Mješovita srednja škola „Musa Ćazim Ćatić“

Gimnazija-Jezičko izborno područje

Školaska godina 2018./2019.
Olovo

Pismeni maturski rad iz bosanskog jezika i književnost

Tema:
Pjesništvo Musa Ćazima Ćatića

Olovo, 30.04.2019.g. Kandidat: Rizvanović Merima

Mentor: Mešić Mirsada,prof.
 SADRŽAJ

1. Biografija Musa Ćazim Ćatć ........................................................................

2.1. Pjesničke faze u poeziji Musa Ćazima Ćatća..........................................
2.2. Pjesnička tematka na relaciji između erotke i mistke......................
2.3. Književni motvi ( žena, priroda, svijet, ljubav, ljubav kao spiritualis)......
2.4. Ljubavna poezija......................................................................................
2.5. Rodoljubiva poezija................................................................................
2.6. Socijalna poezija...................................................................................
2.7. Utcaj mistcizma, hrvatske i srpske moderne na poziju Musa Ćazima
Ćatća............................................................................................................
2.8. Analiza pjesme „Teube – Nesuh“...........................................................
2.9. Analiza pjesme „Jednoj bogatašici“......................................................
3. Zaključak.................................................................................................
 1.Biografija Musa Ćazima Ćatića

Musa Ćazim Ćatć rođen je u Odžaku 1878. godine. Otac Hasan mu je bio
maloposjednik. U rodnom gradu je pohađao i vjersku pučku školu (mekteb), a
istovremeno pohađao je i državnu pučku školu. Nakon očeve smrt i majčine preudaje seli
se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud
efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje
se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući i potom tri godine
služi vojsku u Tuzli i Budimpešt. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, 1902. godine, gdje
pohađa medresu Mektebi Numunci Terreke, a zatm je prešao u gimnaziju. Uslijed
imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu (Nuvvab). Tu
je studirao od 1904. godine do 1908. godine dok nije, 11.aprila,isključen iz škole. Već tada
djeluje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu, Bošnjaku te
u zagrebačkim časopisima: Domaćem ognjištu, Pobratimu Sijelu, Prosvjeti,Mladoj
Hrvatskoj i Hrvatskoj smotri. Bio je velikim podupirateljem Hrvatske narodne legije, te se
osjećao dijelom hrvatskoga bića i izjašnjavao Hrvatom. Svoje hrvatstvo iskazivao je i
svojim sthovima: "Postojbino draga Mladena i Tvrtka! / Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je
sveto. / Ah, neka je samrt i teška i gorka, / Za spas tvoj i sreću, mog života eto!"
Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara,
diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem I
Ujevićem i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bjeljina, Tešanj, Sarajevo)
službuje da bi napokon preuzeo časopis Biseru Mostaru i sav se posveto spisateljskom
radu: piše pjesme, eseje, kritke, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu
Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva uvojačen, prebačen u Tuzlu, pa
u Oerkeny u Mađarskoj. Vraćajući se u Oerkenyu s jedne zabave u vojarnu, pri piću, pao je
i ostao u snijegu gdje je nađen već polusmrznut. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je
poslije kratkog liječenja vraćen kući kao neizlječiv. U Tešnju mu je Ademaga Mešić
pokušao pomoći dodijelivši mu posebnog liječnika i svu moguću njegu ali Ćatć umire 6.
travnja 1915. godine, u 4 sata poslijepodne. Na njegovom grobu (mezaru) u Tešnju stoji
isklesano: "Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio čast ni šićara, već boemski
živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprat do ovog mezara." Mnoge škole u Bosni i
Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatć".
 2.1. Pjesničke faze u poeziji Musa Ćazima Ćatića

