1. Odlazak na selo, gdje sam nekad davno radio u poštanskom uredu činio se kao dobra zamisao.

Izmučen sam od duge brakorazvodne parnice koja nije završila onako kako sam se nadao i
trebalo mi je da se malo maknem od bezimenog grada, od moje, sada već izvanbračne družice,
kratkoročnog kredita koji je, zahvaljujući bivšoj ženi postao dugoročan i gušenja koje sam
svako jutro osjećao dok bih tupo gledao u ono što bi trebalo biti novi dan. Međugradski autobus
je prošao pogranični prijelaz za Finsku i mi smo došli u malo selo s nečitkim imenom. Iskrcao
sam se i duboko udahnuo krijepeći miris borova i livada. Ništa se nije promijenilo. Oko mene
su i dalje bile nabacane prastare kuće, nepismeni ljudi i, činilo mi se, još više pasa lutalica nego
ih je bilo kada sam zadnji put ovdje bio. Pokucao sam na vrata pošte, provirio glavom i rekao
ono što sam 10 godina govorio dok sam ovdje radio: „Dobar dan, ovo je neslužbeni posjet
kontrole iz središnjice“. Nitko se nije nasmijao. Unutra su sjedili potpuno nepoznati ljudi.

2. Krenuli smo s nemirnom idejom da će nam ova bezizlazna situacija ipak donijeti nešto dobro.
Svuda oko nas uzdizali su se smrznuti i onemoćali trsovi vinove loze, koji su napušteni još
davnih dana kada su nepismeni seljani napustili ovu zemlju nadajući se da će u megalomanskim
gradovima pronaći svoju sreću. Na začelju se nalazio pokisli vođa, bezizražajno se smijao
napuklim usnama što je svima ulijevalo strah. Ipak, šutke smo ga slijedili. Njegov je pradjed
bio poglavica Apača pa smo svi mislili da zna najbolji put. Sumorna kolona neprihvaćenih
otpadnika. To smo bili mi, samo nam je u ovakvim situacijama to bilo teško priznati. Svuda
oko nas beznađe. Odjednom, ispred nas se ukaže predradnik s imanja s kojeg smo pobjegli i
bezizražajnim nam glasom ponudi da se vratimo. Bili bismo ludi da smo odbili takvu ponudu.