OSNOVE EKONOMIJE

I. DIO EKONOMIJA KAO ZNANOST

1. poglavlje

Ekonomija je znanost koja proučava ljude kako vrše izbor u situaciji oskudnosti, te koje su posljedice
tog izbora na društvo u cjelini.

P. Samuelson: Ekonomija proučava način na koji se ljudi i društvo opredjeljuju, uz upotrebu novca ili
bez njega, koristiti oskudna proizvodna sredstva da u određenom vremenu proizvedu razna dobra koja
će raspodijeliti za potrebe sadašnje i buduće potrošnje.

OSKUDNOST I IZBOR

Ekonomija je znanost izbora. Odabir bilo čega znači da će se odustati od nečega drugog.
Oportunitetni trošak je trošak propuštene prilike (donošenje odluka u situaciji oskudnosti zahtjeva
od nas da se nečega drugog odreknemo tj. košta nas prilike da činimo nešto drugo).

Uobičajeni resursi koji se koriste za proizvodnju dobara (inputi):

- zemlja (prirodni resursi)
- rad (ljudsko vrijeme u proizvodnji)
- kapital (strojevi. zgrade,…)
- poduzetničke sposobnosti (vještine radnika)

Koliko nečega želimo vezano je uz upotrebu graničnih veličina: graničnih troškova i brojčane
koristi (treba odobriti aktivnosti čija granična korist nadmašuje trošak).

Dobra koja su rijetka nazivaju se ekonomska (nisu besplatna), a neekonomska dobra su ona kojih
ima u izobilju i besplatna su.

RACIONALNO PONAŠANJE

Ekonomija se zasniva na pretpostavci nacionalnog samointeresa. Subjekti donose racionalne odluke

da bi postigli najveću korist ili ispunjenje svojih ciljeva.
S obzirom da se preferencije, okolnost i dostupnost informacija za svakog od subjekata na tržištu
razlikuju, različiti subjekti će donositi različite odluke. Maksimizacija je u središtu takvog ponašanje
te se od oskudnih resursa nastoji postići najveća razina sreće, zadovoljstva ili vrijednosti
proizvodnje.
Osnovni principi ekonomskog izbora:
1. resursi su ograničeni
2. postoji trošak u donošenju odluke – oportunitetni trošak
3. koliko nečeg želimo vezano je za usporedbu graničnih veličina
4. ljudi odgovaraju na poticaje

MIKROEKONOMIJA I MAKROEKONOMIJA

Ekonomija se sastoji od 2 područja:

mikroekonomija
makroekonomija
Mikroekonomija – proučava ponašanje manjih jedinica ekonomskog sustava i utvrđuje
međuzavisnosti. Te jedinice su pojedinci, kućanstvo i poduzeća. Analizira prestaje s odeđivanjem
parcijalne tržišne ravnoteže koja pokazuje izjednačenost ponude i potražnje na tržištu jednog
proizvoda.
Mikroekonomska analiza je: realna – istražuje kretanje fizičkih veličina
pojedinačna – prati ponašanje pojedinog gospodarskog subjekta
posebna – uvijek istražuje dio tržišta
Makroekonomija – proučava agregate tj. ukupnu sumu aktivnosti na velikom broju pojedinačnih
tržišta – ponašanje cjelokupnog gospodarstva.
Pitanja na koja odgovara vezana su uz prosječnu razinu cijena, predviđanja inflacije, ukupni output
gospodarstva, ukupnu zaposlenost ili nezaposlenost.
Makroekonomska analiza je: agregatna – varijable su ukupne veličine na razini nacionalnog gosp.
monetarna – zbog velikog br. elemenata može biti u operativnom
stanju jedino ako ih izražava novčano
opća – odnosi se na ukupnost ekonomskih veličina i tokova u
nacionalnom gospodarstvu

Ekonomija se također može podijeliti na:

pozitivnu – upisuje pojave i procese u gosp. vrijednosno, neutralno i objašnjava kako jest
negativnu – ocjenjuje pojave i procese u gospodarstvu etičkim i vrijednosnim sudovima te
objašnjava kako bi trebalo biti

POVIJESNI PREGLED RAZVITKA EKONOMSKE MISLI

Ksenofont je bio Sokratov učenik, rođen u Ateni na početku Peloponeskog rata. Poznato djelo mu je
„OIKONOMIKUS“ gdje se prvi put u povijesti javlja termin ekonomija.
Osnovnu kvalitetu grčkog društva nalazi u naturalnoj privredi, a pojavu trgovine i obrtništva smatra
opasnim za budućnost robovlasničkog poretka. U Oiokonomikusu se nalazi čitav niz savjeta o
upravljanju kućanstvom, odnosu prema ženama i robovima…

Platon (Ksenofontov suvremenik) je pobornik robovlasničkog poretka. „Republics“, jedno od

najpoznatijih djela, razlikuje 2 oblika bogatstva:
- bogatstvo namijenjeno stalnoj akumulaciji (osuđuje taj tip bogatstva)
- botastvo u obliku sredstava za zadovoljenje potreba (taj oblik smatra prirodnim)
Uglavnom se bavio političkim pitanjima (organizacija polisa), postavio je prirodnu podjelu stanovnika
na radnike, vojnike i vladare (filozofe). Smatra specijalizaciju i podjelu rada izvorom efikasnosti i
produktivnosti. Najvažnije je zadovoljenje potreba a tržište i razmjena se javljaju marginalno.

Aristotel za razliku od Platona želi objasniti pojave koje istražuje i analizirati ih. Mnogi ga smatraju
prvim analitičarom ekonomskog djelovanja.
Prihvaća Platonovu podjelu stanovništva i uobičava je u vladare (ratnici, državnici i svećenici) i
vladane (obrtnici, trgovci, poljoprivrednici). Čovjek je zoon politikon = politička životinja.
Razlikuje seosko i gradsko gospodarstvo. Seosko = moralno i prihvatljivo jer predstavlja proizvodnju
dobara isključivo za zadovoljenje vlastitih potreba. Gradsko = neprihvatljivo jer je cilj proizvodnje
daljnja prodaja.
Aristotel razlikuje upotrebnu (korisno svojstvo stvari) i prometnu (vrijednost proizašla iz razmjene)
vrijednost.
Koncepcija novca: 3 funkcije → mjerilo vrijednosti, razmjensko sredstvo i čuvar vrijednosti.

SREDNJI VIJEK

Ekonomska sfera društvenog života je bila snažno prožeta religijom i kršćanskim idejama, napredak je
išao vrlo sporo. Feudalni sustav i feudalno vlasništvo nisu dopuštali veći napredak.
Javlja se kruta hijerarhijska ljestvica : kralj → svećenici → feudalci → kmetovi
Prvi autor ovog razdoblja i jedini filozof kojeg katolička crkva priznaje je Toma Akvinski (utjecajan
dominikanski teolog). Njegovo djelo „Summa tehnologica“ je spoj katoličke vjere i Aristotelove
racionalnosti i postalo je dogmom katoličke crkve.
T. Akvinski je proučavao koncept provedene cijene – ona pokriva troškove i osigurava određenu dobit
proizvođaču.
Činjenica da svećenik istražuje probleme cijene ukazuje da se robno-novčana razmjena počinje češće
pojavljivati pa je bilo potrebno objašnjenje koje treba biti usklađeno s moralnim načelima crkve i zbog
toga Akvinski naplaćivanje kamata na posuđeni novac smatra lihvarstvom.

MERKANTILIZAM

Smjer u ekonomskoj teoriji od 15. do sredine 18.st.

Razvija se u Engleskoj, Francuskoj, ali i u drugim zemljama tadašnje Europe, te označava početak
stvaranja nove teorijske paradigme. Materijalne stvari postaju cilj ljudske aktivnosti, naglašava se
prometna nad upotrebnom vrijednošću.
Temeljno pitanje →Kako uvećati bogatstvo?
Bogatstvo predstavljaju plemenite kovine (zlato, srebro), globalno bogatstvo se ne može povećati ali
se može povećati bogatstvo na razini jedne zemlje i to putem međunarodne trgovine, prelijevanjem
bogatstva.
Merkantilisti su selektivno stimulirali izvoz ali je bio zabranjen izvoz sirovina, radne snage,
tehnologije.
2 faze merkantilizma:
faza novčane bilance – uvoz se u potpunosti zabranjivao
faza robne bilance – uvoz dozvoljen samo ukoliko je usmjeren i na izvoz (nor. uvoz robe koja
se doradila i izvozilo se po višoj cijeni)
Thomas Mun je najpoznatiji engleski merkantilist, teoretičar i praktičar.“Englesko bogatstvo od
vanjske trgovine“ – prema mnogima predstavlja vrhunac merkantilističke misli. Mun smatra da je
vanjska trgovina osnovno sredstvo za uvećanje bogatstva zemlje te da država treba imati jaku
centralističku ulogu.
David Hume razmatra odnos novca i cijena. Nastoji istražiti pitanje inflacije zbog priljeva zlata i
srebra iz prekomorskih zemalja, u začetku je i kvantitativna teorija novca. Za razliku od Muna
pobornik je slobodne trgovine (vjeruje da takav sustav može dati neusporedivo bolje rezultate od
državno reguliranog gospodarstva) – predstavlja prijelaz ekonomko-političke misli ka filozofiji
liberalizma.

COLBERTIZAM: francuska inačica merkantilizma u vrijem kralja Luja XIV. (nazvan po tadašnjem
ministru financija Jean-Baptiste Colbert). Najrigidniji oblik merkantilizma (do detalja je bilo propisana
proizvodnja i pravila kojih se proizvođači moraju pridržavati ako žele izvoziti), uvoz je bio strogo
ograničen.

KAMERALIZAM: njemačka vrsta merkantilizma. U kamerama (posebnim sobama) su radili

savjetnici vladara i tu su nastajala pravila po kojima su se trebali ponašati proizvođači robe za izvoz.

HRVATSKI MERKANTILIZAM: u Hrvatskoj je bio značajno zastupljen. Poseban doprinos je djelo

Benedikta Kotruljevića „O trgovini i savršenom trgovcu“ (objavljeno 1571. u Veneciji). To je 1.
europski priručnik o trgovini i knjigovodstvu i tim se djelom Kotruljević svrstao u sam vrh
merkantilističkih autora.

PARADIGMA: karakterističan način mišljenja u sklopu danih teorija, ideja i metoda. Znanstvenici se
ne upuštaju u preispitivanje paradigme već nastoje dobiti nova značenja koja ne izlaze izvan
paradigmom zadanih okvira. Pojavom novih spoznaja koje proturječe paradigmi nastupa kriza
znanosti, a i nakon toga se oblikuje nova paradigma.

KRITIKE MERKANTILIZMA

Na načelima merkantilizma Engleska sve više postoje najrazvijenija zemlja svijeta i putem
međunarodne trgovine posjeduje sve veće bogatstvo.
U mnogim zemljama (Francuska) raste kritičnost, prema merkantilizmu i javlja se nova paradigma →
FIZIOKRATIZAM.

FIZOKRATIZAM (značenje: vladavina prirode) se javlja u Francuskoj, druga polovica 18.st.

Povratak prirodi je u francuskoj uvjetima određen katastrofalnim stanjem poljoprivrede. Fiziokrati
smatraju da se bogatstvo može uvećati kroz proizvodnju a ne putem trgovine kao što su tvrdili
merkantilisti. Oni vide samo poljoprivredu kao proizvodnju koja može isporučiti višak. Usklikom
„Laissez faire laissez passer“ su željeli istaknuti da se država ne bi smjela uplitati u ekonomsku sferu.
Isticali su pravo slobodnog trgovanja i zadovoljenja vlastitih interesa i začetnici su liberalizma.

Francois Quensey – djelo „Ekonomske tablice“ 1758. Quesney predstavlja prvi teorijski pokušaj
određenja opće ravnoteže u gospodarstvu. Razlikuje 3 staleža: zemljoradnici, poljoprivrednici, trgovci.
Zemljoradnici su jedini koji nisu produktivni (prisvajaju rentu), oporezivati se mogu samo oni. Svaki
od staleža treba dobivati određeni količinu proizvoda kako bi moga sudjelovati u sljedećoj
reprodukciji. On smatra da se bogatstvo države ogleda u zbiru upotrebnih vrijednosti roba a ne u
novcu (kao što su merkantilisti tumačili)
Richard Cantillon – djelo „Opća rasprava o prirodi trgovine“. 20 godina prije Quesneya izlaže 1.
sustavni prikaz ekonomije. Glavne teme su konkurencija i poduzetništvo te tržišni sustav. Za
Cantillona zemlja nije jedini čimbenik, istovremeno je važan i ljudski čimbenik – poduzetnici (osobe
koje kupuju po određenoj cijeni da bi prodale po nepoznatoj i preuzimaju rizik).
Anne Jacques Robert Turgot je indirektno kritizirao tadašnju francusku vlast i kralja, nagovještava
francusku građansku revoluciju. Među prvima razvija teoriju vrijednosti na temelju subjektivnih
elemenata i spominje zakon opadajućih prinosa koji je naročito vidljiv u poljoprivredi.

