Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet

Elementi fantastike i analiza djela Ksavera Šandora Gjalskog

Seminarski rad

Mentorica: doc. dr. sc. Dubravka Brunčić

Student: Filip Debić

Studijska grupa: hrvatski jezik i književnost i povijest
Datum: 3. lipnja 2018.
Akademska godina: 2017/2018.
 Sažetak

U seminarskome radu predstavljen je život Ksavera Šandora Gjalskoga, njegovo umjetničko

djelovanje u epohi u kojoj je stvarao i njegov utjecaj na nju, utjecaj se spominje i u kontekstu
Gjalskijevog uzorovanja na ruskog romantičara Turgenjeva. Nakon prikaza piščevog djelovanja i
života, prelazi se na obrađivanje njegove fantastike, te konteksta pisanja iste. Prije analize
samoga djela, obrađuju se dva članka ključna za fantastiku ove tematike, obrađeni su radovi
Dietera Petzoda i Rosemary Jackson o subverzivnoj fantastici. Nakon obrade temeljnih radova
tematike, prelazi se na obrađivanje elemenata fantastike te gotike, u djelima „Notturno“, te „San
Doktora Mišića“. pri samome kraju obrađivanja djela, pozornost će se posvetiti i nekim drugim
elementima Gjalskijevog pisanja, koje su obrađivale znanstvenice kao što su Kristina Grgić i
Renate Lachmann, motivi mrtve ljubavi, arkanizacija znanja, itd.

Ključne riječi: Gjalski, fantastika, gotika, subverzija, antologijsko

 1. Uvod

U ovome seminarskome radu pokušat će se prikazati djelovanje Ksavera Šandora Gjalskoga,

njegov život, rad i djelo. Fokusirat će se na analizu fantastičnih i gotičkih elemenata i prikaz
pisanja, odnosno načina fantastične proze koji je pisao Gjalski. Uspoređivat će se njegov prikaz
motiva mrtvee ljubavi koji se pojavljuje u oba istraživana djela, “Notturno” I “San doktora
Mišića”, te će se obratiti pozornost na neke druge elemente, možda previđene, kao što su
arkanizacija znanja, i dvojnost u fantastičnom opusu Ksavera Šandora Gjalskog.
 2. O autoru i njegovu stvaralaštvu

Ljubomil Tito Josip Franjo Babić (Gredice 26. 10. 1854 – Gredice, 6. 2. 1935.), od 1884.
poznatiji pod stvaralačkim imenom Ksaver Šandor Gjalski, hrvatski književnik prvenstveno
epohe realizma, ali osjetno prisutnih stvaralačkih crta romantizma i modernizma. Gjalski je
potjecao iz plemićke obitelji Babić, otac mu je bio vlastelin i odvjetnik, na mnogim važnim
funkcijama u državnoj upravi. Majka mu je bila kći Franje Ksavera Šandora Gjalskoga,
odvjetnika i vlastelina, čije je ime sam Ljubomil Tito Babić i preuzeo. Završio je gimnaziju u
Varaždinu, studirao pravo u Zagrebu i Beču. Život mu je obilježen promjenama političkih
svjetonazora, koja su kako se navodi na hrvatskom biografskom leksikonu, „uvelike podudarna s
dominantnim ideološkim strujanjima u hrvatskoj politici posljednjih desetljeća XIX. i prvih XX.
st.“ Njegovo pisanje se po kritičarima smatra pomodnim, kao i njegovo političko djelovanje, ali
navodi se da je prihvaćao pisanje Augusta Šenoe i Ivana Turgenjeva. Što se tiče filozofskih
shvaćanja prihvaćao je nihilistička stajališta Arthura Schopenhauera, što je vidljivo u njegovom
romanu Janko Borislavić, u kojemu se također prikazuju romatičarski opisi pejsaža koje je
primio od Turgenjeva, te tematizira faustovski motiv suvišnoga čovjeka. (Duda, 1998)1

