SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET
MATEMATIČKI ODSJEK
SMJER: MATEMATIKA-NASTAVNIČKI

ABRAHAM DE MOIVRE
Seminarski rad iz kolegija Životopisi matematičara i matematičarki

Paula Bačić
Mirna Cvetić

doc. dr. sc. Maja Starčević

Zagreb, 7.prosinca 2018.

SADRŽAJ
1.UVOD .................................................................................................................................................. 3
2.ŽIVOTOPIS ......................................................................................................................................... 3
2.1.MLADOST.................................................................................................................................... 3
2.2.ZRELO DOBA .............................................................................................................................. 4
2.3.KASNIJE DOBA .......................................................................................................................... 5
3.VJEROJATNOST ................................................................................................................................ 5
3.1.PROBLEM KOCKAROVE PROPASTI(izdanje 1756.) .............................................................. 6
4.DE MOIVREOVA FORMULA ........................................................................................................... 6
4.1.IZVOD .......................................................................................................................................... 7
4.2.NECJELOBROJNE POTENCIJE ................................................................................................. 7
4.3.DOKAZ INDUKCIJOM (ZA CJELOBROJNI 𝒏) ........................................................................ 8
4.3.1. 𝒏 > 𝟎 ................................................................................................................................... 8
4.3.2. 𝒏 = 𝟎 .................................................................................................................................. 8
4.3.3. 𝒏 < 0 .................................................................................................................................. 8
4.4.GENERALIZACIJA ......................................................................................................................... 9
4.5.PRIMJENA ................................................................................................................................... 9
5.TOČKE POVEZANOSTI (''POINTS OF CONNECTIONS'') ............................................................ 9
6.OSOBNE VEZE ..................................................................................................................................... 10
7.ZAKLJUČAK .................................................................................................................................... 10

2
1.UVOD
''And thus in all cases it will be found, that although chance produces irregularities, still the
odds will be infinitely great. That in process of time, those irregularities will bear no
proportion to the recurrency of that order which naturally results from original design.''
~ Abraham De Moivre

''I tako će se u svim slučajevima naći da, iako slučajnost nailazi na nepravilnosti, ipak će
izgledi biti beskonačno sjajni. U toku vremena, te nepravilnosti neće imati nikakav udio u
odnosu na ponovnu valutu tog redoslijeda koji prirodno proizlazi iz originalnog dizajna. ''
~ Abraham De Moivre

Abraham de Moivre bio je francuski matematičar poznat po formuli koja povezuje

kompleksne brojeve i trigonometriju te po svojem radu na području normalne distribucije i
teorije vjerojatnosti. Iako je de Moivre najpoznatiji po formuli za kompleksne brojeve,
njegovi najbitniji doprinosi matematici tiču se teorije relativnosti. Dopunio je i pojednostavio
rezultate Jacoba Bernoullija. Izabran je za nosioca titule “Fellow of the Royal Society” 1697.
godine i bio suvremenik te prijatelj s Isaacom Newtonom, Edmondom Halleyjem i
matematičarem Jamesom Stirlingom. . Pridonio razvoju analitičke trigonometrije, teorije
vjerojatnosti i aktuarske matematike (zakon adicije i multiplikacije, funkcije izvodnice
vjerojatnosti, normalna raspodjela).

2.ŽIVOTOPIS
2.1.MLADOST

Abraham de Moivre rođen je u mjestu Vitry, Champagne 26. svibnja 1667. godine. Njegov
otac Daniel de Moivre bio je kirurg i, premda pripadnik srednje klase, vjerovao je u sve
vrijednosti naobrazbe. Iako su mu roditelji bili protestanti, najprije je pohađao katoličku školu
Kršćanske braće u Vitryju. Kada je navršio 11 godina, njegovi roditelji poslali su ga u
Protestantsku akademiju u Sedanu gdje je proveo četiri godine studirajući grčki jezik.
Protestantska akademija je, međutim, prisilom zatvorena 1682. godine i de Moivre se upisao
na studij logike u Saumaru koji je pohađao dvije godine. Premda matematika nije bila
predmetom studija, de Moivre je samostalno pročitao nekoliko matematičkih radova
uključivši i “Elements de mathematiques” koje je napisao otac Prestet te raspravu o igrama
ovisnima o vjerojatnosti “De Ratiociniis in Ludo Aleae” Christiaana Huygensa. Na studij
fizike u Pariz kreće 1684. godine gdje po prvi puta dobiva formalno matematičko obrazovanje
kroz privatnu poduku kod Jacquesa Ozanama.

