Seminarski rad Sociologija sporta

1. UVOD

Sociologija je najopćenitija znanost o društvu. Sam pojam je složenica od

latinskog termina socius, societas (društvo) i grčkog logos (zakon, znanost). Smislio ga
19. st. Auguste Comte. Osnovna je sociološka pretpostavka da ljudi (od)uvijek žive u
grupama. Postojanje grupe se podrazumijeva čak i kada smo sami, jer se društvo nosi u
mislima (uvijek nosimo znanja i norme društva kojemu pripadamo). Pojedinac se nikada
ne ponaša izdvojeno. Kolektiv, a ne pojedinac je sociološki primjerena kategorija. Akcije
pojedinaca proizvode društvene pojave kao pravila ponašanja temeljena na kolektivitetu
koja se ne mogu svesti na individualne činjenice. Društvo utječe na naša ponašanja,
čak i kada toga nismo svjesni. U grupama se čovjek osjeća sigurnije, a bez njih bi
društvo bilo kaotično. Specifičnost sociološkog pristupa sastoji se upravo u polasku od
situacije.

Sociologija sporta, naizmjence nazivaju sportski sociologije, je pod-disciplina sociologije

koji se fokusira na sportski kao društveni fenomen. To je područje istraživanja koje se
bave različitim društveno-kulturnih struktura, obrasci i organizacije ili skupine koji su
uključeni u sport. Postoje mnoge perspektive kroz koje sport može vidjeti. Dakle, vrlo
često neki binarni podjele su pod stresom, kao što su: profesionalni - amater, masa - na
najvišoj razini, aktivno - pasivno / gledatelja, muškarci - žene, sportovi - igra (kao
antiteza na organizirani i institucionalizirane aktivnosti). Nakon feministička ili druge
refleksivna i tradicije, razbijanje paradigme sportski ponekad proučavane kao osporila
aktivnosti, tj. aktivnosti u središtu različitih ljudi / grupa interesima (veze sportskih i spolu
, masovnih medija , odnosno državnom politikom). Pojava sociologije sporta (iako ne
samo ime), datira od kraja 19. stoljeća, kada je prvi društveni psihološki eksperimenti
bavi skupinom učinke konkurencije i tempo odluka je uzeo mjesto. Osim kulturne
antropologije i svoj interes u igrama u ljudskoj kulturi, jedan od prvih nastojanja da
razmišljati o sporta u općenitiji način je Johan Huizinga je "Homo ludens" ili Thorstein
Veblen je "Teorija Leisure Class".1

Sociološke upit u socijalno-kulturni kontekst sporta sudjelovanje na svim razinama

postao je prominentan u drugom dijelu prošloga stoljeća. Ona je sada postala
prihvaćena i poštovana aspekt i društvene i sportske znanosti. Sociologija sporta, a
temelji se na roditelja disciplini, je oduvijek bio mnogo više od sporta društvene
znanosti. Osim sociologije, rad na terenu obuhvaća povijest, političke znanosti,
društvene geografije, antropologije, socijalne psihologije i ekonomije. Također, novi off-
izbojci sociologije, kao što su kulturalni studiji, medijskih studija, studija i studija roda su
dobro zastupljeni. Kroz svoje širok i vrlo cijenjen istraživanja i pisanja te njihovo
uključivanje u međunarodnim događajima i organizacijama, članovi Sveučilišta
Loughborough Sociologija sporta Grupe su napravili značajan doprinos njihovom
području znanosti. Sociologija sporta Grupe navedene su među 13 centara za
specijalizovanost na britanskom sociološko društvo stranice, a samo središte izričito
naveo za svoje specijalizovanost u sportu. 2

2. SOCIOLOGIJA SPORTA
1
http://translate.google.ba/translate?hl=hr&langpair=en%7Chr&u=http://en.wikipedia.org/wiki/Sociology_of_sport
2
http://translate.google.ba/translate?hl=hr&langpair=en
%7Chr&u=http://www.lboro.ac.uk/departments/ssehs/research/social-sciences-and-sport/sociology-of-sport.html
1
Seminarski rad Sociologija sporta

Sport je, sociološki gledano, društvena pojava sa specifičnim društvenim

funkcijama. On je izraz društvenih potreba, a to podrazumijeva njegovu ovisnost od
društva, ali i društva od sporta. Za razliku od drugih tjelesnih aktivnosti, sport uvijek
karakterizira mjerljivost rezultata, natjecanje (borba), dobrovoljnost sudionika i gledalaca
te specifično druženje. Ako ovih elemenata nema, onda se ne radi o sportu, već o nekoj
drugoj aktivnosti (rad i dr.). S obzirom na ludički karakter, sport može udovoljiti
potrebama suvremenog čovjeka. Stanovnik velikog grada može duboko odahnuti od
monotone svakodnevnice i naučiti kako vrednovati vrijeme u napetosti očekivanja
neizvjesnog rezultata. Ljepota sporta nije u sanjarskom bježanju, već u aktivnoj
afirmaciji slobode, odmah i na licu mjesta. To je razlog za zadržavanje ludičke dimenzije
sporta, jer igra je suština života, stvaralaštva, rada, a samim time i idealni oblik
komunikacije. Zbog integracije društvenih i individualnih ciljeva koje neće ugroziti
zadovoljavanje jednih na račun drugih, sport unapređuje život pojedinca.

Sredstva kojima se sportaši služe u "procesu proizvodnje" su mnogobrojna i ovise o

sportu. Ona se općenito mogu podijeliti na sredstva kojima se sportaši služe u realizaciji
sportske aktivnosti (na pr. lopta, koplje, kladivo, klizaljke, skije, karike, i sl.) i na sredstva
koja im služe kao osnova za to bavljenje (na pr. stadioni, dvorane, bazeni, hangari,
more, rijeke i sl.). Sportski odnosi i skupine uvijek su prisutni pri sportskoj aktivnosti, i to
ne samo među neposrednim sudionicima, nego i između njih i publike. One mogu biti
različite vrste, kao što su i u društvu općenito (odnosi borbe i konfrontacije, slaganja i
simpatije, odnosi nejednakosti, odnosi suradnje i sl.). Mogu se zasnivati po principu
podjele rada (na različitim društvenim ulogama) i po principu podjele vlasti (na različitim
društvenim položajima). Sportski mediji imaju vrlo značajnu ulogu u sportu jer su oni
podižu sport na pijedestal svetosti, ali i stvaraju popularne sportaše pišući o njima, a ne
o nekim drugima. Sportska privreda proizvodi i prodaje različite sportske proizvode i na
taj način popularizira određene vrste sportova. Sportske institucije su formalizirani
sustavi odnosa i pravila ponašanja u sportskoj aktivnosti s ciljem njenog organiziranja
(timovi, klubovi i viši oblici organizacije). Sportske tvorevine predstavljaju rezultati
sportskih natjecanja koji su, zahvaljujući promjenama u mogućnostima, promjenljivi u
vremenu i prostoru.

