SVEUČILIŠTE U RIJECI

GRAĐEVINSKI FAKULTET

Dr.sc. Čedomir Benac, red.prof.

ZAŠTITA OKOLIŠA

Skripta

Rijeka, 2013.
 SADRŽAJ:

1. UVOD ........................................................................................................................ 4
1.1. ZAŠTITA OKOLIŠA I EKOLOGIJA................................................................. 4
1.2. GLOBALNI EKOLOŠKI SUSTAV ................................................................... 6

2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE ......................................................................... 10

2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE ................................................ 10
2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE ...................................................... 11
2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode ...............................................................................11
2.2.2. Globalni kružni tok vode ........................................................................................12
2.2.3. Geokemijski sustav površinskih i podzemnih voda ...............................................15
2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana .........................................................................16
2.3. GEOKEMIJSKI SUSTAV ATMOSFERE ....................................................... 18
2.3.1. Građa i sastav atmosfere ........................................................................................18
2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi ............................................................................19

3. BIOSFERA .............................................................................................................. 21
3.1. EKOLOŠKI ČIMBENICI ................................................................................. 21
3.1.1. Abiotički čimbenici ................................................................................................23
3.1.2. Biotički čimbenici ..................................................................................................24
3.2. EKOSUSTAV ................................................................................................... 28
3.2.1. Vrste ekosustava .....................................................................................................31
3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava ....................................................................31
3.3. BIOGEOKEMIJSKI CIKLUSI U EKOSUSTAVU .......................................... 33
3.3.2. Djelovanje otrova ........................................................................................... 34
Djelovanje otrova i zračenja na okoliš .............................................................................35

4. UZROCI ONEČIŠĆENJA OKOLIŠA..................................................................... 37

4.1. PRIRODNI UZROČNICI ................................................................................. 39
4.1.1. Endogenetski uzorčnici ..........................................................................................40
4.1.2. Egzogenetski uzročnici...........................................................................................45
4.1.3. Klimatske promjene ...............................................................................................52
4.1.4. Promjene morske razine .........................................................................................57
4.2. ANTROPOGENI UZROČNICI ........................................................................ 60
4.2.1. Eksplozivan rast stanovništva i urbanizacije ..........................................................60
4.2.2. Razvoj industrije i energetike.................................................................................62
4.2.3. Povećanje otpada ....................................................................................................63
4.2.4. Razvoj prometa.......................................................................................................65
4.2.5. Razvoj poljoprivrede ..............................................................................................65

5. ZAŠTITA PRIRODE ............................................................................................... 67

5.1. ZAŠTITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ....................................... 68
Zaštita prirode u Primorsko-goranskoj županiji ...............................................................74

2
6. ZAŠTITA OKOLIŠA ............................................................................................... 76
6.1. ONEČIŠĆENJE I ZAŠTITA ZRAKA .............................................................. 76
6.1.2. Zaštita zraka od onečišćenja ...................................................................................81
6.1.3. Zaštita od štetnog djelovanja buke ................................................................. 84
6.2. ONEČIŠĆENJE I ZAŠTITA VODE I MORA ................................................. 85
6.2.1. Uzroci i posljedice onečišćenja površinskih i podzemnih voda.............................86
Prirodni načini smanjenja zagađenja podzemnih voda ................................................89
6.2.2. Zaštita voda ............................................................................................................90
6.2.3. Uzroci i posljedice onečišćenja mora .....................................................................92
6.2.4. Zaštita Jadranskog mora .........................................................................................94
6.3. ONEČIŠĆENJE I ZAŠTITA TLA .................................................................... 95
6.3.1. Uzroci i posljedice onečišćenja i degradacije tala .................................................96
U poljoprivrednim područjima smanjenje erozije je moguće ili smanjenjem brzine
agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zaštitom tla od učinaka erozije (npr. ostavljanje
strnjike na polju ili uzgojem zaštitnog biljnog pokrova između sezona, pa korijenje, ali i
lišće čuva tlo od djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se može smanjiti stvaranjem
umjetnih ili biljnih vjetrobrana. Površinsko otjecanje može se smanjiti uzdužnim (po
izohipsi) oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U nepoljoprivrednim područjima,
pravilnom organizacijom gradilišta (da se ogoljuje dio po dio područja na kojem se
gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima (otvaranje, eksploatacija,
sanacija manjih područja), ili ograničavanjem područja za off-road vozila, može se
znatno smanjiti erozija. Također, gradnjom retencija na područjima gradnje ili u
poljoprivrednim područjima može se značajno smanjiti odnošenje materijala. ............101
6.3.2. Zaštita tla ..............................................................................................................102

7. OTPAD .................................................................................................................. 104

7.1. VRSTE OTPADA ........................................................................................... 105
7.2. GOSPODARENJE OTPADOM ..................................................................... 107
7.3. ZBRINJAVANJE OTPADA........................................................................... 110
7.3.1. Mehaničko-biološka obrada .................................................................................110
7.3.2. Termička obrada ...................................................................................................111
7.3.3. Odlaganje .............................................................................................................112
7.4. ZBRINJAVANJE OTPADA U REPUBLICI HRVATSKOJ ......................... 114
7.5. SANITARNO ODLAGALIŠTE KOMUNALNOG OTPADA ...................... 117

8. GRADITELJSTVO I OKOLIŠ .............................................................................. 119

8.1. PROSTORNO PLANIRANJE I ZAŠTITA OKOLIŠA .................................. 119
8.2. STUDIJE UTJECAJA NA OKOLIŠ .............................................................. 121

9. LITERATURA....................................................................................................... 123

10. STRATEGIJE i ZAKONi republike hrvatske, DIREKTIVE EU ........................ 125

8.1. STRATEGIJE REPUBLIKE HRVATSKE .................................................... 125
8.2. ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE ............................................................ 125
8.3. DIREKTIVE EUROPSKE UNIJE .................................................................. 125

3
1. UVOD
1.1. ZAŠTITA OKOLIŠA I EKOLOGIJA
Industrijska revolucija otvorila je novu stranicu ljudske povijesti. Do tada je
odnos čovjeka prema prirodi imao održiva obilježja. Pojavom industrijskog društva
stanje se dramatično mijenja pa stanje poprima neodržive značajke. Naime, industrijska
i tehnološka revolucija sve više prijeti razaranjem prirodne ravnoteže i uništenjem
pojedinih ekosustava. S druge strane, štete izazvane u biosferi prijete zaustavljanjem
razvoja.
Zaštita okoliša je stoga značajno stručno pitanje u kojem sudjeluju mnoge
struke: biolozi/ekolozi, kemičari, geolozi i pedolozi, sociolozi (jer je zaštita okoliša i
društveno pa i filozofsko pitanje), prostorni planeri (građevinari, urbanisti, arhitekti,
geografi) i liječnici. Zaštita okoliša je zato interdisciplinarno stručno pitanje.
Koji su osnovni problemi u okolišu nastali pod utjecajem čovjeka? Prvi i
osnovni problem je eksplozivni porast stanovništva na Zemlji u posljednjih stotinjak
godina iz kojeg slijede ostali problemi. To su:
- promjena klime (efekt staklenika tj. zagrijavanje zbog povišenja koncentracije
stakleničkih plinova);
- deforestacija i desertifikacija i povećanje erozije, odnosno smanjenje šumskih
površina, povećanje pustinjskih predjela i degradacija obradivog tla zbog erozije;
- smanjivanje koncentracije ozona u atmosferi (zbog povećanja CFC i metana);
- smanjenje biodiverziteta zbog izumiranje vrsta;
- onečišćenje i zagađivanje tla, podzemnih voda, površinskih voda, mora i zraka;
- odlaganje i zbrinjavanje sve veće količine otpada.

Zašto je poznavanje osnovnih principa zaštite okoliša važno za građevinske

inženjere? Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima počiva razvoj
ljudske zajednice. Tijekom građenja i eksploatacije građevine neminovne su štete
prouzročene na okolišu. Međutim, poznavanjem problema one mogu biti
minimalizirane, a ignoriranjem problema te štete mogu biti nerazumno velike. Prilikom
prostornog planiranja, gdje uz urbanističku struku, značajno sudjeluje i graditeljska,
pažljivim planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbjeći značajne štete, nego čak i
poboljšati stanje okoliša, prouzročeno prethodnim nepažljivim djelovanjem.
Potrebno je naglasiti da promjene okoliša prouzročene prirodnim promjenama
mogu prouzročiti značajne, a ponekad i katastrofalne štete na ekosustavima. Zato je u
zaštiti okoliša važno poznavati prirodne opasnosti (engl. natural hazards), kao što su
poplave, suše i oluje, a među njima značajno mjesto zauzimaju geološke opasnosti
(engl. geological hazard). Tri su prirodne opasnosti geološkog tipa. To su potresi,
vulkanske erupcije te klizišta i odroni. Zato je za prognoziranje, praćenje i procjena
rizika i tehničko savjetovanje i kontrolu, neophodno poznavanje geoznanosti.
Približan broj ljudi koji su pogođeni prirodnim katastrofama od 1980. do 1990.
(bez poginulih) je bio 28.4 x106 od potresa, 3.2 x106 od klizišta i 0.6 x106 od vulkana.
Mnogo veći broj ljudi pogodile su druge prirodne katastrofe: 952.2 x106 suše, 524.6
x106 poplava i 150.3 x106 oluja. Zajednička je osobina ovih šest prirodnih opasnosti
brzina kojom se opasnost pretvara u katastrofu.
Još je jedna prirodna opasnost u kojoj je opasnost kumulativna i ne mora se
primijetiti prije nego nastupi katastrofa. Ta je opasnost po prirodi geokemijska. Jer,
suprotno ljudskim očekivanjima, Zemljina površina u svom prirodnom kemijskom

4
obliku nije bezopasna. Primjerice, teške kovine ili radioaktivni elementi nejednoliko
su raspoređeni u prirodi uzrokujući mogućnost pojave u otrovnim koncentracijama ili
hranidbenim nedostatnostima (eng. nutritional deficiencies) u vodi ili tlu nekog
područja. Iako djelovanje čovjeka može prouzročiti neke lokalne kemijske perturbacije,
"prirodne koncentracije" kod lokalnih geokemijskih anomalija također moraju biti uzete
u obzir.
Zaštita okoliša postaje profitabilna djelatnost. Mnoge velike korporacije očekuju
velike profite u prodavanju zelenih tehnologija. Recikliranje otpada također je
profitabilno. Primjer profitabilnosti je plaćanje odnosno komunalna naknada za
odlaganje (zbrinjavanje) otpada. Građevinska struka aktivno sudjeluje u projektiranju i
osnivanju odlagališta otpada, pa to sve više postaje jedna od značajnijih graditeljskih
djelatnosti.
U Hrvatskoj danas ne postoji zelena politička stranka, ali zato postoji zeleni
pokret s pedesetak aktivnih organizacija i skupina. Načelno svi imaju vrlo plemeniti cilj,
a to je život i razvoj u skladu s postavkama održivog razvoja. To znači da resursima
(neobnovljivim izvorima) treba upravljati tako da se ne umanji mogućnost budućim
generacijama da zadovolje svoje potrebe.

Okoliš (engl. Environment) je pojam za cjelokupnost prirodne i po čovjeku stvorene

(antropogene) okoline, tj. skup biotskih faktora (živa priroda) i abiotskih faktora (neživa
priroda: stijene, tlo, voda, zrak) te njihov odnos. Iz toga slijedi pojam zaštita okoliša
(dio toga je i zaštita prirode), koja je stručno pitanje ali i masovni pokret (ekološki
pokret), a u posljednje vrijeme i vrlo profitabilna djelatnost.

Globalni okoliš (engl. Global environment) je planetarni prostor u kojem se zbivaju

utjecaji između prirode i svjetskog stanovništva, kao cjelokupnost svih njihovih
međusobnih prostorno-vremenskih utjecaja.

Ekosustav (engl. Ecosystem) je dio okoliša potreban za održavanje života i životnih

zajednica. Često se izraz upotrebljava u obliku globalni ekosustav, čime se misli na
cjelokupnost života na Zemlji.

Geofiziologija (engl. Geophysiology) je pojam za novu znanstvenu disciplinu koja se

bavi sveukupnošću fizikalnih, kemijskih i bioloških procesa na Zemlji. Povezana je s
teorijom o Geji, kao hipotezom da je biosfera samoprilagođavajuće biće, koje nadzire
fizikalne i kemijske procese, održava zdravlje našeg planeta.

Onečišćenje (eng. Pollution) je unos neke tvari ili energije u okoliš, ali u koncentraciji
koja ne uzrokuje štetu, dok je onečišćivač postrojenje ili osoba koja svojom djelatnošću
uzrokuje onečišćenje.

Zagađivanje (eng. Contamination) je šteta nanesena okolišu, ili jednom od njegovih

dijelova, nekom tvari ili energijom (toplina, radioaktivnost) koja prelazi maksimalno
dozvoljene granice neškodljivih koncentracija. Zagađivalo je tvar koja uzrokuje
zagađenje, a zagađivač je postrojenje ili osoba koja uzrokuje zagađenje.

Kapacitet prihvata (eng. Environmental capacity) je pojam u upotrebi kao naznaka da

okoliš može prihvatiti neku razinu djelatnosti, broj ljudi ili neku količinu onečišćenja,
bez posljedica po stanje tog segmenta okoliša. Potrebno je napomenuti da se u

5
Europskoj uniji koristi ISO 14000 sustav standarda kvalitete, koji se mahom odnosi na
okoliš, njegovo stanje u pojedinim parametrima, kao i na kvalitetu proizvoda koji
moraju biti podvrgnuti standardima.

Održivost je pojam koji označava stupanj intenziteta neke djelatnosti, kojim se ne

prelazi granica kapaciteta prihvata okoliša. Definicija održivosti kaže da treba živjeti
unutar prihvatnog kapaciteta ekosustava. Otuda izraz održivi razvitak (eng. Sustainable
development).

Načelo opreza (engl. Precautionary principle) se provodi u gospodarenju okolišem kao

upozorenje, kako neku vrstu djelatnosti ili neko odbacivanje otpada, ne treba obavljati
ako postoji sumnja da bi posljedice mogle nanijeti štetu bilo okolišu, bilo živim bićima
ili čovjeku.

Ekologija je znanost unutar biologije koja proučava odnose između organizama i

njihovog okoliša u kojem žive. Vrlo često se pogrešno upotrebljava umjesto termina
okoliš, jer je, s popularizacijom pojam ekologija postao sinonim za okoliš.
Posebno važne zadaće moderne ekologije su:
- istražiti i dokazati antropogene promjene u domaćinstvu prirode,
- stvoriti kontrolne mehanizme za njihovo praćenje (monitoring),
- izraditi pouzdane modele sistemskih procesa,
- pravovremeno upozoravati odgovarajuće nacionalne i internacionalne institucije
na moguće posljedice,
- pružiti osnove za etički opravdane društveno-političke odluke za očuvanje
okoliša, ljudskog društva, biljnog i životinjskog svijeta.

Ekologija je višedisciplinarna znanost. Bliske ekologiji su ekofiziologija koja

proučava djelovanje različitih ekoloških čimbenika na funkciju stanica, tkiva organa i
organskih sustava, dok su brojni otrovi koji narušavaju odnose u prirodi predmet
proučavanja ekotoksikologije.

Prema najosnovnijim geofizičkim značajkama Zemlje, ekologija se može

podijeliti na terestičku (kopnenu) i akvatičku (marinsku i limničku) ekologiju.

1.2. GLOBALNI EKOLOŠKI SUSTAV

Ekosfera Zemlje sastoji se od različitih akvatičkih i terestičkih
megaekosustava, a ovi opet od mnogobrojnih bioregija i lokalnih ekosustava. Osnovni
dijelovi ekosfere su: biosfera, atmosfera, hidrosfera kao dio hidrosfere, i pedosfera kao
dio litosfere (Sl. 1.1). To je dinamična, nedjeljiva, vrlo složena, prostorno i vremenski
povezana i u tokovima svojih unutarnjih zbivanja teško saglediva cjelina. Svako
mjesto na Zemlji ima svoje osebujno ustrojstvo, specifičnu geofizikalnu i ekološku
konstelaciju sastavnih dijelova, koja je podvrgnuta neprekidnim promjenama.

6
 Slika 1.1. Ekosfera kao globalni sustav i njene sastavnice (iz Springer, 2001)

Ekosferu, odnosno površinski, živim bićima protkani plašt planeta Zemlje,

izgrađuju šest različitih oblika materije. To su:
- anorganske tvari,
- fosilne biogene tvari (organski sedimenti, treset, ugljen i dr.),
- mrtve, biogene tvari, koje sudjeluju ili mogu sudjelovati u kružnim
tokovima materije,
- žive organske tvari, bio masa,
- slobodne molekule i raštrkani atomi,
- meteoriti i međuplanetarna prašina (dnevno u atmosferu unesene molekule,
atomi i subatomske čestice).
Njihova je površinska raspodjela podvrgnuta neprekidnim promjenama i
znatno preustrojena pojavom živih bića, njihovim evolutivnim razvojem i prostornom
rasprostranjenošću. Kroz njih je primjerice obogaćena biosfera s kisikom, ugljikom,
vodikom, dušikom, kalcijem i drugim bioelementima. Isto tako znamo da su u toku
njihovog povijesnog razvoja znatno promijenjene koncentracije atmosferskih plinova
(O2, CO2 i dr.), i time uvjetovan daljnji tok evolucije. I na kraju, biokemijskim
procesima, značajnim za pojedine vrste ili grupe organizama, stvoreno je nepojmljivo
bogatstvo organskih spojeva. Danas se računa sa oko 40.000 anorganskih i desetak
milijuna, što prirodnih, što sintetiziranih organskih (ugljikovih) spojeva.

7
 Slika 1.2. Sastav atmosfera planeta (iz: Lovelock, 1999)

Sastav atmosfere posljedica je prisutnosti života. Životinje onečišćuju zrak s

CO2, a biljke s O2. Ono što je otpad jednima, hrana je drugima. Bez života sastav
atmosfere Zemlje bio bi sličan sastavu atmosfere Venere i Marsa: 90 % CO2, 1.9 % N,
0 % O2, površinska temperatura 240-340 0C, tlak na površini 60 bara. (Sl. 1.2).
Živa bića i njihov okoliš čine predstavljaju nedjeljivu cjelinu. Život nekog
organizma moguć je naime samo onda kada je on dovoljno opskrbljen energijom.
Njegovu građu i životne funkcije može održati samo kontinuirani protok energije,
energije koja biva primana iz okoliša, koja u organizmu obavlja određene radnje, i
koja biva prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, opet odaslana u okoliš. Drugačije
rečeno, unutarnji biokemijski i vanjski geokemijski procesi najuže su povezivani u
prostoru i vremenu.
Znanost raščlanjuje prirodu u sustave koji su kao takvi predmet
prirodoznanstvenih istraživanja. Sustav (grčki: sistem) ili sklop najčešće se definira
kao ukupnost međusobno povezanih sastojaka koji tvore neku svrsishodnu cjelinu, ili
kao skupina sastojaka, predmeta, svojstava, odnosa i razvojnih tijekova koji djeluju
kao cjelina. Takva se cjelina promatra u prirodnim znanostima, neovisno o njezinoj
veličini i građi, kao uopćeni apstraktan model, kao isječak prirode koji je upravo
predmet znanstvenog istraživanja, kao koncepcijska jedinica znanstvene raščlambe.
On je istovremeno dio i cjelina, neovisno o njegovom položaju u hijerarhiji. Što je
sustav, a što podsustav ovisi o načinu promatranja, o predmetu istraživanja. nadalje,
sustavi se danas sve češće opisuju matematičkim modelima, njihovi se dijelovi
prikazuju simbolima, a njihovi odnosi jednadžbama.
Okosnicu te hijerarhije, s gledišta ekologije, predstavlja ekosustav ili
biogeocenoza. Za razliku od ostalih ekosustava možemo njegovu središnju ulogu
posebno istaknuti nazivom ekosistem. Ekosistem je osnovna organizacijska jedinica
prirode, u kojoj su živa bića i njihov neživ okoliš prostorno i vremenski integrirani
protokom energije i kružnim tokovima tvari, te koja posjeduje za nju svojstvene
informacijske sadržaje, sposobnost samoorganizacije, samoobnove i samoodržanja.
To je jedinstvo životne zajednice (biocenoze) i njenog neživog okoliša (biotopa ili
ekotopa) s osebujnim i kroz to prepoznatljivim strukturnim i funkcionalnim
obilježjima.

8
Značajni geološki događaji u geološkoj povijesti Zemlje tijekom mezozojske i
kenozojske ere ili tijekom posljednjih 245 Ma (Ma je 1,000.000 godina):

240 Ma povećanje CO2 u atmosferi > 85 % morskih životinja, 75 % vodozemaca i

reptila izumire
240 Ma Pangea se počinje razdvajati
220-208 Ma većina morskih, ali ne i kopnenih životinja izumire
214 Ma udar meteorita u istočnoj Kanadi (Quebeck) , krater D = 100 km
200 Ma formiranje sjevernog Atlantika
160 Ma Australija se odvaja od Antarktika
115-80 Ma indijski potkontinent odvaja se od Afrike
110-90 Ma otvaranje bazena južnog Atlantika
73 Ma udar asteroida u zapadnoj Rusiji, krater D = 65 km
70-60 Ma Novi Zeland se odvaja od Australije
68 Ma veliki pomor grebenskih životinja, školjkaša i kopnenih biljaka
65 Ma udar asteroida u Jukatanu (Meksiko), krater D = 200 km
65 Ma izumire 50 % svih životinjskih vrsta
60 Ma izljev lave i nastanak Islanda
60 Ma početak izdizanja Anda
60 Ma nastanak vulkana u Italiji
50-44 Ma Grenland se odvaja od Europe
50-20 Ma početak izdizanja Himalaja
45-30 Ma odvajanje Antarktika i Južne Amerike, promjena smjera oceanskih struja i
globalno zahlađenje
40-34 Ma izumire 60 % svih vrsta sisavaca zbog promjene klime
39 Ma udar meteorita u sjevernoj Rusiji, krater D = 100 km
35 Ma početak stvaranja Alpa
20 Ma početak dizanja platoa Tibeta
20-15 Ma otvaranje zavale Crvenog mora
14.8 Ma udar meteorita u Njemačkoj, krater D = 24 km
6.5-5 Ma periodična isparavanja Mediterana
0.7 Ma početak kvartarne glacijacije

9
2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE
Geokemijske sfere ili geokemijski krajolik je pojam koji obuhvaća istraživanja
kumulativnog efekta kemijskih elemenata u okolišu koji je pod utjecajem čovjeka.
Geokemijske sfere Zemlje su:
- atmosfera (plinoviti omotač, ali također plinovi u hidrosferi i litosferi);
- hidrosfera (vodeni omotač) i kriosfera (ledeni pokrov);
- litosfera (pretežito silikatna Zemljina kora zajedno sa stjenovitim dijelom
plašta) i pedosfera;
- halkosfera (oksidno-sulfidni dio plašta);
- siderosfera (nikalno-željezna jezgra).
- biosfera (sfera u kojoj postoji život zajedno sa svojim okolišem);
Geoekemijske sfere Zemlje ne egzistiraju zasebno već djeluju jedna na drugu.
Biosfera obuhvaća dijelove atmosfere, gotovo cijelu hidrosferu i dio litosfere.
Geokemijski procesi koji se u njoj zbivaju rezultat su djelovanja abiotičkih i biotičkih
čimbenika.

2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE

Zemlja je izgrađena gotovo u cijelosti od samo 15 kemijskih elemenata, dok je
udio ostalih manji od 0.1 %. Svi elementi prisutni na Zemlji mogu se svrstati u četiri
grupe:
- siderofilni elementi: su većinom plemeniti metali s niskim elektrodnim
potencijalom, koji se pretežito vežu za željezo i nikal pa su stoga koncentrirani
u Zemljinoj jezgri;
- halkofilni elementi: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se pretežito
vežu za sulfide pa se nalaze u sulfidnim ležištima;
- litofilni elementi: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se pojavljuju u
silikatima, dakle glavnoj grupi petrogenih minerala;
- atmofilni elementi: koji su prisutni uglavnom u plinovitom stanju u atmosferi.

Pedosfera je tanki površinski sloj Zemljine kore i sastavni dio biosfere.

Površinski dio pedosfere, često se naziva tlo, a sastoji se od anorganskog (mineralnog)
i organskog dijela (humus). U tom dijelu se nalaze raznovrsna živa bića, od kojih su
najmnogobrojnije bakterije, gljive, alge, korijenje višeg bilja te gljivice, kukci, krtice i
rovčice koji imaju veliko značenje za geokemijske procese u tlu. Anorganski dio tla
čini više od 90 % volumena. Važna komponenta tala je količina vode i zraka, nužnih
za održavanje bioloških procesa. Klimatski čimbenici (padaline, temperatura),
litološki sastav stijena te biološki procesi, vrijeme i mjestimično utjecaj čovjeka
presudno utječu na nastanak tla određenog tipa. Zbog toga možemo razlikovati na
stotine tipova tala različitog mineraloškog sastava i fiziografskih značajki.
Tlo (engl. soil) je tanki sloj nekonsolidiranog materijala koji se mjestimice
nalazi na površini zemlje, a nastao je u procesu trošenja čvrstih stijena te erozijom i
transportom raspadnutog materijala. U genetskom smislu razlikuju se slijedeći tipovi
tala: rezidualna, aluvijalna, koluvijalna, taluvijalna, glacijalna, organska, eolska i
praporna, vulkanska, evaporitna i nasuta tla.
U pedološkom smislu razlikuju se tri horizonta idući od površine: A, B, C
horizont. A-horizont (engl. topsoil) je biološki aktivan, B-horizont (engl. subsoil) je
biloški neaktivan, dok je C-horizont osnovna stijena (engl. bedrock) (Sl. 2.1).

10
Fizikalno-mehaničke značajke tla također proučava mehanika tla koja je grana
geotehnike. Prema geotehničkoj klasifikaciji tla se dijele u više skupina. Četiri
osnovne skupine prema veličini zrna su: šljunak (60-2 mm), pijesak (2-0.06 mm),
prah (0.06-0.002 mm) i glina (< 0.002 mm). Šljunak i pijesak su krupnozrnasta tla,
najčešće bez kohezije, dok su prah i glina sitnozrnasta koherenta tla. Čestice veće od
60 mm su valutice. Posebna skupina tala su organska tla.

Slika 2.1. Horizonti tla (iz:

Springer, 1998)

U tlima u slobodnoj prirodi uravnoteženo je kolanje anorganskih i organskih

sastojaka. U intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji, najveći dio ugrađenih tvari ulazi
u biomasu uzgojne kulture koja se odvozi. Tako se osiromašuje tlo, koje se mora
prihranjivati dodavanjem potrošenih tvari, odnosno prirodnim ili umjetnim
gnojenjem.

2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE

2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode

Voda je najmanje tipična tekućina u prirodi i jedna od najneobičnijih tvari u
svemiru. Voda je esencijalna tvar za život na Zemlji. Biološki značaj vode izražava se
u procesu fotosinteze, kao transportni medij hranjivih soli i glavni sastojak ljudskog
tijela. Voda se javlja u sva tri agregatna stanja: u obliku leda, tekućine i pare.
Uobičajeno je da je neka tvar u tekućoj fazi manje gusta nego u krutoj, ali ne i voda,
pa led pliva na vodi. Da nije tako, oceani bi bili ispunjeni ledom, pa život na Zemlji
vjerojatno ne bi bio moguć u današnjim oblicima.
Neobična svojstva vode proizlaze iz njene molekularne strukture, s dva
vodikova i jednim kisikovim atomom na vrhu, pa je cijela molekula polarna. Njena
struktura nije do kraja razjašnjena. Ta bipolarnost omogućuje stvaranje vodikovih
veza između molekula vode (Sl. 2.2). Osnovna struktura vode je tetraedarska
prostorna rešetka, koja se poput saća kombinira u heksaedarske kanale, pa led zato
ima manju gustoću od vode, koja ima najveću gustoću kod +3.98 0C.

11
 Slika 2.2. Građa molekule
vode (iz: Prohić, 1998)

Voda je i univerzalno otapalo, jer otapa jednako ionske i molekularne spojeve,

koji su polarni ili sadrže polarne grupe.
Fizička svojstva koja proizlaze iz takve molekularne strukture su:
- negativni volumen taljenja,
- maksimum gustoće u normalnom rasponu postojanja tekućine (+3.98 0C)
- brojne kristalne polimorfne modifikacije;
- visoka dielektrička konstanta;
- abnormalno visoka temperatura taljenja, vrenja i kritične temperature za tvar
tako male molekularne težine;
- visoka tenzija površine;
- visokomobilni transport za ione H+ i OH-.

2.2.2. Globalni kružni tok vode

Oko 70 % površine Zemlje pokriveno je vodom. Voda podržava i sve forme
života na Zemlji. Ona se javlja kao stajaća voda (u oceanima i jezerima), kao tekuća
voda ( u rijekama) te u obliku kiše i vodene pare u atmosferi. Veliki dio transfera
topline na Zemlji izražava se kroz oceanske struje i kao kretanje vodene pare u
atmosferi s kondenzacijom i evaporacijom. Vodena para djeluje i kao regulator topline
u atmosferi, tako da apsorbira izlazno infracrveno zračenje Zemlje pa je glavni faktor
regulacije klime.
Sustav kretanja vode na Zemlji izražava se u obliku tzv. globalnog kružnog
toka vode (globalni hidrološki ciklus). Voda se kreće iz atmosfere prema Zemlji kao
kiša ili snijeg. Odatle prodire kroz tlo u podzemlje, a iz podzemlja odlazi preko izvora
i rijeka do oceana. Iz oceana evaporira u atmosferu. Dio te vode vraća se u obliku
padalina u oceane, a dio zaostaje na kontinentu. To se kretanje odvija između
atmosfere, litosfere i biosfere. Na taj način vodeni ciklus integrira većinu važnih
ekosustava i snažno utječe na brzinu i vrstu procesa među njima. Uvjeti na Zemlji su

12
upravo takvi da podržavaju kontinuiranu obnovu i recikliranje vode, što pokreće
mnoge geokemijske sustave. Krećući se u hidrološkom ciklusu, voda sudjeluje i u
kemijskim reakcijama s atmosferskim plinovima, stijenama, biljkama i drugim
tvarima. Rezultat tih događanja su promjene kemijskog sastava vode, ali i promjene
tvari s kojom reagira. Te promjene, zajedno s neakvatičkim promjenama u atmosferi,
uspostavljaju ukupne kemijske uvjete na površini Zemlje. Globalni geokemijski ciklus
glavnih kemijskih elemenata (Na, K, Ca, Mg, Si, C, N, S, P, Cl, O i H) je usko
povezan s hidrološkim ciklusom.
Globalni hidrološki ciklus pokreću tri glavne vrste procesa:
- evaporacija i evapotranspiracija pokreću vodu od površine Zemlje prema
atmosferi;
- precipitacija pokreće vodu iz atmosfere do površine Zemlje;
- kretanje zračnih masa raspoređuje vodu unutar atmosfere.

Slika 2.3. Globalni hidrološki ciklus (iz: Prohić, 1998)

Temeljna struktura globalnog kruženja vode je jednostavna. Voda se evaporira

u atmosferu iz oceana, jezera, rijeka i vegetacijom pokrivenih dijelova kopna. Zračne
struje raspodjeljuju vodenu paru na cijeli prostor Zemlje. Kondenzacijom se stvaraju
oblaci i padaline kojima se voda vraća na površinu gdje prodire u tlo ili izravno
rijekama teče do mora i oceana. Najveći dio padalina pada izravno na površinu

13
oceana, čime se preskače jedna faza u hidrološkom ciklusu. Ukupni volumen vode
uključen u globalni kružni tok je 1.3 do 1.5 x 106 km3 (Sl. 2.3).
Najveći dio vode sadrže mora i oceani, dok je slatke vode tek oko 4 %, a koja se
većinom nalazi u polarnim ledenim kapama i ledenjacima (Sl. 2.4; 2.5).

Slika 2.4. Raspodjela vode na površini Zemlje (iz: Prohić, 1998)

Slika 2.5. Raspodjela slatke vode na Zemlji (iz: Prohić, 1998)

Voda se zadržava u različitim spremištima vrlo različito vrijeme. Oceani, ledene kape
i stijene su dugotrajna spremišta vode, gdje se voda zadržava tisućama godina. Rijeke
i atmosfera su kratkotrajna spremišta, gdje se voda zadržava nekoliko dana ili tjedana
(Sl. 2.6).

14
 Slika 2.6. Vrijeme zadržavanja u globalnom hidrološkom ciklusu (iz: Prohić,
1998)

2.2.3. Geokemijski sustav površinskih i podzemnih voda

Kemizam površinskih voda na kopnu određen je kemijskim karakteristikama
elemenata, režimom trošenja i biološkim procesima.
Kemijski sastav rijeka ima slijedeće karakteristike:
- najčešći kationi su: Ca, Na, K i Mg;
- niska je koncentracija iona u vodi;
- ionski sastav je vrlo različit od sastava litosfere unatoč činjenici da su svi ioni
(osim Na i Cl) posljedica trošenja.

U aridnim područjima evaporacija može utjecati na sastav glavnih otopljenih

iona, je se CaCO3 brže obara čime se povećava vrijednost Na iona.
Biološka aktivnost u vodi ima malo značenje u brzim rijeka, a veliko u sporim
rijekama i jezerima. Zbog fotosinteze u gornjoj zoni (koja prima svjetlost) voda se
obogaćuje kisikom, koji se pak troši zbog raspadanja organske materije. Ljeti se
površinski slojevi mnogih jezera zagrijavaju insolacijom. Toplija površinska voda ima
manju gustoću od duboke hladne vode pa se stvara stabilna stratifikacija po gustoći
koja ograničava razmjenu kisika. Organska tvar nastala u površinskim vodama tone u
dublje dijelove gdje biva oksidirana čime se voda dodatno osiromašuje kisikom. U
nekim slučajevima razina kisika pada ispod one koja je neophodna za život.
Povećanje količine biomase može izazvati toksičnost, nisku oksidativnost, blokiranost
vodenih filtera, povećanje mutnoće vode i kao posljedicu smanjeni biodiverzitet. Ta
pojava se naziva eutrofikacija.
Kakvoća podzemne vode ovisi o mjestu ulaska vode iz atmosfere u podzemlje,
te o trajanju protjecanja vodonosnikom do mjesta korištenja. Padaline nisu destilirana
voda, već u njima uvijek ima otopljenih supstancija. Padaline redovito sadrže prašine,
sol iz mora, te isparavanja različitih plinova, a na njihov kemijski sastav utječe
kozmičko zračenje i djelovanja munja. Padalinama pojedini mineralni sastojci u tlu
mogu biti otopljeni, isprani i procijeđeni do podzemne vode. Intenzitet procjeđivanja
te interakcija između tla i vode prvenstveno će ovisiti o podneblju. U vlažnoj klimi do
podzemne vode će biti transportirano kroz tlo 400-500 mg/l otopljenih tvari. U
pustinjskim krajevima značajan je utjecaj evaporacije s površine, kao i efekt

15
povlačenja niskomineralizirane podzemne vode putem korijenja, pa podzemne vode
postaju sve više mineralizirane. Na terenima koji se navodnjavaju, zbog tih efekata i
male količine padalina, tlo može biti zaslanjeno. Koncentracija soli u tlu značajno
ovisi o ionskim izmjenama čestica tla, vode i sredstava za zaštitu bilja. Glinovito tlo
ima ulogu polupropusne membrane, koja će zadržavati teške metale i posebice velike
molekule organskih spojeva.
Za sastav podzemne vode primaran je mineralni sastav vodonosnika. Minerali
u stijenama variraju od lako topivih do gotovo netopivih, što ovisi o litološkom
sastavu i temperaturi vodonosnika. Podzemne vode u eruptivnim i metamorfnim
stijenama silikatnog mineralnog sastava su niske mineralizacije (do 100 mg/l), blago
su kisele i s prevladavajućim Si i Mg kationima. Podzemne vode u škriljavcima
također su blago kisele, ali imaju visoki sadržaj Fe i SO4 iona. Podzemne vode u
karbonatnim stijenama su blago alkalne, a imaju višu mineralizaciju u odnosu na
silikatne stijene, s dominantnim Ca i Mg kationima i HCO3 anionom. Podzemne vode
u aluvijalnim naslagama imaju nisku mineralizaciju, dok prevladavajući ioni ovise o
podrijetlu voda.
Sve podzemne vode, čija je ukupna mineralizacija manja od 1000 mg/l
smatraju se pitkima. Iznad te vrijednosti vode su mineralizirane, a primjerice morska
voda ima najčešće mineralizaciju 32.000-37.000 mg/l.

2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana

U vodama mora i oceana u sastavu dominira šest glavnih elemenata (Na, Mg,
K, Cl i S), čije su količine u odnosu jedna na drugu gotovo konstantne i odlučujuće za
salinitet morske vode koji varira od 3,2 do 3,7 % (Sl. 2.8). To su konzervativni
sastojci. Količina nekonzervativnih sastojaka značajno varira, ovisno o lokalnim
prilikama.

Slika 2.7. Prikaz koncentracije glavnih soli u morskoj vodi (iz Prohić, 1998)

Nutritijenti ili elementi povezani s prehranom (P, N, C) su biolimitirajući

sastojci morske vode, jer njihovo siromaštvo ograničava biomasu površinskih voda
oceana. Sastav morske vode nije se bitnije mijenjao tijekom fanerozoika dakle
najmanje posljednjih 600 milijuna godina, odnosno geokemijski sustav oceana se
može smatrati stabilnim. Donos svake konzervativne tvari mora biti uravnotežen s

16
procesom njezina odstranjivanja. Postoji nekoliko modela koji tumače ravnotežno
stanje morske vode.
Za mora i oceane značajna je vertikalna promjena temperature i saliniteta.
Sunčevo svjetlo značajno zagrijava površinu oceana, na preko 20 0C, što zavisi od
geografske širine. Zbog struja i vjetrova, izmjena topline s dubokom vodom je
ograničena, pa se ispod površinske zone nalazi termoklina ispod koje se temperatura
vode naglo smanjuje na oko 5 0C, a na dnu može doseći svega 1 0C. Gustoća morske
vode zavisi o temperaturi, salinitetu i tlaku. Budući da je topla voda općenito manje
gusta od hladne vode, zadržava se na površini. U ekvatorijalnim i umjerenim
područjima postoji plitki površinski sloj niske gustoće ispod koga gustoća naglo raste,
ta prelazna zona zove se piknoklina. U blizini polova evaporacija je smanjena, a zbog
stvaranja morskog leda nastaje hladna i gusta slana voda, koja tone na oceansko dno.
Zbog globalne cirkulacije, velike količine hladne pridnene vode iz polarnih predjela
dolazi do umjerenih širina, gdje zamjenjuju tamo prisutne pridnene vode i tako
prouzrokuju laganu vertikalnu cirkulaciju.

U rubnim marinskim okolišima salinitet je različit od otvorenog mora ili

oceana. Posebice su zanimljivi estuariji, gdje se riječna voda sastaje s morskom.
Posljedica su procesi koji uzrokuju značajne geokemijske cikluse elemenata. Budući
da morska voda ima daleko veći salinitet od riječne, većina glavnih otopljenih
elemenata ima veće koncentracije u morskoj vodi. Međutim metali kao što su Fe, Al,
Mn, Zn, Cu, Co i nutritijenti kao što su P, N i Si, kao i otopljena organska materija
imaju veću koncentraciju u riječnoj vodi.
Zatvorena i plitka mora mogu imati drugačiji raspored temperature i gustoće
vode. Takav je primjer Jadransko more gdje morske struje uz hrvatsku obalu donose
topliju i slaniju vodu iz istočnog Mediterana, a hladnija i manje slana voda vraća se uz
talijansku obalu. Pridnena cirkulacija može imati drugačiji smjer. Glavni uzroci
strujanja vode u kanalskom području su morske mijene i vjetar. Dosadašnja
istraživanja hidrodinamike vodene mase ukazuju na velike sezonske i višegodišnje
razlike u smjeru i brzini strujanja vode. Mjerenja su pokazala da je strujanje vode u
pridnenom sloju nekoliko puta manje zbog trenja o dno.
Mnogobrojni povremeni vodotoci te priobalni izvori i vrulje donose u Jadran
velike količine slatke vode. Utjecaj dotoka slatke vode najizraženiji je u sjevernom
Jadranu i uz obalu. Veliki dotok slatke vode i sezonske klimatske oscilacije izazivaju
znatne promjene saliniteta te raslojavanje vodenog stupca. U pridnenim slojevima
mora varijacije saliniteta su značajno niže.
Površinska temperatura Jadranskog mora kreće u rasponu 10 0C zimi do 27 0C
ljeti, dok se u dubini većoj od 20 m temperatura cijele godine kreće između 12 i 140 C.
I u najdubljem dijelu Jadrana (južnojadranska depresija) temperatura je oko 12 0 C. U
proljeće i jesen primjetna je izotermija vodenog stupca. Površinska temperatura mora
u Riječkom zaljevu je na svom minimumu u veljači/ožujku, a maksimum se postiže u
kolovozu. Zagrijavanje dubljih slojeva, koji su od površinskih odvojeni piknoklinskim
slojem, započinje sa zakašnjenjem (srpanj/kolovoz), da bi se maksimum dogodio u
listopadu.
Stratifikacija vodenog stupca mora razvija se u sjevernom Jadranu u travnju,
maksimum stabilnosti dostiže u kolovozu, nakon čega slijedi proces postupnog
miješanja u listopadu, kao rezultat konvekcijskog miješanja i utjecaja vjetra. Zimi i u
jesen, stratifikacija se uspostavlja samo povremeno i ograničena je na površinske

17
slojeve. U tim periodima, na stratifikaciju dominantno utječe dotok slatke vode u
akvatorij.
U ljetnom razdoblju slaniji, hladniji i zato gušći donji slojevi ne miješaju se s
površinskom vodom. Tijekom jeseni površinska voda postupno gubi toplinu, postaje
teža i tone prema dubljim slojevima, odnosno dolazi do konvekcijskog miješanja
vode. Poseban fenomen je stvaranje teške zimske vode. Nakon obilnih padalina,
najčešće u jesenskom razdoblju, pojavljuje se sloj oslađene (boćate) vode. Taj sloj
može danima lebdjeti iznad teže i slanije vode.

2.3. GEOKEMIJSKI SUSTAV ATMOSFERE

2.3.1. Građa i sastav atmosfere

Atmosfera je plinoviti omotač oko Zemlje, koji se sastoji od smjese različitih
plinova. Njena masa je zanemariva u usporedbi s masom čvrste Zemlje. Atmosfera je
vrlo stiješnjena na površini Zemlje, a tlak opada s visinom, tako da na visini od oko
700 km vlada vakuum u tehničkom smislu. U suvremenoj atmosferi ima 78 % N2, i 21
% O2. Od plemenitih plinova najviše je zastupljen argon (0.93 %) dok je učešće svih
ostalih plemenitih plinova 0.002 %. Koncentracija CO2 je promjenljiva: 0.03 - 0.04 %.
90 % atmosfere nalazi se ispod 40 km visine. Prema visini zrak je sve više razrijeđen.
Sastav atmosfere je jednolik zbog visokog stupnja miješanja. Vodena para je najveći
izuzetak od tog pravila, jer je atmosferski p H2O u prosjeku vrlo blizak zasićenju
tlaka. Stoga i male lokalne promjene u temperaturi mogu izazvati značajne promjene
između evaporacije i precipitacije. Upravo je prijelaz između vode u vodenu paru i
obratno, glavni oblik transporta energije na Zemljinoj površini.
Iznad troposfere nalaze se stratosfera, zatim mezosfera pa termosfera.
Tropopauza je granična zona između troposfere i stratosfere, a nalazi se na visini 7
do 9 km u polarnom području te 16 do 17 km na ekvatoru. Visina tropopauze ovisi o
godišnjem dobu, a najviša je ljeti. U troposferi temperatura naglo pada s porastom
visine do tropopauze, a idući više postaje konstantna. U višim sferama temperatura se
naglo mijenja (Sl. 2.8). Po definiciji, granica Zemljine atmosfere postavljena je na
visini od 1.000 km, a iznad toga se nalazi egzosfera i magnetosfera. Djelovanjem
ultraljubičastih zraka razrijeđeni molekularni kisik (O2) prelazi u ozon (O3). Ozon se u
atmosferi nalazi u zoni troposfere i stratosfere. Koncentracija ozona u stratosferi je
konstantna, dok koncentracija ozona u troposferi zavisi o antropogenim utjecajima pa
je primjetno smanjenje, posebice u polarnim predjelima. Uloga ozona je da apsorbira
gotovo svu količinu kratkovalnih ultraljubičastih zraka (UV-B) koji su štetni za žive
organizme na Zemlji. Molekula ozona je vrlo malo: kada bi se zbile sve skupa dobili
bismo ovojnicu oko Zemlje debljine svega 5 mm.