Ako pogledamo Gjalskijev stvaralački opus, shvatit ćemo da se istaknuo u mnogim poljima
književnoga djelovanja, kao što ću kasnije malo detaljnije izraziti, proza mu se temeljila na dva
tematska kruga, prvi je povezan s tradicijom plemstva, dok je u drugome obrađivao svoju
okolinu – društvo i tadašnju politiku. U prvi tematski krug pripada lirsko-impresionistički ciklus
– Pod starimi krovovi iz 1886. godine, Na rođenoj grudi iz 1890 godine, iz varmegjinskih dana
iz 1891 godine, te posljednja nazvana Diljem doma iz 1899 godine. Roman U noći mu je prvi
društveni roman sa suvremenom tematikom, koji tematizira Hrvatsku za vrijeme banovanja bana
Khuena Hedervarya. U romanu prikazuje trulež hrvatskoga društva prožetog korumpiranošću i
pasivnošću. Gjalski se okušao i u pisanju povijesnih romana, to su mu romani Osvit iz 1892.
godine, Za materinsku riječ iz 1906., te Dolazak Hrvata iz 1924. godine, u kojima se kako se
navodi nastavio na Šenoinsku tradiciju povijesno romana, ali ta djela mu baš nisu bile velike
književne uspješnice. Također, Gjalski je pisao i djela, odnosno pripovjetke s fantastičarskim
elementima, spiritističkim i mističnim motivima, prikaz toga su Tajinstvene priče iz 1913.

1
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6841 (3.7.2018., 16:53)
godine. Njegovo posljednje djelo je Roman Pronevjereni ideali, iz 1925. godine, u kjemu
tematizira svoje razočaranje u političkim idejama svojega svjetonazora, ponajprije
Jugoslavenstvu. 2

2
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22117
 3. Što je fantastika

„Termin fantastika i fantastično podječe od grčke riječi fantastikos što bi značilo biti sposoban
predočavati, tvoriti slike” (Pavičić, 2000: 34). Prve su riječi koje treba izraziti kad se govori o
fantastici ili fantastičnome.

Veoma često pitanje koje si postavljaju proučavatelji fantastike kao što su Petzold i Pavičić je “je
li fantastika svojstvo određena broja tekstova ili žanr” (Pavičić, 2000: 34). Odgovor na to pitanje
su dala oba teoretičara. Odlučio sam izraziti ono Petzoldovo koje objašnjava i rasvjetljuje teoriju
fantastične književnosti. Petzold pri objašnjavanju strukture fantastike prihvaća termine kao što
su noematsko i fantazmatsko, prvi termin odlučuje upotrebljavati umjesto termina realistično,
kako bi predstavio realni inventar u fantastičnim djelima, ali opet distancirajući ga od
kategorizacije koja bi se pojavila korištenjem pridjeva realistično. Također, prihvaćajući termin
fantazmatsko, on određuje fantastiku kao žanr, navodeći da se termin fantastično koristi kao
preopćeniti termin, misleći pritom na fantastične elemente u djelima koja nisu prvenstveno
određena kao fantastična, ili na ona koja čak i jesu, ali njihova fantastičnost nije određena kao
moderna (Petzold, 1996: 68-71).

Da bi se fantastičnost smatrala modernom, odnosno da bi se odredila kao žanr Petzold objašnjava

kako je prvo bila potrebno proći epoha romantizma, jer s pojavom romana i građanske tragedije,
prevladalo je načelo mimesisa u zapadnjačkoj književnosti. Načelo mimesisa je bitno jer dotada
nije bilo potrebe ni želje da se mimetički imitira stvarnost, a ako nemamo izrazitu definiciju
noematskoga, mimetičkoga, kao realnoga svijeta, ne možemo predstaviti fantazmatsko u vidu u
kojemu bi trebalo biti predstavljeno, kao promjena dotadašnje primarne stvarnosti, odnosno
upliva sekundarne stvarnosti u primarnu. (Petzold, 1996: 71)