ENGLESKA KLASIČNA POLITIČKA EKONOMIJA

I u Engleskoj raste kritičnost prema merkantilizmu (iako manje radikalno nego u Francuskoj).
Engleska klasična politička ekonomija javlja se kao reakcija na merkantilizam i dijelom fiziokratizam.
Jedan od predstavnika engleske klasične škole je bio William Petty. Piše djela koja predstavljaju
mješavinu merkantilizma i liberalnih elemenata, kroz svoja djela razvija osnovne logičke metode i
metodu apstrakcije. Kod njega nailazimo na početni oblik buduće rode teorije vrijednosti jer smatra da
je prometna vrijednost određena količinom rada koji treba utrošiti da bi se roba proizvela.
Ono što su Francuzi kroz fiziokratizam započeli u domeni liberalizma to su Englezi razvili.
Liberalizam podrazumijeva ekonomske i političke slobode.

Glavni predstavnik engleske klasične škole i jedan od najznačajnijih ličnosti u povijesti ekonomske
znanosti je ADAM SMITH. Smatra se začetnikom ekonomije kao znanosti, bio je teoretičar
ekonomskog liberalizma i zagovornik tržišnog gospodarstva. Glavna djela su mu „Theory of moral
sentments“ te kapitalno djelo za ekonomiju „Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda“.
Znači li zadovoljavanje individualnih interesa istovremeno i zadovoljavanje širih društvenih interesa?
Smith je dokazao da je to točno, objasnivši na primjeru poduzetnika: svaki poduzetnik proizvodi ono
čega nema na tržištu (velika potražnja) što podrazumijeva i visoku cijenu , a prouzvodnjom se cijena
smanjuje i to predstavlja dobitak – blagostanje države.
Razvija koncept „nevidljive ruke“ – pojedinca njegov samointeres tjera na poduzimanje neke
ekonomske radnje, a tržište (nevidljiva ruka) usklađuje suprotstavljene pojedinačne interese i dovodi
do društveno prihvatljivog rezultata (nevidljiva ruka – tržište usklađuje privatne interese s
društvenim).
Smith zastupa ograničenu ulogu države.
3 funkcije države : nacionalna obrana
pravosuđe
investiranje u sektore u koje pojedinac ne može sam, a važni su za državu
Dohodak se dijelio među velikim društvenim skupinama:
kapitalistima profit
zemljovlasnicima renta
radnicima nadnica
Svaki drugi dohodak se izvodio iz jednog od ovih.
U Smithovu radu posebno mjesto ima istraživanje koncepta vrijednosti tj. što određuje vrijednost samo
reobe.
3 koncepta: robna teorija vrijednosti
teorija troškova proizvodnje
teorija ponude i potražnje
Vrijednost ima 2 značenja: - korisnost neke stvari
- moć koju posjeduje te stvari pruža za kupnju drugih dobara (voda i
dijamant)

David Ricardo oduševio se Smithovim „Bogatstvom naroda“. Počinje se baviti političkom

ekonomijom i objavljivati svoje radove – „Načela političke ekonomije i obrazovanja“ 1817.
Posvećuje se pitanju raspodjele bogatstva a ne stvaranju (jer smatra da je Smith riješio taj problem).
U svom radu zastupa radnu teoriju vrijednosti (iako nije znao objasniti što određuje vrijednost samog
rada) i time osporava Smithovu tezu da nadnice, profit i rente određuju vrijednost.
Kritizira „žitne zakone“ koji su bili na snazi u Engleskoj (Napoleonov ebargo). U Ricardovom radu je
vidljiv Malthusov utjecaj.
Thomas Malthus je značajan po doprinosima u području političke ekonomijei demogradije.

Jhon Stuart Mill se oslanja na Ricardov rad i poštuje ga. Dijela: „Načela političke ekonomije“ i „O
slobodi“. Osnovna Millova preokupacija bila su pitanja slobode i razlivao je 3 razine: sloboda svijesti,
slobodni način i stil života, te sloboda udruživanja.
Za njega ne postoje apsolutna sloboda, već se sloboda sastoji u izboru (bitno je pojedincu ponuditi bar
2 mogućnosti). Mill definira nužne (uobičajeno obavljaju sve države) i izborne (nisu univerzalno
prihvaćene) funkcije države.
Mill svoj rad dijelom temelji na filozofskoj teoriji utilitarizma („dobro je ono što je korisno“).

Jeremy Bentham – pojedince pokreće osobni interes, ne postoji prirodna harmonija. Opći interes se
mjeri zbrojem individualnih interesa u zajednici.

KRITIKE ENGLESKE KLASIČNE POLITIČKE EKONOMIJE

- Marksizam i neoklasična ekonomska teorija

Marksizam kao kritika klasične političke ekonomije nastaje u vremenu kada se ozbiljnije počinju
pokazivati proturječnosti novog (kapitalističkog) načina proizvodnje.
Marksizam se konstituira u značajnu teoretsko-ideološku snagu koja se svjesno opredjeljuje za
poziciju roda a protiv kapitala.
Značenje rada u marks. konceptu:
- rad je generička suština čovjeka
- društvena podjela rada je zaslužna za napredak i razvoj ljudskog društva
- rad je izvor i mjera svih vrijednosti
- čovjek rad prihvaća kao teret
Rad je mjerilo vrijednosti ali sam rad ne može biti vrijedan.
Kapitalisti iskorištavaju radnike jer prisvajaju višak kojeg radnici stvore, i zbog toga je kapitalizam
proturječan društveni sustav jer se zasniva na društvenom načinu proizvodnje a privatnom načinu
prisvajanja.
Karl Marx najavljuje komunističku revoluciju i raspad kapitalizma u Komunističkom manifestu (kojeg
piše s Friedrichom Engelsom.
Za razliku od Smitha koji je vjerovao u neprestano uspinjanje ljudskog društva i postizanje
harmoničnosti pojedinačnih interesa, Marx povijest promatra kao kontinuiranu borbu među klasama –
vladajuće klase se bore s vladanim klasama.
Maxovo glavno djelo je „Kapital“ (pisao ga je 18god.). Za njegova života objavljen je samo 1 od 4
djela te kritike kapitalizma na 2500 stranica.
Sljedbenici: Rose Luxemburg, Karl Liebknecht, Vladimir Lenjin
POVIJESNA ŠKOLA
Uz marksiste englesku klasičnu političku ekonomiju je u Njemačkoj kritizirala povijesna škola.
Predstavnici: Fichte, List, Hildebrand, Knies, Sombart, Weber
Zalažu se za proučavanje ekonomske povijesti i društvenih institucija. Kritika klasične ekonomije s
pozicija povijesne škole bila je usmjerena i protiv klasičnog univerzalizma, a za uvažavanje
nacionalnih specifičnosti

UTOPIJSKI SOCIJALIZAM
Potkraj 18.st. i u prvoj polovici 19.st. javlja se ideja da društvo evoluira, napreduje kroz slijed stadija
od kojih svaki nadvisuje prethodni.
U Francuskoj i Engleskoj autori koji su kritički raspoloženi prema engleskoj klasičnoj političkoj
ekonomiji su Saint-Simon, Proudhon, Fourier, Owen, Gray, Hodgskon.
Saint-Simon – u ekonomiji više utjecao na metodu nego na analizu. Stvorio je evolucijsku teoriju
povijesti koju je Auguste Comte doradi u „trostadijsku“ teoriju povijesti. Za uspjeh sustava
najznačajnije planiranje.
Robert Owen nastoji obogatiti predionicu Škotske kojom upravlja. Protivnik je privatnog vlasništva i
smatra da je idealno društvo ono koje je organizirano putem komuna, asocijacija i kooperativnih
udruženja.
Charles Fourier također se zalaže za plansko vođenje društvene proizvodnje u okviru asocijacija. Za
razliku oD Simona protivi se glorifikaciji industrije.
Od svih kritika klasične političke ekonomije marksistička je bila najutjecajnija i proizvela je
najsnažniji praktični i teoretski napad na rezultate klasične ekonomije.
Praktični napad ostvaruje se kroz radničke pokrete u Europi, pokušaj formiranja 1. socijalističke
tvorevine u povijesti Pariške komune i stvaranje 1. socijalističke države Oktobarskom revolucijom, a
teoretski napad se ostvaruje kroz stvaranje i dalji život marksističke političke ekonomije.

NEOKLASIČNA EKONOMSKA TEORIJA

Analitičku pozadinu za razmatranje neoklasične ekonomske teorije stvara Herman Heinrich Gossen –
utilitarist i klasični liberal.
H.H. Gossen je spoznavao ekonomiju kao teoriju užitka i boli tj. načina na koji ljudi mogu ostvariti
maksimum užitka uz minimum napora.
2 Gossenova zakona (koji preko teorije korisnosti nastoje objasniti kako racionalni potrošači dijele
svoje ograničene resurse na robe koje im pružaju zadovoljstvo):
1. Gossenov zakon – definira načelo opadajuće granične korisnosti (svako dodatna jedinica
nekog dobra dodaje sve manje i manje zadovoljstva
2. Gossenov zakon – opisuje uvjet maksimalizacije korisnosti (dana količina dobra se mora
alocirati na različite upotrebe na način da u svima njima korisnost bude jadna. (Potrošač će ostvariti
maksimalnu korisnost kod granične koristi posljednje novčane jedinice utrošene za neko dobro bude
jednaka graničnoj korisnosti posljednje novčane jedinice utrošene za neko drugo dobro.)

U sklopu teorije granične korisnosti cijenu robe određuje granična korisnost robe a ne njena
vrijednost ili uložen rad kao kod Engleske klasične političke ekonomije.

Radna teorija vrijednosti se napušta i razvija se subjektivna teorija vrijednosti (koja ne opisuje
apsolutnu vrijednost već vrijednost ovisi o okolnostima tj. o subjektivnoj ocjeni onoga tko ima
potrebu.

Carl Menger – Temeljna načela političke ekonomije“. Korisnost definira kao svojstvo stvari da
zadovolji ljudske potrebe.
Razlikuje 2 tipa dobara:
dobro I. stupnja – zadovoljavaju potrebe izravno
dobro višeg stupnja – (kapital, proizvodna dobra) značaj proizlazi iz njihove sposobnosti da
proizvedu dobro nižeg stupnja
„Rasprava o metodi“
Odbacuje stav njemačke škole da je povijesna metoda jedino relevantna za analiziranje
društva. Menger ističe presudnost subjektivnih čimbenika kao što su: osobni interes,
maksimalizacija korisnosti i potpuno znanje.
Utemeljuje Austrijsku (psihološku ili Bečku školu) ekonomsku teoriju.

William Stanley Jevons – začetnik marginalizma u Engleskoj. Predmet ekonomije za njea je

maksimalizacija užitka (primjećuje se utjecaj Benthamovog utilitarizma). „Teorija političke
ekonomije“ (slično Mengeru) tvrdi da korisnost nije unutarnja kvaliteta koju bi posjedovale
same stvari već korisnost ima značenje samo u dijelu vrednovanja.

Leon Walras – „Temelji čiste političke ekonomije“

Nadopunjavao Mengerov i Jevonsov rad matematičkim objašnjenjima i multi- tržišnim
pristupom. Rezultat je utemeljenje teorije opće ravnoteže u gospodarstvu koja proizlazi iz
mikro-aspekta.

Vilfredo Pareto tal. filozof, sociolog i ekonomist. Proučavao efikasnost u alokaciji dobara i inputa
„Pareto efikasnost“ . Pareto efikasnost alokacija dobara i inputa je postignuto ukoliko nijedan
pojedinac ne može poboljšati svoj položaj a da se ne pogorša položaj drugog.
Pareto poboljšanje: ukoliko promjena s jedne alokacije na drugu poboljšava položaj barem 1 subjekta
bez pogorša položaj drugih. Kad se iscrpe mogućnosti za Pareto poboljšanje alokacije je pareto
efikasna tj. optimalna.

Alfred Marshall svojom parcijalnom analizom čije su pretpostavke da se samo cijene i količina
mijenjaju (ceteris paribus) pokušava istražiti uzroke koji utječu na to da se potražnja mijenja na tipičan
način. Korištenjem koncepta granične korisnosti oblikuje zakon i krivulju potražnje.
Izbacuje iz političke ekonomije sve što nije čista ekonomija (filozofija, politika, pravo) i dobiva
ekonomiku (razvija je ko čistu tehničku disciplinu.
„Načela ekonomike“ – doprinosi sintezi neoklasične s klasičnom ekonomijom. „Kao što je teško
ustanoviti koja strana škara ima veće zasluge za rezanje papira isto tako je teško odrediti koja strana
ekonomskog organizma (ponuda i potražnja) značajnije utječe na cijene.“ Davanjem značenja i ponudi
pored potražnje on na neki način miri dva glavna pravca ekonomske misli 19. i 20. st.

