MOHANDAS KARAMCHAND GANDHI

(Mahãtma, Bapu)

Mohandas Karamchand Gandhi je rođen 2. listopada 1869. godine u mjestu

Porbandar, u pokrajini Kathiawar, na području sadašnje države Gujarat, na
sjeverozapadnoj obali Indije. Školu je pohađao u obližnjem mjestu Rajkot.
RODITELJI
S očeve strane, otac i preci su mu bili kroz tri pokoljenja predsjednici ministarskog
vijeća na kathiawarskom dvoru. Otac mu je rano umro pa je na odgoj snažnije
djelovala majčina obitelj. Po vjeri je pripadao Vaišnava tradiciji (sljedbenici Višïua).
Ta je tradicionalna pripadnost vjerojatno dobrim dijelom bila povod Gandhijevu
doživotnom uzaludnom nastojanju da se sa svog uzvišenijeg etičkog stanovišta izmiri
s "evanđeljem" vaišnavske religije, Bhagavad gìtom. U opreci s tom hinduističkom
tradicijom bila je mnogo snažnija i stroža jainska tradicija po majčinu porijeklu. Na
početku svoje Autobiografije (Lit.1), govoreći o dubokoj religioznosti i svetačkom
životu svoje majke, Gandhi se sjeća osobito njenih strogih postova i asketskih zavjeta
koje nije mogla da ublaži ni bolest, a koji su tipično jainski:
"Običavala je živjeti od samo jednog obroka dnevno kroz četiri mjeseca
(ćatur-mas, razdoblje kiša). Ni to joj nije bilo dovoljno, nego je jednog ćatur-
masa potpuno gladovala svaki drugi dan. Drugom zgodom, za vrijeme ćatur-
masa zavjetovala se da neće jesti, ako ne vidi sunce. Mi smo djeca na te dane
stajali i gledali u nebo, čekajući da navijestimo majci da se sunce pojavilo, a
svatko zna da se u doba najvećih kiša sunce neće uopće udostojati pokazati
svoje lice. Sjećam se dana kad bi se iznenada pojavilo, a mi bi potrčali da to
javimo majci. Ona bi izišla da se uvjeri vlastitim očima, ali bi dotle sunce već
pobjeglo i time je lišilo obroka, a ona bi veselo rekla: "Ne mari! Bog ne želi da
danas jedem", pa bi se vratila svom kućnom poslu." (Lit. 5)
ŠKOLOVANJE, LONDON
Gandhi je pripadao kasti bania, zapadnoindijskoj grupi klasične kaste vaišya,
posljednjoj od triju viših kasta kojima je bilo dopušteno školovanje u tradicionalnom
sustavu vedskih nauka. No, kad je pošao na studije u Englesku, izbačen je zbog toga
iz kaste, iako je, upravo da izbjegne tu sankciju, pod vjerskim pritiskom obitelji
morao odustati od želje da studira medicinu i zadovoljiti se studijem prava i
advokatskim zvanjem za koje se uvijek osjećao posebno nesposoban.
U Londonu se Gandhi družio i raspravljao sa teozofima i svima ostalima koji su se
razočarali, ne samo idejom industrijalizma već i baštinom mislî prosvijetljenja. Iako
su oni predstavljali rubne elemente tadašnjeg engleskog društva Gandhija su snažno
privlačili jer su mu kod njih bili dostupni svi važni tekstovi glavnih svjetskih religija
pa je ironično da se tek u Londonu zainteresirao za Bhagavad gìtu.
No, Gandhi je vrlo dobro znao razlog svojega dolaska u London te je uspješno
završio odvjetničko školovanje. Desetog lipnja 1891. završio je sve ispite i postao
odvjetnikom. 11. lipnja je bio upisan u registar Vrhovnog suda, a već 12. lipnja je
otplovio kući u Indiju.
 JUŽNA AFRIKA
Poslije godine dana ne baš odveć uspješne advokatske prakse, Gandhi je odlučio
prihvatiti ponudu južnoafričkog biznismena indijskog podrijetla Dada Abdulla da mu
se pridruži kao savjetnik. Posve neočekivano, za Gandhija se taj boravak u Južnoj
Africi otegnuo na razdoblje od preko dvadeset godina. U to doba, tamošnji Indijci su
živjeli bez ikakvih političkih prava i općenito su bili znani po prijezirnome imenu
kuliji1. Gandhi je i sâm na vlastitoj koži osjetio zastrašujuću moć i bijes evropskog
rasizma te koliko se daleko nalaze Indijci od stanja u kojem će ih bjelačka manjina
priznavati punopravnim ljudskim bićima. Prvi puta se to drastično pokazalo u
glasovitoj epizodi iz njegovog života koji se zbio u južnoafričkom mjestu
Pietermaritzburgu. Naime, bez obzira što je imao uredno plaćenu voznu kartu prvoga
razreda, zbog svoje je boje kože bio naprasno izbačen iz vlaka na pola svojeg
putovanja, na zabačenoj željezničkoj stanici u mjestu Pietermaritzburgu. Od tog
trenutka političkog otriježnjenja započeo je Gandhijev put na kojem se istakao kao
vođa tamošnje indijske zajednice. Tu, u Južnoj Africi, prvi je puta upotrijebio termin
satyagraha2 da bi naglasio svoju teoriju i praksu nenasilnog otpora. Gandhi je sebe
prije svega opisao kao tragatelja, odnosno zavjetnika istine (satya), koja se nikako ne
može postići osim kroz nenasilje (ahimsa) i celibat (brahmacarya3).
