SEMINARSKI RAD

Predmet: Liderstvo u oblasti sigurnosti i odbrane

TEMA: MAHATMA GANDHI

Mentor: Kandidat:
Prof. dr. Selmo Cikotić Kenan Smajić

Sarajevo, novembar 2018.

SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 3

1. London ................................................................................................................................... 4

2. Južna Afrika ........................................................................................................................... 5

3. Reformator ............................................................................................................................. 6

4. Pojednostavljen život ............................................................................................................. 7

5. Satyagraha .............................................................................................................................. 8

6. Povratak u Indiju .................................................................................................................... 9

6. Mahatma ............................................................................................................................... 10

7. Okretanje protiv Britanaca ................................................................................................... 11

8. Marš soli ............................................................................................................................... 12

9. Neovisnost Indije.................................................................................................................. 14

10. Atentat ................................................................................................................................ 15

10.1. Gandhijev pogreb ........................................................................................................ 15

ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 16

LITERATURA ......................................................................................................................... 17
UVOD
Mohandas Karamchand Gandhi (02.10.1869. – 30.01.1948.), poznat je i kao Mahatma
(“Velika duša”), Otac nacije, Bapu (“otac”), Gandhiji.
Mohandas Gandhi smatra se ocem pokreta za neovisnost Indije. Gandhi je proveo dvadeset
godina u Južnoj Africi radeći na borbi protiv diskriminacije. Upravo je tamo stvorio svoj
koncept „satyagraha“, nenasilnog načina protestiranja protiv nepravdi. Dok je živio u Indiji,
Gandijeva očita snaga, jednostavan način života i minimalizam u odvijevanju učinili su ga
omiljenim u narodu. Proveo je ostatak svojih godina marljivo radeći kako bi uklonio britansku
vladavinu iz Indije i kako bi poboljšao živote najsiromašnijih slojeva. Mnogi vođe za
građanska prava, uključujući Martina Luthera Kinga Jr., koristili su Gandijev koncept
nenasilnog protesta kao model za svoju vlastitu borbu.

Mohandas Gandhi bio je zadnje dijete svog oca Karamchanda Gandhija i njegove četvrte žene
Putlibai, hinduističke obitelji iz tradicionalne trgovačke kaste vaisya. Njegov otac je bio
diwan (premijer) male kneževine Porbandar u dijelu sjeverozapadne Indije pod britanskom
upravom. Gandhijev su život oblikovali stari indijski običaji i utjecaji europskih gledišta i
ideja. Tijekom svoje mladosti, Mohandas Gandhi bio je sramežljiv, nježna govora i tek
prosječan učenik u školi. Premda je inače bio poslušno dijete, u jednom trenutku Gandhi je
eksperimentirao jedući meso, pušeći, te pomalo i kradući – sve zbog čega mu je kasnije bilo
žao. Kad je imao 13 godina, Gandhi se oženio Kasturbom u dogovorenom braku. Kasturba je
Gandhiju rodila četiri sina i podupirala njegova nastojanja sve do svoje smrti 1944. godine.
1. London

S 18 godina Gandhi je otišao u London, ostavivši u Indiji svoju ženu i novorođenog

sina, kako bi postao odvjetnik. U početku se nastojao uklopiti u englesko društvo, te je prva tri
mjeseca proveo kupujući nova odijela, vježbajući svoj naglasak, učeći francuski, te uzimajući
satove violine i plesa, kako bi postao engleski gospodin. Međutim, na kraju je zaključio da je
to gubitak vremena i novca te se posvetio isključivo svom studiju, marljivo učeći i živeći
jednostavnim životom sljedeće tri godine.

Otkrio je i svoju strast za vegetarijanstvom. Iako je većina drugih indijskih studenata u

Engleskoj konzumirala meso, Gandhi je bio odlučan da ne poklekne iskušenju zato što je tako
obećao svojoj majci. Učlanio se u Londonsko vegetarijansko društvo u kojem su se okupljali
intelektualci. Tamo je došao u dodir i s knjigama Bhagavad Gita, epom koji je sveti tekst za
Hinduse. Nove ideje i koncepti koje je naučio i usvojio iz tih knjiga postavilo je temelje
njegovim kasnijim vjerovanjima.