3. DRUŠTVENI I POJEDINAČNI ODNOSI U SPORTU

2
Seminarski rad Sociologija sporta

Društveni odnosi su proizvod, a društvene grupe okvir odvijanja društvene

djelatnosti. Pod društvenim odnosima podrazumijevaju se posredne ili neposredne veze
među ljudima koji sudjeluju u nekom djelovanju, a pod društvenim grupama manji ili veći
broj međusobno povezanih pojedinaca, trajnim ili privremenim odnosima, do kojih dolazi
zbog udruženog i povezanog zadovoljavanja pojedinih potreba, vrijednosti, normi i
interesa. Broj i vrste odnosa i pripadnosti skupinama ovise o stupnju podjele rada. Što
je ona razvijenija, odnosi i skupine su raznovrsniji. Odnosi i skupine u sportu mogu se
razlikovati po različitim kriterijima podjele. Tako se prema načinu sudjelovanja u sportu,
odnosi i grupe u sportu mogu podijeliti na:

 neposredne sudionike (sportaši),

 političare koji vode brigu o sportu (od međunarodne preko državne, regionalne
do lokalne razine),
 članove sportske uprave,
 trenere,
 stručnjake koji pomažu trenerima i sportašima (sportski liječnici, psiholozi,
nutricionisti i sl.),
 proizvođače i prodavače sportske opreme,
 sportsko tehničko osoblje,
 publika,
 sportske novinare.

Prema kriteriju slojne pripadnosti, sportovi se mogu podijeliti na:

 sportovi viših društvenih slojeva,

 sportovi srednjih društvenih slojeva,
 sportovi nižih društvenih slojeva.

Po kriteriju rezidencijalne pripadnosti, mogu se podijeliti na:

 urbane sportove,
 ruralne sportove u gradu,
 ruralne sportove na selu.

Društveni odnosi i grupe prema sadržaju također mogu biti organizirani i neorganizirani.
Oblicima društvenih odnosa i grupa naročito su se bavili predstavnici formalne
sociologije. Prema njima, odnosi u društvu mogu se podijeliti na:

 odnose kooperacije (suradnje),

 natjecanja (utakmice, konkurencija),
 konflikata (sukobi),
 adaptacije (prilagodbe) i
 asimilacije (gubljenja autentičnosti, stapanja). 3
Subjekti društvenih odnosa i grupa mogu biti pojedinci i grupe, pa se može govoriti o
primarnim (osobnim, međuindividualnim) i sekundarnim (grupnim i međugrupnim).
3
„Sport i Društvo“ Slobodan Bjelajac
3
Seminarski rad Sociologija sporta

Primarni odnosi i grupe predstavljaju intimno neposredno druženje. Oni su značajni za

stvaranje društvene prirode pojedinca. U njima sudjeluje mali broj članova s toplim,
intimnim, osobnim vezama i izvor su najranijeg osjećaja društvenosti. Zbog blizine i
ugode te neposrednosti relativno su stalni. Spontanost i intenzitet te osjećaj cjeline bitne
su njihove osobine (pojedinac osjeća sigurnost, jer od drugih članova očekuje zaštitu).
Kod ovih odnosa uzajamno se unose cijele ličnosti, a ne samo jedna njihova strana
(obitelj, prijatelji), pa su dublji i izazivaju osobna zadovoljstva. Sekundarni odnosi se
stvaraju posredstvom grupa i institucija i normirani su, a sekundarne grupe karakterizira
ograničena emocionalna vezanost. Formalni odnosi zamjenjuju spontane, jer članovi
dijele samo neke interese, imaju povremene kontakte, a uloge su im strukturirane
(radne grupe, organizacije i sl.). Odnosi među članovima ovise o cilju, a ponašanje se
usmjerava instrumentalno jer je sredstvo postizanja cilja. Unutar njih može biti više
primarnih društvenih grupa (grupe prijatelja).

Pojedinac se uklapa u društvo preko grupa kojima pripada. Odnosi između grupa i
društva su vrlo složeni i javljaju se kao vjerojatnost da će se pod istim uvjetima
postupati identično. Ako dva radnika razgovaraju o poslu, radi se o međuindividualnom,
primarnom odnosu. Ali ako radnici idu u štrajk, radi se o međugrupnom odnosu.
Međuindividualni odnosi su obično neposredni, a međugrupni posredni. Na značenje
primarnih odnosa ukazali su Shills i Janowitz koji su istraživali odnose među njemačkim
zarobljenicima i dokazali da oni čine značajnu sponu s vodstvom vojske i države. Iako
su samo 10-15% vojnika bili članovi nacističke stranke, odnosi vojnika i oficira, temeljeni
na odnosima "otac-sin", stvorili su visok borbeni moral. Iako je nužnost radnika da se
zaposli vrlo velika, jer od nečega mora živjeti, ona nije stopostotna. Ljudi se odlučuju i
na život od socijalne pomoći te od nedozvoljenih poslova (šverc, krađa i dr.).
Vjerojatnost radnika da glasuje za lijeve stranke, međutim, daleko je manja.

Neposredne sportske grupe su organizirane, dok je publika većinom neorganizirana

društvena grupa. Jedan njezin dio, međutim, itekako je dobro organiziran, o čemu
svjedoče sve studije koje su kod nas i u svijetu rađene o ekstremnim navijačkim
grupama (Lalić, 1993. a; Buzov, Magdalenić, Perasović i Radin, 1990.; Fanuko,
Magdalenić, Radin, Žugić, 1991.).

Publika se može podijeliti na:

 neposrednu i
 posrednu.

Sociološka i druga znanstvena misao 20. stoljeća uspjela je stvoriti određenu teorijsku
osnovicu za temeljita izučavanja fenomena sportske publike.

