Vince Flynn - Treća opcija

Naslov izvornika: The Third Option, Vince Flynn

Copyright © 2000 by Vince Flynn

 UVOD

U Americi djeluje tajna sila sačinjena od bivših vojnika, obavještajaca i diplomata. U

Washingtonu ih ima posvuda i nema ih nigdje. Prosječni građanin nikad ne sretne, nikad i ne
pomisli da bi mogli postojati i ne sazna da su odgovorni za neke naizgled potpuno prirodne smrti.
Nikome na pamet ne padne zapitati se jesu li istiniti izvještaji novinara Washington Posta o
predoziranju drogom nekog lobista, samoubojstvu pukovnika američke vojske ili oružanoj pljački
u kojoj je ubijen zaposlenik Bijele kuće.
Prosječan Amerikanac previše je zaokupljen vlastitim životom da čita dalje od novinskog
naslova i zapita se kakve su tajne ti ljudi ponijeli sa sobom u grob. Čak i oni koji znaju kako diše
Washington možda će začuđeno podići obrvu ili postaviti koje pitanje, ali naposljetku će ipak
slegnuti ramenima i nastaviti s vlastitim životom. Ta mračna zajednica ne daje odgovore na takva
pitanja. Opasno ih je i postaviti u tom svijetu tajnih operacija na koji se naša vlada oslanja u
rješavanju problema vezanih za strane, a ponekad i za domaće prijetnje. Ta je tajna sila važnija
od bilo kojeg pojedinca. Ta je sila treća opcija, a njome se ne služe samo časni ljudi.
 1

Probijajući se kroz tamu, krećući se od stabla do stabla, prilazio je sve bliže velikoj kući.
Imanje izgrađeno u devetnaestom stoljeću, šezdeset pet kilometara od Hamburga, protezalo se na
četrdeset pet hektara prelijepe šume i polja uređenih po uzoru na Veliki Trianon u Versaillesu.
Izgradnju imanja naručio je 1872. Heinrich Hagenmiller u još jednom pokušaju da se dodvori
nedavno okrunjenom njemačkom caru Vilimu I. Tijekom godina dijelovi imanja bili su prodani,
jer je cijena održavanja postala previsoka.
Bešumno se kretao šumom, koju je donedavno proučavao na fotografijama, kao i njezina
vlasnika. Neke od stotina fotografija snimili su sateliti što su kružili oko planeta tisućama
kilometara iznad tla, u orbiti, ali većinu je snimila ekipa za nadzor, poslana ovamo prije tjedan
dana.
Profesionalni ubojica stigao je iz Amerike danas poslijepodne, a sad je želio osobno
provjeriti što ga čeka. Fotografije su bile dobre za početak, ali nisu mogle zamijeniti osobnu
procjenu. Okovratnik crne kožnate jakne podigao je sve do brade da se obrani od hladne jesenske
večeri. Otkad je sunce zašlo, temperatura je bila niža desetak stupnjeva.
Prvi put otkako je izašao iz kolibe, stao je na mjestu i osluhnuo. Učinilo mu se da čuje
nešto iza sebe. Uska staza kojom je hodao bila je prekrivena svježim slojem borovih iglica. Noć
je bila oblačna, a guste krošnje drveća propuštale su vrlo malo svjetla do mjesta na kojem je
stajao. Pomaknuo se uz rub staze, stao i polako se okrenuo. Bez ciljnika za noćno gledanje nije
vidio dalje od tri metra.
Mitch Rapp nije želio upotrijebiti ciljnik. Želio je biti siguran da može proći cijelom
stazom bez njega, ali sad mu se činilo da na stazi nije sam. Izvukao je automatski 9-milimetarski
Glock iz džepa i bešumno na njega pričvrstio prigušivač. Potom je izvukao i desetak centimetara
dugačak ciljnik i prinio ga desnom oku. Staza pred njim istoga se trena osvijetlila, kao obasjana
neobičnom zelenom svjetlošću. Osvrnuo se na sve strane, provjeravajući ima li koga u blizini,
kako na stazi, tako i oko nje. Ciljnik je prodro kroz tamu, što njegove oči nisu mogle. Rapp je
posebno pomno promotrio drveće uz stazu, tragajući za bilo kakvim znakom da je netko nedavno
prošao.
Nakon pet minuta strpljiva čekanja, zapitao se je li doista čuo kakvog jelena ili koju drugu
životinju. Nakon još pet minuta, nevoljko je zaključio da je ono što je čuo po svoj prilici imalo
četiri, a ne dvije noge. Vratio je ciljnik u džep, ali ne i pištolj. Nije dogurao do poodmakle dobi -
pune trideset dvije godine - hodajući uokolo nemarno. Kao i svaki drugi profesionalac, znao je
kad je trenutak za rizik, a kad za povlačenje.
Nastavio je stazom još kojih četiristo metara. Ugledao je svjetla kuće u daljini i odlučio
ostatak puta prijeći kroz grmlje, pognut. Bešumno se probijao kroz gustiš, razmičući grane pred
sobom i saginjući se da prođe ispod njih. Kad se približio rubu šume, stao je na suhu granu, koja
se slomila uz glasan zvuk, pa se brzo sklonio iza najbližeg drveta. Ni stotinu metara dalje,
nekoliko lovačkih pasa glasno je zalajalo. Rapp je opsovao u sebi, govoreći si da se umiri do
nevidljivosti. Upravo zbog ovakvih stvari uvijek je morao sam provjeriti situaciju. Začudilo ga je
što ga nisu upozorili na pse. Lajali su sve glasnije, a potom počeli zavijati. Vrata kuće otvorila su
se. Začuo se dubok glas: netko je na njemačkom smirivao pse. Muškarac je morao ponoviti
naredbu još dvaput, ali tada su psi utihnuli.
Rapp je oprezno provirio iza drveta i pogledao prema psima. Bili su nervozni, šetkajući
lijevo-desno. Znao je da su psi problem. Nisu to bili dresirani čuvari, ali ipak su njihovi instinkti
bili dovoljno oštri da mu budu prijetnja. Stajao je na rubu šume, osluškujući, promatrajući,
procjenjujući situaciju. Nije mu se svidjela. Između šume i kuće bilo je puno praznog prostora.
Jedan je dio čistine bio uređen kao vrt, koji će ga barem djelomično sakriti od pogleda, ali na
čijim šljunčanim stazama neće moći biti savršeno tih. Zbog pasa će teško prići kući s južne
strane. Nadzorne kamere pokrivale su druge prilazne rute, a taj dio čistine ionako je bio
najpregledniji i najprostraniji. Jedina dobra vijest bila je da osiguranje nije uključilo podlogu
osjetljivu na pritisak, mikrovalne zrake i detektore pokreta.
Mitch Rapp službeno nije imao nikakve veze s vladom Sjedinjenih Država. Neslužbeno je
radio za CIA-u otkako je diplomirao na sveučilištu Syracuse prije više od deset godina. Bio je
pozvan da se pridruži tajnoj jedinici Orion za borbu protiv terorizma. CIA je Rappove urođene
tjelesne sposobnosti i inteligenciju izbrusila poput dijamanta. Nekolicina ljudi kojima je dopustio
određenu količinu bliskosti mislila je da je Rapp uspješan poslovni čovjek, vlasnik male tvrtke za
informatičko savjetovanje, i da zbog posla često putuje. Da bi imao i službeno pokriće, Rapp je
doista vodio takvu tvrtku, ali na ovo putovanje nije pošao zbog tog posla. Ovamo je poslan da
nekoga ubije. Nekoga tko je već dobio dva upozorenja.
Rapp je proučavao okolicu gotovo trideset minuta. Kad je doznao sve što je trebao,
krenuo je natrag, ali ne istom stazom kojom je stigao. Ako ga netko doista slijedi kroz šumu,
nema smisla da uleti ravno u zasjedu. Rapp se tiho probijao kroz nisko raslinje, napredujući
prema jugu. Prešao je nekoliko stotina metara, zastavši triput kako bi kompasom provjerio ide li u
dobru smjeru. Sažetak obavještajnog izvješća sadržavao je podatak da kroz šumu vodi još jedna
staza, južno od one kojom je došao. Staze su išle usporedno, vodeći do uske neasfaltirane ceste
kojom se ulazilo na imanje.
Rapp je jedva pronašao drugu stazu. Bila je zarasla, očigledno manje korištena od one
prve. Kad ju je konačno pronašao, krenuo je prema vijugavoj prilaznoj cesti imanja. Stigao je do
ceste, kleknuo i izvadio ciljnik. Nekoliko je minuta pregledavao sve, osluškujući, i tek kad se
uvjerio da nikoga nema, nastavio prema jugu.
Bio je gotovo deset godina u ovom poslu i bilo mu je dosta. Vjerovao je da mu je ovo
posljednji zadatak. Prošlog je proljeća upoznao pravu ženu za sebe i bilo je vrijeme da se smiri.
CIA ga nije željela pustiti, ali nije ga bilo briga. Dovoljno im je dao. U takvu je poslu deset
godina bilo cijela karijera. Imao je sreće da ju je uspio dovršiti čitav i tjelesno i mentalno, barem
najvećim dijelom.
Nešto manje od kilometra dalje, Rapp je naišao na drvenu kuću. Žaluzine su bile
zatvorene, a iz dimnjaka se uzdizao dim. Prišao je, dvaput pokucao na vrata, pričekao sekundu pa
pokucao ponovno, tri puta. Vrata su se otvorila dva-tri centimetra i ugledao je oko. Kad je čovjek
vidio da pred vratima stoji Rapp, otvorio ih je do kraja. Mitch je ušao u polupraznu prostoriju i
počeo raskopčavati kožnatu jaknu. Čovjek koji ga je pustio unutra zatvorio je vrata.
Drvena je kuća imala zidove od čvorovima prošarane borovine obojene u bijelo i podove
od desetak centimetara širokih dasaka obojenih sjajnom zelenom bojom. Ovalni tepisi u jarkim
bojama bili su raštrkani po cijeloj prostoriji, a namještaj je bio starinski, od punog drva. Zidovi su
bili ukrašeni pučkim ukrasima, a visjelo je i nekoliko crno-bijelih fotografija. U normalnim bi
okolnostima ta drvena kuća bila krasno mjesto za jesenski odmor uz dobru knjigu, vatricu u
kaminu i šetnje šumom.
Za kuhinjskim stolom sjedila je žena sa slušalicama na ušima. Pred njom je stajala oprema
za nadzor vrijedna otprilike četvrt milijuna dolara. Svi su aparati bili spremljeni u dva ne baš
nova Samsoniteova putna kovčega. Da ih netko ovdje zatekne, oprema bi u dva poteza bila
zatvorena i uklonjena s vidika.
 Rapp nije poznavao ni muškarca ni ženu. Nikada prije nije radio s njima. Rečeno mu je da
se zovu Tom i Jane Hoffman. Bili su u srednjim četrdesetima i, koliko mu se činilo, bračni par.
Hoffmani su u Frankfurt stigli nakon dva presjedanja. Avionske karte bile su kupljene na druga
imena i plaćene kreditnim karticama na ista imena, koja su bila i u putovnicama. Dobili su i
uobičajenu nadnicu za tjedan dana; deset tisuća dolara u gotovini, unaprijed. Rečeno im je da će
im se pridružiti još netko i da ne postavljaju nikakva pitanja, po običaju.
Kad su stigli do drvene kuće, oprema ih je već čekala i odmah su počeli s nadzorom
imanja i njegova vlasnika. Nekoliko dana nakon što su stigli, posjetio ih je čovjek kojega su
poznavali samo po nadimku Profesor. Dao im je još dvadeset pet tisuća i obećao još toliko nakon
što izvrše zadatak. Ukratko im je predstavio i čovjeka koji će im se pridružiti. Nije ime rekao
kako se zove, nego samo da je iznimno vješt u svojem poslu.
Tom Hoffman natočio je Rappu šalicu kave i poveo ga do kamina, u kojem je plamtjela
vatra. - Onda, kako ti se čini?
Rapp je slegnuo ramenima i pogledao Hoffmana. Njegovi obrazi nisu bili rumeni poput
Rappovih, od hladnoće. - Neće biti lako - odgovorio je Rapp. Ženu je promotrio čim je ušao: ni
ona nije bila rumena od hladnog noćnog zraka, a cipele su joj bile suhe. Hoffmani nisu izlazili iz
kuće. Sigurno je ono što je čuo u šumi ipak bio jelen.
- Najčešće i nije - kimnuo je mišićavi Hoffman, otpijajući gutljaj kave, promatrajući
Rappa. Visok oko metar i devedeset, snažan muškarac kojega je on poznavao kao Carla kretao se
nečujno poput mačke. Lice mu je bilo tamno od sunca, prošarano borama koje su također stvorili
sunce i vjetar. Kosa mu je bila crna i gusta, s pokojom sijedom na sljepoočicama, a na obrazu je
imao tanak ožiljak koji se protezao od uha do vilice.
Rapp je okrenuo pogled od Hoffmana i zagledao se u vatru. Znao je da ga procjenjuju. On
je već jednako tako odmjerio oboje, a i nije namjeravao skinuti oka s njih sve dok zadatak ne
bude izvršen. Zagledan u vatru, usredotočio se na plan. Znao je da je u ovakvim situacijama
najbolje smisliti savršen plan; nešto genijalno što će mu omogućiti da uđe i izađe s imanja
neprimijećen. Takav bi plan bio idealan da su imali vremena, ali za planiranje i provođenje imali
su na raspolaganju samo dvadeset tri sata. Imajući to na umu, Rapp je već počeo razmišljati o
strategiji.
Okrenuo se od vatre i obratio ženi. - Jane, koliko je uzvanika pozvano na sutrašnju
zabavu?
- Pedesetak.
Rapp je provukao prste kroz kosu, spustio dlan na zatiljak i stisnuo ga. Još je neko
vrijeme gledao u vatru, a zatim ih pogledao oboje. - Imam ideju - objavio je.
***
Prvi znaci jutra ukazali su se na istoku. Nebo je poprimilo tamnu sivu boju, a s jezera se
uzdigla magla kad se hladan noćni zrak pomiješao s ostacima ljetne topline. Mirno jutro kakvo se
često viđa u Marylandu prekinula je prigušena tutnjava. Dva marinca koji su patrolirali cesticom
uza zapadnu ogradu posjeda instinktivno su podigla glave, tragajući za izvorom zvuka. Ne
skidajući puške M-16 s ramena, pogledali su uvis, iako su i bez gledanja dobro znali što se
približava. Nekoliko sekunda kasnije shvatili su da helikopter koji dolazi nije vojni. Rotor ovoga
stroja bio je previše tih za bilo koju vojnu letjelicu. Bijeli je helikopter preletio krošnje drveća i
uputio se prema travnjaku na sredini posjeda. Marinci su ga još neko vrijeme pratili pogledom, a
zatim nastavili patrolirati, pretpostavljajući da je civilna letjelica vjerojatno dovezla
predsjednikova partnera za golf.
Helikopter Bell JetRanger nastavio je na istok, prema tornju za vodu posjeda, ispred
kojega se nalazila betonirana sletna platforma. Tamo je usporio i sletio glatko, vješto, točno na
oznaku na tlu. Pilot je isključio motor i rotori su počeli usporavati. Na stazici nedaleko od
platforme stajao je crni Chevrolet Suburban, a oko njega nekoliko muškaraca u crnim odijelima i
kravatama. Netremice su pogledom pratili posjetitelja.
S aktovkom u ruci, dr. Irene Kennedy uputila se prema terenskom vozilu. Njezina smeđa
kosa dugačka do ramena bila je svezana u rep, a na sebi je imala savršeno izglačanu plavu bluzu i
sako boje pijeska, koji je zakopčala kad je izašla na prohladan jutarnji zrak. Kad je stigla do
Suburbana, vojni časnik pružio joj je ruku. - Dobro došli u Camp David, dr. Kennedy.
Četrdesetogodišnja agentica CIA-e prihvatila je pruženu ruku. - Hvala, pukovniče.
Kennedy je bila direktorica Agencijina Centra za borbu protiv terorizma. Neslužbeno, bila
je na čelu Oriona, organizacije koja je osnovana i djelovala u tajnosti, s ciljem borbe protiv
terorizma. Početkom osamdesetih Sjedinjene Države pretrpjele su nekoliko neugodnih napada, od
kojih je najgori bio bombaški napad na veleposlanstvo i marince u Bejrutu. Usprkos utrošenim
milijunima i svim sredstvima kojima se Amerika pokušala boriti, teroristički napadi samo su
postajali sve gori. Desetljeće je završilo rušenjem PanAmova zrakoplova na letu 103, katastrofom
u kojoj su poginule stotine nedužnih civila. Taj incident, kasnije poznat po imenu mjesta na koje
se zrakoplov srušio - Lockerbie - potaknuo je neke od najmoćnijih ljudi u Washingtonu na
drastične mjere. Složili su se da je vrijeme da se bitka protiv terorista preseli na njihov teren. Prva
opcija, diplomacija, nije pomogla. Druga opcija, vojna akcija, nije bila prikladna jer je neprijatelj
bio savršeno prikriven unutar društva. Tako su vodeći ljudi Amerike došli do treće opcije: tajnih
akcija. Novac za borbu protiv terorizma bit će preusmjeren u operacije koje nigdje neće biti
zabilježene, za koje neće znati ni Kongres, a kamoli novinari. Rat će se voditi tajno, a
dojučerašnji lovci postat će lovina.
Vozili su se petnaestak minuta, bez riječi. Kad su stigli do predsjednikove kuće za odmor,
koja je nosila ime Aspen, Kennedy je izašla i uputila se prema trijemu. U pukovnikovoj pratnji
prošla je pokraj dvojice pripadnika tajne službe i krenula ravno prema predsjednikovoj radnoj
sobi. Kad su stigli do vrata, pukovnik je dvaput kratko pokucao na dovratak otvorenih vrata.
- Gospodine predsjedniče, stigla je dr. Kennedy.
Predsjednik Robert Xavier Hayes sjedio je za radnim stolom sa šalicom kave u ruci,
čitajući jutarnje izdanje Washington Posta od petka. Nosio je naočale za čitanje crnih okvira i kad
je Kennedy ušla, podigao je pogled s novina i pogledao je preko naočala. Odmah je zaklopio
novine. - Hvala, pukovniče. - Ustao je i prišao okruglom stoliću, pokazujući istodobno Kennedy
da sjedne.
Predsjednik je bio odjeven za golf, u kaki hlače, plavu majicu kratkih rukava i pleteni
prsluk. Spustio je kavu na stolić pa natočio i Kennedy. - Kako je direktor Stansfield? - upitao je,
pružajući joj šalicu.
- Direktor je... - Kennedy je tražila prikladne riječi da opiše sve lošije zdravstveno stanje
svojega šefa - ... onoliko dobro koliko još može biti.
Hayes je kimnuo. Thomas Stansfield bio je povučen čovjek. Za CIA-u je radio od njezina
osnutka, a kako se činilo, za nju će raditi do kraja života. Sedamdeset devet godina starom
špijunu nedavno je dijagnosticiran rak, a liječnici mu nisu davali više od šest mjeseci života.
Predsjednik se odmah posvetio važnijem pitanju. - Kako napredujemo u Njemačkoj?
- Dobro. Mitch je sinoć stigao i prije nego što sam krenula ovamo, podnio je iscrpan
izvještaj.
Kad je Kennedy prošloga tjedna izložila detalje operacije predsjedniku, jasno joj je dao do
znanja da je neće odobriti ako Mitch Rapp ne bude glavni. U posljednjih pet mjeseci s Kennedy
se sastao mnogo puta, svaki put s istom temom: kako destabilizirati, frustrirati, iživcirati i, ako je
moguće, ubiti jednu osobu: Saddama Husseina.
 Saddam je bio problem Sjedinjenim Državama dugo prije nego što je Hayes postao
predsjednik, ali nedavno je napravio nešto što je sad pedesetosmogodišnjeg predsjednika
pogodilo osobno. Prošlog proljeća skupina terorista napala je Bijelu kuću. U napadu je poginulo
desetak pripadnika Tajne službe i nekoliko civila. Predsjednik Hayes je usred napada evakuiran u
podzemni bunker, gdje je proveo iduća tri dana, potpuno odsječen od ostatka vlade. Ta je opsada
završila zahvaljujući odvažnom djelovanju Mitcha Rappa i šačice probranih agenata
obavještajnih agencija, policajaca i pripadnika posebnih postrojbi.
Obavještajna zajednica o napadu je saznala dva podatka, ali nijedan od njih nije mogla
prenijeti Ujedinjenim narodima ili međunarodnim sudovima. Prvi je dokaz o počinitelju došao od
jedne strane obavještajne službe, koja nije željela da javnost upozna njezine metode provođenja
istrage, a drugi je pribavila tajna operacija - treća opcija. Malo je onih koji se ne bi lecnuli na
metode kojima je treća opcija došla do tih podataka.
Ukratko, imali su vrlo uvjerljive dokaze da je Saddam financirao teroriste, ali nisu ih
smjeli predočiti javnosti jer bi tako obznanili i vlastite metode. Predsjednik Hayes užem je krugu
suradnika rekao i vlastito mišljenje: nije sigurno da bi Ujedinjeni narodi išta poduzeli čak i da
dobiju dokaze. Nakon žestoke rasprave, predsjednik Hayes, direktor CIA-e i general Flood,
zapovjednik združenog stožera, složili su se da nemaju previše izbora. U lov na Saddama morat
će poslati tajne agente. Zbog toga je danas u Camp David bila pozvana Irene Kennedy.
Predsjednik Hayes nagnuo se prema stoliću i spustio šalicu. Zanimala ga je Rappova
procjena stanja u Njemačkoj, jer je odavno shvatio da Rapp može naći rješenje čak i kad svi drugi
zakažu. - Sto Mitch misli?
- Misli da bismo s obzirom na kratak rok za akciju morali djelovati izravno - Kennedy je
ukratko prepričala predsjedniku Rappov plan.
Kad je završila, Hayes je utonuo u naslonjač i zamislio se, ruku prekriženih na prsima.
Kennedy ga je promatrala ne pokazujući nikakve emocije, baš kako ju je podučio direktor
Stansfield.
Predsjednik je razmišljao o svemu što je čuo, pa nakon desetak sekundi zaustio: - A kako
bi bilo da... - ali Kennedy je već odmahivala glavom.
- Mitch nije lud za savjetima poslanim s udaljenosti pet tisuća kilometara.
Predsjednik je kimnuo. Nakon napada na Bijelu kuću prošloga proljeća, Hayes se raspitao
o Rappu. Saznao je da gotovo nikad ne radi prema tuđem planu, pa iako je takvo ponašanje
moglo biti razlog za brigu, Rapp je imao impresivnu učinkovitost. Bio je vrlo uspješan u svome
poslu, često i na zadacima koje nitko drugi nije htio preuzeti na sebe. Hayes je odlučio prepustiti
sve odluke njemu, ali ipak je morao podsjetiti Kennedy što sve ovisi o Rappovim odlukama.
- Znaju li Mitch i ostali da im ne možemo priskočiti u pomoć?
Kennedy je kimnula.
- Doista to mislim. Ako išta pođe po krivu, nećemo smjeti priznati ni da znamo što se
događa, ni da uopće znamo tko su. Ne možemo drugačije. Naš odnos s Njemačkom ne bi podnio
ovakvo što, a kad smo kod toga, ne bi ni moj predsjednički mandat.
Kennedy je sve razumjela. - Gospodine predsjedniče, Mitch je sjajan agent. Do večeri će
sve pripremiti, a ako zaključi da nije izvedivo, znat će odustati u pravom trenutku.
Predsjednik ju je još malo promatrao, pa naposljetku kimnuo. - U redu. Imate moje
dopuštenje za akciju, ali nadam se da ti je jasno kako stvari stoje, Irene. Ako akcija ne uspije, ti i
ja nismo vodili ovaj razgovor, a nismo se ni sastali pet-šest puta ranije. Ti nisi znala za akciju,
kao ni bilo tko drugi iz CIA-e - Hayes je stresao glavom. - Ne sviđa mi se što ovo radimo Mitchu,
ali nemamo izbora. Radi bez zaštitne mreže i ako padne, nećemo mu moći nikako pomoći.
 2

Rapp je oko podneva otišao otrčati uobičajenih osam kilometara, ali osim toga cijeli dan
nije izlazio iz kuće u šumi. Nije mogao bez trčanja, koje ga je opuštalo, smirivalo, ali i pomagalo
mu da se riješi viška energije zbog sve one kave koju je popio. Satelitskim telefonom više se puta
čuo s Irene Kennedy osobno, zaštićenom vezom koja je bila njegova jedina poveznica s
Washingtonom. Nitko nije znao da su on i Hoffmani u Njemačkoj. Nitko nije ni smio znati.
Njegovim nalogodavcima bilo je potrebno ostaviti mogućnost da poreknu vezu s akcijom i za
slučaj da ona uspije, a pogotovo ako propadne.
Za večerašnju akciju Rapp je trebao nabaviti još nekoliko sitnica. Tom Hoffman ranije je
otišao u Hamburg, u kupnju. Znao je da mora biti jako oprezan, da svaku stvar s Rappova popisa
mora kupiti na drugom mjestu, u različitim gradskim četvrtima, i pritom dobro paziti da ga ne
zabilježe nadzorne kamere.
Kad se spustila noć, Rapp je sjeo za kuhinjski stol s Hoffmanima pa su - činilo mu se -
stoti put prošli svaki korak plana. Shvatio je da su oboje vrlo detaljni. Razradili su plan korak po
korak. Rapp je dovoljno dobro poznavao način rada Posebnih postrojba da zaključi kako su oboje
vrlo vjerojatno nekadašnji članovi tih elitnih jedinica.
Sve što su zabilježili spalit će prije odlaska iz kuće. Morat će naučiti napamet sve tri
radijske frekvencije, upamtiti rute za bijeg, lozinke i šifre. Sa sobom će moći ponijeti karte, ali
bez unesenih oznaka lokacija. Sve lažne dokumente morat će nositi u vrećicama od zapaljivog
materijala, a ako stvari pođu po krivu, povući vrpcu koja aktivira paljenje. Sve troje provjerili su
dva-tri puta funkcionira li svaki komad oružja.
Rapp nije točno znao zašto, ali imao je nelagodan predosjećaj. Uporno se podsjećao da je
jednom na početku karijere sjajno isplanirao akciju i bio uvjeren u njezin uspjeh, da bi na kraju
poginulo desetak komandosa. Od toga dana nije bio siguran u ishod ni jedne akcije, ali ova
današnja ipak ga je ispunila neuobičajenim nemirom. Bio je svjestan da polako gubi instinkte, da
ostaje bez najvećeg pokretača svega što radi: gnjeva.
A taj je bijes rođen eksplozijom PanAmova zrakoplova nad Lockerbiejem. Rapp je tada
bio student sveučilišta Syracuse. U tom terorističkom napadu poginulo je trideset pet njegovih
kolega studenata, a među njima i njegova djevojka. Tako razorenoga tugom i ispunjenoga
gnjevom vrbovala ga je CIA. Agencija mu je pokazala što bi sve mogao poduzeti protiv terorista,
a on je spremno prihvatio. Meta njegova osvetničkoga pothvata bio je Rafique Aziz, osoba
odgovorna za eksploziju leta 103. Lovio ga je deset godina i konačno se obračunao s njim
prošloga proljeća. Aziz je sad bio mrtav, a Rappov gnjev je kopnio.
Zamijenilo ga je nešto drugo - osjećaj koji Rapp više nije očekivao. Anna Rielly sad je
bila jedino što ga je stvarno zanimalo, a osjećaj koji ga je vezao za nju bio je sušta suprotnost
mržnji. Anna je bila jedinstvena, jedna od onih žena uz koje muškarac postane bolji, a Mitch
Rapp je i te kako želio biti bolji. Želio je završiti karijeru u CIA-i i krenuti drugim putem.
Jane Hoffman skinula je slušalice. - Stigli su prvi gosti - rekla je.
Rapp je pogledao na sat. Bilo je pet minuta do osam, otprilike dva i pol sata prije početka
akcije. Morao se još jednom čuti s Irene Kennedy. Dohvatio je satelitski telefon i odnio ga u
spavaću sobu.
***
Da je dr. Irene Kennedy imala vremena za pogled kroz prozor svojeg ureda na sedmom
katu, primijetila bi da je jesen obojila obale rijeke Potomac najljepšim bojama. Nažalost, u
posljednje vrijeme nije si mogla priuštiti predah čak ni za takva sitna zadovoljstva. CIA je bila u
vrtlogu nevolja - koje su jednako uporno stvarali unutarnji i vanjski akteri. Pročulo se da je
Thomas Stansfield teško bolestan. Njegovi kritičari u Kongresu nanjušili su krv i bacili se u
akciju, dok su se istodobno egomanijaci u Agenciji počeli nadmetati za njegovo mjesto.
Kennedy, koja se nikad nije petljala u unutarnju politiku CIA-e, nastojala se držati dalje i od
jednih i od drugih, ali to se pokazalo teško izvedivim. Svi su znali da je cijenjena prijateljica
direktora Stansfielda.
Washington je grad koji dramu i tračeve smatra duševnom hranom, a političari su upravo
uživali u svemu tome. Čekali su smrt Thomasa Stansfielda sa zluradošću Shakespeareovih likova.
Neki od njih bili su toliko drski da su ga čak i nazvali, pretvarajući se da ih brine njegova
dobrobit i dobrobit njegove djece. Kennedy nije bila naivna, a i Stansfield ju je dobro podučio.
Znala je da nitko u Kongresu ne voli njezina šefa. Puno ga je senatora i kongresnika cijenilo, ali
volio ga nije nitko. Starac nikoga od njih nije pustio u svoj krug prijatelja. Prvo kao zamjenik
direktora operacija, a tada kao direktor CIA-e, Stansfield je dva desetljeća skupljao sve tajne
Washingtona. Nitko nije znao koliko zapravo zna, ali nitko nije ni želio znati. Neke je čak brinulo
da sve što zna bilježi, da ima dosjee o svim pripadnicima gradske elite i da bi nakon njegove
smrti sve to moglo nekako izaći na vidjelo.
To nije bila istina. Stansfield je cijeli profesionalni život posvetio čuvanju tajni i nije imao
namjere sada promijeniti smjer. Naravno, to nije tješilo najgore grešnike Washingtona, pogotovo
zato što baš oni nisu mogli zamisliti da netko posjeduje takve informacije i ne namjerava ih
iskoristiti. Kennedy se teško nosila s polaganim umiranjem svojega mentora, ali znala je da se
mora usredotočiti na zadatak pred sobom. Orion je dobio odobrenje predsjednika Sjedinjenih
Država da ubije stranog državljanina, i to ne bilo kojeg. Kennedy se zagledala u crno-bijelu
fotografiju pričvršćenu za fascikl na stolu. Meta atentata bio je grof Heinrich Hagenmiller V.,
njemački industrijalac i rođak obitelji Krupp. Činjenica da je predsjednik dopustio smaknuće
državljanina jedne od najbližih saveznica mnogo je govorila o njegovoj odlučnosti u borbi protiv
terorizma.
Hagenmiller i njegove tvrtke privukli su pozornost CIA-e početkom devedesetih. Tada je
Irene Kennedy radila na projektu Rabta II, operaciji koju je CIA provodila na svjetskoj razini i
koja je imala cilj spriječiti Muammara al-Gaddafija da izgradi postrojenje za stvaranje biološkog,
kemijskog i nuklearnog oružja. Operacija je nazvana po originalnom postrojenju koje je Gaddafi
gradio krajem osamdesetih, u mjestu Rabta u sjevernoj Libiji. Tik prije početka rada tog
postrojenja, 1990., predsjednik Bush zaprijetio je zračnim napadima i javno prozvao europske
tvrtke koje su Gaddafiju pomogle u njegovoj izgradnji. Jedna od njih bila je Hagenmiller
Engineering.
Gaddafi je shvatio da bi njegov san mogao biti razoren, pa je zatvorio taj pogon i počeo
graditi drugi. Početkom 1992. CIA je otkrila novu lokaciju koju je odabrao libijski diktator,
duboko u planini. Taj bi pogon bio gotovo neuništiv, a jedina bi mu prijetnja bio izravni napad
nuklearnim oružjem iz zraka.
U pokušaju da spriječi ili barem uspori dovršenje gradnje tog pogona, CIA je pokrenula
operaciju Rabta II. Pribavili su podatke o tehnologiji, opremi i osoblju potrebnom za izgradnju
pogona i uz pomoć saveznika Sjedinjene Države proglasile su embargo na svaki predmet s tog
popisa. Usprkos embargu, Gaddafi i njegovi ljudi pronašli su način da nabave sve što im je
trebalo, a u tome su im pomagale i Hagenmiller Engineering i njihove sestrinske kompanije. Na
svaki upit Hagenmiller je odgovarao da ne zna kome su što prodali, a njemačka vlada nije
pronašla dovoljno dokaza o kršenju embarga čak ni da im naplati kaznu. Heinrich Hagenmiller
poznavao je prave ljude na pravim mjestima. Kako je Gaddafi stario i odustajao od svojih nakana,
Sjedinjene Države prestale su pritiskati Njemačku da se obračuna s Hagenmillerom.
Kennedy je listala dosje, pregledavajući fotografije i čitajući prijevode razgovora koje je
Hagenmiller vodio sa svojim novim poslovnim partnerima. Baš su te nove veze najviše
zabrinjavale američke obavještajce, jer Hagenmillerova tvrtka proizvodila je nekoliko elemenata
opreme potrebnih za izradu nuklearnog oružja.
Na idućoj stranici izvještaja bile su fotografije grofovih kuća; višekatnice u jednoj od
najstarijih četvrti Hamburga, obiteljskog imanja sat vožnje južno od grada i planinske vikendice u
Švicarskoj. Obitelj Hagenmiller imala je ugledne korijene i gomile dugova. Prije pet mjeseci
Kennedy je razgovarala sa svojim kolegom na istom položaju u njemačkoj obavještajnoj službi i
saznala da Sjedinjene Države nisu jedine koje se raspituju o grofu. BFV 1 je primila upite od
Izraelaca i Britanaca, a kad je ispitala Hagenmillera tri mjeseca ranije, zakleo se da osobno
nadgleda prodaju sve potencijalno opasne opreme.
Kennedy nije povjerovala u Hagenmillerove izjave i stavila ga je pod nadzor. Hakeri
Agencije provalili su u računalni sustav tvrtke i Hagenmillerove osobne račune, a taj je dio
istrage uskoro pokazao da je grof prokockao obiteljsko nasljedstvo do posljednjeg novčića. Bio je
u četvrtom braku, a tri bivše supruge odnijele su popriličan dio imetka. Visok trošak održavanja
imanja i rastrošan život posve su mu ispraznili račune.
Prije dva tjedna Kennedy je poslala ekipu u Njemačku da nadzire Hagenmillera dvadeset
četiri sata na dan. Pratili su ga i u Švicarsku, a ondje su saznali nešto zanimljivo. Kennedy je sad
proučavala fotografije snimljene u blizini Hagenmillerove vikendice u planinama. Neke su bile
mutne, ali na nekoliko njih dobro se vidjelo s kime se Hagenmiller sastao: s Abdullahom
Khatamijem, iračkim generalom zaduženim za obnovu nuklearnog programa. Khatami je bio
Saddamov rođak i kao i on, imao je prepoznatljive guste crne brkove.
Neke su fotografije prikazivale Hagenmillera kako od Khatamija prima aktovku, a potom
se s njim rukuje. Nakon toga Hagenmiller se s tjelohraniteljima odvezao u Ženevu i položio
novac u banku. Idućega dana hakeri Agencije provalili su u računalni sustav banke i otkrili da je
na Hagenmillerov račun uplaćeno pet milijuna dolara.
Kennedy je istoga trena naredila da postrože nadzor i odnijela sve dokaze predsjedniku.
Hayes je želio naći način za borbu protiv Saddama, ali i morao biti siguran da grof doista zna s
kime posluje. Kennedy mu je neosporne dokaze donijela već idućega dana. Saznala je da će u
skladištu Hagenmiller Engineeringa u jedanaest navečer biti inscenirana lažna provala, u kojoj će
biti ukradena četiri elementa potrebna za izradu nuklearnog oružja. Ukradena oprema iste će noći
biti ukrcana na brod koji je spreman čekao u njemačkoj luci Cuxhaven.
Kennedy je podastrla sve dokaze predsjedniku. Hagenmiller je dva puta opomenut i
osobno je obećao da više neće imati posla s osumnjičenim teroristima. Usprkos tom obećanju i
usprkos upozorenjima koje je primio, još je uvijek bio spreman poslovati s najtraženijim
teroristom na svijetu, s čovjekom koji se zakleo da će zbrisati Ameriku s lica zemlje. Hagenmiller
je donio odluku i došao je tren da za nju i plati. Predsjednik Hayes dao je Kennedy zeleno svjetlo,
ali uz jedan uvjet. Operacija je bila previše delikatna da je povjere bilo kome osim Mitchu Rappu.
Kennedyn telefon zazvonio je pa se javila.
- Sve je spremno.
Prepoznala je glas. Rapp. - Da čujem ukratko.
Rapp je odrecitirao sve što se dogodilo od posljednjeg izvještaja i rekao joj što su još

1
BFV, Bundesamt fur Verfassungsschutz, njemačka obavještajna agencija koja odgovara američkoj CIA-i. (Nap.
prev.)
dodali planu. Kennedy ga je pažljivo slušala, postavljajući vrlo malo pitanja.
- Hoću li dobiti još koju priliku ako večeras ne uspijem? - upitao ju je Rapp na kraju.
- Sumnjam. Druga ekipa za nadzor već je kod skladišta. Čim se navodni kradljivci pojave,
anonimno ćemo obavijestiti njemačke vlasti, a tada im i pomoći u uhićenju. Nakon toga će se
saznati čime se Hagenmiller bavio i neće više biti prilike da ga se uhvati nasamo.
- Slažem se, da... - Ekipa koju je spomenula Kennedy bila je ista ona koja je otkrila da
Hagenmiller sprema lažnu krađu opreme. Rapp je znao da su spremni za pokret, ali oni nisu znali
ni da je on u Njemačkoj.
- Moraš nam javiti ako ekipa uđe u skladište prije jedanaest - nastavio je Rapp. - Moramo
paziti na vrijeme. Ne smije nam se dogoditi da upadnemo k Hagenmilleru u istom trenu kad mu
policija dođe javiti da mu je skladište opljačkano. Očekuje ih, to znamo, a mi ćemo to iskoristiti i
iznenaditi ga. Stići ćemo prije policije.
- Razumijem - rekla je Kennedy, pa malo šutjela. - Što ti instinkt govori?
Rapp je čvrsto stisnuo slušalicu i osvrnuo se po maloj sobi. Nije znao pita li ga Kennedy
to tek tako, iz navike, ili je doista zanima što on misli. - Nisam siguran - počeo je oprezno. - Bilo
bi mi draže da sam imao više vremena za pripremu, ali najčešće je tako.
Rapp nije zvučao samouvjereno kao inače i Kennedy je to odmah primijetila. - Ako ti se
čini da bi moglo poći po krivu, slobodno odustaneš.
- Znam.
- Nitko od nas ne sumnja u tvoju sposobnost procjene.
Rapp se tiho nasmijao. - Time se nikad nisam opterećivao, pa zašto bih sad?
- Znaš što želim reći. Budi oprezan.
- Uvijek sam oprezan - odgovorio je i bez razmišljanja.
- Još nešto? - upitala je Kennedy.
- Da - rekao je Rapp, pa malo zastao. - Ovo je zadnje.
- Što je zadnje?
- Ovo mi je zadnja operacija. Dosta mi je.
Kennedy je znala da se ovo sprema, ali sad nije bio tren za takav razgovor. Mitch Rapp
bio je vrijedan operativac, možda čak i najvažniji od svih s kojima je radila. Neće im biti lako bez
njega. - Razgovarat ćemo kad se vratiš.
- Nemamo baš o čemu razgovarati - odvratio je Rapp odlučno.
- Razgovarat ćemo.
- Ozbiljno mislim.
Kennedy je uzdahnula. Imala je osjećaj da se sve urušava. Samo joj je još ovo trebalo. -
Prije nego što odlučiš, moraš nešto čuti.
Rappu se ta opaska učinila neobičnom. - Sto bi to trebalo značiti?
- Ništa - uzdahnula je opet Kennedy. Bila je umorna, željela se naspavati i provesti malo
vremena sa sinom. Usto, morala je srediti puno toga sa Stansfieldom prije nego što umre. Jedva je
držala konce u rukama. - Samo ti moram detaljno ispričati što se događa ovdje.
Rapp je osjetio da je nervozna, što je za nju bila prava rijetkost. - U redu. Razgovarat
ćemo kad se vratiš.
- Hvala ti.
- Nema na čemu.
- Još nešto?
Rapp je promislio je li išta zaboravio. - Ne.
- Dobro... sretno i obavještavaj me.
- Može - Rapp je prekinuo vezu. Okrenuo se prema prozoru, malo odmaknuo zavjesu i
provirio van, u mračnu šumu. I dalje ga je mučio loš predosjećaj. Nešto nije bilo kako treba.
 3

Senator Clark odsutno je podigao čekić i udario njime po drvenoj podlozi. Članovi odbora
već su ustajali i kretali prema vratima. Odbor je rijetko zasjedao petkom, a pogotovo
poslijepodne. Ali Washington je bio usred bitke o jesenskom proračunu i svi su radili više nego
inače, smišljajući kako izbjeći problem koji je bio pred njima: republikanci će neizbježno tražiti
još poreznih olakšica, demokrati više novca. Predsjednik će za promjenu pokušati naći
kompromis umjesto da iskoristi situaciju, ali nijedna strana neće htjeti popustiti. Grad je bio
podijeljen kao nikad, a ovoga je puta granica među strankama bila iznimno jasna, bez previše
neodlučnih. Svi su se slagali oko jednoga: tko nije dio rješenja, dio je problema. Neka uvjerenja
više se nisu tolerirala, koliko god biste dobre argumente imali. Tko se nije slagao sa članovima
vlastite stranke bio je odmah proglašen neprijateljem. Situacija je postala crno-bijela, a odsutnost
uobičajene sive zone uznemirila je senatora Clarka. Politikom se počeo baviti jer je bila logičan
korak u njegovu životu, a ne zato što je uživao u sitničavim stranačkim svađama. Prepirke je
smatrao nedostojanstvenima, a i gubitkom vremena.
Hank Clark sjedio je u Senatu dvadeset dvije godine. Dobio je mandat tik nakon što je
predsjednik Nixon odstupio s dužnosti, u trenutku kad je narod političarima vjerovao manje nego
ikada prije. Građani Arizone željeli su nekoga novog. Nekoga tko je dokazao da je sposoban.
Hank Clark bio je pravi kandidat za njih: oličenje zapadnoga poslovnog čovjeka, milijunaš koji je
sve u životu postigao sam.
Henry Thomas Clark rođen je u Albuquerqueu u saveznoj državi New Mexico 1941.
godine. Njegov je otac propao u svemu u čemu se okušao, a sa svakim njegovim novim
promašajem, Hankova je majka utonula još malo dublje u bocu. Isprva je najviše voljela koktele s
votkom, ali kad su stvari postale doista teške, prebacila se na viski i jeftino vino. Dok je Clarkova
majka pila, otac se okušavao u novim poslovnim pothvatima. Prodavao je opremu za farme,
usisivače, polovne aute, aluminijske ograde, pa čak i vjetrenjače. Ni u čemu nije bio ni izbliza
uspješan, a jednako je loš bio kao otac i suprug. Kad je Hank imao jedanaest godina, njegov je
otac digao ruke od svega. Izašao je, otišao iza unajmljene kamp-kućice u kojoj su živjeli i pucao
si u glavu.
Malome je Hanku na neki način laknulo. Kad mu je otac umro, Hank se odlučno bacio na
popravljanje vlastitoga života. Radio je sve poslove koje je mogao naći i idućih sedam godina
proveo pokušavajući odviknuti majku od alkohola i naći put iz siromaštva. Na sreću, Hank je bio
obdaren sposobnostima koje njegov otac nije imao. Znao je s ljudima, bio je neumoran radnik, a
povrh svega znao je baciti opaku felšu. Upravo ovo posljednje bilo je njegova karta za izlazak iz
pakla. Nakon srednje škole, Hank je dobio stipendiju za bejzbol sveučilišta u Arizoni. Tri sezone
bio je najbolji bacač lige i dobio bi priliku zaigrati i profesionalno da na posljednjoj godini
fakulteta nije ozlijeđen u prometnoj nesreći. Nakon diplome zaposlio se u odmaralištu u
Scottsdaleu i upravo ondje, u sve uglednijem predgrađu Phoenixa, upoznao prave ljude. Ljude s
vizijom. Ljude koji su znali kako dobro zaraditi na tržištu nekretnina.
S dvadeset četiri godine Hank Clark napustio je posao u odmaralištu i zaposlio se kao
pomoćnik jednoga trgovca nekretninama. Uživao je u tom poslu. Volio je pomagati u sklapanju
poslova, volio je učiti kako mudri ljudi ulažu novac. Najviše od svega volio je proviziju. Prije
tridesete zaradio je prvi milijun, prije trideset pete imao više od dvadeset milijuna dolara. Visoki
sportaš Clark postao je najdraži sin Phoenixa. Čarobnjak za nekretnine. Uspeo se na prvu
stepenicu i bio spreman za još.
Iduća stepenica bila je politika, u kojoj je - znao je sad, nakon gotovo četvrt stoljeća - bilo
nemoguće uspjeti držeći se načela etike. Uspjeh u politici bilo je moguće postići samo
svladavanjem protivnika svim mogućim sredstvima, i to bez njegova znanja. Hank Clark želio je
postati predsjednik i otkako je 1976. stigao u Washington, sve što je radio imalo je samo taj cilj.
Dok je ustajao od stola, prišao mu je član osoblja odbora. - Senator Rudin čeka vas u
Bunkeru.
Clark je kimnuo i pružio mu materijale sa zasjedanja. - Molim te, odnesi ovo u moj ured.
Potom je izašao, pozdravljajući usput senatore i njihovo osoblje, želeći im ugodan vikend.
Hank Clark bio je predsjednik senatskoga Odbora za nadzor rada obavještajnih službi. Većina
senatora željela je položaje u odborima koji su odlučivali o vojsci, budžetu ili sudstvu, čiji je rad
uvijek zanimao novinare. Obavještajne službe nisu ih zanimale, ponajprije jer je odbor koji se
bavio njihovim radom zasjedao iza zatvorenih vrata.
Odbori Senata i Kongresa za nadzor rada obavještajnih službi zajedno su kontrolirali rad
svih obavještajaca u zemlji, ponajprije CIA-e, NSA-e i NRO-a. Clark je nadzirao čuvare tajni, a
njihove je tajne skupljao jednu po jednu.
Senator Clark izašao je iz sobe odbora i uputio se niz hodnik zgrade Hali. U prolazu se
smiješio i pozdravljao ljude koje je susretao. Bio je dobar političar. Čak su se i neprijatelji
osjećali počašćeno kad bi im posvetio pozornost. Skrenuo je, otvorio vrata i našao se u malom
hodniku. Na stolcu pokraj drugih vrata, točno preko puta prvih, sjedio je policajac. - Dobar dan,
gospodine predsjedniče odbora - pozdravio ga je, ustajući.
Clark se ljubazno nasmiješio. - Kako ide, Roy?
- Stare kosti me bole, ali mislim da ću izdržati još koji sat.
- Fino - Clark ga je potapšao po ramenu i utipkao lozinku u digitalnu bravu. Kad se
otključala, otvorio je vrata i ušao u sobu SH212. Bila je to jedna od najbolje zaštićenih prostorija
u kompleksu, s čeličnim zidovima kroz koje nisu mogli prodrijeti elektromagnetski valovi i
podijeljena na manje prostorije odignute od tla da bi tehničari mogli ispod njih redovito provući
skenere za prislušne uređaje.
Senator Clark uputio se još jednim hodnikom, prošao pokraj nekoliko ostakljenih
prostorija za sastanke u kojima su senatori i odabrano osoblje slušali izvještaje predstavnika
raznih obavještajnih agencija. U dnu hodnika dočekala su ga još jedna vrata s digitalnom bravom
zaštićenom lozinkom. Utipkao je svoj jedinstveni peteroznamenkasti kod i vrata su se otključala,
oglasivši se šištanjem kad je tlačna brava popustila. Zakoračio je u povišenu prostoriju, a vrata se
za njime zatvorila uz jednak zvuk. Sva četiri staklena zida prostorije dimenzija četiri sa sedam
metara prekrivale su crne rolete, a u njezinu je središtu stajao ulašten crni ovalni stol. Oko stola
bile su poslagane stolice za petnaest članova odbora, svakoga od njih na stolu je čekala svjetiljka,
a ispod staklene ploče koja je prekrivala stol, i monitor. Samo je jedna svjetiljka bila upaljena;
ona u dnu prostorije.
Senator Clark je s vrata vidio mršave prste svojega kolege iz Kongresa. Albert Rudin
držao je ruke na stolu, pod slabim svjetlom crne svjetiljke modernog dizajna, i iako ga je s te
udaljenosti jedva vidio u sjeni, Clark ga je lako prepoznao. Takav profil imali su samo
kongresnik Albert Rudin, predsjednik kongresnog odbora za nadzor rada obavještajnih službi, i
Ichabod Crane. 2
Clark je nastavio prema dnu prostorije. - Dobar dan, Ale.

2
Ichabod Crane, lik iz pripovijetke Legenda o sanjivoj dolini američkoga spisatelja Irvinga Washingtona. (Nap.
prev.)
 Rudin nije uzvratio pozdrav, ali Clark to nije ni očekivao. A1 Rudin po svoj je prilici bio
političar s najmanje društvenih vještina u cijelome gradu. Clark je izvadio čašu iz vitrine iza
kongresnika i natočio viski Johnny Walker. Zamahnuo je bocom pred Rudinom i upitao želi li i
on piće. Rudin je samo mrzovoljno odmahnuo glavom.
Albert Rudin služio je svoj sedamnaesti mandat u Kongresu Sjedinjenih Država. Bio je
demokrat do srži i mrzio svakog republikanca u Washingtonu, uz iznimku Hanka Clarka. Rudin
je bio neumoran borac za svoju stranku. Radio je sve što je trebalo: kad bi se stranka našla u
kakvom skandalu i očigledno bila za njega kriva, njega bi poslali pred novinare. A Albert Rudin
svaki bi put rekao otprilike isto: republikanci vas žele baciti na prosjački štap, žele porezne
olakšice za svoje imućne prijatelje, žele izbaciti vaše roditelje iz besplatnih staračkih domova -
bez obzira na to što su novinari postavljali pitanja o nedjelima koja je počinio kakav njegov
kolega iz stranke. Rudin je znao samo jedno - demokrati su dobro, a republikanci zlo. On je
predstavljao dobro, a republikanci su uvijek bili zlo bez obzira na istinu. Njegova je borba protiv
republikanaca bila poput maratona i u njemu je namjeravao pobijediti.
Hank Clark sjeo je na svoje mjesto, dva mjesta od Rudinova, i upalio svjetiljku. Otpio je
dugačak gutljaj viskija, podigao noge na jedan od stolaca između njih i uzdahnuo. Clark je na
visinu od metar i devedeset šest imao oko sto dvadeset kilograma i morao je odmoriti umorne
kosti.
Rudin se nagnuo prema njemu. - Zabrinjava me Langley - rekao je.
Clark ga je mirno pogledao, misleći: A kad tebe ne zabrinjava Langley? Rudin je bio
opsjednut Agencijom. Da je bilo po njegovu, CIA bi zatvorila vrata i postala tek muzejski izložak
u kakvom prašnjavom kutu muzeja Smithsonian. No iako je tako mislio i silno mu to želio bar
jednom u životu reći, Clark je bio previše inteligentan da se prepusti porivu za sarkazmom.
Godinama se trudio dobiti Rudinovo povjerenje i nije namjeravao sve to upropastiti zbog trenutka
osobnog zadovoljstva.
Stoga je samo zamišljeno kimnuo. - Da čujem što te muči - rekao je.
Rudin se nelagodno promeškoljio. - Ne želim da Agenciju preuzme netko iznutra kad
Stansfielđ umre. Tvoj odbor ni njemu nije trebao dati to mjesto - Rudin je o Thomasu Stansfieldu
uvijek govorio s gadljivim izrazom lica. - Moramo to mjesto dati nekome tko će ga očistiti
iznutra.
Clark je kimnuo. - Slažem se - rekao je, ne misleći to. Poželio je podsjetiti Rudina da je
Stansfieldovo imenovanje potvrdio i odbor na čijem je čelu sjedio demokrat, ali prešutio je to.
Nije ga želio dodatno razljutiti.
- Predsjednik je lud za prokletom Irene Kennedy, a znam da će onaj gad Stansfield nju i
predložiti za nasljednicu. - Rudin je stresao glavom, a njegovo izborano, hrapavo lice pocrvenjelo
je od bijesa. - Kad je nominiraju, bit će prekasno. I novinari i cijela moja stranka - uperio je
koščati prst u Clarka - a bogme i tvoja, poludjet će od sreće što će na čelu Agencije biti ženska -
Rudin se sjetio da ne bi smio zvučati politički nekorektno, pa se ispravio. - Nije da bi meni
smetala žena na čelu obavještajne službe, ali smeta mi što je Stansfieldova učenica. Moramo
nekako spriječiti to imenovanje, i to prije nego što nas predsjednik preduhitri. Kad se on uključi,
gotovo je.
Clark je neko vrijeme promatrao Rudina, pa polako kimnuo kao da mu je taj prosti starac
upravo rekao nešto jako mudro. S Rudinom je uvijek bilo lako. - I ja razmišljam o Kennedy, ali
meni se čini da bi mogla sama sebe sabotirati prije nego što imenovanje uopće dođe na dnevni
red.
Rudin je sa zanimanjem pogledao krupnoga kolegu. - Što ti znaš što ja ne znam?
Clark je rastegnuo usnice u širok, zadovoljan osmijeh pa prinio čašu usnama. - Budi
dobar, Alberte, pa ti možda i otkrijem.
Rudin se ljutio sam na sebe što je postavio to pitanje. Dobro je znao da Hank Clark svaku
takvu pogrešku u mislima unese u dosje i svojih prijatelja i neprijatelja.
Kongresnik iz Connecticuta počešao se po nosu. - Barem mi reci o kakvim je
informacijama riječ. Privatnim ili profesionalnim? - upitao je.
Clark se nasmiješio. - Mislim da bismo ih mogli smatrati profesionalnim.
Rudin se namrštio. Nije želio moljakati Clarka. Uostalom, odavno je shvatio da Clark
otkriva informacije tek kad je spreman i ni trena ranije. Žicanje nikad ne pomaže.
- Pretpostavljam da ćeš mi reći u pravom trenutku?
Clark je kimnuo, otpijajući gutljaj. - Sve ćeš čuti na vrijeme, Alberte.
 4

Mitch Rapp bio je pri kraju s prerušavanjem. Tamne obrve i kosu obojio je u
svijetlosmeđe, na smeđe oči stavio plave leće, a maslinastu put posvijetlio šminkom. Provjerio je
i odjeću; crni sako i kožnati kaput, a potom i opremu. U kožnatom kaputu skrivalo se nekoliko
tajnih džepova, a u njima sve što je Rapp zatražio. Pri dnu kaputa, oko koljena, bile su skrivene
tri putovnice i deset tisuća dolara u raznim europskim valutama. Jedna je putovnica bila
američka, a u njoj je uz Rappovu sliku pisalo lažno ime. Pečati u putovnici potvrđivali su da je u
Njemačku ušao kroz Dresden. Druga je putovnica bila francuska, a na fotografiji je Rapp imao
kraću kosu i bradicu. Treća putovnica, egipatska, nije sadržavala fotografiju. Uza svaku
putovnicu imao je i kreditnu karticu na odgovarajuće ime. Uz pomoć svega toga izaći će iz
Njemačke ako nešto pođe po krivu. Nitko u Agenciji nije znao za te dokumente. Rapp je mogao
nestati u svakom trenu.
Napamet je naučio imena i raspored cesta koje su vodile iz ovoga kraja, ali ipak je sa
sobom nosio i mali GPS uređaj, ne veći od igraćih karata, da u svakome trenu zna vlastitu
lokaciju. U desnom rukavu kaputa bio je skriven matni crni vojni nož, a po ostalim džepovima
9-milimetarski meci. U leđima kaputa bio je ručni radio s kodiranom frekvencijom. Slušalice bi
previše upadale u oči, pa je radio bio žicama prišivenim za tkaninu s malim mikrofonom i
slušalicama u ovratniku kaputa, dok su se tipke za pojačavanje i stišavanje tona skrivale u
rukavima.
Isprave kojima se namjeravao koristiti u akciji bile su u lijevom džepu sakoa: Rapp je bio
Carl Schnell, agent BKA-e, njemačke agencije koja je odgovarala američkom FBI-u. Te će ga
isprave provesti pokraj Hagenmillerova osiguranja i uvesti u kuću.
Rapp je preko bijele košulje navukao kožnatu futrolu za pištolj, u kojoj je bio
9-milimetarski Glock s kojeg je serijski broj izbrisan. Ispod lijeve ruke imao je i dva dodatna
spremnika s mecima, u svakome po petnaest metaka, a u kaputu još četiri ista takva. Imao je
dovoljno streljiva za omanju bitku, ali nadao se da mu neće trebati. Namjeravao je izvršiti
zadatak jednim metkom.
Navukao je crne kožnate rukavice meke od nošenja i dohvatio Ruger MK II s kreveta.
Pištolj dugačke cijevi i s prigušivačem gotovo bez zvuka je mogao ispaliti metak kalibra .22, a
jedina mu je mana bila baš duljina od trideset tri centimetra. Rapp ga je spremio u poseban džep
ušiven u kaput s prednje desne strane, navukao sako i kaput pa stavio na glavu crni šešir.
Kad je otišao u drugu sobu, zatekao je Hoffmane kako uklanjaju tragove i otiske prstiju.
Rapp je to već napravio u svojoj sobi. Kad su bili gotovi, navukli su pancirke, a preko njih
kapute.
Tom Hoffman pogledao je Rappa. - Imaš li pancirku? - upitao je.
Rapp je odmahnuo glavom, mršteći se. Nije mu se svidjelo to pitanje. - Spremite se,
krećemo - rekao je.
Dohvatio je torbu i izašao u noć, odmah spuštajući malo obod šešira. Podigao je pogled
prema tamnome nebu, nadajući se da mu je ovo posljednja akcija, ali nekako je znao da koliko
god on to želio, vjerojatno neće biti tako.
Trenutak poslije izašli su i Hoffmani, pa su sve troje sjeli u tamnosivi Audi. Sva je
oprema za nadzor i komunikacije spremljena u prtljažnik. Tom Hoffman sjeo je za upravljač, a
Jane na suvozačko mjesto. Mitch Rapp sjeo je otraga. Audi je polako krenuo grbavom
neasfaltiranom cesticom. Šuma je bila u potpunome mraku. Ionako slaba mjesečina nije mogla
prodrijeti kroz guste krošnje. Rapp je pogledao kroz prozor. Čak ni uz upaljena svjetla
automobila nije vidio dalje od pet-šest metara.
Kad su izašli na cestu, Rappu se malo stegnulo grlo. Akcija je počela. Za nekoliko minuta
stići će do vrata imanja. Još ga je uvijek mučio loš predosjećaj. Promatrao je Toma Hoffmana,
koji je upravo stavljao slušalicu u uho, spojenu s nadzornom opremom u prtljažniku. Prisluškivao
je policijske kanale. Hoffman je trebao ostati u autu, a Rapp i Jane Hoffman ući u
Hagenmillerovu kuću. Rapp nije mogao unutra sam, jer on sam nije govorio njemački
besprijekorno, dok oni oboje jesu. Osim toga, želio je da s njim uđe baš Jane jer je znao da će
žena izgledati manje opasno Hagenmillerovim čuvarima. To je bio jedini dio plana s kojim se
Tom Hoffman nije slagao. S Rappom je želio ući on.
Rapp je bio pomalo iznenađen žestinom s kojom se Hoffman pobunio protiv te njegove
odluke. Uporno je ponavljao da bi radije on pošao s Rappom, ali kad mu je Rapp rekao da to
logički opravda, nije mogao. Bila je to još jedna sitnica koja je mučila Rappa. On je bio glavni,
on je odlučivao o svemu u ovoj akciji. Rekao je Hoffmanima da može u svakom trenu odustati od
operacije i ako se oni ne slažu sa planom, samo neka kažu. Rapp je znao da oni neće dobiti drugu
polovicu honorara dok operacija ne bude izvršena i htio je provjeriti koliko žele taj novac.
Odgovor je dobio kad su na prvi spomen novca odustali od prigovora.
Ugledali su dobro osvijetljena vrata imanja, ogradu od željeza i kamena, i auto je usporio.
Rapp je pogledao na sat. Bilo je devet minuta poslije jedanaest. Grof će biti zatečen. Hagenmiller
je sigurno napamet naučio planirani redoslijed događaja. Neće očekivati da mu policija dođe na
imanje, a pogotovo tako brzo nakon navodne provale, nego samo telefonski poziv sat ili dva
poslije.
Audi je skrenuo s ceste i prišao lijepoj ogradi od kovanog željeza. Iz stražarske kućice uz
vrata izašao je krupan muškarac u tamnom odijelu, noseći popis gostiju na podlošku. Rapp se već
prije premjestio na lijevu stranu stražnjega sjedala, znajući da ga tako neće zabilježiti nadzorna
kamera instalirana iznad vrata stražarske kućice. Spustio je obod šešira još niže na lice, da sakrije
što više. Brzo je preletio pogledom po stražaru i odmah uočio izbočenje na boku, možda od
pištolja, ali možda i od radija.
Jane Hoffman spustila je prozor i izvadila krivotvorenu iskaznicu njemačke istražne
agencije. Kad ju je stražar primijetio, stao je na mjestu. U Njemačkoj, zemlji koja je dugo živjela
s Gestapom, agentima BKA-e se nitko nije želio suprotstaviti. Rapp je baš na to i računao kad se
odlučio za te dokumente, zaključivši da ih nitko neće previše pitati. Jane Hoffman obratila se
stražaru odlučnim tonom. Stražar je kimnuo i rekao da će morati pitati nadređene. Jane je samo
odmahnula glavom i rekla mu da žele ući bez najave. Sve su ovo očekivali i za to se pripremali.
Stražar joj je pristojno rekao da Herr Hagenmiller ima goste i da će morati provjeriti smije li ih
pustiti u kuću.
Jane je pristala, ali pod uvjetom da ih prvo pusti na imanje, a tek tada obavijesti
osiguranje u kući. Na sreću, stražar je pristao i otišao otvoriti vrata iz svoje kućice. Velika
željezna vrata polako su se otvorila i Audi je prošao. Dok su prolazili pokraj stražarove kućice,
Rapp ga je promotrio. Stražar je već telefonirao.
- Ubrzaj. Što prije stignemo, to bolje.
Audi je ubrzao prema kući vijugavom cesticom i kad su skrenuli na posljednjem zavoju
prije dvorišta, ugledali su je. Bijelo pročelje bilo je obasjano reflektorima. Naslonjen rukama na
sjedalo ispred sebe, Rapp je odmjerio kuću. Podsjetila ga je na imanja građena u Newportu u
saveznoj državi Rhode Island početkom dvadesetoga stoljeća.
Tom Hoffman je usporio, okrenuo auto i zaustavio se tik pred stubama što su vodile do
kuće, uokvirenima ukrasima sva dva kamena lava. Pred njima je stajao batler. Rapp je izašao s
vozačke strane i primijetio veliku fontanu koja je prikazivala Posejdona s trozubom iz kojeg je
izvirala voda. Kako prikladno, pomislio je. Posejdon, Orionov otac. Pogled mu je privukla lijeva
strana dvorišta, na kojoj su bile parkirane limuzine. Vozači su stajali u blizini, razgovarajući. Iza
limuzina stajali su i drugi automobili, desetak luksuznih sportskih jurilica. Rapp je pretpostavio
da pripadaju manje umišljenim gostima. Pohranio je podatak o broju i rasporedu automobila u
mozak pa se posvetio kući. Slušao je razgovor Jane Hoffman i batlera, kojem je upravo
pokazivala iskaznicu. Rapp je zaobišao Audi, a pogled mu je šarao po prozorima kuće. Plesna
dvorana bila je na desnoj strani i kroz njezine je velike prozore vidio grupice muškaraca u
smokinzima i žena u večernjim haljinama. Čavrljajući su, stojeći s pićima i cigaretama u ruci.
Čuo je i glazbu, tihe tonove gudačkih instrumenata. Pretpostavio je da je Hagenmiller unajmio
gudački kvartet i nehotice pomislio kako glazbenici ovu zabavu neće nikada zaboraviti.
Zamahnuo je iskaznicom BKA-e batleru pred očima, pa dao rukom znak Jane da ga
slijedi. Kad se počeo uspinjati prema kući, batler je glasno protestirao. Nije razumio svaku riječ,
ali shvatio je da se batler buni što njih dvoje ulaze na glavna vrata. Rapp se nije obazirao na
njega. Prešao je prve tri stube i našao se na terasi koja je i s lijeve i s desne strane bila ukrašena
fontanama. Jane Hoffman ga je sustigla, a batler se također odmah nacrtao pokraj njih. Kad su
stigli do velikih dvokrilnih drvenih vrata kuće, batler je stao pred njih, raširenih ruku poput
prometnog policajca. Rapp ga je već prije odmjerio i provjerio ima li oružje. Nije ga trebalo ubiti,
nije bio ni za što kriv. Ako baš bude potrebno, onesvijestit će ga jednim udarcem u bradu da im
ne smeta.
Rapp je slušao batlera kako moli Jane Hoffman da ne prekida zabavu. Kako su i očekivali,
predložio je da sačekaju Herr Hagenmillera u njegovoj radnoj sobi. Pristala je, ali i dometnula da
neće čekati dulje od minute. Ni sekunde dulje, rekla je. Ako Herr Hagenmiller ne dođe odmah,
ispitat će ga pred svim gostima. Batler je kimao na svaku njezinu riječ, da joj jasno dade do
znanja kako je shvatio ozbiljnost situacije. Pri planiranju su i računali na to da će posluga sve
napraviti ne bi li spriječila agente BKA-e da prekinu privatnu zabavu njihova poslodavca.
Vrata su se otvorila i ušli su u prostrano predvorje kuće koja je i sama bila golema i
sigurno se protezala na više od tisuću petsto četvornih metara. Ravno pred njima stajalo je
srcoliko mramorno stubište što je vodilo na kat. S desne strane stajala su visoka vrata plesne
dvorane od pune hrastovine, a pred njima jednako impresivan tjelohranitelj. Rapp ga je odmjerio
od glave do pete. Njega neće lako srediti jednim udarcem u bradu. Tog je stražara vidio na
fotografijama koje je poslala ekipa za nadzor. Hagenmiller nije bio pretjerano pametan, ali bogme
nije bio ni glup. Znao je da svatko tko ima posla sa Saddamom Husseinom mora imati dobro
osiguranje.
Batler im je pokazao da krenu lijevo, kroz još jedna dvokrilna vrata. Rapp je znao da ta
vrata vode u radnu sobu. Kad su krenuli prema njima, batler im je otvorio vrata, uveo ih i nakon
što im je rekao da pričekaju, izišao. Rapp je dobacio pogled Jane Hoffman, pa se osvrnuo po sobi.
Bila je sličnija knjižnici nego radnoj sobi. U kutu najdalje od vrata stajalo je spiralno stubište što
je vodilo do platforme nalik na balkon s unutarnje strane tri zida prostorije. Police su na tom
dijelu bile posve prekrivene starim knjigama u kožnatom uvezu, a bilo ih je i na donjem dijelu
zidova. Svaki djelić zidova koji nisu zauzimale knjige bio je ukrašen uljima na platnu u
skupocjenim ukrasnim okvirima, a na drugom kraju prostorije nalazio se kamin u kojem je hučala
vatra. Rapp nije bio poznavatelj umjetnosti, ali naslutio je da slike vrijede milijune. Promatrao je
namještaj i sagove: sve je u ovoj radnoj sobi - uz iznimku nekoliko svjetiljki - bilo staro najmanje
stotinu godina.
Ma krasno, pomislio je. Tip rođen sa srebrnom žlicom u ustima profućka nasljedstvo, a
onda umjesto da proda umjetnine, odlučio zaraditi prodajom opasne tehnologije ludom sadistu
koji bi umro od sreće da može baciti nuklearnu bombu na New York. Ovaj je kreten zaslužio
metak.
Rapp je pogledao na sat. Otkako su ušli na imanje, prošle su tri minute i dvadeset sekundi.
Rapp je pogledao kroz veliki prozor radne sobe prema prilaznom puteljku. Tom Hoffman stajao
je pokraj Audija čiji je motor bio upaljen. Hoffman mu je kratko mahnuo, a Rapp uzvratio.
Ponovno je pogledao na sat. U radnu sobu ušli su prije trideset osam sekunda. Odlučio je čekati
dvije minute. Nakon toga će otići potražiti grofa. Nisu mu smjeli dopustiti da se dočepa telefona i
provjeri što se zbiva. Rapp je obišao radnu sobu i provirio kroz uzak procjep između dvaju krila
vrata i isprva se iznenadio što ne vode u predvorje, ali tada je shvatio da stražar stoji pred vratima
i blokira mu pogled.
Odmaknuo se, mršteći se, pokušavajući smisliti kako ga onesposobiti, a da ga ne ubije. Da
bi ga onesvijestio, morao bi mu prići blizu, ali bio je toliko snažan da bi ga možda i Rappov
najsnažniji udarac samo razjario. Rapp si nije smio dopustiti da zaglavi u tučnjavi sa stražarom.
Morat će se držati podalje od njega i smisliti plan u hodu.
Prošle su gotovo tri minute prije nego što je grof Heinrich Hagenmiller V. ušao u radnu
sobu. U jednoj je ruci nosio čašu pjenušca, u drugoj cigaretu. Grofu očigledno nitko nije rekao da
je pušenje izašlo iz mode. Rapp je zaključio da bi grof bez smokinga po mjeri, Rolexa, uredne
frizure i nadmenog držanja bio najobičniji terorist.
Neugodno se iznenadio kad je za grofom ušao još jedan muškarac. Bio je otprilike istih
godina i dimenzija kao Hagenmiller, također u smokingu. Za njima je ušao i golemi tjelohranitelj,
a potom je batler izašao i zatvorio vrata da mogu u miru razgovarati.
Naizgled preneražen, grof je upitao zašto ga agenti BKA-e žele vidjeti. Jane Hoffman
obratila se Hagenmilleru na njemačkom, objašnjavajući mu što se navodno dogodilo. Nije stigla
ni do treće rečenice prije nego što se ubacio onaj drugi u smokingu, obavijestio ih da je grofov
odvjetnik i zatražio ih isprave.
Rapp je pažljivo slušao njihov razgovor, ali pogled nije skidao s tjelohranitelja, koji je
stajao poput Sfinge, nepomičan i prekriženih ruku. Hoffman je stajala između Rappa i vrata, grof
nasuprot Rappu, a tjelohranitelj i odvjetnik desno od njega. Kad je odvjetnik zakoračio prema
Jane Hoffman i zatražio isprave, Rapp je donio odluku. Svaka sekunda bila je nova prilika da
nešto pođe po krivu.
Zavlačeći lijevu ruku u džep sakoa, Rapp je vidio kako Jane Hoffman vadi iskaznicu
BKA. Spustio je ruku u skriveni džep i dohvatio pištolj pa ga izvukao i podigao, istodobno se
okrećući nalijevo.
Grof se našao na manje od metar od cijevi pištolja. Rapp je pritisnuo okidač i jedan je
metak izletio iz dugačke crne cijevi. Između grofovih urednih obrva stvorila se mala crvena
točka. Rapp nije zastao provjeriti hoće li grof pasti - znao je da je već mrtav. Prebacio je pištolj iz
lijeve ruke u desnu, zakoračio i silovito udario odvjetnika po vilici. Čovjek je zateturao i pao na
leđa, onesviješten, umalo oborivši i tjelohranitelja. Ne spuštajući pištolj, Rapp se odmaknuo
korak, pokušavajući se udaljiti od tjelohranitelja koji je već kretao u napad.
- Halt! - povikao je Rapp, ali tjelohranitelj se nije obazirao.
Rapp je imao manje od sekunde za djelovanje. Ispalio je još jedan metak, koji je pogodio
tjelohranitelja u ručni zglob i izbacio mu poluautomatski pištolj iz ruke. Čovjek se presavinuo od
bola, stišćući ranjeni zglob drugom rukom. Rapp je uhvatio zalet i udario ga nogom u glavu kao
da udara nogometnu loptu. Golemi tjelohranitelj poletio je unatrag i sletio na drveni stolić na čijoj
je ulaštenoj ploči stajala porculanska svjetiljka. Pala je na drveni pod i razbila se, a odmah potom,
pod težinom tijela koje je na njega sletjelo, rasprsnuo se i stolić.
 Rapp je gurnuo Jane Hoffman s puta i pohitao prema vratima, ali tik prije nego što je
stigao do njih otvorila su se i ušao je batler. Rapp ga je ščepao za kravatu i uvukao u radnu sobu.
Kundakom pištolja udario ga je po glavi, znatno slabije nego što je mogao. Batler je zakolutao
očima i izgubio svijest, a koljena su ga izdala. Rapp ga je pustio iz stiska i čovjek je skliznuo na
pod. Potom je provirio kroz vrata i osvrnuo se po predvorju vidjeti je li tko što primijetio pa
zatvorio vrata i zaključao ih.
Protrčao je radnom sobom učinkovito poput stroja, svjestan da se prvo mora pobrinuti za
tjelohranitelja. Iz džepa je izvukao tri para plastičnih lisica, pa se okrenuo dodati jedan par Jane
Hoffman. I sledio se.
Manje od sekunde bio je zatečen, ne vjerujući vlastitim očima, a tada progovorio gotovo
nesvjesno: - Koga vraga radiš?
Nije ni stigao dovršiti rečenicu prije nego što je Jane Hoffman ispalila prvi metak iz
svojeg Heckler & Kocha P7 s prigušivačem. Prvi 9-milimetarski metak pogodio je Rappa u prsa i
odgurnuo ga unatrag, a drugi ga je odbacio zrakom. Preletio je preko tjelohranitelja i sletio
stražnjicom na pod. Meci su mu izbili zrak iz pluća i prije nego što je pao. Uz snažan trzaj vrata,
glava mu je sletjela na prvu stubu spiralnog stubišta, udarajući o drvo tolikom snagom da je
izgubio svijest i klonuo.
Jane Hoffman jedva je disala od panike, a ruke su joj drhtale. Ovo je trebao izvesti njezin
suprug, dok je ona trebala čekati pokraj auta. Rukom u rukavici podigla je Rappov Ruger s poda i
ispalila dva metka tjelohranitelju u prsa, a potom ga bacila na Rappa. Skinula je prigušivač sa
svojega pištolja, stavila pištolj tjelohranitelju u ruku i iz džepa izvukla kapsulu s barutom. Prosula
ga je po tjelohraniteljevoj ruci da izgleda da je on pucao. Ustala je i odmaknula se, ogledavajući
se oko sebe kao da nešto traži, a tada to i ugledala pokraj svoje desne noge. Podigla je
tjelohraniteljev pištolj i spremila ga u futrolu.
Malo mirnija sad kad je sve bilo gotovo, potrčala je do vrata, otključala ih i izašla u
predvorje. Brzo je prišla ulaznim vratima, praćena veselim zvucima zabave iz plesne dvorane.
Nitko nije imao pojma što se upravo dogodilo. Jane Hoffman izašla je iz kuće i u nekoliko koraka
sišla stubama do supruga, koji ju je, nemiran, čekao za upravljačem Audija. Čim je sjela na
suvozačko mjesto, auto je krenuo i brzo se udaljio.
 5

Muškarac je stajao na rubu šume, ni sto metara od mjesta na kojem je prethodne večeri
stajao Rapp. Sa svojega povišenog položaja vidio je pročelje Hagenmillerove kuče. Jednu je ruku
držao prislonjenu na lijevo uho, a u drugoj držao mali dvogled. Uz vrat mu se spuštala žica koja
je povezivala slušalice s Motorolinim radijem uz pomoć kojega je slušao što se događa u kući.
Počelo je. Čuo je šok u Rappovu glasu kad se situacija nenadano promijenila. Sad je još samo
čekao da žena izađe iz kuće. Ako ne izađe, nema veze, ali ako je ranjena, morat će nešto
poduzeti. Nitko ne smije preživjeti. Ne smije biti svjedoka. Njegov je nalogodavac u tome bio
jasan.
Mora izgledati da je Rappa ubio Hagenmillerov tjelohranitelj. Hagenmiller mora umrijeti
prvi, a Rapp odmah nakon njega. Ako Janseni izvedu stvar kako treba, ostavit će ih na životu.
Ako naprave i najmanju pogrešku, eliminirat će ih. To je bio njegov jedini zadatak - provjeriti je
li sve prošlo kako treba i djelovati ako nije.
Bradati muškarac na rubu šume bio je nekadašnji zaposlenik Agencije. Nekolicina
suradnika poznavala ga je po nadimku Profesor, a pravo mu je ime bilo Peter Cameron. Na prvi
pogled nije izgledao kao agent obavještajne službe. Bio je u kasnim četrdesetima i imao najmanje
petnaest kilograma viška, pa je bilo jasno da protivnike neće svladati u borbi. To nikad nije ni bio
njegov zadatak. Cameron je situacijom upravljao iz daljine, a kad je morao djelovati izravno,
radije je to činio kažiprstom desne ruke nego šakama. Bio je izvrstan strijelac i do srži uvjeren da
je metu najlakše srediti metkom. Najčešće se njegova uloga svodila na promatranje - djelovao je
iza kulisa, nadgledajući iz sjene razvoj situacije. Cameron je bio taj koji je slao agente na zadatke,
ali sa svakom je akcijom više uživao u nadgledanju njihovog rada. To je bilo daleko zanimljivije
od sjedenja za stolom u Langleyju ili primanju izvještaja satelitom. Želio je i morao znati svaku
sitnicu, a to više nije mogao sjedeći na drugom kraju svijeta. Puno je toga ovisilo o ovoj akciji.
Neizrecivo puno.
Cameron je poznavao Mitcha Rappa, kojem je nadimak bio Iron Man, po čuvenju. Ako je
samo polovina onoga što se pričalo o njemu bilo istinito, Rapp je bio nevjerojatan. Cameron mu
se divio zbog vještina i odlučnosti. Njegov je ego bio silno zadovoljan što će upravo on ukloniti
nekoga tako snažnog kao što je Rapp. Istina, pomalo ga je mučila krivnja što će Agencija ostati
bez tako sposobna agenta, ali kao i mnoštvo drugih, Rapp je bio tek još jedna figura na golemoj
šahovskoj ploči. Još jedan obični vojnik bez kojega se moglo. Povijest je bila puna takvih, a
upravo je zato Cameron i napustio Agenciju. Oči mu je otvorila osoba koja je doista cijenila
njegove kvalitete, netko tko je bio spreman bogato ga nagraditi za godine naporna rada.
Kad je vidio da se vrata kuće otvaraju, Cameron se ukipio od nervoze. Prinio je dvogled
očima i izoštrio sliku. Tiho je izdahnuo od olakšanja ugledavši Beth Jansen kako silazi trima
stubama prema Audiju. Dok je auto odlazio iz dvorišta, Cameron je provjerio hoće li iz kuće izaći
i Rapp, a potom se zagledao u auto, koji je brzo vijugao prema vratima imanja. Približavajući se
vratima, auto je potrubio i dao znak svjetlima da im stražar otvori vrata. Izašao je na cestu bez
zaustavljanja, samo malo usporavajući da skrene, a Cameron je odobravajuće kimnuo i ponovno
se okrenuo prema kući. Neko ju je vrijeme promatrao, čekajući bilo kakav znak da je akcija
otkrivena. Nije ga bilo.
Zadovoljan ishodom, Cameron je spremio dvogled u džep i počeo se probijati kroz grmlje
i žbunje. Nekoliko sekunda poslije našao se na jednoj od dviju staza što su vijugale šumom i
njome se probio do cestice. Za razliku od prethodne večeri, sad je u šumi bio sam. Dan prije
umalo je upropastio operaciju. Zbog ega je postao neoprezan i krenuo za Rappom kroz šumu, ali
njegove su vještine skrivanja bile amaterske u usporedbi s Rappovima. Nije mu uspio prići blizu
iako je kroz šumu hodao s naočalama za noćno gledanje. Kad mu je prišao dovoljno blizu da ga
vidi, Rapp je stao na mjestu i iščeznuo u šumi. Cameron je stajao u šumi poput kipa dulje od
dvadeset minuta, sav u panici da ga je Rapp spazio i krenuo prema njemu. Prvi put nakon puno
godina doista je osjetio strah.
Cameron ne bi imao ništa protiv suprotstaviti se Rappu u urbanom okruženju. Bio je
prilično siguran da bi na užurbanim ulicama Washingtona, na kojima je desetljećima brusio
špijunski zanat, imao prednost. Bio bi pravi užitak naganjati Rappa po Washingtonu. Hodajući,
Cameron se nasmiješio i stresao glavom - sretan zbog uspjeha akcije i pomalo razočaran što
nikad više neće osjetiti uzbuđenje kao one noći kad je slijedio Rappa kroz šumu.
Kad se približio cestici, Cameron je skrenuo na pravome mjestu i stigao do svojega
vozila. Dobro skriven ispod kamuflažne mreže čekao ga je motocikl BMW K 1200LT. Cameron
je skinuo mrežu i spremio je u torbu na motociklu, izveo ga na cestu, stavio kacigu i pokrenuo
motor. Moćno prednje svjetlo obasjalo je cestu i dok je motor tiho preo, Cameron je sjeo na
motocikl i ubacio u brzinu. Polako je izašao na cestu i skrenuo prema drvenoj kući u šumi, u
obrnutom smjeru od onoga kojim su krenuli Janseni. Ako sve prođe kako su planirali, za dvadeset
minuta sastat će se na uzletištu. Misija je uspjela.
***
Kapci su mu zatreperili i otvorio je oči. Mitch Rapp pokušavao se pribrati, ali pogled mu
je bio mutan. Osjetila su mu se vraćala u normalu jedno za drugim, polako, poput programa što se
pokreću kad se računalo uključi. Prvo mu se povratio njuh i smrad baruta ispunio mu je nosnice,
a potom je čuo nekakvo bubnjanje koje nije mogao identificirati. Polako je ispustio zvuk koji je
počeo kao uzdah, ali pretvorio se u režanje. Pokušao se pomaknuti, ali bol je bio prejak, kako u
prsima, tako i u glavi.
Ležao je na leđima, zagledan u strop, pokušavajući shvatiti gdje se nalazi i što se zbiva.
Pogled mu se sad već bistrio i odjednom se svega sjetio. Pokušao se uspraviti u sjedeći položaj,
ali prsa mu je proparao snažan bol pa je odustao. Ponovno zagledan u strop, prinio je desnu ruku
prsima i opipao nabore debeloga kožnatog kaputa. Izvukao je ruku u rukavici iz kaputa i
pogledao ima li krvi. Koža je bila suha - krvi ni traga. S mukom je potisnuo bol, prevrnuo se na
bok te iz tog se položaja nekako uspravio na koljeno. Osvrnuo se oko sebe.
- Prokleta kučka - promrsio je. Misli su mu još bile mutne, ali sad se već sjećao što se
dogodilo. Opipao je kaput i pod prstima osjetio dva metka zaglavljena u podstavi od aramidnih
vlakana. Sjetio se da su ga u kolibi nekoliko puta upitali nosi li zaštitni prsluk, što mu se i onda
učinilo neobičnim. Sad je znao otkuda tolika znatiželja. Hvala nebesima da mi nije pucala u
glavu, pomislio je.
Sjetivši se da je pokrenuo štopericu kad su ušli na imanje, pogledao je na sat i s
nevjericom shvatio da je bio bez svijesti čak četiri minute. Svjestan da mora djelovati brzo,
osvrnuo se oko sebe i primijetio tijela. Polako je ustao, pridržavajući se za kut stola da ne padne.
Kad se uspio osoviti na noge, opipao je zatiljak i na crnoj koži rukavice ovoga puta ugledao
odsjaj svježe krvi. Pogledao je mjesto na kojem je ležao i na parketu ugledao lokvicu vlastite krvi
veličine plitkog tanjura. Psujući, Rapp se osvrnuo po prostoriji. Kao da sve ovo nije bilo dovoljno
loše, nego sad još mora i počistiti krv, koju bi bilo gore ostaviti za sobom nego tisuću otisaka
prstiju. Rapp je znao da mora djelovati, i to brzo, inače mu nema spasa. Mnogo ga je pitanja
mučilo, ali odgovori na njih morat će pričekati. Trenutačno je imao jedan jedini zadatak:
preživjeti.
 Ne obazirući se na bol koji ga je probadao u prsima, kleknuo je i uzeo svoj pištolj iz ruke
tjelohranitelja koji je, primijetio je, bio ustrijeljen. Rapp je pohranio i taj podatak, pa se brzo
osvrnuo u potrazi za dokazima koji bi ga mogli povezati s ubojstvom Heinricha Hagenmillera.
Provjerio je dišu li odvjetnik i batler i odahnuo kad je shvati oda su obojica živi. Prišao je vratima
radne sobe, zaključao ih, pa otišao do prozora i pogledao van. Kao što je i očekivao, Audi je
nestao. Naslonio se leđima na zid i promislio, ogledavajući se po sobi. Morao je smisliti plan.
Najvažnije je bilo ukloniti krv, koju nije mogao samo obrisati. Strah mu je brzo bistrio misli i
nakon samo nekoliko sekunda razmišljanja pogled mu je pao na kamin. Pogledao je skupocjene
slike na zidovima i znao što mora učiniti, iako to nije želio. Prisjećajući se rasporeda prostorija u
kući s tlocrta, potražio je druga vrata radne sobe. Znao je da vode u sobu za kartanje, iz koje se
ulazi u zimski vrt. Odande je mogao izaći u dvorište, onamo gdje su stajale parkirane limuzine i
sportski automobili. Odluku je donio u manje od sekunde.
Rapp je prišao kristalnim bocama s alkoholom koje su stajale na srebrnom poslužavniku u
sredini radne sobe. Odabrao je jednu, odčepio je i kad je namirisao konjak, otpio je gutljaj, a
potom ostatak izlio na lokvicu krvi, oko nje i po tijelima Hagenmillera i njegova tjelohranitelja.
Pićima iz ostalih boca natopio je sag, zavjese i sve drugo što je moglo upiti tekućinu. Otrčao je do
kamina, dohvatio granu za potpalu iz mjedene ukrasne posude i pripalio je. Suha brezova grana
planula je u sekundi. Rapp je napravio krug po radnoj sobi, paleći redom sve što je bio natopio
alkoholom, a potom bacio granu u kut sobe.
Zgrabio je ovratnik batlerove odore pa ga odvukao po podu pred sobu za kartanje. Potom
je na sigurno odvukao i odvjetnika, koji se promeškoljio. Plameni jezici već su se uspinjali uza
zidove radne sobe, a temperatura je brzo rasla. Rapp je otvorio vrata sobe za kartanje i brzo
uvukao odvjetnika i batlera. Zadihao se i morao zastati kako bi se odmorio. Brinula ga je
spoznaja da mu je metak vjerojatno slomio rebro, ali bio je svjestan da tu nema pomoći.
Zaključao je vrata sobe za kartanje s unutarnje strane, ali prije toga provjerio je stanje u radnoj
sobi. Plamen je već gutao tijela, vatra se brzo širila. Zatvorivši konačno vrata za sobom, Rapp je
potrčao dugačkom uskom prostorijom, protrčao pokraj bilijarskog stola, prepariranih glava
egzotičnih životinja, viteškog oklopa i antiknoga drvenog bara.
Pred drugim je vratima zastao, osluhnuo, pa ih otvorio i provjerio ima li koga u hodniku.
S desne strane čuo je glasove, za koje je pretpostavio da dopiru iz kuhinje i glavnog hodnika.
Izašao je u hodnik, zatvorio vrata za sobom i brzo utrčao u ostakljeni zimski vrt.
Taj je dio kuće dograđen tridesetak godina nakon gradnje kuće. Tri su zida bila staklena,
visoki oko pet metara. Namještaj i biljke bili su razmješteni po prostoriji da se stvori dojam vrta,
a sa stropa su sjala snažna svjetla kako bi gosti s polazne i izlazne točke vidjeli vegetaciju u
punome sjaju.
Rapp je brzo ugasio svjetla pa provirio niz hodnik prema kuhinji. Još nije bilo znaka da je
osoblje zamijetilo požar. Prošao je zimskim vrtom, skrivajući se iza visokih biljaka. Kad je stigao
do jednih vrata u dvorište, pogledao je prema živici pred kojom su bile parkirane limuzine.
Vozači su stajali i pušili, neki su kartali. Rapp se morao provući pokraj njih i doći do manjih
automobila. Nadao se da je posluga zadužena za parkiranje ostavila ključeve barem u jednom
automobilu.
Povici iz kuhinje prvo su doprli do njega, a odmah potom i do vozača. Svi su potrčali
prema glavnim vratima kuće, a Rapp je istrčao iz staklenika i potrčao terasom. Prsa su ga boljela
sa svakim udahom. Sišao je stubama i potrčao pošljunčanim dvorištem, skrenuo desno i protrčao
pokraj limuzina. Prvi automobil u nizu bio je jaguar. Rapp nije ni pogledao jesu li ključevi u
bravi. Trebalo mu je nešto manje upadljivo, po mogućnosti njemački auto. Do Jaguara je stajao
crveni Mercedes-Benz, pokraj kojega je također samo prošao, ali treći u nizu bio je crni
Mercedesov dvosjed. Rapp je odahnuo od olakšanja kad je uspješno otvorio vrata i ugledao ključ
kako visi iz brave.
Pokrenuo je motor i provjerio koliko goriva ima u spremniku. Bio je dvije trećine pun.
Sreća ga je poslužila. Ubacio je u prvu brzinu, ali nije skrenuo na prilazni putić, nego na travnjak.
Prošao je njime i skrenuo za kuću, ogledavajući se vidjeti je li ga itko primijetio. Svi na vidiku
gledali su samo požar. Sportski auto ubrzao je i svjetla su jasno obasjala njegovan travnjak pred
njime. Rapp je nekoliko puta malo prejako stisnuo papučicu gasa i kotači su proklizali na travi
mokroj od rose.
Nikad nije krenuo u akciju bez plana za bijeg, pa tako ni danas. Otkako je stigao, pamtio
je raspored terena, ceste i staze, kolodvore i uzletišta, sve što bi mu moglo biti od koristi ako
stvari pođu po krivu - a večeras je nešto doista pošlo po krivu. Nije znao ni otkuda početi
razmišljati o tome tko mu je i zašto smjestio. Ljutito je udario šakom po kožom presvučenom
upravljaču i opsovao, bijesan na sebe što je zanemario sitne znakove koji su mu sad bili tako
očigledni.
Skrenuo je na jednu od staza što su vodile kroz prostran vrt iza kuće. Shvatio je da ga
nadzorne kamere na pročelju kuće vjerojatno sve vrijeme snimaju, ali nije se zabrinjavao zbog
toga. Požar će zaokupiti osiguranje dulje vrijeme. Stigao je do dna golemog vrta i kad je sišao s
trave i zašao na još jednu pošljunčanu stazu, vjerojatno za konje, auto je ubrzao. Rapp je prebacio
u treću, a potom i u četvrtu brzinu. Auto je ubrzao na više od sto kilometara na sat i Rapp je
pogledao instrumente da provjeri koliko mora nastaviti ravno prije prvog skretanja.
Cesta ga ja vodila sve dalje od kuće i Rapp se usredotočio na vožnju, napredujući prema
mostiću nad potokom koji je dijelio uredan travnjak imanja od šume. Tren poslije auto je preletio
preko maloga drvenog mosta, toliko uskog da je umalo ostao bez retrovizora. Usporio je,
tragajući za skretanjem koje bi, znao je sa satelitskih snimaka, trebalo biti negdje u blizini, s
desne strane. Ugledao ga je, prebacio u nižu brzinu i uspinjući se niskim brdom, konačno zašao u
šumu.
Do najbliže uređene ceste imao je oko kilometra, pa je skinuo nogu s gasa, govoreći sam
sebi da dvadesetak sekunda koje može uštedjeti jurnjavom kroz šumu neće značiti ništa zabije li
se u drvo. Dok je automobil poskakivao po grbavoj, zavojitoj cestici, Rapp je razmišljao o
sljedećem koraku. Danska granica bila je oko sto šezdeset kilometara sjevernije, nizozemska isto
toliko zapadno. Rapp nije želio završiti ni u jednoj od tih dviju zemalja. Nije toliko dobro
poznavao ni jezike ni kulturu tih zemalja kao što je poznavao zemlje južno od Njemačke.
Najdraža mogućnost bila mu je Italija. Ondje je imao i kontakt, osobu koja mu je nekoć puno
značila. Kennedy je znala tko je ona: nekadašnja - a možda i sadašnja - agentica Mossada. Znao
je da je u njihovoj profesiji mirovina gotovo nemoguća. Agencije su znale kako vratiti agente u
igru kad bi im zatrebali, htjeli to oni ili ne. Ali Rapp je znao da njoj može vjerovati. Vezivalo ih
je nešto snažnije od suradnje ili savezništva među zemljama i agencijama. Rapp i ona bili su
identični gotovo u svemu. Ipak, nije joj se mogao obratiti sada kad je Anna bila u igri. Ako ode k
njoj u Milano, završit će u krevetu, a to si nije smio dopustiti. Milano mora biti posljednji izlaz.
Najbolji izbor bila je Francuska. Rapp je imao sefove u bankama u Parizu, Marseilleu i
Lyonu, sefove o kojima Agencija nije imala pojma. U Francuskoj je imao i prijatelje koje je
upoznao zahvaljujući konzultantskom poslu i dok se kao mlad natjecao u triatlonu, ljude kojima
je mogao vjerovati iz života koji je namjerno skrivao od poslodavaca u Agenciji. Čak ni Kennedy
nije znala za te njegove sigurnosne mjere.
Prebacio je u drugu brzinu da svlada oštar zavoj. Cesta je naglo zavijala ulijevo i nastavila
vijugati šumom. Ne skidajući pogled s ceste, Rapp je razmišljao o Irene Kennedy. Što je ono
primijetio u njezinu glasu za posljednjeg razgovora? Je li moguće da je to bila krivnja? Da je
znala da ga šalje u smrt? Rapp je odmahnuo glavom. Nemoguće. Kennedy i on su bili poput
obitelji. Ona ga ne bi izdala. Sigurno mu je smjestio netko drugi, ali nije se mogao domisliti tko.
Malo je ljudi uopće znalo za Orion, a kamoli za ovu misiju.
Auto je konačno izašao na dobro asfaltiranu cestu i Rapp je prvo pogledao na sjever pa na
jug. Oklijevao je tek trenutak, a potom skrenuo prema Hannoveru, dalje od Hamburga. Do
autoceste E4 imao je samo šest i pol kilometara, a kad stigne do nje, od Hannovera će ga dijeliti
četrdesetak minuta. Odande će mu do Frankfurta trebati oko sat i pol. Nadao se da vlasnik
Mercedesa zbog požara neće primijetiti krađu najmanje jedan sat, a da ni nakon što shvate da je
aut nestao neće to povezati s Hagenmillerovim ubojstvom. U jedno je ipak bio siguran: kad
njemačka policija shvati da su se ubojice uvukle na imanje predstavljajući se kao agenti BKA,
počet će potjera kakvu Njemačka nije vidjela od dana hladnoga rata. Radio je bio znatno brži od
automobila, što je značilo da će se i prije Frankfurta vjerojatno morati rastati s Mercedesom.
Auto je jurio cestom sto trideset na sat. I dalje potiskujući bol u prsima, Rapp je smišljao
plan. Bilo mu je jasno da mora nestati. Morao je izaći iz Njemačke, a potom otkriti tko vuče
konce. U jednom je trenu nešto shvatio i ta ga je pomisao užasnula toliko da ga je panika umalo
paralizirala. Opsovao je i nagazio papučicu gasa. S time će se morati suočiti odmah. Bavio se
mišlju da upotrijebi satelitski telefon, razmišljao je o rizicima i prednostima i zaključio da je to
ipak preopasno. Koliko god želio ovo riješiti što brže, morat će pričekati.
 6