Pavičić citira Todorova koji kazuje kako tri uvjeta trebaju biti ispunjena kako bi se djelo
karakteriziralo kao fantastično, ovdje ćemo istaknuti ono najbitnije: „Najprije, tekst treba navesti
čitatelja da svijet književnih likova smatra za svijet živih ljudi i bude neodlučan između
prirodnog i natprirodnog objašnjenja događaja o kojima govori.“ Dakle, najbitnija odrednica
fantastičnoga teksta po Todorovu i teoretičarima sličnih nazora, treba biti kolebanje, no, kako
navodi Pavičić, fantastika je žanr u nestajanju, jer kolebanje u djelima nije trajno, te je ono
uvijek razriješeno ili na način da se otkriva kao čudno, u kojemu je konačna istina prirodnoga
porijekla, ili na način da je ta konačna istina čudesna, u tom slučaju razriješenje je natprirodnoga
porijekla. (Pavičić, 2000: 37)

Sam Todorov govori kako je fantastika određena neizvjesnošću, a da je za različita tumačenja

tijekom čitanja, odnosno kolebanje, odnosno fantastičnost, (dok se još ne otkrije čudnost ili
čudesnost fantazmatskog) zaslužan sam čitatelj, koji se priklanja jednom ili drugom objašnjenju.
Todorov zapravo u jednoj rečenici predivno otkriva svoju viziju fantastičnog, a to je
„Fantastično, to je neodlučnost što je osjeća biće koje zna samo za zakone prirode kada se nađe
pred na izgled natprirodnim događajem“ Što bi zapravo bila i summa summarum ovoga
poglavlja (Todorov, 1987: 29)
 4. Subverzivna fantastika

Dieter Petzold je u svome radu Fantastična književnost i srodni žanrovi kao što sam već rekao
postavio neke temeljne strukture pri teoretiziranju fantastike. Tako se uhvatio u koštac i s
razdjeljivanjem fantastike na 4 načina odnosa prema stvarnosti u djelima. Tu je pobrojao redom,
subverzivan način, alternativan način, koji je tipičan za utopijsku književnost i čisti science
fiction, treći način je deziderativni način, koji cijelo vrijeme teži nekom svijetu koji je privlačniji
od našeg, u bilo kojem pogledu. Četvrti način je aplikativni način, u kojemu je prisutan
paralelizam između primarnog i sekundarnog svijeta (Petzold, 1996: 72-74).

U ovome radu ću izložiti odnošaj subverzivnog načina prema stvarnosti, jer je on prisutan, te
prožima oba obrađivana djela. Subverzivni način se odnosi prema stvarnosti tako da oblikuje
sekundarni svijet koji će dovoditi u pitanje čitateljev osjećaj sigurnosti. Taj se način najlakše
ostvaruje tako da je svijet prikazivan realistično, odnosno noematski, te se onda odjednom
naprasno realnost izmjenjuje, te na scenu i u glavni plan stupaa neki neobjašnjiv događaj, koji
tako zbunjuje čitatelja i u njemu rađa kolebanje (Petzold, 1996: 73).

Subverzivnost subverzivnog fantastičnoga načina nije prisutna na tematskoj razini, ona toliko ne
„vrijeđa“ ustaljene norme i konvencije postavljene od strane trenutno zastupljene ideologije.
Subverzivnost je prvenstveno prisutna na strukturalističkoj razini, na razini potkopavanja nečega
ustaljenoga, najprije jedinstva vremena, prostora i lika, uz potkopavanje prisutno je i propitivanje
koje želi ili potvrditi ili osporiti vjerodostojnost (Jackson, 1996: 129).

Fantastično služi kako bi zamijenilo sigurnost i udobnost, zato se moderna fantastika i povezuje s
gotičkim pričama strave i suvremenim horor filmovima. Jackson želi reći da nam pojava takve
književnosti u prostoru „stabilnog“ vremena 18.-20. stoljeća, govori o sigurnom postojanju
kulturalne represije, te subverzivnoj funkciji fantastike (Jackson, 1996: 130-132)