4. SPORTSKE GRUPE

4
Seminarski rad Sociologija sporta

Sportske se grupe mogu podijeliti na sudionike i promatrače. Sudionici su oni koji

sudjeluju u sportskom događaju, a promatrači oni koji promatraju događaje. Promatrači
sportskih događaja mogu se podijeliti na neposredne i posredne. Dok su neposredni
promatrači izravno prisutni na sportskom događaju navijajući i pomažući svojim
ljubimcima, posrednu publiku čine oni koji događaj prate preko masovnih medija
(posebno TV) i nemaju značajnijeg utjecaja na događanja na terenu. Dok je neposredna
publika brojčano mala, ali može bitno utjecati na sam sportski događaj, posredna
publika može biti milijunska, prostorno i vremenski udaljena (može događaj pratiti
prilikom njegovog odvijanja, bilo gdje u svijetu, ali može gledati i snimku događaja
nakon njegovog završetka). Prednost neposredne publike je u tome što ona stvarno
sudjeluje u događaju, a prednost posredne publike je u tome što događaj može
promatrati putem sredstava masovne komunikacije bilo gdje u svijetu. Do sada vršena
sociološka istraživanja više su pozornosti posvetila neposrednoj publici, a daleko manje
posrednoj publici ili samim neposrednim sudionicima u sportskom događaju (članovima
ekipa, sucima, trenerima i dr.).

Iako smo 2003. godine pokušali izvršiti i takva istraživanja članova sportskih ekipa, kod
nekih sportova to nismo uspjeli (primjerice, nogomet), pa to ostaje kao neostvarena
zadaća nekim budućim sociolozima koji će imati više sreće. Međutim, kod istraživanja
rukometne publike smo to uspjeli, jer je ona u Splitu manje-više amaterska, pogotovo u
ženskom rukometu.
Isto tako, uspjeli smo istražiti i samu publiku, pa ćemo neke rezultate tih istraživanja
ovdje i prikazati.

4.1. Karakteristike sportaša

Istraživanja sportaša koja su nedavno vršena na našem fakultetu zajedno sa

studentima treće godine kineziologije, pokazala su kako se rukometaši i rukometašice u
Splitu međusobno razlikuju ne samo u pogledu demografskih, već i socijalnih
karakteristika. Tako su igrači u prosjeku stariji od igračica (24,7:22,1 godina). Čak je 1/5
igrača starija od 30 godina, a gotovo 2/3 igračica je mlađe od 20 godina.

5
Također, igrači su isključivo s profesionalnim ugovorom, dok je kod igračica samo 19%
takvih. To je zato što među igračicama ima najviše učenica i studentica (74%).
Interesantno je da se i struktura zanimanja njihovih majki bitno razlikuje od iste strukture
kod igrača. Tako, dok među igračima ima ispitanika čije su majke poljoprivrednice,
među igračicama takvih nema. Također, veliki dio majki igračica su radnice, dok kod
igrača takvih i nema, ali je zato među njima manje činovnica nego kod skupine igrača.

Istraživanje je provedeno u muškom i ženskom rukometu. Iako je prvobitna zamisao bila

da se isto istraživanje izvrši i na nogometnim timovima, od uprave klubova nismo dobili
upitnike koji bi osvijetlili socijalnu strukturu igrača.

Nema značajnije razlike između igrača i igračica u pogledu stupnja obrazovanja. I jedni i
drugi, velikom većinom, završili su srednje škole (nešto više igračice), jedan dio je samo
sa završenom osnovnom školom, ali je udjel onih koji su završili više i visoke škole
otprilike na razini stanovnika grada.

osnovna srednja školaviša škola visoka školaUKUPNO

škola
Igrači 25 58 8 8 100
Igračice 14 71 5 10 100

Iz toga slijede i razlike u ocjeni vlastitog standarda. Naime, igrači u 100% slučajeva
smatraju kako je njihov standard iznadprosječan, dok igračice to smatraju u samo 10%
slučajeva; nasuprot tome, čak 14% igračica smatra kako ima ispodprosječan standard.
Sve to ukazuje na postojanje značajnih razlika između publike i rukometnih ekipa, što je
suprotno od uvriježenih pretpostavki o sličnosti socioekonomskog statusa koje su
možda vrijedile za nogometne ekipe i njihovu publiku.

Igrači i navijači su ranije bili istog kulturnog i ekonomskog porijekla. Dobar igrač je
potjecao iz radničke klase i samo je djelomice nadrastao tu sredinu. Početkom 60-ih
godina igrač počinje voditi život koji se razlikuje od života njegovih navijača iz radničke
klase, te ima mogućnost povećati svoje financijske zahtjeve. Nogomet tako postaje
sredstvo osobnog uspjeha. Nogometaš sve više gleda sebe kao zabavljača koji za
svoje gledatelje mora izvesti show, a ne se boriti za čast svoje četvrti. Masovni su mediji
nekoliko vrhunskih igrača pretvorili u zvijezde, kao što su Cruyf i Rep. Igrači nemaju
više kontakta s navijačima i odmah nakon utakmice odvoze se u otmjenu četvrt u kojoj
žive.

Budući da im je nogomet postao zanat, nogometaši prihvaćaju razne promjene u

nogometu. Tako napredak u nogometnoj tehnici dovodi do toga da se igrači sve više
moraju podređivati rezultatu. Većina nogometaša bez opiranja prihvaća stege
beskrupuloznog igrača koji mnogo radi i podređuje se kolektivu. Talentirani su igrači u
stanju anonimni kolektiv promijeniti u ekipu koja s nekoliko spektakularnih akcija može
pobijediti protivnika i u ostatku utakmice samo braniti rezultat. 70-ih godina igrači su
više trenirali sposobnost trčanja nego tehniku igranja loptom; igra je bila defenzivna, a
igračima je nedostajalo sposobnosti i tehničke slobode da izvedu eksplozivne akcije.
Posljednjih su godina treneri uvidjeli da su upravo tehnika i smjelost neophodni da se
jedna utakmica odluči i oživi. Slijedi nova generacija koja je manje usmjerena na
taktičke koncepcije i kod koje tehnika nije smrvljena u trčanju na duge staze. Sljedeća
generacija se sastoji od igrača koje često odlikuje stil igre koji se zasniva na okretnosti i
fleksibilnosti.

