Velika gospodarska kriza

Velika gospodarska kriza, Velika ekonomska kriza ili Velika depresija (1929. – 1933.), nazivi su
teškog sloma cijelih nacionalnih gospodarstva u svim važnijim industrijskim državama koja je
počela 1929., a očitovala se, između ostalog, slomom cijelog niza privrednih subjekata,
masivnom nezaposlenošću i deflacijom. Istovremenost pojavljivanja krize u raznim područjima
nacionalne ekonomije bila je pospješena naraslom međusobnom isprepletenošću pojedinih
dijelova gospodarstva kao i ekonomija raznih država te povezanošću financijskih tokova
odnosno naraslom pokretljivošću kapitala ali i nepostojanjem određenih elemenata
regulacije tržišta koji se danas podrazumijevaju. Svjetska ekonomska kriza prekinula je tzv.
"zlatne dvadesete godine".

U početku je lagani pad rasta svjetski vodećeg gospodarstva SAD-a doveo spekulativno
precijenjeno tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima u listopadu 1929. do sloma ("crni
petak"). To je dovelo do okretanja tokova kapitala. Kapital, koji je u godinama prije toga
bio investiran u druge nacionalne ekonomije, na brzinu je povlačen. U Europi (ali i u drugim
zemljama svijeta) je to povlačenje kapitala izazvalo najteže oblike krize u njihovim ionako slabim
ekonomijama. U cijelom lancu događanja došlo je do masivne nezaposlenosti i ogromnog pada
međunarodne razmjene.

U raznim državama se na izazove reagiralo različito: polazeći od Skandinavije, a

naročito Švedske, demokracije koje su funkcionirale počele su, prelazeći u socijalne države, s
intervencijama u tržišna događanja. Kolebljive pokušaje interveniranja američkog Predsjednika
Hoovera je njegov nasljednik Franklin D. Roosevelt od 1933. pojačao, a skup primijenjenenih
mjera ostao je u ekonomskoj teoriji poznat pod imenom New Deal. Najpoznatija mjera je bilo
financiranje javnih radova, kao mjere za pokretanje investicija, povećanim zaduživanjem države
(kasnije poznatim pod nazivom deficitno financiranje). Mnoge države (npr. Velika Britanija) tada
odustaju od povezivanja vrijednosti svojih valuta uz zlato (što je do tada bilo pravilo) kako bi
barem sačuvali svoje valutne rezerve. Druge države (npr. Weimarska Republika) su pokušale
jačanjem vrijednosti svojih valuta dovesti pod kontrolu raspad ekonomije, što je imalo za
posljedicu katastrofalni pad standarda i dovelo do ogromne socijalne krize. To je, opet, otvorilo
put radikaliziranju politike i u Njemačkoj pogodovalo usponu nacionalsocijalizma. Države
poput Italije i Japana, i kasnije Njemačke, su potražile izlaz iz krize u ratnoj industriji, čime riješen
problem nezaposlenosti.

U SAD-u, gdje je sve počelo, nakon sloma čitave ekonomije, svaki četvrti Amerikanac je ostao
bez posla, tako da je oko 15 milijuna ljudi bilo nezaposleno. Prosječne nadnice su pale za 60%, a
prihod od poljoprivrede za 50%. Kako je do tada ekonomija SAD-a bila vodeća i u neku ruku
pokretač razvoja svjetske privrede, tako se i kriza prelila iz Amerike u cijeli svijet. Posljedice su se
osjetile u svim zemljama svijeta, a najteže je bilo industrijski razvijenijim državama.
Na Crni ponedjeljak 24. listopada 1929. počelo je pucanje „balona“ te su brzi i veliki padovi u
cijenama dionica natjerali mnoge investitore da zatvore svoje pozicije zbog margina. Po Cowlex
indexu većina tržišta je izgubila oko 33% vrijednosti do početka studenog od vrhunca koji su
dionice dosegle krajem rujna. Međutim krah tržišta dionica je bio tek početak patnje i
ekonomske depresije koja će zahvatiti prvo SAD, a zatim i gotovo cijeli svijet.