KEYNESIJANSKA REVOLUCIJA U EKONOMSKOJ TEORIJI

Alfred Marshall eliminira iz političke ekonomije sve što nije čista ekonomija i opisuje društvo koje
teži ravnotežnom stanju kada proizvođači i potrošači maksimiziraju svoje interese.
Pitanja koja dominiraju u ekonomskoj teoriji prvim desetljećima 20.st:
- ekonomsko bogatstvo i blagostanje čovjeka
- rijetkost ekonomskih dobara i proizvodnih izvora
- tržišno značenje ekonomskih dobara i proizvodnih izvora
- alternativni izbor različitih mogućnosti i optimalnost zadovoljenja danih ciljeva
Vidljivo je da u ekonomskoj teoriji dominiraju pitanja mikroekonomije. Gotove je postalo
općeprihvaćeno stajalište da će zbroj parcijalnih ravnoteža proizvesti opću ekonomsku ravnotežu.
Sustav je po mišljenju većine iznutra zaštićen od kriza (poremećaja) i u skladu s klasičnom tradicijom
smatralo se da će privreda samo postići ravnotežu uz punu zaposlenost.
Dolazi do povećanja koncentracije i centralizacije kapitala i proizvodnje i sve je veći broj vrlo velikih
poduzeća monopola (slabe pretpostavke o potpunoj konkurenciji kao idealnom okruženju i sve
vidljivije postaju nesavršenosti i ograničenja tržišta).
Posljednja tvrdnja postoje očigledna kada svijet pogađa velika ekonomska kriza (svi se pitaju kako je
to moguće kada neoklasična teorija to ne dopušta).
John Maynard Keynes (po mnogima najveći ekonomist 20.st)
Osnovni zaključci: laisse faire filozofija postaje riskantna i država treba intervenirati na tržištu.
Osporava Soyev zakon (koji tvrdi da svaka ponuda stvara sebi dostatnu potražnju te je državna
intervencija na tržištu nepotrebna). On smatra da se izjednačavanje ponude i potražnje, na prihvatljivoj
razini zaposlenosti, ne može postići bez djelovanja države. Uz državnu intervenciju je moguće postići
ravnotežu na tržištu i približiti se punoj zaposlenosti.
1936. „Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca“ Keyensova intervencija je bila odlično prihvaćena
od svih vlada razvijenih zemalja i nakon II. svjetskog rata se počela ozbiljno primjenjivati s izvrsnim
rezultatima.
Osnovne točke Keyensove intervencije:
- ukazuje na značaj makroekonomske analize i politike
- glavna ekonomska snaga je potražnja
- država treba modelirati potrebnu potražnju koja će aktivirati ponudu potrebnu za njene
zadovoljenje
- narasla ponuda će zaposliti sve resurse i to je put prema punoj zaposlenosti
Općim prihvaćanjem Keynesova doprinosa politika se vraća kao sastavni dio cjelovite političko-
ekonomske regulacije.

Paul Samuelson - „Ekonomija“, 1948.g – nastoji spojiti osnovna pravila mikroekonomije s temeljnim
pravilnostima makroekonomije.
Radi se o mikroekonomiji Marshallovog tipa i makroekonomiji Keyensova tipa → tako nastaje
najvažnije ekonomska paradigma druge polovice 20.st → neoklasične sinteze (glavni tijek – main
stream, ek. misli od 50-tih pa do danas čini neoklasična sinteza)
Bez obzira što neoklasična sinteza obilježava čitavu 2. polovicu 20.st sredinom 70-tih pojavljuju se
kritike.

Suvremena neoliberalna ekonomska teorija (70-te godine 20.st)

Kritike se javljaju kada dva naftna šoka utječu na produljivanje stagnacije modernih gospodarstava
(stope gosp. rasta se smanjuju i otvara se recesijsko razdoblje razvitka).
U okviru neoklasične političke ekonomije reafirmira se ideja liberalizma. glavni predstavnik je
Friedrich Hayek. Ističe ulogu poduzetništva i konkuretskog tržišta, (dobio Nobelovu nagradu koju
dijeli s Myrdalom). „Put u ropstvo“ – predstavlja kritiku socijalizma i centralnog planiranja koje vodi
do totalitarizma. Smatra da se efikasna razmjena i distribucija resursa može jedino ostvariti na
slobodnom tržištu kroz mehanizam cijena. Država se ne smije uplitati u gospodarstvo (njena glavna
uloga je vladavina prava u zemlji).

Ludwig Von Mises – najprikladniji način za proučavanje ekonomske pojave je proučavanje na razini
pojedinca. Ako je ekonomija znanost izbora treba se proučavati onoga koji vrši izbor. Odbacuje
makroekonomski pristup u prilog metodičkom individualizmu.
I Hoyek i Mises smatraju da aktualni problemi u gospodarstvu proizlaze iz prevelike uloge države
(Keyensovi napuitci). Zagovaraju potrebu povratka tržištu kao jedinom uspješnom regulatoru
ekonomskog procesa.

Čiška škola političke ekonomije

U svojim idejama slijede Hoyeka i Misesa i odbacuju keynesijanizam. Smatraju da se ekonomska
demokracija može ostvariti kroz međuzavisnost tržišne ekonomije i političke ekonomske demokracije.
Središte ekonomije i politike sustava je individualnost, sloboda izbora, konkurencija, a tržište najbolje
djeluje k ostvarenju blagostanja i ravnopravnosti među ljudima.
Predstavnici: Milton Friedmon, Gory Becker, Harold Demsetz, Gordon Tullock i George Stigler.

KONSTITUCIONALNA POLITIČKA EKONOMIJA

Javlja se 70-tih – 80-tih godina 20.st. Buchanan i Frey istražuju načine kojima će povećati efikasnost
tržišta i političkih oblika regulacije. Ekonomski subjekti se povezuju preko normativnih, pravnih i
političkih pravila.
Glavna pitanja: teorija javnog izbora, ekonomika vlasničkih prava, neoinstitucionalna ekonomska
teorija, nova ekonomska povijest, ekonomska analiza prava, politološka teorija demokracije.
James Buchanan razvija teoriju javnog izbora i u njoj ujedinjuje teoriju tržišne razmjene i
funkcioniranje političkih tržišta. Teorija javnog izbora objašnjava da se javne odluke o alokaciji
resursa odnose putem političkih procesa, a njegova analiza izbora je proširena na analizu ponašanja
političara, zakonodavaca i birokrata.

Institucionalna ekonomska teorija (Imaju li političke i ekonomske institucije utjecaja na društveni

razvitak)
Institucije se definiraju kao ustanove, ali i pravila i imaju značajan utjecaj na razvoj ekonomije.
Društveni razvitak se sastoji od ekonomije, politike, sociokulturnih i tehnoloških institucija.

Nakon 70-tih godina raste utjecaj političkih institucija na društveni razvitak te uz to raste utjecaj
države.
John Kenneth Galbraith se tome protivi i predlaže politički nadzor i demokratsku kontrolu političke
moći.
Galbraithova teorija tvrtke se suprotstavlja ortodoksnim teorijama. Tvrtke su oligopolske, autonomne
institucije ko teže povećanju tržišnog udjela (a ne maximalnom profitu) te oduzimaju moć vlasnicima.
Svjetsku slavu je postigao knjigom „Društvo obilja“ u kojoj se suprotstavlja uvriježenim ekonomskim
teorijama i kritizira suverenitet američkog potrošača.

Nova institucionalna ekonomska teorija (kraj 20.st) pokušava proširiti predmet proučavanja ekonomije
i naglašava društvene i legalne norme koje su osnova ekonomske aktivnosti.
Analiziraju se troškovi (transakcijskI), vlasnička prava, kapital, asimetrične informacije.
Elinnor Ostrom, „Upravljanje zajedničkim dobrima“, (1. žena koja je dobila Nobelovu nagradu za
ekonomiju) u svom radu pokazuje kako osobe koje koriste zajedničke resurse mogu njima uspješno
upravljati bez uplitanja države.

Problem javnog izbora

Kolektivan izbor zadovoljenja zajedničkih interesa je proturječan ili ograničava slobodu čovjeka ili
onemogućava postizanje zajedničkih interesa.
To objašnjavaju 3 problema javnog izbora:
- tragedija zajedničkog
- dilema zatvorenika
- problem gotovana
Problemi se mogu riješiti na 2 načina: 1. tržišna prisila
2. državna prisila
A rezultati mogu biti 2 krajnosti: - potpuna tržišna privatizacija
- politička diktatura

Odnos ekonomije i političke ekonomije

Riječ ekonomija potječe iz antike i tada je označavala zakone o upravljanju kućnim gospodarstvom. U
početcima je bila usko vezana s teologijom i filozofijom.
Riječ economistes prvi koristi francuski fiziokrat a tada Richard Cantillon i Adam Smith započinju
prve rasprave na tu temu. Kasniji termini postaju sinonimi za opća ekonomska učenja (nacionalna
ekonomija, ekonomika – pod utjecajem A. Marshalla)
Tek s pojavom tržišnog sustava ekonomija se počinje razvijati kao znanost (prijelaz s feudalnog u
kapitalistički sustav). Začetnik ekonomije kao znanosti smatra se Adam Smith.
Ekonomija je društvena znanost – društvena jer uključuje ljude i njihovo ponašanje,a znanost jer
koristi znanstveni pristup u istraživanju izbora.

POLITIČKA EKONOMIJA
Politička ekonomije je disciplina koja proučava povezanost političkih i ekonomskih institucija u
povijesnom razvitku ljudskog društva.
Zaj naziv prvi upotrebljava Antoine de Monchretien 1615.g. Ekonomsko-politička teorija je
ekonomska znanstvena disciplina, a glavna pitanja su: kako, koliko i s kojim proizvodnim
čimbenicima ljudi proizvode, raspodjeljuju, razmjenjuju i troše.
Značajke:
1) interdiscipliniranost – uz ekonomiju i politiku obuhvaća i druge znanosti
2) sustavnost – proučava društveni sustav, okolinu i način ponašanja ljudi
3) povijesnost – proučava društvene odnose kroz razvoj i mijenjanje
4) normativnost – izriče vrijednosne sudove i postavlja norme vezane uz ekonomiju, civilno društvo i
politiku.
5) kritičnost – svaki društveni oblik politička ekonomija smatra nesavršenim i podložnim kritičkom
proispitivanju
6) otvorenost – zadire na područja brojnih drugih znanosti i teorijskih spoznaja
II. DIO

2. poglavlje

TRANSFORMACIJSKA KRIVULJA

Zadatak cjelokupnog ekonomskog sustava je da iz postojeće količine proizvodnih čimbenika i

tehnološkog znanja proizvede maksimalnu moguću količinu dobara.
Transformacijska krivulja je tehnički koncept koji pokazuje maksimalnu moguću količinu proizvodnje
dvaju dobara u gospodarstvu.

Sve točke na krivulji su pareto optimalne.

(postignuto kad se iscroe sve nigzčnosti reorganizacije
proizvodnje i potrošnje kojima se povećava zadovoljnstvo
jedne osobe bez narušavanja drugog).
Pretpostavka ovog modela je efikasnost proizvodnje (ono
podrazumijeva da gospodarstvo ne može proizvoditi više
nekog dobra bez da proizvede manje drugog dobra).

Točka G ukazuje na neefikasno korištenje resursa

(neiskorištenje svih proizvodnih čimbenika ili nekorištenje na
najbolji način).

Točka H je nedostižna za gospodarstvo.

Transformacijska krivulja ne pokazuje koju točku društvo treba odabrati ili koja je točka bolja.
Moguća su kretanja uzduž transformacijske krivulje.

