje predstavlja
poseban problem. Takvi sluajevi su posebice teki, budui da su subjekti koji sudjeluju u
takvom ponaanju potpuno svjesni da bi se mogla primijeniti sila kako bi ih se zaustavilo.
Veina subjekata koji se boje neprijateljskog vojnog odgovora biti e odvraeni od
pribjegavanja sili ili terorizmu ili uputanja u skupu, rizinu igru nabavke oruja za masovno
unitenje.
Subjekti i koji se uputaju u ovakvo ponaanje najvjerojatnije e percipirati da su njihovi
vitalni interesi ugroeni, a probleme o kojima je rije gledati u terminima nultog zbroja.
Posljedino, prostor za kompromis koji je nuan za uspjeh diplomacije prinude jednostavno
moda nee postojati. To e najvjerojatnije biti sluaj ukoliko provoditelj diplomacije prinude
zahtijeva promjenu reima ili vodstva, kao to je to bio sluaj na Haitiju, u Afganistanu te u
krizama koje su prethodile Irakom ratu 2003. godine. Voe koje strahuju za svoj opstanak na
vlasti ili za svoje ivote nemaju velike pobude za udovoljavanjem postavljenih zahtjeva, osim
ako su suoeni sa sigurnim porazom i ako su im ponueni odlini poticaji poput "zlatnih
izgnanstava" (eng. golden exile: progon slavnih vladara ili osoba na luksuzna mjesta i nain
ivota, op. prev.). Amerika sposobnost takve primjene diplomacije prinude utrla je put
uspjehu prinude na Haitiju 1994. godine, ali nije izgledno da e to biti mogue provesti vrlo
esto. Slino tome, prijetnje ili ograniena sila nee impresionirati teroriste koji su spremni
umrijeti za svoj cilj.
Konano, politiki okvir za nuenje poticaja takvim protivnicima moe biti vrlo ogranien.
Taj problem uvrstio je zakljuak britanske i amerike vlade tijekom Zaljevskog rata 19911992. godine da Saddam Husein nije zasluio nikakve poticaje, budui da on uope nije niti
smio napasti Kuvajt. Slina logika primjenjuje se na drave koje sponzoriraju terorizam,
teroriste i subjekte koji tee nabavci oruja za masovno unitenje. Nuenje poticaja kako bi se
uvjerilo Sjevernu Koreju i Iran da obustave svoje nuklearne programe stoga je bilo kritizirano
po istoj osnovi.
Praktini problemi
Pored inherentnih potekoa, praktiari koji pokuavaju sastaviti strategiju susreu se sa
skupom praktinih problema, od kojih je pet posebno teko prevladati. Da bi pronaao
uinkovitu mjeavinu prijetnji i poticaja, provoditelj diplomacije prinude mora dobro
15