Uspješno je položio za odvjetnika i vratio se u Indiju gdje se dvije godine pokušavao baviti
pravom, ali je spoznao da ima premalo znanja o indijskom zakonu, te premalo samopouzdanja
u sudu. Kad mu je ponuđena dugogodišnja pozicija u Južnoj Africi, prihvatio ju je sretan zbog
pružene mogućnosti.
2. Južna Afrika

U dobi od 23 godine, Gandhi je ponovo ostavio svoju obitelj i stigao u britanski Natal.
Iako se nadao da će zaraditi nešto više novaca i naučiti više o zakonu, upravo se u Južnoj
Africi transformirao iz jako mirnog i povučenog čovjeka u snažnog i moćnog vođu protiv
diskriminacije. Početak te transformacije dogodio se na službenom putu ubrzo nakon
njegovog dolaska u Južnu Afriku.

Kada se Gandhi ukrcio na vlak, željeznički službenik je zahtijevao od njega da se premjesti u

vagon trećeg razreda iako je imao kartu za prvi razred. Gandhi je to odbio, pa je došao
policajac koji ga je izbacio iz vlaka.

U razgovoru sa drugim sunarodnjacima u Južnoj Africi, saznao je da njegovo iskustvo nije

izolirana pojava, već uobičajena situacija. Tijekom prve noći svog putovanja koju je proveo
sjedeći na hladnoći željezničke stanice, Gandhi je razmišljao da li da se vrati kući u Indiju ili
da se bori protiv diskriminacije. Odlučio je da ne može dopustiti nastavak takve nepravde i da
će se boriti da promijeni ovakvu diskriminirajuću praksu.
3. Reformator
Slijedećih je dvadeset godina proveo radeći na poboljšanju prava Indijaca u Južnoj
Africi. Prve tri godine proveo je proučavajući pritužbe Indijaca, studirao pravo, pisao pisma
dužnosnicima i organizirao peticije. Osnovao je i Indijski kongres Natala te postao vođa
indijske zajednice u Južnoj Africi.

1896. godine, nakon tri godine života u Africi, Gandhi je otplovio u Indiju po svoju ženu i
sina. Dok je bio u Indiji tamo je izbila bubonska kuga. Smatralo se da su uzrok kuge loši
sanitarni uvjeti, a Gandhi je iznio prijedloge kako ih poboljšati.

Kad je sa svojom obitelji krenuo za Južnu Afriku, Gandhi nije znao da je za vrijeme njegovog
odsustva pamflet indijskih pritužbi naveliko iskrivljen. Kad je njegov brod stigao u
Durbansku luku, ostao je 23 dana u karanteni. Pravi razlog bila je činjenica da je na obali
čekala velika, ljuta gomila bijelaca koji su vjerovali da se Gandhi vraća s punim brodom
indijskih putnika kako bi preplavili Južnu Afriku. Kad im je dozvoljen iskrcaj, Gandhi je
uspješno poslao svoju obitelj u sigurnost, ali on sam je napadnut ciglama, pokvarenim jajima i
šakama. Policija je stigla u pravom trenutku da ga spasi od podivljale mase i otprati u
sigurnost. Nasilje protiv njega je zaustavljeno kad je Gandhi opovrgnuo tvrdnje protiv sebe i
odbio procesuirati one koji su ga napali. Međutim, čitav incident je samo pojačao Gandhijev
dobar glas u Južnoj Africi.
4. Pojednostavljen život
Pod utjecajem Gite, Gandhi je želio pročistiti svoj život slijedeći koncepte aparigraha
(ne-posjedovanje) i samabhava (uniformnost). 1904. godine u Durbanu je osnovao zajednicu
života u komuni u kojoj su ljudi živjeli bez nepotrebne imovine i u ravnopravnosti.