PROIZVODNA FUNKCIJA

- prikazuje odnos izmešu outputa i inputa. Prikazuje ovisnost količine poizvodnje nekog proizvoda,
koji se uz raspoloživu tehnologiju može ostvariti.
Za potrebe ove ekonomske analize uzimaju se u obzir 2 čimbenika : rad i kapital
Ako se resursi koriste efikasno tada funkcija pokazuje maksimalnu količinu proizvodnje.
Cobb-Douglasova funkcija (najčešće korištena funkcija) – dobila ime po ekonomistima Charlesu
Cobbu i Paulu Douglasu (1928. razvili su precizan model rasta američke privrede u kojem je output
određen količinom rada i kapitala).
Funkcija ima oblik: Q=100 √ L∗K

- posebni oblik Cobb-Douglasove funkcije

Q=f ( L , K)
IZOKVANTA
Ako se vodoravno presječe površina ispod grafikona proizvodne funkcije dobije se izokvanta ili
krivulja jednog proizvoda. Ona spaja točke koje predstavljaju različite kombinacije proizvodnih
čimbenika radi ostvarenja iste količine proizvodnje.
Karakteristike: - paralelne i ne sijeku se
- na mapi izokvanti količina proizvoda raste udesno
- konveksne prema iskodištu
- nagib je određen odnosom graničnih proizvoda korištenih inputa
( granična stopa tehničke supstitucije MRTS=MP L / MP k )

OPTIMALNA KOMBINACIJA PROIZVODNIH ČIMBENIKA:

- kombinacija uz najmanje troškovr
- možemo utvrditi kad u analizu uključimo cijene čimbenika
- cijene čimbenika su određene na njihovim tržištima, poduzeću je cilj minimizirati troškove
TC =PL∗L+ P L∗K

IZOKOSTA (krivulja jednakih troškova)

- prikazuje jednake razine troškova

Sve kombinacije proizvodnih čimbenika koje daju isti ukupni
trošak.
Ravne linije (jer su cijene inputa konstante) imaju negativan
nagib koji je jednak odnosu cijene rada i kapitala.
PL 6 2
Nagib izokosti : = = izokoste su paralelne
PK 9 3

RAVNOTEŽA PROIZVOĐAČA

Kombiniranjem izokvante i izokoste poduzeće može

odrediti optimalnu kombinaciju inputa koja daje najniže
troškove (točka u kojoj izokosta tangira najudaljeniju
izokvantu od ishodišta).
U toj točki se postiže ravnoteža proizvođača i u njoj je
nagib izokvante jednak nagibu izokoste. U toj točki je
odnos cijena proizvodnih čimbenika jednak odnosu
njihovih graničnih proizvoda.
MP L P L
=
MP K P K
Razlozi zbog kojih se ova točka zove ravnoteža proizvođača:
- u njoj se danu količinu proizvoda proizvodu s najmanjim troškom
- u njoj se danim iznosom troška poizvodi maksimalnu količinu proizvoda

3 ZNAČAJNE KARAKTERISTIKE IZOKVANTI:

1. jednaku količinu proizvoda je moguće prizvesti različitim kombinacijama čimbenika
2. ako se poveća ulaganje svih čimbenika u jednoj mjeri povećava se i količina proizvoda.
3 mogućnosti: - količina prinosa se povećava u jedakom omjeru – stalni (konstantni) prinosi
na razmjer
- količina prinosa se povećava sporije – padajući prinosi na razmjer
- količna prinosa se poveava brže od ulaganja čimbenika – rastući prinosi na
razmjer
3. zakon opadajućih prinosa (opadajućeg graničnog proizvoda) – prema zakonu nakon određene
razine ulaganja varijabilnog inputa dobivamo sve manje outputa kako dodajemo dodatne
jedinice inputa dok su ostali inputi konstantni

TP, AP I MP

TP (ukupni proizvod, total product) – predsavja ukupnu proizvedenu količinu dobara i usluga i
izraženih u fizičkim jedinicama (grafički se prikazuje od ishodišta).

TP
AP= (prosječni, average) – ukupni proizvod po jedinici varijabilnog inputa, u
varijailni i nput
početnoj fazi proizvodnja raste a nakon točke u kojoj je AP=MP pada

∆ TP
MP= (grančni, marginalni) – dodatni proizvod nastao povećanjem
∆ varijabili input
varijabilnog inputa za 1 jedinicu uz pretpostavku da su ostali inputi nepromjenjeni. (uslijed djelovanja
zakona opadajućih prinosa nakon neke točke svaka dodatna jedinica inputa daje sve manji granični
proizvod)

TP = predstavlja ukupnu proizvedenu količinu dobara i usluga izraženih u fizičkim jedinicama.

TP
AP= - ukupni proizvod po jedinici varijabilnog inputa (u početnoj fazi
varijabilni input
proizvodnje raste, nakon točke u kojoj je AP=MP pada)
∆TP
MP= - dodatni proizvod nasta povećanjem varjabilnog inputa za 1 jedinicu
∆ varijabil∋input
uz pretpostavku da su ostali inuti nepromjenjeni (uslijed djelovanja zakona opadajućih prinosa nakon
neke točke svaka dodatna jedinica inputa daje sve manji granični proizvod)

ODNOSI IZMEŠU TP, AP I MP

- kad nema radnika nema ni outputa (TP u ishodištu)
- dok TP raste to je zbog toga što je MP pozitivan (nakon točke C TP opada, a do toga
dolazi jer svaka dodatna jedinica rada smanjuje proizvodnju, MP je negativan).
U dodatnoj točki C ukupni proizvod je maksimum a MP je 0 tj. ta jedinica rada ne
doprinosi proizvodnji
- do točke A' MP raste i to uzrokuje da TP raste po rastućoj stopi a nakon točke A MP pada
i to uzrokuje da TP raste po opadajućoj stopi.
- sve dok MP posljednje jedinice rada veći od prosjeka, prosjek mora rasti a kad nova
jedinica rada doprinese proizvodnji manje od prosjeka tada prosjek mora padati
AP=MP → prosječni proizvod na maksimumu

ZAKON OPADAJUĆEG GRANIČNOG PROIZVODA

Prema zakonu opadajući granični proizvod dobivat ćemo sve manje i manje dodatnog outputa kako
dodajemo dodatnu jedinicu inputa dok ostale inpute držimo konstantnim.

TROŠKOVI

Ukupni troškovi su najniži ukupni novčani izdatci potrebni da se proizvede određena količina
proizvoda.

KLASIFIKACIJA TRŠKOVA

1. s aspekta proizvodnih čimbenika koji sudjeluju u proizvodnji

- nadnice (trošak rada)
- kamate (trošak kapitala)
- rente (trošak prirodnogbogatstva)
- troškovi repromaterijala
- poduzetničke sposobnosti (ako ima profita)
2. s aspekta mogućnosti poduzeća da utječe na iznos troškova
- fiksni
- varijabilni
TC =FC +VC

Fiksni su oni trškovi koji se ne mjenjaju s količinom proizvodnje (postoje čak i ako poduzeće ne
posluje).
Varijabilni su troškovi koji ovise o količini proizvodnje, kako raste proizvodnja rastu i varijabilni
trioškovi.

VREMENSKI PERIOD kojeg poduzeće ima da se prilagodi izmijenjenim uvjetima u okolini.

dugi rok – poduzeće se moće u potpunosti prilagoditi mijenjajući ulaganje svih proizvodnih čimbenika
(svi troškovi su varijabilni)

kratki rok – djelomično se može priagoditi jer može mijenjati ulaganje samo nekih proizvodnih
čimbenika (postoje i fiksni i varijabilni troškovi)
vrlo kratki rok – ne može mjenjati ulaganje nijednog proizvodnog čimbenika (samo fiksni)

Varijabilni troškovi su jednaki 0 kad nema proizvodnje.

Nagib krivulje VC u početku opada a nakon određene razine proizvodnje počinje rasti (zakon
opadadajućih graničnih prinosa).

U početku dok MP raste svaka dodatna

jedinica varijabilnog faktora povećava
proizvodnju sve više (a sve jedinice
varijabilno faktora plaćaju isti iznos, to
znači da svaka dodatna jedinica proizvoda
povećava troškove sve manje pa zbog toga
VC pada).

Kada MP pada svaka dodatna jedinica

varijabilnog faktra povećava proizvodnju
sve manje i to uzrokuje da svaka dodatna
jedinica proizvoda uzrokuje sve veće
troškove pa nagib funkcije VC raste.

Krivulja FC uspoedna je s apscisom.

Krivulja TC ima sličan oblik VC jer svaka prmjena TC proizlazi iz promjene CV, a jedina razlika je da
ne prolazi od ishodištta zbog FC.

3. razlikuje troškove u apsolutnom iznosu od troškova po jedinici proizvoda

prosječni troškovi – troškovi po jedinici proizvoda (dobiju se tako da se apsolutni trošak
podjeli s količinom proizvodnje)
- vrste prosječnih troškova:
o ATC – dobiju se kad se ukupni troškovi podjele s količinom ptroizvodnje
TC
- ATC= ATC=AFC + AVC
Q

o AFC – dobiju se kad se varijabilni troškovi podjele s količinom proizvodnje

(grafički AVC prvo opada pa raste)
VC
- AVC=
Q
o AFC – dobiju se kad se fiksni troškovi podjele s količinom proizvodnje (krivulja
je opadajuća jer djelimo isti broj sa sve većim outputom)
FC
- AFC=
Q
- granični troškovi – prikazuju porast ukupnih troškova nastalih proizvodnjom dodatne
jedinice proizvoda (siječe krivulju ATC i AVC u njihovom minimumu)
- MC=∆ TC /∆ Q

1. AFC stalno opadaju kako se povećava

razina proizvodnje
 2. Funkcije MC, ATC i AVC prvo padaju, dosežu minimum a zatim rastu. Razlog tomu je
zakon opadajućih graničnih proizvoda.
 Kada MP raste MC pada, kada je MP na maksimumu MC je na minimumu i kada MP
pada MC raste → odnos MC i MP

MJERILA USPJEŠNOSTI POSLOVANJA

1. PROIZVODNOST pokazuje koliko se proizvodnje ostvaruje po jednoj jedinici rada (ovisi o

sposobnosti radnika, efikasnosti proizvodnih sredstava, organizaciji proizvodnj,...), narutarlni
pokazatelj
proizvodnja Q
p' = =
rad L
2. EKONOMIČNOSTpokazuje odnos vrijednoti i troškova proizvodnje, vrijednosni pokazatelj
(pokazuje kolika je ostvarena vrijednost proizvodnje po 1 jedinici troška)
' vrijednost proizvodnje Q∗P Q
e= =
troškovi TC
 nedostatak: moguće je mjenjati vrijednosti proizvodnje povećanjem cijene
3. RENTABILNOST vrijednosni pokazatelj, stavlja u odnos profit i uloženi kapital (mjeri
efikasnost korištenja kapitala)
' profit TR−TC
r= =
TC TC

3. poglavlje

RASPODJELA

1. faza u kojoj se određuje udio pojedinca u nacionalnom dohotku (stvorena vrijednost

proizvodnje se raspodjeljuje čimbenicima koji su sudjelovali u stanju (rad, zemlja, kapita,
poduzetništvo))
2. proizvodnja utječe na raspodjelu ali i raspodjela utječe na proizvodnju, na način da kada
proizvodni čimbenik prisvoji svoj dio proizvoda onje sposoban oći u novi perod proizvodnje
te raspodjela stimulira čimbenike na proizvodnju.
3. cijene proizvodnih čimbenika (nadnice, kamate, rente) se određuju na isti način kao cijene
finalnih dobara tj. interakcijm novih ponuda i potržnji.
Potažnja za čimbenicima je izvedena jer se određena potražnjom finalnih dobara i međuovisna
jer potražnja jednog inputa pretpostavlja potržnju i ostalih inputa.
4. poduzeće će potraživati proizvodne čimbenike sve dok je MRP tog čimbenia veći od dodatnog
troška tog čimbenika.
 kada je MRP čimbenik jednak MC ili cijeni čimbenika (savršena konurencija) profiti su na
maksimumu
MRP L ˃ P L → profiti rastu
MRP L=P L → maksimum
MRP L ˂ P L → profiti padaju

Na tržištu potrpune konkurencije maksimalni profit se ostvaruje kad umnožak graničnog proizvoda s
cijenom proizvoda daje vrijednost jednaku cijeni inputa.

1. uvijet maksimalizacije inputa

 MP L∗Px =P L - granični proizvod rada * cijena proizvoda = NADNICA
MP A∗P x =P A - granični proizvod zemlje * cijena proizvoda = RENTA
MP K ∗Px =P K - grainčni proizvod kapitala * cijena proizvoda = KAMATA
(kombinacija inputa koja omogućava max profite se javlja kad je granični proizvod inputa
pomnožen s cijenom proizvodnje jednak cijeni inputa)
2. uvijet minimalizacije troškova
MP L MP A MP K
= =
PL PA PK
Najniži trošak je postignut kad je grnaični proizvod po novčanoj jedinici izdanoj za svaki
input jednak kod svih inputa.

Potražnja – funkcija potražnje za proizvodnim čimbenicima pokazuje koliko će poduzeće potraživati

čimbenika pri različitim uvjetima tih čimbenika. (kako pada cijena inputa, raste potražnja)
Ponuda – odluke o ponudi inputa su pod utjecajem brojnik ekonomskih i neekonomskih čimbenika
(cijene rada, spol, obrazovanje, geologija, ulaganja). Iako ponuda faktora može biti pozitivna,
negativna ili indiferentna na cijenu. Za većinu se faktora očekuje da s rastom cijena tog faktora raste i
ponuda.