Uslijed pojačanih vjerskih progona, de Moivre odlazi u školu Prieure de Saint-Martin gdje su
djeca protestanata bila slana od strane vlasti u namjeri preobraćenja na katoličanstvo. Ne
postoje izvori o tome što se dogodilo sa njegovom obitelji i bližim rođacima usred vjerskih
progona. Premda je prema arhivima škole de Moivre napustio školu 1688. godine, de Moivre i
njegov brat već godinu dana ranije predstavili su se kao progonjeni hugenoti u Londonu.

3
Kako je de Moivre bio protestant, nakon edikta iz Nantesa (1685.) bio je neko vrijeme u
zatvoru, a nakon toga odselio se u Englesku gdje je proživio ostatak života.

2.2.ZRELO DOBA

U vrijeme kada je stigao u London, de Moivre je već bio sposoban matematičar s dobrim
poznavanjem brojnih standardnih matematičkih zapisa. Da bi preživio, de Moivre je
podučavao matematiku u kućama učenika i kavanama širom Londona. Prema nekim izvorima,
za život je zarađivao i dajući savjete kockarima. Dok je podučavao kod jedne obitelji vidio je
Newtonovu novoizdanu “Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica”. Nakon što je
pregledao knjigu, de Moivre je odmah shvatio da su sadržaji knjige daleko dublji od onih koje
je do tada studirao pa je odlučio knjigu pročitati i shvatiti je u cijelosti. Kako je podučavao i
na međusobno udaljenijim lokacijama, de Moivre je imao malo vremena za proučavanje
knjige te je često trgao stranice iz knjige i čitao ih između dviju lekcija. Uskoro je de Moivre
toliko dobro poznavao materiju iznesenu u knjizi da mu je i sam Newton upućivao
zainteresirane za neko objašnjenje.

Do 1692. godine de Moivre se sprijateljio s Edmondom Halleyjem te uskoro i sa samim

Isaacom Newtonom. Halley proslijeđuje 1695. godine de Moivreov prvi matematički rad
Kraljevskom društvu koji je objavljen iste godine. Uskoro de Moivre poopćuje poznati
Newtonov binomni teorem u multinomni teorem te postaje članom Kraljevskog društva.
Tako je 1710. postao i članom komisije koja je trebala razriješiti svađu Newtona i Leibniza
oko prvenstva u otkrivanju infinitezimalnog računa. Royal Society ga je na to mjesto
imenovalo upravo zbog prijateljstva s Newtonom. Ipak zanimljivo je da je imenovan kao član
komisije tako uglednog društva, a da pritom nije bio zaposlen na nekom sveučilištu.

Nakon primitka u društvo, Halley ga ohrabruje da svoju pažnju usmjeri prema astronomiji. De
Moivre je 1705. godine intuitivno otkrio formulu za centripetalnu silu kod eliptične putanje
planeta koju je kasnije dokazao Johann Bernoulli 1710. godine.

Unatoč tim uspjesima, de Moivre nije dobio mjesto na katedri za matematiku na sveučilištu
koje bi mu omogućilo financijsku samostalnost. 1712. godine imenovan je u komisiju sazvanu
od strane Kraljevskog duštva, a u kojoj su bili i M. M. Arbuthnot, Hill, Halley, Jones, Machin,
Burnet, Roberts, Bonet, Aston i Taylor da se pomogne riješiti spor između Newtona i
Leibniza vezan uz otkriće diferencijalnog i integralnog računa.

De Moivre se naime nadao dobiti poziciju profesora, no kao što je u Francuskoj bio
diskriminiran zbog svoje protestantske vjere, u Engleskoj je bio diskriminiran jer je Francuz
tako da je Moivre cijeli život proveo prilično siromašno i bez stalnog zaposlenja u čemu mu
nisu uspjeli pomoći ni njegovi utjecajni prijatelji.

Prvo svoje djelo o vjerojatnosti objavio je kao članak na latinskom (1711) da bi ga poslije
proširio u knjigu Nauk o vjerojatnosti (The Doctrine of Chances, 1718). Godine 1730. napisao
je drugo važno djelo, Analitičku zbirku (Miscellanea analytica).