1906. godine, vjerujući da mu obiteljski život oduzima njegov puni potencijal kao javnog
zastupnika, Gandhi je uzeo zavjet brahmacharya (zavjet apstinencije od seksualnih odnosa,
čak i sa vlastitom suprugom). Taj zavjet mu nije bilo lako slijediti, ali ga se marljivo
pridržavao do kraja svog života. Misleći kako jedna strast hrani druge, Gandhi je odlučio
ograničiti svoju prehranu kako bi uklonio strast sa svoje palete. Stoga je Gandhi
pojednostavio svoju prehranu od strogog vegetarijanstva na nezačinjenu i većinom sirovu
hranu, s voćem i orašastim plodovima koji su činili većinu njegovog izbora hrane. Posteći,
vjerovao je, također pomaže utišati tjelesni nagon.
5. Satyagraha
Gandhi je vjerovao da mu je uzimanje zavjeta brahmacharya dozvolilo da se
usredotoči i osmisli koncept satyagraha krajem 1906. godine. U najjednostavnijem smislu,
satyagraha znači pasivni otpor. Međutim, Gandhi je vjerovao kako engleska fraza “pasivan
otpor” ne predstavlja istinski duh indijskog otpora, jer se za pasivni otpor često smatralo da ga
koriste slabi, te da je taktika koja bi mogla prerasti u ljutnju.

Trebajući novi termin za indijski otpor, Gandhi je odabrao izraz “satyagraha,” koji doslovno
znači “sila ljubavi“ ili „sila istine”. Bila je riječ o nenasilnu obliku građanskog neposluha, koji
je Gandhi zamislio kao moralnu i duhovnu težnju da se ustrajanjem u istini i spremnošću na
patnju izazove promjena u srcima i umovima ugnjetača. S obzirom da je Gandhi vjerovao da
je izrabljivanje moguće samo ako ga i izrabljivani i izrabljivač prihvaćaju, tada bi onaj koji bi
se izdignuo iznad trenutne situacije i sagledao univerzalnu istinu imao moć da ostvari
promjenu.

U praksi, satyagraha je bila koncentriran i snažan nenasilni otpor prema određenoj nepravdi.
Satyagrahi (osoba koja djeluje po principima satyagraha) bi se odupro nepravdi odbijajući
slijeđenje nepravednog zakona. Pritom ne bi bio ljut, mirno bi podnio fizičke napade na svoju
osobnost i oduzimanje svoje imovine i ne bi koristio laži za klevetanje svog protivnika.
Također ne bi nikad iskoristio probleme svog protivnika u svoju korist. Cilj nije bio da se
bude pobjednik ili gubitnik u bitci, već da svi na kraju sagledaju i razumiju “istinu” i slože se
oko ukidanja nepravednog zakona.

Prvi put je Gandhi službeno upotrijebio satyagraha u Južnoj Africi 1907. godine kad je
organizirao suprotstavljanje Zakonu registracije Azijata (poznatom kao Crni zakon). Kada je
Crni zakon donesen, zahtijevao je da se svim Indijcima – mladim i starima, muškarcima i
ženama – uzmu otisci prstiju te se cijelo vrijeme o njima vodi dokumentacija. Koristeći
satyagraha, Indijci su odbijali dati otiske i protestirali protiv ureda za vođenje dokumentacije.
Organizirani su masovni protesti, rudari su stupili u štrajk, a velike skupine Indijaca su
ilegalno putovale od Natala do Transvaala u suprotnosti sa Crnim zakonom. Mnogi od
prosvjednika su pretučeni i uhićeni, uključujući Ganghija. Trebalo je sedam godina
protestiranja, no 1914. godine, Crni zakon je ukinut. Gandhi je tako dokazao da nenasilni
prosvjed može biti izuzetno uspješan.
6. Povratak u Indiju
Nakon što je proveo dvadeset godina u Južnoj Africi pomažući u borbi protiv
diskriminacije, Gandhi je sredinom 1914. godine odlučio kako je vrijeme da se vrati u Indiju.
Na putu kući, planirao je kraće zaustavljanje u Engleskoj, no kad je izbio I. svjetski rat
odlučio je u Engleskoj ostati i oformiti sanitet Indijaca kako bi pomogao Britancima. Kada je
zbog britanske klime obolio, početkom 1915. godine isplovio je za Indiju.