Interakcijom ponude i potražnje proizvodnih čimenika formira se tržište čimbenika na kojem se

određuje kolika će količina inputa biti uposlena i po kojoj cijeni.

- grafički prikaz neoklasične teorije

raspodjele (zemlja, rad –John Cates
Clark)
- krivulja potražnje seizvodi iz
opadajućeg graničnog proizvoda
rada inputa. Za funkciju ponude je
prepostavljena da je neovisno o
cijeni (bez obzira na cijenu uvijek
se nudi ista količina).
- Točka E – mjesto presijecanja
ponude i potražnje i mjeso koje
određuje visinu nadnice. Svaki
kvazi-trapez prikazuje vrijednost
graničnog proizvoda svakog
radnika (svaki slijedeći radnik
proizvodi sve manje a zadnji radnik
proizvodi MP koji je¸ jednak njegovoj nadnici)
- ukupna masa nadnica je određena površinom pravokutnika NADNICE, a kvazi trokut RENTE
predstavlja sav preostali proizvod koji je proizveden ali nije bio isplaćen u nadnicama

Kritika koncepta:
1. prmjenjivo je samo kod opadajućih prinosa
2. svi inputi,a spoebno rad i zemlja, ne ponašaju se na način koji se ponašaju ostale finalne robe
u procesima čišćenja tržiša od viša ponude
3. izostanak savršene konkurencije na tržištima
4. povećanje uloge kolektivnog ugovaranja i tripartiting sporazumijevanja (ukazuje se da se
visina dohotka pojedinih nositelja većim dijelom temelji na pregovaračkoj snazi vlade,
poslodavca i sindikata nego na postulatima neoklasične teorije raspodjele)

4. poglavlje

RAZMJENA
Jedina faza procesa reprodukcije koja nije prisutna od najranijih dana. Karakteristična je za društvo s
podjelom rada (iako je u manjem značaju postojala i u naturalnom gospodarstvu).
U društvu s podjelom rada proizvodni čimbenici se specijaliziraju za određene aktivnosti i nude svoje
proizvode i usluge u razmjenu za proizvode i usluge koje oni ne proizvode a žene koristiti.
Podjela rada (koja se smatra najvažnijim razlogom zašto su današnja društva mnogo bogatija od onih
prije) ne bi mogla opstati bez uspješno obavljene razmjene koja je zadužena za usklađivanje
proizvodnje s potrošnjom.
Razmjena se pokazuje ako središnje nevoisne proizvodne i potrošne jedinice susreću sa svojim
različitim interesima. Mehanizam koji služi za što bolje funkcioniranje razmjene je tržište.
Tržište je mjesto organizianog susreta ponude i potražnje na kojem se određuje količina i cijena rbe
koja je predmet kupoporodaje.
3 funkcije:
1. alokacija – alocira proizvede čimbenike na djelatnosti pomoću cjenovnog signala i usmjerava
proizvodne čimbenike u djeltnosti s većim profitom
2. selekcija – selektira uspješne (napreduju) od neuspješnih (propadaju) proizvođača
3. distribucija – distribuira novostvorenu vrijednost iza procesa proivodnih čimbenika koji su
sudjelovali u svaranju

Potrošači sa svojom voljom da plate cijenu za određeni proizvod signaliziraju proizvođačima što i u
kojim količinama proizvoditi.
Potrošači često žele najkvaltetnije proizvode po što nižim cijenama te time daju zadatak poduzću da
koriste najefikasnije proizvodne metode.
Tžište je često efikasno što znači da ne postoji način na koji se može poboljšati položaj jedne osobe a
da se ne pogorša položaj druge.
Kada tržište nije efikasno to je tržišni neuspjeh.
(a kada trižište nije efikasno na scenu često dolazi država, neki od razloga tržišnog neuspjeha su:
eksternalije, javna dobra, loša informiranost)

U ovisnosti o ispunjavanju slijedećih uvjeta razlikuju se oblici tržišne konkurencije:

1. broj kupaca i prodavatelja
2. stupanj diferenciranosti proizvoda
3. stupanj mobilnosti proizvodnih čimbenika
4. stupanj informiranosti tržišnih subjekata
5. stupanj diskriminiranosti tržišnih subjekata

Oblici tržišne konkurencije:

 savršena konkurencija
 monopolistička konkurencija
 oligopol
 monopol

SAVRŠENA KONKURENCIJA – kada je ispunjeno svih 5 uvjeta

1. veliki broj kupaca i prodavatelja (kupci i prodavatelji ne utječu na cijeni – oni su tzv. price
takeri)
2. proizvodi su homogeni i ne razlikuje se proizvod jednog proizvođača od proizvoda drugog
proizvođača (pšenica) (proizvodi se razlikuju po cijeni a ne po tehničkim obilježjima)
3. visoka međugrafska mobilnost proizvodnih čimbenika (ne postoje barijere za rkretanje
proizvodnih čimbenika iz jedne vrste u drugu)
4. informacije su dostupne svima pod istim uvjetima (proizvođači imaju informacije o cijenama,
tehnologiji i ostalim faktorima a kupci znaju koje su cijene kod svih proizvođača)
5. ne postoji diskriminiranost tržišnih subjekata
MONOPOLISTIČKA KONKURENCIJA
Obilježja monopola i savršene konkurencije. Preuzeto obilježje moopola je da poduzeće može utjecati
na cijenu proizvoda a obilježje savršene konkurencije je da ima mnogo ponuditelja i potržitelja te je
relativno lako poudzećima uću u granu proizvodnje i izaći iz nje ako nije profitabilno.
Poduzeća u nekoj grani prodaju proizvode koji nisu identični ali zadovoljavaju osnovne potrebe.
Oligopol – oblik tržišne strukture gdje postoji nekoliko velikih proizvođača na tržištu (2-10) i svaki
ima značajan tržišni udio. Poduzeće može utjecati na tržišnu cijenu. Bilo kakvo dogovaranje
oligopolista o cijeni ili količini proizvoda je zakonom zabranjeno.
Monopol – samo jedan ponuditelj određenog proizvoda ili usluge i on vlada cijelim tržištem.
(proizvodi koji monopolist prodaje nema bliske supstitute a potencijalni konkurenti su obeshrabreni jer
su prepreke za ulaz u tu granu visoke)
Poduzeće može posjedovati patent ili autorsko pravo koje isključuje druga poduzeća. Dugoročni
troškovi po jedinici proizvoda se smanjuju s ovećanjem opsega proizvodnje te je jeftinije da određenu
količinu outputa proizvodi 1 veliko poduzeće nego više manjih, takvo poduzeće je prirodni monopolist
(HEP).
Monopol može nastati zbog državnih povlastica (takvo poduzeće jedino može proizvoditi neki
proizvod ali podliježe državnoj kontroli).

3 razloga zbog kojih u nekim granama postoji samo nekoliko ponuditelja:

1. troškovni uvjeti
Kad u proizvodnji dolazi do smanjenja AC zbog povećanja obujam proizvodnje to se naziva
ekonomija opsega. (veća poduzeća imaju konkurentsku prednog pred manjim jer mogu
kupcima ponuditi proizvod po nižoj cijeni)
U slučaju prirodnog monopola postoje stalno padajući prosječni troškovi (to poduzeće uvijek
može proizvoditi efikasnije pa najbolje da ovo tržište opslužuje samo 1 ponuditelj)
Kod oligopola krivulja AC jedno vrijeme pada a kasnije kad se iscrpe prednosti ekonomije
opsega raste (minimum se ostvaruje kod značajnog opsega tržišne potražnje)
Tržište savršene konkurencije može postojati samo kad su konstantni pronosi na razmjer jer u
tom slučaju veličina poduzeća nema veze s AC pa postji mogućnost istovremenog postojanja
velikog broja malih poduzeća.
2. diferencijacija proizvoda i oglašavanje
Diferencijacijom proizvoda (stvaranjem sličnih ali ne i identičnih proizvoda) poduzeća
segmentiraju trćište i povećavaju svoj udio na tržištu i time povećavaju sposobnost utjecaja na
cijenu proizvoda.
Važnu ulogu ima oglašavanje kojim se stvara svijest o proizvodu i uspostavlja vjernost
potrošača prema poznatim markama.
3. prepreke ulaženja
Različiti čimbenici koji otežavaju ulazak novih poduzeća u neku granu proizvodnje. Te
prepreke mogu nastati na temelju javne regulacije kad proizvod ima patentnu zaštitu ili gdje
postoje čvrsto uspostavljeni imidž, tajne formule, carine...

Oblici konkurencije:

POTRAŽNJA (kupci)
P JEDAN NEKOLIKO MNOGO
O JEDAN Bilateralni Ograničeni Monopol
N monopol monopol
U NEKOLIKO Ograničeni Bilateralni Oligopol
D monopson oligopol
A (prodavači) MNOGO Monopson Oligopson Savršena
konkurencija
POTRAŽNJA

Funkcija potražnje nam prikazuje međuovisnost potraživane količine nekog proizvoda i svih varijabli
koje utječu na potraživanu količinu.

Qd =f ( P A , T ( ukusi ) ,Y ( dohodak ) , N ( br . stan. ) , P S , P c ( cijena supstitutai komplemenata ) )

Supstituti – dva dobra koja se na tržištu natječu jedno s drugim (maslac-margarin, kava-čaj)
Komplement – dva dobra koja prema shvačanjima potrošača idu zajedno (benzin-automobil, reket-
teniske loptice)

Potraživana količina nekog proizvoda ovisi o cijeni proizvoda, ukusima potrošača, dohotku, broju
stanovnika i cijenama povezanih dobara (komplementi i supstituti).

Cijena proizvoda – porastom cijene dobra potraživana količina se smanjuje a smanjenjem cijene dobra
potraživana količina raste
Dohodak – uglavnom ali ne uvijek, potražnja je veća ako je dohodak porastao
Broj stanovnika – veće tržište, veća potražnja c.p.
Cijena supstituta - ako cijena jedong dobra poaste, ljudi se u potrošnji prebacuju na drugo dobro
povećavajući time potražnju za tim dobrom.
Cijena komplementa - ako cijena jednog poraste smanji se potražnja za drugim.
Ukusi – ako se ukusi promjene u korist nekog dobra poast će potražnja za tim dobrom i obrnuto.

Kad cijena raste potraživana količina pada uz ostale

nepromijenjene uvjete, kad cijena pada potraživana
količina raste uz ostale nepromijenjene uvjete – potražnja
je opadajuća funkcija cijene.

Krivulja potražnje ima negativan nagib i približava se

apscisi (zakon opadajuće potražnje).
Tražena količina je obrnuto proporcionalna cijeni.

Razlog zbog kojeg potraživana količina pada porastom

cijena je zbog učinka supstitucije i učinka dohotka.

Učinak supstitucije – kada poraste cijena jednog dobra c.p. potraživana količina se smanjuje jer je
cijena supstituta nepromijenjena pa potrošači kupuju vie supstituta koji je jeftiniji.
Učinak dohotka – kada poraste cijena nekog dobra smanjuje se potraživana količina c.p. jer potrošač
sada može kupiti manju količinu dobra (opala mu je kupovna moć zbog porasta cijene u odnosu na
fiksni dohodak).
Individualna potražnja – predstavlja količinu dobara koju neki kupac u određeno vrijeme po
određenoj cijeni na tržištu želi kupiti. Tržišna je zbog svih individualnih potražnji.

Pomaci uzduž krivulje – ako se promijeni cijena dobra dolazi do

promjene tražene količine. Pomaci uzduž krivulje se javljaju samo
kad se promijei cijena proizvoda.

Pomaci krivulje potražnje – ako se promjene ostali čimbenici koji utječu na potražnju a cijena ostaje
ista dolazi do promjene potražnje (krivulja će se pomaknuti u lijevo ili u desno).