4
2.3.KASNIJE DOBA

De Moivre je nastavio proučavati područje vjerojatnosti i matematiku sve do svoje smrti

1754. godine i izvjestan broj dodatnih radova objavljen je tek nakon njegove smrti.De Moivre
se nikad nije oženio.

Najozbiljnije se vjeruje da je točno predvidio dan svoje smrti. Utvrdivši da svaki dan spava 15
minuta duže, de Moivre je pretpostavio da će umrijeti onog dana kada će spavati cijelih 24
sata na dan. Jednostavnim računom došao je do nadnevka od 27. studenog 1754. godine i
zaista je umro na taj dan.

3.VJEROJATNOST

De Moivre je u svojim istraživanjima kročio novim putevima u matematici razvijajući

analitičku geometriju i teoriju vjerojatnosti te razvijajući radove svojih prethodnika, a naročito
Christiaana Huygesa i nekoliko članova poznate matematičke obitelji Bernoulli.

Prvi je upotrijebio integral vjerojatnosti u obliku :

∞ 2 √𝜋
∫0 𝑒 −𝑥 𝑑𝑥 = 2
.

Izraz često sretan u teoriji vjerojatnosti jest 𝑛!, no u to vrijeme izračunavanje 𝑛! za velike 𝑛
bio je dugotrajan postupak. De Moivre 1733. godine predlaže formulu za približan iznos kao

1
𝑛! = 𝑐 ∙ 𝑛 ∙ 𝑛 + ∙𝑒−𝑛
2

gdje je kasnije James Stirling našao da je 𝑐 ustvari √2𝜋

Izveo je tzv. Stirlingovu formulu za aproksimativno izračunavanje vrijednosti faktorijela:

𝑛 𝑛
𝑛! ≈ (𝑘 ) √2𝜋𝑛 .

Moivre je osmislio i formulu za binomne koeficijente koja glasi :

∑𝑛𝑘=0(𝑛𝑘) = 2𝑛 ,

a to znači ako sve binomne koeficijente (𝑛𝑘) ''normaliziramo'' dijeljenjem s 2𝑛 , zbroj takvih
normaliziranih koeficijenata bit će 1.

Napisao je knjigu o teoriji vjerojatnosti, "Nauk o vjerojatnosti'' (The Doctrine of Chances: a

method of calculating the probabilities of events in play) koja je izdana u četiri izdanja. U
zadnjem izdanju de Moivre ustanovljuje formulu u vezi krivulje normalne distribucije, a u
stvarnom životu primjenjuje svoje teorije na različite kockarske igre.U toj se knjizi može naći
definicija statističke nezavisnosti događaja te niz zadataka vezanih za razne igre, primjerice
(izdanje 1738.):

5
Dan je niz različitih slova i biraju se nasumično. Treba naći vjerojatnost da će se neka od njih
pojaviti na istom mjestu u redoslijedu kako su i u abecedi, a da su pritom druga na krivim
mjestima. Za slučaj samo tri slova, recimo a, b i c, varijanta gornjeg zadatka bila bi: koja je
vjerojatnost da se slučajno rasporede tako da a bude prvo, a b i c zamijene mjesta. Imamo
3!=6 mogućih načina (permutacija) da poredamo ta tri slova. Od tih šest načina samo jedan
(abc) zadovoljava navedene uvjete te je vjerojatnost takvog rasporeda 1/6. Ako bismo imali
četiri slova a, b, c i d (uz zabranjeno ponavljanje slova) i želimo vjerojatnost da točno tri budu
na pravim mjestima, ta je vjerojatnost 0-ako su tri na pravim mjestima, onda je i četvrta.

3.1.PROBLEM KOCKAROVE PROPASTI(izdanje 1756.)

Dva kockara igraju igru u kojoj u svakom krugu ulažu isti iznos (recimo 1 novčanu jedinicu) i
što jedan dobije drugi gubi (primjerice, bacaju novčić i ako padne pismo, dobiva prvi, a ako
padne glava, dobiva drugi). Neka je 𝑝 vjerojatnost da prvi dobije u nekom krugu, a
vjerojatnost da drugi dobije je q = 1 − p. Igra se igra sve dok jedan od njih ne ostane bez
novca (bankrot). Ako prvi kockar na raspolaganju ima 𝑛 novčanih jedinica za ulaganje, a
drugi njih 𝑚, koja je vjerojatnost da će prvi biti upropašten?

