Monetarne finansije, test 2, zadaća 1 (ispravka)

Melisa Pajić (74927)

Najveće hiperinflacije u historiji

Hiperinflacija podrazumijeva „opći rast cijena u zemlji i to u visini od 50% mjesečno“, a tokom
godine nivo cijena može porasti i 100 puta. Ona podrazumijeva posljedicu političkih poremećaja,
sukoba nereda u državama što izaziva opći haos u jednoj ekonomiji. To su npr. ratne inflacije.
Ovakva inflacija ima razorne moći na cijelo društvo, jer novac gubi sve više vrijednost, štednja gubi
svoj smisao i povećava se potrošnja kako bi kupovinom realnih vrijednosti se sačuvala ušteđevina.
Time se inflaicja još više produbljuje i zalazi u začarani krug. Privreda dolazi do situacije u kojoj ne
može više funkcionisati, te se poduzimaju jaki antiinflacijski programi koji nastoje vratiti stanje u
realne okvire što je često praćeno socijalnim previranjima, političkim krizama, ratovima itd
(Monetarna politika, Lovrinović, Ivanov). Hiperinflacija je eksplozivna i nekontrolisana inflacija u
kojoj novac ubrzano gubi vrijednost čak može i izaći iz upotrebe kada se koristi trampa, odnosno
robni novac, kao način razmjene. (Krugman, Međunarodna ekonomija)

U narednom dijelu ću predstaviti nekoliko istaknutih hiperinflacija, a to su hiperinflacije u:

Njemačkoj (1923), Grčkoj (1944), Mađarskoj (1945), Jugoslaviji (1992) i Zimbabveu (2008).

1. Hiperinflacija u Njemačkoj

Stanje hiperinflacije u Njemačkoj (Vajmarska Njemačka) ima korijene još od samog početka
Prvog svjetskog rata jer je njemačka vlada povećala novčanu masu kako bi finansirala rat, a kasnije sa
završetkom rata se javlja obaveza reparacije Njemačke prema saveznicima. Finansiranje rata je teklo
izdavanjem ratnih obveznica koje su kupovali građani, a u to vrijeme je prekinuta spona između
njemačke marke i zlata. Vlada njemačke je praktikovala obveznice u odnosu na povećanje poreza,
međutim, poslije te obveznice Vlada nije mogla vraćati što je smanjilo povjerenje u državu. Nastajao
je sve veći jaz između valute temeljene na zlatu i papirne valute koja se mogla štampati neograničeno
i zbog te mogućnosti smanjivala se vrijednost valute, cijene konstantno rasle i plate naglo padale.
Dugovi i zajmovi su gubili na vrijednosti što je u jednu ruku i bio cilj njemačke vlade da pokažu
saveznicima slabost ekonomije i smanje teret reparacije. Nakon rata, trebalo je obnoviti razorenu
zemlju, vratiti obveznice i prikupiti novac za reparaciju.
Zbog okupacije francuskih trupa 1923. godine Nijemci vode pasivni otpor u obliku štrajkova.
Zauzvrat je tim štrajkačima isplaćivana plata, a time se povećala ponuda novca koji je nudila
Vlada. Kao posljedica toga jeste povećanje novca u opticaju koja ne može pratiti realnu privredu
i količinu roba na tržištu. Novac je sve manje vrijedio, a cijene su rasle.

Vrhunac inflacije je bio u novembru 1923. godine kada je jedan dolar vrijedio 4.2 milijardi
njemačkih maraka. Ljudi su novac računali u paketima i prevozili kolicima, žurili su u trgovinu
kako bi uzeli potrepštine prije smanjenja vrijednosti valute itd. Samo na primjeru kruha se može
pokazati razmjera hiperinflacije kada je u januaru 1923. godine koštao 250 maraka, a u novembru
200 000 miliona maraka. Radnici su često bili plaćeni dva puta dnevno jer su cijene tako brzo
rasle jer do ručka plate više nisu vrijedile. Dnevna stopa inflacije je iznosila 21% i udvostručenje
cijena je gotovo svaka tri dana. Najviša mjesečna inflacija iznosila je 29.500%. S druge strane,
hiperinflacija je išla u korist svim zajmoprimcima jer su mogli lako otplatiti svoj bezvrijedni dug
i finansirati ulaganja. Da bi država mogla finansirati dugove i popuniti praznine u budžetu,
morala je uzeti kredite iz Reichsbanke. Snalažljive firme su uzimale kredite kako bi kupovale
više fizičke imovine i kasnije ih jednostavno vraćaju sa obezvrijeđenim novcem, što je naknadno
jačalo inflaciju.