Ghandi je svoj život pojmio i živio kao slijed eksperimenata s ciljem oživotvorenja
satyagrahe na takav način da podjednako, i oni koji su ugnjetavali i oni koji su bili
ugnjetavani, shvate svoju međusobnu povezanost na planu zajedničke ljudske prirode
onako kako je on to shvaćao - sloboda je sloboda jedino onda kada je dostupna
svima. U svojoj knjizi "Satyagraha u Južnoj Africi" podrobno je opisao načine na
koje bi se Indijci trebali tražiti svoja prava, odnosno, kako bi se trebali oduprijeti
mnogobrojnim neljudskim mjerama koja su im nametnuli kolonizatori. 1909. godine
na putu u kratak posjet Indiji Gandhi je napisao kratku raspravu naslovljenu "Hind
Swaraj" ili doslovno prevedeno "Indijska vlastita vladavina" gdje se on uz ostalo
kritički osvrnuo ne samo na industrijaliziranu civilizaciju već i na moderni način
života u svim njegovim aspektima.
POVRATAK U INDIJU
Gandhi se vratio u Indiju početkom 1915. i više ju nikad nije napuštao osim
kratkog posjeta Evropi 1931. Iako nije bio posve nepoznat u Indiji, Gandhi je
poslušao savjet svoga političkog mentora, Ghokala te se odlučio podrobnije, na svoje
oči upoznati sa prilikama koje su vladale u zemlji. Tijekom godine dana putovao je
uzduž i poprijeko cijele Indije. Sljedećih nekoliko godina polako se uključivao u
brojne borbe lokalnog karaktera kao što je, primjerice, bila pobuna radnika zbog
neljudskih uvjeta rada na plantažama indiga u Champaranu u Biharu ili u
Ahmedabadu gdje je izbio veliki spor između poslodavaca i radnika u industriji
tekstila. Njegovo posredništvo priskrbilo je Ghandiju dostojan ugled. Njegov brz
uspon u vrh nacionalne politike doveo ga je do čela opozicije protiv represivnih
zakona znanih kao "Rowlatt Acts" 1919. godine. Njegov svetački način života, za
1
kuli - engl. coolie (cooly) = najamni radnik, nosač, težak
2
satyagraha - dosl. pridržavati se istine
3
brahmacarya – “slijeđenje brahmana”; u širem smislu riječi misli se na uspješno obuzdavanje osjetila i nadzor nad mislima,
riječima i djelima; u užem smislu pojam brahmacarya se odnosi na zavjet celibata posebice tijekom razdoblja učeničkog života, ali i
uopće.
razliku od mnogih koji to nisu, među prvima je uočio jedan drugi čovjek, koji je
poput njega itekako 'ogrezao' u politiku i koji mu je zbog tog svetačkog načina života
dodijelio titulu Mahãtma (Velika duša). Bio je to Rabindranath Tagor, najveći
indijski pjesnik.
Britanska kolonijalna vlast je postajala sve nervoznija i počela je nad Indijcima
provoditi sve okrutniju represiju. Kulminacija njihovih zlodjela se dogodila u
"nemirnom" u Punjabu kada su Britanci počinili nečuveni pokolj nad golorukim
mirnim prosvjednicima u Jallianwalla Baghu u Amritsaru. Pobijeno je ili ranjeno
preko tisuću ljudi, uključujući žene i djecu. Među onima koji su najoštrije osuđivali
Britance bio je Gandhi.
U godinama koje slijede Gandhi inicira Pokret za nesuradnju (s Britancima) koji je
pozivao Indijce da se povuku iz britanskih institucija vlasti, vrate Britancima sve
stečene povlastice te nauče vještinu samopouzdanja. Iako je britanska administracija
postala djelomice paralizirana, pokret je suspendiran u veljači 1922. kada je
razularena masa Indijaca brutalno ubila grupu indijskih policajaca u malom
trgovačkom gradu Chauri Chaura u Ujedinjenim provincijama. Ubrzo poslije toga,
Gandhi je bio uhapšen, optužen za pobunu i osuđen na šest godina robije. U Velikom
sudskom procesu, kako je taj slučaj znan njegovim biografima, Gandhi je iznio nove
teške optužbe na račun britanske vladavine.
BORBA ZA NEOVISNOST
Zbog svoga krhkog zdravlja Gandhi je pušten iz zatvora 1925. godine. Tih godina
on je naporno radio na očuvanju sloge između hindusa i muslimana pa se tako 1924.
godine u svojoj zatvorskoj ćeliji podvrgnuo dvadesetjednodnevnom gladovanju u
znak protesta kad je čuo za hindusko-muslimanske sukobe u vojarni u Kohatu, na
sjeverozapadnoj granici. To je bio jedan od njegovih mnogobrojnih postova kojima je
on u pravilu pokušavao utjecati na savjest svih onih koji su činili kakvu nepravdu ili
pokušavao postići kakav od svojih dobrohotnih političkih ciljeva. Jedan od
najglasovitijih, bio je njegov tzv. Epski post do smrti 1932. god. u tamnici kako bi
postigao ukidanje odvojenih biračkih tijela za pripadnike najbjednijeg sloja društva,
tada zvane nedodirljive ili harijane4, koji su bili uspostavljeni s ciljem da izazovu još
jače raslojavanje indijskog društva. Njegov je zahtjev prihvaćen i post je prekinut.