O Gandhijevim borbama i uspjesima u Južnoj Africi izvještavao je svjetski tisak, pa je do

vremena kad je stigao kući postao nacionalni junak. Iako je želio čim prije početi s reformama
u Indiji, prijatelj mu je savjetovao da provede godinu dana putujući Indijom i upoznavajući se
s ljudima i njihovim nevoljama.

Ipak, Gandhi je uskoro otkrio da mu slava stoji na putu točnog sagledavanja uvjeta u kojima
su siromasi živjeli iz dana u dan. U pokušaju da putuje anonimno, Gandhi je tijekom svog
putovanja počeo nositi ogrtač (dhoti) i sandale (prosječnu odjeću masa). Ako bi bilo hladno,
odjeći bi dodao šal. To je ostala njegova odjeća za ostatak života.

Također je, tijekom te godine promatranja, osnovao još jedno naselje poput onog u Južnoj
Africi i nazvao ga Sabarmati Ashram i tamo je živio sljedećih šesnaest godina zajedno sa
svojom obitelji.
6. Mahatma
Tijekom svoje prve godine povratka u Indiju Gandhiju je dodijeljen počasni naslov
Mahatma (“Velika duša”). Mnogi smatraju da je za dodjelu tog naslova Gandhiju i njegovu
javnu objavu zaslužan indijski pjesnik Rabindranath Tagore, dobitnik Nobelove nagrade za
književnost. Naslov je predstavljao osjećaje milijuna indijskih seljaka koji su u Gandhiju
vidjeli svetog čovjeka. Međutim, on sam nikad nije volio taj naslov zato što ga je izdvajao i
činio posebnim, a on se je smatrao jednakim ostalima.

Kad je završila godina putovanja i promatranja, Gandhi nije mogao djelovati zbog Svjetskog
rata. Kao dio satyagrahe, zavjetovao se da nikad neće iskoristiti nevolje protivnika. S obzirom
da su se Britanci borili u velikom ratu, Gandhi se nije mogao boriti za oslobođenje Indije od
britanske vladavine. To, međutim, nije značilo da je sjedio prekriženih ruku.

Umjesto da se bori s Britancima, Gandhi je iskoristio svoj utjecaj i satyagrahu kako bi

promijeniio nejednakosti među Indijcima. Primjerice, Gandhi je uvjerio veleposjednike da
prestanu prisiljavati svoje seljake najmoprimce da plaćaju povećanu najamninu, a vlasnike
tvornica da mirnim putem riješe štrajk. Koristio je svoju slavu i odlučnost da se pozove na
moral veleposjednika, a potom kao sredstvom da uvjeri vlasnike tvornica da se dogovore.
Gandhijev ugled i prestiž su dosegli tako visoku razinu da ljudi nisu htjeli biti odgovorni za
njegovu smrt (post je Gandhija oslabio fizički, te je bio slabog zdravlja).
7. Okretanje protiv Britanaca
Kad je došao kraj I. svjetskog rata, nastupilo je vrijeme da se Gandhi usredotoči na
borbu za indijsku samoupravu (swaraj). 1919. godine Britanci su Gandhiju dali nešto posve
određeno za suprotstavljanje – Rowlattov zakon. Taj Zakon je Britancima u Indiji dao gotovo
slobodnu vlast da iskorijene “revolucionarne” elemente i zadrže ih u zatvorima neodređeno
vrijeme, bez suđenja. Kao odgovor na ovaj Zakon, Gandhi je organizirao opći štrajk. Na
žalost, tako veliki prosvjed je ubrzo izmaknuo kontroli i na mnogim mjestima prerastao u
nasilje.