Prateći hronološki razvoj Ćatćeve poezije,relatvno je lahko utvrdit poetčke faze njenog zrenja.
Prvu fazu karakteriše romantčarsko pjesništvo sa elementma narodne poezije, koje traje od
početka stvaranja pa približno do 1906. godine; poezija miješanja romantzma i modernistčkih
poetčkih načela, u prirodi od polovine 1906. Godine do pjesnikovog upoznavanja sa
matoševcima, dolazi kao druga razvojna faza; kao treća javlja se pjesništvo u bitnome određeno
zahtjeva modernistčki estetskih naloga, koje pjesnik stvara od dolaska u Zagreb do kraja života.
Početna, mladalačka faza obilježena je jakim uplivom Harambašića, romantčara i Bašagića.
Rezultat je u ovom slučaju klišeizirano pjesništvo puno općih mjesta. Stlskih i gramatčkih
šablona i jednostavnih motvskih linija i rješenja. Taj tp povezuje Ćatć stvara dosta dugo, sve do
odlaska u Carigrad i potom u Zagrebu, kada se, najprije, direktno upoznaje sa turskim
moderizmom, a poslije, preko Matoša, sa zapadnoevrovskim poetskim težnjama. Izuzimajući
poneku zaista uspjelu pjesmu, rana Ćatćeva faza nije dala neke vrijednije poetske rezultate.
Druga faza Ćatćevog pjesničkog razvoja obilježava stopljenost dva tpa poetčkih normi-on je
istovremeno romantčar ukorijenjen u tradiciju, ali i pjesnik kod kojeg se očituju utcaji
modernizma. S obzirom na dosta dugo traganje za pjesničkim identtetom i tp dominirajućim
poetskih sredstava, ovu fazu Ćatćevog razvoja mogli bismo odredit kao okrnjenu, nepotpunu
modernu.Budući da ova razvojna faza traje otprilike od 1906. Pa do samog kraja 1908, u
vremenu kada se moderna u drugim poezijama južnoslavenskih jezika kao stlska formacija
potpuno zaokružuje i doživljava kulminaciju, Ćatć spada u onaj tp sljedbenika koji intuicijom
pjesnika iznutra, iz samog bića poezije, prat umjetničke težnje svog doba. Kod njega se ukrštaju
dva u bit raznorodna načina poetskog usavršavanja. Aparvi je onaj oslonjen na saznanja o formi
i postupku izgradnje pjesme. Potcanje ovakvom usavršavanju izraza dolazi od uzora, ali i iz same
prirode Ćatćevog talenta. Drugi način pjesničkog napredovanja i zrenja u znatnoj mjeri je
određen otporom prema zatečenom okviru matčne književnost. U drugoj razvojnoj fazi,
naravno, nisu prisutni svi nabrojani oblici ovladavanja modernistčkim modelom pjevanja. Uz
proces usvajanja jezičkog i stlskog instrumentarija izraženo je i ovladavanje novim pjesničkim
formama. Motvi, tema i modernistčka estetka postoje samo sporadično, pa i tada u
specifičnom okrnjenom, transformisanom vidu svojih izvornih načela.
Uz otkrivanje jednog dijela temeljnih principa podernistčkog pjesništva u drugoj razvojnoj fazi
Ćatća uporedo stvara i poeziju koja po svojim suštnskim odlukama pripada uzusima prethodnih
poetka i poetskom duhu tradicije. Stoga je ova faza pjesnikovog razvoja, posmatrana sa
stanovišta dominirajućih poetčkih obrazaca, obilježena trima različitm poetskim linijama. Prva
je romantčarska poezija, gdje elemet narodne književnost u funkcijonalnoj ravni pjesme
predstavljaju bitan faktor izgradnje semantčkih mreža; kao druga dolazi ona poetska linija koju
određujemo kombinacijama stlskih sredstva i postupaka romantzma i moderne; treću liniju
karakteriše izrazito nastojanje da pjesma bude estetzirana u tpičnom modernistčkom duhu.
Prožimanje romantčarkog rekvizitarija i osjećajnost sa segmentma karakteristčnim za narodnu
pjesmu rezultra u poeziji, pogotovu onoj sa ljubavnim i patriotskim motvima, emocionalnom,
značenjskom i muzičkom neujednačenošću pjesme. Disharmoničnost muzičke organizacije
dolazi kao posljedica preuzimanja melodičkog tona sevdalinke s jedne i povišenog, osobeno
patetčkog romantčarskog tona i osjećanja s druge strane.