Austrijska škola ekonomije smatrala je državnu intervenciju nad monetarnim politikama

ultimativnim razlogom recesija. Većina kejnzijanskih ekonomista je odbacila ideje Friedricha
Hayeka i Ludwiga von Misesa i njihovu teoriju poslovnih ciklusa, sve do novijih ekonomskih
kriza koje su počele potvrđivati njihove teorijske i empirijske postulate.

Kejnzijanski ekonomisti kao apologeti inflacionizma i pod pokrićem centralnih banaka

pokušavali su objasniti uzrok Velike depresije kao spoj prevelike produkcije i premale
potrošnje. Takav pojednostavljeni pogled na ekonomiju bio je pogrešan iz više razloga. Zapravo
je uzrok bio u poremećenoj i narušenoj strukturi proizvodnje. Pogrešna raspodjela resursa od
strane vlasti, koja je proizlazila iz preniskih kamatnih stopa, dovela je do toga da puno
kompanija proizvode previše, dok su neke proizvodile premalo. Održavanje visokih plaća je
samo dovelo do otežane relokacije resursa na pravi način. Centralno planiranje ekonomije je
dovelo do smanjenja rada poduzetnika koji su redistribuirali radne sate na više zaposlenika,
reducirajući još više pritisak na smanjenje plaća. Kao rezultat, u ranim 1930-ima stope
nominalnih plaća su se održale, međutim realne plaće su se povećale jer su cijene većine dobara
i usluga jako pale.

Centralno planiranje ekonomije kejnzijanskog tipa je dovelo do zabrane imigracije u SAD u

rujnu 1930-e, kako bi se održale plaće i smanjila nezaposlenost; međutim držeći cijene iznad
razina slobodnog tržišta, čime je rad postajao sve skuplji. Nezaposlenost je tako kulminirala s
28.3% u ožujku 1933. S padom produkcije i cijena i rastom nezaposlenosti, nerealno je dizanje
plaća samo dovelo do još većeg uništavanja ekonomije. Za usporedbu, u vrijeme krize 1921.
godine, nezaposlenost je na vrhuncu bila na 11.7% i zatim ubrzano padajući došla na 2.5% u
1923. godini. Razlika dvije krize je bila ta da je 1921. stopa plaća pala 20% u godini dana, a
tržište se vratilo u punu zaposlenost bez vladinih intervencija i reguliranja plaća.

Politika koja je samo dodala ulje na vatru bila je i Politika tarifa koju je Kongres stavio pred
Herberta Hoovera na potpisivanje. Cilj je bio pomaganje farmerima. Stope tarifa su podignute
na najveću razinu u američkoj povijesti. Tarife su štetile i farmerima koji su izvozili robu,
poduzetnicima koji su robu uvozili i potrošačima koji su morali plaćati više cijene na uvoznu
robu. Odličan primjer je automobilska industrija. Vlada je nametnula tarife na 800 dobara koja
su se koristila u toj industriji. Izvoz automobila bio je također pogođen europskim tarifama i
sankcijama. Prodaja automobila je tako pala s vrijednosti od 5.3 milijuna dolara 1929. na 1.8
milijuna dolara u 1932. godini. Američki izvoz je bio devastiran i pao je sa 7 milijardi na 2.5
milijardi dolara u rasponu 1929-1932. Također, nerazmjerno trošenje od strane centralne
vlasti, podizanje poreza, produbljivanje deficita zbog javnih radova i bankroti preko 11 tisuća
banaka samo su dolijevali ulje na vatru, uništavajući segment po segment američke
ekonomije.

Uništavanje američke ekonomije od strane vlasti dovelo je stanovništvo do užasnog siromaštva

što je rezultiralo rastom broja prosvjeda, štrajkova i demonstracija. Nakon što je Hoover otišao
iz Ovalnog ureda ostavio je državu u kaosu svom nasljedniku Franklinu Delanou Rooseveltu.
Mnogi su vjerovali da će Roosevelt biti skloniji politici neinterveniranja u ekonomiju jer je
njegova kampanja upravo počivala na toj premisi. Nažalost Roosveltove politike su bile kao i
Hooverove, samo na steroidima. Unatoč tome, mnogi ekonomisti vjeruju da su upravo te
politike izvukle SAD iz depresije.