Anna Rielly otključala je vrata drvene kućice. Dan je konačno uzmicao pred sumrakom
što se spuštao na miran krajobraz Marylanda. Bila je sretna što je pobjegla iz grada nakon
napornog tjedna praćenja predsjednika po gradu. Kad je prihvatila posao dopisnice iz Bijele kuće
za NBC, nije ni znala koliko je taj zadatak tjelesno zahtjevan. Ušla je u hodnik i na klupicu
pokraj vrata spustila torbicu i omanju putnu torbu. Vješajući kaput, primijetila je Mitchevu jaknu
prebačenu preko rukohvata i objesila i nju.
Sa smiješkom se uspela na kat. Mitch Rapp predugo je živio sam. Otišla je u spavaću
sobu i spustila torbu na parket uz prigušen tresak pa raskopčala bluzicu. Stala je pred francuski
balkon i zagledala se van, na zaljev Chesapeake. S uzdahom je pomislila kako joj taj pogled neće
nikada dosaditi. Uživala je u Mitchevu domu - koji je govorio puno o čovjeku u kojeg je bila
zaljubljena i s kojim je željela provesti ostatak života. Rielly se razodjenula do rublja, a potom
skinula i grudnjak, usrdno se nadajući da ga neće morati ponovno navući do ponedjeljka ujutro.
Ponovno se zagledala u zaljev, uživajući u posljednjim zrakama sunca, a potom odmjerila
vlastiti odraz u ogledalu s lijeve strane. Sada, u tridesetoj, imala je bolje tijelo nego dok je igrala
odbojku za državno sveučilište Michigan. Znala je da je za to djelomično zaslužna njezina
kvalitetna prehrana koja gotovo uopće nije uključivala fast food, ali da više ima zahvaliti majci,
od koje je naslijedila dobre gene. Povrh svega, u ljetnim je mjesecima tu bila i njoj najdraža
aktivnost. Anna je sa smiješkom napela biceps pa prešla prstom preko granice između bedrenih
mišića. Otkako je odlučila više uživati u životu, kupila je novu opremu za skijanje na vodi. Iako
je njezina obitelj bila iz Chicaga, gdje je i odrasla, kao dijete provodila je ljeta na jezeru Poygan u
Wisconsinu. Do šeste godine bila je vrsna skijašica na vodi. Ovoga je ljeta s Mitchem jurila
zaljevskom vodom i rano ujutro i kasno navečer. Ni jedna druga aktivnost nije tako umarala tijelo
i odmarala duh.
Obujmila je dlanovima struk i pokušala izbaciti trbuh, zamišljajući sa smiješkom kako će
izgledati kad bude trudna. Njezina najbolja prijateljica bila je u petom mjesecu trudnoće i Anna
ju je pratila na svakome koraku. Mitch joj je nekoliko puta prišapnuo kako bi bilo lijepo kad bi i
njih dvoje uskoro poradili na djetetu, a ona mu je svaki put jednako odgovorila: ne valja ti
redoslijed. Prvo brak, onda djeca.
Rielly je obukla iznošene traperice, kožnate papuče i jednu od Mitchevih starih majica
kratkih rukava. Iz ladice noćnog ormarića izvukla je crnu gumicu za kosu i svezala smeđu kosu u
rep pa sišla. Mitch je preuređivao prizemlje kuće na obali zaljeva, spajajući kuhinju,
blagovaonicu i dnevnu sobu u jedan prostor. Rielly je ušla u kuhinju i uzela pivo iz hladnjaka, a
tad se sjetila da je zaboravila knjigu. Otrčala je na kat, pronašla je i vratila se u prizemlje. Izašla
je na terasu iza kuće i neko vrijeme stajala zagledana u vodu, uživajući u hladnom pivu.
Zavalila se u ležaljku, prekrižila noge i otvorila knjigu. Kad se doselila u Washington,
kolegica ju je nagovorila da se pridruži njezinom književnom klubu. Tada je Anna mislila da je to
dobra zamisao, povratak u normalu nakon tragičnih događaja u Bijeloj kući u kojima se našla
svega nekoliko dana nakon što je došla na svoje novo radno mjesto. Sad više nije bila sigurna ima
li živaca za još jednu - šestu po redu - knjigu o napaćenim junakinjama kojima je život u neredu
jer nisu dobivale dovoljno roditeljske ljubavi kao djeca. Prva je bila super, druga dobra, treća
probavljiva, četvrta jedva podnošljiva, a peta posljednja što se nje tiče. Klub se trebao sastati u
ponedjeljak navečer, a Anna još nije stigla pročitati ni tekst na koricama. Otpila je dugačak
gutljaj piva i otvorila knjigu.
Pet minuta poslije, dovršila je prvo poglavlje i zatvorila je. Autorica je upravo vrlo
detaljno opisala kako je njezin otac pretukao majku pred njom, šestogodišnjom djevojčicom. Ne
opet, pomislila je Anna. Ustala je, odlučivši da će preskočiti klub u ponedjeljak. Otišla je u
dnevnu sobu i vratila knjigu na policu. Prešla je prstom preko niza CD-ova i odabrala album
uživo Davea Matthewsa. S pivom u ruci prišla je polici za knjige i potražila nešto drugo. Mitch je
puno čitao, prosječno jednu knjigu tjedno, i imao golemu zbirku beletristike i svega drugoga.
Trebalo joj je nekoliko minuta da se odluči. Novi roman Nelsona DeMillea stajao je na kraju reda
istog autora i Anna ga je izvukla pa otišla do hladnjaka po još jedno pivo. Vratila se na terasu,
spremna za DeMilleova po običaju pametnog i sarkastičnog junaka.
Znala je da će joj dobra knjiga odvratiti misli od Mitcha. Brinula se jer nije znala ni gdje
je ni što radi. Obećao joj je da će mu ovo biti posljednja akcija. Obavit će još to, a potom se
povući i živjeti normalno. Rielly se zagledala u mirnu vodu zaljeva Chesapaeake i kratko se
pomolila da Mitch bude dobro i vrati se s prvim zrakama jutarnjega sunca. Otvorila je knjigu i
udubila se u čitanje, nadajući se da će joj knjiga odnijeti brige.
***
Prometni znakovi naveli su ga na razmišljanje. U poslu se nikad nije moglo uspjeti bez
rizika, ali trebalo je znati kad i koliko riskirati. Znao je da ako prođe Hannover, neće se moći
vratiti. Sat će se voziti autocestom, juriti da stigne do Essena, gdje će se riješiti auta. Ako u tom
roku netko obavijesti policiju o krađi, neće imati kamo pobjeći - s desne strane uz cestu je
ugledao još jedan znak koji ga je upozoravao da do izlaza za zračnu luku Hannover ima kilometar
puta.
Rapp je bio navikao raditi sam. Nije imao potrebu raspravljati o opcijama ni s kim
drugim. Sad su mu mogućnosti prelijetale mislima poput liste. U tome je bio uvježban, bistre
glave poput vojnog pilota kad ga motori izdaju stotinu kilometara od nosača. Nije bilo razloga za
paniku - ovo je bio problem kao i svaki drugi i valjalo ga je riješiti brzo i učinkovito. Rapp je
provjerio retrovizore i upalio žmigavac, i dok je Mercedes silazio s autoceste, spustio je šešir još
malo niže na lice. U zračnim lukama uvijek je bilo nadzornih kamera, a kad policija pronađe ovaj
auto, snimke tih kamera pregledat će najveći njemački stručnjaci za protuterorizam.
U posljednjih tridesetak minuta disanje mu se smirilo. Sad je već bio prilično siguran da
su mu rebra samo natučena, ali ne i slomljena. Da su slomljena, znao je, svaki bi udisaj bio vrlo
bolan. Slijedio je prometne znakove sve do parkirališta i zastao pred rampom uzeti parkirnu
karticu. S desne strane, pod velikom halogenom svjetiljkom, ugledao je zatamnjeni stakleni
mjehurić koji je pokrivao nadzornu kameru. Snimala je svaki njegov pokret. Rapp je spustio
prozor i rukom u rukavici uzeo karticu. Kad se rampa podigla, ubacio je u prvu brzinu i počeo se
spuštati spiralno na niže katove. Prošao je pokraj prve i druge razine, pa skrenuo tek na treću.
Polako je prošao redovima, gledajući gdje su smještene nadzorne kamere, ali sa zadovoljstvom
shvatio da je ona na ulazu bila jedina. Natraške je parkirao Mercedes između dvaju automobila
iste marke pa spustio prozor na vozačkoj strani nekoliko centimetara. Kad je izašao i zatvorio
vrata, ubacio je ključ na sjedalo. Nije ga zaključao. Uz malo sreće, ukrast će ga netko drugi prije
nego što ga policija locira. Ipak, sumnjao je u to. Krenuo je prema dizalu, hodajući pognutih
ramena i šepajući. Na svakom se koraku oprezno okretao u potrazi za kamerama.
Čim je izašao iz dizala, ugledao ih je nekoliko. Bile su gdje ih je i očekivao, visoko iznad
glava ljudi. Budne oči što bdiju nad masama. Nažalost, masa i nije bilo ovako kasno, petnaest
minuta nakon ponoći. Kad policija pronađe Mercedes, pregledat će snimke kamera i brzo ga
primijetiti. Zato je i hodao pognutih ramena, vukući jednu nogu, a usto je desnom rukom zgrabio
lijevu, koja je samo visjela, iznad lakta. Nadao se da će tako prikriti vlastitu visinu i način hoda,
ali i navesti policiju da pomisli da je ranjen. Možda potrate nešto vremena tražeći ga u bolnicama.
Potražio je oznaku za preuzimanje prtljage pa sišao razinu niže. Samo jedna traka bila je
okružena putnicima koji su čekali prtljagu, a sve su druge bile prazne. Rapp je prišao traci, neko
se vrijeme motao uokolo kao da traži suprugu, a tada izašao i prišao stajalištu taksija. Sedam
taksija čekalo je mušterije i čim je Rapp podigao ruku, prvi iz vrste prišao je i stao uz rubnik.
Rapp je sjeo na stražnje sjedalo i izvukao novčanik. Provjerio je koliko goriva taksi ima u
spremniku. Na sreću, bio je pun. Na njemačkom je upitao taksista može li ga odvesti do Essena,
koji je bio udaljen oko sat i pol vožnje. Taksist je nanjušio dobru priliku i nasmiješio se. Rapp mu
je platio i zahvalio mu dobrom napojnicom. Prije nego što je promijenio novčanik, izvadio je još
nekoliko novčanica. Nakon toga zavalio se u sjedalu, spuštajući lijevu ruku u džep kaputa, na
dršku pištolja.
Automobil se uključio u promet, a vozač odmah javio centrali da vozi u Essen i da će se
javiti kad iskrca putnika. Kad su izašli iz područja zračne luke i našli se na autocesti, Rapp se
pomaknuo naprijed, premjestio pištolj iz lijeve u desnu ruku i prislonio cijev na taksistov zatiljak.
Na njemačkom mu je rekao da ne skida ruke s upravljača.
Vozač, mršav i naizgled visok čovjek blizu četrdesete, ukočio se od šoka, ali i poslušno
nastavio voziti. Bio je strastven pušač; Rapp mu je u kosi i odjeći nanjušio cigaretni miris.
- Ako postupite točno kako želim, ništa vam se neće dogoditi. Ako zajebete, dobit ćete
metak u glavu i završiti u prvom jarku - Rapp je ovo izgovorio mirno, bez prijetnje, jer nije znao
koje bi riječi trebalo istaknuti da bude uvjerljiv na njemačkom. Malo je čvršće pritisnuo pištolj
taksistu uz glavu. - Je li jasno? - upitao je.
Vozač je polako kimnuo. - Fino - odgovorio je Rapp. Lijevom je rukom podigao
novčanice i pokazao ih vozaču. - Izvolite. Ne idemo u Essen. Vozite u Frankfurt.
Taksist je primio novac, pa još jednom polako kimnuo. Rapp se malo odmaknuo,
dopuštajući vozaču da opusti vrat. Rapp je provjerio vozačevu iskaznicu na upravljačkoj ploči.
Zvao se Geoffrey Herman.
- Geoffrey, vozite presporo. Ubrzajte i oprezno, molim - Rapp je gledao kako auto
ubrzava. - Jeste li već bili u ovakvoj situaciji?
Vozač je kimnuo i potvrdio hrapavim glasom.
Rappu je ovo bio dobar znak. Već je naletio na ovakav problem i izvukao živu glavu. -
Mogu vam obećati da vam se ništa neće dogoditi poslušate li me. U Frankfurtu ću izaći iz auta, a
vama će ostati prilična svota novca. Ako išta pokušate, mrtvi ste. Neće biti pregovora.
Geoffrey je odlučno kimnuo, ali i dalje je bio vidno prestravljen. Rapp je znao da ga mora
smiriti, da ne izazovu prometnu nesreću. - Slobodno popušite jednu i malo se opustite, može?
Čeka nas duga vožnja.
Vozač je nervozno dohvatio cigarete i pripalio. Rapp je znao da ga sad čeka zanimljivi dio
posla. Imao je manje od dva sata da se zbliži s taksistom. Nije volio ubijati ljude i bio je spreman
na svašta da može poštedjeti ovog jadnika koji je jednostavno imao peh. Geoffrey policiji ionako
ne bi mogao reći ništa što već neće vidjeti na nadzornim kamerama u zračnoj luci. Jedini razlog
iz kojeg bi ga morao ubiti bilo bi da dobije na vremenu, ali za to je Rapp imao bolji plan.
- Odakle ste, Geoffrey?
- Iz Hamburga.
- Kako to da živite u Hannoveru?
- Nije mi se sviđao Hamburg - odgovorio je, još uvijek malo nervozno.
U idućih sat i pol razgovor je postao ugodniji. Rappova pitanja umanjila su taksistov strah
i Rapp je dobio prilično dobru sliku o tome tko je Geoffrey Herman. Prošli su pokraj nekoliko
policijskih vozila zaustavljenih uz autocestu i Rapp je svaki put držao vozača na oku da vidi
pokušava li ih obavijestiti. Herman je držao ruke na upravljaču, a pogled na cesti pred sobom.
Rapp je doznao da je Geoffrey razveden i živi sam. Bio je vlasnik svoga taksija i volio je noćnu
smjenu. Danju je mogao raditi što je želio. Usto, bio je liječeni alkoholičar, pa ga je noćna smjena
držala podalje od barova večerima. Najvažnije što je Rapp doznao o Geoffreyju Hermanu bilo je
da je odležao u zatvoru. Proveo je dvije godine iza rešetaka zbog oružane pljačke i nije bio lud za
vlastima. Rappa je ta vijest jako razveselila.
Oko dva ujutro Geoffrey je rekao da bi se morao javiti dispečeru. Kazao je da će se javiti
nakon što iskrca mušteriju u Essenu. Rapp je malo razmislio. - Morate li se vratiti u zračnu luku
ili ste gotovi za noćas? - upitao je.
- Gotov sam kad god želim. Auto je moj.
Rapp je pomislio kako mu to nije smio tako lako odati. - Bi li bilo neuobičajeno da ovako
rano završite posao? - upitao je.
- Ne bi. Vi ste mi ionako trebali biti posljednja mušterija noćas.
- Nazovite dispečera - rekao je Rapp nakon još malo razmišljanja. Recite im da je sve
prošlo kako treba i da ste odlučili završiti za danas.
Rapp je promatrao vozača kako bira broj centrale na mobitelu, pa se nagnuo da bolje čuje
razgovor. Dispečerka koja se javila zvučala je vrlo umorno i nimalo zainteresirano. Razgovor je
trajao manje od deset sekunda. Kad je bio gotov, Rapp je uzeo telefon i isključio ga. Pažljivo
promatrajući, upitao je Geoffreyja je li to bila uobičajena dispečerka.
- Zove se Sheila - spremno je odgovorio Geoffrey. - Radim s njom pet godina.
Rapp se ponovno zavalio u sjedalo i odahnuo. BKA mu još nije bila na tragu. Da jesu,
pokušali bi zadržati Geoffreyja na telefonu. Rapp je pogledao kartu u krilu i pomislio da je ovo
možda prilika za rizik. - Geoffrey - počeo je. - Jeste li ikada bili u južnoj Njemačkoj?
 7

Irene Kennedy probudili su neobični zvuci, koje je moglo objasniti samo jedno: crtići.
Već su postali dio jutarnjeg rituala subotom. Njezin sin Thomas, ili Tommy, kako ga je zvala
većina prijatelja, imao je šest godina. Više nije bio toliko malen da je odmah nakon buđenja
dozivao majku i Irene je na neki način to nedostajalo. Uvijek je bio najbolje volje ujutro, spreman
za maženje i igru. Irene je voljela malo dulje spavati subotom, ali draže od toga bilo joj je igrati
se s Thomasom i škakljati ga dok ne bude spreman za ustajanje. Sad je bio prevelik za takve
stvari, kako joj je rekao. Bio je neobično samostalno dijete, što je, znala je Kennedy, naslijedio od
nje.
Uspravila se u krevetu i spustila noge na pod. Sat uz krevet pokazivao je 7:58. Kennedy je
bila jednostavna osoba, barem u većini toga. Otkad je znala za sebe, spavala je u pidžamama od
flanela ili boksericama i prevelikim majicama kratkih rukava. Bila je mršava, možda čak i
premršava, ali ne namjerno. Jednostavno nije bila previše zainteresirana za hranu.
Otišla je u kupaonicu, pustila vodu i skupila ravnu smeđu kosu u rep. Pošteno je istrljala
lice frotirnom krpicom i sapunom, oprala zube pa sišla i zatekla Tommyja točno ondje gdje je
očekivala - na metar od televizora, u pidžami, potpuno zaokupljenoga Power Rangersima koji su
razbijali sve oko sebe. Zaobišla je kauč i poljubila ga u tjeme.
- Dobro jutro, dušo.
Tommy je promrmljao nešto nerazumljivo, ne skidajući pogled s televizora. Kennedy mu
je promrsila kosu, podigla s poda praznu posudu od mlijeka i pahuljica pa otišla u kuhinju. Usput
je pokupila i mlijeko sa stola i vratila ga u hladnjak. Spustila je Tommyjevu zdjelicu i žlicu u
sudoper, pristavila kavu i uzela bananu.
Dok je čekala kavu, naslonjena na radnu plohu, razmišljala je o Rappu. Anonimna dojava
njemačkim vlastima o pljački izvedena je prema planu, a za svaki slučaj, anonimni je izvor isto
javio i medijima. BKA tako neće dobiti priliku zataškati priču. Kennedy nije znala kako je
završio Hagenmiller. Centar za borbu protiv terorizma i te kako je mogao nadgledati razvoj
situacije izdaleka, a uz pomoć Centra za međunarodne operacije mogli su doznati što se događa
bilo gdje u svijetu u manje od petnaest minuta. Problem je bio u tome što se Kennedy morala
praviti da nema pojma ni o čemu. Čak ni njezini najbliži suradnici u Centru nisu smjeli znati da je
znala što čeka Hagenmillera.
Pojela je posljednji zalogaj banane pa rekla Tommyju da isključi televizor i obuče se.
Poslušao je preko volje i izašli su petnaest minuta poslije - Kennedy s dvjema kartonskim
šalicama kave u rukama, a Tommy s nogometnom loptom i gumenom Godzillom. Pred kućom ih
je čekao tamnoplavi Ford Crown Victoria, a u njemu vozač Agencije, Harry Peterson, iz odjela za
sigurnost. Irene i Tommy sjeli su na stražnje sjedalo i pozdravili. Irene je Harryju pružila kavu i
krenuli su.
Kennedy nije lako pristala na vozača. Živjela je manje od deset minuta od zgrade
Agencije i isprva je na vozača gledala kao na upad u njezin privatni život. Nažalost, Washington
Post je prošloga ljeta objavio opširan članak o njoj, pod naslovom “Najmoćnija žena CIA-e”.
Kennedy je odbila razgovarati s njima, a čak im je predsjednik rekao da odustanu od priče, ali
Post se nije obazirao na njih. Kennedy nije željela privlačiti pozornost, a još je manje od toga
željela odati bilo što o sebi ljudima koji su bili meta njezine agencije.
Posljedice članka bile su očekivane. Počela je dobivati prijetnje. Thomas Stansfield nije
gubio vrijeme: naredio je da se u Kennedynu kuću ugradi sigurnosni sustav i dodijelio joj je
vozača. Sigurnosni je sustav nadzirala sama CIA, a najmanje jednom svake noći agenti bi došli
do nje provjeriti je li sve kako treba. Kennedy je dobila i dojavljivač s tipkom za slučaj nužde, a
Stansfield joj je naredio da tu spravicu ima uza se dvadeset četiri sata na dan.
Tommy je bio u godinama kad nijedno pitanje nije bilo neumjesno. Jednoga je dana
primijetio da Harry Peterson nosi pištolj dok su se dodavali loptom za bejzbol pred kućom,
čekajući da Irene izađe. Tommy je upitao smije li ga vidjeti, a Harry se nekako odupro instinktu
da odbije. Harry je imao pedeset jednu godinu i dotad je već naučio da je najgore u odgoju djece
neku temu proglasiti zabranjenom. Ako nešto proglasite tabuom, samo će ih više zanimati. Tako
je pokazao Tommyju pištolj, održao mu vrlo strog govor o sigurnosti pri rukovanju i dopustio mu
da primi oružje. Kasnije, kad su se vozili prema Langleyju, Tommy je iznebuha postavio pitanje.
- Koliko si ljudi ubio?
Irene se često pitala isto, ali ona to pitanje nije nikad izgovorila. Ljudi poput Harryja
Petersona nisu postali agenti tajne službe jer im je dosadio uredski posao. Najčešće su bili
nekadašnji profesionalni vojnici ili agenti sličnih služba kojima je dosadilo puzanje po krovovima
u potrazi za negativcima u kakvoj zemlji Trećega svijeta.
Automobil je stao pred starom zgradom u kojoj je nekoć bilo sjedište Agencije. Sagrađena
je 1963., a nova 1991. U njima je zajedno bilo više od dvjesto trideset tisuća četvornih metara
ureda i radnog prostora druge vrste. Irene i Tommy ušli su u zgradu i stali pred osiguranje. Irene
je upisala Tommyja kao posjetitelja, a agent osiguranja dao mu je iskaznicu koja mu je
omogućivala kretanje zajedničkim prostorijama zgrade. Irene je potom skenirala vlastitu
iskaznicu, što im je otvorilo vrata, pa su se uputili hodnikom.
Kao i sve moderne vladine agencije, i CIA je postala pažljiva prema svojim
zaposlenicima. Tako je sada i ova zgrada imala dječji vrtić i igraonicu otvorene šest dana u
tjednu. Kennedy se koristila tom uslugom samo subotom ujutro, a Tommyju se ondje sviđalo
boraviti. Upoznao se s drugom djecom i najčešće su subote ujutro provodili gradeći stvari od
kocaka i potom ih rušeći. Kennedy ga je predala Joanne, odgojiteljici koja je pazila na djecu
vikendom, podsjećajući se da ga ne smije poljubiti za rastanak pred drugom djecom. Već je
nekoliko puta dobila ozbiljnu opomenu od njega kad je taj grozni zločin počinila pred njegovim
prijateljima. Stoga mu je sad samo mahnula i rekla da će doći po njega kako bi zajedno ručali.
Otišla je do dizala i uspela se na šesti kat. Predsjednik Ronald Reagan je 1986. potpisao
nalog koji je Agenciji dopuštao potragu za teroristima koji su naštetili američkim građanima, kao
i njihovo privođenje američkim sudovima. Centar za borbu protiv terorizma, CTC, osnovan je
sljedeće godine, sa zadatkom usklađivanja operacija potrage za teroristima koje je poduzimala
CIA, kako sama, tako i u suradnji s drugim agencijama. Suradnja s drugim agencijama, pogotovo
s FBI-em, od njezina osnutka gotovo uopće nije bila u programu Agencije. Ovaj je centar bio
prva službena inicijativa te vrste, a puno je zaposlenika Agencije tu nametnutu suradnju smatralo
početkom smaka svijeta.
Jednostavna pločica pokraj vrata označavala je prostoriju samo kao CTC. Kennedy je
zastala, udahnula i pribrala se, pa tek tada unijela zaporku za otvaranje vrata. Prvo što su svi
primijetili po ulasku bili su golemi zasloni i jednako predimenzioniran stol za sastanke na dvije
razine. Srednji dio stola bio je izdignut iznad ostatka, a pod njim su stajali monitori, telefoni i
komunikacijska oprema koja je omogućivala kontakt s agentima bez straha od nadzora. To
neuredno središte prostorije na neki je način bio njezin živčani sustav i oko njega su sjedili agenti
zaduženi za koordiniranje operacija i suradnju s agencijama saveznika i drugim američkim
agencijama. Prostorija je bila nekakav križanac televizijske kuće i tornja kontrole leta.
Irene Kennedy prvo je ugledala Toma Leeja, zamjenika direktora Centra i svoju desnu
ruku. Lee je razgovarao s dvojicom agenata zaduženih za slučaj Hagenmiller. Kad ju je spazio,
odmah je prekinuo razgovor i krenuo prema njoj. Na pola puta glavom joj je pokazao da se želi
sastati u njezinu uredu.
Našli su se pred vratima ureda i već joj je njegov pogled govorio da je čeka nevjerojatna
vijest. Kennedy i Lee dobro su se slagali. Oboje su bili mirni i tihi intelektualci. Tradicija je
nalagala da se zamjenik direktora Centra ne bira iz redova Agencije, pa je Lee bio iz FBI-a. Bila
je to jedna od novosti u načinu poslovanja Agencije koje je Centar promovirao. Kennedy je u
svom timu imala agente nekoliko agencija - FBI-a, Tajne službe, NSA-e, DEA-e, ATF-a, DlA-e i
Pentagona, ministarstava vanjskih poslova i pravosuđa, kao i znanstvenike iz Centra za javno
zdravstvo i laboratorija Lawrence Livermore. Samo petnaest godina prije, čak ni direktorima svih
tih agencija ne bi bilo dopušteno vidjeti tajne podatke koje su sad obrađivali agenti srednje
razine.
Lee je zatvorio vrata i podbočio se. Rođeni FBI-evac, bio je u košulji i imao je kravatu
čak i subotom ujutro, iako je skinuo sako. Pravila odijevanja u Centru bila su nešto labavija nego
u ostatku Agencije. Većina je agenata subotom nosila traperice.
Lee je bio iz Seattlea, a njegovi roditelji useljenici iz Južne Koreje. Studirao je na
sveučilištu države Washington i diplomirao računalstvo, ali i financije.
Kennedy je spustila torbu na stol. - Što se zbiva?
- Mislimo da je sinoć netko ubio Hagenmillera - rekao je Lee, odmahujući glavom pomalo
zbunjeno.
Kennedy je podigla obrve. - Ozbiljno?
- Da... ozbiljno - Lee ju je promatrao i Kennedy je znala da joj s lica pokušava pročitati
zna li o tome više nego što želi reći. Sumnjao je da mu Kennedy i njezina Agencija ne govore sve
i na neki je način to poštovao, ali ponekad, kao sada, zbog toga je bio pomalo nemiran. S
Kennedyna lica, kao ni inače, nije mogao pročitati ništa.
Kennedy je sjela na svoj ružni uredski stolac presvučen bezličnom sivom tkaninom. -
Kako to misliš, mislimo? - upitala je.
- Trenutačno nismo sigurni što se događa. Znamo da je nekoliko hamburških televizijskih
postaja izvijestilo o požaru na imanju grofa Hagenmillera. Šteta je golema. NSA nam je otkrila da
su na imanju pronađena i dva tijela, oba prilično pougljenjena. Pretpostavljaju da jedno pripada
grofu, a drugo njegovu tjelohranitelju.
- Isključili smo mogućnost nesretnog slučaja?
Lee je kimnuo. - Kako i sami često kažemo, plaćaju nas da budemo sumnjičavi. Ali čak i
da nismo profesionalni paranoici, morali bismo priznati kako su šanse da se zapaljena cjepanica
otkotrljala iz kamina i usmrtila grofa minimalne.
- Slažem se - Kennedy je dohvatila kavu. - Koji je preliminarni zaključak?
- Dobro pitanje. Isprva smo pomislili da ga je dao smaknuti Saddam, zbog... pa, popis
motiva podugačak je. Možda ga je Hagenmiller nekako sjebao, možda je Saddam zaključio da je
Hagenmiller anonimno obavijestio policiju o krađi. Možda je zaključio da može dobiti opremu
bez love. Tko zna? Saddam je očit kandidat, ali imam još nešto... - Lee je izvukao stolac i sjeo. -
Prije jednoga sata primili smo faks. BKA je poslala obavijest da traga za trima osobama... za
dvojicom muškaraca i ženom. Sve troje su bijelci. Sally je maloprije razgovarala s njima i kaže
da su bijesni. - Sally je bila operativka Centra zadužena za kontakt s Europskom unijom i drugim
vladinim agencijama za borbu protiv terorizma. - Navodno su te tri osobe sinoć ušle na
Hagenmillerovo imanje predstavljajući se kao agenti BKA. Na nadzornim kamerama vidi se da
su stigli u jednom autu, ali poslije stvari postaju čudne. Dvoje izlazi iz auta i ulazi u kuću.
Muškarac i žena. Nekoliko minuta poslije, žena izlazi, sjeda u automobil i odlazi s drugim
muškarcem. Otprilike pet minuta poslije izbija požar. Istodobno drugi muškarac izlazi iz kuće na
bočna vrata, krade auto i odlazi njime s imanja. Ukradeni auto prije dva sata pronašli su u
podzemnoj garaži zračne luke Hannover. Na snimkama njihovih nadzornih kamera vidi se da je
ondje sjeo u taksi. BKA je pokrenula potragu za njime u cijeloj Njemačkoj.
Kennedy se trudila ostati mirna. - A onaj prvi auto?
- Još ga nisu pronašli.
Otpila je gutljaj kave, djelomično da sakrije strah koji joj je stezao želudac. - Imaš li još
nešto?
- Imam - Lee je sad već izgledao izmoždeno. - Prije pet minuta nazvao je državni tajnik.
Kennedy se ovo nije svidjelo. Spustila je kavu na stol.
- Čini se da su on i Hagenmiller strastveni kolekcionari umjetnina. Ili bolje rečeno, da je
Hagenmiller bio kolekcionar. Uglavnom, imaju puno zajedničkih prijatelja, a na tom su popisu
sve sami državnici i okrunjene glave, odmah da ti kažem. Državni tajnik kaže da je znao kako je
grof pod nadzorom i da bi želio da surađujemo s njemačkim vlastima u potrazi za ubojicama -
Lee se zavalio u stolcu. - Navodno je u požaru uništena iznimno vrijedna zbirka umjetnina.
- On to ozbiljno?
- Čini se. Navodno su neke od njih bile jako stare i neprocjenjive. Originali.
- Aha - Kennedy se namrštila. Rijetko je pokazivala osjećaje, ali sad si nije mogla
pomoći. - Dakle, kaže da je znao da nadziremo Hagenmillera i hoće da surađujemo s BKA-om.
- Točno tako.
- A je li rekao kako je znao da nadziremo grofa?
- Nije.
- Pada li tebi išta na pamet?
Lee je na tren promislio pa odgovorio. - Možda.
- Molim te da doznaš - rekla je Kennedy. - To ti je trenutačno prioritet. U međuvremenu...
- pružila je ruku prema telefonu - ... vidjet ću možemo li kako smiriti državnog tajnika prije nego
što napravi još veći nered.
 8

Bilo je podne, bila je jesen i svi su stanovnici Washingtona znali da u glavnom gradu
nema ljepšeg trenutka od ovoga. Proljeće je bilo zgodno, ali privlačilo je previše turista, a i jezivo
vlažan zrak s rijeke Potomac. Jesenji je zrak bio kristalno bistar, boje žive, a studenti u cijelom
gradu širili su veselje zbog činjenice da su se konačno maknuli iz roditeljskih domova. Dok je
Peter Cameron užurbano hodao prema Washington Circleu, ništa od svega toga nije mu privlačilo
pozornost. I on je želio biti na otvorenome i uživati u prelijepoj jesenskoj suboti, ali imao je
važnijeg posla.
Vratio se u Sjedinjene Države prije dva sata, a već je otkrio neke prilično zabrinjavajuće
sitnice. On i Janseni otišli su iz Njemačke nešto nakon ponoći, avionom s malog uzletišta u
blizini Hamburga. Prvo su odletjeli na Meaux Esbly, jednako minijaturno uzletište pokraj Pariza.
Cameron je iz pariške zračne luke Charles de Gaulle jutarnjim letom doletio u New York, a
Janseni su se u drugoj gradskoj zračnoj luci, Orly, ukrcali u zrakoplov za Meksiko. Odatle će se
vratiti u Sjedinjene Države, preko Los Angelesa, a nakon toga konačno otići kući u Denver.
Cameron je stigao do sjeverozapadne strane Washington Circlea i nastavio niz aveniju
Pennsylvania. Bio je sretan što je izašao iz svoga malog ureda na sveučilištu. Za Agenciju je
radio od 1974. do 1998. Posljednje godine u Langleyju prišao mu je potencijalni poslodavac,
osoba koja mu je ponudila pet puta veću plaću nego dotad i omogućila mu da gura nos u rad
kongresnih odbora, u čemu je uvijek uživao. Dio paketa bio je i taj posao na sveučilištu, koji je
zahtijevao tek deset sati tjedno za honorar jednak plaći koju je dobivao u Agenciji. Držao je
predavanje o radu Agencije, tri puta tjedno i uz dva asistenta. Dio paketa bili su i razni savjetnički
poslovi, kao i bonusi u gotovini za poslove poput ovoga.
Na 25. ulici Cameron je skrenuo desno, hodao jedno vrijeme pa ušao u Kliniku za ženske
bolesti, gdje je otišao do javnih telefonski govornica. Tri su bile zauzete, a dvije nisu. Cameron je
ubacio kovanice i birao broj. Kad se na drugoj strani netko javio, prstima je stisnuo grlo da
promijeni glas. Sad je zvučao nazalnije i hrapavo.
- Treba mi taksi.
- Koliko hitno, kamo vozi i koliko putnika? - odvratio je glas s druge strane linije.
- Za jedan sat. Tridesetak kilometara, četiri osobe.
Nakon manje od sekunde stanke, dobio je odgovor. - Lokacija četiri, šezdeset minuta. Još
nešto?
Cameron se nije odmah sjetio što je lokacija četiri, ali tada mu je sinulo - Montgomery
Country Airpark - i odgovorio je: - Ništa. - Prekinuo je vezu i izašao iz bolnice. Nije se rado
služio telefonima. U godinama rada u Agenciji, iz prve je ruke vidio koliko su moćne NSA i CIA,
ali sad nije imao izbora, jer zadatak je morao obaviti što brže. Iz istog razloga nije se koristio ni
računalom u uredu. Kad bi na sveučilištu uopće rabio internet, svakoga bi puta sjeo za drugo
računalo u radnim sobama. Znao je e-adresu i lozinku svakog studenta. Internet je bio dovoljno
nova tehnologija da mu zakoni o zaštiti privatnosti nisu prišli ni blizu. Gotovo je svaka
obavještajna, vojna i policijska služba nadzirala promet na internetu u svojoj potrazi za
špijunima, teroristima i kriminalcima.
Cameron je sad skrenuo na ulicu M, a njome prema zapadu, prema Georgetownu. Prije
samo dvadeset minuta spojio se na internet s računala jednog studenta druge godine ekonomije.
Vijest koja ga je zanimala bila je posvuda na njemačkoj televiziji i u novinama, a prenio ju je i
London Times. Cameron je očekivao da će ubojstvo grofa Hagenmillera odjeknuti daleko, ali
iznenadilo ga je što njemačke vlasti traže tri počinitelja. Ne dva. Tri. Kad se udaljio od imanja,
nije bilo nikakva požara, a kamoli dovoljno velikog da do temelja spali stogodišnju građevinu. U
vijestima se spominjalo da su iz zgarišta izvučena dva pougljenjena tijela. Beth Jansen rekla je da
je za sobom ostavila tri tijela. Hagenmillera, tjelohranitelja i Rappa. Nešto tu nije bilo kako treba,
a Cameron je bio prilično siguran da zna i što.
Preznojavao se. Prelazeći preko Rock Creeka, raskopčao je plavu jaknu i malo mahao
njome da se rashladi. Cesta ispod njega bila je puna biciklista i džogera. Cameron je nastavio
preko mosta, ljutit što mora ovakav dan potratiti na rješavanje problema izazvanih tuđom
nesposobnošću, umjesto da uživa u dobro obavljenu poslu i spoznaji da je na njegov off-shore
račun uplaćena pozamašna svota u gotovini.
Na 29. ulici Cameron je ponovno prišao telefonskoj govornici i birao broj. - Imam
rezervaciju za golf-teren za jedan sat. Stigneš?
Osoba na drugoj strani malo je oklijevala. - Ne znam stignem li za jedan sat. Gdje?
- Montgomery Village Country Club.
- Je li teren naporan? - upitala je osoba nakon još malo tišine.
- Jest, ali mislim da nećeš imati problema.
- Imamo li još koga?
- Ne - Cameron se osvrnuo. - Dobro bi nam došla još dva igrača, i to provjerena. Ne želim
igrati s nepoznatima.
- Dobro. Vidimo se tamo za devedeset minuta.
Cameron je prekinuo i krenuo niz 29. ulicu. Pločnik je bio strm, popločen kockom i grbav
zbog korijenja drveća. Lice mu je već bilo sjajno od znoja, a brada ga je počela svrbjeti. Stan mu
je bio na vrhu brda u Ulici Q, udaljen samo nekoliko ulica, ali sve uzbrdo. Četrdesetosmogodišnji
veteran Agencije sad je korio sam sebe zbog viška kilograma koje je nakupio, uglavnom u struku.
Kad sve ovo završi, otići će u jedne od onih luksuznih toplica u kojima čovjeku klistirima maknu
sve iz organizma i istope salo u sauni. To njemu treba - malo uživanja i lijepi ljudi. Prvi put u
životu imat će dovoljno novca da si priušti skupe užitke.
Ali prvo se mora pobrinuti za ovu petljavinu. S mukom se uspinjao. Kad je stigao do
Dunbartona, već je bio skinuo jaknu, a košulja mu je bila natopljena znojem ispod pazuha.
Planirao je na put ponijeti dvije torbe, koje su ga već čekale spakirane, a automobil je bio
parkiran u garaži nedaleko od njegove zgrade. Na sreću, do garaže se trebao spustiti nizbrdo. Na
putu do auta morat će stati po novac za ljude koje je namjeravao unajmiti. Ovaj je posao bio
skup. Naravno, od poslodavca će kasnije tražiti povrat troškova, a uz malo sreće dobiti od njega i
novac koji je dao Jansenima. Cameron je malo razmišljao bi li mu se javio. Prelazeći križanje na
ulici O, odlučio je da se neće javiti. Njegov je poslodavač prezirao komplikacije i volio ljude koji
su znali preuzeti stvar u svoje ruke. Odlučio je sam srediti ovaj problem, pa tek onda izvijestiti
poslodavca. Janseni moraju nestati. Ako ih se Irene Kennedy dočepa prije njega, njegov će
poslodavac dobiti srčani udar. A Cameron će morati nekamo nestati. Možda i zauvijek.
***
U Freiburg su stigli deset minuta do šest ujutro. Grad s nešto više od sto tisuća stanovnika
tek se budio. Tijekom noćnog putovanja, Rapp je bacio svoj Ruger s prigušivačem i kodirani
radio u rijeku, dok su u Stuttgartu prelazili preko mosta. Iskaznicu BKA i još neke dokumente je
spalio. Freiburg je poznavao, jer ga je posjetio u srednjim dvadesetima. Odabrao ga je
nasumično, kao mjesto u kojem je mogao nestati između dviju operacija. Za grad uz rub
Schwarzwalda vezale su ga lijepe uspomene. Onomad je mislio ostati tjedan dana, ali na kraju
ostao dva tjedna. U grad je stigao netom prije godišnjega vinskog festivala. Freiburg je bio pun
biciklista i Rapp se brzo pridružio jednoj mjesnoj udruzi. Dane je provodio utrkujući se kroz
šumu s drugim strastvenim biciklistima koji su taj sport voljeli koliko i on, a noći pijući njemačko
pivo i zavodeći lijepe Njemice. Ovaj posjet neće biti toliko zabavan.
Rapp je odabrao lokaciju blizu tržnice Munsterplatz i izašli su iz taksija. Seljaci iz okolice
i drugi proizvođači hrane već su pristizali, slagali robu na štandove i spremali se za subotnju
gužvu. Rapp i Geoffrey propješačili su tim dijelom grada i nešto dalje od tržnice ušli u mali hotel
po imenu Zum Roten Baren. Vozač je slijedio Rappove upute besprijekorno. Rekao je
recepcionaru da je dovezao mušteriju iz Frankfurta na razgledavanje prirode i da su planirali stići
dan ranije, ali nisu stigli. Zato su idućeg dana krenuli dovoljno rano da već ujutro budu u
Freiburgu. Recepcionar, stariji čovjek, povjerovao mu je. Rapp je Geoffreyju rekao da plati za
dva dana, unaprijed u gotovini. Recepcionar je spremno prihvatio novac i ne pregledavši im
dokumente, zbog čega je Rapp bio još zadovoljniji. Kad su se uspeli u sobu, Rapp je dao
Geoffreyju novac koji mu je obećao, svezao mu ruke i stavio mu povez preko očiju, pa ga
privezao za krevet. Prije nego što je otišao, prišao mu je. - Legni i spavaj. Kad te sobarica otkrije,
reci im da pozovu policiju. Sve ispričaj vlastima, ali reci da sam ti prijetio smrću ako mi ne
pomogneš, kao što smo se dogovorili.
Geoffrey je još jednom kimnuo, a Rapp mu je potom zavezao i usta. Kad je dovršio s
njime, svukao se i izvadio plave leće. Čim ih je skinuo, osjetio je olakšanje. Oči su ga već boljele
od dugog nošenja. Istuširao se i pet puta oprao kosu da spere svjetliju boju iz nje, pokušavajući
pritom ne nadražiti posjekotinu na tjemenu. Nije uspio. Kad je izašao ispod tuša, ostavio je vodu
da teče i isprao krv s košulje što je bolje mogao.
Odjenuo se, vratio u kupaonicu i temeljito očistio odvod. Sve ručnike koje je upotrijebio
bacio je u bijelu plastičnu vrećicu, a potom provjerio je li sve obavio. Odlazeći, na vrata je
objesio znak da ne želi da mu smetaju i zatvorio ih.
Kad je izašao iz hotela na bočna vrata, bilo je 6:45 ujutro. Rapp je propješačio kilometar
do Sveučilišta Alberta Ludwiga, bacivši usput vrećicu s ručnicima u kontejner iza jednog
restorana i zastavši u ljekarni, drogeriji i suvenirnici jednoga hotela. Kad je stigao do sveučilišta,
oko pola osam, temperatura je već bila dvadesetak stupnjeva. Ušao je u kampus i potražio toalete.
Na trećem katu pronašao je jedan prazan. Zaključao je vrata i bacio se na posao. Električnom
spravicom za šišanje skratio je svoju gustu crnu kosu nad umivaonikom na tri centimetra, pa još
skratio ostatak kose iznad uha na manje od centimetra. Počistio je kosu iz umivaonika, obukao
plavu majicu kratkih rukava sa slikom najpoznatijega gradskog spomenika, katedrale, a preko nje
sivu majicu dugih rukava na kopčanje. Presvukao se u svijetle kratke hlače, bijele čarape i plave
tenisice. Odjeću koju je nosio sinoć gurnuo je u platnenu torbu za kupovinu, a sve ostalo u zeleni
ruksak koji je kupio u suvenirnici. Samo je pištolj ostavio izvan ruksaka. Njega je zataknuo za
rub hlača i prekrio majicama.
Čim se presvukao, osjetio je olakšanje. Želio se presvući i prije, ali nije htio da ga
Geoffrey vidi u toj odjeći. Izišao je iz sveučilišnoga kampusa i pronašao pekarnicu. Bio je toliko
gladan da je u minuti progutao nekoliko peciva, kroasan i bocu soka od naranče. Potom je
pronašao kafić, pa dvadesetak minuta pijuckao vruću kavu. U pet minuta do devet bio je spreman
za drugu fazu.
Dućan s biciklima izgledao je točno onako kako ga je Rapp pamtio. Oko njega su se već
motali biciklisti u šarenim pripijenim biciklističkim hlačicama i majicama, čekajući red. Rapp se
probio kroz gomilu i ušao. Bicikli su visjeli gotovo sa svakog centimetra zida i stropa. Rapp je
prišao pultu i zamolio pomoć na francuskom. Prodavač ga je uputio na mladu ženu duge crne
kose, rekavši da je Francuskinja. Rapp je brzo doznao da je djevojka iz Metza i da je u Freiburgu
na studentskoj razmjeni.
 Dok mu je pokazivala bicikle, Rapp ju je upitao vozi li se i dalje subotom utrka u
organizaciji dućana. Djevojka je rekla da je utrka sad popularnija nego prije. Freiburg je bio
jedno od mjesta kojim je prolazio Tour de France. Tjedna utrka vodila je na sjeverozapad, prema
starom utvrđenom gradu Breisachu, a odande u Francusku, preko Rajne. Biciklisti su onuda neko
vrijeme vozili uz rijeku, a potom skretali natrag prema Njemačkoj kod Mullheima ili
Ottmarsheima, ili u Švicarsku kod Basela. Kad bi dan bio lijep, znalo ih se okupiti i nekoliko
stotina, iz Švicarske, Francuske i Njemačke. Rapp je odabrao utrku znajući da pogranična patrola
neće zaustavljati bicikliste radi dokumenata. Sjećao se da je taj dio Europe bio prilično otvoren
čak i usred hladnoga rata. Od Freiburga do Francuske imao je samo dvadeset četiri kilometara na
istok, a do Basela manje od osamdeset kilometara na jugozapad. Na granici su jedva koga
zaustavljali, jer puno je ljudi živjelo u jednoj, a radilo u drugoj zemlji. Ali Rapp je ipak znao da
bi obavijest policije o bjeguncu zatvorila granicu u tren oka.
Nakon što je razgledao sve bicikle u dućanu, odlučio se za polovni zeleni Bianchi. Kupio
je i torbe za bicikl, torbicu za struk, odjeću i tenisice, šiltericu i Oakleyjeve sunčane naočale.
Znao je da bi se s ruksakom na leđima isticao u gomili biciklista. Sve je platio gotovinom, jer
karticu je odlučio upotrijebiti tek ako ne bude imao drugog izbora. Djevojka mu je pokazala gdje
se nalazi toalet, u podrumu zgrade, pa je Rapp otišao presvući se. U glavni džep torbice za struk
gurnuo je pištolj i streljivo, prigušivač, kao i svežnjeve franaka, maraka i funta. U vanjske je
džepove spremio francusku putovnicu i nekoliko stotina franaka. Sve čega se morao riješiti
završilo je u ruksaku. Zadržao je samo novu odjeću.
Kad se vratio u dućan, biciklisti su bili spremni za polazak. Rapp je presavinuo odjeću i
ugurao je u torbu na biciklu, a djevojci rekao da mu pričuva bicikl i da će se vratiti za minutu.
Rekao je da mora otići vratiti prijatelju ruksak. Izašao je i zamaknuo za ugao, gegajući se u
svojim novim biciklističkim tenisicama. Nekoliko stotina metara od dućana s biciklima bacio je
ruksak u kontejner, prekrivajući ga nekolicinom drugih vreća smeća. Znao je da ga se mogao
riješiti i pametnije, ali nije imao dovoljno vremena.
Kad se vratio do dućana, tridesetak biciklista već je kretalo. Rapp je zahvalio mladoj
Francuskinji na pomoći i izveo bicikl na kockom popločenu ulicu. Na pola ulice već je sustigao
kraj skupine biciklista. Bio je vješt biciklist, vještiji od prosjeka. Više se nije natjecao, ali prije
puno godina bio je među najboljim triatloncima na svijetu. Pobijedio je na natjecanju Iron Man
na Havajima, a ostala tri puta na tom natjecanju završio je u prvih pet. Nakon toga se prestao
natjecati jer ga je na to prisilio posao za Agenciju, koji mu je unio nered i nepredvidljivost u
život. Ipak, još je uvijek plivao, trčao ili vozio bicikl pet puta tjedno.
Iz grada su izašli u 9:36. Rapp se držao začelja skupine. U nogama je imao snage, ali prsa
su ga malo boljela. Zbog bola je počeo razmišljati o događajima prethodne večeri i analizirati što
se dogodilo. Tko li je stajao iza Hoffmana? Znao je kako je gotovo nemoguće da su ono izveli na
vlastitu inicijativu. Rapp ih nije poznavao i znao je da nemaju motiva ubiti ga. Svega je nekoliko
ljudi znalo da radi za Agenciju, a još manja skupina znala je kamo je poslan i zašto. Bio je
siguran da zna jedna osoba, a za druge je dvije pretpostavljao. HofFmane bi na njega najlakše
nahuškala baš ona osoba kojoj je najviše vjerovao. Rappu se ta pomisao nije ni najmanje svidjela.
Poljuljala je njegovu vjeru u sve i kosila se sa svim njegovim instinktima, ali morao ju je uzeti u
obzir. Očigledni sumnjivac za pokušaj ubojstva bila je Irene Kennedy. Rapp nije želio vjerovati u
takvo što. Usrdno se nadao da će naći drugo objašnjenje, ali trenutačno ga nije vidio. Morat će se
vratiti u Sjedinjene Države i istražiti stvar. Počet će baš s Hoffmanima. Znao je da im neće ući u
trag bez pomoći, ali znao je i kome će se obratiti.
Dok su skretali, Rapp je ugledao Rajnu i staru keltsku utvrdu na brdu. Grad je bio
sagrađen na zaravni, na visini od gotovo osamdeset metara i idealno smješten za obranu. Cesta je
s brda vodila u dolinu. Silazeći, biciklisti su se sagnuli i poletjeli poput metaka. Skupina je vozila
brže od šezdeset kilometara na sat. I dalje se držeći začelja, Rapp se zalijepio za skupinu kako bi
održao brzinu, ogledavajući se istodobno ne bi li ugledao most koji će ih odvesti preko Rajne.
Nije mu se svidio pogled na granični prijelaz. Kolona vozila bila je dugačka nekoliko kilometara.
Samo mirno, govorio sije. Nimalo ne sličiš osobi koju traže, imaš vizu i osobnu iskaznicu s
područja Europske unije, a i putuješ u skupini.
Prebacio je u najnižu brzinu i ubrzao za skupinom. Lako je prestigao devet biciklista i
uvukao se u sredinu skupine. Tri minute poslije stigli su do kolone i skrenuli u traku koja će ih
provesti pokraj automobila i ravno preko granice na mostu. Rapp je otpio gutljaj vode, pogledom
tražeći što bi mu moglo biti od koristi bude li se morao odvojiti od skupine i bježati. Skupina je
usporila, ali ne previše. Rapp je okrenuo torbicu oko struka tako da iz nje može izvući putovnicu.
Ili pištolj.
U suprotnom smjeru prišla im je i prošla pokraj njih skupina francuskih biciklista. Većina
im je mahnula u prolazu, a neki su ih izazivali. Njemački biciklisti uzvraćali su im jednakom
mjerom. Rappova je skupina stigla do prijelaza i Rapp je vidio carinika kako maše biciklistima da
stanu. Kad su stigli na svega pedesetak metara, biciklist na vrhu skupine doviknuo je nešto
cariniku. Rapp nije čuo što, ali vidio je da biciklist rukom pokazuje francuske bicikliste koji su
odmicali u suprotnom smjeru. Prišao je i drugi carinik, također nešto rekao, ali kad su stigli do
mosta, obojica su odustali od zaustavljanja skupine. Samo su im mahnuli da prođu. Dok je Rapp
prolazio pokraj carinika, shvatio je da ih bodre. Hvala nebesima na nacionalnom ponosu,
pomislio je.
Kad su prešli u Francusku, Rapp je umalo glasno odahnuo od olakšanja. Svladao je
najveću prepreku. Skupina se kretala na zapad još otprilike pola kilometra. Rapp je pustio
bicikliste da ga zaobilaze dok nije ponovno pao na začelje, a kad je skupina skrenula prema jugu,
odvojio se i nastavio ravno. Znak uz cestu govorio mu je da se nalazi nedaleko od Colmara i znao
je da ga čeka dvadesetak kilometara vožnje uzbrdo. Zapeo je i ubrzao. Idući korak bilo je pronaći
računalo. Nakon toga čekalo ga je putovanje vlakom.
 9

Smrt je dolazila po njega. Naravno, krenula je prema njemu onoga dana kad se rodio na
obiteljskoj farmi u Stonevilleu u Južnoj Dakoti 1920., ali sada ga je već gotovo sustigla. Svojim
je tankim, koščatim prstima zgrabila njegovo već krhko tijelo i znao je da ga neće pustiti. Tako su
stvari tekle. Sve je imalo svoj početak i kraj. Iznenadila ga je spoznaja da ga blizina smrti nije
uznemirila. Dugo je živio. Dulje nego većina ljudi. Vidio je i čuo stvari o kojima drugi nisu ni
sanjali. Za domovinu je podnio žrtve koje nitko nije smio pamtiti, ali ni to mu nije smetalo.
Proživio je život u sjeni, a kad je svijet zakoračio u doba interneta, shvatio je koliko će brzo takva
anonimnost postati rijedak luksuz.
Thomas Stansfield bio je povučen čovjek, a to je zapravo i priličilo osobi na čelu
najslavnije i najozloglašenije špijunske agencije na svijetu. Odlučio je umrijeti u vlastitome
domu, okružen kćerima i unucima. Liječnici su ga nagovarali na operaciju i kemoterapiju, ali
Stansfield je odbio. S obzirom na poodmaklu dob, davali su mu najviše godinu ili dvije, ali i to
samo ako preživi operaciju kojom bi mu izrezali dvije trećine jetre. Bilo je vjerojatnije da se ne bi
oporavio. Njegova supruga Sara preminula je prije dvije godine i bolno mu je nedostajala.
Njezina je smrt više od svega drugoga pridonijela njegovoj odluci da se ne bori protiv bolesti.
Kakvog bi smisla imala borba? Živio je lijepih sedamdeset devet godina, a sad je ostao gotovo
sam. Drugi razlog za mirenje sa sudbinom bile su njegove kćeri. Nije želio da dvije godine
gledaju kako kopni i zbog toga moraju zaboraviti vlastite živote. Da je bio mlađi, možda bi se i
borio, ali sad je jednostavno bio preumoran. Želio je umrijeti daleko od bolnice, nedirnuta uma i
dostojanstva.
U radnu sobu u prizemlju svojega doma dao je donijeti bolnički krevet. Jednostavna kuća
površine svega dvjesto osamdeset četvornih metara i građena u kolonijalnom stilu stajala je na
imanju površine jednoga hektara uz obalu rijeke Potomac. Da je proljeće, mogli bi sjesti u
dvorište iza kuće i promatrati vodopad Stubblefield, ali početkom jeseni vodopad bi uvijek
presušio. Stansfield je sjedio u najdražem kožnatom naslonjaču i uživao u pogledu na jesenje
boje. Kako prikladno doba godine za umiranje, pomislio je. Znao je da bi se Robert Frost složio s
time.
Njegova starija kći, Sally, došla je iz San Diega i pomagala mu. Mlađa, Sue, također će
stići, u srijedu. Živjela je u Sacramentu. Obje su namjeravale ostati uz njega do kraja. Njegovo
petero unučadi došlo ga je posjetiti tijekom vikenda prije dva tjedna, malo se družiti s djedom
prije nego što postane preslab. Najstariji je imao sedamnaest, a najmlađi pet godina. Vikend im je
svima bio bolan, ali i potreban. Svi su puno plakali.
Sally mu je danas pomogla odjenuti se prikladno za posjetitelja i sad je sjedio u svijetlim
hlačama, svijetloplavoj košulji i sivoj vesti na kopčanje. Sijeda kosa bila mu je uredno začešljana
od lica. Na televiziji su nogometne momčadi sveučilišta iz Iowe i Pennsylvanije davale sve od
sebe, ali Stansfieldu nije bilo do sporta. Previše ga je brinuo telefonski razgovor koji je obavio
ranije. Želio je sve dovesti u red prije nego što umre. Za unuke se pobrinuo; svakoga je čekalo
dovoljno novca za školovanje sve do doktorata ako tako požele, ali ništa drugo. Nije im želio
ostaviti previše novca koji bi potrošili na sportske aute ili glisere, nije ih želio razmaziti. Znao je
da bi kuća mogla biti prodana za najmanje milijun, što je s obzirom na to da ju je 1952. kupio za
dvije tisuće dolara bilo fantastično. Naravno, imao je još imovine. Samo idiot ne bi znao kako
unovčiti sve informacije na koje je Thomas Stansfield naletio tijekom svih tih godina. Većinu
imovine ostavit će kćerima i znao je da će s njom postupiti pametno. To ga nije ni najmanje
zabrinjavalo.
Ono što ga je zabrinjavalo bila je CIA. Agencija je bila u neredu, a u posljednje vrijeme
dobio je informacije koje su ukazivale na to da je čak i podcijenio razinu probleme. Nitko izvan
Stansfieldove obitelji nikad nije dobio dozvolu zaviriti u njegov privatni život. Nitko, osim Irene
Kennedy, koju je Stansfield smatrao svojom trećom kćeri. Bio je uvjeren da je Irene jedna od
najnadarenijih osoba u Agenciji i da je od presudne važnosti za njezin opstanak. Zbog toga je bila
meta mnogima, a Stansfield je brinulo da će nakon njegove smrti svi ti neprijatelji dati sve od
sebe da je unište.
***
Sally je dopratila Irene Kennedy u radnu sobu, izašla i zatvorila vrata za sobom. Irene je
prišla Stansfieldovu naslonjaču, sagnula se i poljubila Thomasa Stansfielda u čelo. Ovakvu
bliskost dopustili su si tek nedavno, nakon što je Thomasu dijagnosticiran rak. U tom su
razgovoru oboje sjetno istaknuli da smrt izvuče osjećaje na vidjelo kako ništa drugo ne može.
Kennedy je sjela nasuprot šefu i upitala ga kako se osjeća.
- Prilično dobro, ali nećemo o meni. Tu ionako ništa ne možemo - Stansfield ju je malo
promatrao, pa shvatio. - Što se događa?
Kennedy nije znala kako da počne, pa je odgovorila tek nakon kraćeg oklijevanja. -
Sinoćnja operacija u Njemačkoj...
- Da?
- Nije prošla kako smo planirali.
- Koliko je loše?
- Mitch se još nije javio, a BKA po cijeloj Europi traga za trima osobama koje su po
njihovu mišljenju odgovorne za smrt grofa Hagenmillera.
- To smo očekivali.
- Jesmo, ali sve ovo drugo nismo - Kennedy je sad rekla Stansfieldu za požar, a za kraj
ostavila podatak koji su dobili prisluškujući BKA: da je Rapp iz grofove kuće izašao nakon
Hoffmana, a ne s njima, i da je morao ukrasti auto kako bi pobjegao.
- Čini se da je nešto pošlo po krivu - rekao je Stansfield kad je završila. - Rekao bih da je
Mitch rekao Hoffmanima da bježe, a on ostao počistiti nered.
Kennedy je kimnula. - Isprva sam i ja pomislila to, ali Mitch se još nije javio, a Hoffmani
jesu. Rekli su da... - Kennedy je stresla glavom - da je operacija uspjela, ali uz gubitke.
- Mitcha.
Kennedy je polako kimnula. - Da.
- Tko je onda treća osoba koju je BKA snimila kako bježi?
- O tome nismo uspjeli saznati ništa.
Stansfield se zavalio u naslonjaču, pomalo iznenađen. Mislio je da bi Irene lako mogla
saznati što se dogodilo, iz nekoliko izvora. - Zašto?
- Jer imamo još jedan problem. Kad sam jutros stigla u Centar, Tom Lee rekao mi je da sa
mnom želi razgovarati državni tajnik Middleton.
Ovo je slabog Stansfielda toliko zaintrigiralo da se uspravio u naslonjaču. Državni tajnik
nije smio nazvati direktoricu Centra, a da prije toga ne nazove njega. - Sto želi gospodin
Middleton?
- Navodno su on i grof veliki ljubitelji umjetnosti.
Stansfield se zagledao kroz prozor, razmišljajući o tome.
Znao je da se državni tajnik voli hvalisati svojom kolekcijom, a sjećao se i da je
Middleton dao intervju za New Yorker kojem je tema bila baš ta zbirka umjetnina, navodno
vrijedna pedeset milijuna dolara. - I što želi od tebe?
- Dao mi je poručiti da je znao kako nadziremo grofa i da bi nam bio zahvalan kad bismo
mogli njemačkim vlastima prenijeti informacije do kojih smo tako došli.
- Kako je znao da nadziremo grofa?
Kennedy je slegnula ramenima, jer odgovor je bio očigledan. - Čini se da imamo krticu.
- Ili špijuna.
- Da.
- Pada li ti itko na pamet?
- Zasad ne, ali Tom Lee jednako je uznemiren ovime koliko i mi. Rekao je da će se
pozabaviti time.
- Vjeruješ li mu? - upitao ju je uvijek oprezni Stansfield.
- Vjerujem, ali naravno da ću i sama istražiti otkuda cure informacije.
- Fino. Jesi li rekla predsjedniku za Mitcha?
- Nisam. Prvo bih željela saznati što se događa.
- Slažem se. Pretpostavljam da se nisi javila našim kontaktima u BKA-i jer ne želiš
privlačiti pozornost na Centar?
- Tako je. Prikupljam informacije neupadljivo. NSA nam daje dosta materijala; oni
nadziru svakoga. Trenutačno nam je to dovoljno. Većina naših u Centru misli da je Hagenmillera
dao ubiti Saddam. Neki misle da su možda odgovorni Izraelci. Hagenmilleri su u Drugom
svjetskom ratu bili ponosni nacisti, a grof je prodavao opremu za izradu oružja jednim od
najopasnijih neprijatelja Izraela. I te kako bi imali motiva riješiti ga se. Mislim da neke mudrije
glave sumnjaju na nas, ali šute, a i nastavit će tako - Kennedy se namrštila. - Ako itko sazna da
smo ga nadzirali, loše nam se piše.
- Slažem se. Ja ću se pobrinuti za državnog tajnika. Kako namjeravaš pronaći Mitcha?
- Hoffmani bi se večeras trebali vratiti u zemlju. Odletjet ću u Denver i osobno ih ispitati.
- Tko ide s tobom?
- Nitko. Već sam radila s njima. Snaći ću se.
Stansfield ju je prijekorno pogledao. Kennedy je imala malo iskustva u radu na terenu.
Shvatila je što joj šef poručuje tim pogledom i brzo ponudila objašnjenje. - Ja sam
napravila nered, ja ga moram i srediti. Uostalom, što manje ljudi upletemo, to bolje.
Stansfield je odmahnuo glavom. - Ne smiješ napustiti grad, jer time bi samo privukla
pozornost. Uostalom, vanjski suradnici kao što su Hoffmani postanu nervozni kad operacija pođe
po krivu. Poslat ću nekoga da to sredi.
Kennedy je znala da je Stansfield u pravu. - Koji je onda moj sljedeći zadatak?
Stansfield je malo razmislio. - Za početak, nadati se da su Hoffmani u krivu i Mitch je živ.
- Po izrazu na njezinu licu znao je da njegove riječi nisu imale željeni učinak. - Ne brini se za
Mitcha. Ovo mu je specijalnost. Vratit će se on nama i bez pomoći - direktor Agencije malo se
nagnuo prema Irene Kennedy, gledajući je ravno u oči. - A tvoj je zadatak saznati otkuda
državnom tajniku Middletonu podaci, i to što brže i tiše možeš.
***
Zrake sunca prodirale su kroz kuhinjski prozor kuće Liz i Michaela O’Rourkea u
Georgeotownu. Liz O’Rourke kuckala je po prijenosnom računalu. S lijeve strane na stolu je
stajala čaša soka od brusnice i jabuke, a s desne strane nestabilan toranj dokumenata koji je
izgledao kao da bi se svakoga trena mogao razletjeti po podu. Njezin labrador Duke ležao je pred
kuhinjskim vratima, na terasi, drijemajući na suncu. Bivša reporterka u ovom je lijepom
okruženju radila mirno. Sve je bilo savršeno i ako joj je uopće išta nedostajalo, bila je to tek kava,
ali kako je bila u petom mjesecu trudnoće, nije se smjela buniti.
 Liz je radila na svojoj prvoj knjizi. Naslov će joj biti Najkorumpiraniji političari Amerike.
Prije manje od godinu dana i sama se udala za političara, kongresnika, pa je knjigu pisala pod
djevojačkim imenom Scarlatti, iako je Michael rekao kako ne bi imao ništa protiv ni da je piše
kao Liz O’Rourke. Liz je mislila da će ipak biti bolje da se služi djevojačkim prezimenom. Uz
pomoć prijateljice koja je radila u jednoj njujorškoj izdavačkoj kući, dobila je ugovor na temelju
deset prvih stranica. Ta dodatna zabava, kako ju je nazivala, uskoro je počela oduzimati toliko
vremena da je Liz dala otkaz na poslu, ali nije joj teško pao. Njezin je suprug bio iz vrlo imućne
obitelji i Liz nije uopće morala raditi, ali ovo je željela. Imala je samo trideset jednu godinu i
znala je da bi poludjela da tako rano ode u mirovinu.
Sjedila je u sivoj trenirci i premaloj majici New York Yankeesa koja joj je jedva pokrivala
pupak. Ta je sićušna majica izluđivala Michaela. Nije imao ništa protiv da se u njoj šeće po kući,
ali ako bi samo izašla do poštanskog sandučića po novine u njoj, pogledao ju je pogledom
zabrinutoga budućeg oca. Liz je baš završavala poglavlje kad je čula zvonce na Dukeovoj ogrlici.
Virnula je preko ruba računala i vidjela da Duke, Michaelov najbolji prijatelj, netremice promatra
vrata. Na zvuk ključa u bravi, labrador je počeo cviliti i prišao vratima. Ime je dobio po nadimku
Johna Waynea, a Michael je u zadnje vrijeme predlagao da nabave još jednog labradora. Liz se
bojala da bi novog psa mogao nazvati Vince, po legendarnom treneru Packersa Vinceu
Lombardiju: i njezin se otac zvao Vince, a Liz je znala da ne bi bio oduševljen da dijeli ime sa
psom.
Sat na kuhinjskom zidu pokazivao je 12:32 i Liz je podignute obrve primijetila da njezin
suprug kasni samo trideset dvije minute. Popravljao se. Brojeći stranice koje je stigla napisati,
slušala je kako dečki u hodniku jedan drugome iskazuju ljubav i da nije znala koliko Michael
obožava i nju, bila bi ljubomorna na psa.
Tren poslije njezin dvije godine stariji suprug stao je na vrata kuhinje, smiješeći se vedro
poput petogodišnjaka. Michael O’Rourke bio je bivši marinac i kapetan svoje hokejske momčadi
na sveučilištu Minnesote. Iako se držao vrlo strogo, znala je da je nježna dušica. Stao je iza
njezina stolca i prebacio joj svu kosu na jedno rame, pa joj spustio poljubac na obraz i odmah
krenuo niz vrat, milujući istodobno i njezin goli trbuh. Duke se vratio iz hodnika i sjeo, čekajući
da ponovno na njega dođe red. Liz je podigla ruke i zavukla prste u Michaelovu kosu, ljubeći ga
po vratu i uzdišući mu na uho. Podigao je ruke uvis i nježno prešao preko njezinih grudi.
- Ručak ili seks? - šapnuo je.
- Oboje.
- A koje prvo? - opet ju je poljubio u vrat.
- Nije važno... Michaele... ti odluči.
Michael nije očekivao da Liz postane tako pohotna tijekom trudnoće, ali nije se ni bunio.
To je iznenađenje bilo ugodno. - Ako odmah ne krenemo, kladim se da nećemo izaći iz kuće do
kraja dana.
- A što tome fali?
- Nemamo hrane.
- Nisam ja kriva za to - odmah se počela braniti Liz.
- Ma neeee - Michael se nasmiješio. - Niste Vi krivi, princezo. - Kad bi se želio našaliti,
zvao ju je obiteljskim nadimkom koji joj je dodijelio otac. - Živimo pet minuta od dućana, a ti
nisi morala na posao već mjesec dana.
Liz je spustila ruke. - A pored koliko trgovina s hranom ti prođeš svakoga dana na putu do
posla?
- A ne, nećeš - Michael se odmaknuo i zaobišao stol, smijući se i odmahujući glavom. -
Sve smo se lijepo dogovorili. Rekla si da ćeš ti ići po namirnice. Rekla si da će ti dobro doći
predah od sjedenja za računalom.
- Ali ja sam trudna - Liz je iskrivila lice u grimasu koja je trebala smekšati Michaela.
- Super pokušaj, ali ne padam na te fore. Diži se, idemo u Einstiens. Silno želim sendvič s
tunom i šalicu kave.
- A seks?
- Pričekat će. Treba mi hrane. U posljednje vrijeme previše me umaraš.
- Siroče moje.
Duke je gurnuo njušku vlasniku u dlan i Michael ga je pomilovao. - A sad lijepo skini
majicu koju će nositi naš klinac i presvući se u nešto za odrasle jer idemo van. Umirem od gladi.
- Naš klinac? - Liz je smišljala kako da odgovori na tu šalu. - Stvarno urnebesno. To si
smišljao cijelim putem do doma?
- Ne - nasmijao se. - Ove sam sekunde to smislio. Totalna improvizacija!
- E pa, majica nije smetala susjedima kad sam jutros šetala Dukea.
- Izašla si u šetnju u toj majici? - sad se više nije smijao. Čak ni smiješio.
Liz ga je neko vrijeme promatrala, pa se nasmijala. - Nisam, ne. Ali samo ti mene gnjavi,
pa možda i hoću.
Michael je kimnuo. - O. K„ pobijedila si. Ali stvarno mislim da nije fer da malome kradeš
odjeću. Ako te netko vidi u tome, mislit će da si sišla s uma.
Liz se nasmiješila. - Stvarno ti ide ta improvizacija. Čekaj da provjerim e-mail, pa idemo.
Liz je kliknula na ikonu i modem se uključio. Nakon malo zujanja i grebanja, računalo ju
je obavijestilo da ima pošte. Liz je otvorila e-poruku.
Draga Liz,
nadam se da si dobro. Trebam uslugu od Michaela i tebe, i to bez pitanja, molim. Nazovi
Bellu u moju kuću i reci joj da je trebaš. Neka dođe k tebi. Ne spominji me preko telefona i nemoj
joj reći da sam kontaktirao s tobom. Nešto nije kako valja i volio bih da ostane kod tebe nekoliko
dana. Kada dođe, reci joj da sam dobro, da mi je žao zbog svega i da ću joj sve objasniti kada
dođem doma.
Ni u kojem slučaju joj ne daj da se vratiti k meni ili u svoj stan. Reci Michaelu da bude na
oprezu i nazove Scotta C. Ako mu bude trebala pomoć.
Pozdrav,
Syracuse

P. S. Znam za Seamusa, Michaela i Scotta C.

Liz nije mogla vjerovati vlastitim očima. Bella je valjda bila Annabella Rielly, njezina
najbolja prijateljica koju su svi zvali Anna, a sa Syracuse se potpisao Mitch Rapp, njezin dečko.
Bila je i prilično sigurna da zna tko je Scott C, ali nije joj bilo jasno kako Rapp zna za to
sramotno poglavlje njezine obitelji. Liz je s nevjericom podigla pogled sa zaslona. Njezino
savršeno subotnje jutro bilo je upropašteno.
- Dušo, mislim da bi trebao ovo pročitati.
 10

Peter Cameron sjedio je u udobnom kožom presvučenom sjedalu potpuno nove Cessne
750 Citation X. Mali privatni mlažnjak mogao je nositi dvanaest putnika, ali na ovome letu nosio
je svega četiri osobe, ne računajući pilote. Za stolićem u blizini dva muškarca i jedna žena
razgledavali su karte i fotografije. Cameron im nije rekao sve što je znao o Jansenima. Što manje
znaju, to bolje, zaključio je. Zapravo je to mislio o svima, u svakoj situaciji. Ovaj je problem
morao riješiti brzo i učinkovito. Ovo je bilo poput rješavanja zaraze - prva dvadeset četiri sata
bila su najvažnija. Morao je srezati problem u korijenu i sve će biti kako treba. Ako mu nešto
promakne, kasnije će mu se bez sumnje obiti o glavu.
Jedan od one dvojice ustao je i prišao mu. Sjeo je preko puta Camerona i zagledao se u
njega. Zvao se Gus Villaume. Nekolicina ljudi s kojima je pristao surađivati poznavala ga je pod
nadimkom Žabar. Kanađin francuskog podrijetla iz Montreala, Villaume je radio za Agenciju u
sedamdesetima i ranim osamdesetima, kao agent ubačen u Dassault Aviation. Godine 1986.
odlučio se osamostaliti, kako zbog bolje zarade, tako i zbog komotnijeg radnog vremena.
Villaume je motrio Camerona poput sokola. Žabar se već neko vrijeme bavio
razmišljanjem o poslodavcu. Vidio je da je donekle sposoban, ali previše lak na okidaču.
Zaključio je da i on za nekoga radi. Za nekoga tko odlučuje o svemu. S obzirom na to kako se
bivši agent Cameron razbacivao novcem, taj netko dobro je bio potkožen. Nepoznanice koje su
okruživale Camerona već su polako živcirale Villaumea. U branši kao što je njihova i među
ljudima kao što su oni, bilo je dobro znati sve o svima, kao osiguranje ako stvari pođu po krivu.
Villaume je zagladio svoje crne brkove, pa konačno progovorio. - Dakle, tko su to dvoje?
- upitao je Camerona.
- Nitko i ništa. Angažirani su za posao, uprskali su i sad moraju platiti.
Villaume je primijetio da je Cameron to izgovorio ležernim tonom, kao da će to dvoje
samo dobiti otkaz jer su zabušavali.
- A kazna je smrt?
- Znali su u što se upuštaju.
Villaume je podigao dvije crno-bijele fotografije. - Ovo je sve što imaš za mene? - upitao
je. - Nećeš mi ništa reći?
- Ništa ti i ne treba. Posao je lagan. Bum-bum i gotovo.
Viullaume se opet zagledao u Camerona. - Ja sam taj koji odlučuje je li moj posao lagan
ili nije.
- Ionako ja namjeravam pucati, ako te to malo smiruje.
Ta je izjava izmamila Villaumeu smiješak na lice. - Ma stvarno? - upitao je, zavalivši se.
- Da, stvarno. Što je tu smiješno?
- Nisam te vidio da radiš išta u akcijama, a kamoli da pucaš u nekoga.
Cameron je jasno pokazao koliko mu je ta opaska zasmetala.
- Puno ti toga o meni ne znaš, Guše.
- Siguran sam da je tako, ali ipak bih volio znati više o metama.
- E pa, ne trebaš znati ništa osim da će biti lake mete i da ćeš biti dobro plaćen - Cameron
je zvučao iživcirano.
Villaume je i dalje bio potpuno miran. - Ne namjeravam poslati svoj tim u akciju bez
ikakvih informacija. Ako odbiješ, izaći ćemo iz aviona u Colorado Springsu i uhvatiti prvi let
natrag za Washington.
Cameronu se ta pomisao nije ni najmanje svidjela. - O, za Boga miloga, Guše. Da sam
mislio da će biti teško, angažirao bih Dusera.
Villaume je na tren pogledao svoje ljude. I njima je ime Jeff Duser privuklo pozornost.
Nekadašnji marinac, Duser je bio nečasno otpušten nakon što je izveden pred vojni sud zbog niza
zlodjela prebrojnih za nabrajanje. Desetak godina poslije, taj je sadist bio u srednjim tridesetima,
ali mentalno i dalje na razini tinejdžera. On i hrpica njegovih mišićavih praznoglavaca poslove su
obavljali sa suptilnošću malja. Nije imao pojma kako se Duser ugurao u ovu branšu, ali nekako
mu se činilo da je u tome prste imao baš čovjek preko puta. Dusera nije poštivao nijedan drugi
plaćenik. Svi su se oni držali nepisanog pravila: posao se mora obaviti što je moguće tiše i
neupadljivije. Ako je ikako moguće, ubojstvo treba izvesti tako da izgleda kao samoubojstvo, a u
idealnom slučaju žrtva treba samo iščeznuti s lica zemlje ne ostavljajući traga za sobom.
- Možda bi onda i trebao nazvati Dusera... Ako ništa drugo, izaći ćete na naslovnoj
stranici nedjeljnih novina u Denveru.
- Što ti to znači?
- Petere, ako ti ja to moram objašnjavati... - Villaume je stresao glavom. - Stvarno si u
krivom poslu.
- Duser i njegovi dečki su efikasni.
- I privlače mnogo pozornosti.
- Ne namjeravam se prepirati s tobom, Guše. Nudim ti lagan posao. Ako ti je pretežak,
možda stariš.
Villaume je netremice gledao Cameronove tamne oči. Iako je imao pedeset dvije godine,
Villaume je bio snažan kao u mladim danima, a i ono malo tjelesne snage što je izgubio obilato je
nadoknadio iskustvom i instinktima. A u ovome trenu instinkt mu je govorio da Peter Cameron
laže. Villaume je davno naučio da u ovom poslu čovjek jako dobro promisli prije nego što ikome
zaprijeti. Kad prijeđete tu granicu, povratka nema, a protivnik često odmah počne smišljati
protuudar. Bilo je jasno da Cameron nije čovjek od povjerenja. Žabar je zaključio da ne želi imati
posla s njim, ali ipak je pokušao još jednom.
- Pitam te posljednji put. Ako mi ne odgovoriš, odustajemo od akcije. A ako čujem ikakve
glasine o tome zašto smo se povukli, poslat ću ti Marija u posjet - Villaume je bacio pogled
prema krupnom plaćeniku na drugom kraju zrakoplova. Preko apsurdno velikog čela protezala
mu se jedna spojena debela obrva, a golemu glavu i jednako masivno tijelo povezivao je smiješno
debeo vrat.
Cameron se promeškoljio i također pogledao Marija Lukasa. Od njega se ježio. Križanac
Frankensteinova čudovišta i one goleme bebe iz crtića, Lukas je Villaumea štovao poput
božanstva. Cameron nije nimalo sumnjao da bi ga Lukas ubio u nekoliko sekunda da Villaume
tako odluči. Zaključio je kako nema smisla ustrajati. Kasnije će vratiti Villaumeu i njegovima.
Cameron je slegnuo ramenima i ravnodušno, kao da se dosađuje, pogledao Villaumea. - A
što te zanima?
Villaume se lažno nasmiješio. - Jesu li policajci?
- Nisu.
- Jesu li bili u vojsci?
Cameron je malo šutio. - Jesu.
- Oboje?
- Da.
- Koji rod?
Cameron je opet šutio. - Kopnene snage.
 - Elitne postrojbe?
- To ti ne mogu reći.
Villaume je frknuo nosom. - Vraga ne možeš.
- Rekao sam ti sve što ti je potrebno - Cameron je podigao telefon. - Ako nećeš, samo reci
da nazovem Dusera.
Villaume se zagledao u njega. Nije uopće sumnjao da Cameron laže koliko je dug i širok.
Silno mu se žurilo i nije bio pažljiv. - Samo izvoli - rekao je, ne pristajući na Cameronovu igru. -
Nazovi Dusera.
Cameron je pogledao telefon, tiho opsovao, pa pogledao Villaumea. - O. K„ Guše - rekao
je, opet se meškoljeći. - Isuse, kako ti znaš biti naporan - podigao je ruke kao da se predaje. -
Pitaj što god želiš.
Ovakav nagao zaokret još je više uznemirio Villaumea. - Petere, u ovom sam poslu skoro
trideset godina i preživio sam toliko dugo samo zato što sam temeljit. Još me jednom ovako
nasamari, još mi jednom priprijeti kao maloprije telefonom ili, ne dao ti Bog, još mi jednom
zataji važne informacije... kao na primjer da su to dvoje bivši vojnici - stresao je glavom i ošinuo
Camerona oštrim pogledom grabežljivca. - I možda tragično pogineš u onom svom lijepom
novom autu - dovršio je, uperivši prst u Profesora.
***
Ford Explorer dojurio je pistom uzletišta Essex Skypark do mlažnjaka i stao. Vozaču se
žurilo. Kevin Hackett ga je nazvao i rekao mu da se sprema oluja i da žele li stići u Denver do
sumraka, moraju požuriti. Scott Coleman otvorio je prtljažnik vozila i iz njega izvukao dva
metalna sanduka. Trkom ih je odnio do zrakoplova i predao Danu Strobleu, s kojim je nekoć bio
u timu SEAL-a. Zatim se vratio po veliku platnenu torbu, pa odvezao Ford do hangara i parkirao
ga. Trčeći prema zrakoplovu, pogledao je površinu rijeke u blizini. Već se vidjela bijela pjena, a
ono malo brodova koji nisu još stigli do luke ljuljuškalo se na valovima. Nebo je na sjeveru bilo
crno. Činilo se da doista kreću u zadnji čas.
Preko dugačke piste do njega je dopro snažan nalet vjetra i podigao mu šilt kape.
Coleman je pritisnuo kapu da ne odleti i potrčao prema zrakoplovu. Uskočio je kroz mala vrata i
povukao ih za sobom. Gurnuo je glavu u kokpit. - Jesmo li spremni, Keve?
Hackett je kimnuo. - Krećemo čim se zavežeš.
Coleman je skinuo maslinastozelenu jaknu, otkrivajući čvrsto tijelo. Pružio je jaknu
Strobleu. - Jesi li spremio opremu? - upitao ga je.
- Jesam.
- O. K. Veži se i krećemo.
Coleman se uvukao do pilota, zavezao pojas i stavio slušalice. Hackett je stigao sat ranije,
prijavio plan leta i pripremio zrakoplov. Dok je on okretao zrakoplov da može uzletjeti, Coleman
je preletio pogledom preko instrumenata. Stali su na južnom kraju piste i zagledali se u sve bližu
oluju. Na sjeveru i istoku već je padala kiša; vidjeli su je poput zavjesa na obzoru. Nisu smjeli
otezati. Hackett je otpustio kočnice i mali zrakoplov za osam putnika nakon kraćeg zaleta bez
muke se vinuo u zrak. Tren poslije na prednje staklo obrušile su se kapi kiše, brisači su se
uključili, a zrakoplov je skrenuo prema zapadu. Dvije minute poslije, kiša je ostala za njima.
Okretna letjelica brzo je dobivala na visini i na petnaest tisuća stopa izdigla se iznad oblaka.
Dočekalo ih je blistavo sunce. Tako će letjeti iduća tri sata.
Coleman se osvrnuo i zamolio Stroblea da mu doda sunčane naočale. I njemu i Hackettu
Coleman je bio nadređeni u mornarici i njih su trojica zajedno prošli svašta. Bilo im je i zabavno,
ali sad kad su bili samostalni, nimalo im nije nedostajala vojna hijerarhija. Radili su sami za sebe
i mogli si priuštiti da biraju poslove - a uglavnom su birali zakonite. Njihova tvrtka, SFAL
Demolition and Salvage Corporation, je pretežno radila u inozemstvu. U stankama između
operacija podučavali su ronioce raznih agencija za provođenje zakona iz okolice Baltimorea.
Scott Coleman nije bio siguran je li zadatak koji ih čeka zakonit ili nije. Jedino nezakonito
na što su dosad naletjeli bio je oblik plaćanja - honorar im je uplaćen na račun jedne banke na
Karibima, gdje neće privući pozornost porezne službe ili bilo koga drugoga tko je nadzirao čime
se bave.
Stari je direktor bio na korak od smrti. To je bilo očito. Coleman je bio zatečen
činjenicom da ga je ta spoznaja toliko pogodila. Thomasa Stansfielda nije poznavao dugo, ali
iskreno mu se divio. U njihovom poslu stari špijun je bio legenda i nije bilo lako ostati
ravnodušan pred njim. Stansfield je bio jedan od prvih tajnih agenata OSS-a, a u Drugom
svjetskom ratu njegove je usluge zatražio direktor Divlji Bill Donovan osobno. Kao jedan od
vođa operacije Jedburgh, Stansfield je tijekom rata u Norveškoj organizirao pokret otpora.
Mnogo je godina proveo na terenu i tek tada prihvatio uredski posao, što je za Washington bila
prava rijetkost. CIA, a s time i Amerika, mnogo će izgubiti kad ostanu bez tog mudrog starca.
Colemanova je nedavna suradnja sa šefom Agencije bila uistinu bizarna. Prije nekoliko
godina Coleman je uzeo u svoje ruke osjetljivo političko pitanje. Veći dio života proveo je
putujući po svijetu i eliminirajući pojedince koji su predstavljali prijetnju sigurnosti Sjedinjenih
Država. Na jednoj od tih misija izgubio je pola tima, da bi poslije doznao kako je njihovu
sigurnost ugrozio jedan senator koji je podjednako pretjerivao u ljubavi prema alkoholu i ženama.
Kad su mu nadređeni odbili reći ime dotičnoga, Coleman je istupio iz mornarice, zgađen. Nedugo
nakon toga njegov prijatelj, kongresnik Michael O’Rourke, otkrio mu je o kome je bila riječ. Taj
je događaj promijenio Colemanov život. Počeo se pitati tko je veća prijetnja njegovoj domovini:
terorist udaljen dvadeset tisuća kilometara ili korumpirani i sebični političar u istom gradu kao
on. Našao se upetljan u složen plan promjene smjera politike Bijele kuće. Stvari nisu tekle kako
je planirano i uskoro je smaknuto nekoliko političara koji su željeli vratiti čast svojoj profesiji.
Iza ubojstava stajala je skupina vašingtonskih aktera. Coleman je ubio dvojicu od njih, a primirje
su na kraju isposlovali upravo Thomas Stansfield i kongresnik O’Rourke. Složili su se da bi bilo
najbolje da javnost nikada ne sazna što se dogodilo.
Isprva je taj dogovor bio tek osiguranje da nijedna strana neće otkriti detalje, jer bi time
uništila i sebe, a ne samo protivnike. Nijedna strana nije mogla odati bilo što novinarima, a da ne
otkrije svoju umiješanost u slučaj. Tako je Coleman dospio na popis suradnika direktora Agencije
- bili su potrebni jedan drugome. Isprva je njihov odnos bio napet, ali s vremenom je prerastao u
međusobno povjerenje i poštovanje.
Kad su postigli željenu visinu, Hackett je uključio autopilot i pogledao Colemana. -
Dakle, kad ćemo čuti što se zbiva?
Stroble je čuo to pitanje i ustao. Kleknuo je uz vrata kabine da čuje odgovor. - U jednoj je
operaciji nešto pošlo po krivu. Dva igrača noćas se vraćaju u zemlju, a naš je zadatak zgrabiti ih i
odvesti u Washington.
- Pretpostavljam da ne znaju da dolazimo - Stroble je pogledao šefa.
- Ne - odvratio je Coleman, pa znajući koje ga pitanje čeka, rekao Strobleu da mu doda
torbu. Izvukao je dva fascikla. Jedan je pružio Strobleu, a drugi zadržao. - Stansfield nam je
ljubazno dao nešto podataka o metama - otvorio je fascikl i odmjerio crno-bijelu fotografiju jedne
mete. Čovjek na slici izgledao mu je nekako poznato. Pisalo je da se zove Jim Jansen, da je iz
Pittsburgha i da je odmah nakon srednje škole 1974. pristupio vojsci. Neko je vrijeme bio u bazi
u Njemačkoj, zatim se vratio i prošao obuku za rendžere. Služio je u Koreji, pridružio se Zelenim
beretkama i uskoro postao vođa, ali i upoznao buduću suprugu. Coleman je znao da je baš ona
druga meta. Iz onoga što je u izvještaju bilo izostavljeno, Coleman je saznao da je Agencija
Jansena tri puta slala na zadatke dok je služio u Posebnim postrojbama. Posudila, kako su to zvali
momci u Fort Braggu, i poslala u akciju koja nije bila zabilježena u njegovom službenom vojnom
dosjeu. Coleman je okrenuo nekoliko stranica provjeriti je li ipak nešto zabilježeno. Nigdje nije
bilo ni spomena da je Jansen ikada radio za Agenciju, naravno.
Coleman i Stroble čitali su dosjee i naglas isticali važne podatke da ih čuje i Hackett.
Ništa od svega toga nije ih iznenadilo. Pripadnici Posebnih postrojba vrlo često su i službeno i
neslužbeno surađivali s Agencijom.
Hackett je bacio pogled na instrumente, provjerio radi li autopilot kako treba. - Culinary
Institute of America po običaju nam ne govori sve - kazao je, čitajući digitalne instrumente. Nije
imao dobro mišljenje o Agenciji i često se šalio na njezin račun nazivajući ih imenom druge
ustanove s istom kraticom.
- Po čemu si to zaključio?
- Ako je sve tako lako, zašto šalju nas? Zašto ne pošalju nekoga svog u Colorado? Ili još
bolje, zašto jednostavno ne pozovu Jansene da dođu u Washington?
- Jesam li rekao da će biti lako? Stansfield je rekao da mu nešto smrdi u svemu ovome.
Zato je pozvao nas.
- Je li ti rekao kako se to dvoje uvalilo u nevolje? - upitao je Hackett.
Coleman je pogledao Stroblea pa vratio pogled na Hacketta.
- Sjećate se Iron Mana?
Hackett je bio iznenađen, a Stroble se nervozno nasmijao.
- Kako bismo ga mogli zaboraviti? Tip je vojska na dvije noge.
- Jebeni James Bond - promrsio je Hackett.
- E pa, Janseni su - Coleman je podigao fascikl - radili s njim na nečemu vrlo osjetljivom.
Nešto je pošlo mimo plana. Rekli su da je akcija prošla dobro, ali je Iron Man nastradao.
- Molim? - Stroble je bio u nevjerici.
- Pobjegli su prebrzo da stignu detaljno reći što se dogodilo, ali tvrde da je Iron Man
mrtav.
Hackett je stresao glavom i njegova je kosa svijetla od sunca zaplesala. - I dalje ne vidim
što ćemo im mi.
- Stansfield ima proturječne informacije o tome je li Iron Man živ ili nije.
- Ništa mi nije jasno - rekao je Stroble.
- Nije mi mogao reći ništa više, samo da iz drugih izvora zna da je Iron Man živ.
- A ta je akcija - ubacio se Hackett - naravno, bila tajna i za nju ne znaju ni predsjednik ni
Kongres. Zato trebaju nas.
- Pretpostavljam, da.
Hackett je i dalje bio mrzovoljan zbog svega. - Samo se nadam da nećemo naletjeti na
Iron Mana u Coloradu. Oko njega ljudi padaju mrtvi kao muhe.
Coleman je prijateljski klepio Hacketta fasciklom. - To su govorili i o nama. Pročitaj sve
ovo i samo polako. Jamčim ti da nas ne čeka ništa teško. Bit ćemo oprezni i nećemo brzati, O.
K.?
Hackett je kimnuo i prihvatio fascikl.
Coleman je pogledao kroz prozor i u mislima se vratio u večer otprije nekoliko mjeseci.
Odveo je djevojku na spoj na utakmicu Oriolesa i naletio na starog prijatelja, koji je tamo bio sa
suprugom. Sjedili su blizu terena, s pivima i hot-dogovima. Kad je Colemanov prijatelj rekao da
ga želi s nekime upoznati, Colemanu je gotovo ispalo pivo. Čovjek preko puta bio je netko koga
nije vidio od obuke za SEAL. Isprva nije bio siguran. Nije mogao vjerovati da bi na njega naletio
na nečemu tako običnom kao što je bejzbolska utakmica. Ali već drugi pogled rekao mu je da je u
pravu. I on je prepoznao njega, vidio mu je to u pogledu. Te crne oči, najtamnije oči koje je u
životu vidio, definitivno su pripadale živućoj legendi svijeta tajnih operacija. Coleman ga je na
terenu vidio dva puta, a o njemu čuo od mnogih. Svi su o njemu govorili s nevjericom.
Vjerojatno najbolji profesionalni ubojica u Americi, bio je u akcijama po Bliskom istoku i
Europi, a sad je sjedio na utakmici s djevojkom, zgodnom reporterkom. Situacija je bila gotovo
nadrealna, ali Coleman je bio siguran da je to on. A sad su se ponovno našli na istoj putanji.
 11