Moderni se igrač bavi svojim zanatom, prodaje svoje sposobnosti i zalaganje onomu tko
mu najviše ponudi; vezu s navijačima on više ne održava. Za igrača više ne postoji
nogometna supkultura. Intervjui se uglavnom odnose na novac i profesionalnost. Za
razliku od ovih igrača, današnji su nogometaši spremni učiniti unaprijed smišljene
prekršaje. Mnogi dječaci sanjaju nogometnu karijeru, ali samo za nekolicinu ona postaje
stvarnost.

4.2. Karakteristike organizirane nogometne publike

Zanimanje za organiziranu sportsku publiku znatno se povećalo s pojavom

nogometnog huliganizma sredinom 60-ih godina 20. stoljeća, ali i huliganizma ostalih
masovnih sportova. U prvom redu u Velikoj Britaniji, kolijevci nogometa i nogometnog
huliganizma, a u nešto manjoj mjeri i u Italiji, Nizozemskoj i u drugim europskim
zemljama, i šire. Neposredna publika je ona publika koja se nalazi na mjestu odvijanja
sportskog događaja, dok je posredna publika ona koja događaj prati posredstvom
masovnih medija (radio, TV i sl.). Istraživanja posredne publike, ako i postoje, autoru
ovoga teksta nisu poznata. Nasilje je češće povezano s društvenom grupom nego sa
specifičnom prirodom sporta. Gladijatorske borbe u Rimu bile su, povijesno gledano,
najnasilniji sport. U suvremenom dobu nogomet je manje nasilan od ragbija, ali je
"nogometni huliganizam" svjetska pojava, dok je gledateljsko nasilje povezano s višom
klasom ali grubljim sportom ragbija minimalno. Slično tome, gomila na utakmicama
bejzbola je buntovnija od općenito veće i bolje obrazovane publike američkog
nogometa, iako je on, bez ograda, grublji sport. Napori policije da izliječi sportsko nasilje
često su kontraproduktivni, jer su mladići iz radničke klase često protivnici vlasti.
Medijska pokrivenost nemira može također djelovati; dajući im pretjerano značenje,
istovremeno može i stimulirati, osuđujući i senzacionalizirajući takvo ponašanje gomile
kao nasilje na igralištu. Česte borbe između igrača hokeja izgleda da su postale stalna
naglašena karakteristika sporta na TV.

Postoje, međutim, neke strukturalne razlike kako u današnjim eksternim navijačkim

grupama u usporedbi s onima iz prošloga stoljeća, tako i među njima devedesetih
godina prošloga stoljeća. Tako, primjerice, Torcida je ranije imala mnogo više mladih
nego danas, dok su BBB iz devedesetih imali u članstvu isključivo članove mlađe od 20
godina. Danas, međutim, u Torcidi ima vrlo različitih dobnih skupina, što je i logično jer je
ona i najprije formirana (1950.), pa je dio njezinih osnivača već ostario i čine jezgru
Torcide koja se, prema Laliću, sastoji od 100 članova. Istraživanja organizirane publike
do sada su češće vršena nego istraživanja neorganizirane publike, kod nas i u svijetu.
Razlog tomu leži u agresivnom ponašanju i problemima koje ona stvara na stadionu i
izvan njega. Ova je grupa najčešće povezana i s drogom, alkoholizmom i mnogobrojnim
regresivnim orijentacijama. Iako ima sociologa koji je svrstavaju u supkulturu mladih
(Lalić, Perasović), nije baš sasvim jasno radi li se tu o supkulturi ili kontrakulturi.

Postoje sljedeće četiri sociološke teorije o ovoj pojavi:

 supkulturalna teorija ritualizirane agresije,

 klasna teorija navijača i njihovih skupina,
 sociohistorijska teorija,
 teorija o svijetu sporta kao svijetu za sebe.

Slika 1. Ruski navijači demoliraju središte Moskve

Supkulturalnu teoriju ritualizirane agresije razradili su Peter Marsh, Elisabeth Rosser i

Rome Harre , nadovezujući se na teoriju omladinske supkulture kao načina
objašnjavanja dubokih promjena u produživanju mladosti i stvaranju popularne kulture
širenjem utjecaja masovnih medija i jačanja industrije zabave. Sukob između roditelja i
njihove djece socijalizirane nakon II. svjetskog rata, stvara fenomen agresivnog
nogometnog navijanja. Razvijeno društvo ima više supkultura čije norme nisu iste kao
one dominantne. Svi ljudi imaju potrebu dokazivanja, pa se oni koji nisu uspjeli steći
status i identitet na poslu okreću nogometnoj mikrokulturi kao mogućnosti stjecanja
osobnog značenja, prestiža i statusa (Lalić, 1993.a). Navijačko je nasilje «ritualizirano»,
a ne «stvarno». Njegovi su temelji u ljutnji; nerede karakteriziraju nepisana pravila koja
bitno smanjuju mogućnost ozbiljnih ozljeda suparnika jer njihov cilj nije ozljeda nego
samo njihovo ponižavanje. Marsh i suradnici ukazali su na visok stupanj povezanosti
poremećaja u odgojno-obrazovnoj praksi i devijantnog ponašanja na stadionima.
Ustanovili su da devijanti školu doživljavaju kao dosadnu i tretiraju je kao gubljenje
vremena, što je bitno različito od njihova poimanja obiteljskog života koji im je uzbudljiv i
zanimljiv (Lalić 1993. a).

Klasna teorija navijača i njihovih skupina; engleski sociolozi Taylor i Clarke polaze od
marksističke teorije u promatranju specifičnog ponašanja nogometnih navijača.
Promjene u svijetu nogometa poslije rata, prema njima, prouzročile su duboke
proturječnosti u razvoju i položaju radničke klase britanskog društva. Postoje dvije bitne
promjene koje su se dogodile u britanskom nogometu u šezdesetim i sedamdesetim
godina 20. stoljeća: «buržoiranje» je pretvaranje nogometa u izvor zarade, pa za
nogomet raste interes srednje klase, «internacionalizacija» je istiskivanje radnika iz
nogometa i njihovo doživljavanje buržoiranja kao uzurpacije i napada na vlastite
interese.