ELASTIČNOST POTRAŽNJE
- konceptom elastičnosti potražnje se mjeri promijena potraživane količine proizvoda u odnosu na
promjenu neke od determinanti potražnje.
1. CIJENOVNA ELASTIČNOST POTRAŽNJE
- mjeri za koliko % će se promjeniti potraživana količina proizvoda kada se cijena promjeni
za 1%
P
∗ΔQ
postotna promjena potraživane količine Q
Ed = =
postotna promjenacijene ΔP
- vrijednost ovoga koeficijenta je uvijek NEGATIVNA (jer porastom cijene smanjuje se
potraživana količina a padom cijene povećava se potraživana količina)
- 0 – savršena neelastičnost potržnje (potraživana količina je potpuno neosjetljiva na cijenu
tj. potražuje se fiksna količina bez obzira na cijenu (okomito))
- 0˂ E p ˂-1 – neelastična potražnja (potraživana količina je relativno neosjetljiva na cijenu,
kada cijena poraste za 1% potraživana količina se smanjuje za više od 0 i manje od 1%)
- -1 - jedinična elstična potražnja (kad se cijena poveća za 1% potraživana količina se
smanjuje za 1%)
- -1˂ E p ˂-∞ - elastična potražnja (potraživana količina je relativno osjetljiva na cijenu kad
cijena poraste za 1% potraživana količina se smanjuje za više od 1%)
- -∞ - savršeno elastična potražnja (potraživana količina je potrpuno osjetljiva na cijenu,
kad cijena poraste za 1% potraživana količina se beskonačno smanjuje (do 0) – vodoravna
Elastičnost i nagib nisu isto.
Razlike:
1. Nagib ovisi o jedinicama u kojima se mjeri pojedina varijabla a elastičost se izražava u
postotcima
2. Nagib linearne krivulje je uvijek isti a kod elastičnosti to nije slučaj (kod linearne krivulje
potražnja je elastična iznad geometrijskog središta, elastičnost=1, u geometrijskom središtu a
na dijelu krivulje ispod geometrijskog središta je neelastična)

- Cijenovna elastičnost ima svrhu razlikovanja nužnih i luksuznih dobara.

Nužna dobra su ona dobra čija potražnja je cjenovno neelastična (kada veličina promjene
cijene uzrokuje relativno male promjene potražnje količine 0˂|E d|˂1
Luksuzna dobra su ona dobra čija potražnja nije elastična (kada male p˂romjene cijene
uzrokuju relativno velike promjene potraživane količine 1˂|E d|˂∞

2. DOHODOVNA ELSTIČNOST POTRAŽNJE

- mjeri z akoliko postotka će se promjeniti potraživana količina proizvodnje kada se
dohodak promjeni za 1%
Y
∗ΔQ
postotna promjena potraživane količine Q
EY = =
postotna promjena dohotka ΔY
- Vrijednost ovoga koeficijenta je u pravilu POZITIVNA (kada raste dohodak u pravilu
raste i potražnja).
- Dobra koja imaju koeficijent dohodovne elatičnosti veće od 0 se jož nazivaju superiorna
dobra, a dobra koja imaju taj koeficijent manji od 0 zovu se inferiorna dobra

3. UKRŠTENA ILI KRIŽNA ELASTIČNOST

- pokazuje koliko će se posto promijeniti potraživana količina jednog dobra kad se cijena
drugog dobra promijeni za 1%
-
postotna promjena potraživane količine A P B
Eab = = ∗ΔQ A / Δ P B
postotn promjena cijene B PA

- pomoću vrijednosti ovog koeficijena razlikujemo

supstitucijska dobra – ako rast cijene dobra B uzrokuje porast potražnje za dobro A
(koeficijent pozitivan)
komplementarna dobra – ako rast cijene dobra B uzrokuje pad potražnje za dobro a
(koeficijent negativan)
indiferentna dobra – ako promjena cijene dobra B ne uzrokuje promjenu potraživanje
količine dobra A

PONUDA
- sve tržišne snage koje se oblikuju djelovanjem ponuditelja
- funkcija ponude prikazuje odnos između dobrovoljno nuđene količine određenog dobra i različitih
razina cijene proizvoda Qs =f ( Pa ) c . p .
- rastuća funkcija cijene (ako cijena raste dobrovoljno nuđena količina se povećava)

Individualna funkcija ponude – predstalja različite količinedobara koje je ponuditelj spreman ponuditi
pri različitim cijenama tog dobra.
Tržišna funkcija ponude – zbroj svih pojedinačnih funkcija ponude (različite količine dobara koja se
nudi na tržištu po različitim cijenama)

Na ponuđenu količnu osim cijene utječu:

- trškovi proizvodnje
- cijena supstituta i komplemenata
- organizacija tržišta
- posebne okolnosti (religija, političko
stanje,...)

Pomaci uzduž krivulje

- do pomaka uzduž krivulje dolazi zbog promjene cijena proizvoda

Pomaci krivulje ponude

- do pomaka cijele krivulje dolazi zbog promjene bilo kojeg drugog čimbenika osim cijene proizvoda

ELASTIČNOST PONUDE

Cijenovna elastičnost ponude

- mjeri za koliko posto će se promijeniti dobrovoljno nuđena količina kada se cijena
proizvoda promjeni za 1%
 P
∗Δ Qs
postotna promjena pon uđene količine Q s
E s= =
postotna promjenacijene ΔP
- 0 – savršeno neelastična ponuda - ponuđena količina je potpuno neosjetljiva na cijenu,
nudi se fiksna količina proizvoda bez obzira na cijenu (okomita na os apscisa)
- 0-1 – neelastična ponuda – relativno neosjetljiva na cijenu, kad cijena poraste za 1%
nuđenakoičina se povećava za više od 0 i manje od 1%
- 1 – jedinična elastičnost oinude – cijena se poveća za 1% ponuđena količina se poveća za
1%
- 1-∞ - elastična ponuda – relativno osjetlkjiva na cijenu, kad cijena raste za 1% ponuđena
količina se povežava za više od 1%
- ∞ - savršeno elastična ponuda – potpuno osjetljiva na cijenu, rast cijene od 1% uzrokuje
beskonačan porast ponude (vodoravna prema osi apscisa)

Glavni čimbrnik koji utječe na vrijednost koeficijenta elastičnosti ponude je vremenski period koji
poduzeća imaju da se prilagode izmijenjenim uvjetima (cijeni).
Još je i važna odrednica oblik tržišne ravnoteže.
 VRLO KRATKI ROK
- poduzeća se uopće ne mogu prilagoditi. To znači da ne mogu ni povećati ni smanjiti
proizvodnju, već samo mogu ponuditi količinu dobara koju su prije proizveli)
- savršeno neelastišna E s=0

 KRATKI ROK
- poduzeća se mogu djelomično prilagoditi varirajući zapošljavanje nekih proizvodnih
čimbenika
- zbog toga funkcija ponude nije savršeno neelastična već s rastom cijene raste i ponuđena
količina E s> 0

 DUGI ROK
- poduzeća mogu varirati zapošljavanje svih čimbenika pa se najlakše mogu prilagoditi i
koeficijent elastičnosti je najveći E s=∞

Koeficijent elastičnosti ponude na tržištu savršene konkurencije u dugom roku je jednak beskonačno
(vodoravno) a na svim ostalim oblicima tržišne strukture će biti manji od beskonačno.

Parcijalna tržišna ravnoteža

Ravnoteža je situacija kada nema tedencije ka promjeni (snaga međusobno suprotstavljenih sila je
izjednačena).
Da je analiza statična znač ida se odnosi na jedan trenutak u vremenu, a da je parcijalna tržišna znači
da proučava samo 1 tržište.
Qs =Qd → ravnotežana tržištu
 Pri svim većima od 4kn nuđena količina nadmašuje
potraživanu (višak ponude – manjak potražnje).

Pri cijenama manjima od 4kn potraživana količina je

veća od nuđene (manjak ponude – višak potražnje).

Komparativna statika
- tehnika ekonomske analize kojom se uspoređuju 2 ravnotežna stanja (stanje početne ravnoteže se
uspoređuje sa stanjem neke nove ravnoteže) do koje je došlo zbog utjecaja nekog događaja na
određeno tržište.
Učinak pada ponude na ravnotežnu cijenu S2
(ravnotežna cijena raste, a količina pada).

Učinak rasta ponude na ravnotežnu cijenu i količinu S1

(ravnotežna cijena pada, a količina raste).
 Učinak rasta potražnje na ravnotežnu cijenu i količinu
(ravnotežna cijena raste i količina raste).

Učinak istovremenog rasta potražnje i pada ponude na

ravnotežnu cijenu i količinu.

Oblikovanje kormalne cijene u gospodarstvu

1) cijena u vrlo kratkom roku

- ne može doći ni do kakve promjene u proizvodnji, proizvodnja u cijelosti ovisi o zalihama
- ponuda je savršeno neelastična kod neke razline zaliha

- ako se radi o pokvarljivoj robi u interesu ponuditelja je prodati cijelu zalihu (ponuda je
potpuno neelastična a cijena se oblikuje ovisno o poražnji).
- ako se radi o nepokvarljivoj robi, ponuditelj može pričekati da potražnja naraste
- pri potražnji manjoj od D 2 ne nude cijelu zaihu robe već dio uz pretpostavku da roba nije
kvarljiva
- potražnja je odlučujuća u formiranu cijene jer je ponuda određena zalihama a troškovi
proizvodnje nastaju nekom ranijem razdoblju

2) analiza u kratkom roku

- u kratkom razdoblju poduzee može varirati zapošljavanje nekih ali ne i svih proizvodnih
čimbenika
- ukupni prihodi – tržišna vrijednost outputa poduzeća TR=P∗Q
- granični prihod – mjeri za koliko porastu ukupni prihodi kada poduzeće proda jednu
ΔTR
dodatnu jedinicu proizvoda MR=
ΔQ
- profit ¿ TR−TC
- radi jednostavnosti analize pretpostavit ćemo da se analiza odnosi na tržište savršene
konkurencije. Korištenjem te pretpostavke omogućava analizu poduzeća koje je premalo u
odnosu na cijelo tržište i ne utječe na cijenu proizvoda pa može prodati koliko god želi
proizvoda po istoj cijeni.

- Iako je tržišna krivulja potražnje negativna nagiba, individualna krivulja potražnje s kojom
se poduzeće suočava je savršeno elastična jer poduzeće ne može utjecati na cijenu
proizvoda.

Poduzeće u savršenoj konkurenciji je price-taker pa je njegov MR=P. To znači da

poduzeće ne mora snižavati cijenu proizoda ako želi povećati svoju prodaju jer je granični
prihod jednak cijeni proizvoda P=MR=D

- Optimalna razina proizvodnje poduzeća se nalazi tamo gdje je cijena proizvoda jednaka
graničnom trošku. P=MC =MR=90. Sve dok je MR veći od MC profiti rastu pa se
isplati povećati proizvodnju MR> MC (ova situaija se nalazi lijevo od optimalne razine
proizvodnje.
- Suprotna situacija se nalazi desno od optimalne razine (to je MC veći od cijene pa se
poduzeće odlučuje ne proizvoditi tu količinu jer bi se profiti smanjili).
P> MC−rastu P= MC−maksimum P< MC−smanjuju

- Kad bi cijena proizvoda bila manja uvijet maksimalizacije profita bi bio na nižoj
vrijednosti MC a to je pri nižoj razini proizvodnje

- ODLUČIVANJE PODUZEĆA U KRATKOM ROKU

Logika odlučivanja poduzeća u kratkom roku:

 - poduzeće nije u mogućnosti utjecati na fiksne trokove u kratkom roku pa oni nisu ni
važni za donošenje odluke o prooizvodnji
- u kratkom roku poduzeće treba voditi računa o tome pokriva li barem svoje varijabilne
troškove. Ako pokriva VC odlučit će se za proizvodnju a tah uvjet će se ostvariti kad je
cijena veća ili jednaka AVC min
- sve dok je MR veći od C dodatna jedinica donosi profit

Kada je MR=MC profiti su na maksimumu i svako daljnje povećanje proizvodnje stvara

gubitke i ne bi se trebalo realizirati.
Na tržištu savršenekonkurencije MR=P (jer se poduzeće susreće sa savršenom
elastičnom potražnjom).

Točka A je jednaka AVC min i prema pravilu max profit / min gubitak poduzeće bi trebalo
proizvoditi.
Ova točka se naziva točkom prestanka rada ili točkom zatvaranja. U toj točki poduzeće
pokriva varijabilne troškove ali ne i fiksne i poduzeću je svejedno hoće li poslovati u ovoj
točki jer i ako posluje i ako ne, ima gubitak u iznosu FC.
(Pri bilo kojoj cijeni nižoj od ove poduzeće ne bi pokrivalo ni fiksne ni varijabline
troškove pa proizvodnja ne bi imala smisla.)

Točka B je veća od AVC min. Ta cijena jamči da će poduzeće pokrivati sve svoje
varijabilne troškove i dio fiksnih trškova. Ako bi poduzeće odlučilo ne proizvoditi pri ovoj
cijeni imalo bi gubitak u iznosu fiksnih troškova a ta gubitak bi bio veći nego kad bi
poduzeće proizvodil. Ovo područje se naziva poslovanje s gubitkom.

Točka C je veća od AVC min i prema pravilu max profit ( P=MC ) poduzeće bi trebalo
proizvoditi. Pri ovoj cijeni poduzeće pokriva sve svoje troškove ali ne ostvaruje
ekonomski profit. U poslovanju se naziva točka prijeloma.