Michael O’Rourke bio je nervozan. Toliko napet nije bio već godinama. Stezao je kožom
presvučen upravljač svojega Chevroleta Tahoe toliko snažno da su mu zglavci prstiju pobijeljeli.
Gledao je cestu pred sobom, ali misli su mi bile uzburkane. Tražio je odgovore. Anna Rielly bila
mu je draga. Kako i ne bi? Bila je najbolja prijateljica njegove supruge još iz fakultetskih dana i
dobra osoba. Kad ih je nazvala s vijestima da je postala dopisnica NBC-a iz Bijele kuće,
oduševili su se. Oduševljenje je trajalo manje od tjedan dana.
Prvoga dana na poslu, Rielly se našla usred terorističkog napada i umalo poginula. U
napadu je stradalo desetak agenata Tajne službe i drugih agencija, a u tom kaosu ubijen je i
predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost Bill Schwartz i još nekoliko članova osoblja.
Talačka kriza riješena je hrabrom akcijom FBI-evih agenata. Barem je tako stajalo u izvještaju za
novinare.
Kao član Kongresnog odbora za nadzor rada obavještajnih službi, O’Rourke je imao
pristup informacijama koje nisu dobivali čak ni njegovi kolege u Kongresu. Službeno stajalište
Bijele kuće nakon talačke krize bilo je da su SEAL-ov Tim šest i druge jedinice za borbu protiv
terorizma bili ondje u svojstvu savjetnika i ništa drugo. Druge jedinice za borbu protiv terorizma
bili su pripadnici Delta Forcea - najtajnije jedinice posebnih postrojba vojske. Pentagon i dalje
nije priznavao njihovo postojanje, iako je o njima napisano nekoliko desetaka knjiga i snimljeno
isto toliko filmova. O’Rourke je znao da su Posebne postrojbe odigrale znatno važniju ulogu od
savjetničke. Obje su jedinice bile aktivno uključene u svladavanje terorista, a ekipa SEAL-a
ostala je bez dva člana. Da ne bi dali materijala za smišljanje zavjera desničarskim fanatičarima i
sličnim luđacima, službeni su izvori sve zasluge pripisali FBI-u.
Prisjećajući se dramatičnih događaja proteklog proljeća, O’Rourke je shvatio da je baš
nedugo nakon talačke krize u Bijeloj kući upoznao novog dečka Anne Rielly. Isprva nije
primijetio ništa neobično, ali što se više družio s njime, to mu je više sitnica upadalo u oči. Kad bi
izašli na večeru, Annin bi dečko predložio restoran malo izvan ruke. Uvijek bi sjeo na stolac
okrenut prema vratima, a kad bi to bilo neizvedivo, cijele bi se večeri osvrtao preko ramena kad
bi netko ušao u restoran. Liz nije primijetila kako se drži, kako neprestano primjećuje svaku
sitnicu oko sebe - iako je sve to primijetila kad je upoznala vlastitog supruga, bivšeg marinca.
Michael O’Rourke u tome je bio tipičan marinac - njima suptilnost nije bila ni urođena ni
naređena. Razlika između Rappa i O’Rourkea bila je baš u tome: Rapp je bio daleko suptilniji.
O’Rourke je znao da takva budnost ima dvojaku funkciju: kao prvo, pomaže mu držati na oku sve
oko sebe, a kao drugo, daje drugima do znanja da ih drži na oku. Odvraća od bilo kakvih
pokušaja.
Rapp nije izgledao kao da bilo koga pokušava odvratiti od bilo čega. O’Rourke se često
pitao je li Rapp špijun. Znao je da za potrebe vlastite tvrtke često putuje po Europi i Bliskom
istoku, da su mu roditelji pokojni i da ga za okolinu ne veže nitko i ništa osim Anne.
Krajem kolovoza O’Rourke se uvjerio da je Rapp puno više od računalnog stručnjaka i
savjetnika. Na utakmici Oriolesa s Annom i Mitchem naletjeli su na nekoga iz Michaelove
prošlosti - Scotta Colemana, nekadašnjeg mornaričkog poručnika i bivšeg zapovjednika
SEAL-ova Tima šest. O’Rourkea i Colemana povezivao je događaj koji bi Michael najradije
zaboravio.
Kad je upoznao Colemana i Rappa, O’Rourke im je u pogledima vidio da se već poznaju.
Coleman, koji je po O’Rourkeovu mišljenju bio najhladnokrvnija osoba koju je upoznao,
pogledao je Rappa kao da gleda duha. Šok je trajao svega nekoliko sekunda i Coleman se vrlo
brzo pribrao, ali O’Rourkeu nije promakla njegova prva reakcija. Rappovo je lice ostalo
bezizražajno, naravno. Nije ničim dao do znanja da je ikada u životu vidio Colemana. Ipak,
Coleman ih je obojicu odao.
O’Rourke nije ništa rekao supruzi niti je išta napravio da potvrdi vlastite sumnje. Kao
pripadnik odbora za nadzor obavještajaca, znao je da bi već i samo raspitivanje o Rappu privuklo
na njega neželjenu pozornost, a O’Rourke se trudio ne privlačiti pozornost ni u kojem pogledu. I
on je imao tajnu ili dvije.
Ali sad će se ipak morati malo raspitati, htio ili ne htio. Mitch Rapp nije bio samo
savjetnik za računala, u to je bio siguran. Već i to što je znao da nešto povezuje Scotta Colemana
i njegova djeda govorilo je da ima pristup vrlo osjetljivim, vrlo dobro sakrivenim informacijama.
O’Rourke je sišao s autoceste na pola puta između Bowieja i Annapolisa. Još se nije
riješio nelagode zbog toga kako je ostavio suprugu, zbog pogleda koji mu je uputila. U gotovo
šest mjeseci trudnoće, sve je teklo glatko, a sad ovo. Izbjegavajte stres, ponavljali su joj liječnici i
medicinske sestre, a sad je bila pod i te kakvim stresom. Dok je odlazio, gledala ga je pogledom
punim straha. Ostavio joj je Dukea i 9-milimetarski Detonics, mali pištolj koji je savršeno
pristajao njezinoj maloj ruci. Vježbala je pucanje, iako se u ranim fazama njihove veze užasavala
oružja i izbezumila bi se pri pogledu na nož za kruh, a kamoli pištolj. Mišljenje je promijenila
zbog nepredviđenih okolnosti.
O’Rourke je znao da se Liz ne boji za sebe. Bila je snažna i hrabra, a i njihova je kuća
nedavno dobila najmoderniji sigurnosni sustav vrijedan jedanaest tisuća dolara. Bojala se za
njega. Nazvali su Annu, prvo u njezin stan, a potom i u Mitchevu kuću. Na oba se telefona
uključila sekretarica. Liz je željela da pozovu policiju. Nije htjela da njezin suprug sam ode u
istraživanje, ali kad joj je Michael objasnio zašto je to loša ideja, ipak je pristala. Nakon pet
minuta žestoke prepirke. I nakon što je rekla da i ona ide s njim. Ta je izjava izazvala još pet
minuta prepirke, u odnosu na koju je ona prva izgledala kao mirno čavrljanje. Prepirka je završila
kad se Liz presavinula zbog grča. Majčinski je instinkt nadvladao ljutnju i shvatila je da će
Michael bolje obaviti posao bez nje.
Obećao je da će je nazvati prije nego što uđe u Rappovu kuću i neće prekidati vezu sve
dok ne izađe. Baš ju je namjeravao nazvati, kad je telefon zazvonio. O’Rourke se javio. - Molim?
- Gdje si?
- Uskoro stižem.
- Rekao si da ćeš nazvati.
- Kako se osjećaš? - upitao je Michael, ne obazirući se na prigovor.
- Bolje. Mislim da sam trebala poći s tobom.
Ni na to se nije obazirao. Skrenuo je u Rappovu ulicu. - Kako je Duke?
- Duke je super. Sjedi do mene na kauču i jede kokice.
Stajući pred Rappovom kućom, O’Rourke je stresao glavom.
Duke je bio lovac, a ne kućna maza. Oko toga su se često prepirali, a on je izgubio, kao i
u većini sitnih prepirki sa suprugom. Osvrnuo se po ulici kojom su tekla dva drvoreda. U ulici
nije bilo nijednog auta. Dok se parkirao pred Rappovu kuću, počela je kiša. Kapi su bile krupne i
brze. O’Rourke je stisnuo telefon između ramena i glave da uključi brisače.
- Sranje.
- Što je?
- Ništa. Pljušti, to je sve - ugledao je Annin auto. - Anna vozi mali BMW, je li tako?
- Da. Je li tamo?
 - Jest. Kad si je zadnji put zvala?
- Prije nego što sam nazvala tebe.
O’Rourke je pogledao malu kuću. Nebo je bilo sivo i mutno, ali u kući nije gorjelo
nijedno svjetlo. To je bio loš znak. - Dušo, izaći ću i obići malo da vidim što se zbiva.
- Mislim da to nije dobra zamisao - u Lizinu glasu čula se panika. - Mislim da bi trebao
pričekati policiju.
- Smiri se, samo ću otići proviriti kroz prozor. Ako se išta dogodi, prvo pozovi policiju, a
onda nazovi broj koji sam ti dao.
- Michaele, molim te, budi oprezan. Ne izvodi nikakve gluposti.
O’Rourke je obećao pa potrčao prema malom trijemu. Kad je stigao pod krović, i kosa i
jakna bile su mu natopljene vodom. Otresao je vodu s glave pa iz džepa izvukao Colt .45. Kroz
mali prozor na vratima nije vidio nikakav znak da je Anna u kući. Pozvonio je vrhom cijevi
pištolja. Pričekao je nekoliko sekunda pa pozvonio još jednom. Zvuk zvona odjeknuo je u kući.
- Vidiš li išta?
O’Rourke je provirio kroz veći prozor s desne strane vrata, ali nije ništa vidio zbog
spuštenih roleta. - Ništa.
- Nema prevrnutog namještaja ili razbijenog stakla?
O’Rourke je ponovno provirio kroz staklo na vratima. - Nema.
Lice mu je bilo nekoliko centimetara od stakla kad se nešto u kući pomaknulo. Prenuo se i
telefon mu je ispao iz ruke.
Odskočio je i instinktivno podigao pištolj objema rukama. Stao je u stranu, pokraj vrata,
razmišljajući u brzini hoće li podignuti telefon ili pronaći bolji zaklon. Paničan glas njegove
supruge koji je dopirao iz telefona prevagnuo je. Podigao je telefon sa trijema točno u trenu kad
su se vrata otvorila.
 12

Peter Cameron požalio je što je angažirao Villaumea. Zaključio je da malo previše

razmišlja za njegov ukus. Ipak, u jednome je bio u pravu: u procjeni Dusera. Duser je bio ljudski
ekvivalent bombardiranju iz zraka. Ništa nije radio neupadljivo. On i njegova ekipa na svaki bi
posao ponijeli previše oružja, ali nekako sve to i upotrijebili. S druge strane, Villaume je znao
kako izvesti stvari ne privlačeći pozornost, ali bio je problematičan iz drugih razloga. Nije znao
što je lojalnost - nije bio odan ni državi u kojoj je živio ni poslodavcu za kojega je radio dulje od
trideset godina, Agenciji.
Cameron je pogledao cestu pred njima kroz prednje staklo unajmljenog kombija. Bilo je
16:45 i planine su bacale duge sjene na poslijepodnevnom suncu. Kombije stajao na parkiralištu
motela Buffalo Bill, starinskoga motela s dvanaest soba na rubu gradića po imenu Evergreen u
Coloradu. Gradić je bio prelijep, smješten u planinama četrdesetak minuta autom od Denvera. Sa
svih je strana bio okružen visokim brdima od kojih je viši bio samo Stjenjak. Sa svih se strana niz
brda slijevalo mnoštvo potočića, koji su se spajali u jezerce u središtu grada. Evergreen je
trenutačno bio usred iste bitke kao i niz malih gradova u državi: na sve su strane nicale vile
milijunaša i tereni za golf. Gradić je već dobio četiri kafića i jedan od najmodernijih poštanskih
ureda u državi. Starosjedioci su bili rastrgani između želje za zaradom, koja je odjednom pljuštala
sa svih strana, i nekadašnjim mirnim životom.
Petera Camerona nije zanimalo ništa od svega toga. Čekao je Villaumea u kombiju, kao
što mu je ovaj naredio, dok je Villaume nešto sređivao u poštanskom uredu. Cameronu je tri puta
ponovio da ne izlazi iz kombija ni u kojem slučaju i Cameronu je bilo dosta da ga tretira kao
početnika. Bio je u špijunskom poslu gotovo jednako dugo koliko i Žabar. Istina, nije imao
iskustva na terenu, ali to sigurno nije moglo biti ne znam kako teško.
Kad su stigli do Colorado Springsa, Villaume je podijelio svoje ljude na dvije grupice.
Zahvaljujući lažnim dokumentima, unajmili su jedan kombi i jedan Jeep. On i Cameron odvezli
su se u kombiju, a Mario Lukas i Mary Juarez u Jeepu. Njih dvoje sad su bili u planinama, blizu
kuće Jansena. Dogovor je bio da jave primijete li išta sumnjivo, a u suprotnom samo postave
opremu za nadzor i odu na večeru. Villaume je svima naglasio da njih četvero ni u jednome trenu
nitko ne smije vidjeti zajedno.
Janseni su trebali sletjeti tek u devet navečer, pa su znali da imaju dosta vremena za
pripreme. Villaume se vratio u kombi i premjestio ga niže niz parkiralište, prema kraju motela.
Nakon toga su on i Cameron unijeli dio opreme u sobu. Cameron je spustio svoj teret na krevet i
ogledao se uokolo. Od zida do zida pod je bio prekriven ružnim narančastim tapisonom,
posteljina je bila od jeftinoga sjajnog materijala boje hrđe koji je usto izgledao kao da bi mogao
planuti u sekundi, a oba kreveta imala su uzglavlja izrađena od kotača kola. Na zidu je visjela
jeftina reprodukcija portreta Buffalo Billa, a na stoliću je stajala pepeljara u obliku revolvera.
Villaume je otvorio jedan kovčeg. - Nismo u Ritzu, ali poslužit će - rekao je. Iz kovčega
je izvadio vrlo detaljnu kartu okolice, rastvorio je i čavlićima pričvrstio za zid. Zatim je otvorio
dva metalna kovčega u kojima je bila oprema za nadzor. Mario i Mary dobili su zadatak
postavljanja paraboličnih mikrofona i digitalne kamere blizu kuće Jansena. Mary je predložila da
postave i mikrovalne zamke. Kao i svi u njihovoj profesiji, Janseni su mudro probrali svoje
sjedište. Kuća je stajala gotovo na samom vrhu brda, a iznad nje je bila samo još jedna. Do
najbliže ceste bilo je najmanje stotinu metara. Mary Juarez postavit će zamku dvadesetak metara
od garaže Jansena. Kad se auto približi, nadzorna oprema će se oglasiti.
Nakon što je postavio opremu, Villaume se vratio karti. - Pametno su odabrali grad -
rekao je, uperivši prst u kartu. - U kanjon i iz njega vodi jedna jedina cesta, kao i do njihove kuće.
Možda ćemo to moći iskoristiti protiv njih, ali s druge strane, ako išta pođe po krivu, mi ćemo biti
u zamci.
Cameron se odmaknuo i pogledao kartu, prekriživši ruke na prsima i odsutno češkajući
bradu. - Da, vidim. Koliko ima do autoceste?
- Oko četrnaest kilometara.
- A odande do Denvera?
- Nizbrdo dvadesetak minuta, a nakon toga smo već na rubu grada. Lako ćemo nestati
ondje.
- A ako odemo odavde prema jugu?
Villaume je promotrio kartu. - Mislim da nam je to gori izbor. Možda bismo mogli
pronaći kakvu planinsku cestu i neko se vrijeme pritajiti, ali osim ako po nas ne dođe helikopter,
zaglavit ćemo.
Mršteći se, Cameron je proučavao kartu u potrazi za trećom mogućnošću. Nije ju
pronašao. - Ne smijemo privući pozornost mjesne policije. Ako na dvije ceste provedemo pola
sata - nezadovoljno je stresao glavom - završit ćemo na televiziji prije nego što stignemo do
Denvera.
Villaumeu se nije svidio smjer u kojem su krenule Cameronove misli, pa je samo šutio.
Cameron je još neko vrijeme promatrao kartu, a potom slegnuo ramenima. - Ako naletimo na
policajce, eliminirat ćemo ih - rekao je mirno.
- Misliš, ubit ćemo ih - Villaume je prezirao izraze koje su uredski štakori smišljali da
steriliziraju pravo značenje riječi.
Cameron je opet slegnuo ramenima. - Ne vidim što nam drugo preostaje.
- Pusti mene da se bavim time - Villaume je netremice promatrao Camerona. Posumnjao
je u ispravnost vlastite odluke da dopusti Cameronu poći s njima. - Još mi nisi rekao što ćemo s
metama. Da ih odmah ubijemo ili ih želiš ispitati?
Ni Cameron još nije znao odgovor na to. - Nisam još odlučio. Kao što mi uporno
ponavljaš, bilo bi lijepo kad bismo mogli stvari riješiti bez scena. Zapravo, bilo bi najbolje da
jednostavno nestanu s lica zemlje.
- Tvoj čovjek u zračnoj luci ih ne može srediti čim slete?
- Njegov je zadatak motriti ih i slijediti dok ne siđu s autoceste i krenu prema Evergreenu.
- Nisi mi odgovorio na pitanje.
Cameron se zagledao u Villaumea, pomalo iživciran njegovim nasrtanjem. - Odgovor na
tvoje pitanje je ne.
- Ako je tako, ja bih ih pustio da uđu u kuću, malo prisluškivao i sredio pred sumrak.
Cameron je kimnuo. - Tako sam i planirao.
Villaume se podrugljivo nasmiješio. Jesi drek, pomislio je. Ništa originalno ti nisi smislio
u cijeloj karijeri.
Cameron je primijetio smiješak na Villaumeovu licu i nije mu se svidio. Žabar bi morao
malo više poštivati poslodavca. Kad sve ovo bude gotovo, pozabavit će se njime. Možda ukloni i
njega i njegove ljude. Duser bi vjerojatno pristao i na pola honorara samo da ih se može riješiti.
Duser je Žabara mrzio više nego Cameron. Profesor se nasmiješio Villaumeu, misleći da bi
telefonski razgovor s Duserom baš bio lijep završetak ovog poslića.
***
U zračnoj luci Colorado Springs, Scott Coleman, Kevin Hackett i Dan Stroble ukrcavali
su opremu u unajmljeni srebrni Chevrolet Suburban. Hackett se unaprijed dogovorio s osobljem
zračne luke i njihov će zrakoplov ostati ovdje preko noći, a ujutro dobiti i goriva. Kao i skupina
koja je sletjela onamo dva sata prije njih, sve su to platili karticama na kojima su bila lažna
imena.
Hackett je i sada bio detaljan u svemu kao i dok su bili u mornarici. Kad bi Coleman
naišao na kakav problem koji nitko drugi ne bi mogao riješiti, upitao bi Hacketta što misli o tome.
On je imao i strpljenja i sposobnosti pozabaviti se sitnicama, dok je Coleman bio skloniji
smišljanju plana u grubim crtama. Sklonost različitim pristupima bila je jedan od temelja njihove
dugogodišnje suradnje, ali ponekad je Hackettova preciznost znala biti naporna.
Kad su ukrcali sve potrebno, sjeli su u Suburban i otišli iz zračne luke. Do Colorado
Springsa trebalo im je petnaestak minuta, a odande su krenuli autocestom i nastavili pridržavajući
se pravila o ograničenju brzine na sto pedeset. Vozio je Stroble, koji je dobro poznavao Colorado.
On je i predložio da krenu autocestom prema Denveru, a odande do gradića, umjesto da do
Evergreena stignu vijugavom planinskom cestom.
Hackett je sjedio na stražnjem sjedalu i kuckao po svome skupom prijenosnom računalu
koje je imalo i digitalni telefon i bežični internet. Poznavanje računala bilo je jedna od njegovih
najkorisnijih vještina i često je govorio da nema toga što ne zna naći na internetu. Zato i nisu stali
nigdje kupiti kartu Evergreena - i izložili se opasnosti da ih zabilježi kakva kamera - nego je sve
informacije tražio online. Na malom prijenosnom pisaču veličine valjka za tijesto u minuti je
ispisao osam stranica sa svim podacima. Pružio ih je Colemanu i bacio se na idući zadatak.
- Zašto je Stansfield ovo dao nama, a ne nekome iz vlastite agencije? - upitao je po treći
put otkako su otišli iz Baltimorea, ne skidajući pogled sa zaslona.
Coleman je spustio kartu na krilo i zagledao se kroz prednje staklo. - Znaš zašto, Kevine.
Stroble se nagnuo nad upravljač, pokušavajući vidjeti kakvo se vrijeme sprema. Planine
su znale iznenaditi. Jedne je minute moglo biti sunčano i toplo, a već iduće temperatura bi pala i
počelo bi sniježiti. Pogledao je u retrovizor. - Ako te nešto muči, Kevine, govori. Inače šuti, jer
mi već ideš na živce.
Hackett i Stroble uvijek su tako razgovarali. Coleman se više nije ni obazirao na to
čaranje. Toliko su se dugo poznavali da su bili poput braće i u jednom se trenu svađali ili čak i
potukli, a u drugom smijali pijući pivo. Doduše, dugo se nisu potukli, ali još su se uvijek znali
žestoko posvađati. Bili su najbolji prijatelji dvanaest godina, još od obuke za SEAL. Slučajnim
odabirom postali su partneri i morali izdržati zajedno cijelu mučnu i napornu, šesnaest tjedana
dugu obuku kojoj je jedan od ciljeva bio i potjerati doma sve osim najodlučnijih. Tih šesnaest
tjedana spavali su premalo, instruktori su ih ponižavali, trčali su satima po pješčanim plažama i
jednako tako satima plivali noću, kad bi temperatura vode pala toliko nisko da su se tresli od
hladnoće. Samo najizdržljiviji vojnici mogli su sve to podnijeti. Oni koji kasnije neće pobjeći kad
počnu letjeti meci.
- Ono što meni smeta - počeo je Hackett, popravljajući naočale - jest to što mi sve ovo
smrdi na komplikacije. Mislim da je to dvoje radilo nešto jako tajno i da su pogriješili.
- Pa ti si pravi Sherlock Holmes - odvratio je Stroble. - Nego zašto bi nas inače zvao da
počistimo?
Hackett je nekad bio naporan kao baba.
- Ono što Sherlock zna, a ti ne znaš, jest da Agencija voli i sama počistiti za sobom kad
stvari krenu mimo plana. Mi danas čistimo za Jansenima, a sutra će netko možda čistiti za nama.
Koga vraga želiš time reći? - upitao je Stroble.
Hackett je i dalje kuckao po računalu. - Ne znamo što je Jansenima bio zadatak, ali znamo
da je s njima bio Iron Man, što znači da je operacija bila opasna i važna. Nešto je pošlo po krivu,
očigledno, a kad se takvo što dogodi, naša draga CIA najčešće voli ukloniti sve uključene.
- Ma ti si paranoičan - frknuo je Stroble.
- To si rekao i u Libiji.
Libija je bila ružna uspomena za svu trojicu i nisu se voljeli sjećati te operacije. Stroble je
čvršće stegnuo upravljač. - Svaki put te uhvati paranoja kad krenemo u akciju - promrmljao je.
Hackett je malo šutio, a potom odgovorio ledenim tonom. - Sereš - ništa drugo nije mogao
smisliti.
Ali obojica na prednjim sjedalima znali su da je Hackettova intuicija nepogrešiva.
Coleman se okrenuo u sjedalu i upitno pogledao Hacketta. U svojih je trideset devet
godina vidio dosta toga što nije mogao objasniti, većinu dok je bio u SEAL-u. Za puno toga
znanost jednostavno nije imala objašnjenje - primjerice, kako netko može ući u šumu i znati da se
dublje u njoj krije zasjeda. Hackett je bio jedan od tih koji su uvijek nekako znali. Kao vođa,
Coleman je naučio da se takvom šestom čulu jednostavno mora vjerovati.
- Da čujem.
Hackett je slegnuo ramenima. - Ne znam, samo imam predosjećaj... Kao da smo sve ovo
već prošli, iako znam da nismo. Nikad nisam posjetio Evergreen, ali znam kako izgleda. Nikad
nisam bio kod Jansena, ali znam kako im izgleda kuća.
- Kao da si to sanjao?
- Tako nekako.
- Još nešto?
- Nešto će se loše dogoditi u toj kući. Ne znam što i ne znam kome, ali znam da hoće.
Stroble se namrštio i zagledao kroz prednje staklo. - Sranje - rekao je, ali ne prezirno,
nego i sam preplašen Hackettovim predosjećajem.
Coleman je kimnuo. - U redu - rekao je Hackettu. - Bit ćemo jako oprezni. Ići ćemo jako
polako i sve dvaput provjeriti prije nego što povučemo bilo kakav potez. Ako ujutro još budeš na
iglama, smislit ćemo drugi plan. Slažemo se?
Stroble i Hackett samo su kimnuli.
 13

Anna Rielly sjedila je na kauču grleći koljena podignuta do brade, privinuta na prsa.
Posljednjih sat vremena njezina ju je najbolja prijateljica pokušavala smiriti, a Michael O’Rourke
nervozno se šetkao lijevo-desno pred kaučem. Tmurnu atmosferu u domu O’Rourkea u
Georgetownu još je pogoršavala kiša koja nije prestajala.
Nakon što se oporavila od šoka kad je ugledala supruga najbolje prijateljice na trijemu
dečkove kuće, i to s pištoljem u ruci, Anna ga je saslušala i shvatila da ne želi u Rappovoj kući
razgovarati o problemu zbog kojega je došao. Dao joj je mobitel i Liz joj je rekla da posluša
Michaela i odmah dođe k njima u Georgetown.
Anna je odmah znala da problem ima nekakve veze s Mitchem. Nekoliko je puta pokušala
izvući iz Michaela o čemu se radi, ali svaki joj je put jasno odgovorio da neće ni riječi reći dok ne
stignu k njima. Ta taktika nije upalila. Anna se uzrujala, što je bilo i razumljivo, i naposljetku joj
je Michael morao ipak reći da je Mitch dobro, ili barem živ. To ju je smirilo točno toliko da
sjedne u auto s njim i da konačno krenu, ali samo toliko. Kad su stigli do Liz, opet je bila u
suzama.
Liz je trebalo pola sata da je smiri dovoljno da prestane plakati, a tijekom tih pola sata
Michael je saznao vrlo malo. Anna nije željela odgovoriti ni na jedno Lizino pitanje, a onih
nekoliko puta kad se Michael pokušao ubaciti, Liz ga je ošinula pogledom koji mu je jasno davao
do znanja da se makne. Jedino što je Anna bila spremna reći jest da im ne može odati čime se
Mitch bavi. Uporno je ponavljala da vodi posve zakonitu tvrtku za savjetovanje.
Michaelu je bilo pomalo dosta njezine tvrdoglavosti. Želio je odgovore, a mislio je da ih i
zaslužuje. To dvoje uvukli su ga u svoj problem, kao što su ga ranije vlastiti djed i Scott Coleman
uvukli u svoje probleme. O’Rourke se u mislima vratio na taj događaj. Znao je da nije do kraja
nedužan: da on nije Scottu Colemanu otkrio da je jedan senator umiješan u smrt dvanaestorice
pripadnika SEAL-a, taj problem ne bi ni nastao. Tada je naučio vrlo važnu lekciju: drži jezik za
zubima. Tajne je bolje ostaviti iza zaključanih vrata. Na neki način jedino ga je to i sad priječilo
da prestane pristojno obigravati oko Anne Rielly. Možda je i bolje da ne zna čime se Mitch Rapp
zapravo bavi.
Ali i takvo razmišljanje Michaela je naposljetku dovelo u slijepu ulicu. Već je bio upetljan
u sve ovo, i to ni svojim izborom, a sigurno ni Lizinim. Mitch Rapp odabrao je baš Liz da joj
pošalje e-pismo i zamoli pomoć. Sigurno im na račun toga duguje odgovore. O’Rourke je morao
znati čime se Mitch bavi i u kakvim je nevoljama, a ako mu Anna to nije željela reći, odgovore će
morati potražiti drugdje.
Otišao je do predvorja. Kiša je i dalje lijevala. Pogledao je Annu i svoju suprugu. - Anna,
želim od tebe odgovore na nekoliko pitanja - rekao je pa pažljivo nastavio. - I molit ću da budu
istiniti.
Liz O’Rourke ljutito je pogledala supruga. - Michaele, mislim da će pitanja morati
pričekati.
Spremala se svađa, ali Michaela više nije bila briga s kime će se posvađati. On je bio
irskog podrijetla, a Liz talijanskog, i zbog temperamenta su se ionako često prepirali. Nikad
preteško, a i uvijek bi se pomirili, doduše. Posljednjih pet mjeseci, otkako je Liz zatrudnjela,
Michael je pristajao na sve. Njegova najčešća rečenica postala je: Da, draga. Trudnici ništa nije
smio odbiti. Liz je radila što je htjela. Ionako je i ona bila uporna i tvrdoglava, ali to je bila jedna
od osobina koje su mu se na njoj najviše sviđale. Ali imao je i on specijalnih vještina, a u ovom
slučaju znao je da će pobijediti Liz. Imao je puno više iskustva s tajnama nego ona.
- Sjećaš li se - ozbiljno se obratio supruzi - što se nedavno dogodilo? Otišla si do dućana,
a kad si se vratila, mene nije bilo.
Liz O’Rourke podigla je svoje velike smeđe oči prema suprugu, stegnuta grla. 1 te kako
se dobro sjećala te noćne more. Zahvaljujući svojem djedu i Scottu Colemanu, Michael se našao
korak od smrti. Te večeri otet je iz vlastitog doma i odveden u dom jednog od najutjecajnijih ljudi
u Washingtonu. Ondje su ga ispitivali i pretukli, a da se nije umiješao direktor CIA osobno, bio bi
mrtav.
- Liz - nastavio je Michael malo mirnije. - Uvukli su nas u ovo protiv naše volje, i to
spominjući nešto na što bismo i ti i ja najradije zaboravili. Da ti iskreno kažem, ne znam
spominje li se u onom e-mailu Scott Coleman kao prijetnja ili tek tako usput - stresao je glavom. -
Trebam odgovore. Je li ti barem to jasno?
Liz ga je i dalje nepovjerljivo gledala, ali ipak je kimnula. Michael im je prišao i sjeo,
naslonio laktove na koljena i isprepleo prste. Pogledao je Annu. - Znam da je Mitch puno više od
računalnog stručnjaka, a sudeći prema tvojem držanju otkako sam te odveo iz njegove kuće, i ti
to znaš.
Anna nije ni porekla ni potvrdila tu optužbu, pa je O’Rourke zaključio da je u pravu. - To
što je poslao onaj mail Liz može značiti tri stvari - podigao je prste i nabrojio. - Prvo, da je špijun
koji radi za Agenciju i po svoj prilici pripadnik SEAL-a - Anna je sumnjičavo zaškiljila na ovo
posljednje. - Drugo, da je špijun koji radi za nekoga drugog. Ili treće, da je umiješan u nešto
nezakonito: recimo, trgovinu drogom.
Na ovo posljednje Anna je odlučno odmahnula glavom.
- Radi li za Agenciju?
- Ne smijem o tome - Anna je podigla ruke kako bi Michaelu dala do znanja da ne želi
nastaviti razgovor.
- Ili za Pentagon? - Michael nije odustajao.
- Ne pitaj me ništa.
- Za NSA?
- Michaele, dosta. Ne mogu i ne želim o tome - Anna je zarinula lice u dlanove. - Samo
me pusti na miru.
Bilo joj je dosta svega. Glava ju je boljela od stresa. Željela je da se Mitch vrati doma, na
sigurno. Posljednja dva mjeseca mučile su je točno ovakve misli. Sanjala je da je Mitch mrtav i u
snu osjetila strah kakav nikad nije iskusila na javi. Teško se nosila sa situacijom. Pronašla je
čovjeka s kojim je željela provesti ostatak života, a sad je bila na korak od toga da ga izgubi.
Prije nego što joj je rekao čime se bavi, Mitch je zatražio njezinu riječ da nikome neće
odati tu tajnu. Nije smjela reći što Mitch radi za Agenciju ni vlastitim roditeljima, a kamoli
jednom kongresniku. Ali Mitch je kontaktirao baš Michaela i Liz. Anna nije znala što to znači.
- Zašto ga ne upitaš sam?
- Anna, znaš što je moj posao - rekao je, ne obazirući se na njezin prijedlog. - Pet minuta
na telefonu i CIA će nam poslati nekoga ovamo. To je dio mojih dužnosti kao člana odbora za
nadzor rada obavještajaca. Svi oni nama podnose račune. Mogao bih iz ovih stopa otići do
Kongresa i početi se raspitivati. Vjeruj mi da imam potrebne ovlasti. Vjerojatno ću uznemiriti
mnogo duhova i u Langleyju i u Pentagonu i Bog zna gdje još, ali dobit ću odgovore.
Anna je podigla glavu i ozbiljno ga pogledala. - Michaele, preklinjem te da ne poduzimaš
ništa barem dok ja ne razgovaram s Mitchem.
- Ne mogu - odvratio je, odlučno odmahujući glavom. - Mitch me uvukao u ovo, i to
izvlačeći iz prošlosti nešto što bih najradije zaboravio. Moram znati što zna i o tome, i to odmah.
- Ne mogu ti ništa reći. Obećala sam.
O’Rourke je duboko udahnuo pa frustrirano puhnuo. Ova taktika nije vodila nikamo.
Anna Rielly bila je jednako tvrdoglava koliko i njegova supruga. - Misliš da je pošteno od Mitcha
da je uvalio moju obitelj u ovo? - odlučio se za drugačiji pristup. - Očito je u ozbiljnim
problemima ako se brine za tvoju sigurnost. Mislim da znam čime se Mitch doista bavi - nagnuo
se prema Anni - i mogu ti reći da je to ozbiljan posao. Znam to iz osobnog iskustva - dodirnuo se
kažiprstom po grudima. - Dečki u crnom i pištolji s prigušivačima, akcije po mrklome mraku i
otimanje ljudi koje možda nitko nikad više ne vidi žive. Mitch se s razlogom javio baš meni. U
opasnosti si. Molim te, možeš li konačno odgovoriti na moja pitanja?
Rielly je i dalje plakala, sve glasnije. Ispuhala je nos. - Ne mogu. Obećala sam.
O’Rourkeu je već pošteno išla na živce. Nije se obazirao na njezine suze. - Mitch je želio
da dođeš k nama jer se boji da će te se dočepati netko tko će te iskoristiti da bi uhvatio njega.
Naravno da ću te zaštititi. Liz i ja te volimo, ali, Anna, pobogu, sad smo i mi u opasnosti. Ako ne
želiš odgovoriti na moja pitanja, morat ću sam pronaći odgovore na njih.
Anna je sad zaplakala toliko snažno da se tresla. Liz ju je zagrlila, gledajući supruga kao
da joj se gadi i samo njegovo postojanje. Zaustio je, ali Liz ga je zaustavila pokretom ruke. - Ni
riječi više.
Michael je ustao. - Sve su ovo sama sranja - rekao je, konačno previše ljutit da se suzdrži.
Anna Rielly ustala je i krenula prema vratima. - Oprostite... Stvarno mi je žao što ste se
našli u ovome - nastavila je prema hodniku i krenula prema vješalici.
Liz O’Rourke potrčala je za njom. Prolazeći pokraj svojega visokog i snažnog supruga,
udarila ga je u mišicu toliko snažno da je uzmaknuo jedan korak.
- Anna, kamo si ti naumila? - doviknula joj je.
- Bilo kamo. Nije pošteno da ste i vi u nevoljama zbog mene. Ja sam odlučila biti s njim, a
ne vi. Ne biste smjeli biti u opasnosti.
Liz je zgrabila najbolju prijateljicu za podlakticu i okrenula je prema stubama. Vukući je
na kat, vikala je na nju i korila je. - Ostaješ i točka! Ne ideš nikamo dok opasnost ne prođe! -
Anna se bunila, ali Liz nije odustajala. Gurkala je i vukla prijateljicu s fakulteta prema sobama na
katu. Kad su stigle do četvrte stube, Liz se još jednom okrenula prema suprugu i ošinula ga
pogledom.
- Samo sam želio... - počeo je Michael.
- Ni ne trudi se - obrecnula se Liz. - Toliko sam ljuta na tebe da te ne želim ni vidjeti! -
rekla je pa su otišle na kat.
Michael je neko vrijeme gledao za njima, a tada se frustrirano udario šakom po čelu.
Krenuo je u kuhinju, psujući kao kočijaš. Ljutito je otvorio hladnjak i izvadio pivo, otpio dugačak
gutljaj i naslonio se na radnu plohu. Duke mu je prišao i sjeo pred njega. - Samo si mi ti ostao,
frende - rekao je O’Rourke, gledajući labradora.
Otpio je još gutljaj, odmahujući glavom od jada. Mrzio je taj osjećaj: znao je da je u
pravu, ali i da je u krivu. Znao je da je imao pravo zahtijevati odgovore, ali ženama se nisu
svidjeli njegov ton i njegovo ustrajanje i sad je bio u nemilosti. Ojađeno je uzdahnuo i nalaktio se
na radnu plohu. Pričekaj jedan sat, a onda pođi k njima i ispričaj se, rekao je sam sebi.
U međuvremenu je ipak mogao nešto poduzeti. Otišao je do kuhinjskog telefona, otvorio
najbližu ladicu i pogledao popis telefonskih brojeva. Nakon kraće zvonjave začuo je ženski glas.
- Policijska postaja Capitol Hill, izvolite?
- Šefa smjene, molim.
Čuo je dva klika, a tada mu se javio još jedna ženski glas. - Narednica Hali, izvolite.
 - Narednice, ovdje kongresnik O’Rourke. Kako ide?
- Ide, gospodine. Kako ste vi?
- Hm... Primio sam neobičan telefonski poziv. Drugi put u dva dana.
- Netko vam prijeti?
- Da, klasika. Ne bih vas gnjavio, ali supruga mi je trudna i ne treba joj stres - stisnuo je
korijen nosa. Ovo posljednje čak je i bila istina.
- Želite li da pošaljem patrolu? Svratit će do vas nekoliko puta do jutra.
- To bi bilo super. Znate moju adresu?
- Znam, evo baš je gledam na računalu. Georgetown, iza Avenije Wisconsin.
- Tako je.
- Pobrinut ćemo se za sve, gospodine. Patrola će proći pokraj vaše kuće svaki sat, a ako
budete imali kakvih problema, nazovite me.
- Hoću. Hvala vam, narednice. - O’Rourke je vratio slušalicu na mjesto i razmislio. Doista
je želio obaviti još jedan razgovor, ali s obzirom na to da se večeras već uvalio u nevolje, odustao
je. Uz novi alarm i policijsku patrolu, nitko ne može do njih. Uostalom, noć će provesti na kauču
s Dukeom i svojom puškom remingtonkom. Noćas su sigurni, a sutra će potražiti odgovore. Uz
manje plača, nadao se.
 14

Ptice su cvrkutale, a nebom su se polako širili znakovi jutra. Vrh Mount Evansa, na kojem
je sjedio, bio je prekriven tankim slojem oblaka. Kuća je stajala na dvije i pol tisuće metara
nadmorske visine, otprilike dvije tisuće od vrha. Scottu Colemanu bilo je jasno zašto ljudi vole
živjeti ovdje. Brda prekrivena gustim šumama borova i jasike, impozantne planine, ledeni brzaci i
jezera mirna poput stakla ispunjavali su dušu mirom kakav nikad prije nije iskusio. Imao je
osjećaj da se nalazi u jednoj od onih golemih europskih katedrala u kojima shvatite da je
Stvoritelj posvud oko vas. Coleman je najviše od svega volio ocean i to se nikad neće promijeniti,
ali ovdje mu je postalo jasno zašto ljudi vole planine.
Sjedio je na terasi drvene kuće visokog krova na vrhu ulice Prospect i odande imao lijep
pogled na kuću Jansena nekoliko stotina metara niže i na drugoj strani velike udoline. Hackett je
njihovu drvenu kuću pronašao preko interneta, bez većih problema. Prvo je hakirao Pentagon i
ondje pronašao detaljne karte područja, zatim locirao kuću Jansena, pa odabrao četiri ulice u
blizini iz kojih bi bilo najlakše nadgledati je. Potom je potražio stranice najbliže agencije za
prodaju i najam nekretnina. Petnaestak minuta poslije pronašao je kuću na vrhu Ulice Prospect.
Pripadala je ljudima koji se nisu često koristili njome, a kad je bila prazna, davali su je u najam.
Hackett je provalio u sustav rezervacija agencije i za manje od minute saznao da je kuća prazna,
pa pronašao kombinaciju električne brave.
Coleman je na terasi sjedio u vreći za spavanje s kamuflažnim uzorkom, u drvenoj
ležaljci. Plavu kosu skrivala je šilt-kapa, navučena duboko na oči. Na stolu do njega stajao je
ciljnik za noćno gledanje, a malo dalje i dvogled. Nažalost, bili su predaleko od kuće Jansena da
im mikrofon bude i od kakve koristi. Stroble i Hackett spavali su na podu dnevne sobe.
Janseni su se vratili oko jedanaest sati prethodne večeri. Trojica bivših pripadnika
SEAL-a promatrali su ih oko sat vremena, a potom se podijelili na dvosatne smjene. Colemanova
je smjena bila posljednja noćna, od četiri do šest sati ujutro. Smisli su okviran plan. Vidjet će
hoće li se ujutro nešto zbivati, a zatim nazvati Jansene i dati im izbor: doći će na razgovor u grad
ili će njih trojica doći k njima u kuću. Ako se odluče za ovo drugo, Stroble i njegova voljena
snajperska puška Galil ostat će negdje u blizini, gdje Stroble odluči.
Coleman je dobio zadatak vratiti Jansene u Washington htjeli to oni ili ne, a ubiti ih je
trebao samo ako mu ne preostane ništa drugo. Sinoć su razgovarali o tome bi li mogli zaskočiti i
oteti Jansene u zoru. Stroble je rekao da je bračni par proveo noć na putu i da će vjerojatno biti
umorni i nepažljivi. Predložio je da ih zgrabe čim se razdani i gotovo. Nikakve akrobacije:
navuku kevlar, opremu, naočale za noćno gledanje, uzmu MP-5 s prigušivačima i nekoliko
granata za omamljivanje pa im razvale vrata. Njegov klasičan plan: raspali brzo i žestoko.
Hackett je u prijateljevu planu vidio same nedostatke, a povrh svega, još ga je držao isti
loš predosjećaj. Coleman se samo želio što brže vratiti u Washington u punom broju i s jajima.
Želio je da svi prežive i da građani Evergreena nikad ne saznaju da je u njihovom slatkom
gradiću prespavala omanja postrojba vrlo opasnih specijalaca.
Nekadašnji zapovjednik SEAL-ova Tima šest znao je da kad počnete s razvaljivanjem
vrata i granatama, stvari lako izmaknu kontroli. Uostalom, Janseni nisu bili klinci koji se igraju
vojske. Bili su iskusni vojnici i na domaćem terenu. Bio je siguran da im je kuća puna oružja, a to
ga je najviše i brinulo. On i njegovi momci nisu bili policija, koja uvijek prvo pokuša izmiriti
zavađene strane. Sve što su naučili na obuci SEAL-a vodilo je ubijanju. Tisuće sati obuke prsa o
prsa naučilo ih je da je to jedini cilj akcije: ako netko ima pištolj, pucate mu u glavu, a ne u ruku.
Zapravo, pucate mi u glavu triput, a zatim krenete na sljedeću metu. Coleman je bio donekle
siguran da će Janseni - ili barem jedno od njih - posegnuti za oružjem usred napada. A ako se to
dogodi, dobit će metak. Možda će metak dobiti i netko od njih trojice. Ne, zaključio je Coleman.
Ne smije doći do toga.
Razdanilo se. Sunce još nije bilo izašlo, ali Coleman je sad već jasno vidio kuću Jansena.
Okrenuo se prema dijelu terase na kojem je vidio termometar ukrašen slikom pume. Zrak je bio
prohladan; samo jedanaest stupnjeva. Protegnuo se i pogledao na sat. 6:02. Bilo je vrijeme da
probudi Hacketta i prepusti mu stražu na sat ili dva. Ustajući, Coleman je bacio posljednji pogled
na kuću Jansena. Baš se okretao ući u kuću, kad su se vrata Jansenove kuće otvorila i netko je
izašao. Coleman je dograbio dvogled i izoštrio sliku. Jim Jansen upravo je ulazio u garažu.
To je bilo pomalo neočekivano. U tišini planine Coleman je jasno čuo zvuk motora, iako
je garaža Jansena bila udaljena otprilike četiristo metara. Vidio je stražnja svjetla, a zatim i auto.
Jansen se izvezao iz garaže. Coleman je brzo otišao do kliznih staklenih vrata i otvorio ih. -
Dižite guzice, dečki! Jansen nekamo ide - rekao je, pa ponovno izašao i stao uz ogradu,
promatrajući Subaruov monovolumen kako se okreće pred kućom. Jansen je potom izašao,
otvorio prtljažnik i vratio se u kuću, ne gaseći motor. Coleman se brzo vratio u kuću. Ovo mu se
nije ni najmanje svidjelo.
***
Peter Cameron nije bio jedini koji je na internetu tražio detalje o događajima u
Njemačkoj. U jedan sat ujutro Jim Jansen ulogirao se s istim ciljem. Njegova je supruga spavala,
ali ne mirno. Upravo su zaradili mnogo novca i Jansen je želio otići nekamo daleko, na neko
sunčano mjesto gdje će se moći odmoriti. Znao je da će ih prije toga Kennedy htjeti ispitati što se
dogodilo, ali kako Iron Man više nije bio živ, njihova verzija događaja bit će jedina, a time i
službena. Na sve je to računao. Nakon razgovora s Kennedy mogu otići na neko lijepo mjesto i
nekoliko se tjedana pritajiti. Za svoj su posao bili dobro plaćeni, ali bio je naporan. Kad je sad o
tome razmišljao, znao je da bi odbio sve to ponoviti za istu svotu. Sve se vrijeme na neki način
plašio Iron Mana. Vidio je da nekako sluti da se nešto sprema, koliko god su njih dvoje bili
oprezni. Supruga mu je detaljno prepričala što se dogodilo u Hagenmillerovoj kući - Iron Man je
pucao u grofa, onesposobio tjelohranitelja. Imali su sreće da ga je Beth tako lako ubila.
Jansen je prvo otvorio stranicu London Timesa. Europski mediji ubojstvom grofa
Hagenmillera sigurno se bave cijeli dan, pa je bio prilično siguran da će naći što ga zanima u
nedjeljnom izdanju londonskih novina. Kad njemačke vlasti shvate da je grofa ubio Amerikanac,
priča će se probiti do naslovnica, ali to neće biti tako brzo, znao je.
Ugodno se iznenadio kad je ugledao naslovnu stranicu. Nijemci uvjereni da je grof ubijen,
pisalo je i Jansen je osjetio uzbuđenje zbog sudjelovanja u tako važnom slučaju. Ali kad je stigao
do drugog ulomka, uzbuđenje se istopilo, a zamijenila ga je zbunjenost. Kad su njih dvoje otišli,
nije bilo nikakvog požara. Do petog odjeljka zbunjenost je rasla, a tad ju je zamijenio čisti strah.
Znao je što se dogodilo do onoga trena kad su on i Beth - osobe koje su se izdavale za
agente BKA-e, kako je stajalo u članku - napustili grofovo imanje u Audiju, oko 11:15 navečer.
Odonda nisu viđeni. Ali priča u novinama tad je spomenula treću osobu, koja je iz grofove kuće
izašla oko pet minuta nakon njih i pobjegla u automobilu ukradenom jednom od grofovih gostiju.
Što je dalje odmicao, Jansenovo je srce kucalo sve brže. Automobil je pronađen u zračnoj luci
Hannover. Priča se nastavljala u Freiburgu, gdje je jedan taksist nađen svezan u hotelskoj sobi.
Sudeći prema vrlo detaljnom opisu koji je dao policiji, taksist je naletio na Iron Mana.
Jansen je ustao i u panici otrčao u spavaću sobu. Probudio je suprugu i upitao je gdje je
ustrijelila Iron Mana, operativca kojem nisu ni znali drugo ime. Nije im dugo trebalo da shvate da
je ipak na sebi imao nekakvu zaštitu od metaka, koliko god tvrdio da je nema. Beth je glupo
pogriješila i Jim Jansen najradije bi zadavio suprugu za to što nije pucala i treći put, Iron Manu u
glavu. Baš je zato on trebao ući s njim.
Njihov je idući korak bio jasan kao dan. Morali su pobjeći, i to brzo i daleko. Kad se
operativac kojega su zaskočili u Njemačkoj vrati u Sjedinjene Države, sve će ispričati Irene
Kennedy, a ona će mu bez sumnje dati sve informacije potrebne da im uđe u trag. Jim Jansen nije
nimalo sumnjao kako bi njihov obračun završio. Držao bi ih na životu dok ne bi saznao tko ih je
angažirao, a zatim bi ih ubio kako treba - metkom u čelo.
***
Dok su Jim i Beth Jansen trčali po kući pakirajući sve što će im trebati do kraja života,
nedaleko od njihove kuće, u motelu Buffalo Bill vrebao je neprijatelj koji im je trenutačno bio
veća prijetnja od Iron Mana. Peter Cameron čuo je svaku riječ koju su izgovorili otkako su se
vratili i imao je dovoljno vremena da smisli plan akcije. Uz malo sreće i malo suradnje s njihove
strane, bit će u Washingtonu već oko podneva.
Cameron je bio vrlo vješt strijelac bez obzira na vrstu oružja. Podjednako je dobro pucao
iz pištolja i pušaka duge ili kratke cijevi. U ranim dvadesetima jednom je otišao na streljanu u
provinciji Virginije s kolegom iz Agencije i prvi put u životu vidio kako izgleda streljačko
natjecanje. S godinama je od strastvenoga strijelca prerastao u opsjednutoga. Cameron je bio
najbolji strijelac u svojem klubu i jedan od najboljih na cijeloj Istočnoj obali. Vrlo je precizno
pogađao glinene golubove, pogotovo iz puške duge cijevi. Ipak, sve njegovo iskustvo svodilo se
na natjecanja u kontroliranim uvjetima.
Bio je silno ponosan na svoju zbirku oružja. Dodavao joj je komade godinama i sad je već
brojila više od stotinu, a kako je ulagao mudro, u probrane modele kojima je cijena rasla, zbirka
je sad vrijedila pravi mali imetak.
Usprkos svemu tome, Cameron se sramio jedne činjenice: nikada u životu nije nikoga
ubio. Villaume je bio u pravu - Cameron je uvijek samo slao druge da obave sve za njega. Sada
kad više nije bio zaposlenik Agencije i kad je poslovao s plaćenicima poput Villaumea i Dusera,
bilo je vrijeme da se dokaže. Time je racionalizirao svoju odluku da upravo on ustrijeli Jansene.
Bio je u poslu u kojem je poštovanje suradnika i dokazivanje vještine moglo biti presudno ako
mu netko jednoga dana bude radio o glavi. Ipak, duboko u sebi Cameron je znao da to nije pravi
razlog. Godinama se pitao kako bi bilo pogoditi nešto živo. Proveo je tisuće sati vježbajući
ciljanje na neživim stvarima, a oružje je bilo stvoreno za žive. Mnogo je vremena vježbao baš s
oružjem stvorenim za ubijanje ljudi. Natjecanja su bila pristojna, uredna, na sve se jako dobro
pazilo. Jedine su varijable bile vjetar i vlaga u zraku. Svoju strast prema oružju Cameron nikad
nije uspio iskušati na najvišoj, nepredvidljivoj, razini. Sad je bio pravi trenutak za to.
Cameron je polako shvaćao da je bilo mudro povesti Villaumea u ovu akciju, a ne Dusera.
Villaume je pazio na svaku sitnicu baš kao i sam Cameron, a i imao je daleko više praktičnog
iskustva. Cameron je ponio dva pištolja, snajpersku pušku, jurišnu pušku i strojnicu. Odlučio je
Jansene smaknuti sa sigurne udaljenosti petsto do šeststo metara. Villaumeu se taj plan nije
svidio, jer ta je puška imala velike metke koji će u planinskoj tišini odjeknuti poput topa. On je
želio obaviti posao i nestati bez traga, da nitko ni ne zna da su bili u Evergreenu. Villaume, koji
je bio navikao raditi stvari na najjednostavniji način, predložio je Cameronu da se sakriju na
dvjesto metara od vrata kuće Jansena.
U 4:45 prišli su kombijem na oko petsto metara od kuće. Villaume i Cameron izašli su i
počeli uspon na planinu. Lukas i Juarez odvezli su kombi dalje od ceste i ostali sjediti u njemu na
šumskoj stazi, sakriveni, prateći nadzornu opremu. Ako Cameron promaši i Janseni umaknu,
njihov će zadatak biti blokirati cestu kombijem i zasuti Jansene mecima iz strojnica.
 Cameron i Villaume uspinjali su se dulje nego što su planirali i Villaume je bio
nezadovoljan. Sa svoje pedeset dvije godine nije bio u olimpijskoj formi, ali u usporedbi s
Cameronom osjećao se poput dekatlonca. Barem se razumije u oružje, zaključio je Villaume
preko volje. Kad su se konačno uspeli i smjestili u zaklon pod golemi bor, već je bilo 5:30 ujutro.
Odabrali su položaj preko puta kuće Jansena i malo niže niz cestu, s kojeg su imali čist pogled i
na kuću i na garažu. Cameron je svoje prvo ubojstvo planirao vrlo precizno i ponio sve što bi mu
moglo pomoći da ga savršeno izvede. Osim mekanih borovih iglica na kojima je ležao, položaj su
mu udobnijim činili i prostirka i vreća za spavanje. Bio je odjeven u maskirno snajpersko odijelo,
polegnut iza puške Stoner-25 na čiju je cijev bio spojen po mjeri izrađen prigušivač i koja je
stajala na stalku kako bi bila što stabilnija. Ta je puška zapravo bila modificirana verzija
standardne M-16, prilagođena preciznoj vatri, ali za razliku od nje rabila je metke kalibra 7,62
mm. Mogla je ispaljivati metke po jedan ili rafalno, a Cameron se odlučio za pojedinačnu paljbu.
Gledao je vrata Jansena kroz ciljnik koji je metu približio šest puta.
Kad je u 6:00 Jansen izašao iz kuće, Cameron nije bio iznenađen. Mary Juarez već mu je
bila javila da se Janseni spremaju na odlazak. To što je bio spreman nije značilo i da je miran.
Čak i prije nego što su se vrata otvorila, Cameronovo je srce poludjelo. Usprkos hladnom
jutarnjem zraku čelo mu se orosilo znojem, a disanje postalo isprekidano i nemirno. Dok je
Jansen hodao prema garaži, Cameron je premjestio pušku s lijeve na desnu stranu, ali ciljnik je
ostao na mjestu. Kroz njega je i dalje vidio Jansenovo tjeme. Cameron nije mogao vjerovati
koliko je nervozan. Inače je s oružjem u ruci bio potpuno miran, ali ovo je bilo nešto posve
drugačije. Pokušavajući se smiriti, podsjećao se da imaju i rezervni plan za slučaj da promaši.
Sve će biti u redu, bez obzira na njegov potez. Lukas i Juarez pobrinut će se za Jansene.
Takvo ga razmišljanje nije smirilo. Bio je svjestan da ima gotovo idealne uvjete za pucanj
i da će se, promaši li, dokazati kao amater u Villaumeovim očima. Kad je auto krenuo unatrag iz
garaže, Cameron je na tren zaklopio oči i obrisao znoj s čela. Počeo je odbrojavati unatrag od
stotinu u pokušaju da smiri disanje i srce. Samo se mora riješiti nemira i sve će biti dobro.
- Javit ću ti ako ženska izađe - šapnuo mu je Villaume na uho. - Ti drži njega na nišanu.
Auto se sad okretao pred kućom, a potom je vozač izašao i gotovo trkom vratio se u kuću.
- Tu smo - rekao je Villaume. - Kad izađe, čekaj koliko god budeš mogao da izađe i ona, ali pucaj
prije nego što on sjedne u auto. Bilo bi dobro kad ne bismo uništili auto.
Cameron nije ništa rekao. Osjećao se bolje. Disanje i otkucaji srca smirili su se i osjećao
je da mu se koncentracija popravlja. Ciljnik je nepomično stajao na vratima kuće. Cameron je sad
brojio sve sporije, dišući plitko i samo kroz nos. Kad je minutu poslije Jim Jansen stao na trijem,
Cameron je bio spreman. Pratio ga je dok je ovaj obilazio auto. Kad je u prtljažnik ubacio
nekoliko torba, Jansen je podigao ruku i zatvorio ga, a njegovo se lice našlo točno na sredini
oznaka na ciljniku Cameronove puške. Cameronov desni kažiprst je mirovao na hladnom
okidaču. Čuo je Villaumea kako mu nešto govori, a tad je meta okrenula glavu prema kući i
Cameron je shvatio na što ga Villaume upozorava. Bez daljnjeg oklijevanja pritisnuo je okidač,
smireno i bez trzaja.
***
Scott Coleman prinio je dvogled očima i pogledao prema kući Jansena. Činilo mu se da se
spremaju na odlazak, i to u žurbi. Ne spuštajući dvogled, okrenuo se prema staklenim vratima. -
Dane, izvezi auto iz garaže. Kasnije ćemo se vratiti i ukloniti tragove - rekao je tiho.
Ako požure, prestići će Jansene i zgrabiti ih prije nego što stignu do grada. Možda ih
uspiju mirno nagovoriti da pođu s njima u Washington. Ako ih ne uspiju presresti, morat će ih
goniti po cesti, a to bi moglo zakomplicirati stvari.
Coleman je pratio pogledom Jima Jansena, koji je ulazio i izlazio iz kuće iznoseći velike
putne torbe i spremajući ih u prtljažnik Subarua. Jansen je otvorio usta kao da nešto govori, a
potom se njegovo tijelo žestoko trznulo i odletjelo od automobila sve do šljunčane stazice.
Coleman se instinktivno spustio da se sakrije, premještajući dvogled na ulazna vrata kuće. Na
manje od sekunde ugledao je Beth Jansen: izašla je i otvorenih usta, zapanjena, pogledala
suprugovo krvavo tijelo pred kućom. Prije nego što se uopće stigla pribrati, metak je i nju
pogodio u čelo i odbacio je u grmlje pokraj ulaznih stuba.
 15

Irene Kennedy u novi je radni tjedan ušla bez previše poleta. Ponedjeljkom ujutro promet
je uvijek bio gust, što je samo pridonijelo njezinom tmurnom raspoloženju. Mitch Rapp još se
nije javio, a jedino dvoje ljudi koje je znalo što se dogodilo u Njemačkoj bilo je ubijeno. Koliko
god uvijek bila ponosna na vlastitu sposobnost koncentracije bez obzira na sve što se događalo
oko nje, jutros je Kennedy posrnula baš na tome. Na krilu joj je ležao dnevni izvještaj za
predsjednika, strogo povjerljiv dokument koji je svakog jutra pripremao ured Agencije za
analizu. Deseci analitičara i operativaca informacije su skupljali od večeri prethodnoga dana i
sažimali u izvještaj sve što bi moglo ugroziti sigurnost zemlje. Svaki je predsjednik tome
izvještaju pristupao na svoj način: neki su ga čitali do posljednjeg slova, a neki slali savjetnicima
da ih čitaju umjesto njih. Predsjednik Hayes izvještaj je čitao s gotovo vjerskim žarom. Nakon
čitanja bi savjetnicima postavljao pitanja i bilježio odgovore. Kao zamjenica direktora Centra za
borbu protiv terorizma, Irene Kennedy nije često bila zadužena za izvještavanje predsjednika, ali
napad na Bijelu kuću to je promijenio. Terorizam je sad bio jedan od Hayesovih prioriteta.
Kennedy mu je izvještaj podnosila u pravilu jednom tjedno, iako ponekad rjeđe, a ponekad češće.
Predsjedniku je taj njihov sastanak koristio i kao prilika za razgovor o Orionu.
Kennedy je zaklopila fascikl i zagledala se kroz prozor. Službeni auto u kojem su je vozili
upravo je skrenuo s Avenije Constitution u 17. ulicu. Park Ellipse našao se s desne strane, a
Bijela kuća ravno naprijed. Još je uvijek bila pod skelama, a radnici su uklanjali tragove
terorističkog napada. Rok za popravak bio je Božić, jer je predsjednik Hayes odlučno zahtijevao
da se popravci na veličanstvenoj staroj građevini obavljaju bez prestanka, ne bi li iz kolektivne
svijesti naroda što prije izbrisao taj užasni događaj. Cijelo je područje bilo zaštićeno aluminijskim
ceradama i plastikom, da se spriječi snimanje. Na sreću, zahvaljujući brzom djelovanju
vatrogasaca, šteta nije bila golema. Po Washingtonu se govorkalo da radovi napreduju i brže od
planiranoga, a ako i posljednji trag napada bude uklonjen prije Božića, radnici će dobiti dvadeset
posto viši honorar. Zapadno krilo već je bilo otvoreno, ali nije se još znalo hoće li predsjednik i
prva dama moći ondje provesti božične blagdane. Trenutačno su boravili u kući Blair, preko puta
nekadašnje glavne zgrade.
Limuzina koja je vozila Irene Kennedy prošla je kroz barikade na ulazu postavljene da
zaustave autobombu i zaustavila se pred jugozapadnim ulazom u Bijelu kuću. Iz stražarske
kućice odmah su izašla dva pripadnika Tajne službe. Zatražili su isprave od Kennedy i vozača.
Prije napada samo bi joj otvorili vrata i mahnuli da uđe, ali sad je sve bilo drugačije. Kennedy je
često dolazila u Bijelu kuću, najčešće s istim vozačem ili tjelohraniteljem, ali ništa od toga više
nije bilo važno. Spustila je prozor i pružila osobne isprave agentu. Pregledao ih je i vratio joj ih,
dok je treći agent kružio oko automobila u društvu psa dresiranog za otkrivanje bomba. Zavirio je
i u prtljažnik. Sve to nije trajalo ni minutu i vrata su se brzo otvorila.
Vozač je prišao bijeloj nadstrešnici nad prednjim ulazom u zapadno krilo i Kennedy je
zahvalila vozaču i tjelohranitelju, pa izašla i rekla im da čekaju u autu. Ulazeći, podigla je tešku
plavu torbu s metalnim kopčama. Agent Tajne službe već je dobro poznavao tu torbu, u kojoj je
Kennedy donosila dnevni izvještaj, pa ju je samo pozdravio i pružio joj popis posjetitelja da se
upiše. Nakon toga Kennedy se uputila na kat, stubama s lijeve strane. Na vrhu stubišta stajao je
agent u plavom odijelu, jedan od predsjednikovih osobnih tjelohranitelja, i Kennedy je znala da
to znači da je predsjednik već u uredu. Pogledala je na sat. Bilo je 7:12. Vjerojatno doručkuje i
čita novine, zaključila je. Stigavši do Ovalnog ureda, ponovno je stala i podigla plavu torbu.
Krupni tjelohranitelj samo je kimnuo i stao u stranu da Kennedy može ući u predsjednikovu
blagovaonicu. Zatekla ga je na uobičajenome mjestu, s novinama raširenim pokraj hrane.
Prišao im je nizak Filipinac u bijeloj odori i crnim hlačama. - Dobro jutro, doktorice
Kennedy.
- Dobro jutro, Carle.
Pružila mu je plavu torbu i jaknu, pa sjela preko puta predsjednika za okrugli stol od
hrastovine. Otvorila je kopče torbe.
- Dobro jutro, Irene - pogledao ju je predsjednik.
- Dobro jutro, gospodine predsjedniče.
- Kako si provela vikend?
- Ugodno, gospodine. A vi? - Kennedy je izvukla izvještaj iz torbe i pružila ga
predsjedniku. Znala je da ozbiljne teme neće načeti dok se Carl ne udalji.
- Sasvim ugodno. Camp David jako je lijep u ovo doba godine - Hayes je letio pogledom
preko prve stranice izvještaja, koja je, primijetio je, jutros nalikovala na prednju stranicu
Washington Posta. Ipak, iste će teme biti obrađene potpuno različito, znao je.
Carl je prišao pa pred Kennedy spustio veliku šalicu crne kave i mafin s borovnicama. -
Jutros su jako fini. Bez masnoće.
- Hvala, Carle - nasmiješila mu se Kennedy. Uvijek se jako trudio ponuditi joj nešto
zanimljivo, jer je mislio da premalo jede.
- Gospodine predsjedniče, vrč s kavom je pun. Ako bilo što budete trebali, znate gdje sam.
- Hvala, Carle - predsjednik Hayes pio je puno kave: osam do deset šalica na dan. Onima
koji bi mu zbog toga prigovorili uvijek bi odgovorio da je Dwight D. Eisnehower pio dvadesetak
šalica kave na dan i pušio četiri kutije cigareta bez filtra dok je bio na čelu savezničke vojske. A
nakon toga je odslužio dva predsjednička mandata i poživio do sedamdeset devete. Obožavao je
taj podatak o Eisenhoweru otprilike koliko je njegova supruga obožavala na to odvratiti riječima:
Istina, ali ti nisi Dwight D. Eisenhower. Sad je Hayes već prepričavao tu anegdotu samo da bi
čuo suprugu kako se šali na njegov račun. On je sam prvi priznavao da Eisenhoweru nije ni do
koljena. Malo je ljudi i bilo. Iako je sam bio iz demokratske stranke, što je dulje bio predsjednik,
to se više divio republikancu Eisenhoweru. Svima su predsjednički uzori bili Washington,
Jefferson, Lincoln ili Franklin D. Roosevelt, ali Ike je bio jedini od velikih predsjednika koji se
izdigao iz siromaštva i stigao do najvažnijeg posla u zemlji. Povrh svega, isprašio je stražnjicu
nacistima, postavio temelje rasnoj jednakosti, pomagao farmerima i ograničio proračun vojsci, a
zbog svega toga Hayes ga je počeo smatrati najboljim predsjednikom kojega je zemlja ikad
imala.
Predsjednik si je natočio još jednu šalicu kave, a Carl izašao i zatvorio vrata za sobom.
Pogledao je Irene Kennedy preko ruba naočala. - Koji se to vrag dogodio u Njemačkoj? - upitao
ju je.
- Za četrdeset minuta sastajem se s njihovim veleposlanikom.
Kennedy nije znala što da odgovori, jer ni njoj još ništa . nije bilo jasno. - Pokušavamo
pohvatati konce, predsjedniče. Ukratko, ne znamo dovoljno.
- Nisi se čula s Mitchem?
Kennedy je odmahnula glavom. - Ne. Prvo nam je rečeno da je poginuo u akciji.
Hayes se nagnuo preko stola, mičući zdjelicu s mlijekom i žitaricama i novine. - Kako,
molim?
- Drugi agenti u izvještaju naveli su da je Mitch ubijen. Sad znamo da to nije istina.
Hayes se namrštio. - Vratimo se na početak. Da čujem sve redom.
 Kennedy je počela, ali prvo upozorivši predsjednika da ni sama nema sve informacije.
Prepričala mu je što je sve saznala od njemačkih kolega. Hayesa je posebno zanimao detaljan
opis sumnjivca koji je oteo taksista da ga odveze u Freiburg. Nije previše pitao dok je Kennedy
govorila ni pokazivao što misli.
- Zašto nemaš potpun izvještaj od to dvoje? - upitao ju je kad je završila.
Kennedy nije odmah odgovorila. Dio njezina posla bilo je i zaštititi predsjednika od
mutnih poslova. Predsjednik je morao biti u stanju iskreno reći da za nešto nije znao, za slučaj da
stvari doista pođu po krivu. Kad mu je konačno odlučila reći istinu, prevagnuo je strah. Kennedy
se plašila odgovora na pitanje tko je smaknuo Jansene. - Poslali smo ljude u Colorado, da ih
dovedu ovamo. Nadgledali su ih, pripremajući se za djelovanje, kad je na scenu stupio drugi
tim... Ne znamo čiji. Ubili su Jansene. Naši su operativci iz daljine promatrali kako uklanjaju
tijela i dokaze.
Predsjednik se opet namrštio. - Sad sam do kraja zbunjen.
- I mi smo, gospodine predsjedniče.
- Tko bi njih želio ubiti? - Hayes je bio i ljut. - I zašto?
- Istražujemo, gospodine predsjedniče.
- Je li moguće da su Nijemci toliko brzo saznali za njih?
- Sumnjam.
- Je li moguće da su ubijeni zbog nečega što nema veze s ovime? Da su bili upetljani u
nešto svoje i zbog toga nastradali? - predsjednik se hvatao za slamke, pokušavajući smisliti bilo
koji razlog za ubojstvo agenata osim onoga koji mu je prvi pao na pamet. Izdaja.
- Sve je moguće, ali iz očitih razloga, takvo što čini mi se pomalo prevelikom slučajnošću.
- Što ćemo s Mitchem? Kako ga namjeravamo pronaći?
- Nikako.
- Molim?
- Gospodine predsjedniče, ovo je točno ono u čemu je Mitch bolji od svih. Nestajanju.
Ako krenemo u potragu za njim, samo ćemo sve pogoršati.
Hayesu se takvo rješenje i dalje nije sviđalo. - Sigurno mu barem nekako možemo
pomoći.
Kennedy je odmahnula glavom. - Direktor Stansfield slaže se sa mnom.
- Koji nam je onda plan akcije?
- Ekipa koja je smaknula Jansene... Usredotočit ćemo se na potragu za njima.
Predsjednik se zavalio u stolcu i zagledao kroz prozor Ovalnog ureda. Nije progovorio
gotovo punu minutu. U mislima je prelazio sve mogućnosti i nijedna mu se nije sviđala. Bilo bi
praktično da je Jansene ubio neki bivši poslodavac, ali Kennedy je bila u pravu. S obzirom na to
da su ubijeni odmah nakon operacije u Njemačkoj, to je bilo malo izgledno. Akcija za koju je
trebalo znati jako malo ljudi nekako je pošla po krivu na najgori mogući način.
Konačno je pogledao Kennedy. - Saznaj tko je dao ubiti Jansene, i to što brže i tiše možeš.
- Hoću, gospodine predsjedniče.
- A sada, da se dogovorimo oko nekih tema za sastanak s njemačkim veleposlanikom.
***
Jedanaest minuta nakon osam sati predsjednik Hayes, Irene Kennedy i predsjednikov
savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Haik ušli su u Ovalni ured iz predsjednikove privatne
radne sobe. Na dva kauča uz kamin sjedili su i čekali ih neki od najutjecajnijih ljudi u vladi.
Robert Xavier Hayes nije postao predsjednik slučajno. Bio je savršeno svjestan važnosti karizme.
Imao je grub plan za ovaj sastanak, a ljudi koje je pozvao bili su temelj njegova uspjeha.
Kad je predsjednik ušao u prostoriju, svi su ustali. Prvo je prišao njemačkom
veleposlaniku Gustavu Kochu i rukovao se s njime. Potom je sjeo na jedan od dva stolca pred
kaminom, a Michael Haik na drugi. Kennedy je sjela na kauč, do generala Flooda, zapovjednika
združenog stožera. Do generala je sjedio njegov šef, ministar obrane Rick Culbertson, a preko
puta njih sjedili su državni tajnik Middleton i njemački veleposlanik.
Predsjednik Hayes udobno se smjestio i prekrižio noge. Zabrinuta lica, pogledao je
njemačkog veleposlanika, u mislima uživajući u zbunjenosti koju su po svoj prilici osjećali i
državni tajnik i njemački veleposlanik. Ovaj su sastanak sazvali baš oni i sigurno im nije bilo
jasno što predstavnici vojske traže u razgovoru koji očigledno potpada pod interese ministarstva
vanjskih poslova.
Predsjednik je predstavio sve prisutne njemačkom veleposlaniku, a zatim sklopio prste na
koljenu i pogledao veleposlanika. - Kako vam mogu pomoći, Ekscelencijo?
Veleposlanik Koch nakašljao se i prije nego što je odgovorio, pogledao državnog tajnika.
- Kancelar Vogt zamolio me da s vama porazgovaram o nečemu vrlo ozbiljnom - obratio se
predsjedniku. Engleski je govorio savršeno, bez traga naglaska. Veleposlanik nije bio ni glup, a
ni neiskusan. U diplomaciji je proveo trideset jednu od svojih šezdeset godina i bilo mu je
savršeno jasno koliku težinu ima prisutnost predstavnika Pentagona na ovom sastanku. Zato je u
prvu rečenicu ubacio ime njemačkog kancelara.
Predsjednik Hayes nije se smeo. Nije želio olakšati posao njemačkom veleposlaniku, a
pogotovo ne državnom tajniku. Ni na koji način nije pokazao da zna predmet sastanka. Ta je
tišina još malo smela Kocha, koji je pogledao državnog tajnika kao da traži pomoć.
Middleton se naposljetku i uključio. - Gospodine predsjedniče, pretpostavljam da ste
obaviješteni o tome što se dogodilo u Njemačkoj tijekom vikenda - zastao je, očekujući potvrdu
od predsjednika. Hayes nije ni trepnuo. - Gospodine predsjedniče, mislim na smaknuće grofa
Hagenmillera i uništenje jednog od najljepših imanja Europe i - nastavio je kao da ga to i fizički
boli - jedne od najvrjednijih europskih kolekcija umjetnina.
Hayes je konačno kimnuo. - Upoznat sam sa situacijom - rekao je, ali ne dodajući nikakve
izraze sućuti.
- Gospodine predsjedniče - nastavio je Middleton - veleposlanik Koch je vrlo dobro
poznavao grofa Hagenmillera, kao i kancelar Vogt.
Hayes je opet samo kimnuo bez riječi.
Kocha je zbunila predsjednikova ravnodušnost, ali kako je dosad s njime razgovarao tek
nekoliko puta, nije znao procijeniti je li to uobičajeno ponašanje. - Kancelara Vogta najdublje
zabrinjava mogućnost da je atentat na grofa Hagenmillera djelo neke strane obavještajne službe.
- Doista? Zašto kancelar tako misli? - predsjednik je netremice gledao veleposlanika.
- U posjedu smo određenih informacija koje navode na taj zaključak.
- A koje bi to informacije bile?
Veleposlanik Koch prkosno se ukočio u stolcu. - Rečeno nam je da je grof bio pod
nadzorom tijekom nekoliko dana prije smrti.
- Tko ga je nadzirao?
Koch je dobacio brzo pogled Irene Kennedy, pa se vratio na predsjednika. - CIA.
- I?
- Možete li mi potvrditi da je grof uistinu bio predmet nadzora CIA-e?
- Potvrđujem vam. Grof je bio pod nadzorom.
Veleposlanik je bio sretan što je dobio tako iskren odgovor, ali nije znao u kojem smjeru
odvesti razgovor nakon te potvrde. Nastavio je pomno birajući riječi. - Dugo smo već vrlo bliski
saveznici, gospodine predsjedniče. Kancelara Vogta brine da bi ovaj incident mogao narušiti naše
savezništvo.
 - Kako to? - predsjednik je razumio što veleposlanik želi reći, ali želio je to izmamiti iz
njega.
Koch je nelagodno oborio pogled na ruke, pa ponovno pogledao Kennedy. - Kancelara
brine je li... - obratio se predsjedniku - ... je li CIA djelovala bez vašeg znanja i izvela nešto što bi
uvrijedilo čak i najgorljivije zagovornike prijateljstva naših zemalja.
Hayesu je na neki način bilo žao veleposlanika. Vrlo vjerojatno nije ni znao čime se grof
Hagenmiller bavi, jer mu njegovi poslodavci namjerno nisu rekli. Kennedy je rekla Hayesu da je
isto tako lako moguće da za grofovo trgovanje nije znao ni sam kancelar. Samo iz tog razloga
Hayes sad nije urlao iz petnih žila.
- Gospodine veleposlanice, ja također cijenim prijateljstvo naših dviju zemalja. Njemačka
je jedna od naših najvažnijih saveznica - predsjednik se nagnuo naprijed i naslonio laktove na
koljena. - Koliko dobro poznajete grofa Hagenmillera? Odnosno, koliko ste ga dobro poznavali?
- Vrlo dobro. Njegova je obitelj ugledna i vrlo aktivna u filantropskim i kolekcionarskim
krugovima.
- Jeste li znali da prodaje dijelove opreme za izradu oružja Saddamu Husseinu? Za izradu
nuklearnog oružja?
Te su predsjednikove riječi odjeknule poput bombe. Državni tajnik Middleton nelagodno
se promeškoljio, a dobar dio boje nestao mu je iz lica. Veleposlanik Koch bio je malo sumnjičav.
- Teško mi je u to povjerovati, gospodine predsjedniče.
- Doista? - Hayes je ispružio ruku i Kennedy mu je dodala fascikl. Predsjednik ga je
otvorio i iz njega izvadio fotografiju. - Siguran sam da prepoznajete čovjeka lijevo na slici.
Prepoznajete li i ovoga desno?
Koch je odmahnuo glavom. Obuzeo ga je osjećaj da ni ne želi znati tko je to.
- Abdullah Khatami. Je li vam to ime poznato?
- Nije.
- Khatami je general iračke vojske - Hayesov glas sad je već zvučao pomalo ljutito. -
Zaduženje za obnovu Saddamova nuklearnog programa. A fotografija je snimljena - predsjednik
je gurnuo fotografiju pred veleposlanika da ne bi bilo nikakve mogućnosti zabune - u trenutku
kad je grof Hagenmiller primao od Khatamija kovčeg s pet milijuna dolara.
Veleposlanik Koch bio je u nevjerici. - Poznavao sam grofa Hagenmillera. Ne vjerujem
da je bio sposoban za takvo što. Nije mu trebao novac; pa bio je imućan. Jeste li sigurni da
generalu nije prodao kakvo umjetničko djelo? Da novac nije za to? Grof je bio strastven
kolekcionar.
Državni tajnik Middleton pribrao se točno toliko da počne kimati glavom u znak podrške
veleposlaniku.
Hayes si je sada dopustio malo ljutnje. Sve je to bio dio njegova plana. - Grof
Hagenmiller nije bio ni približno imućan koliko mislite - rekao je glasnije. - Jeste li znali da je
sinoć, u isto vrijeme dok je grof bio pod napadom, izvršena i provala u skladište njegove tvrtke u
Hannoveru?
Kennedy ga je ispravila. - U Hamburgu, gospodine predsjedniče.
- U Hamburgu, hvala. Provala je bila dio plana koji su grof i Khatami smislili ne bi li
Saddam dobio opremu - Hayes je zamahnuo kažiprstom i nastavio ledenim tonom. - Prije nego
što dođete ovamo i počnete se nabacivati optužbama na račun Sjedinjenih Država, možda biste
trebali zatražiti odgovore od vlastite vlade. A nakon toga biste mogli upitati i Iračane što su radili
sinoć - predsjednik je ustao. - A sad me ispričajte, gospodine veleposlaniče. Čeka me naporan
dan i moram se baciti na posao.
Veleposjanik je polako ustao, izbjegavajući pogledati predsjednika u oči. - Ispričavam se
ako sam vas uvrijedio, gospodine predsjedniče. Na svojemu položaju katkada nemam pristup
svim informacijama.
- Znam, Gustave. Ne krivite sebe. Ali učinite mi uslugu i zatražite od diplomata u Berlinu
da se raspitaju kod BKA-e prije nego što vas pošalju k meni s ovakvim optužbama.
- Hoću, gospodine predsjedniče.
Rukovali su se, a zatim je njemački veleposlanik krenuo prema vratima. Državni tajnik
Middleton krenuo je za njim, ali predsjednik ga je zaustavio. - Gospodine veleposlaniče, još bih
malo trebao državnog tajnika Middletona. Možete li ga pričekati vani? - Veleposlanik je izašao, a
Hayes se okrenuo prema Middletonu. - Sjedi.
Middleton se nevoljko vratio na svoje mjesto. Predsjednik je skinuo sako i spustio ga na
naslon stolca, pa se podbočio i odlučno zagledao u državnog tajnika. Hayes je Middletona
poznavao još iz senatorskih dana. Nije imao ništa protiv njega, ali nije mu on bio prvi izbor za
državnog tajnika. Smatrao ga je elitistom i snobom. Da bi stvari bile još gore po Middletona,
njegov je ured u posljednje vrijeme prečesto davao izjave koje nisu bile u skladu sa službenim
stavom Bijele kuće.
- Chuck, na čijoj si ti strani? - Hayes mu se namjerno obratio nadimkom.
Middleton je zakolutao očima. - To neću ni udostojiti odgovora.
- Molim te - nastavio je predsjednik ljutito. - Spusti se na moju razinu i odgovori mi.
Middleton je bio uvrijeđen. - Grof Hagenmiller bio je dobar čovjek. Ne vjerujem u tu
pričicu Agencije. Moji izvori u Berlinu kažu mi da stojimo jako loše.
- Pričicu! - povikao je Hayes. - Nisi vidio ni desetinu dokaza koje ima protiv njega -
predsjednik je uperio prst u Irene Kennedy.
- Zašto ga je CIA uopće nadzirala? - obrecnuo se Middleton.
Hayes je prekrižio ruke na prsima. Bio je sklon ljutnji, ali nije to pokazivao u javnosti.
Kad bi se s nekime želio posvađati, to bi činio iza zatvorenih vrata. Sad je bio na najboljem putu
da se izviče na Middletona pred svima. Arogancija državnog tajnika bila je nepodnošljiva. Hayes
je zaključio da Middleton nikad nije do kraja shvatio kako njih dvojica više nemaju jednaki
status. U Senatu je Hayes bio niže rangiran od Middletona, a kad je ovaj postao državni tajnik,
očigledno je pomislio da je nedodirljiv. Hayes ga je promatrao odozgora. Izazivaš me pred tri
druga člana kabineta. Nisi mi ostavio izbora, pomislio je.
- Chuck, daj da razjasnimo nekoliko stvari. Kao prvo, tebe se apsolutno ne tiče zašto je
CIA nadzirala Hagenmillera, a kad smo već kod toga, zanima me i otkuda ti to uopće znaš.
Middleton je oklijevao. Nikad nije vidio Hayesa ovako ljutita. Nije mogao nikako izbjeći
odgovor na to pitanje. Pogledao je generala Flooda i ministra Culberstona, ali nijedan od njih
dvojice nije izgledao kao da će mu pomoći. - Rekao mi je Jonathan Brown - počeo je Middleton.
- Ali posve legalno - nastavio je brzo. - Čuli smo se u subotu jutro, nakon što sam saznao da je
grof mrtav.
Jonathan Brown bio je zamjenik direktora Agencije. Zamjenik direktora Thomasa
Stansfielda. Hayes je dobacio kratak pogled Irene Kennedy, pa se odmah vratio Middletonu. -
Ovo zapamti zauvijek, Chuck. Ubuduće, kad te bude zanimao rad Agencije, obrati se njemu -
pokazao je Michaela Haika. - Michael je savjetnik za državnu sigurnost. To mu je posao! A kao
drugo, kad drugi put odlučiš sa stranim silama podijeliti podatke o djelovanju obavještajnih
službi... prvo razgovaraj sa mnom.
 16

