EVROPSKI UNIVERZITET

TEHNIČKI FAKULTET
DRUMSKI SAOBRAĆAJ
MENADŽMENT

TEMA: DONOŠENJE ODLUKA

SEMINARSKI RAD

Mentor Student
Prof.dr. Hariz Agić Atanović Anes 007/17-DS
Brčko, Januar, 2019.

0
Sadržaj

1. UVOD ............................................................................................................................................... 2
2. Odlučivanje ...................................................................................................................................... 3
3. EMOCIONALNE BLOKADE ............................................................................................................... 4
4. PASIVNOST I ZAVISNOST................................................................................................................ 5
5. AMBIVALENCIJA............................................................................................................................... 7
5.1. EFEKTI AMBIVALENCIJE ........................................................................................................... 7
5.2. AMBIVALENCIJA PREMA SEBI .................................................................................................. 8
6. Individualno odlučivanje ................................................................................................................. 9
7. Grupno odlučivanje ....................................................................................................................... 10
7.1. Osobine grupnog odlučivanja ................................................................................................ 10
7.2. Vrste grupa ............................................................................................................................ 11
7.3. Tehnike grupnog odlučivanja ................................................................................................ 12
8. Poslovno odlučivanje ..................................................................................................................... 13
8.1. Pojam poslovnog odlučivanja ................................................................................................ 13
8.2. Proces odlučivanja ................................................................................................................. 14
9. Zaključak ........................................................................................................................................ 16
10. Literatura ................................................................................................................................... 17

1
 1. UVOD

Donošenje odluka nekad može biti težak zadatak, naročito ako se odluke odnose
na važne aspekte života i ako će ono što je odlučeno imati dugoročne posljedice. Nekada je
donošenje odluke izarazito lako i nedvosmisleno dok ponekad to može biti veoma složen
proces.

Na naše odluke uglavnom utiče više faktora odjednom, kao na primjer: naše želje i
nezadovoljeni motivi, emocionalno stanje u momentu odlučivanja, sistem vrijednosti koji smo
usvojili, način na koji sagledavamo sopstvene ambicije i sposobnosti, naša procjena
sredinskih uslova i prepreka itd.

Na teškoće u donošenju odluka mogu uticati: emocionalne blokade (konfuzija,

strah, depresija), pasivnost i zavisnost od drugih, ambivalencija, konflikt dvostrukog
odbijanja, pritisak sredine i sl. U ovom tekstu razmotrićemo neke od tipičnih faktora koji
mogu otežavati donošenje odluka.

2
 2. Odlučivanje

Odlučivanje je proces, te kao svaki proces ima svoje faze. Donošenje odluka dijeli
se u četiri faze: svijest o potrebi za odlukom, priprema odluke, donošenje odluke i provedba
odluke. Ova podjela može se detaljizirati. U skladu s tim postupak odlučivanja i donošenja
odluka ima sljedeće faze: identifikacija problema, definiranje ciljeva, donošenje preliminarne
odluke, generiranje liste mogućih rješenja , evaluacija mogućih rješenja, odabir rješenja,
provođenje odluke u praksi, praćenje izvršenja odluke. Identifikacija problema, definiranje
ciljeva, donošenje preliminarne odluke, generiranje liste mogućih rješenja, te evaluacija
mogućih rješenja spada u fazu pripreme odluke. Identifikacija problema je spoznaja da
problem postoji. Problem se mora moći tačno definirati. Ako se problem krivo definira,
kvalitetno rješenje problema nije moguće. Definiranjem zadataka određuje se cilj ili ciljevi
koji se žele postići. Donesena i implementirana odluka mora nastojati dosegnuti zacrtane
ciljeve. Prije nego se ponude različite inačice rješenja problema potrebno je skupiti dovoljnu
količinu informacija. Generiranje liste mogućih rješenja je podfaza u kojoj se oblikuju
moguće varijante odluke odnosno rješenja problema. Nakon generiranja mogućih rješenja
vrednuju se sva predložena rješenja te se ocjenjuju.

U fazi donošenja odluke izabire se jedna od prethodno generiranih inačica

rješenja. Donesena odluka realizira se u fazi provedbe odluke. U fazi praćenja izvršenja
odluke provjerava se i prati provođenje odluke u djelo. Ova faza može uključivati praćenje
rezultata odluke, praćenje ispravnosti implementacije i slično.