18
 Slika 2.8. Vertikalna građa atmosfere (iz: Prohić, 1998)

Za život organizama posebno je važan prizemni dio atmosfere: troposfera

koja je dobro izmiješana zbog snažnih strujanja. Troposfera je područje u kojemu se
odvijaju vremenske promjene, pojavljuju oblaci i oborine. Miješanja zraka zbivaju se
zbog zagrijavanja Zemljine površine sunčevim zrakama, kao i zbog rotacije Zemlje.
Za život na Zemlji važne su klimatske prilike, na koje bitno utječu strujanja u
atmosferi, odnosno u donjem dijelu troposfere. Klimatske prilike na Zemlji su vrlo
različite, pa uvelike određuju raspored ekosustava. Zbog svoje ograničene veličine taj
prostor je potencijalno vrlo osjetljiv na zagađenje. Već vrlo male količine unesenih
tvari mogu izazvati značajne promjene u ponašanju atmosfere. Procesi miješanja tvari
u atmosferi vrlo su brzi, pa se tvari unesene u atmosferu kao posljedica vulkanskih
aktivnosti ili nesreća vrlo brzo rasprostiru po cijelom planetu. To miješanje, iako
prenosi zagađivače na veliku udaljenost, ujedno vrši i funkciju razrjeđenja. Širenje
štetnih tvari u morima i oceanima je mnogo sporije, a posebice je sporo u geosferi.

2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi

Dušik je najzastupljeniji plin atmosfere, i općenito se smatra inertnim plinom.
To je samo djelomično točno, jer je određena, ali u stvari vrlo mala količina N2
direktno vezana mikroorganizmima i uključena u rast biljaka. To znači da se najveći
dio dušika u ciklusu hranjivih soli u oceanu ili na kopnu obnavlja unutar biosfere
(vidi: ciklus dušika).
Kisik i ugljični dioksid neophodni su za održavanje života na Zemlji. Današnji
sadržaj kisika O2 i ugljičnog dioksida CO2 u atmosferi posljedica je primarne
produkcije biljaka ili fotosinteze, kao i trošenja kisika u životnom ciklusu životinja.
Njihovi geokemijski ciklusi su nedjeljivi (vidi: ciklus ugljika). Uloga CO2 je da on

19
jako apsorbira infracrveno zračenje sa Zemlje i reemitira je natrag, pa tako pomaže
održavanju temperature na površini (vidi: efekt staklenika).
Atmosfera se može globalno promatrati kao stabilan sustav koji ima svoje
izvore. Ako to nije slučaj, ravnoteža će se pomaknuti i stabilnost ugroziti. Najpoznatiji
takav slučaj je povećanje koncentracije antropogenog CO2.
Izvori kemijskih sastojaka u atmosferi koji se nalaze u tragovima mogu se
podijeliti u tri skupine:
- geokemijski izvori;
- biološki izvori;
- antropogeni izvori.
Geokemijski izvori su plinovi oslobođeni vulkanskim erupcijama, ali i plinovi
oslobođeni radioaktivnim raspadanjem teških metala. Tu spadaju i čestice ili aerosoli,
koji mogu biti kontinentalni, a najvećim su dijelom mješavina topivih i netopivih
sastojaka, te marinski koji su većinom topivi, a po sastavu su smjesa morske soli i
sulfata podrijetlom iz reduciranih sumpornih plinova oceana. Najveći dio aerosola
uklanja se iz atmosfere padalinama, kod čega dolazi do njihovog razdvajanja po
topivosti i veličini.
Tijekom geološke prošlosti Zemlje (oko 4600 Ma), sastav atmosfere bitno se
mijenjao. Evolucija atmosfere može se promatrati u odnosu na, sastav praatmosfere,
dodatke i gubitke tijekom geološke prošlosti. Dodaci tijekom geološke prošlosti bili su
plinovi oslobođeni kristalizacijom magmi, kisik nastao fotokemijskom razgradnjom
vodene pare, kisik nastao procesom fotosinteze, te helij i argon kao posljedica
radioaktivnog raspadanja (Sl. 2.9).

Slika 2.9. Model evolucije hidrosfere i atmosfere (iz: Prohić, 1998)

20
 3. BIOSFERA
Organizmi žive u relativno uskoj površinskoj zoni Zemlje (ovojnici) koja se
sastoji od površinskog dijela litosfere (pedosfera), vodenog sloja (hidrosfera) i
najnižeg dijela atmosfere (troposfera). Ti dijelovi zajedničkim imenom se zovu
biosfera. Sav život u biosferi organiziran je u dva osnovna medija: u vodi i u zraku.
Voda je najobilnije zastupljen medij biosfere.
Svi organizmi sastoje se od istih najvažnijih kemijskih spojeva. To su:
- ugljikohidrati;
- proteini;
- lipidi;
- lignin(sadrže ga samo biljke višeg stadija razvoja).
Svaki organski spoj sadrži osnovni kostur od atoma ugljika, koji može biti
uređen u obliku različitih struktura ili njihovih kombinacija. Najjednostavniji organski
spoj sadrži samo atome vodika vezane s osnovnim kosturom ugljika. To su
ugljikovodici. Atomi drugih elemenata (O, N, S) mogu biti povezani u obliku
perifernih grupa.
Svi organizmi (osim virusa) mogu se, na temelju strukture stanice podijeliti u
dvije temeljne grupe. To su: prokarioti i eukarioti. Prokarioti obuhvaćaju sve
bakterije, pa su stoga jednostanični. Svi drugi organizmi su eukarioti, dijele se na tri
kraljevstva: biljke i životinje i gljive.
U pedosferi žive brojni organizmi. Za tlo je važna njegova proizvodna
sposobnost (plodnost), koja je veća u tlima bogatim mineralima, humusom,
kapilarnom vodom i pričuvom zraka. Manji broj organizama koji žive u dubljim
dijelovima litosfere (npr. špilje) ovise o hrani koja dolazi s površine.
U hidrosferi je život moguć u raznolikim pojavnim oblicima. Posebno je bogat
u površinskoj zoni do koje dopire sunčeva svjetlost.
U troposferi živi mnoštvo organizama koji lebde (mikroorganizmi) ili aktivno
lete (životinje). Većina njih se mora spustiti na tlo radi hranjenja i razmnožavanja.
Biosfera je organiziran sustav. Samoregulirajućim mehanizmima postiže se
visoka organiziranost biosfere, održava ravnotežu i sprečava njenu degradaciju.
Osnovni procesi u njoj imaju kružni tok. Kemijski elementi koji ulaze u žive tvari
nazivaju se biogeni elementi, a kruže kroz biosferu od anorganskog okoliša do živih
bića i obratno. Organizmi iskorištavaju oko 50 % svih kemijskih elemenata na našem
planetu. Neki od tih elemenata iskorištavaju se u većim količinama. To su
makroelementi (C, O, H, N), a ostali u manjim količinama, pa se zovu
mikroelementi (P, S). Svi ostali elementi koriste se u vrlo malim količinama pa se
zovu ultramikroelementi.

3.1. EKOLOŠKI ČIMBENICI

Ekološki su čimbenici utjecajne veličine okoliša koji mogu pozitivno ili
negativno djelovati na rast, razmnožavanje i gustoću populacije. Mogu biti različite
prirode, fizički, kemijski tj. abiotički i onih uzrokovanih uzajamnim odnosima među
organizmima tj. biotički. Naime, svaka vrsta može opstati samo u granicama neke
najniže i neke najviše vrijednosti (Sl. 3.1).

21
 Slika 3.1. Abiotički i biotički čimbenici ekosustava (iz: Springer, 2001)

Ekološki čimbenici mogu djelovati različitim intenzitetom. Najmanji intenzitet

nekog čimbenika koji uzrokuje neku posljedicu na jedinke jest ekološki minimum, a
najveći intenzitet nekog čimbenika koji može neka jedinka podnijeti jest ekološki
maksimum. Između tih rubnih vrijednosti postoji za skupine jedinki: ekološki
optimum (uvjeti u kojima se neka skupina najbolje razvija). Razmak između
ekološkog minimuma i maksimuma u okviru kojeg je moguć život pojedinog
organizma nazivamo ekološkom valencijom (Sl. 3.2).

Slika 3.2. Ekološka

valencija:

a) intenzitet djelovanja

b) organizmi šire i uže

valencije

c) termovalencija kod
ptica (iz: Springer, 1998)

Abiotički ekološki čimbenici okoliša djeluju na organizam. Nedostatak jednog

od životnih uvjeta može prouzročiti smrt organizma. Npr. ako u izobilju ima sunčeve
svjetlosti, a nema dovoljno vlage, biljka neće normalno rasti niti se razvijati, odnosno
ako potraje sušno razdoblje biljka će se posušiti.
Djelovanje pojedinog ekološkog čimbenika ovisi osim o intenzitetu i o
vremenu trajanja (ekspoziciji) i kakvoći njegova djelovanja. Često djeluju

22
istovremeno dva ili više ekoloških čimbenika (npr. toplina i duljina dana ili toplina,
vlažnost i duljina dana).
Ekološka je valencija različita za svaki ekološki čimbenik i u pravilu je
različita za pojedinu jedinku pa tako i za vrstu koja se sastoji od jedinki. Također se
valencija mijenja s dobi i razvojnim stupnjem u vrijeme ekspozicije nekom
ekološkom čimbeniku. Tako je npr. osjetljivost vodozemaca različita na manjak vode
u razvojnom stupnju (punoglavac) i kod odrasle jedinke.
Ima vrsta koje imaju vrlo široku ekološku valenciju, te imaju široko
prostiranje. To su euritopne (eurivalentne) vrste (npr. biljna vrsta maslačak). Takve
vrste nazivamo kozmopolitima. Suprotno kozmopolitskim vrstama postoje vrste uske
ekološke valencije tj. stenotropne (stenovalentne) vrste. Tako npr. grebenski koralji
žive isključivo u toplim morima visoke prozirnosti i određenog saliniteta.
O ekološkoj valenciji za pojedine ekološke čimbenike ovisi koje će vrste
biljaka i životinja živjeti u nekom kraju. Treba spomenuti da se ekološki čimbenici u
nekom području stalno mijenjaju (npr. klimatske promjene, bilo globalne ili lokalne).
Važni ekološki čimbenici su ograničavajući čimbenici, jer je bez njihova
sudjelovanja u ekosustavu život otežan ili nemoguć.

3.1.1. Abiotički čimbenici

Slika 3.3. Raspodjela klimazonalnih pojaseva vegetacije (iz: Springer, 1998)

Najznačajniji abiotički čimbenici su klimatski (temperatura, padaline i vlažnost,

svjetlost i vjetar), edafski (kemijski sastav i fizička struktura tla, voda u tlu), orografski
(nadmorska visina, nagib terena i izloženost) i kemizam okoliša (zdravog i onečišćenog)
(Sl. 3.3).

Temperatura
Za tijek različitih životnih procesa potrebna je optimalna temperatura. Na
Zemlji temperatura varira od hladnih polarnih područja pa do ekstremno vrućih
pustinjskih područja. Granice unutar kojih je moguće održavanje životnih funkcija
kreću se većinom u rasponu od 00 do 500C, premda na rubovima vulkana i u vrućim

23
izvorima žive organizmi i kod 1000 C pa čak i više. Isto tako pojedini organizmi (npr.
lišajevi) preživljavanju i pri negativnim temperaturama.
Za vodu kao životni medij karakteristična su manja temperaturna kolebanja,
kako dnevna tako i sezonska, jer se voda odlikuje visokom toplinskim kapacitetom.
Tijekom ljeta jezera, mora i oceani apsorbiraju toplinu u sebe, a zimi je oslobađaju u
okolinu. Dublji slojevi su hladniji od površine pa su i manje podložni promjeni
temperature.
Većina (98%) organizama nema sposobnost održavanja temperature tijela
stalnom, tj. sposobnost termoregulacije, nego temperatura tijela prati kretanje
temperature okoliša. Svakoj vrsti biljke ili životinje pogoduje određena temperatura.
O temperaturi okoliša ovisit će reprodukcijska sposobnost, brzina rasta i razvoja, opći
metabolizam, brzina kretanja, duljina života itd. Brojne biljne i životinjske vrste stekle
su raznolike prilagodbene mehanizme (adaptacija, aklimatizacija) za život u
predjelima s nepovoljnom temperaturom, koju obično prati i nepovoljna vlažnost.

Padaline i vlažnost
Količina padalina te vlažnost zraka i tla različito su raspoređene na Zemlji –
od izrazito vlažnih predjela (npr. kišne tropske šume) do izrazito sušnih predjela (npr.
pustinje). Organizmi su različito prilagođeni tako različitim uvjetima vlažnosti i
postojanju ili nepostojanju vode. Prema potrebi za vodom životinje mogu se svrstati u:
kserofilne, mezofilne i higrofilne.
Kserofilne vrste su životinje sušnih područja; štede vodu smanjenim
izlučivanjem. Pustinjske životinje razvile su fiziološke prilagodbe za minimalni
gubitak vode iz tijela. Higrofilne vrste su organizmi koji ne mogu živjeti bez vode ili
bez dovoljne vlažnosti, niti su razvili fiziološke mehanizme za štednju vode. U
prelaznoj skupini su mezofilne vrste. Tu pripada većina kopnenih organizama.

Svjetlost
Sunčeva svjetlost je vrlo važan čimbenik kako za fotosintetske organizme, tj.
za primarnu biljnu proizvodnju, tako i za životinje, jer o svjetlu ovise i životne navike
(npr. budnost, spavanje, prehrana, razmnožavanje, kretanja) te aktivnost nekih
endokrinih žlijezda, biološki ritam, sinteza bjelančevina itd. Životinje koje su danju
aktivne su dnevne (diurnalne), a koje su noću aktivne su noćne (nokturnalne)
životinje.
Djelovanje svjetlosti najčešće je povezano s promjenom temperature. Tako se
tijekom proljeća s produžetkom dana u pravilu povećava i temperatura okoliša.
Suprotno, u jesen se sa smanjenjem trajanja dana snižava temperatura okoliša. Stoga
je aktivnost životinja različita u proljeće i ljeti od aktivnosti u jesen i zimi.
Kod biljaka sezona cvjetanja ovisi uz ostalo (npr. toplina) i od duljine dnevnog
svjetla. Biljka dugog dana (npr. ječam) zahtjeva dulje dnevno osvjetljenje, dok kod
biljaka kratkog dana (npr. proljetnice) dugo dnevno osvjetljenje otežava cvjetanje.

3.1.2. Biotički čimbenici

Osim nežive – abiotičke (fizikalno-kemijske) okoline, u pojedinom ekosustavu
postoje mnogobrojni virusi, mikroorganizmi, gljive, biljne i životinjske vrste koji svi
zajedno čine živi dio ekosustava ili njegovu biotičku okolinu. Djelovanje biotičkih
čimbenika u ekosustavu nije ovisno samo o sebi, nego je tijesno vezano s abiotičkim
čimbenicima. Značenje biotičkih i abiotičkih čimbenika u ekosustavu važno je zbog

24
ovisnosti živih organizama o okolišu u kojem žive. Biotički čimbenici su: priogeni,
virogeni, bakteriogeni, fitogeni, zoogeni i antropogeni.
Biljke daju životinjama potrebnu hranu koju koriste brojni nizovi biljojeda
(herbivora). Prisutnost ili manjak biljne hrane često određuje rasprostranjenost
životinjskih vrsta. Na prvobitne nizove biljojeda nadovezuju se nizovi mesojeda
(karnivora) koji se prehranjuju biljojednim organizmima. To su veći ili manji
grabežljivci. Na kraju hranidbenog lanca ili niza obično je veća životinjska vrsta. Isto
se tako na biljojede nadovezuju nizovi kukcojeda (insektivora). Dio organizama
uzima biljnu i životinjsku hranu. To su raznojedi (omnivori).

Slika 3.4. Sumarni prikaz djelovanja abiotičkih i biotičkih čimbenika okoliša (iz:
Springer, 2001)

Sve životinje koje sudjeluju u hranidbenim lancima uginu. Njihove ostatke

razgrađuju razlagači – mikroorganizmi ili se njima hrane lešinari. Na kraju preostanu
anorganske tvari, kao što su dušični spojevi i CO2 pa ponovno ulaze u veliko kruženje
tvari u prirodi. Od tih tvari biljke ponovno proizvode organske spojeve procesima
fotosinteze, a te tvari su početna hrana biljojedima (Sl. 3.4).

Odnosi među jedinkama

Jedinke iste vrste međusobno su povezane brojnim i različitim odnosima.
Najvažniji je reprodukcijski odnos, tj. razmnožavanje. Priraštaj jedinki u populaciji
nazivamo natalitetom. Natalitet je prema tome čimbenik rasta i povećanja brojnosti, a
mortalitet (smrtnost) čimbenik nazatka svake populacije. Uravnoteženim odnosom
nataliteta i mortaliteta održava se brojnost populacije stalnom (stagnacija). Broj
jedinki neke vrste na nekom prostoru mjerilo je gustoće populacije.
Potrebno je naglasiti da se rastom broja jedinki smanjuje kapacitet okoliša
zbog konkurentskih (kompeticijskih) odnosa među prekobrojnim pripadnicima
dotične vrste u smislu konkurencije za hranom, životnim skloništem ili/i spolnim
partnerom. Kompeticija je najjači biotički čimbenik unutar jedinki iste vrste
(intraspecijski čimbenik).

25
 Kompeticija, nadmetanja ili kompetitivno isključenje temelji se na činjenici da
su dvije vrste u suparništvu u istom okolišu za npr. istu hranu. Jedna vrsta će potisnuti
drugu. Kompeticija može biti, kao što smo već naveli, među pripadnicima istih vrsta
(intraspecijska kompeticija) ili među jedinkama različitih vrsta (interspecijska
kompeticija).
Kompeticija radi jednog uvjeta u okolišu može postati snažan suparnik kada se
ubaci u populaciju domaćih autohtonih vrsta unesena alohtona vrsta (npr. alohtona
sjevernoamerička pastrva je iz naših vodotoka potisnula autohtonu potočnu pastrvu).
Kod parazitizma paraziti (nametnici) žive na račun domaćina: domadara.
Brojni su primjeri simbioze (potpomaganja) među različitim vrstama. ako obje
vrste imaju od zajednice koristi a da ne štete jedni drugima, govorimo o mutalizmu
(npr. rak samac i moruzgva). Ako jedna vrsta ima koristi a druga vrsta niti trpi štetu
niti ima koristi govorimo o komenzalizmu (npr. bršljan, slak).

Usklađivanje brojnosti populacije

Skupine jedinki iste vrste koje istovremeno žive zajedno na istom staništu i
međusobno se razmnožavaju tvore populaciju te vrste. Značajni za populaciju su:
natalitet, mortalitet, reproduktivni potencijal, rast populacije, dobna struktura, gustoća
i raspored jedinki u prostoru.
Natalitet je stupanj rodnosti neke populacije, a definira se kao broj
novorođenih u jedinici vremena prema sveukupnom broju jedinki u populaciji.
Mortalitet je stupanj smanjivanja brojnosti populacije zbog umiranja jedinki.
Reproduktivni potencijal definiramo kao brzinu reprodukcijskog ciklusa i brojnost
potomaka. O odnosu reproduktivnog potencijala odnosno nataliteta s jedne strane i
mortaliteta s druge strane ovisi rast populacije. Ako su uvjeti okoliša optimalni za rast
populacije, populacija će se povećavati ili održavati na stalnom broju.
Usklađivanje brojnosti pojedinih jedinki i veličine populacije temelji se na
odnosu reproduktivnog potencijala vrste i zapremine okoliša. S porastom broja jedinki
u zadanom prostoru smanjuje se zapremina okoliša u kojem se populacija razvija. U
tim uvjetima okoliš ne može zadovoljiti potrebe svih jedinki za hranom, uvjetima
reprodukcije i preživljavanja. Javljaju se odnosi nadmetanja (kompeticije) što je jedan
od glavnih samoregulirajućih mehanizama koji ograničava mogućnost pretjeranog
rasta populacije.
Ako se organizmi množe brže od mogućnosti obnavljanja uvjeta okoliša, tada
će uvjeti okoliša postati ograničavajućim čimbenikom održavanja brojnosti unutar
populacije (npr. nedostatak paše). Brojnost jedinki ovisi o različitim prilikama u
okolišu kao što su izvori hrane i vode, svjetlost i toplina. Stoga u različitim godinama
varira brojnost jedinki unutar populacije pa govorimo o fluktuaciji populacije.
U pojedinim povoljnim uvjetima javlja se povremeno prekomjerni ekspanzivni
rast populacije (npr. invazija skakavaca u Africi). Isto tako u nepovoljnim uvjetima
(npr. jaka hladnoća, suša, djelovanje otrova iz okoliša) može dovesti do redukcije
broja jedinki u populaciji ili do potpunog lokalnog izumiranja populacije.

Hranidbeni lanci
Unutar nekog ekosustava isprepliću se interesi svih potrošača hrane, koji su
uključeni u takozvane hranidbene lance ili hranidbene piramide (Sl. 3.5; 3.6).
Osnovu svakog hranidbenog lanca čine primarni proizvođači, koji od sunčeve
energije koja dospijeva na Zemlju iskoriste dio za aktiviranje fotosintetskih reakcija i
za stvaranje primarne organske tvari iz CO2, vode i mineralnih tvari. Stvorene

26
organske spojeve iskorištavaju za hranu biljojedi (herbivori) kao heterotrofni
organizmi. Oni pripadaju u kariku potrošača (konzumenata). Biljojedima se hrane
grabežljivci – mesojedi 1. reda (karnivori), a grabežljivcima opet njihovi neprijatelji
(mesojedi 2. reda). Kako svi organizmi imaju ograničenu životnu dob, tj. uginu,
njihova tijela razgrađuju (mineraliziraju) razlagači ili destruenti (npr. bakterije), na
jednostavnije anorganske tvari, koje mogu ponovno iskoristiti autotrofni (fototrofni)
organizmi. Tako tvari neprestano kruže u ekosustavu od neživog u živo i obratno
prolazeći pri tome u svakoj fazi različite stupnjeve složenosti.

Slika 3.5. Hranidbeni niz na

kopnu (iz: Springer, 1998)

Slika 3.6. Hranidbeni niz u moru (iz:

Springer, 1998)

27
 Protok organske tvari u hranidbenom lancu prati i protok energije. Životna
zajednica u ekosustavu može se normalno razvijati i održavati samo onda ako je
odnos između proizvodnje tvari (asimilacije) i razgradnje tvari (disimilacije)
uravnotežen. Poremećaj u odnosu asimilacije i disimilacije može onemogućiti
normalni razvoj ekosustava ili dovesti do njegova propadanja.
U svakoj biocenozi postoji velik broj najrazličitijih hranidbenih lanaca. Oni su
često međuzavisni, jer od iste vrste proizvođača kreću posebni hranidbeni lanci. Isto
tako većina se potrošača hrani različitim vrstama plijena, pa sudjeluju u brojnim
hranidbenim lancima.
U hranidbenim lancima su organizmi međusobno poredani. Životinje jedne
karike potrošača, hrana su životinjama slijedeće karike potrošača. Uz to do izražaja
dolazi i brojnost populacije unutar tog niza potrošača. U stabilnom ekosustavu
održava se ravnoteža ili homeostaza sama od sebe. U ekosustavu može doći do
prirodnih poremećaja, ali i do poremećaja uzrokovanih djelovanjem čovjeka –
antropogeno djelovanje. Zagađivanje okoliša ili uništavanje pojedinih populacija
organizama glavni su čimbenici nestabilnosti ekosustava odnosno narušavanja
ravnotežnih (homeostatskih) odnosa. Osnovni štetni čimbenici koji remete homestazu
u ekosustavu su: fizikalni, kemijski, biološki i društveno-gospodarski (Sl. 3.7).
Protok organske tvari u hranidbenom nizu prati protok energije. Životna
zajednica u ekosustavu može se normalo razvijati i održavati samo onda, ako je odnos
između proizvodnje hrane (asimilacije) i razgradnje tvari (disimilacije) uravnotežen,
odnosno ako vlada homeostaza. Poremećaj u odnosu asimilacije i disimilacije može
onemogućiti normalan razvoj ekosustava ili čak uzrokovati njegovo propadanje.

Slika 3.7. Osnovni čimbenici koji remete stabilnst ekosustava (iz: Springer, 2001)

3.2. EKOSUSTAV
Ekosustav je dio okoliša potreban za održavanje života i životnih zajednica.
Često se izraz upotrebljava u obliku globalni ekosustav, čime se misli na cjelokupnost
života na Zemlji.

Biotop i biocenoza
U okviru naseljenog prostora biosfere moguće je izdvojiti prostorno
ograničena područja koja obilježavaju pojedine kombinacije ekoloških čimbenika.
Takve osnovne topografske jedinice nazivamo biotop i one su životna staništa
organskih vrsta. Time se pojedini biotopi međusobno razlikuju. Oni se također
razlikuju po posebnim kombinacijama mikroorganizama, biljnih i životinjskih vrsta,
dakle životnoj zajednici kojoj odgovaraju uvjeti u biotopu (Sl. 3.8; 3.9).
Biotop je npr. močvara, jezero, livada, šuma, more, pustinja, gdje žive u istim
uvjetima različiti organizmi tj. biocenoza.

28
 Biocenoza je skupina jedinki (životna zajednica) različitih populacija koje
žive u određenom staništu (biotopu), a usko su povezane različitim međuodnosima,
posebno međuodnosima u hranidbenom lancu. Biocenozu čine mikroorganizmi –
mikrobiocenoza, biljke – fitocenoza, životinje – zoocenoza i ostali predstavnici
carstava organizama.
Biom je skupina raznolikih ekosustava, kojima je zajednička karakteristika
istoznačnost klimatskog područja. Biomi su stoga pravilno raspoređeni i odgovaraju
klimatskim regijama (npr. biom tundre, biom bjelogorične šume, biom tropske kišne
šume i sl.), a imaju dominantnu klimazonalnu vegetaciju. Biomi mogu biti
raspoređeni i na temelju nadmorske visine ili dubine voda i mora, a to je vertikalna
raspodjela bioma.
Ekološka niša je mjesto i funkcionalni položaj koji pojedina vrsta zauzima u
spletu međusobnih odnosa. Areal je ukupni prostor u kome je rasprostranjena
pojedina vrsta. Rasprostranjenost biljaka i životinja nije uzrokovana samo ekološkim
prilikama nekog područja, već može biti i posljedica promjene geografskih i
klimatskih prilika tijekom bliže geološke prošlosti. Široko rasprostranjene biljne ili
životinjske vrste nazivamo kozmopoliti. Nasuprot tomu, vrste koje žive na užem
lokalitetu nazivamo endemi. Živa bića, preostala iz predhodnih razdoblja drugačijih
klimatskih prilika (npr. iz glacijala) nazivamo relikti.

Slika 3.8. Shematski prikaz ekosustava, Slika 3.9. Shematski prikaz sastavnica
biotopa i biocenoze (iz: Springer, 1998) biocenoze: 1) jedinka 2) populacija 3)
zoocenoza 4) biocenoza 5) ekosustav (iz:
Springer, 1998)

29
 Struktura ekosustava
Ekosustav ima četiri strukturalne komponente:
- anorganske tvari,
- organizmi proizvođači,
- organizmi potrošači,
- organizmi razlagači.
Svi organizmi su u ekosustavu podijeljeni u dvije velike skupine: autotrofni
(proizvođači) i heterotrofni (potrošači i razlagači).
Primjer može bit jezerski ekosustav. U jezeru žive raznolike biljke koje tvore
jezersku fitocenozu i životinje koje tvore jezersku zoocenozu ili ukupnu jezersku
biocenozu. U jezeru žive autotrofni organizmi (alge i više biljke) koje pomoću
sunčeve energije anorgansku tvar pretvaraju u organsku. Autotrofnim organizmima
hrane se životinje-(biljojedi), ovima druge životinje (mesojedi). U jezeru žive i
razgrađivači (bakterije) koji razgrađuju mrtve organizme na jednostavnije anorganske
spojeve. Ove pak rabe proizvođači (autotrofni organizmi). Za odvijanje metabolizma
u jezerskom ekosustavu potrebni su optimalni fizikalno-kemijski tzv. abiotički uvjeti,
kao što su svjetlost, toplina vode, količina kisika i ugljičnog dioksida, minerala itd.
Poremećaji u nekim od abiotičkih čimbenika mogu dovesti u pitanje i preživljavanje
cjelokupnog ekosustava (npr. previsoka temperatura vode, nedostatak kisika) ili
dovesti do njegove degradacije u funkciji vremena. Dakle, biocenoze ovise o uvjetima
koji vladaju u biotopu, kao što se i biotop mijenja pod djelovanjem biocenoze (npr.
više biljaka – više kisika u vodi).
U ekosustavu se može uspostaviti dugoročna postojana ravnoteža između
biotopa i biocenoze. Tada se radi o postojanom ekosustavu. Raznovrsnost i složenost
ekosustava povećava njegovu postojanost. A složeni ekosustav nije samo raznovrstan
u sastavu fizikalno-kemijskih komponenata biotopa, nego raznovrsnost čine i
prostorni raspored vrsta, veličina i genetska raznovrsnost.
Ekosustav je dinamična kategorija koja se prilagođava te uspostavlja i mijenja
svoj sastav u funkciji vremena povećanjem njegove postojanosti (stabilnosti).
Stabilnost se osigurava povećavanjem raznovrsnosti u ekosustavu sve do stanja tzv.
ekološkog optimuma (klimaksa), odnosno do krajnjeg stupnja u razvitku jednog
ekosustava.
U ekosustavu može doći do postupnog zamjenjivanja – sukcesije pojedinih
životnih zajednica, počevši od jednostavnih prema složenima. Sukcesije mogu biti
primarne i sekundarne. Pod primarnim sukcesijama razumijeva se naseljavanje ranije
nenaseljene zone, a sekundarnom sukcesijom označujemo obnovu prije uništenih
životnih zajednica. Naseljavanje nenaseljenih područja započinju tzv. pionirske
vrste, uglavnom biljke, koje stvaraju uvjete za postepeno naseljavanje drugih biljnih
vrsta i životinja (prvo biljojeda, a nakon toga i mesojeda). Dugotrajne poplave, požari
i vulkanske erupcije mogu uzrokovati potpunu degradaciju okoliša, te će se tijekom
vremena ona postepeno obnavljati procesima ekološke sukcesije. Naravno da će
pionirska i kasnije naseljena vegetacija ovisiti o klimatskim i drugim abiotičkim
čimbenicima. Jedne vrste biljaka naselit će područja devastiranih tundri, a druge vrste
naselit će npr. područja uništenih tropskih kišnih šuma.

30
 3.2.1. Vrste ekosustava
Ekosustavi koji ulaze u sastav biosfere, različiti po svom sastavu i veličini,
grade mozaik na površini Zemlje. Ekosustave svrstavamo prema različitim kriterijima
od kojih važniju ulogu imaju:
- klimatski čimbenici (toplina, vlažnost, svjetlost),
- priroda biotopa (vodene-akvatičke i kopnene-terestičke),
- sastav staništa (npr. tla),
- sastav vegetacije (npr. zajednica smrekove šume).

Prema geogafskom rasporedu svi ekosustavi se dijele na ekosustave kopna

(akvatički i terestički) i mora (Sl. 3.10).
Akvatički ekosustavi na kopnu mogu biti ekosustavi tekućica (potoci i
rijeke) i ekosustavi stajaćica (bare, močvare, jezera). Mjera kolanja energije u
vodenim ekosustavima je bioproizvodnost, tj. stvaranje organskih spojeva. Prema
intenzitetu proizvodnje vodeni ekosustavi su:
- oligotrofni (slabo proizvodni);
- eutrofni (dobro proizvodni);
- distrofni (odumirući).

Slika 3.10. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998)

Terestički ekosustavi kopna su tropska kišna šuma, miješana šuma, tajga,

tundra, savana, stepa i pustinja. Njihov raspored izravno ovisi o klimatskim prilikama.
Ekosustav mora je najveći i najstariji životni okoliš. Organizmi žive u moru u
svim njegovim slojevima i u različitim dubinama. Biljke i životinje površinskog sloja
slobodnih mora i njegove pučine, tj. pelagijala, lebde u moru, pa ih raznose valovi i
struje. Nazivamo ih planktonom ili planktonskim organizmima. Razlikuju se biljni
organizmi ili fitoplankton od životinja ili zooplankton. Samo manji broj pučinskih
životinja ima snažnije organe za kretanje pa mogu aktivno plivati vlastitom snagom.
To su plivajuće ili nektonske životinje ili nekton. Na morskom dnu žive brojni
organizmi koje nazivamo bentoski organizmi ili bentos.

3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava

Planet Zemlja je zatvoren sustav. Količina tvari je stalna, ona samo prelazi iz
jednoga u drugi oblik. Tok tvari u biosferi zbiva se u zatvorenim biogeokemijskim
ciklusima kod kojih u sklopu zamršenih procesa mineralizacije i sinteze organskih
spojeva odlučujuću ulogu imaju organizmi.
U okviru slijeda tih reakcija omogućeno je vezanje Sunčeve energije u
kemijsku energiju biomase što je osnovni preduvjet postojanja biosfere. Svjetlost koja
stigne do fotosintetskog organizma pretvara se u kemijsku energiju, a ta se dalje
pretvara u različite kemijske spojeve, koji nose u sebi pohranjenu energiju (npr.
celuloza, škrob, šećer, bjelančevine, masti).

31
 Svaki organizam treba energiju za život. Fotosintetski (fototrofni) organizmi
(neki mikroorganizmi i biljke) su autotrofni organizmi. Kod autotrofnih organizama
imamo primarnu bioproizvodnju. Heterotrofni organizmi ili potrošači su gljive,
većina bakterija, životinje i ljudi i ovise o hrani koju proizvode drugi autotrofni
organizmi. Kod heterotrofnih organizama sintetiziraju se iz osnovnih hranidbenih
supstrata koje su stvorili autotrofni organizmi novi organski spojevi, dakle imamo
sekundarnu bioproizvodnju (Sl. 3.11).

Slika 3.11. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998)

Tijekom primarne fotosinteze i kemosinteze biljke troše manji dio proizvedene

energije za svoje potrebe. To iznosi od 10 do 40 % ukupne (bruto) stvorene energije.
Višak energije (od 60 do 90 %) pohranjuje se u novu biomasu (npr. u drvnu masu,
sjemenje u žitarica, u plodove voća i sl.). Taj dio stvorene biomase na raspolaganju je
heterotrofnim organizmima, odnosno služi za prehranu životinja i ljudi.
Organski spojevi koje proizvode biljke služe za prehranu potrošačima (npr.
govedu). U procesima probave razlažu celulozu i druge spojeve na jednostavnije
spojeve kojima se služe za svoje anabolične i katabolične reakcije. Izlučevine i
odumrli organizmi te biljni ostaci služe kao izvor energije razlagačima (npr.
bakterijama i gljivicama). Nastaju anorganske tvari, voda, ugljični dioksid, amonijak,
metan i dr. Tako se zatvara krug: organska tvar se razložila u anorganske spojeve, a
dio energije koju je organizam iskoristio za svoj metabolizam uz proizvodnju topline
omogućava mu život (rast, razvoj, reprodukciju, rad i sl.).

32
 Za mjerenje bioproizvodnosti primjenjuju se metode mjerenja biomase,
potrošnje hranidbenih tvari, minerala, vitamina, te prometa kisika i ugljičnog dioksida.
Bioproizvodnja se može mjeriti i primjenom radioaktivnih izotopa. Tako je moguće
pratiti brzinu ugradnje radioaktivnog fosfora (32P) u fitoplanktonske organizme
vodenih ekosustava (npr. jezera, mora i oceana).
Od kopnenih ekosustava najproduktivnije su šume (oko 250 t organskog
ugljika/km2/u godini), zatim obrađene površine (150 t), stepe (oko 50 t) i pustinja (oko
5 t). Od vodenih ekosustava najveća je bioproizvodnja u zapadnom Atlantiku (550 t
organskog ugljika/km2/na godinu) i u nekim jezerima (od 250 do 450 t).
Bioproizvodnost pojedinih ekosustava ovisi o specifičnim uvjetima na tom
biogeografskom prostoru, a to su hranjive i mineralne tvari, osunčanost, toplina,
dovoljno dišnih plinova i dr.
Heterotrofni organizmi također ne iskoriste sve tvari koje unose u organizam.
Dok biljojedni organizmi troše (asimiliraju) samo oko 10 % pojedene biljne
(celulozne) hrane, a ostalo gube izmetom, dotle je stupanj iskoristivosti u mesojednih
organizama veći i iznosi od 30 do 50 %. Rast, povećanje mase i volumena tijela te
razmnožavanje heterotrofnih organizama nazivamo sekundarnom bioproizvodnjom.
Samousklađivanje je proces održavanja ravnoteže između proizvedene i
potrošene energije. Ono je temeljno obilježje živog svijeta. Samousklađivanje u
ekosustavu temelji se na zakonitostima održavanja sklada u biocenozama, koje su
nerazdvojno vezana za hidrosferu, atmosferu i litosferu. Ako npr. u biocenozi izraste
više biljaka, to znači više hrane za životinje, zbog toga se u biocenozi povećava broj
biljojeda, ali sukladno tome i mesojeda. Više biljojeda uzrokuje smanjenje biljne
hrane, a time se smanjuje broj jedinki biljojeda i mesojeda itd. Vidljivo je da se u
prirodnim zajednicama raznovrsnih populacija – u ekosustavu održava dinamična
ravnoteža.

3.3. BIOGEOKEMIJSKI CIKLUSI U EKOSUSTAVU

3.3.1. Kruženje biogenih elemenata
Metabolizam ekosustava sličan je u načelu metabolizmu jedinke. U metabolizmu
ekosustava zbivaju se reakcije izgradnje (anabolizam) i procesi razgradnje
(katabolizam). Proizvodi se energija pohranjena u biomasi (npr. u ugljikohidratima,
celulozi, bjelančevinama, masti). Energija proizlazi iz jednog oblika u drugi,
oslobađajući dio energije u toplinu. Samousklađivanjem se održava sklad između
proizvodnje i potrošnje energije. Proizvodnja biomase i energije važna je za opstanak
svih organizama. Čovjek ju je smisleno iskoristio za prehranu stalno rastućeg
stanovništva.
Svim živim bićima potrebno je nekoliko desetaka različitih biogenih
elemenata i voda. Jedni su potrebni u većim količinama kao makroelementi (C, H, O
i N), a drugi u manjim količinama kao mikroelementi (P i S). Treću skupinu čine
elementi koji su potrebni u neznatnim količinama (ultramikroelementi).
Zbog tih i sličnih procesa unutar biosfere postoje kolanja (kruženja) spojeva
odnosno elemenata u sastavu tih spojeva:
- kruženje atmosferskih plinova (O2 , N2 , CO2 i H2O);
- kruženje elemenata iz sedimenata: tala ili stijena (P, S).
Najznačajniji biokemijski procesi u biosferi su:
- fotosinteza;

33
 - vezanje dušika u živoj tvari;
- ciklus ugljika.
Svako odstupanje od normalnih vrijednosti bilo kojeg biogenog elementa i
njegova kruženja u biosferi narušava razvitak i normalno funkcioniranje pojedinog
ekosustava. Nedostatak ili manjak nekog biogenog elementa djeluje kao
ograničavajući čimbenik normalnog razvoja pojedine jedinke, populacije, životne
zajednice odnosno biocenoze. I višak pojedinih elemenata u ekosustavu može biti
ograničavajućim čimbenikom. A višak i nenormalno nakupljanje nekih biogenih
elemenata, njihovih spojeva ili nekih drugih tvari, nastalih uglavnom djelovanjem
čovjeka, može onemogućiti funkcioniranje i opstanak pojedinog ekosustava.

3.3.2. Djelovanje otrova

Ksenobioticima nazivamo tvari koje nemaju niti gradbene uloge u nekom
organizmu, a ne mogu se iskoristiti niti za dobivanje energije. Deseci tisuća kemijski i
strukturno vrlo različitih ksenobiotika su
prisutni u okolišu. Među ksenobioticima
ima kemijskih tvari koje ovisno o
kvaliteti, količini i koncentraciji unešene
u tijelo, djeluju štetno na normalne
fiziološke procese i uzrokuju druga
oštećenja. Takve tvari nazivamo: otrov ili
toksikant.
Toksini su otrovi živih organizama, a
mogu biti bakterijskog (bakteriotoksini),
gljivičnog (mitotoksini), životinjskog
(zootoksini) i biljnog (fitotoksini)
podrijetla.
Otrovnost ili toksičnost neke kemijske
tvari je njena osobina da može izazvati
štetne toksične učinke u organizmu.
Toksicitet ili stupanj otrovnosti
označava se kao količina otrova koja
ubija 50 % otrovanih jedinki. To je tzv.
50 % letalna doza odnosno kraće LD50.
Kod trovanja pojedinog organizma treba
voditi brigu ne samo o količini,
koncentraciji i otrovnosti, već i o
vremenu izloženosti (ekspozicije) otrovu.
Dugu ekspoziciju otrovu nazivamo
kroničnim trovanjem, dok je naglo
izlaganje tijela otrovu – akutno trovanje.
Kronično trovanje nekim otrovima može
uslijediti i kod relativno niskih tzv.
subtoksičnih doza, ako djeluju dulje i ako
se u organizmu nakupljaju.

Slika 3.12. Najčešći kemijski

onečišćivači okoliša (iz: Springer, 1998)

34
 Najvažniji toksini teški metali odnosno kovine su:
-Cd kadmij,
-Hg živa,
-Pb olovo,
-Mo molibden,
-As arsen,
-Co kobalt,
-Ni nikal,
-Cu bakar,
-Cr krom,
-Zn cink.

Za otrove koji se nalaze u okolišu vrlo je važna njegova postojanost ili, tj.
njegova sposobnost na razgradnju (degradaciju) u manje toksične i netoksične
produkte tzv. detoksikacija. Otrovi se mogu razgraditi djelovanjem ultraljubičastih
zraka sunčeve svjetlosti (fotolitički), vodom (hidrolitički), toplinom (termolitički) i
djelovanjem mikroorganizama. Vrijeme potrebno da se koncentracija određene
otrovne tvari prisutne u okolišu smanji za 50 % nazivamo poluživotom. Pojedini
otrovi imaju naročito izraženu sklonost nakupljanja (bioakumulacija) u pojedinim
tkivima i organima živih organizama, koji su ušli bilo zbog njegove neposredne
izloženosti tim tvarima ili posredno, konzumacijom hrane (Sl. 3.12).

Djelovanje otrova i zračenja na okoliš

Jasno je da su od velike važnosti učinci onečišćenja okoliša koje opažamo u
ljudi odnosno na biljkama i životinjama koje su od gospodarstvenog i drugog značenja
čovjeku. Međutim, ništa manje nisu važne promjene koje nastaju u pojedinim
dijelovima prirode odnosno u biosferi. Posljednjih godina posebno se spominje
štetnost tributil kositra kao iznimno toksičnog spoja koji ima i mutagena svojstva, za
razliku od kositra koji kao kovina nije štetan. Ovaj spoj se koristi u bojama za
premazivanje podvodnih dijelova trupa, ne samo trgovačkih i ratnih brodova, već i
ribarskih i sportskih plovila.
Zračenja su poseban problem onečišćenje biosfere, osobito nakon primjene
atomskih bombi krajem 2. svjetskog rata kao i u vrijeme hladnoga rata pri izvođenju
brojnih pokusnih atomskih eksplozija. Procesima nuklearne fisije čovjek je uspio
dobiti oko 200 radioaktivnih izotopa, od kojih se neki nisu nalazili u biosferi.
Radioaktivnošću, koja se javlja raspadanjem jezgara nekih kemijskih elemenata,
nastaju drugi elementi uz emisiju čestica kod alfa-zračenja i beta-zračenja ili
elektromagnetskih zraka kod gama-zračenja.
Ubrzano onečišćenje okoliša preopteretilo je prirodni okoliš brojnim
kemijskim spojevima. Primarna mjesta onečišćenja u biosferi su zrak, voda i tlo.
Biljke i životinje žive u sve više zagađenijem okolišu. Te tvari dospijevaju iz okoliša
u biljni ili životinjski organizam. Biljke koje rastu na onečišćenom tlu i same postaju
onečišćenima. Korijenskim sustavom odnosno lišćem biljke apsorbiraju štetne tvari.
Najčešće su to sredstva za zaštitu bilja, tj. pesticidi. Mnogi od pesticida ne oštećuju
selektivno samo ciljanu vrstu, npr. krumpirovu zlaticu ili korov, nego djeluju na cijelu
biljku i na njezine dijelove. Biljke se truju i većim količinama teških kovina – olova,
kadmija, žive, bakra na primjer, ali i otrovnim plinovima iz atmosfere.

35
 Putovi i način onečišćenja (kontaminacije) životinja iz okoliša u principu su
slični kao i u biljaka. Životinje ili čovjek mogu se zatrovati primitkom otrova preko
dišnog, probavnog i pokrovnog sustava, dakle preko škrga ili pluća, probavila i kože.
Otrovi koji su ušli u tijelo mogu biti razgrađeni različitim postupcima detoksikacije
(npr. u jetri) i/ili oslobođeni iz tijela (npr. bubrezima). Za tijelo su opasni oni otrovi
koji se pohranjuju i nakupljaju u pojedinim tkivima u tijelu (npr. jedna skupina otrova
nakuplja u masnom tkivu, druga u kostima, mišićima, mozgu). Porastom
koncentracije otrova u pojedinom tkivu ono se najčešće oštećuje.
U prirodnim hranidbenim lancima u pravilu se povećava koncentracija
otrovnih tvari. Naime, razina otrova raste u višim karikama hranidbenih lanaca pa
organizmi koji se nalaze na kraju hranidbenog lanca imaju i do 100.000 puta veću
koncentraciju otrova od početne (npr. porast koncentracije pesticida DDT-a ili diklor-
difenil-trikloretana u raznim hranidbenim lancima).
Dakle, hrana uzgajana u onečišćenoj biosferi i sama je više ili manje
onečišćena. Zato se sve više proizvodi hrana bez uporabe pesticida, bez umjetnih
gnojiva, što dalje od prometnica – po posebnim biološkim (ekološkim) načelima. U
svijetu se danas proizvodi na taj način samo 2 do 3 % sveukupne hrane. Sretna je
okolnost što se značajna količina otrova razgradi u biosferi djelovanjem Sunčeve
svjetlosti (fotoliza), u reakcijama s vodom (hidroliza), djelovanjem topline (termoliza)
ili djelovanjem različitih mikroorganizama (mikrobiološka razgradnja). Kao što smo
već spomenuli i organizmi životinja i čovjeka imaju stanovite mogućnosti razgradnje
(detoksikacije) otrova.