Točka D vrća od AVC min. Ova cijen jamči daće poduzeće pokrivati sve svoje troškove i
poslovati s profitom.

3) analiza u dugom razdoblju

- postoji mogućnost potpune prilagodbe poduzeća izmjenjenim uvjetima u svojoj okolini
(ponuda se može potpuno prilagoditi potražnji)
- na tržištu savršene konkurencije ravnotežna cije poizvoda u dugom roku teži ka mmin
LATC (taj minimum se ostvaruje LMC=LATC
 Na desnoj strani je prikazana situacija u nacionalnom gospodarstvu oje se sastoji od 3
grane (A,B,C), a lijeva strana prikazuje što situacija u nacionalnom gospodarsvu znači za
tipično poduzeće unutar grane A.
Poduzeće u dugom roku želi nuditi proizvode samo ako će pokriti sve svoje troškove kad
je taj uvijet zadovoljen odlučuje se nuditi razinu proizvodnje koje maksimiziraju profite
P=MC dugoročno P=LMC
Kako je ovo tržište savršene konkurencije i tu nema prepreka ulasku novih poduzeća na
tržište, poduzeća iz drugih djelatnosti pimjećuju da poduzeće u grani C ostvaruje profite i
odlučuju se preselti u tu granu.
Zbog toga dolazi do preorjentacije manje profitabilnih rana ( Sb ) i prelijevanje
proizvodnih čimbenika iz jedne grane u dugu dovodi do pada ponude i rasta cijene u
granam koje su ispodprosječne te do rasta ponude i pada cijene u grani koje su
iznadprosječne.

Taj proces rasta i pada ponude odvija se dok se ponuda u svim granama uspostavi na
razini Sa a cijena na razini P (gdje je cijena proizvodnje ¿ LATC min=LMC
Uvjet ravnoteže u dugom roku je:
P=LATC min =LMC
Kad je cijena proizvoda veća od LATC min poduzeća u toj grani posluju s profitom pa u
granu ulaze nova poduzeća u želji za profitom (raste ponuda, a smanjuje se cijena).
Kad je cijena proizvoda manja od LATC min poduzeća posluju s gubitkom i napuštaju tu
granu (pad ponude, rast cijene).

U dugom roku na tržištu savršene konkurencije ponuda je savršeno eastična i najmanja

decijacija cijene uzrokuje seljenje poduzeća u ili van grane i povratak cijene na definiranu
razinu.
Cijena proizvoda u dugom roku na tržištu savršene konkurencije ovisi o LATC min.

Uzrok vječnog zalaganja ekonomista za tržište savršene konkurencije:

Cijena proizvoda na tržištu savršene konkurencije je jednaka LATC min što znači da će
potrošać plaćati po najnižoj mogućoj cijeni, a proizvođač će pokriti sve trškove i ostvariti
profit.

RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU MONOPOL

- ostvaruje se tamo gdje to monopolistu najviše odgovara (maksimalne razine profita

monopolista)
Prije ponalaska ravnoteže treba utvrditi razinu proizvodnje koja maksimizira profit.

1) Iako se monopolist suočava s cijelom funkcijom potražnje on ne može odabrati cijenu i

količinu.
 Može odabrati samo jedno. Ako odredi cijenu tržište određuje koliko će se potraživati pri toj
cijeni, a ako odredi količinu tržište određuje cijenu po kojoj će se prodavati.
2) S obzirm da je krivulja potrošnje silaznog nagiba monopolist mora sniziti cijenu proizvoda
ako želi povećati prodaju (zbog toga je P> MR )

Monopolist će povećati svoju proizvodnju sve dok je MR> MC .

Maksimum profita ostvaruje se kada je MR=MC .
Ravnoteža na tržištu monopolista : P> MR=MC

Monopolist ostvaruje najveći profit kad

proizvodi količinu kod koje je MR=MC (točka
A) – ono prikazuje samo MR a cijena je veća.

U točki B se nalazi cijena po kojoj monopolist

prodaje.

POTROŠNJA

- poslijednja faza procesa

- predstavlja ispunjenje smisla proizvodnje budući da ima cilj zadovoljenja potreba
- u procesu proizvodnje oblikuje se potrošnja po količini i po namjenskoj strukturi jer se jedan dio
proizvoda koristi u slijedećem proizvodnom procesu kao sredstvo za proizvodnju a drugi ulzi u krajnju
potrošnju u obiku potrošnih dobara.
- potrošač je suoćen s danim dohotkom, svojom kupovnom moći te s cijenama dobara koja kupuje.
- u slobodnoj konkurenciji potrošač nema nikakvog utjecaja na cijene i one za njega čine samo dani
parametar kojemu se može prilagođavati.
- proces potrošnje peoizlazi iz proizvodnje i razmjene.

Krajnja potrošnja odvija se kao:

1. osobna potrošnja
2. skupna potrošnja
DRUŠTVENA
3. opća potrošnja

Budžetski pravac
- alternatvne mogućnosti potrošnje za potrošača
- radi jednostavnosti pretpostavljamo da potrošač ima na raspolaganju dvije skupine dobara i raspolaže
točno određeni budžetom.
 Pravac je određen dohotkom i odnosom cijena 2 dobra.
ZNAČAJKE:
- pravac je jer su cijene dane i uvijek se plaća ista cijena
za to dobro bez obzira na količinu
- negativnog je nagiba što izražava nužnost izbora jer
potrošač može kupiti dodatnu jedinicu nekog dobra samo
ako smanji količinu drugog dobra

Žrtvovana količina drugog dobra je alternativni trošak

kupovine dodatne jedinice.

Za potrošača crijedi ograničenje B=Q x∗P x +Q y∗P y

Potrošač može izabrati neku kombinaciju kupovine tj točku na budžetskom pravcu.
Ako izabere točku ispod pravca tada će uštedjeti dio dohotka.

Budžetski pravac predstavlja samo listu mogućnosti izbora potrošača ali ne i optimalnu kombinaciju.

POMACI BUDŽETSKOG PRAVCA

1) povećanjem dohotka pri nepromjenjenim cijenama dobra budžetski pravac se pomiče desno

2) sniženjem cijene jednog dobra uz nepromjenjen dohodak i cijenu drugog dobra mjenja se
nagib budžetskog pravca

3) snižavanjem obiju dobara ali ipak u većoj mjeri kod jedog dobra pravac se pomiče udesno i
mjenja se nagib
Cilj potrošača je ostvariti maksimalnu korisnost. Korisnost mjeri zadovoljstvo neke osobe prozašlo iz
potrošnje (korist se mjeri u jedinicama koje se nazivaju utili).

Mogućnost nalaženja optimane kombinacije u potrošnji 2 dobra ostvareno je kad je budžetskom

pravcu pridodana krivulja indiferencije.
Krivulja indiferencije prikazuje različite kombinacije potrošnje 2 dobra koje su jednako prihvatljive za
potrošače (pružaju istu razinu koristi).

Krivulja indiferencije je opadajuća u odnosu na ishodište.

S rastom potrošnje svakog pojedino proizvoda raste i uupna
korisnost ali po opadajućoj stopi tj. svaka dodatna jedinica
dobra dodaje zadovoljstvu sve manje → zakon opadajuće
granične korisnosi

- krivulje indiferencije se ne sijeku, konveksne su u odnosu

na ishodište, imaju negativan nagib

- što je krivulja udaljenije od ishodišta prikazuje veću razinu korisnosti

RAVNOTEŽA POTROŠAČA

- nalazi se u točki u kojoj se tangiraju budžetski pravac i krivulja indiferencije

- ta točka je optimalno rješenje za potrošaća jer je:
- raspoloživim dohotkom postigao najveću moguću potrošnju
- u toj točki je smjer supstitucije dobara jednak omjeru njegovih cijena, a to znači da je
potrošač izjednačio graničnu korisnost zadnje novčane jedinice koju je izdao za oba dobra

Uvijeti ravnoteže
- u točki ravnoteže potrošača nagibi krivulje indiferencijei budžetskog pravca su jednaki
- nagib krivulje indiferencije se računa kao omjer grančnih korisnosti 2 dobra
MRS=MU x / MU y

granična stopa supstitucije

- nagib budžetskog pravca je vertikalni odsječak podijeljen s horizonalnim odsječkom
−B
P x −P x
=
B Py
Py
kombiniranjem ova 2 izraza dobivamo pravilo za točku ravnoteže potrošača
MU x P x
=
MU y P y
U točki ravnoteže granična stopa supstitucije jednog dobra za drugo dobro jednaka je
omjeru njihovih nagiba.
- granična korisnost po posljednjoj utrošenoj novčanoj jedinici mora biti jednaka za svako
dobro
MU x MU y
=
Px Py
OSNOVE MAKROEKONOMSKE RAVNOTEŽE

Makroekonomija proučava agregatnu ekonomsku aktivnosti (promjene ukupne razine cijene, ukupno
proizvodne privrede, razinu zaposlenosti i nezaposlenosti, razmjena s inozemstvom).

Robni fondovi (formira ih proizvodnja) – vrijednosno iskazana ukupna količina roba u gospodarstvu
Kupovni fondovi – obuhvaćaju ukupnu količinu novca koja potrošaču stoji na raspolaganju
Između robnih i kupovnih fondova uspostavlja se opća razina cijena (kada se oni uravnoteženi
ostvaruje se stabilna razina cijena).
Ako su robni fondovi veći od kupovnih dolazi do deflacije (pad cijena zbog prevelike količine robe).
Ako su kupovni fondovi veći od robnih dolazi do inflacije (porast opće razine cijena).

Kružni tijek aktivnosti orvorene privrede:

Y – dohodak C – osobna potrošnja
I – investicije S – štednja
G – državni rashodi T – porezi i takse
E x – izvoz I m – uvoz
N E – neto izvoz ( E x −I M )

1. tijek: Y =C
2. tijek: Y =C + S=C+ I
3. tijek: Y =C + S+T =C + I +G
4. tijek: Y =C + S+T + I m=C+ S+ G+ Ex

Osnovni makroekonomski pokazatelj je bruto domaći proizvod (Gross domestic product) – tržišna
vrijednost svih finalnih dobara i usuga proizvedenig u jednoj zemlji u 1 godini. U računanje BDP-a je
važno uključiti samo finalna dobra da izbjegli dvostruko računanje.
Neka dobra su intermedijarna – koriste se u proizvodnji drugih dobara, a neka dobra mogu biti i
finalna i intermedijarna. Postoje još i kapitalna dobra – ona se koriste u proizvodnji drugih dobara ili
usluga (ne spadaju u finalna jer se koriste u proizvodnji, a nisu ni intermedijarna jer se ne potroše u
proizvodnom procesu).

Kad se BDP podijeli s br. stanovnika dobije se BDP per capita i on služi kao pokazatelj razvijenosti
neke države ili područja (temeljni pokazatelj razine životnog standarda građana određene države i cilj
je da bude što veći).

BDP se računa na 3 načina:

1. proizvodna metoda – ukupna vrijednost finalnih dobara i usluga
2. dohodovna metoda – zbroj dohodaka u gospodarstvu tijekom dnog razdoblja (radi se o
dohotcima koje su zaradili proizvodni čimbenici)
- dohotci od rada (plaće, nadnice, dohotvi samozaposlenih)
- dohotci od kapitala (plaćanja vlasnicima fizičkog kapitala, za nematerijalnu imovinu)
BDP=N + K+ R+ P+T + A m
N – nadnice, K – kamate, R – rente, P – profiti, T – neizravni porezi , Am – amortizacija kap. dobara

3. rashodovna metoda – BDP je jednak ukupnoj domaćoj potrošnji i razlici između uvoza i
izvoda BDP=C + I + G+ N E

REALNI I NOMINALNI BDP

- realni BDP je ukupna vrijednost financijskih dobara i usluga proizvedenih u zemlji
tijekom 1 godine pri čemu je vrijednost izražena u cijenama iz bazne godine
 - nominalni BDP se računa koristeći cijene iz odine u kojoj je output proizveden (tekuće
cijene)

NACIONALNI DOHODAK – predstavlja sumu dohotka koje su primili proizvodni čimbenici (jednak
je ukupnim nadnicama,profitima, kamatama i rentama), a dobije se oduzimanjem amortizacije i
neizravnih poreza od BDP-a.

RASPOLOŽIVI DOHODAK – iznos koji dolazi izravno u ruke stanovništvu i s njim se može
slobodno raspolagati a dobije se kad se od nacionalnog dohotka oduzmu svi iravni porezi i štednje
poduzeća i na taj iznos se još dodaju transferi koje su domaćinstva primila od države.

Osim BDP-a temeljni makroekonomski agregati su još: stopa rasta BDP-a, opća razina cijena, stopa
nezaposlenosti i platna bilanca.