4.1. Subverzivnost u Gjalskijevim djelima

„Tako je prošlo oko osam mjeseci. Doktorove su noći jednako mirne bile, ali od nekoga vremena
osjećao je svako jutro neki duševni nemir ili bolje rekavši neku melankoliju, koja mu je duh i
čuvstvo tištila, da mu je čisto neobično bilo i po koji put samo da ne svisne od žalosti. U takav
čas kao da je netragom otprhnula od njega obična mu vesela ćud. Danju bi u poslu to
zaboravljao, ali se ponavljalo gotovo svako jutro isto raspoloženje. Nikako nije mogao da to
razjasni.“ (87)3

„Jedne noći nekako oko jedne ure odjedared se probudi iz živa, posve jasna sna. U prvi mah bilo
mu je ćutilo prostora posve izmijenjeno, tijelom pak vrzli mu se još isti osjećaji, a dušom ista
čuvsva, kao što ih je proživio u snu. Pače je dugo još na javi osjećao neki strani vonj karbola, što
nikako nije mogao protumačiti, jer je čak u petoj sobi držao svoja materijalija, a znao je da
pređašnjega dana nije ni kod čega upotrebljavao karbol. A ni iz sna se nije pravo osjećao, da bi
mu se bilo prosnilo o tome. Tek mu se činilo da je taj osjećaj karbola uspomena iz sna.“ (89)

Gjalski u svome djelu San doktora Mišića izvrsno prikazuje to polagano zamućivanje mirne
realistične površine, kako se izrazio Petzold (Petzold, 1996: 73). U ovom slučaju autor nam
nagovještava promjenu događaja, primjetnu pojavu nesigurnosti i manjka dobrog raspoloženja,
kojemu trenutno nije objašnjen uzrok (kako bi se postiglo čitateljevo kolebanje između čudnog i
čudesnog), ali će kasnije biti.

3
Citirano prema K.Š. Đalski, Izabrana djela 5, pripovijesti, grafiči zavod hrvatske, Zagreb, 1980. Sve citate iz
navedena djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi.
 5. Gjalskijeva fantastika

Sam Gjalski u časopisu „Vijenac“ otkriva svrhovitost svoje fantastike, on pri tome navodi kako
je ponajprije realist, ali i da je posezao za fantastičnim elementima kako bi što bolje opisao
ljudsku dušu, koja je bila glavni objekt njegovog umjetničkog stvaralaštva. „... ja sam ipak kao
realista u sojim radnjama uvijek nastojao da mi bude glvnim objektom promatranja ljudska duša,
pa makar sam morao koji put sezati u mistične strane.“ (Pogačnik, 2000: 85)4

Jagna Pogačnik naziva Gjalskijevu prozu prozom na razmeđu , te objašnjava kako je njegovo
pisanje između realizma i modernizma, njegovu fantastiku se također ne može striktno odrediti,
te se također može stilski okarakterizirati kao spoj različitih vrsta stilova, jer ako ju pokušamo
usporediti s fantastikom moderne, i piscima kao što su npr. Antun Gustav Matoš ili Fran
Galović, uvidjet ćemo da se uvelike razlikuju u načinu pisanja (Pogačnik, 2000: 84).

Pogačnik također navodi Gjalskijevu fantastiku kao veoma važan spoj između romantičnoga tipa
fantastike Rikarda Jorgovanića, i paradigmatske fantastične proze moderne koju stvaraju Matoš
ili Galović (Pogačnik, 2000: 84)

U Gjalskijevoj prozi mnogi su znanstvenici primjetili određeno dvojstvo, koje je prvi puta iznio
njegov suvremenik i suradnik Milivoj Dežman Ivanov, on ističe kako se u prvom tipu njegove
proze, onom u kojemu piše o rodnome Zagorju, može primjetiti njegov tadašnji odnos prema
svojoj okolici, odnosno društvu i politici, a u drugome tipu proze; u djelima kao što su Janko
Borislavić ili Notturno, izriče se ponajprije njegovo stajalište o egzistencijalnoj filozofiji.
Pogačnik primjećuje kako ta podjela nije baš tako striktna, ali da je također zamjetna, i u
Gjalskijevoj fantastičnoj prozi. U prvi dio svrstava samo Gjalskijevu pripovijest Notturno, koju
naziva programatskom za drugi tip njegove fantastične proze. Time što je određena kao
programatska, Pogačnik smatra da je „izgubila svoju umjetničku uvjerljivost na račun
prenaglašenog teoretiziranja i stvaranja svojevrsne filozofske podloge za ostale pripovjesti“ I tu
je u potpunosti u pravu. Gjalski žrtvuje radnju djela kako bi, kako Pogačnik navodi, stvorio svoju
posebnu filozofsku teoriju, kojom bi objasnio mogućnost protagonistovog susreta s njegovom
pokojnom ljubavi, ali tim pretjeranim objašnjavanjem, on opet, svjesno ili nesvjesno, gubi

