Neoklasična škola

Razvoj i uspon neoklasične škole započinje krajem 19. stoljeća s pojavom

marginalizma. Marginalizam je predstavljao veliki preokret, tj. revoluciju u teorijskoj
ekonomiji i formiranju njenih središnjih teorija kao što je teorija cijena i vrijednosti.
Marginalisti su potvrdili matematički pristup koje su nudili marksisti, klasičari i
historicisti. Najvažniji predstavnici marginalizma su Carl Menger, William Jevons i
Leon Walras.
Neoklasičari su odbacili teoriju radne vrijednosti i ponudili psihološki pristup i teoriju
marginalne korisnosti. Ekonomske procese promatraju sa stajališta apstraktnog i
zamišljenog čovjeka (Homo Oeconomicus), njegovih egoističkih motiva i želja da
zadovolji svoje potrebe u uvjetima rijetkosti resursa i oskudnosti materijalnih dobara.
Za razvoj neoklasične škole posebno je zaslužna grupa austrijskih ekonomista među
kojima su najpoznatiji Ludwig Mises, Friedrich von Hayek i Joseph Alois Schumpeter.
Neoklasična škola dominirala je do kraja 20. stoljeća, tj. do pojave velike ekonomske
krize kad je i sama doživila krizu zbog nemogućnosti objašnjenja tadašnje situacije. U
drugoj polovini 20.stoljeća pojavile su se nove grane i suvremeni pravci kretanja kao
što su monetarizam, ekonomika ponude, ekonomika racionalnih očekivanja, Hicks-
Samuelsonova sinteza i Ustavna politička ekonomija.
2.1. Monetarizam
Oblik suvremene liberalne ekonomske politike, koja se teorijski, analitički i
instrumentalno oslanja na kontrolu ponude novca i monetarne mehanizme
upravljanja u postizanju ciljeva ekonomske politike, pri čemu prednost daje zaštiti
privatnoga vlasništva, stabilnosti cijena i dugoročnoj stabilnosti kapitalističkoga
poretka, smatrajući ih najpoticajnijim uvjetima brzog ekonomskog rasta, mobilnosti,
poduzetnosti, inovativnosti i konkurentnog tržišta.
Od kraja 1960-ih do kraja 1980-ih definira se kao neoliberalna alternativa
kejnzijanskom ekonomskom intervencionizmu, koji optužuje da potiče ekonomsku
neracionalnost, visoke socijalne troškove, imobilnost proizvodnih čimbenika te
ograničavanje privatne inicijative i individualnih prava. Prema toj koncepciji glavno
pravilo ekonomske politike mora biti stabilan dugoročni rast količine novca u
optjecaju, ovisno o dinamici gospodarskog rasta, čime novac neutralno djeluje na
realna gospodarska kretanja. Monetaristi predbacuju kejnzijancima da njihove česte
intervencije u korist stabilnosti, zaposlenosti i rasta ne postižu namjeravani cilj, nego
samo potiču inflaciju. Popularnost monetarističke politike može se objasniti
promjenom socijalno-političkih odnosa, krizom socijalističkog pokreta i
fleksibilizacijom odnosa rada. Monetaristička stajališta zastupaju i u velikoj mjeri
provode i međunarodne financijske institucije, ne samo kao sredstvo monetarne
regulacije nego i dalekosežnih ekonomsko-socijalnih reforma u tranzicijskim
zemljama i zemljama u razvoju, kao i sredstvo upravljanja međunarodnim
ekonomskim odnosima.