Hiperinflacija je dostigla svoj vrhunac u novembru 1923. godine i tad su poduzete mjere za
konačno rješavanje takvog trenda i stanja. Došlo je do promjene vlasti u Njemačkoj i donesena
odluka o zaustavljanju inflacije, nakon što je Njemačka uspijela donekle da smanji svoje dugove
koji su opteretili stanovništvo i državu. Zamijenjen je bezvrijedni Papiermark i uvedena nova
marka Rentermark. Kurs američkog dolara je iznosio 4,2 Rentmarka. Njemačka je pored toga,
dogovorila sa saveznicima u sklopu Dawesovog plana, u kojem je naznačeno da se reparacija
uskladi sa njemačkom ekonomskom sposobnošću.

2. Hiperinflacija u Grčkoj

Uzroci grčke hiperinflacije su strukturne prirode i podrazumijevaju ratna previranja i posljedice

Drugog svjetskog rata kada je Grčka bila pod okupacijom, zatim rat je povećao njene dugove i
oslabio trgovinu. Korijen grčke hiperinflacije seže i prije njenog samog vrhunca na period prije četiri
godine. Grčka je zabilježila deficit 1940. godine od 790 miliona drahme, uglavnom zbog trgovine,
umanjene industrijske proizvodnje zbog oskudice za sirovinama i, naravno vojni troškovi.
Grčki deficit se finansirao kreditima Grčke Banke koja je udvostručila novčanu ponudu kroz dvije
godine. Ona je bila pod okupacijom od 1941. godine, tako da su Vladu sačinile okupacione snage
koje nisu oporezovale svoje troškove što je smanjilo budžetske prihode i značajno povećalo rashode
jer su se izdaci koristili za potporu vojske. Sve je to rezultiralo padom nacionalnog dohotka sa 67
milijarde drahmi na 20 milijardi 1942. godine i zadržala se do 1944. godine.

1943. godine Grci su odbili valutu zbog očekivanja inflacije, a Vlada je počela sa isplaćivanjem
kovanica od zlatnog franka, što je onda javnost izazvalo da drži bogatstvo u nevalutnim oblicima,
te smanjilo povjerenje u drahmu i potržanju za njom. Tad je inflacija počela rasti i prikazivati se
hiperinflacija. Kad je najzad grčka vlada vraćena u Atinu, imali su ograničene mogućnosti u
prikupljanju poreza jer su to mogli vršiti samo na nivou glavnog grada, naišli su na veliku
nezaposlenost i mnogobrojne izbjeglice. Tada je najviša mjesečna inflacija iznosila 13,800%, a
cijene se udvostručavale svaka 4 dana. Najviša denominacija valute bila je 50 000 drahmi, a
1944. godine to je bilo čak i 100 000 trilijuna drahmi. Također, nova Vlada Grčke je težila ka
povećanju poreza, ali to je bilo nedovoljno za pokrivanje ogromnih rashoda koji su zbog toga
finansirani iz kredita Grčke Banke.

Plan ekonomiste Kyrakos Varvaressosa je doveo čak do deflacije u junu 1945. godine. Njegov
plan se odnosio na povećanje strane pomoći, oživljavanje domaće proizvodnje i kontrolisanje
plata i cijena čime je pogoršao budžetski deficit države, nakon čega je napustio svoju poziciju.

Naredni plan stabilizacije cijena u Grčkoj je uslijedio nakon građanskog rata 1945. - 1946. godine
kada su Britanci pomogli u formiranju plana sa povećavanjem prihoda prodajom robe za pomoć,
prilagođavanjem stopa poreza, poboljšavanjem sistema naplate poreza i stvaranjem valutnog
odbora zbog fiskalne odgovornosti. Rezultati su bili vidljivi 1947. godine jer su se cijene
stabilizirale, obnovljeno povjerenje javnosti i porastao nacionalni dohodak.

3. Hiperinflacija u Mađarskoj

Kao i u prethodna dva slučaja, i hiperinflacija u Mađarskoj je povezana sa dešavanjima iz

rata ili vuče korijene iz tog perioda. Kad je krenuo Drugi svjetski rat, Mađarska je bila veoma
ekonomski slaba, a centralna banka je u potpunosti bila pod kontrolom Vlade koja je štampala
novac na temelju budžetskih potreba bez ikakvog finansijskog ograničenja. Dalje, zbog jačine
inflacije kovanice su nestajale iz opticaja jer su metali sačinjeni u njima bili vrijedniji od samih
kovanica.

Po završetku rata, Mađarska je bila po okupacijom Sovjeta koji su istovremeno izdavali svoj
novac što je smanjilo potražnju za mađarskim pengom. Materijalni i troškovi uzdržavanja
sovjetske vojske su u prosjeku u Mađarskoj iznosili 25 – 50% ukupnih troškova.
Poljoprivrednici su bili naročito pogođeni na kraju Drugog svjetkog rata. Država je bila mnogo
zadužena tako da je morala devalvirati valutu da pokrije troškove.