Na temelju toga se tumači nogometni huliganizam u Velikoj Britaniji i sagledava kao

protest mladih radnika usmjeren povratu participirajuće demokracije u nogomet.
Ukazujući na nedostatke ove teorije, neki su tvrdili kako je nasilje postojalo i u doba
«participirajuće demokracije». Njezina internacionalizacija, buržoiranje i raspad postali
su u međuvremenu «normalni», a pojava huliganizma je održala svoju bit i dodatno
naglasila prisutnost (Lalić, 1993.a).

Sociohistorijska teorija je stvorena osamdesetih godina (Eric Dunnind). Pojava nasilja u

nogometu od druge polovice 19. stoljeće do danas temeljito je istražena, pa nogometni
huliganizam nije nova pojava, nego se u nešto drukčijem obliku javljao i prije. Sljedeća
tri temeljna zaključka proizlaze iz ove teorije:

 nogomet 80-tih godina 20. st. u dubokoj je krizi (nasilje, maskulinizam, slaba
kvaliteta igre),
 nasilje je grupno, jer skupine sebe doživljavaju kao «mi-grupe» suprotstavljene
«oni- grupama»,
 tadašnje britansko društvo nalazi se u procesu decivilizacije, a to bitno utječe na
navijačke izgrede.

Ova teorija odriče utemeljenost popularnih tumačenja nogometnog huliganizma

(uživanje alkohola, nezaposlenost, popustljivost društva i sl.), smatrajući da ona
nedovoljno temeljito sagledavaju uzroke te pojave (Lalić, 1993.a). Dal Lagova teorija o
svijetu sporta kao svijetu za sebe naglašava da se svijet sporta javlja kao svijet za sebe.
Navijanje se strukturira po specifičnoj logici karakterističnoj za sport, a ne za društveno
okružje. Konflikti u nogometu zbivaju se samo na stadionu. Utakmica je prilika za
naglašavanje različitih navijačkih identiteta, a stadion je za organizirane «tifose» okvir
rituala metafore «prijatelj-neprijatelj» i «autonomije mladih», a ne političke i društvene
naravi. Navijačko nasilje uglavnom je simbolično, a do stvarnoga nasilja dolazi tek u
posebnim okolnostima (npr. kada je neka momčad bitno oštećena).
Svim ovim teorijama zajedničko je da se nogometno navijanje tretira kao tipičan
omladinski fenomen, koji je usko vezan s položajem mlade generacije (Lalić, 1993. a). I
istraživanja kod nas to potvrđuju i ukazuju na širok raspon uvjetovanosti navijačkog
nasilja: prepoznaju izgrede navijača kao dio svakodnevnog nasilja, kao njihov pokušaj
ostvarenja utjecaja na terenu, kao način pretvaranja marginalnih skupina u važne, kao
izraz duboke podjele na «nas» i «njih». (Buzov, Magdalenić, Perasović, Radin, 1988.
Faunko, Magdalenić, Radin, Žugić, 1991., Lalić, 1993.a, Bjelajac, 1991. i 2003.).

Od ostalih dijelova sportske publike ovi se navijači razlikuju u nekoliko sljedećih bitnih
elemenata:

 naglašenijem izražavanju interesa za nogomet,

 intenzitetu emocionalne identifikacije s klubom i simboličke identifikacije,
 spremnosti angažiranja na pružanju podrške klubu zbog povoljnog rezultata.
 Slika 2 : Dijagram

Za razliku od nekih drugih, navijački ritual svjetovnog je karaktera (usmjeren je prema

javnosti). Bez specifičnih oblika komunikacije s igračima, suparničkim navijačima i
javnošću u cjelini, on ne bi postojao, barem ne u današnjem obliku. Raznim oblicima
ritualnog ponašanja pripadnici tih skupina nastoje izazvati sve koji se ne poistovjećuju s
njihovim životnim stilom. Najdjelotvorniji način za to jest verbalno ili fizičko nasilje, čime
se izaziva interes javnosti. Navijačkim se ritualom naglašava i kolektivna pripadnost,
solidarnost te težnja k uzbuđenjima i pustolovini, što je oprečno s doživljajem
napuštenosti, dosade i besperspektivnosti karakterističnima za odnos mladih prema
obitelji, školi i svakodnevnici (Lalić, 1993. a).

Mladi fanatični navijači mogu biti ne samo "dvanaesti", već i "prvi igrač ". U nekim je
situacijama pozornost ostalih gledatelja usmjerena na njihov show. Strukturu Torcide čini
velik broj navijača i splet njihovih međusobnih odnosa. Ona je osamdesetih i početkom
devedesetih godina bila jedna od najbrojnijih navijačkih grupa. Po
minimalnoj procjeni, imala je 2.000-3.000, a po maksimalnoj, 8.000-10.000 članova (na
značajne utakmice dolaze i podružnice iz drugih mjesta). 76 Najviše navijača Torcide
dolazi na velike derbije Hajduka i Dinama. Polovica anketiranih odgovorila je da je
novac za navijačke aktivnosti od džeparca, od vlastite mjesečne plaće 19%, a 13%
povremeno radi, dok 17% pribavlja financijska sredstva na neki drugi način (u rasponu
od «žicanja» do krađe i preprodaje droge).

Naposljetku se može zaključiti da se polovica ispitanih članova jezgre Torcide redovito

druži s drugim članovima te skupine. Pripadnici jezgre, u skladu sa svojim navijačkim
životnim stilom, prijateljuju i u dane kada se ne odigravaju utakmice i kada se ne putuje
na gostovanja (Lalić, 1993.a). Članovi jezgre uglavnom se prepoznaju po nadimcima, a
većina uopće ne zna prava imena onih s kojima se često druže. U toj skupini ipak
postoji određena hijerarhija, premda ne u klasičnom smislu, koja se temelji se na
različitom stupnju ugleda koji članovi uživaju u okviru same grupe.
 1. Spol Muški (osim tri djevojke)78
2. Nacionalnost Hrvat (osim troje)
3. Vjeroispovijest Katolici (93%)
4. Dob U prosjeku nešto više od 18 g.
5. Bračno stanje Neoženjen (94%)
6. Mjesto rođenja Split (75%)
7. Zanimanje Srednjoškolac (75%), Student (8%)
8. Radni status Zaposlen (20%), Povremeno (10%),
Nezaposlen79 (16%)
9. Kvalifikacija NKV, PKV, VKV (68%)
10. Standard80 Osrednji (53%) Dobar (33%) Nizak (8%)
Vrlo nizak (2%)
11. Obiteljska situacijaNepotpuna obitelj (18%) Potpuna obitelj
(82%)
12. Stambena situacijaU roditeljskom stanu (93%) Podstanari
(samo 7%)
13. Kvart 27 različitih četvrti: Brda i Gripe (10%),
Varoš i Kman (7%), Sućidar i Split-3 (7%)
14. Slojna pripadnost Srednji sloj
15. Član Torcide 6 i više godina (50%)
16. Odlazak naRedovit (93%)
utakmice
Tablica 1 : (Lalić, 1993.a)