Za kvalitetno donošenje odluke ne bi se smjelo preskočiti ni jednu navedenu fazu.

3
 3. EMOCIONALNE BLOKADE

Emocionalne blokade su najčešći uzrok problema u odlučivanju. Tipična blokada

nastaje usljed straha. Osoba odlaže donošenje odluke jer se plaši mogućnosti greške. U osnovi
ovog straha je verbalizovani ili neverbalizovani iracionalni zahtjev prema sebi: Ja moram biti
100 % siguran da je moja odluka ispravna i ne smijem ni pod kojim okolnostima pogriješiti.
Ovo vrsta iracionalnog zahtjeva prema sebi proizilazi iz perfekcionističke životne filozofije
koja podarazumjeva set vjerovanja da osoba mora biti u svemu najbolja, nepogrješiva i
besprijekorna. Dok god razmišlja na ovaj način osoba će sumanjati u ispravnost svojih odluka
jer rijetko kada (gotovo nikada) ne postoji garancija za posljedice naših odluka.

Polazeći od ovakvog stava osoba stvara sebi intenzivnu strijepnju (anksioznost)

koja vodi u izbjegavanje (odlaganje donošenja odluke) i/ili stvaranje konfuzije. Dok god
osoba sama sebi stvara anksioznost, on/ona usmjerava svoju pažnju na brigu i razmišljanje o
mogućim (i fantaziranim) negativnih ishodima umjesto da razmišlja o mogućim alternativama
i pozitivnim ishodima. Mnogo korisniji stav za donošenje odluka jeste prihvatanje mogućnosti
da se pogriješi jer i drugi ljudi ponekad griješe.

Odustajanje od zahtjeva za nepogriješivosti dovodi do redukcije anksioznosti.

Pored straha, depresivno raspoloženje može otežavati donošenje odluka. Kada je osoba
obeshrabrena, potištena ili opterećena osjećanjima krivice teško da se može fokusirati na sam
proces odlučivanja. U tom slučaju odlučivanje se može pretvoriti u depresivno ruminiranje
(stalno ponavljanje crnih slutnji i zamišljanje negativnih ishoda). Generalna preporuka je da
važne odluke, odluke koje mogu imati dalekosežne i dugoročne efekte ne treba donositi u
afektivnom stanju (stanju kada je osoba bijesna, depresivna, preplašena itd.). Bolje je sačekati
da to stanje prođe i onda razmisliti o svemu. Ljudi su skloni da razmišljaju u skladu sa
aktuelnim raspoloženjem. Na primjer: kada je neko potišten on/ona ima pesimističke misli,
razmišlja o prošlim i budućim neuspjesima i sl., teško da u tom raspoloženju može razmišljati
pozitivno, konstruktivno ili razmišljati o svojim uspjesima, željama i ciljevima.

4
 slika 1. Emocionalna blokada (epifaza)

4. PASIVNOST I ZAVISNOST

Pasivnost i zavisnost od drugih može značajno otežavati donošenje odluka.

Donošenje odluka pored svijesti o sopstvenim željama podrazumjeva i preuzimanje lične
odgovornosti za moguće posljedice, za moguće uspjehe ili neuspjehe.

Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život i vlastite odluke podrazumjeva da osoba

vjeruje da ima prava na lični izbor, pravo da traži i dobije ali i pravo da pogriješi jer je
nesavršeno ljudsko biće. Upravo to nedostaje pasivnim i zavisnim osobama. Pasivne i zavisne
osobe apriori odustaju od svojih želja i pravo odlučivanja prebacuju na drugog (obično osobe
od kojih zavise ili sa kojom su u simbiotskom odnosu). Time što prepuštaju drugima ovaj
zadatak imaju izvesnu kratkoročnu dobit koja proizilazi iz toga što ne moraju da ulažu
nikakav napor koji može nositi odlučivanje kao ni odgovornost za posljedice tih odluka.

S druge strana ovakav stav ima negativne dugoročne posljedice – odustajanje da se

spoznaju i zadovolje vlastite, autentične, istinske želje, slabljenje samopouzdanja,
pospješivanje zavisnosti od drugih, jačanje osećanja beznadežnosti i bespomoćnosti. Osoba
koja prepušta donošenje odluka drugima, često zaboravlja na sebe i svoje želje, što se
manifestuje kroz apatiju i konfuznost u prepoznavanju i saopšavanju onoga što žele ili ne žele.
Prevazilaženje ovih problema podrazumjeva učenje asertivnih vještina.