Iako je Gandhi, kad je čuo za nasilje, opozvao štrajk, više od 300 Indijaca je umrlo, a više od
1100 je ozlijeđeno od strane britanske odmazde u gradu Amritsar. Nasilje koje je izbilo iz
štrajka pokazalo je Gandhiju da Indijci još ne vjeruju u potpunosti u snagu satyagrahe. Zbog
toga je proveo veliki dio 1920-te zagovarajući satyagrahu te ulagao napore da nauči kako
kontrolirati prosvjede diljem zemlje i spriječiti da se pretvore u nasilje.

Gandhi je 1922. godine zatvoren zbog pobune i nakon suđenja osuđen na šest godina zatvora,
no nakon dvije godine pušten je iz zatvora zbog lošeg zdravlja, nakon operacije slijepog
crijeva. Izašavši iz zatvora našao je svoju zemlju u nasilju između Muslimana i Hindusa. Kao
pokoru za nasilje, Gandhi je počeo s 21-dnevnim postom, poznatim kao veliki post iz 1924.
godine. Mnogi su mislili da će umrijeti dvanaestog dana nakon operacije, no on je ustrajao.
Post je stvorio privremeni mir.

Tijekom tog desetljeća, Gandhi je počeo zagovarati samostalnost kao način za stjecanje
slobode od Britanaca. Primjerice, od vremena kada su Britanci utvrdili Indiju kao koloniju,
Indijci su opskrbljivali Britance sirovinama, a zatim uvozili skupo, istkano platno iz Engleske.
Stoga je Gandhi zagovarao da Indijci tkaju svoju vlastitu odjeću kako bi se oslobodili od te
ovisnosti o Britancima. Popularizirao je ovu ideju putujući sa svojim vlastitim kolovratom,
često vrteći pređu čak i dok je držao govor. Tako je slika kolovrata (charkha) postala simbol
indijske neovisnosti.
8. Marš soli
Krajem 1928. godine, Gandhi i Indijski nacionalni kongres najavili su novi izazov za
britansku vladu: Ne bude li Indiji dodijeljen status Commonwealtha do 31.12.1929., tada će
organizirati nacionalni protest protiv britanskih poreza. Rok je došao i prošao bez promjena u
britanskoj politici.

Bilo je mnogo britanskih poreza, no Gandhi je htio odabrati onaj koji simbolizira britansku
eksploataciju siromašnog stanovništva Indije. Odgovor je bio porez na sol. Sol je bio začin
koji se koristio u svakodnevnom kuhanju, čak i od strane najsiromašnijih slojeva. Britanci su
proglasili nelegalnim posjedovanje soli koja nije prodavana ili proizvedena od strane
britanske vlasti, kako bi ostvarili profit na svu prodanu sol u Indiji.

Marš soli bio je početak nacionalna kampanje za bojkot poreza na sol. Počeo je u ožujku
1930-te kada su Gandhi i njegovih 78 sljedbenika izašli iz ašrama Sabarmati i krenuli prema
moru, kojih 280 kilomtera daleko. Grupa se sve više povećavala i uskoro dosegla većinu od
dvije ili tri tisuće. Hodali su oko 17 km po danu pod usijanim suncem. Kada su početkom
travnja stigli u Dandi, grad na obali, grupa je molila čitavu noć. Ujutro, Gandhi je uzeo komad
morske soli koji se nalazio na plaži. Tehnički, time je prekšio zakon.

Tako je započelo ostvarivanje važne, nacionalne težnje Indijaca da proizvode svoju vlastitu
sol. Tisuće ljudi je otišlo na plaže da pokupe sol dok su drugi počeli isparivati slanu vodu. Sol
proizvedena u Indiji uskoro se prodavala u cijeloj zemlji. Energija stvorena ovim protestom
bila je zarazna i osjetila se diljem Indije, a Britanci su odgovorili masovnim uhićenjima.