Gandhi nikada nije prihvaćao argument da su muslimani i hindusi dva međusobno
odvojena elementa indijskog društva. No, hindusko muslimanski odnosi bili su tek
jedna od mnogobrojnih velikih briga koja su mučila Gandhija i on se trudio potaknuti
mnogobrojne konstruktivne programe socijalnih reformi. Imao je ideje i rješenja za
gotovo sve probleme društva, od higijenskih do prehrambenih, od prosvjetnih do
radničkih. Te ideje je neumorno iznosio u mnogobrojnim listovima koje je pokrenuo.
Zapravo, da Gandhi ni zbog čega drugog nije stekao u životu priznanje ostao bi
svakako upamćen kao jedna od najznamenitijih osoba u povijesti indijskog
novinarstva.
U ranim tridesetim ponovno je oživio Indijski nacionalni pokret (za nezavisnost)
pa je Indijski nacionalni kongres, njegovo najistaknutije predstavničko tijelo,
proglasio da se neće zadovoljiti ničim manjim već samo potpunom neovisnošću

4
harijani – ili "djeca Božja" kako ih je Gandhi nazvao. Taj se naziv za najnižu kastu u Indiju održao u jeziku do današnjih dana.
Indije (purna swaraj5). Takav jasan proglas bio je neophodan preduvjet da se pokrene
snažniji pokret otpora protiv britanske vladavine. Slijedom toga, 2. ožujka Gandhi
upućuje pismo indijskom potkralju lordu Irwinu u kojem ga obavještava da će, ako ne
budu ispunjeni indijski zahtjevi, silom slomiti britanske nepravedne zakone. Za
početak, Gandhi je odabrao tzv. "Zakone o soli" koji su Britancima davali monopol
na proizvodnju i prodaju soli. Očekivano, pismo je primljeno sa posprdnim
podsmjehom na što se Gandhi, 12. ožujka sa šačicom svojih sljedbenika uputio prema
moru. Tamo su stigli 5. travnja gdje je Gandhi u šaku sakupio hrpicu morske soli i
tako dao znak stotinama tisuća ljudi da se pokrenu i učine isto. Time su svi oni
prekršili Zakone o soli. To je bio začetak pokreta građanskog neposluha. Gandhi je
uhićen, a za njim još tisuće ljudi. Ipak, potkralj Irwin pristaje na razgovore te on i
Gandhi postižu sporazum. Slijedom toga, Britanci pristaju da se u Londonu održi
okrugli stol na kojem bi se razgovaralo o mogućim načinima za uspostavljanje
indijske neovisnosti. Gandhi odlazi 1931. za London i usput posjećuje neke svoje
poštovaoce u Evropi. Razgovori u Londonu su se pokazali bezuspješni. Šest dana po
povratku u Indiju opet završava u zatvoru.
U narednim godinama Gandhi će se pretežito angažirati u konstruktivnim
reformama indijskog društva. Poslije "Marša soli" on se zakleo da se više neće
vraćati u Sabarmati Ashram u Ahmedabadu, gdje je bio stvorio dom sve dok Indija ne
zadobije neovisnost. Umjesto toga, za svoje novo mjesto boravka odabrao je malo
opskurno selo po imenu Segaon (poznatije kao Sevagram), daleko, "Bogu iza leđa"
usred Indije. To zagubljeno seoce bez struje i s nedovoljno vode, bilo je mjesto kamo
su ondašnji politički vođe bili prisiljeni dobro "protegnuti noge" ako su željeli s
Gandhijem porazgovarati o budućnosti pokreta za neovisnost.
U osvit Drugog svjetskog rata, Gandhi i vodstvo Kongresa zauzeli su stajalište
indijske neutralnosti u njem. Istovremeno, jasno su osudili fašizam, međutim, nisu
željeli sudjelovati u potpori britanskog imperijalizma.
"OSTAVITE INDIJU BOGU!"
1942. godine, Gandhi upućuje Britancima posljednji poziv da odu. Na ledini
poznatoj danas pod imenom August Kranti Maidan, održao je potresan govor u kojem
je zatražio od svakog Indijca da za neovisnost položi i svoj život ako to bude
potrebno. Svima je dao mantru: "Do or Die6". Istovremeno je Britancima poslao
dvije istovjetne poruke: "Odlazite iz Indije!" i "Ostavite Indiju Bogu!". Odgovor
britanske vlasti je bio smještanje Gandhija i cjelokupnog vodstva Kongresa iza
rešetaka od kuda ih nisu pustili sve do svršetka rata.
Poslije puštanja iz zatvora, Gandhi i njegova supruga Kasturbai bili su zatvoreni u
gradu Puni, u palaču Age Khana pretvorenoj u zatvor. Tamo se ona razboljela i
preminula. Ona je sve do samog svojeg odlaska bila njegova dugogodišnja vjerna
pratilja i darovita privatna tajnica te je za njega taj gubitak bio strašan udarac.
PODJELA INDIJE, NEOVISNOST
U razdoblju od 1942. do 1945. Liga muslimana koja je predstavljala interese
određenog broja indijskih muslimana postala je sve glasnija u zahtjevima za svojom
državom odvojenom od Indije. Najglasniji u tim zahtjevima je bio njezin čelnik,
5
svarãjya – nezavisnost, suverenost; vlastita vladavina, kraljevstvo
6
"Do or Die" – slobodno prevedeno: "Izvršiti (zadaću) ili umrijeti"
muslimanski političar Ali Jinnah, prvotno borac za indijsku neovisnost, a kasnije
beskrupulozni separatist. Britanci su, na samo sebi svojstven način, iskazivali sve
veću potporu muslimanskim borbenim aspiracijama.