Prema nekim istraživanjima, inflacija u Mađarskoj je bila poticana od strane državnih subjekata
kako bi imala manje troškove finansiranja rata i snizila dugove. Na samom vrhuncu
hiperinflacije cijene su se udvostručavale svakih 15 sati, a ukuona količina novčanica u opticaju
je rasla sve brže. Do februara 1946. godine u Mađarskoj su u opticaju bile i sovjetske novčanice
koje su štampale bez ikakvog pokrića. Na kraju jula 1946. godine broj novčanica u Mađarskoj je
iznosio 47.300.000.000.000.000.000.000.000.

Rješenje hiperinflacije je stiglo 1. augusta 1946. godine uvođenjem nove i jedine valute u
opticaju forinte koja je bila vezana za američki dolar i imala je historijski značaj jer je vrijedila za
vrijeme Autro-Ugarske monarhije zbog čega je vraćeno povjerenje u valutu. Mađarskoj su
vraćene zlatne reserve i odgođena je reparacija prema Sovjetskom savezu.

Na dan uvođenja forinte, jedna forinta je vrijedila 400 oktilijuna penga pokazuje veličinu
hiperinflacije u Mađarskoj. Peng je od tada nestao iz opticaja jer je praktično bio bezvrijedan.

4. Hiperinflacija u Jugoslaviji

Razlozi hiperinflacije u Jugoslaviji proizilaze iz ratnih sukoba devedesetih godina u regiji,

raspadom države, te lokalnih i ekonomskih kriza i vladinog lošeg djelovanja jer je neograničeno
štampala novac, stvarala deficit i određivala nerelane cijene.

Problem određivanja cijena je bio značajan jer mnogi privredni subjekti nisu mogli ostvariti profite pa
su bivali zatvarani. S druge strane, Vlada je kupovala iz inostranstva robu umjesto da je izvršila
reformu vlastitog sistema i olakšala poslovanje privrednicima. U takvoj situaciji ponuda se drastično
smanjila, a cijene porasle u skladu sa zakonitošću funkcionisanja tržišta. Neravnoteža ponude i
potražnje, neadekvatna Vlada, nekontrolisano štampanje novca bili su uzroci inflacije u
Jugoslaviji. Pokrajinske banke su štampale nelegalno novac tako da je novca bilo dvostruko više
nego što je trebalo. NBJ je pustila 240.000 milijardi, a nelegalni izvori gotovo 400.000 milijardi
novčanica. Inflacija je bila shvaćena u početku kao pozitivna pojava, ali se nije dovoljno
kontrolisala da bi ostala pozitivna pojava. Zatim, krediti su pojeftinili što je još više povećalo
novčanu masu. Inflacija je u junu 1992. godine iznosila 100%, te sve ove promjene i dešavanja su
djelovala na bježanje i potržanju za realnom imovinom i devizama.

Jugoslavija je imala ogroman vanjski dug. Prihvatanjem zajma od MMF-a nakon recesije kada je
više od 1000 firmi je bankrotiralo, a preko 600 000 radnika je otpušteno, a neke firme su prestale
davati plate radnicima nekoliko mjeseci. Ovakvo stanje je dovodilo čak i do samoubistava
penzionera kojima je penzija iznosila samo 5 maraka.

Mjesečna inflacija iznosila je 313.000.000%, a dnevna 60% (vrhunac u januaru 1994. godine) , a
cijene su udvostručavane skoro svaki dan. Njemačka marka je bila neslužbena valuta, dok je
dolar bio odbijen u društvu čak i nakon njegove revalorizacije nekoliko puta.

Prve mjere za suzbijanje inflacije nisu se poštovale. Drugi plan suzbijanja inflacije se odnosio na
rekonstrukciju monetarnog sistema i liberalizacija vanjske trgovine, te privatizacija
(Wašingtonski konsenzus). Dakle, Jugoslavija se nalazila u tranzitivnom procesu koji je
obuhvatao privatizaciju, liberalizaciju, te liberalizaciju i budžetsku stabilizaciju, što je za svaku
tranzicijsku zemlju, u početku, značilo smanjenje proizvodnje i zaposlenosti.

Konačno hiperinflacija je bila zaustavljena obustavljanjem štampanja starih dinara u januaru 1944.
godine i puštanjem u opticaj novog konvertibilnog dinara sa pokrićem u devizama i zlatu.