Kad je Gandhi najavio da planira marš do solane Dharasana u vlasništvu vlade, Britanci su ga
uhitili i zatvorili bez suđenja. Iako su se nadali da će Gandhijevo uhićenje zaustaviti marš,
podcijenili su njegove sljedbenike. Pjesnikinja Sarojini Naidu je preuzela i vodila 2.500 ljudi.
Kada je skupina došla do 400 policajaca i 6 britanskih časnika koji su ih čekali, ljudi su
prilazili u koloni od njih 25. Pretučeni su palicama, često udarani po glavi i ramenima.
Međunarodni tisak je promatrao kako ljudi nisu čak podigli niti ruke kako bi se zaštitili.
Nakon što je skupina od prvih 25 pretučena, sljedećih 25 ljudi bi prišlo i također bivalo
pretučeno, sve dok svih 2.500 ljudi nije pristupilo i bilo premlaćeno. Vijesti o brutalnom
premlaćivanju miroljubivih prosvjednika šokirala je svijet.
Shvativši kako mora nešto učiniti kako bi zaustavio prosvjede, britanski potkralj, Lord Irwin,
sastao se s Gandhijem. Njih dvojica su dogovorili tzv. Delhi pakt, koji je dozvoljavao
ograničenu proizvodnju soli i oslobađanje svih miroljubih prosvjednika iz zatvora ako Gandhi
prekine prosvjede. Dok su mnogi Indijci smatrali da Gandhiju nije dovoljno toga dozvoljeno,
on je to gledao kao siguran korak na cesti prema neovisnosti.
9. Neovisnost Indije
Neovisnost Indije nije brzo ostvarena. Nakon uspjeha Marša soli, Gandhi je proveo još
jedan post koji je samo još više pojačao njegovu sliku kao svetog čovjeka ili proroka.
Zabrinut i uplašen zbog takve titule, povukao se iz politike 1934. godine, u dobi od 64.
Međutim, vratio se pet godina kasnije kad je britanski potkralj Indije drsko najavio da će se
Indija boriti na strani Engleske tijekom II. Svjetskog rata, a da se prije toga nije konzultirao
niti s jednim od indijskih vođa. Ovakvom britanskom arogancijom došlo je do revitalizacije
indijskog pokreta za neovisnost.

Mnogi u britanskom parlamentu su shvatili da su opet suočeni s masovnim prosvjedima u

Indiji i počeli raspravljati o mogućim načinima za stvaranje nezavisne Indije. Iako se premijer
Winston Churchill uporno protivio ideji gubitka Indije kao britanske kolonije, Britanci su u
ožujku 1941. najavili da će osloboditi Indiju po završetku II. Svjetskog rata. Međutim,
Gandhiju to nije bilo dovoljno.

Želeći što bržu neovisnost, Gandhi je 1942. godine organizirao kampanju “Napustite Indiju”.
Kao odgovor, Britanci su ga još jednom zatvorili.

Kada je 1944. godine pušten iz zatvora, činilo se da je neovisnost na vidiku. Međutim, na

žalost, došlo je opet do velikih nesuglasica između Hindusa i Muslimana. S obzirom da su
većina Indijaca bili hinduisti, muslimani su se bojali da neće imati nikakvu političku moć ako
dođe do neovisne Indije. Stoga su muslimani htjeli da šest provincija na sjeverozapadu Indije,
u kojima je bilo većinsko muslimansko stanovništvo, postane neovisna zemlja. Gandhi se
vatreno suprotstavio ideji cijepanja Indije i činio sve što može da pomiri sve strane.

Razlike između Hinduista i Muslimana pokazale su se prevelikima čak i za Mahatmu. Izbilo

je masovno nasilje, izgorjeli su čitavi gradovi. Gandhi je proputovao Indiju, nadajući se da će
sama njegova prisutnost zauzdati nasilje. Iako je nasilje prestajalo tamo gdje je Gandhi stigao
u posjetu, on nije mogao biti posvuda.

Britanci, svjedočeći onome što se činilo da će postati nasilni građanski rat, odlučili su
napustiti Indiju u kolovozu 1947. godine. Prije odlaska, Britanci su uspjeli, protivno
Gandhijevoj želji, nagovoriti Hinduiste da pristanu na plan otcjepljenja i 15. kolovoza 1947.,
Velika Britanija je dozvolila neovisnost Indiji, a isto tako i novoformiranoj muslimanskoj
državi Pakistan.