Nova britanska vlada na čelu sa Clementom Atleejem, koja je poslije rata došla na
vlast u Britaniji, bila je prisiljena najozbiljnije razmišljati o indijskoj neovisnosti i
ozbiljni pregovori o indijskoj budućnosti su bili sve izgledniji. Osjetivši da su sada
političke vođe unutar Indije počele žudjeti za vlašću i moći, Gandhi se sve više
distancirao od pregovora. Otvoreno je izrazio svoje odlučno protivljenje bilo kakvoj,
a u ovom slučaju beskrajno tragičnoj, podjeli Indije. Kasniji krvavi sukobi su,
nažalost, pokazalo koliko je bio u pravu.
Općenito se drži, a što su priznali i njegovi najljući protivnici, da su na određeni
način posljednje godine Gandhijeva života bile i njegove najplodonosnije godine. On
je pješice obilazio od sela do sela kroz nemirima razdrtu pokrajinu Noakhali u kojoj
je izmasakrirano mnoštvo hindusa u znak odmazde za pokolj muslimana u Biharu.
Gandhi je svojim autoritetom mirio sukobljene strane, njegovao ranjene i tješio sve
koji su ostali bez svojih najdražih. Poslije se preselio se u Calcuttu kad je tamo
postalo nepodnošljivo napeto i opasno te je prema glasovitoj izjavi posljednjeg
indijskog potkralja lorda Mountbattena, postao "one-man pogranična snaga" između
hindusa i muslimana.
Zastrašujući pokolji u Calcutti minuli su i to gotovo u potpunosti zahvaljujući
Gandhijevim naporima. Čak su i njegovi najžešći kritičari govorili o Gandhijevu
"čudu u Calcutti". Kada je 15. kolovoza 1947. napokon došao čas neovisnosti,
Gandhija nije bilo nigdje vidjeti u glavnom gradu iako su ga Nehru, prvi indijski
ministar-predsjednik, i cijela Konstituirajuća skupština pozdravljali i slavili kao
"arhitekta indijske neovisnosti" i kao "oca nacije".
ODLAZAK
Posljednje mjesece svoga života Gandhi je uglavnom provodio u glavnom gradu
Delhiju. Tamo je svoje vrijeme podijelio na boravak između dijela grada zvanog
Bhangi colony, gdje su živjeli najbjedniji od najbjednijih članova društva i
rezidencijalne kuće, zvane Birla House, u kojoj je radio, a koja je pripadala jednom
od najbogatijih ljudi Indije i donatoru Gandhijevih ašrama. Tih mjeseci u kojima se
odvijala tragična i krvava podjela Indije, u grad su se slijevale rijeke hindusa i sikha
izbjeglih iz područja koji su sada pripali Pakistanu. U njima je bio silan bijes na
muslimane koji su ostali u Delhiju i sve je bilo na samom rubu eksplozije nasilja. No,
ipak, ni njih nažalost nije uzmanjkalo. U ime pokušaja da se spriječe ubojstva u
Delhiju, a ponajviše zbog divljačkih pokolja koji su slijedili podjelu Indije (koja je
uzela živote više od milijun ljudi te raselila njih više od 11 milijuna), Gandhi je
odlučio po posljednji put gladovati do smrti. Ta njegova odluka je natjerala
predstavnike svih tamošnjih (nemuslimanskih) zajednica da potpišu izjavu da su
spremni živjeti u "savršenoj slozi" te da zaštiti živote, imovinu i vjeru tamošnjih
muslimana. Nekoliko dana poslije u Birla House, gdje je Gandhi držao večernje
molitve, eksplodirala je bomba koja na sreću nikoga nije ranila. Međutim, atentator,
brahminski fanatik po imenu Nathuram Goshe nije se samo tako dao obeshrabriti. Na
ruku mu je išla činjenica da je Gandhi, karakteristično za njega, odbio dodatne mjere
osiguranja te se nitko nije usudio suprotstaviti njegovoj želji da se uokolo njega
slobodno može kretati kome se god prohtije. U ranim večernjim satima 30. siječnja
1948. Gandhi se susreo sa zamjenikom indijskog premijera i svojim bliskim
suborcem za neovisnost Indije, Vallabhai Pattelom i poslije toga produžio na svoju
molitvu.
Te večeri, Gandhiju je njegov prastari sat, koji mu je visio iz nabora njegova
dhotija, pokazivao da kasni na svoje molitve. Obzirom da kašnjenje nije bila
njegova osobina, to ga je silno uzrujavalo. U vrt gdje je održavao molitve ušao
je u 10 minuta poslije 17 sati oslanjajući se o ramena svojih "hodajućih štaka"
(rođakinje Abha i Manu). Kad je kročio na stepenice podija za molitvu, Gandhi
je sklopio svoje ruke u namaskar pozdravljajući prisutne. U taj čas mu je
pristupio mladi Nathuram Goshe, grubo odgurnuo Manu, poklonio mu se u znak
štovanja, izvadio revolver iz svog džepa te mu ispalio tri hica u prsa. Krvave
mrlje su se pojavile na Gandhijevu bijelom vunenom šalu. Ruku još uvijek
sklopljenih u namaskar prozborio je svoje posljednje riječi: "He Ram! He
Ram!" (Lit. 5)
Kada je Gandhi pao, njegov je vjerni sat udario o pod i njegove su kazaljke stale
pokazujući točno vrijeme kao i uvijek - 5 sati i 12 minuta.