5
 Često se govori o fenomenu pasivnog pušenja. Čovek koji ne puši boravi u
prostoriji u kojoj drugi puše i udiše dim cigareta. Svi otrovni sastojci duhana završavaju i u
njegovim plućima, organizmu iako sam ne pali cigaretu. Nije teško pokazati vezu. Prostorije u
kojima se puši su zadimljene, dim je sasvim vidljiv, štipa za oči, guši, gledamo kroz
izmaglicu.Dim od cigareta je vidljiv. Ali šta je sa dimom od drugih zavisnosti koji nije toliko
vidljiv i ne štipa za oči.

Da li postoji i dim od alkoholizma, sedativa i droga, vorkoholizma, šopoholizma?

Da li i ove zavisnosti ispunjavaju prostorije dimom koji udišu i svi drugi koji se nalaze u
njima? Ili ćemo misliti da, zbog toga što nas dim od tih zavisnosti ne štipa za oči, zato što je
nevidljiv, ne može da postoji i da ne može da guši? Dim od alkoholizma, narkomanije i
drugih zavisnosti postoji i sasvim je vidljiv. Za razliku od duhanskog dima on je prije svega
"ono što osjećamo u vazduhu", on je emocionalna klima u prostoriji, okruženju. I dok je teško
pokazati da štipa za oči, on štipa za srce, osjećamo gust dim, napetost, stegnutost, prijetnju.

Slika 2. Dim cigarete.

6
 5. AMBIVALENCIJA

Ambivalentnost ili ambivalencija na području psihologije, psihoanalize,

psihoterapije ili psihjatrije označava istovremeno postojanje sasvim suprotnih osjećaja ili
stavova u odnosu na neku situaciju, osobu, ideju ili predmet kod jedne osobe .
Ambivalentnost je jedna vrsta unutarnjeg sukoba.

Ambivalencija je stanje u kojem u isto vrijeme imamo u potpunosti suprotne

emocije prema istom objektu ili cilju. Na primjer: osoba želi da ode da živi u inostranstvu ali
se ujedno toga i plaši, osoba hoće da prekine vezu ali se plaši usamljenosti itd. Ambivalencija
često vodi u odlaganje.

Ambivalentni konflikt se razrjeašava tako što osoba nastoji da razrješi, preispita i

prevaziđe negativne emocije koje ima prema objektu ili pokuša da pronađe adekvatne resurse
za njihovo prevazilaženje. Na primjer, osoba koja se plaši da bude usamljena, može
razmišljati o tome kako da na kostruktivan način prevaziđe ili minimizira usamljenost
(pronađe dodatne aktivnosti, pronađe nove prijatelje i sl.) ili prepispita svoje stavove o
usamljenosti (da li je usamljenost zaista nešto što je užasno i nepodnošljivo ili je samo
neprijatno, ako je usamljen/na šta to govori o njemu/njoj i sl.).

5.1. EFEKTI AMBIVALENCIJE

Ambivalntnost prema nečemu predstavlja problem na kognitivnom nivou jer u tom

slučaju nismo u stanju da ono prema čemu smo ambivalnetni kategorišemo i uskladimo u
sopstveni sistem uvjerenja i stavova. Ipak, kognitivni nivo nije jedini na kome se ogledaju
efekti ambivanecije. Ambivalencija ostavlja značajne tragove i na emotivni život. Bez obzira
da li se radi o pozitivnim ili negativnim osjećanjima, kada su prejaka i kada se ne mogu
uklopiti u neku širu sliku, ona mogu biti pogubna za osobu.

Mi smo naučeni da se sa jakim osjećanjima nosimo tako što ih analiziramo i

smještamo u određene kategorije kako bismo ih lakše podnijeli. I tugu i bol ćemo lakše
podnijeti ukoliko znamo zbog čega smo tužni i ukoliko imamo jasan stav prema tim uzrocima.
Kod ambivalencije je nemoguće osjećanja svrstati na ovaj način. Ono što ih uzrokuje je nešto

7
što ocjenjujemo u isto vrijeme i pozitivno i negativno, nešto što u isto vrijeme i volimo i
mrzimo.