Velika kuća građena u stilu francuskih dvoraca nalazila se u prestižnoj četvrti Wesley
Heights, u blizini Ulice Foxhall. Cijelo je njezino pročelje osim prozora i vrata bilo prekriveno
bršljanom, a na krovu pokrivenom škriljevcem isticala su se četiri dimnjaka, po dva na svakom
kraju. Kuća je bila srce posjeda koji se, savršeno uređen u svakome trenu, protezao na dvanaest
tisuća četvornih metara okruženih tri metra visokom ogradom od kovanog željeza.
U radnoj sobi, koja je ležala u južnom krilu kuće, senator Hank Clark opuštao se u
udobno izlizanom kožom presvučenom naslonjaču. Skinuo je papuče, olabavio kravatu, a u ruci
mu je bila čaša pića. U drugoj je ruci držao daljinski upravljač. Bilo je osam uvečer, vrijeme za
Hardball s Chrisom Matthewsom. Clark je uživao u toj emisiji, ponajprije zato što je njezin
plavokosi irski voditelj znao kako razjariti goste i pritisnuti ih da odgovore na pitanja. Na podu
do Clarkovih nogu sjedili su Cezar i Brut, njegovi zlatni retriveri. Imena pasa iznenadila su
mnoge njegove kolege tijekom godina, ali Clark ih je obožavao. Ubojica i njegova žrtva. Dobro
mu je došlo svakodnevno podsjećanje da se prijatelji lako prometnu u protivnike.
Clarkova radna soba bila je puna skupih memorabilija s temom Divljeg zapada. Iznad
kamina stajala je puška marke Winchester 45-70 u savršenom stanju, koju je kao poklon za
vjenčanje dobio predsjednik Grover Cleveland. Na kaminu su stajale dvije male skulpture, rad
Frederica Remingtona: Bronco Buster na jednom, a Buffalo na drugom kraju. Iznad svega toga na
zidu je visjela slika, originalni Albert Bierstadt koji je prikazivao Indijance na konjima kako jašu
ravnicom. Na drugom kraju sobe nalazila se vitrina u kojoj je stajao po jedan primjerak prvog
izdanja svakog djela Ernesta Heemingwaya. Svi su bili potpisani. Clark se silno divio
Hemingwayu. Znao je koliko je žestoko proživio svoj život, koliko je toga vidio i iskusio što
drugi ni sanjali nisu. A na kraju, kad se pretvorio u blijedu sjenu sebe samoga, okončao je vlastiti
život umjesto da vene i čeka kraj. Nije to ni loše, s obzirom na to koliko je proživio u jednom
životnom vijeku.
Ta je prostorija Clarku bila draža od svih drugih u kući. U njoj se opuštao svake večeri, a
supruga broj tri nije u nju smjela ući bez kucanja. Kad bi i ušla, od nje bi se očekivalo da brzo
izađe. Clark je volio skupljati lijepe stvari. Odrastao je u siromaštvu i do onoga jutra kad je otišao
na fakultet, spavao u jednom krevetu s bratom. Nikad si više neće uskratiti životne užitke.
Već je svirala špica Hardballa kad se začulo zvono na ulaznim vratima. Cezar i Brut nisu
ni podigli glave. S godinama su se opustili i odavno ih već nije zanimalo tko ulazi. Clarka još
uvijek jest. Stišao je televizor i navukao papuče. Jedva je čekao razgovor s posjetiteljem. Manje
spretno nego što je želio, nekadašnji sportaš sjeo je na rub fotelje pa ustao. Bio je krupan, jer
hrana je bila još jedna stvar u kojoj je uživao. Morat će uskoro na Bahame, na tjedan dana
čišćenja organizma voćem i svježom ribom. Pješačit će, plivati u bistroj vodi i pecati na
otvorenome moru baš poput Hemingwaya. Uz malo sreće, i smršaviti.
Vrata radne sobe otvorila su se i batler je uveo Petera Camerona. Senator ga je dočekao na
pola puta, na ulaštenom parketu. - Dobra večer, Profesore - rekao je, pružajući mu ruku. - Mogu
li vas ponuditi pićem?
- Molio bih, da.
Clark je prišao baru. Kad bi Cameron barem obrijao tu svoju bizarnu bradurinu, pomislio
je. Izgleda neuredno.
Cameron je prišao kaminu i pogledao pušku, kao i svakoga puta kad je ušao u radnu sobu.
Bila je prelijepa; pravi majstorski rad i za svoje vrijeme vrhunac tehnologije.
Senator se vratio s dvije čaše pića. - Izvolite.
- Mislio sam da ćete se javiti još jutros. Što se dogodilo?
- Imali smo nekih problema - Cameron je otpio gutljaj hladne votke.
- Koliko ozbiljnih?
Cameron je dramatično zakolutao očima. - Mogli su biti vrlo ozbiljni, ali sve sam sredio.
- Da čujem detalje - senator se naslonio na kamin.
- Janseni su sjebali stvar. Nisu ubili Rappa. Čini se da je živ, a ako je tako, pretpostavljam
da je na putu natrag ovamo.
Clarka je to i zbunilo i oneraspoložilo. - Nije mi jasno. U subotnjoj poruci rekli ste je da je
sve prošlo prema planu.
- Tako sam i mislio. Tako su mi rekli kad smo se sastali prije polijetanja u Njemačkoj. Ali
bili su u krivu. Ne znam kako je Rapp preživio, ali jest... živ je.
Clark je bio bijesan zbog toga što je Rapp živ, ali nije to namjeravao pokazati pred
Cameronom. Otpio je gutljaj pića. - Janseni su slaba karika.
- Više nisu. Na tome sam radio proteklih nekoliko dana. Poveo sam Villaumea i nekoliko
njegovih u Colorado, gdje Janseni žive... Ili bolje rečeno, gdje su živjeli.
Senator je kimnuo. - Molim detalje.
- Sve je prošlo glatko. Oboje su dobili metak u čelo izlazeći iz kuće u subotu ujutro.
Svjedoka nije bilo. Prevrnuo sam cijelu kuću u potrazi za bilo čime što bi ih moglo povezati sa
mnom i nisam našao ništa. Dok policajci ne posumnjaju da im se nešto dogodilo, mogli bi proći
tjedni.
- Vi ste pucah? - upitao je senator, pomalo iznenađen.
- Jesam. Jer sam ja i zabrljao - Cameron je bio jako ponosan na sebe.
- Jesi li pobrao i njihov honorar?
Cameron je doista iz kuće odnio pedeset tisuća dolara u gotovini, ali nadao se da se
senator neće sjetiti novca. Nije bio te sreće. Hanku Clarku nije se smjelo lagati. - Jesam.
- Dobro. Pokrij si troškove, a ostatak zadrži.
- Da, gospodine - Cameron je bio jako zadovoljan ishodom.
- Što ste napravih s tijelima?
- U Coloradu sam ih ukrcao u avion, prevezao do otoka, pretovario na brod i isplovio
desetak milja na otvoreno more. Bacio sam ih morskim psima. - Otok o kojem se govorilo bio je
Williams, na Bahamima. Clark je ondje posjedovao imanje s privatnim zaljevom i marinom.
- Je li vas ondje itko vidio?
- Jest, ali ne i tijela. Bila su u velikim platnenim torbama. Ukrcao sam ih na brod dok
batlera nije bilo. Isplovio sam jako rano, kao da idem u ribolov. Vratio sam se pet sati poslije,
pun priča o ulovu. Nitko ne zna što sam radio.
- A pilot?
- Osobno sam ukrcao sav teret. Ne zna ništa.
Clark je promislio. Izgledalo je kao da je Profesor doista počistio svaki trag. Mučila su ga
samo još dva problema: prvi je bio još uvijek nedirnut ugled Irene Kennedy, a drugi opasniji,
Mitch Rapp.
- Ima li ikakve šanse da vas Kennedy ili Rapp povežu s Jansenima?
Cameron je odmahnuo glavom. - Nema.
- Petere, jeste li znali da većina kriminalaca misli da ih neće uhvatiti sve do trenutka kad
ih uhvate?
Cameron se trudio ne uvrijediti na tu riječ. Kriminalac. Znao je da senator ne misli tako,
barem ne na uobičajeni način. - Imate li još kakav zadatak za mene, gospodine.
- Želim da ukloniš baš sve tragove. Prema onome što sam čuo, Mitcha Rappa treba
shvatiti ozbiljno. Mirnije bih spavao kad bi doista nestao.
- Pobrinut ću se za to - samouvjereno je odvratio Cameron.
- A Villaume i njegovi?
- Da?
Senator je pogledao Cameron u oči. - Previše znaju.
Cameron je kimnuo. - U redu, ali za to će trebati još novca.
- Javi koliko i poslat ću ti.
- A Irene Kennedy?
Senator se na tren zagledao u televizor. Chris Matthews očijukao je s nekom zgodnom
reporterkom. Pogledao je Camerona. - O tome ću još morati razmisliti - rekao je. - Javit ću ti čim
sve ovo drugo bude riješeno.
Peter Cameron kimnuo je i otpio još votke. Jedva je zaustavio zadovoljan osmijeh.
Ostvarila mu se želja. Postavit će zamku Mitchu Rappu i ubiti ga.
Anna Rielly jedva se držala pribrano. Kao dopisnica NBC-a iz Bijele kuće, nije si smjela
dopustiti da njezin privatni život utječe na profesionalni. Upravo je bila dovršila izvještaj dnevnih
događanja za gledatelje na Zapadnoj obali. Predsjednik se ujutro trebao sastati s izraelskim
premijerom da razgovaraju o još jednoj prepreci na koju su naišli mirovni pregovori. Stojeći pred
blještavim svjetlom reflektora pred Bijelom kućom, Anna je izvadila slušalicu i vratila mikrofon
snimatelju, koji je pakirao opremu. Ujutro će ponovno izvijestiti s istog mjesta, istim riječima;
prvo gledateljima na Istoku i Srednjem zapadu, a zatim i onima u planinskim predjelima i na
Zapadnoj obali.
Jedva se koncentrirala, a misli su joj bile svugdje, samo ne na poslu. Hvala nebesima da je
Tom Brokaw nije upitao ništa nepredviđeno. Anna je zahvalila snimatelju na dobro odrađenu
poslu i rekla mu da se vide ujutro. Nije se mogla prestati brinuti za Mitcha. Nije se nikome javio
od subote, od one nejasne poruke Liz. Bilo joj je grozno što su Liz i njezin suprug uvučeni u
njezine probleme. Liz je bila trudna i trebalo joj je mira. Doduše, lakše joj je bilo brinuti se zbog
Liz nego zbog Mitcha, pa se nakon histerije u subotu pribrala zbog prijateljice. Idućeg se jutra
ispričala Michaelu, kao i on njoj, zbog navaljivanja. Liz nije tako lako oprostila suprugu i prestala
se duriti tek kad ju je Anna opomenula. - Michael nije ni za što kriv - rekla joj je. - Ne bi se
smjela ljutiti na njega.
Pokušala se vratiti u svoj stan, jer nije htjela da se Liz i Michael nađu u još većim
nevoljama zbog nje. Željela je da se Mitch sigurno vrati, ali na trenutke je kroz plač sama sebi
obećavala da će ga ubiti čim ga vidi, zbog ove muke koju je prolazila.
Znala je da je dobar u svom poslu. Vidjela ga je na djelu tijekom talačke krize u Bijeloj
kući. Znala je da on sam vrijedi koliko i čitav SWAT-ov odred, ali i da nije besmrtan. Ranjiv je.
Annin otac i dva brata bili su policajci u Chicagu i dobro je znala koliko lako naizgled neranjivi
muškarci mogu nastradati. Njih trojica bili su jednako tvrdoglavi kao Mitch. Ako bude te sreće,
pa ponovno vidi Mitcha, pokazat će ona njemu što je tvrdoglavost. Natjerat će ga da se povuče iz
tog posla htio ili ne, a potom će se lijepo oženiti njome. Nije ona sve ovo prošla da bi na kraju
ostala bez njega.
Rielly je još bila bijesna kad je otvorila vrata glavnog predvorja Zapadnog krila. Hodala je
ljutito i nije ni pogledala agenta tajne službe koji ju je pozdravio smiješkom. Posljednja dva sata
se pred kamerama i kolegama u New Yorku morala pretvarati, ali sad joj je bilo dosta. Skrenula
je desno, a tada čula da je netko doziva.
Jack Warch, specijalni agent zadužen za osobnu zaštitu predsjednika Hayesa, kretao se
prema njoj s fasciklom u ruci. - Kako ide, Anna?
Odmaknula je pramen kestenjaste kose s lica. - Ne najbolje, Jack - rekla je. - Kako to da si
još uvijek ovdje?
- Predsjednik još uvijek radi.
Rielly je stala i pogledala niz hodniku, prema Ovalnom uredu. Bila je prilično sigurna da
predsjednik zna gdje je Mitch, ali i da od njega vjerojatno ne bi dobila nikakve informacije.
Nakon napada na Bijelu kuću, predsjednik Hayes osobno ju je zamolio da čuva tajnu Mitcheva
identiteta. Nije želio da novinari, političari u Kongresu i Senatu, a pogotovo militantni desničari,
saznaju da je za razrješenje talačke krize odgovoran tajni operativac Agencije. Zauzvrat joj je
obećao pristup informacijama kakav drugi novinari i reporteri nisu imali. Kako su se Anna i
Mitch zbližavali, Mitch joj je jasno dao do znanja da nikad ne smije iskoristiti predsjednikovu
zahvalnost da se raspituje o detaljima Mitcheva posla. S obzirom na muke koje je prolazila
posljednja dva dana, zaključila je da joj neće teško pasti prekršiti obećanje koje je dala Mitchu.
- S kime je?
Warch se nasmiješio. - Znaš da ti to ne smijem reći.
Anna se nije smiješila. - Moram razgovarati s njim.
Agent Tajne službe shvatio je da se Anna ne šali. Osvrnuo se preko ramena na sekundu,
pa pogledao Rielly. - U redu. Pričekaj ovdje. Vidjet ću je li izvedivo.
Čekajući u hodniku, Anna je skinula svoj crni kaput. Razmišljala je bi li nazvala Liz i
Michaela. Senator O’Rourke jutros ju je dovezao pred Bijelu kuću, a Liz je obećala da će je
nazvati čim bude gotova sa snimanjem, da Michael dođe po nju. Krenula je prema najbližem
telefonu kad se vratio agent Warch.
- Dođi, Anna - rekao je, dajući joj znak da ga slijedi.
***
Kad su ušli u Ovalni ured, predsjednik Hayes sjedio je za radnim stolom. Iz sakrivenih
zvučnika dopirala je tiha jazz-glazba. Predsjednik je bio napola sakriven hrpama fascikala. Vadio
je jedan za drugim, brzo ih čitao pa potpisivao. Dok su Warch i Rielly prolazili, dohvatio je još
jedan dokument, pročitao poruku koja je bila spajalicom pričvršćena na vrh fascikla, otvorio ga i
potpisao se na sve četiri stranice dokumenta. Zatim ga je zatvorio i stavio na vrh hrpe s desne
strane. Skinuo je naočale, ustao i navukao sako.
Zaobišao je stol i prišao im. - Dobra večer, Anna - pružio joj je ruku. Anna Rielly bila mu
je simpatična. Kao i svi reporteri, znala ga je pritisnuti pitanjima, ali kad ju je zamolio za šutnju,
održala je riječ. U njezinoj je profesiji takav ustupak bio velika stvar.
- Dobra večer, gospodine predsjedniče.
Hayes je znao da se Anna Rielly i Mitch Rapp viđaju. Nije znao koliko je uznapredovala
njihova veza, a nije ni namjeravao pitati. Bio je umoran, prva dama bila je u posjetu inozemstvu i
želio se samo povući na odmor. Nije se želio upustiti u komplicirane razgovore. Pogledao je
agenta Warcha. - Hvala ti, Jack. - Kad je Warch izašao, predsjednik je pokazao Rielly da se
smjesti na naslonjač i sjeo pokraj nje. Nadao se da je zamolila za razgovor iz bilo kojeg drugog
razloga osim najvjerojatnijeg.
- Što te zanima, Anna?
Rielly je neko vrijeme promatrala svoje isprepletene prste.
- Gospodine predsjedniče - nije znala kako da načne temu. - Ništa od ovoga ne smatram
službenim razgovorom. Neću ništa zabilježiti. Nitko neće ni znati da smo razgovarali.
Predsjednik se nasmiješio. - Dobro...
- Gdje je Mitch i u kakvoj je nevolji?
Smiješak je nestao s Hayesova lica. Razmišljao je kako odgovoriti. - Anna, ionako znate
više nego što biste smjeli. Posao kojim se Mitch bavi... - zastao je. Mislio je dometnuti: za vladu,
ali znao je da ni to nije smio priznati. - Nisam upućen u detalje Mitcheva posla i ne mogu
razgovarati o tome.
- Znači, znate gdje je Mitch trenutačno? - Rielly je netremice promatrala predsjednikove
zelene oči, tragajući za bilo kakvim znakom.
Kao pravnik i iskusan političar, predsjednik je svoj odgovor oblikovao prema riječi
trenutačno. Odmahnuo je glavom. - Ne znam gdje je Mitch.
- Znate li zašto je u četvrtak otputovao iz zemlje?
Hayes je nekoliko puta trepnuo. - Ne... ne znam.
Rielly ga je promatrala. - Gospodine predsjedniče, ne želim biti nepristojna, ali mislim da
mi ne govorite što znate.
- Anna, ne bih vam smio reći ništa.
- Gospodine predsjedniče, učinila sam i vama i vašoj administraciji veliku uslugu ne
odajući nikome što se doista dogodilo nakon razrješenja talačke krize.
- Jeste, ali ovo s time nema veze.
- I te kako ima - rekla je Anna nešto glasnije.
Hayes je podigao ruke. Nije se želio prepirati. - Anna, za svoju ste odanost dobili pristup
kakav nema nitko drugi. Već i to što ste sad ovdje govori koliko ste povlašteni.
- I to svakako cijenim, gospodine predsjedniče - ubacila se Rielly. - Ali to ste mi
omogućili samo zato da nikome ništa ne kažem.
- Nikome ništa ne govorite i iz još jednog razloga.
- Kako to mislite?
- Mitch je spasio i vaš i moj život, Anna. I živote mnogih drugih. A Mitch je taj koji
ustraje na privatnosti. I vi i ja moramo poštovati njegovu odluku.
- Dugujem Mitchu život. Svakoga dana razmišljam o tome - Anna se namrštila. - Ali to
ipak nema veze s mojim pitanjem. Poštujem Mitchevu želju da njegov posao ostane tajna i
nikome neću reći što radi i za koga. Samo sam trenutačno beskrajno zabrinuta za njega. I moram
znati je li dobro.
Hayes je uperio pogled u strop, zdvojan. Nije mogao vjerovati da raspravlja o ovakvim
tajnama s novinarkom. Čak ni njegov osobni savjetnik za nacionalnu sigurnost nije znao ništa o
svemu tome.
Reilly mu je dodirnula ruku. - Gospodine predsjedniče, samo želim znati je li dobro.
Nikome nikad neću reći da smo razgovarali.
- Koliko ja znam - Hayes je stresao glavom, ni sam ne vjerujući da joj odgovara - dobro
je. Ali ništa vam više neću reći.
Annino je lice zasjalo. S olakšanjem je stisnula predsjednikovu ruku. - Hvala vam
gospodine predsjedniče.
 17

Bilo je već mračno kad je zrakoplov leta 602 American Airlinesa sletio na pistu
međunarodne zračne luke Baltimore Washington. Zrakoplov je u zraku bio 1565 milja bez
zaustavljanja, od San Juana u Portoriku. Dok su se vozili prema zgradi, Mitch Rapp pogledao je
na sat. Nakon što je napustio Njemačku, lako se vratio u Sjedinjene Države. Iz Lyona u
Francuskoj je letom Trans North Aviationa odletio do Martiniquea na Karibima, a taj mu je 4400
milja dugačak let omogućio da odspava punih šest sati u prvoj klasi. Na sićušnom otoku,
prekomorskom teritoriju Francuske, prijavio se u mali obiteljski hotel u brdima ponad istočnoga
Karipskog mora. Platio je za dva dana, subotu i nedjelju, i to u gotovini. Nedjelju je proveo
pokraj bazena, opuštajući se i oporavljajući, lijeno promatrajući ribarsko selo u blizini i
razmišljajući o idućem koraku. Te si je večer dopustio hladno pivo i dugo sjedio na balkonu
slušajući kako se valovi razbijaju o stjenovitu obalu. Pustio je mašti na volju i smišljao kako će
postupiti s Hoffmanima kad ih pronađe.
Te je noći spavao gotovo osam sati i probudio se pomalo mamuran, ali nakon jutarnjeg
trčanja uz more i plivanja osjećao se bolje, svježe i spremno za sve što ga je čekalo u Sjedinjenim
Državama. Dvije noći i jedan dan koje je proveo na mirnom Martiniqueu um mu je bio bistar, a
tijelo spremno.
U ponedjeljak ujutro ukrcao se u zrakoplov Air Guadeloupe do San Juana, gdje je i prešao
granicu Sjedinjenih Država. Poslijepodne toga dana proveo je u San Juanu, kupio novu odjeću i
večerao, a u 18:15 bio je u zrakoplovu prema Marylandu. Iz zrakoplova je u Baltimoreu izašao
izgledajući poput bilo kojeg drugog turista koji se vratio s tjedan dana sunčanja. Imao je iznošenu
crvenu šiltericu iz trgovine opreme za ronjenje u San Juanu, plavo-bijelu košulju cvjetnog uzorka,
svijetle hlače i espadrile. Lice i ruke bili su mu tamni od sunca.
Rapp je bio gotovo siguran da ga CIA nije uspjela pronaći. Putovao je koristeći se dvjema
putovnicama, za koje njegovi nadređeni nisu ni znali da postoje. Ako im se posreći i netko ga
slučajno spazi na snimkama nadzornih kamera, neće biti važno. Dok stignu djelovati, već će
nestati na ulicama Baltimorea, koje je dobro poznavao. Postojala je i mogućnost da postave
zasjede u zračnoj luci, ali Rapp je znao da će znati prepoznati agente ako ih ugleda. Ne odvajajući
se od turista s leta iz Portorika, Rapp je hodao prema traci s prtljagom. Držao se blizu dviju žena
koje je upoznao u zračnoj luci u San Juanu, spustivši kapu duboko na čelo. Nije se želio odvojiti
od grupe sve dok ne bude siguran da nitko ne vreba.
Na Martiniqueu je Rapp smislio čak tri plana. Prva faza sva tri bila je zaštita, a nijedan od
njih nije predviđao povratak kući, barem dok se malo ne raspita i ne sazna što se dogodilo u
Njemačkoj. Nije se namjeravao javiti ni Anni, koliko god je želio. Znao je da bi to bilo loše iz
više razloga. Anna bi zahtijevala od njega da zaboravi sve, da se povuče. Ne bi razumjela da u
njegovu poslu svaki neriješen problem lako izviri nešto kasnije i dođe vam glave. Nekako će joj
dojaviti da se vratio u zemlju i da je dobro, ali ništa više od toga.
Kad se grupa osunčanih turista približila traci s prtljagom, one su dvije žene predložile
Rappu da odu na piće. Sramežljivo se nasmiješio i rekao da se njegovoj djevojci to ne bi svidjelo,
pa skrenuo prema pokretnim stubama i odande izašao. Pred ulazom u zgradu zračne luke ugledao
je tri taksija, nijedan više od deset metara od vrata. Sva su tri upravo iskrcavala putnike. Nisu
smjeli primiti nove pred ulazom, nego se vratiti na stajalište i stati u red. Rapp je pričekao da se
jedan taksist vrati na sjedalo nakon što je mušteriji izvadio prtljagu, pa brzo sjeo u auto. Prije
nego što se taksist stigao pobuniti, Rapp mu je gurnuo novčanicu od pedeset dolara pod nos.
Upalilo je. Taksist se brzo osvrnuo oko sebe da provjeri je li itko vidio taj prekršaj, pa krenuo.
- Hotel Hyatt Regency u Bethesdi, molim vas.
Taksist je kimnuo i uključio brojač kilometara, a Rapp se okrenuo u sjedalu da vidi slijedi
li ih itko. Nekoliko minuta poslije izašli su na autocestu i krenuli prema Washingtonu. Vožnja je
protekla bez ikakvih problema, barem koliko se Rappu činilo. Ipak, znao je da se ne smije
opustiti. Sateliti i mikroodašiljači bili su dalekosežniji od nekadašnjih metoda. Oči i uši mogle su
ga nadzirati s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara, a on ne bi ni znao.
Kad je taksi stao pred hotelom, Rapp je platio drugom pedeseticom i brzo ušao u
predvorje zgrade. Prišao je telefonima, ubacio kovanice i birao broj koji je znao napamet.
Automatska telefonska sekretarica uključila se nakon dulje zvonjave, što je Rapp smatrao dobrim
znakom. Ponadao se da bi Marcus Dumond mogao biti baš gdje mu treba. Prije nego što je izašao
iz hotela, Rapp je iz torbe izvukao sivu majicu. U Baltimoreu je ipak bilo malo hladnije nego na
Karibima.
Dumondov kafić bio je nedaleko od hotela. Mitch Rapp i njegov brat Steven uložili su u
njega kao partneri kad im je Marcus rekao što namjerava. Taj je kafić, koji je Marcus nazvao
Cafe Wired, bio među prvima koji je nudio pristup internetu, a Rapp je bio siguran da je još
uvijek jedan od rijetkih profitabilnih. Dumonda je upoznao dok je studirao na poslijediplomskom
studiju s njegovim bratom na sveučilištu MIT. Marcus je bio jedinstven, jedan od onih koji su u
klupi genijalci, a u stvarnom životu apsurdno blesavi. Dvadesetsedmogodišnji računalni genij
gotovo je završio u zatvoru, a spasio ga je Rapp, koji ga je odmah i pridobio da radi za Agenciju.
Radeći na magisteriju, Marcus je navodno provalio u računalni sustav jedne od najvećih
njujorških banaka i premjestio podosta novca na nekoliko računa u inozemstvu. CIA ga nije
uhvatila jer je negdje pogriješio, nego zato što se hvalisao svojim pothvatom jedne noći pred
krivim ljudima, mrtav pijan.
U tom je trenu bio cimer Stevena Rappa, a kad je njegov stariji brat saznao u kakvim se
nevoljama Marcus našao, nazvao je Irene Kennedy i rekao joj da bi im haker mogao biti od
koristi. Langley to nevoljko priznaje, ali na njihovoj su platnoj listi i neki od najboljih računalnih
hakera na svijetu, koji svakoga dana izvode čuda sa sustavima diljem svijeta. Agencija njihove
vještine uglavnom koristi za provaljivanje u sustave stranih tvrtaka, banaka, vlada ili vojski. Nije
dovoljno samo provaliti u takav sustav, nego obaviti posao bez traga, da nitko nikada ne sazna da
je bio napadnut. Dumond je bio rođen za takve napade, a Centru za borbu protiv terorizma dobro
je došao baš netko poput njega.
Rapp je otvorio vrata i našao se u oblaku arome svježe mljevene kave. Marcus Dumond
sjedio je u kutu kafića, leđima okrenut prema ulazu. Rapp se namrštio. Dumond kao da je bio
potpuno lišen instinkta. Na terenu bi dobio metak za manje od pet minuta. Rapp je prišao pultu i
pozdravio mladu zaposlenicu, koja, za razliku od prethodne i na Rappovo zadovoljstvo, nije
imala pirseva. Barem ne na vidljivim mjestima. Pokušao se snaći na meniju, ispisanom na
školskoj ploči iza blagajne, iznad aparata za espresso. Kaos aroma, vrsta i količina ga je posve
zbunio. Svega je bilo previše.
- Ponudu dana, molim.
- Malu, srednju ili veliku?
- Veliku, molim.
Rapp se diskretno osvrtao. U kafiću je bilo četrnaest klijenata, a većina je bila u ranim
dvadesetima. Četiri računala uza zid bila su u upotrebi, jedna je mušterija čitala knjigu, a dvoje
klijenata nešto su pisali u bilježnice. Anarhisti u nastajanju, pomislio je Rapp. Ostatak je radio na
vlastitim računalima.
 Dumond je sjedio s dvjema djevojkama i čavrljao. Čuo je poznat glas kako naručuje kavu
i odupro se želji da se okrene i provjeri je li ga prepoznao. Bio je prilično siguran da je to Mitch
Rapp, čovjek koji je znao svašta - i svašta što nitko nije trebao znati. Rapp je znao svratiti u kafić,
iako najčešće nedjeljom, s djevojkom. Dumond je ustao i ponio napola popijenu kavu. Prilazeći
blagajni, liznuo je odjednom suhe usnice.
Rapp je platio kavu i pozdravio blagajnicu, a kad se okrenuo, ugledao je Dumonda i
pokazao mu glavom da se želi naći otraga. Zaobišli su stolove i stolce i sjeli za stol najbliži
vratima toaleta. Rapp je sjeo licem okrenut prema vratima.
- Zgodna žurka, Marcuse.
Dumond je instinktivno podigao ruku na svoju afro grivu. - Ponovno je u modi, tako da
znaš.
- Siguran sam da se Dr. J veseli.
- Tko?
Rapp se nasmijao, odmahujući glavom. Marcus Dumond valjda je bio jedini
dvadesetosmogodišnji Afroamerikanac koji nije znao tko je Julius Erving. - Ma nema veze.
- Izgledaš kao da si se vratio s godišnjeg.
- S puta, da.
- Ali ne i s godišnjeg?
Rapp je objema rukama primio kavu i pogledao Marcusa. - S poslovnog puta.
- I kako je bilo? - upitao ga je Marcus oprezno.
- Ne najbolje - Rapp je otpio. - Kako stvari stoje u Centru?
- Isto kao inače.
- Ništa se neobično nije dogodilo u posljednja tri dana?
- Ne - Dumond se namrštio. - Barem koliko ja znam.
- Kako je Irene? Kako se ponaša?
- Isto kao inače. Kao Irene.
- Sigurno?
- Mitch, ženska vjerojatno i svrši, a da ni glasa ne pusti. Ako se uopće ikad i seksa.
Rapp se namrštio, pa je shvatio da je pretjerao. - Pardon - rekao je prije nego što se Mitch
stigao ubaciti. - Znaš da mi je draga, ali budimo realni, Irene je led ledeni. Da zgrada gori, ona bi
odradila svoju smjenu.
Rapp je znao da je Marcus u pravu. - Znači, nisi primijetio ništa neuobičajeno?
Dumond se zavalio u stolcu. - A čuj, Mitch. Tamo uvijek ima sranja, ali da mi možda
kažeš točno što te zanima, znao bih ima li nečega novog.
Rapp je kratko razmislio i zaključio da Dumondu još neće reći ništa o Njemačkoj. - Još
uvijek imaš onaj kofer?
- Aha. Ni dirnuo ga nisam. Držim se naredbi - rekao je Marcus. Zapravo, metalni
kovčežić je i te kako dirnuo, odvagnuo, odmjerio - samo ga nije otvorio. Sjedio bi, gledao ga i
pitao se što se krije u njemu, i gotovo svaki put zaključio isto. Oružje i novac. Mitch Rapp bio je
opasan tip. Ne bi nekome povjerio na čuvanje metalni kovčežić pun odjeće.
Rapp je pogledao na sat. - I dalje živiš na istome mjestu?
- Aha, iza ugla.
- Idemo.
 18

Mario Lukas u utorak se probudio u pet ujutro. Uvijek je spavao malo i loše. Zaključio je
da je to jedna od neizbježnih posljedica njegove profesije. Plaćenici se ne opuštaju lako. Plaćenici
poput Marija ne boje se napada policije, nego drugih plaćenika. Nije ni živio mirno, stalno se
osvrćući i pitajući hoće li ga itko pokositi iz zasjede da naplati stari dug, hoće li ga dojučerašnji
kolega izdati ili hoće li poslodavac zaključiti da mu je postao višak.
Kad je Mario ustao u praskozorje, mučilo ga je upravo ovo posljednje. Čovjeku kojega je
poznavao samo kao Profesora nije smio vjerovati. Dok su bili u Coloradu, Mario ga je pomno
proučio, na Villaumeov zahtjev. Nije mu se ni najmanje svidio.
Operacije poput te uvijek bi loše završile. Za Marija su bile poput seksa s udanom ženom:
ako se spetljaš s takvom, ne čudi se kad jednoga dana shvatiš da vara tebe kao što je s tobom
prevarila svog prvog, drugog ili trećeg supruga. Ukratko, Profesor je ono dvoje iz Colorada
angažirao na nekom poslu, a zatim ih ubio. Ali angažirao je Villaumea, Lukasa i Mary Juarez, a
tko kaže da sad nije planirao ubiti i njih? Zbog takvih misli Mario Lukas bdio je noćima.
Sjedio je na krevetu u svojoj spartanski namještenoj sobi. Razbuđivao se, češući se po
bradi i čekajući da mu se glava razbistri. Zatim je ustao i otišao u kupaonicu, sav ukočen. Stan je
bio malen i oskudno namješten, baš kako je Mario i volio. Nije bio sakupljač po prirodi i tako je
živio trideset od svojih pedesetak godina. Više nije bio siguran ni koliko je točno star, jer kroz
desetljeća je imao toliko lažnih identiteta i živio na toliko raznih mjesta da nije znao je li rođen
prije pedeset pet ili pedeset šest godina. Svu je imovinu mogao strpati u prtljažnik jednog
automobila, a s obzirom na to kakvim se poslom bavio, nikako drugačije ne bi ni mogao živjeti.
Morao je biti spreman na put ili nestajanje u svakom trenutku. Sad ga je mučio predosjećaj da ga
takav trenutak čeka i danas.
Kad je bio gotov u kupaonici, otišao je po novine pred vrata. Iz hladnjaka je izvadio sok
od naranče, nalio ga u čašu i sjeo čitati novine. Sjetio se nekadašnjeg suradnika koji ga je
pokušao nagovoriti da kupi kuću. Glavni su mu argument za takav potez bile porezne olakšice.
Mario ga je morao podsjetiti da ih plaćaju u gotovini i da ne prijavljuju porez. I taj je suradnik
nekamo nestao nedugo nakon toga. Nikad ga više nije vidio.
Villaume je bio jedini pravi prijatelj kojega je Mario ikad imao i prvi suradnik kojem je
uistinu vjerovao. Čak mu je pomogao oko planova za mirovinu. Lukas je novac uvijek držao u
sefovima, u gotovini, ali Villaume ga je nagovorio da ga položi u banku. Sad je njegovom
zaradom upravljao bankar u jednoj off-shore banci, a kamate su bile toliko dobre da je Lukas
mogao istoga trena otići u mirovinu. Operacija u Coloradu uznemirila ga je i razmišljao je bi li
trebao barem nestati na neko vrijeme.
U 6:25 bio je spreman za odlazak u pekarnicu. Nakon više od dvadeset godina provedenih
u Francuskoj, Lukas je prezirao američku kavu. Dugo mu je trebalo da pronađe dobar kapučino u
gradu, ali ipak je uspio, u pekarnici nedaleko od stana. Zataknuo je 9-milimetarski pištolj za
pojas, prekrio ga tamnom košuljom, navukao jaknu, stavio kapu i izašao.
***
Jeff Duser bio je nabrijan. Sjedio je za upravljačem sivog Dodgea Durango i kuckao po
njemu prstima, zvjerajući lijevo-desno i nemirno pogledavajući retrovizor. Na sebi je imao tamno
odijelo i baloner, a u džepu iskaznicu koja ga je predstavljala kao Stevena Metzgera, federalnog
agenta Agencije za alkohol, duhan i vatreno oružje. Duser je još uvijek bio ošišan na kratko, ali
ne i onako kratko kao dok je bio marinac. U vojsku je otišao s osamnaest godina, jer nije imao
izbora. Ili baza Parris Island ili zatvor. U rodnom Toledu u Ohiju svaki ga je policajac predobro
poznavao. Šef policije na osamnaesti ga je rođendan osobno odvezao u centar za novačenje.
Duser je mislio da je u vojsci pronašao dom, ali marinci su ga izdali. Kad su počeli
provoditi politiku koja je dopuštala služenje homoseksualcima uz momke kao što je Duser,
odlučio im je pokazati što misli o tome. Otvoreno je ohrabrivao i poticao zlostavljanje svih koji
su mu bili sumnjivi. Jedan je novak tek izašao s obuke malo previše doslovno shvatio Dusera,
koji mu je bio narednik, i nakon večeri piva i poticanja na svađu vratio se u barake te nasmrt
prebio drugog marinca. Istraga je iznijela na vidjelo Duserovu ulogu u tom zločinu, kao i sve
njegove ružne osobine. Završio je na vojnom sudu i izbačen je iz marinaca. Nakon toga radio je
kao tjelohranitelj, a naposljetku se našao u poslu plaćenika.
Wally McBride sjedio je do njega na suvozačkom sjedalu, držeći u krilu poluautomatsku
strojnicu Steyr TMP. Duser i njegovi momci imali su sanduk takvog oružja u jednom skladištu u
Richmondu. Ukrali su ga trgovcu oružjem koji ga je uvozio iz Austrije. Čak i s prigušivačem,
malu je strojnicu bilo lako sakriti. Pažljivo su izbrusili serijske brojeve, a potom ih i polili
kiselinom. Duser nije previše držao do pravila, osim do jednoga: svaki put nakon ubojstva oružje
su bacali u ocean što su brže mogli.
Peter Cameron sjedio je straga i promatrao dvojicu plaćenika. Bili su nemirni, a znao je i
zašto. Vidio ih je kako uzimaju speed, ali ništa nije rekao. Znao je i zašto im treba droga, a i
čudio sam sebi što je odbio kad su mu ponudili. Probdjeli su noć, planirajući akciju, a Cameron je
trudeći se ostati budan popio previše kave. Sad je morao na toalet, ali nije želio izaći iz
automobila. Razdanjivalo se i znao je da će njihova meta uskoro izaći iz kuće.
Prije nego što je otišao iz Colorada u nedjelju, Cameron se na tren udaljio od Villaumea i
njegovih da obavi jedan telefonski poziv. Nije bio dobio nalog da ih se riješi, ali odlučio je uzeti
stvar u svoje ruke. Rekao je Duseru gdje će sletjeti i kad, naredio mu da ih sačekaju i slijede.
Duser je poslušao i na osam vozila parkiranih kod uzletišta Montgomery za koja je pretpostavljao
da će ih upotrijebiti Villaume postavio odašiljače. Kad su se Villaume, Lukas i Juarez odvezli,
Duser i njegovi krenuli su za njima. Nisu se približavali, jer su im odašiljači govorili sve što im je
trebalo. Juarez se parkirala pred stanom, što je bio glup potez. S druge strane, Lukas se parkirao
jako daleko i izgubili su ga. Tek u ponedjeljak golemog je plaćenika pronašao jedan od
Duserovih ljudi i sad su konačno znali gdje živi. Villaume je nestao bez traga. Odašiljač na
njegovu autu radio je besprijekorno i znali su gdje je vozilo, ali Villaumea nisu uspijevali
pronaći.
Camerona to nije previše brinulo. Bez Lukasa je Villaume bio tigar bez kandža. Cameron
je bio prilično siguran da će Villaume podviti rep i nestati kad sazna da je njegov stari prijatelj
ubijen.
Duser je dobio dojavu u slušalicu i pogledao Wallyja McBridea, koji je kimnuo i izašao.
Mario Lukas kretao se prema njima. Duser je u okolicu njegova stana postavio tri auta i šest ljudi
da ga nadgledaju. Uz malo sreće, i jutros ide u istu pekarnicu kao jučer. Namjeravali su pucati u
njega sleđa, nakon što mu odvuku pozornost. A to je trebala učiniti Sandra Hickock, nekadašnja
striptizeta i rasna ljepotica koju je za takve zadatke regrutirao i obučio Duser osobno.
***
Ulice su uglavnom bile prazne. Rasvjeta je još uvijek gorjela, iako više nije bila potrebna.
Još petnaestak minuta i izaći će sunce. Mario je prepoznao susjedu, koja je šetala pudla. Prolazeći
pokraj nje, pozdravio ju je naklonom glave. Odavno je shvatio da ga se ljudi plaše zbog stasa, što
je nekad bilo korisno, a nekad nije. Susjeda mu je odvratila smiješkom. Mario je skrenuo desno u
prvoj sljedećoj ulici. Iako je svakoga jutra išao u pekarnicu, nikad nije dva dana zaredom hodao
istim putem.
Ususret mu je dolazio džoger i Mario je pomislio da mu je odnekud poznat. Nastavio je
prema pekarnici, osvrćući se svakih nekoliko metara i provjeravajući imali koga u automobilima
parkiranim duž ulice. Skrenuo je još jednom i ugledao pekarnicu. Iz susjedne je ulice prema
njemu skrenula neka žena. Hodala je prekriženih ruku, stisnuta kao da joj je hladno iako je jutro
bilo ugodno. Mario je iz daljine primijetio i njezinu izazovnu odjeću i neosporivu ljepotu. Nije
mu bila poznata - sjećao bi se da ju je ikada prije vidio. Kad je prišao bliže, žena je pogledala
ravno u njega i nasmiješila se, zamahujući crnom kosom.
U Marijevoj glavi odmah se oglasio alarm. Osvrnuo se, zavlačeći ruku pod košulju. U
ulicu je skrenuo još jedan prolaznik i odmah se uputio prema njemu brzim korakom. Mario je
brzo pogledao preko ceste, a potom se vratio na ženu, koja mu se i dalje smiješila. Na pločniku
pred njim bio je plavi poštanski sandučić i Mario je skrenuo na desnu stranu pločnika, ubrzavši
korak. Izvukao je svoj 9-milimetarski Colt i ženi je osmijeh zamro na licu kad ga je ugledala.
Spustila je ruke i Mario je vidio da i ona drži pištolj. Prije nego što ga je stigla uperiti u njega,
podigao je Colt i nanišanio. Pritisnuo je okidač samo jednom i od okolnih zgrada odbio se glasan
zvuk metaka iz malog oružja.
Metak je ženu pogodio u lice. Mario se potom sagnuo i zavukao između dva parkirana
automobila. Nije ni stigao potražiti pogledom onog prolaznika prije nego što je automobil iza
njegovih leđa zasut mecima. Pognute glave, Mario je podigao pištolj iznad poklopca motora i
ispalio nekoliko metaka prema ulici. Spuštajući ruku, čuo je režanje motora i cviljenje guma.
Aute oko njega i dalje je razarala kiša metaka.
Duser je stisnuo pedalu gasa do kraja. - Ne dajte mu da se makne s mjesta! Stižem! -
vikao je u mikrofon. Njegov je Durango skrenuo iza ugla proklizavajući zbog brzine. Duser je
spustio prozor, spremajući se zapucati. Pred njim na ulici i nalijevo letjeli su meci i staklo. Duser
je gurnuo svoj Steyer kroz prozor i pritisnuo okidač. Kad se približio autima iza kojih se skrivao
Lukas, nagazio je kočnicu i auto je stao. Lukas je bio ravno pred njim, stisnut iza prtljažnika
jednog auta. Duser je ponovno pritisnuo okidač i ispraznio ostatak spremnika u njegova široka
leđa. Lukas je klonuo i pao licem u kanal.
 19

Limuzina senatora Clarka skrenula je na prilazni put Kongresnoga golf-kluba. Taj teren,
koji je dizajnirao Deveraux Emmett, a kasnije doradili Donald Ross, Robert Trent Jones i Rees
Jones, bio je jedan od najboljih u cijelim Sjedinjenim Državama. Put je vijugao udesno, prema
kućici kod prve rupe. Ondje su već stajala četiri igrača, svi u vestama i vjetrovkama. Clark se
nezadovoljno namrštio. Mora se riješiti obveza i malo izaći na teren poslijepodne. Činilo se da će
dan biti sunčan. Limuzina je nastavila sve do kružnog toka i konačno se zaustavila pred zgradom
kluba u mediteranskom stilu. Senator se zahvalio vozaču i rekao mu da neće dugo ostati, najviše
jedan sat.
Clark je ušao i odmah krenuo stubama u privatnu sobu za sastanke koju je bio rezervirao.
Kroz labirint hodnika pratile su ga crno-bijele fotografije na zidovima, koje su prikazivale
povijest kluba - predsjednika Calvina Coolidgea na dan otvorenja kluba 1932., natjecanja U.S.
Open i Kemper Open, i Clarku najdraža fotografija, koja je klub prikazivala tijekom Drugoga
svjetskog rata, kad su zelene površine bile mjesta za obuku operativaca OSS-a.
Kad je Clark ušao u prostoriju bez prozora, ondje su ga već čekali i senator Rudin i
državni tajnik Middleton. Zatekao ih je u žestokoj prepirci. Clark ih je pozdravio i prišao
kolicima za posluživanje u kutu. Poslužio se pecivom, žitaricama i sokom od brusnica, potpisao
račun i sjeo. I Rudin i Middleton bili su članovi kluba, ali u dvadeset i nešto godina koliko su se
poznavali, Clark nikad nije vidio nijednoga od njih dvojice da časti. Obojica su bili škrti, iako ne
na isti način. Rudin je bio obični škrtac, a Middleton potomak prvih doseljenika, odrastao u
visokim krugovima kojima je bilo ispod časti nositi novac uza se ili plaćati bilo što. I tako je još
jednom doručak platio klinac kojega je u naselju kamp-kućica odgojilo dvoje alkoholičara.
Usprkos silnoj razlici u klasi između njih trojice, Clark je bio daleko najimućniji. Bio je
među pet najbogatijih političara u Washingtonu, težak više od sto milijuna dolara. Middleton je
imao krasno imanje i naslijedio je mnogo umjetnina, ali sve je to skupa vrijedilo oko osam
milijuna, što je prema modernim standardima bogatstva bila sitnica. Middleton se silno ponosio
time što nije načeo nasljedstvo, kojim je upravljala ista banka kao i dok je pripadalo njegovom
šukundjedu. Clark se malo raspitao i saznao da Middleton zarađuje smiješnih osam posto na
uloženi novac i tako već cijelo desetljeće. Državni tajnik ulagao je vrlo staromodno, plaćajući
jednako staromodnim bankarima apsurdne svote da drže njegova sredstva u jedva isplativim
dionicama.
Kongresnik Rudin bio je nešto vještiji s novcem. Služio je u Kongresu trideset četiri
godine i imao dovoljno staža da se umirovi već sutra, s punom mirovinom i svim povlasticama.
Već bi i to bilo dovoljno da pokrije njegove troškove, jer Rudin je živio vrlo skromno. Usto,
gomilao je novac poput hrčka i prije dvije godine Clark je saznao da samo na računu mirovinske
štednje ima više od osamsto tisuća dolara. Tada ga je konačno nagovorio da dopusti njegovim
bankarima da ulože novac za njega. Clarkovi ljudi su u dvije godine pretvorili osamsto tisuća
dolara u milijun i sedamsto tisuća. Rudin mu još ni zahvalio nije, a kamoli platio doručak.
Clarku bi to nekoć smetalo, ali odavno je nadrastao takve osjećaje. Čak ih je sažalijevao,
gledajući ih kako se nervozno meškolje svaki put kad im konobar donese račun. Bili su bijedan
prizor. Sad je sjeo do njih i, mažući sirni namaz na pecivo, razmišljao koliko će ih još dugo moći
iskorištavati prije nego što shvate što radi.
Clark nije namjeravao upitati državnoga tajnika zašto je sazvao sastanak. Znao je zašto.
Njegovi špijuni u Bijeloj kući i ministarstvu vanjskih poslova javili su mu da su predsjednik i
državni tajnik u zategnutim odnosima. Zbog incidenta koji je uključivao veleposlanika Njemačke
i zbog kojega se Middleton pošteno sramio.
Rudin je bio posve zaokupljen svojim doručkom, trpajući hrskave žitarice u usta kao
lopatom. Između dvaju zalogaja obrušio bi se na Middletona izlažući svoju teoriju o tome što se
zbiva u Agenciji. Kad im se Clark pridružio, Rudin je konačno okrenuo glavu od državnog
tajnika.
- Hank, jesi li čuo što se jučer dogodilo u Bijeloj kući?
Clark je odmahnuo glavom, praveći se blesavim. U idućih četrdesetak sekunda Rudin mu
je, pjeneći se, ispričao svoju verziju događaja sa sastanka u Ovalnom uredu. Middleton je za to
vrijeme šutio, držeći se uvrijeđeno. Clark je znao da mora biti oprezan. Rudin i Middleton
ponekad su izgledali poput amatera, ali znao je da su dvojica od najutjecajnijih političara u
Washingtonu. Usto, bili su demokrati, a Clark na drugoj strani. Neprijatelj. Kad bi samo nanjušili
što sprema, svemu bi došao kraj.
Kad je Rudinov izljev bijesa završio, Clark je spustio čašu soka i pogledao državnog
tajnika. - Žao mi je što si morao podnijeti takvu sramotu, Charlese. Predsjednik se nije smio
obrušiti na tebe pred drugim članovima kabineta. Ipak, čini mi se da je bio u pravu.
Rudin se bacio u obranu Middletona i prije nego što je ovaj stigao otvoriti usta. Njegovo
lice izborano od godina, sunca i vjetra iskrivilo se u zapanjenu grimasu. - Ma u čemu je bio u
pravu? Jesi li ti mene uopće slušao?
- Ale, taj Hagenmiller šurovao je s krivim ljudima.
- Krivim ljudima? To tvrdi CIA. A svi znamo koliko njihovo mišljenje vrijedi.
- Već smo razgovarali o tome, Ale. Nikad se nećemo složiti oko toga koliko je CIA
korisna. - Clark je odgrizao malo peciva i zavalio se, čekajući neizbježnu tiradu.
- Prokleta Agencija je najveći žderač novca koji je država ikada vidjela. Sve što rade kosi
se s ustavom. Predstavljaju opasnost za demokraciju i u Americi i u cijelome svijetu.
Clark se odmaknuo od stola i prekrižio ruke na prsima. - Niste me valjda pozvali da mi
održiš lekciju o nečemu u čemu ćemo se razilaziti do kraja života? Ako imate neku konstruktivnu
temu, da čujem. U protivnome, imam pametnijeg posla.
Rudin je ojađeno stresao glavom. Nije mogao vjerovati da njegov prijatelj ne vidi kakva
je CIA zapravo.
Middleton, rođeni diplomat, konačno se ubacio. - Hank, jesi li saznao nešto o zdravlju
Thomasa Stansfielda?
Clark je prigušio zadovoljan osmijeh. Točno je to pitanje želio čuti. - Moji izvori tvrde da
mu preostaje negdje između dva tjedna i dva mjeseca, ali ne više od toga.
Middleton je zamišljeno kimnuo, kao da je doista pogođen neizbježnom smrću direktora
Stansfielda. - Brine li te tko će ga naslijediti?
- Naravno da me brine.
- Znaš li tko su kandidati?
- Ne - Clark je odmahnuo glavom . - Ti si u kabinetu, ne ja.
- Ali kao predsjednik odbora za nadzor rada agencija imat ćeš pravo na glas.
- Samo pravo na potvrdu kandidata. Vi ćete nam predložiti kandidate, a mi samo
porazgovarati s njima i glasati.
- Previše si skroman - usprotivio se Middleton. Rudin je nezadovoljno odmahivao
glavom, istodobno čačkajući zube. - Sigurno znaš barem jednog ili dva?
- Ne znam, ne.
Rudin je izvukao čačkalicu iz usta. - A Irene Kennedy? - ljutito je upitao.
 - Ne spominju ni nju, iako bi bila dobra kandidatkinja.
- O, Bože presveti! Daj mi reci da ne misliš ozbiljno! - Rudin se nalaktio na stol.
- A zašto ona ne valja? - upitao je Clark smireno.
- S čime da počnem? - Rudin je bio u nevjerici.
- S čime god hoćeš.
- Kao prvo, već je njihova. Samo nam treba još jedan insajder na tom položaju! Treba
nam objektivan kandidat koji će tamo napraviti reda. Netko tko će poštivati slovo zakona i
pokoriti se odlukama Kongresa. Uostalom, Kennedy nema ni potrebne kvalifikacije.
- Mislim da je dokazala sposobnost na čelu Centra - usprotivio se Clark.
- Malo sutra. Ne vjerujem ni riječi od izvještaja koje podnosi mojem odboru. Ta je ženska
lažljivica i spletkarica i na čelo Agencije će samo preko mene mrtvog.
- Po svemu što si rekao o njoj, meni se čini kao idealan kandidat za glavnog špijuna -
Clark nije mogao suspregnuti osmijeh. Sve je teklo prema planu.
- Baš lijepo da tebe ovo zabavlja, Hank. Jedno je lagati neprijateljima države, a drugo
mojem odboru. Kad stanu pred mene, želim od njih istinu, a već sad znam da je iz te ženske
nikad neću izvući.
Clark je uperio kažiprst u Rudina. - Je li ti ikad palo na pamet da ti ne govori istinu jer zna
da želiš prepoloviti sredstva njezinoj agenciji?
- Ne smije ona odlučiti o tome što će mi reći. Zakon je obvezuje da mojemu odboru
govori istinu, a ona nam laže. Bijesan sam zbog toga.
- Otvori istragu - rekao je Clark i matirao Rudina. Znao je da je Rudin odan stranci kao
malotko drugi, a istraga Irene Kennedy loše bi se odrazila na predsjednika Hayesa, koji je također
pripadao demokratima. Rudin se povukao i prekrižio ruke, sav zdvojan zbog istodobne odanosti
stranci i mržnje prema Agenciji.
- Hajmo se malo smiriti - ubacio se Middleton. Koliko god se trenutačno ljutio na
predsjednika, nije želio da Rudin krene u lov na vještice. Da jedan demokratski predstavnik
počne napad na demokratskog predsjednika, republikanci bi otvorili šampanjac. - Uostalom, kao
član kabineta istoga tog predsjednika, Middleton nije želio odgovarati pred Kongresom. Ta su
saslušanja znala izaći iz okvira trenutačne istrage, a nakon toga nitko nije znao gdje će završiti.
- Ja sam smiren - Clark je spustio ubrus na stol.
- Fino - Middleton je pogledao Rudina kao da mu želi reći da sad malo šuti. Potom je
ponovno pogledao Clarka. - A koga ti želiš na čelu Agencije?
Clarku je sve išlo toliko glatko da se jedva suzdržavao da ne pretjera. Imao je i kandidata i
dvije pričuve, ali znao je da je prerano da ikome kaže za njih. - Kao što sam maloprije rekao, nije
na meni da ikoga nominiram. Mogu samo potvrditi kandidata.
- A da baš moraš nekoga izabrati?
Clark je slegnuo ramenima. - Pojma nemam. Nisam uopće razmišljao o tome - nasmijao
se. - Moje mišljenje nije ni važno.
- Moglo bi biti - rekao je Middleton kao da ima neku ponudu za Clarka.
- Charles ti želi reći - Rudin se vratio u razgovor - da ne želimo da Kennedy preuzme
Agenciju. A iz onoga što si nam ti rekao zaključili smo da će predsjednik imenovati baš nju.
Spreman sam mu reći da se protivim tome, ali s obzirom na to koliko sam je puta napao u
javnosti, već zna što mislim o njoj. Mnogo smo puta razgovarali o Irene Kennedy i nijednom se
nismo složili.
- Zašto ne zaprijetiš kresanjem sredstava? - Clark je podbo Rudina, svjestan da Rudin ne
bi dobio dovoljno glasova od svog odbora za takav potez.
- Jer sam odan stranci, što ti dobro znaš, Hank - Rudin je odgovorio kao da je to najveća
čast na svijetu. - I ne mogu se suprotstaviti predsjedniku po tom pitanju.
- U tom slučaju, gospodo, ne znam što bih vam rekao. Ako ne želite da Kennedy bude
nominirana, morat ćete naći načina da odgovorite predsjednika - prebacio je lopticu na njihovu
stranu terena.
Middleton se opet promeškoljio. - Ako ti nađeš kandidata - počeo je - privlačnijeg ili
prihvatljivijeg od Kennedy, spremni smo ga predložiti predsjedniku.
Clark se pravio da je zatečen. - Dakle, želite da ja obavim vaš prljavi posao.
Middletonu se nije svidjelo kako se Clark izrazio, ali kimnuo je - Još mi samo recite zašto
bih pristao?
- Jer u gradu - rekao je Rudin - ima tisuće boljih kandidata za taj položaj.
Clark je polako kimnuo. - Razmislit ću - rekao je i pogledao na sat. - Je li to sve? Trebao
bih krenuti.
Obojica su kimnuli. - Samo te molimo da razmisliš - rekao je Middleton. - Možemo biti
od koristi jedni drugima.
Clark je rekao da će razmisliti i izašao. Čim su se vrata zatvorila, Rudin je pogledao
Middletona. - Pristat će. Znam ja Hanka.
- Nadam se da si u pravu. Mislim da naša vanjska politika već silno trpi zbog kaubojskog
stava Agencije.
- Ne brini se. Znam što govorim.
Middleton nije bio toliko optimističan, ali još se nije bio oporavio od sastanka s
predsjednikom. Obrušio se na njega poput jastreba. Middleton je želio da predsjednik izgubi bar
jednog saveznika. Kennedy mora nestati s liste kandidata. Pogledao je Rudina. - Možda bi mogao
izvesti Kennedy pred svoj odbor.
Rudin se smrknuo. - Ne vidim zašto bih dao republikancima materijala da zarade bodove
na naš račun.
- Onda na to gledaj kao na krađu bodova od njih. Kad imenovanje dođe na red, i oni će se
dohvatiti Irene Kennedy.1
Rudinu se svidjelo takvo gledanje na stvari. Uistinu je želio izvesti Kennedy pred odbor i
podsjetiti je kome odgovara. - Može. Ali ne želim naškoditi predsjedniku.
- Nećeš, ne brini se. Ne vjerujem da bi ga Kennedy ičime ugrozila. I ona bi željela izbjeći
takav skandal.
Čekajući limuzinu, senator Clark jedva je susprezao zadovoljan osmijeh. Sastanak je
prošao bolje od očekivanog. Kad su već stvari krenule po krivu u Njemačkoj, barem je ovo ispalo
kako treba. Ove dvije budale spremno su mu ponudile pomoć i rezultat će biti isti kao da je uspio
u Njemačkoj. Grupica koja je polagala nade u njegove ambicije da zasjedne u Ovalni ured bit će
vrlo zadovoljna.
 20

Spremište se nalazilo u blizini Nacionalnog arboretuma u Bladensburgu u Marylandu.

Kad je sivi Dodge Durango velikom brzinom skrenuo za posljednji ugao, jedan od Duserovih
ljudi čekao je kraj otvorenih vrata. Velika ciglena zgrada progutala je auto u tren oka, a čovjek se
osvrnuo po ulici i zatvorio vrata za njim.
Duser je zaustavio auto, ali nije ugasio motor. Kad je izašao, već ga je čekao drugi
suradnik, s vrećom za smeće. Duser je bacio oružje u vreću, pa prišao stražnjim vratima Duranga.
Tijelo Sandre Hickock ležalo je na stražnjem sjedalu. Metak je potpuno raznio njezino lijepo lice.
Duseru je donekle bilo drago što je mrtva. U posljednje je vrijeme bila pomalo naporna,
ljubomorna. Znao je da je dobro što je ovako ispalo, ali ipak je imao nepredviđen problem. Stao
je u stranu i glasno izdao zapovijedi.
Njegovi su se ljudi odmah bacili na posao. Durango je dobio nove registarske pločice, a
tijelo Sandre Hickock ugurano je u praznu bačvu ulja. Bačva je potom popunjena pijeskom,
zatvorena i ukrcana u stražnji dio kamiona uz još osam identičnih. Oružje i tijelo nestali su za
manje od pet minuta, a nakon toga Durango će biti rastavljen na dijelove i tako prodan.
Peter Cameron za to se vrijeme pokušavao pribrati. Glupo je postupio kad je zatražio da
ide s Duserom u akciju. Za manje od sata ovo će biti na vijestima. Ispalili su gotovo sto metaka,
gotovo sve iz oružja s prigušivačem, ali to neće biti važno kad policija i novinari stignu na
poprište obračuna. Dva automobila iza kojih se pokušao sakriti Mario Lukas izgledala su kao da
ih je zahvatio tornado, a on sam izrešetan. Cameron nije želio tako privući pozornost javnosti.
Villaume je bio u pravu: Duser ima suptilnost kugle za rušenje.
Duser je prišao Cameronu s novim oružjem u ruci. - Idemo po curu.
- Ne - Cameron je bio zgrožen.
- Ne brini se za policiju. Neće imati vremena ni za što zbog nereda na prvom poprištu.
- Ne. Za danas je dosta - Cameron je protrljao sljepoočnice. - Bit će nas posvuda -
promrmljao je.
- Pa što? Ne hvataju novinari kriminalce, nego policija, a njih se ne moramo plašiti.
Dokaze nismo ostavili, a i ako tamo nađu nešto što nas povezuje s pucnjavom, ovdje neće.
Upravo smo izvezli sve dokaze u onom kamionu ondje.
Cameron je na tren došao u iskušenje da upita kamo kamion ide, ali odupro se. - Ne.
Dosta je za jedan dan.
- Koji je tebi vrag? - Duser je zakoračio prema njemu. - Moramo djelovati dok još imamo
element iznenađenja.
- Ne moramo. Posljednji put ti kažem, dosta je za danas.
Duser je izgledao kao da bi ga najradije zadavio. - Sereš!
Idemo po curu, i to odmah! Kad-tad ćemo se morati obračunati s njima, a za nas je bolje
da to bude odmah!
Cameron je odmahnuo glavom. Nije želio privući još pozornosti. Kao da je naslutio da je
u tome problem, Duser ga je pogledao. - Čuj, ti ostani ovdje, a mi idemo riješiti Juarez. Hoću da
Villaume ostane sam i da ga uhvati panika.
Cameron je promislio. - Ne. Promjena plana. Želim Villaumea, ali cura će nas odvesti do
njega čim sazna što se dogodilo Lukasu. Nađite Mary Juarez i ne skidajte oka s nje. Uhvatit ćemo
ih zajedno.
 Duseru se taj prijedlog svidio. - Dobar plan. Oprosti što sam vikao. Samo sam malo
nabrijan.
Vjerojatno zbog sve te droge koju si usisao, pomislio je Cameron. - Nema veze. Samo ne
smijete izgubiti iz vida Juarez. Ona nam je jedina veza sa Žabarom.
Minutu poslije Cameron je gledao kako Duser i McBride ulaze u Ford Taurus i odlaze.
Možda je pogriješio davši nalog za ubojstvo Villaumeova tima. Ne, zaključio je. Duser je divljak
kojeg nije lako držati pod kontrolom, ali bit će od koristi.
***
Rapp je proveo noć na kauču u stanu Marcusa Dumonda, stežući lijevom rukom svoju
9-milimetarsku Berettu. Više nije ni pomišljao to da poštedi Dumonda opasnosti. Trebao je
pomoć i s time se konačno morao pomiriti. Jedno još nije znao: je li Irene Kennedy poslala
HofFmane da ga ubiju? Instinkt mu je govorio da nije. Poznavao je Irene dulje od deset godina i
nikome nije vjerovao kao njoj. Ali kome je doista mogao vjerovati u svijetu špijuna i paranoje?
Rapp je želio vjerovati da Kennedy nema ništa s nalogom za ubojstvo, ali nije mogao isključiti tu
mogućnost. Ona nije bila samo očigledan kandidat za izdaju, nego i jedini. Irene Kennedy bila je
jedina poveznica između njega i Hoffmana.
Sjedio je s Marcusom za kuhinjskim stolom. Dumondov je stan bio ugodnih dimenzija, s
jednom spavaćom sobom i malom kuhinjom u kojoj je stajao i stol za jelo, jer Dumond je
blagovaonicu pretvorio u radnu sobu. Vrata od pune hrastovine položena na cementne blokove
služila su kao radni stol, čija se površina jedva vidjela ispod triju računalnih zaslona, nekoliko
miševa, tipkovnica, skenera i nekoliko stvari koje Rapp nikad nije vidio. Na zidovima su visjele
naslovnice Marvelovih stripova X-Men, uokvirene i pod staklom. Rapp je bio samo četiri godine
stariji od Dumonda, ali imao je osjećaj kao da potječu iz različitih stoljeća. Dumond je živio
ispred svog vremena, poput kauboja na Divljem zapadu interneta.
A trenutačno je kauboj Dumond gutao čokoladne pahuljice, slušajući Rappove upute. -
Pazi da ne aktiviraš kakav alarm dok se motaš po sustavu.
Dumond ga je pogledao i niz bradu mu je kliznula kapljica mlijeka. - Daj se opusti, Mitch.
To mi je posao. - Dumondov posao bio je ostvarenje svih njegovih snova. Vlada Sjedinjenih
Država mu je ne samo dopustila nego i platila da hakira.
- Istina, ali ovo je drugačije. Ovaj put moraš upasti u sustav Agencije i Pentagona.
Dumond se široko osmjehnuo, još uvijek žvačući čokoladne pahuljice. Nakon još malo
uživanja, slegnuo je ramenima i uozbiljio se. - Ista stvar.
Rapp ga je neko vrijem promatrao bez riječi. Dumond je bio pametniji nego što je itko
mislio, pa čak i Rapp. - Da čujem što to znači, Marcuse. Ne zezaj me.
- Ne zezam. Svaki dan upadam Pentagonu u sustav.
- I Agenciji?
- U njemu sam stalno.
- Čak i ondje gdje ne bi smio biti?
- Dobro, ne baš svaki dan, ali s vremena na vrijeme volim razgledati što ima.
- Koliko često?
- Svaki dan - Dumond je s osmijehom utrpao još pahuljica u usta.
- Zna li Irene za to?
- Ne... Ne svaki put.
Rapp je stresao glavom poput zabrinutog oca. - Marcuse, govorim ti za tvoje dobro. Pazi
što radiš. Ako otvoriš krivi dosje, lako bi mogao nestati s lica zemlje - Rapp je pucnuo prstima.
- Kako će me uhvatiti kad ni ne znaju da sam ondje? Ha?
- Znam da si dobar, ali nitko nije savršen. Samo se ti zajebavaj. Kad-tad će te uhvatiti -
rekao je Rapp, ali Dumond se opet samo nasmijao, odmahujući glavom. Rapp je uperio prst u
njega. - Marcuse, nemoj misliti da se šalim! To što radiš je jako opasno i prije ili kasnije netko će
nanjušiti što radiš. A kad te uhvate, pozdravi se sa svime... I ne mislim na posao. Mislim na život
- Rapp je sad pokazao sebe. -1 CLA i Pentagon imaju hrpe ljudi poput mene, koji pojma nemaju
o računalima, ali znaju svašta o ubijanju.
Dumond ga je sad ozbiljno pogledao. - Dobro... U redu - ustao je i odnio ostatak pahuljica
do sudopera. Odjednom je ostao bez teka.
Nekoliko minuta poslije izašli su iz zgrade: Dumond na prednja vrata, na posao u
Langley, a Rapp na stražnja, do unajmljenog skladišta. Pješice je otišao do Avenije Wisconsin,
sišao do podzemne i odvezao se na sjever. Bio je u odjeći od sinoć - sivoj majici, svijetlim
hlačama, tenisicama i sa šilt-kapom na glavi. Znao je da ne mora mijenjati odjeću do skladišta.
Vlak je bio poprilično prazan, jer je većina ljudi ujutro putovala prema gradu, na posao, a on iz
grada. Rapp je spustio ruksak na prazno sjedalo pokraj sebe i naslonio ruku na njega. Nježno se
ljuljkajući, vlak je prošao kroz tunel i nešto poslije izašao iz podzemlja. Blistavo sunce prodrlo je
kroz prozore.
Jedini drugi putnik u vagonu izvadio je telefon i zadubio se u razgovor. Rapp je spustio
ruku na jedan od džepova ruksaka i potapšao ga. Unutra je bio digitalno kodirani mobitel koji mu
je dao Marcus. Mogao se koristiti njime gdje god je želio i koliko god je želio, kako je rekao
Dumond, ali Rapp je bio nepovjerljiv i koristio se telefonom kratko i rijetko. Silno je želio vidjeti
Annu. Dok se vlak kotrljao na sjever, Rapp se zagledao kroz prozor. Svjestan da radi nešto što ne
bi trebao, izvukao je telefon. Barem joj može čuti glas, razmišljao je. Uključio je telefon i brzo
birao Annin broj na poslu, nervozno brojeći sekunde. Nakon trećeg zvona uključila se
sekretarica. Mitch je odslušao Anninu poruku, a kad je završila i oglasio se signal za snimanje,
prekinuo je. Klonuo je duhom, i to ne samo zbog toga što nije mogao do Anne. Prvi put u životu
mučila ga je sumnja. Razmišljao je da jednostavno nestane. Okrene leđa svemu. Bio je na korak
od svega što je želio. Zašto li je samo pristao na misiju u Njemačkoj? Zašto jednostavno nije
odbio? Skinuo je kapu i provukao prste kroz kratku, snažnu crnu kosu. Znao je odgovore na sva
ta pitanja, ali nije ih želio priznati. Sad je želio samo Annu. Želio je završiti s ovime i početi
normalno živjeti.
***
Irene Kennedy ušla je u sobu za sastanke na sedmom katu sjedišta Agencije u Langleyju u
Virginiji i spustila blok na stol. Ručak će morati pričekati. Pozvali su je na iznenadni sastanak.
Pravokutna soba za sastanke bila je tik do direktorova ureda. Bezlična i funkcionalna, bila je
namještena samo dugačkim stolom od mahagonija i stolcima presvučenim kožom. Svakog su je
jutra temeljito pregledavali stručnjaci za sigurnost - Agencijin Gestapo, kako ih je od milja zvalo
dvadesetak tisuća zaposlenika. Iza zavjesa su bili skriveni uređaji koji su poticali stakla prozora
na konstantno vibriranje, čime se sprječavalo prisluškivanje paraboličnim mikrofonima. CIA je iz
očitih razloga sigurnost shvaćala jako ozbiljno, a direktorove prostorije na sedmom katu bile su
možda i najčuvanije u zgradi.
Za stolom je već sjedilo petero ljudi. Nisu razgovarali. Najstariji od njih, Max Salmen,
nije volio nikoga od njih osim Irene Kennedy. Druge je smatrao opasnim križancima,
mješavinom birokrata, političara i odvjetnika, a usto je bio čvrsto uvjeren da nitko od njih nije
sposoban donijeti pravu odluku iz pravih razloga. To je troje sjedilo na čelu triju odjela Agencije,
a Salmen na četvrtom. Kao zamjenik direktora Operacija, Salmen je bio šef špijuna. Njegovi su
ljudi išli u akcije, novačili nove agente iz prijateljskih i neprijateljskih redova, držali oko na
kontrašpijunima i na teroristima. Njegovi su ljudi bili na terenu, vodili operacije, preuzimali rizik
na sebe, dovodili život u opasnost i prljali ruke. Salmen je nekoć radio isto to, s Thomasom
Stansfieldom, u Europi, a kad se Stansfield počeo uspinjati u internoj hijerarhiji Agencije,
prekaljeni Salmen krenuo je za njim. Bio je šef Irene Kennedy, jedini iznad nje, iako je ona često
odgovarala i izravno Stansfieldu.
Ostalo troje bili su zamjenici direktora. Charles Workman bio je u odjelu za prikupljanje
informacija, na čelu knjiškim moljcima i članovima Mense koji su iz dana u dan gubili vid
čitajući podatke o svemu i svačemu. Rachel Mann bila je na čelu odjela za znanost i tehnologiju,
a Stephen Bauman na čelu odjela za administraciju.
Od to troje Salmenu je najmrskiji bio upravo Bauman. Mannovu nije mrzio i u drugačijim
uvjetima vjerojatno bi mu bila simpatična. Bila je vrlo bistra i najčešće se nije bavila političkim
podmetanjima u kojima su Workman i Bauman uživali, ali Agencija je imala ograničen proračun
i Mannova je, kao i ostali, uvijek željela dio novca koji je dobivao Salmenov odjel.
Prekrižio je duhanom zamrljane prste na svojem izbočenom trbuhu, pitajući se koliko će
još dugo opstati, dani su mu bili odbrojeni. U Agenciji je bio od 1964., prvo u Kambodži, a
potom u Laosu, u operacijama koje do dana današnjega nisu bile otkrivene. Nakon Vijetnama
preselio se u Europu, gdje je radio u nekoliko veleposlanstava i naposljetku postao direktorom
ureda Agencije u Berlinu. Kad je Stansfield postao direktorom Agencije, pozvao je Salmena
natrag u Sjedinjene Države i uključio ga u krug najbližih suradnika. Sada kad je Stansfield bio na
korak od smrti, stvari su stajale loše. Salmen se svim ovim sranjima još gnjavio samo iz odanosti
agentima na terenu. Morao ih je zaštititi. Morao je paziti da im ovi uredski gnjavatori ne stvaraju
probleme. Povrh svega, Stansfield ga je zamolio da ostane koliko god bude mogao, da drži barem
neke konce u rukama. Stansfield je staroga prijatelja zamolio da bdije nad Irene Kennedy.
Vrata ureda direktora otvorila su se i u sobu za sastanke ušao je njegov zamjenik,
Jonathan Brown. Četvero zamjenika direktora zapravo je odgovaralo njemu, a on bi podnosio
izvještaje direktoru, ali Salmen nikada nije pristajao na tu igru. Kad bi naišao na problem, obratio
bi se izravno direktoru. Browna je to pomalo živciralo i nije skrivao što misli o Salmenu. Bilo je
jasno da će Salmen, ako se Browna bude pitalo, dobiti nogu čim Stansfield umre. Ali dotad će
paziti na Irene Kennedy, kako je i obećao.
Brown je sjeo na čelo stola i odmjerio kolege uobičajeno dramatičnim pogledom.
Kennedy, koja je najčešće radila na najtajnijim operacijama, nije prečesto podnosila izvještaje
Brownu. Nije imala ništa protiv njega i smatrala ga je sposobnim, više nego prikladnim za posao
koji je obavljao. U nekim drugim uvjetima držala bi ga i dobrim kandidatom za mjesto direktora,
ali znala je da u Agenciju nije došao iz pravih razloga. Bio je pravnik po zanimanju, nekadašnji
javni tužitelj i sudac kojega su na mjesto u Agenciji postavili političari. Lobisti. Bio je odan
njima, a ne Agenciji.
Kennedy je ovakvim sastancima bila prisiljena nazočiti češće nego što je željela. Četiri
odjela Agencije bila su podijeljena na tridesetak ureda ili centara, a najviše pozornosti od svih
njih privlačio je njezin Centar za borbu protiv terorizma. Kennedy je bila prilično sigurna zašto
su je pozvali na ovaj sastanak i to joj se nije sviđalo. Jedan od temelja rada Agencije bila je
tajnovitost rada odjela. Ovakvo dijeljenje informacija kosilo se s time. Ako Brown od nje želi
izvještaj o Njemačkoj, može ga dobiti i bez predstavnika odjela za znanost i tehnologiju ili
administraciju.
Brown se nakašljao, pripremajući se za govor. - Upravo me nazvao predsjednik odbora
Rudin - rekao je, važući riječi. Bio je vidno zabrinut. - Želi čuti sve što znamo o događajima u
Njemačkoj.
Ubojstvo grofa Hagenmillera u svega nekoliko dana pretvorilo se u epski događaj, a čak i
u Langleyju, naviklom na tajne, svi su pričali o tome. Tri su glavna sumnjivca za smaknuće grofa
bili Sjedinjene Države, Izrael i Irak, ali jučer su se na tom popisu našli i Englezi, Francuzi, pa čak
i sami Nijemci. Engleze su dodali jer su bili Englezi i bavili se točno ovakvim stvarima dulje od
bilo koga drugoga. Francuzi su se našli pod povećalom jer ih je Hagenmiller navodno prevario u
nečemu, a Nijemci, govorkalo se, jer su se odlučili riješiti grofa koji je sramotio cijelu državu.
Kennedy tračevi nisu smetali. Što više nagađanja, to bolje. Na kraju krajeva, jedan od ciljeva
operacije bio je odaslati poruku svima koji posluju sa Saddamom. Što više vlada bude upleteno,
to bolje.
Brown je pogledao Kennedy. - A tebe, Irene, želi ispitati sutra ujutro, pred svojim
odborom.
Salmen je glasno uzdahnuo. - Dobro - rekla je Irene Kennedy. - Zanima ga neka određena
tema?
- Nije rekao. Samo me zamolio da te podsjetim na zakletvu - Brown je ove riječi
izgovorio svečano, kako je i priličilo nekadašnjem sucu.
Salmen je frknuo nosom. - Kakve li gluposti!
Brownu se nije svidio prigovor. - Nešto ti se ne sviđa, Max?
- Da. Rudin mi se ne sviđa.
- Kako, molim? - Brown je danas bio još ozbiljniji nego inače.
- Predsjednik odbora za nadzor Rudin je iskompleksirani jadnik koji nas ima na piku
otkako je došao u Washington.
Zamjenik direktora Brown namrštio se na ovaj komentar, ali drugo dvoje jedva je
prigušilo smijeh. Salmenov je opis Rudina bio iskren i savršeno točan. Lice Irene Kennedy ostalo
je bezizražajno, kao i uvijek.
- Molio bih da pokažeš malo više poštovanja prema kongresniku Rudinu.
Sad se Salmen već nasmijao naglas. - Kongresnik i ja preziremo jedan drugoga godinama.
Da ga odjednom počnem poštovati, mislim da bi se uzrujao.
Brown je zaključio da nema smisla. Pogledao je Charlesa Workmana, zaduženoga za
prikupljanje informacija. - Želim izvještaj danas do pet. Sve što znate o događajima u Njemačkoj.
Workman je poslušno odvratio da će sastaviti izvještaj osobno, a Brown se vratio
Salmenu. - Je li istina da smo nadzirali Hagenmillera?
Salmen je prekrižio ruke na prsima i slegnuo ramenima. - To je strogo povjerljiva
informacija.
Brown se sav zacrvenio od ljutnje. Salmen mu je dugovao poštovanje. - Ja imam
ovlaštenje za pristup svim informacijama. I od tebe očekujem izvještaj danas do pet.
Salmen nije popuštao. - Ne namjeravam ni prstom mrdnuti dok ne dobijem zapovijed od
Thomasa Stansfielda.
- Čuj, Max, stvarno ne zaslužujem ovakav tretman od tebe. Zamjenik sam direktora, a
njega nema. Što se tebe tiče, ja sam direktor. I kad ti kažem da želim izvještaj do pet popodne,
očekujem ga.
Salmen se ipak malo povukao. - Jonathane, ne želim vrijeđati, ali u Agenciji sam mnogo,
mnogo dulje od tebe. A temelj rada Agencije je tajnovitost. Kad mi direktor Stansfield kaže da ti
ponesem izvještaj, podnijet ću ga.
- Max, direktor Stansfield neće te zauvijek štititi. A kad ode, očekuj da te odmah pošaljem
u mirovinu.
Salmen je ustao. - No, da. Ali dotad, časni suce... možete me poljubiti znate već u što. -
Salmen se okrenuo i izašao iz dvorane za sastanke široko se osmjehujući.
Nakon nekoliko sekunda nelagodne šutnje, progovorila je Kennedy. - Gospodine,
dopustite da se ispričam u Maxovo ime. U posljednje je vrijeme pod stresom. Znate da su on i
direktor Stansfield bliski prijatelji. Mislim da se Max teško nosi s činjenicom da je njegov stari
prijatelj teško bolestan.
- Ne trebaš se ti ispričavati u njegovo ime - rekao je Brown, ipak zahvalan Irene za taj
komentar. Smatrao ju je jednom od najsposobnijih i najprofesionalnijih osoba s kojima je ikad u
životu radio i bilo mu je žao što će baš ona najviše nastradati zbog svega ovoga.
- Znam, ali molim vas da ne shvatite Maxove komentare osobno. Loše je volje zbog
svega, a i ima loše mišljenje o kongresniku Rudinu.
- Znam, da. A znam i da kongresnik ima jednako mišljenje o Maxu - rekao je Brown pa
kratko razmislio. - Molim te da sutra odboru kažeš sve što žele znati. Ne smijemo dopustiti da
karijera direktora Stansfielda završi skandalom.
Kennedy je kimnula, pokušavajući dokučiti koje su Brownove prave namjere. Stansfield
je pustio glasine da mu preostaje šest mjeseci do godine dana života. Kennedy je znala da će biti
čudo ako poživi i mjesec dana. Browna nije zabrinjavao ugled Thomasa Stansfielda. Skandali su
u Washingtonu bili duševna hrana i medijima i političarima, razvlačili su se godinama. Ako
Kongres pokrene istragu, pred njih će morati sjesti Brown, ne Stansfield. A malo je koja karijera
preživjela krvožedne kongresne istražitelje.
 21

Rapp se vozio autocestom prema Langleyju u crnom Volkswagenu Jetti iz 1994. Smračilo
se, a promet je polako zamirao. Automobil je bio registriran na Charlieja Smitha, a Rapp je u
džepu imao i vozačku dozvolu na isto ime. CIA je Rappa kroz godine naučila puno toga, ali dvije
su lekcije bile važnije od svih: budi temeljit i budi paranoičan. Jednom mu je psihijatar Agencije
rekao da koristi riječ oprezan, a ne paranoičan, koja je nosila previše negativnih konotacija. Rapp
se nato samo nasmijao. Bio je oprezan po prirodi, tome ga nije trebalo učiti. Ali trenutačno je
ipak bio paranoičan. Na jednoj je strani bio on sam, a na drugoj najveća i najbolje financirana
obavještajna agencija na svijetu. Paranoja je bila poželjna.
Ipak, Rapp je bio u prednosti pred Agencijom, barem u većini točaka. Bio je jedan od
njih. Znao je kako djeluju. Usprkos svim tehnološkim trikovima, znao je i da su još uvijek
ograničeni. Paranoja i pripremljenost još su uvijek bile dovoljne da se nestane s radara Agencije.
A Rapp je posjedovao obje te kvalitete. Zato je prije tri godine dao napraviti lažne dokumente na
ime Charlie Smith i zato je osam tisuća dolara za Jettu platio u gotovini. Zato ju je spremio u
unajmljeno skladište u Rockvilleu, uz još nekoliko sitnica koje bi mu mogle dobro doći. Rapp je
dovoljno dugo bio lovac da mu je bilo jasno kako bi jednoga dana mogao postati lovina. Znao je
da ako se to dogodi, neće smjeti gubiti vrijeme na kupnju oružja ili krađu automobila.
Dok su prolazili ispod vijadukta 495, Shirley je glasno zijevnula i Rapp se osvrnuo vidjeti
kako je. Pogledala ga je svojim krupnim smeđim očima i obliznula se. Rapp ju je pokupio na
cesti, a za jednu mješanku, bila je baš zgodna. Zamolio je osoblje skloništa za životinje da mu
pronađu mirnog i tihog psa srednje veličine, a oni su ga odmah odveli do Shirley. Jednim je
dijelom bila engleski graničarski ovčar, dijelom labrador, a dijelom tko zna što. Kod njih je bila
tri tjedna i nitko je nije došao potražiti, što je iznenadilo ženu koja ju je pokazala Rappu. Rekla je
da je očito imala vlasnika, jer je bila dresirana. Kad ju je Rapp upitao kako su psu nadjenuli ime,
rekla je da je reagirala na imena poput Curly i Burly, a njoj se najviše svidjelo Shirley. - Izgledala
je kao da se zove Shirley - rekla je, a Rapp nije protestirao. Svidjelo mu se ime. Uzeo ju je, a
potom svratio do trgovine s opremom za kućne ljubimce i kupio uzicu, vreću hrane i nekoliko
poslastica da joj se dodvori.
Kad je stigao do Linganore Drivea, sišao je s autoceste i skrenuo lijevo u prvu sljedeću
ulicu pa se odvezao do kraja, okrenuo automobil i parkirao se. Potom je izveo Shirley sa
stražnjeg sjedala i uputili su se stazom koja je prolazila između dviju kuća i vodila prema
prirodnom rezervatu Scotts Run. Čekalo ih je sto pedeset hektara šume uz rijeku Potomac u
McLeanu u Virginiji. Rezervat je bio iznimno popularan među šetačima danju, pogotovo
vikendom, ali Rapp se nadao da će u utorak navečer biti prazan. Rapp i Shirley nestali su u tami i
potrčali.
***
Irene Kennedy vratila se kući u 19:20. Iz Langleyja je bila izašla u šest, a doma je ostala
dovoljno da Tommyju skuha tjesteninu sa sirom, sebi pripremi salatu i da večeraju. Nakon što je
provela točno četrdeset tri minute sa sinom, odvela ga je k Heather, tinejdžerici u susjednoj kući.
Nije joj trebala davati upute ni ponavljati brojeve telefona koje mora nazvati ako se nešto dogodi.
Time bi je samo preplašila. Heather je znala što treba, jer čuvala je Tommyja već više od deset
puta. Kennedy je uključila alarm u kući i izašla. Sjela je na stražnje sjedalo službenog
automobila, iza tjelohranitelja. Vožnja do Stansfieldove kuće bila je prava muka. Izjedala ju je
krivica. Sve je češće primjećivala koliko je loša majka. Kad nije bila na poslu, radila je kod kuće.
Tommy je previše vremena provodio pred televizorom.
Imala je sve manje slobodnog vremena, iako je još uvijek povremeno mogla predahnuti.
Samohranim roditeljima život nije bio jednostavan, a ona je usto imala i vrlo zahtjevan posao.
Nije bila ljutita na bivšeg muža. Bilo je bolje za sve da se razvedu, što su i učinili, dok je Tommy
još bio malen. Njegov je otac sad živio na Zapadnoj obali i nije se javljao. Barem nikad neće
razočarati Tommyja kao što je razočarao nju.
Kennedy je bila rastrgana između dužnosti prema sinu i dužnosti prema svom vrlo
ozbiljnom poslu. Poslu koji je spašavao živote. Ali znala je da nešto mora promijeniti. Nije više
mogla nastaviti ovako. Znala je da će tako nastradati i posao i Tommy. Kad su prišli
Stansfieldovoj kući, Kennedy se pribrala. Morala je ući onamo bistre glave. Nije smjela
zabrinjavati mentora osobnim problemima.
Automobil se zaustavio pred garažom i Kennedy je izašla. Otišla je ravno do kuće, gdje ju
je već čekao jedan od Stansfieldovih tjelohranitelja. Prošla je hodnikom i ušla u radnu sobu, gdje
je zatekla Thomasa Stansfielda u najdražoj fotelji, nogu podignutih na tabure i pokrivenih dekom.
Prišla mu je i poljubila ga u čelo. S obzirom na sve, izgledao je prilično dobro.
- Kako si danas? - upitala je, ne skidajući ruku s njegova ramena.
- Sasvim dobro, hvala na pitanju. Hoćeš li nešto popiti?
Kennedy je znala da Stansfield nije dobro. Nije mogao biti dobro. Liječnici su joj rekli da
ta vrsta raka izaziva užasne bolove. Ali takav je bio Thomas Stansfield. Nije sažalijevao samoga
sebe niti je želio da ga sažalijeva itko drugi. Kennedy je odbila piće i sjela nasuprot mentoru, na
kauč. - Kongresnik Rudin sutra me očekuje pred svojim odborom.
- Čuo sam.
Kennedy nije ni pitala kako. Odavno se već prestala pitati kako Stansfield uvijek sve zna.
- Što ste još čuli?
- Želi znati jesmo li prisutni u Njemačkoj i jesmo li imali veze s ubojstvom Hagenmillera.
- I što mi savjetujete? Kako da odgovorim na to pitanje?
- Vrlo oprezno - odgovorio je starac.
- To sam i namjeravala.
- Znam da jesi. - Stansfield je promislio o Rudinu pa nastavio. - Ako je toliko hrabar da te
izvede pred svoj odbor, i to ne iza zatvorenih vrata, nemoj mu reći ni riječi. Pristojno mu reci da
pita mene - Stansfield se namrštio. - Znam da nas mrzi, ali nisam siguran da je tako odvažan bez
nečije potpore.
- Ni ja.
Stansfield je još malo razmislio pa konačno došao do zaključka. - Moraš mu reći da smo
nadzirali grofa i njegovu tvrtku. Izloži argumente kao predsjednik njemačkom veleposlaniku
jučer. Koliko god nas Rudin mrzio, imam dovoljno argumenata da uvjerimo njegov odbor. Kad
saznaju čime se Hagenmiller bavio, odustat će od istrage.
Irene Kennedy nije bila uvjerena u to. - Možda bismo mogli zamoliti predsjednika da ga
nazove? Rudin je odan stranci do srži. Postupit će kako god predsjednik bude želio.
Stansfield je odmahnuo glavom. - Ne. Ne želim miješati predsjednika u ovo. Sve se
previše zapetljalo. Moramo sami riješiti ovaj problem.
Kennedyjeva se nevoljko složila, ali nešto ju je mučilo. - Mislim da nam je nešto
promaklo.
- U vezi s Rudinom?
- U vezi sa svime. - Zagledala se kroz prozor. - Ne znam... Informacije nam odnekud cure,
a mi još uvijek ne znamo otkud. I netko vani radi protiv nas, a mi još nismo shvatili zašto.
 - Radim na tome.
- Znate li već nešto?
- Sve je u motivu, Irene.
- Motivu za što?
- Jesi li znala da su se Rudin i Middleton jutros sastali sa senatorom Clarkom u
golf-klubu?
- Nisam - Irene je još jednom bila zadivljena starčevom vještinom prikupljanja
informacija.
- Doručkovali su zajedno.
- O čemu su razgovarali?
- To ne znam, ali njihovi motivi su mu jasni. Rudin me prezire i ništa mu ne bi bilo draže
nego stajati uz moje uzglavlje dok umirem. Middleton i ja nemamo ništa jedan protiv drugoga, ali
znam da bi on volio imati više utjecaja na rad Agencije.
- A Clark?
Stansfield je poravnao deku na krilu, razmišljajući o odgovoru. - Za senatora Clarka
nisam siguran. Najčešće je dobar prema nama, ali imam osjećaj da ne zna za osjećaj dužnosti ili
odanosti bilo čemu osim sebi i svojim ciljevima.
- Što njih trojica zajedno žele?
Stansfield je pogledao Kennedyjevu. Zaključio je da je pravi tren za istinu. - Moramo
razgovarati o nečemu.
Pomislila je da se sprema nešto loše. - U redu.
- Razgovarao sam o ovome s predsjednikom i složio se. Tebe će nominirati za direktoricu
kad ja odem.
Nije ovo očekivala. Pitala se tko će zamijeniti Stansfielda, ali ni na tren nije pomislila da
bi to mogla biti ona. - Uistinu sam počašćena, ali ne vjerujem da sam dovoljno dobra za taj
položaj.
Stansfield se široko osmjehnuo. Takav je iskaz osjećaja za njega bio prava rijetkost. - I te
kako si dovoljno dobra.
- Ali takvih ima mnogo...
- Ti si najbolji kandidat za to mjesto.
- Ne slažem se. - Polako je odmahnula glavom. - Već i sad jedva držim konce u rukama.
Držim velikim postignućem ako provedem s Tommyjem sat na dan, a i tada ga prvo moram
odlijepiti od televizora.
- Jer trenutačno imaš najteži posao u Agenciji. Bit će lakše kad budeš direktorica.
- Kako to? - upitala je Kennedyjeva u nevjerici.
- Okružit ćeš se kvalitetnim ljudima i prepustiti neke stvari suradnicima.
Još uvijek je bila zapanjena. Kako posao s toliko odgovornosti može zahtijevati manje
radnih sati? Nije joj bilo jasno.
- Irene, koliko si nedjelja mene vidjela u uredu otkako se znamo?
Kennedy je malo razmislila. - Ne previše.
- Točno tako.
Što je više razmišljala, to joj je jasnije bilo da je Stansfield u pravu. Centar za borbu
protiv terorizma bio je poput parnog lonca. - Ali nisam dovoljno kvalificirana.
- I previše si kvalificirana.
- Premlada sam.
- Možda si malo premlada, ali si dokazala da znaš što radiš u Centru.
- Ne znam, Thomase. Čak i ako pretpostavimo da ga nekim čudom dobijem, nisam
sigurna da želim vaš posao.
- O, dobit ćeš ga. Republikanci te vole zbog odlučnog obračunavanja s terorizmom, a i
neće se htjeti prikazati kao seksisti. Demokrati... oni će prihvatiti predsjednikova kandidata, tko
god on bio. Možda će im morati napraviti koju uslugu, ali to nije ništa neuobičajeno.
Kennedy je duboko udahnula. Sve ju je ovo previše zateklo. - Morat ću razmisliti.
Stansfield se nasmiješio. - Samo ti razmisli, ali imaj na umu da te Agencija treba. Treba
nekoga poput tebe da je zaštitiš od ljudi poput Charlesa Rudina i državnog tajnika Middletona.
Kennedy se namrštila, shvaćajući. - Znači li to da su se sastali zbog mene?
- Nisam siguran, ali mislim da jesu - Stansfield je ozbiljno pogledao mladu ženu čelično
sivim očima. - Boje te se, Irene, baš kao što se boje i mene. Boje nas se jer ne mogu upravljati
nama.
***
Rapp i njegova četveronožna prijateljica stigli su za osam minuta na drugi kraj rezervata.
Nakon toga Rapp je još nekoliko minuta tražio kuću. Znao je gdje je jer je bio ondje u posjetu, ali
tom su prilikom došli po njega autom. Bio je pozvan. Nije se došuljao pješice, kroz šumu. Sad je
umalo zamijenio susjednu kuću za Stansfieldovu. Bile su jako slične, građene u istom
kolonijalnom stilu. Susjedna je kuća imala malu šupu u uglu dvorišta, koja je dodirivala
Stansfieldov posjed, i Rapp se, vodeći Shirley, prišuljao do šupe i sakrio.
Tko zna koji put, bio je zapanjen minimalnim mjerama sigurnosti oko kuće važnoga
dužnosnika. Osim predsjednika, potpredsjednika i njihovih obitelji, ostali američki dužnosnici
živjeli su gotovo bez nadzora. Kad bi putovali, stanje bi se popravilo i pratili bi ih tjelohranitelji,
ali ovdje su njihovi domovi bili opremljeni tek nešto boljim alarmom, a vozač kojeg su im
dodijelili bio je uvježban i za obranu. Rapp je očekivao više osiguranja barem oko Stansfieldove
kuće, ali i dalje ništa nesavladivo.
Iz jakne je izvukao mali dvogled i počeo pregledavati prozore jedan po jedan. Sva su
svjetla bila pogašena, osim jednoga na katu. U prizemlju je vidio ženu koja je, činilo se, prala
suđe. Na tren se zapitao tko je, ali zaključio je da je samo domaćica. Pred kućom je stajao
automobil i Rapp je izoštrio dvogled da bolje vidi čovjeka na vozačkom sjedalu službenog
automobila. Izgledao mu je poznato, ali nije ga dobro vidio. Vratio se u visoku travu oko
dvorišta, pa sa Shirley krenuo niz rijeku. Na pola duljine Stansfieldova dvorišta primijetio je
nešto zanimljivo: dva laserska okidača alarma sakrivena u cvjetnim gredicama. Izvukao je ciljnik
za noćno gledanje: crvene crte nevidljive golom oku odmah su oživjele gledane kroz leću ciljnika
i Rapp je obišao dvorište da vidi dokle sežu. Neće biti problem, zaključio je.
On i Shirley obišli su posjed do mjesta na kojem se kuća vidjela najpreglednije. Rapp je
bio prilično siguran da zna gdje će naći Stansfielda. Želio je razgovarati s njim i doznati istinu.
Usrdno se nadao da će dobiti odgovore - kako zbog sebe, tako i zbog Stansfielda. Nakon toga će
otići do Kennedyjeve i vidjeti je li mu govorila istinu. Nekoliko je dana mozgao o tome i
naposljetku zaključio da je razgovor s njima najučinkovitije i najbrže rješenje za problem koji ga
je snašao u Njemačkoj.
Kad je stigao do ruba Stansfieldova dvorišta, izvukao je dvogled i potražio vlasnika kuće.
Sjedio je u radnoj sobi. Izgledao je krhko, mršavo i ispijeno. S nekime je razgovarao, ali da sazna
s kime, Rapp se morao pomaknuti. Kad je konačno izoštrio sliku, grlo mu se osušilo. Spustio je
dvogled i ostao stajati kao kip. Njegova paranoja upravo je eksponencijalno porasla.
Dok se vraćao do susjedove šupe, u njemu su se borile nada da to dvoje nije uzrok
njegovih nevolja i bojazan da jesu. Baš se spremao na akciju kad je travnjak obasjao par snažnih
svjetala. Neki je automobil prilazio kući. Rapp je na tren odgodio plan i kleknuo pokraj Shirley.
Dosad nije ni glasa pustila i nadao se da će se nastaviti tako lijepo ponašati. Auto koji je prilazio
Stansfieldovoj kući bio je veliki SUV, a kad su se vrata počela otvarati, Rapp se s velikim
zanimanjem zagledao u njih. Čim je ugledao vozača, koji je izašao i uputio se prema kući,
Rappov puls se ubrzao, a misli su mu panično počele tragati za razlogom iz kojega je ta osoba
večeras ovdje. Poznavao je vozača, imao je s njime posla u prošlosti. Bio je ubojica, poput
Rappa, ali i netko kome je dosad vjerovao.
Rappa je obuzeo strah. Nije ga brinuo drugi ubojica, nego nešto što je on sam možda
učinio. Pogledao je na sat. Bilo je sedam i trideset. Prije nego što nastavi sa svojim planom, mora
obaviti jedan telefonski poziv. Disciplina mu je nalagala da odustane, ali znao je da ne može.
Ovaj je korak bio neizbježan. Rapp se vratio u šumu, vodeći Shirley uza se, i izvukao telefon iz
džepa.
 22