II DIO

Ono što čovjek od srca želi uvijek se ispuni. Iz osobnog iskustva mogu reći da se
to pravilo često potvrdilo. Služiti siromašnima bilo je ono što sam ja od srca želio i
ta me je želja uvijek dovodila među njih i pomogla da se s njima identificiram.

GANDHIJEVA ETIKA - AHIMSA, SATYAGRAHA, BRAHMACARYA,

APARIGRAHA...
Kad se govori o Gandhijevoj etici, u pravilu se polazi od pretpostavke da se ona
osniva na jednom načelu, ahimsi ili nevršenju nasilja, koje obuhvaća jednako
individualne kao i socijalne aspekte njegova moralnog htijenja. Posebno se treba
istaći egzistencijalno porijeklo te etike u jainskim utjecajima na formiranje
Gandhijeva karaktera i pogleda na svijet.
Boreći se na život i smrt za primjenu načela ahimse, Gandhi je oko 1906, kad se
njegova politička djelatnost za ravnopravnost Indijaca u Južnoj Africi približavala
dramatičnom vrhuncu, cjelinu svog pogleda na svijet, teorijskog i praktičkog,
nastojao obrazložiti sa stanovišta koje je nazvao satyagraha ili "pridržavati se istine".
Implicitni je naglasak na bezuslovnosti tog imperativa. Zato se čitav Gandhijev
pokret, a i svi njegovi pojedinačni izrazi i oblici najčešće obilježavaju tim bojnim
poklikom da samo istina može pobijediti, koji odgovara i čuvenoj vedskoj izreci
upisanoj u grb Republike Indije: "Satyam eva Jayathe7" – "Samo istina pobjeđuje" ...
I geneza toga programatskog naziva za jedinstveni pogled na svijet opisana je
precizno u njegovoj Autobiografiji (dio IV, pogl. 26. "Rođenje satyagrahe") gdje
Gandhi jasno utvrđuje smisao satyagrahe kao spoznajnoteorijske podloge svoje etike.
Gandhijevo je uvjerenje da se pojam "boga" ne može shvatiti drukčije nego kao
7
"Satyam eva Jayathe" - dio izreke iz Mundaka upanišade (III 1.6) koja cijela glasi: "Satyam eva Jayathe Nanritham", "Samo istina
pobjeđuje – ne neistina"
pojam istine. Budući da i religiju i etiku svodi na temeljnu vrednotu istine, shvatljivo
je da u spomenutom poglavlju polazi od izjave da je zavjet asketske čistoće,
brahmacarya, bio neposredna pretpostavka, korak "preliminaran za satyagrahu. Sada
mogu jasno vidjeti da su svi bitni događaji mog života, koji su dosegli vrhunac u
zavjetu brahmacarya, bili prikrivena priprema za taj uvid u vrhovnu vrednotu
satyagrahe".
... Sistematska razrada etike vrlina slijedila je egzistencijalni put ocrtan u
Autobiografiji. Ovdje je moguće spomenuti samo još nekoliko najosnovnijih stavova
te etike koja sve dublje zalazi na područje socijalnog morala. Slijedeću izjavu
možemo shvatiti kao treći korak u materijalnom proširenju te usklađene cjeline:
...u slučaju ahimse (nenasilja), brahmacarye (celibata), aparigrahe
(neposjedovanja) i drugih osnovnih vrlina potpuno sam svjestan trajnog napora
za njihovo njegovanje.
Aparigraha8 je ključna vrlina konstruktivnog društvenog morala u Gandhijevu
sustavu. Imovinu koju čovjek stječe i kojom raspolaže nije moralno shvatiti kao
osobnu svojinu. Svaki je posjed čovjeku koji je moralna ličnost samo povjeren na
upravu i rukovanje za opću dobrobit zajednice kojoj pripada i čovječanstvo. Ljudsko
se dostojanstvo sastoji u neprigrabljivanju, kako bismo mogli prevesti izraz
aparigraha u izvornijem značenju riječi. Pri tome čovjek nije odgovoran samo prema
drugim ljudima (kako je Gandhi istakao u svojim kritikama kršćanskog morala), nego
prema svim bićima i prirodi koja sačinjava svemir. Univerzalnost ove vrline tek
danas možemo osjetiti u potpunosti, kad i sami postajemo žrtve zagađivanja
(vanljudske) prirode od koje zavisi naš opstanak, pa i same iluzije o pravu i
mogućnosti neograničenog sticanja i prigrabljivanja imovine.
"Zavjet svadeši" naziv je koji je Gandhi dao pokretu za bojkot uvezene robe iz
inozemstva, osobito tekstila. U širem značenju sva-deši znači isključivo upotrebu
proizvoda "svoje zemlje" ili autarhiju koju je nalagala borba protiv kolonijalnog
iscrpljivanja prirodnog bogatstva zemlje. Simbol je tog zavjeta kotač (kolovrat) za
predenje pamuka. Kao simbol Gandhijeva pokreta taj "kotač" (cakra) treba nas
podsjećati i na staroindijski simbol pravednosti, dharma-cakra, koji također resi grb
Republike Indije.