2.2. Ekonomija racionalnih očekivanja (Nova klasična ekonomija)

Nova klasična ekonomija predstavlja školu u makroekonomiji, koja je okončala
dominaciju klasičnog kejnzijanizma. Pojavila se tokom 1970-tih godina, a predvodi je
nobelovac Robert Lucas. Nova klasična ekonomija predstavlja makroekonomski
nastavak neoklasične (mikro)ekonomije. Odatle proističe snažan naglasak NKE na
mikroekonomskim osnovama makroekonomije. U osnovi, NKE izvodi
makroekonomske agregate (GDP, zaposlenosti itd.) iz opće ravnoteže tržišta u jednoj
ekonomiji. NKE se zasniva na tri osnovne pretpostavke. Prvo, da se tržišta čiste, tj.
da cijene i količine variraju tako da se izjednačavaju tražnja i ponuda. Drugo,
pojedinci (i firme) posjeduju nesavršene informacije. I treće, i kritično, da se
očekivanja pojedinaca (i firmi) formiraju u skladu sa teorijom racionalnih očekivanja.
Teorija racionalnih očekivanja kaže da pojedinci racionalno previđaju budućnost,
odnosno da daju najbolju moguću prognozu a na osnovu svih raspoloživih
informacija. Jedna od propozicija Nove klasične ekonomije je da će ekonomija dostići
prirodnu stopu nezaposlenosti i da će pokušaji države da promjeni to ravnotežno
stanje biti parirani kontraakcijom ekonomskih agenata. U svijetu nove klasične
ekonomije nezaposlenost je uvijek dobrovoljna, jer nezaposleni uvijek mogu naći
posao, ali za nižu zaradu.

3. John Maynard Keynes

John Maynard Keynes (poznat i kao Baron Keynes od Tiltona) (5. lipnja 1883. - 21.
travnja 1946.) je engleski ekonomist poznat kao tvorac makroekonomije te idejama
koje su bitno utjecale na politiku mnogih vlada u 20 stoljeću. Keynes je bio
zagovornik državne intervencije u privredu s ciljem sprečavanja negativnih efekata
recesije i depresije. Prva praktična primjena tih ideja bio je New Deal u SAD-u pod
administracijom Franklina D. Roosvelta. Za razliku od ostalih ekonomista njegova
vremena, Keynes je veliku depresiju gledao kao paradoks i kao izazov koji se kosio s
osnovnim načelima koje su tadašnji ekonomisti shvaćali kao zdravo za gotovo.
Keynes ne samo da je objasnio što se u tadašnjoj ekonomiji događalo, nego je i
ponudio put za izlaz tj. kako izbjeći sadašnju depresiju i kako ju izbjeći za buduća
vremena. John Maynard Keynes je također prvi uveo pojam autonomno trošenje. U
svom djelu Kraj laissez-fairea napisao je, da nije točno da pojedincima pripada
"prirodna sloboda" dana od Boga u privrednim djelatnostima. Htio je ukazati na to da
svijet nije uređen tako da pojedinačni i društveni interes uvijek budu u skladu te da
nije točno da je interes spoznat jer je često slučaj da su pojedinci koji teže ciljevima
nedovoljno obaviješteni ili su preslabi da bi ih ostvarili.
New Deal -je engleski pojam koji se prevodi kao novo poslovanje, i ime je za
ekonomski program koji je uveo američki predsjednik Franklin D. Roosevelt 1933.
radi savladavanja Velike ekonomske krize koja je izbila u Americi 1929. i koja je
zahvatila cijeli svijet. Srž New Deala je intervencija države u ekonomskom sustavu
zemlje tako da bi se uspjelo pokrenuti kotače tržišne ekonomije. Intervencija je bila
na mnogim razinama: kroz direktnu stimulaciju - izdavanjem povoljnih kredita,
usvajanjem novih zakona, otvaranjem javnih radova i raznim drugim reformama. New
Deal je bio prekinut početkom Drugog svjetskog rata, no pojedine reforme su bile
dalekosežne za američko društvo kao priznanje rada sindikata te uvođenje starosnog
i invalidskog osiguranja. To je dovelo do djelomičnog olakšanja od krize.

4. Njemačko historijska škola

Historijska škola je reakcija na Neoklasičnu i Klasičnu školu. Pojavila se i 40-im
godinama 19.stoljeća u Njemačkoj i bila je domonantna sve do pojave marginalizma.
Nastala je kao idejni izraz specifičnih povijensih okolnosti u kojima se Njemačka
našla sredinom 19.stoljeća. U odnosu na Englesku i Francusku, Njemačka je kasnila
u formiranju nacionalne države, imala je sporiji ekonomski rast, manju produktivnost i
slabiji kapitalistički susatv. Zbog toga joj nije odgovarala sobodna trgovina i opći
tržišni zakoni koje su zagovarali predstavnici Klasične libealne škole.
Historicisti, tj.predstavnici Historijske škole razvijali su povijesni pristup i induktivnu
metodu spoznaje ekonomske stvarnosti. Nagkašavali su daznačaj i utjecaj
ekonomske i političke povijesti na sadašnje stanje ekonomskog sustava u pojedinim
zemljama.
Dok su klasičari
KEYNESIJANSKA ŠKOLA