razumjeti protivnikov mentalni sklop, motivaciju, interese, stil ponaanja i proces donoenja
odluka. Pored toga, potrebni su djelotvorni obavjetajni podaci, kako bi se moglo djelovati
protiv protivnikovih snaga, baza i postrojenja oruja za masovno unitenje. Slabo
razumijevanje protivnika i nedostatak informacija bili su glavna prepreka koja je ograniavala
uinkovitost prinude Zapada u posthladnoratovskom razdoblju. Na Zapadu iroko
rasprostranjena tendencija oznaavanja protivnika kao odmetnutih, neracionalnih, fanatinih,
fundamentalistikih, ludih i neciviliziranih, indikativna je za ovaj problem, te je poveana
nemogunou prodora u njihova drutva i organizacije kako bi se pribavili obavjetajni
podaci potrebni za prijetnju uinkovitom vojnom akcijom. Ovaj problem posebno je naglaen
u odnosu na teroristike grupe i iranski, iraki i sjevernokorejski nuklearni program.
Razliita narav protivnika nije jedino to Zapadu komplicira upotrebu prinude. Njihova
sklonost oslanjanja na neregularne ili asimetrine vojne strategije, kao to su gerilsko
ratovanje ili terorizam, takoer kompliciraju upotrebu diplomacije prinude, oteavajui
provoenje prijetnje i, ako je potrebno, suzbijanje protivnike vojne strategije brzo i uz male
trokove. Subjekti, bilo drave ili nedravni akteri, usvajajui takve strategije nude malo
vrijednih ciljeva koji se mogu unititi ili se moe prijetiti njihovim unitenjem, ime se
Zapadu uskrauje sposobnost oslanjanja na zranu silu za brzu pobjedu uz male trokove.
Posljedino, prijetnje i upotreba sile ili su od male koristi ili zahtijevaju visokorizine
operacije koje ukljuuju kopnene snage tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Uspjeh Srbije u
neutraliziranju uinkovitosti NATO-ove zrane sile prisilio je NATO da razmotri
visokorizinu invaziju kopnenim snagama, a uinkovitost gerilske strategije u neutraliziranju
zapadne vojne premoi ilustrira uspjeh pobunjenika u Iraku od 2003. do 2005. godine.
Prethodno rezimirani sluajevi ukazuju da mogunost da se Zapadu uskrati brza pobjeda uz
malo trokova ima jak odvraajui uinak na donosioce odluka Zapada u krizama i sukobima
koji izravno ne prijete njihovim vitalnim interesima.
S tim povezan problem je potekoa pri dokazivanju udovoljavanja postavljenim zahtjevima u
odnosu na terorizam i oruje za masovno unitenje. Dok je lako provjeriti povlai li se agresor
ili ne, vrlo je teko provjeriti da li je drava prestala pruati potporu teroristikim
aktivnostima, da li su teroristike grupe prestale provoditi teroristike aktivnosti ili da su
drave ili nedravni akteri obustavili prikrivene napore za nabavkom oruja za masovno
unitenje. To je bio problem u svim prethodno navedenim sluajevima vezanima uz oruje za
masovno unitenje ili terorizam.
16

etvrti praktini problem je potreba da se istodobno primjeni prinuda prema nekoliko

protivnika sa suprotnim interesima. To e esto biti sluaj kada se diplomacija prinude koristi
u svladavanju unutarnjih sukoba u kojima se meusobno sukobljava nekoliko strana. Zapadni
donosioci odluka suoili su se s ovim problemom u Bosni i na Kosovu, gdje su se snage koje
se bore protiv Srba u nekoliko prilika odupirale naporima Zapada u pronalaenju
diplomatskog rjeenja i nastojale uvjeriti zapadne drave da im umjesto toga pomognu
poraziti Srbe. Oslobodilaka vojska Kosova (OVK) bila je vrlo uspjena u ovom smislu,
budui da je njezina politika napadanja srpskih civila kako bi isprovocirala srpske snage da se
osvete kosovskim albanskim civilima, na kraju uvjerila NATO-ove voe u potrebu upotrebe
sile protiv Srba i razmjetanje velikih snaga odravanja mira na Kosovu. Tako je OVK
uspjeno navela NATO da protjera srpske snage s Kosova, to nikada ne bi mogla uiniti
sama.
Peti problem proizlazi iz djelovanja u okviru koalicijske prinude. Zapadna prinuda obino je
koalicijska i provodi se pod mandatom neke meunarodne organizacije, kao to su UN ili
NATO. Dok koalicijska diplomacija prinude ima brojne prednosti u smislu podjele tereta,
pojaane legitimnosti i poveane izolacije protivnika, te prednosti mogu biti umanjene
tekoom u postizanju konsenzusa oko potrebe prijetnje silom ili upotrebe sile. Budui da je
diplomacija prinude visokorizina i potencijalno skupa strategija, drave su sklone uivati
koristi bez davanja doprinosa i biti nespremne ugroziti svoje vojnike u sukobima koji ne
predstavljaju izravnu prijetnju njihovoj vlastitoj sigurnosti. Posljedino, koalicijski konsenzus
o potrebi primjene prijetnje i upotrebe sile obino zahtijeva prisutnost jedne ili vie velikih
sila koje su voljne preuzeti vodstvo i podnijeti veinu trokova u rtvama i novcu koji su dio
upotrebe sile (Jakobsen, 1998: 138-9).
ak i uz djelotvorno vodstvo velikih sila koalicijskoj diplomaciji prinude ipak moe
nedostajati potrebni kredibilitet u oima protivnika. Neslaganja unutar koalicije mogu uvjeriti
protivnika bilo da e se koalicija ili raspasti kada bitka zapone ili da nee uspjeti eskalirati
primjenu sile u dovoljnoj mjeri da neudovoljavanje uini preskupim. Vjerovanje da e biti
sposobni potkopati jedinstvo koalicije uputanjem u kontra-prinudu i propagandne kampanje,
vjerojatno daje bitan dio objanjenja zato se Saddam Hussein odbio povui iz Kuvajta bez
borbe 1991. godine i zato je bilo potrebno 78 dana bombardiranja kako bi se srbijanskog
predsjednika Miloevia uvjerilo da to isto uini na Kosovu 1999. godine.
Zakljuak
17