36
4. UZROCI ONEČIŠĆENJA OKOLIŠA

Razvoj ljudskog društva glavni je uzrok promjena i globalne devastacije

okoliša. Stanovništvo ima značajan utjecaj na društveno-gospodarski razvoj, posebice
na stanje okoliša pri čemu gustoća naseljenosti uvjetuje "gustoću" ljudskih aktivnost.
To izaziva potrebu korištenja prirodnih dobara, stvara onečišćenje, odnosno čini
pritisak na okoliš. 20. stoljeće je donijelo dramatične promjene u pogledu veličine i
vrste djelovanja na okoliš. Uzrok tome su dva temeljna čimbenika:
1. nagli rast stanovništva i različiti problemi koje je taj rast izazvao,
2. nagli razvoj industrije.
Osim ljudske aktivnosti koja djeluje na onečišćenje okoliša (antropogeni
uzročnici), i prirodne pojave mogu bitno utjecati na onečišćenje okoliša. Pri tome je
nužno istražiti da li su te pojave prouzrokovane aktivnošću ljudi ili su dio evolucije
Zemlje (Sl. 4.1).

Slika 4.1. Utjecaj čovjeka na kopnene ekosustave (iz: Glavač, 2001)

Suvremeno čovječanstvo susreće se s dva temeljna problema okoliša. To su:

1. onečišćenje;
2. prekomjerno iskorištavanje prirodnih dobara.
Pod pojmom onečišćenje okoliša razumijevamo kvalitativnu i kvantitativnu
promjenu fizikalnih, kemijskih i bioloških karakteristika osnovnih komponenata
okoliša (voda, zrak, tlo, bioraznolikost), što dovodi do narušavanja ekosustava,
temeljenih na mehanizmima samoregulacije. Te promjene djeluju danas, ali i ubuduće,

37
na pogoršanje zdravstvenih, gospodarstvenih i drugih uvjeta života. Problem štetnih
čimbenika u okolišu sve više opterećuje suvremeno čovječanstvo. Porastom
proizvodnje u posljednjih 100 godina množina raznolikih štetnih tvari nadmašila je
množinu tih tvari nastalih u proteklih nekoliko tisuća godina.
Nekad je prevladavalo pretežito biološko onečišćenje, a danas uglavnom
kemijsko i fizičko. Suvremena industrijska proizvodnja, razvijen promet (kopnom,
vodom, zrakom) te agrokemijske i agrotehničke metode dovode do univerzalnog i
dugotrajnog onečišćenja. Ono je jače izraženo u industrijski razvijenim zemljama,
koje proizvode veće količine raznih onečišćivača, ali se u tim zemljama poduzimaju i
izvjesne (relativno skupe) mjere zaštite. Usprkos tome, suvremeno onečišćenje
okoliša po opsegu i trajnosti prelazi lokalne okvire i postaje svjetskim problemom.
Globalni i univerzalni oblici onečišćenja vidljivi su u općem onečišćenju naše
atmosfere, rijeka, jezera i mora te tla i hrane. Onečišćenje ne poznaje državne granice.
Štetne i otrovne tvari rasprostiru se strujanjem zraka, vodotocima i hranidbenim
lancima s jednog mjesta na drugo. Takve tvari otpuštene u jednom mjestu nerijetko
djeluju štetno daleko od izvorišta onečišćenja. Stoga danas u svim akcijama zaštite
okoliša treba djelovati globalno.
Ugroženost okoliša prirodnim pojavama možemo definirati pojmom prirodni
hazard (engl. Natural hazard). Definicija prirodnog hazarda prema UNESCO-u (United
Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation) je događanje potencijalno
štetnih fenomena unutar određenog vremena i u određenom prostoru. Osim prirodnog
hazarda postoji i antropogeni hazard (engl. Antropomorphic hazard) koji je češći u
gusto naseljenim područjima.

Postoji više različitih podjela onečišćivača, pri čemu se rabe različiti kriteriji
kao što su kemijska priroda, svojstva, izvori, mjesta djelovanja, učinci i dr.

Primarno mjesto onečišćenja:

VODA, ZRAK, TLO, HRANA

Priroda onečišćenja:
KEMIJSKA (anorganska i organska)
FIZIČKA (plinovita, tekuća, kruta, radioaktivna)
BIOLOŠKA (mikroorganizmi, gljivice, toksini)

Izvori onečišćenja:
PROIZVODI IZGARANJA GORIVA
INDUSTRIJSKI PROIZVODI
KOMUNALNI OTPAD
POLJOPRIVREDNI PROIZVODI
PROIZVODI MIKROORGANIZAMA
DJELOVANJE RATNE TEHNIKE

Učinci onečišćenja:
NA ATMOSFERSKE PROCESE
NA PROCESE U VODI
NA KOROZIJU METALA
NA MIKROORGANIZME
NA BILJKE

38
 NA ŽIVOTINJE
NA ČOVJEKA
NA DEGRADACIJU EKOSUSTAVA

Zbog toga se uzročnike onečišćenja okoliša može podijeliti na:

1. prirodne uzročnike (potresi, erupcije vulkana, oluje, poplave i požari)
2. antropogene uzročnike (porast stanovništva, razvoj industrije, prometa i
poljoprivrede).

4.1. PRIRODNI UZROČNICI

Prirodne pojave ugrožavaju i remete odnose u okolišu. Elementarne nepogode
oduvijek su bile velika opasnost za ljude i njihova materijalna dobra. Dok su nekada
elementarne nepogode bile izazvane isključivo evolucijom zemlje, danas na te elementarne
nepogode utječe i ljudska aktivnost. Elementarne nepogode odnose sa sobom mnoge ljudske
živote i pričinjaju veliku materijalnu štetu. Sve prirodne uzročnike iniciraju endogenetske i
egzogenetske sile.
Prirodne sile koje uzrokuju hazard mogu se većim dijelom poistovjetiti s
geološkim silama pa se rabi izraz geološki hazard (engl. geohazard). Taj pojam se
može definirati kao frekvencija ili broj događaja koji se zbivaju u određenom
vremenskom razdoblju. Zbog tog hazarda godišnje štete u globalnoj ekonomiji
procjenjuju se na oko 50 milijardi USA dolara. Od toga 2/3 su stvarne štete, a 1/3 su
troškovi prevencije od mogućih šteta. Povećanje šteta zbog prirodnih i antropogenih
uzročnika je oko 6 % godišnje prema UNDRO-u (Unated Nations Disaster Relief
Organization). Prirodni uzročnici izazivaju posebice velike štete u zemljama u razvoju.
Npr. u razdoblju 1960-1990, zemlje centralne Amerike gube u prosjeku 2.7 % bruto
nacionalnog dohotka, a USA oko 1 %. Razlika se može protumačiti boljom
prevencijom.
Hazard se definira kao vjerojatnost pojavljivanja potencijalno štetnih prirodnih
pojava, a rizik je očekivani stupanj gubitka kod pojavljivanja hazarda. Sve prirodne
pojave (klizanja, potresi, vulkani, poplave, itd.) koje nepovoljno utječu na ljude ili
ljudske aktivnosti, u smislu izazivanja nesreća, smatraju se prirodnim hazardima. Npr.
ukupna šteta nastala klizanjima u SAD premašuje prosječne gubitke nastale potresima.
Procijenjeno je da gubici izazvani klizanjima čine jednu četvrtinu ukupnih gubitaka
prouzročenih prirodnim hazardima. Prirodni hazardi su sve brojniji i intenzivniji
usprkos brojnim istraživanjima u okviru tehničkih, prirodnih i socijalnih znanosti.
Razlog tome je rast populacije i urbanizacija prostora.
Geohazardi mogu biti složeni i uzrokovati niz drugih hazarda, npr. potresi
uzrokuju likvefakciju, pokrete masa niz padine i tsunamije. Geohazardi mogu varirati
pa se neki događaju u kratkom vremenskom razdoblju i brzi su (npr. potresi i klizanja)
dok se drugi odvijaju postupno i u određenom vremenskom razdoblju (npr. erozija tla
i slijeganja terena prouzročena crpljenjem podzemne vode). Neki geohazardi usko su
vezani uz ljusku aktivnost (npr. zagađenje podzemne vode i slijeganje terena kao
posljedica rudarenja) pa je i njihov utjecaj teško odvojiti od utjecaja čovjeka.
Odnosno, ljudski utjecaj na prirodu često povećava učestalost prirodnih hazarda.
S rastom svjetske populacije rastu i rizici od prirodnih hazarda. Ipak, ljudi i
dalje žive u područjima geohazarda, unatoč poznatom stupnju rizika jer nemaju
drugog izbora. Budući da područja visokog hazarda zahtijevaju stalnu zaštitu i

39
određena ulaganja to je moguće postići u društvima koja su dovoljno bogata i u
kojima su vlasti to voljne činiti.

4.1.1. Endogenetski uzorčnici

Endogenetske sile, kao što je seizmička aktivnost i erupcija vulkana, mogu
imati izrazito velik negativan utjecaj na okoliš, a također prouzročiti velike štete na
građevinama i ljudske žrtve. Međutim, treba naglasiti da endogenetski procesi
iniciraju promjenu intenziteta djelovanja egzogenetskih sila.

Seizmičnost
Potresi su jedna od najvećih endogenetskih opasnosti u kojima ginu brojni
ljudi i stradavaju materijalna dobra. Međutim, većina potresa se zbiva na rubovima
litosfernih ploča. Kod toga se većina ili 80 % potresa zbiva u cirkupacifičkom pojasu,
a oko 15 % u mediternasko-transazijskom području(15 %) (Sl. 4.2)

Sl. 4.2. Epicentri registriranih potresa od 1963. do 1998. godine (Wikipedia)

Od polovice 18. stoljeća bilo zbilo se niz potresa od kojih su neki imali
katastrofalne posljedice s brojnim ljudskim žrtvama.

1755. Lisabon (Portugal)

1811. i 1812. New Madrid (USA)

1902. San Francisco (USA)

1908. Mesina (Italija)

1920. Pokrajine Kansu i Šansi (Kina)

1923. Tokio i Jokohama (Japan)

1950. Assam (Indija)

1960. Agadir (Maroko)

1960. Obala Čilea

1964. JZ Aljaska (USA)

1976. Guatemala

1976. Tangshan (Kina)

40

1976. Furlanija (Italija)

1985. Mexico City (Meksiko)

1988 Erevan (Armenija):

1995. Kobe (Japan)

1998. Afganistan

1999. SZ Turska

2001. Gujarat (Indija)

2003. Bam (Iran)

2004. Sumatra (Indonezija)

2011. Honshu (Japan)

Potresi veće oslobođene energije u hipocentru izazivaju veće rušilačke efekte

na površini. Potresi intenziteta preko VI0 MCS ljestvice u već uzrokuju štete na
objektima, dok oni od XII0 uzrokuju posvemašna rušenja i mijenjanje reljefa (Sl. 4.3).

Sl. 4.3. Gruba usporedba intenziteta i magnitude potresa (Wikipedia)

S obzirom da je predviđanje potresa još uvijek vrlo nepouzdano, važna je

prevencija, tj. gradnja objekata mora biti u skladu s očekivanim magnitudama potresa.
One se dobivaju tako da se analiziraju postojeći podaci (historijski i mjereni) o
prethodnim zabilježenim potresima u nekom području. Na temelju toga radi se
seizmičko zoniranje (mikrozoniranje) područja. Seizmička područja su naravno
vezana uz tektonski aktivna područja. Nevezane stijene (šljunci, pijesci), ali i visoka
razina podzemne vode uvjetuju jaču manifestaciju potresa. Likvefakcija je pojava
potpunog gubitka čvrstoće sitnozrnastih pjeskovitih sedimenata tako da oni u jednom
trenutku prelaze u tekuće stanje. Ta pojava može uzrokovati istiskivanje takvog
materijala i veliko ukupno i diferencijalno slijeganje pa stoga tonjenje i rušenje
građevina na takvim lokacijama.
Problem predviđanja (prognoziranja) potresa također je posebno pitanje na
kojem se intenzivno radi. Za pouzdanu prognozu potresa potrebno je točno znati tri
parametra: vrijeme pojave, mjesto (epicentar) pojave i intenzitet pojave.
Temelj modernog seizmičkog projektiranja je uključivanje očekivanih
parametara, odnosno akceleracije prouzročene seizmičkim silama u proračun
dinamičke stabilnosti konstrukcije neke građevine. Nadalje, projektni seizmički
parametri danas se računaju za očekivane maksimalne potrese čije se značajke

41
procjenjuju računskim metodama, a ne samo na temelju potresa koji su se dogodili na
nekom području. Posebnost takve metode je povezivanje seizmičke i neotektonske
aktivnosti, kao presudnih čimbenika za procjenu mogućih maksimalnih veličina
seizmičkih sila. Zbog toga se polazi od stajališta koncepcije seizmičkog rizika, gdje je
osnovni zadatak definiranje takvih metoda projektiranja i gradnje u seizmički
aktivnim područjima, da taj sistem u cjelini zadovoljava kriterije ekonomske
prihvatljivosti sigurnosti, odnosno tehničke konzistentnosti (Sl. 4.4).

Slika 4.4. Karta seizmičkog hazarda Italije (INGV)

Potresi uglavnom ne ubijaju izravno već ljudi stradavaju od rušenja objekata,

požara, odrona i sl. Potresi mogu inicirati velike pokrete masa niz padinu (klizišta i
odrone) u nestabilnim zonama. U priobalnim područjima može doći do pojave
iznimno velikih valova-tsunamija.
Tsunami valovi nastaju ako su žarišta potresa ispod mora i dogode se veći
pomaci morskog dna. Oni imaju velike valne duljine (150-1000 km) i velike brzina
(do 700 km/h). Gotovo su neprimjetni na pučini. Nailaskom na pliće dijelove dna, ti
morski valovi se deformiraju i dostižu visinu do 40 m što ima razorno djelovanje na
obalnom području
Najviše takovih pojava zabilježeno je na obalama Pacifičkog oceana.
Međutim, u novijoj historiji najviše žrtava izazvao je pojava tsunamija na obalama
istočnog dijela Indijskog oceana zbog iznimno jakog potresa u podmorju zapadno do
otoka Sumatre krajem 2004. godine. Smatra se da je stradalo u području Indonezije,
Tajlanda i Šri Lanke preko 200.000 ljudi. Pojave tsunamija moguće su i u području
Mediterana, pa čak i u Jadranskom moru iako se tu mogu razviti valovi neznatnih
visina.

42
 Vulkanizam
Vulkanizam je druga endogenetska opasnost. Za razliku od potresa, štetno
djelovanje vulkana najčešće je lokalizirano (600.000 ljudi pogođenih djelovanjem
vulkana u razdoblju od 10 godina). Lava može činiti direktnu štetu, ali u načelu nije
glavna vulkanska opasnost. Piroklastiti (fragmenti vrućih stijena i lave) su češće
opasniji od tokova lave. Piroklastiti eruptiraju iznenada eksplozivno i razlijeću se
dalje i brže. VS obzirom na prirodu vulkana, erupcije mogu biti različite opasnosti: od
onih relativno mirnih kada lava istječe iz kratera (npr. Mauna Loa na Havajima) do
ogromne eksplozije i izbacivanja pepela u stratosferu (Karakatau kod Sumatre). Veliki
volumen vulkanskog pepela može također imati vrlo nepovoljne posljedice (Sl. 4.5).

Sl. 4.5. Klasifikacija vulkanskih erupcija prema stupnju opasnosti (iz: Kovach &
McGuire, 2003)

Slika 4.6. Karta hazarda od vulkanskih plinova, planina Dieng, otok Java, Indonezija (iz:
Bell, 1998)

Vulkanske erupcije zabilježene tijekom povijesti često se ponavljaju. One

pokazuju koliko naša civilizacija ovisi o stabilnim klimatskim prilikama, a također
pokazuju da velike vulkanske eksplozije na jednom kraju svijeta mogu izazvati
promjene klime na drugom dijelu svijeta. Najveće vulkanske erupcije mogu utjecati
na promjene globalne klime u relativno kratkom vremenu.
Međutim, ukoliko velike količine pepela dospiju u troposferu mogu povećati
albedo Zemlje i uzrokovati globalne klimatske promjene (npr. erupcija Tambora 1815.
g., erupcija vulkana Krakatau 1883. godine). Tijekom velike erupcija vulkana Pinatubo

43
na Filipinima 1991. g. izbačeno je u atmosferu oko 15 x 106 tona SO2. Zbog toga
smanjenja prosječne temperature na površini Zemlje za oko 0.60 C tijekom 15 mjeseci.
Zanimljiv slučaj je zabilježen i opisan na jugoistočnom dijelu Islanda, gdje se
nalazi jedna od vrućih točaka na oceanskom hrptu. Od lipnja 1783. do ožujka 1784.
blizu Mount Laki došlo je do otvaranja pukotine i stvaranja eksplozijskih kratera u
dužini od 25 km. Prethodila im je jaka seizmička aktivnost. Unutar samo nekoliko
mjeseci na površinu se izlilo oko 12 km3 bazaltne lave što je najveća erupcija tog tipa
u povijesnom vremenu. Oslobođeni plinovi CO2 i posebice SO2 uništili su vegetaciju
što je prouzročilo najveću glad na Islandu ikad zabilježenu. Istovremeno je došlo do
značajne promjene klime u Europi, ali i na cijeloj sjevernoj polutki. Posebna je bila
boja neba u zoru i sumrak, neobična stalna izmaglica, a ljeto 1783. bilo je neobično
toplo. Međutim, zima 1783/84. bila je posebno oštra u Europi. Benjamin Franklin,
tada ambasador u Parizu, čuvši za vulkanske erupcije na Islandu sugerirao je da bi
vulkanizam mogao imati utjecaja na klimu.
Poseban problem može napraviti smjesa vulkanskog pepela i vode, stvarajući
vulkanski tok mulja (lahar) koji može uništavati sve pred sobom. Još jedan, opasniji,
oblik piroklastičnog toka može biti stvaranje smjese vrućih i otrovnih plinova
temperature do 1000 0C i sitnog pepela poznat pod imenom užareni oblak koji se može
spuštati niz vulkansku padinu brzinom i do 100 km/h. Tako je erupcija Vezuva 79. g.
n.e. uništila gradove Pompeje i Herkulaneum.
Eksplozija vulkana na otoku Santorini u Egejskom moru vjerojatno je
prouzročila uništenje Minojske kulture pred oko 3600 godina. Prema tragovima u
sedimentima morskog dna, vulkanskim pepelom je bio pokriven značajan dio istočnog
Mediterana. Smatra se da je tijekom eksplozije nastao iznimno visok vodeni val koji je
razorio naselja na okolnim obalama.
U novije vrijeme, najpoznatiji je primjer erupcija vulkana Mont Pelee' na
karipskom otoku Martinique kada je 8. svibnja 1902. godine u samo tri minute stradalo
između 25.000 i 40.000 ljudi u gradu St. Pierre i njegovoj luci. Takav je piroklastični
tok nastao i prilikom glavne erupcije vulkana Mt. St. Helens 1980 g. i Mt. Pinatubo
1991. godine. Tijekom devedesetih godina neprekidne erupcije vulkana na karipskom
otoku Monserat izbacivale su toliko pepela da je život na većem dijelu otoka postao
nemoguć.
Smatra se da bi erupcija i kolaps vulkana na otoku Gran Kanaria u Kanarskom
arhipelagu mogao pokrenuti iznimno veliki val koji može prouzročiti katastrofalne štete
na obje obale sjevernog Atlantika. Erupcija mega vulkana na području nacionalnog
parka Yosemity u SZ dijelu USA mogao bi, ovisno o smjeru vjetrova pokriti debelim
slojem vulkanskog pepela velike prostore i uzrokovati globalno zahlađenje.
Kako se možemo braniti od vulkanskih opasnosti? Naravno, nemoguće je
kontrolirati snažne vulkanske fenomene. No, može se procjenjivati njihov potencijalni
obuhvat i vrijeme erupcije te omogućiti privremenu ili trajnu evakuaciju područja koje
može biti znatno pogođeno. Tokove lave može se, doduše s različitim uspjehom skretati,
ili čak privremeno zaustavljati. Prepreke se mogu graditi npr. od vulkanskog pepela, ili
betona ili pak hlađenjem čela ili boka toka lave ( vodom). Takav slučaj je bio na otoku
Heymaneyna Island 1973. g. Nije sigurno koliko je polijevanje vodom doprinijelo
zaustavljanju toka lave prema ribarskom naselju. Naime, može se i aktivni otvor
vulkana zatvoriti, a otvoriti neki pomoćni odakle će lava teći u područje na kojem nema
objekata koje treba zaštiti. Na padinama vulkana Mauna Loa na otoku Havaji, izvršeno
je 1935. i 1942. g. bombardiranje da lava ne teče prema gradiću Hilo. Zaustavljanje je
posljednjih godina učinjeno na padinama Etne na Siciliji. Slično se može napraviti i na

44
pretpostavljenim tokovima lahara, a sprečavanje stvaranja lahara može se izvesti npr.
isušivanjem kraterskih jezera.
Kraterska jezera često imaju vodu jako izmijenjenog kemijskog sastava zbog
stalnog prodiranja plinova iz vulkana. Često je jezerska voda pretvorena u žestoke
kiseline, gdje je bilo kakav oblik života nemoguć. Ukoliko takva voda dospije u slatke
vode u okolici vulkana, može doći do ekološke katastrofe. Magmatski procesi mogu
imati i pozitivan učinak, jer omogućuju nastanak termomineralnih voda koje se široko
koriste u liječenju, ali i za dobivanje značajnih mineralnih sirovina.

4.1.2. Egzogenetski uzročnici

Egzogene geološke sile uzrokuju egzogene geološke procese koji uglavnom
nisu tako spektakularni, kao seizmička aktivnost i erupcije vulkana, ali djeluju u
duljem vremenskom razdoblju i ostavljaju važne posljedice. Egzogenetski procesi
primarno uključuju djelovanje gravitacije, vode, leda i vjetra. Egozgenetski procesi su
većim dijelom, osim djelovanja gravitacije, potaknuti klimatskim utjecajima. Erozijski
i sedimentacijski procesi imaju značajan i dalekosežan utjecaj na čovjeka. Raspadanjem
i erozijom započinje kruženje tvari u sedimentacijskom ciklusu koji je povezan i s
geokemijskim ciklusima.

Padinski procesi
Uzroci padinskih procesa su prirodni (gravitacija i podzemna voda) te
antropogeni. Gravitacija uzrokuje kotrljanje i klizanje te stvaranje padinskih
sedimenata; koluvija i deluvija. Uzroci pojava nestabilnosti na padinama su povećanje
sila (opterećenje ili hidrodinamički odnosi) ili smanjenje otpora, odnosno čvrstoće,
bilo tla ili stijene.
Na padinama oblikovanim u koherentnim tlima, a ponekad i na stijenovitim
padinama, pojavljuje se puzanje (polagano kretanje mase tla niz padinu uz plastične
deformacije), kada su naprezanja manja od čvrstoće na smicanje materijala. U
određenim okolnostima puzanje prelazi u klizanje (brzi pokreti mase tla niz padinu)
zbog sloma tla i značajno smanjenje čvrstoće na kliznoj plohi.
Na padinama oblikovanim u čvrstim stijenama učestalo je osipavanje manjih
fragmenata, zatim lokalni odroni. Ponekad se pojavljuju i kamene lavine.
Padinski procesi su izraženiji tamo gdje je veća energija reljefa, kao što su
planinski predjeli. Padinski procesi mogu biti potencirani antropogenim utjecajima,
posebice nestručno obavljenim građenjem. Osim izravne štete na građevinama,
padinski procesi izazivaju i ekološke štete, jer oštećuju ili uništavaju lokalnu
biocenozu. Štetama prouzročenim padinskim procesima bilo je pogođeno preko 3.2
milijuna ljudi u prethodnih 10 godina.
Slikovit promjer pojava nestabilnosti je srednji dio toka Rječine između
akumulacije Valići i mosta kod naselja Pašac. Flišni stijenski kompleks je ukliješteni
blok između karbonatnih blokova sa sjeveroistočne i jugozapadne strane i stoga
izrazito tektoniziran. Učinci deformacija najizraženiji su upravo na dodiru karbonatnih
stijena i fliša. Flišna stijenska masa je podložnija brzom trošenju čemu pridonosi
njena izrazita tektoniziranost. To se osobito odnosi na kalcitične siltite i šejlove koji
prevladavaju u flišu istraženog područja. Radi toga je stvorena zaglinjena zona na
osnovnoj stijeni-flišu. Zbog toga su obje strane doline Rječine pokrivene su
potencijalno nestabilnim padinskim tvorevinama višemetarske debljine. Odvajaju se
blokovi koji klize po flišu. To su pojave nalik onima u Alpama (Sl. 4.6).

45
Slika 4.6. Pojave nestabilnosti na padinama u dolini Rječine (Benac et al., 2006)

Na padinama su već krajem 19. stoljeća uočene pojave nestabilnosti. 1885.

registrirano je klizište na SI strani doline. 1893. uočeni pomaci na JZ strani doline kod
ondašnjeg naselja Grohovo. 1898. razorena je brana približno na lokaciji današnje
brane Valići. Prema arhivskim zapisima, kamena lavina približnog volumena od
1.350.000 m3. U prosincu 1996. godine pokrenuto je oko 850.000 m3 materijala na SI
padini. Tada je gotovo zatrpano korito Rječine. Zbog novih pokreta masa na obje
padine oko toka rječine može se dogoditi zatrpavanje ceste na JZ strani, pregrađivanje
korita Rječine i stvaranje jezera, rušenje prirodne brane i pokret vodenog vala prema
centru Rijeke.

Geološki rad površinskih voda

Erozija
Erozija padina može biti izražena u obliku pluvijalnog (kišnog) ogoljivanja uz
ravnomjerno (površinsko) ispiranje tla, kao i u obliku linijskog ispiranja uz stvaranje
žljebova. To je preduvjet za stvaranje vododerina i jaruga te plavina na njihovim
krajevima. Erozija padina je uvijek selektivna, što ovisi o svojstvima stijena, nagibu,
odnosno energiji reljefa. Erozija padina može biti brzi proces povećan uništenjem
pedološkog sloja i vegetacije, bilo prirodnim ili antropogenim uzrocima. Nastaje
potpuno neplodan teren ili tzv. «badlands».

46
Slika 4.7. Područje intenzivne erozije u Vinodolskoj dolini (Benac et al., 2005)

Drastičan primjer kombiniranog djelovanja erozije s pratećim pojavama klizanja je

područje sliva Slanog potoka i Male Dubračine u središnjem dijelu Vinodolske doline.
Zahvaćena površina je veličine oko 3 km2 pa su ugrožena okolna naselja Belgrad,
Baretići, Grižane i Kamenjak, kao i regionalna cesta. Žarište ove pojave, zahvaćeno
ekscesivnom erozijom ima dimenzije 600 m po osi i 250 m po širini. Matična flišna
stijena sastavljena je od siltita i siltnih lapora s rijetkim proslojcima pješčenjaka.
Obilježje materijala u žarištu je disperznost zbog sadržaja čestica nanometarskih
dimenzija i minerala sklonih bubrenju što je razlog povećanoj erodibilnosti. Popratne
pojave oko žarišta erozije i u njemu samom su brojna klizišta koja su posljedica
trošenja matične stijene flišnog kompleksa i pretvaranja stijene u tlo. Tlo iskazuje

47
svojstvo deformabilnosti plastičnim tečenjem. Pokrivač na matičnoj stijeni djeluje
zaštitno, ali u određenim okolnostima je nestabilan pa nastaju klizišta. Unatoč brojnim
mjerama sanacije provođenih tijekom cijelog 20.stoljeća, i dalje je izražen proces
sveopće degradacije terena. (Sl. 4.7).

Poplave
Poplave, koje su zapravo najčešće prirodni proces, u načelu važan i pozitivan, jer
donosi nove čestice tj. sitnozrnaste sedimente u ravnicama koje stvaraju plodno tlo (npr.
u dolini Nila). Poplave se javljaju najčešće kao prirodna posljedica meteoroloških
događanja, kad veličina korita nije dovoljna da primi svu vodu pa dolazi do izlijevanja
vode iz korita. Djelovanje čovjeka može promijeniti i intenzitet površinskog otjecanja.
Građenjem (npr. prometnica, ili naselja) velike površine se prekrivaju nepropusnim
materijalima, pa se značajno smanjuje infiltracija vode u tlo. Poljoprivredna aktivnost
(npr. uklanjanje vegetacije kao fizičke prepreke otjecanju, ali i djelomično olakšavanju
infiltracije), ali i ubrzavanje erozije i ispunjavanje korita, mogu dovesti do znatno češćih
i jačih pojava poplava.
Poplave najčešće nastaju zbog jakih i dugotrajnih padalina i naglog topljenja
snijega. Za razliku od potresa, poplave ne nastaju iznenadno i u pravilu se mogu
predvidjeti.

Bujice (povremeni vodotoci) pojavljuju se u razdobljima velikog intenziteta

padalina na terenima velikog nagiba. Bujice mogu imati veliku rušilačku snagu, a
opasne su i zato jer se pojavljuju iznenada. Mogu nositi sa sobom veliku količinu
šljunka i valutica, a u slučaju pojave blatnog toka i velike blokove i mogu prouzročiti
štetu na ograničenom podruju.
Intenzitet riječna erozije ovisi o nagibu korita, količini vode, geološkom
sastavu podloge, količini i vrsti vučenog nanosa (npr. brzina planinskih vodotoka je 3-
4 m/s). Bočna erozija korita uzrokuje zasijecanje padina i tako može inicirati pojave
klizišta i odrone. Vodom se transportiraju često velike količine mineralnih tvari (prave
i koloidne otopine) ili sedimenata u obliku suspenzije ili vučenog nanosa koji se kreće
po dnu korita.
Kako je nemoguće izbjeći naplavne ravnice, različiti su pristupi kojima se može
smanjiti opasnost od šteta izazvanih poplavama. Osim određivanja zona opasnosti od
poplava i ograničavanja pojedinih gradnji u pojedinoj zoni, moguća je i upotreba
posebnih propisa za gradnju u poplavnom području. No glavni je način da se smanje
štete regulacija vodotoka, gradnja nasipa, sustava retencija, odteretnih kanala, velikih
bazena (npr. Lonjsko polje u dolini rijeke Save). Nažalost, često intervencije na
sprečavanju poplava u jednom području dovode do povećanja opasnosti u drugom,
obično nizvodnom području. Dimenzioniranje vodozaštitnih objekata značajno je i tu se
koristi vrijeme povratnog perioda velikih voda (1, 10, 100, 1000 god.), kao vjerojatnost
da će se određena razina vode, odnosno veličina protoke pojaviti u nekom razdoblju.

Poplave su jedan od značajnih problema zaštite okoliša, još od početaka

civilizacije. Taj problem se javlja još iz doba otkad se čovjek natječe s rijekom za
upotrebu poplavnih ravnica za druge svrhe osim poljoprivredne (npr. urbanizacija i
gradnja prometnica). Stoga je potreban menadžment (upravljane) poplavnim
područjima.
Poplave mogu imati i regionalne razmjere i prouzročiti velike štete u gusto
naseljenim riječni dolinama. Posebice su česte u nizinskom dijelu Kine. Katastrofalne

48
poplave zbile su se više puta tijekom 20. stoljeća: 1908., 1911., 1931., 1933., 1935.,
1938., 1939., 1954., 1959., 1980. i 1998.
U srednjem toku rijeke Misisipi dogodila se velika poplava u travnju 1993.
godine pri čemu je poplavljeno 5,46 x 106 ha zemljišta i evakuirano 50.000
stanovnika. U kolovozu 2002. godine poplave su pogole porječja gornje i srednjek
toka Dunava i Labe, pri čemu je evakuirano 320.000 stanovnika iz dijelova Austrije,
Njemačke, Češke i Slovačke.
Katastrofalne poplave mogu se dogoditi i na niskim i zaravnjenim riječnim
ušćima zbog uzajamnog djelovanja riječnog toka i porasta razine mora. Katastrofalne
poplave su pogodile više puta obalno područje Bangladeša. U listopadu 1998. godine je
poginulo oko 1.500 stanovnika, a bez domova ostalo njih 5 milijuna. U kolovozu 2004.
godine uslijed djelovanja uragana, poplavljeno je područje ušća Misisipija kod čega je
poplavljena gotovo cijela zona New Orleansa, a bez domova je ostalo preko 240.000
stanovnika.
Veliku rušilačku snagu imaju poplave nastale kao posljedica rušenja brana.
Najveća stradanja prouzročila su rušenje brane Johnstown u istočnoj Pensilvaniji 1889.
godine i brana Vaiont u Italiji 1963. godine.

Transport sedimenata i taloženje

Transport i taloženje sedimenata također imaju znatan utjecaj na okoliš. Čestice,
pogotovo one sitnije, mogu biti nosilac različitih toksičnih tvari, pesticida, herbicida,
teških metala koji se talože na poplavnim ravnicama, a na kraju se talože u more ili u
zatvorena jezera. Zatrpavanje riječnih ušća ponekad je vrlo intenzivno, što zahtijeva
velike građevinske radove uz velike troškove (npr. održavanje dubine luka i plovnih
putova, bilo riječnih ili morskih).
Ustanovljeno je da se ušće rijeke Raše pomaklo za oko 4 km tijekom
posljednjih 250 godina. Sedimentacija na današnjem ušću je 5-10 cm godišnje (Sl.
4.8).
Posebice je značajno oplićavanje dna na kraju Plominskog zaljeva.
Prokopavanjem kanala, radi isušivanja nekadašnjeg jezera na Čepićkom polju, u
zaljevu se taloži velika količina mulja. Morsko dno ispred pristaništa u Plominu tako
je plitko da se u vrijeme oseke more posve povuče. Na fotografijama snimljenim
početkom 20.stoljeća jasno je vidljivo da su uz istu obalu pristajali veći teretni
brodovi.

49
Slika 4.8. Morfološka evolucija estuarija rijeke Raše (Benac et al., 1991)

Geološki rad podzemnih voda

To su: korozija, sufozija i zamrzavanje tla
Korozija je kemijski rad podzemne vode. Okršavanje (karstifikacija) javlja
se u lakotopivim stijenama kao što su karbonatne stijene. Posljedica površinskog
okršavanja je snižavanje reljefa, a posljedica podzemnog okršavanja je proširivanje
pukotina te stvaranje speleoloških pojava: kaverni, ponora i špilja. Ponegdje može
doći do urušavanja svodova podzemnih prostora u kršu i do oštećenja, pa čak i rušenja
građevina na tim lokacijama.
Sufozija je filtracijsko razaranje poluvezanih do nevezanih stijena. Tok
podzemne vode uzrokuje ispiranje sitnih čestica (mehanička sufozija) ili iznošenje
otopljenih tvari (kemijska sufozija). Mehanički tip sufozije slabije je izražen u
koherentnom tlu (gline), a jače u nekoherentnom tlu (sitni pijesci).
Posljedica je slijeganje terena i stvaranje sufoznih uleknuća. Sufozija zavisi o:
hidrauličkom gradijentu i brzini toka. Česta sufozna udubljenja pojavljuju se uz obale
rijeka i jezera (pogotovo umjetnih akumulacija i retencija) zbog nagle promjene razine

50
vode. Zbog sufozije može doći do podlokavanja temelja te slijeganja i oštećenja
građevina.
Mrazno-dinamičke pojave su nakupljanje vode (leda) u lećama, nadimanje (u
glinovitom tlu). Ova pojava posebice je izražena u subpolarnim krajevima, gdje se
površinska zona tla u toplijem dijelu godine otapa, a ispod se nalazi zona vječno
zamrznutog tla, u koje ne može prodrijeti korijenje. To je područje tundre, gdje ne
može zbog tih razloga rasti drveće. Zbog istih razloga, kuće se temelje na pilotima
oslonjenim na trajno zamrznutu podlogu, jer je gornja zona tijekom ljeta u gotovo
žitkom konzistentnom stanju. U klimatskim umjerenim zonama dubina zamrzavanja
je 30-80 cm, a nema pojave nadimanja u čvrstim stijenama. Takove pojave mogu
prouzročiti velika oštećenja građevina, pogotovo prometnica.

Geološki rad snijega i leda

Nivalna i glacijalna erozija ili erozija snijegom i ledom prouzročena je
pokretima ledenjaka niz padine ili pak snježnim lavinama.
Ledenjaci mehaničkim radom razaraju stijene u podlozi, i prenose čestice vrlo
različite veličine (od sitnih odlomaka do velikih blokova). Na kraju ledenjaka, gdje se
on otapa, talože se nesortirani (glacijalni) sedimenti u obliku morene
Djelovanje ledenjaka na okoliš treba se promatrati u duljem vremenskom
razdoblju. Ledenjaci putuju sporo (10-100 m/god.), a kod toga drobe stijensku masu u
podlozi, donašajući u niže dijelove sedimente od kojih može nastati plodno tlo. Zbog
klimatskih promjena tijekom pleistocena i holocena, ledenjaci su nastajali i nestajali u
nekim dolinama i pri tome ih mijenjali, pa su tako utjecali i na promjenu okoliša.
Zbog klimatskih promjena, odnosno globalnog zatopljenja, primjetno je
drastično smanjenje ledenjaka u visokim planinskim područjima, posebice od kraja
20. stoljeća. Ako se takav trend nastavi, to može izazvati nesagledive posljedice na
okoliš, npr. Znatno manjenu izdašnost ili čak presušivanje izvora i planinskih
vodotokova.
Snježne lavine zbivaju se na strmim planinskim padinama, kada može doći do
formiranja klizne plohe i vrlo brzog pokreta velike količine snijega i leda. Pri tome
pokrenuta masa ima razarajuće djelovanje.

Geološki rad vjetra

Olujni vjetrovi mogu imati veliku rušilačku snagu. To se posebice odnosi na
tropske oluje koje su često praćene ekstremnim oborinama. To su hurikani u području
Karipskog mora i Meksičkog zaljeva i tajfuni u području Indijskog oceana i zapadnog
dijela Pacifičkog oceana.
U toplim razdobljima godine lokalno se pojavljuju tornada odnosno pijavice.
Imaju lokalno djelovanje, ali izrazito veliku rušilačku snagu. Posdručja redovite pojave
tornada su središnji dijelovi SAD-a. Tijekom ljeta pojava pijavica zapaža se i u području
Jadranskog mora i panonskog dijela Hrvatske.

Eolska erozija ili erozija vjetrom pojavljuje se prvenstveno u pustinjskim

predjelima, bez ili s vrlo malo vegetacijskog pokrova. Eolska erozija ovisi o: jačini,
smjeru i trajanju vjetra, veličini i obliku čestica, mikroreljefu, vegetaciji i vlažnosti.
Vjetar uzrokuje kotrljanje većih čestica i odnašanje sitnih čestica uz habanje podloge.
Tako vjetar brzine veće od 6 m/s pokreće čestice od 0.25 mm, vjetar brzine veće od 12
m/s pokreće čestice od 1.5 mm. Istovremeno se akumuliraju eolski sedimenti u
pješčanim pustinjama. Zbog neodgovarajućeg obrađivanja zemljišta, vjetar može

51
erodirati plodnu pedološku zonu (A i B-horizont). Donašanjem velike količine lesa
(prapora) u hladnim klimatskim razdobljima pleistocena, stvorene su danas vrlo
plodna tla u istočnom dijelu Hrvatske.

Marinska erozija je prouzročena hidrauličkim radom valova, što uzokuje

otkidanje i lomljenje stijena obale, habanje podloge pokrenutim česticama, raspadanje
stijena obale zbog vlaženja i sušenja, otapanje zbog korozije morske vode i bioeroziju
zbog rada organizama.
U ciklusu marinske erozije postoje četiri faze. U inicijalnoj fazi obala nije
izmijenjena radom mora. U ranoj fazi počinju se stvarati klifovi i marinske terase
ispod njih. U zreloj fazi na obali su dugi potezi žala i široke marinske terase. Stvaraju
se i tombola. U kasnoj (zreloj) fazi obala je gotovo zaravnjena. Nagle lokalne
promjene razine mora, prouzročene tektonskim pomacima ili pak klimatskim
promjenama, redovito dovode do poremećaja u marinskom erozijskom ciklusu, koji
biva prekinut.
Različiti su okolišni problemi vezani uz obale. Djelovanje valova na obale,
uzrokuje odnošenje materijala te pomicanje obalne crte. S druge strane, na ušćima rijeka
zbiva se obrnut proces, zbog intenzivne sedimentacije. Posebno su osjetljive na
marinsku eroziju obale građene od mekanih stijena (lapori, šejlovi, pješčenjaci) a
izložene jakom djelovanju valova gdje se onda stvaraju klifovi koji se postupno razaraju
(brzinama od nekoliko cm do m godišnje).
Česta je erozija žala zbog uzdužobalnog transporta, u slučaju da prestane donos
novog gradbenog materijala (npr. gradnja hidroakumulacija na rijekama, vađenje šljunka
i pijeska u rijekama). Tako prouzročena erozija obale nastoji se smanjiti (spriječiti)
gradnjom poprečnih prepreka (pera, prepona, groins). Niski dijelovi obale
(akumulacijske terase) ispred klifova u mekim stijenama, uz to se brane nasipavanjem
novog pijeska koji se vadi ili na kopnu ili na moru. Takvo održavanje obala vrlo je
skupo, ali se na mnogo mjesta u svijetu intenzivno provodi (dijelovi obale u Velikoj
Britaniji, SAD, Italiji i sl.)
Za istočnu, hrvatsku obalu Jadrana značajniji su neki drugi izazovi. Relativno
je niska valna energija u Jadranskom moru, posebno u kanalskom području. Uz to
obale i otoci izgrađeni su pretežito od relativno rezistentnih karbonatnih stijena. Zato
su klifovi, i žali ispod njih, relativno rijetki, odnosno zauzimaju samo manje dijelove
obale. Međutim, treba ipak istaknuti da postoje problemi potkopavanja (npr.
dubrovačkih zidina). Svakako, veći problem za hrvatsku obalu Jadrana je antropogeni
utjecaj, odnosno uzurpacija obala zbog urbanizacije. Procjene su (da se) da je od
rimskog doba do 1960. uzurpirano (betonirano – napravljen antropogeni tip obale) u
duljini od 300 km, a isto toliko u posljednjih 40 godina. U upravljanju obalama važno
je istaknuti da je često prisutan sukob interesa, pa onda upravljane zahtijeva
balansirati i promatrati što je u posebnom interesu održivog razvitka.

4.1.3. Klimatske promjene

Potrebno je razlikovati vrijeme (momentalno stanje atmosfere na određenom
mjestu) od klime (prosječno stanje atmosfere nad određenim mjestom u određenom
razdoblju, uzimajući u obzir prosječna i ekstremna odstupanja). Vremenske prilike bitno
utječu na okoliš, primjerice na lokalni i globalni ciklus vode u prirodi. Klimatske prilike,
bitno određuju neki ekosustav i stoga rasprostranjenost određenih životnih vrsta. Osim

52
toga, ekstremne vremenske prilike, kao što su tropska tornada, razdoblja dugotrajnih
kiša ili suša, neuobičajeno hladna ili topla razdoblja neobično snažno utječu na zbivanja
u okolišu, inicirajući promjene.
Kao i sve u prirodi i klima se neprekidno mijenja. Opća je karakteristika
klimatskih srednjaka velika promjenjivost iz godine u godinu (međugodišnja
varijacija). U instrumentalnom razdoblju mjerenja, dakle od kraja 19. stoljeća, jasno se
opaža trend porasta temperature na sjevernoj hemisferi (gdje imamo i najviše podataka),
ali i smjene kratkih hladnijih s toplijim razdobljima. Osobito je zapažen nagli porast
temperature u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. S tim u svezi, primjećuje se porast
padalina u jugoistočnoj Aziji, te njihov pad u suptropskim dijelovima Afrike i USA. Za
područje Hrvatske se predviđa da se količina padalina neće značajno mijenjati, ali se
može očekivati njihova značajnija raspodjela tokom godine.
Klima se značajno mijenjala i u historijsko vrijeme. Nakon završetka
posljednjeg ledenog doba, vladalo je vrlo dugo povoljno klimatsko razdoblje (tzv.
atlantski klimatski optimum) između 7500 i 5200 g. p.n.e. Temperatura na sjevernoj
hemisferi bila je 2-4 0C viša nego danas, a snježna granica oko 300 m viša od
današnje. To je bilo i vlažno razdoblje (subpluvijal) pa je veći dio Sahare bio pokriven
travnjacima i naseljen. Oko 3000 g. p.n.e. počinje povećanje aridnosti Sahare. Od
2000. g. p.n.e. do 5. stoljeća n.e. općenito je bilo razdoblje globalnog pogoršanja
klime, a najteže se smatra rano željezno doba od 900 do 450 g. p.n.e. To je vjerojatno
pokrenulo ondašnje seobe naroda (npr. dolazak Ahajaca iz Panonske nizine u Grčku).
U antičkom razdoblju mediteransko područje bilo je u cjelini vlažnije nego danas.
Razdoblje između 400 i 1200 g. n.e. bilo je u cjelini vrlo povoljno, pa se može
govoriti o sekundarnom klimatskom optimumu. Zato su Vikinzi mogli doploviti do
Islanda, Grenlanda i obala Sjeverne Amerike. Temperatura na južnom Grenlandu bila
je 2 do 4 0C viša nego danas. U zapadnoj i srednjoj Europi vinogradi su se proširili 4
do 50 geografske širine sjevernije nego danas (npr. u južnu Englesku gdje se danas ne
gaji vinova loza). Razdoblje između 1200 i 1400 g. bilo je period izrazite labilnosti
klime u Europi, kada su se izmjenjivala razdoblja poplava i suša, vrlo hladnih ili
blagih zima. To je ujedno i razdoblje postupnog pogoršanja klime. Razdoblje između
1400. i 1850. godine, bilo je u Europi klimatski osobito nepovoljno, a najhladnije
između 1450. i 1700. (tzv. Malo ledeno doba). Ledenjaci u Alpama, koji su se
povlačili sve do tada, zatrpali su neke prijevoje. Na Arktiku se znatno proširila
površina zaleđenog mora. Temperatura vode sjevernog Atlantika bila je 1-3 0C niža
nego danas. Tijekom 20. stoljeća bilježi se porast prosječne temperature, a klima u
zadnjoj dekadi stoljeća bila je najtoplija od kada se obavljaju temperaturna mjerenja
(Sl. 4.9).