Tim zadatkom se za neke vrijednosti 𝑛 = 𝑚bavio Huygens, a poopćili su ga Jacob Bernoulli

i De Moivre. Upravo De Moivre je 1712. dao prvo objavljeno rješenje tog problema. Ako 𝑝
nije jednako 𝑞 tražena vrijednost iznosi:
𝑞 𝑛
1 − (𝑝 )
𝑝𝐴 =
𝑞 𝑛+𝑚
1−( )
𝑝
1
Za slučaj kada je 𝑝 = 𝑞 = 2 (recimo, o pobjedi odlučuje bacanje novčića) formula je :
𝑚
𝑝𝐴 =
𝑛+𝑚

No, znamenita i najvažnija de Moivreova formula je:

1 1
1 1
cos x  (cos( nx)  i sin( nx)) n  (cos( nx)  i sin( nx)) n
2 2

Tu formulu je izveo 1707. godine, a nešto kasnije 1722. godine, predložio je drugi oblik
identiteta, sada poznatog pod nazivom De Moivreova formula.

4.DE MOIVREOVA FORMULA

De Moivreova formula izražava da za bilo koji realni broj 𝑥 te cjelobrojni 𝑛, vrijedi da je

(cos 𝑥 + 𝑖 ∙ sin 𝑥)𝑛 = cos(𝑛𝑥) + 𝑖 ∙ sin(𝑛𝑥).

6
Ova formula je važna jer povezuje trigonometrijske funkcije s kompleksnim brojevima.
Formula vrijedi i ako je 𝑥 kompleksna veličina. Razvojem lijeve strane i zatim uspoređujući
realne i imaginarne dijelove pod pretpostavkom da je 𝑥 realan broj mogu se izvesti izrazi za
cos(𝑛𝑥) i sin(𝑛𝑥) izraženi sa cos(𝑥) i sin(𝑥). Štoviše, uz pomoć formule mogu se naći
eksplicitni izrazi za 𝑛-ti korijen iz jedan, uzimajući u obzir da lijeva strana jednakosti
predstavlja ustvari kompleksan broj 𝑧 tako da je 𝑧 ∙ 𝑛 = 1.

4.1.IZVOD

De Moivreova formula može se jednostavno izvesti iz Eulerove formule :

𝑒 𝑥 = cos 𝑥 + 𝑖 ∙ sin 𝑥
(𝑒 𝑖𝑥 )𝑛 = 𝑒 𝑖𝑛𝑥
i koristeći Eulerovu formulu slijedi:

𝑒 𝑖(𝑛𝑥) = cos(𝑛𝑥) + 𝑖 ∙ sin(𝑛𝑥) .

4.2.NECJELOBROJNE POTENCIJE

Za razliku od Eulerove formule koja je istinita i za necjelobrojni 𝑛, de Moivreova formula

općenito ne vrijedi za necjelobrojne 𝑛, a zbog toga što necjelobrojna potencija kompleksnog
broja može imati mnogo različitih vrijednosti. Izvod de Moivreove formule uključuje
potenciranje kompleksnog broja na 𝑛-tu potenciju, dok Eulerova formula uključuje
kompleksnu potenciju pozitivnog realnog broja i ima zato uvijek jedinstven iznos.
Na primjer :
1
1
za 𝑥 = 0 i 𝑛 = 2 formula daje 12 = 1
1
1
za 𝑥 = 2𝜋 i 𝑛 = 2 formula daje 12 = −1 .

Kako su kutovi 0 i 2𝜋 jednaki, iz formule nalazimo različite vrijednosti za isti izraz.

Vrijednost kvadratnog korijena nije, dakle, jedinstvena. Takva poteškoća se ne pojavljuje
ukoliko koristimo Eulerovu formulu :

𝑒 𝑖0 = 1
𝑒 𝑖𝜋 = −1 .

7
4.3.DOKAZ INDUKCIJOM (ZA CJELOBROJNI 𝒏)

Razmatramo tri slučaja:

4.3.1. 𝒏 > 𝟎
Razmatramo najjednostavniji slučaj gdje je 𝑛 = 1 i formula, očito, vrijedi. Pretpostavimo da
je formula istinita i za neki cjelobrojni 𝑘, što znači da pretpostavljamo da je

(𝑐𝑜𝑠𝑥 + 𝑖 𝑠𝑖𝑛𝑥)𝑘 = cos(𝑘𝑥) + 𝑖 ∙ sin(𝑘𝑥) .