5.2. AMBIVALENCIJA PREMA SEBI

Kao što smo već rekli, ambivalenta osjećanja javljaju se ne samo u odnosu na
druge ljude, već i u odnosu na samog sebe. Iako se često misli da je međusobna neiskrenost
najčešći uzrok ostajanja u problemu, mnogo češći uzrok problema je neiskrenost prema
samom sebi. Kao veoma složeno biće, čovjek će nužno u samoanalizi doći do nekih aspekata
sebe koji mu se ne dopadaju. Ukoliko ne postoji način da se oni promjene, jedino što nam
preostaje jeste da ih prihvatimo. U suprotnom, oni postaju izvor problema. Na primjer,
ukoliko neko prihvati sebe isključivo kao ljubaznu i finu osobu, on neće moći da ni u
najmanjoj mjeri toleriše pomisao o sebi kao neljubaznoj osobi. Stoga će predstava sebe kao
neljubaznog biti potisnuta u podsvijest. U kritičnim situacijama, kada dođe do konflikta, ova
potisnuta predstava sebe isplivaće u vidu projekcije na druge ljude.

8
 6. Individualno odlučivanje

Individualno odlučivanje karakteriše činjenica da odluke donosi jedna osoba,

odnosno pojedinac.Zbog same te činjenice individualno odlučivanje u velikoj se mjeri
razlikuje od grupnog odlučivanja.

Razlika je najveća u pogledu broja broja učesnika u procesu odlučivanja, a iz

nje proizilaze i razlike u načinu odlučivanja, kao i u vremenu trajanja procesa
odlučivanja. Individualno odlučivanje u pravilu je brže i jednostavnije, mada ne mora
biti i lakše s obzirom na odgovornost za pogrešne odluke snosi samo jedna osoba.
Individualno odlučivanje, ako ga posmatramo sa aspekta različitih pojedinaca kao
donosioca odluka, može biti brže i sporije.

Hoće li individualno odlučivanje biti sporije ili brže, u prvom redu zavisi od
znanja i sposobnosti osobe koja donosi odluke. Individualno će se u pravilu odlučivati o
jednostavnijim problemima za čije je rješavanje dovoljno znanje jedne osobe, o
pitanjima od manje važnosti za preduzeće, o onim pitanjima o kojima se mora brzo
odlučivati, kao i o onim odlukama koje pogađaju manji broj ljudi. To, međutim, ne
znači kako se neće ponekad individualno odlučivati i o najsloženijim pitanjima i
problemima, čije će negativne posljedice, zbog pogrešno donesene odluke.

9
 7. Grupno odlučivanje

Grupno odlučivanje predstavlja način poslovnog odlučivanja ili odlučivanja

uopšte u kojem odluke donose grupe ljudi strukturirane po različitim osnovama. Osnova
za formiranje grupa može biti vlasništvo, menadžerske funkcije, zajednički rad na
nekom poslu i slično.Veliki broj odluka u preduzeću se donosi po osnovu grupnog
odlučivanja.

Grupne odluke donosi veći broj pojedinaca koji zajednički rade na rješavanju
nekog problema. O grupnom odlučivanju možemo govoriti kao o odlučivanju skupštine
dioničara, nadzornog odbora, neke veće ili manje grupe menadžera, odnosno
zaposlenih. Pošto grupno odlučivanje angažuje veći broj pojedinaca, ono traje duže od
pojedinačnog odlučivanja. Veći broj učesnika u grupnom odlučivanju s jedne strane
demokratizira odlučivanje, a s druge ga čini sporijim i skupljim.

Grupno odlučivanje ne bi trebalo miješati sa participacijom radnika u

procesu odlučivanja, jer grupno odlučivanje podrazumjeva uključivanje manjeg ili
većeg broja članova organizacije, najčešće menadžera različitih razina u procesu
odlučivanja, za razliku od radničke participacije koja podrazumjeva uključivanje
radnika u proces donošenja odluka.

7.1. Osobine grupnog odlučivanja

Osnovna osobina grupnog odlučivanja je ta što odluke donosi dvije ili više
osoba, odnosno manja ili veća grupa. Te grupe karakteriše slijedeće: povezuju ih
zajednički interesi; članovi grupe moraju međusobno komunicirati; članovi grupe dijele
međusobne uloge za ostvarivanje zajedničkih ciljeva grupe, i td.