53
 Slika 4.9. Globalne temperaturne promjene (iz: Springer, 2001)

Ono što se danas sa sigurnošću može reći je slijedeće:

- prosječne temperature u prizemnim slojevima atmosfere porasle su u 20. stoljeću
za 0.3 do 0.6 0C ;
- 1995. i 1998. i 2003. godine zabilježene su najviše do danas izmjerene prosječne
globalne temperature;
- ljeto 2003. godine bilo je u Europi najtoplije u razdoblju instrumentalnog
mjerenja;
- usporedbom prosječnih globalnih temperatura zraka dvadesetogodišnjih
vremenskih razdoblja 1955.-1974. i 1975.-1994. može ustanoviti veća zagrijanost
atmosfere iznad kontinenata nego iznad oceana, veće zagrijavanje u višim i
srednjim zemljopisnim širinama, djelomično zahlađenje iznad sjeverozapadnih
dijelova Atlantika i srednjih zemljopisnih širina Pacifika;

54
- u istom su vremenskom razdoblju porasle koncentracije stakleničkih plinova;
- učestalost vremenskih nepogoda nije doduše u porastu, ali je njihova žestina sve
veća;
- globalna razina mora povisila se u dvadesetom stoljeću za oko 15 cm (10 do 25
cm);
- alpski glečeri smanjili su svoju površinu u posljednjih 150 godina oko 50%. Isto
tako ustanovljeno je stanjivanje ledenog pokrivača na Grenlandu.
Kako se ocjenjuje razvoj vremenskih prilika u ovom stoljeću i što predviđaju
klimatske prognoze za sljedeće stoljeće? Stojimo li doista pred promjenom klime koju
je prouzročio čovjek, koja je veća, brža i opasnija nego sve one koje su se odigrale u
posljednjih 10.000 godina? Odgovor na ova pitanja mogao bi glasiti ovako:
1. Većina znanstvenika zastupa mišljenje da je čovjek pridonio globalnim
klimatskim promjenama u 20. stoljeću;
2. Između postupnog porasta stakleničkih plinova i postupnog porasta temperature u
prizemnim dijelovima atmosfere u 20. stoljeću postoji korelacija, koja je
statistički dokazana s vjerojatnošću od 95%;
3. Više klimatologa još uvijek zastupa mišljenje da je dosadašnje zatopljenje još
uvijek unutar prirodnih klimatskih oscilacija i da je takvih, relativno naglih,
promjena već bilo u povijesti Zemlje. Oni sumnjaju u ispravnost prognoza
današnjih kompjutorskih modela. Međutim i oni nisu sigurni jesu li njihove
ocjene ispravne i oprezni su u svojoj kritici. S druge strane nije isključeno da
stakleničkii plinovi prouzrokuju nagle klimatske promjene i u tijeku jednog
desetljeća. Nadalje, kako je već naglašeno, nije još razjašnjena uloga aerosola u
procesu globalnoga zatopljenja, ali ne mijenjaju osnovni trend;
4. Po vrlo opreznim kompjutorskim prognozama povisit će se prosječna globalna
temperatura do godine 2100. za 2 (+/- 1) 0C, što bi bio najviši porast temperature
u posljednjih 10.000 godina. Međutim, sve se više računa i s povišenjem
prosječne globalne temperature za punih 5.8 oC;
5. Više temperature uvjetuju jače isparavanje vodenih površina, što znači ukupni
porast godišnjih količina padalina. U nekim će klimatskim područjima opskrba
vodom biti veća, u drugima manja, što znači da će pri novoj oborinskoj
preraspodjeli biti regionalnih dobitnika i gubitnika;
6. Po isto tako opreznim kompjutorskim modelima razina mora i oceana narasti će
do godine 2100. za oko 35 cm (procjene variraju između 20 do 86 cm);
7. Promjena klime i razine mora prouzročiti će do kraja 21. stoljeća, ako se ne
poduzmu radikalne mjere za zaštitu okoliša, ogromne promjene u biosferi i
snažno će utjecati na dalji razvoj političkih, gospodarskih i društvenih prilika.
Predviđa se premještanje dosadašnjih klimatskih pojaseva od juga na sjever koje
ekosustavi neće moći tako brzo slijediti, zaslanjivanje tala u nizinskim priobalnim
područjima i ušćima rijeka, nedostatak pitke vode, nedostatak hrane, širenje
zaraznih bolesti, migracije stanovništva, neizdržive vrućine u gradovima.
Zagrijavanje atmosfere od posljednjega ledenog doba do danas od 4 do 5 0C, koje
je trajalo 5000 godina, u razdoblju od stotinjak godina.
Mnogi smatraju da se posljedice globalnih klimatskih promjena naziru, ako ne
već u sve češćim, onda u sve žešćim vremenskim nepogodama. Najpoznatiji je
primjer klimatski fenomen kojeg su peruanski ribari nazvali «El Nino» (dječačić),
(odnosno El Nino / Southern Oscillation-Phenomenon), zato što se u tropskim
dijelovima Pacifika periodično javlja oko Božića. Hladna Humboldtova morska
dubinska struja u obalnim područjima Južne Amerike, bogata hranjivima i velikim

55
jatima riba, zamijeni toplijom strujom siromašnom ribama, najčešće svake treće ili
četvrte godine. Gornji slojevi tropskog Pacifika zatople na ogromnim površinama.
Umjesto snažnih istočnih pasatnih vjetrova i s njima povezanih morskih struja koje
teku od Perua prema Indoneziji, u takvim se godinama događa upravo obratno.
Zapadni vjetrovi zamjenjuju istočne i tjeraju tople vodene mase od Indonezije prema
obali Perua. Neobična atmosferska konstelacija izaziva globalne vremenske nepogode
od kojih jedino područje Europe nije primjetno zahvaćeno. U Australiji, Novoj
Gvineji, Africi, Indoneziji, Indiji i Sri Lanki vladaju suše i požari. U Meksiku i južnim
dijelovima SAD-a pušu orkanski vjetrovi, javljaju se obilne kiše i poplave. Posebice
budu izražene padaline u sušnim područjima Južne Amerike. Nakon fenomena «El
Nino» često nastupaju i ekstremne vremenske prilike u obratnom smislu. Krajevi gdje
su u proljeće i rano ljeto trajale dugotrajne suše u kasno su ljeto pogođeni dugotrajnim
visokim padalinama koje prouzrokuju velike poplave. Taj fenomen prouzročen
pojavom posebno hladne morske struje u tropskim dijelovima Pacifika, nazvali su
meteorolozi «La Nina» (djevojčica) ili «El Viejo» (starac).
U svezi suvremenih klimatskih promjena najizraženija su dva procesa:
- rast morske razine;
- suša i smanjenje šumskih površina.
Vrlo je neizvjesno koliki je stvarni opseg porasta temperature. Razlog je te
neizvjesnosti u tome što klimu nadziru dva vrlo složena sustava: atmosfera i oceani
koji su i međusobno povezani. Danas se većina klimatologa slaže da se povećanje
globalne srednje temperature površine Zemlje može očekivati u slijedećih nekoliko
stotina godina, ako se emisije plinova staklenika, uzrokovane ljudskim aktivnostima,
ne smanje i ne kontroliraju.
Povećanje temperature Zemljine atmosfere ima mnoge potencijalne štetne
učinke, ali može donijeti i neke koristi (učinci u poljoprivredi). Zagrijavanje atmosfere
dovest će do promjene vodenih resursa, a relativno mala promjena klime može
uzrokovati velike probleme zaliha vode u područjima koja su sklona suši. Zbog rasta
srednje razine mora u čitavom bi svijetu bila ugrožena niska obalna područja.
Opasnost od poplava u tim područjima mogla bi biti vrlo velika, ako nakon rasta
razine uslijede česti udari olujnih valova. Milijuni "ekoloških izbjeglica" bili bi
prisiljeni seliti se iz osjetljivih ("ranjivih") područja, što bi moglo izazvati značajne
demografske promjene.
Glavna značajka problema promjene klime i tranzicijskog stanja koje bi ta
promjena mogla izazvati jest razina neizvjesnosti koja prati taj problem, osobito zbog
brzine i veličine klimatskih promjena. Bez obzira na to da li bi topliji svijet bio bolji
ili gori, brza klimatizacijska promjena mogla bi izazvati velike poremećaje u
društveno-gospodarskim i u ekološkim sustavima. Kad bi se promijenio ekosustav,
neke bi vrste mogle imati koristi, ali bi drugima prijetilo izumiranje. Štetni utjecaji
vjerojatno bi bili najizrazitiji u područjima u kojima već postoje ekološki pritisci. Ona
su zbog toga vrlo osjetljiva. Njima bi prijetile prirodne opasnosti od morskih i riječnih
poplava, erozije tla, jakih suša, oluja i sl.

Učinak staklenika
Još prije nekoliko desetljeća bio je zrak za nas slobodan prostor. Puštalo se
svašta u atmosferu u nadi da će to vjetar "već nekamo odnijeti". Ali ubrzo se spoznalo
da zrak ne može neograničeno primati plinoviti otpad sa Zemlje. Istraživanja su
pokazala da kolanje, tj. kružni tok tvari između Zemlje i atmosfere, mora biti
uravnoteženo. To znači: ista količina tvari koja u jednoj godini dospije u atmosferu,

56
mora u istom razdoblju opet dospjeti na Zemlju, inače bi koncentracije tih tvari u
atmosferi stalno rasla. To se upravo i zbiva s CO2. Naime, godišnja proizvodnja CO2
veća je oko pet milijardi tona od njegove potrošnje (fotosinteza). To pojačava tzv.
učinak staklenika, koji utječe na porast sadašnje temperature na Zemlji. Glavni
staklenički plinovi koji pridonose globalnom zatopljenju su: CO2, CH4, N2O i
halogenirani plinovi

Slika 4.10.. Glavni staklenički plinovi: doprinos globalnom zatopljenju

(iz: Springer, 2001)

U staklenik prodiru kroz staklo kratkovalne Sunčeve zrake, te se odbijaju od

tla u obliku infracrvenih toplinskih zraka. CO2 koji u obliku nevidljivog sloja obavija
globus, djeluje slično kao i staklo: on propušta samo sunčeve zrake na Zemlju, ali
apsorbira dio topline koja se reflektira od Zemlja i usmjeruje je natrag prema tlu.
Kad ne bi postojao prirodni staklenički učinak, bile bi temperature na Zemlji
0
oko 15 C niže, pa život u današnjem smislu uopće ne bi bio moguć. No porastom
koncentracije CO2 u atmosferi, prije svega čovjekovim utjecanjem, jača i učinak
staklenika.
Od svih plinova staklenika, vjerojatno je najznačajniji CO2. Taj plin sudjeluje
s oko 60 % u stvaranju "efekta staklenika". Na Zemlji svaki novi porast koncentracije
CO2 (i ostalih tzv. stakleničkih plinova metana i dušikovih oksida) u zraku remeti
globalnu klimu porastom prosječne temperature za nekoliko 0C. Kad bi se sadašnji
porast koncentracije CO2 na Zemlji nastavio, temperatura bi rasla 0.8 0C svakog
desetljeća. Posljedica bi bila otapanje ledenjaka i porast razine mora.
Godišnja emisija CO2 zbog izgaranja fosilnih goriva iznosila je oko 7 milijardi
tona 2000. godine, između 10 i 14 milijardi tona bit će 2030. godine i 13-23 milijarde
tona 2050. godine. Rast emisija CO2 ovisit će o stopi gospodarskog rasta te o ponudi i
potražnji za energijom iz fosilnih goriva.
Procjene ukazuju da se oko 30 milijardi tona godišnje raznih polutanata
emitira u zrak što čini oko 10 % ukupnih prirodnih emisija. Ipak, te relativno male
dodatne količine onečišćujućih tvari znatno narušavaju prirodni sklad i prirodnu
ravnoteži i izazivaju brojne ekološke probleme i ekološke krize.

4.1.4. Promjene morske razine

Kolebanja morske razine događala su se tijekom cijelokupne geološke
prošlosti Zemlje. Temeljni uzrok promjene globalne morske razine je promjena
volumena oceanskih bazena koja se pak događa zbog globalnih tektonskih pokreta

57
odnosno izostazije. Na lokalna izostatska dizanja ili spuštanja utječu termičke
promjene (eng. thermo-isostasy), promjena opterećenja zbog zadebljanja ili otapanja
ledenog pokrova (glacio-eustasy), rast vulkana (vulcano-isostasy), konsolidacija
sedimenata (sediment-isostasy), i povećanje volumena vode u oceanima (hydro-
isostasy). Promjena gustoće morske vode zbog promjene temperature i saliniteta (eng.
steric efect) također utječe na promjenu morske razine. Npr. povećanje temperature
stupca vode do dubine od 4000 m za 10 C izaziva rast morske razine za 60 cm. Isti
efekt izaziva promjena saliniteta za 0.4 %.
Pretpostavlja se da je tijekom mlađeg pleistocena razina Jadranskog mora
varirala i do 150 m, što je prouzrokovalo barem nekoliko regresija i transgresija.
Na vrhuncu ris-virmskog interglacijala, pred oko 135.000 do 120.000 godina,
globalna razina mora bila je slična današnjoj ili viša do 5 m. Nakon toga slijedi
postupan trend spuštanja razine do pred 30.000 godina. Dakle u relativno dugom
razdoblju od 90.000 godina, u skladu s klimatskim oscilacijama i razina mora
fluktuira s amplitudama od 20 do 30 m spuštajući se u barem u dva navrata do dubina
-50 i -60 m, u odnosu na današnju morsku razinu.
Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljavanjem
počinje naglo podizanje razine mora (Sl. 4.7).

Slika 4.11. Rast morske razine tijekom posljednje oledbe (iz: Pirazzoli, 2000)

Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljivanjem,

počinje naglo podizanje razine mora. Zbog otapanja ledenjačkih pokrova morska
razina se naglo počela podizati pred 17.000 godina. Prosječan rast morske razine bio
je oko 37 mm/god. do pred 14.000 god., a zatim između 14.000 i 11.000 god., brzina
rasta bila je oko 10 mm/god. Posljednjih 6.000 god. porast morske razine znatno je
usporen, a unatoč atlantskom klimatskom optimumu, tijekom holocena globalna
morska razina nije nikada bila viša od današnje.
Recentni rast morske razine je globalni proces, ali brzina nije svugdje ista, zbog
opisanih izostatskih pokreta. To se događa zbog smanjenja opterećenja prouzročenog
otapanjem ogromnih ledenih kapa oko polova, što je posebice izraženo na sjevernoj
hemisferi, zbog termalne ekspanzije morske vode kao i dodatnog hidrostatskog

58
opterećenja prouzročenog punjenjem oceanskih bazena. Promjene morske razine
tijekom tog razdoblja bile su u pojedinim zonama Zemlje vrlo različite (Sl. 4.8).

Slika 4.12. Globalne zone različite eustatičke promjene morske razine tijekom
posljednjih 6.000 godina (iz: Pirazzoli, 2000)

Tako se u subpolarnim predjelima zamjećuje relativan pad morske razine zbog

izostatskog podizanja kopna koji je negdje bio brži od globalnog rasta morske razine.
Smatra se da se globalna razina mora podigla oko 2 m tijekom posljednjih
1000 do 1500 god. O tome svjedoče potopljene antičke obale, ili pak nekoliko razina
trgova u starim antičkim gradovima. Istovremeno tektonski pokreti prouzročeni
seizmičkom aktivnošću (eng. coseimic) mogu prouzročiti suprotne efekte. Npr. 361
godine zapadna obala otoka Krete podigla se u kratko vrijeme za 9 m.
Od 1891. do 1950. godine razina Sredozemnog mora se podigla za 91 mm, ili
prosječno 1.5 mm/god. Na temelju mjerenja mareografa prosječan rast mora na
europskim obalama je 1.26 mm/god. Prema nekim ranijim prognozama, razina
sjevernog Jadrana mogla podizati 3 do 10 mm/god. zbog klimatskih promjena do
kraja 21. stoljeća. Današnje prognoze govore o globalnom rastu od svega 0.3 do 0.9
mm/god.
Posljedice rast morske razine posebice mogu biti izražene u nekim priobalnim
dijelovima svijeta. Npr. u Nizozemskoj je već napravljen efikasan sustav obrane od
poplavljivanja morem. Nasuprot tomu, značajan dio Bangladeša, koji se nalazi u delti
rijeke Bengal, izložen je plavljenju morem tijekom tropskih tajfuna.
Problem visoke vode (acqua alta) posebice je izražen u Veneciji. Tri su uzroka
toj pojavi:
- tonjenje područja delte zbog izostazije i slijeganja;
- kompakcija sedimenata zbog dodatnog opterećenja novih građevina;
- crpljenje podzemne vode (od 1920. do 1970. godine).

59
 U Veneciji se slegnuo teren za 22 cm u 80 god. (od 1908. do 1988.), od toga
zbog eustatskog dizanja mora 9 cm, konsolidacije sedimenata za 3 cm, a antropogenog
utjecaja 10 cm (crpljenje plina i podzemne vode). Prema tomu, ukupni porast morske
razine nije tako značajan. Daleko je veći problem pojave visokih voda. To je pojava
povremenog porasta morske razine i za više od 100 cm od srednje razine. Najviši
zabilježeni vodostaj bio je 4. 11. 1966. kada je morska razina bila 194 cm viša od
srednje. Nakon prestanka crpljenja podzemne vode 1970. godine učestalost pojave
visokih voda se smanjivala sve do kraja devedesetih godina kada s opet naglo povećala.
Zbog toga je počela izgradnja sustava pokretnih brana koji mogu uspješno zaustaviti
nadiranje vode u lagunu Venecije.
Pojava ekstremno visoke vode povremeno se uočava na niskom obalnom
dijelu Crikvenice i Rijeke. Mjerenjem je dokazano da je južni plato grada Rijeke, gdje
se nalazi gradska tržnica i Hrvatsko narodno kazalište, potonuo oko 90 cm od početka
20.stoljeća zbog konsolidacije sedimenata na kojima je izvršeno nasipavanje.
Katastrofalno visoke razine mora zabilježene su tijekom 19. i 20. stoljeća u Starigradu
na otoku Hvaru i u Veloj luci na otoku Korčuli.

4.2. ANTROPOGENI UZROČNICI

4.2.1. Eksplozivan rast stanovništva i urbanizacije

Od vremena pojave čovjeka na Zemlji do 1945. godine, trebalo je više od deset
tisuća naraštaja da broj stanovnika dosegne dvije milijarde. A sada, u tijeku jednog
životnog vijeka, svjetsko će stanovništvo porasti s 2 milijarde na više od 6 milijardi.
Dok je stanovništvo svijeta početkom stoljeća brojalo 1.6 milijardi ljudi, danas
je ono poraslo na 6.3 milijarde ljudi, a prognozira se da će do 2050. godine na Zemlji
živjeti oko 10 milijardi ljudi. Početkom nove ere stanovništvu našeg planeta bilo je
potrebno 600 godina da bi se udvostručilo, a početkom 19. stoljeća stanovništvo se
udvostručilo za 80 godina, a danas se udvostručuje za 35 godina (Sl. 4.13).

Slika 4.13. Prikaz globalnog rasta ljudske populacije (iz: Springer, 1998)

Svjetsko se stanovništvo od 1950. godine do 2000. godine povećalo za oko 2.5

puta pri čemu je stopa prirasta svjetskog stanovništva do 70-ih godina iznosila oko 2

60
%, da bi 80-ih godina ta stopa pala na oko 1.7 % godišnje. Šezdesetih godina dolazi
do račvanja stope rasta kod razvijenih zemalja: stopa iznosi oko 1.1 – 1.5 % godišnje,
a kod zemalja u razvoju oko 2.5 %. Postoje i neke zemlje, npr. u zapadnoj Aziji, gdje
je ta stopa rasta iznosila 3.23 %. Stanovništvo koje raste po prosječnoj godišnjoj stopi
od 0.5 % se udvostručuje svakih 138 godina; ako raste po godišnjoj stopi od 1 %
udvostručuje se svakih 70 godina, a ako broj stanovnika raste po godišnjoj stopi od 2
% udvostručuje se svakih 35 godina (Sl. 4.14)

Slika 4.14. Projekcija porasta broja stanovnika (iz: Črnjar, 2002)

Kakav pritisak na okoliš izaziva takva "eksplozija" stanovništva, može

ilustrirati činjenica da se početkom 20. stoljeća nije gotovo ni govorilo o ekološkim
problemima, a danas se govori o ekološkoj krizi globalnih razmjera.
Rast broja stanovnika u Republici Hrvatskoj bitno se razlikuje od ostalih
zemalja u razvoju i po svojim je značajkama bliži razvijenim zemljama. Od prvog
popisa stanovništva koji je u Hrvatskoj proveden 1857. godine, do popisa stanovništva
u 1991. godini, stope rasta broja stanovništva nisu bile visoke, tako da je stanovništvo
Hrvatske od 1900. godine do 1991. godine poraslo za 1.598.888 stanovnika ili za 66
%, dok je u istom razdoblju svjetsko stanovništvo poraslo za oko 339 %. Popisom
stanovnika 2001. godine utvrđeno je da Hrvatska ima 4.381.352 stanovnika, ili 5 %
manje nego 1981. godine. Popisom stanovništva 2011. godine utvrđeno je da u
Republici Hrvatskoj živi 4.290.612 stanovnika ili oko 90.00 manje u odnosu na 2001.
godinu.
Urbanizacija kao proces koji se ubrzano razvija i prije 2. svjetskog rata u
zapadnim zemljama, a poslije i u nerazvijenima, stvara dodatne probleme razvijenim i
nerazvijenim zemljama. Veliki gradovi (megalopolisi) stvaraju komunalne, ekološke,
psihološke i druge probleme. U nerazvijenim zemljama stvara se "prigradska
sirotinja" koja, među ostalim, ugrožava okoliš, a onečišćeni okoliš ugrožava njihov
život.
Činjenica je da je početkom 20. stoljeća na Zemlji bilo 11 milijunskih gradova,
da bi ih 1975. godine bilo 190, a početkom 21. stoljeća više od 200. Gradovi su vrlo
osjetljivi ekološki sustavi i u pravilu traže uvoz hrane, energije, vode itd. Zbog toga je
stihijski nastanak i širenje gradova vrlo osjetljiv ekološki, gospodarski i društveni
problem današnjice, posebno u siromašnim i nerazvijenim zemljama. Danas u
razvijenim državama 70-80 % stanovništva živi u urbanim sredinama. Bez obzira na

61
navedeno, procjene ukazuju da će se gradovi i u budućnosti razvijati ubrzano, posebno
u zemljama u razvoju, i to do zastrašujućih dimenzija.

4.2.2. Razvoj industrije i energetike

Energija je "krvotok" gospodarstva i glavni pokretač razvoja ljudske
civilizacije i presudna je za opći napredak čovječanstva. Uporaba energije u pravilu
uzrokuje globalno, regionalno i lokalno onečišćenje, a cijene energije rijetko
obuhvaćaju ekološke troškove. Iako je svaku etapu u dosadašnjem razvoju ljudske
civilizacije obilježavao određeni izvor energije koji je prevladavao u tom vremenu,
potrošnja energije ovisila je o dostignutom stupnju razvoja stanovništva.
Tako je početkom 20. stoljeća ukupna potrošnja energije iznosila 1.293 x 106
tona ekvivalenta ugljena pri čemu se ugljen i drvo sudjelovali s više od 90 %. Godine
1995. ukupna potrošnja energije iznosi 10.671 x 106 tona ekvivalenta ugljena, a ugljen
i drvo sudjeluju ispod 30 % u ukupnoj potrošnji primarnih izvora energije. Danas je
nafta glavni izvor energije i sudjeluje u ukupnoj potrošnji svjetske energije s oko 35
%. Njezine su rezerve znatno manje od rezervi ugljena a pretpostavlja se da bi mogle
trajati još oko 35 godina uz današnji tempo rasta potrošnje.
Na svjetskoj razini raste potrošnja fosilnih goriva i činit će oko 60 % primarne
potrošnje energije. Rast ekološki čistih energenata je značajan, ali u ukupnoj potrošnji
sudjeluju relativno malo (Sl. 4.15).

Slika 4.15. Struktura potrošnje primarne energije (iz: Črnjar, 2002)

U Hrvatskoj se i dalje pretežito rabe tekuća goriva koja u ukupnoj potrošnji

sudjeluju s oko 43 %, a u Primorsko-goranskoj županiji čak 60 %. Sve to ukazuje da
Hrvatska nije znatnije mijenjala strukturu energetske potrošnje od naftne krize 1973.

62
godine i da najviše troši najskuplji energent. Razvoj svjetske energetike bit će i dalje
pod snažnim utjecajem političkih i gospodarskih promjena te prestrukturiranja
gospodarstva. Na Zemlji će energetska potrošnja biti veća i brže će rasti nego u
industrijaliziranim zemljama jer je to temelj bržeg gospodarskog razvoja što će imati i
određenog negativnog utjecaja na okoliš.
Analizom emisije pojedinih onečišćivača, može se zaključiti da energetika
najznačajnije utječe na:
- prizemno onečišćenje,
- atmosfersko zakiseljavanje (kisele kiše),
- onečišćenje fotooksidativnim plinovima,
- nastajanje stakleničkih plinova (zbog emisije CO2).
Svaka industrijska aktivnost uzrokuje ispuštanje različiti polutanata (otpada) u
okolinu. Danas se u industrijskim zemljama mogu razlikovati dva tipa industrije:
1. Tradicionalna industrija, koja se u pravilu zasniva na korištenju fosilnih
goriva koja znatno više onečišćuju okoliš,
2. Novi tip industrije koja znatno manje onečišćuje okoliš i koristi nove
energetske izvore (npr. solarnu energiju) te moderne tehnološke postupke.
Više cijene energije, i težnja da se poboljša djelotvornost, dovele su do toga da
se količina proizvoda kemijske industrije, primjerice, od 1970. godine više nego
udvostručila, a potrošnja energije po jedinici proizvodnje smanjila se za 57 %. Spoj
sve djelotvornijeg iskorištavanja resursa i strožih ekoloških propisa znatno je smanjio
neke vrste onečišćavanja.
Takve uspjehe postigla su i pojedina poduzeća jer mnoga među njima redovito
povećavaju svoju "ekološku efikasnost", tj. omjer količine sirovina za proizvod i
količine otpada proizvedene tijekom proizvodnog procesa.
Pod pritiskom sve strožih propisa, očekivanja potrošača i novog odnosa
poslovodstva prema proširenoj odgovornosti poduzeća, tvrtke shvaćaju da briga za
okoliš danas znači minimiziranje rizika i štetnih učinaka tijekom čitavoga životnog
ciklusa proizvoda. To opet vodi industrijskom idealu gospodarskog sustava
utemeljenog na "rekonzumaciji", tj. mogućnosti ponovne uporabe proizvoda ili
njihovih dijelova u nekoliko naraštaja. Visoke tehnologije mogu izazvati preokret u
pogledu smanjivanja onečišćenja okoliša, ali uz sve druge aktivnosti koje društvo
treba poduzeti.
Informacijske tehnologije, tehnologije novih materijala, biotehnologije,
svemirske i nuklearne tehnologije, pet su najvažnijih visokih tehnologije koje će se u
21. stoljeću dominantno razvijati i utjecati na promjenu strukture industrije i neće
onečišćavati okoliš. Međutim, još uvijek je kemijska industrija, uz energetsku,
najznačajniji onečišćivač okoliša.

4.2.3. Povećanje otpada

Jedan od najočitijih znakova da je odnos modernog čovjeka prema globalnom
okolišu u velikoj krizi, je gomila otpada što se iznosi iz gradova i tvornica. Rasipno se
društvo temelji na pretpostavkama da će neiscrpni resursi omogućiti proizvodnju
beskrajne količine robe, a spremnici bez dna (npr. smetlišta i oceani) omogućit će
rješavanje beskrajne "rijeke" smeća.
Otpad se može definirati kao "odbačena tvar, proizvod ili materijal koji se više
ne koristi, nepotreban je i nije više upotrebljiv u svome izvornom obliku". Otpad se
može klasificirati po mjestu nastanka te se razlikuje komunalni otpad koji nastaje u

63
kućanstvu i javnim površinama, odnosno uredima i tehnološki otpad, koji nastaje u
proizvodnim procesima i po svojem se sastavu i svojstvima bitno razlikuje od
komunalnog otpada.
Otpad bi se po svojim svojstvima mogao podijeliti u: opasni i inertni
(neopasni), a po svojim fizičkim osobitostima u kruti, tekući i plinoviti.
Komunalni otpad zbrinjava se na dva osnovna načina:
1. odlaganjem,
2. termičkom obradom (spaljivanjem).
Kruti gradski otpad sadrži namirnice, životinjske i biljne ostatke te otpatke
koji nisu otrovni (plastika, papiri, limenke itd.). Ti su se materijali 80-ih godina
nasumce bacali najčešće u prirodne udoline, i nakon toga pokrivali niskim slojem
zemlje. U takvim se odlagalištima kemijskim procesima stvara plin koji se nije
sustavno odvodio, pa su mnoga stara odlagališta eksplodirala. Prolazom voda kroz
odloženo smeće u mnogo se slučajeva onečišćuju podzemne pitke vode ili priobalno
more.
Članice Europske unije (EU) proizvode od 400 do 500 kilograma komunalnog
otpada godišnje. Oko 58 % ukupne količine komunalnog otpada u zemljama Europske
unije odlaže na odlagališta, a oko 21 % spaljuje pri čemu je ukupna količina otpada
oko 2 milijarde tona godišnje (Sl. 4.16).

Slika 4.16. Struktura zbrinjavanja komunalnog otpada u Europskoj uniji

(iz: Črnjar, 2002)

I u zemljama EU, kao i u mnogim drugim razvijenim zemljama, posebice

SAD, poseban problem čini takozvani tehnološki otpad koji je po količini znatno veći,
a njegovo zbrinjavanje traži složenije postupke.
Za Hrvatsku se procjenjuje da je do sada odloženo oko 5.3 x106 t komunalnog
otpada, a 1994. godine skupljeno je i odloženo 610.000 tona. U ukupnim količinama
komunalnog otpada u Hrvatskoj, Zagrebačka županija sudjeluje s 30 %, Splitsko-
dalmatinska s oko 12 % i Primorsko-goranska s oko 11 %, a sve ostale županije s oko
47 %. Pozitivni pomaci su učinjeni sustavnim skupljanjem plastične i staklene
ambalaže. Prema procjenama, količina komunalnog otpada je na taj način smanjena za
oko 40 %.
Količine tehnološkog otpada koje se proizvode u Hrvatskoj iznosile su 1994.
godine oko 1230 x106 tona, bez otpada iz poljoprivrede i šumarstva, odnosno oko
4700 x106 t uključivo i navedeni otpad. Prema tome, može se zaključiti da se u

64
Hrvatskoj proizvede i organizirano zbrine oko 5.5 x106 tona komunalnog i
tehnološkog otpada.

4.2.4. Razvoj prometa

Promet je dio ljudskog okoliša i bitno utječe na njegovu kvalitetu; oplemenjuje
i obogaćuje okoliš, ali istodobno uzrokuje i mnoge loše ekološke posljedice. Štetne
ekološke posljedice prometa različitog su obilježja i načina djelovanja. Suvremeno
društvo želi držati pod nadzorom štetne posljedice prometa i smanjuje ih regulativnim
mjerama.
Kako je u proteklih pedesetak godina motorizacija, ali i mobilnost prometa
znatno porasla, to je i negativan utjecaj prometa na okoliša znatno premašio kapacitet
okoliša i na nekim prostorima izravno ugrozio ekološku održivost i ekološku
ravnotežu.
Danas na cestama našeg planeta ima više od 500 x106 vozila koja troše jednu
trećinu ukupne energije pri čemu se količina energije koja se koristi za promet sve
više povećava. Predviđa se da će do 2030. godine na Zemlji prometovati oko jedna
milijarda cestovnih vozila, pa i uz činjenicu da je potrošnja goriva po vozilu sve
manja, ipak najveći dio potrošnje nafte otpada na cestovna vozila.
Zabrinjava činjenica da i dalje raste količina štetnih plinova u prometu, te da je
u protekla dva desetljeća emisija CO2 porasla za 76 %, a NO2 za 68 %.
Promet izaziva i mnoge druge nepovoljne učinke. Jedna je od takvih i buka
koja u blizini glavnih prometnica, križanja i terminala često dostiže jačinu koja prelazi
prihvatljive standarde. Procjenjuje se da je oko 110 x106 ljudi u industrijskim
zemljama izvrgnuto buci cestovnog prometa većoj od 65 decibela, što se smatra
neprihvatljivim stanjem. Smatra se da buka od 60 decibela nema štetnog utjecanja na
zdravlje ljudi, a buka od 60 do 90 decibela naglo povećava zamor, slabi koncentraciju
i u osjetljivih ljudi ostavlja trajne posljedice ako druže traje. Procjena štete od buke
provodi se pretežito zbog ljudskog zdravlja, ali i zbog posljedica na zgrade jer buku
prate i vibracije.

4.2.5. Razvoj poljoprivrede

Od ranih 60-ih godina razvoj svjetske poljoprivrede značajno je napredovao u
proizvodnji i u potrošnji hrane. Ključni čimbenik koji je omogućio da naraslo
stanovništvo bude bolje uhranjeno, bila je preobrazba poljoprivrede u razvijenim
tržišnim ekonomijama. Rastom proizvodnje hrane u zemljama u razvoju koje su
slijedile tzv. zelenu revoluciju, polja riže su porasla za 42 % između 1969. i 1971.
godine, a sredinom 1980. godine i pšenična polja za 84 %. Rast proizvodnje hrane
iznosio je prosječno oko 3.2 % godišnje u tim zemljama. U afričkim zemljama rast
proizvodnje hrane u 70-im godinama je usporen i otežan da bi prerastao u pravu
katastrofu s obzirom na stope rasta pučanstva.
Što zbog manje proizvodnje hrane u pojedinim zemljama, a posebice zbog
naglog rasta svjetskog stanovništva i stanovništva pojedinih zemalja svijeta, stopa
proizvodnje hrane po stanovništvu počela je 80-ih godina opadati i ponovno se javlja
problem gladi i siromaštva. Tako je u 90-im godinama pretežito 1.1 x109 ljudi živjela
neuhranjeno.
Poljoprivreda je rastuće potrebe za hranom morala zadovoljavati uglavnom
povećanjem produktivnosti jer je veći dio najboljeg svjetskog tla za proizvodnju hrane

65
već u uporabi. Da bi povećala svoju produktivnost, poljoprivreda je nužno trebala
iskoristiti brojne agrotehničke mjere. Budući da poljoprivrednom zemljištu često
nedostaje nekih hranjivih sastojaka, kako bi se osigurala maksimalna produktivnost,
primijenjena su razna umjetna gnojiva bazirana na dušiku (N), fosforu (P) i kaliju (K).
Tako su se primjera radi u 1992. godinu u SAD koristila 83 kilograma dušičnog
gnojiva po jednom hektaru poljoprivrednog zemljišta.
Da bi se smanjile razne bolesti koje se razvijaju na biljnom i životinjskom
svijetu i uništile brojne štetočine, koriste se velike količine raznih pesticida pri čemu
postoji "obrnuti" proces. Potrebno je sve više pesticida po hektaru površine jer
štetočine često brzo razvijaju otpornost i prisiljavaju poljoprivrednike da koriste veće i
smrtonosne doze pesticida. Takvim su korištenjem kemijskih sredstava (gnojiva +
pesticidi) ugroženi hrana ali i tlo, odnosno rezerve pitke vode.
Da bi poljoprivreda povećala svoju produktivnost, ona provodi selekciju
proizvoda tako da upravlja genetskim osobinama biljaka i životinja. Time remeti
genetsku ravnotežu i raznorodnost te povećava osjetljivost prehrambenih usjeva na
njihove prirodne neprijatelje. Genetski inženjering u životinja i uporaba umjetnih
hormona u uzgoju stoke svakim danom sve više zabrinjava. Koristeći se genetskim
inženjeringom mogu se proizvesti veće količine hrane, ali se istodobno stvaraju biljke
i životinje neotporne na prirodne utjecaje. Nisu do kraja istraženi ni utjecaji takve
hrane na zdravlje ljudi.
Ukupne svjetske površine obradivog zemljišta su 3.2 x109 hektara, pri čemu
treba računati da za privođenje cjelokupnog potencijalnoga poljoprivrednoga zemljišta
namjeni treba uložiti znatna financijska sredstva. Procjenjuje se da se danas koristi tek
45 % potencijalnih svjetskih obradivih površina. Zbog proizvodnje hrane uništavaju
se šume i prirodni travnjaci, što dovodi u opasnost funkcioniranje čitavog ekološkog
sustava.
Unatoč primjeni novih znanstvenih spoznaja u proizvodnji hrane, ipak se zbog
intenzivnog korištenja obradivog tla, uporabe kemijskih sredstava i zbog erozije tla,
smanjuje proizvodnja hrane po stanovniku.
To pokazuje da današnja civilizacija još uvijek nije našla prihvatljiv način
kako da proizvede dovoljne količine hrane za sve veće i veće stanovništvo, a da
istodobno zbog korištenja agrotehničkih mjera ne poremeti funkcioniranje eko
sustava.
Područja SAD, bivšeg SSSR, Kine i Indije imaju ukupno 52 % svih svjetskih
oraničnih površina s kojih se godišnje gubi oko 14.5 x109 tona tla. Ako se pretpostavi
da su gubici površinskog sloja tla slični i drugdje, ukupno se na Zemlji godišnje gubi
više od 25 x109 tona tla. To znači gubitak približno 0.7 % tla s oraničkih površina
godišnje, odnosno za 150 godina gubitak sveukupnog najkvalitetnijeg tla na kojemu
se danas proizvode gotovo svi prehrambeni proizvodi. Te brojke nemaju apsolutnu
vrijednost, ali sigurno dobro upozoravaju na postojeće trendove.

66
 5. ZAŠTITA PRIRODE
Zaštita prirode imala je u svijetu tri faze:
1. Faza seže u prvoj polovici 19. stoljeća, kada se uočilo da pojedine životinjske ili
biljne vrste nestaju. Tada se odredbama zakona počinju štititi pojedine vrste i njihove
populacije.
2. Faza ima cilj zaštitu pojedinog područja, dakle i ekosustava, a ne samo vrste. Tako
je u SAD osnovan 1872. prvi nacionali park (Yellowstone national park).
3. Faza zaštite ima cilj zaštititi Zemljinu biosferu u cijelosti, s obzirom da se negativni
utjecaju na okoliš ne mogu zaustaviti na administrativnim granicama.
1948. godine osnovana je Međunarodna unija za zaštiti prirode IUCN.
Sjedište je u Glandu (Švicarska). IUCN se bavi strategijom i planiranjem za
obrazovanje i komunikacije, za zakonodavstvo o okolišu, za nacionalne parkove i
zaštićena područja, za preživljavanje vrsta i za gospodarenje ekosustavima.
1972. godine održana je u Stockholmu Konferencija o ljudskom okolišu, kao
prvi globalni skup te vrste. 1992. održana je u Rio de Janeiru (Brazil) Konferencija
Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju. Tada je donesen i operativni plan AGENDA
21 o principima održivog razvoja. 1997. godine održana je u Kyotu (Japan) Okvirna
konferencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime.
Konvencija o bioraznolikosti (Rio de Janeiro, 1999) osigurava globalni
mehanizam očuvanja i održivog korištenja bioraznolikosti za današnje i buduće
generacije.

Biološka raznolikost ili biodiverzitet je naziv za različitost vrsta u nekom

prostoru. Bioraznolikost obuhvaća sav živi svijet, sve organizme na Zemlji, čitavu
biosferu u čijoj je osnovi genetička struktura razmnožavanja. Bioraznolikost je
neraskidivo povezana s neživim svijetom, odnosno biotopom. Prema novijim
procjenama na Zemlji živi između 12.5 do 30 milijuna vrsta. Svake se godine otkrije
veći broj novih vrsta (npr. između 1979. i 1988. godišnje se opisivalo oko 11000
novih vrsta).
Zaštita bioraznolikosti tradicionalno je usmjerena na vrste i gene. Razvoj
poljoprivrede i antropogeni utjecaj općenito utjecali su na smanjenje bioiverziteta
zbog izumiranja vrsta i širenja genetski uniformnih poljoprivrednih kultura. Danas
neki znanstvenici smatraju da je genetsku degradaciju i iščeznuće vrste moguće
spriječiti samo reprodukcijom unutar populacije od barem 10000 jedinki, a ne kako se
ranije smatralo unutar 100 jedinki.
Poznato je, da su tijekom geološke prošlosti, zbog prirodnih katastrofa
lokalnih i globalnih razmjera, izumrle mnogobrojne vrste, ali su zbog genetske
raznolikosti, nastale i proširile se brojne druge. Opseg suvremenog izumiranja vrsta
može se procijeniti samo na temelju primjera iz geološke prošlosti. Smatra se da će
zbog nepovoljnih antropogenih utjecaja na okoliš, u slijedećih 25 godina stopa
izumiranja premašiti za više od 1000 puta stopu prirodnog izumiranja vrsta.
Smatra se da je na oko ¾ površine Zemlje ekosustav narušen ljudskim
aktivnostima.
Koristi koje proizlaze iz očuvanja biološke raznolikosti mogu se podijeliti u
slijedeće grupe:
- koristi od ekosustava;
- koristi od bioloških resursa;
- socijalne dobiti.

67
 Prema proračunima američkih ekologa vrijednost svjetskog ekosustava
procjenjuje se na 33 trilijuna USA dolara godišnje. Također se procjenjuje da bi
troškovi očuvanja planetarne bioraznolikosti mogli iznositi manje od ¼ iznosa koje
vlade sada troše na potpore djelatnostima koja štete okolišu.

5.1. ZAŠTITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Priroda predstavlja temeljnu vrijednost i jedan od najznačajnijih resursa

Republike Hrvatske te uživa posebnu zaštitu.
Ciljevi i zadaće zaštite prirode su:
– očuvati i obnoviti postojeću biološku i krajobraznu raznolikost u stanju prirodne
ravnoteže i usklađenih odnosa s ljudskim djelovanjem,
– utvrditi stanje prirode i osigurati praćenje stanja,
– osigurati sustav zaštite prirodnih vrijednosti radi trajnoga očuvanja njihovih
svojstava na temelju kojih se proglašavaju zaštićenima,
– osigurati održivo korištenje prirodnih dobara na dobrobit sadašnjih i budućih
naraštaja bez bitnog oštećivanja dijelova prirode i uz što manje narušavanja ravnoteže
njenih sastavnica,
– pridonijeti očuvanju prirodnosti tla, očuvanju kakvoće, količine i dostupnosti vode,
održavanju atmosfere i proizvodnji kisika, te održavanju klime,
– spriječiti štetne zahvate ljudi i poremećaje u prirodi kao posljedice tehnološkog
razvoja i obavljanja djelatnosti,
– osigurati pravo građana na zdrav okoliš, odmor i razonodu u prirodi.
-provedbom prostornih planova, odnosno mjera zaštite zaštićenih dijelova prirode.
Danas je u Republici Hrvatskoj zaštitom obuhvaćeno oko 8.2% površine
kopna, a u zakonskom postupku proglašenja zaštite je nekoliko lokacija Sveukupnom
zaštitom u Hrvatskoj je obuhvaćeno 321 veće ili manje prostorno područje i objekt
ukupne površine 4401 km2.
Zaštita prirode temelji se na načelima:
– svatko se mora ponašati tako da pridonosi očuvanju biološke i krajobrazne
raznolikosti, zaštiti prirodnih vrijednosti i očuvanju općekorisne uloge prirode,
– neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna dobra
održivo,
– u korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora obvezno je primjenjivati načela,
mjere i uvjete zaštite prirode,
– zaštita prirode pravo je i obveza svake fizičke i pravne osobe, te su u tom cilju dužni
surađivati radi izbjegavanja i sprječavanja opasnih radnji i nastanka šteta, uklanjanja i
sanacije posljedica nastale štete, te obnove prirodnih uvjeta koji su postojali prije
nastanka štete,
– javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode, pravo na
pravodobno obavješćivanje o štetama u prirodi i o poduzetim mjerama za njihovo
uklanjanje, te pravo na mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o prirodi.