Razmotrimo sada slučaj gdje je 𝑛 = 𝑘 + 1 .

(cos 𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥)𝑘+1 = (cos 𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥)𝑘 (𝑐𝑜𝑠𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥)

= [cos(𝑘𝑥) + 𝑖 ∙ sin(𝑘𝑥)](cos 𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥) 𝒉𝒊𝒑𝒐𝒕𝒆𝒛𝒐𝒎 𝒊𝒏𝒅𝒖𝒌𝒄𝒊𝒋𝒆

= cos(𝑘𝑥) cos 𝑥 − sin(𝑘𝑥) 𝑠𝑖𝑛𝑥 + 𝑖[cos(𝑘𝑥) 𝑠𝑖𝑛𝑥 + sin(𝑘𝑥) 𝑐𝑜𝑠𝑥]

= cos[(𝑘 + 1)𝑥] + 𝑖 ∙ sin[(𝑘 + 1)𝑥] 𝒕𝒓𝒊𝒈. 𝒊𝒅𝒆𝒏𝒕𝒊𝒕𝒆𝒕𝒊𝒎𝒂

Zaključili smo da je formula istinita za 𝑛 = 𝑘 + 1 kada je istinita i za 𝑛 = 𝑘. Slijedeći princip

matematičke indukcije slijedi i da je formula istinita i za sve cjelobrojne 𝑛 ≥ 1.

4.3.2. 𝒏 = 𝟎
Formula je očito također istinita jer je cos (0𝑥) + 𝑖 ∙ sin(0𝑥) = 1 + 𝑖 ∙ 0 = 1 , i prema
definiciji 𝑧 0 = 1 .

4.3.3. 𝒏 < 𝟎
Razmatramo pozitivni cjelobrojni 𝑚 tako da je 𝑛 = −𝑚, odnosno

(𝑐𝑜𝑠𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥)𝑛 = (cos 𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥)−𝑚

1
=
(𝑐𝑜𝑠𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥)𝑚
1
=
(cos 𝑚𝑥 + 𝑖 ∙ sin 𝑚𝑥)

= cos(𝑚𝑥) + 𝑖 ∙ sin(𝑚𝑥)

= cos(−𝑚𝑥) + 𝑖 ∙ sin(−𝑚𝑥)

= cos(𝑛𝑥) + 𝑖 ∙ sin(𝑛𝑥)

Stoga, formula je istinita za sve cjelobrojne vrijednosti 𝑛 .

8
4.4.GENERALIZACIJA

Formula je istinita i u općenitijem slučaju,tj.ako su 𝑧 i 𝑤 kompleksni brojevi.

Tada je
(cos 𝑧 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑧) 𝑤
višeznačna funkcija, dok
cos(𝑤𝑧) + 𝑖 ∙ sin(𝑤𝑧)
nije višeznačna funkcija. Zato možemo utvrditi da je

cos(𝑤𝑧) + 𝑖 ∙ sin(𝑤𝑧)
jedna vrijednost od
(cos 𝑧 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑧) 𝑤 .

4.5.PRIMJENA

De Moivreova formula se može primijeniti u cilju nalaženja 𝑛-tog korijena iz kompleksnog

broja. Formula se, istina, ne koristi izravno u njezinu izvornom smislu jer potencija nije
cjelobrojna, no može se ustvrditi da ako je 𝑧 kompleksan broj zadan u polarnim koordinatama
kao
𝑧 = 𝑟(𝑐𝑜𝑠𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥),
tada je
1 1 1 𝑥 + 2𝑘𝜋 𝑥 + 2𝑘𝜋
𝑧 𝑛 = [𝑟(𝑐𝑜𝑠𝑥 + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛𝑥)]𝑛 = 𝑟 𝑛 [𝑐𝑜𝑠 ( ) + 𝑖 ∙ 𝑠𝑖𝑛 ( )]
𝑛 𝑛

gdje je 𝑘 cijeli broj. Kako bi se našlo 𝑛 različitih korijena od 𝑧 moraju se razmatrati različite
vrijednosti 𝑘 i to za 𝑘 ∈ [0, 𝑛 − 1] .