Koliko će grupa biti uspješna u odlučivanju, zavisi od ponašanja njenih

članova, a posebno vođe, koji mora biti u mogućnosti kombinovati njihove pojedinačne
snage u jednu zajedničku snagu orjentisanu na ostvarenje zajedničkih ciljeva.
Najvažniji faktori koji utiču na uspješnost grupnog odlučivanja. Znači, za uspjeh
grupnog odlučivanja važan je sastav grupe koja donosi odluke, veličina te grupe,norme
ponašanja u grupi te postojanje kohezije između članova grupe koja odlučuje o nekom
problemu. Svaki od ovih faktora u većoj ili manjoj mjeri određuje uspješnost i kvalitet
grupnog odlučivanja.

10
 7.2. Vrste grupa

U grupnom odlučivanju sudjeluju različite grupe koje možemo klasificirati u

slijedeće vrste:

a) formalne i neformalne;

b) privremene i trajne;

c) homogene i heterogene;

d) velike i male.

Svaka od ovih klasifikacija grupa u procesu odlučivanja izvršena je po

jednom od načela nakojima se formiraju grupe. Tako je kod podjele na formalne i
neformalne grupe bitan status članova grupe u organizacijskoj strukturi preduzeća.
Podjela na privremene i trajne grupe govori o tome jesu li grupe trajno etablirane
organizacijskoj strukturi ili su one formirane po potrebi. Podjela na homogene
heterogene grupe temelji se na osobinama članova grupe, dok podjela na velike i male
polazi od broja članova koji čine neku grupu.

Formalne i neformalne grupe u najbližoj su vezi sa formalnom i neformalnom

organizacijskom strukturom preduzeća. Formalne su grupe propisane organizacijskom
strukturom preduzeća kao nositelji odlučivanja na određenom području, odnosno na
određenoj razini menadžmenta. Unutar svake formalne organizacije u pravilu postoji
složeno tkivo neformalnih grupa, koje su jače ili slabije međusobno povezane. Podjela
grupa na trajne i privremene u najužoj je vezi s podjelom na formalne i neformalne
grupe pa se može reći da su trajne grupe ujedno formalne grupe. Homogene grupe
predstavljaju takve grupe donositelja odluka koji su po mnogim svojim osobinama isti
ili slični.

Za razliku od homogenih grupa heterogene grupe, kao što im sam naziv

govori, sastoje se od različitih članova koji se međusobno razlikuju po interesima,
stavovima, znanjima i sposobnostima, formalnom obrazovanju, kao i po ličnim
osobinama. Jedna od podjela koja polazi od broja članova koji čine jednu grupu jeste
podjela na velike i male grupe. Možda bi sa stanovišta veličine grupe bila primjerenija
podjela na optimalne i suboptimalne grupe.

11
 7.3. Tehnike grupnog odlučivanja

Za razliku od individualnog odlučivanja kod kojeg odlučuje samo jedna

osoba pa nema ni potrebe za nekim posebnim tehnikama odlučivanja s obzirom
da donositelj odluka kao pojedinac sam odlučuje kako će odlučivati, sasvim je
drukčije kod grupnog odlučivanja.

Naime, u grupnom odlučivanju sudjeluje manji ili veći broj članova

grupe koje je, na neki način, potrebno organizovatiti, usmjeravati i voditi zbog
čega je potrebno elaborirati tehnike grupnog odlučivanja s obzirom da se u grupi
može odlučivati na različite načine.Među brojnim tehnikama grupnog odlučivanja
najpoznatije su 3:

a) »oluja mozgova« (Brainstorming),

b) Tehnika nominalne grupe (Nominal Group Technique) i

c) Delphi tehnika (Delphi technique).