Temeljni zakon Republike Hrvatske kojim je obuhvaćena zaštita prirode je Zakon o

zaštiti prirode. Osim toga, zaštita prirode je obuhvaćena i u slijedećim zakonima:
Zakon o zaštiti okoliša
Zakon o prostornom uređenju i gradnji

68
 Prema Zakonu o zaštiti prirode, u Hrvatskoj se zaštita prirode provodi
očuvanjem biološke i krajobrazne raznolikosti, te zaštitom prirodnih vrijednosti.
Temeljni dokumenti zaštite prirode su Strategija i akcijski plan zaštite biološke i
krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske koju donosi Sabor i programi zaštite
prirode koje donose županijske skupštine, a moraju biti usklađeni sa Strategijom.
Strategija određuje dugoročne ciljeve i smjernice očuvanja biološke i krajobrazne
raznolikosti i zaštićenih prirodnih vrijednosti, te načine njezina provođenja, u skladu s
ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim razvojem Republike Hrvatske.
Strategija se izrađuje na temelju Izvješća o stanju prirode i zaštite prirode.
Smjernice utvrđene Strategijom primjenjuju se u izradi dokumenata prostornog
uređenja i planova gospodarenja prirodnim dobrima. Stručnu podlogu za izradu
Strategije priređuje Državni zavod za zaštitu prirode koji je javna ustanova koja svoju
djelatnost obavlja kao javna služba.
U Republici Hrvatskoj je na temelju Zakona o potvrđivanju navedene
Konvencije donesena je Strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne
raznolikosti Republike Hrvatske. Strategija ističe da se Republika Hrvatska odlikuje
visokim stupnjem očuvanosti prirode što uvjetuje raznolikost ekoloških sustava i
staništa s velikim brojem vrsta. Takvo bogatstvo raznolikosti tumači se zemljopisnim
položajem Hrvatske na razmeđu nekoliko biogeografskih regija, razvedenošću reljefa,
geološkim, pedološkim, hidrološkim i klimatskim prilikama. Utvrđeno je da se šume
mogu uvrstiti među bolje očuvane u Europi, a šumske površine nisu se smanjile
zadnjih stotinjak godina. Krška područja, zbog bogatstva endemičnih svojti i životnih
zajednica, te osebujne geomorfologije i specifičnog krajobraza, vrijedna su u
svjetskim razmjerima.
Svojevrsna je mjera biološke raznolikosti nekog područja broj vrsta i podvrsta.
U odnosu na ostale dijelove Europe, broj vrsta i podvrsta u Hrvatskoj je razmjerno
velik. Hrvatska se svrstava među prvih nekoliko zemalja Europe s obzirom na
bogatstvo biološke raznolikosti. Osobito se ističu brojne endemične vrste.
Strategija zaštite biološke raznovrsnosti u Republici Hrvatskoj daje vrlo
zanimljive usporedbe broja poznatih i procijenjenih vrsta na području Hrvatske i
svijeta: tako npr. u Hrvatskoj je 7.517 poznatih vrsta biljaka, pretpostavljenih je 8.708,
dok je u svijetu poznato 302.330 vrsta. U Hrvatskoj ima 21.869 poznatih životinjskih
vrsta, pretpostavljenih 56.000, a u svijetu ih je poznato 2.170.330.
Genetska raznolikost u Hrvatskoj obogaćena je brojnim zavičajnim sortama
kultiviranih biljaka i pasmina udomaćenih životinja. One čine nacionalnu kulturnu
baštinu jer je u njihov uzgoj ugrađen trud i znanje brojnih naraštaja. Do danas nije
provedena cjelovita inventarizacija zavičajnih sorti kultiviranih biljaka i pasmina
domaćih životinja, a neke su sorte i pasmine u opasnosti od izumiranja zbog
napuštanja tradicionalnih oblika poljoprivrede.
Osnovni se razlozi ugroženosti biološke i krajobrazne raznolikosti u Hrvatskoj
uglavnom podudaraju s onima drugdje u svijetu. Ovdje su posebno izdvojeni:
urbanizacija, krupni infrastrukturni zahvati i poljoprivredne djelatnosti koji najviše
ugrožavaju krajobraznu raznolikost. biološku raznolikost ugrožavaju osobito
promjene staništa (uništavanje, degradacija, fragmentacija staništa), onečišćenje
okoliša (tla, vode, zraka), prekomjerno iskorištavanje prirodnih izvora (izlov,
krivolov, sječa, skupljanje), uznemiravanje vrsta, unošenje stranih vrsta u ekološke
sustave, turizam i društveno-gospodarske promjene na selu koje dovode do nestanka
ekstenzivnog stočarstva na brdsko-planinskim i primorskim travnjacima, te do

69
zapuštanja zavičajnih kultiviranih biljaka i domaćih životinja na račun profitabilnijih
svojti.
Kao jedan od razloga ugroženosti navedena je i nedostatna uključenost
zaštitnih mjera u postupku prostornog planiranja i uređenja prostora, te neki
ambiciozni razvojni planovi čiji utjecaj i posljedice na prirodu i okoliš nisu dovoljno
uočeni.
Da bi se učinkovitije zaštitila biološka i krajobrazna raznolikost Republike
Hrvatske, navedena su osnovna načela od kojih polazi Nacionalna strategija i akcijski
plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti, a to su opći strateški ciljevi:
- provesti inventarizaciju dijelova biološke i krajobrazne raznolikosti,
- prikazati ih kartografski procijeniti stanje njihove ugroženosti,
- izraditi akcijske planove zaštite,
- provesti akcijske planove zaštite,
- nadgledati promjene (monitoring),
- razviti mehanizme provedbe.

Nacionalnom strategijom predviđena je izrada županijskih strategija i akcijskih

planova. Na takav će se način osigurati odgovarajuća zaštita i briga za dijelova biološke i
krajobrazne raznolikosti koje su od lokalne važnosti, te provedbu brojnih nacionalnih ciljeva
na lokalnoj razini.
Zahvati u prirodu planiraju se na način da se izbjegnu ili na najmanju mjeru
svedu oštećenja prirode. Tijekom izvođenja zahvata izvođač je dužan djelovati tako da
u najmanjoj mjeri oštećuje prirodu, a po završetku zahvata dužan je u zoni utjecaja
zahvata uspostaviti ili približiti stanje u prirodi onom stanju koje je bilo prije zahvata.
U planiranju i uređenju prostora te u planiranju i korištenju prirodnih dobara
treba osigurati očuvanje značajnih i karakterističnih obilježja krajobraza te održavanje
bioloških, geoloških i kulturnih vrijednosti koje određuju njegov značaj i estetski
doživljaj.
Zaštita ekoloških sustava ostvaruje se provođenjem mjera očuvanja biološke
raznolikosti u korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora, te zaštitom stanišnih
tipova. Nadležno ministarstvo vodi katastar ekoloških sustava te zajedno s tijelom
državne uprave nadležnim za gospodarenje prirodnim dobrom prati stanje
(monitoring) osobitih i ugroženih ekoloških sustava, odnosno stanišnih tipova.
Krški ekološki sustavi predstavljaju bogatstvo globalne razine vrijednosti i
prirodne su vrijednosti. Speleološki objekti predstavljaju prirodne vrijednosti i ovim
zakonom je zabranjeno oštećivati, uništavati i odnositi špiljski nakit i živi svijet
speleoloških objekata.
Zabranjeno je graditi građevine ili gospodarski koristiti prirodna dobra oko
prirodnih izvora, uz obale prirodnih vodotoka te vlažnih područja, uz obale prirodnih
ili umjetnih jezera, ili u poplavnim ravnicama vodotoka, te uz morsku obalu, a osobito
uz obale morskih uvala, osim ako to nije dopušteno posebnim propisom ili
dokumentima prostornog uređenja.
Ekološki značajna područja za Republiku Hrvatsku su:
– područja koja su biološki iznimno raznovrsna ili dobro očuvana, a koja su
međunarodno značajna po mjerilima međunarodnih ugovora,
– područja koja bitno doprinose očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti,
– područja stanišnih tipova koji su ugroženi na svjetskoj, europskoj ili državnoj razini,
– staništa vrsta koje su ugrožene na svjetskoj, europskoj ili državnoj razini,
– staništa endemičnih svojti,

70
– područja koja bitno pridonose genskoj povezanosti populacija bioloških vrsta
(ekološki koridori),
– selidbeni putovi životinja,
– očuvane šumske cjeline.
Sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih
područja, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno pridonose
očuvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti, čini ekološku mrežu. Unutar
ekološke mreže njezini dijelovi povezuju se prirodnim ili umjetnim ekološkim
koridorima.
Minerali i fosili vlasništvo su Republike Hrvatske. Zakonom o zaštiiti priorde
zabranjeno je bez valjana razloga uništavati minerale i fosile te oštećivati njihova
nalazišta. Minerali i fosili koji su značajni radi svoje rijetkosti, izuzetne veličine ili
izgleda ili izvanrednog i univerzalnog obrazovnog i znanstvenog značenja,
predstavljaju zaštićene prirodne vrijednosti.

Zaštićene prirodne vrijednosti prema Zakonu o zaštiti prirode su:

1. zaštićena područja:
– strogi rezervat,
– nacionalni park,
– posebni rezervat,
– park prirode,
– regionalni park,
– spomenik prirode,
– značajni krajobraz,
– park šuma,
– spomenik parkovne arhitekture,
2. zaštićene svojte:
– strogo zaštićena i zaštićena divlja svojta,
– zaštićena zavičajna udomaćena svojta,
3. zaštićeni mineral i fosil.

Zaštićeni dijelovi prirode raspoređuju se u razrede:

- međunarodnog značenja,
- državnog značenja,
- lokalnog značenja.

Tako su Nacionalni park Plitvička jezera i Velebit (u cijelosti kao rezervat

biosfere) uvršteni i UNESCO registar svjetske prirodne baštine.

Strogi rezervat je područje kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno

izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je isključivo očuvanju izvorne
prirode, znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka raznolikost, praćenju
stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugrožava slobodno odvijanje prirodnih procesa.
Za istraživanje i posjećivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je
ishoditi dopuštenje Ministarstva. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i
druge djelatnosti.
Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili
mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili

71
neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju
izvornih prirodnih vrijednosti. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-
obrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom parku su dopuštene radnje i
djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. U nacionalnom parku je
zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. U nacionalnom parku dopušteno je
obavljanje ugostiteljsko-turističkih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi
posjećivanja i razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na
tradicionalan način, te gospodarskih djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom
parku do njegova proglašenja.
Posebni rezervat je područje kopna i/ili mora od osobitog značaja radi svoje
jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanište ugrožene divlje svojte, a
osobitog je znanstvenog značenja i namjene. Posebni rezervat može biti floristički,
mikološki, šumske i druge vegetacije, zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.), geološki,
paleontološki, hidrogeološki, hidrološki, rezervat u moru i dr. U posebnom rezervatu
nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen
rezervatom (branje i uništavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja,
uvođenje novih bioloških svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i
ostalog korištenja i slično). U posebnom rezervatu dopušteni su zahvati, radnje i
djelatnosti kojima se održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava
zbog kojih je proglašen rezervatom. Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata
može se zabraniti ili ograničiti mjerama zaštite.
Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili
mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim
krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim
vrijednostima. U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje
kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga.Način obavljanja
gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku prirode utvrđuje se
uvjetima zaštite prirode.
Regionalni park je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna
i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne, nacionalne ili područne važnosti i
krajobraznim vrijednostima karakterističnim za područje na kojem se nalazi. U
regionalnom parku dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne
ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i
korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvrđuje se uvjetima zaštite prirode.
Spomenik prirode je pojedinačni neizmijenjeni dio ili skupina dijelova žive
ili nežive prirode, koji ima ekološku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu
vrijednost. Spomenik prirode može biti geološki (paleontološki, mineraloški,
hidrogeološki, strukturno geološki, naftno geološki, sedimentološki i dr.),
geomorfološki (špilja, jama, soliterna stijena i dr.), hidrološki (vodotok, slap, jezero i
dr.), botanički (rijetki ili lokacijom značajni primjerak biljnog svijeta i dr.), prostorno
mali botanički i zoološki lokalitet i drugo. Na spomeniku prirode i prostoru u njegovoj
neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopuštene radnje
koje ugrožavaju njegova obilježja i vrijednosti.
Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne
vrijednosti i biološke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz
očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje, namijenjen
odmoru i rekreaciji ili osobito vrijedni krajobraz. U značajnom krajobrazu nisu
dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen.

72
 Park-šuma je prirodna ili sađena šuma, veće krajobrazne vrijednosti,
namijenjena odmoru i rekreaciji. U park-šumi su dopuštene samo oni zahvati i radnje
čija je svrha njeno održavanje ili uređenje.
Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj,
botanički vrt, arboretum, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog
oblikovanja), odnosno pojedinačno stablo ili skupina stabala, koji ima veću estetsku,
stilsku, umjetničku, kulturno-povijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost. Na
spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini
sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle
promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen.

Divlje svojte koje su ugrožene ili rijetke, zaštićene su kao strogo zaštićene
svojte i zaštićene svojte.
Zaštićene zavičajne udomaćene svojte su one biljke i životinje koje su se
razvile kao posljedica tradicijskog uzgoja i čine dio hrvatske kulturne baštine.

Minerali i fosili koji su rijetki, izuzetne veličine ili izgleda, ili izvanrednoga
znanstvenog značaja, predstavljaju zaštićene prirodne vrijednosti.

Nacionalni park i park prirode proglašava Hrvatski sabor posebnim zakonom.

U Republici Hrvatskoj do sada je proglašeno 8 nacionalnih parkova. To su:
- Brijunsko otočje;
- Risnjak
- Sjeverni Velebit;
- Paklenica;
- Plitvička jezera;
- Krka;
- Kornati;
- Mljet.
Stroge i posebne rezervate, te zaštićene prirodne vrijednosti koje se prostiru na
području dvije ili više županija, proglašava Vlada uredbom na prijedlog Ministarstva.
Regionalni park, značajni krajobraz i park-šumu proglašava županijska skupština uz
suglasnost Ministarstva. Spomenik prirode i spomenik parkovne arhitekture
proglašava županijska skupština uz suglasnost Ministarstva.
Zaštićene divlje svojte i zaštićene zavičajne udomaćene svojte i zaštićene
minerale i fosile proglašava ministar u čijoj je nadležnosti zaštita prirode.

Zaštićena područja, zaštićene svojte te zaštićeni minerali i fosili upisuju se u

Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti. Za teritorij Republike Hrvatske izrađene
su Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske i Crvena knjiga životinjskih
svojti Republike Hrvatske u kojima su evidentirane sve izumrle ili ugrožene biljne i
životinjske vrste.
Zaštićenim područjima upravljaju javne ustanove. Javne ustanove za
upravljanje nacionalnim parkom i parkom prirode osniva Vlada. Javne ustanove za
upravljanje ostalim zaštićenim područjima i drugim zaštićenim prirodnim
vrijednostima osnivaju županijske skupštine.

Natura 2000

73
 Europska unija obvezala se štititi biološku raznolikost i zaustaviti njezin
gubitak u Europi do 2020. godine. Dva europska propisa čine temelj politike EU kao
odgovor na tu obvezu – Direktiva o pticama i Direktiva o staništima. Te direktive
zajedno predstavljaju najambiciozniju inicijativu ikada pokrenutu u cilju očuvanja
vrijednih staništa i vrsta diljem svih zemalja članica EU.
U zadnjih 25 godina u Europskoj uniji je uspostavljeno oko 26 000 NATURA
2000 područja koja prekrivaju više od 850 000 km2 površine EU. To je najveća mreža
područja očuvanja u svijetu. Zahvaljujući dvjema direktivama, države su u
mogućnosti koordinirati svoje aktivnosti očuvanja prirode bez obzira na političke ili
administrativne granice. Cijeli je proces znanstveno utemeljen, zakonski provediv i
zasnovan na pristupu upravljanju koji uzima u obzir interese i brige ljudi.
Republika Hrvatska je za ekološku mrežu NATURA 2000 predložila područja
važna za očuvanje više od 250 vrsta i 70 stanišnih tipova koji se tu pojavljuju.
Državni zavod za zaštitu prirode je utvrdio oko 1000 područja. Zahvaljujući bogatstvu
i raznolikosti divljih vrsta te posebno velikom broju biljnih vrsta, Hrvatska je jedna od
triju europskih zemalja s najvećom biološkom raznolikošću.

Zaštita prirode u Primorsko-goranskoj županiji

Uslijed osobitog zemljopisnog položaja, Primorsko-goranska županija u
“malom” ocrtava ono što je priroda Hrvatske za Europu; tu se na malom prostoru
isprepliću tipična staništa srednje Europe, Alpa, krša Dinarida, te zapadnog i istočnog
Sredozemlja. Gotovo svi elementi ovih staništa i njihovih biljnih i životinjskih
zajednica, susreću se na relativno malenom prostoru Županije. Na prostoru ove
Županije je prema paleontološkim nalazima bilo pribježište europske flore i faune za
zadnjeg ledenog doba, od kojih je danas ostao čitav niz endema karakterističnih za
hrvatsku obalu Jadrana. Uz Učku, masiv Obruča, Snježnika i Risnjaka, te pojedine
gore Velike Kapele, endemima su posebno bogati otoci Krk, Cres i Rab. Cres ima 10
endemičnih svojti kralješnjaka i 3 endemične biljke, Krk 5 kralješnjaka i 7 biljaka, a
Rab 4 kralješnjaka i 5 biljaka.
Biološko bogatstvo i raznolikost faune najbolje je izraženo po broju vrsta
životinja. Od životinja koje su najviše proučene, a to su kopneni kralješnjaci, u
Županiji živi između 70 do 90% vrsta iz čitave Hrvatske! Od otoka po biološkoj
raznolikosti ističu se, u razmjerima čitavog Sredozemlja, osobito Krk, Cres i Rab.
Tako je npr. otok Krk s 30 autohtonih vrsta vodozemaca i gmazova, otok je s
najvećim brojem vrsta herpetofaune (zmija) u čitavom Mediteranu! Naravno da je tu i
proporcionalno visok postotak onih vrsta koje su u Europi ugrožene; tako je od 114 u
Europi ugroženih vrsta ptica u Županiji zabilježeno njih 83. Na području Županije
primorsko-goranske, koja zauzima tek oko 6.3 % površine Hrvatske obitava 73% vrsta
vodozemaca i oko 87 % gmazova, odnosno oko 81% sveukupne herpetofaune
Hrvatske. Na ovom području obitava 81 vrsta sisavaca, što iznosi gotovo 75 % od
ukupno poznatog broja sisavaca u Hrvatskoj, a posebna je značajka obitavanje na
malom prostoru svih triju najvećih europskih predatora: medvjeda, vuka i risa.
Flora Županije broji preko 2.700 vrsta, odnosno sveukupno oko 3.000 biljnih
taksona, što Primorsko-goransku uvršćuje u floristički najbogatije dijelove Hrvatske.
Kako je za čitavu našu državu poznato oko 4.300 biljnih taksona, proizlazi da na
području Županije dolazi 70% hrvatskih biljaka. Otoci Krk, Cres i Lošinj brojem od
preko 1.300 biljnih vrsta prelaze sveukupan broj vrsta biljaka nekih europskih država,
a Primorsko-goranska ima biljnih vrsta kao čitava Austrija, gdje je na površini od
83.000 km2 poznato 2.900 biljnih vrsta.

74
 Od 226 rijetkih, ugroženih i osjetljivih vrsta biljaka koliko ih navodi Crvena
knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske na području Županije obitavaju 122! Na
području Županije raste i 28 vrsta koje su zakonski zaštićene, dok su u Hrvatskoj
zakonski zaštićene 44 vrste.
Od ukupnog kopnenog teritorija Županije na šume otpada 67 % površine. S
obzirom na reljefne i klimatske značajke nalaze se u tri biljno-geografske šumske
zone, što je jasan pokazatelj različitosti klime. Godišnji prirast drvne mase je nizak,
odnosno ispod mogućnosti šumskih staništa. To je posljedica niskog drvnog fonda kao
i degradiranosti šuma. Zdravstveno stanje šumske vegetacije na području Županije
nije zadovoljavajuće: primjetan je trend sušenja gotovo svih vrsta drveća, a poglavito
jele.
Svojom raznolikošću i bogatstvom oblika u moru i podmorju Županije
primorsko-goranske postoje mnoge izuzetno vrijedne zajednice i područja njihovog
pojavljivanja, koje je neophodno očuvati. Izdvajaju se izuzetno dobro očuvani
koraligenski facijes, livade morskih cvjetnica, naročito vrste Posidonia oceanica,
podmorske špilje, te područja stalnog zadržavanja i obitavanja populacije od 150-200
dupina. Na području vanjskih otoka Županije redovita su godišnja okupljanja većeg
broja morskih kornjača.
Čitavo područje Primorsko-goranske županije ima u odnosu na Europu, dakle
u kontinentalnim razmjerima, izuzetno visoku biološku raznolikost. U nacionalnim
razmjerima, Primorsko-goranska županija je po stanju živog svijeta jedno od
najvrijednijih područja, odnosno jedna od najbogatijih i prirodom najbolje očuvanih
županija. To prirodno bogatstvo vrijedi zaštititi, u prvom redu da bi se moglo
dugoročno, na održiv način koristiti na dobrobit ljudi koji ovdje žive.
Na području Županije ima više lokaliteta koji uživaju određeni stupanj zaštite.
To su:
Nacionalni park Risnjak
Park prirode Učka
Strogi rezervati: Bijele i Samarske stijene
To se posebno odnosi na kopneni dio prostora Županije. Na temelju
analiziranih podataka novi lokaliteti su predloženi za zaštitu. To se posebice odnosi na
obali pojas i podmorje gdje posebnu vrijednost čine ekološke cjeline malih otoka. Ne
smije se zaboraviti da su neki dijelovi Županije, posebice dijelovi podmorja
nedovoljno istraženi.
Ukoliko naknadna istraživanja ili nove spoznaje ukažu na nužnost promjene
kategorije zaštite, ona se može provesti u postupku proglašenja zaštite. Općine i
gradovi mogu prostornim planovima uređenja općine i grada predvidjeti za zaštitu i
druge vrijedne dijelove prirode na svom području.
Prostornim planom osobito se naglašava vrijedna prirodna baština u moru
kao:
- područja posebnih vrijednosti bioraznolikosti,
- područja posebno vrijednih ekosustava,
- pojedinačni posebno vrijedni lokaliteti.

75
 6. ZAŠTITA OKOLIŠA
Europska unija, prema Ugovoru iz Maastrichta (1993.), koji su prihvatile sve
ondašnje zemlje članice, slijedi ove ciljeve u pogledu zaštite okoliša:
- očuvanje i zaštitu okoliša i poboljšanje njegove kakvoće,
- zaštitu ljudskoga zdravlja,
- pažljivo i razumno iskorištavanje prirodnih resursa,
- unapređenju mjera za rješavanje regionalnih i globalnih ekoloških
problema.

Ustav Republike Hrvatske utvrđuje pravo na «zdrav život i zdrav okoliš kao
dobro od interesa za RH i obavezu svih subjekata da osobitu skrb posvećuju zaštiti
prirode i okoliša». Zakon o zaštiti okoliša je temelji zakonski propis koji nalaže
slijedeće:
- Okoliš je dobro od interesa za državu, i ima njezinu osobitu zaštitu.
- Zahvatima u okoliš ne smije se utjecati na kakvoću življenja, na zdravlje ljudi i
održivi razvoj prirode.
Osnovni ciljevi zaštite okoliša, u ostvarivanju uvjeta za održivi razvoj jesu:
- trajno očuvanje izvornosti, biološke raznolikosti prirodnih zajednica i očuvanje
ekološke stabilnosti,
- očuvanje kakvoće žive i nežive prirode i racionalno korištenje prirode i njenih
dobara,
- očuvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika,
- unaprjeđenje stanja okoliša i osiguravanje boljih uvjeta života.
Osnovni ciljevi zaštite okoliša postižu se:
- predviđanjem, praćenjem, sprečavanjem, ograničavanjem i uklanjanjem nepovoljnih
utjecaja na okoliš,
- zaštitom i uređenjem izuzetno vrijednih dijelova okoliša,
- sprečavanjem rizika i opasnosti po okoliš,
- poticanjem korištenja obnovljivih prirodnih izvora i energije,
- poticanjem upotrebe proizvoda i korištenja proizvodnih postupaka najpovoljnijih za
okoliš,
- ujednačenim odnosom zaštite okoliša i gospodarskog razvoja,
- sprječavanjem zahvata koji ugrožavaju okoliš,
- sanacijom oštećenih dijelova okoliša,
- razvijanjem svijesti o potrebi zaštite okoliša u odgojnom i obrazovnom procesu i
promicanjem zaštite okoliša,
- donošenjem pravnih propisa o zaštiti okoliša,
- obavještavanjem javnosti o stanju okoliša i njenim sudjelovanjem u zaštiti okoliša,
- povezivanjem sustava i institucija zaštite okoliša Republike Hrvatske s
međunarodnim institucijama.

Nacionalna strategija zaštite okoliša izrađen na temelju odredbe tadašnjeg

Zakona o zaštiti okoliša, ali i u skladu s očekivanjima međunarodnih institucija.

6.1. ONEČIŠĆENJE I ZAŠTITA ZRAKA

Čovjek je svojim djelovanjem počeo ozbiljno ugrožavati atmosferu. U okoliš
otpuštamo znatne količine različitih plinova koji bitno mijenjaju kemizam atmosfere.

76
Kapacitet okoliša jest sposobnost okoliša da primi određenu količinu nekog
onečišćivača, u određenom razdoblju bez štete za ekosustav. Kapacitet okoliša za
unos onečišćenja zraka može se vrlo teško jednoznačno odrediti, pogotovu stoga što
se mogući štetni učinci manifestiraju često s velikim vremenskim pomakom.
Onečišćeni zrak je onaj zrak u kojem se nalaze tvari koje su strane njezinu
prirodnom sustavu. Danas, u stanju lokalnog i globalnog onečišćenja, teško se može
naći zrak koji nije drukčijega kemijskog sastava od prirodnoga. Stoga se sve više rabi
druga definicija za onečišćeni zrak. Zrak se smatra onečišćenim ako sadržava tvari u
koncentracijama koje izazivaju štetne posljedice po zdravlje ljudi, životinja i biljaka i
nanose štetu okolišu i gospodarstvu.
Promjene kemizma atmosfere mogu imati posljedice na mikroklimatske
promjene nekog područja, ali mogu uzrokovati i opću promjenu globalne klime na
Zemlji.

6.1.1. Uzroci i posljedice onečišćenja atmosfere

Onečišćivač zraka (aeropolutant) je bilo koji plin ili čestica koji u dovoljno
visokoj koncentraciji može biti opasan za život živa bića ili imovinu, a može poteći iz
prirodnih ili antropogenih izvora ili iz oba izvora.
Onečišćivači zraka svrstavaju se u dvije skupine. Prvu skupinu čine primarni
onečišćivači koji nastaju iz poznatih izvora onečišćenja i otpuštaju se izravno u
atmosferu. Drugu skupinu čine sekundarni onečišćivači koji nastaju u atmosferi
interakcijama primarnih onečišćivača ili njihove interakcije s normalnim sastojcima
atmosfere. Valja napomenuti da postoji stalna tendencija porasta koncentracije
emitiranih plinova iz antropogenih izvora.

Primarni onečišćivači zraka mogu se svrstati u pet skupina:

1. Ugljični monoksid (CO) – vrlo je otrovan plin bez mirisa i boje. Glavni je
proizvod nedovršenog izgaranja fosilnih goriva. gori plavkastim plamenom i tada
prelazi u ugljični dioksid (CO2). Udisanjem se veže za hemoglobin u krvi i
izaziva trovanje. U atmosferi brzo oksidira u CO2.
2. Ugljikovodici (HC) ili nepostojani organski ugljici (VOC) su organski spojevi
koji sadrže ugljik i vodik. Nastaju prirodnim raspadanjem organskih tvari,
izgaranjem fosilnih goriva i isparavanjem benzina. Najčešći ugljikovodik u
atmosferi je plin metan (CH4) koji može biti kancerogen. Taj je plin glavni
sastojak zemnog plina i eksplozivan u smjesi sa zrakom.
3. Dušični oksid (NO) bezbojan je plin koji u dodiru sa zrakom prelazi u dušični
dioksid (NO2) koji je karakterističnog mirisa, teži je od zraka i otrovan je.
Proizvod je izgaranja goriva u automobilima. Dušikovi oksidi također pridonose
stvaranju "kiselih kiša" je se vezuju s vodom i stvaraju dušičnu kiselinu.
4. Sumporni dioksid (SO2) emitira se izgaranjem fosilnih goriva (67 %) u
rafinerijama, tvornicama i individualnim ložištima. Djeluje štetno na organe za
disanje. Polagano se oksidira u sumporni trioksid (SO3) koji s kapljicama vode
dalje sumpornu kiselinu (H2SO4).
5. Određene tvari, u koje se ubrajaju krute čestice ili kapljice, dovoljno su sitne da bi
ostale u zraku. U te tvari se ubrajaju čađa, dim, prašina, azbestna vlakna, pesticidi
itd. Učinci čestica u zraku su različiti. One mogu u atmosferi utjecati na bolesti
dišnih putova i smanjivati vidljivost.

77
 Sekundarni onečišćivači formiraju se tijekom kemijskih reakcija između
primarnih onečišćivača zraka i drugih atmosferskih tvari, kao što je vodena para.
Reakcije se pojavljuju zbog Sunčeve svjetlosti, tj. pojavljuje se tzv. fotokemijski
smog. On je značajan za urbana središta i zavisno o kemijskim reakcijama može biti
opasan za živi i neživi svijet.
Zajednička osobina primarnih i sekundarnih odnosno svih onečišćivača jest da
su vrlo štetni za čovjeka i okolinu, pogotovo ako prekoračuju graničnu vrijednost
iznad koje su uočeni efekti štetni po zdravlje. Prema tome, treba težiti preporučenoj
vrijednosti onečišćenja ispod kojeg nije ustanovljeno štetno djelovanje ni za
najosjetljivije prijamnike.

Onečišćenje zraka može biti lokalno i globalno. Lokalno onečišćenje vezano je

za gradove i krupnija industrijska područja. Kako zračne struje prenose tvari i na
velike udaljenosti od mjesta emisije, to se onečišćenje atmosfere javlja najčešće i kao
globalna pojava. Problem onečišćenja zraka počinje od izvora emisije (npr. mjesto
izgaranja, industrija i sl.) u atmosferu, gdje se često mijenja kemizam tih spojeva u
međusobnim reakcijama s prirodnim komponentama atmosfere.
Što će se događati s onečišćivačima u atmosferi, zavisi od više čimbenika.
Onečišćivači prenošeni vjetrom i turbulencijom mogu pretrpjeti različite kemijske
transformacije prije nego što se spuste na Zemlju, stoga je potrebno poznavati zračna
strujanja. Analizirajući disperziju onečišćivača u zrak koji se ispušta npr. kroz
dimnjak neke tvornice ili elektrane, zapazilo bi se da je dim u obliku "lijevka ili
tuljka". Lijevak je sve širi kako se dim udaljava od dimnjaka, a koncentracija
onečišćenja sve slabija. Kako su ispušteni onečišćivači topliji nego zrak koji ih
okružuje, oni se dižu visoko u atmosferu i turbulencija zraka čini da se koncentracije
razrjeđuju. Onečišćivači se kreću s vjetrom i često dolazi do kemijskih reakcija
između onečišćivača i drugih atmosferskih tvari.
Većina onečišćivača ostaje u atmosferi samo nekoliko dana ili tjedana, stoga
ako se emisija potpuno smanji, niža atmosfera će brzo izgubiti gotovo sve
onečišćivače. Neki onečišćivači (vulkanski pepeo i aerosoli koji sadrže sumpor) koji
se emitiraju visoko u stratosferu, mogu tamo ostati mjesecima prije nego se vrate na
površinu Zemlje. Ti visoko atmosferski dugotrajni onečišćivači mogu promijeniti
klimu. Sintetički spojevi klorofluorougljika (CFC) mogu ostati u atmosferi mnogo
godina.
Primarno i sekundarno nastali onečišćivači djeluju na ljude, životinje, biljke i
na tvari. Glavni izvori onečišćenja zraka mogu biti uzrokovani vulkanima, požarima i
djelatnošću ljudi.
Značajnu ulogu u onečišćenju zraka imaju vulkani, koji erupcijama izbacuju u
atmosferu značajne količine različitih plinova i čestica vulkanske prašine. Smatra se
da na Zemlji ima između 660 i 750 aktivnih vulkana. Uz njih postoji i više od 1000
privremeno ili trajno "ugaslih" vulkana. Čestice i plinovi brojnih erupcija tijekom
evolucije Zemlje, pa i danas, mogu poremetiti kemijski sastav atmosfere u okolici
vulkana, ali i na većim udaljenostima, nošeni zračnim strujama i vjetrovima. Najčešći
plinovi koje oslobađaju vulkani u atmosferu jesu: CO2, CO, SO2, H2S, Cl, H, CH4,
NH3 i vodene pare. Stupanj onečišćenja atmosfere ovisi o kemijskom sastavu i
količini emitiranih plinova.
Požari također onečišćuju atmosferu. Tu se podrazumijevaju požari velikih
površina šuma, poljoprivrednih površina, a u novije vrijeme požari u kemijskim
industrijama i izvorima nafte te u transportu nafte tankerima.

78
 Glavni ekološki problemi povezani s antropogenim utjecajem danas su:
1. globalno zagrijavanje Zemljine atmosfere ("efekt staklenika");
2. nestajanje ozonskog omotača i pojačanje ultraljubičastih zračenja;
3. gubitak sposobnosti samopročišćavanja.

Disperzija otrovnih kemijskih tvari i nastanak kiselih kiša

Od vremena početka industrijalizacije razvijeno je mnoštvo različitih
kemijskih spojeva od kojih ima najviše podataka o štetnom djelovanju teških metala i
postojanih organskih spojeva.
Emisija teških metala i postojanih organskih spojeva kontrolira se uz pomoć
filtera kojima se odstranjuju čestice iz otpadnih plinova. Emisija plinovitih toksičnih
tvari iz ložišta i spalionica regulira se pažljivim vođenjem procesa izgaranja, na vrlo
visokoj temperaturi, a po potrebi dodatno se postavljaju uređaji za apsorpciju ili za
naknadnu destrukciju štetnih tvari.
Koliko se god trudili nikad ne možemo u potpunosti spriječiti emisiju štetnih
tvari stoga danas djeluje znatan broj svjetskih organizacija koje svojim radom teže ka
što racionalnijem onečišćenju.
Emisija otrovnih plinova u atmosferu uzrokuje ne samo onečišćivanje zraka
koji koriste biljke, životinje i ljudi već se stvaraju uz vodene pare i kisele kiše. One
nastaju od sumpornog dioksida i dušikovih oksida te klorovodika. Ti plinovi otapaju
se u vodi kiša i ostalih oborina te se pod utjecajem sunčeva svjetla i atmosferskoga
kisika pretvaraju u smjesu u kojoj je otopljena sumporna, dušična i klorovodična
kiselina. Kad tako zakiseljene kiše ili snijeg (npr. pH < 5.6) dospiju u jezera i rijeke,
njihove vode također postaju s vremenom kisele (npr. pH=5.0). Danas već mnoga
jezera imaju pH od samo 4.5 do 4, a prije dvadesetak godina imala su pH između 7 i
8! Padom pH-vrijednosti slabe, a potom i ugibaju brojne vodene životinje i biljke. Na
zakiseljavanje voda osjetljivi su neki rakovi, puževi, lososi, šarani, pastrve i drugi.
Kisele kiše djeluju štetno na biljke na dva načina: izvana i preko zakiseljenog
tla, tj. preko korjenova sustava. Na lišću i iglicama pojavljuju se oštećenja kutikule i
drugih organa lišća, što dovodi do povećanog isparavanja vode u lišću i do postupnog
sušenja i opadanja lišća odnosno iglica. Povećana kiselost tla uzrokuje oslobađanje
otrovnih teških kovina i promjene u biološkoj aktivnosti tla. Najčešće stradaju
osjetljive dlačice korijena. Zbog toga je biljci smanjen dovod vode i hranjivih tvari
(Ca, Mg, K) pa joj je usporen rast. Takve su biljke osjetljivije na mraz, visoke
temperature, na različite uzročnike bolesti i biljka propada. Osobito su ugrožene šume,
koje su pojedinim područjima u fazi propadanja sa više od 40 % jedinki.

Smanjenje ozona u atmosferi

Ozon (O3) je plin bijeloplave boje sastavljen od tri atoma kisika u molekuli.
Prirodno se stvara u gornjim slojevima atmosfere – u stratosferi uz pomoć
ultraljubičastog zračenja Sunca. Zračenje razvija molekule kisika otpuštajući slobodne
atome od kojih se neki vežu s drugim molekulama kisika i stvaraju ozon. Ozon je
nestabilna molekula tako da ga zračenje Sunca ne samo stvara već i razgrađuje
stvarajući molekularne kisike i slobodne atome kisika. Zbog toga će koncentracija
ozona u stratosferi ovisiti o ravnoteži tog prirodnog procesa na koji utječe
antropogeno ispuštanje plinova popularno nazvanih freoni klorofluorugljici (npr.
CFCl3, CF2Cl2 i dr.). Kemijske reakcije nastanu pod UV-B zračenjem Sunca i
oslobađaju iznimno reaktivne atome klora ili broma koji reagiraju na ozon na način da
mu "oduzimaju" jedan atom kisika i pretvaraju ozon (O3) u kisik (O2), a sami stvaraju

79
klorov monoksid ili bromov monoksid. Molekule tog kemijskog spoja reagiraju na
slobodni atom kisika tako da mu "dodaju svoj ukradeni atom kisika" i stvaraju
molekulu kisika sa dva atoma kisika. Pri tomu se ponovno oslobodio atom klora ili
broma i započeo ponovno kemijski proces "krađe" atoma kisika od ozona. Tako mala
količina CFC može uništiti veliku količinu ozona (Sl. 6.1).

Slika 6.1. Kemijske reakcije ozona i CFC plinova (iz: Črnjar, 2002)

Problem ozona može djelomično zbunjivati. Ozon se, naime, pojavljuje na

dvije razine u atmosferi: u stratosferi i troposferi. Ozon je plin koji nastaje prirodnim
putem, a u stratosferi se skuplja kao ozonski omotač i nalik je tankom pojasu oko
Zemlje. Tu je koncentracija ozona pozitivna jer štiti Zemlju od ultraljubičastog (UV-
B) zračenja sa Sunca, tako da apsorbira oko 77 % zračenja. Istodobno, ozon koji se
taloži u nižoj atmosferskoj razini, u troposferi, može štetno utjecati na zdravlje,
vegetaciju itd., a uključen je u opći proces nastajanja kiselih kiša. Iako je i stvaranje
ozona u troposferi prirodno, ono može biti pojačano i međusobnim djelovanjem
dušikovih oksida (NO, NO2), kisika (O2) i isparivih organskih spojeva. Na taj način
velika razina količine ozona u troposferi nije dobra, za razliku od velikih
koncentracija ozona u stratosferi.
Smanjenje ozonske ovojnice nije poželjno jer se time povećava UV-B zračenje
koje može izazvati mnogobrojne kemijske i biološke procese koji su štetni za ljudski
organizam. U čovjeka može povišeno UV-B zračenje uzrokovati razne bolesti kao što
su rak kože, mrenu očiju, opekotine, ubrzano starenje kože i smanjenje otpornosti
imunološkog sustava ovisno o osjetljivosti organizma na ultraljubičasto zračenje.
Zabilježeno je da se najveće stanjenje ozonske ovojnice pojavljuje na Antartici. Tvari
koje utječu na oštećenje ozonske ovojnice jesu: klorofluorougljikovodici (CFC),
ugljični tetraklorid, metil kloroform, haloni, hidrofluor ugljikovodici (HCFC),

80
hidrobromofluor ugljikovodici (HBFC) i metil-bronid. U tu skupinu ubrajamo tvari
koje služe kao otapala, rashladna sredstva za proizvodnju pjenastih masa, odmašćivači
i potisni plinovi sprejeva, protupožarna sredstva i poljoprivredni pesticidi.
Osim tih tvari i druge tvari i pojave oštećuju ozonsku ovojnicu kao:
- emisija dušikovih oksida, sumpornog oksida i dima iz zrakoplovnog prometa,
- smanjenje temperature u stratosferi (zbog stakleničkog učinka),
- povećana koncentracija stakleničkih plinova,
- velike vulkanske erupcije s emisijom sumpornih aerosola (suspenzije čvrstih čestica
npr. olova ili benzina ili kapljica tekućine različitih kemikalija, peluda, bakterija itd.).
Mjerenja provedena od 1977. godine do danas pokazala su da je količina
ozona pala naročito u polarnoj stratosferi nad Antarktikom, više od 40 %, a
koncentracija ozona osobito se smanjuje u rujnu i listopadu (sl. 6.2).

Slika 6.2. Smanjenje ozonske

ovojnice iznad Antarktika
(iz: Glavač, 2001)

Ukupno se količina ozona u zadnjih

15 godina dodatno se smanjila za 4
%. Znanstvena su istraživanja
pokazala da smanjenje ozona u
stratosferi od 1 %, dovodi do
povećanja zračenja UVB-zraka 1 do
2 %, što povećava postotak oboljelih
od karcinoma i melanoma kože oko
4 %. Povećava se i broj bolesnika sa
sivom mrenom oka, a poznato je
otprije da UVB-zrake oštećuju
imunološki sustav pa organizam postaje podložan infektivnim bolestima. Povećanim
djelovanjem kratkovalnih UVB-zraka osim kopnenih biljaka, životinja i ljudi
pogođeni su i površinski morski fitoplanktoni, glavni proizvođači kisika na Zemlji.
Zbog stradanja fotosintetskog sustava, propada fitoplankton. Zbog narušenoga
hranidbenog lanaca, ima u morima i oceanima manje zooplanktona i nektona.

6.1.2. Zaštita zraka od onečišćenja

Iako se zaštiti okoliša pa i zraka u Europskoj uniji pridaje znatna pažnja,
dosadašnje mjere nisu dale zadovoljavajuće rezultate. Razvijene zemlje zapadne
Europe proizvode oko 50 kilograma SO2 po stanovniku u toku godine, a tranzicijske
zemlje oko 100 kilograma. Npr. u sjeverno dijelu Češke, zrak je zbog teške industrije
bio toliko onečišćen da je država isplaćivala stimulacije svima koji su spremni živjeti
na tom području duže od 10 godina. Na istoku Ukrajine ispuštalo se 8 puta više
nečistoće u zrak nego na čitavom području SAD.
S teritorija Republike Hrvatske danas se emitira oko 70.000 tona SO2 i oko
55.000 tona NOx godišnje. Međunarodna je obveza Hrvatske iz protokola Konvencije
UN o promjeni klime (Kyoto, 1998) da će smanjiti za 60% SO2 u 2010. godini u
odnosu na 1990. godinu. Procjene ukazuju da Hrvatska može smanjiti emisije SO2 na
47.000 t/god. do 2010.

81
 Hrvatska emitira godišnje. U Hrvatskoj emisije "stakleničkih plinova" (CO2,
metan, dušikovi oksidi) iznose oko 28 milijuna tona godišnje. Cestovni promet emitira
oko 60 % ukupnog onečišćenja zraka (Sl. 6.3).

Slika 6.3. Emisija glavnih onečišćujućih tvari u atmosferi Hrvatske u 1999.

godini (iz: Springer, 2001)

Problemi prekograničnog transporta onečišćenja u atmosferi za Hrvatsku

postaju sve veći, jer izračuni taloženja sumpora i nitrata prekoračuju dopuštene
vrijednosti i ugrožavaju šumske sustave. Prema predviđanjima, 2010. godine taloženje
u Hrvatskoj bit će gotovo najveće u Europi, a posebno je osjetljivo područje Gorskog
kotara. U Primorsko-goranskoj županiji šumski se fond u razdoblju od 1970. do 1990.
godine povećao za 7%, ali su se i ukupne štete na šumama povećale za 5 puta što
iznosi gotovo oko 13 milijuna eura. Štete i nepovoljni učinci onečišćenja zraka mogu
se pratiti, mjeriti i izraziti u naturalnim jedinicama, a poslije toga i procjenjivati u
novčanim jedinicama. Pri tome se glavne štete od onečišćenja zraka mogu podijeliti u
5 skupina:
1. štetni utjecaji na ljudsko zdravlje
2. štetni utjecaji na biljni i životinjski svijet
3. štetni utjecaji na materijale
4. štetni utjecaji na kulturno blago
5. smanjenje vidljivosti.
Ekonomske štete od atmosferskog onečišćenja materijala obuhvaćaju:
1. pogoršanje odnosno smanjenje vrijednosti materijala,
2. troškove zaštite materijala,
3. troškove čišćenja,
4. troškove prijevremene zamjene materijala
5. estetske gubitke.

82
 Slika 6.4. Referentne vrijednosti kakvoće zraka prema Svjetskoj zdravstvenoj
organizaciji (iz: Springer, 2001)

Mjere za zaštitu zraka od onečišćenja

Da bi se uspješno moglo upravljati zaštitom zraka, nužno je utvrditi strateške
ciljeve zaštite zraka (npr. smanjenje stakleničkih plinova ili SO2 do 2015. godine ili
smanjenje plinova iz prometa itd.), te mjere kojima će se postići zacrtani ciljevi (npr.
zakonodavne mjere, ekonomski poticaji, ekološka edukacija itd.).
Da bi se smanjile štete od onečišćenja zraka, poduzimaju se razne mjere i
aktivnosti u sklopu politike zaštite okoliša na svjetskom i nacionalnom planu. Mjere
za zaštitu zraka od onečišćenja mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine:
1. Mjere za sprečavanje onečišćenja,
2.Mjere za sanaciju onečišćenja.