5. Hiperinflacija u Zimbabveu

Zimbabve je prva država koja je imala hiperinflaciju u 21. stoljeću. 1980. godine Zimbabve je
stekao neovisnost i tad je valuta procijenjena sa 1,25 USD. Hiperinflaciji predstavlja posljedicu
dešavanja nekoliko godina unazad zbog privrednog pada i sve većeg javnog duga. Inflacija u
Zimbabveu postojala je od 1996. godine sa 16%, tako da je stanovništvo i naviklo na takvo stanje
i konstantno su očekivanju inflacije i povećanja cijena što daje jedan psihološki podstrek za
povećanje cijena.
Hiperinflacija je posljedica Vladinih reformi i to pokretanja programa vraćanja posjeda od
evropskih poljoprivrednika stanovnicima Zimbabvea što je izazvalo gubljenje iskusne
poljoprivredne klase i tako naštetilo osnovnoj djelatnosti ove zemlje jer se smanjila ponuda ovih
dobara i tako povećalo cijene. Pored toga, suše su još više djelovale negativno na ovaj sektor.

Vanjski dug se povećao sa 11% u 1980. godini na 119% u 2008. godini. Poljoprivredna
proizvodnja je pala za 50% između 2000. i 2009. godine, koja je predstavljala glavne prinose u
zemlji. S padom privrede, vanjski dug se povećavao na šta je Vlada odgovarala sa povećanjem
štampanja novca što je povećavalo inflaciju.

Karakteristika Zimbabvea bila je i nekonotrolisana državna potrošnja koja je pratila tako slabu
privredu. Vlada je nastojala pokriti rashode (isplate vojnicima i policajcima) s povećanim
porezima, međutim uslijedili su prosvjedi što je Vladu navelo na povećanje štampanja novca
kako bi platila troškove povećanih budžetskih rashoda. Do 2006. godine država je ispisala 21
bilijun ZWD-a da otplati dužničke obaveze MMF-u. Prema procjenama MMF-a mjesečna
inflacija 2006. godine povećala za preko 115.000%.

Sljedeći uzrok koji je doprinio stvaranju inflacije jesu emigracije u susjedne zemlje koje su
izazvale smanjenje doprinosa i pad radne snage 2003. godine. Te migracije su nastavljene i do
2010. godine. Nezaposlenost je iznosila oko 80%.

Pošto se umanjivala porezna osnovica i prihodi, Vlada je emitovala sve više novca što je
izazivalo smanjivanje vrijednosti valute, a sve to se odvijalo uz reduciranu proizvodnju.

Procijenjena stopa inflacije u novembru 2008. iznosila je 79.600.000.000%. Svaki dan cijene su
se udvostručavale.

Vlada je pokušala da kontroliše cijene, ali to je samo pogoršalo stanje jer proizvođačima su
troškovi proizvodnje rasli brže od cijena. Najzad, Vlada je prestala ispisivati zimbabvijske dolare
i uvela u praksu korištenje američkog dolara što je normaliziralo stanje u ovoj državi.
Izvori:

1. Dragoslav Avramović (2007), Rekonstrukcija monetarnog sistema Jugoslavije i pobeda

nad inflacijom 1994.
2. Hiperinflacija u Mađarskoj 1945.-1946. Povijesno-kulturna, Numizmatička i
lingvistička perspektiva, Mikulan 2016.
3. Monetarna politika, Lovrinović, Ivanov
4. Krugman, Međunarodna ekonomija
5. https://www.vijesti.me/kolumne/410761/sankcije-inflacija-i-svakodnevni-zivot-u-
cg-1992-1996-i9yfm92y
6. https://www.cnbc.com/2011/02/14/The-Worst-Hyperinflation-Situations-of-All-
Time.html
7. https://www.economicshelp.org/blog/390/inflation/hyper-inflation-in-zimbabwe/
8. Hyperinflation in Zimbabwe, Federal Reserve Bank of Dallas • Globalization and
Monetary Policy Institute 2011 Annual Report,
https://www.dallasfed.org/~/media/documents/institute/annual/2011/annual11b.pdf
9. https://www.bbc.co.uk/bitesize/guides/z9y64j6/revision/5
10. https://www.historisches-lexikon-bayerns.de/Lexikon/Inflation,_1914-1923
11. https://novaekonomija.rs/vesti-iz-sveta/top-5-najve%C4%87ih-inflacija-u- istoriji?
fbclid=IwAR0kwLQOgckUjpk_F3XfwhRwY7iPDUT0o_LA4J2HlCaIhdlLMmG
Dh388oGA
12. https://www.planet-
wissen.de/geschichte/deutsche_geschichte/weimarer_republik/pwiediehyperinflationvon1
00.html
13. https://web.nli.org.il/sites/NLI/English/collections/personalsites/Israel-Germany/Weimar-
Republic/Pages/Inflation.aspx?fbclid=IwAR2THbIaSQfpNNBNb2PSKO03vTGKd4XTbl
6pqrQ_G2QL6cPLNKeSG5HwuCo