12
 8. Poslovno odlučivanje

Menadžersko odlučivanje jedna je od najvažnijih administrativnih aktivnosti. Postoje

raznovrsni postupci pri donošenju odluka koje direktori mogu jednostavno koristiti. U nekim
postupcima podređeni mogu u znatnoj mjeri sudjelovati u procesu donošenju odluka, dok je u
nekima postupcima njihovo sudjelovanje u donošenju odluka vrlo ograničeno. U nekim
postupcima zaposlenici su potpuno isključeni iz procesa donošenja odluka te sve odluke
donose menadžeri.
Donošenje odluka staro je koliko i ljudsko društvo odnosno ljudski rod. Svaka ljudska
aktivnost posljedica je nekog ranijeg procesa odlučivanja ili je ona sama odlučivanje. Dakle,
sve što se radi ili je odlučivanje ili je realizacija (implementacija) ranijeg procesa odlučivanja.
Odlučivanje je po samoj definiciji proces koji traje određeno (duže ili kraće) vrijeme, a
završava donošenjem odluke. Trajanje procesa odlučivanja, zavisno od vrste odluke, kreće se
u rasponu od djelića sekunde pa do dugotrajnijeg procesa koji se mjeri, ne samo satima i
danima, već mjesecima i godinama U suvremenim uvjetima rada i života, s obzirom da se živi
intenzivnije i brže, odlučivanje je neusporedivo češće i intenzivnije. Sposobnost donošenja
odluka jest vještina, kao i svaka druga, koja se usavršava s vremenom i iskustvom.
Na svim razinama organizacije u poduzećima se svakodnevno donose odluke koje
utječu na uspjeh poduzeća. Menadžeri su osobe koje imaju više utjecaja od drugih na sve što
se događa u poduzećima. Djelovanje menadžera, svrhovito ili nesvrhovito, utječe na to kako
će ljudi iz njihova okruženja odlučivati. Skupno, to djelovanje tvori poslovno odlučivanje.
Rijetki razumiju da biti menadžer nužno znači odlučivati (biti i donositelj odluka). Poslovno
odlučivanje nije samo sprečavanje pogrješaka nego i povećanje izgleda za vrhunski
učinkovite odluke.

8.1. Pojam poslovnog odlučivanja

Odlučivanje je izuzetno važno za menadžment zato što menadžment upravo kroz

donošenje odluka kao i kroz čitav proces odlučivanja ostvaruje svoju ulogu. Premda odluke
donose i neki drugi subjekti u organizaciji, ipak su odluke od najveće važnosti u domeni
upravljanja i menadžmenta. Odlučivanje je imanentno menadžerskoj funkciji kao način
ostvarivanja te funkcije.
Pojam odlučivanja je u širokoj primjeni, no za pojedine autore taj pojam
podrazumijeva različite procese što je razlog zbog kojega se u praksi susreću brojne
definicije. Odlučivanje predstavlja bit planiranja te se definira kao odabir nekog smjera

13
djelovanja između više alternativa. Ono je bit planiranja, no plan ne postoji sve dok nije
donesena odluka o angažiranju resursa, ugleda ili smjera djelovanja. Odlučivanje je samo
korak u planiranju, čak i kada se obavlja brzo i s malo razmišljanja ili kada utječe na akciju
svega par minuta.
Odlučivanje je proces procjenjivanja ponuđenih mogućnosti koji rezultira izborom
između alternativa što odlučivanje čini najvažnijim dijelom menadžerskog posla. S druge
strane, odlučivanje predstavlja odabir smjera odnosno načina djelovanja između više
alternativa. Može se definirati i kao proces rješavanja problema te daje konkretne odgovore na
pitanja vezana uz mjesto, vrijeme, način odlučivanja i donositelja odluka. Ukoliko se
odlučivanje razmatra kao proces, tada su odluke rezultat procesa odlučivanja. Odluka
predstavlja izbor jedne između više alternativa nastojeći da taj izbor bude što optimalniji.
Dobra odluka, kao rezultat odlučivanjaima sljedeće karakteristike: ona mora biti
nedvosmislena, precizna, jasna i ostvariva te prije
svega pravovremena.

8.2. Proces odlučivanja

Proces donošenja odluka sustav je intersubjektivno razumljivih pravila koja služe u

pribavljanjui analizi informacija, a koji se može primijeniti pri rješavanju određenih vrsta
problema pri odlučivanju. Sustav pravila treba sadržavati sve korake uključene u postupku
donošenja odluke. Pravila se prvenstveno odnose na obradu informacija. Najčešće sadrže
samo nejasne naznake otome koje su informacije potrebne te općenito ne daju preporuke kako
nabaviti potrebne informacije.
Cilj procesa pronalaženja odluke je pod zadanim uvjetima raspoloživim alternativama, na
optimalan način mjeren na vlastitom cilju i vrijednosnim prosudbama, riješiti postavljeni
zadatak. Za dostizanje navedenog nužno je:
‐ kritično razmišljanje (na primjer o stvarnom postavljanju problema i otkrivanju
proturječnosti),
‐ kreativnost i fantazija (da se pronađu nove alternative za nove pristupe rješenju)
‐ trezveno odvagavanje.