4
Pogačnik, Jagna, Fantastična proza K.Š. Gjalskog, u: Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj
književnosti i kazalištu, Vol.26 No.1, 2000
element nedoumice, koji bi trebao biti jedna od glavnih odrednica fantastičnoga diskursa
hrvatskih fantastičara. Pogačnik također navodi, što je iz Gjalskijevih djela evidentno, da je ovo
djelo dijelom autobiografsko, te da se u njemu izlaže autorovo priklanjanje Schopenhauerovoj
filozofiji pesimizma. Također, iako je Gjalski izgradio nekoliko djela na temelju
Schopenhauerove filozofije, navodi se da je njegovo poznavanje filozofije veoma površeno, te da
je od filozofa poznavao samo Schopenhauera, nažalost i njega samo površno, jer paragraf u
Notturnu koji služi kao objašnjenje materijalizacije „mrtve ljubavi“, je samo parafraza prvih
rečenica prvog dijela Schopenhauerove knjige Svijet kao volja (Pogačnik, 2000: 85-89).

Drugi tip Gjalskijeve fantastike karakterizira potpuna suprotnost u odnosu na pripovijest

Notturno i prvi tip fantastike. Djela ovoga tipa karakterizira glavnina teksta pisana u realističkom
stilu, te kada autor odluči svijet preobraziti u svijet fantastike, promjena ne može proći
nezapaženo. Djela su prožeta motivima predestinacije, okultizma i spiritizma. (Pogačnik, 2000:
90)
 6. Fantastični elementi u djelima

Kao prvi fantastični element valjdalo bi izdvojiti subverzivnost, koji sam obradio u 4. poglavlju,
pa se neću ovdje obraćati previše na to. Samo ću izdvojiti još jedan citat, jer je u djelu „San
doktora Mišića“ subverzivni element uistinu zastupljen.

„Tek ujedared on se nije mogao maknuti. I ruke i noge kao da su mu odrvenjele, oči se ukočile,
ništa nije više vidio, tek je čuo kao iz strašne daljine nekakve latinske razgovore, kojih nije
razumio što su i na što su; samo je znao da je latinski i da ga to silno muči i boli, da je jednom
riječi strašno. Od strave se probudi. Pogleda na fosporizirano polje ure. Kazalo je stajalo na jedan
i deset časova. „Post mediam noctem, cum somnia vera...“ – bijahu mu prve rijeič, pune užasa i
bojazni. I osjeti opet obični nemir i melankoliju.“ (95)

U „Snu doktora Mišića“ kao i u „Notturnu“ prisutan je motiv smrti. Motiv smrti je preokupacija
mnogih fantastičarskih pisaca, jer motiv smrti je granični motiv, ono je sveprisutno ljudsko
iskustvo, koje se događa u našem fizičkome svijetu, a manifestira se u „neki drugi svijet“ koji
fantastičari svojim filozofskim razmišljanjima pokušavaju dokučiti i objasniti, a zapravo je
neobjašnjivo, odnosno izvan okvira spoznatljivog.

„Preminula je – ah – a evo ura sve jednako dalje ide i tuče u isti čas zvoncem svojim drugi
ponoćni sat. I dalje tiktače ovaj neživi stroj, složen tek rukom ljudskom; on je pretrajao ljudsko
biće, koje se mislima podizalo do sfera vječnosti, a čuvsta mu bila neograničena kao daljine
oceana!“ (60)

U ovom paragrafu iz „Notturna“ primjećuje se motiv smrti kao i gotički motiv ponoći, odnosno
otkucavanja sata u ponoć, kao nečega zlokobnog.