Vodstvo čine stariji i iskusniji ugledni navijači, koji se najviše angažiraju na "općom
poslovima". To su navijači s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, iz doba
najvećih uspjeha "Hajduka", koji organiziraju putovanja, brinu se o nabavi rekvizita,
redovito vode navijačke sastanke itd. Tim aktivnostima oni pristupaju vrlo ozbiljno i
nastoje ništa ne prepustiti slučaju. Posebno je velika uloga vodstva u organiziranju
navijanja i ukupnih aktivnosti u dane odigravanja derbija. Gotovo isključivo članovi
vodstva kontaktiraju s upravom kluba, rukovoditeljima policije i drugim čimbenicima. Oni
predstavljaju grupu prema vani. Među članovima postoji stanovita neformalna podjela
rada, pa su neki pojedinci više angažirani u nekim od tih djelatnosti od drugih, i obrnuto
(jedni su više usmjereni na pripremu zastava, transparenata i drugih navijačkih rekvizita,
a drugi na organiziranje putovanja i samog navijanja, treći na odnose s upravom i
medijima, itd.). Oni izbjegavaju da se nazivaju vođama ili da ih drugi tako određuju. Kao
i drugi pripadnici Torcide, i oni ističu kako je posebna vrijednost te grupe upravo u tome
da ona nema klasičnoga vođu ili vođe. Unatoč tomu, upoznavši osnovna obilježja
aktivnosti članova vodstva i odnosa većine navijača prema njima, uočeno je kako
Torcida ipak ima vođe (Lalić, 1993.a).

Jezgra Torcide uglavnom je sastavljena od mlađih pripadnika iz Splita i okolice, koji

kolektivno navijaju na svakoj utakmici na domaćem terenu, često odlaze na gostovanja,
nerijetko prisustvuju navijačkim sastancima, pomažu u nabavi navijačkih pomagala itd.
Uglavnom se druže i kada nema utakmica, najčešće na Matejuški, te u pojedinim
splitskim četvrtima. Zajednički odlaze u disko-klubove i koncerte zabavne glazbe,
značajne košarkaške i druge utakmice, kada se ponašaju po obrascima Torcide.

Navijači iz jezgre odreda su poklonici navijačkog stila, a mnogi od njih skloni su

različitim oblicima nasilničkoga ponašanja. Na važnijim utakmicama redovito bivaju
ojačani grupama iz drugih naselja. U najvećoj su mjeri spremni žrtvovati se za
"Hajduka" i Torcidu, što dovodi do sukoba s roditeljima i skrbnicima, bježanja od kuće
radi odlaska na utakmicu, nesporazuma s nastavnicima i pretpostavljenima na poslu,
nelegalnog nabavljanja financijskih sredstava za navijačke aktivnosti, problema s
policijom i sudom. Pedesetak osobito angažiranih navijača djeluju kao svojevrsni
aktivisti grupe, pa su veza između vodstva i ostaloga dijela jezgre. Oni redovito dolaze
na sastanke i putuju na gostovanja (Lalić, 1993.a).

Poštivanje normi je visoko, što proizlazi iz toga da ih sami navijači prihvaćaju s obzirom
da odgovaraju njihovim vrijednostima, čime zadovoljavaju niz svojih potreba. Različitost
motivacija bitno utječe na obilježja ponašanja navijača. Tipologija pripadnika Torcide kao
karakteristične navijačke grupe izgleda ovako:

 navijač-navijač,
 navijač iz trenda,
 navijač nasilnik,
 navijač politički aktivist.

Osnovna motivacija navijača-navijača samo je navijanje u užem smislu, tj. stvaranje

atmosfere koja pomaže klubu u naporima za ostvarenje boljeg rezultata. U prvom redu
on shvaća klub kao simbol grada i regije. Usredotočen je na smišljanje navijačkih
slogama i pripremanje transparenata, zastava i druge opreme. Ne slaže se s
upletanjem politike u sport, smatra da to najviše šteti samom navijanju. Posebno drži do
prevlasti svoje grupe stvaranjem atraktivnog ugođaja u gledalištu, što prema njegovu
mišljenju bitno pridonosi uspjesima kluba. Smatra kako interesi kluba i navijačke grupe
ne smiju biti u koliziji, jer je osnovno da klub postiže dobre rezultate, pa će se i
navijačka grupa lakše afirmirati. U nasilje se uključuju tek povremeno, uglavnom kada
misle da je Hajduk zakinut na utakmici. Navijač iz trenda sudjeluje u aktivnostima
navijačke grupe da bi bio u skladu s trendom, posljednjih godina raširenim i popularnim
kod nas, osobito u Splitu. Nastoji se svakodnevno ponašati sukladno s navijačkim stilom
(đirom); uklopiti se u navijačku grupu koju idealizira, afirmirajući se među vršnjacima.
Premda često nije osobito agresivan, nasilje mu je sastavni dio. Među tim navijačima
ima podosta onih koji konzumiraju alkohol i različite droge, osobito heroin, i doživljaju ih
kao sastavni segment navijačkog trenda ("To je naš đir i nebi se nikad s nikim minja.").

4.3. Karakteristike neorganizirane nogometne publike

Istraživanje su omogućile donacije Poglavarstva grada Splita i Županije Splitsko-

dalmatinske, na čemu im se ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujemo. Istraživanje je
izvršeno anketom u stanki utakmica. Anketari su bili studenti treće godine kineziologije
Fakulteta prirodoslovno-matematičkih znanosti u Splitu. Prva utakmica bila je
31. svibnja 2003. između NK Hajduk i NK Cibalia (nije bila značajna za poziciju
Hajduka, pa nije posebno posjećena). Druga utakmica, finale kupa, između NK Hajduk i
NK Uljanik, održana je 4. lipnja 2003. i bila je dobro posjećena. Kako među utakmicama
nisu uočene značajne strukturalne razlike, rezultati se prikazuju zajedno. Publika je u
prosjeku mlađa od stanovnika Splita (26,4 : 39,5 godina).