10. Atentat
Uvečer 30. siječnja 1948. Godse je pristupio Gandhiju, koji je odlazio na večernju
molitvu u hram Birla Bhavan. Najprije se pred njim poklonio, a onda ispalio iz neposredne
blizine u njega tri metka iz pištolja Beretta te ga na mjestu ubio. Atentator se bez pružanja
otpora predao policiji, što je u istrazi opravdao riječima: "Ne želim da netko misli da je
Gandhija ubio luđak." Gandhijevo ubojstvo oplakivali su milijuni Indijaca, a atentat je snažno
odjeknuo i u inozemstvu. Ubojstvo je potaknulo val napada na kastu brahmana, kojoj je
pripadao atentator Godse, napose diljem države Maharashtra.

10.1. Gandhijev pogreb

Suđenje Godseu počelo je u svibnju 1948. godine, a okončano u studenome 1949.

smrtnom kaznom. Sedam dana nakon izricanja presude, Godse je zajedno s još jednim
sudionikom atentata obješen u zatvoru Ambala. Zatražio je da njegov pepeo nakon kremacije
ne bude prema običaju rasut u rijeku Ind, već da bude sačuvan do ponovnog ujedinjenja Indije
s Pakistanom. Privremeno je bila zabranjena i politička stranka Rashtriya Swayamsevak
Sangh (RSS), uz koju su vezivali skupinu atentatora, koja ipak nije imala izravne veze s
ubojstvom. Budući da je u trenutku Gandhijeva ubojstva tranzicija političke moći na Nehrua
već bila provedena, atentat nije imao izravne posljedice na stabilnost političkog sustava
Indije. No, u emocionalnom smislu atentat je teško uzdrmao mladu naciju i zloslutno
navijestio budućnost svih indijskih vođa koji će nositi Gandhijevo prezime.
ZAKLJUČAK

Iako ga javnost smatra jednim od najvećih lidera dvadesetoga stoljeća,

Gandhi je za života sebe vidio kao neuspješnog vođu. Pored karizme, krasile su
ga osobine promišljenosti i analitičnosti. Iako je Gandhi u velikoj mjeri bio
"proizvod svoga vremena", nadahnuće je crpio iz drevnih spisa, ponajviše iz
Bhagavad-Gite, knjige napisane prije nekoliko tisuća godina. Gandhi je bio
političar, pisac, intelektualac te sjajni govornik. Iako se radi o kompleksnoj
osobi, bio je čovjek koji je vjerovao u jednostavne stvari. Odakle da započnemo
s analizom njegovog liderskog stila, sposobnosti i rezultata? Gandhi je naime
uvijek govorio: "Djelovanje je moje domena." Početak tog istraživanja ujedno je
i kraj - Gandhija je narod prozvao "Mahatma", što znači "velika duša", te
"Bapu", što znači "otac", i to ne samo Indijcima nego i svim ljudima svijeta.
Gandijev životni put bio je inspiracija mnogim generacijama i istaknutim
mirovnjacima, kao što su Martin Luter King i Nelson Mandela. Oba ova lidera -
jedan američki, a drugi južnoafrički - dobili su Nobelovu nagradu za mir, (i
dalje) najuglednije svjetsko priznanje, koje je - na zaprepašćenje ogromnog dela
svetske javnosti - izmaklo njihovom uzoru, "Velikoj duši", Mahatmi Gandiju.

Mnogi i dalje smatraju da je to ogrešenje o "indijskog apostola mira" najveća

greška u istoriji Nobelove nagrade za mir, koja se dodjeljuje od 1901. godine.
Pitanje kako je takav propust mogao da se dogodi i dalje je aktuelno, iako su
minulih decenija davana razna objašnjenja za to u kojima se, uglavnom,
govorilo o političkom diktatu takvog izbora. Diktatu onih protiv čije se sebične i
izrabljivačke politike Gandi borio.

Nobelov komitet u Oslu, koji odlučuje o nagradi za mir, i kasnije je, više puta,
optuživan da "služi najmoćnijima", jer su pojedine njegove odluke, u najmanju
ruku, bile čudne.
LITERATURA