(Lit. 5)
ULOMCI IZ AUTOBIOGRAFIJE
O EKSPERIMENTIMA
Moji eksperimenti na području politike nisu sada poznati samo u Indiji, nego u
određenoj mjeri i u "civiliziranom" svijetu. Ali, za mene oni nisu od posebnog
značenja; prema tome, ni sam naziv Mahatma, koji sam dobio na osnovi tih
eksperimenata, znači mi još manje. Taj me naziv često znao duboko povrijediti.
Koliko se sjećam, ne mogu reći da sam ikada bio polaskan tim nazivom. Ja bih
svakako želio govoriti o eksperimentima na području duha koji su poznati samo
meni, a iz kojih sam crpio svu snagu kojom raspolažem u radu na političkom
području. Pretpostavim li da su ti eksperimenti stvarno duhovne prirode, onda se
ovdje ne može govoriti o samohvali, nego jedino mogu pridonijeti mojoj
8
aparigraha – odricanje od bilo kakvog posjedovanja
poniznosti ... Ono što želim dostići - za čim težim i čeznem postići svih ovih
godina - jest doseg samoga sebe (self-realization), želja da se suočim s Bogom
licem u lice, da postignem mokšu. Sve što u životu radim usmjereno je
nastojanju da ostvarim taj cilj. Sve što govorim i pišem, sve moje aktivnosti na
području politike, usmjerene su istom cilju. Ali, kao što sam cijelo vrijeme
vjerovao, da ono što može pojedinac, mogu i svi drugi, tako svoje eksperimente
nisam provodio samo za sebe, nego su bili otvoreni za javnost i ne smatram da im ta
okolnost može zato umanjiti duhovnu vrijednost. Postoje neke stvari koje znamo
samo mi i naš Stvoritelj. Jasno je, da o takvim stvarima ne možemo razgovarati.
Eksperimenti o kojima se ovdje radi nisu takve prirode. Oni su, međutim, duhovne
prirode ili čak moralne; jer moralnost je bît religije ... Ja poštujem Boga jedino kao
Istinu. Nisam ga još našao, ali tragam za njim ... Namjera mi je da opišem
eksperimente u nauci satyagraha, (držati se istine), a ne da govorim o tome kako sam
dobar ... Iskustva i eksperimenti krijepili su me i pružali mi veliku radost. Ali svjestan
sam da me još očekuje težak put koji moram proći. Moram se smanjiti do ništice.
Dokle god se čovjek sam po svojoj slobodnoj volji ne postavi na posljednje mjesto
medu svojim bližnjima, za njega nema spasenja. Ahimsa je zadnja granica
poniznosti ...
O AHIMSI
Nenasilje je najveća snaga čovječanstva. Ta je snaga veća od najmoćnijeg oružja
razaranja koje je stvorila čovjekova genijalnost. Razaranje nije zakon ljudskih bića.
Čovjek živi slobodno, spreman je umrijeti čak i od ruke svog brata, ako tako mora
biti, ali nikada nije spreman njega ubiti. Svako ubojstvo ili povreda, bez obzira zbog
čega se događa, izvršeno ili nametnuto drugome, zločin je protiv čovječanstva ... Isto
kao što treba naučiti vještinu ubijanja kad se spremamo za nasilje, tako treba naučiti i
umirati kad se spremamo za nenasilje. Nasilje ne znači oslobađanje od straha, nego
pronalaženje načina da se suzbije uzrok straha. Nenasilje, s druge strane, nema
uzroka za strah. Poklonik nenasilja mora razvijati spremnost za najveću žrtvu kako bi
se oslobodio straha. On ne mari ako izgubi zemlju, bogatstvo, život. Onaj koji nije
savladao strah ne može provoditi ahimsu do savršenstva. Poklonik ahimse ima samo
jedan strah, a to je strah od Boga. Onaj tko traži utočište u Bogu, mora ugledati
atmana koji nadilazi tijelo; i u trenutku kada ugleda neuništiva atmana, čovjek
odbacuje ljubav prolaznog tijela. Stoga je uvježbavanje nenasilja sasvim suprotno
uvježbavanju nasilja. Nasilje je potrebno da se zaštite izvanjske stvari, nenasilje služi
zaštiti atmana, zaštiti čovjekove časti ...
Čovjek i njegovo djelo dvije su različite stvari. Dok će dobro djelo uvijek
potaknuti naše odobravanje, a loše neodobravanje, tvorac djela, bio on dobar ili
zločest, uvijek zaslužuje štovanje ili sažaljenje već prema tome o čemu se radi.
"Mrzite grijeh, a ne grešnika", pravilo je koje se, usprkos tome što se sasvim dobro
razumije, u životu rijetko koristi i zato se otrov mržnje širi svijetom.
Ova ahimsa je temelj traženja istine. Svakog dana uviđam da je potraga za istinom
uzaludna ukoliko se ne temelji na ahimsi. Sasvim je u redu oduprijeti se nekom
sustavu ili napadati ga, ali oduprijeti se ili napasti onoga tko je taj sustav stvorio, isto
je što i napasti samoga sebe. Svi mi imamo iste mane i nedostatke, djeca smo istog
Stvoritelja, pa je stoga božanska moć u nama beskrajna. Omalovažavati ljudsko biće
znači omalovažavati božansku moć, a na taj način nećemo naškoditi samo tom biću,
nego i cijelom svijetu ...