Pred glavnim ulazom u Zapadno krilo odvijao se svakodnevni prizor. Reporteri gotovo
svih većih televizijskih kuća zauzimali su mjesta pred kamerama, našminkani i savršeno uređene
kose. Čekali su da gledateljima na Zapadnoj obali kažu ono što su već rekli onima na Istočnoj
obali i na Srednjem zapadu nekoliko sati prije.
Anna Rielly stajala je na svojem uobičajenom mjestu, ili kako ju je njezin snimatelj Pete u
šali volio podsjetiti, na mjestu rezerviranom za NBC, a ne za nju osobno. Pete je bio zabavan
suradnik, pomalo nezreo, ali na simpatičan način. Rijetko je kad bio ozbiljan i volio se šaliti na
svačiji račun. Anna Rielly najčešće je bila raspoložena za šalu s njim, ali večeras nije. Prošlih
nekoliko noći jedva je spavala zbog brige za Mitcha. Bila je uvjerena da mu se događa nešto loše.
Da je dobro, nazvao bi je. Svaku minutu kad nije radila provodila je gledajući vijesti, pogotovo
one vezane za Bliski istok. Znala je da Agencija Mitcha najčešće šalje onamo. Trenutačno je u
Washingtonu bio izraelski premijer, koji je došao na sastanak s predsjednikom Hayesom, pa je
imala i izgovor pred kolegama za taj interes.
Tijekom stanke za ručak rasplakala se i odonda je samu sebe korila za taj trenutak slabosti
pred kolegama, dvama reporterima i jednim producentom sa CBS-a. Dok su jeli bljutavu salatu,
Pete je počeo s uobičajenim šalama. - I, gdje je tvoj Don Juan? Dugo ga nisam vidio - rekao je, na
što su ostali počeli postavljati pitanja. Pete je tako dobio još materijala i publiku, a koliko god se
Anna trudila smijati i praviti da je sve kako treba, nije uspjela. Zamislila je Mitcha u nepoznatom
dalekom gradu, mrtvoga, i suze su same krenule. Briznula je u plač i nije mogla prestati. Ustala je
od stola jer joj je bilo nelagodno i izjurila iz restorana. Nešto poslije Pete je došao do njezina
minijaturnog ureda u dijelu za novinare Zapadnog krila i ispričao joj se. Rielly se trudila držati
kao da je sve u redu, ali nije uspjela. Pete je primijetio da je nešto muči, ali kako ju je već bio
povrijedio šalama, nije želio ništa više pitati.
Sad je postavio kameru na stalak i stajao čekajući ruku u džepovima. Imao je slušalice i
šilt-kapu bejzbolske momčadi Atlanta Braves, žvakao žvakaću i izgledao kao da umire od
dosade. Još je uvijek bio potišten zbog nelagode koju je priuštio Anni za ručkom. Producent iz
New Yorka javio mu je da odbrojavaju do početka javljanja i Pete je podigao dva prsta. - Dvije
minute do Blagoglagoljivog Brokawa.
Rielly se nasmiješila i kimnula. Pete je najpopularnijeg voditelja vijesti zvao nadimkom i
ta ju je mala šala razvedrila. Znala je da se Pete još osjeća jadno zbog toga što ju je rasplakao i
baš mu je htjela još jednom reći da je dobro, kad je osjetila vibraciju telefona. Pogledala je tko
zove, ali broj je bio sakriven. Odlučila je javiti se, iako se inače ovako kratko prije snimanja
uživo ne bi javila. Sad se nadala da je zove bolja polovica.
Pritisnula je tipku i podigla telefon. - Anna Rielly.
Na zvuk njezinoga glasa, Rappu je srce poskočilo. - Bok, draga, ja sam. Jesi li dobro?
Rielly je na tren ostala bez riječi, a onda odgovorila mucajući: - Mitchelle.
- Ja sam, ali ne mogu dugo. Jesi li dobro?
Anna je okrenula leđa kameri. - Nisam, ne. Umirem od brige već četiri dana.
- Žao mi je, nisam ja kriv. Ali dobro si, je li tako? Mislim, osim što si zabrinuta.
- Mislim da bi se ja trebala brinuti zbog tebe, a ne obrnuto.
- Ja sam dobro - odgovorio je Rapp brzo. - Jesi li kod prijatelja?
- Jesam. Gdje si ti?
 - Ne mogu ti reći. Jesi li primijetila da te netko prati?
- Ne. Kad ćemo se vidjeti?
- Ne znam. Za nekoliko dana, najviše tjedan.
Rielly se nije svidio odgovor. - Mitchelle, briga me što radiš i za koga. Želim da se odmah
vratiš kući.
- Ne mogu. Još nekoliko dana.
- Rekao si da ćeš se povući, a meni se čini da si trenutačno u pravoj situaciji da to i
napraviš.
- Povući ću se, ali prvo moram riješiti neke sitnice.
- Mitch, dragi, molim te. Ne mogu više ovako. Molim te, dođi doma.
- Draga, dobro sam... U gradu sam i čim završim s ovime, povući ću se i provest ćemo
ostatak života zajedno. Ali moraš mi vjerovati. Prije nego što se povučem, moram srediti
nekoliko stvari - Rapp je zastao. - Volim te, Anna. Imaj povjerenja u mene, može?
- Može, ali...
Rapp ju je prekinuo. - Nema ali, draga. Morat ćeš mi vjerovati.
- U redu, ali, molim te, budi oprezan i brzo se vrati.
- Hoću. Imam samo još jedno pitanje. Je li naš zajednički prijatelj razgovarao sa Scottom
C. ili se sastao s njim?
Anna je razmislila. - Mislim da se nisu sastali, a ni ja ga nisam vidjela. Kakve on veze ima
sa svime ovime?
- Ništa. Moram ići. Ostani gdje jesi dok ti ne javim da se vratiš doma, može?
Malo je oklijevala. - Može.
- Volim te, Anna.
- I ja tebe - odvratila je. Nakon još sekunde, veza se prekinula.
***
Rapp je isključio telefon. Laknulo mu je što je Anna dobro. Sad se mirne duše mogao
posvetiti potrazi za odgovorima. Poveo je Shirley prema istoj onoj šupi. Predstojalo mu je malo
nagađanja, jer nije znao kakvi ga sigurnosni sustavi čekaju. Direktor Stansfield živio je mirno i
nije volio dizati pompu, pa je Rapp znao da oko posjeda neće biti ni ograde, ni patrola, ni pasa,
uobičajenih sredstava osiguranja. Rapp je znao da svi Stansfieldovi kolege na tim pozicijama u
agencijama Europe i Bliskog istoka, ali i vođe terorističkih grupa, žive potpuno drugačije, s
mnogo više zaštite. Amerika je bila priča za sebe.
Jedino što je štitilo direktora Stansfielda bila je sama kuća. Na prvi je pogled izgledala
kao bilo koja kuća u toj mirnoj ulici, ali Rapp je bio prilično siguran da je to samo privid. Znao je
da neće moći tek tako upasti. Morat će ih nekako navesti da mu otvore vrata i puste ga unutra, a
zato je sa sobom poveo Shirley. Negdje u kući, znao je, nalazi se agent iz odjela za sigurnost,
vjerojatno mu je dosadno, možda čita knjigu ili čak gleda televiziju, ako Stansfield dopušta takvo
što. Rapp je znao i da sjedi blizu konzole koja je nadzirala sigurnosni sustav u kući: kamere,
alarme i po svoj prilici još nekoliko kompliciranih spravica.
Rapp je imao ideju i znao je da bi mogla upaliti, a ako ne upali, omogućiti mu da
pobjegne tako da ni Stansfield ni Kennedy ne doznaju da je bio ondje. Još je jednom odmjerio
prozore, pokušavajući pogoditi koliko je ljudi u kući i gdje se trenutačno nalaze. Bio je siguran da
ih ima najmanje petero: Stansfield, Kennedy, Coleman, domaćica i tjelohranitelj. Mogao je
računati na još jednog tjelohranitelja, ali to mu se činilo malo vjerojatnim, jer Kongres je
Agenciji davao premali dio proračuna za takve izdatke. Znao je da budno bdiju nad svakim
novčićem koji direktor Stansfield troši na osobnu sigurnost.
Izvukao je pseće poslastice iz džepa i zamahnuo vrećicom pred njuškom Shirley, koja je
uzbuđeno podigla glavu na miris slanine. Ne puštajući je s uzice, Rapp je izvukao komadić
poslastice iz vrećice i prvo ga pokazao Shirley, a potom zamahnuo i bacio ga daleko u
Stansfieldovo dvorište. Poslastica je sletjela na pola puta između mjesta na kojem su stajali i
kuhinje. Shirley je tiho zacvilila, ali Rapp je i dalje nije puštao s vodilice. Bacio je još jedan
komadić, ovaj malo dalje, a Shirley je opet pokušala potrčati za njim. Rapp je bacao poslastice
jednu za drugom dok ih po dvorištu nije rasuo pet, od kojih je posljednji sletio na korak od
kuhinjskih vrata.
Pas je pratio pogledom svaku poslasticu, pogledavajući i Rappa između bacanja,
propinjući se prema dvorištu. Konačno je razvezao ogrlicu i pustio Shirley s uzice, a potom se
odmaknuo i promatrao je kako trči dvorištem. Kao što je i pretpostavio, Shirley je bez muke
pronašla prvu bačenu poslasticu i zastala pojesti je. Nekoliko snažnih reflektora obasjalo je
dvorište.
Rapp je izvukao Berettu iz futrole ispod pazuha i pričvrstio prigušivač. Nije ni
provjeravao ima li metaka; znao je i da ih ima i koliko. Pištolj je sad bio predugačak za futrolu,
pa ga je zataknuo za pojas hlača i pustio jaknu da padne preko njega.
Shirley je trčala od poslastice do poslastice, približavajući se vratima. Rapp je strpljivo
čekao priliku. A tada je netko prišao kuhinjskim vratima. Tjelohranitelj je stao na vrata i
pogledao Shirley. Rapp se spremio za pokret. Ako je tjelohranitelj pametan i dobro obučen, znao
je Rapp, ostat će kraj vrata, ali nadao se da je čovjeku dosadno, kao što je dosadno
tjelohraniteljima diljem svijeta na ovakvim zadacima. Uzdao se u to da su mu osjetila otupila od
dosade, što je na takvim poslovima zapravo neizbježno. Iz tog su razloga agencije poput Tajne
službe puno pozornosti posvećivale ponavljanju procedure agentima, ali najčešće ni to nije
pomagalo.
Kad su se kuhinjska vrata otvorila, Rapp je pričekao još koju sekundu. Gledao je
tjelohranitelja kako gura glavu u dvorište i osvrće se. Izgledao je kao da ga manje zanima Shirley,
a više tko bi mogao biti njezin vlasnik. Rapp je bio u iskušenju da krene, ali prisilio se pričekati
još malo. Kad je tjelohranitelj konačno izašao na terasu pred kuhinjom, Rapp se pokrenuo.
Ležernim je korakom krenuo uz rub dvorišta, dozivajući Shirley krivim imenom. - Nimitz! Gdje
si, curo? - namjerno je koristio krivo ime, u nadi da se Shirley neće odazvati. Držeći vodilicu u
ruci da je tjelohranitelj dobro vidi, obišao je kut dvorišta i krenuo prema rubu.
- Gospodine, to je vaš pas?
Rapp se okrenuo i pogledao tjelohranitelja. - Joj, oprostite. Nimitz, kamo si otišla? -
krenuo je prema kući. - Pusti gospodina na miru i dolazi ovamo - obratio se psu opuštenim
tonom. - Stvarno mi je žao, inače je dobra cura - prilazio je polako, nadajući se da se Shirley neće
ni maknuti s mjesta. Konačno ga je primijetila, a i tjelohranitelj je krenuo natrag prema vratima,
pa je Rapp shvatio da mora djelovati. - Bok, ja sam Dave. Supruga i ja smo se nedavno doselili iz
Linganore Courta - pružio je tjelohranitelju ruku, smiješeći se. - Mislim da je Nimitz namirisala
hranu kod vas. Još jednom se ispričavam - tjelohranitelj je stajao okrenut Rappu desnim bokom i
Rapp je primijetio da mu ruka opušteno visi, umjesto da spremno čeka na oružju. Kvragu,
pomislio je. Nisi smio izaći iz kuće. Tjelohranitelj je izgledao kao da ima tek nešto više od
dvadeset.
- Bok, ja sam Trevor - rekao je tad tjelohranitelj, na Rappovo iznenađenje.
Bedak jedan, pomislio je Rapp. - Drago mi je - prihvatio je pruženu ruku i slobodnom
pokazao Shirley. Čim je tjelohranitelj okrenuo glavu prema psu da vidi zašto ga Rapp pokazuje,
Rapp ga je žestoko udario ljevicom po bradi. Mladića su koljena izdala i klonuo je. Rapp ga je
uhvatio prije nego što je pao, pa ga odnio u kuću i spustio u predvorje kuhinje. Brzo je zatvorio
vrata za sobom, ostavljajući Shirley vani. Izvukao je plastične uzice iz džepa i svezao mladiću
ruke na leđima, a potom provjerio koliko oružja nosi. Imao je samo pištolj o boku. Rapp ga je
uzeo i spremio u džep, a mladić se promeškoljio, dolazeći k svijesti. Rapp mu je brzo raskopčao
hlače i pustio ih da padnu, pa ga podigao na noge i gurnuo prema Stansfieldovoj radnoj sobi.
Vodio ga je tako, držeći ga za kosu jednom rukom, a drugom držeći spremnu Berettu čvrsto
uperenu u mladićeva leđa. Mladić je teturajući i posrćući hodao pred Rappom. Hlače su mu sad
već bile spale do koljena. Stigli su do radne sobe u nekoliko sekunda i Rapp je, ne znajući jesu li
vrata zaključana, pokucao. - Naprijed - rekao je Stansfield. Rapp je pustio mladićevu kosu, ali i
dalje mu je držao pištolj prislonjen na leđa. Otvorio je vrata obuhvaćajući ga oko struka, pa se
odmaknuo i lagano ga gurnuo kroz otvorena vrata. Mladić je posrnuo i sletio na pod, hlača
spuštenih oko gležnjeva.
Rapp je brzo ušao za njim i odmah pogledom potražio Colemana, držeći pištolj spreman.
Stansfield i Irene Kennedy nisu mu predstavljali prijetnju. Colemana je zatekao na kauču pokraj
Kennedyjeve. Rapp je slobodnom rukom zatvorio vrata. Coleman se pokrenuo, ali Rapp je bio
brži. Ispalio je metak i prišao u dva koraka. Coleman se ukipio na mjestu, zapanjeno promatrajući
rupu od metka u kauču.
- Sljedeći put pucam u koljeno - rekao je Rapp mirno. - Sjedi na ruke, Scotte, i ne mrdaj.
Coleman je ponovno pogledao rupu od metka. Bila je manje od pet centimetara od
njegova međunožja. Što je mirnije mogao, podvio je dlanove pod bedra i kimnuo Rappu, dajući
do znanja kako je shvatio da je nadvladan.
 23

Anna Rielly bila je bolje raspoložena. Već i to što se nakratko čula s Mitchem, što je znala
da je živ, bilo je dovoljno da brige i bol na trenutak nestanu. Znala je da je u Americi, da je na
sigurnom, ili će barem uskoro biti. Nije ni sumnjala da će uskoro sve biti gotovo. Znala je da bi
se Mitch želio povući iz posla čak i da ona toliko ne navaljuje. I dalje ga je željela vidjeti, ali kad
je razmislila o svemu, shvatila je što se po svoj prilici događa. Mitch je vjerojatno na obradi u
Agenciji, piše ili daje izjave. Znala je da kao reporterka nije idealan odabir za Mitcha, ili barem
za njegove nadređene, koji se plaše što bi joj sve mogao otkriti.
Rielly je prekrivala stalak ceradom kad je ugledala Petea. Klečao je, spremajući kameru.
Pogledao ju je i iznenadio se. - Kako to da si odjednom tako dobre volje?
Rielly se nasmiješila. - Tik prije javljanja primila sam dobre vijesti.
- Nisi mi izgledala kao da slušaš išta dobro tijekom razgovora. Čak si izgledala
uznemireno.
- Jer me sve skupa malo zateklo.
- Zvao te Mitch?
- Da.
- Znači, sve je O. K. među vama?
Rielly je oklijevala. - Sve je i bilo O. K. među nama, samo smo tijekom vikenda naletjeli
na problemčić.
- Super - sarkastično je rekao Pete. - Vi naletite na problemčić, ja se našalim za ručkom, a
ti se naljutiš na mene do kraja dana.
Rielly se osmjehnula. - Oprosti, Pete. Samo si se našalio u pogrešnom trenutku. Danas
sam malo nervozna.
- Ma nema veze - i dalje ju je zadirkivao. - Velik sam ja dečko, nije mene lako uvrijediti.
Samo ti raspali po meni ako ti je tako lakše...
Rielly se nasmijala. - Vidim da ti smisao za humor nije ozlijeđen - u šali ga je udarila po
nadlaktici. - Baš si gnjavator.
Pete je ustao, gledajući je teatralno turobna izraza lica. - I ja imam osjećaje, samo da znaš.
- Znam, dijete jedno veliko. Plaćam ti pivo za ispriku.
- Ozbiljno? - Pete se razvedrio, zaboravljajući na navodnu povrijeđenost.
- Da, ali ne sad. Možda sutra - Rielly je željela što prije otići doma i priopćiti Liz dobre
vijesti.
- Da ti je stvarno žao, sad bi me odvela na pivo. Da znaš da me tvoj tretman baš jako
pogodio.
Rielly je stresla glavom. - Joj, daj. Vidimo se sutra - okrenula se i otišla, nazvavši putem
Liz. Prijateljica se javila nakon četvrtog zvona.
- Liz, krećem s posla. Dolazim taksijem.
- Bogme ne dolaziš! Šaljem Michaela po tebe, baš ga guram van iz kuće. Dolazi za pet
minuta.
- Ne treba, hvala. Ne brini se. Uzet ću taksi.
- Anna, ne prepiri se sa mnom. Michael kreće.
- Liz, sve je O. K.: čula sam se s Mitchem. Ispričat ću ti kad stignem. - Liz se opet
usprotivila, ali Anna nije htjela ni čuti. - Ne šalji mi Michaela. Stižem za deset minuta.
 Prekinula je prije nego što je Liz stigla ponovno progovoriti. Izašla je kroz glavna vrata,
mašući u prolazu agentu Tajne službe u kućici s neprobojnim staklom. Krenula je Avenijom
Pennsylvania, smiješeći se s olakšanjem. Noćni je zrak bio bistar i svjež. Nedaleko od Bijele
kuće, pred Galerijom Renwick, dozvala je taksi i dala mu adresu u Georgetownu. Taksi je
krenuo, a Anna se zavalila na stražnjem sjedalu. Bila je premorena - spremna za čašu merlota i
pošten odmor.
***
U 17. ulici stajao je parkiran tamnoplavi Ford Crown Victoria s vladinim registarskim
pločicama i zatamnjenih stražnjih stakala. Za upravljačem je sjedio Dave Polk, koji je sad pratio
pogledom taksi koji je kretao. Zadatak mu je bio slijediti osobu koja je maločas sjela na stražnje
sjedalo tog automobila. Polk je pokrenuo motor i krenuo za taksijem. U prtljažniku njegova
automobila nalazio se kovčeg, naizgled običan, ali u kojem se skrivao složen instrument koji je
presretao analogni i digitalni telefonski signal. Izrađen na Tajvanu, instrument je bio učinkovitiji
za presretanje analognog signala, ali uz poznavanje digitalnog broja koji je trebalo nadzirati, bio
je savršeno prikladan i za to. Iz kovčega su izlazila dva kabela, od kojih je jedan spajao
instrument s antenom ispod stražnjeg prozora, a drugi vijugao ispod sjedala automobila i bio
povezan sa slušalicom u Polkovu uhu.
Bio je na zadatku od tri sata poslijepodne. Većina smjene prošla je mirno, ali u posljednjih
petnaest minuta dogodilo se nešto vrlo zanimljivo. Žena koja je sjela u taksi danas je pod
nadzorom bila prvi put, a Polku nisu rekli ni zašto je nadzire. Nije ni pitao. Bio je poslušan agent
koji je slijedio zapovijedi bez pogovora. Ipak, nije bio ni robot, znao je što se oko njega događa, a
i imao je zdrav libido, pa je Annu Rielly prepoznao na prvi pogled. Smatrao ju je najzgodnijom
reporterkom u Washingtonu, a i znao je da se prethodne godine našla upetljana u talačku krizu u
Bijeloj kući. Sjećao se i članka u kojem su je kolege hvalili zbog toga što osobnu umiješanost u to
nije iskoristila za profesionalno napredovanje. Polk je sad zaključio da se iza priče za javnost
krilo puno više.
Na zadacima nadzora agenti su uvijek imali mnogo praznog hoda, a Polk je vrijeme
najčešće provodio čitajući novine. Volio je Washington Post i Washington Times, koje bi pročitao
od prve do posljednje stranice. Volio je uspoređivati dvije verzije istih priča - jednu liberalnu i
jednu konzervativnu. Svakoga bi dana tako iznova potvrdio spoznaju koliko pristrani mogu biti
novinari.
Vozio se za taksijem niz Zapadnu ulicu G, pazeći da mu se ne približi previše. Jedna od
stvari koje su mu ipak rekli bilo je da posebno pripazi na kontakt između Anne Rielly i čovjeka
po imenu Mitch Rapp. Prema onome što je Polk maločas čuo, Rapp je bio reporterkin dečko.
Polk je isprva mislio da nadzire Annu Rielly zbog nje same, vjerojatno zbog neke priče na kojoj
radi i gura nos gdje ne bi smjela, ali nakon što je čuo njihov razgovor, počeo se pitati je li meta
nadzora Anna Rielly ili Mitch Rapp.
***
Rapp je naredio Kennedyjevoj i Stansfieldu da polože ruke na krilo, da ih vidi. Poslušali
su. Sve troje dobro su znali koliko je Rapp vješt u svom poslu. Rapp je stao iza Stansfielda, tako
da su mu leđa bila okrenuta prema zidu, a lice prema prozorima.
Spustio je cijev pištolja na naslon Stansfieldove fotelje, okrećući ga prema Colemanu.
Njegove tamne oči bile su prikovane za Irene Kennedy. Tragao je za bilo kakvim znakom
krivnje. Nije ga pronašao, čega se i plašio. Kennedy je bila poznata po hladnokrvnosti.
Ipak, na tren je bila zatečena. Bilo joj je jasno da joj je nešto promaklo. Posljednjih se
nekoliko dana toliko brinula zbog Rappa da joj nije ni palo na pamet kako bi on mogao doći do
zaključka da su iza zasjede u koju je upao stajali ona i Stansfield.
 - Mitch, znam što misliš - rekla je, trudeći se ostati vrlo mirna.
- Ali ne bih ti to napravila.
- Stvarno? A kako znaš što mislim?
- Zašto bi inače ovako upao?
Rapp nije odgovorio. - Zašto si poslala ono dvoje da me ubiju?
- Znači, to se dogodilo? - Kennedy je pogledala Stansfielda. Dobro su pogodili. - Mitch,
nisam im ja izdala naredbu za tvoje ubojstvo. Nažalost, imamo krticu. Još ne znamo tko je
izdajnik.
Rapp joj je želio povjerovati, ali trebao mu je dokaz. - Kako stvari stoje, Irene, samo su tri
osobe mogle izdati tu naredbu. Direktor Stansfield, ti i predsjednik. Tko mi je smjestio?
- Mitch, znaš da ne bih... A ne bi ni Thomas ni predsjednik.
- Zašto si onda onako čudno zvučala kada sam rekao da se želim povući? Nisi htjela da
odem i ponesem sa sobom sve vaše prljave tajne? Htjela si me se riješiti, da se ne moraš brinuti
kome ću što otkriti? - Rapp je podigao obrvu.
Kennedy je žalosno stresla glavom. Rappove su je optužbe povrijedile. - Znaš da nisam
takva. Ne bih ti naudila. Zvučala sam ti čudno jer sam zabrinuta. Zbog Thomasa - Kennedy je
pogledala direktora Stansfielda. - Umire. Ima rak. Nisi znao, zar ne?
- Nisam - Rapp je pogledao Stansfielda. Starac je uistinu izgledao krhko.
- A lešinari već kruže oko svih nas i spremaju se uživati u idućem obroku. Pritisnuli su
nas sa svih strana - zastala je. - Mitch, pogledaj me u oči i reci mi da doista vjeruješ kako sam
sposobna za takvo što.
Ako je Mitch jedno naučio u posljednjih deset godina, to je bilo da je svatko sposoban za
sve. Usprkos tome, znao je da je Kennedy uvijek bila na njegovoj strani. Mogao se osloniti na
nju. Mogao je računati da će ga ona zaštititi. - Ako nisi ti, tko je?
- I mi pokušavamo dokučiti.
- Daj mi nekoliko minuta s ono dvoje i saznat ću.
Kennedy je trepnula. - Neizvedivo.
- Da pogodim: nestali su - Rapp se pravio da je iznenađen.
- Još gore.
- Mrtvi su.
- Da.
- Kako praktično.
- Vjeruj mi, nitko ih nije više želio ispitati od mene.
Rapp je frknuo nosom. - Mislim da sam ipak iznad tebe na tom popisu - uperio je pištolj u
Kennedy. - Nije u tebe ispalila dva metka.
- Što se točno dogodilo u Njemačkoj?
- Prije nego što dođemo do toga, imam još nekoliko pitanja. Kako znaš da su mrtvi?
Kennedy je pogledala Colemana, koji je odgovorio. - Gledao sam kako umiru.
- Samo gledao? Ili si ih ti ubio?
Coleman je odmahnuo glavom. - Nisam ih ja ubio.
- Scotte, bez uvrede, ali koga vraga ti radiš ovdje?
Stansfield se nakašljao i podigao ruku. - Njega sam ja pozvao, Mitchelle. Nakon misije su
nam Janseni, koje ti znaš kao Hoffmane, javili da je grof Hagenmiller smaknut prema planu, ali
da si i ti poginuo. Pratili smo izvještaje i shvatili da su možda bili u krivu. Njemačke vlasti
vidjele su osobu koja je odgovarala tvom opisu kako napušta imanje pet do deset minuta nakon
Jansena. Nakon toga buknuo je požar, za koji Janseni nisu ni znali. Tada nam je sve to postalo
sumnjivo. Poslao sam Scotta u Colorado, da dovede Jansene na ispitivanje.
 Kennedy se nagnula prema Rappu. - Mitch, što se dogodilo u Njemačkoj?
- Pričekaj još malo - odgovorio joj je Rapp, gledajući Colemana. - Da čujem prvo što se
dogodilo u Coloradu.
- Otišao sam po Jansene, s nekoliko svojih ljudi.
- Kad?
- U subotu uvečer. Imali su kuću zapadno od Denvera, u gradiću po imenu Evergreen.
Nadzirali smo ih, spremali se za akciju, kad se u nedjelju ujutro pojavila druga grupa. Ubili su ih.
Rapp ga je promatrao, pokušavajući vidjeti laže li. - Tko su bili ti drugi?
- Ne znam - Coleman je odmahnuo glavom. - Bilo ih je četvero. Tri muškarca i žena. Bili
su profesionalci. Brzi i temeljiti.
- I doista ne znaš tko su bili?
- Ne znam.
- Sereš, Scotte - Rapp je podigao glas. Pogledao je Kennedy. - A ti?
- Upravo smo o tome razgovarali kad si onako upao - odvratila je Kennedy pomalo ljutito.
- Joj, pardon što nisam kucao, ali nadam se da vam je jasno da sam mrvicu bijesan.
Pošaljete me na zadatak za koji zna svega nekoliko ljudi, a sekundu nakon što sredim grofa, ona
gadura koju ste mi poslali kao potporu smjesti mi dva metka u prsa - Rapp je pokazao mjesto. -
Meni se čini da mi je netko smjestio. Ti si - uperio je pištolj u Irene Kennedy - imala i sredstva i
informacije, samo još ne znam iz kojeg bi razloga to učinila.
Kennedy je naglo ustala. - Ako misliš da sam...
- Sjedaj! - podviknuo je Rapp.
- Ne želim! I miči taj pištolj od mene!
- Irene, sjedni, ili...
- Ili što? Pucat ćeš u mene? - rekla je Kennedy kao da ga izaziva, prilazeći sve bliže. -
Dovoljno te dobro poznajem, Mitch, da znam da nećeš. A ti isto tako dobro znaš da ja ne bih
nekoga nahuškala na tebe - dovršila je i duboko udahnula, gledajući ga ravno u oči. Rapp ju je
promatrao. Lice joj je bilo rumeno od ljutnje, a šake stisnute. Nikada dosad nije čuo Kennedy da
diže glas, a kamoli da ovako viče. Vjerovao joj je, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je
želio. Polako je spustio pištolj, opuštajući ruku uz bok. - O. K. - kimnuo je. - Idemo onda zajedno
otkriti tko nam je svima smjestio.
 24

Starinski sat iz kolonijalnog vremena u kutu otkucao je deset navečer. Senator Clark
sjedio je za svojim skupim stolom od ručno obrađene i rezbarene hrastovine. U lijevoj mu je ruci
bila čaša caberneta sauvignona. Otvorio je posljednju bocu australskog McLarena Valea, koju je
platio šezdeset dolara. Vino je bilo drastično preskupo, ali gore od toga bilo je što su proizvođači
bili snobovi. Kao netko tko je odrastao u sirotinjskom predgrađu, Clark je bio osjetljiv na
elitizam. To nije nikome otkrivao. Ne bi bilo dobro otkriti neprijateljima vlastite slabe točke.
Državni tajnik Middleton bio je savršen primjerak takva protivnika; elitist do srži. U Senatu je
glasao za sve projekte liberala, osim ako su se kosili s interesima njegovih snobovskih susjeda.
Middleton nije znao da ga senator Clark ne drži prijateljem. Ne samo da mu se Middleton nije
sviđao nego ga nije mogao smisliti. Ipak, bio je spreman pretvarati se sve dok ne postigne cilj.
Clark je čitao izvještaj koji je sastavio jedan od članova njegova ureda. Dopis je
predstavljao problem nedovoljno povoljnog smještaja za vojno osoblje. Stanje je bilo žalosno.
Muškarci i žene u vojsci nisu dobivali ono što bi im trebalo pripadati i mnogi od njih živjeli su
tek nešto bolje od građana na socijalnoj pomoći. Očekivano, to je utjecalo na njegovo
raspoloženje i bojnu spremnost. Kresanja vojnog proračuna otišla su predaleko. Na to će se Clark
usredotočiti. To će pretvoriti u svoj sveti cilj. Mlađi časnik u vojnim snagama zarađuje manje od
vozača autobusa u Washingtonu, manje od prosječnog državnog službenika i daleko manje od
učitelja. Senator će iskoristiti tu nepravdu za vlastite ciljeve. Ionako mu je bilo preko svake mjere
dosta kukanja sindikata učitelja zbog navodno premalih plaća. Uzmu li se u obzir njihovi dugi
praznici, broj dana koje smiju provesti na bolovanju, izleti i profesionalno usavršavanje, a na
kraju i državni blagdani, učitelji i profesori rade manje od dvije trećine godine, reći će Clark.
Vojska je zakinuta u svakom pogledu.
Sindikat učitelja oduvijek je bio u dosluhu s liberalima; tu nijedan konzervativni kandidat
nikad neće moći ništa. Clark je znao da što god poduzeo, neće dobiti njihove glasove, pa se oko
njih nije namjeravao ni truditi. Namjeravao se posvetiti dobivanju glasova u Kaliforniji, Teksasu i
na Floridi, saveznim državama koje su imale mnogo elektorskih glasova, ali i mnogo vojnih baza.
Zalagat će se za deset posto povišice za sve vojno osoblje. Te će države zaslijepiti pohlepa kad
shvate koliko bi to moglo poboljšati njihovu ekonomiju. Clark će zahtijevati i da vojno osoblje
dobije zdravstvene i mirovinske poslastice jednake onima koje dobivaju drugi državni službenici,
svjestan da će ga prodavači zdravstvenog osiguranja, farmaceuti, proizvođači medicinske opreme
i osiguravajuće kuće zasuti gotovinom tijekom kampanje. Čekat će u redu da im dopusti da ga
podrže, a kad njihove doprinose priroda onima na koje sad računa, znao je, imat će dovoljno
novca za kampanju kakvu poželi.
Zvono na vratima vratilo ga je u stvarnost, u kojoj se trebao posvetiti hitnijim
problemima. Na puno je toga morao misliti svatko tko se želio kandidirati za predsjednika, ali
dvije su najvažnije stvari bile novac i prepoznatljivost. Nitko ne glasa za kandidata kojeg ne
poznaje. Trenutačno ga, znao je Clark, ni vlastita stranka ne bi podržala u nominaciji. Bio je
poznat samo u državi koju je predstavljao u Senatu, a većina ostalih znala ga je samo kao “onog
visokog senatora”. Sa svojih je metar i devedeset šest bio viši od većine kolega. Nadao se da će to
promijeniti i već je znao kako. Samo je trebao privući pozornost kamera na zasjedanjima Senata
u idućih nekoliko mjeseci.
Netko je pokucao na vrata njegove radne sobe. - Naprijed - rekao je Clark.
 Ušao je Peter Cameron, češući se po svojoj crnoj bradi. Clark nije ustao pozdraviti ga,
samo mu je pokazao da sjedne preko puta njega. Clark bi mu u normalnim okolnostima ponudio
piće, ali Cameron je ranije preko telefona zvučao uzrujano i Clark mu nije želio iskazati
gostoprimstvo dok ne provjeri zašto. Otpio je gutljaj svojega vina i zavalio se u radnom stolcu.
- Jeste li večeras vidjeli vijesti?
- Djelomično.
- Jeste li možda vidjeli vijest o pucnjavi u College Parku?
Clark se nalaktio na radni stol, spuštajući vino. Ubojstvo u toj četvrti bilo je glavna vijest
na svim lokalnim postajama, a činilo se da će završiti i na naslovnici Posta sutra ujutro. Ispaljeno
je više od pedeset metaka, većina iz oružja s prigušivačem i većina u jednu metu. Jedinu žrtvu.
Nekoliko svjedoka tvrdilo je da je ustrijeljena i jedna žena, ali policija još nije utvrdila je li to
istina. Obližnje bolnice obaviještene su da prijave svakog pacijenta s ranama od metaka.
- Vidio sam, da.
Cameron se promeškoljio u stolcu, vidno uznemiren. - Bio sam tamo.
- Zašto?
- Držao sam stvari na oku.
Clark je neko vrijeme šutio. Samo je netremice promatrao Camerona i njegovu neurednu
bradu. - Da čujem što se dogodilo - rekao je nakon nekog vremena.
Cameron je počeo s isprikom što nije uspio držati Dusera i njegove ljude na uzdi. Nakon
toga je prepričao Clarku događaje korak po korak. Potvrdio je da je žena koju su spominjali
svjedoci doista bila ondje i da je doista ustrijeljena - i da je mrtva - a njezino tijelo odneseno i
uništeno, kao i oružje i auto upotrijebljan u napadu. Dobra vijest bila je da Villaumeov snagator
Mario Lukas više nije prijetnja.
Clark je uspio zadržati mir i saslušati Camerona bez prekidanja, iako ga je kopkalo
očigledno pitanje. Postavio ga je tek nakon što je Cameron završio. - A zašto si ti bio ondje?
- Ne razumijem pitanje.
- Zašto si sjedio u autu? Zašto si se izložio opasnosti da te netko primijeti?
Cameronu je bilo pomalo neugodno. Clark mu je nekoliko puta naglasio da ostane u sjeni.
- Znao sam da će napad na Lukasa biti kompliciran, pa sam želio držati Dusera na oku da ne
zabrlja.
Clark je osjetio potrebu za vinom. Kopkala ga je pomisao da mu Cameron ne govori
istinu. Bilo je očito da je voajer, a ta njegova iznenadna želja da bude na terenu za Clarka je
predstavljala opasnost. Cameron je bio jedina osoba koja je senatora Clarka na bilo koji način
povezivala s događajima od proteklih pet dana. Otpio je još gutljaj vina, i dok je skupa crvena
tekućina klizila njegovim grlom, zaključio je da Cameron mora nestati. Nije znao gdje će mu naći
zamjenu, ali naći će je. Cameron je postao preopasan i morat će nestati, ali dok ne bude
zamijenjen, odlučio je Clark, držat će ga blizu. Ne smije ništa posumnjati.
- Petere, dobar si mi suradnik. Ne želim da završiš iza rešetaka - namrštio se senator. -
Nema više terena. Previše mi vrijediš za to. Pusti njih da obavljaju prljave poslove i drži se izvan
svega.
- Da, gospodine - Cameron je odahnuo od olakšanja. - Imam još jednu vijest.
- Dobru ili lošu?
- Mislim da će vam se ova svidjeti - odgovorio je Cameron sa smiješkom. Iz džepa je
izvadio mali uređaj za snimanje i podigao ga. - Ranije večeras jedan od mojih ljudi snimio je
telefonski poziv - Cameron je pustio snimku i pojačao ton.
Anna Rielly.
Bok, draga, ja sam. Jesi li dobro?
 Snimka je bila kvalitetna. Clark se nalaktio, naginjući se preko stola. - Dobro sam shvatio
tko je to? - upitao je. Cameron je kirnnuo.
Mitchell.
- Ja sam, ali ne mogu dugo. Jesi li dobro?
Clark se blago naježio. Nikad prije nije čuo glas Mitcha Rappa. Nakon što ga je
mjesecima pomno proučavao, o Rappu je znao sve, ali ovo je bio njegov prvi kontakt s njime.
Glas mu je bio dubok i pomalo hrapav, baš kao što je senator i očekivao. Pažljivo je poslušao
snimku do kraja, a zatim rekao Cameronu da je pusti još dva puta. Naučio je razgovor napamet.
Polako je shvaćao kojim bi putem mogao krenuti u akciju. Koji će ga put dovesti do ostvarenja
ciljeva. Nakon dosta razmišljanja, pogledao je Camerona. - Želim da provališ toj curi u stan.
Saznaj vodi li dnevnik, ima li rokovnik ili takvo što. Ako ima, snimi ga. Kopiraj sve što nađeš na
računalu. Saznaj kakve knjige čita, na koje je časopise i novine pretplaćena, uzima li kakve
lijekove - Clark je zastao da još malo razmisli. - Saznaj i liječi li se od čega. Želim znati sve o
njoj, i to do sutra navečer. Sakupi što više budeš mogao.
- Rok je prekratak.
Clark nije želio čuti takav odgovor. Rapp je bio nadohvat ruke. Stvari bi se mogle početi
kotrljati u pravom smjeru. - Petere, jako te dobro plaćam. Ne želim izgovore. Želim sve o Anni
Rielly do sutra navečer - rekao je pa nastavio sa smiješkom, svjestan kao i uvijek da s
neprijateljima mora biti jednako prijazan kao s prijateljima. - Kad uspijemo, bogato ću te
nagraditi, Petere. Toliko bogato da ćeš možda poželjeti istoga trena povući se u mirovinu - Clark
je podigao čašu kao da nazdravlja budućnosti.
Cameron je kimnuo. - Bacit ću se na posao.
Još uvijek se smiješeći, Clark je odlučio pronaći osobu koja će mu skinuti Petera
Camerona s vrata. Nije znao kad će se to dogoditi, ali bilo je bolje pripremiti se unaprijed.
***
Teretana Bally’s Fitness u Dundalku bila je tek jedna od podružnica u golemom lancu,
zbog čega ju je Gus Villaume i odabrao. Nalazila se sedam kilometara od središta Baltimorea i
nudila je anonimnost; u njoj je Villaume bio tek jedan od milijuna koji su svakoga dana vodili
novu rundu bitke protiv debljine. Villaume je bio u dvadeset šestoj minuti treninga i bio je mokar
od znoja. Morao je doraditi još četiri minute na biciklu i bit će gotov. Na zidu pred njim stajalo je
osam televizora, a svaki je prikazivao drugu postaju: MTV, VH-1, ESPN, CNN, ABC, CBS,
NBC i FOX. Villaume ih nije gledao, jer je njegovu pozornost privlačio Conde Nast Traveller
koji je držao pred sobom na rukohvatu bicikla. Villaumeov pravi posao - ili lažni posao, ovisno o
perspektivi - bilo je pisanje o egzotičnim destinacijama. Pisao je pod pseudonimom Mare Gieser i
bio je stručnjak za jug Francuske i Francusku Polineziju. Taj mu je posao davao alibi za često
putovanje, a i donosio legitimno zarađenih tridesetak tisuća godišnje. Druge su prednosti bile
očite: mogao je odsjesti u kojem god finom hotelu na svijetu poželi uz minimalan trošak i jedan
jedini uvjet: da se o njemu povoljno izrazi u časopisu.
Teretana je bila gotovo prazna. Villaume ju je izbjegavao između jedanaest ujutro i devet
navečer. Večeras je u blizini bio samo još jedan muškarac na pokretnoj traci, a podalje su dvije
žene razgovarale na steperu. Villaume je odabrao Baltimore kao dom jer je bio dovoljno blizu
Washingtonu da može brzo onamo doputovati zbog zadatka, ali i dovoljno daleko od njega da
može mirno hodati uokolo, ne osvrćući se preko ramena svaki put kad izađe iz kuće. Otkako se
vratio iz Colorada, nije prestao razmišljati o Peteru Cameronu. Nešto mu je na njemu smetalo i
znao je da mu ne smije vjerovati.
Villaume i njegovi ljudi najčešće nisu obavljali takve poslove. Nisu ubijali. Pretežno su se
bavili nadzorom i prikupljanjem informacija: prekopavanjem ureda noću, kopiranjem tvrdog
diska, prisluškivanjem telefona i prostorija. Najveći su im klijenti bili odvjetnici i poslovni ljudi.
On je znao tko su mu poslodavci, ali malo koji od njih znao je tko je Villaume. Sustav je bio
jednostavan: Villaume bi dobio ime mete i opis posla i javio klijentu cijenu. Imao je nekoliko
računa u međunarodnim bankama i klijent bi na jedan od njih uplatio pola dogovorene svote prije
posla, a kad bi mu Villaume pribavio tražene informacije, uplatio bi ostatak. Inače je sve teklo
glatko.
A tada se pojavio Peter Cameron. Ustrajao je na sastanku, a kad je Villaume izrazio
nespremnost za taj korak, Cameron mu je ponudio dvostruki honorar. S pedeset dvije godine,
Villaume je već pomišljao na prijevremenu mirovinu, a sprječavala ga je samo želja da se pobrine
za dovoljno novca da može raskošno živjeti. Kao cilj si je postavio dva milijuna dolara. Kad mu
je Cameron ponudio dvostruko više od uobičajenog, Villaume je popustio pred iskušenjem.
Sad se pitao bi li bilo pametno uzeti ono što je već dobio i nestati, ili se barem pritajiti
neko vrijeme. Morat će javiti i ostalima, reći im da budu na oprezu i neko se vrijeme skrivaju.
Možda da odu nekamo u inozemstvo. Već je upozorio Lukasa i Juarez da budu na oprezu. Ako je
na popisu Cameronovih suradnika bio netko poput Dusera, stvari bi se mogle zakomplicirati.
Istekla je i posljednja minuta treninga i Villaume je prestao okretati pedale pa zaklopio
časopis. Odlučio je. Lukas i Juarez moraju nekamo iz zemlje. U timu je imao još dvoje, ali
Cameron nije ni znao da postoje. Silazeći s bicikla, Villaume je preletio pogledom preko
televizora na zidu. Počinjale su vijesti. Sve tri postaje s vijestima otvorile su istim prilogom. Kad
je na pokretnoj traci ugledao riječi College Park, Villaume se smrznuo. Ton je bio isključen, ali
traka mu je govorila sve što je trebao znati. Reporterka je stajala ispred područja okruženog
žutom policijskom trakom, pokazujući preko ramena dva parkirana automobila. Villaume se
panično zagledao u tekuću traku, čitajući slova što su letjela s lijeve na desnu stranu ekrana.
Spominjala se pucnjava, više od sto ispaljenih metaka, jedna žrtva... možda dvije. Policija
je tragala sa srebrnim terencem. Na ekranu se tada ukazala vozačka dozvola izdana u saveznoj
državi Maryland, na ime Todd Sherman. Gus Villaume znao je da je to ime lažno. Okrenuo se i
krenuo prema izlazu. Na vozačkoj dozvoli bila je fotografija Marija Lukasa.
Villaume se prisilio na smiješak i poželio ugodnu večer djevojci na recepciji teretane, ali
iznutra je izgarao. Mario Lukas bio mu je stari prijatelj. Štitili su jedan drugoga. Mario je bio
snažna polovica dvojica, a Gus pametna. Svaki za sebe nisu bili loši, ali kao tim bili su
nepobjedivi. Villaume je razmišljao treba li pobjeći. Prije nekoliko godina sredili su tako da ako
jedan od njih dvojice umre, drugi dobije sav novac. Marijeva smrt udvostručila je Villaumeovu
mirovinsku ušteđevinu. Mogao bi nestati i nikad više ni ne pomisliti na sve ovo. Ali to bi značilo
da će se onaj bahati kreten Cameron izvući. Villaume je krenuo preko parkirališta prema
automobilu, razmišljajući. Mora upozoriti Mary Juarez, a zatim će odlučiti što će s Cameronom.
Sjedajući u auto, Villaume je bio rastrgan između dva jednako snažna osjećaja: tuge zbog smrti
prijatelja i mržnje prema čovjeku kojega je jedva poznavao.
 25

U bilo kojem drugom gradu i u bilo kojoj drugoj profesiji, Donatella Rahn smatrala bi se
onim što je i bila - ljepoticom koja ostavlja bez daha, ali u Milanu su je držali samo prestarom.
Tridesetosmogodišnja manekeneka nije više bila zanimljiva nikome. Malo niža od metar i
osamdeset, pazila je na prehranu, vježbala i imala vrlo vještog plastičnog kirurga, pa je i dalje
bila prelijepa. Sad je izgledala puno bolje nego dok se kočoperila po modnim pistama, što je već i
samo po sebi bio impresivan pothvat. Ali pravo je čudo bio njezin životni put. Donatella Rahn
bila je vrlo komplicirana osoba.
Milansko je jutro bilo lijepo i Donatella je odlučila prošetati. Svako bi proljeće u Milanu
prošlo nezapaženo, jer svi su samo čekali ljeto, da mogu pobjeći na obližnja jezera, među
najljepšima na svijetu. Krajem kolovoza osvježeni bi se spremali za jesen. Topao i vlažan ljetni
zrak pretvorio bi grad u močvaru, što bi bistra, prohladna jesen popravila.
Donatella nije žurila, a zapravo i nije mogla, s obzirom na čizme koje je odabrala. Imale
su potpetice od deset centimetara i kao većina modnih artikala koje su njezino tijelo i lice
pomogli prodavati, nisu bile praktične. Prošla je pokraj Guccija u Via Monte Napoleone i jedva
se suzdržala da ne pljune na pročelje. Skrenula je desno na Via San’t Andrea i prešla preko ceste,
a pred njom se našao Armani, njezin dom posljednjih petnaest godina. Donatella je bila odana
poslodavcu kao rijetko tko. Osim izgleda, vjerojatno je samo to naslijedila od majke. Njezina je
majka bila Talijanka, otac Austrijanac. Majka je bila Židovka iz Torina, a otac protestant iz
Dornbirna u Austriji. Nije ni čudo da im je brak propao.
Italija je bila predvorje Vatikana, zemlja koja nije blagonaklono gledala na one koji su
imali drugačije ideje o katoličanstvu, Donatellini su roditelji bili u braku svega tri godine, a
nakon razvoda ona i majka vratile su se u majčin rodni Torino, gdje su živjele s njezinim
ortodoksnim roditeljima. Donatella je sa šesnaest godina pobjegla u Milano. Željela je biti
manekenka i riješiti se religije. Dobila je oboje i krenula vrlo neobičnim putem.
Donatella je ušla u sjedište modne kuće Armani razmišljajući o tome kako njezini kolege
nemaju pojma tko je ona zapravo. Kao i inače, skrenula je pokraj dizala i stubama se uspela na
četvrti kat. Po običaju, stigla je među prvima. Ušla je u svoje malo utočište i zatvorila vrata za
sobom. Njezin je ured bio moderan, uređen poput proizvodne hale ili zrakoplovnog hangara.
Svaki djelić dvaju kauča i četiriju stolica prekrivali su crteži odjeće. Njezini su suradnici znali
prigovarati da se kod nje ne može sjesti, a Donatella bi uvijek zapitala zašto ne shvate tu
očiglednu poruku i izađu.
Jedino što u uredu nije bilo prekriveno papirima bio je veliki radni stol. Donatella je sjela
i pokrenula računalo. Tren poslije njezin tanki zaslon se osvijetlio. Provjerila je poštu, prvo
profesionalnu, a potom privatnu. Nakon što se probila kroz svih sedamnaest poruka, ulogirala se i
u treći račun. Nije bilo moguće povezati ga s njom, kako joj je rečeno. Osim nje, samo su tri
osobe na svijetu znale tu adresu; jedna u Tel Avivu, jedna u Parizu i jedna u Washingtonu.
Gotovo sve poruke stizale su od osobe u Tel Avivu.
I jutros je bilo tako. Donatella je kliknula i otvorila poruku, pokrećući tako program za
dešifriranje. Kad je poruka postala čitljiva, saznala je da joj se nudi posao u Washingtonu. Cijena
je bila četvrt milijuna dolara, što je značilo da meta nije pretjerano važna. Za važnije mete
dobivala je pola milijuna ili više. Mete je nalazio njezin posrednik, kojem je morala vjerovati
životom. Zabrljao je samo jednom i našla se u opasnosti. Gotovo je poginula. Nije on bio kriv,
doduše. Donatella je pročitala kratak opis mete pa otvorila raspored. Ovog vikenda u New Yorku
će se održati modna revija. Ništa veliko, ali prikladno, jer Donatella je u kući Armani bila
zadužena i za pronalaženje novih lica.
Promislila je i nakon minute ili dvije odlučila prihvatiti. Natipkala je odgovor i poslala ga
pa zatvorila program. U idućih nekoliko sati primit će detaljniji izvještaj o meti, znala je. Nazvala
je odjel za putovanja da joj rezervira zrakoplovnu kartu i apartman koji je kuća posjedovala na
Manhattanu. Kad je sve to obavila, otkazala je sve dogovore do kraja tjedna. Donatella Rahn
doista je bila komplicirana žena.
***
Jutro je bilo kišno i hladno. Temperatura se te srijede uspela tek do jedanaest stupnjeva.
Irene Kennedy službeni je automobil vozio na istok Avenijom Independence. Promet je bio gust,
jer je prava poplava vladinih zaposlenika kuljala prema uredima, u kojima su svi morali biti do
devet sati. Automobil je prošao pored Muzeja aeronautike i istraživanja svemira, pa prešao preko
4. ulice. Kennedyjeva je promatrala pješake pod kišobranima koji su stajali na semaforu, stisnuti,
čekajući da se upali zeleno. Inače je tijekom vožnje od Langleyja do središta grada radila, ali
danas je trebala bistru glavu. Morala je razmisliti o mnoštvu toga.
Jedino dobro što se dogodilo od subote bio je Mitchev posjet. Sad je bar znala da je živ.
Radije bi to bila saznala bez onakve drame, a nije joj se sviđalo ni što je sumnjao u njezinu
odanost, ali slagala se s onime što je rekao. Nisu pucali na nju. Ne zna kako mu je. Mitch je bio
osebujan i Kennedy je to poštivala od prvoga dana suradnje. Bio je bliže opasnosti nego što je
ona mogla i zamisliti, a kamoli podnijeti. A sad je još jednom dokazao koliko je vješt. Bila je
zadivljena. Bez ikakve pomoći izašao je iz Njemačke, vratio se u Sjedinjene Države i ušao u kuću
direktora Agencije, slomivši pritom vilicu tjelohranitelja kojem je jedini zadatak bio spriječiti
bilo koga da uđe.
Kad se Rapp konačno malo opustio, rekli su mu ono malo što su znali. Postavio je niz
pitanja, na koje redom nisu imali odgovore. Situacija je bila gotovo bezizgledna, Rapp ljutit, a
Kennedy posramljena. Rapp, koji nikad nije prešutio kritiku, okrivio je njih dvoje. - Imate krticu i
ako je ne pronađete sami, pronaći ću je ja.
Kennedy je već znala da netko iz Agencije odaje podatke, ali u ovakvom trenutku nije
smjela pustiti nekoga poput Mitcha Rappa da divlja po Washingtonu. Bila je zapanjena kad je
Stansfield dopustio Rappu da istražuje na vlastitu ruku. Ona je smatrala da bi se Rapp mogao
malo pritajiti, otići nekamo na odmor. Kongresnik Rudin držao je Agenciju i Irene osobno na
oku, pa nije željela da Rapp privuče i njegovu pozornost. Ni na sebe, ni na nju, što bi se
neizbježno dogodilo, koliko god dobar bio.
Stansfield je nešto prešutio Irene Kennedy. Imao je dobar razlog pustiti Rappa da poput
uragana pohara grad. Liječnik mu je samo dan prije rekao da njegov rak napreduje znatno brže od
očekivanoga. Stansfield je to osjećao. Znao je da ga bolest proždire iznutra. Svakoga se dana
osjećao lošije. Znao je da mu ne preostaju mjeseci, nego tjedni. Morao je srediti stvari prije nego
što umre. Morao je saznati tko vuče konce. U Njemačkoj je meta bio Rapp, ali stari je špijun znao
da onaj koji upravlja svim događajima iza kulisa ima na ciljniku puno važniju metu od Rappa.
Nije imao vremena za finese. Trebao je rezultate brzo, a Rapp je bio poznat po svojoj
učinkovitosti.
Službeni automobil kojim se vozila Irene Kennedy prošao je pokraj zgrade Sama
Rayburna, goleme četverokatnice nazvane po kongresniku Samuelu Taliaferru Rayburnu, koji je
od 1912. do 1961. predstavljao Teksas u Donjem domu Kongresa. Građani Teksasa poslali su
Rayburna kao predstavnika u Washington zapanjujućih dvadeset pet mandata. Od 1940. do smrti
1961., Rayburn je služio kao predsjednik Donjeg doma čak sedamnaest puta, a tijekom tog se
razdoblja malo što u Washingtonu dogodilo bez njegova odobrenja. Ured kongresnika Rudina bio
je upravo u toj zgradi, ali veći dio vremena provodio je u svom drugom uredu, na drugom katu
Capitola. Taj je ured nazivao svojim orlovim gnijezdom. Max Salmen nazivao ga je jazbinom
lešinara, što se Rudinu ni najmanje nije sviđalo. Salmen je točno to i želio. Posljednjih nekoliko
godina tvrdio je da mu je jedina misija prije mirovine dovesti Rudina na rub ludila. Kennedy se
isprva pitala zašto mu Stansfield dopušta takvo izazivanje kolega, ali tada je shvatila. Što više
pozornosti Rudin troši na svađu sa Salmenom, to manje vremena ima za stvaranje problema
ostatku Agencije. Jutros je žalila što je imao i toliko vremena.
Automobil je stao na ulazu, pred policajcem. Na brzinu je provjerio tko su i pustio ih
proći. Kennedy je rekla vozaču da stane pred ulazom na jugoistočnom pročelju zgrade, izašla iz
auta i otvorila kišobran. Noseći u drugoj ruci rokovnik, prišla je visokoj neoklasicističkoj zgradi i
stala u red za prolaz kroz detektor metala. U prizemlju zgrade pretežno su se nalazile dvorane za
zasjedanje raznih odbora i uredi, pa taj dio nije bio otvoren za javnost. Posjetitelji su bez
akreditacije smjeli ući samo u središnji dio kompleksa, u Dvoranu stupova, nekadašnju Sobu
Vrhovnog suda i Hodnik Brumidi. U južnom je krilu zgrade bio Donji dom, a u sjevernom Senat,
kao i uredi njihova vodstva. Najprepoznatljiviji dio zgrade Capitola, rotonda, također je počinjala
na drugom katu, a na trećem katu nalazile su se prostorije za zasjedanje odbora, uredi i galerije s
kojih su građani mogli promatrati zasjedanja. Sva su tri kata bila besprijekorno uredna.
Kennedy se uputila na četvrti kat, koji je smatrala zanemarenim djetetom Capitola. Uredi i
druge prostorije ondje su bili daleko manje glamurozni nego na prva tri kata, boja se na nekim
mjestima gulila sa zidova, a ni mrlje od vode nisu bile rijedak prizor. Posjetitelja na tome katu
nije bilo, a to je i bio jedan od razloga zašto je onamo smješten Odbor za nadzor rada
obavještajnih službi. Kennedy je prošla pokraj vrata ureda H-405, u kojem je bilo smješteno
osoblje odbora. Otvorila je vrata niže u hodniku i ušla u malo predvorje.
U prostoriji je bilo dvoje ljudi; jedan policajac i jedan službenik, koji ju je pozdravio i
rekao da sjedne i pričeka. Potom je telefonom nekome javio da je stigla dr. Kennedy. Malo je
slušao, pozdravio i poklopio. - Malo ćete pričekati - rekao je.
Kennedy je kimnula. Mogla sam i misliti, pomislila je. Kongresnik Rudin bio je
ozloglašen po tome što je zaposlenike Agencije ostavljao da čekaju i preznojavaju se. Kennedy je
pogledala na sat. Bilo je 8:56. Rečeno joj je da dođe u devet sati. Bit će pravo čudo ako se Rudin
pojavi prije devet i petnaest. U 9:24 pozvana je da uđe pred odbor. Prostorija u kojoj je odbor
zasjedao bila je najmanja svoje vrste u zgradi. Nije imala galeriju ni prostor za novinare. Šesnaest
članova odbora - osam demokrata, sedam republikanaca i jedan nezavisni - sjedili su u dva reda
pred dugačkim stolom. Iza njih su stajali članovi njihova osoblja. Na zidu iza svih njih visjeli su
grbovi trinaest vladinih agencija koje su zajedno sačinjavale obavještajnu zajednicu.
Kao i druge prostorije za zasjedanje odbora, i ova je bila okružena drugom prostorijom i
svakoga su je tjedna, a ponekad i nekoliko dana zaredom, pregledavali stručnjaci iz Agencije za
nacionalnu sigurnost.
Kennedy je spustila rokovnik na stol i pogledala Michaela O’Rourkea, koji joj je prilazio.
Kongresnik iz Minnesote bio je jedini član odbora koji nije pripadao nijednoj stranci. Pozdravio
je Irene Kennedy i upitao je kako je Tommy, a zatim se uozbiljio. - Irene, molim vas da mi
iskreno odgovorite na jedno pitanje - rekao je.
Kennedyjeva je nekoliko trenutaka promatrala mladog kongresnika pa odgovorila. -
Trudit ću se. Što vas zanima?
- Znači li vam išta ime Mitch Rapp?
Prije nego što je odgovorila, Kennedy ga je još jednom promotrila. Potom je pogledala
preko njegova ramena, prema drugim članovima odbora. - Možda ste mogli doći k meni u
Langley da porazgovaramo o tome - odvratila je. Dobro je znala da su Anna Rielly i supruga
kongresnika O’Rourkea najbolje prijateljice. Mitch ju je o tome obavijestio.
- Dakle, poznajete ga?
- To nisam rekla - Kennedy se nagnula prema njemu i povjerljivo mu dodirnula ruku. -
Dođite do mene. Razgovarat ćemo.
O’Rourke je kimnuo. - Danas poslijepodne.
- Može. Nazovite moj ured i dogovorite se za termin.
O’Rourke je kimnuo i otišao sjesti. Još jedna briga, pomislila je Kennedy. Pogledala je
Rudina, koji je namršteno čitao nekakav dokument. Pogledao ju je preko svojega orlovskog nosa.
- Možete sjesti - rekao je.
Kongresnik Zebarth, naviše rangirani republikanac u odboru, koji je sjedio Rudinu s
desne strane, nagnuo se preko stola i pogledao je. - Dobro jutro, doktorice Kennedy. Hvala što ste
pristali doći u tako kratkom roku - namignuo joj je i zavalio se natrag. Samo je Zebarth bio u
Washingtonu jednako dugo kao Rudin. S Rudinom se malo tko od kolega slagao, ali Zebarth je
bio stara škola, proizvod vremena kad su se protivnici mogli lijepo posvađati, a potom otići
zajedno na koktel. Vrstan poznavatelj pravila debate, Zebarth je bio blagoglagoljivi južnjak koji
je protivnika mogao srezati u korijenu jednom riječi. Republikanci su ga smjestili u Odbor za
nadzor obavještajnih službi jer su ga smatrali jedinim koji će znati držati Rudina na uzici.
Rudin je posložio papire pred sobom i nekoliko puta pročistio grlo. Kad je bio gotovo s
time, otpio je gutljaj vode i skinuo naočale. Pogledao je Kennedyjevu svisoka. - U posljednje
vrijeme čuo sam nekoliko uznemirujućih pojedinosti o vašoj agenciji.
Irene Kennedy mirno ga je gledala, čekajući da razradi temu.
Kongresnik Rudin motrio ju je ne nastavljajući, ali Kennedyjeva je bila dovoljno pribrana
i smirena da mu od toga krv navre u lice. U trenu je pobjesnio, kao i svaki put kad bi netko od tih
profesionalnih lažljivaca sjeo pred njegov odbor i pokušao napraviti budalu od njega. - Gospođo
Kennedy, biste li mi rekli što se proteklog vikenda dogodilo u Njemačkoj?
Prije nego što je Irene stigla odgovoriti, ubacio se kongresnik Zebarth. - U godinama sam
kad mi pamćenje slabi, ali čini mi se da je pred nama doktorica Kennedy, a ne gospođa Kennedy.
Rudin je promrmljao nešto sebi u bradu pa se ispravio. - Doktorice Kennedy. Što se
prošlog vikenda dogodilo u Njemačkoj?
- Biste li mogli biti malo precizniji, gospodine predsjedavajući?
- Bih, ali ne namjeravam, jer jako dobro znate na što mislim.
- Oprostite, gospodine predsjedavajući - opet se ubacio Zebarth, zbunjena izraza lica. - Ne
znam zna li doktorica Kennedy na što mislite, ali iako me malo sram priznati, ja ne znam. Ne bih
nikad tvrdio da vas razumijem kao osobu, ali najčešće znam što vam je na pameti kad je CIA u
pitanji.
Rudin nije želio ni pogledati Zebartha, koji je sjedio ni pola metra od njega. Mrzio ga je iz
dna duše. Odgovorio mu je gledajući ravno u Irene Kennedy. - Zna ona na što mislim, a uskoro
ćete znati i vi. Predahnite malo s upadicama i sve će vam postati jasno.
Zebarth se kratko nasmijao. Oponašanje je bio najčišći oblik laskanja, a Rudin ga je
upravo sredio vlastitim metodama.
- Dakle, doktorice Kennedy, da se vratimo na moje pitanje. Što se prošle subote dogodilo
u Njemačkoj i kakve veze s time ima vaša agencija?
- Mislite li na događaje vezane za kompaniju Hagenmiller?
- Mislim na profesionalno smaknuće grofa Hagenmillera - odbrusio je ozbiljno Rudin.
- Ne znam mogu li vam reći više nego što već znate, predsjedniče Rudine.
Rudin je sklopio ruke na stolu. Netremice je promatrao Irene Kennedy. - Ne vjerujem
vam. - Na te je riječi republikanski dio odbora reagirao burnim prigovorima. Ne obazirući se na
njih, Rudin je nastavio. - Želim da odboru detaljno ispričate kakve je veze s ubojstvom grofa
Hagenmillera imala CIA. I usput bih vas podsjetio da je posljedica za laganje pred odborom
sudski proces.
Ovoga puta predsjednika odbora Rudina pogledali su i republikanci i demokrati. Takva
optužba bila je rijetkost.
- Tako, dakle - Zebarth je progovorio prije Kennedyjeve. - S obzirom na to da je doktorica
Kennedy uvijek spremno surađivala s ovim odborom, pretpostavljam da teatralni predsjedavajući
Rudin ima neke informacije za nas? Biste li ih podijelili s ostalim članovima odbora prije nego
što nastavimo s ovim potencijalno opasnim ispitivanjem?
Rudin je zgrabio drveni čekić i udario nekoliko puta. - Tišina. Predsjedavajući još uvijek
ima riječ. Kad je odlučim prepustiti bilo kome, čut ćete - rekao je, ali s desne strane prostorije već
su pljuštala pitanja. Svaki put kad bi Rudin zaustio postaviti novo pitanje Kennedy, jedan od
republikanskih članova odbora doviknuo bi Rudinu da prepusti riječ. Takvo ponašanje nije bilo
neuobičajeno za svadljivce u Odboru za nadzor rada sudstva, ali za ovaj je odbor bilo prava
rijetkost. Čak je i demokratima vidno smetao Rudinov agresivan nastup.
Doktorica Kennedy samo je šutjela i promatrala sve. Rudinovo izravno pitanje zabrinulo
ju je, ali nije to ničim pokazala. Orion ne postoji, a CIA nema nikakve veze s ubojstvom grofa
Hagenmillera: bila je spremna ponavljati te dvije izjave dok ne ostane bez daha. Neće priznati
ništa, koliko god je stajalo. Ono što ju je mučilo bilo je pitanje blefira li Rudin. Samo tjedan
ranije kladila bi se da blefira, ali sad je znala da netko iz Agencije odaje podatke. Možda ih odaje
baš Rudinu. Nije mogla biti sigurna što kongresnik zna.
Sav crven u licu, Rudin se proderao glasnije od svih drugih. - Doktorice Kennedy,
odgovorite na pitanje! Je li CIA imala ikakvu ulogu u ubojstvu grofa Hagenmillera?
Kennedy nije ni trepnula okom, ni pomaknula se. Upravo je prekršila zakon. Ni prvi ni
posljednji put.
 26

Lice na zaslonu izgledalo mu je poznato. Nije bio siguran, jer su oči bile zatvorene, ali
definitivno je sličilo na lice jednog od pripadnika tima iz Colorada. Scott Coleman zaškiljio je da
bolje razazna crte lica pred sobom. Bilo je kasno jutro i sjedio je u stanu Marcusa Dumonda u
Bethesdi. Irene Kennedy odobrila je računalnom geniju Centra za borbu protiv terorizma da
ostane doma jedan dan, uz izgovor da se ne osjeća dobro. Dumond je dobio dvije naredbe:
pomozi Rappu kako znaš i umiješ i pazi da te ne uhvate.
U Washingtonu nasilna smrt nije bila rijetkost, ali ovakva jest. Žrtva ovog ubojstva u
tijelu je imala golem broj metaka, a većina je njih potjecala iz oružja s ugrađenim prigušivačima.
Dumond je za ubojstvo čuo na sinoćnjim vijestima. Zasad ga je istraživala samo gradska policija,
ali obavijestili su i Centar, zbog potencijalne povezanosti s terorizmom.
Coleman se nagnuo preko Dumondova ramena. - Imaš li još koju fotografiju?
- Čekaj da provjerim - Dumond je kliknuo na ikonu i za manje od sekunde na zaslonu se
stvorila druga fotografija. Tijelo na ulici, između dva automobila. - Čini se da je bio krupan.
- Da, onaj iz Colorada je bio velik kao kuća - Coleman je opet zaškiljio. - Mislim da je to
isti tip. Imaš možda podatke o visini i težini?
- Da vidimo - Dumond se bacio na posao i nakon nekoliko trenutaka pogledao Colemana.
- Može izvještaj s obdukcije?
- Super - rekao je Coleman, već čitajući. Ubijeni se navodno zvao Todd Sherman, bio je
visok metar i devedeset šest, a težak sto trideset kilograma. - Mislim da je to taj, da.
Rapp je izašao iz kuhinje. - Misliš da je to koji?
- Ovaj koji je jučer ubijen u College Parku... mislim da je on dio tima koji je ubio Jansene
u Coloradu.
- Da vidim - Coleman se sklonio, a Dumondu preko ramena sad se nagnuo Rapp. - Todd
Sherman. Imaš sliku tijela i lica?
- Aha.
Slika se promijenila i Rapp je pogledao fotografiju tijela s poprišta zločina. - Sad lice? -
Slika se opet promijenila. Rapp je nakrivio glavu i zagledao se u sliku. - Možeš odavde pristupiti
Sedam patuljaka? - upitao je Dumonda, koristeći naziv od milja za sedam superračunala Cray
koje je CIA držala u podrumu.
Dumon se nasmiješio. - Mogu ja pristupiti svemu odasvud.
- Super. Idemo.
Dumond se skupa sa stolcem na kotačićima premjestio pred drugo računalo i počeo
tipkati. Rapp je pogledao Colemana. - Mislim da ga znam.
- Otkuda?
- S jedne operacije u Francuskoj. Logistička potpora bio mi je tip koji je nekoć radio za
Agenciju. Za njega je radio jedan tip. Golem kao tvrđava. Goleme ručetine i apsurdno velika
glava. Šef je imao nadimak. Žabar.
- Upao sam - rekao je Dumond. - Hoćeš da provjerim ime Todd Sherman?
- Tako piše u izvještaju?
- Da.
Rapp je promislio. - Sumnjam da mu je to pravo ime, ali možemo pokušati.
Dumond se opet posvetio poslu. Računalo mu je ponudilo trideset jedan rezultat za to
ime. - Da suzim potragu?
- Da.
Dumond je unio vrijednosti za godine i dimenzije. Na popisu je ostalo jedanaest rezultata.
Rapp i Coleman sjeli su pokraj Dumonda, a on je počeo redom otvarati dosjee. Samo dva nisu
imala fotografiju, a još dva bila su isključena jer su pripadali jednom Toddu Shermanu od
šezdesetak i jednom od sedamdesetak godina. Nijedan nije odgovarao.
- Pokušaj sa Kyle - rekao je Rapp. - To mu je bilo jedno od imena.
- Kyle kao ime ili prezime?
- Ne znam. Probaj prvo kao alias, pa da vidimo što će izbaciti.
Dumond je poslušao. - Neće ti se svidjeti rezultat pretrage - rekao je nakon nekoliko
sekunda. Pretraga je ponudila 1462 dosjea.
- Sranje - Rapp se naslonio i isprepleo prste na zatiljku.
- Kladim se da u sustavu ima više od milijardu dosjea.
- Ozbiljno?
- Nego što.
- Kako je to uopće moguće? - upitao je Scott Coleman.
- Zašto ne? CIA ima dosjee o ljudima sa svih strana svijeta i od nekoliko desetljeća. Čak i
stotinu godina možda.
- Idemo se poigrati sa kriterijima pretrage, da vidimo možemo li nekako suziti pretragu -
Rapp se nalaktio na stol i rekao Marcusu s čime da počne.
***
Kombi ekspresne praonice tepiha prošao je Avenijom Garfield, ispred katedrale, prešao
preko Avenije Massachussets i Wisconosin, pa krenuo nizbrdo. Prošavši četiri ulice, skrenuo je
na Aveniju New Mexico i konačno se zaustavio ispred velike zgrade građene od cigle. Iz njega su
izašla dva muškarca, dok je treći ostao za upravljačem. Svi su imali kožne rukavice i plave
kombinezone s logom praonice na lijevom džepu na grudima. Dvojica koji su izašli imali su i
šilt-kape, sunčane naočale i torbice oko struka. Niži od dvojice nosio je blok s radnim nalozima.
Ušli su u hodnik stambene zgrade, a viši je odmah podigao slušalicu interkoma i počeo
pregledavati prezimena stanara. Kad je pronašao ono koje je tražio, pozvonio je. Nije očekivao da
će se stanarka javiti. Njegov je suradnik u međuvremenu iz džepa izvukao spravicu koja je
istodobno nalikovala i na pištolj i na vadičep. Alat za obijanje brava. Prišli su vratima i gurnuo je
spravicu u bravu, koja je popustila za manje od pet sekunda. Drugi je spustio slušalicu interkoma
i ušao za kolegom. Stubama su se uspeli na četvrti kat.
Prije nego što su izašli sa stubišta na hodnik, provirili su kroz odškrinuta vrata. Jedino što
bi im moglo stajati na putu bili su znatiželjni susjedi. Nisu znali tko je naručitelj posla: nalog i
jednostavne upute dobili su telefonom, kao i upute gdje preuzeti paket. Po običnu žutu omotnicu
za velike poštanske pošiljke otišli su u trgovački centar. U njoj su bili kratak izvještaj o meti i
popis stvari koje je njihov neimenovani poslodavac želio znati, kao i deset tisuća dolara u novim
novčanicama po sto. Honorar je bio dvostruko veći od uobičajenoga, ali s obzirom na metu,
smatrali su da je zaslužen. Meta im je bila poznata s televizije.
Bila je prelijepa. Iskustvo im je govorilo da je njihov poslodavac netko koga ta reporterka
istražuje i tko zbog toga nije presretan. Netko dubokih džepova tko si ovako kupuje policu
osiguranja. Već su radili na ovakvim zadacima. Gotovo svi imali su tajne.
Znali su da reporterka neće doći doma usred dana, a i ako ode s posla, obavijestit će ih
pomoćnici koji su je trenutačno nadzirali u blizini Bijele kuće. Konačno su izašli sa stubišta i
polako krenuli prema vratima njezina stana. Kad su stigli, niži je opet izvukao spravicu za
obijanje brava. Ovoga mu je puta trebalo osam sekunda. Ušli su i zatvorili vrata za sobom, a viši
je navukao lanac i provirio kroz špijunku da vidi jesu li ipak privukli pozornost susjeda.
Promatrao je hodnik deset sekunda, pa se uvjerio da je sve kako treba i posvetio zadatku. Izvukao
je mali radio i javio onome u kombiju da su ušli. Vozač je premjestio kombi na parkiralište, s
kojega je mogao motriti i ulicu i ulaz u zgradu.
Kao i uvijek, u pregled cijeloga stana krenuli su od spavače sobe. Na noćnom ormariću uz
uzglavlje pronašli su dnevnik. Fotografirali su svaku stranicu. Postavili su prislušne uređaje u
svaku prostoriju u stanu i označili njihov položaj na skici. Dio zadatka bio je i izrada plana stana,
uz označavanje mjesta na kojima su bili postavljeni prislušni uređaji.
Na malom radnom stolu u dnevnoj sobi pronašli su većinu onoga što im je trebalo:
račune, pisma, mali rokovnik s upisanim mjestima i vremenom sastanaka, i najvažnije, prijenosno
računalo. Provalili su za manje od pet minuta, pa kopirali sve s tvrdog diska. Zabilježili su sve
adrese e-pošte i pripadajuće lozinke. Svaki djelić života Anne Rielly bit će pod nadzorom. Nisu
znali zašto, ali nije ih ni zanimalo. Uspjeh u poslu dugovali su baš toj odsutnosti znatiželje. U
manje od devedeset minuta obavili su sve s popisa i izašli, ne ostavljajući nikakav trag da su bili
ondje.
Cameron je izvezao svoj blistavi novi Lexus SC 400 iz uske unajmljene garaže malo dalje
od stana u Georgetownu. Taj je auto bio nagrada kojom se sam počastio. Imao je četverolitarski
motor V8 s 290 konjskih snaga i 32 ventila i jurio je kao vihor. Sjedala su bila presvučena
kožom, opšivena ukrasnim uzorkom, a unutrašnjošću je odjekivala glazba iz sedam zvučnika
audiosustava snage 215 vata o kakvom je sanjao svaki šesnaestogodišnji obožavatelj heavy
metala. Sve to, uz dodatnu opremu, Camerona je stajalo pedeset tisuća dolara. Na cijenu nije ni
trepnuo, jer konačno je dobro zarađivao.
Profesor se tog jutra nije nikamo žurio. U jedanaest je trebao održati predavanje, ali osim
toga nije imao zadataka. Nije se naspavao, previše uzbuđen nakon sastanka sa senatorom
Clarkom. Senatora je smatrao izvanrednim čovjekom. Bilo mu je jasno da zna pobuditi odanost i
shvaćao je kako je tako daleko dogurao u životu. Nije bilo ničega što senator nije mogao.
Cameron je znao da se na vrijeme udružio s nekim tko je spremao juriš na vrh. Hank Clark će biti
idući predsjednik Sjedinjenih Država, znao je, a on će biti jedan od ljudi koji su mu pomogli da to
postane. Senator mu nije rekao točno što će mu biti zadatak u njegovoj administraciji, ali je
obećao da će se naći pravo mjesto za nekog talentiranog poput Petera Camerona.
Cameronu je sve to bilo novo. U Langleyju ga nitko nije previše cijenio. S vremena na
vrijeme čuo bi kakav kompliment u službenoj procjeni, ali to je bilo to. CIA nije bila poznata kao
ugodno ili poticajno radno mjesto. Gore od toga bilo je što je Agencija slabo plaćala. Cameron se
godinama trudio i mučio služeći državi, a zauzvrat je dobio vrlo malo. Hank Clark sve je to
promijenio. Sad je Cameron radio upola manje za peterostruko više novca, i to ne samo za pet
puta viši honorar nego i honorar koji poreznici neće ni vidjeti. Novac je sjedao na račun u vrlo
diskretnoj banci na Bahamima.
Cameron je živio životom kakav je sanjao godinama. Imao je ulogu u oblikovanju
događaja, rabio stečene vještine i bio dobro nagrađen. Život mu nikad prije nije bio toliko
uzbudljiv. Mario Lukas bio je mrtav, Gus Villaume u bijegu, a Mitch Rapp koračao je ravno
prema zamci. Bio je toliko uzbuđen svime time da se široko osmjehnuo, zaobilazeći aute u
gustom jutarnjem prometu.
Protekle je godine puno toga naučio. Kad se oslobodio spona Langleyja, njegove vještine
izoštrile su se i usavršile. Promatrajući Clarka naučio je i da s neprijateljima treba biti blizak i
svako malo ih izbaciti iz ravnoteže. Cameron je dohvatio telefon, spremajući se vidjeti koliko je
uspješno on izbacio svojeg neprijatelja iz ravnoteže. Gus Villaume sad je sigurno već znao da je
Mario Lukas mrtav. Sigurno je bio preplašen. Sad ga je samo trebalo natjerati na paniku. Uvjeriti
ga da ga progoni netko drugi, a ne Cameron. Uz malo sreće, razmišljao je Cameron, Villaume će
mu povjerovati i pristati na sastanak.
Ipak, jedna je sitnica smetala Cameronu. Sinoć je Clark izrazio sumnju u ispravnost
Cameronove odluke da izravno sudjeluje u ubojstvu Marija Lukasa. Senator je u teoriji bio u
pravu, ali u praksi se Cameron nije složio s njime. Znao je da je prisutnost na terenu jamac
rezultata. Slobodnjaci su bili čudna sorta, odani samo sebi i zbog toga skloni uveličavanju
vlastitih postignuća i umanjivanju pogrešaka. Trebalo ih je držati na oku. Senatoru je lako bilo
sjediti u komforu vlastitog doma i prigovarati, ali Cameron je znao kako stvari izgledaju u praksi.
Ovu će operaciju osobno nadzirati sve do kraja, odlučio je. Bila je prevažna da se sad povuče.
Prilazeći Washington Circleu, birao je broj i pričekao.
- Halo - Villaume se javio mirnim, ravnodušnim tonom.
- Koji se vrag događa? - upitao je Cameron pomalo ljutito.
- Ne razumijem baš pitanje.
- Ne zajebavaj me, Guše. Dobro ti znaš o čemu govorim. Gledam vijesti. U koga ste se to
vraga uvalili?
Gus Villaume sjedio je u Starbucksu u blizini Dumont Circlea, s telefonom u jednoj ruci i
crnom kavom u drugoj. Iz opreza je napustio Baltimore. Sumnjao je da mu budala s kojom je
razgovarao može ući u trag, ali znao je da je ipak ušao u trag Mariju Lukasu. Dok ne sazna tko
mu je u tome pomogao i kako, držat će se podalje od vlastitog stana. Villaume je bio siguran da
Profesor zna kako je i zašto je ubijen Mario Lukas. Nije ni na tren povjerovao u njegovu lažnu
ljutnju. - Pretpostavljam da misliš na Marija.
- Naravno da mislim na njega.
Villaume je pratio pogledom policajca koji je prolazio ispred kafića. - Koliko si platio
Duseru da ga ubije? - upitao je, blefirajući. Zaključio je da nema što izgubiti tim pitanjem.
Cameron je odgovorio bez oklijevanja. - Koga vraga ti pričaš? Nisam nikome platio da
ubije Marija.
- Nisam tako čuo - Villaume je brojio sekunde do Cameronova odgovora.
- Kunem ti se da nemam ništa s tim.
Profesor je zapravo i zvučao iskreno, ali Villaume je od jutra razmišljao samo o tome i
zaključio da je Cameron odgovoran za napad na Lukasa. - Profesore - počeo je Villaume
prezrivo. - Ne znam kako se zoveš, ali znam da si vjerojatno bivši agent NSA-e ili CIA-e. Nisi
bivši vojnik; za to si premekan. Neće mi dugo trebati da te nađem. - Villaumeovi kontakti nisu
bili toliko svemoćni kakvima ih je prikazivao, ali pretpostavio je da Profesor to ne zna.
Cameron se nasmijao, iako je smijeh zvučao pomalo usiljeno. - Cisti gubitak vremena. Ja
sam poput crne rupe.
- Nitko nije crna rupa. I ti imaš osobnu povijest kao i svatko drugi. Ali važnije od toga jest
da i ti radiš za nekoga... nisi dovoljno pametan biti glavni.
Taj je komentar uvrijedio Camerona. - Samo ti tako nastavi, Guše, pa ću poslati nekoga
da te sredi. Pokušavam ti pomoći. Nisam ja dao ubiti Marija i ne sviđa mi se što netko jest.
Čovjek postane pomalo nemiran kad mu poslovni suradnici počnu padati kao muhe.
- Stvarno misliš da sam toliko glup? Znam i tko je pucao na Marija i tko mu je
zapovjedio.
Cameronovi dlanovi sad su već bili mokri od znoja. - Guše, mislim da bi mogao uzeti
nekoliko dana odmora. Malo se smiri, pa ćemo onda razgovarati. I ja želim znati tko je sredio
Marija. A sad moram ići - prekinuo je vezu pred ulazom na parkiralište sveučilišta. Cameron je
znao da razgovor s Villaumeom neće proći srdačno, ali ipak nije očekivao tako agresivan nastup.
Shvatio je da ga je možda podcijenio. Morat će nazvati Dusera i pustiti ga s lanca. Villaume ne
smije početi njuškati. Cameron si nije mogao dopustiti da njegovi nekadašnji poslodavci doznaju
čime se sad bavi.
 27

Hotel Ritz-Carlton na Aveniji Massachussets bio je jedan od najljepših u Washingtonu.