Diplomacija prinude privlana je strategija jer se moe upotrijebiti kako bi se zaustavilo i/ili
ponitilo inove vojne agresije, terorizma i pokuaje nabavke oruja za masovno unitenje s
ogranienom uporabom sile ili, u najboljem sluaju, bez upotrebe sile. Dok je diplomacija
prinude jeftina strategija ukoliko postigne uspjeh, neuspjeh moe biti vrlo skup budui da se
provoditelj diplomacije prinude tada suoava s tekim izborom da se povue ili da provede
svoju prijetnju. To je izbor s kojim su se kreatori politike na Zapadu neprestano suoavali
nakon kraja Hladnog rata. Potencijal strategije za mirno rjeavanje sukoba bio je realiziran u
samo tri od 36 sluajeva primjene diplomacije prinude, koji su navedeni u ovom poglavlju.
Ukupan broj od est trajnih uspjeha u 36 pokuaja teko da je ohrabrujua statistika uspjeha,
te slui kako bi istaknuo glavni zakljuak izvuen iz literature: to je visokorizina i teko
upotrebljiva strategija.
Uvjeti za uspjeh su teorijski gledano jasni, a diplomacija prinude openito uspijeva kada su
zapadne drave ispunile zahtjeve okvira idealne politike: (1) uiniti vjerodostojnima prijetnje
silom i/ili upotrijebiti ogranienu silu kako bi se porazila protivnikova postignua brzo i uz
male trokove; (2) odrediti rokove za udovoljavanje; (3) ponuditi poticaje; i (4) uvjeriti
protivnike da udovoljavanje nee potaknuti nove zahtjeve. Problem je u tome to zapadne
vlade rijetko razvijaju strategije prinude koje udovoljavaju ovim uvjetima. Posljedino, glavni
problem nisu krive predodbe, loe prosudbe ili neracionalnost protivnika Zapada, kao to se
esto tvrdi (vidi, npr. Tarzi, 2005). Problem je u tome to zapadnim dravama ili nedostaje
volje za prijetnjom ili upotrebom sile na nain kako to propisuje okvir idealne politike, ili
obrnuto, kada volja za takvim postupanjem postoji, oni je ne uspijevaju spojiti s prikladnim
poticajima i uvjerljivim jamstvima.
Paradoksna je osobina diplomacije prinude da su perspektive jeftinoga uspjeha najizglednije
kada je provoditelj diplomacije prinude voljan istrajati do kraja i, ukoliko je potrebno,
eskalirati do upotrebe brutalne sile. Naalost, bilo je preoito da je donosiocima odluka
Zapada nedostajalo volje da to uine u veini sluajeva primjene diplomacije prinude u koje
su bili ukljueni tijekom 1990-tih. Zapadni kreatori politike bili su vrlo neskloni izlaganju
svojih vojnika opasnosti u Somaliji, na Balkanu i Haitiju. Nakon traumatinog povlaenja iz
Somalije, zapadna a pogotovo amerika preokupacija sa zatitom snaga potkopala je poetne
pokuaje da prinude vojno vodstvo na Haitiju i Srbe u Bosni i na Kosovu, a igrala je i glavnu
ulogu u odvraanju zapadnih vlada od pokretanja pravovremene intervencije za zaustavljanje
genocida u Ruandi 1994. godine.
18