Razni događaji u mom životu dovodili su me u bliske kontakte s puno ljudi
različitih vjerovanja iz različitih zajednica, i to moje iskustvo samo potvrđuje ono što
sam rekao, da nikada nisam pravio razlike između rođaka i nepoznatih, zemljaka i
stranaca, bijelih i obojenih, hindusa i Indijaca drugih vjera, bez obzira bili oni
muslimani, parsi, kršćani ili židovi. Mogu reći da u svom srcu nisam mogao praviti
nikakve razlike ...
O BOGU
Sigurniji sam u Njegovo postojanje, nego u činjenicu da vi i ja sjedimo u ovoj sobi.
Mogu isto tako tvrditi, da bih mogao živjeti bez zraka i vode, ali ne i bez Njega.
Možete mi oči iščupati, ali me to ne može ubiti. Ali, razbijete li moju vjeru u Boga,
mrtav sam. Možda ćete to nazvati praznovjerjem, ali reći ću vam da je to praznovjerje
koje volim isto kao što sam u djetinjstvu znao zvati Ramu kad bih se zatekao u nekoj
opasnosti. To me naučila jedna stara dadilja ...
"Rođen u Vaišnava tradiciji (sljedbenici Višïua), često sam odlazio u Haveli,
međutim, tamo mi se nikada nije dopadalo. Nisam volio tamošnji sjaj i raskoš. Osim
toga, čuo sam i glasine o nemoralu koja se tamo širila pa sam na kraju potpuno
izgubio interes za to mjesto. Ali, ono što nisam dobio od Havelija dobio sam od svoje
dadilje, stare obiteljske sluškinje po imenu Rambha, čije se naklonosti prema meni
još uvijek dobro sjećam. U to vrijeme sam se jako bojao duhova. Kao djelotvorni
lijek protiv tog straha Rambha mi je savjetovala ponavljanje Rãmina imena
(Rãmanãm). Imao sam više vjere u nju nego u njezin lijek, pa sam tako u svojoj
najnježnijoj dobi počeo s ponavljanjem Rãmina imena da bih izliječio svoj strah od
duhova. Naravno da je to bilo kratkoga daha, ali, dobro sjeme posađeno u djetinjstvu
nije posijano uzalud. Zahvaljujući tom dobrom sjemenu koje je posadila ta dobra
žena imenom Rambha, još i danas držim da je ponavljanje Rãmina imena nesumnjivo
moj najpouzdaniji lijek."
... Za mene je Bog Istina i Ljubav; Bog je etika i moralnost; Bog je neustrašivost.
Bog je izvor Svjetla i Život, pa ipak, On je daleko iznad svega toga. Bog je savjest.
On je čak ateizam bezbožnika ... On premašuje govor i razum ... On je osobni Bog za
one koji trebaju njegovo osobno prisustvo. On je utjelovljenje onima kojima je
potreban Njegov dodir. On je najčistije biće. On to jednostavno jest onima koji
vjeruju. On je sve svim ljudima. On je u nama, a ipak iznad i izvan nas ... On je taj
koji stalno pati. On je strpljiv, ali i strahovit ... Za Njega neznanje nije opravdanje. A
uza sve to, On stalno prašta, jer nam uvijek daje priliku da se pokajemo. On je najveći
demokrat kojeg svijet poznaje, jer nam daje potpunu slobodu da sami odaberemo
između dobra i zla. On je i najveći tiranin za kojeg se zna, jer nam često razbija šalicu
na samim usnama, i pod okriljem slobodne volje ostavlja nam tako malo i nedovoljno
kako bi se Sebi priuštio veselje ... Stoga hinduizam to naziva Njegovom Zabavom.
O BRAHMACARYI
Nakon zrelog razmišljanja donio sam odluku i 1906. godine položio zavjet
(brahmacarya). Do tada nisam razgovarao o svojim razmišljanjima sa suprugom,
nego sam se jedino savjetovao s njom u vrijeme kad sam trebao polagati zavjet. Ona
nije imala ništa protiv Ja sam, međutim, imao velikih poteškoća kod donošenja
konačne odluke. Nisam imao dovoljno snage. Kako ću kontrolirati svoje strasti?
Prestanak tjelesnog odnosa sa suprugom izgledao je tada vrlo čudno. Ali ja sam
krenuo vjerujući u Božju pomoć.
Kada se sad osvrnem na tih dvadeset godina nakon zavjeta, osjećam se ispunjen
radošću i divljenjem. Manje ili više uspješno uvježbavanje samosvladavanja počelo je
već od 1901. godine. Ali slobodu i radost koje su me obuzele nakon polaganja
zavjeta, nisam nikada osjetio prije 1906. godine. Prije zavjeta, svakog sam časa
mogao doći u iskušenje. Sada je zavjet bio siguran štit protiv iskušenja. ... Međutim,
ako se može reći da je to bila radost koja je stalno rasla, neka nitko ne pomisli da mi
je bilo lako. Čak i sada kada sam navršio pedesetšest godina, vidim kako je to teško.
Svaki dan mi je sve jasnije da je to poput hodanja po oštrici sablje i svakog trena
uviđam kako je potrebno stalno biti budan.
Kontroliranje apetita je prva bitna stvar kod pridržavanja zavjeta. Shvatio sam da
potpuno kontroliranje apetita u velikoj mjeri olakšava pridržavanje zavjeta pa sam
tako sada svoje prehrambene eksperimente provodio ne samo sa stajališta jednog
vegetarijanca, nego i sa stajališta brahmacarye.