Ondje su odsjedali strani dostojanstvenici iz gotovo svih zemalja, kao i većina američkih
industrijalaca. Mitch Rapp i Scott Coleman bili su parkirani preko puta hotela, na dijelu ulice
rezerviranom za dostavna vozila. Rapp je sjedio na suvozačkom sjedalu Colemanova Forda
Explorera, nadgledajući ulaz u hotel. Čekao je da uđe ili izađe Michael Gould, recepcionar čije su
ime pronašli u dosjeu Guša Villaumea. Gould je služio kao posrednik između Villaumea i
poslodavaca. Bio je Francuz, ali imao je dvojno državljanstvo. Tečno je govorio četiri jezika, što
je u njegovu poslu bilo od velike koristi. U dosjeu je stajalo da Gould nema nikakve veze s
obavještajnim službama, ali Rapp je sumnjao u to. Često je nailazio na ljude poput Goulda:
prodavače informacija. Poštovali su samo novac i moglo ih se zastrašiti prijetnjama. Znao je da
mu samo treba mahnuti ispred nosa dovoljnom svotom novca i saznat će sve što mu treba, ali još
nije odlučio hoće li Gouldu ipak razvezati jezik šakama.
Goulda je nazvao prije više od jednoga sata. Rekao je samo jedno: mora razgovarati s
monsieurom Villaumeom, i to što prije. Rapp je Gouldu dao broj mobitela, a zatim su se on i
Coleman odvezli do hotela u nadi da bi Gould mogao Villaumea pozvati onamo na sastanak.
Naravno, ako je Villaume još uvijek bio na životu. Mario Lukas ubijen je, pa je bilo lako moguće
da je ista sudbina snašla i Villaumea. Rapp se usrdno nadao da je Žabar živ. On mu je bio jedina
poveznica s osobom koja je naručila ubojstvo Jansena i koja je, pretpostavljao je, naredila njima
da ga ubiju u Njemačkoj. Ako je Villaume mrtav, znao je Rapp, teško će saznati tko stoji iza
svega.
Ni Rapp ni Coleman nisu bili raspoloženi za razgovor, pa je zasjeda protjecala u gotovo
potpunoj tišini. Kiša se stišala nakon ručka, ali nebo je još uvijek bilo sivo. Rapp je odlučio samo
čekati i promatrati, držati hotel na oku još otprilike jedan sat, a ako se ništa ne dogodi, otići
pretražiti Gouldov stan. Znao je da će ondje naći barem jedno: kontaktnu informaciju ili broj
računa na koji je primao uplate. Što su dulje čekali, to je Rapp bio skloniji sili kao metodi
izvlačenja podataka iz maloga Francuza.
Već je bilo blizu dva poslijepodne kad je Rappov telefon zazvonio. Javio se.
- Molim.
- Iron Man, pretpostavljam?
- Tako je. Žabar?
- Nažalost, da.
Rapp nije bio siguran kako nastaviti razgovor. S Villaumeom i Lukasom surađivao je tri
puta, sva tri puta u Francuskoj. Bio je impresioniran njihovom vještinom. Bili su spretni i
pouzdani. Pomogli su Rappu u lovu na Rafiquea Aziza, palestinskog terorista i člana grupe koja
je srušila PanAmov zrakoplov na letu 103 kod Lockerbieja u Škotskoj. Villaume i Lukas bili su
ondje i one noći kad se Rapp našao na korak od smrti. Da Lukas nije stigao u pravom trenu, Rapp
bi bio mrtav.
- Zao mi je zbog Lukasa. Bio je dobar čovjek.
- Hvala ti - rekao je Villaume, pa malo šutio. - Mario te cijenio. Vjerovao je da si pošten.
- I ja sam cijenio njega. Bio je momak od riječi.
Savladan tugom zbog gubitka prijatelja, Villaume je neko vrijeme šutio. - Nadam se da mi
nećeš zamjeriti, ali otkako je Mario ubijen, ne vjerujem nikome.
 - Jasno mi je, ali moramo razgovarati.
- Osobno?
- Radije bih tako, da.
- Bojim se da to nije izvedivo.
Villaumeov odgovor nije iznenadio Rappa. I on bi postupio jednako. - Šteta, ali
razumijem.
NSA je presretala svaki razgovor u Washingtonu i okolici, znao je Rapp. Razgovori
obavljeni mobitelom bili bi odmah podvrgnuti analizi. Digitalni podaci obrađivali su se malo
dulje, a snažna računala u Fort Meadu tragala su za riječima poput pištolj, bomba, ubojstvo i
tisućama drugih. Kad bi u razgovoru nabasali na neku od njih, razgovor bi bio podvrgnut analizi
više razine. Svaki razgovor koji bi sadržavao dovoljan broj ključnih riječi bio bi poslan
analitičaru. Posebna pozornost poklanjala se razgovorima na arapskom, kineskom ili ruskom.
Sustav je bilo najlakše pobijediti razgovorom poslovnog, službenog tona.
Rapp je pažljivo promislio kako oblikovati sljedeću rečenicu. - Mislim da nas muči isti
problem.
- A to bi bio?
- Prošlog tjedna bio sam preko bare poslovno, s tvojim prijateljima iz Colorada. Znaš na
koga mislim?
- Mislim da znam.
- I sjebali su me.
- Kako to?
, - Trebali smo surađivati, a ispostavilo se da rade za nekoga drugog.
- Nije mi jasno.
Rapp je sad bio pomalo ljutit. - Prevarili su me i pokušali natjerati u nepovratnu mirovinu.
- Aha... Razumijem. Prema nalogu vaše kompanije?
- Definitivno ne. Razgovarao sam o tome s ljudima na samome vrhu i bili su jednako
iznenađeni koliko i ja.
- Ne znam kakve ja veze imam sa svime time.
- Netko vas je angažirao za posao u Coloradu. Prilično sam siguran da se radi o istoj osobi
koja je meni pokušala pomutiti planove. - Rapp je pričekao, pa nastavio. - A ista je ta osoba imala
i prste u Marijevoj nesreći neki dan.
Neko su vrijeme obojica šutjeli. - Kako znaš da sam bio u Coloradu? - upitao je Villaume.
Rapp je pogledao Colemana. - Netko vas je držao na oku.
- Tvoja kompanija?
- Ne baš... ne službeno.
- Ne znam vjerujem li u to.
Rapp je prebacio telefon u drugu ruku. - Čuj, znam da si u teškoj situaciji. Prije nekoliko
dana bilo mi je kao tebi sad. Ako se ne želiš sastati, jasno mi je. Ali moram znati tko te poslao na
zadatak - rekao je i pričekao odgovor. Doista je znao kako se Villaume osjeća. Znao je da nikome
ne vjeruje. - Mario mi je spasio život - dodao je nakon nekoliko sekunda napete šutnje. -
Dugujem mu. Reci mi što god možeš o svom poslodavcu i pobrinut ću se da plati za Marija.
Villaume je bio u iskušenju. Iron Man bio bi moćan saveznik, znao je. Profesor bi se
usrao od straha da mu netko poput Iron Mana počne dahtati za vratom. Villaume nije mogao ni
zamisliti jednostavniju osvetu, ali točno ga je to mučilo. Sve je bilo prejednostavno. Pomalo
namješteno. Morao je razmisliti.
- Predugo već razgovaramo. Razmislit ću i javiti ti se.
- Hej... jasno mi je zašto oklijevaš. Da sam ja na tvome mjestu, ni ja se ne bih želio sastati.
Samo mi reci u kojem smjeru da krenem.
- Razmislit ću.
Rapp je zaustio, ali veza se već bila prekinula. - Sranje! - rekao je, gledajući Colemana. -
Nadam se samo da će poživjeti dovoljno dugo da nam kaže što zna.
***
Irene Kennedy bila je sama u uredu. Razmišljala je o Rappu i o izdajici u Agenciji koji je
Mitcha umalo stajao glave. Marcus Dumond izvještavao ju je o napredovanju njihove istrage.
Zamjenik direktora Brown svratio je ranije do nje i zasuo je pitanjima o jutarnjem razgovoru s
Odborom za nadzor rada obavještajnih službi, a Kennedy se iznenadila koliko je lako zavarati ga.
Za bivšeg federalnog suca, Jonathan Brown bio je uistinu loš u raspoznavanju laži. Stansfield ju
je dobro podučio, znala je. Kad naučiš skrivati osjećaje, protivnik nema po čemu zaključiti
govoriš li istinu. Laganje je poput pokera: ne odaš li se izrazom lica, nitko ne zna imaš li u ruci
asove ili dvojke. Pod Stansfieldovom paskom, Kennedy je savršeno ovladala tom vještinom.
Jedina osoba koja ju je još uvijek mogla izbaciti iz takta bio je njezin sin Tommy. Čak ni bivši
suprug iz nje više nije mogao izvući reakciju. Nije da se nije trudio, ali svaki bi put podbacio.
Kennedy se zapravo nije ni ljutila na njega. Sad je znala da je njihov brak bio osuđen na propast
onoga dana kad je preuzela dužnost direktorice Centra. U danu nije bilo dovoljno sati za tu ulogu,
za ulogu majke i supruge.
Telefon na njezinu stolu oglasio se tihim zvukom, a potom je čula interkom. - Irene,
kongresnik O’Rourke moli da ga primite.
Kennedy nije ni podigla glavu. - Reci mu da uđe.
O’Rourke je ušao u njezin ured pomalo zabrinut.
- Dobar dan, Irene - sjeo je na jedan od dvaju stolaca nasuprot njezinu, pred radnim
stolom. Bio je u odijelu i s kravatom.
- Dobar dan, Michaele.
O’Rourke nije bio od onih koji gube vrijeme. - Ispričavam se zbog onoga od jutros.
Predsjedavajući Rudin je seronja.
- Nemojte zamjeriti ako ne komentiram...
- Naravno - rekao je O’Rourke, pa prekrižio noge, ali odmah se ponovno uspravio. - Ono
ime koje sam jutros spomenuo. Možete li to komentirati?
Kennedy mu nije htjela tek tako dati odgovore. Samo ga je promatrala krupnim smeđima
očima, čekajući da još nešto dometne.
- Sjećate li se barem koga sam spomenuo?
- Sjećam.
- I što mi možete reći o njemu?
- Baš ništa.
O’Rourke se nagnuo prema njoj. - Ma dajte, Irene. Zaslužujem odgovor. - Kennedyjeva je
samo mirno sjedila. - Možete li mi barem reći poznajete li ga?
Kennedy je dugo razmišljala o odgovoru. - Michaele, da vas nešto pitam. Da me netko,
recimo jedan od vaših kolega, upita poznajem li vašeg djeda, kako biste željeli da postupim?
O’Rourke se nervozno igrao s vjenčanim prstenom. Znao je da će doktorica Kennedy
kad-tad spomenuti njegova djeda. Upravo je zato dosad nije ništa ni pitao. Nadao se da će mu
odgovoriti brzo, dok se ni ne snađe, ali za to nije bilo šanse. Priča u koju je bio upetljan
O’Rourkeov djed bila je duga, zapetljana i krvava. Nakon što je O’Rourke izašao iz marinaca,
zaposlio se u uredu senatora Erica Olsona. U istom je uredu radio i njegov tadašnji najbolji
prijatelj i cimer, Mark Coleman, mlađi brat Scotta Colemana. Mark je tragično poginuo jedne
večeri vraćajući se s posla, ni dvije ulice od Capitola. Ubio ga je ovisnik nedavno pušten iz
zatvora zbog prenapučenosti. O’Rourke je bio shrvan prijateljevom smrću. Baš nekako u to
vrijeme Michael je saznao za umiješanost uglednog senatora u propalu operaciju u Libiji, koja je
stajala života nekoliko pripadnika SEAL-a. Dugo se borio s odlukom da prokaže senatora
Fitzgeralda Scottu Colemanu, koji je bio vođa dotične ekipe. Na to ga je konačno nagovorio djed,
Seamus. Rekao mu je da je stvar jednostavna: da je situacija obrnuta, a Michael taj čiji je odred
marinaca nastradao u sjevernoj Libiji, bi li želio znati tko je za to kriv?
O’Rourke je sad smatrao odluku da Scottu Colemanu oda ime krivca najgorom odlukom u
životu. Otprilike godinu nakon tog razgovora, O’Rourke je jednoga jutra upalio televizor da čuje
jutarnje vijesti i saznao da je senator Fitzgerald ubijen, a s njim i dva druga ugledna političara. U
pokolju koji se nastavio tijekom cijelog idućeg tjedna ubijeno je još nekoliko ljudi, a među njima
i senator Olson i predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Najgore od svega bilo je što se
pokazalo da je O’Rourkeov djed Seamus bio u dosluhu s Colemanom i njegovim ljutitim
kolegama iz SEAL-a. Pomogao je u planiranju njihove male revolucije i čak je financirao.
Kongresnik O’Rourke dobio je riječ direktora Stansfielda da javnost nikad neće doznati
za povezanost Seamusa O’Rourkea i Scotta Colemana. Isto su obećali i tadašnji predsjednik
Stevens i sadašnji predsjednik Hayes.
O’Rourke je zaključio da je Irene Kennedy najbolje odgovoriti šutnjom, pa je prešao
preko njezina pitanja i odlučio se za drugačiji pristup. - Znate li tko je Anna Rielly?
- Naravno.
- Znate li da se viđa s Mitchem Rappom?
- Sad znam.
- Ma dajte, Irene. Ne igrajte igrice sa mnom. Trebam odgovore.
- Ne igram igrice, Michaele. Niste mi odgovorili na pitanje.
- Koje pitanje? - O’Rourke se namrštio.
Kennedy je mirno ponovila: - Da me netko upita poznajem li vašeg djeda, kako biste
željeli da postupim?
- Ne vidim kakve veze ima moj djed s Mitchem Rappom.
Kennedy ga je pogledala ravno u oči. - Naravno da vidite.
Princip je isti. Temelj mojega posla je tajnost. Ništa nije važnije od tajnosti.
- Da... sve znam. Sve sam to već čuo, ali ovo je drugačije. Možete mi vjerovati.
- Mogu li? - Kennedy je podigla obrvu.
- Naravno da možete. Znate nešto što bi moglo okončati moju političku karijeru u tren
oka.
- Nekako mi se čini da vam to ne bi previše smetalo, Michaele.
- Možda ste u pravu, ali činjenica je da me i dalje držite u šaci. Možda biste me mogli
dokrajčiti, skratiti mi muke da mogu konačno zbrisati odavde.
- Nemojte tako. Ne želim vam zlo, a i u Washingtonu nam treba više ljudi poput vas.
O’Rourke nije prokomentirao taj kompliment, ponajprije zbog toga što nije znao je li
iskren ili je to Kennedy rekla samo da mu odvuče pozornost. - Evo što mene muči, Irene. Anna
Rielly najbolja je prijateljica moje supruge. Zajedno su studirale u Michiganu. Anna Rielly ludo
je zaljubljena u tog Mitcha Rappa. Supruga mi je rekla da planiraju vjenčanje. Rapp mi se sviđa
kao osoba. Dosta se družimo s njima, idemo na večere i bejzbol. Čak smo se družili kod njega
doma, u zaljevu. Uglavnom, primijetio sam neke sitnice - O’Rourke je tu zastao da vidi hoće li
barem to izmamiti reakciju iz Kennedyjeve. Nije. - Taj je momak bio u vojsci, u to sam siguran.
Vidi mu se iz držanja, iz ponašanja. Samo što... - tragao je za pravim riječima. - Nekako je
previše rafiniran za običnu vojsku. Nije toliko ukočen. Mogao bih vam dati metar dugačak popis
tih sitnica. Prošle subote moja je supruga primila mail od njega. Napisao je da treba uslugu: da
odem do njegove kuće po Annu. Da je on dobro, ali da želi da Anna neko vrijeme bude kod nas.
Dok se neke stvari ne smire. - O’Rourke je opet zastao, još uvijek nervozan pri pomisli na ovo što
je slijedilo. - I za kraj je napisao da zna za Seamusa i Scotta C. I zato ja mislim da imam pravo
znati tko je, dovraga, Mitch Rapp - zavalio se u stolcu i prekrižio ruke na prsima, čekajući
odgovor.
Kennedy je bila malo iznenađena, ali to nije ničim pokazala. Mitch joj nije rekao da je
poslao poruku Liz O’Rourke, a iz kongresnikova se držanja vidjelo da govori istinu. Ipak, čak i
nakon što je sve čula, Kennedy nije željela reći O’Rourkeu išta o Rappu. Mitch Rapp i sve što je
napravio za Agenciju Irene Kennedy smatrala je najvećom tajnom koju je čuvala.
- Michaele, samo vam mogu reći da nikome neću odati vašu tajnu.
- Vraga nećete - odvratio je O’Rourke pomalo ljutito. - Kako je onda Rapp saznao za to?
- Ako vas zanima, mogu saznati.
- Irene, molim vas - sad je već bio ljutit. - Možete vi i mnogo više. Ako mi ne želite ništa
reći, morat ću poduzeti neke korake. Neće vam se svidjeti.
- Koje to korake?
- Morat ću nazvati sve koje poznajem u NSA-i i FBI-u, u Pentagonu. Nagovoriti ih da se
malo raspitaju. Morat ću nazvati i vašeg direktora administracije i prodrmati ga. Možda čak i
nazovem vezu u Izraelu o kojoj vam samo mogu reći da je netko koga ne biste očekivali, pa da
vidimo što on zna.
Kennedy se ovo nije svidjelo. Najmanje od svega sad je smjela dopustiti da Rapp ili ona
privuku još pozornosti. Pažljivo je birala riječi, da ne oda previše. - Mogu vam reći samo jedno.
Osoba koja vas zanima vrlo je stručna u svome poslu i na našoj je strani - rekla je.
- Niste mi dosta rekli.
- Nažalost, ne mogu više.
- Možete - O’Rourke se nagnuo prema njoj. - Želim znati kako je saznao za Seamusa,
Scotta i mene, dovraga.
Kennedy ga je nekoliko trenutaka promatrala ledenim pogledom, kalkulirajući. Odlučila
mu je odgovoriti. - Jer sam mu ja rekla.
 28

Gus Villaume odluku je donio u manje od dva sata. Iako je Mario bio mrtav, Villaume se
osjećao kao onaj stari. Znao je da postoji mala šansa da Iron Man radi za Profesora, ali bio je
gotovo siguran da nije tako. Villaume je osobno vidio Iron Mana na djelu, u Parizu, i znao je da
netko toliko profesionalan ne bi pristao raditi za amatera kao što je Profesor. Villaume je
zaključio da se Iron Man želi dočepati Profesora jednako žarko koliko i on sam.
Kakve li slatke pravde, pomislio je, nahuškati Iron Mana na tog nadmenog, prevrtljivog
mekušca. Ako Profesor zna koliko tvrdi da zna, na sam spomen Iron Mana upišat će se u gaće.
Villaume je ušao u autobus na Aveniji New York, u blizini kongresnog centra. Otišao je do kraja
vozila i sjeo. U autobusu je bilo još sedmero putnika. Gužva će početi tek za koji sat. Kad se
smjestio, Villaume je birao broj i nakon tri signala javio mu se dubok glas koji je očekivao.
- Iron Man?
- Da.
- Imaš li papir i olovku?
- Da.
Villaume je malo uvukao glavu u ramena i nastavio tišim tonom. - Nalogodavac se zove
Profesor. Metar i osamdeset, stotinjak kila. Svijetlosmeđe oči, crna kosa i brada... nešto manje od
pedeset godina. Po naglasku mi se čini da je rođen ili odrastao u Washingtonu ili tu negdje.
Vjerojatno u Virginiji, ali ne južnije od Richmonda.
- Znaš li još što?
- Imam broj telefona - Villaume je odrecitirao Rappu broj na koji je zvao Profesora.
- Još nešto?
Villaume je promislio. - Do akcije u Coloradu bio sam siguran da nikad nije bio na terenu,
ali ustrajao je da ih on osobno sredi.
Rapp nije odmah reagirao. - S koje udaljenosti?
- Oko dvjesto metara. Imao je jedinstvenu opremu.
- Što?
Villaume se osvrnuo po autobusu. Nitko ga nije gledao. - Stoner SR-25.
- Još nešto?
- To je sve, nažalost.
- Ma daj, možeš ti i bolje.
- Žao mi je, ali ništa drugo ne znam. S užitkom bih ti rekao sve, da znam više.
- Kako ću te ubuduće naći?
- Nikako.
- Guše, daj... Treba mi tvoja pomoć.
- Žalim, ali moram nestati neko vrijeme.
- Imaj povjerenja u mene - rekao je Rapp molećivim glasom. - Imamo isti cilj.
- To je i bio problem s ovim poslićem, prijatelju. Svi su mi govorili da im mogu vjerovati,
a onda su počeli letjeti meci.
Rapp dugo nije ništa rekao, razmišljajući o tome u kakvom se položaju nalazi Villaume.
Znao je kako bi on postupio u takvoj situaciji. Pobjegao bi. Ne bi vjerovao nikome i sve bi
napravio da preživi. - Guše, razumijem te - rekao je naposljetku. - Pobrini se za sebe i ako ti
mogu kako pomoći, javi mi se.
 - Hoću. Sretno. Nadam se da ćeš ga uhvatiti. - Villaume je prekinuo vezu i isključio
telefon. Zagledao se kroz prozor. Autobus je prelazio preko mosta u blizini nacionalnog
arboretuma. Osjećao se pomalo kukavički, ali znao je da je dobro postupio. Ako mu je Iron Man
rekao istinu, Profesor će se uskoro pridružiti Mariju na drugom svijetu.
***
Coleman i Dumond samo su šutke promatrali Rappa, čekajući da progovori. Rapp je
prikopčao mobitel na punjač, pa pružio Scottu Colemanu blok s podacima koje mu je otkrio
Villaume. Potom je pogledao Marcusa Dumonda, koji je sjedio za radnim stolom zatrpanim
miševima, tipkovnicama i zaslonima.
- Možeš li idući put kad nazove otkriti gdje je?
- Villaume?
- Aha.
Dumond se nezadovoljno namrštio. - Mislim da ne mogu. Možda ti mogu reći u kojem je
kvartu, ali to je to - rekao je pa zastao kao da razmišlja. - Kakve mjere opreza poduzima, što
misliš?
- Sve moguće, rekao bih.
- Misliš da bi ga mogao zadržati na vezi desetak minuta?
Rapp je razmišljao što bi mogao Villaumea nagnati na takav rizik. - Mislim da ne bih -
zaključio je. - Ako ga zadržim i pet minuta, budi sretan.
- Ako uspiješ, možda ga pronađem.
- Možeš li brže doznati s kojeg me broja zove?
- To bi bilo malo teže. Pokušat ću, ali ne mogu ti ništa obećati.
Coleman je vratio Rappu blok. - Po opisu je to onaj kojega sam vidio u Coloradu. Je li ti
Villaume rekao još što?
Rapp im je ukratko prepričao razgovor, naglasivši da je Profesor osobno pucao u Jansene.
Dok je on govorio, Dumond je podatke s bloka unosio u računalo. - Tip se nije stvorio niotkud -
rekao je Rapp. - Nitko se u ovom poslu ne nađe preko noći. Ili je u jednoj od obavještajnih službi
ili je barem bio. Možeš li usporediti njegov opis s opisom trenutačnih ili bivših zaposlenika
Agencije?
- Naravno, ali dobit ćemo golem broj rezultata.
- Nema veze. Ti pripremi fotografije, a Scott neka vidi izgleda li mu itko od njih poznato.
Ako ga ne pronađemo u Agenciji, pretražit ćemo dosjee NSA-e i vojnih obavještajaca - Dumond
je počeo pretragu, a Rapp je razmislio o još nečemu što je rekao Villaume. - Bi li pomogao
glasovni zapis?
- Možda. NSA ima prilično detaljne dosjee.
Rapp je pokazao broj telefona koji mu je otkrio Villaume. - Pomaže li ti broj?
Dumond se sa stolcem odgurnuo do drugog računala i otvorio pretraživanje po broju.
Utipkao je broj i pet sekunda kasnije računalo im je priopćilo lošu vijest. Dotični broj nije bio
registriran u bazi podataka Agencije.
- Što to znači? - upitao ga je Rapp. - Da nam je Villaume dao lažni broj?
- Ne mora biti. Baza podataka mijenja se svakoga dana, nije lako držati korak u takvim
stvarima.
- Što ćemo onda?
Dumond se zavalio u stolcu, grickajući čep olovke. - Ovo je broj mobitela?
- Bilo bi pravo čudo da nije - odvratio je Rapp, gledajući Colemana. - Što ti misliš?
- Sigurno je mobitel - potvrdio je Scott.
Dumond je i dalje grickao čep. - Ako ga nazovemo, možda doznam i predbroj. To bi nam
pomoglo da mu se približimo.
Rapp i Coleman razmijenili su poglede. - Kako?
- Mogli bismo saznati kojem je odašiljaču najbliže.
- Kako nam to pomaže?
- Možemo provjeriti dnevnike rada odašiljača i vidjeti koliko često zove s neke lokacije.
- Koliko će nas blizu to dovesti?
- Otkrit ćemo u kojem kvartu provodi najviše vremena.
- Bolje ne ide? - upitao je Coleman.
- Išlo bi, ali za to bi mi trebao kombi s opremom za praćenje komunikacijskih uređaja, a
kad nazovemo Profesora, morali bismo ga dugo zadržati na vezi.
- Koliko dugo? - upitao je Rapp.
- Ako nas posluži sreća i nađemo se relativno blizu njega tijekom razgovora, trebat će
nam minuta do dvije da doznamo u kojoj je zgradi. Ako se nađemo dalje, morat ćemo ga nazvati
više puta.
- A ako ga nazovemo, a on je u autu?
Dumond je stresao glavom. - Ništa od toga.
- Zašto tako ne možeš naći i Villaumea?
- Jer ne znam s kojeg broja zove. Sakrio je broj, a razgovor je oba puta trajao prekratko da
išta saznam.
- Ali mogao bi ući u trag Profesoru?
- Možda.
Rapp je protrljao bradu, razmišljajući o svemu. - Što mi savjetuješ?
- Da nazoveš Profesora i da vidimo dokle ćemo dogurati - Dumond je zvučao kao da
jedva čeka akciju.
- Može li on tijekom razgovora ući u trag nama?
Dumond je frknuo nosom, smijući se. - Nema šanse. Šaljem naš signal preko šest satelita i
dvostruko više odašiljača.
- Može li ikome od nas NSA ući u trag?
- Ah, Veliki Brat - uzdahnuo je Dumond. - Ponekad mislim da znaju i vide sve, a ponekad
da nemaju pojma ni o čemu. U svakom slučaju, ne razgovaraj predugo i ne spominji išta važno.
Rapp i Coleman su kimnuli. Godinama su obojica živjeli prema sličnom načelu. Rapp je
pogledao Colemana. - Što ti se čini?
Coleman je pogledao blok, razmišljajući o čovjeku kojega je vidio u Coloradu, a kojega
su sad poznavali kao Profesora. Nije dobio dojam da je ubojica, a ni da je vođa. Zaključio je da
radi za nekoga. Nekoga vrlo moćnog, po svoj prilici.
Odložio je blok na stol. - Trebat će nam zaštita. Predlažem da sve premjestimo u sigurnu
kuću.
- Marcus kaže da smo ovdje sigurni. Što te muči?
- Taj Profesor radi za nekoga. A taj netko, tko je da je, dovoljno je moćan da zna na
kakvom si zadatku bio u Njemačkoj - Coleman je podigao obrvu. - To me muči.
Rapp se nije previše zamarao tom činjenicom, koliko god očigledna bila. Prepustio je
Kennedyjevu i Stansfielda da se pozabave onima koji stoje iza Profesora. Po izrazu Colemanova
lica zaključio je kako ovaj misli da Profesor radi za NSA ili nekoga od njezinih ljudi. To je bila
jedna od mogućnosti, ali nisu si smjeli dopustiti da ih paralizira strah. - Vjerujem Marcusu. Ako
kaže da mu može ući u trag, može.
Coleman je pogledao Dumonda. - Nije trenutak za razmetanje. Reci mi iskreno: može li
nam Veliki Brat ući u trag kad nazovemo Profesora?
 Dumond je promislio pa odgovorio: - Prilično sam siguran da je moja oprema dovoljno
dobra da nas zaštiti od NSA-e, ali za svaki slučaj, prekinite za manje od dvije minute.
- Siguran si?
- Ako obavite razgovor za dvije minute ili manje, siguran sam.
- Zadovoljan? - upitao je Rapp Colemana.
Coleman je kimnuo. - Jesam, ali mislim da bi nam dobro došlo još nekoliko ruku.
- Koga imaš na umu?
- Nekoliko mojih momaka. Poznaješ ih otprije.
- Može.
- O čemu vi to?
- Dovest ćemo još nekoliko dečki radi osiguranja - odgovorio mu je Rapp.
Dumond je kisela lica dao do znanja što misli o tome.
- Smiri se, Marcuse, ne čeka te ništa strašno. To je za tvoje dobro - rekao je Rapp.
Glavom je pokazao računalo. - Jesmo li spremni za poziv?
- Samo još malo.
- Dobro - rekao je Rapp, gledajući sad Colemana. - Nešto ti nije po volji?
- Ne znam bismo li mu već trebali otkriti da znamo za njega. Možda da prvo pribavimo
još malo podataka.
- A ja ga želim prodrmati da zbog panike napravi pogrešan korak. Uostalom, možda mi je
poznat. Ti kontaktiraj sa svojima i sve sredi. Nakon toga ga zovem.
 29

Peter Cameron sjedio je u svojemu malom kabinetu na Sveučilištu Georgea Washingtona

i čitao esej jednog od svojih studenata. Cameron je predavao na odjelu za međunarodnu politiku.
Njegov predmet nije bio ništa spektakularno, tek općenit pregled rada Agencije i suradnje s
drugim agencijama u obavještajnoj zajednici. Isto je predavanje držao dvjema grupama: jednoj
ponedjeljkom, srijedom i četvrtkom u jedanaest ujutro do podneva, a drugoj ponedjeljkom i
četvrtkom od šest do osam navečer. Prvu je grupu sačinjavalo četrnaestero poslijediplomaca koji
su svi redom bili uvjereni da su pametniji od bilo koga drugoga, uključujući svojega Profesora.
Druga je grupa bila mnogo zanimljivija Cameronu. Barem polovica studenata u toj grupi bili su
vojni časnici i obavještajci, koji su ipak imali malo više veze sa stvarnošću i praktičnim stranama
obavještajnog posla. Pažljivije su ga slušali i manje mudrovali, što je Cameronu više odgovaralo.
Kao i uvijek kad bi čitao studentske radove, misli su mu odlutale i sad se pitao zašto nije
ranije u životu počeo predavati. Radio je deset sati tjedno, imao dugačke praznike i plaću
četrdeset tisuća dolara godišnje. Posao je bio smijurija. Razina časti koju su mu ukazali kad je
dobio profesuru bila je apsurdna. Dok je bio u Langleyju, bio je tek bezimeni zaposlenik.
Zaključio je da bi mogao zadržati mjesto na sveučilištu do sedamdesetih. Kad ga predsjednik
Hank Clark pozove da se pridruži njegovoj administraciji, titula sveučilišnog profesora lijepo će
zvučati.
Cameron je spustio esej i zagledao se u zid. Bi li se mogao nadati mjestu savjetnika za
sigurnost? Možda i bi. Imao je praktično iskustvo u tom polju, a sad je imao i akademski ugled.
Ako ga itko može uzdignuti na takav položaj, onda je to Clark, znao je. U sanjarenju ga je
prekinula zvonjava. Oglasio se jedan od njegovih telefona. Znao je da nije službeni, sveučilišni,
jer taj je drugačije zvonio, ali nije znao koji od druga dva. Jedan je kupio pod pravim imenom, a
drugi pod pseudonimom. Platio je pretplatu za cijelu godinu u gotovini, unaprijed. Tisuću minuta
razgovora mjesečno, gdje god da se na svijetu nalazio.
Oba su mobitela bila u njegovoj kožnatoj torbi i Cameron ih je izvukao istodobno, objema
rukama. Zvonila je Motorola. Identitet pozivatelja nije bio prikazan, ali to nije bilo ništa
neobično.
Pritisnuo je tipku. - Halo - rekao je, ali kako nitko nije odgovorio, ponovio je.
- Kako ste, Profesore? - upitao je potom netko, pomalo prijeteće.
Cameron je skočio sa stolca. Od toga glasa naježile su mu se dlake na zatiljku. Odmah ga
je prepoznao. Čuo ga je kroza slušalice nadzorne opreme u Njemačkoj. Odgovorio je što je
mirnije mogao. - Hvala, dobro. A vi?
- Prilično dobro, zahvaljujem - rekao je Rapp, ne dodajući više ništa. Želio je uznemiriti
Profesora.
Cameron je prišao prozoru i pogledao van, da vidi promatra li ga tko s ulice. U sebi je
opsovao, tek sad shvativši da nije smislio plan za slučaj da ga Rapp pronađe. - Oprostite, ali
nisam siguran da znam s kim razgovaram. Možda da se predstavite? - rekao je neuvjerljivo.
- Mislim da znate s kime razgovarate - Rappov je glas bio smiren, ton izravan.
- Ne... ne bih rekao.
- Ma dajte, Profesore... Imamo zajedničke prijatelje. Ili, bolje rečeno, imali smo.
- Ne razumijem vas.
- Gospodin i gospođa Jansen iz Evergreena u Coloradu. Ili možda gospodin i gospođa
Hoffman iz Njemačke.
Cameron je zadrhtao. Kako ga je Rapp pronašao, dovraga? Jedva je disao od straha. - Ne
znam o čemu govorite - promucao je nekako.
- Mislim da znate.
- Tko ste vi?
- Sad sam vam rekao... Stari prijatelj gospodina i gospođe Jansen. A vi i ja smo se jednom
umalo susreli u šumi, ako se ne varam.
Cameron je podigao slobodnu ruku na čelo. Kako, dovraga, Rapp zna da je on one noći
bio u šumi? Ni Jansenima to nije otkrio. - Slušajte, ne znam tko ste vi ni što hoćete.
- Prestanite se praviti glupim, Profesore. Vrijeme je za pregovore.
- Pregovore? - upitao je Cameron u nevjerici. - Oko čega pregovaramo?
- Oko vašeg života.
- Mojeg života - Cameronov je glas pukao od straha. - Koga vi to vraga govorite?
- Dosta sranja - Rapp je sad zvučao još opasnije. - Nazvat ću vas za jedan sat. U
međuvremenu se malo priberite i posložite priču u glavi. Moja je ponuda jednostavna. Reći ćete
mi sve što želim znati, ponajprije za koga radite, a zauzvrat vas neću ubiti. Ako imate imalo soli u
glavi, svom poslodavcu nećete reći za ovaj razgovor. - Rapp je zastao, da Cameron može
promisliti. - Ako me na bilo koji način pokušate sjebati, napravit ću vama ono što ste vi napravili
Jansenima. Samo iz veće blizine. Posljednje što ćete osjetiti u životu bit će moj dah na vratu.
Veza se prekinula. Cameron je ostao nepomičan nasred ureda, držeći telefon, tresući se
cijelim tijelom. - Kako me pronašao? - izgarao je od želje da pobjegne, da utekne iz odjednom
skučenog kabineta. Gurnuo je telefone u torbu, preklopio računalo, a sve drugo ostavio. Izašao je
i zaključao vrata za sobom. Morao se nekamo sakriti. Morao je pronaći sklonište na kojem će
moći trezveno razmisliti o ovome. I smisliti što će reći Hanku Clarku.
 30

Prošlo je više od sata. Točno osamdeset sedam minuta. Rapp je ljutito koračao gore-dolje
po Dumondovoj kuhinji, blagovaonici i dnevnoj sobi. Prekoračio je fluorescentno zeleni Game
Boy na podu pred golemim televizorom pa se zagledao kroz prozor. Prišla mu je Shirley, koja je
još uvijek bila s njim - činilo se, ostat će s njim zauvijek - i protrljala vrat o njegovu potkoljenicu.
Rapp ju je počeškao po glavi. Kevin Hackett i Dan Stroble, Colemanovi suradnici, bili su na
putu. Očekivali su ih svakoga trena. Donosili su oružje, za slučaj da im bude trebalo više nego što
imaju. To je predložio Coleman, a Rapp se složio, iako mu je njegova 9-milimetarska Beretta bila
i više nego dovoljna. Ako itko bude toliko glup da ih napadne, izgubit će mnogo ljudi.
Rapp je pogledao na sat. Bilo je 16:20. Kiša je ponovno padala, polagano, ali uporno. Pet
je puta nazvao Profesora i svakoga puta saslušao istu poruku teleoperatera. Korisnik nije
dostupan. Rapp je znao da nešto ne valja. Coleman, koji je slušao njihov razgovor, složio se s
Rappovom procjenom. Profesor je znao tko ga zove, znao je tko je Rapp i znao je što se dogodilo
i u Njemačkoj i u Coloradu.
Rapp se sad plašio da su ga izgubili. Da ga je previše prestrašio i natjerao u bijeg. Već ga
je pomalo brinulo i otezanje. Želio je što brže završiti s ovime. Iako je bio spreman progoniti
Profesora i njegova poslodavca godinama, znao je da bi mu za tako dugu potragu trebala sredstva
Agencije, a tako nije volio raditi.
Coleman je stao pokraj Rappa. - Samo se nadam da nije poslodavcu rekao da smo ga
nazvali.
- Da - složio se Rapp, prateći pogledom kapi kiše što se taložile u lokvici između dva
izdignuta dijela pločnika. - Moraju znati koliko znamo.
- Kako to misliš?
- Ako je otrčao šefu, onda sad pokušavaju shvatiti koliko mi znamo.
- Iz onoga što si mu rekao shvatit će da ne znamo tko mu je šef.
- Nadam se da neće biti toliko glup da to i kaže šefu, jer će inače završiti kao Janseni.
- Da - rekao je Coleman. - Ali znaš čime se nismo pozabavili?
- Čime?
- Motivom. Tko i zašto stoji iza ovoga? Puno neprijatelja imaš, Mitch.
- Većina mojih neprijatelja su i tvoji neprijatelji. A ti žive na Bliskom istoku i nisu
dovoljno utjecajni da se uvuku u operaciju poput one u Njemačkoj.
- Nego tko?
- Nisam siguran, ali čini mi se da je dotična osoba ovdje. U Washingtonu.
- A Izraelci?
Rapp je slegnuo ramenima. - Ne znam. Ne bih rekao. Kad sad razmislim o svemu u
Njemačkoj, čini mi se da nisam ja bio meta.
- To mi nema smisla.
- Razmisli malo. Janseni su imali priliku ubiti me od prvoga dana. Zašto su čekali da
ubijem grofa, pa da oni pokušaju ubiti mene?
- Ne znam. Zašto?
- Jer sam trebao biti razotkriven. Trebalo se saznati da sam ja ubio Hagenmillera.
Coleman je razmišljao. - Ali zašto onda ne sumnjaš na Izraelce? To je baš u njihovu stilu.
Puste te da obaviš posao koji i njima ide na ruku, a potom te srede da sumnja ne padne na njih.
 - Ne - Rapp je odmahnuo glavom. - Izraelci se nikad ne boje reakcija javnosti. Pogotovo
se ne bi skrivali da su uklonili poznatoga Saddamova suradnika.
- Da... Tu si u pravu.
- Onaj tko je zapovjedio da me smaknu baš je želio da se otkrije da sam ja pucao. Mislim
da nije riječ o osobnoj osveti.
- To ne možeš znati sa sigurnošću. Kroz godine si bio upleten u puno ozbiljnih stvari.
Vjerojatno se ne bi mogao sjetiti svih koji te žele vidjeti mrtvoga ni da pokušaš.
- Ne bih, ali nisi me razumio. Netko je dovoljno moćan da dozna za operaciju u
Njemačkoj i uvuče svoje ljude u to. Nije to lako. Već i sama činjenica da je to izveo znači da je
riječ o nekome na jako visokom položaju - rekao je Rapp pa uperio kažiprst u sebe. - Ako sam ja
bio meta, zašto su me pokušali ubiti u Njemačkoj? Zašto me Janseni nisu našli ovdje, sredili me
na ulici ili čak u mojoj vlastitoj kući? Zašto mi Profesor nije smjestio metak u čelo s dvjesto
metara kao Jansenima?
Coleman je polako kimnuo. Rapp je bio u pravu. Nešto nije štimalo. - Ali ako ti nisi bio
meta, tko jest?
- To ne znam, ali tko god da je naručio moje ubojstvo, želio je da budem pronađen pokraj
Hagenmillera i identificiran... - Rapp je zastao, razmišljajući o potencijalnim posljedicama. - A to
bi zadalo glavobolje mnogima.
- Ponajprije predsjedniku.
- Da, i Agenciji.
Coleman je još malo promislio. - To još uvijek ne isključuje strane agencije - rekao je.
- Ne isključuje, ne. Ali nešto mi govori da konce vuče netko odavde.
Dumond ih je pozvao iz blagovaonice. Rapp i Coleman prišli su stolu i zatekli Marcusa
kako se zadovoljno smiješi, ležerno zavaljen u stolcu.
- Iskopao sam nešto o tom vašem tipu - Dumond je uperio prst u zaslon u sredini. -
Teleoperater mu je Sprint, a broj je registriran na ime Tom Jones. Kupljen je u Radio Shacku u
Alexandriji prije pet mjeseci. Čini se da je platio pretplatu u komadu, za godinu dana.
- Čime?
- Gotovinskom karticom. Već sam je provjerio. Izdana je i ugašena u roku od mjesec
dana. U bankovnim podacima adresa korisnika je u Falls Church, ali pretpostavljam da je lažna.
Rapp se složio. - Što si još otkrio?
- Nešto zanimljivo - Dumond je sad pokazao lijevi zaslon. - Ovo je karta dijela grada od
Capitol Hilla do rijeke Potomac. Sve ove crvene točkice su odašiljači Sprinta - Dumond je
skrolao. - A ovo je popis svih poziva na taj broj u posljednjih trideset dana.
Rapp je preletio pogledom po popisu. - A pozivi s tog broja?
- Nisu zabilježeni. Tip je pametan. Zna da bi netko mogao pokušati točno ovo što mi sad
radimo. Ovo je sve što sam otkrio.
- Sranje.
- Čekaj malo. Imam nešto potencijalno korisno - Dumond se vratio na kartu grada. -
Gotovo pola poziva prenio je ovaj odašiljač - Dumond je pokazao mišem odašiljač nedaleko od
Bijele kuće. - Drugi po učestalosti je ovaj kod Sveučilišta, pa još jedan na Capitol Hillu. Ostali se
javljaju jednom ili dvaput.
Rapp je kleknuo pred zaslon. - Možeš poredati pozive po vremenu?
- Već jesam. Računalo ih upravo sve razvrstava po vremenu, datumu i odašiljaču.
- Kad će biti gotovo?
- Za sat do dva, i to prilično detaljno.
- Dobar si, Marcuse - Rapp je pogledao Colemana. - Pogledaj što se nalazi na korak od
ovog odašiljača.
Coleman se zadubio u kartu. - Sveučilišni kampus?
- Ne - Rapp je pomaknuo prst. - Nego Ministarstvo vanjskih poslova. Kladim se da tip
radi za njih - kucnuo je po zaslonu.
Coleman se namrštio, zagledan u zaslon. - Zašto baš za njih? Možda radi u Bijeloj kući. U
istom kvartu su i... - tragao je pogledom po karti. - Sjedište Svjetske banke ili Riznice. Ili
Ujedinjeni narodi, pobogu.
- Kažem da je Ministarstvo vanjskih poslova. Sjećaš se što nam je rekla Irene? Državni
tajnik Middleton nazvao ju je u subotu ujutro i raspitivao se je li Agencija imala veze s ubojstvom
grofa Hagenmillera.
Coleman je promislio. Kennedy je doista rekla da je Middleton nekako prebrzo saznao što
se događa. Osjetio je nemir. Ako su ovo umiješani državni tajnik i njegovo ministarstvo, stvari bi
mogle postati još gore nego što jesu. - Mislim da si na dobrom tragu. Moramo odmah javiti Irene
što smo saznali - rekao je. - I to ne telefonom - dometnuo je.
***
Senator Clark okupio je sve svoje šahovske figurice na jednome mjestu, u sobi za
sastanke Odbora za nadzor rada obavještajnih agencija. U sigurnoj prostoriji bez prozora na
drugom katu, koja ni u kojem slučaju nije mogla biti ozvučena. Sjedio je na čelu dugačkog crnog
stola s čašom viskija u ruci. Bilo je nekoliko minuta prije pet poslijepodne. Iako je inače čekao da
prođe pet da si natoči piće, ovoga je puta napravio iznimku. Želio je navesti ostale da se opuste,
pogotovo kongresnika Rudina, koji je sjedio Clarku s lijeve strane. Bio je nakostriješen kao i
inače. Do Rudina je sjedio Middleton, a preko puta njih dvojice počasni gost - Jonathan Brown,
zamjenik direktora Agencije.
Kongresnik Rudin pozivao je na akciju. Nije htio pustiti da Irene Kennedy prođe
nekažnjeno nakon onih bezočnih laži koje je izgovorila pred njegovim odborom. Clark, koji je
kao i uvijek bio spreman praviti se da mu je stalo do rješavanja problema njegovih prijatelja,
predložio je tajni sastanak. Rudinu se ta pomisao svidjela. Bio je toliko bijesan da bi mu se svidio
svaki prijedlog osim mirovanja. Clark ih je okupio osobno: prvo je nazvao zamjenika direktora
Browna i zamolio ga da dođe na neslužbeni sastanak. Neslužbeni je značilo tajni, znali su
obojica. Brown, koji je uvijek bio na raspolaganju Odboru za nadzor rada obavještajnih službi,
spremno je pristao. Dovezao ga je auto bez oznaka Agencije, a u zgradu je ušao kroz podzemnu
garažu. Jednako tako stigao je i državni tajnik Middleton. Nije se smio provesti gradom u svojoj
blindiranoj limuzini, pa je i njega dovezao običan automobil zatamnjenih stakala.
Senator Clark zavalio se u stolcu i prekrižio dugačke noge. Pogledao je drugog čovjeka
Agencije i počeo. - Jonathane, moj kolega iz Kongresa pomalo je zabrinut i nije mu baš jasno tko
nosi hlače u vašoj Agenciji.
- Nisam ja samo pomalo zabrinut - obrecnuo se Rudin. - Jebeno sam bijesan. Bijesan sam,
eto što! Toliko sam ljut da mislim da ću vas sve izvesti pred Odbor!
Clark mu je položio ruku na podlakticu. Ne još, prijatelju, pomislio je. Ja ću ti reći kad.
Potapšao je Rudina po ruci. - Samo pristojno, Ale. Mislim da nemaš razloga biti ljutit na
Jonathana. Nije u njemu problem.
- Znaš u kome je? U onoj kurvetini Irene Kennedy.
Državni tajnik Middleton namrštio se. - Mislim da nema potrebe za prostačenjem.
Rudin, kojega pristojnost nikad nije zanimala, samo je frknuo nosom. - Daj ne kvocaj,
Charlese. Nije trenutak za lekcije iz bontona. Ovo je ozbiljno. Mislim da je CIA ubila grofa
Hagenmillera i mislim da je ona kurvetina Irene Kennedy jutros lijepo izašla pred moj odbor i
lagala o tome.
 Jonathan Brown problijedio je kao da je ugledao duha. Državni tajnik Middleton se i dalje
mrštio, odmahujući glavom, zgađeno stisnutih usta. Clark je uživao. Prvo je progovorio Brown.
Glas mu je podrhtavao.
- Uvjeravam vas da CIA nije imala veze s tim.
- A, uvjeravate nas, ha? - Rudinov glas bio je pun sumnje. - Neće vam se svidjeti ovo što
ću vam reći, gospodine Browne, ali nemate vi ni najmanjeg pojma što sve radi Thomas
Stansfield. On vašom Agencijom upravlja poput diktatora.
Brown je smatrao da mora obraniti Stansfielda. - Direktora Stansfielda oduvijek držim
iskrenim i poštenim.
- Zato što se niste potrudili zagrepsti ispod površine.
- Slušajte - Brown je malo podigao ruke, kao da pokušava umiriti Rudina. - Ako imate
dokaze o ilegalnim aktivnostima direktora Stansfielda ili Irene Kennedy, predočite mi ih i zatražit
ću od njih objašnjenje.
- Da vam ih predočim? Mislite li da sam potpuni idiot? Da imam i mrvicu dokaza, izveo
bih ih oboje pred svoj odbor i nahuškao Ministarstvo pravosuđa na njih.
Clark je znao da je Brown na korak od gubitka kontrole. Kao bivši federalni sudac, nije
bio navikao na ovako drsko ponašanje. Clark je opet spustio ruku na Rudinovu. - Daj uspori,
Alberte.
- Doista - složio se Middleton. - Ponašaš se neprimjereno.
- Joj, samo mi ti ne počinji sa svojim sranjima, Charlese - Rudin se zagledao u državnog
tajnika. - I tvoje govno smrdi. Samo zato što si se dokopao ministarstva ne znači da si bolji od
nas.
Rudin je pretjerao. Middleton nije dospio do položaja jer je bio budala ili slabić. Okrenuo
se prema Rudinu zajedno sa stolcem. - Uvijek sam bio bolji od tebe, psu jedan bijesni, i uvijek ću
i biti. Zaveži konačno ili ću sazvati sastanak stranke i zahtijevati da ti uzmu taj tvoj bijedni odbor.
Pa ovo je bolje nego u najluđim snovima, pomislio je Clark. Da bar ovo vide njegovi
kolege republikanci. Ipak, znao je da ih mora nekako primiriti i vratiti se svojemu planu. Clark je
stavio krupnu ruku Rudinu na rame i okrenuo ga od Middletona. Nije mu smio dopustiti da ode
predaleko. - Alberte, daj se malo smiri i šuti minutu-dvije. - Rudin je odmah otvorio usta,
spreman na odgovor, ali Clark ga je spriječio. - Govorim ti to kao jedan od najboljih prijatelja
koje imaš. Zašuti malo. Jasno mi je zašto si uzrujan. I Charlesu je jasno, a i Jonathanu. Ali ništa
ne rješavaš time što se istresaš na krive ljude.
Rudin je opet zaustio, ali Clark je podigao prst da ga ušutka.
- Ako si u pravu za Stansfielda i Kennedyjevu, a nisam siguran da jesi, treba nam
Jonathanova pomoć da riješimo taj problem. Nema smisla biti bijesan na njega, koji sa svime
nema veze.
- Ako se smijem ubaciti - rekao je Middleton. - Vidim mogućnost za sukob interesa u
tome.
- Slušajte me - Clark je uzdahnuo kao da ne želi imati nikakve veze sa svime ovime. -
Oduvijek jasno govorim što mislim o ovome. CIA je važan element u sigurnosti zemlje. Moj
prijatelj i ja se ne slažemo oko toga - pokazao je Rudina. - Ja ne želim trošiti vrijeme i kaljati
ugled Agencije na njegovim saslušanjima - pogledao je Middletona u oči, spreman konačno
izgovoriti ono što ga je navodno najviše brinulo. - Cijenim predsjednika Hayesa. Dobar je čovjek.
Nemam ništa protiv njegove administracije i to znaš čak i ti, Charlese. Ti i ja godinama smo
sjedili jedan do drugoga u Senatu. Jesi li ikada čuo da tvrdim kako je stranačka politika važnija
od nacionalne sigurnosti?
Middleton je odmahnuo glavom. - Ne. Uvijek si vrlo častan u takvim pitanjima, Hank.
 - Hvala ti. I ti također, Charlese. - Clark je otpio gutljaj viskija i prebacio u višu brzinu. -
Mislim da prošlost ne možemo promijeniti, gospodo. Moramo se pozabaviti budućnošću.
Direktor Stansfield umire, čuo sam da ima najviše šest mjeseci. - Ostala trojica kimnuli su. - Naš
je zadatak, rekao bih, pomoći predsjedniku da za njegovog nasljednika odabere nekoga tko će
uvesti Agenciju u dvadeset prvo stoljeće. Nekoga tko će se razumjeti s Kongresom. -
Promatrajući ih, Clark je osjetio ponos. Sve je izveo savršeno. Dosad su svi komadići slagalice
sjeli na svoje mjesto u pravom trenutku. Baš kad se spremao dodati im još jedan, spriječilo ga je
vibriranje mobitela.
Clark ga je dohvatio. - Halo.
- Gospodine, moramo odmah razgovarati.
Zvao ga je Peter Cameron. Clark je zadržao smirenost, iako se Cameron nije mogao javiti
u gorem trenutku. - Trenutačno sam zauzet.
- Ovo je vrlo važno. U istom sam hodniku kao i vi, u sobi za sastanke.
Clark je brzo razmislio. Cameron je doista zvučao zabrinuto. - Daj mi minutu, odmah
stižem.
 31

Cameron se češkao po bradi, pokušavajući smisliti što da radi. Stajao je pokraj rampe
parkirališta Sveučilišta Georgea Washingtona. Nakon što je poklopio Rappu, bio je prisiljen brzo
odlučiti: uzeti vlastiti auto ili naći drugi prijevoz. Sakriven iza betonskog stupa, u mislima je
prevrtio razgovor s Rappom, pokušavajući se domisliti kako ga je pronašao. Shvatio je da jedno
nije odmah primijetio: Rapp ga ni u jednom trenu nije nazvao imenom. Zvao ga je samo
Profesore. Cameron je zamislio kako bi on obavio taj razgovor na Rappovu mjestu. Da nekome
želi prijetiti, nazvao bi ga imenom. Ne bi ga ni nazvao, zapravo, nego mu se samo nacrtao na
pragu i premlatio ga na mrtvo ime.
Cameron je zaključio da je Rappu informacije odao Villaume. Prevrtljivi mali Žabar
nekako je došao do Rappa i dao mu Cameronov broj. To je bio očigledan odgovor: Rapp nije
imao ništa osim broja, inače bi mu već bio na vratu. Cameron je čučnuo pokraj auta i provjerio je
li na njega pričvršćen kakav uređaj za praćenje, pa sjeo i odvezao se. Do Capitol Hilla vozio je
polako, obilaznim rutama, i put od deset minuta otegnuo se na četrdeset pet. Kad je konačno ušao
u podzemnu garažu zgrade Hart, bio je poprilično siguran da ga nitko nije sledio.
Senator Clark ušao je u malo sobu za sastanke i brzo zatvorio zaštitna vrata. Bio je u
skupoj plavoj košulji bijela ovratnika i imao svilenu kravatu, a sako je očigledno ostavio u drugoj
prostoriji. Nije mu bilo ni najmanje drago što ga Cameron prekida u razgovoru s Rudinom,
Middletonom i Brownom, ali nije to ničim pokazao.
Stao je pred Camerona. - Što se zbilo, Petere?
- Ništa nepopravljivo - odvratio je Cameron suzdržano, ali sa samopouzdanjem.
Senator ga je oprezno promatrao. - Da čujem.
- Nazvao me Mitch Rapp.
Clark je bio vidno iznenađen. - Stvarno?
- Da, ali nema razloga za uzbunu. Ne zna mi ime.
Clark nije bio siguran vjeruje li Cameronu. - Kako te pronašao?
Cameron je podigao mobitel. - Preko ovoga.
- Otkuda mu broj?
- Dao mu ga je Villaume - rekao je Cameron, ne dodajući da samo nagađa.
Senator je duboko udahnuo i zagledao se u zid. - Rekao si da Villaume neće stvarati
probleme. Da će ga dovoljno prestrašiti smrt njegova krupnoga prijatelja.
- Mislim da ni neće - slagao je Cameron. Nije namjeravao senatoru reći o čemu je toga
jutra razgovarao s Villaumeom.
- Meni se čini da bismo odavanje tvog broja telefona Rappu mogli nazvati stvaranjem
problema.
- Samo na prvi pogled - Cameron je opet podigao telefon. - Ne mogu me pronaći. Kupio
sam telefon na lažno ime i platio karticom koju nitko ne bi mogao povezati sa mnom. Villaume
mi ni ne zna pravo ime. Ne zna ništa o meni.
Clark se trudio zadržati mir. Sve su ovo bile loše vijesti. - Ni najmanje se ne bojiš Rappa?
- Ne - slagao je Cameron. - Nije mi prijetnja.
- Ne bih se složio - senator je opet okrenuo pogled od Camerona. - Možda bih trebao
dovesti nekoga da sredi stvari?
- Ne treba. Mogu ja to.
 - Sigurno?
- Da.
- Kako ide sa ženskom?
- Dobro - Clark je sjeo za mali stol, a za njim i Cameron. - Zgrabite je, ali jako oprezno.
Je li Rapp već bio doma?
- Nije, a mislim da ni neće dok sve ne prođe.
Clark je neko vrijeme sjedio bez riječi, razmišljajući kako da nastave. Nakon nekoliko
minuta, izdao je Cameronu nove upute. Plan je bio impresivno detaljan, toliko da je Cameron
požalio što nije imao čime sve to zapisati. Znao je da ne smije zaustaviti senatora kako bi zatražio
blok i olovku. Slušao ga je punih deset minuta, a potom mu je Clark rekao da može ići. Zadao mu
je niz zadataka i naglasio da moraju biti izvedeni točnim redoslijedom.
Nakon što je Cameron otišao, Clark je neko vrijeme ostao sjediti sam u maloj sobi za
sastanke. Morao se potpuno pribrati prije povratka za drugi stol. Sjedeći tako, shvatio je da je
jedno previdio. Suradnja s Cameronom došla je do kraja. Uspio li se on pobrinuti za Rappa ili ne,
bio je gotov.
Clark je dobio poruku da je plaćenik po imenu Pukovnik prihvatio ugovor. Bio je na putu
u Washington. Kad senator dođe doma, javit će Pukovniku da prati Camerona, ali ništa ne
poduzima dok ne dobije zapovijed. Otmica Anne Rielly bit će Cameronov posljednji zadatak za
senatora, a potom će Cameron nestati. Mitch Rapp ga se jednostavno ne smije dočepati.
***
Anna Rielly bila je umorna. Upravo je bilo gotovo javljanje u posljednje večernje vijesti i
sad je spremala stvari. Kiša je konačno prestala. Prva dva javljanja Anna je obavila s kišobranom
u ruci, pred sjevernim ulazom Bijele kuće. Šugavo vrijeme utjecalo je na svačije raspoloženje, pa
i na njezino. Imala je osjećaj da tjedan traje deset dana, a tek je bio stigao do srijede. Jedva je
čekala da stigne doma, zavuče se u krevet i zaspi. Bilo bi lijepo da je dočeka Mitch, ali sumnjala
je da će biti te sreće.
Rekla je Liz da je razgovarala s njim. Još joj nije rekla ni za koga Mitch radi i čime se
bavi, a Liz je bila dovoljno dobra prijateljica da je ne ispituje o tome. Iako je Liz odahnula kad je
čula da se Mitch javio, njezin je suprug i dalje bio smrknut. Michael je još uvijek bio ljutit zbog
svega što se dogodilo i Anna se još bojala da bi mogao povući veze i nastaviti čeprkati.
Hodajući prema sjeverozapadnom izlazu, Anna je odlučila prespavati u vlastitom stanu.
Bilo joj je neugodno zbog smetanja O’Rourkeovima. Nisu im trebali njezini problemi, pogotovo
trudnoj Liz. Mitch se javio, sve je bilo u redu. Nije zvučao zabrinuto, pa je Anna zaključila da se
može malo opustiti.
Prišla je prvim vratima i provukla iskaznicu pored skenera. Brava se otključala i otvorila
je vrata, pozdravljajući usput rukom agenta Tajne službe na straži. Ponovila je sve to još jednom
kod iduće stražarske kućice i drugih vrata, pa izašla na ulicu. Skrenula je desno na Aveniji
Pennsylvania, u mislima već u kadi punoj tople vode. Nakon toga mogla bi nazvati roditelje,
razmišljala je.
U svakom razgovoru saznala bi nešto novo o svojim nećacima i nećakinjama. Sad ih je
već bilo šest: tri dječaka i tri djevojčice. Još je dvoje bilo na putu. Anna se nadala da će biti
curice. Odrasla je s četiri starija brata. Trojica su sad već bili oženjeni, a jedan razveden i u
potrazi za novom suprugom. Željela je otputovati u Chicago i posjetiti obitelj. Nije ih vidjela
gotovo tri mjeseca, a to je za njih bilo jako dugo. Kad se Mitch vrati, gdje god bio i što god radio,
možda bi ih mogli posjetiti zajedno. Upoznali su ga prošlog ljeta i divno su ga prihvatili.
Rielly isprva nije primijetila dva muškarca pred sobom. U mislima je bila kilometrima
daleko, na jezeru Poygan sa svojim budućim suprugom, u uspomenama od prošloga ljeta. Kad se
gotovo sudarila s dvojicom ozbiljnih lica, naglo je stala.
- Gospođice Rielly, ja sam specijalni agent Pelachuk. FBI - rekao je, pa pokazao drugoga.
- Ovo je agent Salem. Moramo vam postaviti nekoliko pitanja.
Rielly se malo odmaknula unatrag i osvrnula preko ramena. Bijela kuća bila je nekoliko
stotina metara dalje. Zapravo se nije ni prepala, nego je samo provjeravala vidi li ih netko od
njezinih kolega novinara. - Mogu li vidjeti vaše iskaznice?
Obojica su bez oklijevanja izvukla službene iskaznice iz džepova i Rielly ih je proučila.
Nije znala kako izgleda prava iskaznica FBI-a. Vidjela ih je samo na televiziji. Ipak, lica na
fotografijama odgovarala su stvarnosti, a iskaznice su izgledale kao originali. - O čemu želite
razgovarati? - upitala ih je, vraćajući im iskaznice.
- Radije ne bismo o tome ovdje - agent Pelachuk s nelagodom se osvrnuo preko ramena,
pa i prema drugoj strani ulice.
- A ja radije bih - Anna je prekrižila ruke na prsima, kako bi im dala do znanja da se neće
maknuti s mjesta dok ne dobije neke odgovore.
Agent se nagnuo prema njoj. - O nečemu u vezi s vašim dečkom - šapnuo je.
Rielly se opet malo odmaknula. - Molim?
Agent je nekoliko puta mahnuo rukom, kao da želi smiriti Rielly, koja ga je promatrala
pomalo panično. - Ne, ne, nije ništa loše - čak se i nasmiješio.
- Nego što?
- Doista ne smijem o tome nasred ceste - Rielly ga je još uvijek nepovjerljivo gledala, pa
se agent opet nagnuo prema njoj. - Želi vas vidjeti.
- Gdje je?
- To vam ne mogu reći. Mogu vam reći da je dobro, da je na sigurnom i da vas čeka.
- Što ako ne želim poći s vama?
- Ako odbijete, prenijet ćemo mu da ste odbili. Ništa strašno, vidjet ćete ga za dva tjedna,
kad bude gotovo sa svime.
Dva tjedna su bila previše. Rielly nije znala može li čekati još i dva dana. - U redu. Idem s
vama, ali prvo moram obaviti jedan telefonski poziv. Imam dogovor za večeras.
- Samo izvolite, ali molim vas da ne spominjete njegovo ime preko telefona.
- U redu.
- Dobro. Naš je auto ondje.
Rielly je otišla s njima do automobila parkiranog nekoliko metara dalje. Kao prava
novinarka, pogledala je registarske pločice i malo odahnula kad je vidjela da su službene. Sjela je
na stražnje sjedalo i izvukla mobitel. Liz O’Rourke javila se nakon nekoliko sekunda.
- Halo.
- Liz, ja sam. Mislim da se stvari vraćaju u normalu.
- Sigurno?
- Da. Ne brini se više.
- Znači, opet ste se čuli.
Rielly je pogledala kroz prozor. Auto je krenuo. - Ne... nismo - nije znala koliko smije
reći prijateljici. - Idem se naći s njim.
- Sigurna si da je to pametno? - upitala je Liz.
- Jesam. Nazvat ću te ujutro.
- Dobro. Javi ako ti ustreba bilo što.
- Hoću. Liz, hvala ti na svemu. Molim te, ispričaj se Michaelu u moje ime.
- Ne brini se za Michaela. Ne trebaš se ni za što ispričavati. Bit će sretan što dobiva svoj
krevet natrag i to je sve.
Anna se nasmijala. - Divna si, Liz. Obožavam te.
 32

Posljednju injekciju morfija uzeo je između pet i šest poslijepodne. Od toga su prošla tri
sata i bol je nadirala u valovima - snažno probadanje duboko u želucu. Thomas Stansfield želio je
biti potpuno priseban tijekom sastanka. Po svoj prilici više nikad neće vidjeti predsjednika. Nije
želio da ga pamti kao ovisnika o morfiju zamagljena pogleda, ali važnije od toga, trebala mu je
bistra glava.
Mnogi su Stansfieldov način razmišljanja smatrali zastarjelim, ali tijekom svih tih godina
u Washingtonu dobro ga je služio. Njegova je dužnost bila služiti državi i predsjedniku, točno tim
redoslijedom. Nisu svi predsjednici bili dobri, a Stansfield se svim silama trudio ograničiti štetu
koju su njegovoj voljenoj Agenciji moglo nanijeti oni s manje mozga u glavi. Predsjednik Hayes
bio je drugačiji u jednome: bio je predvidljiv i trijezne glave poput računovođe. Nije bio
najinteligentniji predsjednik kojega je Stansfield upoznao, ali po procjeni starog špijuna, bio je
među najboljima. Za razliku od mnogih svojih prethodnika, Hayes se nije zamarao rezultatima
anketa o popularnosti. Okružio se kvalitetnim suradnicima, saslušao što mu imaju za reći i
pravodobno povukao pravi potez.
Izlazeći iz limuzine, Stansfield je dopustio tjelohranitelju da ga podupre. Morao je štedjeti
snagu za samostalan ulazak u sobu za krizne situacije. Kao i uvijek, bio je u odijelu i s kravatom.
Nikad nije kročio u Bijelu kuću neformalno odjeven. Thomas Stansfield nije znao što je casual.
Bilo je gotovo devet sati uvečer i zapadno krilo Bijele kuće bilo je prilično mirno.
Predsjednik je još uvijek bio u uredu; radio je i čekao posjetitelja. To je značilo da su u blizini i
agenti Tajne službe, ali Stansfield je znao da je većina osoblja otišla. Prišao je vratima oslanjajući
se na štap. Izgledao je kao da je u posljednjih mjesec dana ostario deset godina. Ušao je kroz
zapadni ulaz u prizemlju i sad ga je agent Tajne službe vodio prema maloj, dobro zaštićenoj sobi
za sastanke u sklopu Krizne sobe.
Stansfield je bio pomalo iznenađen kad je shvatio da ga predsjednik već čeka ondje.
Hayes je sjedio gdje i inače, na čelu stola, i čitao nekakav izvještaj. Bio je samo u košulji; kravata
mu je bila olabavljena, a sako prebačen preko naslona stolca.
Hayes je ustao i skinuo naočale. Prvo što mu je upalo u oči bila je Stansfieldova mršavost.
Pružio mu je ruku. - Thomase, hvala što ste došli. Da ste mi barem dali da ja dođem k vama.
- Ni u snu, gospodine predsjedniče. Ionako sam se morao maknuti iz kuće. Uostalom, vi
ste šef.
Hayes se kratko nasmijao. - Ponekad nisam sasvim siguran u to - rekao je, izvlačeći
stolac. - Izvolite, Thomase. Sjednite... - Stansfield je utonuo u mekani, kožom presvučen stolac. -
Mogu li vam što ponuditi? - upitao ga je Hayes.
- Ne treba, hvala, gospodine predsjedniče.
Dok se predsjednik smještao, Stansfieldov je tjelohranitelj izašao i zatvorio vrata. Ostali
su u tišini neko vrijeme. Predsjednik je promatrao Stansfielda i tek nakon nekog vremena
progovorio. - Kako ste? - upitao ga je.
- U povjerenju? - upitao je Stansfield. Predsjednik je kimnuo. - Ne preostaje mi dugo.
- Što kažu liječnici?
- Ne znam. Više ih ništa ne pitam.
Hayes je bio zbunjen. - Kako to?
- Gospodine predsjedniče, osamdeset mi je godina. Proživio sam vrlo uzbudljiv život. Ne
vidim smisao mučnog liječenja samo da dobijem još pola godine.
Predsjednik je mnogo puta pokušao nagovoriti Stansfielda da mu se obraća imenom dok
budu nasamo, ali direktor Agencije svaki je put odbio. - Nedostaje li vam supruga? - upitao je
Hayes. Znao je da je gospođa Stansfield preminula prije nekoliko godina.
- Svakoga dana, gospodine predsjedniče.
Predsjednik se žalosno osmjehnuo. - Poštujem vašu odluku, Thomase. Vaš je život bio
nevjerojatan, a ovoj ste zemlji dali neopisivo mnogo.
- Hvala, gospodine predsjedniče.
Hayes je prekrižio prste na krilu. - Čujem da je Irene jutros naišla na neke probleme.
Stansfield bi uvijek pitao ljude otkuda nešto znaju prije nego što bi im odgovorio.
- Nazvao me jedan od članova odbora.
- Predsjedavajući Rudin?
- Ne - nasmijao se Hayes. - On i ja rijetko razgovaramo.
- Oprostite na izravnosti, ali zašto ne potaknete vodstvo stranke da ga obuzda?
Predsjednik je malo razmislio. - Albert Rudin neobičan je čovjek. Da vam kažem u
povjerenju, nikad mi se nije sviđao. Prepun je iracionalne mržnje, koja mu najčešće zaklanja
jasan pogled na stvari. Ali stranka treba i njega - Hayes je stresao glavom. - Na vašu i moju
žalost, mjesto predsjednika odbora za nadzora rada obavještajaca dobio je upravo zato jer je
stranka mislila da ondje neće moći napraviti previše štete. Vjerojatno bih ga mogao maknuti s
položaja, ali pretpostavljam da bih ga time samo još više razjario.
- Vi znate što je najbolje. I ja bih mogao poduzeti nešto da ga malo skrešemo, ali više me
brine to što ne znam otkuda mu informacije.
- Možda samo nagađa - rekao je predsjednik pa pogledao Stansfielda da vidi što on misli.
- Moguće, ali s obzirom na to kako je ugrožena Mitcheva misija, ipak mislim da mu netko
odaje povjerljive podatke.
Predsjedniku se ovo nije svidjelo. Duboko je uzdahnuo, vidno uznemiren. - U što sam se
to uvalio, Thomase? - nalaktio se na stol i zarinuo lice u ruke.
- Kako to mislite, gospodine predsjedniče?
- Ako procuri da sam osobno odobrio smaknuće uglednog državljanina Njemačke,
posljedice će biti katastrofalne.
- Gospodine predsjedniče, u takvim situacijama imamo tri opcije djelovanja. Prva je
diplomacija, koja je u ovom slučaju dala gotovo nikakve rezultate. Druga je vojna akcija, koja je
neučinkovita kad je meta malobrojna, a treća je ova koju ste odabrali. Treća je opcija najbolja.
Mala jedinica, akcija na neprijateljskom teritoriju. Ispravno ste odlučili, gospodine predsjedniče.
- Ako mi se obije u glavu, posumnjat ću u to.
- Do toga neće doći, gospodine predsjedniče.
- Kako znate? - Hayes je bio sumnjičav.
- Napredujemo u potrazi za krticom.
- Doista?
- Da.
- Što ste dosad otkrili?
- Sumnjamo da informacije odaje netko iz Ministarstva vanjskih poslova.
- Netko na visokom položaju?
Stansfield nije izravno odgovorio. - Irene mi je rekla da ste se neki dan sastali s
njemačkim veleposlanikom.
Hayes se zavalio u stolcu. - Jesam.
- U kakvim ste odnosima s državnim tajnikom Middletonom?
 Predsjednik je malo promislio, pa tek onda odgovorio. - Mislim da mu nikada nije doprlo
do mozga da sam ja šef.
- Još se uvijek ponaša kao da ste kolege senatori.
- Točno tako. Već ste viđali takve situacije?
- I te kako. Zanimljivo je što takve zamisli najčešće i imaju osobe na tom položaju.
- Državni tajnici?
- Da. Izgleda da često misle da je baš njihov položaj najvažniji u cijeloj administraciji.
- Sam sam si kriv. Charles se uvijek držao kao da je kraljevske loze. Kad sam pobijedio
na izborima, on je bio jedan od ljudi kojima sam dugovao. Prikupio je mnogo sredstava za moju
kampanju. Znao sam i da će dobiti podršku ako ga nominiram za taj položaj. Prvo sam odlučio
baš o mjestu državnog tajnika i bilo mi je važno da odaberem pravu osobu.
- Niste prvi koji je tako pogriješio, gospodine predsjedniče.
- A neću biti ni posljednji.
- Nećete.
- Što se otkrili? - upitao je predsjednik još jednom.
Stansfield je dobro promislio o odgovoru i želio je njime postići određeni rezultat. Imao je
dar koji krasi sve vješte stratege: mogao se usredotočiti i na najmanji detalj, a ne izgubiti iz vida
cjelinu. Tijekom proteklih nekoliko dana shvatio je da se ovom aferom provlači određeni uzorak.
Ugledao je ciljeve protivnika kao što analitičari mogu shvatiti što neprijatelj smjera pogledom na
snimke trupa iz zraka.
- Gospodine predsjedniče, odlučio sam da vam za vaše dobro ne smijem reći što smo
otkrili i što će se, vjerujem, dogoditi tijekom idućih tjedan dana.
Predsjednik Hayes se namrštio. - Nisam siguran da mi se to sviđa.
- Znao sam da vam se neće svidjeti, ali to je za vaše dobro. Ako nešto pođe po krivu, moći
ćete iskreno reći da niste ništa znali.
- Bojim se da to već nije moguće.
- Niste u pravu, gospodine predsjedniče. Ako zakažemo, moći ćete svu krivicu svaliti na
mene. Pripremit ću sve potrebne dokaze za to i ostaviti ih Irene.
Predsjednik je bio zapanjen. Neko je vrijeme samo promatrao Stansfielda. - Kako ste se
odlučili na takvo što?
- Na korak sam od smrti, gospodine predsjedniče. Ja sam bio taj koji vam je predložio
treću opciju i ja moram preuzeti odgovornost ako se situacija ne razriješi kako se nadamo.
- Ne znam baš je li to dobra zamisao, Thomase.
- Ja znam da jest, predsjedniče. A i mislim da će se stvari ozbiljno zakuhati vrlo brzo.
- Koliko ozbiljno?
Stansfield je promislio kako odgovoriti. - Mitch je na putu da otkrije tko mu je smjestio u
Njemačkoj.
- I?
- I dao sam mu dopuštenje da tu osobu pronađe bez obzira na to tko ona bila i koju
dužnost obnašala.
Predsjednik se nakašljao. - A kad je pronađe?
- Gospodine predsjedniče, ne želite odgovor na to. Morate biti u stanju reći da niste znali.
Hayes se nagnuo prema Stansfieldu. - Thomase, ako se ispostavi da je Mitchu smjestio
Charles Middleton, ne smije ga tek tako ustrijeliti - rekao je šapatom.
- Predsjedniče, iskreno se nadam da nas potraga neće odvesti u tako visoke krugove.
Devet ulica od Bijele kuće, pred hotelom Four Seasons na križanju Avenije Pennsylvania
i 28. ulice zaustavio se taksi. Vratar odjeven u crno od glave do pete rukom u bijeloj rukavici
otvorio je vrata automobila, iz kojeg je izašla žena blistave crvenosmeđe kose. Sve su se glave
okrenule prema njoj. Ljepotica poput Donatelle Rahn nije se mogla sakriti, pa nije ni pokušavala.
Na sebi je imala jednostavan crni Armanijev kostim, ni previše seksi, ni previše otmjen.
Prikladan za četrnaest sati leta preko Atlantika. Iz Milana je otišla nedugo nakon podneva. U
New York je, nakon osam sati leta, sletjela u 2:34 po lokalnom vremenu. Sat poslije konačno je
izašla iz zračne luke, a još sat poslije stigla je u grad. Na Manhattanu je provela tek dovoljno da
posjeti kolege iz modnih kuća, uzme nekoliko sitnica i odjuri do željezničke postaje. Njezin je
vlak u 8:30 navečer stigao na kolodvor Union Station, dvije četvrti udaljen od Capitol Hilla.
Donatella je bila umorna, ali to za nju nije bila prepreka. Puno je prepreka ona svladala u
životu i jednostavna stvar poput umora nije joj ništa značila. Ležernim je korakom prošla
predvorjem hotela, ne obazirući se na poglede muškaraca i žena. Odavno ih nije primjećivala.
Prišla je recepciji, gdje ju je dočekala službenica spremna unijeti podatke o novoj gošći u
računalo.
- Dobar dan - rekla je Donatella na savršenom engleskom.
- Dobra večer, gospođo. Imate li rezervaciju?
- Imam, na ime Mary Jones - izvukla je kreditnu karticu iz torbice i pružila joj je. Imala je
i vozačku dozvolu na isto ime, izdanu u Kaliforniji. Isprave su je čekale na Manhattanu, u sefu.
- Sobu ste rezervirali za četiri noćenja, gospođo Jones.
- Tako je - Donatella se svojom olovkom potpisala na račun i uzela ključ sobe.
Recepcionarka ju je uputila prema dizalima i rekla joj da će njezina prtljaga biti donesena za
nekoliko minuta. Donatella joj je zahvalila i dizalom se uspela na peti kat. Čim je ušla u sobu, iz
torbe je izvadila etui za naočale, u kojem se skrivao uređaj za otkrivanje signala prislušnih
uređaja. Obišla je cijelu sobu, ali telefon nije pregledala. Ionako ga neće upotrijebiti.
Kad je nosač donio njezine torbe, dala mu je pet dolara napojnice, a potom zatvorila i
zaključala vrata. Veliki sat iznad kreveta pokazivao je 21:41, što je značilo da je u Milanu gotovo
tri ujutro. Donatella je skinula Armanijev kostim i objesila ga u ormar, pa iz putne torbe izvadila
traperice, smeđe čizme i vunenu vestu. Brzo se presvukla, na glavu navukla iznošenu šilt-kapu i
svezala kosu u rep. Izvukla je mali dvogled, satelitski telefon i pištolj Heckler & Koch HK4
kalibra .32, dovoljno malen da ga sakrije pod debelom vestom.
Izašla je iz hotela i krenula na zapad Ulicom M, a nakon nekog vremena skrenula u 30.
ulicu. Večer je bila prohladna, ali ugodna, i šetnja joj je godila nakon toliko sati provedenih u
zrakoplovu. Tijekom leta pomno je proučila dosje o svojoj meti. Odabrala je hotel Four Seasons
iz jednostavnog razloga: bio je na pola puta između stana i ureda njezine mete. Polako je hodala
strmom ulicom, cijelim putem pregledavajući sve oko sebe, kako ju je poučio Mossad.
Donatella Rahn danas je bila potpuno drugačija osoba od one kakva je bila u dvadesetima.
Mirnija. Sada, s dobi trideset osam godina, znala je kada treba otpisati gubitke. Ono s čime se
nikada nije pomirila bilo je služenje Mossadu. Izraelska tajna služba pretvorila ju je u nešto što
nikad ne bi postala bez njih: špijunku i ubojicu. Ni na što od toga nije bila pristala.
Donatellina manekenska karijera sa sobom je povukla i ovisnost o kokainu. Već u
dvadeset prvoj godini bila je narkomanka. Prilikom jednog posjeta Tel Avivu uhićena je s trideset
grama kokaina. Strpali su je u pritvor, gdje ju je izbezumljenu od straha i usred apstinentske krize
posjetio čovjek imena Ben Friedman. Ponudio joj je način da se izvuče iz zatvora. Rekao joj je da
će joj pomoći i da se odvikne od droge, a nakon toga će se smjeti vratiti u Milano. Naglasio je da
kao protuuslugu neće tražiti seks.
Ne baš posve pri sebi i silno prestrašena zatvorom, Donatella je pristala. Idućega dana
našla se na krevetu u klinici za odvikavanje, svezana, znojna i u groznici. Tjedan poslije,
organizam joj je bio čist. Kasnije će taj tretman proći još nekoliko puta. Isprva su je indoktrinirali
polako, učeći je metode prikupljanja informacija i samoobranu. Nakon mjesec dana poslali su je
u Milano. Donatella im je bila zahvalna, ali i više od toga. Prvi put u životu osjetila je da ima cilj.
Pomogli su joj shvatiti koliko vrijedi njezino židovsko podrijetlo, upoznali je s problemima koje
njezini sunarodnjaci trpe svakoga dana i ukazali joj na potrebu obračunavanja s neprijateljima
Izraela.
To je bio tek početak. Isprva je dobivala jednostavne zadatke poput nadgledanja
pojedinaca na jednom od svojih putovanja zbog posla. S godinama su zadaci postali složeniji. Još
se četiri puta vratila kokainu, a svaki bi put propala malo dublje. Poslali su je na drugačiju vrstu
treninga. Isprva je podsjećao na samoobranu, ali Donatella je polako počela shvaćati da je
podučavaju nečemu opasnijem od toga.
Pukovnik Mossada Ben Friedman postao je njezin mentor i zaštitnik. Bio je jedna od
svega dvije osobe koje je upoznala u životu kojima je mogla bezrezervno vjerovati. Druge se još
nije mogla ni sjetiti bez boli.
Jedno je ipak morala priznati: počela je uživati u tom poslu. Bilo joj je zabavno od prvog
zadatka. Uzbuđenje koje ju je ispunjavalo dok bi slijedila svoju metu i kad bi je konačno uhvatila
nije se moglo usporediti ni s čime. Bilo je privlačnije od droge, a i od seksa. Donatella Rahn bila
je sklona ovisnosti bilo koje vrste i zato je postala jedna od njih. Uživala je u svom poslu, a i bila
je izvanredno plaćena.
Hodajući uzbrdo ulicom popločenom kockom, razmišljala je o tome kako konačno zna
tko je. Drugim je ljudima takvo što možda bilo sitno ili nevažno, ali ne i njoj. Cijeloga je života
bila zbunjena, tragala je za ocem kojega se jedva sjećala, a kasnije prestala tražiti i nadala se da
on neće potražiti nju. Sad je konačno znala tko je i koji je njezin životni put. Ništa joj nije bilo
važnije od toga.
***
Ford Crown Victoria polako se kotrljao starom cestom kroz ruralni Maryland. Poznato
okruženje smirilo je Annu Rielly. Sat vremena vozili su se gradom i u jednom je trenu pomislila
da će joj pozliti. Nije se snalazila kao vozač i pet minuta nakon što su krenuli više nije znala gdje
se nalaze. Nekoliko joj se zgrada u prolazu učinilo poznatim, ali nijedna sa sigurnošću. Bila je
dezorijentirana i nakon nekog vremena zaključila je da se ni ne treba pokušati snaći. Zavalila se u
sjedalu, otvorila prozor i zaklopila oči.
Agenti s kojima je putovala činili su se sposobnima. Kad su krenuli, agent Pelachuk rekao
joj je da će morati poduzeti neke uobičajene mjere opreza, za slučaj da ih netko slijedi. Agent
Salem, onaj plavokosi, vozio je bez riječi. Anna ih je vrlo brzo upitala kamo je vode i razveselila
se kad je čula da idu u Mitchevu kuću. Upitala je i je li Mitch već ondje, ali agent Pelachuk nije
znao.
Kad su skrenuli s ceste i ušli u Mitchevu ulicu, Annu je preplavilo uzbuđenje. Tako
daleko od grada, ulična rasvjeta bila je rijetka. Gradići uz zaljev Chesapeake i dalje su živjeli kao
da je devetnaesto stoljeće i uživali u tome. Zahtjeve za gradnju ili preuređenje uvijek je bilo
potrebno predočiti nizu inspektora i odbora, a ako su uključivali drastične promjene, rijetko bi
koji bio i odobren. Nešto tako moderno poput ulične svjetiljke nagrdilo bi ulicu, smatrali su.
Anna je znala da je upravo to jedan od razloga zašto Mitch živi ovdje. Volio je biti na osami, a
ovdje je to i mogao. Gledajući kroz prozor, sad je vidjela samo udaljena svjetla susjednih farmi.
Nekoliko minuta poslije auto je usporio i agenti su se nagnuli preko komandne ploče,
tražeći Mitchevu kuću.
- Treća s lijeve strane - rekla im je Anna. - Ona s bijelim poštanskim sandučićem -
dometnula je kad su prišli bliže.
Auto je skrenuo i uputio se prema Mitchevoj garaži. Anna je odmah primijetila da su
svjetla ugašena i oneraspoložila se. Mitch još nije bio ondje. Agent Salem okrenuo je auto,
pregazivši usput kut Mitcheva travnjaka, pa parkirao auto pred garažom, prednjim dijelom prema
ulici.
Iako su stali, agenti se nisu ni pomaknuli. - Nećemo izaći? - upitala je Anna.
- Moramo pričekati - rekao je agent Pelachuk.
- Zašto?
- Nemamo ključ - rekao je Pelachuk što je naivnije mogao.
- Imam ga ja.
Pelachuk je pogledao partnera. - Što kažeš?
- Koliko bismo dugo trebali čekati?
- Ne znam. Sat... možda dva.
- Kad već ima ključ, možemo pričekati unutra.
Pelachuk je pogledao Annu. - Hoćete da čekamo unutra?
- Da - već je otvarala vrata.
- Samo malo. Pričekajte da ja sve provjerim, pa ćete onda ući - rekao je Pelachuk, pa se
opet obratio partneru. - Ako mi se bilo što dogodi, odlazite odavde što brže možete.
Izašao je i zatvorio vrata, pa stojeći i dalje pokraj auta izvukao pištolj. Zaobišao je kuću i
otišao u stražnje dvorište. Kad je stigao do stražnjih vrata kuće, osvrnuo se i spustio pištolj. Znao
je da je kuća prazna. Nadzirali su je od ponedjeljka. Izvukao je digitalni telefon i birao broj.
- Halo - čuo je nakon tri signala.
- Imamo žensku i pred kućom smo.
- Sumnja li?
- Ne. Čak je ponudila da nam otključa kao što ste i rekli da hoće.
- Dobro. Kad uđete, nemojte ništa dirati. Nemamo pojma kakva nam je iznenađenja
možda ostavio.
- U redu. Još nešto?
- Jeste li riješili njezin telefon?
- Ometamo signal opremom iz prtljažnika.
- Dobro. Javi ako se išta promijeni.
- U redu - odvratio je plaćenik koji se predstavljao kao savezni agent i vratio telefon u
džep. Kad srede ovu novinarku i njezina dečka, tko god taj bio, morat će nagovoriti Profesora da
ga pusti da sredi i Guša Villaumea. Jeff Duser osvrnuo se po dvorištu Mitcha Rappa,
razmišljajući o tome kako je imao ludu sreću naletjeti na Profesora. Jako ga je dobro plaćao. Ipak,
Guša Villaumea će srediti besplatno. Za vlastiti užitak.
 33

Peter Cameron sjedio je na dugačkom kožnatom kauču u radnoj sobi senatora Clarka.
Preklopio je mobitel i spustio ga na stolić pred sebe, pa se zavalio široko se osmjehujući.
Isprepleo je prste na zatiljku. - Imaju Rielly. Ništa nije posumnjala.
Clark nije odmah ni odgovorio ni pogledao Camerona. Sjedio je za radnim stolom naočala
na nosu i s gumenim rukavicama. Pred njim je stajao dnevnik Anne Rielly. Prije nekoliko dana
Clark se zapitao je li Rappa u Njemačkoj spasila Božja volja, ali sad mu se činilo da Providnost
pomaže njemu. Stvari su se odvijale znatno bolje nego što je očekivao ili čak planirao.
- U Rappovoj su kući?
- Da. Ona će im otključati vrata. Dobro ste zaključili.
- Fino.
- Hoćete li mi sad reći kakav je ostatak plana?
Clark je zatvorio dnevnik i vratio ga u prozirnu plastičnu vrećicu. Skinuo je rukavice i
odložio ih na stol. S pićem u ruci prišao je sofi na kojoj je sjedio Cameron, ali sjeo je u fotelju
preko puta. - Što Mitch Rapp želi više od svega na svijetu?
- Annu Rielly.
- Ne. Još ni ne zna da je u našim rukama.
Cameron je promislio pa odmahnuo glavom. - Onda ne znam.
Clark je pokazao Camerona čašom. - Želi tebe, Petere.
Cameron je liznuo usnice. - Dakle, plan je...
- Plan je jednostavan. Bit ćeš i mamac i zamka. Rapp se želi sastati s tobom, je li tako?
- Da, ali samo zato da se preko mene dočepa vas.
- Tako je rekao, ali vjeruj mi, tebe želi ubiti koliko i mene. Možda i više.
- Samo zato što ne zna tko ste. Da zna... da zna da ste senator i predsjednik povjerenstva
Senata za nadzor rada obavještajaca... - Cameron je podigao obrve. - Vi biste mu bili zanimljiviji.
- Ali to nikad neće saznati. Zar ne, Petere?
- Ne. Neće, gospodine.
- A zašto neće?
Cameron nije znao kako da odgovori. - Jer mu neću reći?
- Jer ćeš ga ubiti, Petere. Iskoristit ćemo te kao mamac. Nagovori ga da se sastanete u
njegovoj kući. Bilo bi dobro da to bude još večeras, ali ako se ne javi do sutra navečer, reci mu da
držimo žensku. Daj mu trideset minuta da dođe u svoju kuću i reci da ako zakasni, cura umire. -
Clark je ozbiljno pogledao Camerona. - A ti u kuću ne ulazi ni iz kojeg razloga. Da nisi prišao ni
blizu. Pusti Dusera i njegove da to srede. Mora izgledati kao da je Rapp ubio Annu Rielly, a
potom sebi raznio mozak.
Clark je podigao čašu i otpio gutljaj. Njegov je plan bio savršen: dopisnica NBC-a iz
Bijele kuće pronađena ubijena u kući navodnog operativca Agencije. Takvo što zanimat će i
Kongres i Senat dovoljno da pokrenu istragu. Clark će se držati podalje od svega, a u pravom
trenutku, kad se vodstvo Agencije nađe pred kongresnim povjerenstvom, predočiti dokaz:
dnevnik Anne Rielly, u kojem će se naći i nekoliko dodataka. Inkriminirajući podaci koji će
baciti na koljena predsjednika Hayesa i osramotiti Demokratsku stranku. Na idućim
predsjedničkim izborima Hank Clark dobit će nominaciju vlastite stranke kao od šale. Plan je bio
savršen.
***
Okupili su se u Stansfieldovoj radnoj sobi. Bilo je deset navečer. Direktor Stansfield
upravo se vratio iz Bijele kuće i izgledao je jako umorno. Rapp ga je uspio uvjeriti da zatraži
dodatnu zaštitu. Nitko u uredu za sigurnost Agencije nije ni okom trepnuo. Nisu ni pitali zašto.
Bili su navikli na takve stvari. Za manje od trideset minuta pred kućom direktora Stansfielda
zaustavio se veliki Chevrolet Suburban u kojem su bila dva agenta zadužena za nadzor i dva
agenta specijalizirana za obranu i oružje. U Chevroletu su bila i dva njemačka ovčara, koji su
sada sa svojim strojnicama oboružanim voditeljima patrolirali oko dvorišta.
U radnoj sobi, oko kamina, okupili su se Rapp, Coleman, Irene Kennedy i Stansfield.
Rapp je pogledao Stansfielda. - Mislim da tražimo nekoga iz Ministarstva vanjskih poslova.
- Moguće, ali nisam siguran - odvratio je Stansfield tiho. Opet je primao morfij, koji ga je
malo umrtvio.
- Državni tajnik Middleton nikad nas nije volio - rekla je Kennedy.
Stansfield je pogledao Colemana. - Što ti misliš, Scotte?
Nekadašnji pripadnik SEAL-a promislio je. - Nemamo dovoljno dokaza.
- U ovom poslu rijetko kad imamo - dometnuo je Rapp.
- Ponovno sam proučio kartu područja na kojem se nalazi odašiljač teleoperatera -
Coleman je stresao glavom. - Ministarstvo vanjskih poslova nije jedino na tom području koje ne
voli Agenciju.
- Istina, ali oni nas mrze više od svih - rekao je Stansfield.
- Moramo otkriti tko je Profesor - Coleman je pogledao Rappa. - On je ključ.
- Slažem se, ali na telefon se ne javlja, a drugačije ne možemo do njega.
- Kako Marcus napreduje u pretraživanju baze podataka Ministarstva vanjskih poslova? -
upitala je Irene Kennedy.
- Noćas smo gotovo tri sata pregledavali fotografije - rekao je Coleman. - Nismo pronašli
Profesora. Vratit ću se tome.
- To je najvažnije - rekao je Stansfield. - Morate doznati tko je Profesor. Nije se stvorio
niotkuda. U našu profesiju ljudi ne uđu tek tako.
Svi su potvrdno kimali.
- A državni tajnik Middleton? - upitao je Rapp. - Gura nos u ovo od prvoga dana -
pogledao je Kennedy. - Nazvao te dan nakon što je Hagenmiller ubijen i odmah pitao jesmo li mi
imali kakve veze s time. Nije li to malo prebrzo?
- Zato i ne mislim da je on - rekao je Stansfield.
- Kako to?
- fer bi to bilo previše očito. Charles Middleton vrlo je suptilan. Da zna činjenice, da
doista zna što se dogodilo u Njemačkoj, ne bi nazvao Irene.
- Ne znam. Ne vjerujem mu previše.
Stansfield se nasmiješio, što je za njega bila rijetkost. Vjerojatno ga je morfij malo
opustio. - Mitchelle, a kome ti vjeruješ?
Rapp se nasmiješio. - Malo kome.
- Točno tako. Zato i jesi još uvijek živ, koliko god te puta pokušali ubiti - rekao je
Stansfield pa neko vrijeme šutio. Pogledao je Colemana pa se ponovno obratio Rappu. - Želim da
vas dvojica doznate tko je Profesor i dočepate ga se živog. Ako ništa drugo ne upali, njime će se
pozabaviti doktorica Hornig.
Rapp se namrštio pri spomenu tog imena. Doktorica Horning bila je rođena sadistica,
talent za tjelesno i mentalno mučenje. - Je li nam išta zabranjeno?
- Uvijek je nešto zabranjeno, Mitchelle, ali samo ću reći da budete pametni i da se ne date
uhvatiti.
- Možda ću morati pustiti Marcusa da pročeprka po sustavu NSA-e - rekao je Rapp pa
pogledao Irene Kennedy da vidi što ona o tome misli.
Nije izgledala presretno, ali Stansfield joj nije ni dao priliku da se usprotivi. - Samo neka
pazi da ga ne uhvate. Sve je ovo skupa složenije nego što izgleda. Mitchelle, bez uvrede, ali nisi
im ti bio meta u Njemačkoj. Onaj tko vuče konce ima puno opasniji plan.
- Što mislite, koji mu je cilj?
Stansfield se zagledao u kamin. - Još nisam siguran, ali polako uviđam neke stvari...
vidim neke mogućnosti... - Pogledao je Rappa. - Vas dvojica krenite, gotovi smo. I razgovarajte s
kongresnikom O’Rourkeom. Mitch, poslao si mu poruku koja ga je prilično uznemirila - rekao je
Stansfield, gledajući Kennedy.
- Direktorica Centra pogledala je svojega agenta. - Zašto mi nisi rekao za to?
Rapp je slegnuo ramenima. - Mislio sam da nije važno.
Kongresnik O’Rourke mi je vrlo važan - rekao je Stansfield. - I nadam se da će kad mene
ne bude, biti vrlo koristan suradnik Irene.
- Ne vidim zašto ne bi.
- Jer kao i većina ljudi - počela je Kennedy - ne voli kad mu netko kopka po sramotnim
tajnama. Jutros je svratio do mene, vrlo uzrujan. Želio je znati tko si i kako znaš za vezu između
njegova djeda i Scotta.
- Možda ona poruka nije bila najpametnija zamisao, ali u trenu kad sam je poslao nisam
znao na čemu sam. Želio sam da me shvati ozbiljno i da nikome ne kaže ni riječi.
- Čini se da ga ne poznaješ - rekla je Kennedy bez prijekora. - Mislim da sam uspjela
popraviti štetu koju si napravio, ali želim da ga obojica posjetite i uvjerite da se nema čega plašiti.
Daje njegova tajna sigurna.
- Kad?
- Još večeras. Što ga prije smirite, to bolje. Prvo ga nazovite. Možda možete svratiti do
njega na povratku u grad.
 34

Patrolirali su Georgetownom od 10:56, prilazeći O’Rourkeovoj kući kao da se voze

stranama četverokuta, kroz labirint. Za upravljačem Forda Explorera sjedio je Coleman, koji je
promatrao lijevu stranu ulica, dok je Rapp sa suvozačkog sjedala motrio desnu. Primijetili su
nekoliko crnih kombija u relativnoj blizini kuće O’Rourkeovih, ali ništa sumnjivo. Rapp je
zaključio da nije opasno nazvati kongresnika. Svatko dovoljno glup da napadne njega i Colemana
dok su zajedno vrlo brzo bi to požalio.
Rappa nije previše zabrinjavala diplomacija. Znao je da bi bilo dobro smiriti kongresnika
prije nego što počne postavljati previše pitanja, ali bio je siguran da O’Rourke ne bi otišao
predaleko. Bio mu je simpatičan, smatrao ga je dobrim čovjekom i znao je da je dobar suprug.
Znao je da nije bilo pošteno uvući ga u sve ovo, ali i da u onome trenu nije imao izbora.
Rapp bi radije bio pričekao jutro za posjet kongresniku, ali ovako je imao izliku za susret
s Annom. Pri pomisli na to da će je uskoro zagrliti, želudac mu je zaplesao. Nikad u životu nije
osjetio takvo što. Izvukao je mobitel i nazvao Michaela O’Rourkea. Javio se odmah.
- Michaele, ja sam. Oprosti što te ovako kasno zovem, ali moramo razgovarati.
- Slušam - O’Rourke je zvučao mirno, ali hladno.
- Ne preko telefona.
- Kad ćemo se naći?
- Odmah. Na pola minute sam od tebe. Neću dugo. Samo ti moram objasniti nekoliko
sitnica.
- U redu, ali moramo biti tihi. Liz već spava.
Minutu poslije Coleman je parkirao Ford pred kamenom kućom kongresnika O’Rourkea.
Čekao ih je na pragu. Do njega je sjedio labrador. Rapp i Coleman uspeli su se do vrata,
ogledavajući se lijevo-desno po ulici. Brzo su ušli. O’Rourke je podigao prst na usnice, pa
zatvorio i zaključao vrata. Dao im je znak da ga slijede i poveo ih u kuhinju.
Rapp je odmah prišao kuhinjskim vratima, koja su vodila u dvorište, i navukao zavjesu.
Kad se uvjerio da u dvorištu nema nikoga, sjeo je za kuhinjski stol. Duke mu je odmah prišao i
spustio mu njušku na koljeno. Volio je Rappa koliko i Rapp njega. O’Rourke ih je upitao žele li
što popiti, a kad su odbili, sebi izvadio pivo iz hladnjaka. Naslonio se na radnu plohu.
- Oprosti zbog poruke - počeo je Rapp. - Nisam te mislio ucjenjivati, nego sam samo želio
da me ozbiljno shvatiš.
- Za koga radiš, Mitch?
- Nisam došao razgovarati o tome, Michaele. Samo sam ti želio reći da tvoju tajnu nikome
neću reći. Od mene nitko neće saznati što povezuje tvog djeda i Scotta.
O’Rourke je pogledao Colemana, tresući glavom. - Znaš što? Reci ti meni svoju tajnu, pa
smo kvit. Ni ja nikome neću ništa reći.
- Michaele, neću ti reći što radim i za koga radim. Molim te, vjeruj mi da je tako najbolje.
Tvoja supruga i žena kojom ću se oženiti najbolje su prijateljice. Sviđaš mi se, Liz mi se sviđa i
nemam razloga željeti zlo ni tebi ni bilo kojem članu tvoje obitelji.
O’Rourke je otpio još gutljaj, promatrajući Rappa. - I ti se sviđaš meni, Mitch, ali moram
ti iskreno reći da ako se baviš onime u što sumnjam, ne znam želim li te blizu svoje obitelji.
Rappa su te riječi pogodile, iako to nije pokazao. Nije više želio takav život. Želio je
slobodu. Želio je normalan život, ženu i djecu. - Poštovat ću tvoju odluku. Ako me više ne želiš
vidjeti, držat ću se podalje. Tvoja će tajna i dalje ostati tajna.
- Da si doista tako prijateljski raspoložen, rekao bi mi za koga radiš.
- Michaele, ti si kongresnik. Vjeruj mi, neke stvari ne smiješ znati.
- Ipak mi reci - O’Rourke je prekrižio ruke na prsima. - Malo sam se raspitao o tebi. Nisi
bio u vojsci, ali nešto mi govori da si prošao točno takvu obuku.
- Zašto ti to toliko znači?
- Jer moram znati s kime imam posla. Ne brini se za odbor. Radije bih si zabio žarač
kamina znaš već u što nego rekao Rudinu i riječi o bilo čemu.
Rappa je ta opaska nasmijala. - U redu. Reći ću ti tko sam, ali ne smiješ nikome reći. Čak
ni Liz. Znam za tvog djeda i Scotta već neko vrijeme, a ni riječi nisam rekao Anni.
- Sto god mi kažeš, ostaje među nama.
Rapp je razmišljao kako da kaže istinu Michaelu, a da ga ne šokira. Sjetio se nečega što je
rekao jednom sucu tijekom talačke krize u Bijeloj kući, kad je Rapp prekoračio ovlasti i dopustio
osjećajima da ga svladaju. Isplatilo se, doduše. Terorist kojega je lovio pola života bio je mrtav.
Rapp je pogledao Colemana. - Ne radim ni za jednu vladinu agenciju. To ti mora biti
jasno. Službeno sam specijalist za borbu protiv teororizma.
- Dobro... A čime se točno baviš kao specijalist za borbu protiv terorizma?
Rapp nikad nije bio vješt u uljepšavanju, pa je samo rekao istinu. - Ubijanjem terorista.
- Kako, molim?
- Pronalaženjem i ubijanjem terorista.
Kongresnik O’Rourke odložio je pivo. Nešto takvo je i očekivao, ali nije očekivao ovako
neuvijen odgovor. Kad se malo pribrao od šoka zbog Rappova priznanja, nešto je shvatio. - Tako
si upoznao Annu. Tijekom talačke krize.
- Da.
- Bio si dio tima koji ih je sredio?
- Da.
Coleman se nasmijao. - Mitch je bio cijeli tim.
- Što to znači?
- O tome ćemo drugi put - Rapp je pogledao Colemana, odmahujući glavom. Ustao je i
pružio O’Rourkeu ruku. - Michaele, žao mi je zbog svega. Ako se jednoga dana povučeš s
dužnosti, možda ti otkrijem i više, ali zasad doista ne smijem.
Michael je prihvatio ponuđenu ruku. - Bilo bi mi drago.
- Zasad znaj da smo na istoj strani.
- Dobro.
Coleman je pogledao na sat. - Pođi brzo poljubi curu. Moramo se vratiti i vidjeti dokle su
dečki stigli.
Rapp se nasmiješio kao da mu je nelagodno, ali i uzbuđeno. - Anna je na katu?
- Nije - O’Rourke je odmahnuo glavom. - Nazvala je malo nakon osam i rekla Liz da se
ide sastati s tobom. Mislio sam da si zato došao. Mislio sam da te ona nagovorila.
 35