STOPA RASTA BDP-a:

BDP t−BDP t 1
∗100
BDP t−1
- što je stopa rasta viša gospodarstvo višepovećava mogućnost zadovoljenja potreba za ekonomskim
dobrima

RAZINA CIJENA
- označava opću razinu cijena nekom gospodarstvu a mjeri se ponderiranim indeksom cijena svih
dobara u gospodarstvu (promjena razine cijena → Pt −Pt−1
- pad opće razine cijena → DEFLACIJE
- rast opće razine ijena → INFLACIJA

STOPA NEZAPOSLENOSTI
- postotak nezaposlenosti osoba u odnosuna robno sposobne osobe (u pravilu kada raste BDP očekuje
se smanjenje stope nezaposlenosti)

PLATNA BILANCA
- sistematski prikaz svih ekonomskih transakcija koji rezidenti jedne zemlje ostvare s ostatkom svijeta
(uvoz, izvoz)

AGREGATNA POTRAŽNJA

- odnos između ukupne potražnje u

gospodarstvu i opće razine cijena
(formira ju sektor potrošnje trošeći
dohodak na C, I, G i N E i ssve to u
ovisnosti o općoj razini cijena).
AD → Y =C + I +G+ N E
AD pada kako raste opća razina cijena.
Kod funkcije AD vrijedi samo učinak dohotka
(kada poraste opća razina cijena Cp smanjuje se
agregatna potražnja jer domaćinstvo, poduzeža i
država sa postojećom količinom novca koji imaju mogu kupiti manju količinu dobara).

AGREGATNA PONUDA
- odnos između ukupne ponude svih dobara i
usluga i opće razine cijena (položaj funkcije ovisi o
tehnologiji, ljudskim, kapitalnim, prirodnim
resursima)
AS raste kako raste opća razina cijena.
 - pretpostavka nužna za izvođenje funkcije AS je da radnici s poslodavcima pregovaraju o
nadnicama u nominalnom iznosu i nominalne nadnice su fiksne
- porast opće razine cijena kada su nominalne nadnice fiksne ukazuje da reane nadnice koje
poduzeća isplaćuju radnicima padaju
- zbog pada realnih nadnica poduzećima je jeftinije zaposliti nove radnike koje prije pada
nije bilo isplativo zaposliti
- kako je poduzećima jeftinije zaposliti ranike oni povećavaju potražnju za radom a to
uzrkujei porast ukupne proizvodnje

MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA

AS = AD

Makroekonomska ravnoteža nastaje tamo gdje su AD i AS jedna.

Ravnotežna cijena je P R, a ravnotežna količina ukupne
proizvodnje Y R.

MODEL DOHODAK – model multiplikatora

- služi demonstraciji da je u gospodarstvu moguća ravnoteža kod nepotpune zaposlenosti
proizvodnih čimbenika

JEDNOSEKTORSKI MODEL
- postoji samo 1 komponenta AD i to osobna potrošnja (C)
- postoje brojna objašnjenja osobne potrošnje domaćinstva
4 najpoznatije teorije:
1. teorija apsolutnog dohotka (Keynes)
2. teorija o stalnom dohotku (Milton Friedman)
3. teorija relativnog dohotka (Duestenburg)
4. hipoteza životno ciklusa (F. Modiglian)
- Potrošnja prema Keynesu je funkcija raspoloživog dohotka i ako se dohodak poveća raste osobna
potrošnja. C=f (Y )
- oblik funkcije potrošnje je linearan C=α + βY
α −autonomnaili egzistencijalna potrošnja(neovisna o d ohotku)
β−MP C – granična sklonost potrošnji (za koliko će se promijeniti potrošnja kad se
ΔC
dohodak promijeni za 1 jedinicu β= (ima vrijednost između 0 ≤ β ≤ 1, β određuje nagib
ΔY
krivulje potražnje)
Štednja je također rastuća funkcija domaćeg dohotka
S=−α + (1−β )∗Y
α – štednja koja postoji i kad je dohodak jednak nuli
1−β ili MPS – granična sklonost štednji (za koliko će se promijeniti štednja kada e dohodak
promijeni za 1 jedinicu)

U točki A je ravnotežni nacionalni

dohodak jednak Y A (količina koju
domaćinsta žele potrošiti je jednaka
količini koju poduzeće želi
proizvoditi) AS =AD
Lijevo od točke A, AD je veća od AS
pa poduzeća povećavaju proizvodnju
i dohodak raste.
Desno od točke A, AS je veća od AD
pa poduzeća smanjuju proizvodnju.

Jednakost AS i AD u 1-sektorskom
modelu se pojavljuje tamo gdje
funkcija osobne potrošnje sječe
ravnotežni pravac (tj. kad je
proizvodnja jednaka potrošnji i
štednja jednaka 0)

DVOSEKTORSKI MODEL

- cijeli proizvod se ne troši samo na osobnu potrošnju već se jedan dio troši na investicijsku potrošnju
- investicijska potrošnja je količina izdataa za kupovinu dobara koja će koristiti u proizvodnji drugih
dobara na vremenski perod duži od godine dana (determinante investicija: kamatna stopa, ukupni
dohodak, subjektna očekivanja investitora)
- s porastom kamatne stope investicije padaju jer raste trošak zaduživanja poduzeća s porastom
dohotka u pravilu rastu i investicije
- u modelu multiplikatora se pretpostavlja da su investicije autonomne (ne ovise o dohotku i kamatnoj
stopi)

1
k= - investicijski multiplikator (pokazuje za koliko se poveća ravnotežni dohodak kada se
1−β
investicije povećaju za 1 jedicinu)
 Nova makroekonomska ravnoteža je
u točki B a novi ravnotežni dohodak
je na razini proizvodnje Y B .
Porast ravnotežnog dohotka je veći
od porasta AD uzrokovanog
dodavanjem investicija.

Lijevo od točke B, AD je veća od AS

pa poduzeća povećavaju proizvodnju
i dohodak raste.

Desno od točke B, AD je manja od

AS pa poduzeće smenjuje
proizvodnju.

Jednakost AD i AS je tamo gdje

funkcija AD sječe ravnoteni pravac, a
štednja jednaka investriranju.

TROSEKTORSKI MODEL

- pretpostavlja se da su državni izdatci autonomni u odnosu na dohodak.

- povećavanje potrošnje države djelovat će na povećanje dootka u gospodarstvu ΔY > ΔG
- kako bi država mogla imati izdatke na dobra i usluge ona mora prikupiti određena sredstva – državne
prihode (T)
- najznačajniji oblik državnih prihoda su porezi, mogu biti autonomni (Ta) i ovisno o dohotku (ty)
T =Ta+ ty

T/Y je prosječna porezna stopa i prikazuje prosječno porezno opterećenje jedinice dohotka.
Deriviranjem tog izraza dobiva se granična porezna stopa (t) koja označava koliko poraste porez na
jedinicu porasta dohotka.

Kada su državni izdatci i prihodi izjednačeni u gospodarstvu proračun je uravnotežen.

Ako su izdatci veći – DEFICIT
Ako su izdatci manji – SUFICIT

Nova makroekonomska ravnoteža je

točka C gdje nova funkcija AD
(C+I+G) jednaka AS a nova
ravnotežna razina proizvodnje pri
razini Y c .
Porast ravnotežnog dohotka veći od
porasta AD uzrokovanog
dodavanjem državnih izdataka.

ČETVEROSEKTRSKI MODEL

- dobio se uključivanje međunarodne razmjene dobara i usluga (uvoz i izvoz)

- u modelu multiplikatora se pretpostavlja da je veličina izvoza neovisna tj. autonomna u odnosu na
dohodak
- zbog toga će porast izvoza uzrokovati multiplikativni rast ravnotežnog dohotka
- kako bi se dobila AD u otvorenoj privredi potrebno je prethodnoj AD (koja se sastoji od zbroja C, I,
G i izvoza oduzeti iznos uvoza jer uvoz dobara uzrokuje da se jedan dio domaće potražnje odnosi na
dobra proizvedena u inozemstvu)
- u modelu multiplikatora uvoz može biti autonoman i ovisan o dohotku
- autonomni uvoz uključuje uvoz robe finalne potrošnje a uvoz koji je ovisan o dohotku mora se vršiti
da bi se ostvarila domaća proizvodnja
I m=I m a+mY
I m /Y je prosječni uvoz i prikazuje koliki se u prosjeku uvoz ostvvaruje po jedinici dohoka.
Deriviranjem tog izvoza dobiva se granična sklonost uvoza (m) koja pokazuje za koliko se poveća
uvoz ako se dohodak poveća za 1 jedinicu
d Im
=m
dY

Kada uvoz i izvoz nisu ujednačeni

postoji neravnoteža u vanjsko-
trgovinskoj bilanci (dobije se kad
se iznos novca koji je nacionalno
gospodarstvo ostvarilo izvozom
dobara umanji za trošak kupnje
uvoznih dobara).

Neto izvoz ( N E=Ex−ℑ)

multiplikativno povećava
ravnotežni dohodak ( ΔY > Δ N E)
Ako bi neto izvoz bio negativan
(izvoz < uvoz) AD bi u otvorenoj
privredi bila manja od one z
zatvorenoj (C+I+G) i to bi
uzrokovalo multiplikativni pad
ravnotežnog nacionalnog dohotka.

DEFLACIJSKI JAZ

- pad opće razine cijena (ponuda dobara i usluga na tržištu je veća od raspoložive ponude novca)
- javlja se kad godišnja stopa inflacije pade ispod 0%
- deflacija – proces smanjivanja stope inflacije

- nakon II. svjetskog rata se rijeđe javlja

- deglacija je loša pojava jer postoji opasnost od pojave deflacijske spirale tj. situacije u kojoj se zbog
pada cijena smanjuje proizvodnja dobara što uzrokuje niže plaće i nižu potražnju i vodi daljnjem
snižavanju cijena
- deflacija je povezana s recesijom ako cijene neprestano padaju tijekom nekoliko godina

Kod deflacije AS je veća od AD i država

nastoji povećati AD.

Puna linija predstavlja stvanu AD, a

isprekidana AD potrebnu za punu zaposlenost
proizvodnih čimbenika (stvarna
makroekonomska ravnoteža je u točki A).

Dohodak kod prve pune razine zaposlenosti je

veći od ravnotežnog dohotka i to znači da
postoji nezaposlenost.
Ostvarena je ravnoteža kod nepotpune zaposlenosti. Stvarna AD je manja od onoga što je potrebno da
bi proizlazilo kroz točku F i to za iznos vertikalne udaljenosti od točke F do stvarne AD – taj pomak se
naziva deflacijski jaz

KEYNESIJANCI:
Moguća je stabilna ravnoteža gospodarstva čak i pri nepotpunoj zaposlenosti proizvodnih čimbenika.
Problem je potrebno riješiti državnom ntervencijom.

INFLACIJSKI JAZ

- javlja se kada agregatna potražnja nadmaši raziinu koja se javlja kod potpune zaposlenosti
proizvodnih čimbenika (porast opće razine cijena).

Makroekonomska ravnoteža se ostvarje u toči

A gdje stvarna AD siječe AS.
Ali maksimalni mogući dohodak Y F je manji
od ravnotežnog. Cijeli višak dohotka iznad Y F
je inflacija.

Da bi Y F bio ravnotežni dohodak potrebno je

da funkcija AD prolazi kroz točku F.

Keynesyanske preporuke su bile suprotne od onih u deflaciji.

- uvođenje većih poreznih stopa kojima se smanjuje C
- povećanje kamatih stopa kojima se smanjuje I
- smanjenje državnih izdataka

PARADOKS ŠTEDNJE

Nastaje u situaciji deflacijskog jaza. Klasični i neoklasični teoretičari su smatrali da je za izlazak iz

velike gospodarske krize potrebno povećati štednju jer bi rast štednje trebao uzrokovati rast investicija
koji bi doveo do rasta proizvodnje.
Keynes upozorava na tu teoriju i objašnjava zbog čega se takav pristp ne može pimjeniti:
- ako se poveća štednja (a ljudi jedan dio dohotka štede a drugi troše) smanjit će se dio koji
troše
- pad osobne potrošnje uzrokovat će pad AD a zbog pada AD smanjit će se i ravnotežni
dohodak (BDP) a kako je štednja rastuća funkcija raspoloživog dohotka pad Y (BDP)
uzrokovat će pad štednje
Za situaciju recesije nije preporučljivo povećati štednju već treba poticati proizvodnju i povećati
potražnju u gospodarstvu (Keynesijanci).

Točka makroekonomske ravnoteže

je A (sjeku se funkcija I i S).

Zbog porasta štednje sa S na S1

ravnotežni nacionalni dohodak
smanjio se na Y 2, a i štednja se
smanjila.