... Znam da postoji tvrdnja, kako duša nema ništa s tim što čovjek jede ili pije,
budući da duša ne jede i ne pije; prema tome, ne radi se o tome što unosimo u sebe
izvana, nego je bitno ono što izražavamo, što dolazi iznutra. To nesumnjivo ima
nekog značenja. Ali, prije nego bih razmotrio ovakvo rasuđivanje, moram
jednostavno reći kako čvrsto vjerujem, da je za onoga tko se boji Boga i tko se želi s
Njim suočiti, suzdržavanje u hrani, i u količini i kakvoći, jednako važno kao i
suzdržavanje misli i govora.
O ISTINI
Jedine vrline za koje se želim boriti su istina i nenasilje. Ne držim puno do
nadčovječnih sila. Ne želim ni jednu. Sazdan sam od istog pokvarljivog mesa kao i
najjadniji od mojih bližnjih i podložan sam zabludi kao bilo tko drugi. Moje su usluge
u mnogome ograničene, ali Bog ih je do sada sve blagoslovio usprkos njihovoj
nesavršenosti.
Jer priznanje pogrešaka je poput metle koja pomete svu prljavštinu i površinu
ostavi čistijom nego je bila. Zbog svog se priznanja osjećam jačim. A za konačni cilj
treba ići naprijed. Nikada čovjek nije dostigao svoj cilj ako je stalno skretao s pravog
puta ...
Ne tvrdim da je išta u meni isključivo božansko. Ne tvrdim ni da sam prorok. Ja
sam samo ponizni tragač Istine i čvrsto sam odlučio naći je. Niti jedna mi žrtva nije
prevelika za suočavanje s Bogom. Sve moje aktivnosti, bile one političke, društvene,
humanitarne ili etičke, usmjerene su tom cilju. A kako znam da se Boga češće može
naći medu Njegovim najnižim stvorenjima, nego medu moćnicima, borim se da
postanem jedan od njih. Ne mogu to postići ako im ne služim. I odatle moja želja da
služim potlačenima. I kako ne mogu obavljati tu zadaću, ako ne uđem u politiku,
našao sam se tako medu njima. Ja nisam gospodar, samo sam ponizni sluga Indije
koji se bori, griješi i na taj način, služeći Indiji, služim i čovječanstvu.
 ODLAZAK
Postoje bezbrojne definicije Boga, jer postoji i bezbroj načina kako se On
pokazuje. To me sve ispunjava čudom i strahopoštovanjem i u jednom trenutku se
osjećam omamljen. Ali ja štujem Boga kao i samu Istinu. Nisam Ga još našao, ali Ga
tražim. Pritom sam spreman žrtvovati ono što mi je najdraže. Čak i kada bi ta žrtva
bila moj vlastiti život, vjerujem da bih ga bio spreman dati. Ali, sve dok ne shvatim tu
Apsolutnu istinu, moram se držati relativne istine onako kako sam je prihvatio ...
... Umrem li od polagane bolesti pa čak i od čira ili prištića, vaša će dužnost biti da
objavite svijetu, izlažući se i opasnosti da se ljudi na vas naljute, da nisam bio Božji
čovjek kako sam to tvrdio. Napravite li tako, moj će duh naći mir. Zabilježite i ovo,
da mi netko oduzme život metkom - kako je to neki dan netko pokušao bombom - a
ja dočekam taj metak bez teških uzdaha i u posljednjem dahu izustim Božje ime, tek
bi se tada moglo teći da sam uspio u onome što sam tvrdio. (Izgovoreno u noći 29.
siječnja 1948. godine, manje od dvadeset sati prije nego je ubijen.)
(Lit. 4)
UOKVIRENO
"Iz naših je života iščeznula svjetlost i sada je posvuda samo tama" - riječi su
kojima je indijski premijer J. Nehru obznanio svijetu tužnu vijest o Gandhijevu
odlasku 30. siječnja 1948.

"Sigurno ste čuli za Putlibai, majku Mahatme Ghandija, koja je provela svoj život
u mislima na Boga. Zavjetovala se da neće jesti sve dok ne čuje glas kukavice.
Jednog se dana nije čuo kukavičji glas. Vidjevši da se majka i dalje drži svog zavjeta,
Gandhi je, tada tek desetogodišnjak, otišao iza kuće i oponašao glas ptice. Zatim se
vratio i rekao majci da može jesti jer je čula kukavičji glas. Majka se veoma rastužila
jer je znala da je njezin sin slagao. Upitala se koji je to grijeh počinila da je rodila
sina koji ne govori istinu. Shvativši da je lažući svojoj majci uzrokovao velik jad,
Gandhi se zavjetovao da više nikad neće govoriti neistinu."
(Sri Sathya Sai Baba, Prasanthi Nilayam, 19.11.2000.)

LITERATURA:
1. M. K. Gandhi, An Autobiography or the Story of my Experiments with Truth,
Ahmedabad, Navajivan, 1925.
2. Larry Collins & Dominique Lapierre, Freedom at Midnight, SahiSri Sathya Sai
Babad, 1980.
3. Chris Parnell, Spiritual Stars of The Golden Age - M K Gandhi, Internet -
SaiNews, 26.10.2001.
4. Mahatma Gandhi, Svi ljudi su braća, Zagreb, 2003, V.B.Z. (www.vbz.hr)
5. Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, Zagreb, 1978.
6. Internet, http://www.mahatma.org.in
nema više... zasada...
Priredio: Đeki