2.2. Pjesnička tematika na relaciji između erotike i mistike

Pjesnička tematka Ćatćeva situirana je, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotke i
mistke. Erotci je pjesnika vukao nagon, mistci duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motva
ponekad se javlja sa osjećajem izvjesne duhovne nelagodnost, ponekad opet sublimisana u vidu
epikurejsko-hajjamovske vizije grijeha, života i pokajanja. Mistcizam, Ćatća ne udaljava od
stvarnost i života – on je u nekoliko aktvistčke određenost – taj mistcizam koji se oslanja na
mistcizam i turskih i perzijskih pjesnika, gdje mu treba tražit i izvirišta, ne znači pesimistčko
bjekstvo duha, ponesenost, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu
oslanja. Erotk je iz njega izlazio kao osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radost.
Tu su početci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara.
Ćatć nikad ne odstupa od jedne tradicije islama – najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu nije
daleko od Hafiza. Njegova erotka veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su
oponašanje Heinea, ovdje oplođena žarom Istoka paoma i kasida, dotjerali do stupnja savjest
jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala. Heine i drugi učitelji oponašali su Istok,
domaći oponašatelji Heinea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjet;
a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatća je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod
njega je to bilo živo učenje.
 2.3.Književni motivi (žena,priroda,svijet,ljubav,ljubav kao spirutualis...)

Musa Ćazim Ćatć je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu-jednom riječju, pjevao je život. A on je za
njega značio ljubav, zavičaj i siromaštvo. Temu ljubavi pjesnik varira na razne načine: tjelesna
ljubav, ljubav kao spirutualis, kao mistčni put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i sli. Ona
je u prvom planu, ona je praktčno dominantan motv. Sva druga, tako brojna i različita
raspoloženja pjesnikova, samo su posljedica neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol,
tuga, patnja, očaj, nesreća, krik... Ćatć je, kako primijećuje Tode čolak, naspram plača i jecaja
postavio „bolnost“. Svaki neuspijeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim
mirom, za materijalnom sigurnošću-strašno je zaboljelo Ćatća. Tode Čolak kaže: „Svi su njegovi
sonet svojevrsne kantlene ispevane nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem
sreće, i u svim njegovim kantlenama čistotom doživljava ispisane su tuge i jadi.“

„No – kaže dr. M. Begić – zanimljivo je osvrnut se na pjesničko rodoljublje, najneostvarenije, kao
i pjesnikovo nacionalno lutanje, traženje neke svoje moguće okvirne naredbe. Zavičajni okvir je
bio njegov domet i granica... i od njega je ostalo samo vrijedno intmno viđenje Bosne i
Hercegovine, upravo njenog osebujnog senzibilnog, čežnjom prodahnutog tlocrta, prosjeklog
vodenom vertkalom Bosna – Neretv, pošav od Savine ravnine...“

Ljubav prema ženi u Musinom pjesništvu opjevana je u širokom dijapazonu, od platonskog

drhata i naslućivanja do gotovo posve erotskih slika

Gled’o sam kad vjetrić jelečić ti mali

Na grudima treska I strastveno diše,

Gladeći ti dojke lako…tiho…tiše,

Ko lijere na žali kad draškaju vali.

Koje su po svom položaju u pjesmama u različitoj funkciji: simboličkoj, čak mistčkoj, s jedne
strane i gotovo socijalnoj, s druge. Posebne su među ovim pjesmama i njihov broj je relatvno
velik, pjesme o mrtvoj dragoj. Naporedo sa pjesmama u kojima se čulna ljubav slavi bez zazora ili
mistčke dvosmislenost, u Ćatćevoj poeziji se javio i čitav niz pjesama u kojima je lirski subjekt
izražavao bolno osjećanje pokajanje i obraćanja, tražeći azil u okrilju religijskog autoriteta.(U
takvim pjesmama) bi se opći ton religijske poruke i pouke transformisao u duboko lični doživljaj
nadmoćnost duhovnog nad prolaznim strastma i zabludama svakodnevnice.
 2.4. Ljubavna poezija