Peter Cameron jurio je autocestom kroz Maryland u svojemu novom srebrnom Lexusovu
dvosjedu. Iz svih sedam zvučnika dopirala je glasna glazba, Šeherezada Rimski-Korzakova. Auto
je kupio pod jednim od lažnih imena. Cameron se spremao prekršiti zapovijedi koje je dobio od
senatora Clarka. Nije mogao odoljeti: posjet kući Mitcha Rappa bio je previše primamljiv. Morao
je vidjeti kako Rapp živi. Želio je biti ondje kad ga srede. Senatora Clarka to bi razljutilo, ali
Cameron je znao da bude li dovoljno oprezan, njegov šef neće ni znati. Nazvao je Dusera kako bi
mu javio da dolazi. Nije želio da ga nagli bivši Marinac ustrijeli slučajno, kad ga vidi kako
prilazi. Duser je ujedno bio i drugi razlog zašto je Cameron morao otići onamo. Nije mu smio
dopustiti da pomahnita kao ranije i ostavi stotine metaka u Rappovoj kući.
Silazeći s autoceste, pogledao je mobitel. Pitao se kad će se Rapp ponovno javiti. Zvao ga
je svakoga sata, ali Cameron se nije javljao. Posljednji je put nazvao oko devet navečer, prije
gotovo dva sata. Ako ne nazove ponovno, naći će se pred zidom. Cameron nije o tome razmišljao
na vrijeme. Zaključio je da nema smisla brinuti se. Rapp će se kad-tad javiti. Ako ne večeras,
onda ujutro.
Vozeći se mračnom ruralnom cestom, prebacivao je iz brzine u brzinu. Senatorov plan
nije bio loš, ali na nekim je detaljima valjalo poraditi. Na mnogo je toga zapravo još trebalo
misliti, jer mnogo je toga moglo poći po krivu. Po svoj prilici i hoće. Cameron je mjesecima
zamišljao kako će izgledati Rappova glava gledana kroz ciljnik njegove moćne puške. Senator
mu je uništio taj san. Nije mu rekao ništa detaljno, ali je isključio hitac iz daljine. Smrt Mitcha
Rappa i Anne Rielly morala je izgledati kao ubojstvo i samoubojstvo. Žensku će lako srediti, ali
Rapp bi mogao biti problem. Cameron je znao da ga ne smije podcijeniti, ali i da mora prići
dovoljno blizu da mu puca u glavu. Forenzičari su mogli dokazati svašta, pa je znao da mora
dobro paziti kako namješta poprište ubojstava.
Morat će srediti Rappa prvoga, a tek onda žensku. Cameron je odlučio čime će ubiti
Rappa: pištoljem kalibra .22, koji je bio preslab da napravi izlaznu ranu. Bez izlazne rane neće
biti dokaza koje bi mogao pružiti uzorak rasapa kapi krvi. Pustit će Rappa da uđe, držeći žensku
pred njim kao mamac, a čim kroči u kuću, Cameron će mu pucati u sljepoočnicu. Potom će istim
tim pištoljem ubiti žensku i nestati. Anonimno će nazvati tamošnju policiju, a zatim i nekoliko
televizijskih postaja, da CIA ne prikrije što se dogodilo.
Cameron je znao da njegov plan ima jednu slabu točku. Neće biti lako prići Rappu
dovoljno blizu da ga ubije, a pogotovo jednim metkom. To će morati napraviti on sam. Morat će
se sakriti na pravo mjesto i zadržati hladnu glavu.
Cameron je stigao do Rappove kuće i skrenuo pred garažu. Parkirao se do Duserova
automobila. Jedan od njegovih ljudi je stajao na trijemu. Cameron mu je prišao i rekao da ode po
Dusera. Nebo je bilo prekriveno oblacima i Mjesec se nije vidio. Duser je brzo izašao i odmah
ponudio Cameronu cigaretu. Cameron je odbio. Promatrao je Dusera kako pripaljuje.
- Kako je?
Duser je povukao dim i spustio cigaretu. - Dobro. Malo je nervozna, ali ništa
neočekivano.
- Što radi?
- Gleda večernje vijesti.
- Ometate joj telefon?
 - Aha - Duser je povukao još jedan dim. - Da čujem o dečku.
- Molim?
- Zanima me njezin dečko. Tko je, kakav je? Što možemo očekivati?
Cameron se zagledao u travnjak. Susjedi su bili petnaestak metara udaljeni na obje strane,
ali dvorišta je dijelilo bujno raslinje. - Možda je naoružan, ali ne brini se. Neće ništa poduzeti dok
držimo žensku.
- Sigurno?
- Koliko vas ima?
- Šest, sa mnom.
Cameron se nasmiješio. - Ne može vam ništa. Predobri ste. - Cameron je znao da je Duser
umišljen i da će povjerovati svakakva sranja ako gode njegovu egu. Pogledao je na sat. - Već je
kasno. Sumnjam da će doći večeras. Želim razgovarati s njom, a potom se vraćam u grad. Moram
obaviti još nekoliko sitnica.
- Zašto je ne svežemo?
- Jer ne želim da na tijelu ima ikakvih tragova nasilja - Cameron je otvorio vrata i ušao.
Dvojica Duserovih razbijača sjedili su za kuhinjskim stolom i kartali. Bili su samo u košuljama i
futrole za pištolj jasno su se isticale. Cameron im je samo kimnuo i nastavio prema dnevnoj sobi.
- Dobra večer, gospođice Rielly. Ja sam Barry Lezner - Cameron joj je pružio ruku.
Rielly je sjedila u golemoj fotelji, prekriženih nogu. Primila je ponuđenu ruku. - Dobra
večer.
Cameron je sjeo na kauč. Odmah je primijetio njezine prekrasne zelene oči. - Radim za
Agenciju - zamahnuo je prema Duserovim momcima u kuhinji. - Nadam se da vas nisu
isprepadali?
- Ne... Barem nisu previše - Rielly je zataknula pramen kose za uho.
- Fino, jer nema smisla da se uzrujavate. Postoji mala šansa da će nam se Mitch pridružiti
još večeras, ali sumnjam - Cameron je vidio kad je Annu preplavilo razočaranje. - Ne brinite se.
Ništa mu se nije dogodilo. Samo još mora nešto riješiti.
- Što?
Cameron se široko osmjehnuo. - Znate da ne smijem o tome, gospođice Rielly.
- Već znam čime se Mitch bavi.
- Znam da ponešto znate, i to vjerojatno više nego što biste smjeli, ali nemam dopuštenje
razgovarati s vama o povjerljivim stvarima. Mitch je usred operacije od velike važnosti za
nacionalnu sigurnost.
- Nije u opasnosti?
- Nije - nasmiješio se Cameron. - Ali drugi jesu.
- Koji drugi?
- Loši momci.
- Aha.
- Čujte, nemate se zbog čega brinuti. Prilično sam siguran da će Mitch doći ujutro. Ako
želite, možemo vas vratiti u grad, pa doći po vas ujutro. Ili možete prespavati ovdje. Naravno,
imat ćete potpunu privatnost.
- Ima li šanse da dođe još večeras?
- Ima, ali ne previše.
- Ostajem ovdje.
- U redu - rekao je Cameron. Jedan od njegovih telefona je zazvonio. - Oprostite, moram
se javiti.
***
 Ni sekundu nakon što je Michael izgovorio posljednju rečenicu, Rapp je shvatio da je
Anna u opasnosti. Upitao ga je koliko je siguran da je Anna rekla kako se nalazi s njim.
O’Rourke je odvratio da je sjedio pokraj Liz dok su razgovarale. Rapp je želio otići na kat i
probuditi Liz, ali kad je odvagnuo što bi mu ona još mogla reći što već nije znao, odustao je.
Samo bi mu još trebalo da trudna novinarka poludi od brige. Rapp je prvo nazvao Annin stan.
Nakon četiri signala, uključila se automatska sekretarica i prekinuo je. Kad ju je nazvao mobitel,
automat mu je rekao da je korisnik izvan dometa ili da je telefon isključen. Anna se uvijek
javljala na telefon, osim kad je bila pred kamerom. Znao je da nešto nije kako treba, ali trudio se
izgledati mirno pred O’Rourkeom. Ulozi u ovoj igri su upravo porasli, znao je Rapp. Natjerat će
ih da plate, tko god bili.
Odlazeći, Rapp je rekao O’Rourkeu da ne kaže ni riječi supruzi, ali Michael pristao tek
kad ga je Rapp uvjerio da će naći Annu brže nego policija. Obećao je da će mu javiti što se
događa, a potom su on i Coleman nestali u noći.
Rapp je rekao Colemanu Anninu adresu i dok su jurili onamo, nazvao Stansfielda na
kodirani kućni broj. Javila se Irene Kennedy. - Kako je?
- Spava.
- Mislim da su oteli Annu.
Kennedy je na tren šutjela. - Jesi li siguran? - upitala je naposljetku.
- Nažalost, jesam.
- Kako da ti pomognem?
- Pošalji ekipu u Annin stan. - Rapp joj je priopćio adresu. - Stižemo za dvije minute.
- Još nešto?
- Neka specijalci budu spremni. Možda mi bude potrebna potpora.
Kennedy se pitala kako da objasni mobilizaciju Agencijine ekipe za specijalne operacije,
ekvivalentu SWAT-a. Imala je ovlasti za to, ali znala je da bi bilo bolje da to naredi Stansfield.
- Sve ću srediti. Još nešto?
- Ovo sve mijenja.
Kennedy se nije svidjela smirenost u Rappovu glasu. - Kako to?
- Ne tiče me se na koliko je visokom položaju onaj tko vuče konce. Pobit ću ih do
posljednjega. - Rapp je prekinuo i zagledao se kroz prozor, dok je njihov auto jurio Avenijom
Washington.
***
Dva su se puta provezli oko zgrade, provjeravajući nadzire li netko ulaz, a potom stali
pred hidrant. Ušli su pognute glave, da ih ne snime nadzorne kamere. Rapp je otključao svojim
ključem, a čim su ušli na stubište, izvukli su pištolje. Rapp je nosio Berettu, a Coleman H & K
USP .45 ACP. Rapp je Colemanu u nekoliko sekunda objasnio gdje je koja prostorija u Anninu
stanu. Coleman je bio navikao na rad u paru, kao i svaki pripadnik SEAL-a. To je bio jedan od
temelja njihova djelovanja. Rapp je, s druge strane, bio posve nenavikao na bilo kakvu pomoć.
Coleman je zato provjerio jesu li se dobro razumjeli. Nije htio ući nepripremljen.
Kad su stigli do četvrtoga kata, Rapp je provirio u hodnik pa iskoračio sa stubišta. Nisu
namjeravali stati sve do Anninih vrata. Ako ih netko čeka u zasjedi, najbolje će biti da napadnu
brzo i svom snagom. Stali su svaki s jedne strane vrata. Rapp je pažljivo umetnuo ključ i tiho
otključao. Ušli su, a Coleman je zatvorio i zaključao za njima. Provjerili su skriva li se tko u
ormaru u hodniku, pa u kuhinji i na kraju u dnevnoj sobi. Nisu razgovarali. Rapp je vodio iz sobe
u sobu, a Coleman ga je slijedio. Otvorili su i zatvorili sva vrata u stanu i provjerili sve u manje
od pola minute. Trideset sekunda poslije, pronašli su prvi prislušni uređaj. Nisu ga dirali. Izašli su
i zaključali vrata.
 Kad su se vratili u auto, Rapp je nazvao Kennedy.
- Netko je postavio prislušne uređaje u stan. Pošalji najbolje ljude. Reci im da lociraju sve
uređaje, ali da ih ne diraju. Ako netko dođe provjeriti, pustite ga da uđe i izađe, pa ga slijedite. Mi
idemo do Marcusa. Nazvat ću te odande.
Skrenuli su na Aveniju New Mexico, a s nje na Nebrasku.
Coleman je nagazio papučicu gasa svom snagom. Nedaleko od Annina stana našli su se
pred kružnim tokom, na kojem su skrenuli na Aveniju Massachussetts. Dok su se vozili kroz
otmjenu četvrt Spring Valley, Coleman je pogledao Rappa. - Što je sljedeće?
Rapp nije mogao izbaciti najgore prizore iz glave. Bio je u stanju podnijeti iznimno
mnogo bola. Već su ga bili nastrijelili, boli nožem, slomio je desetak kostiju i bio toliko iscrpljen
da je preživio samo zahvaljujući snazi volje, ali ovo je bilo drugačije. Sad je bio na rubu plača.
Pomisao da bi netko mogao ozlijediti Annu pokazala se gorom od svega što je u životu iskusio.
Malo se pribrao i zagledao kroz prozor, pa par puta trepnuo da razbistri oči. Nije želio da ga
Coleman vidi takvoga. - Vidjet ćemo je li Marcus nešto doznao, a potom ćemo nazvati Profesora.
 36

Kad su stigli do stana Marcusa Dumonda, Rapp je ponovno bio potpuno pribran. Irene
Kennedy već je bila nazvala Marcusa i rekla mu da je Anna oteta, a Dumond, koji nije znao kako
da razgovara s Rappom u normalnim okolnostima, nije ni pokušao pronaći riječi ohrabrenja.
Samo mu je rekao kako napreduje potraga za Profesorom. Nažalost, nije napredovala.
Colemanovi ljudi, Hackett i Stroble, pregledavali su tisuće fotografija sadašnjih i bivših
zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova, ali još uvijek nisu naišli na poznato lice.
Rapp se nadao boljim vijestima i jedva se suzdržavao da ne pobjesni. Uostalom, Dumond
je imao pametnu zamisao. - Kad ste zadnji put zvali tog tipa?
- Večeras oko devet.
- I od onog prvog razgovora nije se javio?
- Nije.
- Sad će morati, zar ne?
- Kako to misliš?
- Ako je on oteo Annu, morat će se javiti jer želi razgovarati s tobom.
- U pravu si, ali ne vidim kamo to vodi.
- Ne zna kako da dođe do tebe. Nisi mu ostavio broj.
- Pa?
- Pa sigurno čeka da ti nazoveš njega.
Rappu je to Dumondovo isticanje očiglednoga malo zasmetalo. - I namjeravam, čim ti
središ sve da ga tako i lociramo.
Dumond je podigao prst. - Imam plan. Irene nam je poslala kombi. - Rapp je znao na
kakav kombi Marcus misli: najnoviju generaciju kombija za nadzor koji je za Agenciju radila
kuća Westinghouse, a dodatno opremao Odjel za znanost i tehnologiju.
- Znaš koliko mrzim tehnička sranja. Da čujem što smjeraš. Jednostavnim rječnikom.
Dumond je zaustio, pa stao i tako dvaput. Nije znao kako da pojednostavni misli. - Ako
parkiramo kombi na pravo mjesto, a ti Profesora zadržiš na vezi dovoljno dugo, otkrit ćemo gdje
je.
- Sigurno?
- Ne, nije sigurno. Ali ako nam se posreći i nađemo se u pravom kvartu dok budete
razgovarali, mogu suziti lokaciju na nekoliko zgrada - rekao je Dumond pa dometnuo i
upozorenje. - Ako je u zgradi, a ne u vozilu koje se kreće.
- Kad ćemo ga moći nazvati?
- Kombi stiže za pet minuta - Dumond je pokazao kartu na kuhinjskoj radnoj plohi,
prilazeći joj. - Nemam pojma koji odašiljač prenosi njegove pozive noću, pa ne znam gdje će biti
kad ga nazovemo.
- Možeš li biti malo jasniji, Marcuse? - u Rappovu se glasu sad čula nervoza.
- Provjerio sam sve Profesorove pozive u posljednja tri mjeseca i na karti označio
odašiljače koji su ih prenijeli. Žute oznake su za deset odašiljača kojim se najviše koristi -
Dumond je pokazao papir uz kartu. - A ovo je popis poziva prema dobu dana, duljini i odašiljaču.
- Što sve znači?...
- Što sve znači da nemam previše podataka za pozive u jedanaest navečer. Ne znam u
kojem kvartu provodi noći.
 - Sranje.
- Ujutro će stvari bolje stajati.
Coleman je spustio Rappu ruku na rame i glavom pokazao Dumondovu spavaću sobu.
Rapp ga je slijedio i zatvorio vrata za njima.
- Što je?
- Siguran si da možeš? - upitao ga je Coleman.
- Kakvo je to pitanje?
- Pametno, eto kakvo.
- Jesi li ikad vidio da nešto ne mogu?
- Nikada te nisam vidio ni zaljubljenog.
- Kakve to jebene veze ima s bilo čim? - obrecnuo se Rapp.
- Svakakve. Oteli su Annu i to utječe na tebe. Osjećaji ti mute razum.
- Ništa se ti ne brini, Scotte.
- Naravno da se brinem. Vičeš na Marcusa kao da ti je mlađi braco.
- Kao da jest.
Coleman se malo odmaknuo. - Ne valja ovo, čovječe.
- Što ne valja?
- Ti! Previše si uzrujan i previše uplašen. Moraš pustiti nekoga drugog da vodi stvar.
- A koga? Jebenu policiju? Ma naravno, dovedimo njih... Super će izvesti stvar. Anna će
dobiti metak, a svi doznati za mene.
- Nisam mislio na policiju, Mitch. Daj se smiri malo. Moraš predati stvar nekome
drugome. Znaš da će se situacija prvo pogoršati, prije nego što dobijemo priliku da sve riješimo.
Moraš biti u stanju donijeti razumnu odluku.
Rapp mu je želio odbrusiti, ali znao je da ne smije. - Ako ti se u bilo kojem trenu učini da
gubim kontrolu, reci mi. Poštujem te i znam da si profesionalac. Poslušat ću te - rekao je, pa malo
pričekao. - Samo u jednome neću - dometnuo je. - Svi će do posljednjega dobiti metak u glavu. U
tome me nitko neće spriječiti.
***
Kombi tvrtke za catering zaustavio se pred zgradom u kojoj se nalazio stan Marcusa
Dumonda. Bio je velik i crn, imao naljepnice u obliku bijele kuharske kape na obje strane i na
vratima teretnog prostora. Iznad kape stajalo je ime tvrtke, Kip’s, a ispod toga i broj telefona.
Tvrtka je doista i postojala, a vodili su je jedan nekadašnji zaposlenik Agencije i njegova
supruga. Agencija je tom paru osigurala sredstva krajnje upitnim kanalima, a zauzvrat su dobili
pravo da svoje kombije za nadzor preruše u dostavne.
Dumond je ušao u kombi s dva prijenosna računala i torbom opreme. Rapp i Coleman
sjeli su pokraj njega, a Hackett i Stroble krenuli su za njima u Colemanovu Exploreru. Dumond
je rekao vozaču da ih odveze do Washington Circlea i zatvorio vrata. Odmah se bacio na posao,
uključio i povezao računala i drugu opremu. Na jednoj strani kombija stajale su tri police za
pladnjeve, na kojima je bila nadzorna oprema. U sredini su stajala i dva zaslona; gornji osjetljiv
na dodir, uz pomoć kojega se pristupalo jednom dijelu opreme, a drugi za prikazivanje onoga što
vide kamere. Dumond se smjestio u komforno sjedalo pričvršćeno za pod kombija vijcima i
okrenuto prema zaslonima. Imao je malo mjesta za noge, ispod zaslona. Rapp i Coleman sjeli su
na klupicu u stražnji dio kombija, mirno ga promatrajući.
Do Washington Circlea trebalo im je gotovo petnaest minuta. Iznad njihovih glava stajala
je polica za teret, a na njoj još opreme za nadzor: antene, kamere, mikrofoni i radiokompas.
Nakon što se Dumond spojio s mrežom Sprinta, pripremio je radiokompas i rekao Rappu da
može nazvati Profesora.
 Rapp i Coleman dugo su raspravljali o tome kako bi trebao izgledati taj poziv. Oko
jednoga su se odmah složili: Rapp se isprva treba pretvarati da ne zna da je Rielly oteta.
Dumond je dao Colemanu slušalicu spojenu s Rappovim mobitelom da i on čuje, a potom
uključio snimanje. Rapp je unio broj i počeo brojiti. Kad je Profesorov telefon zazvonio četvrti
put, Rapp je umalo izgubio nadu, uvjeren da se Profesor ni ovoga puta neće javiti. Nakon šestog
zvona, čuo je klik. - Profesore, kako ide? - rekao je Rapp.
***
Peter Cameron ostavio je Annu Rielly u dnevnoj sobi i krenuo prema vratima kuće kad je
zazvonio telefon. Javio se u predvorju i odmah prepoznao glas Mitcha Rappa. Izašao je iz kuće i
otišao do svojeg automobila. Nije želio da Duser i njegovi čuju ijedan dio tog razgovora.
- Oprosti što se nisam javljao, ali morao sam nešto obaviti.
- A što to?
- O tome radije ne bih preko telefona.
- Znači li to da se pristajete naći licem u lice?
- Možda - odvratio je Cameron s oklijevanjem. - Ako mi možeš jamčiti osobnu sigurnost.
- Ovisi što imate za mene.
- Slušaj, Rappe. Kad sam prihvatio ovaj posao, nisam znao tko si. Da sam znao, ne bih
pristao.
- Odmah se bolje osjećam sad kad to znam - odvratio je Rapp sarkastično. - Tko vam
izdaje zapovijedi?
- Ne želim o tome preko telefona.
- U tom slučaju, gdje se nalazimo?
Cameron se naslonio na vrata automobila. - Rado bih se sastao, ali nekako mi se čini da s
tog sastanka ne bih otišao živ.
- To ovisi samo o tome što mi možete ponuditi i koliko ste iskreni.
- Imam nešto važno! Jako važno! Ali moraš mi dati neka jamstva.
- Jamstva?
- Da me nećeš ubiti, da me nakon toga nećeš tražiti. Da Agencija neće doznati tko sam.
- Ovo posljednje moglo bi biti teško izvedivo.
- U tom slučaju, ništa od svega. Radije ću nestati i nadati se da me nikad nećeš naći.
- Ne bih se previše nadao.
Cameron je podigao pogled prema noćnom nebu. Široko se osmjehnuo. Ta budala nema
pojma s kim ima posla. - Kako ti nije jasno u kakvom sam položaju? Trebaju mi jamstva da ću se
izvući, inače nestajem.
Rapp je dugo šutio. - Dobro. Što vam treba? - upitao je.
- Kao prvo... na sastanak dolaziš sam. Ako ikog drugog vidim, bježim. Kao drugo,
nikome ne smiješ reći tko sam.
- Ne dajem jamstva dok ne vidim koliko su korisne informacije koje navodno imaš.
- Jako korisne. Mozak će ti eksplodirati kad čuješ.
- Daj mi barem nešto odmah.
- Moj je nalogodavac velika zvjerka u Washingtonu. Netko na koga nikad ne bi
posumnjao.
- Ako je doista toliko važan, dobit ćeš i novo ime i novo lice.
- To si mogu i sam srediti. Od tebe želim samo riječ da nitko osim tebe neće doznati tko
sam i da me nećeš ubiti.
- Imaš je.
Cameron je pogledao na sat. Predugo je već bio na vezi. - Daj mi broj na koji te mogu
nazvati.
Rapp je malo oklijevao, pa mu rekao broj svojega mobitela.
- Kad se nalazimo?
- Sutra ujutro, čim svane. Nazvat ću te i reći ti kada i gdje. Dobit ćeš rutu kojom moraš
proći, a ako vidim ikoga da te slijedi, gotovo je.
Cameron je prekinuo vezu i odmah se nasmijao. Sve je išlo i previše glatko. Rapp nije
imao pojma da je Rielly oteta. Ušetat će ravno u zamku.
***
Kombije bio parkiran u 23. ulici, između Ministarstva vanjskih poslova i Vojnog ureda za
zdravstvo. Dumond je kuckao po računalu, a Rapp i Coleman promatrali su ga, čekajući rezultate.
Nakon nekoliko minuta, Dumond je pogledao Rappa.
- Nismo bili ni blizu.
- Kako to misliš?
- Uopće nije u gradu. Ni u okolici, čak.
- Nego gdje?
- Južno od Annapolisa. Blizu zaljeva.
Rapp je ustao i zagledao se u zaslon preko Dumondova ramena. - Da vidim koji mu je
najbliži odašiljač.
Dumond je uperio prst u točku. - Ovaj ovdje. Ulica Mount Zion.
Rapp je promatrao označenu točku, pokušavajući odvagnuti radi li se o slučajnosti ili ne. -
Imaš popis poziva za posljednja četiri mjeseca?
- Aha.
- Je li ikada prije rabio taj odašiljač?
Dumond je dohvatio popis i pregledavao stranicu po stranicu. Dvadesetak sekunda
poslije, pogledao je Rappa. - Nikad. Ovo je prvi put da je uopče u blizini tog odašiljača.
Coleman je primijetio da Rappa nešto kopka. - Što si skužio, a ja nisam?
- Moja kuća leži ni kilometar od te ulice - Rapp je pokazao lokaciju kuće na zaslonu.
- Hm - Coleman se počeše po bradi, sad i on zagledan u kartu. - Možda ondje negdje
imaju vlastiti posjed. Možda ondje drže Annu.
- Možda - Rapp je otvorio vratašca koja su dijelila njihov prostor od vozača. - Vozi na
autocestu za Maryland. Javi čim prijeđemo preko ceste 301 - rekao mu je pa zatvorio vrata i
pogledao Colemana. - Reci dečkima da idemo u Maryland - kazao je, već birajući Stansfieldov
broj. Javila se Irene Kennedy. - Koliko brzo možeš poslati helikopter za nadzor u moju kuću?
- Mogu ti poslati jedan iz baze Andrews. Mislim da bi im trebalo deset do dvadeset
minuta.
- Dobro. Reci im da odmah krenu.
- Mitch, što se događa?
- Sad ne mogu o tome. Pošalji mi helikopter i nazovi me.
 37

Osoblje malog hangara u kutu goleme vojne zrakoplovne baze Andrews jugoistočno od
Washingtona - piloti, tehničari i mehaničari - bilo je u stanju pripravnosti dvadeset četiri sata na
dan. Kad su dobili zapovijed za polijetanje, piloti su odmah sjeli u helikopter. Za manje od pola
minute bili su spremni za let. Civilni Bell 430 imao je mjesta za dva pilota i sedam putnika, ali
ovaj je uz pilote mogao povesti još samo četiri osobe. Ostatak prostora zauzimala je nadzorna
oprema, kojom je upravljao samo jedan tehničar.
Kad je helikopter krenuo iz hangara, kopilot je kontaktirao s kontrolnim tornjem, zamolio
dopuštenje za polijetanje i rekao u kojem će smjeru letjeti. Dobio je odgovor i dopuštenje iste
sekunde. Plan puta nije ni morao prijaviti. Taj helikopter letjet će u tajnosti, kao i uvijek.
Oba pilota bili su pripadnici slavne 160. specijalne regimente, iz Fort Campbella u
Kentuckyju, grupe poznate pod nadimkom Noćne ptice. Zajedno su letjeli i opasnim nebom
Somalije 1993. i smatrali su se sretnicima. Nekoliko njihovih prijatelja nije se vratilo odande.
Dvoturbinski motori Allison 250-C40B ubrzah su i helikopter se graciozno odigao s piste.
Njegova tri kotača odmah su iščezla u utrobi stroja. Poletjeli su prema istoku, zaobići uvijek
užurbane sjeverne i zapadne baze, pa se uspeh na visinu tristo stopa. Uskoro su dosegnuli brzinu
četrdeset milja na sat. Minutu poslije, tehničar je kopilotu javio koje im je točno odredište.
Kopilot je unio lokaciju u računalo, koje mu je odmah javilo da će let trajati devet minuta i
trideset četiri sekunde.
Brzi i tihi helikopter klizio je prohladnim jesenskim zrakom. Većina pilota osjećala bi i
strah, a ne samo nelagodu, leteći na tristo stopa i usred bijela dana, a kamoli za oblačne noći, ali
ovi su piloti bili drugačiji. Vojska ih je uvježbala za letenje u najgorim uvjetima, i to na mnogo
manje okretnim helikopterima od Bella 430. Njima je taj prijelaz s bučnih maslinastozelenih
vojnih helikoptera na blistavi, tihi, mali Bell 430 bio poput sjedanja za upravljač Jaguara nakon
što su cijeloga života vozili stari Ford.
Kad su se približili zaljevu i ostavili za sobom svjetla grada, navukli su naočale za noćno
gledanje - prvo jedan, pa kad su se njegove oči privikle, i drugi. Prišli su lokaciji u spirali, s juga i
preko jezera, ugašenih navigacijskih svjetala. Od trenutka kad su primili zapovijed prošlo je
manje od dvanaest minuta.
Helikopter je sad lebdio na mjestu, pet metara iznad tamne vode zaljeva Chesapeake.
Tehničar je spremno dočekao zaustavljanje i uz pomoć infracrvenih kamera usredotočio se na
metu.
***
Peter Cameron vratio se u kuću i sjeo na kauč, blizu Anne Rielly. Pogledao ju je s
iskrenim osmijehom, još uvijek držeći telefon u ruci. - Imam dobre i loše vijesti. Koju želite
prvo?
- Lošu.
- Mitch neće stići večeras. Ali dolazi sutra ujutro.
- Kad?
- Oko sedam.
Rielly je ova vijest malo oneraspoložila. Dohvatila je daljinski upravljač i isključila
televizor. Bližila se ponoć i bila je umorna. - U tom slučaju, idem na spavanje - ustala je. - Gore
nema vaših, pretpostavljam?
 - Nema. Imate potpunu privatnost.
- Hvala - rekla je i izašla, a Cameron ju je otpratio do stubišta.
- Ja uskoro odlazim, ali vratit ću se prije nego što ustanete.
- U redu - rekla je Rielly i otišla na kat.
Cameron ju je pratio pogledom, diveći se njezinim oblinama. Duser je stao do njega i
jednako zadivljeno gledao za Rielly. Kad je zatvorila vrata spavaće sobe, Duser je pogledao
Camerona. - Ima dobro dupe.
Cameron se namrštio i glavom dao znak Duseru da ga slijedi. Izašli su na trijem i
Cameron se obratio Duseru šapatom. - Da ti nije palo na pamet ni dirnuti je. Pamet u glavu.
- Daj se smiri. Ujutro ionako umire, što te briga?
- Da je nisi ni dirnuo, je li ti jasno? Njezin dečko stiže ovamo rano ujutro i želim da misliš
samo na to! - rekao je pa pokazao aute pred kućom. - Maknite ih.
- Kamo?
- Ne znam, ali ne smiju biti ovdje kad stigne.
Duser je kimnuo. - Smislit ću nešto. Morat ću poslati nekoga po kavu i hranu.
Cameron nije shvatio kakve veze hrana i kava imaju s premještanjem auta, ali nije ništa
rekao. - Ja idem do grada po nekoliko stvari. Možda me neće biti neko vrijeme - pogledao je na
sat. - Mislim da ću se vratiti oko dva, najkasnije do tri. O. K.? - O. K.
- Ako se dogodi išta neobično, nazovi me.
- Hoću.
***
- Vidim jednoga. Čini se da stražari iza kuće.
Rapp, Coleman i Dumond imali su slušalice s mikrofonima. Koristeći se opremom u
kombiju, Dumond se putem satelita povezao s helikopterom. Sad su vidjeli i čuli isto što i posada
helikoptera.
Dok se kombi vozio autocestom 214 lagano se ljuljkajući, Rapp je pažljivo slušao
tehničarov opis situacije u kući i oko nje. Na nižem od dvaju zaslona pred Dumondom vidjeli su
sliku koja je izgledala poput negativa: bila je samo u crnoj i bijeloj boji, uz tek malo sive. Slika
koju je slala infracrvena kamera u helikopteru promijenila se i sad su se vidjele i druge boje:
crvena, žuta, bijela i plava. Rapp se zagledao u dio na zaslonu koji je, znao je, prikazivao njegovu
kuhinju. - Zavjese su navučene, ali vidim dvije... možda i tri osobe unutra - govorio je sad
tehničar. - To bi bilo prizemlje... Na katu je možda još jedna.
Rapp je podigao pogled na prostor iznad kuhinje. - Možete li nam reći je li ijedna od njih
žensko?
- Onaj iza kuće sasvim je sigurno muško. Ovi u kuhinji sjede, pa ne razaznajem.
- A na katu?
Tehničar je šutio oko pet sekunda. - Možda je muško, možda žensko, a možda i pas. Ne
znam točno, ali toplinski je otisak malen.
- Primate li zvuk? - upitao je Rapp.
- Samo malo pozadinskog šuma, ali ništa više. Mislim da imaju uključen televizor.
- Možete li mi reći što se događa u kući?
- Možemo. Dajte nam trenutak da se premjestimo.
Rapp je gurnuo mali mikrofon na slušalicama gore i pogledao Dumonda.
- Nazovi Irene i reci joj da pošalje helikopter Specijalnih postrojba u moju kuću. - Dok je
Dumond zvao Irene, Rapp se obratio Colemanu: - Koji se vrag događa?
- Čini se da je netko organizirao tulum kod tebe doma.
Rappa je ovo čak nasmijalo. To je zapravo bila dobra vijest.
 Neprijatelj se konačno pokazao i moglo ga se napasti. - Misliš da ima nade da je Profesor
ondje?
- Ako uzmemo u obzir koji je odašiljač prenio taj poziv, rekao bih da po svoj prilici sjedi
za tvojim kuhinjskim stolom.
Rapp je pogledao mobitel. - To bismo mogli lako potvrditi.
- Kako?
- Mogli bismo ga nazvati. Helić će čuti ako mu mobitel zazvoni.
Coleman je malo promislio. - Pričekaj pravi trenutak - rekao je. - Idemo pričekati
specijalce. Bolje da Profesoru ni ne damo šansu da zbriše ako se prepadne.
- Dobro.
- Misliš da je ono gore Anna?
- Nadam se.
U slušalicama su začuli tehničarov glas. - Pred kućom stoji nekoliko automobila. - Rapp,
Coleman i Dumond pogledali su zaslon pred sobom. - Jedna osoba stoji pred ulaznim vratima.
Čini se da je naoružan. Čekajte da se malo približim - na zaslonu se povećao toplinski otisak
osobe na Rappovu trijemu. Bio je gotovo posve crven, žuta ruba. Oko struka stajala je izduljena
plava mrlja.
Coleman je progovorio prije tehničara. - Čini mi se da ima automatski pištolj s
prigušivačem.
- Ili to ili jurišnu pušku - zaškiljio je Rapp.
Na trijem je izašla još jedna osoba, a potom i treća. Rapp se odmah uplašio da su
primijetili helikopter. - Libra tri, jesu li vas otkrili? - upitao je.
- Nisu - začuo se drugi glas. - Kilometar smo od kuće i skriva nas šuma.
Jedna se osoba odvojila od grupice i sišla s trijema. Ušao je u auto i krenuo. - Jedan od
automobila odlazi - rekao je tehničar.
- Vidimo - odvratio je Rapp, pa opet maknuo mikrofon od usta. - Doznaj gdje smo i reci
vozaču da požuri! - obrecnuo se na Dumonda pa se vratio tehničaru: - Libra tri, možete li pratiti
obje mete?
Tehničar nije odmah odgovorio. - Ovisi o tome na kojoj će se udaljenosti naći.
- Nadzirite obje mete dokle god budete mogli.
Ostavljajući vratašca između prednjeg i stražnjeg dijela kombija otvorena, Dumond je
sjeo natrag na svoje mjesto. - Kaže da smo prošli Cestu kraljice Anne.
- To znači da stižemo u Muddy Creek za pet minuta - rekao je Rapp pa pogledao
Colemana. - Reci svojim dečkima da se pripreme za akciju - kazao je, pa se vratio zaslonu.
Tehničar mu je govorio kojim se putem kreće automobil. Rapp nije mogao prestati misliti na
Annu. Vrlo će brzo morati odlučiti koga će pratiti nadzorni helikopter: automobil ili kuću.
Coleman je vidio kakve misli muče Rappa. - Kuća ne može nikamo - rekao mu je. Rapp
nije ništa odvratio, samo je promatrao zaslon. - Čuješ? Rekoh...
- Čujem.
Oglasio se telefon na Dumondovoj konzoli. Javio se i odmah pružio slušalicu Rappu. -
Irene. Kaže da želi znati što se događa.
- Mitch, moguće je da je u autu Profesor - Coleman nije odustajao.
- Znam, znam - rekao je Rapp konačno pa pogledao Dumonda. - Ne mogu joj se javiti.
- Morat ćete se odlučiti između kuće i auta - rekao je sad pilot helikoptera.
- Ne smijemo dopustiti autu da nestane - rekao je opet Coleman.
Dumond je još uvijek pružao slušalicu Rappu. - Kaže da mora razgovarati s tobom.
Rapp je poželio iščupati telefon iz konzole i baciti ga kroza stražnja vrata. Znao je kako
mora postupiti, iako protiv volje. - Libra tri... pratite auto - rekao je konačno. Potom je skinuo
slušalice i zgrabio telefon. - Molim? - zarežao je.
 38

Rapp je u duši bio samotnjak. Nije volio biti dio tima, osim kao šef. Od suradnika je
očekivao bespogovornu poslušnost, a ne samo suradnju. U branši punoj napuhanih ega, najradije
je radio sam. Nikad se nije ispričavao za takav stav, puštajući rezultate da govore umjesto njega.
Agencija ga je poslala u desetke opasnih misija, a on je u svakoj od njih obavio zadatak.
- Irene, stvarno ne mogu sad - rekao je, stežući ljutito telefonsku slušalicu lijevom rukom.
- Znam da si u poslu, ali moram biti u toku.
- U mojoj kući su najmanje četiri osobe - obrecnuo se Rapp. - Nepozvane, očigledno.
Mislim da je i Anna među njima, ali ne znam sigurno. Maloprije je odande otišao auto. Vozač bi
mogao biti Profesor. To ti je sve mogao reći i Marcus. Imam pune ruke posla, Irene. Javit ću ti se
kad budem nešto trebao - nagnuo se preko konzole i s treskom poklopio telefon.
Potom je ljutito pogledao Dumonda, sav crven u licu. - Sad smo na terenu! Nismo u
uredu! Ja sam glavni i očekujem da se moje zapovijedi slušaju do posljednjeg slovca! - Zatim se
obratio Colemanu. - Zahvaljujem na savjetima, ali kad krenemo u akciju, ne želim raspravljati o
svojim odlukama. Jesmo li se razumjeli?
Coleman i Dumond kimnuli su - prvi iz poštovanja prema potrebi za hijerarhijom u
akcijama, a drugi iz straha. Tren poslije Dumond je dodirnuo slušalicu. - Auto je stao - rekao je.
Rapp se odmah okrenuo prema zaslonu. Auto je skrenuo na benzinsku postaju. Rapp je
pokušavao shvatiti koju. - Koliko do ceste za Solomons Island? - doviknuo je vozaču.
- Upravo stižemo do nje.
- Odmah pođi u lijevu traku, kreni na jug i budi spreman skrenuti na Exxonovu benzinsku
- rekao je Rapp pa se vratio Dumondu. - Gasi sve što možeš.
- Scotte, reci dečkima da idu do sljedeće benzinske, Standardove. Neka stanu na njihov
parking i čekaju nas tamo. Možda će nam trebati pomoć. - Kombi je sad već usporavao i Rapp je
gurnuo glavu kroz vratašca. Skrenuli su na cestu za Solomons Island, a Rapp je pogledao preko
puta, na parkiralište Exxonove benzinske pumpe. Tamnoplavi Ford Crown Victoria nije bio
ondje, nego ravno pred ulazom. Morao je brzo smisliti plan. Primijetio je da je vozač njihova
kombija doista odjeven kao da radi u cateringu: imao je crne hlače i bijelu košulju, čak i
leptir-kravatu. - Koliko benzina imamo?
- Tri četvrtine spremnika.
- Imaš li kreditnu karticu uza se?
Vozač se nije odmah snašao. Pitanje ga je iznenadilo, pogotovo od nekoga koga nikad
prije nije vidio. - Aha.
- Imaš li slušalicu?
Kucnuo je po lijevom uhu. - Da, vaš momak ima moju frekvenciju.
Rapp je ispružio ruku i pokazao benzinsku pumpu. - Parkiraj se ondje. Točno iza onog
Forda. Izađi iz kombija i počni točiti gorivo. Govorit ću ti što da radiš u slušalicu.
Rapp se vratio Dumondu i pokazao zaslon. - Možeš li mi pokazati benzinsku?
Dumond je kimnuo i nekoliko puta kucnuo po tipkovnici. Prikaz zgrade benzinske pumpe
i auta pred njom odmah se stvorio na zaslonu. Rapp ga je potapšao po ramenu i vratio slušalice na
glavu. - Libra tri, mi držimo auto na oku. Vratite se do kuće i javite kako stoje stvari.
- Primljeno, Virgo jedan. Vraćamo se prema kući.
Rapp je zatvorio vrata prema vozaču i sva trojica nagnuli su se pred zaslon. - Marcuse,
sve se ovo snima?
- Da.
Nisu vidjeli vozača auta na prikazu na zaslonu. - Snimi tablice i provjeri ih.
Marcus je usmjerio kameru na stražnji dio automobila i Coleman je odmah uzdahnuo. -
Sranje.
Rapp je također opsovao, pa ih je Dumond pogledao. - Što je bilo?
- Ima službene tablice. Vladine.
- Ipak ih provjeri - rekao je Rapp.
- Mitch, ovo sve komplicira.
- Možda, ali možda i ne.
- Kako to misliš? Nema tu možda. Ako je tip iz neke od agencija, imamo problem.
- Vidjet ćemo. Marcuse, vrati zgradu na zaslon - vozač Forda sad je stajao pred
blagajnom. Plavokos i u odijelu, pogledavao je prema svom autu.
- To nije Profesor - rekao je Coleman.
- Ima li još koga unutra?
Dumond je pomaknuo joystick u pokušaju da zaviri u druge kutove benzinske postaje i
nakon nekoliko sekunda vratio se na čovjeka pred blagajnom. - Izgleda da nema.
Rapp je promatrao vozača Forda kako vadi novčanik i plaća gotovinom. Spustio je
Dumondu ruku na rame. - Reci našem vozaču da se vrati u kombi. - Dumond je prenio zapovijed
i nakon nekoliko sekunda čuli su kako se zatvaraju vrata. Nisku skidali pogled sa zaslona: čovjek
u odijelu sad je izlazio iz zgrade, noseći četiri goleme papirnate čaše kave. S jedne ruke visjela
mu je plastična vrećica.
- Reci vozaču da skrene lijevo na parking i parkira se - rekao je Rapp tiho.
Dok je Dumond prenosio zapovijed, Rapp je skinuo slušalice i izvukao Berettu, a za njim
i Coleman. Kombi se približavao položaju koji je zatražio Rapp, a kamera na krovu okretala se,
prateći metu. Stali su upravo kad je vozač Forda na krov svoga automobila spustio kartonski
poslužavnik s kavom.
Rapp je brzo otvorio vrata kombija i izašao na asfalt. Čovjek mu je bio okrenut leđima.
Začuvši nešto iza sebe, počeo se okretati, ali Rapp je podigao ruku i drškom Berette udario ga po
glavi. Koljena su mu popustila i pao je. Rapp ga je zgrabio pod jednu ruku, a Coleman pod drugu.
Odvukli su ga do kombija i bacili na pod. Rapp mu je podigao noge u kombi, pipajući usput da
provjeri ima li čovjek drugi pištolj ili nož oko zgloba, dok mu je Coleman uzeo pištolj iz futrole
pod pazuhom i ključ auta.
Pokazao je Rappu ključ. - Što ćemo s autom?
- Vozi se za nama. Idemo u industrijsku zonu malo niže niz cestu.
***
Industrijska je zona bila mješavina uredskih jednokatnica i skladišta. Kombi i Ford
skrenuli su za jedno od skladišta, preko puta kojega je bila samo dugačka, ravna zgrada s
trgovinama i barom na uglu. Hackett i Stroble parkirali su se pokraj bara i ostali motriti ulicu.
Kad je Coleman otvorio vrata kombija, dočekao ga je prizor Rappa kako sjedi na čovjeku kojega
su upravo oteli. Koljenima mu je pritiskao ruke na pod kombija, a cijev Berette držao mu
prislonjenu na oko.
- Da čujem barem jedan razlog da te odmah ne ubijem - zarežao je Rapp.
Coleman je ušao u kombi i zatvorio vrata. - Što kažu isprave?
- Nisam ih stigao ni pogledati. Zaokupljen sam razgovorom. - Rapp je pritisnuo pištolj još
malo grublje čovjeku uz oko.
Coleman se sagnuo i zavukao ruku pod čovjekov sako, pa u unutarnjem džepu pronašao
kožnati etui za značku. Bez riječi je pokazao Rappu iskaznicu.
- Specijalni agent Salem, FBI - pročitao je Rapp pa ga pogledao. - A što FBI radi u mojoj
kući?
- Nemam pojma o čemu govorite.
Rapp je pogledao Colemana i pokazao mu glavom Dumonda. - Daj mu isprave da provjeri
- rekao je, pa se vratio vozaču Forda. - Zadnji put te pitam. Što radite u mojoj kući? Sigurno znaš
u kojoj: onoj u zaljevu, iz koje si izašao prije pet minuta.
Čovjekovo jedino vidljivo oko zvjeralo je lijevo-desno. - Nemam pojma o čemu govorite.
- Posljednja šansa. Govori zašto ste mi u kući i zašto držite Annu Rielly.
- Kad vam kažem, nemam pojma o čemu govorite. Imate li vi pojma u kakvim ćete se
nevoljama naći kad prijavim da ste oteli saveznog agenta...
Prije nego što je dovršio rečenicu, Rapp mu je zgrabio desni kažiprst, pritišćući mu i dalje
ruku koljenom, a oko pištoljem. Slomio mu je prst brzim trzajem i čovjek je zaurlao od bola.
Rapp je iskoristio priliku i gurnuo mu pištolj u usta. Kad je cijev došla do grkljana, čovjek se
počeo daviti. Rapp ga je pogledao u oči, da iz njih pročita odgovore. - Poznaješ mog frenda
Marija Lukasa? Krupnog momka kojega ste zasuli mecima neki dan u College Parku? - Rapp je
vidio bljesak straha, potvrdu da je u pravu. - Jesi li išta našao? - dobacio je Dumondu preko
ramena.
- Ništa. Broj značke ne postoji. Sad provjeravam ime.
Rapp je pogledao Colemana. - Nije on nikakav jebeni agent. Da jest, već bi nam nešto
rekao.
- Čini se da si u pravu - Coleman je odmjerio lažnog agenta. - Nemoj da te moramo
mučiti.
Rapp je izvukao pištolj da čovjek može odgovoriti. - Jebite se - ispljunuo je. - Ni ne znate
u kakvim ste govnima.
Coleman se nasmiješio. - Kako originalno - sagnuo se i dohvatio slomljeni prst pa ga
snažno povukao. Čovjek je opet zaurlao, a Rapp mu je ponovno gurnuo pištolj u usta.
- Sigurno nije FBI - rekao je Dumond. - Ni ime ni broj nisu pravi.
Rapp je izvukao pištolj. - Imaš nešto za reći?
- Na tajnom sam zadatku - mucao je lažni agent, boreći se da dođe do daha.
- Jesi malo sutra, debilu. Agent FBI-a koji je na tajnom zadatku kao agent FBI-a? -
Prebacio je Berettu iz desne u lijevu ruku i zgrabio i drugi kažiprst. Nije mu ni postavio novo
pitanje, samo mu je slomio još jedan prst. Puknuo je poput suhe grančice.
Čovjek je sad već vrištao. - Dobro! Dobro! Što želite znati?
- Je li Anna Rielly u kući?
- Jest.
- Gdje?
- Na katu.
- Dobro je?
- Jest.
- Ne laži mi! Je li živa i zdrava?
- Jest, kunem se! Ni dirnuli je nismo.
- Zašto je ondje?
- Ne znam. - Odgovor se Rappu nije svidio, pa je krenuo i po treći prst. Nije stigao, jer
čovjek je već vikao novi dogovor. - Rekli smo joj da se ide naći s tobom!
- Čija je to zamisao bila?
- Ne znam. Ja sam običan potrčko. Izvršavam zapovijedi i ništa ne pitam.
 Coleman se nadvio nad čovjeka. - A zapovijedi dobivaš od Profesora?
- Da. Mislim da je to on.
- I on je u kući?
Odmahnuo je glavom, bolna izraza lica. - Nije. Bio je, ali je otišao.
- Koliko vas ima unutra? - upitao je Rapp.
- Ne znam...
Rapp je zgrabio slomljeni kažiprst i punih pet sekunda izvijao ga u krivom smjeru. Čovjek
je vrištao i koprcao se, pokušavajući se izvući, ali Rapp je bio presnažan. Kad se konačno prestao
otimati, Rapp je ponovio pitanje. - Koliko vas ima u kući i oko nje?
- Ja i još dvojica.
- Znam da lažeš i dosta mi te - rekao je Rapp pa pogledao Colemana. - Ubij ga. Ne treba
nam više.
- Još četvorica!
- Bolje ti je da ne lažeš, jer ću te ubiti, a da ni ne trepnem.
- Kunem se da je to istina. Samo me nemoj ubiti.
Rapp ga je dugo promatrao. Bio je uvjeren da sad govori istinu, ali znao je da ne može biti
siguran do kraja. - Pozovi dečke - rekao je Colemanu. - Imam ideju.
 39

- Ne znam, Mitch. Mislim da bi bilo pametnije pustiti specijalce da to srede. - Stajali su

pokraj kombija. Svezanog zarobljenika u kombiju je na oku držao Dumond. Dan Stroble i Kevin
Hackett su bez ubacivanja u razgovor slušali svojega bivšeg zapovjednika i Rappa.
- Ne - Rapp je odmahnuo glavom. - Očekuju ga svake minute. Ne možemo čekati
specijalce.
- Mislim da ti briga za Annom muti razum, Mitch. Idemo vidjeti kad specijalci dolaze pa
tek onda odlučiti.
- Zaboravi - Rapp je ljutito podigao dlanove. - Sam ću. - Krenuo je prema kombiju.
Donekle je mislio to što je rekao, ali zapravo je jako dobro znao da će to zasmetati Scottu
Colemanu.
Coleman ga je uhvatio na nadlakticu. - Samo malo.
- Nemamo nimalo, Scotte - Rapp je istrgnuo ruku. - Jesi li se ti to smekšao? Misliš da
specijalci Agencije mogu bolje obaviti posao nego mi? Dobri su, ali nijedan od njih ne puca bolje
od vas. Idem u akciju, pomogli mi ili ne. - Rapp je znao kako razmišlja svaki pripadnik SEAL-a,
jer je tako razmišljao i sam. Bili su tvrdoglavi, ludo samouvjereni, željni pobjede pod svaku
cijenu i nikad, baš nikad nisu uzmicali pred izazovima.
- Kakav si plan smislio? - upitao je Coleman.
- Pričvrstit ću kameru na budalu u kombiju i poslati ga da uđe prvi.
- Kako znaš da nas neće otkucati čim uđe?
- Imam plan i za to - rekao je Rapp, pokazujući glavom Hacketta. - Ti povedi njega do
stražnjih vrata, da uđe onuda, a mi ćemo na prednja. Što kažete?
Hackett je prvi kimnuo, a za njim i Stroble i Coleman.
- Fino. A sad lijepo idi po opremu za demoliranje.
Zarobljenik je stajao pokraj kombija, hlača spuštenih oko gležnjeva. U kombiju, Dumond
je u njegov sako skrivao mikrofon i minijaturnu kameru. Stroble je držao zarobljenika za jednu, a
Hackett za drugu ruku. Rapp je stao pred njega. - Kako se zoveš?
- Dave.
- Dakle, Dave. Dobro me slušaj. Ne sviđaš mi se. Oteo si mi curu, a sad se ti i tvoji
kompići motate po mojoj kući. Tebi bi se sviđalo da ti netko otme curu i upadne ti u kuću? - Dave
je odmahnuo glavom. - Naravno da ne bi. Moji frendovi radije bi da te odmah ubijemo. Metak u
čelo i zbogom, Dave, ideš u kontejner. Ja se ne slažem s time, barem ne još. Dat ću ti šansu da
preživiš, jednu jedinu. Ako sjebeš čak i samo malo, gotov si. Jasno?
- Jasno.
- O. K. Evo kako ćemo: poslat ćemo te natrag u kuću kao da se ništa nije dogodilo, uz
jednu malu promjenu. Privezat ćemo ti eksploziv oko noge, jako blizu međunožja. Detonator će
biti u mojoj ruci. Ako i u jednom trenu pomislim da ćeš me odati, raznijet ću ti jaja i ostaviti te da
iskrvariš. Imaš li pitanja?
Dave je progutao knedlu i odmahnuo glavom.
- Fino - Rapp je sad pogledao Colemana. - Pričvrsti eksploziv jako dobro, da ga ne skine.
Marcuse, je li sako spreman?
- Još sekundu.
Rapp je pogledao Davea u oči. - Dajem ti riječ. Ako budeš poslušan, pustit ću te.
 Colemanu je trebalo tek nešto više od minute da pričvrsti eksploziv. Rapp je objasnio
Hackettu i Strobleu kako će upasti i opisao im raspored prostorija u kući. Nakon kratke provjere
slušalica, sjeli su u Ford i krenuli. Rapp, Coleman i Stroble sjedili su na stražnjem sjedalu, a
Flackett sprijeda, na suvozačkom. Kombi se vozio za njima, na sigurnoj udaljenosti. Coleman i
njegovi bili su naoružani automatskim MP-5, dok je Rapp i dalje nosio samo Berettu 92F i tri
spremnika s po petnaest metaka. Na putu do kuće primili su poruku od nadzornog helikoptera.
Sve je bilo kao i prije: jedan je stajao na Rappovu trijemu, jedan otraga, a ona dvojica još su
uvijek bili u kuhinji, po svoj prilici za stolom.
Kad su skrenuli s ceste u ulicu koja će ih odvesti do Rappove kuće, rekao je vozaču da
stane i ugasi svjetla. Skinuo je poklopac svjetla iznad stražnjeg sjedala i odvrnuo žaruljicu.
Obratio se Strobleu. - Čim skrenemo pred kuću, legni na sjedalo. Reći ću ti kad da kreneš -
kucnuo je Davea po ramenu pištoljem. - Ako te budu pitali gdje si toliko dugo, reci da si čekao da
skuhaju svježu kavu. Čim uđeš, pitaj gdje je cura.
Rapp je glavom dao znak Colemanu da izađe. Kad su otvorili vrata, Dave ih je pogledao. -
Pucat ćete s vrata?
- Ako podignu pištolje, gotovi su. O njima ovisi hoćemo li pucati. Čim počne, baci se na
pod i preživjet ćeš - rekao je, ali Dave je odmahnuo glavom. - Što je?
- Podići će pištolje.
- Onda su gotovi - rekao je Rapp kratko i izašao iz auta. Coleman i Hackett krenuli su za
njim, tihim trkom prema kući. Sva su dvorišta u ulici izgledala slično, a sve parcele bile su istog
oblika, izduljene i duboke oko sto pedeset metara, s plažom širokom trideset do šezdeset metara.
Svaka je parcela bila okružena drvećem i grmljem, radi privatnosti. Dvije kuće prije svoje, Rapp
je skrenuo u susjedovo dvorište. Noć je bila tamna, bez mjesečine. Kad je stigao do drveća,
prešao je preko staze i ušao u drugo dvorište. Na kraju tog dvorišta, kleknuo je, a za njim i druga
dvojica. Rapp je spustio mikrofon i posljednji put zatražio izvještaj od nadzornog helikoptera.
Rečeno mu je da se ništa nije promijenilo.
Rapp je primio Hacketta oko vrata i privukao ga bliže. Pokazujući Zaljev, šapatom mu je
rekao gdje se točno nalaze. - Otprilike devet metara prije litice nalazi se staza koja vodi iz
Harryjeva dvorišta u moje.
- Tko je Harry?
- Moj susjed. Ne brini se. Ima osamdeset jednu godinu i gluh je kao top. Dakle, slušaj.
Ova dvojica pred kućom odmah padaju. Nemamo vremena za zajebavanje s njima. Nemamo ni
lisice ni dovoljno ljudi da nas pokrivaju dok ih mi pokušavao svladati bez pucanja. Na moj znak,
pucaj svojemu u glavu. Smeta li ti to?
Hackett nije ni trepnuo. Neće mu biti prvi put da oduzima život. Nije izgledao kao da mu
to na bilo koji način smeta. Odgovorio je jednom riječju: - Ne.
- Dobro - Rapp ga je pljesnuo po ruci. - Idemo onda.
Hackett je bez šuma nestao u tami. Rapp se javio Strobleu.
- Dane, reci mu da uđe - rekao je, pa nakon sekunde nastavio.
- Marcuse, želim znati sve što on vidi.
Na televiziji je bio Conan O’Brien. Jeff Duser se protegnuo, zijevajući, dižući ruke iznad
glave. U posljednje vrijeme nije dovoljno spavao. Previše je radio i nije se zabavljao. - Gdje je
Polk, jebem mu sve? - upitao je, spuštajući ruke. Njegov kolega za stolom nije se ni trudio
smisliti odgovor. Duser je ustao i prišao prozoru na dvorište. Drugi je njegov čovjek koračao
gore-dolje travnjakom, pokušavajući se zagrijati. Duser se osvrnuo po kuhinji. - Ne mogu
vjerovati da taj tip nema ni čipsa doma.
Onaj za stolom podigao je pogled s igrice. - Možda živi zdravo.
 - Koji ti to kurac znači? - obrecnuo se Duser.
Ovaj je slegnuo ramenima. - Cips je pun sranja.
- Pedro, jedem čips cio život i imam isklesane trbušnjake u trideset petoj.
- Moguće, ali tko zna kako ti izgledaju arterije?
- Super, eto kako. - Duser nije bio raspoložen za Pedrovo predavanje o zdravlju. Otišao je
do prednjeg trijema. Njegov je čovjek bio na straži, ali Polku nije bilo ni traga. - Koliko mu može
trebati za jebenu kavu i sendviče? - promrmljao si je u bradu.
Okrenuo se i zagledao u stube, razmišljajući o zgodnoj curi koja je spavala na katu.
Razljutila ga je ona Profesorova zapovijed, ali koliko god joj nije vidio smisao, nije se usuđivao
raspizditi ga. Već im je dao mnogo novca, a Duser je znao da ih čeka još.
Zazvonio je mobitel i Duser ga je izvukao iz futrole na boku. - Halo.
- Ja sam. Kako ide?
- Super. Čekamo Davea da se vrati sa hranom i kavom.
- Koliko ga dugo nema?
Duser je primijetio zabrinutost u Profesorovu glasu. - Ne brini se. Kasno je, kladim se da
ništa ne radi na kilometre odavde.
- Ima li mobitel uza se?
- Ima.
- Nazovi ga.
- Ne brini se, kad kažem.
- Kako je ženska?
- Dobro je. Spava na katu - rekao je Duser i u tom su ga trenu obasjala automobilska
svjetla. - Čekaj malo, mislim da se Polk vratio.
Rapp i Coleman kroz grmlje su gledali kako Ford prilazi Rappovu dvorištu. Stao je pokraj
drugog automobila, branikom uz branik. Čim je isključio svjetla, Rapp i Coleman su krenuli. Ne
dižući se iz polučučnja, potrčali su uskom stazom i stali tik do granice Rappova dvorišta. Opet su
kleknuli i promatrali svojega trojanskog konja kako vadi kavu i vrećicu sa sendvičima pa kreće
prema kući prolazeći između automobila. - Gdje si toliko dugo? - začuo se glas s trijema.
- Zapeo sam. Nisu imali tople kave.
U slušalicama su čuli Dumondov glas. Na trijemu je jedan. Ne, dva. Upravo je izašao još
jedan.
- Javi čim krenu unutra.
- Upravo ulaze.
Rapp i Coleman otpuzali su preko travnjaka, skrivajući se iza automobila koji je već bio
pred kućom kad su stigli. Stali su kod prtljažnika i pričekali. Bili su dovoljno blizu da čuju radio
protivnika iz kuće. - Gdje je ženska?
- Gore, spava. Za koga te vraga toliko nema?
Opet se javio Dumond. - Unutra su dvojica. Jedan stoji blizu Davea, u kuhinji. Pištolj mu
je u futroli, ali nešto drži u ruci. Drugi sjedi za stolom.
- Hackette, spreman? - šapnuo je Rapp.
- Spreman.
- Čekaj znak - Rapp je pogledao Colemana i kimnuo. Coleman je podigao palac da
pokaže da je shvatio. Rapp je potrčao prilaznom stazom prema svojemu trijemu. Stražar na
vratima stajao je leđima okrenut ulici, pa mu je prišao s desne strane. U lijevoj je ruci nosio
Berettu, uperenu u stražarovu glavu. Imao je osjećaj da se vrijeme kreće sporije nego što bi
trebalo. Kad se stražar okrenuo, zapovjedio je Colemanu: - Pucaj.
Stražar nije vidio Rappa, ali kao da je naslutio da je netko u blizini. Strojnica koja mu je
visjela s ramena i na kojoj je držao jednu ruku pomaknula se. U trenutku kad ju je dohvatio
drugom rukom, ugledao je Rappa. Rapp je dvaput pritisnuo okidač i dva su metka izletjela iz
cijevi. Prvi je pogodio stražara u oko i prošao mu kroz lubanju. Drugi ga je pogodio u obraz, dva
centimetra niže od prvoga. Stražarovo je tijelo poletjelo unatrag i sletjelo u grmlje.
- Tango jedan je pao. - Sekundu poslije, Rapp se našao na trijemu. Dohvatio je kvaku.
Coleman se našao tik iza njega. - Tango dva je pao - čuli su Hacketta u slušalicama.
Rapp se osvrnuo i vidio kako im Stroble prilazi preko travnjaka, a potom čuo i glasove
iznutra. - Koji je to kurac vani? - on je znao da je zvuk koji su čuli proizvelo tijelo njihova kolege
pri padu na trijem. - Marcuse, javi Daveu da se sagne - rekao je u mikrofon. Nije se previše
brinuo hoće li Dave preživjeti, samo je želio imati jasan pogled na ostale mete u kuhinji.
Pritisnuo je kvaku i otvorio vrata. Ušao je, skrećući odmah lijevo, u kuhinju. Držao je pištolj
visoko, spreman. Nije im namjeravao dati nikakvo upozorenje ni šansu za predaju. Nije bio
policajac, nego ubojica Agencije. Dok je ulazio u kuhinju, Dumond mu je nešto govorio u uho,
ali nije ga razumio. Već je bio previše usredotočen na čovjeka u kuhinji, koji je u jednoj ruci
držao mobitel, a u drugoj već podignut pištolj.
Jeff Duser čuo je buku iz dvorišta i odmah spustio ruku na pištolj. Sekundu poslije,
učinilo mu se da čuje kvaku prednjih vrata. Dok je vadio pištolj iz futrole, primijetio je
tamnokosa muškarca s pištoljem u ruci na ulazu u kuhinju. Izvukao je pištolj i panično pokušao
naciljati. - Tko si sad ti? - promucao je.
Rapp je ispalio jedan metak gotovo bez zaustavljanja. Metak je pogodio Dusera točno
gdje je trebao, između očiju. Prolazeći kuhinjom, Rapp je okrenuo pištolj prema drugom
neprijatelju, koji je stajao pokraj stražnjih vrata. Nije stigao ni podići ruku prema pištolju prije
nego što mu je Rapp prislonio oružje uz leđa. Polako je podigao ruke. Rapp mu je pokazao da
šuti stavljajući kažiprst na usta, pa mu pištoljem dao znak da legne na pod. - Pobrini se za njega -
rekao je potom Colemanu. - Ja idem na kat.
***
Peter Cameron sjedio je u dnevnoj sobi svojega stana u Georgetownu, razrogačenih očiju
i s mobitelom u ruci. Nešto je pošlo po krivu. Razgovarao je s Duserom i sve je bilo kako treba,
kad je odjednom čuo Duserovo uznemireno pitanje: Tko si sad ti? a potom i glasan tresak, za koji
je Cameron pretpostavio da je nastao kad je Duserov mobitel pao na tlo. Čvrsto stežući mobitel
uz uho, Cameron je slušao ne bi li čuo što se događa.
Čuo je samo nešto buke i šuma, ali potom i dobro mu poznat glas. Kad je čuo Rappa,
toliko se prestrašio da je gotovo bacio telefon na drugi kraj sobe.
- Jeffe, jesi li još tamo? - upitao je Cameron tiho, uspaničenim glasom. - Za Boga miloga,
javi se... - Neko je vrijeme slušao. Čuo je i druge glasove, koje nije prepoznao, a potom samo
nečije disanje. - Jeffe, jesi li to ti? Odgovori mi, kvragu! - Stigao je reći samo to prije nego što se
veza prekinula.
Cameron je ustao i panično se ushodao po sobi, pokušavajući pohvatati konce. Kako je do
toga došlo? Kako je Rapp shvatio što se događa? Je li slučajno svratio u kuću po nešto ili ih je
razotkrio? Nije imao pojma što će reći Clarku. Pitao se ima li šanse da Duser oda Rappu njegov
identitet. Nadao se da nema, ali je bio svjestan da je dosad sve vrijeme mislio da je korak ispred
Rappa, a ovaj ga je uporno sustizao. Sjetio se onoga straha, istinskoga straha koji ga je prožeo u
šumi u Njemačkoj kad je pokušao pratiti Rappa i bio primijećen. Odjednom se ni u vlastitome
stanu nije osjećao zaštićeno.
Možda bih mogao neko vrijeme nestati, razmišljao je Cameron. Imao je plan za slučaj
upravo ovakve nužde. Otišao je u dnevnu sobu i iz ormara izvukao kovčeg, bacio ga na krevet i
počeo trpati u njega osnovne stvari. Kad mu je zazvonio telefon, srce mu je gotovo iskočilo iz
grudi koliko se prepao. Pretrčao je sobu i zgrabio mobitel s noćnog ormarića. Prije nego što se
javio, provjerio je tko zove. Duser.
Pritisnuo je tipku i javio se. - Koji se vrag događa?
Nekoliko sekunda nije bilo odgovora. - Dajem vam još jednu šansu za život, Profesore.
Recite mi za koga radite ili ću krenuti u lov na vaše debelo dupe, bradonjo. Umirat ćete polako i u
mukama. Ni ne pomišljajte na to da ćete se izvući. Pronaći ću vas kamo god pošli.
Cameronova slobodna ruka nesvjesno je poletjela prema bradi pa se zagledao u ogledalo
iznad kamina. Rapp je sad već znao kako izgleda. Ne znajući što da kaže, Cameron je učinio
jedino što mu je palo na pamet. Prekinuo je vezu. Ostao je stajati tako skamenjen od straha i
zagledan u vlastiti odraz, a nakon nekoliko sekunda otišao u kupaonicu i počeo se brijati.
 40

Sunce je bilo izašlo, ali nebo iznad Washingtona još je jednom bilo prekriveno gustim
sivim oblacima pod kojima je grad ležao poput cirkusa pod šatorom. Rapp je bio umoran, ali
imao je još snage za akciju. Sada kad je znao da je Anna na sigurnom, mogao je nastaviti
operaciju bez straha. Upravo ju je bio ostavio kod ljudi kojima je u potpunosti vjerovao - kod
agenata Tajne službe. Dugovali su Rappu više nego što je itko mogao zamisliti i bili su spremni
pomoći mu u svakom trenutku. Anna je sada bila u kući Blair, gdje su se nalazili i predsjednik,
prva dama i desetak agenata Tajne službe. Otići će na posao kao i svakoga dana, malo dalje, u
zapadno krilo, a Rapp će nakon toga morati smisliti kako dalje. Proživio je najgoru noćnu moru
kad je oteta i nije namjeravao dopustiti da se to ponovi, koliko god usluga morao naplatiti.
Razmišljao je bi li zatražio zaštitu za Annu od Kennedy, ali znao je da dok ne saznaju s
kime imaju posla, ne smije vjerovati čak ni svima u Agenciji. Anna će ostati u Bijeloj kući barem
dok Rapp ne dovrši posao. Za nekoga koga su probudili usred noći, Anna je iznenađujuće dobro
primila vijest da ljudi koji su je doveli do Mitcheve kuće iz Washingtona nisu agenti FBI-a. Kad
je upitala tko su, Rapp nije znao što da joj kaže. Nije bila oduševljena kad je čula da su neki od
njih mrtvi, ubijeni dok je spavala, i sada leže u kuhinji i oko kuće. Kad je upitala tko ih je ubio, a
Rapp joj nije želio odgovoriti, jako se uzrujala. Naposljetku joj je ipak rekao, popustivši tko zna
koji put pred njezinom tvrdoglavošću i upornošću.
Rielly ga je već vidjela u akciji, dok je spašavao nju i ostale u Bijeloj kući. Pri mirenju s
činjenicom da joj je dečko ubojica, pomagala je druga spoznaja - da je na strani dobra, dok oni
koje ubija nisu. Pomagalo je i što je odrasla u kući punoj policajaca, ali sve je to bilo poput gipsa
na slomljenoj ruci. Nije rješavalo problem, nego je samo ublažavalo simptome. U suštini joj je
smetalo to što Rapp radi i on je znao da to neće dugo trpjeti. Znao je da će vrlo brzo morati
izabrati između nje i posla. A Annu je smatrao previše vrijednom da mu isklizne iz ruku. Ovo će
mu biti posljednja akcija za Agenciju. Došlo je vrijeme da ode.
Skrećući sa zaobilaznice prema Georgetownu, pogledao je na sat na upravljačkoj ploči.
Bilo je sedam ujutro. Dvorišnim vratima direktora Stansfielda prošao je nekoliko minuta poslije.
Stražari, koji su ovoga puta bili odjeveni poput nindža i nosili strojnice, pustili su ga da uđe bez
provjere identiteta, jer je ranije nazvao Kennedy i rekao joj da dolazi. Parkirao se i izašao. Rapp
nije bio tašt ni osjetljiv na izgled, ali smatrao je da neki ljudi zaslužuju poštovanje u vidu čiste
odjeće, po mogućnosti odijela, i uredna lica. Direktor Stansfield bio je jedan od njih i Rapp se sad
malo sramio što dolazi na sastanak s dvodnevnom bradicom, u trapericama i sa šilt-kapom na
glavi.
Pokucao je i vrata mu je tren poslije otvorio stražar s golemom masnicom na čeljusti. Kad
je ugledao čovjeka koji mu je tu masnicu napravio, smrknuo se. - Kako brada? - upitao ga je
Rapp.
- Boli.
- Fino - rekao je Rapp, prolazeći pokraj njega. - Možda si naučio koliko vrijedi oprez. -
Nastavio je niz hodnik do radne sobe. Nije ga zanimalo što stražar misli o njemu. Nikad ga nije
zanimalo koliko je ljudima drag. Samo se nadao da je stražar doista naučio lekciju.
Irene Kennedy stajala je pokraj Stansfielda i čitala mu nešto s papira. Kad je ugledala
Rapp, podigla je papire i Rapp je vidio da je riječ o ispisu s faksa. - Saznali smo ponešto o onima
od sinoć.
 - Od doktorice Hornig? - upitao je Rapp. Hornig je znala vrlo vješto izvući informacije i
od onih koji nisu bili spremni odati ih. Dvojicu preživjelih Rapp je poslao njoj u ruke.
- Ne. Našli smo jednoga od poginulih u bazi podataka. Jeff Duser, bivši marinac, trideset
pet godina. Nečasno otpušten nakon vojnog suda, na kojem je završio zbog dugačke liste
prekršaja.
- Za koga je radio?
- To još ne znamo, ali radimo na tome.
Rapp je pogledao Stansfielda. - Ispričavam se zbog izgleda, gospodine direktore. Nisam
stigao presvući se.
- Ne trebaš se ispričavati - rekao je Stansfield, pomalo zaplićući jezikom. - Gdje je
zapovjednik Coleman?
Na to je pitanje odgovorila Irene Kennedy: - U Langleyju, s Marcusom i svojim
momcima. Pregledavaju baze podataka.
- Ministarstva vanjskih poslova?
- Ne - Stansfieldu je odgovorio Rapp. - U toj nismo ništa našli, pa sam im rekao da
pregledaju bazu podataka Agencije.
- Kako je gospođica Rielly?
Rappa je Stansfieldovo pitanje malo iznenadilo. Nikada prije nisu razgovarali o Rappovoj
vezi s njom. - Dobro je.
- Želiš li da zamolim predsjednika da razgovara s njom?
- Ne... mislim da nije potrebno - Rapp je stajao pokraj kamina, nervozno pogledavajući
sad Kennedyjevu, sad Stansfielda. Želio je što prije reći što ga muči. Zbog toga je i došao ovamo
u kratkom predahu između akcija. - Kad smo već svi ovdje - počeo je nesigurno - ... volio bih da
porazgovaramo o nečemu. - Kao što je i očekivao, Irene Kennedy i Stansfield uzvratili su mu
mirnim pogledom koji nije otkrivao što misle. - Kad ovo završi... čim saznamo tko je Profesor...
Želio bih se povući.
Nijedno od njih dvoje nije ništa reklo. Ni na koji način nisu pokazali da su ga uopće čuli.
Nisu ni odmahnuli glavom, ni kimnuli, slegnuli ramenima ili podigli obrvu. Samo su ga
promatrali svojim očima punim tajni. - Ozbiljan sam - rekao je Rapp. - I ne možete me
odgovoriti. Pobrinut ću se za Profesora, ali potom odlazim.
- Žao mi je što to čujem, Mitchelle - rekao je Stansfield naposljetku. - Nezamjenjiv si.
- Imali ste dobre agente prije mene, imat ćete ih i poslije mene.
- Oni prije tebe nisu bili tako dobri, a oni poslije tebe, bojim se, neće ti biti ni do koljena.
Ako ni iz kojeg drugog razloga, razočarat će nas jer ćemo ih neprestano uspoređivati s tobom.
- Snaći ćete se nekako.
- Ne. Agencija se neće snaći, to je prava istina. Ako predsjednik uspije nominirati Irene za
moju zamjenicu, trebat će joj tvoja pomoć.
- Ne može je dobiti - Rapp je tvrdoglavo prekrižio ruke na prsima. - Dosta sam dao.
- Jesi, da. Ali molio bih te da razmisliš o tome da tako nastaviš.
- Ne - Rapp ih više nije mogao gledati. Samo je želio da prihvate njegovu odluku i krenu
dalje.
- Mitchelle, jasno mi je da ti je dosta. Irene mi je rekla da , namjeravaš zaprositi
gospođicu Rielly. Ni ja ne bih mogao ostati aktivan agent i usto biti dobar suprug i otac. To dvoje
ne ide jedno s drugim. Ali mogao bi službeno postati dio Agencije. Mogli bismo te iskoristiti na
mnogo načina.
O, Bože moj, pomislio je Rapp. Stvarno će me sad nagovarati? - Gospodine direktore,
puno agenata posjeduje kvalitete koje ja ne posjedujem.
 - Ne vjerujem da je tako.
- Ali tako je. Ne bih dugo izdržao u uredu. Nemam strpljenja za takva sranja.
- Nije tako loše, a i prilagodio bi se. Ti se uvijek svemu prilagodiš.
- Ne želim se prilagoditi. Teren ili ništa, gospodine direktore.
Stansfield je podigao ruke da pokaže kako se privremeno predaje. - Ne moramo sad o
tome. Samo te molim da prije konačne odluke dopustiš da ti objasnim nekoliko stvari.
Rapp je želio odlučno odbiti. Želio je ostati postojan. Svim im je srcem želio reći da nema
ni najmanje šanse da ga uvuku u ured u Langleyju, ali gledajući u oči starca od kojega je učio
deset godina, nije mogao. Nije mogao odbiti starog špijuna.
- Hoćeš li mi obećati još jedan razgovor? Moramo razgovarati o nekim stvarima prije
nego što doneseš konačnu odluku.
Rapp je uzdahnuo, dugačko i glasno. Kimnuo je. Stansfield se nasmiješio upravo kad je
zazvonio Rappov mobitel. Pogledao je tko zove pa se javio. - Slušam.
- Mislim da smo ga pronašli - rekao je Scott Coleman.
Rapp je podigao pogled, ugodno iznenađen. - Da čujem.
- Zove se Peter Cameron. Nisam siguran, ali mislim da je to on. Kad sam ga vidio u
Coloradu, imao je bradu, a na fotografiji u bazi podataka je nema.
- Tko je?
- Radio je za Agenciju od ‘74. do ‘98. u odjelu za sigurnost. Stručnjak je za sve i svašta:
poligraf, osobnu zaštitu, čišćenje ureda od prislušnih uređaja i još štošta. Posljednjih nekoliko
godina bio je na čelu odjela.
- Nadzirao je one koji nadziru druge.
- Točno tako.
Rapp se naježio pri pomisli kakvim sve informacijama raspolaže osoba na tom položaju. -
Gdje ćemo ga naći?
- Ima stan u Georgetownu.
- Gdje? - rekao je Rapp, a Coleman mu je priopćio točnu adresu. - Kad ste tamo?
- Za dvadeset minuta.
- Dobro. Pošalji mi fotku faksom i nađemo se u Safewayu na Aveniji Wisconsin. Dovezi
kombi i povedi Marcusa. Reci Dumondu da nikome ne kaže što ste otkrili. Ne želim da itko u
Langleyju zna što radimo.
- Vidimo se za dvadeset minuta.
Rapp je spremio telefon u džep i pogledao Kennedyjevu i Stansfielda. - Scott misli da su
našli Profesora. Neće vam se svidjeti kad čujete tko je.
- Tko?
- Langleyjev stručnjak za sigurnost.
- Kako se zove? - upitao je Stansfield.
- Peter Cameron.
Stansfield je stresao glavom. Ovo je doista bila loša vijest. Direktor je vrlo dobro znao tko
je Peter Cameron. Direktor odjela za sigurnost od 1996. do 1998. Na tom je položaju imao
pristup beskrajno važnim informacijama.
***
Senator Clark ustao je u sedam sati. Gdje god da je bio, u Arizoni ili Washingtonu, uvijek
se budio rano, a išao na spavanje kasno, oko jedan ujutro. Tog je četvrtka sjedio u stakleniku do
kuhinje u svojem domu u Washingtonu u bijelom kućnom ogrtaču i papučama. Bio je sam.
Supruga broj tri već je bila u klubu, na nekakvom fitnesu. Znao je da se ne radi o spinningu ili
steperu, jer to joj je već bilo dosadilo. Često je mijenjala program vježbanja i svaki bi put
zaključila da je najnoviji najbolji. Clarka uopće nije zanimalo što radi, sve dok je dobro izgledala.
Grickao je tost listajući Wall Street Journal. Posluga je na posao dolazila tek u osam i
Clark je uvijek pripremao vlastiti doručak, što i nije bilo impresivno, jer doručkovao je kavu bez
mlijeka i dvije kriške tosta s maslacem i marmeladom. Volio je taj dio dana. Uživao je u samoći u
svojemu dvorcu, bez ikoga da ga gnjavi. Za doručkom se - i samo za doručkom - bavio
ulaganjem. Prelistao bi Journal i potom izdao naredbe svojim brokerima i savjetnicima. Nakon
toga više nije mislio na novac. Nije želio robovati cjelodnevnim izvještajima s tržišta.
Kuhinjom je odjeknulo zvonce i Clark se nagnuo unatrag u stolcu da vidi zaslon povezan
s nadzornom kamerom. Kamere su bile povezane sa svim televizorima u kući i sad je na jednom
od njih Clark ugledao Petara Camerona, obrijanog i za upravljačem svojega auta. Čekao je da ga
senator pusti unutra. Clark je otišao do kuhinje i pritisnuo tipku interkoma.
- Dobro jutro, Petere.
- Dobro jutro, gospodine.
- Uđi. U kuhinji ima kave ako želiš, a nakon toga pričekaj me u dnevnoj sobi. Stižem za
nekoliko minuta. - Clark je zategnuo pojas kućnog ogrtača i otputio se prema stubama. Imao je
dobar predosjećaj: ako ga je Cameron došao posjetiti ovako rano da mu donese lijepu vijest koju
je očekivao, možda ga i ne da ubiti. Cameron mu je vrijedio, čak i previše da ga se riješi osim ako
baš bude morao.
***
Peter Cameron parkirao se i odmah krenuo prema radnoj sobi. Nije mu trebala kava. Bio
je dovoljno živčan i bez kofeina. Od same pomisli na razgovor koji ga je čekao, želudac mu se
okretao. Ipak, vjerovao je da je senator pošten čovjek koji pazi na svoje ljude i pomaže im. A
Cameron je bio jedan od senatorovih najodanijih ljudi.
Prišao je kaminu i zagledao se u prelijepu pušku Winchester .45-70 iz 1886. Bila je
savršena, oružje daleko ispred svog vremena. Izrada je bila besprijekorna. Potajno se nadao da će
senator biti toliko zadovoljan njime da će mu je pokloniti. Sad su šanse za to bile uistinu
minimalne.
Senator Clark sišao je u radnu sobu gotovo dvadeset minuta nakon što je Cameron stigao.
Bio je u skupom odijelu, a u ruci je nosio šalicu kave. Prišao je svom radnom stolu i spustio
šalicu, ali nije sjeo. - Petere, vidim da si se obrijao. Izgledaš mnogo bolje - rekao je.
- Hvala, gospodine - Cameron nije znao što bi rekao.
- I kao da si izgubio barem pet kila.
- Hvala - ponovio je Cameron, oprezno prilazeći Clarku.
Clark se baš spremao sjesti, kad je primijetio nelagodu na Cameronovu licu. - Sjedi,
molim te. Mogu li ti što ponuditi?
- Hvala, ne - Cameron se polako spustio na fotelju pred stolom.
Senator se također polako smjestio za svoj stol i pogledao Camerona preko ruba šalice.
Jedno mu je bilo jasno već pri pogledu na Cameronova obješena ramena: operacija nije prošla
kako treba. - Sredili ste Rappa i žensku?
- Ovaj... - Cameron je još uvijek tražio najmanje opasan način da senatoru priopći vijest. -
Operacija nije uspjela.
- Doista?
- Da. Rekao bih da je trenutačno Rapp u prednosti.
Clarku se to doista nije svidjelo. Spustio je šalicu. - Da čujem što se dogodilo.
- Otišao sam iz Rappove kuće malo nakon ponoći i vratio se u grad. Morao sam pripremiti
neke sitnice za jutarnju akciju. Kad sam otišao, sve je bilo kako treba - Cameron je silno želio
naglasiti ovo posljednje. - Rielly je vjerovala da smo FBI. Prije nego što sam jutros krenuo
onamo, nazvao sam Dusera da provjerim kako stvari stoje... i... - Cameron se promeškoljio. - I
čuo kako se događa nešto loše.
- Kako?
- Nisam siguran. Usred razgovora s Duserom čuo sam nekakvu strku, a potom se veza
prekinula. Nekoliko minuta poslije - nastavio je, grčeći lice - ... nazvao me Duser.
- I?
- Duserov broj. Ali ne i Duser.
- Nego tko?
- Ovaj... Rapp.
Clark je spustio šalicu. Mozak mu je popunjavao praznine. Shvatio je što se vjerojatno
dogodilo. - I što je rekao?
- Isto što i prošli put. Naći će me i ubiti.
Clark nije povjerovao Cameronu. Rapp je bio previše mudar za takvo što. Sigurno je želio
znati za koga Cameron radi. Nije mu to i rekao, odlučivši da nije pravi trenutak. - Duser je mrtav?
- Pretpostavljam da jest.
- Ili ga ispituju.
Cameron je za to pitanje bio spreman. - Ništa im ne može reći. Ne zna ništa o meni.
Clark je na tren poželio da posjeduje Cameronovu ležernost. - Što predlažeš? - upitao je,
ali ne zato jer ga je zanimalo što Cameron misli. Samo je želio ostaviti dojam da mu je stalo do
njega.
- Mislim da se moramo malo pritajiti. Neka misle da je Duser kriv za sve.
- Povući se nakratko i pričekati povoljniji trenutak?
- Tako je.
- Siguran si da te Rapp ne može pronaći uz Duserovu pomoć?
- Siguran sam - Cameron je kimnuo. - Ako je uopće živ, u što sumnjam. Jako sam mu
malo rekao o svemu.
- Fino - Clark i dalje nije vjerovao Cameronu, ali opet je prešutio svoje sumnje. - Sigurno
ne želiš još jednom pokušati srediti Rappa?
Cameron je promislio. - Vrlo rado... rado, ali mislim da je situacija trenutačno previše
opasna. Moramo pustiti da se prašina malo slegne, a tada ćemo napasti. Bit će lakše.
- Mislim da si u pravu, prijatelju - rekao je Clark. Kakva šteta što to nećeš doživjeti,
pomislio je. - Što ćemo onda?
- Mislim da bih nekoliko tjedana trebao otići iz zemlje.
Clark je kimnuo. - Već znaš i kamo?
- Imam nekoliko mogućnosti.
- Je li jedna od njih i moj otok?
Cameron se nadao da će mu senator ponuditi svoj otok na Bahamima, ali nakon debakla
nije se usudio sam to predložiti. - To bi bilo savršeno. Ne bih morao proći kroz carinu.
- Dobro. Detalje prepuštam tebi. Puno si mi pomogao, Petere. Ne mogu sad ostati bez
tebe.
Cameron se nasmiješio. Laknulo mu je što je Clark tako dobro primio lošu vijest. -
Nećete, gospodine. Osobno ću se pobrinuti za Rappa kad se vratim.
- Dobro. Kad odlaziš?
- Danas, još prije podneva. Moram svratiti do ureda na sveučilištu i srediti nekoliko
sitnica, a potom idem na aerodrom.
- Ne vraćaš se doma?
- Ne. Već imam sve što mi treba.
 - Dobro... - Clark je ustao i otpratio Camerona do ulaznih vrata. - Nazovi me kad izađeš iz
ureda, a potom kad stigneš na otok.
- Hoću, gospodine.
Na vratima, Clark je spustio Cameronu ruku na rame. - Petere, budi jako oprezan.
- Hoću, gospodine. Ne brinite se za mene. Znam se ja snaći.
- To znam - rekao je Clark. Rukovali su se i Cameron je izašao. Clark je odmah zatvorio
vrata i vratio se u radnu sobu, pa pokrenuo računalo. Online je poslao poruku Pukovniku, dajući
mu vrlo precizne upute. Na kraju je dometnuo još jednu rečenicu, kao poticaj. Kad je bio gotov,
zatvorio je program i isključio računalo. Uz malo sreće, još prije podneva riješit će se Petera
Camerona.
 41