Iako je u najmlađoj dobi postotak stanovnika grada nešto izraženiji nego kod navijača,
već u sljedećoj dobnoj skupini u postotcima ima dva i pol puta više navijača
nego u populaciji, a u najstarijoj dobi tri puta manje navijača nego stanovnika grada.
Istraživanja škotskih navijača pokazala su daje 74% nogometne publike u dobi od 15 do
34 godine (Vrcan, 2003.). Istraživanja škotskih navijača na Europskim prvenstvima
1992. i 1996. godine pokazuju kako je među njima bilo 5% žena, iz čega se zaključuje
da, kao i u većini drugih zemalja, u škotskom nogometu dominiraju muškarci. Iako i kod
nas prevladavaju muškarci, postotak pripadnica nježnijeg spola. U istraživanje
neorganizirane nogometne publike provedeno na dvije utakmice 2003. u Splitu , pruža
vrlo interesantne zaključke.

Podaci o socijalnim i demografskim obilježjima ispitanika nedvosmisleno upućuju na to

da neorganiziranu nogometnu publiku velikom većinom čine mladi (nešto više od
polovice je mlađe od 29 godina, pri čemu su relativno tri puta zastupljeniji u publici nego
u populaciji grada84) i muškarci (81% i 18% žena). Porast sudjelovanja žena u odnosu
na devedesete godine prošloga stoljeća, kada ih je bilo samo 2% (Grabar, 1992.), vrlo
je značajan. Žene koje čine nogometnu publiku su pritom u prosjeku mlađe od
muškaraca (76% žena mlađe je od 30 godina, a samo je 53% muškaraca u toj dobi).
Osim toga, žene iz nogometne publike u gotovo dva puta većoj mjeri studiraju od
muškaraca (35%:19%), iako nema značajnijih razlika između muške i ženske publike u
pogledu stupnja obrazovanja, mjesta rođenja, ni drugih obilježja socijalnog statusa, ali
su razlike značajne s obzirom na preferiranje različitih sportova (žene se više
opredjeljuju za plivanje i tenis, a muškarci za nogomet i košarku).

Iz prikaza je razvidno da je sportska publika u svim istraživanjima daleko mlađa od

stanovništva Splita, ali i da postoje značajne razlike među samim publikama u pogledu
njihove starosti. Tako je najmlađa vaterpolo publika, pa rukometna i košarkaška, a
najstarija je nogometna publika. Istraživanje nogometne publike provedeno je tijekom
dvije utakmice u svibnju i lipnju 2003. godine u Splitu, na stadionu u Poljudu, a uzorkom
je obuhvaćeno 1.255 ispitanika (740 na utakmici Hajduk-Cibalia i 515 na utakmici
Hajduk-Uljanik). Kako među utakmicama nisu uočene značajne strukturalne razlike,
rezultati se prikazuju objedinjeno. Podaci o socijalnim i demografskim obilježjima
ispitanika i njihovih roditelja te bračnom stanju ispitanika, nedvosmisleno upućuju na
sljedeće zaključke: nogometnoj publici je znatan, pa nesumnjivo potražuje obrazloženje.

U okviru rasprave o postmodernom nogometu kao jedne od najvažnijih promjena Vrcan

navodi "ulazak žena u nogomet" što se počelo događati krajem 80-ih i početkom 90-ih.
Žene su počele igrati kvalitetan nogomet, povećao se broj ženskih nogometnih klubova,
porastao je broj gledateljica nogometa i broj navijačica (Vrcan, 2003). Istraživanje je
provedeno anketom. Anketari su bili studenti treće godine kineziologije Fakulteta
prirodoslovno-matematičkih znanosti u Splitu. Anketiranje je obavljeno u pauzi između
dva poluvremena. Usporedbe radi, podaci istraživanja škotskih navijača na Europskim
prvenstvima 1992. i 1996. Godine (Bradley, 2002) pokazuju kako je među njima bilo 5%
ženske populacije, iz čega se zaključuje kako, kao i u većini drugih zemalja, u škotskom
nogometu dominiraju muškarci.
 Slika 3. Dobna struktura publike različitih sportova u Splitu

Slika 4. Struktura mjesta rođenja publike i njihovih roditelja (u %)

Najviše je onih koji spadaju u srednje društvene slojeve jer imaju 2-3 tisuće kuna po
članu domaćinstva, vrlo je mali broj onih koji imaju prihode veće od 5.000 kuna po
članu, a čak VV ih ima primanja manja od 1.500 kuna po članu domaćinstva
(kućanstva). Ukupne rukometne publike ima oko 42% žena i 58% muškaraca, dok je
-ako se te dvije publike analiziraju odvojeno - udjel muškaraca kod muškog rukometa
daleko izraženiji, ali i gotovo polovicu publike kod ženskog rukometa čine također
muškarci.

4.4. Posredna publika

 Posrednu publiku čine svi oni koji sportski događaj promatraju posredstvom
nekoga sredstva. Tu prije svega spadaju slušatelji radija i gledatelji televizije ili filma.
Ova publika nema izravnog utjecaja na sportski događaj, jer s njime nije izravno
povezana, pa nema povratne komunikacije između sportaša i gledatelja. To, međutim,
ne znači da i ona ne navija za svoje sportaše. Kod velikih sportskih priredbi, kao što su
Olimpijada, svjetsko nogometno prvenstvo, svjetska atletska natjecanja i sl. i ova se
publika u posljednje vrijeme sve više okuplja na trgovima, po kafićima i na drugim
javnim mjestima, kolektivno navijajući za svoje favorite, ali to nema učinke na igrače. U
društvima razvijene masovne komunikacije ova je publika najbrojnija. Milijuni ljudi preko
televizije promatraju sportske događaje ili slušaju radijske prijenose istih. Međutim,
istraživanja ove publike nisu do sada vršena, a ako i jesu, ne u velikom broju. Prednosti
ovakvih slušanja ili gledanja sportskih događaja jesu u tomu što ne mogu svi ići na
Olimpijadu ili druga takva događanja, pa je i onima koji to ne mogu omogućeno da ih
promatraju.