Ovaj problem nije nestao nakon 11. rujna; on je i dalje primjenjiv na veinu suvremenih
sukoba koji nemaju veze s ratom protiv terorizma. Zapadne vlade i dalje su krajnje nesklone
prijetiti i upotrebljavati silu s kredibilitetom kako bi zaustavile oruane sukobe na Afrikom
kontinentu, na primjer, kroz preferiranje preputanja upravljanja ovim sukobima Ujedinjenim
narodima ili afrikim regionalnim organizacijama. Kao to je bio sluaj u 1990-tima,
diplomacija prinude moe se djelotvorno primjeniti protiv agresije u sukobima koji ne
predstavljaju izravnu prijetnju zapadnoj sigurnosti, pod uvjetom da je izglednost vojnoga
uspjeha visoka a rizik od gubitaka nizak. Vrlo malo suvremenih sukoba odgovara ovom opisu.
Problem je suprotan kada drave Zapada upotrebljavaju diplomaciju prinude protiv terorizma
i nabavke oruja za masovno unitenje. U ovim sukobima 11. rujan uinio je ogromnu razliku.
Nakon pada Talibana i Saddama Husseina, nekoliko subjekata ukljuenih u teroristike
aktivnosti i aktivnosti oko oruja za masovno unitenje skloni su sumnjati u odlunost Zapada
o odnosu na prijetnju silom i upotrebu sile. U ovim sukobima, glavni problem iz perspektive
diplomacije prinude je da su zapadni donosioci odluka skloni ove konfrontacije gledati u
terminima nultog zbroja i upuivati zahtjeve koji protivniku pruaju malo poticaja za
njihovim ispunjavanjem. Ameriki zahtjevi za promjenom reima vjerojatno e u veini
sluajeva istisnuti perspektive uspjeha diplomacije prinude u veini sluajeva, budui da
protivniku ne pruaju poticaj za suradnju. Ameriki zahtjevi za promjenom reima uinili su
uspjeh diplomacije prinude gotovo nemoguim u konfrontaciji s Talibanima i Saddamom
Husseinom, a vjerodostojna jamstva da se nee traiti promjena reima bila su kljuna u
uspjenim pregovorima koji su prinudili Libiju da obustavi potporu terorizmu i svoj nuklearni
program. Za usporedbu, teko je zamisliti reime u Sjevernoj Koreji ili Iranu da odustanu od
svojih nuklearnih programa sve dok imaju dobar razlog vjerovati da Sjedinjene Drave tee
njihovom zbacivanju.
Dok sluaj Libije upuuje na to da prinuda zajedno s vjetom uporabom jamstava i poticaja
moe prinuditi drave da zaustave programe oruja za masovno unitenje, izgledi uspjeha su
znatno manji u sluaju apokaliptinih teroristikih skupina poput AlQaide. Glavni problem
ovdje nije nesklonost upotrebi poticaja i jamstava, nego nedostatak njihove izvedivosti. Takve
je grupe teko locirati i protiv njih primijeniti vojna sredstva, ukljuene su u borbu s nultim
zbrojem i voljne su umrijeti za svoj cilj. Protiv ovakvih subjekata diplomaciju prinude
mogue je koristiti samo indirektno, za prisiljavanje dravnih sponzora ili manje radikalnih
teroristikih skupina da prekinu suradnju s AlQaidom i srodnim skupinama.
19

Ukratko, nije izgledno da e diplomacija prinude u doglednoj budunosti imati veu stopu
uspjeha u odnosu na onu koju je imala od zavretka Hladnoga rata. Zapadne vlade vrlo esto
jednostavno nee biti u mogunosti ispuniti zahtjeve za njezinu uspjenu upotrebu. Zapadnim
kreatorima politike stoga e se savjetovati da odvanije nastoje sprijeiti potrebu za
primjenom diplomacije prinude.

20