Donatella Rahn sjedila je na podu svoje hotelske sobe u položaju lotusa. Disala je
pravilnim ritmom, osjećajući svaki udah poput vala što se prelijeva preko mirne plaže. Dobro se
naspavala. Godinama je mirno prospavana noć bila njezin osobni sveti gral. Nesanica ju je mučila
ne obazirući se na metode kojima ju je pokušavala pobijediti. Donatella nije znala drže li je
budnom ubijanje, ovisnost ili oboje. U tihim noćnim satima, od sumraka do zore progonila su je
lica ljudi koje je ubila. Naravno da je nesanicu prvo pokušala pobijediti lijekovima, ali to je
urodilo očekivanim rezultatom: postala je ovisna o njima. Odvikla se od tableta za spavanje
nakon mjesec dana u privatnoj klinici sjeverno od Milana.
Nakon toga probala je s muškarcima, i to ne bilo kakvim. Ljepotica poput nje mogla je
birati, što je brzo urodilo novim problemima. Na kraju je morala napustiti i taj brod za
spašavanje. S muškaraca je prešla na hipnozu, masažu, akupunkturu, aromaterapiju, homeopatiju
i sve drugo što je obećavalo rezultate. Ništa ih nije davalo dulje od mjesec ili dva. Nakon godina
pakla, konačno je otkrila jogu. To je bilo prije šest godina, a otada je spavala ne budeći se ni na
tren. Možda prvi put u životu nije bila u sukobu sama sa sobom. Joga ju je opustila više nego što
je mislila da bi išta moglo, omogućila joj da prestane bježati od vlastite prošlosti i počne s nadom
gledati u budućnost.
Sjedila je na ručniku, gola, prekriženih nogu, ruku opuštenih na koljenima i dlanova
okrenutih uvis. Sjedila je uspravno, ali ne i ukočeno, malo podignute brade. Oči su joj bile
zaklopljene, disanje smireno, a srce joj kucalo mirno i pravilno. Zamišljala se na terasi prelijepe
vile s pogledom na jezero Como. U mislima i stvarnosti često je odlazila onamo kad joj je trebalo
mira. Mirne vode jezera skrivale su se u Alpama, u sjevernoj Italiji, južno od Švicarske.
Donatella i njezini sunarodnjaci Como su smatrali jednim od najljepših mjesta na svijetu,
savršenim za opuštanje. Svakoga tko bi ondje pogledao na sat odmjerili bi prijekorno se mršteći.
Rahn je imala malu kuću uz jezero, na samoj obali, ali sa svega petnaestak metara plaže. Kuća je
bila ugodna, ali Donatella je već štedjela za veću. Za vilu iz svojih snova, jednu od onih starih
kamenih vila s desecima metara obale i velikim pošumljenim dvorištem. Taj će san jednoga dana
i ostvariti.
Toplo je sunce milovalo njezinu glatku, golu kožu, kad joj se oglasio mobitel. Ljepota
Coma raspršila se iz Donatellinih misli i otvorila je oči. Polako je ustala, protežući noge. Prišla je
stolu na kojem je stajao njezin satelitski telefon i vidjela da je dobila poruku. Pritisnula je ikonu i
otvorila mail, pa se namrštila pročitati sitna slova.
Subjekt će biti u uredu u zgradi Funger na Sveučilištu GW od otprilike 8:15 do 8:30, a
nakon toga neko vrijeme odlazi iz zemlje. Bilo bi najbolje da ga uhvatiš u uredu ili negdje u
blizini. Putuje na Karibe. Ako ga ne uhvatiš sada, morat ćeš otići za njim. Bilo bi dobro da stvar
bude riješena još danas. Klijent nudi 25 tisuća više ako budeš gotova prije nego što ode.
Pogledala je na sat pokraj kreveta. Trebat će joj petnaestak minuta da se spremi i još devet
da stigne pješice od hotela do Cameronova kabineta. Prešla je taj put sinoć, mjereći vrijeme.
Odlučila je za nekoliko sekunda. Ima dovoljno vremena da stigne do kabineta i vidi kako stvari
Stoje, a ondje će odlučiti kako dalje. Brzo je otišla u kupaonicu, svezala kosu navrh glave i
nanijela na lice i vrat šminku svjetliju od boje njezine maslinaste puti. Obukla je rublje, tajice
koje su sezale do ispod koljena, bijelu majicu dugih rukava, a preko toga bezličnu vrećastu
haljinu od lana. Posljednji je detalj bila perika; duga do ramena i svijetloplava.
 Pomela je rukom svu kozmetiku u vrećicu, pa je bacila u kovčeg. Navukla je bijele
platnene tenisice i pogledala se u ogledalo. Odjeća je potpuno skrivala njezino lijepo tijelo, ali
zbog toga ju je i odabrala. Sad je izgledala kao prosječna kućanica s Istočne obale. Tako odjevena
mogla je nestati u gomili bilo gdje i nitko je ne bi ni pogledao.
Zaklopila je kovčeg i odnijela ga do vrata. Na putu do sveučilišta nazvat će hotel i reći im
da ga donesu do recepcije.
Prebacila je preko ramena veliku torbu i dizalom se spustila u prizemlje.
***
Rapp je u supermarket Safeway stigao nekoliko minuta prije ostalih. Dobro je proučio
crno-bijelu fotografiju i kratak dosje koji je Coleman poslao direktoru Stansfieldu faksom. Bio je
devedeset devet posto siguran da ne poznaje Petera Camerona, što je značilo da se najvjerojatnije
ne radi o osobnoj osveti. Cameron je očito radio za nekoga. Dok se vozio prema supermarketu
razmišljao je upravo o tome. Toliko se bio usredotočio na vlastite nevolje i opasnost u kojoj se
našao da je tek sad uspio vidjeti dalje od nosa. Shvatio je da nikada prije nije vidio ni Stansfielda
ni Irene Kennedy ovoliko zabrinute, a što je više razmišljao, to mu je postajalo jasnije i što ih
brine. Ako Cameron radi za neku stranu obavještajnu agenciju, pitanje je bilo koliko dugo radi i
što im je već rekao. Najgore od svega možda je bilo to što je Cameron još uvijek bio na položaju
savjetnika nekoliko odbora, što je značilo da još uvijek ima pristup povjerljivim informacijama.
U usporedbi s njim, Aldrich Ames bio je amater.
Prije nego što je Rapp otišao iz direktorove kuće, Stansfield mu je bez uvijanja rekao
koliko je situacija ozbiljna. Dobio je naredbe da Camerona dovede živog i sa što manje buke.
Nije smio ni na koji način privući pozornost ni policije, ni javnosti, pa čak ni Agencije. Na tome
je Stansfield ustrajao: Agencija ne smije ništa znati. Povjerio je cijelu operaciju isključivo Rappu,
uz mininalnu pomoć Irene i Centra. Za izdaju Petera Camerona nitko nije smio znati.
Kad je kombi stigao, Rapp je zaključao auto i ostavio ga na parkiralištu. Dumond i
Coleman čekali su otraga, a Hackett i Stroble u svom autu u blizini. Kombi je izašao s
parkirališta, skrenuo lijevo i krenuo Avenijom Wisconsin. Cameronov stan nalazio se manje od
petsto metara dalje. Na najvišem dijelu ulice skrenuli su lijevo u Ulicu R i usporili. S lijeve im je
strane bio muzej i knjižnica Dumbarton Oaks, jedna od najskupljih nekretnina u Washingtonu.
Rapp je dohvatio kodirani mobitel. - Držite se podalje. Odvezite se do Ulice Q i parkirajte
negdje. Otići ćemo vidjeti kako stoje stvari i javiti vam.
- Polako ćemo se provesti oko zgrade - rekao mu je Dumond. - Skenirat ću zgradu
mikrofonima da provjerimo je li doma.
- Dobro - rekao je Rapp pa se obratio Colemanu: - Moramo ga uhvatiti živog.
- Ne mogu ništa obećati.
- Znam da ne možeš, ali moramo pokušati.
- U redu.
- Ti i ja idemo sami - rekao je, pa ponovno pogledao Dumonda. - Marcuse, što si još
doznao o tom tipu?
- Da je predavač na Sveučilištu Georgea Washingtona.
- Znamo li gdje se sastaje s nalogodavcem?
- Ne znamo. Provjerio sam sve i nema zapisa da je uopće izlazio iz zemlje proteklih šest
mjeseci.
- Ima li auto?
Dumond je odmahnuo glavom. - Čini se da nema, ili barem nije registriran na njegovo
ime.
- Financije?
 - Do toga nisam stigao.
- O. K. Znaš li mu raspored predavanja?
Dumond je podigao ruku da na tren ušutka Rappa, a drugom rukom spustio mikrofon na
usta. - Stani na idućem uglu i daj mi malo da sve pripremim - rekao je pa pogledao Rappa. - Blizu
smo. Jeste li spremni?
- Jesmo.
Provezli su se ispred zgrade u kojoj je živio Peter Cameron vrlo sporo, pa se okrenuli i
krenuli natrag istim putem. Iza zgrada u ovom dijelu grada bila su samo dvorišta, koja su se
naslanjala na dvorište kuća u susjednoj ulici. Nisu mogli doznati što je straga. Dumond je
prilikom oba prolaska pokraj zgrade podesio male mikrofone na krovu kombija tako da hvataju
zvukove u dvokatnici od smeđeg kamena. U drugom je pokušaju rekao vozaču da na tren stane pa
zumirao kameru na poštanski sandučić desno od ulaznih vrata. Kad je snimio što je želio, rekao je
vozaču da ih odveze do kraja ulice i parkira se. Pokazao je Colemanu i Rappu fotografiju
sandučića. Zgrada je imala četiri stana; jedan u prizemlju, dva na katovima i jedan u suterenu.
- Čini se da je Cameronov stan na drugom katu.
- Da - Rapp je pogledao zaslon preko Dumondova ramena, pa pogledao na sat. Još nije
bilo osam sati. - Što si uhvatio mikrofonom?
- Na drugom katu ništa, na prvom televizor, u prizemlju vodu u kupaonici.
- U suterenu?
- Ništa.
Rapp je pogledao Colemana. - Što ti se čini?
- Da nije doma. Bi li ti ostao doma da si na njegovu mjestu?
- Vjerojatno ne bih. Idemo razgledati - Rapp je dohvatio radio. - Hackette, Stroble...
ulazimo. Odvezite se do 29. ulice i parkirajte.
- Što ćemo reći ako nas netko vidi? - upitao je Coleman.
Za taj dio plana nisu bili pripremljeni. Obojica su bili u trapericama, neobrijani i sa
šilt-kapama na glavi. Bilo je lako moguće da će susjedi pozvati policiju ako ih spaze. Rapp se
ogledao po kombiju. - Marcuse, daj mi onaj blok. Znaš li tko je vlasnik zgrade?
- Mogu saznati. Lako provjerim u poreznoj.
- Provjeri.
- Što si smislio? - upitao ga je Coleman.
- Krovopokrivači smo. Vlasnik nas je zamolio da dođemo napraviti procjenu.
- A što ako vlasnik živi u zgradi?
- Što misliš zašto Marcus provjerava?
Dumond se javio točno u tom trenu. - Ne živi. Tog prezimena nema na sandučićima.
- Dobro. Imaš sve? - upitao je Rapp Colemana.
Coleman je kimnuo i potapšao prednji džep jakne.
- Marcuse, pusti nas da odmaknemo, a potom priđi i javljaj nam što vidiš i čuješ. Dok mi
budemo unutra, iskopaj što god još možeš o Cameronu. Sve će nam dobro doći.
Rapp i Coleman izašli su iz kombija i krenuli niz lijepi pločnik popločen kockom. Malo
prednje dvorište pred Cameronovom zgradom imalo je vrata od crnoga kovanog željeza. Rapp je
stao pred njih i nesigurno se ogledao, kao da ne zna gdje je. Provjerio je blok kao da čita adresu s
radnog naloga pa pogledao kućni broj zgrade. Ušli su i uspeli se na trijem. Rapp je zaklonio
pogled na vrata kroz prozor stana u prizemlju, a Coleman je izvadio pribor za obijanje brave.
Rapp je prinio radio ustima. - Marcuse, priđi i reci mi čuješ li išta s drugoga kata.
Coleman je okrenuo spravicu i masivna stara vrata otvorila su se. Ušli su u malo
predvorje i pogledali stubište. Stajali su ondje tridesetak sekunda, osluškujući. Kad im je
Dumond javio da ne čuje ništa, polako su krenuli stubama. Oružje nisu vadili, ali obojica su
držali ruke na njemu, spremni. Stigli su do drugoga kata neprimijećeni, a čim su se dovoljno
odmaknuli od vrata Cameronovih susjeda, stavili su slušalice da slobodnih ruku mogu
komunicirati s Dumondom. Na vratima Cameronova stana bile su čak tri brave. Dok je Coleman
otvarao jednu po jednu, Rapp je spustio blok i izvukao pištolj lijevom rukom.
- Marcuse - šapnuo je. - Hvataš li išta?
- Samo zujanje hladnjaka.
- Javi ako išta čuješ. Dečki, kako je kod vas?
- Sve je mirno - odgovorio je Stroble.
Coleman je bio na posljednjoj, trećoj bravi, ali ta mu je zadala najviše muke. Konačno ju
je obio tek nakon nekoliko minuta. Uspravio se, spremio alat i izvukao pištolj. Pokazao je njime
prvo sebe pa Rappa. Rapp je tvrdoglavo odmahnuo glavom. Ovo je bio više njegov problem nego
Colemanov. On će ući prvi.
- Marcuse, ulazimo. - Rapp se malo pognuo, podižući Berettu. Kimnuo je Colemanu, koji
je već bio spustio ruku na kvaku. Coleman je otvorio vrata i stao u stranu, a Rapp je utrčao u stan.
Srce mu je kucalo malo brže nego inače, ali ne previše. Čuo je pištanje alarma, ali nije se
obazirao na njega. To će morati pričekati. Kretao se brzo, mašući pištoljem lijevo-desno u potrazi
za bilo kakvim znakom prisutnosti treće osobe, podsjećajući se sa svakim korakom da je dobio
zadatak uhvatiti Camerona živog, da mora na tren zaboraviti sve što je naučio i pucati mu u rame,
a ne u glavu.
Coleman je ušao odmah za Rappom i zatvorio vrata. I on je čuo alarm, ali ni njega nije
zabrinuo. Obuhvatio je pogledom stan, skrećući lijevo kad bi Rapp skrenuo desno i obrnuto.
Provjerili su dnevnu sobu i kuhinju u nekoliko sekunda, a potom krenuli niz hodnik, prema -
pretpostavljali su - spavaćoj sobi, radnoj sobi i kupaonici. Hodali su bešumno. Rapp je brzo
provjerio kupaonicu i krenuo prema spavaćoj sobi. Coleman je zatvorio vrata kupaonice i krenuo
za njim. Vrata spavaće sobe bila su otvorena i Rapp je zastao na sekundu da ga Coleman sustigne
pa ušao u spavaću sobu, pognut. S desne je strane krajičkom oka uhvatio neki pokret i naglo se
okrenuo prema tome, uperivši Berettu u, kako je tad shvatio, mačku koja je skočila s komode na
pod. Osvrnuo se po sobi. Krevet je bio uredan, na njemu naslagano nekoliko hrpica odjeće. Na
podu pokraj kreveta ležao je kovčeg. Rapp je sve to zapamtio pa krenuo u posljednju prostoriju u
stanu.
Radna je soba također bila prazna. Iako su bili uzeli u obzir mogućnost da Camerona neće
biti u stanu, bili su razočarani. Rapp je prišao radnom stolu i tad začuo Dumondov glas u
slušalici. - To pištanje je alarm?
- Da - odgovorio mu je Rapp.
- Pogledaj koja ga je tvrtka postavila, inače ćete dobiti društvo.
Rapp je u nekoliko koraka prošao sobom i prišao maloj tipkovnici pokraj ulaznih vrata. -
Omega Security. Možeš ga isključiti?
- Naravno. Daj mi dvije minute.
Rapp se okrenuo i izvukao mobitel iz džepa. Coleman, temeljit kao i uvijek, pregledavao
je ormare. Rapp je nazvao Irene Kennedy. - Nije ovdje. Upalio se alarm, ali Marcus će ga
isključiti.
- Hoćeš da pošaljem ekipu?
- Hoću, ali pazi koga biraš.
- Naravno. Još nešto?
Rapp je razmišljao o kovčegu u spavaćoj sobi. - Možda bismo trebali javiti zračnim
lukama da pripaze hoće li se pojaviti. Mislim da se sprema za bijeg.
- To bi bilo nezgodno.
- Znam, ali bolje i to nego da nam pobjegne.
 42

Garaža Sveučilišta Georgea Washingtona nalazila se na uglu Ulica H i 22. ulice i kao
većina garaža, bila je siva, bezlična šuma betona. Prolazeći kroz rampu, Cameron je već
razmišljao o Karibima. Najlakše bi bilo ukrcati se u zrakoplov za Miami, a odatle s lažnom
putovnicom otputovati u Nassau ili Grand Bahama. Nakon toga bi lako brodom stigao do
senatorova otoka, ali tome se dijelu putovanja nije veselio. S druge strane, mogao bi se sam
odvesti do Floride. Dobro bi mu došla duga vožnja. Mogao bi razmisliti o svemu.
Cameron je pronašao slobodno mjesto na šestoj razini i parkirao se. Već dok je izlazio iz
auta znao je da se ipak ne želi sam odvesti do Floride. Previše je toga na cesti moglo poći po zlu.
Najbolje će biti da što prije ode iz zemlje. Već je previše riskirao. Kad bude na sigurnom, na
otoku, može razmišljati o svemu koliko god bude želio. Znao je da će se kad-tad morati pobrinuti
za Rappa, a senatora Clarka sad je već poznavao dovoljno dobro da zna kako nema nikoga osim
njega za taj posao. Nije poznavao prave ljude. Zato je i zaposlio Camerona da ih pronalazi.
Profesor se spustio dizalom u prizemlje i izašao, skrećući desno u Ulici H. Jutros mu je
nešto zasmetalo u razgovoru sa senatorom. Primio je loše vijesti vrlo dobro. Predobro. Shvatio je
da mu je Clark gotovo jednaka nepoznanica kao kad ga je upoznao. Na površini se doimao
jednostavno i izravno, ali Clark je iz prve ruke znao da je senator vrlo vješt spletkar. Cameron se
divio ljudima sposobnim za odlučnu akciju, koji se, baš kao i on, nisu sustezali upotrijebiti
vlastitu moć za ostvarivanje ciljeva.
Da su uspjeli u Njemačkoj, ništa se od svega ovoga ne bi dogodilo. Daje Rapp barem
umro. Njegovo tijelo pokraj grofova bio bi pun pogodak: CIA bi se slomila pod teretom sramote,
a Clark bi stupio na scenu. Oba odbora za nadzor rada obavještajaca oformili bi komisije. Rudin
bi se pred kamerama pokazao u pravome svjetlu, sav crven i zapjenjen od bijesa, a Clark kao
mudar i smiren državnik. Ugled bi mu neizmjerno porastao.
Ali Rapp nije bio laka meta. Cameron si to nije želio priznati, ali Rapp je bio dostojan
protivnik. Podcijenio ga je i sad se morao povući, barem privremeno. Idući put neće smišljati
komplicirane planove. Naciljat će ga svojim Stonerom i smjestiti mu metak u glavu. Rapp neće
stići ni zapitati se što se događa.
Rapp i Coleman vratili su se u kombi. Dumond im je pokazao kartu kampusa Sveučilišta,
pa pronašao Cameronov kabinet, u zgradi Funger na uglu Ulice G i 23. ulice, na petom katu.
- Dečki, dovezite Ford - rekao je Rapp u radio. Pogledao je Colemana. - Ti i ja idemo do
kabineta, a Kevin i Dan ostat će kod stana. Držat će ga na oku.
Hackett i Stroble pridružili su im se nekoliko sekundi, izašli iz Forda i sjeli u kombi.
Coleman je sjeo za upravljač Forda i krenuli su. Skrenuli su desno u 28. ulicu pa nizbrdo Ulicom
M i Potomac. Rapp je nazvao Irene Kennedy i javio joj da idu prema sveučilištu. Kad su stigli do
kraja Ulice M, Coleman je skrenuo lijevo u Aveniju Pennsylvania.
Putem je gledao lica pješaka, tragajući za Cameronom. Nešto poslije stigli su do
Washington Circlea, gdje su skrenuli desno, a potom u 23. ulicu i ravno prema kampusu.
Coleman je usporio, jer je pješački promet bio gust. Studenti su žurili na jutarnja predavanja, a
osoblje obližnje bolnice na posao. Zgrada Funger nalazila se preko puta Episkopalne crkve svete
Marije, jedne od najznamenitijih crkava u gradu. Nigdje na ulici nije bilo mjesta za parkiranje, pa
su skrenuli desno u uličicu iza crkve i stali ondje.
Prije nego što su izašli iz auta, Rapp je pogledao Colemana. - Želim ga uhvatiti živog, ali
ako zagusti, znaš što moraš - kucnuo se po čelu. - Metak u čelo.
***
Donatella je jednom obišla zgradu Funger provjeriti nadzire li je itko, a potom ušla.
Iznenadila se kad je zatekla predvorje puno: studenti su stajali u grupicama i razgovarali ili samo
žurili na predavanja. Mislila je da su predavanja već počela, ali sad se sjetila da će početi za pet
minuta. Prišla je oglasnoj ploči i pravila se da nešto traži, što je bila dobra izlika da stane i
provjeri promatra li je tko. Nakon što je sinoć prošla pokraj Cameronova stana, otišla je i do
kampusa. Mjerila je vrijeme koje joj treba od hotela do kampusa, prošla svim ulicama i uličicama
koje su ih povezivale, a zatim temeljito promotrila zgradu Funger i zapamtila koliko ulaza i izlaza
ima i gdje se nalaze nadzorne kamere. Na putu do hotela kupila je raspored vlakova podzemne.
Postaja je bila nedaleko od Cameronova ureda. Ako nešto pođe po krivu, podzemna će joj
omogućiti brz bijeg.
Kad su se studenti počeli razilaziti, otišla je do južnog stubišta. Zgrada Funger imala je
šest katova, a Cameronov kabinet nalazio se na petom. Donatella se uspela na drugi kat pa izašla
sa stubišta na hodnik. Ležernim je korakom prošla hodnikom i naišla na dvoje studenata koji je
nisu ni pogledali. Kad je stigla do sjevernog stubišta, zastala je i osvrnula se, promatrajući ljude
da vidi ima li kakvih sumnjivaca. Stubištem se uspinjalo pet studenata, ali i oni su izašli na
drugom katu. Donatella je krenula na peti kat. Znala je da se na tom i najvišem katu pretežno
nalaze kabineti, pa se nadala da će ondje biti manje studenata.
I na trećem i na četvrtom katu zastala je provjeriti slijedi li je tko, a kad nije primijetila
ništa neobično, nastavila je. Nije bila ni najmanje nervozna. U usporedbi s većinom njezinih
zadataka, ovaj je izgledao jednostavno. U idućih nekoliko minuta saznat će je li doista tako.
***
Rapp i Coleman pretrčali su 23. ulicu, zaradivši srednji prst i trubljenje od jednoga
ljutitog vozača. Ne obazirući se, nastavili su prema zgradi Funger i lako ušli, prolazeći pokraj
stražara koji nije ni podigao pogled sa svojih novina. Više su ga zanimale novosti i kava od
dvojice vještih plaćenika koji su mirno ušetali u zgradu.
- Stube ili dizalo? - upitao je Coleman.
- Dizalo. Cameron izgleda kao da ni ne zna što su stube.
Prišli su dizalima i pričekali. Coleman se osvrtao. - Bilo bi dobro da smo proveli Dana i
Kevina da drže oko na izlazima - rekao je.
Rapp se također osvrtao. - Da, znam, ali nismo smjeli ostaviti Marcusa samoga pred
stanom.
- Da. U pravu si. Treba nam još ljudi.
Trenutak poslije stiglo je dizalo i ušli su sa šestero studenata s ruksacima na leđima.
Prije nego što je izašla sa stubišta, Donatella je provjerila stoje li stvari u njezinoj torbi još
uvijek onako kako ih je složila. Pištolj s prigušivačem bio joj je nadohvat ruke, ali nadala se da ga
neće morati upotrijebiti. Njezin učitelj, pukovnik Friedman, poučio ju je svakakvim metodama
ubijanja. Često je govorio da svatko može ubiti pištoljem, čak i dijete. Donatellu je naučio kako
ubiti svime pri ruci, uključujući olovke i vezice. Znala je sve slabe točke na ljudskom tijelu.
Pravim je alatom mogla ubiti nekoga ne ostavljajući traga na tijelu, i to - što je bilo još važnije -
brzo i tiho.
Provjerila je jesu li i druga dva oružja na mjestu, pa konačno izašla na dugačak hodnik.
Odmah je primijetila dvoje na drugom kraju i zavukla ruku u torbicu, obuhvaćajući prstima
hladan čelik. Izgledali su kao tipični sveučilišni predavači: muškarac je imao bradu, košulju
kockasta uzorka i labavo svezanu kravatu, a žena haljinu i ružne sandale. Donatella se malo
opustila i nastavila niz hodnik.
 Vrata Cameronova kabineta bila su zatvorena. Donatella je stala pred njih i osluhnula.
Čula je škripanje stolca i odlučila pokucati. Nije dobila odgovor, pa je pokucala još jednom. -
Profesore Camerone, moje ime je Amy Vertine. Dekan Malavich poslao me k vama po potpis da
se mogu prijaviti za poslijediplomski studij.
- Trenutačno nemam vremena. Možete li doći poslije?
- Zapravo i ne mogu - rekla je Donatella, hvatajući kvaku. - Svratila sam na putu na
posao. Doista bih željela slušati vaše predavanje. - Vrata su bila zaključana. - Čula sam da ste
sjajan predavač. Neću vam oduzeti puno vremena, obećavam - pogledala je prema kraju hodnika
i s olakšanjem primijetila da je ono dvoje nekamo nestalo. Bavila se mišlju bi li se isplatilo
riskirati pucanj u vrata, ali tad su se otvorila.
Peter Cameron pustio ju je da uđe i zatvorio vrata. - Oprostite, moram ih zatvoriti, inače
će me uhvatiti još koji student i nikad neću izaći.
Donatella je pružila ruku. - Amy Vertine. Drago mi je, profesore Camerone.
Cameron se nasmiješio lijepoj ženi i prihvatio ruku. - Zovite me Peter, molim vas.
Donatella se nasmiješila i odmah okrenula ulijevo, znajući da će se i njezina meta
okrenuti za njom. - To je odlikovanje Agencije? - upitala je, pokazujući plaketu na zidu.
Cameron se doista okrenuo prema nagradi koju je dobio od prijatelja u Agenciji,
priznanju za dvadeset pet godina službe. Dok joj je ponosno odgovarao na pitanje, Donatella je
zavukla ruku u torbu i stisnula gumenu dršku deset centimetara dugačkog i savršeno naoštrenog
šiljka za led. Polako ga je izvukla, opuštajući ruku uz tijelo. - A tko je to? - upitala je, pokazujući
glavom fotografiju pokraj plakete.
Kad je Cameron okrenuo glavu prema fotografiji, Donatella je podigla šiljak munjevitom
brzinom. Savršeno je precizno naciljala i zabila šiljati metal u Cameronovo lijevo uho. Prije nego
što je stigao vrisnuti, bacila se na njega i prekrila mu usta slobodnim dlanom, istodobno snažno
okrećući šiljak. Kad je prodro Cameronu u mozak, tijelo mu je klonulo. Donatella je spustila
Camerona na pod, okrećući šiljak još jednom da se uvjeri da je mrtav. Potom je polako izvukla
oružje, podigla Cameronovu ruku i obrisala krv o njegovo pazuho. Vratila je alatku u torbu,
otvorila vrata i izašla kao da se ništa nije dogodilo.
***
Vrata dizala otvorila su se i Rapp i Coleman su izašli. Coleman je pogledao nadesno, a
Rapp nalijevo. Obojica su držali ruke blizu oružju. Niz hodnik je, od njih, odlazila plavuša.
Rappu se učinila poznatom na neki neodređeni način, zbog načina na koji se kretala. Kad je stigla
do kraja hodnika, otvorila je vrata stubišta i zastala na manje od sekunde, okrećući glavu prema
njima. Rapp ju je stigao tek letimično pogledati i odmah je nestala. Nakrivio je glavu,
razmišljajući o njoj. Nešto mu je privuklo pozornost, ali nije shvaćao što.
Coleman ga je dodirnuo po ramenu i pogledao niz hodnik. Oprezno su se uputili prema
Cameronovu kabinetu. Kad su stigli pred vrata, zastali su i osluhnuli. Rapp je uhvatio kvaku
jednom rukom, a drugu spustio na Berettu. Coleman se ogledavao po hodniku. Kad je Rapp
shvatio da su vrata zaključana, odmaknuo se i pokazao Colemanu glavom da ih obije. Coleman je
pokušao tri puta alatom, ali na kraju je ipak izvukao pištolj za obijanje. Naciljao je što je tiše
mogao i povukao obarač.
Rapp je izvukao Berettu iz futrole, ali držao ju je skrivenu pod jaknom. Kad je Coleman
konačno otvorio vrata, odmaknuo se i pustio Rappa da uđe. Rapp je zakoračio u kabinet
skrivajući se iza dovratka, šarajući po kabinetu pištoljem. Odmah je ugledao tijelo na podu, ali
zanemario ga je na tren i provjerio ima li još koga unutra. Potom je ušao dublje u mali kabinet, a
za njim i Coleman, koji je zaključao vrata.
Obojica su kleknuli do tijela. - On je? - upitao je Rapp.
 - Mislim da jest.
Rapp je opipao kucavicu na Cameronovu vratu. Koža je još bila topla. Vrlo topla. Na
brzinu su pregledali tijelo da utvrde uzrok smrti. Sitnu ubodnu ranu u Cameronovu lijevom uhu
pronašao je Rapp. Podigao je pogled prema vratima. Sjetio se žene koja je bila na odlasku kad su
oni izašli iz dizala. Pogledao je Camerona, razmišljajući o načinu na koji je umro. Rapp je
poznavao nekoga vrlo vještog u toj metodi. Jednu ženu. Ustao je i na tren razmišljao hoće li
potrčati za njom, ali zaključio da je predugo prošlo otkako je otišla. Uostalom, znao je gdje je
može naći.
Promatrajući Cameronovo tijelo, nije osjetio ni trunku žaljenja. Njegova je smrt bila
neizbježna. Bilo bi dobro da su ga uspjeli ispitati, ali ipak. Rapp je opsovao, izvukao mobitel i
birao broj. - Našli smo ga - rekao je čim se Kennedy javila.
- Gdje?
- U kabinetu na faksu. Mrtav je.
- Vi ste ga sredili?
- Ne. Zatekli smo ga mrtvog.
- Znate li tko ga je?
- Ne - slagao je Rapp.
Irene Kennedy dugo je šutjela. - Poslat ću ekipu po tijelo - rekla je naposljetku.
- Pričekat ćemo ih. - Rapp je prekinuo vezu i pogledao Colemana. - Zašto mi se čini da
smo stigli do kraja potrage? - rekao je, pokazujući mrtvo tijelo Petera Camerona.
 43

Predsjednik Hayes promatrao je Thomasa Stansfielda preko ulaštenog stola u kriznoj sobi
Bijele kuće. Direktor Agencije izgledao je kao sjena sebe samoga. Bio je mršav i krhak, obrazi su
mu bili upali. Rak ga je izjeo iznutra, sve do kosti. Ovaj sastanak nije sazvao nijedan od njih
dvojice, nego treća osoba. Netko tko je dijelio njihove tajne i njihovu zabrinutost. Dok su ga
čekali, Stansfield je iskoristio priliku da porazgovara s predsjednikom o nekoliko stvari. Bilo je
sedam navečer i direktor Stansfield bio je jako umoran. Otkako je doznao da je Peter Cameron
mrtav, mozgao je ne bi li pronašao poveznicu između njega i bilo kojeg njegovog potencijalnog
poslodavca. Prepričao je predsjedniku što se dogodilo od jutra i rekao mu da Kennedyjeva, Rapp
i nekolicina drugih daju sve od sebe ne bi li doznali tko stoji iza Camerona.
Stansfield je imao neprijatelje čak i izvan Washingtona. Za neke od njih je znao, a tih se
nije plašio. Brinuli su ga ovi drugi, a njima je jedno bilo zajedničko, tko god bili: željeli su uspjeh
i moć, i to ne sitne osobne uspjehe, nego moć kakvu samo Washington može izroditi.
Političarima je ta moć značila predsjedanje jednim od važnijih odbora, položaj ministra obrane ili
vanjskih poslova, pa čak i predsjedničko mjesto. Birokrati su sanjali o mjestu tajnika jednog od
važnijih ministarstava ili savjetnika predsjednika, ili predstojnika ureda predsjednika. Vojni
časnici ciljali su na razna zapovjedništva, od onih na vrhu nekog od rodova vojske sve do
položaja zapovjednika združenog stožera.
Svi su se ti ljudi motali iza kulisa Washingtona, a većina nije bila je opasnija od
prosječnog ambicioznog zaposlenika neke veće korporacije. Stansfield ih je u mislima nazivao
bezopasnim smutljivcima i znao da surađuju, udružuju se u grupe, samo da bi od toga imali
koristi oni osobno. Ipak, iskustvo ga je nečemu naučilo: neki od tih zakulisnih igrača nisu bili
bezopasni. Bili su spremni na sve, uključujući ubojstvo, kako bi ostvarili svoje ciljeve.
Jedna od tih opasnih grupica očito je stajala iza Camerona, a meta im je bila CIA.
Stansfield još uvijek nije nikome rekao do kakvog je zaključka došao. Čekao je treću osobu, onu
koja je sazvala sastanak. Kad čuje što on ima za reći, znat će dovoljno da donese odluku. Bio je
shrvan spoznajom da je godinama davao sve od sebe kako bi Agenciju postavio na noge i osnažio
je, a sada kad je postao preslab za borbu, ona se našla pod najgorim napadom neprijatelja kojeg
još nije identificirao. Nije mogao dopustiti da CIA padne u ruke pojedinaca koji bi njezinu
golemu moć iskoristili za osobne ili političke ciljeve. Morao se pobrinuti da ga na mjestu
direktora naslijedi Irene Kennedy i morao ju je pripremiti za obranu, kako Agencije, tako i
vlastitu.
CIA je bila odviše moćno oružje da padne u pogrešne ruke. Predsjednik će predložiti
Irene Kennedy za položaj direktorice, znao je Stansfield, a zatim iskoristiti svoj znatan utjecaj da
bude i imenovana. Hayes je imao niz dobrih razloga da tako postupi bez obzira na sitne nedaće
protekloga tjedna. Ponajprije, znao je da je Kennedyjeva dovoljno dobra za taj položaj. Znao je i
da joj može vjerovati, a to je bio temeljni element njegove odluke. Trebao mu je saveznik, a s
Irene Kennedy na čelu, CIA će to i ostati. Hayes se neće morati plašiti napada s još jedne strane.
Koliko god su njih dvojica željeli vidjeti Irene Kennedy na čelu Agencije, znali su da
čovjek koji je sazvao sastanak to može spriječiti. Obojicu je uznemirila činjenica da je sastanak
sazvao baš usred problema koji je izazvao Peter Cameron.
Senator Hank Clark ušao je u kriznu sobu, a predsjednik je ustao pružiti mu ruku. Kad je i
Stansfield pokušao ustati, Clark ga je zaustavio spuštajući mu ruku na rame nježno, ali čvrsto.
 - Thomase, da vam na pamet nije palo ustati. Živuća legenda poput vas ionako ne treba
ustajati zbog mene.
Predsjednik se nasmiješio i odobravajuće namignuo Clarku.
- Hoćeš nešto popiti, Hank?
- Hvala ne, Roberte - Clark i Hayes odslužili su zajedno dva mandata u Senatu, a Hayes je
bio član odbora za nadzora rada obavještajnih službi kad je Clark postao njegov predsjednik.
Hayes je ustrajao da mu se Clark obraća imenom kad su nasamo.
- Sigurno? Dat ću da ti donesu što želiš.
- Ne treba, hvala. Kad budemo gotovi, možda će mi trebati, zato bolje da ne počnem
odmah.
- Dobro - odvratio je predsjednik, pokazujući mu da se smjesti preko puta Stansfielda.
Clark je polako zaobišao stol, raskopčavajući sako u hodu. Sjeo je i pogledao Stansfielda
preko stola. - Kako ste, Thomase?
- Umirem.
Clark se nasmijao. - Svi umiremo. Zar ne, Roberte? - pogledao je predsjednika.
- Istina, ali nismo svi živjeli poput Thomasa.
- Ne. Zapravo mislim da se jako malo života može usporediti s vašim. Zemlja vam duguje
neopisivo mnogo.
Stansfield je malo šutio kao da razmišlja o senatorovim riječima. - Hvala, senatore Clark -
rekao je naposljetku.
Clarka je nasmijala direktorova formalnost. - Hoću li doživjeti da mi se obratite imenom?
Stansfield se jedva primjetno nasmiješio. - Ne.
- Nisam ni mislio - odvratio je Clark, ispreplećući prste pred sobom. Raspoloženje kao da
mu se naglo pokvarilo.
Predsjedniku to nije promaklo. - Što te muči, Hank?
Clark nije odmah odgovorio, a potom je pogledao predsjednika iskosa. - Roberte, nas smo
dvojica uvijek uspijevali zadržati iskrenost u međusobnom odnosu - rekao je, a predsjednik je
kimnuo. - Godinama smo zajedno sjedili u odboru i uvijek sam cijenio što nacionalnu sigurnost
smatraš važnijom od stranačke politike.
- Kao što sam ja isto to cijenio kod tebe.
- Hvala ti na tome. Molim te da mi daš svoju riječ da će ovo što ću vam reći ostati
povjerljivo. Pogotovo da me nikome nećete spomenuti kao izvor.
Predsjednika je ova molba zaintrigirala. - Imaš moju riječ.
- Silno me brine što će biti s Agencijom kad nas Thomas napusti - Clark je pogledao
Stansfielda. - Mislim da znam koga ste odabrali kao nasljednika, direktore, i slažem se. Doktorica
Kennedy jedna je od najboljih osoba za taj položaj. Vaše je mišljenje najvažnije i ako je vi
smatrate dostojnom nasljednicom, moj će odbor potvrditi njezino imenovanje.
Stansfieldu je pao kamen sa srca. Clarkova podrška nominaciji bila je ključna. Kao
predsjednik senatskog odbora za nadzor rada obavještajnih službi, Clark je imao posljednju riječ
u imenovanju.
- Drago mi je što to čujem - rekao je Hayes, čekajući ostatak. I sam je bio vješt političar i
znao je da ovakva podrška nije besplatna. - Što želiš zauzvrat?
Clark ga je pogledao pomalo uvrijeđeno. - Roberte, preuzeo sam odbor jer nisam želio da
nečiji osobni ciljevi utječu na rad službi. Mislim da će doktorica Kennedy dobro obavljati taj
posao, a još mi je važnije od toga što je, rekao bih, nepotkupljiva.
- Oprosti na krivoj procjeni.
Clark je zamahnuo dlanom kao da tjera muhu. - Znaš da mene nije lako uvrijediti.
 - Da - predsjednik se nasmiješio. - Bogme nije.
- Ono što me brine i zbog čega sam vas sazvao sastoji se od dvaju problema. Dok smo bili
u Senatu, Roberte, bio sam dio zabrinute grupice koja je smatrala da naša vlada ne poduzima
dovoljno u borbi protiv terorizma. Poduzeli smo neobičan i riskantan korak i iznijeli svoje
mišljenje zamjeniku direktora operacija Agencije - Clark je pogledao Stansfielda, koji je tada bio
direktor tog odjela. - Mislili smo da je vrijeme da se bitka protiv terorista preseli na njihov teren.
Diplomacija nije nikamo vodila, vojna intervencija pretvorila se u fijasko i bilo je vrijeme za
treću opciju. Poklonili smo povjerenje Thomasu i dali mu odriješene ruke da pokrene tajne
operacije protiv terorista na Bliskom Istoku. I ti si bio s nama, Roberte. Za razliku od ostalih
članova naše grupice, ti i ja znamo koliko je uspješna bila Thomasova ekipa. Ali koliko god
uspješni bili, njihovo djelovanje i postojanje moraju ostati tajna - Clark je pogledao jednog pa
drugog sugovornika. Obojica su potvrdno kimnuli. - Ne znam je li ovo što ću vam reći posljedica
sreće, intuicije ili izdaje iznutra, ali imamo problem. Zapravo, Roberte, ti imaš problem.
Predsjednik je sve ovo slušao s rastućim nemirom. Clark je, naravno, mislio na Orion.
Već i pri samoj pomisli na to da bi postojanje Oriona moglo biti otkriveno javnosti, predsjednika
je preplavila mučnina. - A to je?...
- Neki dan sastao sam se s dvojicom pripadnika tvoje stranke. Thomas već zna za to, javio
sam mu - Clark je pogledao direktora Agencije. - Iz meni nepoznatih razloga, ta dvojica
poduzimaju sve što mogu da Irene Kennedy ne postane nova direktorica Agencije.
Predsjednik Hayes sav se zacrvenio od ljutnje. - A ta dvojica su?
- Državni tajnik Middleton i kongresnik Rudin.
Predsjednik se jedva suzdržavao da ne plane. Zagrizao je donju usnicu i pogledao
Stansfielda.
- Drugo što me zabrinjava jest da misle kako je Irene Kennedy naredila ubojstvo grofa
Hagenmillera. Ne želim ni znati kako su za to doznali, ali mislim da bi vama dvojici to trebao biti
najvažniji cilj. Otkrijte tko odaje tajne Agencije i zaustavite ga.
***
Bližila se ponoć. Još malo i naporan četvrtak će završiti. Nitko nije ni oka sklopio. Rapp,
Coleman, Dumond i Irene Kennedy sjedili su za Stansfieldovim kuhinjskim stolom, jedva držeći
oči otvorene. Direktor je spavao. Nakon što se vratio iz Bijele kuće, razgovarao je s
Kennedyjevom nasamo. Prepričao joj je što je čuo od senatora Clarka, a ona je njega izvijestila o
tome što su Rapp, Coleman i Dumond saznali analizirajući život Petera Camerona. Stansfield je
rekao Irene Kennedy kako da nastave i povukao se na odmor. Ujutro se morao vratiti u Bijelu
kuću, na još važnih sastanaka.
Dok su sjedili za stolom, najviše je govorio Dumond. S Cameronovih računala u stanu i
kabinetu na sveučilištu saznao je puno toga. Cameronovo je tijelo trenutačno bilo na putu za
krematorij malo izvan Baltimorea. Iz kabineta je bilo odneseno u velikoj kartonskoj kutiji, na
dostavnim kolicima koja je gurao agent odjeven u smeđu uniformu dostavljača UPS-a. Nitko ga
nije ni pogledao u prolazu. Za svaki slučaj, drugi agent, koji je izgledom odgovarao Cameronu,
sutra ujutro trebao je sjesti na let za Bogotu. Putovat će rabeći Cameronovu putovnicu.
- Puno od svega ovoga mi ništa ne govori - rekao je Dumond. - Da i na jednom od
računala ima povjerljivih podataka, otkrio bih ih.
- Spominju li se u bilo kojem kontekstu Middleton ili Rudin? - upitala je Kennedy.
- Da, ali samo spominju. Ima brojeve telefona svih važnih ljudi u gradu. Bio je savjetnik
obaju odbora za nadzor obavještajaca i tko zna koliko drugih tijela. Mislim, možemo mi prijeći
dosje po dosje u kojima se spominju, ali trebat će nam cio tjedan. Ili to ili pošalji nekoga iz
Centra da mi pomogne. Unutra ima svega i svačega.
 Kennedy je ionako već razmišljala bi li dovela još kojeg agenta iz Centra, ali to je bilo
previše riskantno. Prvo su morali doznati odakle cure informacije. - Ne možemo zatražiti pomoć
od Centra. Još ne.
- Ne znam kako da se obračunam sa svime ovime. Trebat će mi sto godina da pregledam
sve što je Cameron zapisao u računala, a i iskreno, to nije moja specijalnost. Nemam pojma tko je
od svih tih ljudi važan, a tko nije. Doznao sam sve o njegovim financijama, ali ostatak mi je
mutan.
- Za prvu ruku potraži sve što ga potencijalno povezuje s kongresnikom Rudinom.
- Što je s financijama? - upitao je Rapp.
Dumond je otkrio da je Cameron imao dva off-shore računa na Bahamima, a na njima
gotovo pola milijuna dolara. - Jutros sam proveo više od sata pokušavajući pratiti trag uplata do
izvora, ali ništa.
- Da pustimo nekoga drugog da pokuša?
Dumonda je Rappovo pitanje uvrijedilo. - Gle, ako ja ne mogu naći izvor, ne može nitko.
- Samo pitam.
- Tijelo je još bilo toplo kad ste došli - Irene Kennedy pogledala je Rappa i Colemana. -
Jeste li vidjeli ikoga da izlazi iz zgrade?
Coleman je promislio. - Jednu ženu. Izlazila je iz hodnika kad smo mi ulazili. Nisam je
dobro vidio - slegnuo je ramenima.
- Mitch?
Rapp je promislio. Što je više puta vrtio taj prizor u mislima, to je bio sigurniji da je ta
žena bila Donatella Rahn. Način na koji se kretala i način na koji je ubijen Peter Cameron
ukazivali su na lijepu Talijanku. Znao je da Kennedyjevoj ne smije reći kako sumnja na nju,
barem ne pred ostalima. Previše je dugovao Donatelli. Morat će otputovati u Italiju i naći se s
njom nasamo. Bez šefova, bez službenih uputa. Samo dvoje bivših ljubavnika koji su jedno
drugome dugovali živote.
Rapp je odmahnuo glavom i pogledao Kennedyjevu. - Nisam primijetio ništa neobično.
- Poslala sam nekoga po snimke nadzornih kamera. Sutra ćemo ih zajedno pregledati.
- Pametno - jedan od razloga iz kojih je Rapp cijenio Irene Kennedy bila je njezina
temeljitost. Cameronov će nestanak prije ili poslije privući pozornost policije, a čak ni njima neće
dugo trebati da shvate da je Cameron posljednjeg dana kad ga je itko vidio živoga ušao u zgradu
Funger i nije iz nje izašao. Kamere su vjerojatno snimile ubojicu, ali i Rappa i Colemana. Nosili
su kape i držali glave pognute, pa im lica nisu ostala zabilježena na snimkama, ali i dalje im je
bilo draže u potpunosti izbjeći policijsku istragu.
- Kako ćemo dalje? - upitao je Coleman.
- Idemo doma. Moramo se naspavati. Sutra ujutro vraćamo se na posao. - Irene Kennedy
pogledala je Dumonda, sjetivši se da mu je morala još nešto reći. - Marcuse, direktora Stansfielda
zanima možeš li otvoriti off-shore račun na ime kongresnika Rudina i prebaciti na njega sav
novac s Cameronova računa?
Dumond je zakolutao očima. - Aha. Naravno - bilo je očito da mu ta molba nije po volji.
- Što je?
- Pošteno smo se namučili s ovim - zamahnuo je rukom oko stola da pokaže sebe i ostale.
- Mislio sam da ćemo bar dobiti mali bonus.
Irene Kennedy promislila je. - Upitat ću direktora što misli. Dotad, možeš li otvoriti račun
i premjestiti novac?
- Naravno. Trebat će mi manje od sata.
Plan doktorice Kennedy zaintrigirao je Rappa. - Kako se kongresnik Rudin uklapa u ovo?
 - Još nismo sigurni. Direktor i predsjednik razgovarat će s njim ujutro, ali nikad nije
naodmet unaprijed odlučiti o pobjedniku.
 44

U petak ujutro zapadno krilo Bijele kuće vrvjelo je poput košnice. Cijelom se zgradom
brzo proširila vijest da je predsjednik ljutit kao puška. Hayes nije bio poznat po nagloj ćudi, ali
svi članovi osoblja znali su da je, kad je predsjednik loše volje, bolje micati mu se s puta. Danas
su ih uznemirila još dva neuobičajena događaja. Prvo, predsjednik je ušao u Ovalni ured u 7:54 i
odmah dao pozvati predstojnicu svog ureda, Valerie Jones. Naredio joj je da pronađe državnog
tajnika Middletona i odmah ga dovede u Ovalni ured, što god radio i gdje god bio. Prema
predsjednikovoj naredbi, a ne molbi, kako je naglasio. Drugo, bolesni i vidno slabi Thomas
Stansfield nedugo nakon toga pridružio se predsjedniku u Ovalnom uredu. Hayesovo loše
raspoloženje, naredba državnom tajniku i posjet direktora Agencije ispunili su zapadno krilo
nelagodnom atmosferom.
Osoblje Bijele kuće ponosno je na to koliko se važnih događaja odvija pred njihovim
očima i što sve znaju, ali jutros nitko od njih nije imao pojma što se zbiva, a zbog toga su se
osjećali još gore. Kad se pročulo da se događa nešto izvanredno, počeli su zvoniti telefoni. Na
Valerie Jones obrušila se kiša pitanja. Nazivali su je redom drugi članovi administracije, pa i stara
prijateljica u Ministarstvu vanjskih poslova koju je zanimalo što se zbiva. Predstojnica
predsjednikova ureda iskreno joj je rekla da ne zna, ali je ipak kazala prijateljici da savjetuje
državnom tajniku da posluša bez pogovora i otezanja. Prvi poziv od novinara stigao je prije nego
što je državni tajnik kročio nogom u Bijelu kuću. Nekako su doznali.
Predsjednik je sjedio u Ovalnom uredu, sad već malo mirniji. Pri pogledu na Stansfielda,
koji je očigledno trpio snažne bolove, na tren je zaboravio na probleme. Kao i njegovi
prethodnici, Hayes je bio svjestan važnosti predstave. Mogao se s ovime obračunati znatno
suptilnije, ali nije želio. Želio je poslati poruku. Želio je na primjeru pompoznog Charlesa
Middletona pokazati svima što ih čeka ako zgriješe, a želio je konačno i njemu pokazati gdje mu
je mjesto. Hayes je znao da će do večeri svatko važan u Washingtonu znati da je predsjednik
Hayes isprašio guzicu državnom tajniku, i to sve bez ijedne riječi u novinama.
Stansfield nije bio siguran što predsjednik smjera. Znao je da bi Hayes mogao očitati
bukvicu Middletonu, a da nitko ne dozna čak ni u Bijeloj kući. Prethodne večeri i Stansfield i
senator Clark ušli su u Bijelu kuću bez znanja čak i Tajne službe. Predsjednik Hayes objasnio je
Stansfieldu da je Charles Middleton dobio upozorenje da gleda svoja posla. Bilo je dovoljno
drsko i da je bez pitanja ponudio podršku njemačkom veleposlaniku nakon ubojstva grofa
Hagenmillera, ali petljanjem u imenovanje direktora Agencije prešao je svaku granicu.
Predsjednika je tog jutra čekao još jedan sastanak, koji se pokazao potrebnim nakon
razgovora sa senatorom Clarkom. Da bi do njega došlo, Hayes je prethodne večeri nazvao dva
stara prijatelja. Taj će se sastanak održati daleko od pogleda, u potpunoj tajnosti. Svi koji su mu
trebali nazočiti već su čekali u kriznoj sobi.
***
Državni tajnik Middleton nije bio glup. Nazvao je nekoliko ljudi u pokušaju da dozna što
se događa, ali nitko nije ništa znao. Saznao je samo jedno, od predsjednikova savjetnika za
nacionalnu sigurnost Michaela Haika: predsjednik je loše volje. Već dugo nije bio tako ljutit.
Oboružan samo tim nedovoljno korisnim podatkom, Middleton je odlučio u Bijelu kuću otići bez
ijednoga svojeg savjetnika. Ušao je u Ovalni ured sam, podignute glave, trudeći se djelovati
dostojanstveno.
 Predsjednik Hayes nije ustao pozdraviti ga, a direktor Stansfield za to nije imao dovoljno
snage ili volje.
- Gospodine predsjedniče, stigao sam što sam brže mogao. Što se dogodilo?
- Sjedi - protisnuo je predsjednik kroza zube.
Hayes i Middleton sjedili su svaki u svojoj fotelji pred kaminom. Middleton im je prišao
pa sjeo na sofu bliže Stansfieldovoj fotelji. - Što se zbiva, Roberte?
Hayes nije odmah odgovorio. Pustio ga je da se malo preznojava, promatrajući ga s
izrazom na licu koji je jasno odavao prezir. - Mislim da bih ja to tebe trebao pitati - rekao je
naposljetku.
Putem do Bijele kuće Middleton je mozgao čime je toliko razbjesnio predsjednika, a na
pamet mu je padao samo jedna odgovor: sastankom s kongresnikom Rudinom i senatorom
Clarkom. Nije se htio odati, pa se odlučio praviti glup dok ne dobije potvrdu te sumnje. Ako je u
krivu, samo će još više razljutiti Hayesa. - Gospodine predsjedniče, doista ne znam na što mislite
- rekao je vrlo formalno.
- Charlese, više od deset godina sjedili smo u klupama Senata zajedno. Znam kad lažeš -
Hayes ga je netremice promatrao. - Što sam ti rekao kad si ranije ovoga tjedna odlazio odavde?
Middleton nije želio odgovoriti na to pitanje, pa je odgovorio kao i svaki put kad je
pokušavao izbjeći odgovor. - Ne sjećam se.
- Ne sjećaš se - predsjednik je ljutito stisnuo šake, ponavljajući Middletonov odgovor. -
Dosta sranja, Chuck. Rekao sam ti da gledaš svoja posla i ne guraš nos u rad Agencije. Sjećaš se
sad?
Middleton je progutao knedlu. - Da.
- Možeš li mi onda reći zašto si se istoga jutra sastao s Hankom Clarkom i Alom Rudinom
u golf-klubu?
- Željeli su razgovarati o sigurnosti podataka u Ministarstvu vanjskih poslova.
- Sereš!
Middleton je odvratio pogled od predsjednika, tresući glavom. - Ovako se ne postupa s
članovima administracije.
- Valjda bi bilo bolje da sjedim na tajnim sastancima i uz doručak spletkarim protiv tebe?
- Doista mislim da...
Hayes ga je prekinuo ni ne čekajući ostatak te rečenice. - Začepi konačno, Chuck. U tu
tvoju pompoznu tikvu nikad nije ušlo da sam predsjednik ja, a ne ti. Kad si odustao nakon prvog
kruga u New Hampshireu i pristao podržati me u zamjenu za mjesto u vladi, izgubio si, Chuck.
Ljudi te nisu željeli za predsjednika onda, a ne žele te ni sad. U zamjenu za tvoju podršku, donio
sam najgoru odluku u karijeri, izgleda. Ali sad me to ne kopka previše, jer te se mogu riješiti prije
večere, i to potpuno čiste savjesti. - Kad je Hayes to rekao, Middleton je šokirano razrogačio oči.
- Jasno ti je da se ne šalim? Jesi li vidio rezultate najnovijih anketa? Podržava me više od
sedamdeset posto glasača. Mogu zatražiti tvoju ostavku i za manje od tjedan dana bit ćeš gotov.
Middleton je prezrivo frknuo nosom, kao da kaže: Ne bi se usudio. Ne bi mi to napravio.
- Stvarno misliš da blefiram? Misliš da u Washingtonu nema najmanje sto ljudi koji jedva
čekaju priliku da sjednu u tvoju fotelju? Čak bi mi i republikanci pomogli da te se riješim... Oni
te baš ne vole, znaš?
Middleton se uspravio. - Jesi li gotovo s prijetnjama?
- Nisam još ni počeo. Dajem ti jednu minutu - Hayes je podigao kažiprst - da mi objasniš
što si radio tog jutra u klubu. I bolje bi ti bilo da pritom zvučiš skrušeno.
Middleton je panično pokušavao smisliti odgovor. - Kao državni tajnik, imam dužnost
brinuti se za sigurnost zemlje.
 Predsjednik Hayes skočio je na noge. - Kao državni tajnik - povikao je - imaš dužnosti
brinuti se za ono što ti ja kažem! A početkom tjedna jasno sam ti i glasno rekao da o pitanjima
vezanim za Agenciju razgovaraš s mojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost i ni s kim drugim.
Ne tiče te se koga ću ja odabrati da zamijeni Thomasa - pokazao je Stansfielda, koji sve vrijeme
nije pustio ni glasa - a kad stranka dozna da si šurovao s republikancima protiv mojega kandidata,
vidjet ćeš koliko si loš potez povukao.
- Bezazlen doručak ne bih nazvao šurovanjem, a mislim da stranka neće biti oduševljena
ni kada dozna da si špijunirao jednog senatora, jednog kongresnika i državnog tajnika.
Middleton je ovime otišao korak predaleko. - Nisam ni morao špijunirati, idiote! -
proderao se. - Tužili su vas svjedoci!
- predsjednik nije želio da dođe do ovoga. Iskreno se nadao da će Middleton imati
dovoljno soli u glavi da prizna pogrešku, ali državni tajnik očito je bio nesposoban za pokajanje.
Predsjednik je otišao do radnog stola i uzeo kožnati fascikl. Vratio se do Middletona i bacio mu
ga u krilo. - Otvori i pročitaj. Tvoja ostavka. Osobno sam je natipkao, Chuck. Nisam je želio
upotrijebiti, ali dokazao si da ti ne mogu vjerovati ni koliko je crno pod noktom. Ne ostavljaš mi
izbora.
Middleton je otvorio usta, ali Hayes mu nije želio dati priliku da odgovori. - Dosta sam
čuo. Dao sam ti priliku da priznaš i nisi je iskoristio. Budi sretan da te nisam otvoreno najurio.
Ako potpišeš ostavku, izvući ćeš se. Pustit ću te da kažeš kako odstupaš s položaja iz
zdravstvenih razloga. Sam odaberi navodnu bolest. Ako ne potpišeš, iz ovih stopa sazivam
presicu i cijeloj ću zemlji reći da sam te najurio.
Middleton je bio u šoku. Pratio je pogledom vrlo ljutitog predsjednika sav siv u licu. Ni u
snu nije mogao zamisliti ovakav rasplet. Pa on je Charles Middleton, jedan od najomiljenijih
političara u gradu. Middleton je zamislio Hayesa kako maršira pred novinare i govori im da ga je
otpustio. Takvu sramotu ne bi preživio. Znao je da nema ni oružje kojim bi mu se suprotstavio.
Hayes je bio previše popularan da Middleton počne otvoren sukob. Shvatio je da ga je još jednom
podcijenio. Nije imao izlaza. Teška srca, Charles Middleton spustio je olovku na papir. Bio je
svjestan da se od ovakve sramote neće oporaviti do kraja života. Njegova karijera, kojoj je
posvetio cio život, bila je završena.
***
Kongresnik Rudin bio je ljutit zbog silne tajnosti s kojom je sazvan sastanak. Prethodne
ga je večeri nazvao predsjednik zastupničkog doma Kaiser i zatražio da rano ujutro dođe u njegov
ured. Rudin je stigao na vrijeme, a onda su ga ostavili da čeka petnaest minuta. Kad je Kaiser
konačno izašao iz svog prostranog ureda, rekao je Rudinu da tek tad idu na mjesto sastanka.
Rudin, koji nije imao dlake na jeziku, odlučno je upitao kamo ga vodi. Kaiser mu je bez
sustezanja odgovorio da šuti i hoda ako želi dobiti i najmanju šanse da zadrži položaj.
Bivši igrač nogometa Sveučilišta Alabame, Kaiser je još uvijek bio dovoljno krupan i
snažan da pomete pola Kongresa. Kad mu je onako smrknuto odgovorio, Rudin je počeo panično
razmišljati što je skrivio. Čak i dok je Kaiserova limuzina prolazila pokraj stražarske kućice
Tajne službe na ulazu u Bijelu kuću, Rudin je mozgao čime li je uvrijedio božanstva politike.
Agent tajne službe otpratio ih je ravno u kriznu sobu - još jedan znak da se događa nešto ozbiljno,
znao je Rudin. U svoje trideset četiri godine u Washingtonu, nikad nije ušao unutra. Ondje ih je
čekao Matt Rohrig, predsjednik Demokratskog nacionalnog odbora. To je bio loš znak. Rudin je
znao da Rohrig upravlja riznicom stranke.
Kad je Rudin upitao Rohriga što se događa, Kaiser je iskoristio priliku da ga još jednom
ušutka i naredi mu da mirno sjedi dok ne stigne predsjednik. Rudin je i dalje neuspješno
pokušavao shvatiti čime je ovo izazvao, a iako se u jednom trenu sjetio doručka u golf-klubu,
odbacio je tu mogućnost. Ionako su svi znali što Rudin misli o Agenciji, a predsjednik još nije ni
objavio ime kandidata za Stansfieldova nasljednika. Uostalom, Rudin ga je samo želio spriječiti
da silno pogriješi.
Nakon dosta vremena ušao je predsjednik, u pratnji Thomasa Stansfielda. Kad je ugledao
direktora Agencije, Albert Rudin iskrivio je lice u gadljivu grimasu. Nikoga nije mrzio više niti je
itko u povijesti počinio tolika zlodjela protiv Kongresa. Jedino što je Rudina razveselilo pri
pogledu na Stansfielda bilo je što je stari špijun izgledao kao da bi svake sekunde mogao odapeti.
Predsjednik Hayes pomogao je Stansfieldu sjesti, pa se smjestio na čelo stola. Spustio je
pred sebe kožnati fascikl i zavalio se. Prekriženih ruku, promotrio ih je sve redom. Kaiser i Rudin
sjedili su predsjedniku zdesna, a Stansfield i Rohrig s lijeve strane. Predsjednik je bio spreman
ponoviti predstavu i s Rudinom, ali Kaiser ga je zamolio da njemu prepusti to zadovoljstvo.
Smatrao je da se predsjednik ne smije spuštati na razinu čarkanja s ljudima poput Rudina.
Hayes je otvorio fascikl i izvukao iz njega papir. - Imam neugodnu vijest - rekao je,
primajući papir palcem i kažiprstom i dižući ga da ga svi vide. - Državni tajnik upravo je podnio
ostavku - rekao je, gledajući Rudina da vidi kako će reagirati.
- Zašto? - upitao je Rudin, istodobno zbunjen i natmuren.
- Za dugu verziju nemam strpljenja, pa ću ti ispričati kratku: jer je Charles Middleton
pompozni, arogantni čovječuljak koji ne zna što je naredba i tko mu je šef - rekao je Hayes pa
pokazao sebe. - A to sam ja, Ale. Ja sam šef. Ja sam predsjednik Sjedinjenih Država i moja je
riječ posljednja u izvršnoj vlasti.
Rudina je ta lekcija iz osnova podjele vlasti potpuno zbunila. Pogledao je Kaisera,
odmahujući glavom. - Kakve ja veze imam s time?
Kaiser nije oklijevao s odgovorom. - Neki dan doručkovao si s Charlesom Middletonom i
Hankom Clarkom?
Rudin je slegnuo ramenima. - Jesam. Često doručkujem s kolegama.
- Tko vas je okupio?
- Ne znam.
- Ne muljaj, Alberte. Na tankom si ledu - Kaiser se zagledao u mršavog Rudina.
- Hank Clark, čini mi se.
Predsjednik je frknuo nosom na tu optužbu, a Kaiser zagrmio na Rudina. - Ne misliš
valjda da ćemo ti povjerovati?
- Što se ovdje zbiva? Ne znam otkud vam uopće taj podatak, ali ne bi me čudilo da ste ga
dobili od ovog lažljivog, senilnog, korumpiranog starca - Rudin je pokazao Stansfielda svojim
kukastim nosom.
Ovoga puta predsjednik je odgovorio brže od Kaisera. Tresnuo je šakom po stolu, na što
se Rudin trznuo. - Alberte, još jedna jedina uvredljiva riječ na račun direktora Stansfielda i
osobno ću te zgaziti.
- Za koga si se vraga nalazio s Clarkom i Middletonom? - ubacio se Kaiser.
- Tek tako. Razgovarali smo o obavještajnim službama.
Kaiser je pogledao Rohriga. - Kako se zove onaj mladac koji želi Albertovo mjesto u
Kongresu?
- Sam Ballucci. Bit će dobar kongresnik.
- Gospodine predsjedniče, biste li pomogli Samu Ballucciju da skupi sredstva za
kampanju?
- Što kažeš na dvadeset milijuna? Sam i ja bismo se mogli malo družiti pred kamerama.
Možda bih mogao održati i govor, predstaviti ga članovima stranke na stranačkoj konvenciji?
- Mislim da je to sjajna ideja - rekao je Rohrig.
 Rudinovo izborano lice zacrvenjelo se od bijesa. - Ne vjerujem da ćete mi to napraviti
nakon svega što sam učinio za stranku.
- A što si to učinio za stranku? - upitao ga je Kaiser drsko i prijekorno. - Ako se mene
pita, napravio si više štete nego koristi. Možeš li mi reći što te spopalo da narediš Irene Kennedy
da izađe pred tvoj odbor?
- Spopala me dužnost, rekao bih.
- Misliš da ti je u opisu posla nabacivati se apsurdnim i neprovjerenim optužbama na
račun direktorice Centra za borbu protiv terorizma? I to optužbama koje bacaju sjenu i na
predsjednika, koji je usto i tvoj stranački kolega?
- Ja jako ozbiljno shvaćam nadzor rada obavještajnih službi - drsko se obrecnuo Rudin.
- Alberte, ako se smjesta ne upristojiš i ne pokažeš bar tračak kajanja za sranja koja si
nam priredio, tako mi svega, iz ovih stopa odlazim, a ti do ručka ostaješ bez posla.
Rudin se odgurnuo od stola. Kaiser je bio nepošten: trebao je biti ljutit na Stansfielda, a ne
na njega. On je samo želio zaštititi Kongres.
- Posljednji te put pitam, Alberte. O čemu si razgovarao s Hankom Clarkom?
Rudin je liznuo usnice i oborio pogled na ulašteni stol. - O potrebi pronalaženja
prikladnog kandidata da vodi Agenciju nakon odlaska direktora Stansfielda.
- Dakle, o doktorici Kennedy?
- Spomenuli smo je - odgovorio je Rudin nevoljko.
- U kojem kontekstu?
- Složili smo se da nije prava osoba za taj posao.
Kaiser je zgađeno stresao glavom. - Dvije mi stvari smetaju u svemu ovome, Alberte. Kao
prvo, nije tvoj posao pronaći prikladnog kandidata da vodi Agenciju. To je predsjednikov posao.
Kao drugo, a to mi smeta mnogo, mnogo više nego ono prvo, ti i onaj napuhani Charles
Middleton vrbovali ste jednog republikanca u zavjeru protiv predsjednikova kandidata. Znaš li
što si ti, Alberte? - upitao je Kaiser, ali nije pričekao Rudinov odgovor. - Juda, eto što si. Jebeni
Juda.
 45

Rapp je došao nešto poslije devet sati. Ulična rasvjeta bila je upaljena, a slobodnih
parkirnih mjesta bilo je na sve strane. Parkirao je svoj Volvo S80 u Ulici F, a prije nego što je
izašao, provjerio je sve retrovizore. Kad je izašao iz auta, osvrnuo se još jednom: prvo niz ulicu
prema zapadu pa prema istoku. Ako je nešto naučio tijekom protekloga tjedna, bilo je to da
paranoja nikad nije naodmet u Washingtonu. U Njemačkoj je zanemario loš predosjećaj i naučio
vrijednu lekciju. Nadao se da mu nikad više neće trebati.
Krenuo je prema 17. ulici i golemoj zgradi Eisenhower. Morao je priznati da mu je život
trenutačno prilično čudan: bio je petak navečer i sjedio je na kauču s Annom i Shirley kad je
primio poziv. Predsjednik ga je želio vidjeti. Rapp je čak smogao drskosti upitati Irene Kennedy
može li predsjednik pričekati do jutra. Nato mu je samo rekla da ga čeka u Bijeloj kući i
prekinula. Svi su bili umorni i bilo im je dosta svega. Peter Cameron je umro, a s njim i trag, i
Rapp je znao da će svakoga dana raspoloženje postajati gore. Nije znao ima li još snage i volje za
takav naporan, opasan život. Povrh svega, tu je bila Anna. Već je prije jasno dala do znanja da
više neće trpjeti takvo stanje, a nedavni događaji samo su učvrstili taj njezin stav.
Ovoga se puta Rapp uopće nije zamarao time što dolazi na sastanak s predsjednikom u
trapericama i kožnoj jakni. Ako predsjednik ne može čekati do jutra, neka ne očekuje bogzna što.
Dok se Rapp poput umorne mačke vukao 17. ulicom, mozgao je o razlogu za ovaj kasni sastanak.
Bio je prilično siguran da zna što je tako hitno i to mu se nije sviđalo. Znao je da ga ne čeka
pohvala ili državno odlikovanje. Agenti poput njega nisu dobivali javna priznanja za svoj rad.
Nisu čak ni razgovarali o tome čime se bave. Predsjednik ga je pozvao iz drugog razloga,
pretpostavljao je Rapp, ali još uvijek nije znao kako će odgovoriti na pitanje koje ga po svoj
prilici čeka. Bio je ubojica, ali bilo mu je dosta ubijanja. Morat će naći nekoga drugog. U zemlji s
250 milijuna stanovnika, sigurno će naći barem jednog naivca kojem će upropastiti život kao
njemu.
Rapp je prišao stražarskoj kućici na zapadnoj strani zgrade. Oko nje je stajalo nekoliko
stražara. - Pozvan sam na sastanak s Jackom Warchem.
Jedan od agenata sumnjičavo ga je odmjerio, a drugi je podigao radio. - Netko te treba -
rekao je pa spustio radio. - Ime i prezime?
- Mitch Kruse - Rapp se predstavio jednim od svojih lažnih imena.
Agent je prinio radio ustima. - Mitch Kruse... Da... O. K. - Prekinuo je i otvorio vrata.
Pokazao je stazu što je vodila prema atriju. - Onuda. Specijalni agent Warch čekat će vas na
dvorištu.
Rapp je bez riječi ušao i uputio se uskom stazom. Kad je ušao u dvorište, ugledao je
Warcha kako mu prilazi. Čim je ugledao Rappa, široko se osmjehnuo. Jack Warch dugovao je
Rappu život.
- Dobro došao, Mitch - pružio mu je ruku. - Užasno izgledaš.
- Hvala. Užasno se i osjećam. - Rapp je primio ponuđenu ruku i čvrsto je stisnuo.
- Kako je Anna?
- Dobro. Hvala na pomoći.
- Nema na čemu. Mislim da ti dugujem puno više od toga. - Warch je krenuo, a Rapp za
njim. - Kako ide?
- Hoćeš dugu ili kratku verziju?
 - Mislim da nemam ovlasti čuti dugu. Vjerojatno ni kratku, kad bolje razmislim.
Rapp se nasmijao. - Ma daj. Pa vi bar znate sve tajne, kao pravi eunusi našeg vremena.
- Da znaš da si u pravu - Warch je zabrinuto prekrio međunožje. - Tako se ponekad i
osjećam.
Prošli su dvorištem i izašli iz područja zgrade, pa krenuli prema Bijeloj kući. Ušli su u
prizemlje i nakon dugačkog hodnika skrenuli desno. Ovo je bio Rappov prvi posjet Bijeloj kući
otkako je prethodnog proljeća oštećena u terorističkom napadu. Bio je zadivljen brzinom obnove.
Zapadno krilo izgledalo je kao da se ništa nije dogodilo.
Warch je odmah shvatio o čemu Rapp razmišlja. - Izgleda fantastično, ha?
Rapp je pogledao niz drugi hodnik prema menzi. - Da, stvarno izgleda.
- Šteta nije ni bila toliko velika. Vatrogasci su pogasili požare prije nego što je vatra
oštetila zgradu.
- Svejedno. Prelijepo je preuređeno.
Stigli su do vrata krizne sobe i stali. - Mitch, jesi li naoružan? - upitao ga je Warch.
- A što misliš?
- Znam, samo pokušavam biti pristojan.
Rappu je palo na pamet nekoliko šala, ali znao je da Tajna služba loše prima viceve na
račun sigurnosti. - Hoćeš li mi pričuvati pištolj?
- Vrlo rado.
Rapp je izvukao Berettu iz futrole pod pazuhom i provjerio je li zakočena. Warch je
primio Rappovo oružje i tek tad utipkao dnevnu lozinku za otključavanje vrata krizne sobe. Vrata
su škljocnula, a Warch ih je otvorio. Vrata sobe za sastanke bila su s lijeve strane i Warch je
dvaput pokucao pa i njih otvorio. Ostao je u hodniku, pustio Rappa da uđe i zatvorio vrata za
njim. Rapp je nekoliko sekunda stajao, pomalo zatečen time što su ga ondje čekali i Irene
Kennedy i direktor Stansfield. U razgovoru s doktoricom Kennedy stekao je dojam da će se
sastati samo s predsjednikom. Hayes se okrenuo prema njemu zajedno sa svojim otmjenim
kožnatim naslonjačem.
- Hvala što si došao, Mitch. Sjedni, molim.
Rapp je bez riječi sjeo na najbliži stolac, koji je bio do Stansfieldova. Kad je sjeo,
nakratko je pogledao Kennedyjevu, koja je sjedila preko puta.
- Kako je Anna? - upitao je predsjednik.
Rapp nije odmah odgovorio. Promatrao je Hayesa, pitajući se otkuda da počne. Anna je
bila dobro, ali samo u osnovnom smislu. Bila je živa i zdrava, vjerojatno i izvan opasnosti, ali
ništa više od toga. Zaključio je da je bolje ne uvući predsjednika u njihove probleme. - Dobro je,
gospodine predsjedniče. Malo je zabrinuta, ali dobro je.
- Snažna je ona žena. Žao mi je što se našla u ovome.
- Niste vi krivi za to, gospodine predsjedniče.
Hayes nije bio siguran da je to točno. Nalaktio se na stol i nagnuo prema Rappu. - Mitch,
znam da ti je tjedan bio težak.
- Jest, gospodine predsjedniče.
- Irene mi kaže da ti je dosta.
Rappa je ovo potpuno zateklo. - Spreman sam krenuti u novu fazu života, predsjedniče.
Hayes je pogledao Rappa nepokolebljivo i ozbiljno. - A da ti kažem da tvoja zemlja ne
može bez tebe?
- Morao bih vam odgovoriti da sam zemlji već dovoljno dao.
Predsjednik se široko osmjehnuo. Mitcha Rappa čak ni on nije mogao preplašiti. - Jesi,
da. To nitko ne može osporiti... pogotovo ne mogu ja. Ali volio bih kad bi razmislio da još malo
ostaneš u Agenciji.
Rappa je obuzeo osjećaj da ga guta vrtlog. - Oprostite, gospodine predsjedniče, ali već
sam odlučio. Želim normalan život. Pronašao sam pravu ženu i ne želim ostati bez nje zbog
karijere do koje mi više nije ni stalo.
- Jesi li siguran?
- U vezi s čime?
Predsjednik je prekrižio ruke. - Mitch, čovjek poput tebe ne može tek tako okrenuti leđa
karijeri poput ove.
- Moguće... Ali ipak želim pokušati.
- U tom slučaju - predsjednik se opet nasmiješio - mislim da smo pronašli kompromis.
Thomase? - obratio se direktoru Stansfieldu.
- Mitchelle - Stansfield je već bio umoran i glas mu je bio slab. - Prvo bih ti rekao da sam
u ovome poslu već dulje od pedeset godina i da nisam vidio toliko nadarena i hrabra agenta kao
što si ti.
Rapp je pogledao Stansfielda i zahvalno kimnuo. Pohvala umiruće legende značila mu je
više od ijedne medalje koju mu je država mogla dati.
- Već neko vrijeme znam da mi nema spasa i prije nego što odem, želio bih srediti neke
stvari. Među ostalim, želio bih ti vratiti tvoj život - rekao je Stansfield, pružajući Rappu debeo
fascikl. - Ovo je tvoj službeni dosje.
Rapp se namrštio. - Mislio sam da smo se dogovorili da ništa o mojim aktivnostima neće
biti zabilježeno.
- Tako smo i planirali, ali puno se toga promijenilo. Neke je tvoje pothvate u posljednjih
nekoliko godina bilo teško zadržati u tajnosti - Stansfielđ je pogledao Rappa svojini čeličnosivim
očima. - Ovaj je dosje moj dar tebi i Irene. Napisali smo ga Max Salmen i ja. Dokazuje da si
posljednjih deset godina radio kao NOC. Većina dosjea nije istina, a većina tvojih akcija u njemu
se i ne spominje, ili spominje samo djelomično. Dosje ti daje legitimitet, Mitchelle.
Rapp je bio pomalo ljutit. Kratica NOC označavala je agente koji su djelovali u
inozemstvu, bez pokrića ili zaštite vlade ili veleposlanstva. Rapp se zagledao u dosje. - Zašto sad,
nakon toliko godina?
- Jer želimo da i postaneš osoba iz dosjea.
- Da radim u Langleyju? - upitao je Rapp s nevjericom.
- Tako je. Želimo ti dati mjesto direktora odjela za Bliski istok.
Rapp je pogledao Irene Kennedy. Bio je zapanjen. Nije mi na pamet palo da bi mogli otići
ovako daleko u pokušaju da ga zadrže. Legitimiziranje nekoga poput njega bilo je blago rečeno
riskantno. Primjećujući njegovu zabezeknutost, Kennedyjeva se nasmiješila, što je za nju bila
prava rijetkost.
- Jeste li sigurni? - upitao je Rapp.
- Jesmo - odgovorila je Irene Kennedy. - Previše nam vrijediš i previše si mlad da te
pustimo u mirovinu.
Rapp se zagledao u obiman dosje, odmahujući glavom. Nije znao što da im odgovori.
Privlačila ga je mogućnost da ostane u tom poslu, ali odbijala pomisao na sjedenje u uredu od
devet do pet. Agencija je bila poznata po tipično administrativnoj, dosadnoj atmosferi.
- Mitchelle - počeo je Stansfielđ. - Još ti nešto moram reći. Bojim se da ti nisi bio glavna
meta u Njemačkoj.
Rapp, koji je još uvijek imao na grudima dvije masnice veličine teniske loptice, tu je
izjavu primio pomalo ljutito. - Bez uvrede, Thomase, ali ja sam jedini ovdje na kojega su pucali.
- Ne kažem da nisi uopće bio meta. Samo kažem da je onaj koji je pucao na tebe imao i
važniji cilj. Da je tvoje tijelo pronađeno pokraj ubijenoga grofa Hagenmillera, predsjednik bi se
osramotio, a Irene pretrpjela udarac koji bi joj uništio karijeru.
Predsjednikovo se držanje promijenilo u trenu. Za ovo dosad nije čuo. - Kako to misliš,
Thomase?
- Ovo nisu pokrenuli Iračani ili neka druga strana sila. Konce vuče netko ovdje, u
Washingtonu. Netko tko ne želi da Irene postane direktorica Agencije. Tko po svoj prilici želi
upropastiti i vas, gospodine predsjedniče.
- Znate nešto što mi niste rekli, Thomase?
- Ne znam, gospodine predsjedniče. Znate sve što i ja. U posljednja dvadeset četiri sata na
temelju svega što znamo došao sam do nekih zaključaka i vjerujem da je problem veći nego što
smo mislili.
- Objasnite mi, molim vas.
- Janseni nisu napali Mitcha iz osobne osvete osobe koja vuče konce. Da se o tome radilo,
bili bi ga ustrijelili u kolibi i riješili se tijela. Ali čekali su da Mitchell ubije grofa i tek tada
krenuli u akciju. Iz toga možemo zaključiti samo jedno: željeli su da Mitchellovo tijelo bude
pronađeno uz grofovo. Željeli su da svi doznaju da je on ubio grofa Hagenmillera.
- Ali mi bismo i dalje mogli tvrditi da nemamo pojma ni o čemu - odvratio je predsjednik.
- Mitcha ništa ne povezuje ni s Agencijom, ni sa mnom. Da su ga otkrili, Irene bi proširila glasine
da je Mitch bio plaćenik i da je radio za Iračane, koji su grofa dali ubiti jer ih je izigrao.
- Što bi bilo dovoljno sve dok netko ne bi pustio druge glasine. Istinite, o tome tko je
Mitch zapravo. Odgovorite mi na jedno pitanje, gospodine predsjedniče. Koliko je ljudi po vašem
mišljenju znalo za tu operaciju?
- Jako malo, nadam se.
- Nas četvero jedini smo koji su znali sve. Još desetak ljudi znalo je sitnice, jer nam je
trebala pomoć oko organizacije, ali nitko od njih dovoljno da shvati što se doista događa. A netko
tko nije s nama doznao je za operaciju tri dana prije nego što je počela.
- To me najviše brine. Tko god to bio, bez obzira na to radi li se o pojedincu ili grupi,
dovoljno su moćni da djeluju brzo i u tajnosti.
Rapp je pogledao Irene Kennedy, koja je pomno promatrala Stansfielda, pažljivo
slušajući. - A taj netko jedan je od nas, zar ne? - upitala je. - Netko uz Agenciju.
Stansfield je polako kimnuo. - Bojim se da je tako. Po svoj prilici, ima suradnike i izvan
Agencije, u to sam siguran. Ali informacije ipak cure od nas. Nažalost, nemam pojma tko bi
mogao biti izdajnik u našim redovima.
- Samo malo - predsjednik se smrknuo. - Koji je motiv? Zašto bi itko iz Langleyja odavao
podatke? Mislio sam da je jedino oko čega se svi u Washingtonu slažemo važnost borbe protiv
terorizma.
- Ovo nema veze s borbom protiv terorizma - rekao je Stansfield. - Nego s moći. U igri je
mjesto ravnatelja Agencije, mojega nasljednika.
- O vašem nasljedniku odlučujem samo ja.
- Dopustite da vam kažem kako stvari uistinu stoje, gospodine predsjedniče. Nakupio sam
popriličan broj neprijatelja u grad jer nikad nisam dopuštao da se ni političari ni vojnici miješaju
u rad Agencije. Ni Capitol Hill ni Pentagon nikad nisu utjecali na moje odluke. Kad bi itko od
njih zatražio od mene informacije, slao bih ih vama ili vašim prethodnicima. A njima se to nije
sviđalo i još im se uvijek ne sviđa. Žele da na čelu Agencije bude netko tko će im odavati njezine
tajne. Znaju da će Irene u tome voditi istu politiku kao ja i zbog toga ne žele da me zamijeni. Žele
nekoga kime će moći upravljati.
Predsjednika je sve ovo razljutilo. Na tren se zapitao je li Thomas Stansfield previše
paranoičan, ali odmah se sjetio što se sve dogodilo protekloga tjedna. Neprijatelj je definitivno
izgledao točno kako ga je Stansfield opisao, ali nije znao tko je to. Ipak, nije bio do kraja uvjeren
da je Stansfield sve dobro procijenio. - Oprostite, Thomase, ali ipak malo sumnjam da bi se netko
ovoliko namučio samo da spriječi nominaciju Irene za direktoricu.
Stansfieldovo je tijelo bilo na rubu snaga, ali um mu je još bio britak. Poput šahovskog
velemajstora, još je uvijek mogao proračunati poteze koje će prouzročiti samo jedan pomak
figure. - A da vam kažem kako je konačni cilj dotične osobe rušenje vaše administracije i vas
osobno?
Hayes je neko vrijeme šutio. Stansfield ga je sad zaintrigirao. - Kako?
- Otkrivanjem Mitchella i Oriona. I povezivanjem vas s naredbom za ubojstvo grofa
Hagenmillera.
- Nemoguće. Pa mislio sam da smo se osigurali od toga.
- I jesmo, gospodine predsjedniče. Ali izdajnik u našim redovima to je promijenio.
Predsjednik je glasno uzdahnuo, odmahujući glavom. Pri pogledu na Stansfielda, kojem je
očito preostalo još malo života, osjetio je da bi situacija mogla izmaknuti kontroli. - Thomase,
recite mi da imate plan.
Stansfield je osjetio predsjednikov strah. Znao je da ga sad, kad mu je predočio problem,
mora smiriti. - Predsjedniče, Washington je pun ljudi koji me žele uništiti, a jedino što ih priječi u
tome jesu tajne. Njihove tajne, koje ja sve znam. Te će tajne doznati i Irene, a od mene će i ona i
Mitchell dobiti upute kako da ih iskoriste u slučaju da to postane potrebno. - Stansfield je sad
pogledao Rappa. - Zato te trebamo - rekao je, spuštajući dlan na Rappov dosje. - Ovo će ti dati
slobodu i moći ćeš živjeti koliko-toliko normalno. Više nećeš morati lagati gdje radiš i što radiš.
Od srca se nadam da ćeš prihvatiti posao koji ti nudimo. Znam da si dao dovoljno i nikad ti neću
moći dovoljno zahvaliti na svemu što si žrtvovao za nas. U trenucima krize savjesti, Mitchelle,
pronađi utjehu u činjenici da si spasio mnogo više duša nego što si uzeo. Još si nam potreban i
nije mi nimalo neugodno zatražiti od tebe još žrtvovanja. Tvoj bi dar bio potraćen u svijetu
biznisa. Možeš promijeniti svijet, a najbolje mjesto za to je Centar za borbu protiv terorizma.
Potreban si mi. Potreban si Irene, da je štitiš. I samo ti možeš otkriti tko nas je izdao.
- Stansfield je zastao i s divljenjem pogledao Rappovo odlučno lice. - Ako ti je potrebno
vremena za razmišljanje, u redu. Ali, molim te, odluči što prije - nasmiješio se Stansfield. - Rado
bih otišao na drugi svijet znajući da si ti ostao na straži.
I Rappu je ovo izmamilo osmijeh na lice. Nikada prije nije vidio staroga špijuna da se
osmjehuje. Pružio je ruku i dohvatio Stansfieldovu, hladnu. Nije ga mogao odbiti. Previše ga je
poštovao da odbije ponudu. O tome čak nije morao ni razmisliti.
- Hvala vam na ovome, Thomase - rekao mu je. - Rado prihvaćam vašu ponudu.
- Fino.
Netko je pokucao na vrata i kad su se otvorila, agent Warch stao je pred njih zabrinuta
lica. Predsjednik se okrenuo prema njemu.
- Što se dogodilo, Jack?
- Gospodine predsjedniče, nažalost, imam loše vijesti. Upravo sam primio poziv šefa
osiguranja državnog tajnika Middletona - rekao je Warch. Oklijevao je, ne znajući kako nastaviti.
- Državni tajnik pronađem je mrtav u svojemu domu, gospodine predsjedniče. Samoubojstvo.
***
Vatra je pucketala u kaminu, a sitne iskre žeravice letjele su oko zapaljenih cjepanica.
Hank Clark opuštao se u svojoj najdražoj fotelji, zagledan u vatru. Radna soba bila je u mraku, a
Clark je sjedio s velikom čašom skupog vina u ruci. Do nogu su mu ležali Brut i Cezar, svaki s
jedne strane fotelje. Senator Clark bio je zadovoljan. Stvari nisu ispale točno kako je planirao, ali
za to je još bilo vremena. Ovo je bila tek jedna bitka u dugačkom ratu. Otpio je gutljaj vina i
osmjehnuo se, zadovoljan i sudbinom Charlesa Middletona.
Kad je zatražio sastanak s predsjednikom, Clark nije ni sanjao da bi posljedice mogle
uključiti i ostavku državnog tajnika. Želio je samo zamazati oči Hayesu i Stansfieldu, skrenuti ih
s pravoga traga da ga nekako ne povežu s Petcrom Cameronom. Clark se za to pobrinuo već i
odabirom suradnika, jer Cameron je savjetovao oba odbora i niz drugih tijela. Puno ga je ljudi
poznavalo, ne samo senator Clark. Sad kad je Clark predsjedniku rekao kako se slaže s
nominacijom Irene Kennedy, Hayes će ga smatrati saveznikom.
Uživao je promatrajući demokrate kako se međusobno napadaju, pogotovo zato što su taj
problem imali republikanci. Nije se čak ni previše namučio namještajući klopku. Rudinom je
uvijek bilo lako manipulirati, ali sad je Clark primijetio i da je Hayes lako nasjeo. Sad je i on
imao jednu slabost: Clark je čuo glasine da je nakon napada na Bijelu kuću predsjednik postao
oštriji, da je prestao tolerirati stranačke čarke i gnjavatore koji su plivali mimo stranačke struje.
Glasine su bile istinite. Charles Middleton bio je točno onakav gnjavator kakvim ga je
predsjednik smatrao, ali prisilna ostavka ipak je bila previše oštra kazna.
Ranije toga dana Clark se sastao s Rudinom u jednoj od sigurnih soba za sastanke odbora.
Rudin je sat vremena kukao i cvilio, a u jednom trenu čak i pokušao iz Clarka izvući je li on
rekao predsjedniku za njihov zajednički doručak. Clark je slegnuo ramenima kao da ta optužba ni
ne zavrjeđuje odgovor, a potom napao Rudina, optužujući ga da već dvadeset godina podcjenjuje
Thomasa Stansfielda. - Što misliš zašto se uvijek sastajemo ovdje? Zašto ustrajem na tome? -
rekao je. Upalilo je. Rudin je sa sastanka otišao uvjeren da ga CIA prisluškuje i prati. Clark je
znao da je Thomas Stansfield previše mudar i oprezan za tako otvorenu akciju protiv
predsjednika Kongresnog odbora za nadzor rada obavještajnih službi, ali Rudin je nasjeo. Rudin
je doista podcjenjivao svoje neprijatelje.
Dopustio si je trenutak likovanja. Majstorski se izvukao iz potencijalne katastrofe i sad si
je čestitao na tome. Žalio je što neće moći stranačkim kolegama reći koliku je ulogu odigrao u
uklanjanju državnog tajnika. Jednoga će se dana možda moći pohvaliti time, ali zasad je to
morala ostati tajna. Morao se pritajiti i pričekati da oluja prođe.
Clarka nije bilo lako zastrašiti, ali Thomasa Stansfielda se plašio. Direktor Agencije bio je
briljantan i imao je nevjerojatan dar za prepoznavanje laži. Senator je bio svjestan da mu ništa od
ovoga ne bi pošlo za rukom da je Thomas Stansfield bio u punoj snazi. Da nije smrtno bolestan,
direktor bi ga lako prozreo.
Znao je da se sad mora dodvoriti Irene Kennedy i pridobiti njezino povjerenje. U idućih
nekoliko mjeseci ona će trebati njegovu pomoć. Kad bude nominirana, naći će se usred bitke i
trebat će joj saveznici.
Clark nije znao što da poduzme u vezi s Mitchem Rappom. Znao je da Rapp spremno
čeka osvetu, kad god mu se za nju pruži prilika. Da je Cameron obavio posao u Njemačkoj, ništa
se od svega ovoga ne bi dogodilo. Rapp bi bio mrtav, a Washington bi se pripremao za najveću
istragu u povijesti Kongresa. Predsjednikova bi karijera bila na izdisaju, a Hank Clark bio bi na
putu u Bijelu kuću. Ali Rapp je živ, Cameron mrtav, a do istrage neće ni doći. Clark je znao da
mora pronaći zamjenu za Camerona. Imao je nekoliko kandidata, ali već je znao da nijedan od
njih neće biti dostojan protivnik Mitchu Rappu.
Otpio je gutljaj vina i zagledao se u vatru, razmišljajući kako srediti Rappa. Sjedio je tako
zamišljen nekoliko minuta, kad se Brut prenuo iz dremuckanja i pogledao gazdu svojim krupnim
smeđim očima. Clark se nasmiješio i podigao čašu kao da nazdravlja psu. S neprijateljima treba
kao i s prijateljima, pomislio je. Dovršio je vino i odlučio da će u bliskoj budućnosti morati
osobno upoznati tog Mitcha Rappa.
 Tada su se oba psa uznemirila, a s vrata se oglasilo zvonce. Zalajali su i Clark ih je smirio,
čekajući da im se pridruži vrlo važan gost. Jonathan Brown, zamjenik direktora CIA-e, ušao je u
Clarkovu radnu sobu i nesigurno mu prišao. Iz zabrinuta izraza lica nekadašnjeg suca Clark je
shvatio da se dogodilo nešto loše.
Još uvijek u odijelu bez obzira na kasni sat, Jonathan Brown sjeo je na sofu preko puta
senatora Clarka. Dramatično kršeći ruke, pogledao je senatora kao da mu pokušava čitati misli.
Tragao je za priznanjem krivnje. Nije ga našao, ali znao je da to ništa ne znači. Kao sudac i prije
toga državni tužitelj, Brown se nagledao krivaca koji su se tijekom cijelog suđenja držali
anđeoski, niječući krivnju. Brown je bio prilično siguran da Hank Clark ne otkriva osjećaje, osim
kad to želi.
Clark je promatrao svoga saveznika, pitajući se što se događa. Pozvao ga je u svoj dom
kako bi mu objasnio zašto će podržati predsjednika kad nominira Irene Kennedy, a ne njega za
čelo Agencije. Pomislio je da je Brown možda već doznao za to. To bi objasnilo njegovo loše
raspoloženje. - Što te muči, Jonathane?
Brown je imao milijun pitanja i silno ga je zanimala istina, ali znao je da Clark neće
odgovoriti na više od dva ili tri. Nakon toga vjerojatno bi mu priprijetio da zašuti i upristoji se
želi li zadržati glavu na ramenu. To se već jednom dogodilo, a Brown se još oporavljao od šoka. -
Jeste li se večeras čuli s državnim tajnikom Middletonom? - upitao je, opet tragajući za krivnjom.
Još je uvijek nije bilo.
- Nisam, ne, ali čuo sam kako je prošao njegov sastanak s predsjednikom - Clark je
spustio praznu vinsku čašu. - Middleton će ujutro objaviti da je dao ostavku.
- Mislim da ipak neće.
Clark je spustio noge s taburea i s iskrenom se zabrinutošću zagledao u Browna. - Kako to
misliš?
- Doista ne znate?
- Što to?
Brown još nije bio siguran pretvara li se Clark. Zaključio je da vjerojatno nikad neće ni
biti. - Državni tajnik Middleton je mrtav - rekao je.
- Molim? - Clark je izgledao zaprepašteno.
Brown je motrio čovjeka koji ga je držao u šaci. - Mrtav je.
- Kako?
- Čini se da je počinio samoubojstvo, ali u ovom se gradu nikad ne zna, zar ne? - Brown
se naslonio unatrag i prekrižio noge. - Vi s time nemate nikakve veze, zar ne?
Senatoru nije promakao Brownov ton. Dugo ga je promatrao pa tek onda odgovorio. -
Charles Middleton bio je slabić. Ni za što u životu nije se morao potruditi. Ne iznenađuje me što
si je radije oduzeo život nego da se bori. Da ti odgovorim na pitanje: nisam imao veze s
njegovom smrću. Zapravo nisam imao ništa protiv njega osobno. Karijera mu je jutros završila
predsjednikovom odlukom i nikakav riskantan potez više ne bi imao smisla.
- Znači, mislite da se doista ubio?
- Rekao bih da jest, ali kako kažeš, ovdje se nikad ne zna.
Brown se malo opustio. - Što ste me trebali?
- Pretrpjeli smo mali udarac, ali ništa strašno. Ne želim da se uzrujavaš zbog toga.
Kratak predah za Browna je završio. - Što je sad?
- Direktor Stansfield i predsjednik stjerali su me u kut i bio sam prisiljen pristati podržati
Irene Kennedy kad bude nominirana za direktoricu Agencije - rekao je Clark pa nastavio da
preduhitri Brownovo negodovanje. - Ali ne brini se. Neće zasjesti na taj položaj.
- Kako znate?
 Clark se lukavo osmjehnuo. - Mislim da smo nas dvojica dovoljno snažni da to
spriječimo.
- A što će biti sa mnom?
- Nakon što Kennedyjeva doživi javnu sramotu i nakon što je odbori zgaze, a novinari
razapnu, možda završi i na sudu. A u tom ću trenu ja prišapnuti pravim ljudima da si ti idealan
kandidat za popravljanje imidža Agencije. Dokazao si se kao sudac, u Agenciji si već godinu
dana... Bit ćeš savršen izbor. Velika metla koja će počistiti nered što su ga napravili Irene
Kennedy i Thomas Stansfield.
- Ako me ne prihvate?
- U tom ću se slučaju ja pobrinuti za tebe, kao što sam i obećao.
Brown mu nije vjerovao. Upoznao je mračnu stranu senatora Clarka i nije se ponovno
želio suočiti s njom. - Priznajem da nisam oduševljen.
- Nisam ni ja, Jonathane, ali morat ćeš mi vjerovati. Kad Stansfielda ne bude, imat ćemo
malo više slobode, ali dotad moramo biti na oprezu. - Clark je ustao. - Mislim da bismo mogli
proslaviti čašicom. - Otišao je do bara i natočio dvije čaše votke. Stavljajući led u čaše, okrenut
leđima Brownu, Clark se osmjehnuo širokim, prepredenim osmijehom. Život je igra, pomislio je.
Najuzbudljivija igra u kojoj gubitnici ostaju bez svega, pa čak i bez života. Jadnici poput
Charlesa Middletona. Clark se osjećao kao da je dobio krila. Nije dobio sve što je želio, ali si je
još jednom dokazao da može vješto plivati u vodama prepunim neprijatelja. Još se mora samo
malo strpjeti i sve će biti njegovo.
Vratio se k Brownu i pružio mu čašu. - Nazdravimo tvojoj budućnosti, Jonathane - rekao
je.
Kucnuli su se i Brown je ponovio riječi zdravice. Njegov je uspjeh sad bio vezan za
senatora, sviđalo se to Brownu ili ne.
Clark je sjeo u svoju udobnu kožnatu fotelju i podigao noge na tabure. Otpio je gutljaj
ledene votke i pogledao Browna. - A sad, da čujem što znaš o tom Mitchu Rappu.
 ZAHVALE

Nema većeg užitka nego raditi nešto što volite i za to biti plaćeni, a taj je užitak još veći
kad radite okruženi ljudima koji vam se sviđaju, koje poštujete i kojima vjerujete. Zahvalio bih
svojoj urednici Emily Besler, koja je podigla ovu knjigu na višu razinu. Nadam se da ćemo još
puno puta surađivati. Hvala Kipu Hakali iz Pocket Booksa na humoru, učinkovitosti i uvijek
dobrodošloj iskrenosti. Zahvaljujem svojem agentu Sloanu Harrisu, dobrom prijatelju i poštenom
čovjeku koji mi uvijek pomaže da ostanem na pravom putu. Hvala Teri Steinberg iz ICM-a, koja
mi pomaže da ne zapnem. Laurie Cotumaccio iz Pocket Booksa, hvala ti na upornosti i strpljenju.
Steve Kaiser i ekipa iz prodaje Pocket Booksa, hvala vam. Bez vas ne bih bio gdje jesam. Nema
boljih od vas. Jacku Romanosu velika hvala na velikodušnosti i potpori. Sean i Amy Stone, hvala
vam što me trpite i podržavate. Larry Johnson, hvala ti na pričama i idejama. Zahvaljujem i svima
koji su mi pomogli s ovom knjigom, a koji žele ostati anonimni. Za kraj, zahvaljujem svojoj
supruzi Lysi, koja me beskrajno usrećila.