Motiv proročkoga sna, također je prisutan u „Snu doktora Mišića“, kad doktor Mišić biva
osvješten da je san koji je bio usnuo proročki, i da mu je pretkazana smrt, da je podsvjesno to
njegova duša znala, i otuda ona melankolija koja je u početnom dijelu djela izazivala nesigurnost
i kolebanje. Pavičić navodi kako su oniričke teme veoma česte u fantastičara i to u vidu stvaranja
kolebanja koje ne dozovoljava definirati je li trenutno stanje san ili java (Pavičić, 2000: 78)
„-Eto dakle – to je ona ukočenost tijela, to je onaj lijes – ono utapljanje u strašnoj vodi – oni
njezini sišući cjelovi sve je u snu bilo rečeno i pokazano. Mene je smrt čekala – od toga moja
melankolija – duša je moja u snu sve unaprijed vidjela- I moralo je tako biti!“ (103)

U oba djela je prisutan motiv mrtve ljubavi. U „Notturnu“ protagnosist Lucio gaji ljubav prema
svojoj umrloj ljubavi, koja se manifestira u ovom svijetu iz svijeta mrtvih, kao neka apstraktna
pojava duha, koja može kontrolirati fizičke pojave u noematskom svijetu. U „Snu doktora
Mišića“ tematizira se također i nekrofilija; na kraju djela, doktor Mišić otkriva da je prikaza iz
njegova sna zapravo njegova ljubav, te ju na obdukcijskom stolu cjeliva. Također, uz temu
nekrofilija često je povezana i tema vampirizma, koja je također prisutna u djelu, kada djevojka,
prikaza iz sna, siše životnu energiju iz protagonista u njegovom snu. (Todorov, 1987: 140-141)

„kliktaše slavodobitno i mahaše usred bučnih valova, cjelivaše njezin hladni vrat i stavljaše prsa
svoja k njedrima njezinim, dok mu je ona nijema i bez kretnje jednako visila oko vrata i udilj ga
usnama više sisala nego ljubila.“ (91)

Prethodni citat očit je primjer vampirskoga motiva iz „Sna doktora Mišića“.

„Ogromno nježno tronuće spusti mu se u cijelu unutrašnjojst, i bilo mu je da poćuti potrebu

dirnuti se usnama mrtvoga lica.... I on se prigne do nje i poljubi je u gladne usnice. U prvi mah
lecne se od neugodnoga mrzloga dodira i mrtvačkoga vonja. No spustivši opet oči po njoj
krasnoj, ubavoj i nježnoj, iznova ga svlada pređašnji zanos i pređašnje tronuće, pa se čisto zastidi
što je tek časkom mogao osjetiti osjećaj odvratnosti prema njoj, ma i mrtvoj, ali od njega
„ljubljenoj“. (101-102)

Kristina Grgić navodi kako taj motiv mrtve ljubavi u Gjalskijevim tekstovim postaje izvorištem
fantastičnog očuđenja, što je i evidentno iz ovih citata (Grgić, 2016: 62).

Također, od gotičkih elementa prisutan je i motiv opsjednutosti, točnije motiv opsjednutosti

Jabučevačkog dvora u kojemu odsjeda doktor Mišić, taj motiv služi kako bi pridonio jezovitosti i
subverziji cijeloga djela.