Prvoj skupini mjera ponajprije pripadaju one koje se trebaju provoditi u

sustavu planiranja:
1.Odabiranjem pogodnih lokacija za izgradnju pogona koji onečišćuje zrak, s
obzirom na značenje pogona,
2.Određivanjem udaljenosti od pogona do ostalih sadržaja, prije svega
stambenih naselja, dječjih ustanova i bolnica,
3.Ispravnim planiranjem prometnica i regulacijom prometa u naseljima i sl.
Toj skupini pripadaju i mjere kojima se pri izgradnji novih pogona osigurava odabir
tehnologije koja će minimalno onečišćavati zrak.

Druga skupina su mjere sanacije koje se mogu podijeliti u dvije podskupine:

1.Mjere kojima se rješava problem koji uzrokuje neki određeni onečišćivač
(ako je taj onečišćivač jedini izvor onečišćenja),
2.Mjere kojima se rješava stanje onečišćenja kao posljedica više različitih
izvora.

Prije poduzimanja zaštitnih mjera, potrebno je: izraditi katastar izvora onečišćenja
zraka, izraditi katastar stanja onečišćenja zraka, utvrditi meteorološke uvjete za
proračun širenja emisije, izraditi planove sanacije područja s ugroženom kvalitetom
zraka, i izraditi tehnoekonomski modul za prognoziranje emisija.

83
 U pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana je zaštita zraka od
onečišćenja i zagađenja slijedećim zakonskim propisima i uredbama:
Zakon o zaštiti okoliša
Zakon o zaštiti zraka
Zakon o prostornom uređenju i gradnji
Uredba o preporučenim i graničnim vrijednostima kakvoće zraka

Prema stupnju onečišćenosti zraka ustanovljene su tri kategorije kakvoće

zraka:
1.Kategorija je čist ili neznatno onečišćen zrak, pa nisu prekoračene tzv.
preporučene vrijednosti (PV) čistoće. To su one vrijednosti kada se ne očekuje štetan
utjecaj na zdravlje ljudi i na vegetaciju te u slučajevima kada su trajno izloženi zraku
takve kakvoće.
2.Kategorija je umjereno onečišćen zrak, kad su prekoračene preporučene
vrijednosti, ali nisu dosegnute granične vrijednosti čistoće (GV). Zrak te kategorije je
onečišćen u mjeri da se ne očekuje štetno djelovanje na zdrave osobe, ali dugotrajna
izloženost može imati negativan utjecaj na rizične skupine (npr. bolesnici, mala
dijeca), ali i osjetljive biljne i životinjske vrste.
3.Kategorija je prekomjerno onečišćen zrak, kada su prekoračene granične
propisane vrijednosti, pa se smatra da ima općenito štetan utjecaj na živi i neživi
okoliš.
Uredba o preporučenim i graničnim vrijednostima kakvoće zraka propisuje
preporučene vrijednosti (PV) i granične vrijednosti (GV) kakvoće zraka.
Posebne mjere radi onečišćena zraka propisuju se pri izgradnji i rekonstrukciji
objekata. Procjenom utjecaja na okoliš utvrđuje se eventualni negativni utjecaj na
kakvoću zraka. U područjima gdje je zrak 3. kategorije, odnosno kada je prekomjerno
onečišćen, nadležna tijela državne uprave u pravilu ne mogu izdati dozvolu za
rekonstrukciju ili građenje objekta koji će dodatno onečistiti zrak.

6.1.3. Zaštita od štetnog djelovanja buke

Buka štetna po zdravlje je svaki zvuk koji prekoračuje najviše dopuštene
razine utvrđene provedbenim propisom s obzirom na vrijeme i mjesto nastanka u
sredini u kojoj ljudi rade i borave.
Dokumenti prostornog uređenja svih razina i akti za njegovo provođenje
moraju sadržavati odgovarajuće mjere za zaštitu od buke. Prilikom izdavanja
lokacijske i građevinske dozvole (za rekonstrukciju ili izgradnju objekata) utvrđuju se
posebni uvjeti radi zaštite od buke. Prilikom otvaranja gradilišta, izvođač radova je
dužan da u planu uređenja gradilišta, predvidi i primjeni mjere za sprječavanje širenja
buke s radilišta koje mogu premašiti granične razine. Nakon završetka gradnje objekta
koji je izvor buke ili se nalazi u sredini gdje buka prekoračuje najviše dopuštene
vrijednosti, uz zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, potrebno je priložiti nalaz i
mišljenje ovlaštene eksperte ustanove, da buka ne prekoračuje propisane najviše
dopuštene vrijednosti.
Buka je jedan od oblika ugrožavanja i narušavanja zdravog okoliša. Ocjena o
postojanju buke najprije je subjektivna, ovisno o jačini, trajanju, vrsti izvora, i mjesta
emitiranja zvuka. Jačina zvuka (buke) može se i objektivno utvrditi odgovarajućim
instrumentima, a mjeri se u rasponu od 0 do 130 decibela (dB). Prekomjerna jačina

84
buke, osobito za dužeg djelovanja, može štetno djelovati na ljudsko zdravlje (npr.
uzrokovati gluhoću, smetnje živčanog sustava, poremećaj koncentracije i sl.).
Studije o utjecaju buke određuju tri kategorije buke koje imaju negativno
djelovanje:
- buka od 55 do 60 dB ometa spavanje;
- buka od 60 do 65 dB jako uznemiruje;
- buka iznad 65 dB može izazvati posljedice u ponašanju.

Mjere zaštite od buke obuhvaćaju:

1. odabir i uporaba tihih strojeva, uređaja, sredstava za rad i transport,
2. promišljeno uzajamno lociranje izvora buke ili objekata s izvorima buke
(emitenata) i područja ili objekata sa sadržajima koje treba štititi od buke (imitenata),
3. izvedbu odgovarajuće zvučne izolacije građevina u kojima su izvori buke radni i
boravišni prostori,
4. primjenu akustičkih zaštitnih mjera na temelju mjerenja i proračuna buke na
mjestima emisije, na putovima širenja i na mjestima imisije buke,
5. akustička mjerenja radi provjere i stalnog nadzora stanja buke,
6. povremeno ograničenje emisije zvuka.

Zaštita od štetnog djelovanja buke u Republici Hrvatskoj regulirana je u

slijedećim zakonskom propisima i uredbama:
Zakon o zaštiti od buke
Pravilnik o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi
borave
Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati organizacije za mjerenje i
predviđanje buke u sredini u kojoj ljudi borave i rade
Zakon o zaštiti od buke definiran je pojam buke kao «svaki zvuk čija razina
prekoračuje najviše dopuštene razine koje su posebno propisane s obzirom na vrijeme
i mjesto gdje buka nastaje u sredini u kojoj ljudi borave».
Najviša dopuštena razina buke određena je spomenutim Pravilnikom, a
granične vrijednosti su od 35 do 55 dB.

6.2. ONEČIŠĆENJE I ZAŠTITA VODE I MORA

Onečišćenje i zagađenje podzemne vode može se definirati kao "dodatak

fizičkih, kemijskih, bioloških supstancija ili topline, što uzrokuje kvarenje kakvoće
podzemne vode, a kroz djelovanje ljudi, životinja ili nekih drugih aktivnosti i
čimbenika". Sama degradacija kakvoće podzemne vode ne znači da je podzemna voda
neupotrebljiva za sve namjene. U nekim regijama svijeta danas je zamjetan nedostatak
pitke vode, čemu su uzrok i prirodne, prvenstveno klimatske okolnosti, ali i prevelika
gustoća stanovništva te nedovoljna zaštita izvora pitke vode (sl. 6.5; 6.6).

85
 Slika 6.5. Godišnje obnovljiva količina vode po kontinentima (iz: Glavač, 2001)

Slika 6.6. Količina godišnje potrošene vode po kontinentima (iz: Glavač, 2001)

6.2.1. Uzroci i posljedice onečišćenja površinskih i podzemnih voda

Ako se uspoređuje kakvoća podzemnih voda, posebice dubokih podzemnih

voda, s kvalitetom površinskih voda, može se općenito zaključiti da su podzemne
vode čišće. Pa ipak treba reći da su i same podzemne vode izložene cikličkim
promjenama kakvoće, a u svezi s dubinom, filtracijskim karakteristikama i litološkim
sastavom vodonosnika, te posebno mogućnošću akcedentnih zagađivanja.
Najčešće je onečišćenje i zagađivanje podzemnih voda uzrokovano
infiltracijom s površine iz različitih životinjskih farmi, obrađenih poljoprivrednih
površina, otpadnih voda industrije, neispravnih kanalizacijskih sistema, prometnica,
odlagališta komunalnog i posebnog otpada, zagađenih rijeka i sl. Sasvim je jasno da
su zagađivanju s površine posebno izloženi plitki vodonosnici s tankom krovinom,
odnosno prostori izravnog prihranjivanja vodonosnika kao što je područje krša. Treba
naglasiti da zbog relativno sporog pronosa zagađenja u podzemlju, zagađivalo može
biti opaženo tek nakon niza godina. Za to vrijeme veći dio vodonosnika može biti do
te mjere zagađen, da eksploatacija podzemne vode mora biti prekinuta.
U većini urbanih sredina postoji velika potencijalna opasnost procjeđivanja
otpadnih voda domaćinstava i industrijskih postrojenja u podzemlje. Veliki broj
naselja u svijetu pa i kod nas nema uređaje za pročišćavanje otpadnih voda.
Zagađivanje s cesta nije samo potencijalna mogućnost zbog akcidenata, pri
čemu razna zagađivala mogu s cesta dospjeti u podzemlje, već i zbog činjenice da se u
mnogim zemljama gdje vladaju niske temperature, ceste zimi redovito posipavaju
različitim solima. Problem zagađivanja s prometnica jako je prisutan u urbanim
sredinama.
Razlozi onečišćenja i zagađivanja podzemnih voda mogu biti različiti. To su:

86
 - fizičko;
- mikrobiološko;
- kemijsko i radiološko.
Zanimljivo je da su se uzroci zagađenja površinskih i podzemnih voda tijekom
posljednja dva stoljeća značajno mijenjali, usporedno s industrijskim razvojem. U
predindustrijsko vrijeme do 1850. godine, prevladavalo je bakteriološko zagađenje,
dok je danas vrlo rašireno zakiseljavanje voda (sl. 6.7).

Slika 6.7.
Vremenski slijed
čimbenika koji su
uzrokovali
onečišćenje
slatkih voda u
industrijskim
zemljama (iz:
Glavač, 2001)

Fizičko zagađenje
Fizičko zagađenje očituje se u promjeni boje, mirisa, okusa, mutnoće i
temperature podzemne vode. Boja, miris i okus mogu biti rezultat i nekih drugih
kemijskih procesa u vodonosniku. Mutnoća podzemne vode u stijenama međuzrnske
poroznosti znači da sam građevina vodozahvata nije dobro projektiran, odnosno
izveden. U stijenama s pukotinskim, a posebno krškim tipom poroznosti, mutež je
često prisutan bez obzira na to da li je kaptiran izvor ili je podzemna voda zahvaćena
zdencima.
Voda se može smatrati pitkom temperature do 16 0C. Temperatura podzemne
vode je u pravilu stabilna, a njezine su vrijednosti oko srednje godišnje temperature
lokacije na površini. Svako značajnije temperaturno odstupanje znači da su u
podzemlju prisutni neki biološki ili kemijski procesi. To također može značiti da je
vodonosnik pod utjecajem termalnih podzemnih voda iz dubljih geoloških struktura,
što je u prirodi puno češći slučaj.
Eksploatacija relativno plitkih vodonosnika uz riječni tok, može imati za
posljedicu značajne oscilacije temperature podzemne vode u tijeku godine. Tako su
primjerice dugogodišnja istraživanja na crpilištu Gaza uz Koranu pokazala da
temperatura podzemne vode varira između 7 i 23 0C zbog inducirane infiltracije vode
rijeke Korane. S obzirom na to, ovo povišenje temperature u ljetnom periodu može se
smatrati termičkim zagađenjem podzemne vode.

Mikrobiološko zagađenje
Mikrobiološko zagađenje vode uzrokovano je prisutnošću patogenih
mikroorganizama koje nisu autohtoni u vodonosniku, a u vodonosnik su dospjeli kao
otpadne tvari ljudi odnosno životinja. Filtriranjem kroz stijene međuzrnske

87
poroznosti, velik će dio mikroorganizama zbog Van der Waals-ovih sila ostati na
površini čestice stijene, a samo manji dio će biti pronesen do mjesta korištenja.
Naime, što su čestice manje to su jače električne i Van der Waals-ove sile između
čestica vodonosnika i čestica vode. To praktično znači da će neznatne količine praha i
glina u vodonosniku imati značajna purifikacijska svojstva čvrstog dijela
vodonosnika.
Iz prethodnih se poglavlja moglo zaključiti da je prisutnost mikroorganizama
uvjetovana i promjenjivim hidrokemijskim odnosima u podzemlju. Pa će primjerice
zbog promjene vrijednosti pH doći ne samo do veće mobilnosti teških metala, nego i
do dugotrajnijeg preživljavanja mikroorganizama u podzemlju. Običnim se
postupcima dezinfekcije može eliminirati prisutnost patogenih mikroorganizama u
podzemnoj vodi.

Kemijsko i radiološko zagađenje

Kemijsko i radiološko zagađenje može biti uzrokovano prirodnim sastojcima
stijena no i ljudskom aktivnošću. Podzemne vode mogu sadržavati razne toksične
anorganske (aluminij, olovo, krom, živu, bakar, kadmij i dr.) i organske spojeve
(derivati nafte, pesticidi, nitrati i dr.), čija prisutnost u podzemnoj vodi znači da se ona
ne može koristiti za piće. Iako do anorganskog zagađenja može doći kao posljedica
rudarenja, osnovni razlog anorganskog zagađenja podzemnih voda su sve intenzivnije
prisutna kemijska industrija, te procjeđivanje iz nekontroliranih odlagališta
komunalnog i industrijskog otpada. Prisutnost organskih zagađivala u vodonosniku
posljedica je neodgovarajućeg ponašanja u zaštitnim zonama crpilišta, odnosno zbog
loših agrotehničkih mjera u prostoru gdje vodonosnik može bit zagađen.
Radiološko zagađenje može biti posljedica prisutnosti radioaktivnih
supstancija u stijenama. Češći je razlog neprikladno odlaganje otpada iz nuklearnih
centrala, bolnica kao i nuklearne eksplozije.

Zaslanjivanje podzemnih voda u priobalju

Iako slane konatne vode, odnosno vode iz evaporitnih sedimentnih stijena
mogu zagaditi podzemne vode, prodor slane morske vode u priobalnom području
poseban je problem održavanja kakvoće i mogućnosti crpljenja pitke vode u tim
prostorima. Intenzivno snižavanja razine podzemne vode, uzrokovano eksploatacijom
slatke vode, može prouzročiti ne samo promjenu položaja plohe kontakta slatko/slane
vode, nego i zaslanjenje vodonosnika. Ranije se smatralo da se te dvije vode slabo
miješaju, te da je zbog toga njihova međusobna granica oštra. U stvari prelazna zona
može varirati od 0.5 pa do više od 100 m. To i je razlog da se na mnogim priobalnim
mjestima, posebice Mediterana nalaze boćate (brakične) podzemne vode.

Eutrofikacija
Stalni porast potrošnje vode i povećani dotok onečišćenih voda premašuje moć
samopročišćenja (autopurifikacije) voda na kopnu kao i morske vode. Onečišćenim
vodama se mijenjaju fizičko-kemijska svojstva, a otrovi iz voda ulaze u organizme od
kojih neki ugibaju. Njihovom razgradnjom nastaju amonijak, sulfidi i dr. Uporaba
umjetnih gnojiva povećava koncentraciju hranjivih soli u rijekama i jezerima. U
jezerima te tvari uzrokuju procese eutrofizacije.
Eutrofikacija je povećanje primarne proizvodnje (biljni organizmi) u
vodenim ekosustavima nakon obogaćivanja vode hranjivim tvarima koje potiču razvoj
alga i višeg vodenog bilja.

88
 Postoje dva pojavna oblika eutrofizacije: prirodna i antropogena.
Prirodna eutrofikacija vrlo je polagan proces i može trajati tisućama godina,
tako da se za života mnogih ljudskih generacija jezero ne mijenja niti izgledom niti
kakvoćom vode. Naime, nakon uginuća nižih i viših biljnih organizama i životinjskih
organizama iz voda, njihova mrtva organska tvar podliježe bakterijskoj razgradnji,
mineralizira se i postaje izvor hranjivih tvari za vodene biljke, poglavito alge
planktona (fitoplankton). Ako neko jezero ne doživljava značajniju promjenu
ekološke ravnoteže, navedeni procesi se samoreguliraju i osiguravaju stalno određeni
stupanj trofije i kakvoće vode. Pod trofijom razumijevamo jačinu proizvodnje
organske tvari. Organsko opterećenje potječe i od svih ostalih organizama koji žive u
vodenom ekosustavu. Prirodna eutrofikacija uzrokuje postupno "umiranje" jezera,
pretvarajući ga u močvaru.
Antropogena eutrofikacija ili eutrofikacija uzrokovana djelovanjem čovjeka
temelji se na uključivanju dodatnih količina kemijskih elemenata (npr. mineralnih
gnojiva - dušik, detergencije - fosfor) u biološke cikluse kolanja tvari i energije u
vodenom ekosustavu. Remeti se uravnotežena stabilnost ekosustava i ubrzavaju
postupci samoonečišćenja, porasta izvorne (autohtone) biljne mase i organskog
materijala što dovodi do destrukcije tj. do ubrzane eutrofikacije. Primjer antropogene
eutrofizacije je "cvjetanje jezera" uz pojavu prekomjerne množine npr. modrozelenih
algi.
Na temelju sadržaja fosfora, klorofila, srednje dubinske vidljivosti i sadržaja
kisika razlikuje se 5 stupnjeva eutrofikacije površinskih voda

Slika 6.8. Stupnjevi eutrofikacije površinskih voda (iz: Glavač, 2001)

To su:
- ultra-oligotrofno,
- oligotrofno,
- mezotrofno,
- eutrofno,
- hipertrofno.

Prirodni načini smanjenja zagađenja podzemnih voda

Do smanjenja koncentracije zagađivala koje je jednom dospjelo u vodonosnik
može doći zbog četiri osnovna procesa. To su:
1.Biološki procesi jer tlo ima snažna purifikaciona svojstva zbog prisutnosti
raznih bakterija i gljiva, koje će napadati patogene mikroorganizme i reagirati s
određenim štetnim supstancijama.
2.Fizički procesi, jer procjeđivanje podzemne vode kroz relativno sitnozrne
stijene omogućuje filtraciju suspendiranih nečistoća u podzemnoj vodi.

89
 3.Kemijski procesi, jer neke supstancije reagiraju s mineralima u stijeni ili tlu,
mogu biti oksidirane i precipitirane iz vode, procesi adsorbcije naročito su snažni u
organskim materijalima.
Autopurifikacijske značajke, odnosno mogućnost samopročišćavanja
vodonosnika ovise o fizičkoj i kemijskoj formi zagađivala, o litološkom sastavu
vodonosnika te njegove neposredne podine i krovine, te o načinu na koji je zagađivalo
prodrlo u podzemlje.
Vrsta zagađivala je važan faktor njegovog uklanjanja iz podzemne vode.
Topiva zagađivala, kao što su umjetna gnojiva i neki industrijski otpadni efluenti,
neće biti uklonjena filtracijom. Prisutnost nekih metala ovisit će o biološkim
procesima u podzemlju (željezne i manganske bakterije). S druge strane, čvrste će
čestice biti eliminirane iz podzemnih voda u sitnozrnim sedimentima, no neće biti
filtrirane u stijenama pukotinskog, a pogotovo krškog tipa poroznosti.
Općenito se količina zagađivala smanjuje s pronosom kroz vodonosnik.
Otvoreni vodonosnici odnosno vodonosnici u čijoj se krovini nalaze tanke pokrovne
naslage ili ih nema, kao što je područje krša, bit će u zoni prihranjivanja također
izloženi mogućnosti zagađivanja. Duboki vodonosnici, koji su zaštićeni debelim
slojevima vodonepropusnih stijena u krovini, relativno su sigurni od najčešćih
zagađivanja površine.
Opasnost zagađivanja je znatno veća ako je zagađivalo direktno uneseno u
vodonosnik, a to znači da su izostali uvijek prisutni intenzivni purifikacijski procesi u
površinskom tlu. Posebno je opasno direktno unašanja zagađivala u saturiranu zonu
vodonosnika klastičnih stijena, jer je horizontalna komponenta propusnosti (osim kod
prapora ili lesa) znatno veća od vertikalne.

6.2.2. Zaštita voda

Vode su onečišćenjem i zagađivanjem vrlo ugroženi mediji. Gospodarenje
vodama zahtijeva integralni pristup, koji usklađuje djelatnosti vodoopskrbe, kontrole
vodotokova, zaštite površinskih i podzemnih voda od zagađivanja s privrednim i
razvojnim djelatnostima u zaštititi, poljoprivredi, industriji, energetici i urbanim
sredinama.
Da bi se voda djelatno štitila od onečišćenja, potrebno je upravljati kvalitetom
voda, odnosno potrebno je nadzirati onečišćenje voda i učinit brojne druge aktivnosti
u istraživanju, planiranju i otklanjanju uzročnika onečišćenja voda.
Osim prihvaćenih međunarodnih konvencija i protokola koji obvezuju
Republiku Hrvatsku da vodi brigu o zaštiti vodnih sustava, postoji i relativno
kvalitetno nacionalno zakonodavstvo. Vode su opće dobro koje zbog svojih prirodnih
svojstava ne mogu biti ni u čijem vlasništvu. Vode kao opće dobro imaju osobitu
zaštitu Republike Hrvatske. Stoga u pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana
je zaštita voda od onečišćenja i zagađenja slijedećim zakonskim propisima i
uredbama:
Zakon o zaštiti okoliša
Zakon o vodama

Zaštita površinskih i podzemnih također se spominje i u slijedećim zakonima:

Zakon o prostornom uređenju i gradnji
Zakon o rudarstvu

90
 Zakon o vodama je temeljni zakon koji uređuje gospodarenje i zaštitu
površinskih i podzemnih voda na kopnu ali i mora.
Korištenjem voda, prema ovom Zakonu, smatra se:
- zahvaćanje, crpljenje i uporaba površinskih i podzemnih voda za različite namjene
(opskrba vodom za piće, sanitarne i tehnološke potrebe, navodnjavanje i dr.) ,
- korištenje vodnih snaga za proizvodnju električne energije i druge pogonske
namjene,
- korištenje voda za uzgoj riba,
- korištenje voda za plovidbu,
- korištenje voda za šport, kupanje, rekreaciju i druge slične namjene,

Iz Zakona o vodama proizlaze slijedeće uredbe i pravilnici:

Uredba o kategorizaciji vodotoka
Uredba o klasifikaciji voda
Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta
Na temelju Uredbe o klasifikaciji voda, a prema uvjetima za korištenje voda
one su svrstane u 5 stupnjeva:
o Vode I. stupnja čistoće obuhvaćaju sve podzemne i površinske vode koje se u
prirodnom stanju ili nakon dezinfekcije mogu koristiti za piće ili u prehrambenoj
industriji. U prirodnom stanju to su posve čiste, bistre i prozirne vode, koje danas
nalazimo još samo u blizini izvora na koje čovjek još nije utjecao. Sadrže mnogo
kisika potrebnog organizmima koji u njima žive, a to su pastrva, rakušac, virnjak i još
neke životinje.
o II. stupanj čistoće obilježava vode koje su još čiste, visoke prozirnosti i bez
neugodnog mirisa, iako sadrže dio tvari koje ih umjereno onečišćuju. Sadržaj kisika u
tim je vodama još uvijek visok pa u njima žive mnoge ribe – čak i pastrva, neki
puževi, ličinke kukaca čiji se razvoj provodi u vodi. Te se vode mogu koristiti za
kupanje i rekreaciju građana. Nakon odgovarajućeg kondicioniranja te se vode mogu
upotrebljavati i za piće i industriju kojoj je neophodna čista voda.
o Vode III. stupnja čistoće su vode sa povećanom koncentracijom hranjivih
tvari-onečišćene, manje bistre i često neugodnog mirisa. U takvoj je vodi znatnije
smanjena koncentracija kisika, pa u njoj žive organizmi koji ga ne traže puno kao npr.
papučica, pijavica, ličinke nekih komaraca i dr. Te se vode u svom prirodnom stanju
ili nakon odgovarajućeg kondicioniranja mogu koristiti u poljoprivredi i industriji koja
ne treba čistu vodu. Na područjima gdje se osjeća veliki nedostatak pitke vode, te se
vode uz odgovarajuće kondicioniranje mogu upotrebljavati i za piće i industriju kojoj
je neophodna čista voda.
o IV. stupanj čistoće označava eutrofne, vrlo prljave, mutne vode neugodnog
mirisa, male prozirnosti i vode sa čestom pojavom cvjetanja algi. U njima gotovo da i
nema riba (čest je pomor riba ako ih ima), školjkaša i drugih organizama, a nastanjene
su brojnim bakterijama i malobrojnim vrstama životinja koje se njima hrane. Tim
životinjama ne treba mnogo kisika. Iz vode izlaze mjehurići plinova. Bakterije koje u
njima žive razgrađuju otpadne tvari i na taj način smanjuju količinu kisika. Kako se
razgradnja odvija bez ili uz malu količinu kisika pri tome se oslobađaju plinovi
neugodna mirisa. Na područjima gdje se osjeća izraziti nedostatak pitke vode, te se
vode uz potpuno pročišćavanje i strogu kontrolu kakvoće mogu upotrebljavati i za
piće i industriju kojoj je neophodna čista voda.

91
o V stupanj čistoće označava potpuno nečiste vode koje se nigdje ne smiju
upotrebljavati. U njima je stalno prisutan nedostatak kisika i u njima žive uglavnom
samo razgrađivači.

Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvora uređuje zone zaštite

površinskih i podzemnih voda ovisno tipu vodonosnika odnosno ležišta. To su:
Podzemni vodonosnici:
- vodonosnici s međuzrnskom poroznosti;
- krški vodonosnici.
Površinski vodonosnici:
- vodozahvati akumulacija i jezera;
- vodozahvati iz otvorenih vodotoka.
Zone zaštite određuju se na temelju rezultata istraživanja. U pravilu se
određuju tri zone zaštite. To su:
I zona strogog režima je ustvari ograđeno područje oko vodozahvata bez
mogućnosti pristupa;
II zona strogog ograničenja je granica izračunatog područja napajanja (zabrana
građenja i eksploatacije mineralnih sirovina);
III zona ograničenja i kontrole (zabrana ispuštanja nepročišćenih otpadnih
voda, deponiranja otpada i građenje kemijskih industrijskih postrojenja);
Zbog specifičnog toka vode i slabe mogućnost samopročišćavanja, u krškim
područjima se određuje i IV zona zaštite. Prema potrebi mogu se odrediti i
hidrogeološki rezervati, kao glavne zone prikupljanja podzemnih voda.
Republika Hrvatska potpisnik je Konvencije o zaštiti i uporabi
prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera zaključena u Helsinkiju 1992.
godine. Stranke Konvencija obvezuju se sprečavati, nadzirati i smanjivati svaki štetni
prekogranični utjecaj. U tu se svrhu one obvezuju sprječavati i nadzirati onečišćenje
na samom izvoru te osigurati razumnu i pravičnu uporabu vodotoka.

6.2.3. Uzroci i posljedice onečišćenja mora

More je najveći i jedinstveni spremnik slane vode koji povezuje izdignute
dijelove kopna. U tako golemom prostoru mogu se naći vrlo maleni organizmi, kao
što su bakterije i jednostanične alge, pa sve do najvećeg živog organizma na našoj
Zemlji – plavetnog kita. S obzirom na povezanost životnih zajednica, more tvori
jedinstvenu cjelinu premda je geografski vrlo raznoliko.
More ima veliko nenadomjestivo i neprocjenjivo ekološko značenje i zadaću.
Što bi bilo od atmosfere da nema fitoplanktona koji iz nje uzima goleme količine CO2,
ne može se danas sa sigurnošću predvidjeti. Gdje leži gornja granica ekološke
izdržljivosti morskog ekosustav, teško je također odrediti.
More ima svojstva samopročišćavanja, odnosno autopurifikacije, ali do
određene granice. Obalna mora najbolji su pokazatelji stanja. Na obalama postoje
tragovi raznih onečišćivača, kao što je nafta i obilje krutog otpada (najčešće od tvari
koje se vrlo teško i sporo razgrađuju). Česti udesi tankera pri prijevozu nafte,
pohranjivanje radioaktivnog otpada, sve veći broj turista, povećan promet na moru i
drugi čimbenici utječu na onečišćenje, tj. na kvalitetu mora.
Glavni oblici iskorištavanja mora su:
- iskorištavanje morskih organizama za hranu i druge svrhe,
- upotreba mora za odlaganje otpadaka,

92
 - pretvaranje plitkog morskog područja u građevine i itd.
Mora su veliki proizvođači hrane: procjenjuje se da bi se iz mora moglo
iskoristiti 200 x106 tona za ljudsku prehranu godišnje, dok se danas koristi oko 85
x106 tona.
Oceani su postali najveći i najjeftiniji prijevozni putovi, pa im je u drugoj
polovini 20. stoljeća prijetila nova ekološka opasnost – onečišćenje naftom.
Procjenjuje se da prosječno godišnje u ocean dotječe od 1.7 do 8.8 x106 tona nafte i
zbog toga godišnje ugiba od 500.000 do 2.500.000 morskih ptica. Naftne bušotine iz
podmorja stvaraju 11 % ukupnog onečišćenja mora, a najveća su opasnost tankeri.
Havarije brodova nisu jedini oblik onečišćenja mora. Brodovi koji prevoze naftu u
jednom pravcu moraju krcati balastnu vodu radi sigurnosti plovidbe.
Usporedbe radi, procjenjuje se da će čvrsta postrojenja (obalne rafinerije,
terminali, itd.) ispustiti u more oko 180.000 tona nafte godišnje, a ostali izvori
(gradski kanalizacijski sustavi, industrija, rijeke, atmosferske padaline) oko 1630 x106
tona godišnje, prijevoz (uključivo nesreće), oko 500.000 tona, te prirodni unosi oko
250.000 tona. To sve zajedno čini oko 2.4 x106 tona godišnje bez prirodnog
onečišćenja s ugljikovodicima putem atmosferskih padalina i putem planktona što
iznosi oko 30 milijuna tona ugljikohidrata."
Uslijed sve više uznapredovanog procesa litoralizacije, odnosno koncentracije
stanovništva te gospodarskih djelatnosti u priobalju, nažalost je i sve jače
onečišćivanje priobalnog morskog pojasa. Do nedavno se u praksi, ako ne i u teoriji
smatralo da su mora i oceani neograničeno područje koje može primiti otpatke
čovječanstva i gdje se sve od automobilskih olupina do radioaktivnog otpada može
odbaciti i zaboraviti. No niti u globalnim razmjerima to više nije tako, nakon stupanja
na snagu Konvencije o pravu mora. Posebno to ne vrijedi za obalna područja, jer su
ona pod najvećim opterećenjem. Najveći dio onečišćenja stiže u more s kopna, bilo
rijekama, kanalizacijskim ispustima, te bacanjem komunalnog i tehnološkog otpada
kao i zrakom. Ta onečišćenja mogu biti biološka (bakterije, virusi), organske i
anorganske tvari (teške kovine - Cd, Hg, Pb, pesticidi, poliklorirani bifenili - PCB,
nafta), radioaktivne tvari, pa čak i toplina. Osim toga i nutrijenti (hranjive soli)
ukoliko ih ima u suvišku mogu dovesti do teških i neželjenih posljedica.
Sredozemnim se morem svake godine preveze oko 400 x106 tona nafte. Svake
se godine u Sredozemno more ulije oko 60.000 tona deterdženata, 12.000 tona fenola,
320.000 tona fosfata, 800.000 tona nitrata, 130 tona žive, 12.000 tona nafte koju
ispuste brodovi i više od milijardu m3 otpadne nepročišćene vode. Ako se hitno ne
poduzmu opsežne ekološke mjere, Sredozemno može postati oko 2025. godine
biološki mrtvo.
Jadransko more ima površinu od 139.000 km2. Sa Sredozemnim morem je
more povezano relativno uskim Otrantskim vratima širine 70 km. Vode Jadranskog
mora izmijene se za 5-10 godina za razliku od voda Sredozemnog mora, za čiju je
jednokratnu izmjenu potrebno 70-100 godina. S obzirom na relativnu zatvorenost,
cijeli je jadranski bazen vrlo osjetljiv na moguća onečišćenja. Sjeverni Jadran je vrlo
plitak. Taj dio ograničen linijom rt Kamenjak na jugu Istre do Riminija ima dubinu do
40m, 12% ukupne površine, i svega 1.5% ukupnog volumena voda Jadrana. U sjeverni
dio Jadranskog mora dospijevaju velike količine slatke vode (3000 m3/s ), od čega
najveći dio rijekom Po. Postoje procjene da rijekama u Sjeverni Jadran godišnje stiže
oko 330.000 t dušika u obliku nitrata, nitrita, amonija, 28.000 t fosfora u obliku fosfata.
Jadransko je more tipično oligotrofno more, odnosno more u kojem su malene
koncentracije hranjivih tvari. Zbog toga su njegove vode uglavnom bistre i prozirne i

93
daju mu osobitu plavu boju po kojoj je poznato. Međutim, upravo zato što ima niske
koncentracije hranjivih soli, svako njihovo povećanje može ubrzati prirodne procese
produkcije što se manifestira pojačanim "cvjetanjem" mora.

Po stupnju eutrofikacije razlikuju se:

- oligotrofno more,
- mezotrofno more,
- eutrofno more,
- hipertrofno more.
Južni Jadran je uglavnom oligotrofan, dok se dio sjevernog Jadrana, osobito
područje između Venecije i Trsta, može smatrati eutrofnim. Pojava želatinoznih masa je
prirodan proces bilježen od srednjeg vijeka u sjevernom Jadranu, ali je intenzitet i
zahvaćena površina povećana. Sjeverni Jadran postupno je postao eutrofan. U
razdobljima kad je smanjen dotok hranjivih soli uslijed klimatskih faktora, dolazi
znatnog izlučivanja sluzi kao odgovor sustava.
Dodatni problem kod cvjetanja mora mogu biti i toksični organizmi (alge,
dinoflagelati), ili tzv. crvena plima, kada more postane crveno-smeđe. Kod nas je takva
pojava zabilježena u Krki 1989. Nove potencijalno opasne alge su Caulerpa taxifolia i
Cauelerpa racimosa koje istiskuju druge organizme i posve mijenjaju strukturu
biocenoza na morskom dnu. Njihovo istrebljivanje do sada se pokazalo bezuspješnim.
Za razliku od metala i hidrofobnih organskih zagađivala koji se talože sa
suspendiranim materijalom uz obalu, nutrijenti su pretežno otopljeni i putuju dalje u
more. U bilanci donosa nutrijenata u more vrlo je upitan i udjel turističke djelatnosti,
zbog fosfata u deterdžentima.
Posljedica unosa velike količine nutrijenata je velika primarna produkcija
(eutrofikacija). Kao posljedica toga dolazi do povećanja zasićenja kisikom u
površinskom i smanjenje zasićenja u pridnenom sloju. Trend takvih pojava izražen je u
kolovozu i rujnu. Krajem 80-tih godina 20. stoljeća pojavili su se anoksični uvjeti u
većem dijelu Tršćanskog zaljeva, kod čega su izumrle gotovo sve životne zajednice na
morskom dnu, a posljedice su vidljive još i danas.

6.2.4. Zaštita Jadranskog mora

Postoje tri moguća scenarija zaštite Jadranskog mora:
1. Ne proizvoditi ništa, što nije razborito s obzirom na geostrateški značaj
jadranske regije u Hrvatskoj.
2. Zaštita se temelji na pretpostavci o potpunoj učinkovitosti tehničkih
tehnoloških mjera zaštite.
3. Zaštita se temelji na odabiru onih tehnologija koji ne zahtijevaju znatne
količine vode za proizvodnju, ne upotrebljavaju štetne i opasne tvari, i gdje je
predviđeno recikliranje vode i uporaba otpadnih tvari kao sirovina.

Republika Hrvatska je potpisnik ili pravni slijednik konvencija koje se odnose

na zaštitu mora. To su:
Konvencija o otvorenom moru donijeta je 1958. godine u Ženevi, u kojoj se
obvezuju države da donesu propise radi sprječavanja onečišćenja mora naftom.
Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja izglasana 1976.
godine u Barceloni, a govori da "more i morska obala u području Sredozemnog mora
ima ekonomsku, društvenu i kulturnu vrijednost te veliko zdravstveno značenje."

94
 Protokol o suradnji u borbi protiv zagađenja Sredozemnog mora naftom i
drugim štetnim tvarima u slučaju nezgode također je izglasan 1976. godine u
Barceloni u kome ugovorne strane Protokola surađuju u poduzimanju prijeko
potrebnih mjera u slučajevima veće opasnosti ili ugrožavanja mora i morske obale.
Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja s kopna. izglasan je u
Ateni 1980. godine. Budući da u mnogim priobalnim vodama i riječnim ušćima
Sredozemnog mora nastaju ozbiljni problemi zbog onečišćenja s kopna, a najčešće
zbog ispuštanja nepročišćenih ili neodgovarajućih ispuštenih fekalnih i industrijskih
otpadnih voda.
Protokol o posebno zaštićenim područjima Sredozemnog mora izglasan je
1982. godine u Ženevi. Zaštićena se područja određuju u dvije grupe i to.
- lokaliteti od biološke i ekološke važnosti,
- lokaliteti koji su posebno važni s gledišta znanosti.
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora izglasana je 1982. godine u
Montego Bayu.

Osim u Zakonu o zaštiti okoliša i Zakonu o zaštiti prirode, kao i Zakonu o

vodama, zaštita mora u Republici Hrvatskoj regulirana je slijedećim najvažnijim
zakonima. To su:
Zakon o zaštiti okoliša
Zakon o zaštiti prirode
Pomorski zakonik
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama
Zakon o vodama
Regionalni ugovori o zaštiti morskog okoliša doneseni su pretežito pod
okriljem UNEP-a (Plan UN-a za zaštitu okoliša). Regionalne aktivnosti UNEP-a na
zaštiti morskog okoliša, tj. ostvarivanje njegova Programa za regionalna mora,
započele su 1975. godine zemlje u Sredozemlju.

6.3. ONEČIŠĆENJE I ZAŠTITA TLA

Tlo je temelj za proizvodnju hrane, organskih tvari, spremište za hranjiva za
biljke i oborinsku vodu. Ono djeluje kao filtar, obnavlja i čisti podzemnu pitku vodu.
Tlo je dio kopnenih ekosustava i važna je komponenta čovjekova okoliša. Poznavanje
stupnja onečišćenja i zagađenja tla važno je zbog slijedećeg:
1.Narušavanje (pogoršavanje) ekosustava kao cjeline dovodi do manjeg ili
većeg oštećenja i samog tla, a u graničnim slučajevima i do njegova potpunog
uništenja.
2.Tlo je u pravilu neobnovljiv prirodni resurs. Mnoge posljedice narušenog i
oštećenog okoliša mogu se sanirati. Na primjer, ako se obustave izvori onečišćenja
rijeka, život će se u njima obnoviti; ako se obustavi emisija štetnih plinova, oštećene
biocenoze će se regenerirati, ali jednom onečišćeno tlo izgubljeno je za mnoge
naraštaje.
3.Oštećenje i uništavanje tla uzrokuje poremećaje u hidrološkom režimu
okoliša. Povezanost tla i hidroloških uvjeta širih područja čini da se negativni procesi
u jednom tlu mogu odražavati i na okolnu prirodu. Tako se tlo osim izloženosti
štetnim utjecajima i samo javlja kao činitelj narušavanja okolne prirode.
Među ekološki značajnim svojstvima tla je njegova sposobnost da veže
odnosno zadržava tvari s kojima dolazi u dodir. Ta fizikalno-kemijska sposobnost

95
ovisit će o kapacitetu kationa koji se nalazi u tlu. Druga važna ekološka značajka tla je
kiselost tla koja se mjeri u pH vrijednostima. Ako je pH vrijednost manja od 7 tlo je
kiselo, a ako je pH vrijednost veća od 7 tlo je alkalno ili lužnato. Neutralna tla imaju
pH vrijednost od 6 do 8.

6.3.1. Uzroci i posljedice onečišćenja i degradacije tala

Utjecaji na tlo i onečišćenje tla počinje intenzivnije već u mlađe kameno doba,
čim čovjek prestaje biti skupljač i lovac i počinje se baviti poljoprivredom.
Onečišćenim tlima smatramo ona tla u kojima se nalaze tvari koje su strane
normalnom prirodnom, kemijskom, fizikalnom i biološkom sastavu tla, što ima
neželjene posljedice po sve što živi na ili u tlima, po ekosustav u cjelini, a
pojedinačno po zdravlje čovjeka kao i po gospodarstvo.

Glavni uzročnici degradacije i onečišćenja tla su:

- neplansko širenje naselja,
- neplansko širenje industrijskih postrojenja,
- gradnja prometnica,
- poljoprivreda koja koristi sve više umjetnih gnojiva, pesticida i drugih
agrotehničkih mjera,
- industrija koja ispuštanjem otpadnih voda i odlaganjem krutog otpada
ugrožava postojeće prostore i zauzima nove,
- površinski iskopi mineralnih sirovina,
- prekomjerna sječa šuma.
Više od 70 % kopnene površine Zemlje manje je pogodno za proizvodnju
hrane, a godišnji gubici kvalitetnog tla u svijetu procjenjuju se na 6-7 milijuna ha.
Zbog te činjenice, kao i rasta stanovništva, poljoprivredne površine smanjuju od 0.4
ha na 0.2 ha po stanovniku.
Onečišćenje tla može biti lokalno i globalno. Lokalno onečišćenje tala vezano
je s jedne strane za gradove i veća industrijska područja, a s druge strane na
poljoprivredna područja koja su u novije vrijeme sve veći problem. Globalno
onečišćenje tala vezano je često uz druge izvore onečišćenja. Tla se onečišćuju
oborinama, dakle iz atmosfere, ili dotokom različitih tvari iz onečišćenih vodotokova.
Glavni izvori onečišćenja tala mogu biti erupcije vulkana i djelovanje čovjeka.
Vulkani u vrijeme erupcije izbace u tlo oko vulkana velike količine pepela. Vulkanski
pepeo, ovisno o količini, mijenja kemijski sastav zraka, a plinovi otopljeni u
oborinskoj vodi mijenjaju sastav tla na koje pada. Sastav tla bitno mogu promijeniti i
požari. Na sastav tla i njegovu plodnost mogu djelovati i prekomjerne ili dugotrajne
oborine, poplave i suše.
Djelovanje čovjeka ima sve veće posljedice na sastav tla. Najčešći su izvori
onečišćenja tla u urbanim sredinama industrijska postrojenja i promet, a u agrarnim
područjima glavni izvor onečišćenja tla je intenzivno ili ekstenzivno poljodjelstvo
Mnoga tla su osiromašena, nedostaju im pojedini kemijski elementi (npr. kalij, fosfor,
dušik i dr.) pa se stalnom gnojidbom mineralnim gnojivima nadoknađuje taj
nedostatak. Često se nadoknađuje količinama većima od potrebnih, pa nastaje
promjena u kemijskom sastavu tla, a posljedice toga osjećaju se i na njegovu
biološkom sastavu. Mijenjaju se sastav važnih mikroorganizama u tlu i kiselost tla.

96
Višak nekih minerala i dušikovih spojeva ispire se oborinama te oni prelaze u
vodotoke pa rijeke i jezera postaju preopterećena tim tvarima. Mjerenjima je dokazan
i porast koncentracije umjetnih gnojiva i pesticida u morskim zaljevima u koje se
ulijevaju velike rijeke iz poljoprivrednih područja (npr. slijev rijeka Po u sjeverni
Jadran). Procjenjuje se da te kemijske promjene mora mogu biti jednim od uzroka
"cvjetanja mora".
Posebnu štetu tlu pa i cjelokupnom ekosustavu nanose brojni i raznoliki
pesticidi, tj. preparati za zaštitu kojima se u poljoprivrednoj proizvodnji uništavaju
nametnici i štetnici, tj. uzročnici različitih bolesti, korov i drugo.
Na temelju navedenih osobitosti tla u sustavu okoliša, s pravom se smatra "da
je tlo izvor prirodnih resursa", a zaštita tla je jedno od ključnih pitanja zaštite
čovjekova okoliša.