4.5. Stratifikacija i sport

S obzirom na podijeljenu ljudsku prirodu (prirodnu i društvenu), već se dugo

raspravlja o tome što čovjeka bitnije određuje: priroda ili društvo. Dok jedni tvrde da
genetski čimbenici određuju sve, drugi pak tvrde da su to društveni čimbenici. Iz prve su
se postavke razvila različita naturalistička shvaćanja društva (biologizam, mehanicizam,
zemljopisne teorije, instinktivističke varijante psihologizma), a iz druge različiti vidovi
sociologizma. Iz činjenice da su do sada više istraživani prirodni čimbenici, ne slijedi
zaključak da društveni čimbenici nemaju utjecaja. Shvaćanje o kombiniranom utjecaju
jednih i drugih danas je poglavito moguće dokazivati, jer su i društvene znanosti otkrile
neke nove metode i tehnike istraživanja koje prije nisu postojale, pa se stjecao dojam o
isključivom utjecaju prirodnih čimbenika. Istraživanja u sociologiji sporta pokazala su da
i društveni čimbenici (posebno društveni status pojedinca i njegove obitelji) određuju
samu kineziološku aktivnost, vrstu te aktivnosti, pa i sudjelovanje pojedinca u različitim
sportskim grupama koje je prate, kao što je do sada u više navrata prikazivano.

Tako je Ankica Hošek-Momirović (1979.) ukazala na vezu između socijalnog statusa i

motoričkih sposobnosti, odnosno postojanje određenog stupnja relativne ovisnosti
razvoja nekih motoričkih dimenzija od djelovanja nekihstratifikacijskih čimbenika, iako
su one većim dijelom biološki uvjetovane. I pored problema oko izbora stratifikacijskih
čimbenika, o čemu je već bilo riječi, rezultati ovih i nekih drugih istraživanja
nedvosmisleno ukazuju na to da je odgojno-obrazovni sustav prilagođen višim
društvenim slojevima, što značajno sputava razvoj motoričkih sposobnosti nižih
(Petrović i Hošek, 1974., Saksida, Petrović, Momirović, 1972.). Iz toga slijedi zaključak
kako bi trebalo izmijeniti odgojno- obrazovni sustav tjelesnog odgoja učenika zbog težih
mogućnosti postizanja normi onih iz nižih društvenih slojeva. Ti rezultati mogu pomoći i
kod definiranja politike i programskih sadržaja tjelesnog odgoja, rekreacije i provedbe
slobodnog vremena učenika, što ima utjecaj na profesionalnu orijentaciju, selekciju za
vojnu obvezu i usmjeravanje pojedinaca k onim obvezama koje mogu savladati .

5. ZAKLJUČAK
 Sociologija sporta, naizmjence nazivaju sportski sociologije, je pod-disciplina
sociologije koji se fokusira na sportski kao društveni fenomen. To je područje
istraživanja koje se bave različitim društveno-kulturnih struktura, obrasci i organizacije ili
skupine koji su uključeni u sport. Sociološke upit u socijalno-kulturni kontekst sporta
sudjelovanje na svim razinama postao je prominentan u drugom dijelu prošloga
stoljeća. Ona je sada postala prihvaćena i poštovana aspekt i društvene i sportske
znanosti. Sport je, sociološki gledano, društvena pojava sa specifičnim društvenim
funkcijama. On je izraz društvenih potreba, a to podrazumijeva njegovu ovisnost od
društva, ali i društva od sporta. Sredstva kojima se sportaši služe u "procesu
proizvodnje" su mnogobrojna i ovise o sportu. Ona se općenito mogu podijeliti na
sredstva kojima se sportaši služe u realizaciji sportske aktivnosti.

Društveni odnosi su proizvod, a društvene grupe okvir odvijanja društvene djelatnosti.

Društveni odnosi i grupe prema sadržaju također mogu biti organizirani i neorganizirani.
Oblicima društvenih odnosa i grupa naročito su se bavili predstavnici formalne
sociologije. Sportske se grupe mogu podijeliti na sudionike i promatrače. Sudionici su
oni koji sudjeluju u sportskom događaju, a promatrači oni koji promatraju događaje.
Promatrači sportskih događaja mogu se podijeliti na neposredne i posredne. Zanimanje
za organiziranu sportsku publiku znatno se povećalo s pojavom nogometnog
huliganizma sredinom 60-ih godina 20. stoljeća, ali i huliganizma ostalih masovnih
sportova. Posrednu publiku čine svi oni koji sportski događaj promatraju posredstvom
nekoga sredstva. Tu prije svega spadaju slušatelji radija i gledatelji televizije ili filma.
Ova publika nema izravnog utjecaja na sportski događaj, jer s njime nije izravno
povezana, pa nema povratne komunikacije između sportaša i gledatelja.

Klasna teorija navijača i njihovih skupina; engleski sociolozi Taylor i Clarke polaze od
marksističke teorije u promatranju specifičnog ponašanja nogometnih navijača.
Promjene u svijetu nogometa poslije rata, prema njima, prouzročile su duboke
proturječnosti u razvoju i položaju radničke klase britanskog društva. Ova teorija odriče
utemeljenost popularnih tumačenja nogometnog huliganizma (uživanje alkohola,
nezaposlenost, popustljivost društva i sl.), smatrajući da ona nedovoljno temeljito
sagledavaju uzroke te pojave (Lalić, 1993.a). Dal Lagova teorija o svijetu sporta kao
svijetu za sebe naglašava da se svijet sporta javlja kao svijet za sebe. Naposljetku se
može zaključiti da se polovica ispitanih članova jezgre Torcide redovito druži s drugim
članovima te skupine. Pripadnici jezgre, u skladu sa svojim navijačkim životnim stilom,
prijateljuju i u dane kada se ne odigravaju utakmice i kada se ne putuje na gostovanja.

6. LITERATURA

http://translate.google.ba/translate?hl=hr&langpair=en
%7Chr&u=http://en.wikipedia.org/wiki/Sociology_of_sport
http://translate.google.ba/translate?hl=hr&langpair=en
%7Chr&u=http://www.lboro.ac.uk/departments/ssehs/research/social-sciences-and-
sport/sociology-of-sport.html

„Sport i Društvo“ Slobodan Bjelajac, Split 2006