„Odvajkada bijaše dvor Jbučevački na glasu kao dvor duhova, prikaza i svakakvih drugih
čudovišta. Bijaše to stara, drvena, na sve strane prolomljena kurija.“
Renate Lachmann navodi da je u ovom slučaju „sablast kuće istovremeno i sablast duše, te da je
taj početak djela napisan pomalo u stilu romantičarske jeze. (Lachmann, 2007: 133)

Renate Lachman također govori o arkanizaciji znanja koja je prisutna u „Snu doktora Mišića“ u
različitim trenutcima, ali se ističe u onome kada je doktor Mišić na samrtnoj postelji, te njegovo
znanje doseže spoznaju nečega dotada nepoznatog, arkanog, nečega iznad fiziološkog.
(Lachmann, 2007: 137-138)

„Njegovo dosadašnje mehaničko i kemijsko shvaćane svijeta i sebe samoga survao se u ništa i on
je naslutio u duši nešto više nego tek fiziološki proces moždana.“ (104)
 7.Zaključak

„Napuštanje svijeta realizma i fantastični diskurs koji se uspostavlja u toj pripovijesti ima vrlo
jasnu zadaću — nakon prvobitnog šoka koji izaziva kod pripovjedača i čitatelja njegova je
funkcija zapravo vrlo didaktična, autor čitatelja želi poučiti, poručiti mu, dakle, kako postoje
stvari izvan dosega njegova uma“ rekla je Jagna Pogačnik misleći na Gjalskijev Notturno, i u
potpunosti točno opisujući stanje Gjalskijeve fantastike i u njegovim ostalim djelima. Gjalski je
bio vrhunski spisatelj koji se okušao u mnogim vrstama književnih djela, najveću sreću nije
pronašao u fantastici, ali njegov „San doktora Mišića“ kao što sama Pogačnik potvrđuje,
antologijsko je djelo s izvrsno inkorporiranim fantastičnim i gotičkim elementima, koji kako
Pavičić kazuje „uvijek moraju biti u središtu radnje“. Gjalski je to uspio ispoštovati, svo vrijeme
zadržavajući pažnju i razbijajući sigurnost čitatelja u sve manje fragmente, što je i cilj
subverzivne fantastike. „San doktora Mišića“ s prethodnim čitanjem „Notturna“ bez rezerve je
visokokvalitetno djelo u svakom pogledu vrijedno čitanja i proučavanja. (Pogačnik, 2000: 92)
(Pavičić, 2016: 13)
 8. Literatura

1. Rosemary Jackson, „Književnost subverzije“, Mogućnosti, 1996, 4/6, str. 126-132.

2. Dieter Petzold, „Fantastična književnost i srodni žanrovi“, Mogućnosti, 1996, 4/6, str.
68-76.

3. Ksaver Šandor Gjalski, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav

Krleža., Dean Duda, 1998. http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6841 (3.7.2018., 16:53)

4. Jurica, Pavičić, Hrvatski fantastičari, jedna književna generacija, Zagreb, biblioteka

zavoda za znanost o književnosti, 2000.

5. Jurica, Pavičić, Po čemu je fantastika fantastična?, u Komparativna povijest hrvatske

književnosti, Zbornik radova XVIII. Fantastika: problem zbilje, Književni krug Split,
2016. str. 11-22.

6. Jagna Pogačnik, Fantastična proza K.Š. Gjalskog, u: Dani Hvarskoga kazališta : Građa i
rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol.26 No.1, 2000

7. Renate Lachmann, Metamorfoza činjenica i tajno znanje, zagreb-Sarajevo, Zoro, 2007.

8. Cvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Beograd, Pečat, 1987.

9. Kristina Grgić, Motiv mrtve ljubavi u Jorgovanićevoj i Gjalskijevoj fantastičnoj prozi, u

Komparativna povijest hrvatske književnosti, Zbornik radova XVIII. Fantastika: problem
zbilje, Književni krug Split, 2016. str. 58-76.
Sadržaj

Sažetak ............................................................................................................................................ 2

1. Uvod ........................................................................................................................................ 3

2. O autoru i njegovu stvaralaštvu ............................................................................................... 4

3. Što je fantastika ....................................................................................................................... 6

4. Subverzivna fantastika ............................................................................................................. 8

4.1. Subverzivnost u Gjalskijevim djelima ............................................................................. 8

5. Gjalskijeva fantastika ............................................................................................................ 10

6. Fantastični elementi u djelima ............................................................................................... 12

7.Zaključak.................................................................................................................................... 15

8. Literatura ................................................................................................................................... 16