Utjecaj poljoprivrede
U mlađem kamenom dobu (oko 7000 god. p.n.e.) počinju paljenje i ispaša,
razvijaju se poljoprivreda i stočarstvo i osnivaju se stalna naselja. U željeznom dobu
(1100 god. p.n.e.), povećavaju se poljoprivredne površine, uvode se plugovi i sve je
veće krčenje šuma.
To se u Europi do 800 god. n.e. pravilu ne gnoji, nego se polja upotrebljavaju
izmjenično, tj. neka se ostavljaju na ugaru. U Franačkoj se uvodi trogodišnji ciklus
poljoprivrede (ozima kultura, jara kultura i ugar). Od toga vremena raste gustoća
naseljenosti od 4 do 5 stanovnika/km2 oko 800. godine na 12 do 15 stanovnika/km2
oko 1800. godine. U tome razdoblju pojavljuju se novi antropogeni ekosistemi kao što
su polja, livade, vrištine, pašnjaci, tj. tzv. prirodni kulturni krajolik. Onečišćenje i
utjecaji na tlo tada su bili lokalno ograničeni i rasli su s porastom intenziteta
iskorištavanja. Porast brojnosti stanovništva uz nemogućnost porasta proizvodnosti po
jedinici površine doveli su do povećanja površina koje se iskorištavaju za
poljoprivredu. Tako su u 17. i 18. stoljeću, kada su pogodne površine već iskorištene,
u Europi su isušene velike površine pod cretovima i privedene kulturi.
Industrijska revolucija (oko 1800. god.) uzrokuje veći intenzitet i opseg
utjecaja čovjeka na tlo. Izumi i otkrića donijeli su niz promjena u organizaciji društva
i u poljoprivredi. Uvodi se mehanizacija u obradu tla, ono se obogaćuje mineralnim
gnojivom. Proizvodnost u industriji prestigla je proizvodnost u poljoprivredi, a porast
brojnosti stanovništva doveo je do odlaska u gradove. Sve je to uzrokovalo promjene
u kulturnom krajoliku te se prirodni kulturni krajolik pretvorio u umjetni kulturni
krajolik. Razvila se visoko racionalizirana, radno ekstenzivna poljoprivreda.
Uvođenjem mineralnih gnojiva u razdoblju od 1880. do 1980. god. učetverostručio se
prosječni prinos ozime pšenice raži i krumpira. Istovremeno udjel poljoprivrednog
stanovništva u Europi pao je s 40 % na <5 %.
Između 1930. i 1950. uvode se intenzivno herbicidi pa su time neke vrste
korova jako potisnute ili nestale. Nasuprot tome, neke vrste neosjetljivih korova jako
su se proširile. Visokorodne sorte uzgajanih biljaka zahtijevaju intenzivno gnojenje.
Gnojenje dušičnim gnojivima uzrokovalo je pojačan rast izdanaka stabljika. Da bi se
to spriječilo, morale su se primijeniti tvari za sprečavanje rasta izdanaka. Posljedica
toga bio je porast gljivičnih bolesti, što je navelo na upotrebu fungicida. Uništavanje
korova dovelo je i do pojačane invazije štetnih kukaca i intenzivne upotrebe
insekticida. Mjere za intenziviranje proizvodnje smanjile su diverzitet staništa u
krajoliku: mnogi rubovi između polja, živice, nakupine stabala, mlake i male bare koji
su bili pribježišta za biljke i životinje nestali su, pa su nestala i mnoga staništa i

97
mnoge vrste ili im je broj bitno smanjen.
Poslije 1960. god. moderna poljoprivreda potiče specijaliziranost proizvodnje,
smanjenje broja uzgajanih kultura, raste potrošnja gnojiva i sredstava za zaštitu buja.
Uzgoj stoke dijeli se na uzgoj goveda koji je ovisan o pašnjacima i uzgoj svinja i
peradi koji je neovisan o pašnjacima. To uzrokuje sve veći uvoz stočne hrane i
upotrebu nekadašnjih pašnjaka za uzgoj krmnoga bilja. Ujedno se pojavljuje problem
uklanjanja otpada izmeta od masovnog uzgoja stoke. Sve to utječe na tlo na velikim
površinama. Onečišćenje iz poljoprivredne i industrijske djelatnosti prelazilo je
povremeno i mjestimično kritične vrijednosti za bilje, životinje i ljude. Opterećenje
okoliša raslo je usporedo s porastom broja stanovnika s porastom intenziteta
djelatnosti. Zapravo je nejasno dokle ti utjecaji mogu još rasti.
Zbijanje tla počelo je uvođenjem mehanizacije u poljoprivrednu proizvodnju
Vožnja strojevima zbija tlo do dubine 60 centimetara. Zbijanjem se smanjuje
poroznost tla, homogenizira se gornji sloj i razbija struktura tla, a tako se smanjuje
stabilnost i prozračivanje. U prirodnim se tlima u gornjih 10 cm tla nalazi 70-90 %
organske tvari, u preoranim tlima u tom sloju preostaje < 20 %, a u dubini 15-25 cm
nalazi se 60 % ukupne organske tvari u tlu.
Unos stranih tvari: u suvremenoj poljoprivrednoj proizvodnji u tlo se unose
gnojiva, sredstva za zaštitu bilja. Mineralnim gnojivima unose se u tlo soli kalija,
nitrati i fosfati. To dugoročno ne smanjuje plodnost tla, ali uklanja stvaratelje humusa
koji je osnova za postojanje edafona. Biljke iskoriste jedva polovicu upotrijebljene
količine mineralnih gnojiva pa se ostatak s procjednom vodom ispire u podzemnu
vodu. Naročito intenzivno ispiru se nitrati, koji se slabo ili nikako ne vežu na čestice
tla. Neka fosfatna gnojiva sadrže i znatne količine kadmija (2-3 g Cd na 70 kg/ha).
Organska gnojiva poput stajskoga gnoja i gnojnice također ne djeluje uvijek povoljno.
Gnoj od svinja često sadržava veće količine bakra, a goveđe gnojivo djeluje na
gujavice otrovno. Stajsko gnojivo može pogodovati i razvoju gljivičnih bolesti biljaka.
Zelena gnojidba i zaoravanje biljnih ostataka mogu djelovati povoljno. Kompost je
najpovoljniji za obnavljanje plodnosti tla. Mulj iz pročišćavanih voda problematičan
je zbog toga što često sadržava velike količine teških metala npr. olova. Sredstva za
zaštitu bilja (pesticidi) primjenjuju se u količinama 1-3 kg/ha na godinu. Oni se
apsorbiraju na čestice tla, ulaze u organizme u tlu, kemijski ili biološki se razgrađuju
ili se ispiru vodom koja se procjeđuje do podzemne vode. Samo malo pesticida djeluje
strogo selektivno na ciljanu skupinu biljaka ili životinja.
Melioracije: da bi se opsežna područja koja su zbog prekomjerne vlažnosti
nepogodna za poljoprivredu privela kulturi, provode se često opsežne melioracije.
Posljedica toga stalni je trend snižavanja podzemnih voda, isušivanje mnogih vlažnih
staništa i nestajanje prirodnih zajednica i vrsta vezanih za takva staništa.

Utjecaj urbanizacije
Povećanjem brojnosti gradskog stanovništva raste broj i veličina velikih
gradova. Time se povećava i njihova aktivnost pa utjecaji na tlo postaju također vrlo
značajni. U gradovima i oko njih raste urbani i industrijski promet. Tu sve veće
površine se asfaltiraju, zbija se tlo, rastu emisije lokalnih izvora onečišćenja zbog
dobivanja energije i odlaganja otpada. Osim toga u velikim gradovima i oko njih
pojavljuju se sve veće površine namijenjene sportu i rekreaciji - šetališta, parkirališta,
igrališta: tu je još jače gaženje, vožnja vozilima, onečišćenje organskim i drugim
otpadcima. Gaženje i vožnja vozilima uzrokuje vertikalno zbijanje (kompresiju) tla ili
horizontalno premještanje (translokaciju). Nisu pošteđena ni područja koja su udaljena

98
od velikih gradova, pa ni ona u visokim planinama. Tamo se velike površine
upotrebljavaju kao skijališta. Na njima se grade i upotrebljavaju vučnice, žičare,
obavlja se mehanička priprema skijališta te se oštećuje tlo kod plitkog snijega. Snijeg
se na tim stazama sporije topi i dulje zadržava.
Izgradnjom naselja često se gubi vrijedno tlo pogodno za druge namjene. Osim
naselja, i izgradnja prometnica, osobito autocesta, uzrokuje gubitak tla. Tako jedan
kilometar četverostazne autoceste pokriva 4.6 ha, u brdima 6.6 ha, dodatni sadržaji
odnose 3.6 ha. Autoceste često zahtijevaju soljenje zimi, što uzrokuje ispiranje
hranjivih iona kalcija, magnezija i kalija iz tla.

Utjecaj rudarstva
Područja na kojima se nalazi više rudnika i površinskih kopova trpe zbog toga
znatne posljedice. Na površinskim kopovima uklanja se tlo i ta su područja izgubljena
za svaki drugi način upotrebe. Okoliš je u tome slučaju opterećen potrebom
preseljenja ljudi, oštećenja od lokalnih potresa, prašine i buke. U područjima s
podzemnim kopovima znatno se snižava razina podzemnih voda. Na sreću, u
Hrvatskoj praktično nema takvih područja osim kamenoloma, a oni ipak ne zauzimaju
velika područja.

Utjecaj industrije
Onečišćenje putem oborinama dospijeva u tlo iz onečišćene atmosfere. Mnoge
grane industrije intenzivno ispuštaju onečišćenje u okoliš. Najintenzivnije emisije
onečišćenja su u kemijskoj industriji, preradi nafte, čeličanama, pogonima
galvanizacije, proizvodnji baterija, preradi kamena, papirnoj industriji i industriji
celuloze, elektranama na ugljen i mazut, industriji koksa, cementa. Industrija stvara
onečišćenje u redovitom pogonu a zabilježeni su i brojni slučajevi akcidentnog
ispuštanja onečišćenja s lokalno teškim posljedicama. Najveća količina onečišćenja
ispušta se u atmosferu, manji dio dolazi izravno u tlo ili u podzemne vode. I
onečišćenje atmosfere završi prije ili poslije s oborinama u tlu. Ono može potjecati iz
lokalnih, ali udaljenih izvora. Najveći onečišćivači tla su kiseline, osobito spojevi
sumpora (SO3-, i SO42-) koji nastaju iz SO2. Ti spojevi zakiseljuju tlo a promjena
aciditeta ovisi o količini unesenih kiselina kao i o puferskoj sposobnosti tla. Veću
otpornost na zakiseljavanje imaju tla bogata kalcijem. Zakiseljavanje ima kao
posljedicu promjene pH vrijednosti (ponegdje je zabilježeno sniženje i za 1 pH
jedinicu), ispiranje hranjivih tvari i smetnje u rastu biljaka zbog oslobađanja toksičnih
spojeva aluminija i nekih teških metala. Osim kiselina u tlo se unose i teški metali.
Najviše se unosi olovo i arsen, nešto manje kadmij i cink. U Hrvatskoj je u području
Gorskoga kotara, daleko od većih izvora onečišćenja, izmjereno veće onečišćenje tla
teškim metalima nego u urbano-industrijskim područjima. Ono je tamo dospjelo
većim dijelom daljinskim transportom iz sjeverne Italije, a manjim dijelom iz
područja Rijeke.

Djelovanje erozije na tlo

Tlo je, uz zrak i vodu, jedan od najvažnijih i najvrjednijih prirodnih resursa
(izvora, sirovina) za život čovjeka na Zemlji. Zato je u zaštiti okoliša, izrazito važan
utjecaj erozije na količinu i kakvoću tala.
Erozija tla je prirodni proces star koliko i Zemlja. To je proces koji izazivaju
različiti prirodni uvjeti, ali i ljudska aktivnost. Kao i kod nekih drugih prirodnih

99
procesa, čovjek je svojom aktivnošću ubrzao i taj proces. Erozija zemljišta postala je
svjetski problem jer zahvaća velika područja i nanosi nenadoknadive štete.
Čovjek promjenom upotrebe površina značajno mijenja stupanj erozije.
Nažalost ubrzana erozija tala je važan i skup problem na sve većem broju lokacija
budući da se čovjekovim aktivnostima remete odnosi na sve većem području.
Prvenstveno je to važno na poljoprivrednim područjima na padinama gdje je iskrčena
šuma, a neodgovarajućim (poprečnim) oranjem erozija se može znatno ubrzati. Vršni
dio tla s višom koncentracijom organske tvari i nutrijenata je posebno hranjiv i važan
za poljoprivredu, a to je ujedno i sloj koji je prvi izložen eroziji.
Npr. postoje procjene da bi se očuvanjem nutrijenata koji se danas gube zbog
erozije tla moglo samo u USA sačuvati 20 milijardi dolara godišnje koji se koriste za
prihranjivanje tla.
Drugi važan konkretni problem povećane erozije je ubrzano zatrpavanje
vodotoka i akumulacija. U tom je slučaju suspendirani materijal zagađivalo. Dodatni
problem je i otpuštanje eventualnih toksičnih materijala (herbicidi, pesticidi, kovine)
iz tog sedimenta.
Padina pokrivena travom erodira se 100 puta brže od pošumljene padine, koju
stabiliziraju biljke s dubokim korijenjem. Stoga proizlazi da deforestacijom dolazi do
ubrzanja erozije tla. Tipičan primjer je erodiranje crvenice na kršu Mediterana, zbog
sječe šuma i intenzivne poljoprivrede (Sl. 6.9).

Slika 6.9. Erozija šumskih tala u

području Mediterana (iz: Glavač,
2001)

Izrazita je ovisnost stupnja i

brzine erozije o intenzitetu i količini
padalina. Maksimalna je kod 250
mm/god., jer pri manjoj količini
padalina predio je pustinjski pa ustvari
nema erozije vodom. Ukoliko su veće
količine padalina, stvara se biljni
pokrivač livade. Kod padalina većih
od 750 mm/god. rastu šume, što
dodatno smanjuje eroziju tla.
Osim poljoprivrede,
građevinski radovi znatno mogu
ubrzati stupanj erozije. Prije gradnje
otvara se površinski sloj stabiliziran
biljkama, pa se erozija znatno
povećava. No površine pod takvim zahvatima su relativno male, u usporedbi s
površinama koje se obrađuju u poljoprivredi, a i površina je izložena eroziji kraće
vrijeme. Također su podložni eroziji i površinski kopovi mineralnih sirovina, gdje se
uz ostalo ostavljaju površine pokrivene jalovinom, koja se lako erodira, u slučaju da
se ne izvrši odgovarajuća sanacija. Relativno nova opasnost za povećavanje erozije su
terenska vozila za rekreaciju, posebno u relativno sušnim područjima gdje se
vegetacija ne može brzo oporaviti.
Litološki sastav stijene, osim na brzinu trošenja, također utječe i na eroziju.
Vapnenci su prvenstveno podložni koroziji. Slobodni CO2, organske i anorganske

100
kiseline te huminske kiseline povećavaju kiselost i kemijsku agresivnost vode te
brzinu korozije. Zato je najsporije topljenje karbonatnih stijena u aridnim krajevima.
U krškim područjima izrazit je problem erozije tla. Naime jednom erodirano područje
u kršu vrlo teško se može ponovno kultivirati. Takove su ogoljene padine nakon
šumskih požara u jadranskom pojasu Republike Hrvatske. Naime procesi stvaranja
novog tla u načelu su puno sporiji nego što je tlo moguće erodirati.
Primjer terena izrazito visokog stupnja erodibilnosti su predjeli oblikovani u
paleogenskom flišu (npr. područje Istre) i gornjopaleozojskih klastita (npr. područje
Gorskog kotara). Pokazalo se da se jednom ogoljela padina vrlo teško opet pokrije
vegetacijom, a češći je slučaj da se područje ogolina proširuje.
Utjecaj čovjeka može biti značajan za promjenu stupnja erozije na pojedinom
području (npr. urbanizacija nekog područja). Vrijednosti veličine erozije jako variraju
(npr. Italija 300-1000 mm/1000 god.; USA 40-170 mm/1000 god. s prosjekom od oko
60 mm/1000 god.).

U poljoprivrednim područjima smanjenje erozije je moguće ili smanjenjem

brzine agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zaštitom tla od učinaka erozije (npr.
ostavljanje strnjike na polju ili uzgojem zaštitnog biljnog pokrova između sezona, pa
korijenje, ali i lišće čuva tlo od djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se može
smanjiti stvaranjem umjetnih ili biljnih vjetrobrana. Površinsko otjecanje može se
smanjiti uzdužnim (po izohipsi) oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U
nepoljoprivrednim područjima, pravilnom organizacijom gradilišta (da se ogoljuje dio
po dio područja na kojem se gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima
(otvaranje, eksploatacija, sanacija manjih područja), ili ograničavanjem područja za
off-road vozila, može se znatno smanjiti erozija. Također, gradnjom retencija na
područjima gradnje ili u poljoprivrednim područjima može se značajno smanjiti
odnošenje materijala.
Oštećeno tlo može se klasificirati u tri skupine:
1. Tlo na kojem trajno prestaje proizvodnja,
2. Tlo u kojem privremeno prestaje proizvodnja,
3. Tlo koje će, ovisno o onečišćenju, u budućnosti pripasti u neku od navedenih
skupine.
Svake godine milijuni hektara tla gube svoju biološku raznolikost zbog
antropogenog utjecaja koji su ubrzali procese preseljenja vegetacije i eroziju tla. Dvije
petine afričkog tla, jedna trećina Azije i jedna petina Latinske Amerike mogu biti
pretvoreni u pustinju.
Pad plodnosti zemlje, ili čak potpuni gubitak plodnosti potrebne za
poljoprivredni uzgoj, česta su pojava u mnogim dijelovima svijeta. Erozija tla koji
uzrokuje vjetar i voda, vrlo je štetna pojava u neplodnom dijelu Sjeverne Amerike i
Srednjeg Istoka, dijelovima Južne Azije i Južne Amerike. Problem je velikom mjerom
uzrokovan neodgovarajućim načinom iskorištavanja zemlje i modelima sjetve.
Zamjena tradicionalne mješovite sjetve jednom poljoprivrednom kulturom, te slabo
upravljanje zemljom i vodom, izazvali su značajnu eroziju tla i druge oblike slabljenja
tla. Zaslanjivanje tla utječe na ekstenzivna zemljišta mnogih zemalja sjeverne Afrike,
Srednjeg Istoka i Azije. Sustav navodnjavanja uvelike je poboljšao proizvodnost
oranica u područjima nestalnih i nedovoljnih padalina i izazvao prilagodbu
visokoprofitnih vrsta u mnogim zemljama u razvoju. Ipak, nepravilan sustav
navodnjavanja nepotrebno troši vodu, onečišćuje podzemne vode i uništava
proizvodnost milijuna hektara tla. Korištenje umjetnih gnojiva u poljoprivredi,

101
pretežito dušika, fosfora i kalija izaziva kako moguća onečišćenja tla tako i
onečišćenja površinskih i podzemnih voda. Procjene ukazuju da je u Europi oko 66 %
tla onečišćeno ili zahvaćeno erozijom.
Poremećaji u ekološkom sustavu smanjile su infiltraciju kišnice, povećale
otjecanje površinskog sloja zemlje, smanjile razinu vode, uzrokovale isušivanje
površinskih voda, te gubitak hranjivih sastojaka u tlu. Uz te uvjete, klimatski
poremećaji i dugotrajnija sušna razdoblja u nekim predjelima, ubrzali su smanjenje
uroda. Međutim, povećanje stanovništva i uvriježen način nepoželjnog korištenja
zemlje, uzgoj rentabilnih vrsta usjeva na neodgovarajućim zemljištima, prisililo je
stočare i njihova stada na odlazak na granična zemljišta, ubrzavajući tako slabljenje
zemlje i njeno pretvaranje u pustinju.
Da bi se mogle mjeriti štete koje izaziva onečišćenje tla, trebalo bi temeljito
poznavati ekološke sustave i njihov razvoj jer za mjerenje šteta treba odrediti
ekonomsku vrijednost elemenata prirodnog bogatstva (npr. nacionalnog parka).

Ekološka poljoprivreda
Rješenja za smanjenje nepovoljnog utjecaja industrije traže se u primjeni
tehnologija koje oslobađaju manje štetnih tvari i koje zahtijevaju manje energije.
Osim toga nastoji se u postojećim proizvodnim tehnologijama smanjiti nekontrolirane
emisije primjenom različitih uređaja reducirati područje na kojem se onečišćenja
mogu proširiti.
Rješenja za smanjenje nepovoljnog utjecaj obrade zemljišta na tlo je
ekstenziviranje proizvodnje i socijalnom ugaru. Pod ekstenziviranjem se razumijeva
smanjenje utjecaja proizvodnih faktora. Pritom se očekuje smanjenje prinosa, ali se s
druge strane ostvaruju ekološki ciljevi, npr. staništa bogatija vrstama, bolja zaštita
biljnih i životinjskih vrsta. Primjeri mjera koje vode k ekstenziviranju jesu npr.
uvođenje u proizvodnju vrsta i sorti koje zahtijevaju manje intenzivne zahvate, daju
možda manje prinose ali daju i zdraviju i kvalitetniju hranu. Tada gubitak od
smanjenja prinosa može biti i manji od troškova za pojačanu zaštitu koju bi tražile
visokorodne sorte. Ekstenziviranje poljoprivrede s ostavljanjem nekih površina na
ugaru i za ekološke svrhe (zaštita prirode, pribježišta za životinje i biljke i dr.) mogu
dovesti do razvoja tzv. ekološki upravljanoga krajolika. Iz svega toga proizlazi
alternativna poljoprivreda koja pretvara jednostranu energetski, kapitalno i
intenzivnu poljoprivredu u sveobuhvatno ekološku poljoprivredu. Takva ekološka
(biološka) poljoprivreda nastoji proizvesti zdravu i kvalitetniju hranu i odbaciti
sintetične biocide. Uvodi biološke proizvode i postupke za štetnike, bolesti i korove.
Ona djeluje protiv smanjenja broja vrsta i jača sposobnost samoregulacije u
ekosustavima.

6.3.2. Zaštita tla

U Republici Hrvatskoj otpada 0.45 ha obradivog tla po stanovniku, što je
relativno povoljan odnos za prehranu stanovništva.
Da bi se tlo zaštitilo, potrebno je prije svega učiniti slijedeće:
1. Voditi sustavnu prostornu i zemljišnu politiku s obzirom na prirodne
osobitosti tla, kao i o potrebama današnjih i budućih naraštaja za kvalitetnim tlom;
2. U poljoprivredi i šumarstvu razviti nove načine obrade agrotehničkim
mjerama koje čuvaju kvalitetu tla;

102
 3. Smanjiti potrošnju kvalitetnog tla u nepoljoprivredne svrhe;
4. Prilikom definiranja građevnih područja provoditi ekološke i ekonomske
analize korištenja i zaštite zemljišta.
Da bi se zaštitilo tlo, potrebno je posebnu pozornost posvetiti lokacijama
novih naselja, industrijskih zona, trasama prometnica, površinskim kopovima
mineralnih sirovina, odlagalištima otpada i umjetnim akumulacijama vode.
Hrvatska se treba skrbiti u zaštiti tla, među ostalim i zbog toga što je Europski
parlament već 1972. godine donio Europski dokument o tlu kojim se tlo razmatra "kao
najdragocjenije i ograničeno dobro čovječanstva." Stoga stavlja u zadatak i svim
europskim vladama da "moraju bogatstvo tla iskorištavati razumno i planski."
U tom smislu može se reći da je i u Hrvatskoj tlo jedno od najvećih prirodnih
bogatstava i da se mora pravilno očuvati i održavati za proizvodnju hrane. Tlo treba
čuvati, za poljoprivredu, ali i od poljoprivrede.
Politikom zaštite okoliša uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se želi
upravljati sustavom kvalitete okoliša. Zaštitom tla bavi se više zakona i propisa
Republike Hrvatske. To su:
Zakon o zaštiti okoliša
Zakon o zaštiti prirode
Zakon o prostornom uređenju i gradnji
Zakon o poljoprivrednom zemljištu
Zakon o rudarstvu
Zakon o šumama

Zakon o poljoprivrednom zemljištu regulira korištenje poljoprivrednog

zemljišta, njegovu zaštitu, promjenu namjene i nadzor. Utvrđuje način valorizacije
zemljišta, načine korištenja zemljišta, različite bonitetne klase te obaveze vlasnika
poljoprivrednog zemljišta da ga održavaju za poljoprivrednu proizvodnju.
Zaštita poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja sprovodi se radi
omogućavanja proizvodnje zdravstveno ispravne hrane, radi zaštite zdravlja ljudi,
životinjskog i biljnog svijeta, nesmetanog korištenja i zaštite prirode.
Zaštita poljoprivrednog zemljišta od onečišćavanja provodi se zabranom,
ograničavanjem i sprečavanjem od direktnog unošenja, te unošenja vodom i zrakom
štetnih tvari i poduzimanjem drugih mjera za očuvanje i poboljšanje njegove
plodnosti.
Štetnim tvarima u poljoprivrednom zemljištu smatraju se tvari koje mogu
prouzročiti promjene kemijskih, fizikalnih i bioloških osobina zemljišta, uslijed čega
se umanjuje njegova proizvodna sposobnost, odnosno onemogućava njegovo
korištenje za poljoprivrednu proizvodnju.
Zakon o kvaliteti, kontroli kvalitete i prometu mineralnih gnojiva
utvrđuje kakvoću gnojiva, način kontrole i postupanja s gnojivom što je od velike
važnosti za zaštitu tla i podzemnih voda.
Zakon o šumama utvrđuje način gospodarenja šumama i šumskim područjem
uz posebnu naznaku o zaštiti šuma i šumskog tla.
Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja štetnim
tvarima propisuje najveću koncentraciju štetnih tvari koje se mogu nalaziti u tlu.
Tako propisuje i najvišu koncentaciju teških metala koji su potencijalno toksični. To
su: Cd kamij, Hg živa, Pb olovo, Mo molibden, As arsen, Co kobalt, Ni nikal, Cu
bakar, Cr krom i Zn cink.

103
 7. OTPAD
Tlo čovjek i industrija onečišćuju ne samo kemijskim toksičnim tvarima nego i
odlaganjem velikih količina glomaznog otpada – od ambalaže do glomaznoga
komunalnog otpada: starih hladionika, televizora, strojeva za pranje rublja,
automobila, automobilskih guma, limenih konzervi, plastičnih vrećica, boca i tome
slično. Sporom razgradnjom taj otpad ostaje u ljudskom okolišu dugotrajno, a sve
veće nove količine otpada smanjuju raspoložive površine tla. Kao sinonim za otpad
često se rabi izraz smeće, kojim se inače označuje i pomiješani otpad iz kućanstva,
industrije itd.
U laičkom se smislu pod pojmom otpad razumijeva sve ono što se u određenoj
aktivnosti pojavljuje kao bezvrijedni nusproizvod. U stručno-administrativnom smislu
pod pojmom otpad razumijeva se kruti otpad koji nastaje u kućanstvima i industriji.
Tekući otpad (otpadne vode i muljevi) te radioaktivni otpad pripadaju u vrste otpada
koje se zbog svojih svojstava, načina uklanjanja ili zbog povećane potencijalne
opasnosti u pravilu zbrinjavaju na poseban način i pojmovno ne pripadaju u grupu
krutog otpada iz kućanstava i sličnog otpada koji nastaje u industriji. Njima se, za
razliku od pojma otpad, pod kojim se razumijevaju pojedinačno, ili u smjesi sve vrste
krutog otpada koji nastaje u kućanstvu i industriji (papir, staklo, metal, krpe, drvo,
mineralne i organske tvari, razne druge tvari) dodaje atribut kojim se točno određuje
vrsta: otpadna voda, otpadni mulj, radioaktivni otpad itd.
Prema Zakonu o otpadu, otpadom se smatraju predmeti i stvari koje je fizička
ili pravna osoba odbacila, namjerava ili ih mora odbaciti. Ta definicija nije cjelovita i
trebala bi se promijeniti tako da se odnosi samo na tvari i/ili predmete, koji su točno
klasificirani u posebnom katalogu otpada. To je potrebno u prvom redu zbog toga što
moderno zakonodavstvo temelji područje otpada na istim zakonitostima koje vrijede i
za slobodan protok robe i usluga, pa treba precizno odrediti što otpad jest, a što nije.
To znači da se s otpadom mora postupati, uz obveznu brigu o okolišu, što prema
propisanim tehničkim standardima koji uključuju i postupanje u ekonomski
najpovoljnijim uvjetima. To pak posebno stimulira industriju da pronalazi (tehnički i
organizacijski) najbolja rješenja: slično kao što to zbog konkurentnosti na tržištu radi
u proizvodnom procesu.
Količina i sastav komunalnog otpada, po stanovniku ovise o ekonomskom
stupnju razvoja društva. Što je jedna zemlja razvijenija, to je količina otpada po
stanovniku veća. S obzirom na sastav, prevladavaju materijali od ambalaže, otpad je
rastresitiji i ima veću ogrjevnu moć. Ekonomski najrazvijeniji stvaraju između 0.8 i
2.2 kg otpada po stanovniku na dan, a manje razvijeni između 0.3 i 1.0
kg/stanovnik/dan. Sedmina stanovnika u razvijenijim zemljama stvara trećinu
ukupnog komunalnog otpada u svijetu. Unatoč nastojanju da se komunalni otpad
smanji, njegova količina po stanovniku raste i u razvijenijim zemljama i u zemljama u
razvoju. Godišnja stopa rasta iznosi više od 3 %.
Razlike u količinama tehnološkog otpada višestruko su veće u korist
industrijski razvijenih zemalja. Godišnja količina industrijskog otpada u razvijenijim
zemljama iznosi i do nekoliko stotina tona po stanovniku, a u nerazvijenima mogu biti
čak i manje od količina komunalnog otpada (Sl. 7.1).

104
 Slika 7.1. Prikaz količine komunalnog otpada u zemljama različitog stupnja
ekonomskog razvoja (iz: Springer, 2001)

7.1. VRSTE OTPADA

Prema mjestu nastanka razlikuju se:
- komunalni otpad: koji nastaje u kućanstvu (sličan nastaje u gospodarstvu i
ustanovama) i čišćenjem javnih površina;
- tehnološki otpad: koji nastaje u proizvodnim procesima, a po sastavu i
svojstvima se razlikuje od komunalnog otpada.
Prema svojstvima otpad može biti:
- opasni otpad: koji ima svojstva: eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost,
nagrizanje, nadražljivost, štetnost, toksičnost, infektivnost, kancerogenost,
mutagenost i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova. Opasnim otpadom smatra se
svaki otpad koji sadrži više od 0.1 % kancerogene ili više od 1 % toksične
komponente;
- inertni otpad: koji gotovo uopće ne sadrži tvari koje podliježu fizikalnoj,
kemijskoj i biološkoj razgradnji pa ne ugrožavaju okoliš.
Otpad može biti koristan otpad iz kojega pridobivamo sekundarne sirovine
koje možemo reciklirati i ponovno upotrijebiti ( npr. metali, plastika, staklo, papir.
Organske ostatke možemo humificirati (reciklirati u gnojivo) te gorivu tvar možemo
spaljivati. Suprotno od toga je nekorisni otpad. Njega u svakom slučaju čine otpaci
koji se ne koriste, a često je to zbog izostanka obrade i selekcije sav otpad. Dio
industrijskog pa i bolničkog otpada nažalost također završava na komunalnim
odlagalištima. Stoga i taj otpad može biti opasan.
Suvremeni ljudska civilizacija sve više je suočena s problemima uskladištenja
glomaznog krutog otpada. Kruti otpaci nastaju različitim procesima industrijske
prerade i građevinarstva, ali se danas proizvođači trude da se dio industrijskog otpada
većim dijelom vrati u proizvodnju, dakle da se reciklira. No posebne poteškoće zadaje
množina komunalnog čvrstog otpada, osobito u velikim gradovima.
Najviše komunalnog otpada ili oko 75 %, čine gorivi otpaci iz kućanstva:
hrana, papir i plastika. Preostalih 25 % su negorivi i teško razgradivi metali, staklo,
keramika i pepeo (Sl. 7.2).

105
 Slika 7.2. Svojstva i sastav otpada u zemljama različitog stupnja ekonomskog
razvoja (iz: Springer, 2001)

Papir
Na papir otpada više do 25 % sveukupnoga komunalnog otpada (npr. grad
Zagreb). Uz novinski papir i papirna ambalaže je veliki problem u urbanim sredinama.
Stupanj reciklaže papirnih otpadaka u razvijenim se zemljama kreće između 20 do 35
%. Ostatak papira ostaje u okolišu. Sretna je okolnost što se papir u vodi i tlu
truljenjem ili pak spaljivanjem može razgraditi. Neki od tzv. posebnih papira
(impregnirani, plastificirani, lakirani, obloženi aluminijskom folijom sl.) teško se
recikliraju, a još se teže spontano razgrađuju u procesu truljenja. Tako se u okolišu
nakupljaju sve veće količine papirnog otpada. Spaljivanjem papira onečišćuje se zrak
olovom, klorom i ugljičnim dioksidom, dušikovim oksidima itd.

Limena i plastična ambalaža

Limena i plastična ambalaža rabi se i za pakiranje boja, lakova, lazura, ulja i
drugih kemijskih spojeva. Dok se limene konzerve procesom korozije razgrade za
nekoliko godina, novouvedene aluminijske konzerve, zbog otpornosti na koroziju,
ostaju teško razgradiv krupni otpad u okolišu. Procjenjuje se da se oko 25 %
sveukupne proizvodnje aluminija baca u obliku aluminijske ambalaže i aluminijskih
folija. Ostalih 75 % ugrađuje se u trajnije proizvode. Plastična ambalaža je također
"dugoživuća". Danas se dodacima plastičnim masama (npr. škrob) osigurava njihova
brža razgradnja u ekosustavu.

Staklena ambalaža
Problem je sve veće nagomilavanje stakla, koje je praktički nerazgradiv
materijal. U mnogim zemljama ponovno se uvode propisi o povratnoj staklenoj
ambalaži kako bi se bitno smanjile količine boca i drugih staklenki koje zaostaju u

106
prirodi. Otpadno i lomljivo staklo može ponovno ući u proizvodnju novih boca.
Stakleni tucanik se ponegdje rabi za izgradnju podloge asfaltnih cesta.

Olupine automobila
Olupine starih ili uništenih automobila zadaju posebne probleme, poglavito
stoga što su automobili građeni od različitih materijala (čelik, plastika, staklo, tekstil i
sl.) te se prilikom reciklaže treba prvo snažnim magnetima odvojiti čelik, a ostali se
materijali odvajaju različitim, često skupim, postupcima. Dio materijala se spaljuje
bez pročišćivača na dimnjacima, što uzrokuje onečišćenje zraka ukoliko nisu ugrađeni
sustavi za pročišćavanje otpadnih plinova.

Automobilske gume
Automobilske gume gomilaju se u okolišu. Izračunano je da se primjerice u
SAD-u svake godine odbaci više od 120 milijuna automobilskih guma! Guma je u
prirodi relativno postojana odnosno teško razgradiva. Spaljivanjem guma oslobađaju
se i silne količine različitih otrovnih plinova i čađe u atmosferu. Novim postupcima
mogu se dobiti tekuća ulja i prirodni plinove od odbačenih automobilskih guma u
zatvorenim kotlovima izgaranjem na temperaturi od oko 5000 C. Opisani postupak
reciklaže odbačenih automobilskih guma relativno je skup. U nekim zemljama melju
se stare automobilske gume te se dodaje u asfaltnu podlogu cesta.

7.2. GOSPODARENJE OTPADOM

Problemi vezani uz otpad nisu novi. Oni su samo s razvojem velikih naselja
industrijalizacijom postali veći i teže rješivi. Čovjek je otpad praktički počeo stvarati
od prvih dana svog razvoja. Vrlo rano je uočena opasnost od nekontroliranog
odlaganja otpada za ljudsko zdravlje. U Ateni je oko 500. godine p.n.e. donesena prva
poznata odredba o zabrani bacanja otpadaka na ulicu, a postojala su i odlagališta
smeća, koja su morala biti udaljena najmanje oko 2 km od gradskih zidina.
U srednjem vijeku odnos prema smeću bio je mnogo neodgovorniji i otpad je
završavao jednostavno na ulici. Tek s početkom industrijske ere, s pojavom sve većih
količina otpada, koji je osim toga i po sastavu postajao sve zahtjevniji glede
zbrinjavanja, gradske uprave su se počele brinuti o otpadu. Način zbrinjavanja otpada
kakav je danas poznat počeo se uvoditi u velikim europskim metropolama tek u prvim
desetljećima prošlog stoljeća, a npr. prvo naplaćivanje odvoza otpada u Beču od
građana, kao proizvođača otpada, uvedeno je tek u tridesetim godinama prošlog
stoljeća.
Suočene sa sve većom količinom otpada, ali i svjesne materijalnih i
energetskih svojstava pojedinih vrsta otpada, unatrag 20 do 30 godina počele su
gradske vlasti uvoditi sustave za gospodarenje otpadom. Pod tim se pojmom
razumijeva ekonomski i po okoliš razumno upravljanje cjelokupnim životnim
vijekom/ciklusom otpada, od njegova nastanka, skupljanja, prijevoza, iskorištavanja,
obrađivanja i odlaganja, u skladu sa zakonskim obvezama i s odgovornosti. Sinonim
za pojam gospodarenje otpadom jest zbrinjavanje otpada, iako neki autori nalaze
suštinsku razliku između ta dva pojma.
Organizirano skupljanje otpada je prvi korak gospodarenja otpadom. U
razvijenim je zemljama organiziranim skupljanjem komunalnog otpada obuhvaćeno
više od 90 % ukupne populacije (česte su najrazvijenije zemlje gdje je organiziranim

107
skupljanjem obuhvaćena gotovo cijela populacija), a u zemljama u razvoju u prosjeku
jedva trećina. Neskupljeni otpad završava doslovno svagdje u okolišu. Samo malo
zemalja je do sada, radi što racionalnijeg iskorištavanja pojedinih vrsta otpada,
organiziralo odvojeno skupljanje pojedinih vrsta otpada već na mjestu nastanka - u
kućanstvima. Najčešće se radi o sustavu odvojenih spremnika (kontejnera) za papir,
staklo, plastiku i organski dio otpada, koji se nalaze u svakom kućanstvu ili zajednički
za pojedine kuće odnosno sklopove kuća. Dio komunalnog otpada odvojeno se
skuplja i na principu donošenja otpada na tzv. "eko otoke» ili reciklažne centre. U njih
građani mogu donijeti i druge vrste otpada: različita neiskorištena kemijska sredstva
koja se upotrebljavaju u kućanstvu, stare baterije, metal, stare lijekove.
Prije industrijske upotrebe ovako skupljeni materijali moraju se sortirati, jer je
inače teško postići da se u pojedinom spremniku ne nađe i nešto što se ne bi smjelo u
njemu naći. Udio izdvojenih otpadnih materijala ovisi o organiziranosti u društvu i o
kulturi življenja. U Austriji, Nizozemskoj i Danskoj na taj način se smanji količina
otpada koji treba kasnije obraditi i/ili odložiti za više od 50 %. Odvojeno skupljanje
pojedinih vrsta otpada u pravilu je skuplje od skupljanja mješovitih vrsta otpada
(posebni spremnici, logistički složeniji i skuplji način skupljanja zbog svojstava
pojedinih materijala i sl.).
U zbrinjavanju/preradi pojedinih vrsta otpada troškovi mogu biti niži (papir,
staklo, metal), ali i znatno viši (plastika) od troškova klasičnog odlaganja (bez
prethodne obrade ili proizvodnje istog materijala od recikliranog materijala, osobito
plastike) (Sl. 7.3, 7.4).

Slika 7.3. Usporedba potrošenih količina sirovina upotrebom prirodnih i

sekundarnih sirovina (iz: Springer, 2001)

108
 Slika 7.4. Pregled troškova za različite faze zbrinjavanja otpada u eur/tona
(iz: Springer, 2001)

Posebna je kategorija otpada u sustavu odvojenog skupljanja i prerade

ambalažni otpad. Da bi se smanjila količina ambalaže i ambalažnog otpada, Europska
unija je donijela posebnu direktivu (94/62/EC), kojom su svi oni koji ambalažu
stavljaju na tržište obvezani da se pobrinu za njezino zbrinjavanje. Proizvođači
ambalaže moraju osigurati najmanje 50 %, a najviše 65 % prerade/iskorištavanja
otpadne ambalaže, pri čemu treba izravno reciklirati najmanje 25 % ukupne ambalaže,
a pritom od svakog od ambalažnih materijala (papir i karton, plastika, drvo, metal,
staklo, višeslojni materijali) najmanje 15 % masenog udjela. Ispunjenje tih uvjeta nije
jednostavno, ali je postalo obvezom za svaku državu koja namjerava postati članicom
EU-a.

Komisija EU je u 1996. godini predložila novu Strategiju EU za

gospodarenje otpadom. Strategija obuhvaća slijedeće:
1) opći cilj, 2) hijerarhija načela, 3) sprječavanje nastajanja otpada, 4)
odgovornost proizvođača otpada, 5) regeneracija otpada, 6) odlaganje i prijevoz
otpada, 7) regulatori i ekonomski instrumenti, 8) klasifikacija otpada, 9) statistika
obrade otpada i planovi gospodarenje otpadom.
Iz te Strategije uočljiva je složenost problema gospodarenja otpadom. Danas je
općeprihvaćeno načelo gospodarenja otpadom tzv. načelo "četiri R", što znači:
Reduction: smanjenje i sprečavanje otpada postavljanjem tehničkih standarda,
razvojem čistih tehnologija, primjenom ekonomskih instrumenata, edukacijom itd.;
Reuse: ponovna uporaba otpada zasniva se na izravnoj ponovnoj uporabi
ambalaže ili drugog materijala;

109
 Recycling: reciklaža je postupak koji se zasniva na ponovnoj uporabi
ambalaže ili materijala uz prethodnu pripremu, a razlikuje se od prethodnog postupka
jer nema izravne ponovne primjene;
Recovery: regeneracija materijala i energije je postupak koji se zasniva na
toplinskoj, kemijskoj ili fizikalnoj pretvorbi materijala kako bi se ponovno proizveo
materijal ili energija.

7.3. ZBRINJAVANJE OTPADA

Postupanje s otpadom podrazumijeva skupljanje, skladištenje, obrađivanje,
odlaganje, uvoz, izvoz i provoz otpada, zatvaranje i saniranje građevina namijenjenih
odlaganju otpada i otpadom onečišćenih površina. Skladištenje otpada je privremeno
odlaganje otpada, dok je odlaganje otpada trajno odlaganje otpada.
Osnovni ciljevi postupanja s otpadom su:
- izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje njegovih
opasnih svojstava;
- sprečavanje postupanja s otpadom bez nadzora;
- iskorištavanje vrijednih svojstava i njegovo obrađivanje prije odlaganja;
- odlaganje otpada na odlagališta saniranje otpadom onečišćenih površina.

Napredni sustavi zbrinjavanja otpada u pravilu predviđaju različite tehnologije

iskorištavanja svojstava otpada (sirovinska, biološka, energetska), a u funkciji
smanjenja količina koje se moraju odložiti i/ili smanjenja negativnih učinaka otpada
koji se treba odložiti (emisije deponijskog plina, procjedne vode). Očekivana primjena
nove zakonske obveze u državama EU-a, po kojoj udio organskog ugljika u
odloženom otpadu ne bi trebao biti veći od 5 %, bitno će povećati predobradu otpada
prije odlaganja.
Kod toga se razlikuju slijedeće tehnologije:
- mehanička obrada(izdvajanje korisnog dijela otpada),
- biološka obrada (biološka razgradnja organskog dijela otpada),
- termička obrada (ukupnog dijela otpada ili samo jednog dijela, koji prije
toga može biti obrađen drugim postupcima.

Visokorazvijene zemlje imaju koncept integralnog zbrinjavanja otpada i

zakonske propise za izgradnju sanitarnih deponija i za sanaciju postojećih. Konačni je
cilj zaštita ljudskog zdravlja ali i okoliša, a o inženjerima, znanju i iskustvu ovisi izbor
načina i tehnika kojima se cilj nastoji postići.

7.3.1. Mehaničko-biološka obrada

Na tržištu postoje različite izvedbe ove tehnologije. Osnovni princip sastoji se
u izdvajanju pojedinih vrsta otpada koji se mogu sirovinski iskoristiti kasnijom
biološkom obradom organskog dijela otpada, pri čemu se razgrađuju lakorazgradivi
dijelovi. Tako se smanjuje i potreban deponijski volumen i neželjene pojave vezane
uz odlaganje neobrađenog otpada (stvaranje deponijskog plina i procjednih voda).
Primjenom mehaničko-bioloških postupaka može se postići veliko smanjenje
volumena obrađenoga komunalnog otpada: često od 50 do 70 %.
Kao biološki postupci razgradnje u obzir dolazi kompostiranje (najčešće) i
fermentacija (rijetko). Kompostiranje otpada je primjer aerobnog postupka biološke

110
obrade (postupak razgradnje uz prisutnost zraka/kisika), pri čemu se kao proizvod
dobiva kompost, a fermentacija je anaerobni postupak (bez prisutnosti kisika), pri
čemu se kao proizvod dobiva bioplin. Proizvedeni kompost u mehaničko-biološkom
postupku, zbog nečistoća se ne upotrebljava u poljoprivredi, nego se odlaže odnosno
upotrebljava za prekrivanje deponija. Samo ako je ulazni organski materijal čist (prije
svega čistoća glede teških metala i teško razgradivih organskih tvari) nastali kompost
se može rabiti za proizvodnju hrane.
Oba postupka mogu se provesti ekološki prihvatljivo glede utjecaja na širi
okoliš. Glavni problem pri kompostiranju mogu biti neugodni mirisi, te je poželjno
pogone locirati bilo dalje od urbanih cjelina, bilo provesti dodatne mjere zaštite (izbor
tehnologije, provođenje tih mjera u zatvorenim prostorima i biofiltriranje procesnog
zraka).