5.TOČKE POVEZANOSTI (''POINTS OF CONNECTIONS'')

Osobne veze i intelektualne veze nisu zasebni subjekti koji djeluju samostalno. Ideje se
obično raspravljaju među pojedincima - u izravnom razgovoru i tiskanom obliku.
Komunikacijska mreža intelektualaca koja je bila operativna tijekom života De Moivrea
poznata je kao Republika Slova. Sažet opis ove mreže pojavljuje se na web stranici za projekt
koji pokušava mapirati mrežne veze u Republici Slova od 1500. do 1800. godine.

Republika Slova bila je intelektualna mreža koja se prvotno temeljila na pisanju i razmjeni
pisama koja su nastala i napredovala na novim tehnologijama poput tiskara i organizirala se
oko kulturnih institucija (npr. muzeja, knjižnica, akademija) i istraživačkih projekata koji su
prikupljali razvrstano i raspršeno znanje. Pre-disciplinarna zajednica u kojoj se razvila većina
suvremenih disciplina, bila je širokog spektra intelektualnih društava iz salona iz XVII.
Stoljeća i kavana iz 18. stoljeća do znanstvene akademije ili naučenog društva i modernog
istraživačkog sveučilišta. Kovana u humanističkoj kulturi učenja koja je promicala drevni
ideal republike kao mjesto za slobodnu i kontinuiranu razmjenu znanja, Republika Slova bila
je istodobno zamišljena zajednica (učiteljska utopija u kojoj razlike, u teoriji, ne bi bile važne)

9
informacijsku mrežu i dinamičnu platformu iz koje je predložen, provjeren i izvršen širok
raspon intelektualnih projekata - mnogi od njih s važnim posljedicama za društvo, politiku i
religiju.

Kako je njegov znanstveni status rastao, De Moivre je ušao u Republiku Slova. Za razliku od
nekih matematičkih divova svoga doba, kao što su Johann Bernoulli i Gottfried Leibniz koji
su napustili veliku zbirku dopisivanja, De Moivre je bio umjereno aktivan u Republici
Slovačkoj. To se može dijelom pripisati stvarnosti De Moivrea suočenog sa životom kroz
mentorstvo.

6.OSOBNE VEZE

U engleskom društvu osamnaestog stoljeća sve se radilo o stvaranju osobnih veza i njihovu
održavanju. Kako bi preživjeli i napredovali, pojedinci su trebali uspostaviti kontakte s
drugim ljudima koji bi im mogli pomoći na neki način. Kao što je to rekao jedan povjesničar
iz osamnaestog stoljeća, ljudi se uklapaju u engleske društvene slojeve tog doba osobnim
vezama s drugima, osobito autoritetima: očevima, gospodarima, muževima, pokroviteljima i
slično. Ljudi su se morali zauzeti za sebe. Nije bilo sveobuhvatne imovine, bez
sveobuhvatnog sustava socijalnih usluga, koji jamči skrb od kolijevke do groba. Kako je
netko uspio ovisi o vještinama u igrama odanosti i suosjećanja, pokroviteljstva i naklonosti,
zaštite i poslušnosti, iskorištavanja prilika i iskorištavanja većine njih.

Dolaskom bez ikakvih engleskih veza, De Moivre je uspješno preživio i procvjetao u ovom
sustavu, prvo kao mentor obitelji, a zatim kao savjetnik.

7.ZAKLJUČAK

“Further, the same Arguments which explode the Notion of Luck, may, on the other side, be
useful in some Cases to establish a due comparison between Chance and Design: We may
imagine Chance and Design to be, as it were, in Competition with each other, for the
production of some sorts of Events, and many calculate what Probability there is, that those
Events should be rather be owing to the one than to the other.”
~ Abraham De Moivre, The Doctrine of Chances: Or a Method of Calculating the Probability
of Events in Play

Nadalje, iste argumente koji eksplodiraju s pojmom sreće, s druge strane mogu biti korisni u
nekim slučajevima kako bi se uspostavila primjerena usporedba između sreće i dizajna:
Možemo zamisliti da je slučajnost i dizajn u konkurenciji međusobno, za proizvodnju nekih
vrsta događaja, a mnogi izračunavaju što Vjerojatnost postoji, da bi ti događaji trebali biti
prilično zahvaljujući jednoj nego drugoj. "
~Abraham De Moivre, The Doctrine of Chances: Or a Method of Calculating the Probability
of Events in Play

10
11