Najčešće nije moguće sva svojstva aktivirati istodobno. Raščlanjivanjem procesa

odlučivanja na pojedine korake, nastala će struktura pomoći da se izbjegnu obostrane
prepreke. Primjerice, tijek kreativnog razmišljanja neće se prekinuti preranom kritikom.
Proces odlučivanja u pogon stavlja inicijator koji se označava kao stimulans, Najčešće se radi
o vanjskom povodu, ali se poticaj može dogoditi i kroz interno razmišljanje. Ishodište često
leži u pojavljivanju problema što može izazvati predodžbu o potrebi promjene sadašnje
situacije ili bojazan da bi se bez dodatne aktivnosti mogle razviti nepoželjne situacije.
Saznanje o potrebi odlučivanja uobičajeno povezano s potrebom djelovanja izlazna je točka
procesa odlučivanja. Taj će se proces završiti odlukom o određenim poslovnim aktivnostima,
prema potrebi izostavljanjem, dakle planiranom reakcijom na proizvedeni stimulans. Proces
završava zaključkom. Nobelovac H. A. Simon u svom djelu "Nova znanost o menadžerskom
odlučivanju“ (The New Science of Management Decision) 1960. godine procesu donošenja
odluka pripisuje tri faze:
14
 ‐ obavještavanja: utvrđuje problem se problem odlučivanja, klasificira se i eksplicitno
se
formulira,
‐ oblikovanja: postavlja se ili izabire model za rješavanje problema, traže se moguće
aktivnosti poslovanja, provode se predviđanja i daju opaske,
‐ izbora: utvrđuje se, odnosno izabire se jedno rješenje; posebno se izabiru potrebne
aktivnosti poslovanja.

Za pronalaženje najboljeg rješenja problema potrebno je donijeti odluku. Potreba za

odlučivanjem često je povezana s pronalaženjem načina poboljšanja ili olakšanja posla
drugima. Bez obzira na razlog zbog kojeg je potrebno donijeti odluku važno je najprije
ustanoviti logički pristup koji će povećati izglede za donošenje ispravne odluke. Zatim slijedi
prikupljanje potrebnih informacija, odmjeravanje rizika te konačno donošenje odluke.

15
 9. Zaključak

Donošenje odluka proces je koji se sastoji od prepoznavanja i biranja mogućih rješenja

koja dovode do željenog cilja i rezultiraju izborom određenih aktivnosti koje je potrebno
poduzeti kako bi donesene odluke bile praktično primijenjene. Umijeće donošenja kvalitetnih
odluka vještina je potrebna ne samo u svakodnevnoj poslovnoj praksi već i u privatnom
okruženju. U poslovnom okruženju donošenju odluka posvećuje se osobita pažnja jer se
mjerilo kvalitetnog odlučivanja direktno očituje i povezuje s poslovnim uspjehom. Na svim
razinama u poduzećima svakodnevno se donose odluke koje utječu na uspjeh poslovanja.
Djelovanje menadžera utječe na to kako će ljudi iz njihova okruženja odlučivati, a to
djelovanje tvori poslovno odlučivanje.
Odlučivanje je proces procjenjivanja ponuđenih mogućnosti koji rezultira izborom
između alternativa što odlučivanje čini najvažnijim dijelom menadžerskog posla. Proces
donošenja odluka sastoji se od više međusobno povezanih koraka. Kako odabir odluke utječe
na uspjeh, neuspjeh i ishod budućeg stanja, od donositelja odluka očekuje se rješenje
problema zbog kojeg su poduzeti koraci u odlučivanju.

16
10. Literatura

1. https://bib.irb.hr/datoteka/880265.0._Doktorat_02_16_3.pdf
2. https://www.scribd.com/doc/110645271/Individualno-i-grupno-odlu%C4%8Divanje
3. https://www.biznis-akademija.com/5-tehnika-za-donosenje-odluka
4. http://marijanakvesic.blogspot.com/
5. Knjiga iz menadžmenta

17