Dosadašnji književnohistoriski izučavaoci poezije Muse Ćazima Ćatca uglavnom se slažu u ocjeni
da ovaj pjesnik i njegovo djelo predstavljaju jednu od preokretnica u genezi bošnjače
književnost, njen zaokret prema poetčkim modelima evropske moderne, ali istovremeno i
plodotvorni proces spajanja i prožimanja kulturnih, filozofskih, književnih i ukupnik duhovnih
sistema Istoka i Zapada. Posmatrana iz aspekta odnosa tradicije i modernistčkih literarnih težnji
Ćatćeva poezija ukazuje se u sasvim novom svjetlu: ona u potpunost prerasta zatečene okvire
bošnjačke poezije s kraja prošlog i početak ovog vijek i, poetčki im se protveći i poništavajući
uzuse tradicije, otvara prostor za neizvjestan, ali, plodonosan susret dviju stvaralačkih tradicija,
idejnih, filozofskih i duhovnih obrazaca. Ćatć je bošnjačku poeziju u bitnome usmjerio ka
dostgnuima poezije evropske moderne. On poeziju i inače doživljava kao simbolički tp govora,
pa je njegov simbolizam, zapravo, rezultat ukupnog situiranja pjesme u osjećanje stvarnost, ne i
građenje poetskog svijeta kao napornog fenomenima zbilje. Miješanje stlova, i transformacija
poet8čkih načela i sistema, te nečist odnosi među njima u smislu nemogućnost provođenja
distnkcije između stlskih formacija karakterišu bošnjačku književnost ovog perioda, ali to je
slučaj sa svim mlađim književnostma u kojima se stlske formacije međusobno isprepliću i
prožimaju u procesima međusobne transformacije poetčkih načela. Ćatć, dakle, ulazi u izrazito
živ književni proces u bošnjačkoj poeziji. On zatče romantzam i zakašnjeli romantzam sa
bogatm folklornim naslijeđem. Zatče izrazite zahtjeve za angažiranjem književnost u širem
društvenom i nacionalnom kontekstu. On u književnost ulazi nešto kasnije od druge
Slijepčevićeve generacije pjesnika, ali u nepromjenjivim književnim uslovima. Njegova početna
pozicija iz duha je kasnog romantzma obogaćenog folklornim naslijeđem. Prolazi i on puteve
čistlišta, patnji i grižnjih između zahtjeva sredine i nagona vlasttog poetskog talenta. To je
pjesnički život sna o slobodi, traženja mecene i čežnje za čistom poezijom oslobođenom
društvenog angažovanja. To je istodobno i patnja bohema u neprosvijećenoj i zaostaloj sredini.
Međutma, dubinom i prirodom talenta individualist, Ćatć će uspijevat i da udovolji uskogrudim
mecenama, ali i da prodre u samu bit pjesničke poezije. Tamo gdje su drugi, povinovavši se do
kraja nalogu kolektva, završavali poetsko istraživanje, Ćatć otkriva izvor za svoje pjesništvo.
Ćatć će, pogotovo nakon zagrebačkog iskustva, pjevat o ljubavi na tpično dekantan način. U
sthu njegove pjesme „Moja ljubav“ već na prvi pogled je očito u kolikoj mjeri Ćatć usvaja
modernistčki poetski duh, koliko je njegovo osjećanje ljubavi pomjereno od suspregnute
ljubavne čežnje, karakteristčne za raniju bošnjačku poeziju i narodnu pjesmu, prema u osnovi
dekadentnom doživljaju ljubavi. Prvo, Ćatć uspjeva da stopljenim poređenjem ljubavi i lađe
ostvari plastčnu, neočekivanu sliku da bi epitetma bolesna i zapustena ne samo probudio tu
sliku ostvarenu dovođenjem u direktnu vezu pomenuth pojmova već upravo izborom takvih
značenskim sredstava proširio asocijatvno polje stha i pjesme u cjelini. U Ćatćevoj poeziji,
međutm, zbivao se sasvim drugačiji proces. Proširivanjem emocionalnog i idejnog kriga,
poštovanjem poetskih normi moderne pjesnik je prevazišao zahtjeve tradicije, a u suštnskim
preokretom u perspektvi pjevanja, pountrivanjem lirskog subjekta odbacio krute principe
kolektvnog morala. Ova vrsta preobražavanja karakteristčna je za sve tematske linije njegovog
pjesništva, pa čak i za rodoljubivu i tzv. Socijalnu poeziju, koje su najviše podložne utjecaju
sredine i tradicionalnom poetskom izrazu našeg zakašnjelog romantzma sa njegovim motvima
nacionalnog stradanja, rodoljublja i epskog poimanja junaštva.