Kompostiranje
Aerobna biološka obrada ili kompostiranje obavlja se u slobodno nasutim
hrpama organskog otpada koji se prevrće, rastresa i prema potrebi vlaži. Proces
biorazgradnje traje od 10-ak tjedana pa i do nekoliko mjeseci.
Ubrzano kompostiranje već usitnjenog i navlaženog organskog otpada postiže
se raznim vrstama uređaja i tehnoloških postupaka u kojima se stalno održavaju
optimalni životni uvjeti (često) posebnih kultura mikroorganizama (temperatura,
vlaga, kisik i pH). Otpad se može miješati s različitim dodacima, npr. s
kanalizacijskim muljem.
Kompostiranjem miješanoga komunalnog otpada (kada se ne radi o čistom,
samobiorazgradivom dijelu) proces razgradnje traje najčešće dulje, teže se kontrolira,
a konačni proizvod kompost je slabije kakvoće i s primjesom veće količine otpadnog
materijala, koji naknadno treba izdvojiti.
Kompostiranje se smatra svrsishodnom, kada ne postoje sofisticirane
tehnologije zbrinjavanja otpada odnosno obrada dijela organskog otpada
(kompostiranje), prije svega zelenog odreza, otpada s tržnice i groblja te drugog
organskog otpada koji nastaje u većim količinama. Sporo kompostiranje, u slobodno
nasutim hrpama, koje se prevrću odnosno rastresaju i eventualno vlaže, može se
provesti gotovo bez posebne opreme.
Da bi se smanjila količina otpada preporučuje se potaknuti i poučiti građane da
sami kompostiraju vlastiti dio organskog otpada. Tako mogu proizvesti vlastiti
kvalitetan kompost, bez značajnijeg ulaganja u opremu, s minimalnim vlastitim
radom.

Fermentacija
Anaerobna biološka obrada otpada ili fermentacija počela se primjenjivati 80-
ih godina 20. stoljeća. Rjeđe se primjenjuje u obradi krutog otpada, a češće u obradi
muljeva iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i nekih drugih vrsta industrijskih
otpada. Bioplin, kao glavni produkt fermentacije, ima oko 60 % ogrjevne moći
prirodnog plina, a sastoji se od 55 do 70 vol. % CH4, 44-27 % CO2, manje od 1 % H,
a ovisno o ulaznom materijalu i do 3 % H2S.

7.3.2. Termička obrada

Termička obrada je djelotvoran, ali i relativno skuplji način obrade
komunalnog otpada. Prvi kontrolirani način spaljivanja kućnog otpada testiran je

111
1874. godine u Nottinghamu u Engleskoj. Udio termičke obrade u ukupnoj obradi
komunalnog otpada raste u razvijenim zemljama i nerijetko se njome zbrine/obradi i
50 % ukupnih količina komunalnog otpada. Ukupno je izgrađeno oko 3000 uređaja za
spaljivanje otpada, od čega više od polovice u Japanu (nužnost redukcije volumena
otpada zbog nedostatka prostora za odlaganje). U Europi je izgrađeno više od 600
spalionica.

Osnovne vrste termičke obrade otpada jesu:

- spaljivanje (potpuna oksidacija organskih komponenata otpada), pri čemu
oslobođena energija služi za proizvodnju električne i toplinske energije (zastupljeno u
99 % postupaka termičke obrade)¸;
- piroliza (otplinjavanje/tinjanje - termička razgradnja organskih komponenata
bez prisutnosti odnosno uz kontrolirani dotok zraka). Kao proizvod se dobiva
pirolitički plin, čijim se izgaranjem dobiva energija te kruti i/ili tekući ostaci (katrani),
koji se eventualno također mogu iskoristiti (zastupljeno u samo oko 1 % postupaka
termičke obrade).

Sa stajališta okoliša, spaljivanje je, uz uvjet maksimalnog čišćenja dimnih

plinova te iskorištavanja oslobođene energije, jedno od najprihvatljivijih rješenja. Oba
ova uvjeta danas su ispunjena u svim novijim spalionicama. Budući da su ulaganja
vrlo visoka, ova tehnologija dolazi u obzir prije svega u većim aglomeracijama. Danas
se spalionice grade uglavnom za veće kapacitete (u pravilu iznad 100.000 tona
otpada/god.), iako postoje intencije i za gradnju manjih kapaciteta (oko 20.000
tona/god.).
Spalionice otpada bez sustava za pročišćavanje emitiranih plinova, kao oblik
razgradnje krutoga gorivog otpada, imaju svoju lošu stranu, jer se tijekom spaljivanja
oslobađaju u atmosferu velike količine ugljičnih, sumpornih i dušikovih oksida.
Izgaranjem plastičnih materijala oslobađa se i klorna kiselina (HCl), koja zajedno s
ostalim emitiranim plinovima i oborinama stvara kisele kiše. Ugradnjom posebnih
filtara i pročistača u spalionice izbjegava se taj problem.
Korisna strana spaljivanja je također i oslobađanje toplinske energije, koja se
može dalje rabiti za zagrijavanje vode (toplane za grijanje stanova i industrije) ili za
stvaranje struje (termocentrale na otpad).

7.3.3. Odlaganje
Odlaganje otpada je neizbježna karika svakog sustava zbrinjavanja otpada, a
ponekad i jedina. Tehnika odlaganja otpada posljednjih se desetak godina vrlo brzo
razvijala. Članice EU-a još su 1994. godine prihvatile propis o izgradnji trajnih
odlagališta otpada, a u pripremi je i novi propis o odlaganju otpada. Njime će se
ograničiti odlaganje otpada koji bude sadržavao više od 5 % ugljika organskog
podrijetla.
Otpad koji se odlaže vrlo je aktivan. Procesom raspadanja organskog dijela
nastaje deponijski plin, a u dodiru otpada s vodom nastaju procjedne vode.
U pravilu se, s obzirom na mogući utjecaj otpada na okoliš, deponiji
razvrstavaju u dvije kategorije:
I za zahtjevniji otpad (sve vrste komunalnog otpada i neke vrste
industrijskog otpada);
II za manje zahtjevni otpad.

112
 Zahtjevnost se, glede tehničkih mjera, određuje na osnovi sastava eluata.
Odlagalište mora imati osigurano brtvljenje s donje i gornje strane, prihvat i
pročišćavanje procjednih voda i osiguran sustav otplinjavanja s mogućnosti upotrebe
deponijskog plina (do sada nije bio uvjet).
Sve veći tehničko-tehnološki zahtjevi za izvedbu odlagališta kako bi se
spriječilo dugoročno onečišćenje okoliša, stalno povećavaju troškove odlaganja, a
istodobno sve manja gustoća neobrađenoga komunalnog otpada (sve veći udio
ambalažnog materijala) zahtijeva sve veće površine zemljišta za odlaganje.
Kako će odlaganje otpada i dalje ostati neizbježan posljednji segment u
sustavu gospodarenja otpadom, nastoji se na odlagalište odlagati samo doista nužne
količine otpada sa što manjim negativnim potencijalom na okoliš.

Sanacija (uređenje) odlagališta

Kad je riječ o neuređenim odlagalištima otpada postoje dvije tehničke
mogućnosti rješenja problema:
-osiguranje i uređenje odlagališta, bez obrade odloženog otpada, pri čemu se štetni
utjecaj postupno smanjuje u duljem razdoblju;
-sanacija odlagališta, koja obuhvaća obradu i iskorištavanje materijala i energije
odloženog otpada, pri čemu se utjecaj smanjuje i potpuno uklanja u relativno kratkom
razdoblju. Kod toga se nude rješenja »in-situ« (na mjestu) i »ex-situ« (izvan mjesta).
Rješenje »in-situ« podrazumijeva iskopavanje otpada, čišćenje stare lokacije i
odlaganje na novouređenu lokaciju/plohu, s mogućnosti zatvaranja odlagališta uz
provođenje nadzora.
Rješenje »ex-situ« podrazumijeva prijevoz otpada do postrojenja za obradu
(najčešće termičku) ili djelomičnu obradu (neki od mehaničko-bioloških postupaka) te
odlaganja na neku drugu lokaciju.

Na tržištu se prije nekoliku godina pojavila tehnologija pod nazivom

»biopuster«: u tijelo neuređenog deponija pod pritiskom se udarno upuhuje smjesa
zraka obogaćena kisikom. U tijelu deponija anaerobni procesi prevode se u aerobne
ubrzanim postupkom razgradnje organske tvari. Tako se bez iskopavanja odlagališta
odloženi otpad može «inertizirati».

Indikativan je primjer Nizozemske u kojoj se pokušalo doći do integralnog

rješavanja problema otpada. Na temelju procjene rizika zbrinjavanja ukupnog otpada
(oko 50 x 106 t/1990 god) u okviru Nacionalnog plana upravljanja okolišem pokazalo
se da je potrebno štititi ukupni okoliš (zrak, tlo i vode) i rješavati se otpada na najmanje
loši način. Danas su u Nizozemskoj od 6 milijuna t komunalnog otpada 15% se
reciklira, 35% spaljuje i 50% odlaže neprerađeno. Ukoliko se spaljuje cjelokupni otpad
(bez prethodne separacije) dolazi do suviše velike emisije dioksina (klorirani ugljikovi
spojevi nastali nepotpunom oksidacijom kloriranih uglikovodika - plastike) koji su
izuzetno otrovni. Zbog povećane koncentracije dioksina u travi mlijeku i siru u okolici
nekih spalionica, 4 od 12 postojećih spalionica u Nizozemskoj su zatvorene. Također
šljaka i pepeo koji ostaju nakon spaljivanja nisu podobni za upotrebu u građevinarstvu
jer imaju povišene koncentracije izluživih tvari (teških metala i organskih
mikrozagađivala), a prema Zakonu o zaštiti tla ne bi se smjeli niti odlagati u odlagališta.
Metodom humifikacije otpada (ukoliko nije prethodno separiran) također se dobiva
kompost koji nije standardan (ima suviše teških metala cinka, olova, kadmija žive).

113
 7.4. ZBRINJAVANJE OTPADA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Ukupna količina novonastalog otpada u Republici Hrvatskoj procjenjuje se na
9 milijuna tona na godinu ili oko 2 tone po stanovniku na godinu). Za Hrvatsku je
godišnja količina komunalnog otpada u godini 1998. procijenjena na oko 1,200.000
tona ili na oko 253 kg po stanovniku. Organiziranim skupljanjem komunalnoga
otpada obuhvaćeno je samo od 55 do 60 % stanovništva u Hrvatskoj.
Procjenjuje se da će količina otpada po stanovniku rasti po stopi od 2 % na
godinu, a broj stanovnika obuhvaćenih skupljanjem i odvozom otpada na odobrena
odlagališta trebao bi rasti po godišnjoj stopi 4 %. Komunalni otpad čini oko 13 %
ukupnog otpada.
U Hrvatskoj se otpad organizirano odvodi od 55-60 % stanovništva. Struktura
komunalnog otpada je slijedeća:
Papir 20 %
Organski otpad 24 %
Plastika 9%
Staklo 6%
Tekstil 4%
Kovine 3%
Sitno (<30 mm) 34 %
U komunalnom otpadu ima do 45 % korisnog otpada. Prikupljanje, skladištenje i
odlaganje otpada postaje profitabilna djelatnost, no ima puno prigovora na način
njihova rada.

Procjena količina opasnoga otpada u Republici Hrvatskoj iznosi oko 0.2

milijuna tona na godinu odnosno oko 2.2 posto ukupne količine otpada. Količina
staroga otpada akumulirana diljem Hrvatske na nekoliko tisuća odlagališta (od čega na
oko 120 službenih) procjenjuje se na oko 29 milijuna tona. Nije poznata količina
otpada koji je odbačen u šume, polja, rijeke, jezera i u more.
Tri četvrtine ukupnog otpada čini tehnološki otpad (6.8 milijuna tona /god.).
Struktura tehnološkog otpada je sljedeća:
- građevni otpad 2.500.000 t
- poljoprivredni i šumarski otpad 1.500.000 t
- industrijski otpad 2.000.000 t
- rudarski otpad 800.000 t

Analiza stanja odlagališta otpada pokazuje daje danas na oko 160 velikih
odlagališta (29% svih registriranih odlagališta) odloženo oko 39 milijuna m3 otpada,
što čini čak 98 %ukupno odloženog otpada.
Najviše velikih odlagališta registrirano je u ovim županijama:
- Osječko-baranjska 17
- Primorsko-goranska 13
- Sisačko-moslavačka 12

O velikim odlagalištima moguće je općenito reći sljedeće:

-zauzimaju ukupnu površinu od oko 8.3 km3 ;
-njihov ukupan raspoloživi kapacitet (obujam) iznosi oko 97 milijuna m3;
-u prosjeku popunjena otpadom na razini od 40 % svoga kapaciteta;
-opasni otpad pohranjen je na 80 velikih odlagališta;

114
-odlagališta su građena bez osnovnih zaštitnih mjera, a onečišćenost okoliša očita je
na 40 odlagališta otpada.
Pozitivni su pomaci u zasebnom skupljanju papira, stakla, kovina i u Hrvatskoj.
Primjer je tvrtaka ZGO (zbrinjavanje gradskog otpada) koja djeluje na području
Zagreba.
Zakon o održivom gospodarenju otpadom je temelji zakon u Republici
Hrvatskoj. Osi toga gospodarenje otpadom vezana je uz nekoliko zakona. To su:
Zakon o zaštiti okoliša
Zakon o zaštiti prirode
Zakon o vodama
Zakon o prostornom uređenju i gradnji
Zakon o poljoprivrednom zemljištu
Zakon o kemikalijama
Zakon o rudarstvu
Prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, osnovni ciljevi postupanja
s otpadom su:
– izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje opasnih svojstava otpada
čiji nastanak se ne može spriječiti,
– sprječavanje nenadziranog postupanja s otpadom,
– iskorištavanje vrijednih svojstava otpada u materijalne i energetske svrhe i njegovo
obrađivanje prije odlaganja,
– kontrolirano odlaganje otpada,
– saniranje otpadom onečišćenog tla,
– razvijanje i utvrđivanje programa sustavne edukacije o otpadu.
S otpadom se mora postupati na način da se izbjegne:
– opasnost za ljudsko zdravlje,
– opasnost za biljni i životinjski svijet,
– onečišćavanje okoliša: voda, mora, tla, zraka iznad propisanih graničnih vrijednosti,
– nekontrolirano odlaganje i spaljivanje,
– nastajanje eksplozije ili požara,
– stvaranje buke i neugodnih mirisa,
– pojavljivanje i razmnožavanje štetnih životinja i biljaka te razvoj patogenih
mikroorganizama,
– narušavanje javnog reda i mira.
Popratni propisi koji se odnose na postupanje s otpadom su:
Pravilnik o vrstama otpada
Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom
Uredbu o uvjetima za postupanje s opasnim otpadom
Pravilnikom o postupanju s ambalažnim otpadom

Provođenje mjera postupanja s komunalnim otpadom u Republici Hrvatskoj prema

Zakonu o otpadu osiguravaju općina ili grad. Provođenje mjera postupanja s neopasnim
tehnološkim otpadom osigurava županija. Proizvođač tehnološkog otpada dužan je obraditi i
uskladištiti vlastiti tehnološki otpad. Poseban problem je odlaganje nuklearnog otpada koji se
često rješava na državnoj ili na međudržavnoj razini. Lokacije za gradnju odlagališta otpada
utvrđuju se u dokumentima prostornog uređenja. Primjerice odlagališta otpada ne mogu se
graditi u I, II i III zoni zaštite izvorišta vode za piće. Prema Pravilniku o uvjetima za
postupanje s otpadom, komunalni otpad se smije odlagati samo na uređena odlagališta.
Tehnički standardi izgradnje odlagališta vrlo su strogi i na tragu su Prijedloga EU—a o
odlaganju otpada.

115
 Tehnološki otpad uglavnom skupljaju sami proizvođači otpada, a dijelom i tvrtke
specijalizirane za odvojeno skupljanje korisnog otpada. Najveći dio tehnološkog otpada
završava na neuređenim odlagalištima, često zajedno s dijelom opasnog otpada. Zbog
znatnoga smanjivanja industrijske proizvodnje i proizvodnja tehnološkog otpada
najvjerojatnije će slijediti silazni trend industrijske proizvodnje.
Samo dva odlagališta u Republici Hrvatskoj imaju radne dozvole za odlaganje
industrijskog otpada. Ni jedno odlagalište za tehnološki otpad nije opremljeno
sustavom za skupljanje i obradbu procjedne vode, a samo manji broj odlagališta ima
osnovne mogućnosti za vizualni nadzor nad ulazom i fizičku zaštitu (ograda, čuvari,
protupožarna zaštita).
Do sada u Republici Hrvatskoj nije sagrađeno ni jedno odlagalište za opasni
otpad, a prema najnovijim procjenama danas se samo oko 10 % ukupnih količina
opasnoga otpada zbrinjava redovito i na prikladan način.
Klinički otpad (zarazni i medicinski) ne zbrinjava se na odgovarajući način.
Neke vrste toga otpada spaljuju se u pokretnom uređaju za spaljivanje u Zagrebu.
Samo neke bolnice u Zagrebu i u nekim velikim gradovima imaju interne uređaje za
spaljivanje. Neupotrebljiva farmaceutska sredstva također su veliki problem.
Isto tako nedostaju i strvodernice (kafilerije). U Hrvatskoj postoji samo jedna,
u Sesvetskome Kraljevcu, a i ta nema odgovarajuće zaštitne mjere. Problem
klaoničkih i drugih organskih (animalnih) ostataka jedan je od prioriteta posebno za
istočnu Slavoniju.
Odvojeno skupljanje tehnološkog otpada ima tradiciju i nastoji se povećati
njegovo iskorištavanje. Iako je već prije mnogo godina postojala organizirana mreža,
ipak je u današnje vrijeme odvojeno skupljanje korisnog dijela komunalnog otpada
(papir, staklo) vrlo skromno. Nema pouzdanih podataka o količinama sekundarnih
sirovina izdvojenih iz industrijskog otpada. Procjenjuje se da je godine 1998. bilo
skupljeno oko 1.000.000 tona sekundarnih sirovina, pri čemu su najveću količinu
činile neke vrste industrijskog otpada.
Cjelovitije gospodarenje otpadom (koje je na tragu integralnog gospodarenja)
za sada se u određenoj mjeri provodi samo u Zagrebu. Primarna recik1aža i izdvajanje
štetnih tvari iz kućanstava počeli su davati relativno dobre rezultate.
Pravilnikom o postupanju s ambalažnim otpadom određene su uloga i obveze
proizvođača robe, distributera ambalaže, proizvođača ambalaže te potrošača u
postupanju s otpadnom ambalažom. Međutim, u Hrvatskoj postoje ograničeni
kapaciteti za preradbu pojedinih vrsta otpadne ambalaže. Velike teškoće stvaraju vrlo
niske cijene odlaganja, relativno slabo zaštićeno hrvatsko tržište otpadnih tvari od
uvoza jeftinih sekundarnih sirovina i nedostatno djelotvorna organizacija uporabe
otpada. Radi unaprjeđivanja postojećega stanja,
Kao prioritet na području zbrinjavanja otpada pojavljuje se i potreba da se
hitno uspostavi skupljanje i iskorištavanje pojedinih vrsta otpada za koje već postoje
ekonomske i okolišne opravdanosti. Uz papir i staklo, za koje postoje prerađivački
kapaciteti, a materijali se uvoze kao sekundarne sirovine, postoji opravdana potreba da
se pojača skupljanje uljnih i zauljenih vrsta otpada (i nadzor nad njime) te starih
guma, za koje već postoji mogućnost energetske valorizacije u cementarama.

116
 7.5. SANITARNO ODLAGALIŠTE KOMUNALNOG OTPADA
Odlagalište treba biti locirano blizu centra proizvodnje otpada, dostupno
prijevozu, mogućnost korištenja nakon zatvaranja odlagališta (npr. park, rekreacijska
zona). Mora biti dovoljno materijala za dnevno prekrivanje. Prostor mora biti
dovoljno velik za prihvat otpada u predviđenom roku. Također treba predvidjeti
prostor za moguću reciklažu.
Prilikom analize mogućih lokacija odlagališta komunalnog otpada, treba uzeti
u obzir morfološke značajke reljefa (dolina ili padina), geološku građu (preferiraju se
vodonepropusne stijene) te seizmičnost područja. Također treba paziti da odlagalište
ne bude locirano na poplavnom području, a ne smije bit locirano u I, II i III zoni
zaštite izvorišta pitke vode.
U odlagalištu se odvijaju fizički, kemijski i biološki procesi zbog kojih nastaje
bioplin i procjedna voda. Početak reakcije je aeroban a nastavak anaeroban (počinje
acetatnom fazom a nastavlja se s metanogenom fazom). Sastav bioplina i procjedne
vode mijenja se s vremenom. Stvaranje plina završi tijekom 5-10 godina, a procjedne
vode se stvaraju i do 100 godina.
U procjednoj vodi najopasnija su organska zagađivala, klorirani ugljikovodici,
a od anorganskih arsen, kadmij, olovo, krom, nikal.
Uređeno odlagalište komunalnog otpada trena zadovoljiti slijedeće uvjete:
1. Mora imati vodonepropusnu podlogu (sloj gline i/ili plastične folije, asfalta,
bitumena i sl.);
2. Mora imati sustav drenaže i sakupljanja procjedne vode (eluat - filtrat) s njenim
naknadnim tretmanom ili rasprskavanjem po odlagalištu (radi isparavanja vode);
3. Otpad se mora slojevito slagati i pri tomu i kompaktirati;
4. Na vrhu odlagališta treba ugraditi zaštitni pokrov i zelenilo.

Nakon osnivanja i puštanja u rad odlagališta, potrebno je uspostaviti sustav

praćenja/monitoringa kvalitete podzemne vode i kvalitete odvodne vode.
Na izradbi metodologije za izbor mjerila za nova odlagališta i saniranje
onečišćenih područja u Republici Hrvatskoj radi se tek nekoliko godina. Prihvaćena je
koncepcija racionalnoga gospodarenja prostorom u smislu optimalizacije broja
lokacija za odlagališta, koja se temelji na načelu izbjegavanja otvaranja novih lokacija
gdje god je to moguće. Novi ustroj uključen je u Program prostornog uređenja
Republike Hrvatske (1999.), prema kojemu ukupan broj objekata za zbrinjavanje
otpada vjerojatno ne bi bitno premašivao 100 lokacija, a oslanjao bi se na koncepciju
100 (prikupljališta) + 20 (skladišta) + 4 (odlagališta). U taj broj od oko 100 do 120
objekata za zbrinjavanje cjelokupnog otpada nisu uključena prikupljališta i
(privremena) skladišta komunalnog otpada, čije će se lociranje na odgovarajućim
mjestima provesti u skladu sa stvarnim potrebama lokalnih zajednica. Naime,
zbrinjavanje komunalnog otpada pripada u ingerencije lokalne uprave, pa prije svega
treba stvoriti poticajne mjere kako bi predložene koncepcije mogle imati uspjeha.
Posebna pozornost morat će se posvetiti zbrinjavanju otpada s jadranskih
otoka. Taj problem nije ispravno riješen ni na jednome od naseljenih otoka. Upitno je
mogu li otoci uopće postati mjesto za konačno zbrinjavanja vlastitog otpada ili taj
problem valja rješavati na kopnu. Zbog toga se kao jedna od prioritetnih aktivnosti
predlaže izradba pilot-projekta na kojemu bi se preispitale sve okolišne, tehničke i
ekonomske mogućnosti.

117
 Tehnički propisi u Bavarskoj razlikuju 4 vrste odlagališta:
Odlagališta I vrste: su odlagališta inertnih tvari, gdje se bez prethodne obrade
može odlagati otpad s vrlo malog sadržaja štetnih tvari ili otpad koji je poprimio građu
sličnu zemlji (npr. građevinski otpad, šljunak, iskop tla i stijenja, jalovina iz
kamenoloma).
Odlagališta II vrste: to su odlagališta komunalnog otpada (kućnog smeća),
koje će se zbog visokog sadržaja organskih tvari morati u budućnosti prethodno
termički obraditi. Kriteriji za odabir lokacije i izolaciju odlagališta su rigorzniji nego
kod onih I vrste.
Odlagališta III vrste: to su odlagališta gdje se može odlagati industrijski
otpad koji je neopasan, a prethodno može biti obrađen kemijski i fizički, odnosno
termički.
Odlagališta IV vrste: to su podzemna odlagališta gdje se može odlagati
toksični industrijski otpad. Radi se isključivo u vodonepropusnim stijenama, često u
napuštenim rudnicima soli.

118
8. GRADITELJSTVO I OKOLIŠ

Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima počiva razvoj ljudske

zajednice. Tijekom građenja i eksploatacije građevine neminovne su štete prouzročene
na okolišu. Međutim, poznavanjem problema one mogu biti minimalizirane, a
ignoriranjem problema te štete mogu biti nerazumno velike. Prilikom prostornog
planiranja, gdje uz urbanističku struku, značajno sudjeluje i graditeljska, pažljivim
planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbjeći značajne štete, nego čak i poboljšati stanje
okoliša, prouzročeno prethodnim nepažljivim djelovanjem.

8.1. PROSTORNO PLANIRANJE I ZAŠTITA OKOLIŠA

Politikom zaštite okoliša uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se želi
upravljati sustavom kvalitete okoliša. Zaštitom tla bavi se više zakona i propisa
Republike Hrvatske. To su:
Zakon o zaštiti okoliša
Zakon o zaštiti prirode
Zakon o prostornom uređenju i gradnji
Zakon o rudarstvu
Zakon o poljoprivrednom zemljištu
Zakon o šumama

Zakon o prostornom uređenju i gradnji kojim se uređuje: gospodarenje,

zaštita i upravljanje prostorom, te način i uvjeti uz koje se mogu graditi objekti u
prostoru. Zakon definira tehnička svojstva bitna za građevine, te propisuje osmišljeno
gospodarenje tlom i prostorom i njihovu zaštitu pri čemu postoji još čitav niz zakona i
propisa koji se nadovezuju na taj zakon.
Zakon o poljoprivrednom zemljištu regulira korištenje poljoprivrednog
zemljišta, njegovu zaštitu, promjenu namjene i nadzor. Utvrđuje način valorizacije
zemljišta, načine korištenja zemljišta, različite bonitetne klase te obaveze vlasnika
poljoprivrednog zemljišta da ga održavaju za poljoprivrednu proizvodnju.
U poljoprivrednim područjima smanjenje erozije je moguće ili smanjenjem
brzine agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zaštitom tla od učinaka erozije ili
uzgojem zaštitnog biljnog pokrova između sezona, pa korijenje, ali i lišće čuva tlo od
djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se može smanjiti stvaranjem umjetnih ili
biljnih vjetrobrana. Površinsko otjecanje može se smanjiti uzdužnim (po izohipsi)
oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U nepoljoprivrednim područjima,
pravilnom organizacijom gradilišta (da se ogoljuje dio po dio područja na kojem se
gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima (otvaranje, eksploatacija,
sanacija manjih područja), ili ograničavanjem područja za kretanje vozila izvan
prometnica, može se znatno smanjiti erozija. Također, gradnjom retencija na
područjima gradnje ili u poljoprivrednim područjima može se značajno smanjiti
odnošenje materijala.

Zakon o zaštiti prirode zabranjuje korištenje prirodnih dobara na način koji

uzrokuje dugoročno oštećenje tla i gubitak njegove prirodne plodnosti. Prema Zakonu
o zaštiti prirode, u Hrvatskoj se zaštita prirode provodi očuvanjem biološke i

119
krajobrazne raznolikosti, te zaštitom prirodnih vrijednosti. Zaštićena područja prema
tom zakonu su:
– strogi rezervat,
– nacionalni park,
– posebni rezervat,
– park prirode,
– regionalni park,
– spomenik prirode,
– značajni krajobraz,
– park šuma,
– spomenik parkovne arhitekture,
A prema svom značenju raspoređuju se u razrede:
- međunarodnog značenja,
- državnog značenja,
- lokalnog značenja.
- spomenike prirodne baštine.

U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti.

U nacionalnom parku dopušteno je obavljanje ugostiteljsko-turističkih i
rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjećivanja i razgledavanja, te bavljenje
poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na tradicionalan način, te gospodarskih
djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom parku do njegova proglašenja.
U posebnom rezervatu dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se
održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava zbog kojih je proglašen
rezervatom. Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se zabraniti ili
ograničiti mjerama zaštite.
U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima
se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga.Način obavljanja gospodarskih
djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku prirode utvrđuje se uvjetima zaštite
prirode.
U regionalnom parku dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje
kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja
gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvrđuje se
uvjetima zaštite prirode.
Na spomeniku prirode i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini
sastavni dio zaštićenog područja nisu dopuštene radnje koje ugrožavaju njegova
obilježja i vrijednosti.
U značajnom krajobrazu nisu dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju
obilježja zbog kojih je proglašen.
U park-šumi su dopuštene samo oni zahvati i radnje čija je svrha njeno
održavanje ili uređenje.
Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj
blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje
kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen.

Prema Zakonu o vodama i Pravilniku o utvrđivanju zona sanitarne

zaštite izvorišta zone zaštite su:
I zona strogog režima je ustvari ograđeno područje oko vodozahvata bez
mogućnosti pristupa;

120
 II zona strogog ograničenja je granica izračunatog područja napajanja (zabrana
građenja i eksploatacije mineralnih sirovina);
III zona ograničenja i kontrole (zabrana ispuštanja nepročišćenih otpadnih
voda, deponiranja otpada i građenje kemijskih industrijskih postrojenja);
Zbog specifičnog toka vode i slabe mogućnost samopročišćavanja, u krškim
područjima se određuje i IV zona zaštite. Prema potrebi mogu se odrediti i
hidrogeološki rezervati, kao glavne zone prikupljanja podzemnih voda.

8.2. STUDIJE UTJECAJA NA OKOLIŠ

Za određene zahvate u okoliš, koji mogu narušiti ekološku stabilnost ili
biološku raznolikost okoliša, izrađuju se Studije procjene utjecaja na okoliš.
Sadržaj studije, kao i način njenog usvajanja (sastav komisije, javni uvid, javna
rasprava) određeni su Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoliš. Studija mora
sadržavati slijedeća poglavlja:
A. Opis zahvata i lokacije
B. Ocjena prihvatljivosti zahvata
C. Mjere zaštite okoliša i plan provedbe mjera
D. Zaključak studije (u sažetom obliku)
E. Sažetak studije za javni uvid priređen za širu javnost
F. Izvori podataka

Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoliš također su određeni i zahvati za

koje je potrebno izraditi navedenu studiju. To su:
I. PROMETNE GRAĐEVINE:
- Cestovne građevine s pripadajućim objektima i uređajima
- Željezničke građevine s pripadajućim objektima
- Zrakoplovne građevine
- Pomorske građevine
- Riječne građevine
II. ENERGETSKE GRAĐEVINE:
- Elektroenergetske građevine
- Skladištenje i transport nafte i plina s pripadajućim građevinama, odnosno uređajima
i postrojenjima
- Građevine za eksploataciju energetskih mineralnih sirovina
III. VODNE GRAĐEVINE:
- Regulacijske i zaštitne građevine
- Građevine za melioraciju
- Građevine za korištenje voda
- Građevine za zaštitu voda
IV. PROIZVODNE GRAĐEVINE
V. GRAĐEVINE ZA POSTUPANJE S OTPADOM
VI. SPORTSKE GRAĐEVINE
VII. GRAĐEVNE CJELINE
VIII. EKSPLOATACIJA MINERALNIH SIROVINA:
- Površinska eksploatacija
- Podzemna eksploatacija
IX. GRAĐEVINE NA ZAŠTIĆENOM PODRUČJU

121
 Na temelju dopune Zakona o zaštiti okoliša Državna uprava za zaštitu
prirode i okoliša može ovlastiti županijsko poglavarstvo za imenovanje komisije za
ocjenu zahvata te u tom slučaju županijski ured nadležan za poslove prostornog
uređenja, stambeno-komunalne poslove, graditeljstva i zaštite okoliša provodi
procjenu utjecaja na okoliš za zahvate na slijedećem:
PROIZVODNE GRAÐEVINE:
a) betonare i asfaltne baze,
b) slatkovodne ribnjake:
-za ciprinide površine veće od 100 ha
c) za proizvodnju hrane za životinje uz primjenu sastojaka animalnog porijekla u
količini od 200 t/god i više,
d) za uzgoj peradi kapaciteta 5000 kom. i više u proizvodnom ciklusu,
GRAÐEVINE ZA POSTUPANJE S OTPADOM:
a) građevine za obradu građevinskog otpada kapaciteta većeg od 25.000 m3 godišnje,
GRAÐEVINSKE CJELINE:
a) trgovački centri površine veće od 5 ha,
b) groblja za potrebe naselja većeg od 40.000 stanovnika,
EKSPLOATACIJOM MINERALNIH SIROVINA:
a) arhitektonski kamen kapaciteta većeg od 1000 t/god.,
b) tehnički građevni kamen s ukupnim rezervama od 100.000 m3 do 300.000 m3,
odnosno godišnjim kapacitetom od 20.000 m3/god. do 60.000 m3/god.,
c) rude nemetala s ukupnim rezervama od 250.000 t do 600.000 t, odnosno godišnjim
kapacitetom od 50.000 t/god. do 120.000 t/god.,
d) šljunak, pijesak, glina s ukupnim rezervama od 500.000 m3 do 800.000 m3,
odnosno kapacitetom od 100.000 m3/god. do 160.000 m3/god.
Prihvaćanje studije za navedene građevine je uvjet za dobivanje građevinske
dozvole u skladu s Zakonom o prostornom uređenju i gradnji. U studiji se
propisuju mjere i aktivnosti tijekom građenja i nakon početka eksploatacije građevine.

122
9. LITERATURA
BELL, G.F.: Environmental Geology, Principles and Practice. Blackwell Science,
Cambridge, 1998.

BELL, G.F.: Geological Hazard: their Assesment, Avoidance and Mitigation, Spon
Press, 2003.

BENAC, Č., ARBANAS, Ž. & PAVLOVEC, E. (1991): Postanak i geotehničke

osobitosti doline i zaljeva Raše. -Pomorski zbornik, 29, 475-492, Rijeka. (12)

BENAC, Č., JURAK, V., OŠTRIĆ, M., HOLJEVIĆ, D. & PETROVIĆ, G. (2005):
Pojava prekomjerne erozije u području Slanog potoka (Vinodolska dolina). –In:
Knjiga sažetaka 3. Hrvatskog geološkog kongresa, 173-174, Opatija, rujan 2005.
Hrvatski geološki institut, Zagreb. (69)

BENAC, Č., JURAK, V., OŠTRIĆ, M. ARBANAS, Ž & PAVLETIĆ, LJ., (2006):
Nestabilnost padina i geološki hazard u dolini Rječine. Priopćenja 4. Savjetovanja
Hrvatskog geotehničkog društva: ojačanje tla i stijena, Opatija, listopad 2006, 421-
428, Hrvatsko geotehničko društvo

ČRNJAR, M.: Ekonomika i politika zaštite okoliša. Ekonomski fakultet Sveučilišta u

Rijeci, Glosa Rijeka, Rijeka, 2002.

GLAVAČ, V.: Uvod u globalnu ekologiju. Hrvatska sveučilišna naknada,

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Pučko otvoreno učilište Zagreb,
Zagreb, 2001.

HERAK, M. Geologija. Postanak, tektonika i dinamika Zemlje. Razvojni put zemlje i

života. Geološka građa kontinenata i oceana. Školska knjiga, IV izdanje, Zagreb 1984.

KOVACH, R. & McGUIRE, B. Guide to Global Hazards. Philip’s, 2003.

LOVELOCK, J.: Taj živi planet Geja. Izvori, Zagreb, 1999.

PIRAZZOLI, P.A.: Sea-level Changes. Tha last 20.000 Years. John Wiley & Sons,
Chichester, 2000.

PROHIĆ, E.: Geokemija. Targa Zagreb, Zagreb, 1998.

SPRINGER, O.P. (1998):

SPRINGER, O.P. (ed.): Ekološki leksikon. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog

uređenja, Barbat Zagreb, Zagreb, 2001.

STIPETIĆ, V. (ed.): Strategija zaštite okoliša i održivog razvitka u jadranskom

području Republike Hrvatske. Hrvatska akademija znanosti i umjetnost, Zagreb, 1996.

INGV (www.ingv.it)t

123
WIKIPEDIA (www.wikipedia.com, www.wikipedia.hr)

OKOLIŠ (okolis.mzopu.hr)

124
10. STRATEGIJE I ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE,
DIREKTIVE EU
8.1. STRATEGIJE REPUBLIKE HRVATSKE

Nacionalna strategija zaštite okoliša (NN 46/02)

Strategija gospodarenja otpadom Republike Hrvatske (NN 130/05)

Strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike

Hrvatske (NN 143/08)

8.2. ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE

Zakon o zaštiti prirode (NN 80/13).
Zakon o zaštiti okoliša (NN 80/13)
Zakon o prostornom uređenju i gradnji (NN 76/07; 38/09; 55/11, 90/11; 50/12)
Zakon o zaštiti zraka (NN 130/11)
Zakon o vodama (NN 153/09; 130/11; 56/13)
Zakon o poljoprivrednom zemljištu (NN 39/13)
Pomorski zakonik (NN 181/04)
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03; 141/06; 38/09)
Zakon o rudarstvu (NN 56/13)
Zakon o šumama (NN 140/05, 82/06; 129/08; 124/10; 25/12)
Zakon o održivom gospodarenju otpadom (NN 94/13)
Zakon o kemikalijama (NN 18/2013)
Zakon o zaštiti od buke (NN 30/09)

8.3. DIREKTIVE EUROPSKE UNIJE

Opće direktive iz područja zaštite okoliša

1) Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta (EP) i Vijeća od 28. siječnja 2003.

o pristupu javnosti informacijama o okolišu kojom se ukida Direktiva Vijeća
90/313/EK
2) Direktiva 2003/35/EZ EP-a i Vijeća od 26. svibnja 2003. kojom se osigurava
sudjelovanje javnosti u vezi s izradom određenih planova i programa koji se
odnose na okoliš i dopunjuje u odnosu na sudjelovanje javnosti i pristup
pravosuđu Direktive Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EK
3) Direktiva 2004/35/EZ EP-a i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za
okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja šteta u okolišu

125
 4) Direktiva 2001/42/EZ EP-a i Vijeća od 27. lipnja 2001. o procjeni učinaka
pojedinih planova i programa na okoliš
5) Direktiva Vijeća 85/337/EEZ od 27. lipnja 1985. o procjeni učinaka određenih
javnih i privatnih projekata na okoliš
6) Direktiva Vijeća 91/692/EEZ koja standardizira i racionalizira izvješća o
provedbi određenih direktiva koje se odnose na okoliš
7) Direktiva 2007/2/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. ožujka 2007.
kojom se ustrojava infrastruktura za informiranje o prostoru u Europskoj
zajednici (INSPIRE)
8) Uredba Vijeća (EEZ) br. 1210/90 od 7. svibnja 1990. o osnutku Europske
agencije za zaštitu okoliša i Europske informacijske i promatračke mreže
okoliša.

Područje zaštite zraka i kakvoće proizvoda

1) Direktiva 2008/50/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o

kakvoći okolnog zraka i čišćem zraku za Europu kojom se od 11. lipnja 2010.
stavljaju van snage direktive: Okvirna direktiva 96/62/EZ o procjeni i
upravljanju kakvoćom okolnog zraka,
2) Direktiva 2000/69/EZ koja se odnosi na granične vrijednosti za benzen i
ugljikov monoksid u vanjskom zraku
3) Direktiva 2004/107/EZ koja se odnosi na arsen, kadmij, živu, nikal i
policikličke aromatske ugljikovodike u vanjskom zraku.
4) Direktiva 98/70/EZ o kakvoći benzina i dizel goriva kojom se izmjenjuje i
dopunjuje Direktiva Vijeća 93/12/EEZ i dopunjena Direktivom 2000/71/EZ i
Direktivom 2003/17/EZ
5) Uredba (EZ) 2037/2000 EP-a i Vijeća od 29. lipnja 2000. o tvarima koje
oštećuju ozonski sloj Direktiva 1999/32/EZ koja se odnosi na smanjenje
sadržaja sumpora u određenim tekućim naftnim gorivima kojom se izmjenjuje
Direktiva 93/12/EEZ i koja je dopunjena Direktivom 2005/33/EZ
6) Direktiva 2004/42/EZ o ograničavanju emisija hlapivih organskih spojeva koje
proizlaze iz upotrebe organskih otapala u nekim bojama i lakovima i
proizvodima za završnu obradu vozila kojom se izmjenjuje i dopunjuje
Direktiva 1999/13/EZ.

Područje gospodarenja otpadom

1) Direktiva 96/61/EZ o integriranoj prevenciji i kontroli onečišćenja i skup

uredbi o nadzoru i kontroli prekograničnog prometa otpadom.
2) Direktive o specifičnim tokovima govore o hijerarhiji politike gospodarenja
otpadom: izbjegavanje, oporaba, i recikliranje te sigurno zbrinjavanje.
Zakonodavstvo EU-a sastoji se od sljedećih ključnih direktiva i uredbi:
3) Okvirna direktiva 2006/12/EZ o otpadu
4) Direktiva 91/689/EEZ o opasnom otpadu izmijenjena direktivom 94/31/EZ
5) Direktiva 2006/66/EZ o baterijama i akumulatorima
6) Direktiva 94/62/EZ o ambalaži i ambalažnom otpadu izmijenjena i dopunjena
Uredbom 2003/1882, Direktivom 2004/12, Direktivom 2005/20
7) Direktiva 2002/96 o otpadnoj električnoj i elektroničkoj opremi
8) Direktiva 99/31/EZ o odlagalištu otpada

126
 9) Direktiva 2000/76/EZ o spaljivanju otpada

Područje zaštite voda

1) Okvirna direktiva o vodama 2000/60/EZ

2) Direktiva 2006/7/EZ o kvaliteti vode za kupanje
3) Direktiva 98/83/EZ o kvaliteti vode za piće
4) Direktiva 91/676/EEZ o zaštiti voda od onečišćenja koje uzrokuju nitrati
poljoprivrednog podrijetla
5) Direktiva 91/271/EEZ o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda
6) Direktiva 2006/118/EZ o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i pogoršanja
kakvoće
7) Direktiva 2007/60/EZ o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima

Područje kontrole industrijskog onečišćenja i upravljanje rizicima

1) Direktiva 2008/1/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2008. o

integriranom sprečavanju i nadzoru onečišćenja (IPPC) (kodifi cirana verzija)
2) Direktiva 96/82/EZ o kontroli opasnosti od velikih nesreća koje uključuju
opasne tvari
3) Direktiva 1999/13/EZ o ograničenju emisija hlapivih organskih spojeva zbog
upotrebe organskih otapala prilikom određenih aktivnosti i u određenim
postrojenjima, koja je nadopunjena Uredbama EKC No 1882/2003 i
direktivom 2004/42/EC o sprečavanju emisija hlapljivih organskih tvari iz
organskih otapala pri proizvodnji boja i poluproizvoda automobilske industrije
4) Direktiva 94/63/EZ o kontroli emisija hlapivih organskih spojeva koji nastaju
skladištenjem i distribucijom benzina od terminala do benzinskih postaja
5) Direktiva 2001/81/EZ o gornjim granicama emisija pojedinih onečišćujućih
tvari u atmosferi
6) Direktiva 2003/87/EZ o trgovanju kvotama emisija stakleničkih plinova
7) Direktiva 2004/101/EZ kojom je dopunjena Direktiva 2003/87/EZ vezano za
mehanizme Kyotskog protokola
8) Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija nekih onečišćujućih tvari u zrak iz
velikih uređaja za loženje
9) Uredba (EZ) br. 761/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. ožujka 2001.
kojom se dopušta dragovoljno sudjelovanje organizacija u programu
gospodarenja okolišem i revizije okoliša zajednice (EMAS)
10) Uredba (EZ) br. 166/2006 EP-a i Vijeća o uspostavi Europskog registra
ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari
11) Uredba (EZ) br. 1980/2000 EP-a i Vijeća o revidiranom programu dodjele
znaka zaštite okoliša.

Područje kontrole kemikalija

1) Direktiva 67/548/EZ o razvrstavanju, pakiranju i obilježavanju opasnih tvari

2) Direktiva 98/8/EEZ o stavljanju biocidnih proizvoda na tržište
3) Direktiva 2001/18/EZ o namjernom ispuštanju genetički modifi ciranih
organizama u okoliš

127
 4) Direktiva 90/219/EEZ o ograničenoj uporabi genetički modifi ciranih
organizama, izmijenjena direktivama 94/51/EZ i 98/81/EZ
5) Direktiva 86/609/EEZ o pokusima na životinjama, izmijenjena Direktivom
2003/65/EZ
6) Uredba EZ 2037/2000 o tvarima koje oštećuju ozonski omotač
7) Uredba EZ 304/2003 o uvozu i izvozu opasnih tvari.

Područje kontrole izloženosti buci

1) Direktiva 79/409/EEZ o zaštiti divljih ptica

2) Direktiva 92/43/EEZ o očuvanju prirodnih staništa i divljih životinjskih i
biljnih vrsta
3) Direktiva 1999/22/EZ o držanju divljih životinja u zoološkim vrtovima
4) Uredba Vijeća (EZ) br. 338/97 od 9. prosinca 1996. o zaštiti divljih biljnih i
životinjskih vrsta putem reguliranja trgovine tim vrstama (CITES)
5) Uredba Vijeća (EEZ) br. 3254/91 o zabrani upotrebe stupica na području
Zajednice

128