Keynesijanska škola je nastala u dvadesetim i tridesetim godinama dvadesetog

stoljeća. Njeni osnivači su engleski ekonomist John Maynard Keynes i poljski
ekonomist Mihal Kalecki. Ukazujući na nedostatke tržišne regulacije, Keynes je
ponudio jednu vrstu državne regulacije i izlaz iz krizno-depresivnog stanja privrede
pomoću mjera ekonomske politike. Predlagao je socijalno politički koncensus između
sindikata, poslodavaca i vlade unutar parlamentarnog političkog sustava. Ponudio je
novi način upravljanja ekonomskim sustavom pomoću regulacije ukupne efektivne
potražnje roba i usluga. Glavni ciljevi njegove politike bili su povećanje proizvodnje,
puna zaposlenost i pravednija raspodjela nacionalnog dohotka, što je trebalo
osigurati izlaz iz krize i stabilizaciju kapitalističkog sustava. Keynes se smatra
začetnikom makroekonomije kao znanstvene discipline.
Keynesijanske teorije i politike bile su dominantne do sedamdesetih godina kada
doživljavaju idejnu krizu zbog pojave inflacije i stagflacije koje nisu mogli riješiti.
U okviru keynesijanske škole možemo razlikovati:
a) Keynesove teorije i politike,
b) ˝stare˝ keynesijance i fiskalizam, odnosno njihov model nacionalnog dohotka i
potrošnje, te nove grane, odnosno pravce obnove i razvoja ove škole koji su poznati
pod nazivom
c) post-keynesijanska ekonomija koja istražuje nepotpunu konkurenciju i
ponašanje ekonomskih subjekata i države u uvjetima neizvjesnosti i rizika u
ekonomskom poslovanju i
d) nova keynesijanska ekonomika koja nastaje kao reakcija na krizu
keynesijanske škole i kritike od strane predstavnika nove klasične ekonomike. Novi
keynesijanci pokušavaju formirati nove mikroekonomske osnove keynesijanske
makroekonomike i dati novo objašnjenje potrebe za državnom regulacijom. Oni to
čine pomoću analize uzroka i osobina tržišnih nedostataka. Najviše razmatraju
nefleksibilnost cijena i najamnina na tržištu radne snage, potrošnih dobara i kapitala,
ali u uvjetima nepotpune konkurencije.

Na temelju empirijskih istraživanja dokazuju da rigidnost cijena i najamnina nastaju

kao posljedica racionalnog ponašanja ekonomskih subjekata koji uspoređuju koristi i
troškove čestih izmjena cijena i najamnina. Predstavnici nove keynesijanske
ekonomike su Gregory Mankiw, Oliver Blanchard, David Romer, Lawrence Summers
i drugi.
Monetaristička I Keynesijanska Output Analiza

4.

4.Sraffijanska škola (Neorikardijanska škola)

Neorikardijanska ili Sraffijanska ekonomija je posebno polje ekonomije koja se na

akademskoj sceni pojavila 60-ih i 70-ih godina 20.stoljeća. Osnivač i glavni
predstavnik ove grupe ekonomista je Pierrro Sraffa. On ima kritičan odnos prema
Marxovoj teoriji radne vrijednosti te prema Neoklasičnoj školi i njenoj teoriji kapitala.
Obnavljajući ekonomsku analizu Davida Ricarda, Sraffa je formirao novi model
kapitalističkeprivrede i ponudio novo objašnjenje viška u proizvodnji robe.
Polazeći od stava da su relativne cijene određene metodama proizvodnje, odnosno
tehnologijom i načinom podjele viška na profite i najamnine, Sraffa nudi novo
objašnjenje cijene proizvodnje kao ravnotežne cijene. Pritom nudi pojam standardne
robe i rješenje problema nepromjenjive mjere vrijednosti. Predstavnici Sraffijanske
ekonomije (škole), osim Sraffe su P.Garegani, A. Roncaglia, I Steedman i drugi.